1. Hrvatska književnost 17. stoljeća

- barok je razdoblje u književnosti i umjetnosti koje je započelo nastupom reformacije

sredinom 16. st. i završilo smrću Luja XIV. poslije 1700. godine; to je pokret katoličke

obnove (protureformacija);

- periodizacijsko nazivlje: hrvatska književnost 17. stoljeća (F.Švelec), sedamnaesto stoljeće

(M.Kombol), reformacija i protivureformacija (B.Vodnik), književnost katoličke obnove i

baroka (17. stoljeće) (S.Ježić), katolički barok (S.Ježić), reformacija, protureformacija, barok

(I.Frangeš), barok (D.Jelčić), rano novovjekovlje (S.P.Novak), barok, klasicizam,

sentimentalizam (I.Slamnig)

- pojam barok < port. Barocco= golem biser nepravilna oblika, tvorevina bolesne školjke;

nepravilnost kao oznaka baroknosti;

- razumijevanje pojma barok:

1. historijska koncepcija baroka

◦ razdoblje u književnosti i umjetnosti◦ javlja se, uglavnom, nakon renesanse◦ na dezintegraciju renesanse utječe pokret katoličke obnove (protureformacije),

odnosno reakcija na reformaciju◦ barok započinje dezintegracijom renesanse nastupom reformacije sredinom 16.

stoljeća i završava smrću Luja XIV. (nakon 1700. godine)

Luj XIV - Kralj Sunca (francuski kralj od 1643.-1715. godine). Sin Luja XIII. i Ane Austrijske. Luj XIV. bio je kraljem Francuske i Navarre pune 72 godine, od 14. svibnja 1643. do svoje smrti 1715. godine. Krunu je naslijedio kao petogodišnjak, no vlast je zapravo preuzeo tek nakon smrti svojeg glavnog ministra kardinala Mazarina 1661. godine. Godine 1671. bio je jedini europski vladar koji se nije pobunio protiv smaknuća Petra Zrinskog i Frana Krste Frankapana i koji ih je zavarao svojom dvoličnom politikom.

◦ reformacija - opći naziv za socijalno-političke pokrete 16. st. i borbe između seljaštva i vladajućih (protiv feudalizma)

◦ reformacija – protest protiv pritiska katoličke crkve koja je imala velike posjede i dobivala ogromne prihode od seljaka i obrtnika

◦ protestantizam – Martin Luther (1483.-1546.) osnivač protestantske crkve koja se odijelila od katolicizma u doba reformacije u 16. st.

◦ reakcija na reformaciju - pojačana nakon Tridentinskog koncila ◦ Koncil se održavao u Italiji, u Tridentumu (danas grad Trento); trajao je 18

godina, s prekidima (1545.-1563.); Crkva brine o umjetnosti - isusovci

1

2. tipološka koncepcija baroka

◦ pod pojmom barok misli se na karakterističan stil koji nastaje, uglavnom, u 17. stoljeću

◦ seičenteskni figuralni stil – stil 17. stoljeća (“obilje figura”)◦ europska književnost 17. stoljeća nije jedinstvena (ideološki, poetički,...)◦ oko godine 1600. – zajednička osobina baroknih pisaca je jedan stil◦ Zoran Kravar barokni stil još naziva:

stile acuto stile attrattivo culto

- hrvatski književni barok je nejedinstvena književnopovijesna pojava; razlog je tomu

postojanje različitih regionalnih književnosti na hrvatskom etničkom prostoru u 17. i 18. st. tj.

ne postoji jedinstvena nacionalna književnost;

- postojeće regionalne književnosti razlikuju se po dijalektalnoj osnovi, po metričkim i

izražajnim karakteristikama, po vrsnom sastavu, te stoga razlikujemo 3, odnosno 4 kulturne

zone: a) dubrovačko-dalmatinsku

b) kajkavsku

c) slavonsku

d) ozaljsku (dodaje se zbog specifičnog dijalekta: mješavina štokavskog, kajkavskog i

čakavskog dijalekta);

- barok kao razdoblje u hrvatskoj književnosti određuje raznovremenost njegova pojavljivanja, i to izgleda ovako:

a) dubrovačko-dalmatinska kulturna sredina: dominacija baroka traje od prvih desetljeća

seičenta (17. st.) do konca prve trećine setečenta (18. st.); početak se vezuje uz stvaralaštvo

J.Barakovića, S.Đurđevića i O.Mažibradića, a završetak obilježava smrt I.Đurđevića;

b) ozaljski krug: barokni se rad vezuje ovdje uz književni rad P.Zrinskog i F.K.Frankopana, a

obojica su smaknuta 1671. godine;

c) kajkavski krug: tipične su se crte književnosti baroka počele jače osjećati tek u drugoj

polovici 17. st., u pisaca poput J.Habdelića, B.Milovca, M.Magdalenića, ali su se zadržale

vrlo dugo, sve do kraja 18. st.

d) slavonska kulturna sredina: barok je zakašnjela pojava i javlja se nakon sredine 18. st. u

djelu A.Kanižlića;

- našem baroku nedostaje i jednolik vrsni sastav, što potvrđuje sljedeće:

2

a) dubrovačko-dalmatinska sredina: prevladavaju artističke vrste preuzete iz antičke

književnosti i iz novijih lirskih tradicija, posebice iz petrarkističke (kraća lirska pjesma, idila,

pastorala, ekloga, ep, poema, melodrama)

b) ozaljska: sklonost popularnim i folklornim vrstama, kao što su romanca (diijačka junačka),

zagonetka (zganka), poslovica (sentencija); djela s religijskim temama bliža su pučkoj

vjerskoj književnosti;

c) kajkavska: tekstovi s praktičnom vjerskom funkcijom, namijenjeni moralnoj pouci,

crkvenom pjevanju, molitvi; to su prozne vjerske knjižice, zbirke propovijedi, florilegiji

(zbirke raznovrsnog štiva);

d) slavonska: verzificirani molitvenici i Kanižlićeva Sv. Rožalija;

- dakle, književne su vrste različita podrijetla, što znači da se četiri regionalne

književnosti u 17. i u 18. st. nisu nalazile na istom razvojnom stupnju, te je stoga uputnije

govoriti o baroku kao stilu, a ne kao o razdoblju (Z.Kravar)

- ako se barok razumije kao stil, kako kaže Kravar, onda se mora odgovoriti na pitanje po

čemu se on razlikuje u odnosu na druge stilove; barokni stil karakterizira:

- oslon na retoriku, jer je osnovna jedinica njegova sastava retorička figura; na pitanje

- koje su figure posebice karakteristične za barok – odgovara D.Fališevac u knjizi-monografiji

Ivan Bunić Vučić (1987, str. 98 – pročitati na nastavi); dakle, riječ je o sljedećim figurama:

antiteza, ponavljanje, nabrajanje, paralelizam, hiperbola, usporedba, razne figurae per

adjectionem kao što su paregmenon, poliptoton, paronomazija, zatim metafora, metonimija

(tj. tropi, - figure koje se temelje na zamjeni značenja riječi), concetto;

- mobilnost – sposobnost da se pojavi u kombinaciji s različitim temama, da se proširi

na tekstove različitih vrsnih obilježja (svjetovna i religiozna tematika)

- rado se nadređuje inače primarnijim slojevima tekstualnih struktura; u stanju je

podrediti si temu i kompoziciju cjeline, i to posebice u kraćim tekstovima naglašenih

artističkih obilježja (epigram, madrigal, sonet);

- o pjesničkim figurama koje su posebice svojstvene baroku:

1. metafora – figura koja se temelji na zamjeni značenja riječi (spada stoga u trope ili

figure riječi);

o «Pod metaforom razumiemo polaganje imena A za ime B, kad se među

predmeti A i B nekakva sličnost m (tertius comparationis) nalazi; tako npr.

tvrdo srce (B) imali bismo nazvati pravim imenom (B), ali ga nazivamo

kamenom (A, na pr. lakomac ima u prsih kamen) zbog sličnosti, koju nalazimo

3

medju njim i kamenom (A).» (Zima, Luka, 1880, pretisak 1988, Figure u

našem narodnom pjesništvu, str. 23);

o Užarević, Josip, 1995, Tropi i jezik. Zapažanja o metafori, metonimiji i

sinegdohi, u: Tropi i figure, Zagreb - Užarević kaže da metaforu omogućuje

mnoštvo semantičkih polja u jeziku i njihova isprepletenost (pročitati str. 105,

106-107); iz pročitanog proizlazi da svaka riječ ima svoje semantičko polje, a

ono se sastoji od:

A) jezgrenih (središnjih, osnovnih) značenja

B) periferijskih (drugotnih, dopunskih) značenja, a aktualna i

potencijalna značenja se zovu semovi ili semantemi; navedeno

potkrijepiti grafičkim prikazom;

Metafora se razlikuje od poredbe, jer je kod metafore riječ o

semantičko-strukturnom sažimanju, što znači da se tročlana struktura

poredbe pretvara u dvočlanu strukturu metafore:

Ivan je snažan kao lav. (poredba) – Ivan je lav. (metafora)

- metonimija – značenje se prenosi na drugu riječ po sličnosti („čitam Gundulića“)

- sinegdoha – značenje se prenosi na drugu riječ tako da se dio uzme za cjelinu („Oči plove

ulicama...“, a misli se na „ljude“)

2. antiteza – posebna vrsta poredbe koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti, a često

je oblikovana dosljedno kao paralelizam članaka:

o Prsi ima od leda vil moja gizdava

A sred nje pogleda živa je žerava. (Ivan Bunić Vučić)

3. figurae per adjectionem (različite figure ponavljanja i nabrajanja) – to su poliptoton,

paregmenon, paronomazija, asonancija, aliteracija, igre homonima; «(...) te figure

izražavaju sklonost baroka efektnom, kićenom stilu, pokazuju sklonost baroknog teksta

igri, verbalnoj ali i smislenoj igri, a upućuju i na težnju baroknoga teksta da se približi

muzici.» (Fališevac, Dunja, 1987, Ivan Bunić Vučić, str. 117);

- poliptoton – «kad se ista rieč uz različne oblike, osobito padeže a i brojeve itd.

sklanjana ponavlja.» (Zima, 1880: 282)

Drugoga išti ti pastira,Drugi oganj mene prli,I drugoga sebi izbira,Pokli druga mene grli. (Ivan Bunić Vučić)

U te i tebi vjerovatida 'e sve tobom i sve uza te,

4

tebe od tebe samo ufatii ljubiti tebe, a za te,za uživat pak na nebis tobom, tobom, tebe u tebi, lasno 'e, bože, i ovo jesam put koji vodi gori; (I.Đurđević, Uzdasi Mandalijene pokornice, VIII, 357.

str.)

- paregmenon – «ponavljanje rieči razne vrste ali iste osnove, takođe ponavljanje istih

rieči različno sastavljenih i sastavljenih pored prostih.» (Zima, 1880: 284)

tvâ je ljepos lijepa o zori,

a k večeru ljepša zene. (Ivan Bunić Vučić)

- paronomazija – «Ta se figura sastoji u tom, da se prema jednoj rieči stavlja druga,

koja s prvom slično glasi, razlikujući se od nje samo po kojim slovom u osnovi, a

značenje im je različito, često i protivno.» (Zima, 1880: 287)

Na putu ružica, a kod kuće tužica. (Narodna)

Divjačnom Divjaku divje su i želje,

neće piću on svaku, divjačno neg zelje.

Ivan Bunić Vučić

4. apostrofa – «govornik govoreći o odsutnih osobah ili neživih stvarih svoj govor na

takve osobe upravlja, kao da su prisutne, a na stvari, kao da su žive.» (Zima, 1880: 133);

D.Fališevac apostrofi pridaje dramske značajke (pročitati iz Ivan Bunić Vučić, 1987, str.

134.)

Ah, jesi li ti, o slavnaGrčka zemljo, ona matiPlod čestiti ka odavnaOd razuma dat ne krati?

(Ivan Gundulić, Osman)

Ubiraj, diklice, dočim je proljetjetej lijepe ružice i rano toj cvijetje,i drži spomene u bran'ju od cvitada kako cvijet vene, svenuće tva lita.

(I.Bunić Vučić, Plandovanja, [11])

5. paralelizam – „vrlo često dielovi dviju i više izreka ili članova izreke istim redom jedan

za drugim sliede taako, da jednaki dielovi jedne i druge izreke uporedo (paralelno) idu.“

(Zima, 1880: 195)

5

B'jelu ću mu kulu poharati,Vjernu ću mu ljubu zarobiti. (narodna)

Gdie ga zove stavna viera,Gdie ga vodi posluh sveti. (P.Kanavelić, Sveti Ivan biskup trogirski, str. 255)

Prije oblaka grom me opsine,prije groma trijes me udara,prije trijeska me smrt prikine,prije smrti me pako shara,kad između plača i cvila

spomenem se što sam bila. (I.Đurđević, 1971. Uzdasi Mandalijene pokornice, I., str. 270)

6. hijazam – «Paralelizmu protivan je hiasam (isprekrštan red rieči), koji tim postaje, da

dielovi jedne izreke ili člana prema dielovima druge izreke ili člana u prevrnutom redu

sliede.» (Zima, 1880: 198);

Kumim nebo, nad tobom koje je;

Zemlju kumim, pod tobom koja je:

X = = = = (hijazam) (paralelizam) ----------------------------------------------------

Suzno more, vjetre plahe (Ivan Gundulić, Osman)

----------------------------------------------------

Sva se tresem, tresem sva seOd njekoga straha i truda .... (Miho Bunić Babulinov,1880, Jokasta, 62)

7. antimetabola – «U toj figuri druži se često anadiploza (ponavljanje na početku stiha –

op. Z.Š.) s okruživanjem. Ona postaje tim, da se po dvie rieči jedne ili dviju izreka u

sliedećoj izreci jednoj ili dvjema prevrnutim redom povraćaju. Tu je dakle red onih rieči,

koje se podudaraju, hiastičan.» (Zima, 1880: 305) – ovdje je, dakle, riječ o kombinaciji

sintaktičkog paralelizma i hijazma;

Stoji bleka ovac' za janjcima,

Stoji meka janjac' za ovcama;

Veka stoji koza za jarići,

A jarića dreka za kozama; (Narodna)

--------------------------------------------------------

plačuć jeca, jecajući plače (Ivan Gundulić)

---------------------------------------------------------

6

u svako se doba vrteć' prominjiva,

kralja robom roba kraljem izminjiva (Antun Kanižlić, Sveta Rožalija)

---------------------------------------------------------------------

Grozno suzim gork plač sada,Gorko plačem grozne suze (Ivan Gundulić, Suze sina razmetnoga)

----------------------------------------------------------------------

mrz'jah, ljubjah, kušah svudatrud iz slasti, slas iz truda. (I.Đurđević, 1971. Uzdasi Mandalijene pokornice,

II., str. 282)

8. concetto - u književnosti seicenta (17. st.) zauzima značajno mjesto, ali nije uvijek

imao isto značenje;

- u početku je sinonim za misao, a novo značenje dobiva na prijelazu16. u 17. st.;

u novom smislu upotrijebio ga je Camillio Pellegrini (ili Peregrini) i on znači

oštroumno formuliran iskaz, ali i metaforu, hiperbolu, oksimoron;

- u baroknoj poetici to je značajan pojam, što potvrđuju i sljedeća djela:

Baltasare Gracian, Oštroumlje i umijeće ingenija.... (1649) – concetto je oštrouman i

dovitljiv način izražavanja;

Emanuele Tesauro, Aristotelovski dalekozor (1655) – najznačajnije djelo barokne

poetike, po kojemu je concetto u svezi s poentom, odnosi se na verbalnu i

motivsko-tematsku igru, izaziva čuđenje, nije povezan s kategorijom mimezisa, ne

obazire se na istinitost i zbilju, temelji se na paradoksu, lucidnoj dosjetki;

- concetto je usko povezan s nekim drugim poetičkim terminima seicenta, i to:

- AGUDEZA – oštroumnost, oštroumlje;

- ARGUTEZZA (ili ACUMEN ili ACUTEZZA) – oštroumna duhovitost,

začudnost;

- INGENIUM ili INGEGNO – kreativna inteligencija, stvaralačko

(pročitati iz D.Fališevac, 1987, Ivan Bunić Vučuć, str. 176 – objašnjenje

ovih kategorija);

→ ovo su bitni pojmovi za razumijevanje barokne teorije concetta;

oni su povezani i proizlaze jedan iz drugog;

- concetto se može ostvariti uz pomoć svake retoričke figure, ali najčešće s jakom

metaforom (ab animali ad inanimali), tj. spoj živo-neživo: npr. draga je moja gora

ledena; ostale figure mogu biti: hiperbola, antiteza, oksimoron, aluzije, igra

dvoznačnosti ili zvukovne sličnosti nekih riječi;

7

- concetto se koristi analogijom disparatnoga (oprečnog, nespojivog), i to kao

CONCORDIA DISCORS (sjedinjavanje udaljenoga: draga je moja gora ledena) ili

dovodi u začuđujuću i iznenađujuću vezu otprije poznato, tako da udaljava ono što je

blisko, a to je postupak DISCORDIA CONCORS (udaljavanje bliskoga: gledam očima →

gledam ljubavlju);

-concetto se koristi aluzivnošću (često sve ostaje na razini verbalne mehaničke

kombinatorike), zatim koristi sofizam (= lažni zaključak, a temelji se na dokazivanju

s pomoću nepotpunih pretpostavki), paralogizam;

- po Tesauru je temeljno pravilo končetozne tehnike: jednostavnu, banalnu temu

učiniti što kompliciranijom; pri tome laž dobiva apsolutnu vrijednost, jer lažni,

varljivi završeci u djelu omogućuju šalu, dosjetku, djeluju oštroumno, poentirano,

začuđujuće i zapanjujuće na čitatelja;

- PRIMJER: Ivan Bunić Vučić, Pjesma br. 5 (Prema: D.Fališevac, 1987, Ivan Bunić

Vučić, Zagreb, str. 184-185)

- tema su grudi drage, a opisane su tako da se nižu inkongruentne metafore

(metafore koje se ne podudaraju, koje se ne slažu);

- svaka je strofa nova metaforička slika grudi, te se one metaforiziraju kao snijeg,

rijeka, kao gore, snježni put u raj, kao perivoj, kao ono što se nalazi između gora

(doline);

- to su jake metafore i koristi se postupak concordia discors (ujedinjavanje

udaljenoga, logički nespojivoga);

- dosjetka, poenta, concetto: grudi su prikazane kao pojedini dijelovi zemaljske

površine, odnosno kao globus – pročitati iz D.Fališevac, 1987, Ivan Bunić Vučić,

Zagreb, str. 184-185.

Dživo Bunić Vučić, Plandovanja, [5]

O snježane prsi izbraneobljubljene mê gospoje, prsi mile, prsi bile,ljubko dobro svako moje.

Vi ste meni drag medenipokoj i sva slatka rados, od vašega bijela snijegasmamljena je moja mlados.

8

Vi ste pravi stan ljubaviu kom carstvo svoje drži, gdje s dragoće od bjeloćestrijelja srca, duše prži.

Vi ste rijeka bijela od mlijeka,po koj žudim sveđ broditi, i vesela gdje bi uzelamâ se duša utopiti.

Vi zdržite, vilovite,one od snijega lijepe gore, ke su od stijene prem ledenea sva srca željno gore.

U primilu vašem krilusnježani se put nahodi u ljuveni raj žuđenismionu miso ki dovodi.

O veseli lijeri bijeli,moje lijepe mile prsi, perivoji drazi mojiu kijeh mlados mâ se smrsi.

Oči, hvala vaša 'e malaprema prsim razbludnima; svakolika slava i dikaprsima se dati ima.

Vi ste, oči, od istočidvije zvijezde samo u sebi, a u prsijeh tijeh ljuvenijehsva ljepota jes od nebi.

O rumene, o ljubljeneusti, i vi se ne dičite!

9

One mile vas dobilejesu prsi plemenite.

Ruže, cvijetja od proljetjasamo imate sred dragoće; prsi tvoje, dušo, gojes dzornijem cvijetjem rano voće.

Nu, Ljubice, mâ diklice,čijem ja hvalim, ti si skrila – prsi mile i pribile ...Što mi si se zasramila?

- značajke baroka u odnosu na četiri hrvatske regionalne književnosti:

a) dubrovačko-dalmatinska varijanta hrvatskog književnog baroka

- ima izgled moderne književnosti 17. st., sastavljena isključivo od vrsta afirmiranih u

vrijeme rensanse ili od njihovih kombinacija; ona više nema doticaja sa srednjovjekovnim

tipom književne kulture;

- barokni su elementi preuzeti od talijanskih suvremenika, pa prevlast imaju estetički interesi,

a ne partikularni pragmatički;

- barok se proširio vrlo brzo i neograničeno, pa se javlja u kombinaciji sa svim tematskim

kompleksima: s temom ljubavi i tjelesne ljepote (Bunićeva i Đorđićeva lirika), s povijesno-

političkom epskom tematikom (Gundulićevo, Osman, Suze sina razmetnoga, Palmotić-

Dionorićevo, Dubrovnik ponovljen, Kanavelićevo, Sveti Ivan biskup trogirski,

Kavanjinovo /Povijest vanđelska/ epsko pjesništvo) i s vjerskim temama (religiozne poeme

Bunića, Gundulića, Đorđića)

-barokni se stil potvrđuje kroz gomilanje, nizanje, ponavljanje riječi, figura, tropa ili slika

- javlja se i apsolutizacija stila i to na taj način da jedan tekst može biti izgrađen ekspanzijom

jedne jedine figure ili nizanjem srodnih figura; to je apsolutizacija stila na štetu razvoja teme i

kompozicije; neki dijelovi u Osmanu (U Sedmom pjevanju – Kazlar-aga traži Osmanu lijepu

djevojku plemenita roda za ženu, prolazi i grčkom zemljom, apostrofira je kao nekad slavnu i

jaku zemlju, ali i kao sadašnju jadnu i potčinjenu) izgrađeni su npr. ekspanzijom apostrofe:

10

Ivan Gundulić, Osman

Ah, jesi li ti, o slavnagrčka zemljo, ona matiplod čestiti ka odavnaod razuma dat ne krati? Porodi li njegda one ti mudrace glasoviteki nauke i zakoneostaviše plemenite? Sinovi li tvi se glasevitezi oni i junaciki Istok stavit vas poda ses malijem vojskam biše jaci? Ti li si ona puna hvalekoja cića znanja tvogazvaše puke sve ostalebez razbora i razloga? Ah, obrati sad se na tei nevoljno bitje pazi:nevjerstvu su starom platesadanji ovi tvi porazi. Eto veće nigdje u tebiosobita nije vladanja;samo ostaješ ti pod nebibez oružja i bez znanja. Porušena u crniluveći dio ležiš pusta,izgubila buduć silui od ruku i od usta. Sloboda se tva ponizi,dobro ti je svako oteto;za vrat drži te u verizisamosilje tursko kleto. Ali sva zla ova hudakoja trpiš sužna takood višnje su pravde osudana živjenje tve opako. Nevjerstvom se tvojijem bolii nariči s njega jade,jer pedepsa s neba kolilakše ide, teže pada!

- izrazitija zgusnuća stilizacije moguća su i u epskim i u dramskim djelima: u epu se javljaju u

opisnim digresijama, u proemijima (uvodima), a u drami u monolozima i u zborskim

pjesmama;

- to je reprodukcija europskih prilika u ''smanjenu mjerilu'';

11

b) ozaljska varijanta hrvatskog književnog baroka

- dosta minijaturna pojava, jer se svodi na književnu djelatnost dvojice velikaša: Petra

Zrinskog i Frana Krste Frankopana

- među njima ne postoji neka čvršća sinteza, pa bi se moglo reći da je ova književnost skup

književnih djela s različitim vrsnim i stilskim obilježjima;

-dva se ozaljska pisca različito odnose prema ostalim književnostima hrvatskih regija 17.st. :

- P.Zrinski – prevodeći s mađarskog Opsidu sigetsku (koja je glavni dio spjeva

Adrianskog mora sirena, 1660) svoga brata Nikole približio se stihom i strofom (12-terački

katreni s četverostrukom rimom na kraju stihova) kajkavskim piscima (M.Magdalenić,

Zvončac), koji su također bili pod mađarskim utjecajem;

- Zrinski dodaje i unutarnju četverostruku rimu (utjecaj dubrovačko-dalmatinski)

- Zrinski želi u prvom redu informirati, te je stoga Opsida dobrim dijelom ostala

astilistična, pa onda i lišena baroka;

- F.K.Frankopan – u odnosu na tematska i stilska obilježja bio je bliži južnim

utjecajima, i to u obliku metričkog eksperimentiranja (među talijanskim pjesnicima to je

zastupao Gabriele Chiabrere);

- u njegovoj se lirici elementi baroka javljaju na marginama dviju njezinih vrlo čestih

tema: uz temu ljubavi i ženske ljepote, ali i uz temu prolaznosti (vidljivo u prvom dijelu

Frankopanova stvaralaštva);

- u drugom dijelu Frankopanova stvaralaštva (pjesme na narodnu) javlja se otpor

prema baroknoj stilizaciji, te je stoga Frankopanova lirika nehomogena;

- elementi baroknoga stila u ovom književnom krugu upozorava da je on barem marginalno

sudjelovao u aktualnim književnim baroknim modama;

c) kajkavska varijanta hrvatskog književnog baroka

- odnosi se na prostor sjeverno od Kupe, i to je tzv. Banska Hrvatska, koja je zbog stoljetnih

navala tuđih vojska dugo bila odvojena od južnih krajeva; zbog toga se na ovim prostorima i u

17. i u 18. st. mogu pronaći elementi srednjovjekovnoga života;

- ostaci srednjega vijeka vidljivi su i u književnosti, i to u odnosu na podrijetlo njezinih vrsta,

ali i u odnosu na tematske preokupacije;

- književne vrste ovoga kruga su: florilegij (crkvene pjesme s priloženim notama),

molitvenici, druge vjerske knjižice, propovijedi

12

- u odnosu na tematiku ova je književnost vrlo bliska sa srednjovjekovnom književnom

kulturom, jer se javljaju teme: prepirka između osuđene duše i tijela (Noćno viđenje svetoga

Bernarda), tema posljednje četiri stvari čovjeku (smrt, sud, pakao, raj – u Magdalenićevu

Zvončacu)

- religiozno-moralnu prozu pisali su J.Habdelić (Zrcalo Marijansko, Prvi oca našega Adama

greh), J.Mulih (Duhovna hrana, Duhovni posel, Duhovno zrcalo), Juraj Malevac (Nebeski

pastir pogubljenu ovcu išče)

- utjecaji su uglavnom njemački, manje mađarski, a nimalo talijanski ili dubrovačko-

dalmatinski

- barok je ovdje marginalna pojava, jer tekstovi nisu u stanju stilu žrtvovati svoju

informativnu vrijednost; ovdje se još nisu njegovale artističke književne vrste kao u

razvijenim europskim književnostima onoga vremena;

- barok se ovdje kombinira s crkvenim pjesništvom srednjovjekovnoga podrijetla, odnosno

uopće s nabožnom literaturom;

d) slavonska varijanta hrvatskog književnog baroka

- u slavonskoj književnosti barok si je uspio izboriti najmanje prostora, jer mu je bio odan

jedino Antun Kanižlić; on je u svom slavonskom ambijentu posve osamljena pojava, jer u 18.

st. dominiraju prosvjetiteljske tendencije koje su znatno kompaktnije

- slavonski model prosvjetiteljske književnosti karakterizira: obraćanje istoj publici, služi se

istim ili srodnim metričkim oblicima (10-terački ili 8-erački kupleti folklorne provenijencije),

na karakterističan način kombinira prosvjetiteljske ideje, vjerske interese, realističku

opservaciju i folklornu govornu kulturu

- ovakvoj se poetici Kanižlić u cijelosti suprotstavlja, jer racionalnoj opservaciji

suprotstavlja legendarnu fikciju, popularnom tonu suprotstavlja komplicirani književni stil,

folklornoj metrici suprotstavlja kompleksne metričke i strofičke forme (8-eračku sestinu,

dvostruko rimovani 12-erac)

- Kanižlićev izbor baroka je čin estetički obrazovana pisca koji odbija standarde

afirmirane u matičnoj književnoj kulturi kao primitivne i nastoji se od njih što vidljivije

distancirati;

- ovdje se barok javlja i u žanrovima nabožno-utilitarna usmjerenja, npr. u

molitvenicima, propovijedima ..., i funkcionira kao „barok kao potonulo kulturno dobro“

(Z.Kravar), što znači da su se s vremenom „barokni oblici proširili i na pučku umjetnost te

prilagodili ukusu širokih seljačkih slojeva (seljački barok).“ (Ježić, Slavko, 1993. Hrvatska

književnost od početka do danas 1100-1941, Zagreb, str. 126)

13

- Kanižlić je poznavao dubrovačko-dalmatinsku književnost, čitao njezine pisce

(Gundulića, Đorđića) i štošta od njih preuzimao, što je vidljivo u njegovim pjesmama iz

molitvenika, u kojima se ponekad stil nadređuje temi ili kompoziciji; u pjesmama iz

molitvenika javlja se visok stupanj stilizacije, koji u Rožaliji opada, a razlog tomu su česte

alegorije, posebice u 3. i 4. dijelu poeme; alegorija se opire stilizaciji, jer je već i sama figura;

3. i 4. dio Rožalije (s čestim alegorijama) su na tragu srednjovjekovnih utjecaja, jer u njima

nalazimo alegorijske teme, kao što su: peregrinatio (3. dio – motiv raskršća i pravog i

nepravog puta, koji na kraju završava u ''cvitnjaku'' nebeskom'') i forma psihomahije (4. dio –

borba duše s personificiranim porocima)

- zaključak: hrvatska književnost 17. i 18. st. ne tvori koherentnu cjelinu, jer je čini

nekoliko regionalnih književnosti koje su nejednako razvijene, koje su okrenute

različitim izvorima utjecaja;

14