mislimzeleno.weebly.commislimzeleno.weebly.com/.../ekomaterijali_tekstovi.docx · web viewdanas je...

ZEMLJIN IMENDAN /VERA ZEMUNIĆ

Danas je poseban dan:

najljepši planet

što krasi svemirski svijet,

zeleno-plava krasotica Zemlja

slavi imendan.

Mjesec srebrni svu noć je bdio,

nizao zvijezde sve do zore

da bi joj zlatni

đerdan poklonio.

Haljinu plavu,

poput modrog mora,

skrojila joj zora.

I kitu najrosnijeg livadskog cvijeća

uz poruku da prati ju

svaki MIR i SREĆA!

A u podne je Sunce

najvrelijim zlatom napunilo čašu:

- Čuvajmo svi MAJKU ZEMLJU našu!

Neka vječno živi

i vječno se zeleni

pripremila Petrunjela Krajačić®

taj najljepši planet

što krasi svemirski svijet!


KIŠICA NA ZEMLJU PADA/ VERA GERČIK

Kišica na zemlju pada,

kapi lovit' ja bih rada,

al' mi bježe na sve strane,

već su noge zaprljane.

Kiša lijeva, sve je mokro,

kišo, nemoj tako oštro,

mokri smo već skroz na skroz,

mokro lice, mokar nos.

Tuča padat' počinje,

tko je vani, skriva se,

mišo trči skok na skok,

pljus, u lokvi mu je nos.

Sad oluja nama prijeti,

strijela nebom svijetli, leti,

kiša lije, kiša curi,

brzo kući svatko žuri.


KAKVE JE BOJE POTOK/ GRIGOR VITEZ

Potoku koji šumom teče

Oprezno priđe jedan jelen

I napivši se vode reče:

- Potok je kao šuma zelen.

Kraj stijena potok dalje teče

O kamena se lomeć rebra,

Skakutajući zeko reče:

- Potok je ovaj sav od srebra.

Kroz polje potok dalje teče

Pod vedro nebo izašav,

A lastavica odzgo reče:

- Potok je kao nebo plav.

I napivši se vode reče:

Nad njim oblaci bijeli stoje,

Lebdeći bijeli leptir reče:

- Potok je ovaj bijele boje.

S mnoštvom zvijezda dođe veče,

Ugasi svoje boje dan,

Plašljiva srna tiho reče:

- Gle, sav je potok ozvjezdan.


VATRA NIJE DJEČJA IGRA /LJUBICA KOLARIĆ DUMIĆ

Mi smo djeca zemlje ove,

Planeta je draga svima.

Čuvat ćemo sve ljepote

koje naša zemlja ima.

Bistre rijeke, modro more,

plodna polja, šume, gore,

miris cvijeća, pjesme ptica,

vedar osmjeh dječjeg lica.

Vatra nije dječja igra,

nemojte je palit svuda.

U srcima neka plamti,

po ljubavi da se pamti.

Koliko je dobra šuma,

poručuju djeca svijeta.

Sačuvajte svako stablo,

planeta je nama sveta.


KAPLJICA VODE/

J. W. GOETHE, PRIJEVOD STJEPAN JAKŠEVAC

Kapljica mora na zemlju pasti

kako bi cvjetić mogao rasti.

S izvorom ona putuje dalje

i šuštav šapat ribici šalje.

U potok žuri i mlin okreće

u rijeci po noj lađa se kreće.

A da se nije kapljica slila,

zar bi i mora na svijetu bila?


DA JE MENI DRVO BITI / OTON ŽUPANČIČ

Da je meni drvo biti, s proljeća bih bio breza -

drveće je drugo golo,

ja lisnata ko lepeza.

Da je meni drvo biti,

ja bih ljeti bio lipa -

u sjenici mi hladovina,

na putnika cvijet se sipa.

Da je meni drvo biti,

ja bih zimi bio jela -

drveće je drugo golo,

a odjeća moja cijela.


EKO - PORUKE / SAŠA VERONEK GERMADNIK

Zadatak je stvarno lak:

voli more, šume, zrak.

Samo usred plave boje,

more šumi tajne svoje!

Trava je meka zemljina

kosa,

cvijeće je ukras, nakit je

rosa.

Pričao mi vjetrić plah,

šuma čuva Zemljin dah!

Plavo nebo Sunce zove,

to je put za sretne snove!

Vjetar nosi dječji glas:

Zemlju čuvajte za nas!

Željela bih da na cijelom


svijetu,

gdje ljudi bacaju smeće,

raste zeleno drveće

i šareno cvijeće.


ZEMLJA/ DRAŽENKA ŠARIĆ

Sreća je ove Zemlje- kugle

ovako šarene i okrugle,

što nikada joj se ne zavrti u glavi,

pa s puta ne skrene u svemir plavi.

Sreća je ove Zemlje - planete

malene ptice nad njom što lete

i kad se umore,

u krilo joj slete.

Sreća je ove Zemlje - planeta

šume zelene njene.

Sreća je ove Zemlje- planeta

polja, njive i stijene,

potoci, rijeke, gore i more

i pjesma svaka

i svako dijete

što pogledom svojim

od sunca dražim

Zemlji - planetu zagrljaj plete

i blista poput školjke u vodi.


Pa Zemlja - planet,

pa Zemlja - kugla,

ovako šarena i okrugla

sretna brodi, brodi i brodi.


PJESMA O BOJAMA/ MLADEN KUŠEC

Moja je boja plava.

U plavoj boji more spava,

U žutoj boji sunce gori

U crvenoj se junak bori.

U smeđoj boji medio živi

Mišić oduvijek je sivi

Snijeg u bijeloj boji pada

Kralj u zlatnoj boji vlada

U crnoj boji noć se skriva

U zelenoj rijeka pliva

U srebrnoj zvijezde šetaju

U ljubičastoj ljubice cvjetaju

Jer sve na ovom svijetu

Uvijek ima svoju boju


A priroda kaže – koju!


KIŠA/ ZVONIMIR BALOG

Cijelu noć netko je kucao Kseniji na prozor. Kuc, kuc, kuc! Tup, tup, tup!

Bila je kiša.

Ksenija nije znala tko je i nije rekla naprijed i nije otvarala. Zavučena pod

pokrivač, cijelu

noć je razmišljala tko bi to mogao biti.

– Svakako mora biti neki div – mislila je Ksenija – kad može kucati na

prozor jedanaestog

kata. – Da nije div, kucao bi na vrata.

Ujutro je otvorila prozor da vidi tko je.

Bilo je jutro!

– Da sam znala da je jutro – nasmijala se Ksenija suncu – još bih mu sinoć

otvorila!


ČAROBNI KREVET/ VANJA RIZVIĆ

Nekada davno u jednoj carevini, živio je jedan dobar i pošten, ali veoma

siromašan mladić. Jednog dana uze on sjekiru i pođe u šumu da odsiječe drvo,

sebi za potpalu. Dođe do jednog stabla i zapita ga: "Mogu li te posjeći?"

Drvo mu odgovori: "Molim te, nemoj me dirati! Ja ti čuvam zemlju da ne klizi,

pa će tvoja kućica biti sigurna. Skupljam ti kišnicu i pod mojim korijenjem ćeš

naći vodice da te osvježi. Pod mojom krošnjom se možeš odmarati, opijajući se

čistim zrakom i uživajući u cvrkutu malih ptića iz gnijezda, što se ljuljuška na

mojoj grani. Ja sam dom mnogim bićima."

Mladić se sažali i ode do drugog drveta, ali mu i drugo odgovori isto. Išao

je on tako kroz šumu, čas priđe jednom drvetu, čas drugom, ali je svako molilo

da ga ne dira. Poče već da se spušta noć, a on nije našao drvo koje bi mogao

posjeći. Najzad priđe jednom starom stablu i zapita: "Mogu li te posjeći?"

Drvo mu odgovori: "Dobro srce imaš mladiću i tvoja dobrota će biti

nagrađena. Posijeci me i od mene napravi krevet koji ćeš odnijeti caru kao

poklon. Reci mu da prvu noć ne zaspi, već da sluša i promatra šta će se

dogoditi."

Mladić posiječe drvo i od njega napravi divan krevet kakav svijet još nije

vidio. U dvorcu ga odvedoše u odaje gdje je car sjedio i razgovarao sa svojom

prelijepom kćerkom. Car se obradova poklonu i ponudi mu novac, a mladić,

iako je veoma siromašan, ništa ne htjede uzeti, ali ga posavjetova da prvu noć

mora ostati budan i promatrati šta će se dogoditi.

Te noći, leže car i odluči da ostane budan. Kad otkuca ponoć, ču on kako

jedna od četiri noge čarobnog kreveta govori ostalim: "Slušajte vas tri! Znate li


da se zmija uvukla u carevu papuču? Ako car sutra ujutru strese papuču, prije

nego što je obuje, zmija će ispasti."

Tad progovori druga: "U dolini se nalazi stari zamak. On je skoro

razrušen i ako car sutra uđe u njega, zidine će ga zatrpati zajedno s njegovom

stražom."

A car je ležao i sve slušao. Planirao je sutra obići taj skoro zaboravljeni zamak,

jer odavno nije bio u njemu.

Treća noga reče: "Odati ću vam jednu slatku tajnu. Careva kćer se

zaljubila u mladića što donese ovaj krevet, a i on je nju zavolio."

Slušao je car i smješkao se. I njemu se svidio skromni mladić.

Tada četvrta noga poviče: "Upravo su lopovi ukrali carevu kćer i opljačkali dvor

i svo carevo blago!"

Kad to ču, car skoči s kreveta. Istrese papuču, a iz nje ispade zmija. Tu se

on uvjeri da je prva noga govorila istinu. Sakupi stražu i potjera lopove koji nisu

uspjeli daleko odmaći. Lopovi se uplašiše i pobjegoše, a car vrati svoju kćer i

svoje blago. Uvjeri se da je i četvrta noga govorila istinu. Ujutru, car posla

zidare da sruše stari zamak. Oni nisu oklijevali, jer su se zidovi svakog trenutka

mogli urušiti. Uvjeri se da je i druga noga govorila istinu.

Zatim car posla po mladića i reče mu: "Da ne bješe tvog čarobnog

kreveta, mene sada ne bi bilo. Zmija bi me ujela, stari dvor se mogao srušiti na

mene, a kćer bi mi sad bila oteta i moje bogatstvo bi nestalo. Uzmi ono što ti

srce želi. Ako hoćeš blago, dođi sutra sa troja kola i do vrha ih napuni."

Na to će mu mladić: "Kad mogu birati i uzeti ono za čim mi srce žudi,

želio bih da mi prelijepa princeza postane žena."

Car pogleda kćerku i primijeti njene rumene obraze i stidljivi osmjeh i bi

mu jasno da je i treća noga govorila istinu.


Pripremi se raskošna svadba i u zemlji zavlada velika radost, jer će mladić

zbog svoje dobrote, biti pošten vladar.

A mladić... shvatio je da u šumi ne treba, redom, sjeći svako drvo.


ŠUME ZA LJUDE/ OBNJEN LIVADA

Zaljubljenost

"Kamo ću urezati ime svoje ljubljene?"; razmišljao je mladić dok je, s nožićem u

ruci, mjerkao koru stabla. Bukvina kora već je bila ispisana raznim imenima, a

mladić je na nju poželio dodati ime svoje djevojke. Iz razmišljanja ga prekine

dubok, smiren glas:

"Zašto to radiš?"

"Molim?", iznenađeno će mladić i okrene se u smjeru iz kojega je začuo glas.

Ispred njega stajao je starac sjajnih očiju. U ruci je držao štap na koji se

oslanjao. Starac ga ponovno upita:

"Zašto to radiš?"

"Zaljubljen sam...", iskreno prizna mladić, "...i želim na ovom stablu zabilježiti

svoju veliku ljubav."

"Dakle, radi ljubavi želiš ozlijediti stablo?", upita starac.

"Pa to je obično drvo!", nehajno će mladić, "Koga briga za jedno stablo?"

"Mene je briga.", rekne starac i nastavi; "I tebe bi trebalo biti briga. Napose, ako

zaista voliš svoju djevojku."


"Kakve to ima veze?", ljutito zapita mladić. "Obično stablo i moja prekrasna

djevojka?"

"Pođimo u šetnju", predloži starac. "Kada shvatiš što nam sve šuma pruža, bit

ćeš obzirniji prema drveću. Možda se dosjetiš plemenitijeg načina za

obilježavanje svoje ljubavi".

Šumski proizvodi

Mladić krene za starcem do čistine usred koje se nalazila lijepa drvena kuća. I

različiti predmeti oko kuće bili su izrađeni od drveta. "Kod vas je sve načinjeno

od drveta", nasmije se mladić i nastavi; "Sad razumijem zašto vam šuma mnogo

znači."

"Dobro si primijetio, mladiću", odgovori starac. "No, šuma sigurno ima veliku

ulogu i u tvojem životu."

"Dragi gospodine, ja živim u gradu. Ondje šuma nema nikakvu ulogu."

"U kući sigurno imate novine i knjige, zar ne? ", upita starac. "Namještaj?

Ormare, stolove, stolice?"

"Stol nam je drveni", odgovori mladić, "ali imamo metalne stolice i..."

"Naravno", prekine ga starac, "danas ima predmeta načinjenih i od drugih

sirovina, ali čovjek bi se začudio kad bi znao koliko proizvoda dolazi iz šume.

Različita hrana, ogrjev, namještaj, lijekovi, boje, lakovi, gume..."

Mladić je iznenađeno gledao starca, dok je on i dalje nabrajao: "... parketi,

čepovi, čajevi, mirodije, kemikalije, telefonski stupovi, čačkalice, čak i toaletni

papir. Njega sigurno koristiš, zar ne?"


Mladić klimne glavom u znak potvrde i zacrveni se.

"Evo, vidiš", nasmije se starac. "Čak i u gradu svakodnevno koristiš predmete iz

šume. A šuma pruža mnogo više od proizvoda koje sam nabrojao."

„Koja je glavna korist od šume, ako to nisu njezini proizvodi?“, pitao se mladić.

"Uzmi sada ove tačke", zamoli starac. "Treba mi pomoć."

Veliki prirodni kišobran

Mladić i starac došli su do ruba šume gdje je veliko stablo ležalo na tlu.

"Što se ovdje desilo? ", znatiželjno upita mladić.

"Sjećaš se olujnog nevremena prije nekoliko dana?"

"Kako da ne!" Mladić se, s nelagodom, prisjeti jakog vjetra koji je rušio sve pred

sobom.

"Ovo drvo je dalo život u obrani od jakog vjetra.", reče starac.

Mladiću bi žao srušena stabla.

Starac reče; "Zamisli šumu kao veliki kišobran koji štiti okolno područje od

vremenskih nepogoda. Bilo da je riječ o jakoj kiši, velikom vjetru ili nečem

drugom. Krošnje i debla drveća tu su da nas čuvaju."

"Jadno stablo.", rekne mladić gledajući u izvaljeno stablo pred sobom; "Što

ćemo sad?"

"Jednostavno", odgovori starac, "posaditi ćemo novo stablo. Posaditi ćemo novi

kišobran."


Mladić uzme mlado stablo iz tačaka. Nasmiješi se na pomisao kako još nikada

nije čuo da netko sadi kišobran. A on je upravo to radio. Kad je završio sa

sadnjom krenuli su po vodu.

Čuvari pitke vode prepuni raznolikog života

Mladić i starac došli su do šumskog izvora. Voda je bila bistra i svježa, kao i

zrak oko njih.

"Jesi li znao da najbolja voda dolazi iz šume? ", upita starac i otpije gutljaj vode.

Mladić to nije znao.

"Šume pročišćavaju vodu, sprječavaju njezino brzo otjecanje i osiguravaju

njezin povratak u obliku kiše. Veći dio vode koju koristimo za piće, osigurala

nam je šuma. Zanimljivo zar ne?", reče starac.

"O tome nikada nisam tako razmišljao. Za mene je bilo normalno da voda dolazi

iz slavine", iskreno prizna mladić. Zatim, oko potoka primijeti različite

životinje. "Šuma je puna života", usklikne.

"Da", uz osmjeh će starac. "Ovamo, k izvoru, životinje dolaze u potragu za

osvježenjem. No, nemoj misliti da su ovdje samo životinje koje vidiš. Neke

šumske stanovnike teže je uočiti, ali vjeruj mi, šuma ih je prepuna."

Mladić je u tišini promatrao životinje.

"Jesi li kante napunio vodom?“, upita starac.

"Jesam", odgovori mladić.


"Dobro. Vratimo se do posađenog stabla. Dobro će mu doći malo vode."

Golemi Zemljin klima uređaj

Mladić je zalio vodom posađeno stablo. Zemlja je ubrzo upila dragocjenu

tekućinu. Stablo je bilo osvježeno.

"Odličan posao", zadovoljno će starac. "Učinili smo dobro djelo.“

Zadovoljan osmijeh pojavi se i na mladićevu licu.

Tog trenutka prođu pored njih dva planinara. Razgovarali su;

"Nema boljeg odmora od šetnje na svježem zraku", reče prvi.

"To je istina", odgovori drugi i duboko udahne šumski zrak. "Srećom, u gradu,

ispred zgrade u kojoj živim, posađeno je nekoliko stabala. To nije šuma, ali i tih

nekoliko stabala čine zrak oko moje kuće boljim. Nema boljeg klima uređaja od

šume."

Kad su planinari prošli, mladić se obrati starcu: "To sam i ja primijetio. Za

vrijeme velikih vrućina šuma pruža ugodnu hladovinu. Kad su hladne zime, daje

toplinu. Šuma je odličan klima uređaj i prekrasno mjesto za odmor i opuštanje."

Starac nije ništa rekao. Samo se zadovoljno smješkao jer je mladić počeo uviđati

vrijednosti šume.

"Ne sjećam se kad sam zadnji put prošetao šumom,“ rekne mladić tiho. "Ali,

siguran sam da ću to od sada češće činiti. "

Prijateljstvo


Mladić i starac toga su dana još dugo šetali. Razgovarali su i promatrali prirodu.

Starac je govorio o velikom utjecaju šume na prošlost ljudskog roda.

Objašnjavao je nazive drveća i značajke po kojima ga se može raspoznati.

Govorio je o životinjama, biljkama, tlu i mnogim drugim stvarima. Mladić je sa

zanimanjem slušao. Veselio se što je otkrio novi svijet, svijet šume, o kojemu do

sada nije ni razmišljao. Postavljao je starcu brojna pitanja. Na neka nije dobio

odgovore, ali ih je odlučio sam potražiti kad se vrati kući. Mladić i starac postali

su prijatelji.

Na rastanku mladić zatraži savjet od starca: "Kako mogu pomoći šumi?"

Starac ga nježno pogleda i rekne: "Poštuj je. Upoznaj bolje njenu vrijednost.

Sjeti se svega što nam pruža svakog dana. Pomogni drugome da to uvidi. Zatim

djeluj u skladu s poštovanjem. Jer, šuma je zbog svega što nam pruža zavrijedila

poštovanje."

Ljubav

Djevojka i mladić došli su u šumu. U znak ljubavi posadili su stablo.

"Lijepo je", iskreno će djevojka. "No, nije li ovo obično stablo premalo da

obilježi našu ljubav?"

"Obično stablo?", nasmije se mladić. "Pođimo u šetnju. Kada shvatiš što nam

sve šuma pruža na drveće ćeš gledati drugim očima."

Krenuli su u šetnju. Nakon par sati djevojka je znala o čemu mladić govori. Bila

je sretna što su u znak ljubavi posadili stablo. To znači, mislila je u sebi, da je

naša ljubav uistinu velika.


POTOČIČEVA ŽELJA / NADA MIHOKOVIĆ KUMRIĆ

Toga jutra s prvim tracima sunca gorski se potočić probudio sa željom da

se što prije okupa u moru.

"Mani se lude želje!", dovikne mu potočić koji se budio s druge strane planine,

"Stigneš li do mora, više ne postojiš! Postaješ more…"

"Svašta!", otklokoće prvi potočić i, vragolasto namigujući Suncu, strmoglavi se

niz stijenu.

Veselo je grgoljio, preskakivao kamenje, napajao životinje i ptice i umivao stare

panjeve. U predvečerje dožubori do modrooke rječice.

"Bok, potočiću!", pozdravi rijeka, "Kamo toliko žuriš? Volim tvoje društvo."

"Hm, i ja volim tvoje bistre modre oči i nježan zagrljaj. No žurim do velike

rijeke."

"Zadavit će te ta rječetina!"

"Ispunit će mi želju da se već u ranu zoru kupam u plavome moru…"

S prvim rumenilom na istoku potočiću zatutnji nad glavom, zagrcne se od

bljutavoga gutljaja, nešto ga snažno zgrabi za srce i povuče prema dnu.

"Ej, rječino! Pregrubo me stežeš! Samo me odnesi prema moru, molim te! Jooj,

ma jesi li gluha, rječurino, gušiš me! Joooj! Upomoooć!"

Velika rijeka namjesti svoje goleme dlanove, i pohotno posrče svježi gorski

potočić.


"Pravo osvježenje!", odahne s olakšanjem, "Dat će mi snage za novi dan u borbi

protiv onečišćenja."

PROLJETNA EKO PRIČA/ NADA MIHOKOVIĆ KUMRIĆ

Kad je granulo proljetno sunce, ljubičica je s radošću pomolila glavu ispod

suhog lišća. No umjesto topline i sunčeve svjetlosti, dočeka je udarac o nešto

tvrdo. Smrkne joj se pred očima. Jao! Što će štednjak i hladnjak u šumi?

– Hej, pomakni se! – izdere se. – Zgnječit ćeš me!

– Oprosti! Ali ni pedlja se ne mogu pomaknuti! – ispričavao se hladnjak.

– Kako si dospio nad moju glavu? – stenjala je ljubičica.

– Odbacili su me!

U njihovoj blizini glavu je pomolila i visibaba.

– Gle, stiglo je proljeće! Kakva je to cika?

Znatiželjno istegne vrat te i ona udari u nešto tvrdo. Jaučući i stenjući, pokuša

otkriti što je pritišće.

– Ma tko li je ovu golemu plastičnu vreću punu smeća bacio na mene?! Ugušit

ću se! – Uprla je sve snage i odgurnula vreću sa smećem s nosa.

Nekoliko ljubičica i visibaba uspjelo je neometano progurati glavu između vreća

smeća i starog hladnjaka. Opazivši kako ostalo cvijeće stenje pod vrećama


smeća, žurno su počele pomagati prignječenim sestrama osloboditi glavu. Zatim

složno počnu dozivati pomoć.

Putem je prolazila grupa mladih ekologa koja je u akciji proljetnog čišćenja

skupljala otpad koji onečišćuje okoliš. Uz njihove marljive ruke i zvonku

pjesmu šumsko se tlo malo pomalo pretvaralo u ljubičasto-bijeli tepih.

Nakon kratkog piknika zadovoljno su, uz pjesmu i ugodan miris proljetnog

cvijeća nastavili čistiti šumu.


KAD BOCE PROGOVORE / MADA MIHOKOVIĆ KUMRIĆ

Tri vršnjaka, Miro, Vito i Roko bila su tri vrlo živahna i nestašna dječaka.

Izmišljali su neobične, katkad i vrlo opasne igre. Najradije su se igrali

razbijajući razne predmete o zidove ili stijene.

Toga dana na morskoj obali natjecali su se tko će kamen razbiti u najviše

komadića. Ponestalo je i kamenja, a nisu se uspjeli dogovoriti čija ih ruka

razbija najbrže i u najviše dijelova. Žurno su i žustro nastavili trčkarati obalom

u potrazi za novim kamenjem ili predmetima koje bi razbili.

Ubrzo su naišli na tri odbačene staklene boce. Svatko je tvrdio da će se

upravo njegova razletjeti u najviše komadića. Nisu ni primijetili da boce nisu

prazne. Svaki dječak uzme jednu bocu i sva trojica se smjeste nasuprot stijene,

spremni za nadmetanje.

"Hej, zašto bi me razbio?", progovori prva boca kad Miro zamahne njome prema

stijeni, "Bila sam nepažljiva i otkotrljala se s broda. Želim ponovno ondje

živjeti. Pomozi mi da se vratim!"

Dječak zadrži ruku u zraku i s čuđenjem pogleda bocu.

"Zašto si zastao?, upita Vito, i sam zamahnuvši svojom bocom prema stijeni.

"Hej, zašto bi me razbio?", progovori i njegova boca, "U meni je bio eliksir

života. Rado bih da me opet ispune njime."

Vito također zadrži ruku u zraku i s čuđenjem pogleda bocu.


"Što čekate? Hajdemo ih istodobno razbiti!", zamahne i Roko bocom prema

stijenama, "Jedan, dva, tri... Sad!"

"Zašto bi me razbio?", šapatom će i njegova boca.

"Ta moja boca govori!", usklikne Roko i pažljivo je promotri, "Gle, poruka je u

njoj!"

"Govori i moja!", klikne Vito i također pažljivo promotri bocu, "I u mojoj je

poruka."

"Moja također govori!", prizna i Miro, "I u njoj je poruka."

S nestrpljenjem otvore boce i u sve tri pronađu iste poruke:

"Ja sam boca od recikliranog stakla. Imala sam već nekoliko zanimljivih života.

Ako me odbaciš na označeno mjesto, omogućit ćeš mi novi život, a sebi čist

okoliš."

Sva trojica bez riječi odu do spremnika za staro staklo i polako svatko svoju

bocu ispusti u nj.


EKONADMETANJE/ NADA MIHOKOVIĆ KUMRIĆ

Budući da od sinoć ništa nije okusila, ujutro, na dan odvoza smeća, posudi

za otpad neugodno je zakrulilo u želucu i crijevima. Kad se nad njezina gladna

usta navirila djevojčica Laura s dvije kućne posude za otpad, ponadala se

slasnim i obilnim zalogajima.

No umjesto obadvije, Laura je u nju ispraznila samo posudu s kostima,

limenkama, gumom i plastikom. Ljuske od jaja, kore od banana i listove salate

istresla je u novu posudu zelene boje s natpisom Biootpad.

– Ta-ko! – reče Laura. – Mikroorganizmi će preraditi biotpad u vrlo kvalitetan

kompost!

– Kompost? Biootpad? Nikad čula! – naćuli uši posuda za otpad.

– Otpad završava na deponiju za smeće, trajnom odlagalištu otpada,

a biootpad iz gospodarstva i kućanstva nakon kompostiranja dodaje se tlu kao

hrana – objasni joj veselo posuda za biootpad.

– Razboljet ću se jedući samo opuške, kovine, pepeo, staklenke i baterije! –

snuždi se posuda za otpad. – Zar nikad više neću okusiti opalo voće, uvelo

cvijeće, suho granje, piljevinu i salamu?!

– Ako otpad i biotpad završe zajedno u tvojem želucu, cijeli sadržaj postaje

smeće – objasni posuda za biootpad i, podižući desni kažiprst, nastavi: – Ali,

ako se pažljivo odvoje, bit će manje odlagališta.


– Zanimljivo! – s osmijehom će posuda za otpad. – Na trenutak sam ti

pozavidjela. No zapravo svaka od nas, radi zaštite zdravlja i okoliša, mora

pažljivo odraditi posao kako bi ljudima na pravi način postala korisna.

ZLATNA RIBICA I NOVO VRIJEME NADA MIHOKOVIĆ KUMRĆ

Dok je toga jutra Smiljan trčkarao po morskoj obali, ugledao je zlatnu

ribicu kako se koprca na pijesku. Žmirnuo je nekoliko puta i dobro protrljao oči.

Nije sanjao! Pred njim se doista praćakala zlatna ribica. Napravila je kolut

naprijed, pa špagu, pa kolut natrag, pa opet kolut naprijed… Iznenada se zagrcne

i, koprcajući se, pokuša doći do zraka.

– Luda ribice! Ta uginut ćeš bez vode! – reče dječak.

Skupi dlanove i požuri je vratiti u more.

– Neee! Ne želim natrag! – plačljivo će zlatna ribica.

Sve se grčevitije i nemirnije koprcala u pijesku izbjegavajući dječakove dlanove.

– Ma što izvodiš, ludice?! Nastaviš li trenirati gimnastiku na suhome, zbilja ćeš

uginuti!

– Ta jedva sam pobjegla naftnoj mrlji koja se nemilosrdno širi prema obali. Ne

želim se vratiti u svoj onečišćeni dom.

– Što onda želiš? – sasvim joj se približivši smireno upita Smiljan. Na trenutak

je zašutio pozorno je motreći, a onda veselo zaključio: – Hm, nalikuješ ribici iz

bajke. Jesi li došla ispunjavati želje?


– Ah! Živim u novom vremenu! – uzdahne ribica. – Želim da ljudi meni ispune

želju.

– Otkad ribice imaju želje? – s iznenađenjem će Smiljan.

– Otkad ljudi ne čuju da moj ugroženi dom više ne diše nego teško uzdiše! –

zabrinuto će ribica. – Vrijeme je da počnu živjeti u skladu s Prirodom i

sprječavati onečišćenja.

I Smiljan se zabrine te zamišljeno protisne:

– Hm, zar onečišćenje prijeti i obali ispred moje kuće?

– Naravno! Uginut će najprije ribe u moru, a naftna će mrlja ugroziti i životinje i

biljke na obali – posljednjim snagama podižući peraju uvis, ribica će hripavim

glasom. – A u opasnosti su i ljudi. Požuri ih čim prije upozoriti!

– Ali najprije ti trebaš pomoć.

– Radije požuri obavijestiti ostale. Za mene je ionako prekasno…


MALO POMALO /JACK CANFIELD, MARK V. HANSEN

Jedan naš prijatelj hodao je u sumrak niz opustjelu meksičku plažu. Dok

je tako hodao, počeo je u daljini opažati drugog čovjeka. Kako mu se

približavao, uočio je da se domaći čovjek stalno saginje, nešto uzima i baca u

more. Ponovno i ponovno vitlao je predmete u ocean.

Kad mu se naš prijatelj još više približio, vidio je da muškarac kupi

zvjezdače koje je more naplavilo na plažu te da ih, jednu po jednu, baca natrag u

vodu.

Naš je prijatelj bio zbunjen. Prišao je muškarcu i rekao:

- Dobra večer, prijatelju. Pitam se što to radite.

- Bacam ove zvjezdače natrag u ocean. Vidite, nastupila je oseka i sve su se

nasukale na obali. Ako ih ne vratim u more, uginut će zbog pomanjkanja kisika.

- Razumijem – odgovorio je moj prijatelj – no na ovoj plaži zacijelo ima na

tisuće zvijezdača. Ne možete nikako doći do svih njih. Jednostavno ih je previše.

I, zar ne shvaćate da se to vjerojatno događa na stotinama plaža uzduž i

poprijeko cijele ove obale. Zar ne vidite da tu nema pomoći? –

Domaći se čovjek nasmiješio, sagnuo se, uzeo još jednu zvjezdaču i dok ju je

bacao natrag u more, odgovorio je:

- Za ovu ima.


SRETNA SJEMENKA/ STJEPAN LICE

Neki čovjek iziđe sijati sjemenje suncokreta. Sjemenje je padalo u

unaprijed pripremljene udubine u zemlji. Jedna osobito umišljena i izbirljiva

sjemenka, neposredno prije nego li će je čovjek baciti iz ruke, brzo promotri tlo

pod sobom.

- Pa neće me valjda baciti u ovu blatnu zemlju?! – zavapi. – Sva ću se

zaprljati…

U taj čas poleti iz čovjekove ruke. Dok je padala, sjemenka zatvori oči.

Nije htjela vidjeti nevolju koja će je snaći. Odjednom

se, uz blagi udarac, prizemlji. Kad je otvorila oči, sjemenka se ozarila. Pala je na

lijep, čist i gladak kamen.

- Kakva sreća! – pomisli promatrajući sjemenje koje je upalo duboko u blatnu

zemlju.

Sljedećih se dana zadovoljno osvrtala, promatrala sunce ponad sebe,

smjenu dana i noći i zadivljeno gledala u zvijezde koje su se rojile po nebu.

Jedno jutro ugleda prelijepe cvjetove suncokreta koji su izvirili iz zemlje.

- Otkuda vi? – iznenađeno ih upita sjemenka.

- Izniknuli smo iz sjemenja! – vedro će mladi suncokreti.

Sjemenka ih je promatrala kako su iz dana u dan rasli, bivali sve snažniji i

sve viši. Kako je vrijeme protjecalo, osjećala se sve lošije. Sunce ju je pržilo.

Kiša koja je padala, nije se zadržavala na kamenu, nego se slijevala niz njega.

Zbog toga je uvijek bila žedna. I osjećala je kako se pomalo suši.

- I iz mene bi možda mogao niknuti cvijet. Prelijepi cvijet – pomisli. – Ali kako

da u to budem sigurna?


Potom upita cvjetove: - Kako ste vi uspjeli izrasti?

- Pomogla nam je zemlja. I sunce i kiša – rekoše cvjetovi.

Sjemenka namrgođeno pogleda sunce i kišu.

- A zašto meni ne pomažete? – upita ih ljutito.

- Ne možemo ti pomoći dok ne upadneš u zemlju – odgovorili su joj oni.

Sjemenka se jako snuždila.

Jedne noći dok su i sunce i kiša i cvjetovi uokolo nje spavali, sjemenka dopusti

povjetarcu da je ponese s kamena. I on ju je lagano, posve lagano spustio na

zemlju...


TUŽNI RIBOLOV

preuzeto s www.razredna-nastava.net

Jutros me tata poveo u ribolov. Bio sam sretan! Uživao sam u vožnji

našim malim bijelim brodom. Lijepo smo razgovarali. Divili smo se našem

čistom moru i otocima u blizini.

A onda je tata usporio vožnju. Bio je jako zabrinut. I ja sam se zabrinuo. Na

površini mora pojavila se velika crna mrlja. Stigla je i do nas. Naš lijepi bijeli

brodić postao je prljav i crn. Nisam više bio sretan. Bio sam uplašen. Tata mi je

objasnio da je ta mrlja nafta koja se preko noći izlila iz tankera. Mnogo će riba i

životinja u moru zbog toga uginuti. Obala će biti masna i ružna.

Vratili smo se kući, a ja sam cijeli dan bio tužan.


IGRA KAPLJICE /NADA IVELJIĆ

Mala kapljica kiše voljela se igrati skrivača. S oblaka je pala na krov, a s

krova niz žlijeb, na ulicu.

Otekla je u kanal. Iz kanala u rijeku. Rijeka ju je odnijela u more. Isparila

se i opet digla u drugi oblak.

Ponovno je otpočinjala sličan put, u drugom gradu ili na drugom mjestu.


ČAMAC ZA ŽABE


Nitko na plaži nije imao tako lijep slamnati šeširić kao Jasna. Od jutra ga

nije skidala s glave, osim onda kad ga je htjela gledati i diviti mu se. Ali njena

radost nije dugo trajala. Kad je s mamom prelazila preko mosta, odjednom je

vjetar puhnuo jači i odnio njen šeširić. Jasna je zaplakala gledajući kako se

šeširić polako spušta k vodi.

- Rekla sam ti da ga čuvaš od vjetra – blago je prekori mama.

Priđu ogradi mosta i promatraju šeširić. Rijeka ga je nosila sve dalje i

dalje.

Da bi utješila Jasnu, mama reče: - Ne plači. Tvoj šeširić poslužit će

žabama kao čamac.

- Kako to? – obriše Jasna suze i radoznalo podigne pogled.

- Da – nastavi mama. – Sad će se žabe popeti na šešir, a rijeka će ih

nositi. Tko zna dokle će stići? One jako vole putovati.

Jasna više nije plakala. Znala je da će se žabe radovati novom plovilu. U

svojim mislima je putovala sa žabama na neobičnom čamcu.


LJUBIČICE/ NADA ZIDAR BOGADI

Nedavno su me iz grma lijeske stidljivo pogledala dva ljubičasta oka.

Obradovah se: Ljubičice! Prve ljubičice! Ubrat ću ih i odnijeti mami! Tek što

sam se približila da ih uberem, pokraj uha mi zacvrkuće kos: - Nemoj ih ubrati,

molim te. Tek su jutros procvale. Moram ih pokazati svojim kosićima.

Sutradan opet prođoh mimo grma, a ljubičice umivene rosom bijahu ljepše nego

prije: - Kako su samo lijepe! Moram ih ubrati i pokazati svojoj prijateljici! -

odlučih. No tek što sam se sagnula da ih uberem, doleti do mene leptir i šapne

mi na uho: Molim te, nemoj ih ubrati. Preletio sam dvije livade, tri proplanka i

široku rijeku da ih vidim. Tako su lijepe! Moram ih pokazati svojoj leptirici.

I jutros požurih do ljubičica. Ali više ih nije bilo. Netko ih je ubrao. Netko tko

nije razumio jezik kosova i leptira.


TRI RIBICE


"Jednom davno, živjele su tri ribice," čitala je Marijina mama. "Kada je

to jednom davno?" Pitala je Marija. "To može biti bilo kada," odgovorila je

mama. "Jako davno, ili ne tako davno." "U redu, sada možeš čitati," rekla je

Marija. " Jednom davno, živjele su tri ribice. One su stanovale u potoku." "Što je

to potok?" Pitala je Marija. "Potok izgleda kao mala rijeka," odgovorila je

mama. "Iza našeg vrta je potok." "Ima li u njemu ribica?" "Možda," rekla je

mama. "Nekada ih je bilo." "Mogu li ići pogledati?" Pitala je Marija. Mama je

uzdahnula. "Pa hajde. Znam da se nećeš smiriti dok ne pogledaš." Marija je sišla

iz maminog krila. Potrčala je van do potoka. Potražila je ribice. Nije mogla naći

niti jednu. Marija je ugledala dvije limenke. Ugledala je najlonsku vrećicu.

Ugledala je papire. Ugledala je igračku kamion. Ipak, nije mogla naći niti jednu

ribu. Niti tri ribice. Niti dvije ribice! Čak niti jednu ribicu! Marija se vratila u

kuću. Bila je jako tužna. Nije bilo malih ribica. Potok je bio onečišćen. Bilo je

tako mnogo smeća u njemu. Marija je mami ispričala o potoku. "Gdje su sve

ribice?" Pitala je. Mama se rastužila. "Ribe ne vole živjeti u tako prljavoj vodi.

Ponekad čak ne mogu ni disati!" Marija je bila vrlo tiha. Mislila je, mislila.

"Znam!" Rekla je. "Mogu izvaditi smeće iz potoka. Mogu stvoriti lijep, čisti

dom za ribe. Možda će se tada vratiti i tri ribice!" "Možda i hoće," rekla je

mama. "To je dobra ideja. I ja ću ti pomoći.


TRI LEPTIRA / njemačka narodna priča

Jednog sunčanog, ljetnog popodneva letjela su iznad zelene livade tri

leptira – bijeli, crveni i žuti. Spuštali su se čas na jedan, čas na drugi cvjetić.

Iznenada nebo pokriše tamni oblaci. Ubrzo je počela padati kiša. Leptiri

užurbano poletješe svom domu, ali nađoše zatvorena vrata. Na kiši njihova

krilca postajala su svakom kapljom kiše sve teža i teža.

U vrtu ugledaše velike cvjetove ljiljana. Poletješe k njemu.

„ Ljiljane bijeli, molimo te, otvori nam svoje latice da se sklonimo od kiše ! „

Ljiljan odgovori: „ Bijelog leptira mogu primiti. Crvenog i žutog ne

mogu. „

Bijeli leptir tada reče: „ Ako ne možeš primiti i moja dva prijatelja, hvala

ti na gostoprimstvu! „ I sva trojica odletješe.

Kiša je padala sve jače. Leptirići primijete krupan, crveni tulipan.

Poletješe prema njemu i ljubazno ga zamole:

„ Dobri tulipane, dopusti nam da se sklonimo u tvoju kućicu! Kiša će nas

upropastiti… „

„ Neka uđu crveni i žuti. Bijeloga leptira ne primam „ – reče tulipan.

„ Tvoja nam zaštita ne treba ako ne primaš svu trojicu. Volimo zajedno

umrijeti nego svoga prijatelja ostaviti „ – rekoše uvrijeđeno crveni i žuti leptir i

odletješe.


Cijeli razgovor čulo je sunce. Odmah je rastjeralo oblake. Zasjalo je toplo

i osušilo krilca leptirićima. Oni su ponovo poletjeli na livadu. Igrali su se do

večeri. Kada se sunce sakrilo, vratili su se kući i umorni slatko zaspali.


POTOK MEDVEŠČAK/ BLANKA DOVJAK MATKOVIĆ

Sjećam se potoka Medveščaka iz vremena moga djetinjstva. Tekao je

dubokim koritom, a danas nad njim teče tramvajska pruga. Moje se

djetinjstvo igralo na gornjem dijelu potoka Medveščaka, u ksaverskoj cesti.

Tada sam priželjkivala da postanem riba! Da se brčkam u mutnoj vodi

potoka. Jednom sam i postala riba, ali koja ne zna plivati. Potonula sam u

potok do pupka i zvala prestrašeno:

«Milkaaaa! (To je bila naša kućna pomoćnica. ) Milkaaaa! …

Milka me izvukla iz potoka i dobro me ismijala. Kakva je to riba, koja ne zna

plivati?

Moj brat Đurica bio je silno maštovit. Pronašao je jednu kutiju u kojoj je

naša mamica čuvala tatekova ljubavna pisma, koja joj je on pisao prije nego

smo im mi postali djeca.

Iskrali smo se iz otključanog dvorišta na potok i lijepo puštali tatekova

ljubavna pisma kao svoje lađice. Kod Gupčeve zvijezde pohvatala je pisma

neka stara teta i čitala ih kao ljubavni roman u nastavcima.

Od Gubčeve zvijezde do Ribnjaka, preko potoka Medveščaka su se

poredali ljupki mostići. Bijelo ili zeleno obojeni. Skoro svaka kuća imala je

ispred sebe svoj mostić. Kada nas je naša Milka vodila u šetnje, trčkarali bi

preko mostića s jedne na drugu « obalu «.

Danas, iznad toga potoka iz mog djetinjstva, drndaju mnogobrojni

tramvaji, a nitko ne vidi kava voda pod njima teče. Sigurno je žalostan moj


potok iz djetinjstva što u ovo vrijeme mora teći bez sunca i mjeseca nad

sobom – nadsvođen betonom. Kao ponornica.


EKO LJUBAV NA PRVI POGLED/ RATKO BJELČIĆ

Pojevši sendvič, dječak je bacio papirić nekoliko centimetara od poljske

košarice za smeće i spokojno nastavio put.

„ Jadan ja ! „ - jadao se papirić - „ Bačen sam samo nekoliko centimetara od

košarice s mojim prijateljima papirićima i tako osuđen na samoću. A tako bi

volio biti s njima u košarici… „

„ Zašto si žalostan ? „ - upitao ga je mastan papir na dnu košarice. „ Slobodan

si, a ne kao ja. Na mojim leđima su hrpe papira. Ne mogu se ni pomaknuti, a

ti… Kad puhne jači vjetar, letjet ćeš poput ptice i mnogo toga vidjeti. „

„ Zanimljivo je putovati „ - odgovorio je papirić – „ ali glupo je putovati sam.

Volio bih putovati u društvu. «

„ Društvo ? „ - podrugljivo je progovorio papirić od bombona.

„Što će ti društvo ? Da te odbaci, kao što je bombon odbacio mene ? Otišao

je s dječakom, a mene ostavio u ovoj košarici. Zar ti želiš takvo društvo ? „

„ Ne želim, ali ne želim biti ni sam. Želim povremeno biti koristan. Što

mislite, što ćete biti vi kada vas recikliraju. Mene će vjetar odnijeti tko zna

kamo i možda nikada ne ću biti recikliran. Tako bih volio biti koristan. „

„ I bit ćeš „ - oglasi se vrećica prženih krumpirića, kojoj je papirić bio simpa.

„ Pomest će te smetlar i staviti u svoju košaru bicikla. Bit ćeš s nama. „

„ Zaista ? „ - papirić nije mogao vjerovati svojim ušima.


„ Evo ga ! „ - veselo je uskliknula vrećica prženih krumpirića, a srce joj je

počelo snažno udarati pri pomisli da će se susresti s papirićem, koji joj je

svakim trenutkom bio sve simpatičniji. Smetlar je metlom pomeo papirić i

lopatom ga ubacio u košaru na biciklu. Uskoro se papiriću pridružila vrećica

prženih krumpirića.

„ Jesam li ti rekla da ćemo biti zajedno ! „ - zaljubljeno je progovorila.

„ Sada ti vjerujem „ – radosno je uskliknuo papirić i ubrzo dodao: „ Ljepše je

u dvoje, zar ne ? „

Smetlar je krenuo dalje ne sluteći da se u košari rađa eko – ljubav na prvi

pogled.


PRIJATELJ I NEPRIJATELJ


Nesreća zadesila ševu. Zapalila joj se kuća. Doletio vrabac da vidi što joj

se dogodilo.

« Tako ti treba kad ne paziš ! – reče vrabac i u vatru baci suhu travku.

Odnekud doletjela lastavica. U kljunu je donijela kap vode i ispusti ju u

vatru.

Od suhe travke, što ju je bacio vrabac, vatra nije bila veća. Od kapljice

vode, što ju je ispustila lastavica, vatra nije bila manja.

No, ševa je saznala tko joj je prijatelj, a tko neprijatelj.


PRIČA O KAPLJICI KIŠIĆ

Priručnik o energiji - za odgajatelje i učitelje djece predškolske i školske dobi

eko.zagreb.hr

Ja sam Kapljica Kišić. Ja sam svjetski putnik. Ispričat ću vam nešto o

svom posljednjem putovanju. Moj put je započeo iznad Jadranskog mora.

Plutala sam na valovima sa svojim prijateljima. Spuštali smo se i dizali i gledali

kako sunce izlazi iznad planina. Bilo je prekrasno! Sunce se podiglo visoko

iznad planina. Počelo mi je biti vruće. Postajala sam sve toplija i toplija.

Najednom, izdigla sam se iznad vode. Krenula sam prema nebu. Postajala

sam sve veća i veća, moje su se molekule sve više udaljavale. Ekspandirala sam.

Nisam više izgledala kao kapljica vode. Postala sam nevidljiva. Pretvorila sam

se u vodenu paru. Isparila sam! Podigla sam se visoko u nebo. Puno je mojih

prijatelja krenulo sa mnom. I oni su isparili. Zajedno smo oblikovali oblak.

Vjetar nas je nosio po nebu. Putovali smo od mora prema kopnu. Ljudi na

plaži su bili tužni kada su nas vidjeli. Zaklanjali smo im sunce. Prošli smo iznad

njih i krenuli prema planinama. Vjetar nas je nastavio gurati. Stigli smo do

planina u vrijeme zalaska sunca. Zrak iznad planina bio je hladan. Postalo mi je

hladno. Kako sam se hladila, postajala sam sve manja i manja. Moje su se

molekule približile i postala sam ponovno kap vode. Kondenzirala sam. Postala

sam preteška da me oblak drži. Počela sam padati prema zemlji. Postala sam kap

kiše! I moji prijatelji su kondenzirali. I oni su postali kapi kiše!

Pali smo u mali potok i počeli teći prema dnu planine. Potok je ušao u veliku

rijeku. Putovali smo niz planinu. Kretali smo se vrlo brzo. Imali smo puno


energije. Odjednom, našli smo se u dugom tunelu. Stroj zvan turbina bio je na

kraju tunela. Požurili smo prema turbini kako bi ju zavrtili. Turbina je uzela

našu energiju kako bi proizvela električnu energiju. Krenuli smo natrag u rijeku.

Rijeka je dalje plovila kroz gradove i sela dok nije došla do mora. Došla sam

opet na valove. Bila sam sretna što sam se vratila kući. Bio je to uzbudljivo

putovanje vodenim ciklusom.


PRIČA O VIKTORU ZRNIĆU

Priručnik o energiji - za odgajatelje i učitelje djece predškolske i školske dobi

eko.zagreb.hr

Zovem se Viktor Zrnić. Sadim energetsko zrno na velikom polju na svojoj

farmi. Sunce sije. U sunčevim zrakama je energija. Ona pomaže mojem sjemenu

da naraste u visoke biljke. Moje biljke čuvaju sunčevu energiju u svom korijenu,

stabljici, lišću i plodovima.

Mogu koristiti energiju u biljkama za puno stvari. Mogu jesti plodove

kako bi dobio energiju za svoje tijelo. Ta će mi energija pomoći da narastem,

krećem se i razmišljam. Mogu hraniti svojim energetskim biljkama kokoši,

svinje, krave i konje.

Energija će učiniti da moje životinje postanu velike i jake. Mogu objesiti

svoje energetske biljke u podrumu da se osuše. Zatim ih mogu spaliti u svojoj

peći ili kaminu. Energija iz biljaka može me zagrijati u hladnim zimskim

noćima. Mogu staviti svoje energetske biljke u veliki spremnik koji zatvorim da

ne ulazi zrak. Kako moje biljke budu odumirale, one će proizvoditi plin kojeg

mogu spaliti u pećnici i skuhati svoju hranu.

Mogu također pretvoriti svoje energetske biljke u gorivo za svoj traktor.

Pretvorim ih u alkohol kao što se grožđe pretvori u vino. To alkoholno gorivo,

koje se zove etanol, može pokretati moj traktor. Kao što vidiš, sjeme mog

kukuruza je stvarno energetsko sjeme.

Zašto i ti ne zasadiš nekoliko sjemena kukuruza i istražiš načine na koje

možeš koristiti energiju iz biljaka koje zasadiš?


PLAČ PRIRODE – POMALO PESIMISTIČNAS PRIČA

/ SANJA SINOVČIĆ

Pred praznim pričama pobjegoh proljetos prema planinama.

Polako prolazim poznatim putovima pogledom prebirući pejzaže – predivne.

Pogledah pomnije: padine prekrivene piramidama predmeta prekomjerne

potrošnje.

Papiri pobacani posvuda. Potokom pluta polomljeno posuđe.

Pahuljasta paučina pred pećinom – potrgana. Pognute povijuše poluosušene,

proljetnice prekomjerno pobolijevaju. Prvi proljetni pupoljci proviruju posred

plastičnih predmeta.

Poneka plava perunika probija pored prevrnutih prometala, perilica, paketa

pelena, pepeljara, pašteta, poderanih prekrivača…

Pčele polijeću prema pogodnijim podnebljima.

Poslije podne ptičji pjev prekida paljenje pile. Piljevina polako prekriva paprat.

Pored panjeva prolazi planinar, po ponašanju pretpostavaljam pasionirani

prirodoslovac.

Ponovno promatram prirodu promišljajući: priroda poji, prehranjuje, pruža

počinak;

prirodu predodređenu potomcima primismo preko predaka.

Premda primjećujemo promjene prouzrokovane parazitskim ponašanjem,

premalo pomažemo pogođenim područjima.

Pisani podaci pokazuju povećanje prirodnih poremećaja: prekomjerne poplave,

pijavice, potrese…


Padine pustoše požari, pustopoljine pate preopterećene pokusima, polja puna

pesticida, prijevoji prorovani – priroda posvuda pati.

Planina potišteno progovara, pripovijeda prilično pesimističnu priču. Protrnuh

poslušavši pomnije. Priroda potiho plače. Plačući pripovijeda probleme

planinskih područja, proširivanje pješčanih pustinja, problem pregrijavanja

planete.

Prastanovnici poručuju: priroda propada; postupajmo pažljivije prema

pticama, potocima, planinama, ponornicama, plavetnilu… prema planetu.

Parlamentarci puno pričaju. Prirodoslovci ponešto pomognu protestnim

povorkama, projektima prirodne proizvodnje, projektima pročišćavanja,

pošumljavanja…

Propast priječi prst Providnosti pa pauk ponovno plete potrganu paučinu, ptice

pjevice pjevaju po proplancima, potočnice plijene pažnju prolaznika…

Plavi planet putuje, premoren, poznatom putanjom.


NEKI ČUDAN GLAS/ J.R. NAVARRO

Jednoga dana neki je dječak šetao obalom i naišao na morsku zvijezdu u

pijesku. Uze je za jedan krak i baci u more. Dok je padala u more, učini mu se

da je nešto čuo, ali ništa nije razumio.

Malo podalje ugleda kako se, nošeno valovima, obali približava deblo i na

njemu gušter. Uđe u vodu, dohvati deblo i izvuče ga na obalu, gdje je gušter

mogao sići i skloniti se na sigurno. U tom trenutku učini mu se da čuje neki

glas, ali nije ništa razumio. Pomisli da je to bio šum vjetra.

Vraćajući se kući nađe vrapčića koji se je zapetljao među granama.

Pažljivo ga oslobodi i pusti da odleti. Ponovno mu se učini da čuje neki glas.

Možda je to vjetar? Nije bio siguran. Glas kao da je nešto htio reći, ali dječak ga

nije razumio. Možda mu se samo pričinilo? Dječak je nastavio put.

Najednom naiđe na mrave koji su išli prema mravinjaku. Da ih ne pogazi,

načini skok i pođe dalje. I ovaj put začuje onaj isti glas, bio je to šapat. Zaustavi

se i počne gledati na sve strane. Nije vidio nikoga, nije više ništa čuo. Počelo ga

je to zabrinjavati.

Na ulazu u vrt ispred kuće ugleda kako je vjetar srušio jednu

vazu. Cvjetovi su bili već napola uvenuli. Dječak podigne vazu i pažljivo

uspravi cvijeće kako bi se oporavilo. Nakon toga htjede ući u kuću, a kad je bio

na vratima opet jasno začuje onaj glas razabirući čak i ono što je izgovarao.

Bila je to zapravo riječ – hvala. Priroda mu je zahvaljivala, jer je svaki put

učinio nešto da je očuva.


BIO JEDNOM JEDAN CVIJET

prijevod sa micromediaunistal.it

Bio jednom jedan cvijet koji je procvao među stijenama.

Tko zna kako, uspio je rasti i bio je znak života tužnima i osamljenima.

Prošao je jedan mladić i ostao zadivljen ljepotom cvijeta.

Pomislio je na svoju djevojku. Ubrao je cvijet i odnio joj ga.

Tjedan dana, kasnije, cvijet je bio mrtav.

Prošao je jedan čovjek, vidio cvijet, pomislio na Boga koji je stvorio takvu

ljepotu, i pustio cvijet da raste.

Nakon nekoliko dana bila je oluja i cvijet je uvenuo.

Prođe onuda jedna djevojčica, vidje da je cvijet lijep ali osamljen.

Zalila ga je, presadila i podrezala, ogradila ga je i brinula se za njega.

Mjesec dana kasnije, tamo gdje su bile samo stijene, sada je bio vrt.

Učinimo isto sa Zemljom.

Bog nam ju je dao da je obrađujemo i čuvamo.

Pretvorimo je u vrt.


mislimzeleno.weebly.commislimzeleno.weebly.com/.../ekomaterijali_tekstovi.docx · web viewdanas je...

Documents