živoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživovrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrellllooooooHrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji  •  GOD. XXXVII  •  CIJENA: 13 KN2020

1 živoliturgijsko-pastoralni list

Krist — darivatelj mladosti od 19. siječnja do 21. veljače 2020.

God. XXXVII. (2020.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,mons. Ivan Ćurić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Zdenko Križić

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: hilp@hilp.hr

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

živo vrelo

Slika na naslovnici:Traditio legis.

Mozaik u crkvi Sv. Konstance, Rim, 4. st.

1 • 2020

urednikova riječ 1

Ima li još mjesta za vječnost?

naša tema: Krist – darivatelj mladosti 2

Mladost i vječnost: liturgija i ideologija 'juvenizma', I. Šaško

Kršćanska mladost duše, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 18

Biblijsko-teološka razmišljanja: I. Raguž, A. Vučković, S. Slišković, D. Runje, I. Šaško

Druga nedjelja kroz godinu

Treća nedjelja kroz godinu

Prikazanje Gospodinovo. Svijećnica

Peta nedjelja kroz godinu

Šesta nedjelja kroz godinu

u duhu i istini 38

Molitva pred Svetim licem

trenutak 40

Pjevani poklici uz navještaj evanđelja

ISSN 1331-2170 – UDK 282

1živovrelo 1 - 201 - 201 20 - 2020 - 20

Urednikova riječ

Ima li još mjesta za vječnost?

P red otajstvom Isusa Krista vjernički spomen na njegova spasenjska djela anticipira budućnost koja je u Bogu te na taj način smanjuje razlike i napetosti između trenutne ranjenosti grijehom i obećane

pomirenosti svega u Kristu. Vjera u vječni život ne izriče tek neku ideju o budućnosti, nego preobražava sadašnje vrijeme i život u njemu. Reći »vjerujem« uvijek se tiče trenutka, sadašnjosti, zbilje vremena i vlasti-toga postojanja, pa i onda kada je riječ o vjeri u život onkraj ove vreme-nitosti. Vjera »u život budućega vijeka« neodvojiva je od života u ovome vijeku, od vjerničkoga ‘sada’. Štoviše, »u središtu svake istinske evange-lizacije stoji vječni život« (papa Benedikt XVI.). Na tome članku vjere na ispitu je svekolika vjera i njezina angažiranost u svijetu; iz vjerničkoga pogleda u vječnost svi pogledi vjere dobivaju osmišljenje i usmjerenje. Tema vjere u vječnost stoji već na pragu vjere, kada na vratima crkve tra-žimo krštenje, posvješćujući si da vjera »daje« život vječni. No, nerijetko se govor o vjeri u vječnost odgađa za dob koja je, po naravnome tijeku života, bliža odlasku s ovoga svijeta. Kao da se bojimo u oblikovanju vjere mladih govoriti o vječnosti, zaboravljajući da je upravo to ključno pitanje čovjeka koji propituje bit postojanja: »Što mi je činiti da baštinim život vječni?« (Mk 10, 17).

Vjera mladih lišena govora o vječnosti zatvara krug trajne vrtnje u ovozemnoj ograničenosti. Smiona tvrdnja da su mladi »naša budućnost« veliko je priznanje zaborava vječnosti. Kada izostane pogled koji smjera onkraj obzora svijeta, sve postaje vrtnja, trajno ponavljanje, pa ne čudi da se mnogi žele grčevito držati mladosti, pokušati barem prividno ostati u njoj. Vjera u vječnost vrtnju preobražava u smjer, u usmjerenost prema Novosti koja rasvjetljuje put. U mitu o ‘vječnoj mladosti’ lako izostane misao o vječnosti. Zapravo za tu misao i ne ostane mjesta. Gdje nema otvorenosti za vječnost, ništa nije mlado; sve nestaje u prolaznosti svije-ta. Stoga, želeći produbiti angažiranost Crkve u brizi za mlade, kušamo na ovim stranicama rasvijetliti blizinu kršćanskoga govora o vječnosti i mladosti, kako bi istina o vječnosti doprla do vjere mladih, a potrebna ‘snaga mladosti’ zahvatila i vjeru starih. U svetome strahu pred Bogom vjernik se ponizno pita: »Ima li u vječnosti mjesta za mene?«, ali tom pitanju uvijek prethodi briga da se u životu vjere ostavi mjesta vječnosti. Ima li u našim životima i brigama još mjesta za vječnost?

Urednik

2

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Mladost i vječnost: liturgija i ideologija ‘juvenizma’

Ivan Šaško

P rilazeći temi mladosti s liturgijskoga vidika netko bi se mogao iznenaditi da je taj pojam gotovo odsutan u liturgijskim moli-tvama. I kada se naiđe na njega, najčešće kao navod iz Svetoga

pisma, on nema onu težinu koja mu se danas daje. Ima puno poj-mova koji se nalaze u krugu istoznačnica: životnost, svježina, snaga, plodnost; ili je mladost zaodjevena u neku sliku prirodnih pojava: zora, bujanje, rast i sl.

Vjerojatno je najpoznatiji onaj izrijek iz Psalma 43, 4, u kojemu se u latinskome prijevodu, a koji je ušao i u euhološki tekst, blisko nalaze ‘mladost’ i ‘veselje/radost’: »I pristupit ću Božjem žrtveniku, Bogu, radosti svojoj (lat. ad Deum qui laetificat iuventutem meam). Harfom ću slaviti tebe, Bože, o Bože moj!« Kao što je vidljivo, u poza-dini je naglasak na Bogu koji je radost čovjeka.

Liturgijski tekstovi ne odražavaju posebno razlikovanje životnih dobi u smislu neke povlaštenosti ili slika koje bi mladost stavljale kao uzor kršćanskoga življenja. Ako je mladost spomenuta, ona upućuje na: spasenje, obnovu, život s Bogom. Iz toga je lako zaključiti da se biblijsko i liturgijsko poimanje mladosti ne podudara s jednim od da-nas najviše kulturološki promicanih ideala koji bismo mogli nazvati ‘juvenizmom’, odnosno ‘mladizmom’, prema kojemu se izravno ili skriveno promiče ideja da je jedino što vrijedi mladost, mladenačka snaga, tjelesna vitalnost. Iz toga korijena izrastaju mnogovrsna giba-nja u području brige za tijelo u nijekanje naravi tjelesnosti. Štoviše, to je u napetosti s kršćanskim otajstvom, točnije s poviješću spasenja i vječnošću, jer je očita zatvorenost u zemaljsko i prolazno.

Nekoliko rijetkih molitava koje u sebi izrijekom sadrže riječ ‘mla-dost’ osvjetljuju spomenute tvrdnje. Prva po važnosti čini mi se zbor-na molitva Treće vazmene nedjelje: »Bože, nek’ se tvoj narod vazda raduje što si mu obnovio mladost duha/duše. Vratio si mu dostojan-stvo svojih sinova i kćeri: utvrdi ga u nadi da će uskrsnuti.« (Semper exsultet populus tuus, Deus, renovata animae iuventute, ut qui nunc laetatur in adoptionis se gloriam restitutam, resurrectionis diem spe certae gratulationis exspectet.) Premda je hrvatski prijevod pojedno-stavljen i pomalo plošan te odstupa od izvornika, ne spominjući u sredini molitve »vraćenu slavu posvojenja«, nego dostojanstvo djece, razvidno je da je molitva iz vazmenoga vremena i da je usko veza-

Liturgijske molitve nigdje kao nakanu nemaju za-

dobivanje mladosti, nego je rječnik usredotočen na

život, novi život, na pre-porod u perspektivi vječ-nosti. Mladost o kojoj sa-

držajno govori liturgija nije stanje vremenitoga, nego

posljedica djelovanja milosti. Mladost je plod

dara božanskoga života u suprotnosti prema starosti

koja je plod uronjenosti u grijeh. Razmatrati mla-

dost kao životnu dob, kao vremensku kategoriju, u kršćanstvu nije moguće bez njezina stavljanja u

suodnos s vječnošću.

3živovrelo 1 - 201 - 201 20 - 2020 - 20

na uz Kristovo i naše uskrsnuće. Dakle, riječ je o »mladosti duše« koja nije zasebna kategorija mladosti kao neko postignuće, nego slika obnovljenosti koja se tiče ostvarenosti vraćene slave, koja je grijehom izgubljena, i nade uskrsnuća na vječni život s Bogom.

Zanimljiv je izraz »vječna mladost« koji nalazimo u hrvatskome prije-vodu u jednoj od raznih molitava za pokojne (u zbornoj molitvi »za mlada pokojnika«): »Mi oplakujemo njegovu preranu smrt; daj da u sreći tvoga doma (in beatitudine domus tuae) uživa vječnu mladost (perenni facias iu-ventute vigere). Očito da se izraz iuventus perennis odnosi na vječnost.

Postoje i one molitve koje se odnose jednostavno na dob svetaca, kao što je to slučaj u zbornoj molitvi spo-mendana sv. Marije Goretti: »Bože, ljubitelju nevinosti i čistoće (točnije: začetniče/izvore nevinosti i ljubitelju čistoće: lat. inocentiae auctor et castitatis amator), mladoj Mariji Goretti dao si da borbu za djevičanstvo okruni mučeništvom (lat. famulae tuae Mariae iuvenili aetate martyrii gratiam contulisti). Po njezinu zagovo-ru daj da i mi postojano vršimo tvoj zakon.«

Krist i ‘anti-aging’Liturgijske molitve nigdje kao nakanu nemaju zadobiva-nje mladosti, nego je rječnik usredotočen na život, novi život, na preporod u perspektivi vječnosti. Mladost o kojoj sadržajno govori liturgija nije stanje vremenitoga, nego posljedica djelovanja milosti. Mladost je plod dara božanskoga života u suprotnosti prema starosti koja je plod uronjenosti u grijeh. Razmatrati mladost kao ži-votnu dob, kao vremensku kategoriju, u kršćanstvu nije moguće bez njezina stavljanja u suodnos s vječnošću.

Glede poimanja vječnosti svakako je nužno umetnu-ti primjedbu da se i u teološkome govoru i raspravama postavilo pitanje kako ju valja shvatiti i kako pristupiti odnosu između vremena i vječnosti: je li vječnost živ-ljenje stanja bezvremenitosti ili je to izlazak iz vreme-nitosti; vječnost kao vrijeme bez završetka ili kao stanje onkraj vremena? Na sličnome tragu potrebno je uzeti u obzir često zanemarenu razliku između uskrsnuća i besmrtnosti.

Nerijetko se u razmatranju s tim temama nazire pri-sutnost čežnje za vječnošću koja se želi zadobiti isključi-vo unutar imanentnosti, a ne u religijsko-eshatološko-me transcendentnom ‘vremenu’. Želi se postići, osvojiti mladost i meta-vremenitost tijela, da bi se živjelo i uži-valo vječno u svijetu, a ne onkraj povijesnoga vremena (‘na drugome svijetu’). Tako se stvara društvo ‘vječitih adolescenata’ (R. Paradisi).

Božanski pastir izbavlja nas iz izgubljenosti u prolaznosti.Krist dobri pastir, 3. st., Musei vaticani.

4

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Mladost viđena u okvirima vremenitosti smješta se u područje čežnje za apsolutnim, u kojoj živi i strast protiv stvarnosti. Uobičajilo se govoriti o onima koji nisu mladi, ali se ‘tako osjećaju’, o duhu koji odražava mlade-načku energiju i u starijoj dobi. Tako se mladost vidi nošena nekom idejom i idealom, snovima o nemogućemu da bi se pobijedilo naizgled nepobjedi-vo; ona otkriva nadilaženje sebe u probuđenosti, u težnjama, u borbi protiv uhodanosti, u svladavanju duhovnoga umiranja. Poteškoća nastaje kada se u okvirima zemaljskoga spajaju dvije po svojoj naravi nespojive kategorije: vječnost i mladost, u sintagmu ‘vječna mladost’. Takav spoj ima svoje razne inačice, a pokušava ga se ne poimati kao razdoblje života jednoga čovjeka, niti kao neko nutarnje stanje, nego kao kategoriju duha, u ozračju koje neki nazivaju pustošenjem Zapada nihilizmom, nadograđenom na pokušaju uklanjanja/skrivanja stvarnosti smrti iz naše kulture.

Smrt je kategorija s kojom se teško nosi bilo koja ideologija. Religija, a osobito kršćanstvo ne samo da računa s tom stvarnošću, nego je ona sastav-nica bez koje je nemoguće misliti bilo koje njezino otajstvo, jer je u središtu kršćanstva život, a smrt je njegov oppositum, »zadnji neprijatelj« (1Kor 15, 26). Slijedeći prikaze i slike mladosti otkrivamo tkanje svoje duše, odraz du-blje stvarnosti koja u sebi nosi životnost i čezne za puninom koju smrt ne može pružiti. I Camus je napisao: »U dubini zime na kraju sam naučio sam da u meni postoji nepobjedivo ljeto.«

Iz rečenoga je shvatljivo zašto poslijesinodska pobudnica o mladima ‘Krist živi’ započinje riječima koje povezuju mladost i život: »Krist je naša nada i najljepša mladost ovoga svijeta. Sve što on dodirne postaje mlado, ispunja se životom.« (ChV, 1)

Mit o vječnoj mladosti, koji ne bi smio biti poistovjećen sa željom za be-smrtnošću, teži prema zadržavanju one životne dobi u kojoj su uzvisivana obilježja ljudske snage i ljepote. U biti, traži se mogućnost življenja bez sta-renja, u zaustavljenosti života u razdoblju koje prethodi zrelosti. Tako će se na grčku mitologiju o Seleni ili o Ganimedu nadovezati srednjovjekovna po-traga za izvorom mladosti, koji bi se nalazio u rajskome vrtu. Rađa se i slika ‘svetoga Grala’ koji bi liječio svaku ranu i darovao vječni život. Iz srednjovje-kovlja mit prelazi u ‘doba alkemičara’ i u njihovo traženje kamena filozofa i s njime povezanog eliksira dugovječnosti.

U tome dodiru eksperimentalnoga pristupa i filozofije (R. Bacon i G. Bru-no) nastaje stanoviti pseudoznanstveni put s istom čežnjom otkrivanja pre-obrazbe elemenata kojom bi se došlo do nepropadljivosti materije i moguć-nosti nadilaženja procesa starenja tijela.

Premda se čini da je taj mit nestao s prosvjetiteljstvom i pozitivizmom, on ostaje prisutan osobito u književnosti (J. W. Goethe i njegov Faust; O. Wilde i njegov Dorian Grey). Pritom u prvi plan dolazi ‘savez’, dogovor s đavlom koji omogućuje pomlađivanje. Gledajući u širemu kutu, radi se o umjetnič-kome pristupu građenom ponajprije na evanđeoskomu tekstu o Isusovim kušnjama u kojemu đavao govori: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu nji-hovu, jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« (Lk 4, 6). Iznimno je zanimljiv taj izrijek da je đavlu dana sva vlast i slava.

5živovrelo 1 - 201 - 201 20 - 2020 - 20

Ulazeći u 20. stoljeće, bez obzira na postulate znanosti, nije nedostajalo bizarnih eksperime-nata, kao što su oni medicinski (S. Voronoff ) koji vode do frankensteinovskih likova. I mi smo suvremenici, vjerojatno puno više negoli su to bili naraštaji prije nas, grčevite potrage za puto-vima i postupcima (tretmanima) pomlađivanja, zvanima prepoznatljivim imenom ‘anti-aging’. Koliko samo ima ponuda raznih antioksidansa, detoksiciranja, utjecanja na mitohondrije, ‘ener-getska središta’, radi usporavanja procesa sta-renja. Dragocjena su razna otkrića koja poma-žu ljudima nositi tegobe, ali je ujedno i opasan svaki pokušaj koji se nadahnjuje na ideji ‘vječne mladosti’ ili pak gradi sliku života u kojemu ne postoji trpljenje.

U dnu se nalazi nijekanje života i strah od sta-renja i umiranja koji dobivaju oblike tzv. ‘tran-shumanizma’, nošenoga novim tehničko-biološ-kim mogućnostima. Strah od pogleda u ogledalo u kojemu se zrcali umnažanje bora pojačan je medijskim uvjeravanjem i potrošačkim ponuda-ma koje od mladosti i ljepote stvaraju puno više simbol pojavnosti negoli određenoga razdoblja postojanja i življenja. Model koji je danas pri-hvaćen kao poželjan i koji se učvrstio u društvu koje ne prihvaća starenje nameće produžavanje ‘mladenačke svježine’ s pomoću raznih sredstava i pripravaka, najčešće zvanih prirodnima, iako se uvijek radi o nekoj vrsti ‘zavaravanja’ prirodno-ga tijeka, a koji dopuštaju dojam preinačavanja po želji granica vlastite biološke dobi. Toj ‘deko-rativnoj kozmetici’ pripomažu suvremene ras-položivosti estetske kirurgije (svaki je kirurški zahvat i estetski!), koja je postala puno više od medicinske pomoći, jer je nerijetko usmjerena na oponašanje mladosti, na ‘proljepšavanje’ i uljepšavanje, kako bi se bilo privlačnim u skladu s prevladavajućim estetskim uzorcima.

Mada je tijekom povijesti u raznim kultura-ma kao konstantu moguće pratiti i ‘kamufl ažu’ kao dio odnosa prema stvorenosti i vremenitosti, danas je iznimno snažna opterećenost vidicima istoga mita o vječnoj mladosti, ispod kojega se nalazi iskrivljeno (bolesno) gledanje na starost i starenje, s posljedicama gledanja na stare ljude kao višak. S jedne strane smo vidjeli posljedice

Vjerujem u uskrsnuće tijela i u život vječni.Mladost Kristove vječnosti; detalj mozaika u absidi crkve

San Vitale, Ravenna, 6. st. (Foto: Shutterstock)

6

NAŠA TEMANAŠA TEMA

onih razmišljanja provedenih u praksu koji kažu da »osušeno drvo ne može ostati tamo gdje je, jer krade sunce i zrak mladomu životu koji raste i dozri-jeva za novi svijet« (F. Hölderlin), a s druge je možda u tome svjetlu jasnije zašto je francuska mističarka M. Delbrêl napisala je da se »buni protiv tako-zvanoga prava na vječnu mladost«.

Kršćanstvo smisao i ispunjenost svoje vremenitosti i vječnosti vidi u po-vezanosti s Bogom. Životnost i ljepota čovjeka nisu vezani isključivo uz tje-lesni izgled, koji postaje temeljem za prihvaćanje i korisnost, što je svakako jedan od razloga, zbog kojega je kršćanstvo uvijek u napetosti sa svakom ideologijom materijalizma.

Liturgijske dobne kategorije: ljubav i životLiturgijsko slavlje mijenja motrište, pri čemu se nužno mijenja i perspek-tiva. Ali ne samo to. Liturgija ima svoj obredni okvir u kojemu je subjekt zajednica, ali ne tako da bi se zanemarilo pojedinačno iskustvo susreta vjer-nika s Gospodinom. Dakle, osim promjene gledišta, pomake unosi i onaj tko sudjeluje u tome iskustvu u odnosu prema prolaznome i vječnome. Svjetlo se prepoznaje u tami; prazninu prepoznajemo jer nam je poznata punina, hladnoću zbog poznavanja topline.

Vječnost svojim ljudskim iskustvom ne možemo ni proniknuti niti do kraja iskusiti. Ona nam i nije ‘dana’ da bi bila shvaćena, nego da bismo pre-ma njoj bili usmjereni na temelju njezine prisutnosti, koja se u stvorenosti očituje u više oblika. Vječnost je dio našega govora koji otkriva i objavljuje noseću slutnju, često poistovjećujući vječnost i nepomičnost. Budući da smo kao bića i materija i duh, sposobni smo živjeti vječnost u svojoj sićušnosti i ljudskoj ograničenosti. Svaki čovjek je doživio poneki trenutak u kojemu ‘vrijeme stane’, ali i trenutke koji se šire onkraj našega nadzora. Iskustva duboke sreće, boli, onih dodira koji nisu samo plod doživljajnosti, nego pri-padaju općemu ljudskom stvarnomu življenju.

Jedino što uspijeva izdržati prolaženje vremena jest ljubav, šira od stra-sti. U zaljubljenostima ne postoji vrijeme; kao da ne postoji ništa izvan i jedino što je važno jest misao zaljubljenoga. Oni koji istinski vole, već žive vječnost. Zbog toga je i rječnik istinske ljubavi, najčešće zlorabljen, rječnik koji poništava vremenitost. U njemu obiluju riječi pune neizmjernosti i uni-verzalnosti: ‘zauvijek’, ‘cijelim bićem’, ‘nikada’, ‘svuda’, ‘beskrajno’, ‘jedino i samo ti’… Djeluju prezahtjevno, ali odražavaju svijest da se u uzajamnosti darivanja nalazi blaženstvo koje nema smisla ako nije vječno.

U mladenačkoj dobi običava se dovesti do krajnosti svaku okolnost, tako da zanimanje za nešto/nekoga određenog postaje neizmjerno veliko, ne da-jući mjesta ničemu/nikomu drugomu. To je pitanje trenutnoga zanimanja. Kada se ono promijeni, to što je ranije doživljavano kao apsolutno svodi se na prolazno, gubeći vrijednost vječnoga i pretvarajući se u sjećanje koje sta-ne u usputnost.

Poučno je vidjeti da često ljudi koji u materijalnome smislu imaju sve, ne-svjesno i pomalo očajnički traže sveobuhvatnost koju ono što imaju ne može pružiti, zbog čega im se javi osjećaj beznačajnosti i ispraznosti, što ne briše želje onih koji nemaju da prođu kroz takvo iskustvo. Usporedno s time, tko

7živovrelo 1 - 201 - 201 20 - 2020 - 20

traži sebe u svojoj duhovnoj dimenziji, sve promatra kao dar. Spoznaja da postoji vječna Apsolutnost ne dokida istinu da postoji i vječno u odnosu pre-ma iskustvenosti svakoga čovjeka. Ljudi koji su prolazili najveća iskušenja, trpjeli neimaštinu i bijedu, posvjedočili su da je i u takvim hladnoćama pre-živjela duša nošena nekim sjećanjem, živim spomenom na naizgled nevažne detalje (pogled, neki okus, ples, dodir).

Kada se dođe do spoznaje ispraznosti, ne u smislu nekorisnoga, nego u smislu prolaznoga, javlja se nužnost traženja Istine. Čovjek je tražio putove do nje i još ih traži, najčešće u onome što đavao nudi Isusu: imetku, moći, uspjehu. Na Zapadu su razne imenovane i neimenovane revolucije razdru-žile ljudsko biće od njegove nutarnjosti. Materijalizam uvijek nudi varku da čovjek treba posjedovati, dolazeći do stvarnoga cilja – da stvari ‘posjeduju’ čovjeka. Ništa dalje od toga nisu ponude padeža iste ideologije prolaznosti: pojavnost, viđenost, zabava, određeni tip ljepote…

I dok nam se čini da je vrijeme u kojemu i koje živimo uznapredovalo, spomenimo se da su stari grčki fi lozofi bili suočeni s istim dvojbama pred či-njenicom raspadljivosti prolaznoga. Heraklit je vidio promjene prolaznoga i to je trajno mijenjanje smatrao vječnim. Parmenid je smatrao da od Onoga koji upravlja svemirom i koji je nepromjenjiv možemo vidjeti samo dijelo-ve podvrgnute prolaznosti. No, ta fragmentiranost ne priječi da se vječnost vidi u prolaznome, a može ju se razmatrati na istoj razini. Platon vrijeme defi nira kao pokretnu sliku vječnoga, pridonoseći cikličkomu poimanju vre-mena. Besmrtnost duše bila je prisutna u starini, ali kršćanstvo, sa svojim specifi čnostima u odnosu na besmrtnost duše, pruža zaokruženost uskrsnu-ćem tijela. Prolaznost i vječnost imaju sna-žan suodnos, ali ih se ne može poistovjetiti i nisu na istoj ravni. Prolaznost materijalnoga i usmjerenost prema vječnomu ne održava samo nadu, nego daje novu snagu za življe-nje čovječnosti s »vječnim posljedicama«.

Kršćanstvo, otajstvom Utjelovljenja i Uskrsnuća, otvara obzor vječnosti u uskoj povezanosti s tjelesnošću, kako vjernici mole u Vjerovanju: »Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni.«

U govoru mladima, u navještaju, danas smatram iznimno bitnim otkrivati motrišta koja proširuju okvire prolaznoga i upućuju na vječnost, na cjelovitost života kao dara koji ima ispunjenje u zajedništvu s Bogom u kraljevstvu koje nema kraja. Liturgija je živ-ljenje vječnosti, zajedništva s Bogom koji je postao čovjekom i koji nas preobražava da-rom euharistije u dionike vječnosti u koju se ulazi življenjem djetinjstva, mladosti, stare-nja i umiranja. Liturgija u svojoj srži poznaje samo jednu dob – život.

Misao o mladosti bez otvorenosti vječnosti, grčevita je borba za ostanak u prolaznosti. Karl Schmidt Rottluff, 1919.

8

NAŠA TEMANAŠA TEMA

8 Josef von Führich: Krist, prema predlošku Leonarda da Vincija.

9živovrelo 1 - 201 - 201 20 - 2020 - 20

Kršćanska mladost dušeO ‘Božjoj mladosti’ u kršćanskoj umjetnosti i duhovnosti

Ante Crnčević

P osinodska apostolska pobudnica pape Franje Christus vivit, upućena mladima i cijelomu Božjemu narodu, započinje ri-ječima: »Krist živi! On je naša nada i najljepša mladost ovoga

svijeta. Sve što On dotakne postaje mlado, novo, puno života.« Inci-pit Papine pobudnice proširuje sinodska razmišljanja o mladima na svekoliki Božji narod, oživljen Kristovim darom božanskoga života – darom uvremenjene vječnosti, koju ne rese crte ljudske mladosti niti je se dotiču bore starosti. Vječnost je neprolaznost. Štoviše ona je izvan prolaznosti, izvan svake mjerljivosti. Nije ni mlada niti stara, nego – postojana. U svojoj postojanosti uvijek je novost za našu prolaznost, novost izvan koje nema ničeg novoga. Ona je trajno nova. Kršćanska je predaja stoga nauk o »posljednjim stvarima« (ta eshata), o živo-tu u vječnosti, naslovila De novissimis, pri čemu superlativ apsolutni (elativ) naznačuje da je Božja vječnost potpuna i neusporediva novost, zadnja i trajna novost. Ona ne ostavlja ‘prostora’ za bilo kakav ‘nakon’. U nju sve ulazi i biva obnovljeno bivovanjem u Bogu. Iz te predaje razumijevamo i Papinu misao o Kristu: »Sve što Krist dotakne postaje mlado, novo, puno života.«

Tvrdnja da je Bog »mladost ovoga svijeta« ne bi nipošto smjela biti shvaćena kao podilaženje suvremenoj zarazi idealiziranja mladosti. »Ideologija mladizma« (I. Raguž) danas dotiče sve životne dobi i sva područja života. Svi žele dugo živjeti, a malo tko želi ostarjeti. Mnogi su životno zaokupljeni brigom kako što duže ostati mlad, ili barem kako izgledati mlad. Ta želja za ‘ostajanjem’ vodi k ‘zaostajanju’ u životu, nesuglasju načina življenja i mišljenja sa stvarnom životnom dobi. A izgled je nerijetko samo privid, laž, skrivanje, bijeg od istine života. An-ti-aging postupci, ma koliko bili varljivi, ne susreću se samo u kozme-tici, nego i u načinu življenja: odrasli (pa i stariji) nastoje se odijevati kao mladi, slušati glazbu koju slušaju mladi, biti viđeni ondje gdje se sastaju mladi… Tako mladi u odraslima i starijima sve teže pronalaze uzore te ‘produžuju’ svoju mladenačku dob, ne prihvaćajući stanja od kojih i sāmi odrasli nastoje pobjeći. Odrasli im poručuju da su odra-slost i starost nepoželjni. Doista, nije lako odrasti i postati zreo u druš-tvu koje – unatoč stvarnoj ostarjelosti – želi postati (zapravo, izgledati) sve mlađe. Ideja odraslosti postala je ‘likvidna’, rastezljiva, bez pravoga

Kršćanstvo se ne može odvojiti od isti-

ne o vječnome životu. U liturgiji krštenja, na

tom »pragu vjere«, uvodni dijalog litur-gijskoga slavitelja i

roditeljā djeteta koje su donijeli na krštenje

rasvjetljuje smisao kršćanskoga biti: na

pitanje »Što tražite od Crkve Božje za I.?«, uz

odgovor »Krštenje« na-značeni su i drugi pri-kladni odgovori: »Vje-ru«, »Milost Kristovu«,

Život vječni«. Dar vjere i život u zajedništvu

Kristovih vjernika ne-odvojiv je od posve-mašnje usmjerenosti svega prema vječno-

mu životu. I upravo se u pitanju o vječnosti zrcali istina o snazi i slabosti naše vjere.

10

NAŠA TEMANAŠA TEMA

značenja, a time je uvelike razgrađen i pojam zrelosti (M. Gauchet). Mladost postaje ‘središnja dob‘ života; u njoj se želi trajno ostati, njoj se vratiti; u njoj se vidi prostor novih mogućnosti… Kako izgledati mlađe, kako »sakriti godine« i sijede vlasi –pitanja su i brige koje guše istinu o neizbježnim ži-votnim mijenama i istinu da svaka životna dob – po Stvoriteljevu promislu – ima svoju ljepotu i vodi prema novosti u neprolaznosti, u Božjoj vječnosti. Strah od starosti strah je od života, strah pred istinom da život ne možemo obuhvatiti i da nas nadilazi. Život nas nadilazi. Ne posjedujemo ga. Živjeti znači otkrivati uvijek iznova darovanost života. Otvorenost daru života rađa mudrošću prihvaćanja njegove prolaznosti, njegovih mijena.

U mitu o ‘vječnoj mladosti’ lako izostane misao o vječnosti. Zapravo za tu misao i ne ostane mjesta. Štoviše, govor o vječnosti ne uklapa se u mit o vječnoj mladosti. Vječnost, shvaćena kao život izvan ovoga postojanja, pro-glašava se tlapnjom, besmislom, zabludom.

Kršćanstvo se ne može odvojiti od istine o vječnome životu. U liturgiji krštenja, na tom »pragu vjere«, uvodni dijalog liturgijskoga slavitelja i ro-diteljā djeteta koje su donijeli na krštenje rasvjetljuje smisao kršćanskoga biti: na pitanje »Što tražite od Crkve Božje za I.?«, uz odgovor »Krštenje« naznačeni su i drugi prikladni odgovori: »Vjeru«, »Milost Kristovu«, Život vječni«. Dar vjere i život u zajedništvu Kristovih vjernika neodvojiv je od po-svemašnje usmjerenosti svega prema vječnomu životu. I upravo se u pitanju o vječnosti zrcali istina o snazi i slabosti naše vjere. Želimo li doista vječ-nost i prihvaćamo li dar vjere kao oblikovanje i usmjeravanje života prema vječnosti u Bogu? Papa Benedikt XVI. pred tim pitanjem razmišlja: »Možda danas mnogi odbacuju vjeru jednostavno zato što im se vječni život ne čini privlačnim i poželjnim. Ono što oni žele nije budući, već sadašnji život, a vjeru u vječni život više doživljavaju kao prepreku no sredstvo za postizanje toga cilja.« (Spe salvi, 10).

Na pitanju o vječnosti iskušava se vrijednost svakoga našega kršćanskoga nastojanja, pa i kada je riječ o pastoralu mladih. Možda smo govor o vječno-sti zatvorili u razgovore starih, u pastoral starijih osoba, a za mlade namije-nili neke druge, naizgled ‘životne’ teme, koje se tiču ovoga svijeta i ovoga ži-vota – kao da je u iskustvu vjere moguće odijeliti oblikovanje ovoga života od njegove usmjerenosti prema beskraju u Bogu, onkraj smrti. Kršćanski govor o životu ne privilegira ni jednu ljudsku dob. Život je otkan od neprolaznosti koja nam se daruje u prolaznosti u svijetu. I samo u zrcalu vječnosti život pronalazi smisao. Dar vječnosti preobražava sav život te stoga »ne postoji život koji nije vrijedan življenja« (J. Ratzinger, Eshatologija, 104). U svim svojim mijenama, onim poželjnima i onim tegobnima, život ima vrijednost jer je sav usmjeren prema vječnosti. Vječnost je nezaobilazna tema života, životna tema. Zato se pastoralna skrb Crkve za mlade ne bi smjela (po)voditi onim što je izravan izazov mladosti, mladenačke dobi. Požrtvovna briga za mlade, ističe papa Franjo, ne smije pretvoriti mlade u »odabranu skupinu« izdvojenu iz života svijeta i od životnih briga (ChV, 30). Vjernost poslanju Crkve uvijek preispituje koliko su u pastoralu mladih prisutne teme o Božjoj vječnosti koja preobražava ljudski život u svim njegovim mijenama i vodi ga k novosti u Bogu.

11živovrelo 1 - 201 - 201 20 - 2020 - 20

Krist – pastir duša.Motiv iz mauzoleja Galle Placidije, Ravenna, 5. st.

Božja vječnost u slikama mladosti i starostiMisao o vjeri kao otvorenosti Božjoj vječnosti nije briga samo duhovnosti. Kršćanska umjetnost nerijetko se nalazila pred zadaćom kako prikazati Bož-ju vječnost. Zanimljivo je da je u tim nastojanjima posezala i za tipologijom mladosti i za tipologijom starosti. O Bogu se kaže da je »vječno mlad«, ali toj istini ne proturječe prikazi Boga u liku sijedoga starca, kao što istini o Bogu i njegovoj vječnosti ne proturječe prikazi u liku djeteta ili snažnoga mladića. Korisno je stoga zaviriti u kršćanske ikonografske kanone prikazivanja Boga Oca i Krista te zamijetiti da prikazivanje Boga Oca kao sijedoga starca i Kri-sta kao mladića imaju isto idejno polazište u misli o Božjoj vječnosti.

Kršćanska ikonografi ja nerijetko prikazuje nebeskoga Oca kao sijedoga starca, s dugom sijedom bradom, u čemu se razaznaje oslonjenost na vi-đenje proroka Danijela: »Gledao sam: Prijestolja bjehu postavljena i Pra-davni sjede. Odijelo mu bijelo poput snijega; vlasi na glavi kao čista vuna.« (Dn 7, 9). Na sličan način apostol Ivan u viđenju gleda Sina Čovječjega: »Okrenuvši se, vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka, a posred svijećnjaka netko kao Sin Čovječji, odjeven u dugu haljinu, oko prsiju opasan zlatnim poja-som; glava mu i vlasi bijele poput bijele vune, poput snijega, a oči mu kao plamen ognjeni…« (Otk 1, 14). Sjaj svjetla, svijetle haljine i sijede vlasi za bi-blijskoga čovjeka vidljivi su znakovi Nevidljivoga, Onoga koji je onkraj naše ljudske pojavnosti. I Gospodinovo preobraženje na gori bit će orisano slič-nim simboličkim prikazima svjetla i sjajnih haljina (usp. Mk 9, 3; Mt 17, 2).

No, ranokršćanska je ikonografi ja rado posezala za likom Krista mladića, pripovijedajući na taj način objavu Vječnoga i dar vječnosti čovjeku. Slike Boga u liku starca i prikazivanje Krista kao muževna mladića nisu proturje-čan govor. I jedno i drugo književno i ikonografsko pripovijedanje objav-ljuju Božju vječnost, neprolaznu, darovanu ljudima u njihovoj prolaznosti. Vječnost nema godina, nema mjere, i ne nosi tragove vremena u koje se milosno ucjepljuje.

12

NAŠA TEMANAŠA TEMA

U razvoju rane kršćanske ikonografije moguće je, uz prikaze djeteta Isusa (Emanuel), razlikovati dva temeljna načina (tipa) prikazivanja Krista: Krist mladić, bez brade, s kovrčavom kosom, i Krist odrasle dobi, s bradom. Ta dva jasno razlikovana oblika nadahnuta su, kako ističe Friedrich W. Deich-mann, dvama idejnim pristupima otajstvu Krista. U prikazima mladolikoga Krista, bez brade, misao je usmjerena prema govoru o Kristovoj vječnosti, čime se posebno ističe njegovo božanstvo. Ne čudi da se ponegdje mogu nazrijeti nadahnuća u ikonografiji Apolona, boga ljepote, svjetlosti i sunca iz grčke mitologije. Lik mladića redovit je u prikazima Krista kao dobroga pastira ili učitelja (filozofa). Ovaj ikonografski tip u širemu smislu može biti promatran zajedno s prikazima djeteta Isusa, u povezanosti sa širim naslo-vom ‘Emanuel’, ‘S-nama-Bog’.

Drugi ikonografski ‘tip’ Krista, prepoznatljiv u liku odrasloga muškarca, sa snažnom bradom, vođen je pak željom za »realističnim« prikazivanjem Krista i njegova djela spasenja, očitovanoga u njegovim čudesima te u otaj-stvu muke i smrti, koja je put u Očevu vječnost. No, ta ikonografska razno-likost podudarna je u polaznoj misli o Božjoj vječnosti, darovanoj po Kristu.

Zidni oslici u katakombama, reljefi na ranokršćanskim sarkofazima te apsidalni mozaici nerijetko prikazuju mladolikoga Krista, bez brade, s kovr-

čavom kosom. Takav prikaz nije nadah-nut Isusovom mladenačkom dobi, nego njegovom vječnošću, pa je Isus ponegdje prikazan kao mladić i u prizorima iz svoje odrasle dobi, primjerice u zajedništvu s apostolima, ili pak u proslavljenosti kod nebeskoga Oca. Lik Dobroga pastira neri-jetko nosi crte dječaka, mladoga pastira, bez brade ili s veoma rijetkom bradom, kratke kose i vitkoga stasa, odjeven u kratku tuniku s jednostavnim sandalama na nogama, a na ramenima nosi janje. Ponegdje u ruci nosi štap ili prut (virga).

Brojni su primjeri mladolikoga Krista iz Priscilinih, Domitilinih i Sebastijanovih katakomba, kao i onih sv. Petra i Marce-lina. Na znamenitome mozaiku iz mauzo-leja Galle Placidije u Raveni (5. st.) Krist je prikazan kao pastir duša, pastir na vra-tima vječnosti, prepoznatljivo mladoga, dječačkoga lica, s dugom kovrčavom ko-som, oslonjen na stijenu, među šest jaga-njaca, a u ruci mu, umjesto štapa, zlatan križ. Tu, u grobu, u ozračju smrti, mladić Isus objavitelj je života koji ne gasne. Na sarkofagu Junija Bassa, rimskoga senato-ra i kršćanina iz 4. st. (Tesoro di San Pie-tro), više je reljefa s motivima mladoliko-

Objava vječnosti u otajstvu Vazma.

Sarkofag Junija Bassa, 4. st.; Museo della Civiltà Romana,

Rim.

13živovrelo 1 - 201 - 201 20 - 2020 - 20

ga Isusa: osim u središnjemu prikazu Krista Svevladara, Isus je kao mladić, bez brade, prikazan i u prizorima muke: pri ulasku u Jeruzalem, kod uhiće-nja te u susretu s Pilatom. Sličan način prikazivanja, premda ne i jedini, čest je u zapadnoj tradiciji i u karolinško doba, sve do početka 11. stoljeća, kada se zamjećuje otklon od takvoga načina prikazivanja, pa će od tada prevlada-vati lik Isusa kao odrasloga čovjeka, s ozbiljnim licem i bradom.

Kada je riječ o prikazima Krista u liku odrasloga muškarca, s bradom i dugom (crnom) kosom, opet nas misao vraća na istinu o Božjoj vječnosti i njegovoj ‘vječnoj mudrosti’. Brada je u antici prihvaćana kao znak prirodno-sti, muževnosti i hrabrosti, pa je ponegdje, primjerice među Spartancima, onima koji su se u važnim trenutcima pokazali plašljivcima bilo u znak ka-zne nametnuto nositi bradu samo na jednome obrazu. U Egiptu je duga bra-da bila osobit znak moći, pa susrećemo prikaze faraonā nerijetko i s kakvim nadomjeskom za bradu ili ‘produžetkom’ brade. No, od vremena Aleksan-dra Velikoga brijanje lica postalo je sasvim uobičajeno. Mudraci (fi lozofi ) i učitelji ipak nastavljaju tradiciju njegovanja brade kao znaka nutarnjega sklada, neprijetvornosti i mudrosti. U starozavjetnoj je tradiciji brada bila razumijevana kao znak prihvaćanja dara života, pa je brijanje bilo dopu-šteno samo u vrijeme žalosti i oplakivanja (usp. Jr 41, 5; 48, 37). Nazirejski zavjet potpune posvećenosti Gospodinu (Br 6, 1-21) zabranjivao je posveće-nima šišati se i brijati kroz svo vrijeme posvećenosti, u znak blizine s Bogom i izručenosti njemu.

Neovisno o različitim shvaćanjima znaka brade u kršćanskoj tradiciji, prikazivanje Krista s bradom nije tek odraz kulturoloških vlastitosti poje-dinih krajeva i kulturalnih razdoblja. Krist s bradom za kršćansku je mi-sao Bog koji prihvaća puninu čovještva, oslikana upravo u znamenu brade. Tako, primjerice, sv. Jeronim u poetskoj slici iz Ps 133, 2: »Gle, kako je do-bro i kako je milo kao braća zajedno živjeti: kao na glavi ulje dragocjeno što slazi na bradu, bradu Aronovu, što slazi na skute haljina njegovih« razazna-je Božje posvećenje čovjeka: ulje (božanski znak pomazanja/spasenja) silazi s glave (to jest od Boga) na bradu, koja je znamen savršenoga čovještva, to jest Krista, odakle se razlijeva na haljine koje su slika čovjeka još sasvim nepreobražena na Božju sliku. Krist je mjesto susreta vremena i vječnosti, ljudskoga i božanskoga života.

Našoj naklonjenosti drukčijim estetskim kriterijima pojedini se prikazi Krista u kršćanskoj umjetnosti mogu činiti grubima, neprivlačnima, ili čak ‘ružnima’. Psalamski stih »Lijep si, najljepši od ljudskih sinova, po usnama ti se milina prosula« (Ps 45, 3), u kojemu Crkva razumijeva govor o Kristu, kao da proturječi riječima kojima Izaija opisuje Slugu Božjega: »Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja. Njegovo lice bijaše nagrđeno.« (Iz 53, 2). Sv. Augu-stin, zagledan u novost darovanu u Kristu, naglašava da Kristovu ljepotu »to više treba ljubiti i diviti joj se što je manje tjelesna« – tanto magis amanda atque miranda, quanto minus corporea pulchritudine (De civitate Dei, 17, 16, 1). U tumačenjima psalama Augustin te misli preriče u slike zaručničko-ga zajedništva Crkve i Krista te kaže da se Krist Zaručnik, iz ljubavi prema Crkvi Zaručnici, »sām učinio ružnim« (foedus factus est) i prihvatio za sebe njezinu ranjenost (deformis facts est), kako bi ju svojom žrtvom i ljubavlju

14

NAŠA TEMANAŠA TEMA

učinio lijepom (ut faceret pulchram). Krist nam objavljuje ljepotu vječnoga života, ali nam otkriva i istinu o nama samima; ne boji se ružnoće u kojoj je grijeh ranio i zasjenio naše lice. To iskustvo Augustin je izrazio znanim rečenicama iz svojih Ispovijesti: »Kasno sam te uzljubio ljepoto tako stara i tako nova (pulchritudo tam antiqua et tam nova), kasno sam te uzljubio! A eto, i si bio u meni, a ja izvan sebe… Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom.« (X, 27,38).

Ovi kratki uvidi u ikonografiju Kristova lica otkrivaju nam da Krist (u liku mladića bez brade) predstavlja poglavito dar vječnosti, vječni Božji Logos, i da ujedno (u liku odrasloga muškarca s bradom) otkriva puninu čovještva i mudrosti, čovjeka obnovljenoga darom božanskoga života. Dva ikonografska ‘tipa’ Kristova lica međusobno ne proturječe, nego se nadopunjuju. Milošću Božjega utjelovljenja čovjek u svojoj – grijehom ranjenoj – ljudskosti otkriva dar božanskoga života, kako bi se jednom (pro)našao u Božjoj vječnosti.

Vječnost je početak svega Prethodna ikonografska prisjećanja vraćaju nas temi odnosa vječnosti i živo-ta, i posebno odnosu vječnosti i mladosti čovjekove duše. U pripovijedanju o otajstvu utjelovljenja rado se zaustavljamo pred zamišljenim prizorima djeteta Isusa i dvoje mladih ljudi, Josipa i Marije, mladih bez sigurne bu-

dućnosti, izvrgnute osudama, nerazu-mijevanjima, siromaštvu i neizvjesno-sti. U tim slikama lako nam je vidjeti živote mladih ljudi… No, u otajstvu Božjega utjelovljenja Život dotiče sta-rost svijeta i čovjeka. Ispod ‘idealizi-ranih’ slika jaslica i ljepote zajedništva dvoje mladih ljudi potrebno je otkriti i »starež« ljudskoga roda uzrokovanu grijehom. Zato su za razumijevanje otajstva utjelovljenja važni i evanđeo-ski likovi staraca. Zaharija i Elizabeta u starosti začinju sina, Isusova preteču, a pravi susret ‘Božje mladosti’ i umor-ne ljudske starosti zrcali se u događa-ju Isusova prikazanja u hramu: starci Šimun i Ana primaju dijete Isusa na ruke. To je blagdan Susreta, susreta Vječnosti i prolaznosti, Života i zaro-bljenosti smrtnošću, Božje mladosti i ljudske starosti. U poodmakloj dobi Šimuna i Ane oslikan je čovjek u svojoj naravi, u svojoj podložnosti prolazno-sti, umiranju. Oni u tome susretu ne postaju mlađima, kao što ni Zaharija i Elizabeta dobivši dijete u poodmakloj dobi ne bivaju mlađi. I ne pretvaraju se

Krist »Salvator mundi«.Gian Giacomo Caprotti,

početak 16. st.; Museo Ideale Leonardo da Vinci, Firenca.

15živovrelo 1 - 201 - 201 20 - 2020 - 20

mlađima. Štoviše, prepoznaju da stupa vrijeme ispunjenja njihovih dana. Šimun, premda »iščekivaše Utjehu Izraelovu«, prima u naručje dijete Isusa i ne poželje još živjeti u ljepoti ispunjenih nadanja, nego radosno kliče: »Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru… Ta vidješe oči moje spasenje tvoje…« (Lk 2, 25-32).

Božja vječnost izražena slikama mladosti ne privilegira ljudsku mladost pred starošću, jer vječnost ne poznaje dobi. Bog je život, štoviše, on je Živo-tvorac, onaj koji ne prolazi i ne stari. Vječno mlad. Približiti se Kristu, živjeti od njega, znači primiti dar koji u prolaznome životu čuva mladost vječno-sti. Božje utjelovljenje oslobađa čovjeka od zablude mita »vječne mladosti« i osposobljuje ga da bez straha prihvati život u svim njegovim mijenama, u njegovoj prolaznosti. I baš prolaznost života, radosno prihvaćeno starenje i umiranje, postaju mjesto očitovanja mladosti vječnosti koja preobražava prolazan život novošću neprolaznosti. S tim uvjerenjem sv. Augustin pouča-va monahe: Quaerite, o iuvenes, Christum ut iuvenes maneatis, »Tražite, o mladi, Krista da ostanete mladi« (Ad fratres in eremo; Sermo 43). Mladost o kojoj govori kršćanska duhovnost ne izvire iz ljudske mladenačke dobi, nego iz vječnosti koja ne poznaje dobi. Unatoč sociološkim i demografskim procje-nama starosti njezinih vjernika, Crkva je mlada jer je Krist živ. »Krist je živ, a takva je i njegova Crkva. Crkva je i mlada. Ona u sebi nosi budućnost svije-ta i zbog toga svakomu od nas pokazuje put prema budućnosti.« (papa Benedikt XVI., Homilija, 25. travnja 2005.).

Često ponavljana tvrdnja da su mla-di »naša budućnost«, ili »budućnost Crkve«, lako otkriva koliko može biti ograničeno ljudsko gledanje na život. Što se misli pod pojmom budućnost? Smjera li naš pogled onkraj planirano-ga i predvidljivoga? Kršćanski govor o budućnosti ne oslanja se na naša tre-nutna stanja, na procjene stanja, plano-ve i programe, nego na vječnost, po Kri-stu darovanu nam već sada. Vjernički pogled na vrijeme što je pred nama ne nalazi sigurnost u našoj ljudskoj snazi i dugoživotnosti. Budućnost nije ni u mladima niti u starima. Ona je u Bogu, u njegovu daru novoga života. Zato se dar vječnosti zrcali i na radosnome licu mladih i na umornome licu starih.

Premda od nje živimo, vječnost je uvijek pred nama. Uvijek je više od onoga što spoznajemo i kušamo. A kad jednom zakoračimo u njezinu puninu, u gledanje Boga licem u lice, zabljesnut će u novome svjetlu svaki naš korak

Učitelj života.Antonio da Correggio, Krist u Hramu, oko 1513.; National Gallery of Art, Washington.

16

NAŠA TEMANAŠA TEMA

kroz život u svijetu, jer vječnost nije tek konac našega putovanja zemljom. Ona je uvir prepoznat kao izvorište, kao početak svega, kako govori T. S. Eliot: »Ne ćemo prestati tragati / a na kraju svega našeg traganja / stići ćemo odakle smo pošli / i prvi put vidjeti to mjesto.« Sigurnost vjere da je izvorište života u Božjoj vječnosti, daje razlog nadi da je ondje rasvjetljenje i ispunjenje svega življenja.

Cilj ovih misli zacijelo nije umanjiti vrijednost brige Crkve za mlade nara-štaje, za njihove specifi čne potrebe, za osluškivanje njihovih pitanja i traga-nja… Crkvu nitko ne može lišiti odgovornosti za mlade naraštaje. No, briga za mladost nije briga samo za mlade. Mladost je u kršćanskome govoru slika vječnosti. Zato u nastojanjima oko vjere mladih ne bi smjela izostati briga za mladost vjere, za vjeru koja je čvrsto usmjerena prema vječnosti u Bogu. Krist uskrsli »istinska je mladost ostarjeloga svijeta« (papa Franjo, Christus vivit, 38).

Današnji kult mladosti i (mladenačke) ljepote, uzrastao do svojevrsne ‘kulture mladosti’, nerijetko postaje zaprjekom za istinski život ponajviše mladih: stari se žele vratiti u mladost te ju ljube više no sami mladi. Ti kul-turalni lomovi uočljivi su i na području vjere. Pred mladima ne stoji više utabani put vjere; moraju ga sami otkrivati, pa se nerijetko događa da su mladi više ukorijenjeni u život evanđelja nego njihovi roditelji. U tome ras-

cjepu naraštajā riječi psalma »Na-raštaj naraštaju kazuje djela tvoja i silu tvoju naviješta« (Ps 145, 4) odzvanjaju kao podsmjeh istini raskršćanjenoga društva. Možda smo nadomak vremena, ako već nismo u njemu, kad ćemo kao Cr-kva morati priznati da ne gubimo mlade nego odrasle, stare – una-toč njihovu sve većemu broju. Po-trebni smo odraslih, »koji će imati snage pomiriti se s istinom života i sa svojim životnim pozivom« (A. Matteo), ne skrivajući se iza privida mladosti. Kršćanin, svje-stan da je Bog izvor i uvir života, razumijeva da starenje nije udalja-vanje od života (idealiziranoga kao mladost), nestajanje, nego pribli-žavanje Ispunjenju, uranjanje u Život, u vječnost koja je u Bogu.

Liturgija je nepresušno vrelo ži-vota. Slaviti liturgiju znači zahva-titi u tu Novost, u Božju mladost, koja krijepi i obnavlja naš život, ne niječući i ne skrivajući na njegovu licu crte vremena i prolaznosti u

Emilio Notte: Isus – božanski radnik, 1959.

17živovrelo 1 - 201 - 201 20 - 2020 - 20

SIJEČANJ 19 N DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 20 P Svagdan; ili: Sv. Fabijan, papa; ili: Sv. Sebastijan, mučenik

1Sam 15,16-23; Ps 50,8-9.16b-17.21.23; Mk 2,18-22 21 U Sv. Agneza, djevica i mučenica, spomendan

od dana: Sam 16,1-13; Ps 89,20-22.27-28; Mk 2,23-28 22 S Svagdan; ili: Sv. Vinko, đakon i mučenik

1Sam 17,32-33.37.40-51; Ps 144,1.2.9-10; Mk 3,1-6 23 Č Svagdan: 1Sam 18,6-9; 19,1-7; Ps 56,2-3.9-14; Mk 3,7-12 24 P Sv. Franjo Saleški, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: 1Sam 24,3-21; Ps 57,2-4.6.11; Mk 3,13-19 25 S OBRAĆENJE SV. PAVLA, blagdan

vl.: Dj 22,3-16 (ili: Dj 9,1-22); Ps 117,1-2; Mk 16,15-18 26 N TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 27 P Svagdan; ili: Sv. Anđela Merici, djevica

2Sam 5,1-7.10; Ps 89,20-22.25-26; Mk 3,22-30 28 U Sv. Toma Akvinski, prezb. i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: 2Sam 6,12b-15.17-19; Ps 24,7-10; Mk 3,31-35 29 S Svagdan: 2Sam 7,4-17; Ps 89,4-5.27-30; Mk 4,1-20 30 Č Svagdan: 2Sam 7,18-19.24-29; Ps 132,1-2.3-5.11-14;

Mk 4,21-25 31 P Sv. Ivan Bosco, prezbiter, spomendan

od dana: 2Sam 11,1-4a.5-10a.13.17; Ps 51,3-7.10-11; Mk 4,26-34

VELJAČA 1 S Svagdan: 2Sam 12,1-7a.10-17; Ps 51,12-17; Mk 4,35-41 2 N PRIKAZANJE GOSPODINOVO. SVIJEĆNICA 3 P Svagdan; ili: Sv. Blaž, biskup i mučenik; ili: Sv. Oskar, biskup

2Sam 15,13-14.30; 16,5-13a; Ps 3,2-7; Mk 5,1-20

4 U Svagdan: 2Sam 18,9-10.14b.24-25a.30-32 – 19,3; Ps 86,1-6; Mk 5,21-43

5 S Sv. Agata, djevica i mučenica, spomendanod dana: 2Sam 24,2.9-17; Ps 32,1-2.5-7; Mk 6,1-6

6 Č Sv. Pavao Miki i drugovi, mučenici, spomendanod dana: 1Kr 2,1-4.10-12; Otpj. pj: 1Ljet 29,10-12; Mk 6,7-13

7 P Svagdan: Sir 47,2-13; Ps 18,31.47.50-51; Mk 6,14-29 8 S Svagdan; ili: Sv. Jeronim Emiliani; ili: Sv. Jozefina

Bakhita, dj., 1Kr 3,4-13; Ps 119,9-14; Mk 6,30-34

9 N PETA NEDJELJA KROZ GODINU 10 P Bl. Alojzije Stepinac, biskup i mučenik, spomendan

od dana: 1Kr 8,1-7.9-13; Ps 132,6-10; Mk 6,53-56 11 U Svagdan; ili: Bl. Djevica Marija Lurdska

1Kr 8,22-23.27-30; Ps 84,3-6a.8a.11; Mk 7,1-13 12 S Svagdan: 1Kr 10,1-10; Ps 37,5-6.30-31.39-40;

Mk 7,14-23 13 Č Svagdan: 1Kr 11,4-13; Ps 106,3-4.35-37.40; Mk 7,24-30 14 P Svagdan: 1Kr 11,29-32; 12,19; Ps 81,10-15; Mk 7,31-37 15 S Svagdan: 1Kr 12,26-32; 13,33-34; Ps 106,6-7a.19-22;

Mk 8,1-10

16 N ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU 17 P Svagdan; ili: Sedam sv. osnivača Reda slugu Bl. Dj. Marije

Jak 1,1-11; Ps 119,67-68.71-72.75-76; Mk 8,11-13 18 U Svagdan: Jak 1,12-18; Ps 94,12-13a.14-15.18-19; Mk 8,14-21 19 S Svagdan: Jak 1,19-27; Ps 15,2-5; Mk 8,22-26 20 Č Svagdan: Jak 2,1-9; Ps 34,2-7; Mk 8,27-33 21 P Svagdan; ili: Sv. Petar Damiani, biskup i crkveni naučitelj

Jak 2,14-24.26; Ps 112,1-6; Mk 8,34 – 9,1

LITU

RGIJS

KI

KA

LEN

DA

R

svijetu. Svećenik je nekoć, pristupajući slavlju euharistije u podnožju olta-ra izgovarao antifonu Introibo ad altare Dei (Pristupit ću žrtveniku Bož-jem), a poslužitelj bi nastavljao Ad Deum qui laetifi cat iuventutem meam (K Bogu koji razveseljuje mladost moju; Ps 43, 4). Mjesto te antifone na početku slavlja poziv je na življenje liturgije kao udioništva u ‘Božjoj mla-dosti’, u njegovoj vječnosti, darovanoj nam u Kristovoj žrtvi. Liturgijsko nas slavlje uvijek unosi u živ odnos s vječnošću, odškrinjuje nam vrata Neba kako bi svjetlo vječnosti obasjalo hod kroz svijet. Mladi smo onoliko koliko je u nama živ dar vječnosti, onoliko koliko je duša ‘mlada’ u nama. Vječnost je početak života. Ne samo vječnoga.

18

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 108 Kliči Bogu (2. strofa psalma)   ili: 238 Dan GospodnjiOtpj. ps.: 102 Evo dolazim, GospodinePrinosna: VI Izvore vode žive      ili: 211 Isus Krist je slika BožjaPričesna: 188 Na Isusov se spomen sam     ili: III Gospodin je pastir mojZavršna: I Svi kliknimo Kristu

19. siječnja 2020.

Druga nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaSva zemlja, Bože,nek ti se klanja i nek ti pjeva, neka pjeva tvom imenu!

Ps 66, 4

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, u tvojoj su ruci i svemirska prostranstva i srca ljudi:usliši molitve svoga naroda i udijeli mir našem vremenu. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, daj da ovim otajstvima pristupamo s doličnim poštovanjem. Kad god se slavi spomen Kristove žrtve, vrši se u nama djelo otkupljenja. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 49, 3.5-6Postavit ću te za svjetlost narodima,da spas moj budeš do nakraj zemlje.Čitanje knjige proroka IzaijeGospodin mi reče: »Ti si sluga moj, Izraele, u kom ću se proslaviti!« A sad govori Gospodin, koji me od utrobe slugom svojim načini, da mu vratim natrag Jakova,da se sabere Izrael. Proslavih se u očima Gospodnjim, Bog moj bijaše mi snaga. I reče mi: »Premalo je da mi budeš sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj budeš do nakraj zemlje.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 40, 2.4.7-10

Pripjev: Evo dolazim, Gospodine,vršiti volju tvoju!

Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnimi on se k meni prignu i usliša vapaj moj.U usta mi stavi pjesmu novu,slavopoj Bogu našemu.

Žrtve i prinosi ne mile ti se,nego si mi uši otvorio;paljenicâ ni okajnicâ ne tražiš.Tada rekoh: »Evo dolazim!

U svitku knjige piše za mene:Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju,Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.«

Pravdu ću tvoju naviještat u zboru velikomi usta svojih zatvoriti neću,Gospodine, sve ti je znano.

Drugo čitanje 1Kor 1, 1-3Milost vam i mir od Boga, Oca našega,i Gospodina Isusa Krista!

Početak Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaPavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa, i brat Sosten Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega.Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!Riječ Gospodnja.

živovrelo 1 - 20201 - 20201 19

Braćo i sestre, po Isusu Kristu nebeski nam je Otac darovao spasenje i među nama uspostavio svoje Kraljevstvo. Otvoreni tomu daru, uputimo nebeskomu Ocu svoje molitve. 1. Prodahni svojim Duhom Crkvu, zajednicu

vjernika, da vjernim življenjem evanđelja gradi tvoje Kraljevstvo među ljudima i svima bude znak tvoje blizine i ljubavi, molimo te.

2. Vodi u svojoj mudrosti papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve kako bi svi vjernici mogli nepokolebljivo slijediti put svetosti i ljubavi prema svakom čovjeku, molimo te.

3. Obnovi u svim krštenicima dar novoga života; probudi u njima radost pripadnosti Crkvi i okrijepi ih vjernošću u nasljedovanju Evanđelja koje obnavlja svijet, molimo te.

4. Sve očeve i majke nadahni da budu odgovorni za obitelji koje si im povjerio: daj da svaka obitelj bude dom tvoje prisutnosti i mjesto rasta u vjeri i kršćanskoj ljubavi, molimo te.

5. Pohodi svojom milošću nas u tvoje ime ovdje okupljene: daj da uvijek umijemo čuti tvoju riječ i prepoznati tvoje lice u svima koji trpe, molimo te.

Gospodine Bože naš, iz tvoje smo ljubavi stvoreni i po otajstvu krštenja na novi život preporođeni. Neka, molimo te, snaga Duha Svetoga siđe na nas da budemo postojani u vjeri te životom gradimo tvoje Kraljevstvo. Po Kristu Gospodinu našemu.

»I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.« Alvise Vivarini: Ivan Krstitelj, kraj 15. st.

Pričesna pjesmaMi smo upoznali ljubav koju Bog ima u namai povjerovali joj.

Iv 4, 16

Pjesma prije evanđelja Iv 1,14a.12b

Riječ tijelom postade i nastani se među nama; onima koji Njega primiše podade moć da postanu djeca Božja.

Evanđelje Iv 1, 29-34Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: »Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.« I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na nje-mu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vi-diš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Udijeli nam, Gospodine, Duha svoje ljubavi. Nahranio si nas jednim kruhom s neba, daj da tvojom milošću živimou bratskoj slozi. Po Kristu.

20

OTAJSTVO I ZBILJA

Z aista čudesno! U tako kratkom ulom-ku iz Poslanice Korinćanima, koji smo upravo čuli, sv. Pavao čak četiri puta

spominje Isusa Krista. Budući da se radi o po-četku Poslanice, sveti Pavao želi poručiti svo-jim Korinćanima, ali i nama, što je središte njegova i našega kršćanskog života: Isus Krist, Isus Krist, Isus Krist i opet i samo Isus Krist!

Slatko ime IsusovoPavao kao da je svjestan da mi, vjernici, može-mo lako zapostaviti Isusa Krista, da nešto dru-go može zaokupiti svu našu brigu, predanost i pozornost, da neko drugo »ime« možemo puno više zazivati od imena Isusa Krista. Zato Apostol kao da na sav glas viče, kao da udara u bubanj želeći da našim crkvama, kapelicama i kućama što jače odjekuje: Isus Krist! Kazuje nam da je sve, ama baš sve sporedno, osim Isu-sa Krista. Zato Pavao samoga sebe proglašava sporednim, predstavljajući se »pozvanim«: »Pavao, po Božjoj volji, pozvan za apostola Isusa Krista«. Svojom plemenitom ponizno-šću poručuje da nije bitan on, nego onaj koji poziva: Bog, Božja volja. On je »pozvan«, on je samo običan »apostol«, poslanik Isusa Krista.

Pavao nam tako u malo riječi snažno opisu-je svoj život. To je život kao odjek, život u kojem odjekuje poziv, zov Drugoga, Isusa Krista. A naš život? Tko li od nas može reći da svoj život određuje zovom, pozivom Isusa Krista? Čini se da u svojim životima jedino što možemo čuti jest naša jeka. Ne želimo biti pozvani, pozva-nici, jer bi to značilo svoj život temeljiti na slu-šanju Drugoga, Isusa Krista. Radije uživamo u udobnosti slušanja vlastite jeke i sve one jeke koja podilazi našoj udobnosti. Znate li kakav je to život s vlastitom jekom? Taj bih život – jer su mi jako dobro poznati ti trenutci – nazvao gluhim, životom bez tona. Ili još bolje, uspo-redio bih ga s onom sablasnom i mrtvačkom tišinom gdje nema nikakva odjeka ni u nama

ni izvan nas. Naža-lost, u takav se život sablasne i mrtvačke tišine pretvara naš ži-vot – koliko god se mi trudili bukom ovoga svi-jeta (zabave, častohleplje, pohlepa, tjelesni užitci) pobjeći od sablasne tišine osamljenoga ega. Ah, srce me boli što toliki i nekršćani i kršćani žive u toj sablasnoj i mrtvačkoj tišini vlastitoga ega, bez ikakva odjeka.

Pavao nam kazuje da je tako malo potreb-no da razbijemo tu sablasnu i mrtvačku tiši-nu, a to je zazivanje, da »prizivamo ime Isu-sa Krista, Gospodina našega«. To je ujedno i najkraća definicija kršćanina: kršćanin je onaj koji priziva ime Isusa Krista. Kršćanin je onaj koji razbija sablasnu i mrtvačku tišinu svojega egoizma stalnim zazivanjem Imena, slatkoga imena Isusova. Budimo sigurni: dokle god snažno, predano i strastveno, sa suzama, uzdi-sajima i čežnjama, u radosti, strahu i drhtanju na svojim usnama, danju i noću, prizivamo slatko ime Isusovo, naš će život biti jedan veli-ki odjek, život, kako Pavao piše, koji je prožet i milošću i mirom. Stoga se danas upitajmo koliko i kako uopće to slatko ime Isusovo biva zazivano na našim usnama. Je li ime Isusovo zaista slatko na našim usnama?

Slatko JanješceUpravo nas ta misao dovodi do današnjega evanđelja. Evanđelje nam predstavlja još jednu osobu koja je pozvana, koja je odjek, koja sebe proglašava krajnje sporednim, a to je sveti Ivan Krstitelj. Dva puta sv. Ivan plemenitom poni-znošću kazuje: »Njega ja nisam poznavao.« Ču-jete li u ovoj rečenici naglasak na »ja«? U izvor-niku se baš ističe taj »ja« (kagò). Zašto? Kao da nam Pismo preko sv. Ivana želi poručiti kakvo bi naše ja trebalo biti ako ga već želimo istaknuti.

II. nedjelja kroz godinu

Isus Krist, Isus Krist, Isus Krist, i opet: Isus Krist

živovrelo 1 - 20201 - 20201 21

Dakle, ako već ističemo svoje ja, ako se već dičimo njime, tada se, dragi moji, treba-mo predstavljati neznalicama! A slu-šajte malo sebe kada koristite osobnu zamjenicu ja ili kad govorite u prvom licu jednine: »Ja sam to i to napravio, ja sam to postigao, ja ti poznajem ovoga ili

onoga, ja sam ti taj i taj, primio sam ove ili one nagrade…« Zaista je jezivo koliko

je to naše ja napuhano. A kako li samo sv. Ivan poništava to naše napuhano ja. Poručuje

nam: ako već koristiš osobnu zamjenicu ja, tada se priznaj neznalicom, stavi sebe po strani, uči-ni se sporednim, pozvanim, poslanim, postani svjedokom poput Ivana. Ili pak, što je možda još i važnije, ukaži svojim ja na Drugoga, na Isusa Krista: »Evo Jaganjca Božjega!« Dakle, prekini s tim »ja pa ja«, i počni govoriti: ja i On, On i ja, u konačnici samo: On, Isus Krist.

Time se opet vraćamo početku našega raz-matranja: Isus Krist, Isus Krist, Isus Krist i opet Isus Krist. Sv. Ivan, naime, naziva Isusa Jaganjcem: «Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta.« Potrebno je nakratko zausta-viti se na toj tako važnoj slici naše vjere: Krist kao Jaganjac. U Starome zavjetu Bog naređuje izraelskomu narodu da svakoga dana, ujutro i navečer, »bez prekida«, prinosi žrtve: »dva ja-njca godinu dana stara« (Izl 29, 38). Zašto ta »trajna žrtva«? Počujmo Gospodina: »Tu ću se ja sastajati da ti govorim. I s Izraelcima ću se tu sastajati, i moja će ih slava posvećivati. […] Ja ću prebivati među Izraelcima i biti njihov Bog« (Izl 29, 42-43.45). Žrtvovano janje, žrtva ko-ju su Izraelci morali svakoga dana(!) prinositi Bogu, znak je »ugodna mirisa« (r. 41.), velike ljubavi naroda prema Bogu. No, puno je važni-je to da Bog obećava narodu da će se kod žrtvo-vana janjeta on sastajati s narodom, govoriti mu i posvećivati ga. Dakle, gdje je janje, tamo je susret i razgovor s Bogom. Gdje je Isus Krist, žrtvovani Jaganjac, tamo je susret i razgovor s Bogom. Tko je s Isusom, taj izlazi iz sebe, sasta-je se i razgovara s Bogom.

Janje u Starome zavjetu označava i Slugu Božjega iz Knjige proroka Izaije: «K’o janje na klanje odvedoše ga, k’o ovca, nijema pred oni-

ma što je strižu, nije otvorio usta svojih… Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu nji-hovu na sebe uzeti… Sam se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince« (Iz 53, 7.11-12). Isus Krist je to janje koje uzima krivicu na sebe, Jaganjac koji »odnosi grijeh svijeta«. Zaista čudesno! Čisti, neporočni Jaga-njac bez mane, Isus Krist, dolazi k nama, skida s nas teret grijeha, skida ga, odnosi ga s nas i stavlja na sebe kako bi nas, »opterećene«, od-morio. O, velike li ljubavi Jaganjca, Isusa Kri-sta. Čudesno je to kako se spasenje ostvaruje zahvaljujući samo Jednomu, Jaganjcu, ali koji se žrtvuje za sve, koji uzima na sebe i odnosi grijehe svih. Zar nije to i slučaj u svim zajedni-cama, u obiteljima i redovničkim zajednicama? Uvijek spasenje, blagostanje, dobro ozračje ovisi o jednome (jednoj), o »jaganjcu«, o osobi koja se žrtvuje za sve, koja preuzima na sebe teret svih. I obično je taj »jaganjac« također »nijem«, nevidljiv, a zapravo sve ovisi o njemu (o njoj)… A mi? Mi poput ovaca lutamo, piše prorok Izaija, »svaki svojim putem hodi« (Iz 53, 6). Strašno. Svatko ide svojim putem, svat-ko misli samo na sebe; nije nas briga za terete, za grijehe drugih. Štoviše, tovarimo na svoje bližnje razne terete, svoje grijehe, prljavštine, a da sami pritom ni da bismo prstom maknuli, jer »svako svojim putem hodi«.

I još nešto kratko za kraj. U Knjizi Otkrive-nja ponovno susrećemo Jaganjca, ali ovaj put, za razliku od Ivanova evanđelja, Pismo postaje nježnije, koristi umanjenicu za Isusa: »janješ-ce« (arníon). Zamislite, u središtu kršćanske vjere nalazi se Janješce, maleno Janje! Spa-sitelj svijeta nije grabežljiva, nasilna, brbljava zvijer, nekakav napuhani Zmaj, što mi želimo biti, nego obično Janješce, milo Janješce, ah, našim grijesima zaklano Janješce (Otk 5, 12). Stoga, prestanimo biti grabežljive zvijeri, zma-jevi; dođimo na svadbu Janješca, neka nam se duša zaruči s Janješcem (Otk 19, 9; 21, 9) i postane janješce, neporočno, sveto i bez mane. »Dostojno je zaklano Janješce primiti, moć i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu i blagoslov« (Otk 5, 12). Amen.

Ivica Raguž

Karl Hellwig: Jaganjac Božji.

22

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 82 ili 152 Pjevajte GospoduOtpj. ps.: Gospodin mi je svjetlost i spasenje (ŽV 1-2011)Prinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 201 O svjetlo duša, Isuse       ili: Gledajte u Gospodina (ŽV 1-2012) Završna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod

26. siječnja 2020.

Treća nedjelja kroz godinu Ulazna pjesma Pjevajte Gospodinu pjesmu novu! Pjevaj Gospodinu, sva zemljo! Slava je i veličanstvo pred njim, sila i sjaj u svetištu njegovu.

Ps 96, 1.6

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, ravnaj našim životom da vršimo tvoju volju: da u ime tvoga ljubljenoga Sina obilujemo dobrim djelima. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, pomiri nas sa sobom i primi ove darove: posveti ih snagom svoga Duha, da nam budu na spasenje. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 8, 23b – 9, 3U Galileji poganskoj narod vidje svjetlost veliku!Čitanje Knjige proroka IzaijeU prvo vrijeme obescijeni zemlju Zebuluno-vu i zemlju Naftalijevu, al’ u vrijeme posljed-nje on će proslaviti put uz more, s one strane Jordana – Galileju pogansku. Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se žetvi raduju žeteoci, kao što kliču koji dijele plijen. Jer teški jaram njegov, batinu plećâ njegovih, šibu njegova goniča slomio si ko u dan midjanski.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 27, 1.4.13-14

Pripjev: Gospodin mi je svjetlost i spasenje.

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:koga da se bojim?Gospodin je štit života moga:pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,samo to ja tražim:da živim u domu Gospodnjemsve dane života svoga,da uživam milinu Gospodnjui dom njegov gledam.

Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnjau zemlji živih.U Gospodina se uzdaj, ojunači se,čvrsto nek bude srce tvoje:u Gospodina se uzdaj!

Drugo čitanje 1Kor 1, 10-13.17Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaZaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišlje-nja. Jer Klojini mi, braćo moja, o vama rekoše da među vama ima svađa. Mislim to što svaki od vas govori: »Ja sam Pavlov«, »A ja Apolonov«, »A ja Kefin«, »A ja Kristov«. Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni? Jer ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Mt 4, 23

Isus je propovijedao evanđelje o Kraljevstvu, i liječio svaku bolest u narodu.

Nedjelja Božje riječi

živovrelo 1 - 20201 - 20201 23

Braćo i sestre, Bog je u Kristu pohodio svijet i obdario nas svjetlom koje pobjeđuje svaku tamu i svaki grijeh. U otvorenosti daru spasenja molitvom se utecimo Kristu Gospodinu:1. Rasvijetli, Gospodine, svojim Duhom put

Crkve da uvijek bude vjerna evanđeoskomu poslanju te u svim kušnjama i izazovima svijeta svjedoči novost života koji si nam darovao, molimo te.

2. Prodahni evanđeoskom hrabrošću i svetošću života pastire Crkve i sve navjestitelje tvoje riječi: daj da po njihovu vjernom služenju sva Crkva hodi putem spasenja, molimo te

3. Probudi u srcima naših mladih radosnu spremnost da se odazovu tvojemu pozivu na život u svećeništvu i redovništvu, molimo te.

4. Pogledaj, Gospodine, nas ovdje sabrane i pomozi da u tvome pogledu prepoznamo svjetlo koje oslobađa od svake tame i otvara put novoga života, molimo te.

5. Primi, Gospodine, u nebesko Kraljevstvo našu pokojnu braću i sestre: nagradi ih radošću vječnoga gledanja tvoga lica, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, ti si evanđelje spasenja došao navijestiti svim narodima svijeta. Usliši molitve ovdje okupljenih vjernika i svojim nas Duhom okrijepi da budemo nositelji radosti spasenja koje nam daruješ. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

»Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« Josip Botteri Dini: Poziv apostola Petra.

Popričesna molitva Svemogući Bože, ovom svetom gozbom dao si nam udio u svom božanskom životu: daj da u tom daru uživamo svu vječnost. Po Kristu.

Evanđelje Mt 4, 12-23Nastani se u Kafarnaumu da se ispuni što je rečeno po Izaiji.Čitanje svetog Evanđelja po MatejuKad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulu-novu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: »Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska – narod što je sjedio u tmi-ni svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.« Otada je Isus počeo propovijedati: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebe sko!« Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima lju-di!« Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jako-va Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. I obilazio je Isus svom Galilejom nauča-vajući po njihovim sinagogama, propovijeda-jući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu.I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I do-nosili su mu sve koji bolovahu od najrazliči-tijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše. Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.Riječ Gospodnja.

24

OTAJSTVO I ZBILJA

M atej razdvaja Isusovo djelovanje od djelovanja Ivana Krstitelja. Isus se, nakon krštenja na Jordanu i kušnje

u pustinji, vraća u Galileju. Ne nastanjuje se u Nazaretu gdje je odrastao, nego u Kafarna-umu. Time Matej u početku Isusova javnoga djelovanja vidi ispunjenje riječi proroka Iza-ije. Na Isusu se ispunja Pismo. On izrasta iz izabranoga naroda, ali se već naznačuje uni-verzalna dimenzija njegova djelovanja. Izai-ja govori o poganskoj Galileji. Matej navodi njegove riječi o narodu koji je sjedio u tmini i odjednom vidio veliku svjetlost (usp. Iz 8, 23 – 9, 1). Poslanje učenika u cijeli svijet na koncu Evanđelja (Mt 28, 19-20) već je naznačeno na početku. Isus počinje propovijedati o izabra-nome narodu, ali njegovo je propovijedanje usmjereno prema svim ljudima. On će svoje učenike poslati da istu radosnu vijest donesu svim narodima i svim ljudima.

Sadržaj Isusova propovijedanja Matej sta-vlja u svega jednu rečenicu: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« (Mt 4, 17). U središtu je vijest o blizini kraljevstva nebesko-ga. Isus sām jest ta blizina. I zbog nje poziva na obraćenje, na promjenu života, promjenu životnoga smjera. Život valja usmjeriti pre-ma kraljevstvu nebeskom. Život bez jasnoga usmjerenja je kao u mraku. Živim, ali ne znam zašto. Idem, ali ne znam kamo. Trudim se, ali ne vidim svrhu. Takav se život može nazvati životom u mraku. Isus u njega unosi svjetlo jednom jedinom rečenicom. Kraljevstvo je nebesko blizu i moguće je svoj život usmjeriti prema njemu. Time u trenu postane jasno kamo idem, koja je svrha života i zašto sam uopće na svijetu.

Matej potom opisuje poziv Šimuna Petra i Andrije, braće koja su ribarila na Galilejskome jezeru. Poziv dvojici braće jednostavan je: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« (Mt 4, 19). Ta će se slika o apostoli-ma urezati u svijest vjernika. Isus će ribarima pokazati kako svoje umijeće mogu staviti u

službu nebeskoga kraljevstva. Time se nazna-čuje kako poziv da idu za Isusom i ostavljanje svega iza sebe nije rez kojim se sav dotadašnji život ostavlja i započinje novi. Riječ je više o preobrazbi i novome okviru. Ribari će i dalje ostati ribari. Njihovo umijeće će i dalje ostati njihovo. Oni će s njime ući u novi okvir i njime se služiti na drukčiji način. Sabirat će ljude za kraljevstvo nebesko.

Dvojica braće brzo ostavljaju svoje mreže i kreću za Isusom. Nema uvjeravanja, rasprava, odvagivanja, dogovora, ugovora. Nema niče-ga što bismo očekivali kada su u pitanju tako nagli i duboki zaokreti u životu. Isus pozove i dvojica sve ostavljaju i idu za njim. Dvojica braće ne znaju što ih čeka. Ne mogu odvagnuti što je za njih bolje. Oni jednostavno idu za Isu-som. Njegov poziv djelovao je toliko uvjerljivo da se između njega i njih nije našlo ništa što bi ih odvratilo ili nagnalo da postave neko pitanje prije nego ostave sve.

Treća nedjelja kroz godinu

Približilo se kraljevstvo nebesko

Zlatko Prica: Ostaviše lađe i pođoše za njim; Zbirka Žeravac.

živovrelo 1 - 20201 - 20201 25

Na sličan se način dogodilo i s drugom dvo-jicom braće. Jakov i Ivan sa svojim su ocem Zebedejem krpali mreže u lađi. I oni su bili ribari. I oni će u trenu ostaviti i mreže i lađu i oca i poći za Isusom. Slika o krpanju mreže također će ostati urezana u svijesti vjernika. Po njoj se Isusove učenike razumije kao one koji ponovo povezuju ono što je popucalo. Ni oni ne će svoje umijeće zaboraviti ili ostaviti. Preobrazit će ga i staviti u službu kraljevstva nebeskoga. Dočim se ljudi okrenu oprema ne-beskom kraljevstvu, u njima se otvori sposob-nost međusobnog povezivanja.

Nakon toga Isus odlazi po Galileji i nauča-va po sinagogama. Sinagoge su mjesta na ko-jima se Židovi okupljaju na molitvu. Navještaj evanđelja najprije je upućen Židovima. Osim poučavanja i propovijedanja evanđelja Isus li-ječi bolesti i nemoći. Matej će tek nakon dugog Isusova govora na gori opisati i treće Isusovo djelovanje: oslobađanje. Time će Isusovo dje-lovanje biti opisano u tri dimenzije: propovi-jedanje, ozdravljanje i oslobađanje. No, oslo-bađanje je već prisutno u ovom početnome opisivanju Isusova djelovanja. Matej govori o bolestima i patnjama s kojima su ljudi dolazili Isusu i od kojih ih je on oslobađao. Među nji-ma navodi i opsjednute. I za njih kaže da ih je Isus liječio. Reakcija na Isusovo djelovanje je brzi glas o njemu po svoj okolici te mnoštvo koje je pohrlilo čuti ga i vidjeti što se događa u njegovoj blizini.

Početak Isusova djelovanja prikazan je jed-nostavnim potezima. Isus poziva na obraćenje i ljudi su spremni slušati ga. Neke poziva za so-bom. Oni ostavljaju sve i idu za njim. Susreće bolesnike i liječi ih. Dovode mu nemoćne i oni se vraćaju u život. Glas o njemu brzo se širi i za njim ide mnoštvo ljudi.

Kada se vjernici saberu oko riječi i stola Gospodnjega, u njima se, slušajući Matejev izvještaj o početku Isusova djelovanja, ponovo budi radost koja je pratila Isusove prve dane. Radost zbog jasnoće riječi i svjetla koje dolazi

iz njegova govora i raspršuje mrak neznanja i izgubljenosti u kojima se nalazi čovjek nespo-soban opaziti blizinu kraljevstva nebeskoga. Među njima se svako malo nađe netko tko osjeti sličnu pogođenost pozivom kakvu su osjetila prva dva para braće koje je Isus pozvao za sobom. Podjednako se među vjernicima na-đu bolesni i nemoćni kojima Isus vraća zdrav-lje i životnu snagu. Vjernici tako iskustveno znaju da Isusov početak nije bio i prošao, nego da on neprestano traje u životu Crkve. Kada se pogledaju, opaze da i sami dolaze iz različitih krajeva i iz različitih kultura. Pa ipak, okuplje-ni oko Isusa u njegovoj riječi i za njegovim sto-lom opažaju kako im on otvara široki prostor da svatko od njih može svoja umijeća i sposob-nosti staviti u službu naviještanja radosne vi-jesti i blizine kraljevstva nebeskoga. Okupljeni u jednu zajednicu, lako opaze da Isusov poziv na obraćenje vrijedi za svakoga od njih i za za-jednicu kao cjelinu. Još nisu dovoljno okrenuti kraljevstvu nebeskom i još nisu do kraja odgo-vorili na njegov poziv.

Ante Vučković

ZRNJE

Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi! – Prije nego budu poslani naviještati Bla-govijest spasenja, potrebno je da učenici sami pođu za Isusom, budu »s njime«, usvoje njegovu Riječ i njegov život. U bliskosti odnosa s njime, bivaju prevladane nejasnoće i sumnje, strahovi i kušnje navjestitelja. Nije riječ o školi i učenju ono-ga što će naviještati, nego o povjerenju u Onoga koga će uvijek osluškivati. Povjerenje u njega nado-mjestit će svaku nesigurnost i biti svjetlo u sumnja-ma i nejasnoćama. Navjestitelj ostaje vjeran Kri -stovoj riječi sve dok umije biti s njime, u tišini slu-šanja. To je poziv i svakomu vjerniku jer vjera je nasljedovanje, hod za Isusom, drugovanje s njim. Molitvom ga zazivamo želeći da ide za nama, našim putem, a sva je vjera u hodu za njim. Hajde-te za mnom! Na njegovu putu pronaći ćemo sebe i biti rasvijetljeni za ono što nam povjerava.

26

OTAJSTVO I ZBILJA Nedjelja, 2. veljače 2020.

Prikazanje Gospodinovo. SvijećnicaUlazna pjesma Spominjemo se, Bože,tvoje dobrote usred hrama tvojega. Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvoja do na kraj zemlje doseže; puna je pravde desnica tvoja.

Ps 48, 10-11

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,na današnji je dan Sin tvoj u našem ljudskom tijelu prikazan u hramu. Smjerno te molimo: daj da se i mi čiste duše prikažemo tebi. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, htio si da se tvoj jedinorođeni Sin tebi prinese kao neokaljani Jaganjac za život svijeta. Primi, molimo te, ove darove, što ti ih Crkva u radosti prikazuje. Po Kristu.

Prvo čitanje Mal 3, 1-4Doći će u Hram svoj Gospodin koga vi tražite.Čitanje Knjige proroka MalahijeOvo govori Gospodin Bog:Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj Gospodin koga vi tražite i Anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već – govori Gospodin nad Vojskama. Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti. Tad će biti draga Gospodinu žrtva Judina i jeruzalemska kao u drevne dane i kao prvih godina.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 24, 7-10

Pripjev: Tko je taj Kralj slave?To je sam Gospodin.

»Podignite, vrata, nadvratnike svoje,dižite se, dveri vječne,da uniđe Kralj slave!«

»Tko je taj Kralj slave?Gospodin silan i junačan,Gospodin silan u boju!«

»Podignite, vrata, nadvratnike svoje,dižite se, dveri vječne,da uniđe Kralj slave!«

»Tko je taj Kralj slave?Gospodin nad Vojskama – on je Kralj slave!«

Drugo čitanje Heb 2, 14-18Trebalo je da u svemu postane braći sličan.Čitanje Poslanice HebrejimaBudući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sâm Isus tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu. Ta ne zauzima se dašto za anđele, nego se zauzima za potomstvo Abrahamovo. Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći.Riječ Gospodnja.

Kod paljenja svijeća: 340.3 Evo Gospodin   ili: 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnikOphod: 138 Svjetlost na prosvjetljenjeUlazna: 75.1 Spominjemo se, BožeOtpj. ps.: XII Tko je taj Kralj slavePrinosna: 233 Punina kad dođe vremenaPričesna: 201 O svjetlo duša, Isuse      ili: 393-394 O Isuse, o Spase naš

živovrelo 1 - 20201 - 20201 27

Braćo i sestre, na dan kad je Isus bio prikazan Ocu nebeskom u hramu, i mi prinesimo sebe Ocu nebeskom, iznoseći pred njega svoje ponizne molitve. 1. Svoju Crkvu rasvijetli svjetlom svoje istine

da vjerno čuva dar svetosti i nesebično se zalaže za spasenje svijeta, molimo te.

2. Pastire Crkve rasvijetli mudrošću evanđelja kako bi po njihovu vodstvu i naučavanju sva Crkva živjela životom koji proslavlja tvoje ime i naviješta tvoj slavni dolazak, molimo te.

3. U svima osobama posvećenoga života – redovnicima, redovnicama i osobama koji ti se posvetiše živeći u svijetu – obnovi zanos duha i obnovi ih u njihovu predanju da svojim životom doprinesu posvećenju svijeta, molimo te.

4. Svima starima i osamljenima budi danas bliz po dobroti njihovih bližnjih; okrijepi ih u vjeri da se u postojanoj nadi raduju susretu s tobom, molimo te.

5. Za sve roditelje: čuvaj u njima otvorenost daru života i okrijepi ih svojim Duhom da svojoj djeci, u odgovornosti i brizi za cjeloviti odgoj, pružaju živo svjedočanstvo vjere, molimo te.

6. U svima nama obnovi vjernost i pouzdanje u tebe; ne dopusti da nas naši grijesi i nevolje života odvoje od tebe, molimo te.

Primi, svemogući Bože, naše smjerne molitve i s njima život koji ti posvećujemo. Očisti nas od svakoga grijeha te budemo dostojni prispjeti u tvoj nebeski hram. Po Kristu Gospodinu našemu.

Poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu.Prikazanje u hramu, iluminacija iz Bertoldova sakramentara (Weingarten, Njemačka, 1215.-1217.); The Morgan Library, New York.

Pričesna pjesmaVidješe oči moje spasenje tvoje koje si pripravio pred licem svih naroda.

Lk 2, 30-31

Popričesna molitva Po ovoj pričesti, Gospodine, nastavi u nama svoje milosno djelo. Ti si ispunio Šimunovu nadu da neće umrijeti dok ne primi Krista u naručaj: daj da i mi idemo u susret Gospodinu i postignemo vječni život. Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja Lk 2, 32

Svjetlo na prosvjetljenje naroda,slava puka tvoga izraelskoga.

Evanđelje Lk 2, 22-32 (kraća verzija)Vidješe oči moje spasenje tvoje.Čitanje svetog Evanđelja po LukiKad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvoro-đenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Go-spodnjem: dvije grlice ili dva golubića.Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Ši-mun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iš-čekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vi-djeti smrti dok ne vidi Poma za nika Gospod-njega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:

»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje na-roda, slavu puka svoga izraelskoga.«

Riječ Gospodnja.

28

OTAJSTVO I ZBILJA

C rkva se danas spominje događaja u ko-jemu su starac Šimun i proročica Ana u djetetu Isusu prepoznali »svjetlost na

prosvjetljenje naroda«. Vjerni židovskomu Za-konu, Marija i Josip su četrdeset dana nakon njegova rođenja Isusa prikazali u Hramu. Ovaj čin u sebi nosi višestruku simboliku: očišćenja, otkupljenja i prinosa. Prema Zakonu žena je nakon poroda smatrana »nečistom«, pa je u znak svoga očišćenja trebala Gospodinu prini-jeti žrtvu. Otkupljenje je pak simbolično oduži-vanje Bogu koji je pri izlasku iz Egipta poštedio Izraelove prvorođence. Stoga je za svako prvo muško dijete trebalo dati određenu otkupninu. Prinosom djeteta u Hram također se Boga pri-znavalo gospodarom života. On daruje život te mu roditelji zahvaljuju za darovano dijete. U tome smislu ovaj čin nije okrenut samo sjeća-nju na prošlost, nego i nadi budućnosti. Rodi-telji prikazuju svoje dijete u molitvi da ga Bog blagoslovi kako bi »raslo, jačalo i napunjalo se mudrošću i milošću«. Pri tome je zadivljuju-ća obazrivost Božja prema stvorenju. On pazi na čovjekove mogućnosti. Od nekoga se traže

ovnovi i janjci, a od drugoga grlice i golubići. Bogu nije svejedno kako čovjek živi, nego je obziran prema svakom pojedincu. Ne želi ga opteretiti, nego osloboditi.

»I kad roditelji uniješe dijete Isusa da oba-ve što o njemu propisuje Zakon«, Šimun i Ana u malenome ne vide podložnika Zakona, nego Spasitelja i ispunjenje mesijanskoga obećanja. Njih su dvoje nastavak i vrhunac tradicije ista-knutih muževa i žena Staroga zavjeta koji su vjerovali proročkoj riječi da će doći »u Hram svoj Gospodin koga vi tražite i Anđeo Saveza koga žudite«. Oni su osjetljivi za Božju prisut-nost u povijesti Izraela, ali su ga pustili i u vla-stitu intimu. Tako se preko njih Isus uklapa u Izraelovu povijest mudrosti i proroštva. Šimun je starac. Levitski zakonik propisuje: »Ustani pred sijedom glavom; poštuj lice starca« (19, 32). Njegova je mudrost strpljiva u čekanju. Očituje se u pravednosti i bogobojaznosti. Svi-jest o ostvarenju Božjega obećanja potiče ga na govorljivost u hvali. Ana je proročica. Slika je novoga oblika proroštva koje ovisi o čovjeko-vu osobnome odnosu s Bogom. Za nju je Božje

Prikazanje Gospodinovo

Svjetlo mudrosti i proroštva

živovrelo 1 - 20201 - 20201 29

prebivalište postalo mjesto stalnoga boravišta, smisao života i razlog postojanja. Evanđelist ne zaboravlja spomenuti ni njezin trud posta i molitve te danonoćnoga služenja Bogu. Ta-ko poučava da je proroštvo slobodna odluka življenja u osobnome i prisnome odnosu ljubavi s Bogom. Taj odnos višestruko nadilazi najuzvi-šeniji i savršeni odnos unutar ljudske egzisten-cije, onaj muža i žene koji »više nisu dvoje nego jedno tijelo« (Mk 10, 8). Stoga je Ana »živjela s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte«. Sedam je savršeno, ali idućih sedamdeset i sedam ga svakako nadilazi. Evanđelist stoga, iako ju naziva »proročicom«, ne spominje njezine riječi, nego čitav njezin ži-vot predstavlja kao proročanstvo. Njezin život govori. Iz zrelosti nutarnjega života dvoje stara-ca uslijedilo je svjedočanstvo kao izričaj vjere i hvale. Oni su svjedoci kako prepoznavanje Spa-sitelja ovisi o zajedništvu s Duhom Svetim koji daje uvid ponad onoga što »vidješe oči«.

Svjetlo ili tamaLiturgija današnje svetkovine započinje bla-goslovom svijeća i svečanim ophodom kao znakom susreta s Isusom Kristom – »Izdan-kom i potomkom Davidovim, sjajnom zvijez-dom Danicom« (Otk 22, 16). Svojim upaljenim svijećama, kako kaže blagoslovna molitva, po-kazujemo želju »ići putem vjere i ljubavi dok ne prispijemo Svjetlu neugasivom«.

Sveto Pismo puno je govora o svjetlu s jed-ne i tami s druge strane. Sami početak Biblije opisuje kako je prvi Božji čin rastavljanje svje-tlosti od tame (Post 1, 4). Posljednja svetopi-samska knjiga, Ivanovo Otkrivenje, naviješta pak da će na koncu vremena i ovoga svijeta također biti dioba na one koji odlaze u tamu i one koji će biti stanovnici Grada u kojemu »vi-še ne će biti noći; i ne će trebati ni svjetla od svjetiljke ni ‘svjetla od sunca’ jer će nad njima ‘svijetliti Gospodin, Bog’ i ‘oni će kraljevati u vijeke vjekova’« (Otk 22, 5). Između početka i kraja odvija se stalna borba svjetla i tame, ži-vota i smrti. No, ne smijemo upasti u zamku dualizma. Mi ne vjerujemo u dva boga, nego ispovijedamo vjeru »u jednoga Boga«. On je

stvorio i svjetlo i tamu. Zato stvorenje može klicati u svome slavopjevu: »Noći i dani, svje-tlosti i tmine, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka« (Dn 3, 71-72). Bog je prisutan i u svjetlu i u tami. Međutim, u tami vidi, ali nije viđen i prepoznat. Prekrasna i prestrašna slika toga jest opis izlaska iz Egip-ta. Isti Bog jednima je taman oblak od kojega ništa ne vide te zbog toga završavaju u smrti, a drugima je stup svjetlosti koji im osvjetljuje put što ih vodi u život i slobodu (Izl 14, 20). Ova nam simbolika poručuje kako je svjetlost tamo gdje je Bog prepoznat kao Bog, a tama je tamo gdje Bog nije prepoznat. Za vjernika je konačna sreća mogućnost vječnoga zajedniš-tva s Bogom, odnosno međusobnog gledanja »licem u lice«, a zato je potrebno svjetlo. S druge strane, tama u kojoj Bog ne će biti viđen znači konačnu nesreću pakla.

Opredjeljenje za svjetlo ili tamu događa se ovdje i sada. Pri tome ne smijemo zaboraviti da se tama zna pojaviti kao svjetlost, zabljesnuti i zaslijepiti oči. Kod prvoga grijeha đavao dolazi prerušen u »anđela svjetla«. Često smo svje-doci bljeska suvremenih »vrijednosti« kada se zlo predstavlja kao dobro, napredak, uspjeh, modernost… Jednako tako, budući da je sve od Boga stvoreno, pa je kao takvo lijepo, nerijetko na svjetlu postane toliko privlačno da zabora-vimo svjetlost zahvaljujući kojoj vidimo, odno-sno postane privlačnije od same svjetlosti. Ta-ko, mada znamo da sve što jesmo i što imamo dolazi od Boga, ponekad upravo njegovi darovi znaju zamijeniti Boga te nas zaslijepiti i postati našim »bogom«. Umjesto da nam služe, mi im postanemo sluge. Stoga nam je potrebna po-moć »izvora i počela svake svjetlosti«. Današ-nje nas slavlje podsjeća na nužnost da svijeću svoga života uvijek iznova palimo na plamenu koji Isus dođe »baciti na zemlju« (Lk 12, 49). Njegovim Duhom vođeni, moći ćemo ispuni-ti zapovijed: »Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima« (Mt 5, 16), a put svjetlosti postat će nam jedini mudar izbor – i sada i u vječnosti.

Slavko Slišković

Isusovo prikazanje u Hramu; detalj s replike š krinje sv. Šimuna (Zadar, 1380.), HAZU, Zagreb (Foto: 123RF).

30

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 78.2 Dođite, prignimo koljena      ili: 207 Prigni se, svako koljenoOtpj. ps.: Čestitima sviće (ŽV 1-2011)Prinosna: 232 Gospode, primiPričesna: 136.3 Jedno smo tijelo       ili: 247 Uzmite, jediteZavršna: 260 O da bude radost

9. veljače 2020.

Peta nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Dođite, prignimo koljena i padnimo nice pred Gospodinom koji nas stvori, jer on je Gospodin, Bog naš.

Ps 95, 6-7

Zborna molitvaGospodine, tvoja nam je milost jedina nada, a tvoja zaštita jedina sigurnost. Molimo te: snaži svoju obitelj neprestanim dobročinstvima. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 58, 7-10Sinut će poput zore tvoja svjetlost.Čitanje Knjige proroka IzaijeOvo govori Gospodin: »Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onog koga vidiš gola i ne krij se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost i zdravlje će tvoje brzo procvasti.Pred tobom će ići tvoja pravda, a slava Gospodnja bit će ti zalaznicom.Vikneš li, Gospodin će ti odgovorit, kad zavapiš, reći će: ’Evo me!’Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati.«Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalam Ps 112, 4-8a.9

Pripjev: Čestitima sviće ko svjetlost u tami.

Čestitima sviće ko svjetlost u tami:milostiv, milosrdan i pravedan Gospodin.Dobro je čovjeku koji je milostivi daje u zajam,koji poslove svoje obavlja pravedno.

Dovijeka neće on posrnuti:u vječnome će spomenu biti pravednik. Žalosne se vijesti neće bojati,stalno je njegovo srceuzdajuć se u Gospodina.

Postojano mu je srce, ničeg se ne boji. On rasipno dijeli, daje sirotinji: pravednost njegova ostaje dovijeka, njegovo će se čelo slavno uzdići.

Drugo čitanje 1Kor 2, 1-5Navijestih vam svjedočanstvo Krista raspetoga.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaKada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvi-šenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh me-đu vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga. I ja priđoh k vama slab, u stra-hu i u veliku drhtanju. I besjeda moja i pro-povijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim rije-čima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudro-sti ljudskoj, nego na snazi Božjoj.Riječ je Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, ti nam jelo i piće daješ za održanje vremenitoga života. Molimo te da nam postanu i otajstvo vječnoga spasenja. Po Kristu.

živovrelo 1 - 20201 - 20201 31

Nebeskomu Ocu, koji nas je u Kristu obdario svjetlom spasenja, uputimo svoje molitve za Crkvu i za cijeli svijet:1. Rasvijetli hod svoje Crkve

da po vjernosti tvojoj istini i po svjedočenju evanđeoske ljubavi bude svjetlo narodâ i mjesto tvoje blizine za sve koji te traže, molimo te.

2. Obdari, Gospodine, svojom mudrošću papu Franju i sve pastire Crkve da tvoj narod vjerno predvode u istini i ljubavi, te svi vjernici budu svjedoci radosti evanđelja, molimo te.

3. Pohodi svojom milošću sve naše obitelji da, okrijepljene snagom obiteljske molitve, budu sveto mjesto zajedništva u vjeri i ljubavi, molimo te.

4. U svima nama probudi kršćansku odgovornost za društvo u kojemu živimo: obnovi nas u vjeri i pomozi nam da po življenju evanđelja budemo sol zemlje i svjetlo svijeta, molimo te.

5. Svjetlom vječnoga života obasjaj našu pokojnu braću i sestre i daruj im svoj mir, molimo te.

Oče, izvore svakoga dobra, s pouzdanjem u tvoju dobrotu izričemo ti ove molitve. Ti ih usliši i svojim nas Duhom okrijepi da uzmognemo vjerno svjedočiti dar vjere. Po Kristu Gospodinu našemu.

Ali ako sol obljutavi…Krist i apostoli; vratnice na crkvi Petrova prvenstva, Tabgha.

Pjesma prije evanđelja Iv 8, 12

Ja sam svjetlost svijeta, govori Gospodin, tko ide za mnom, imat će svjetlost života.

Evanđelje Mt 5, 13-16Vi ste svjetlost svijeta.Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.«»Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Bože, htio si da jedemo od jednoga kruha i pijemo iz jedne čaše. Daj da životom budemo jedno u Kristu i u radosti plodni za spasenje svijeta. Po Kristu.

32

OTAJSTVO I ZBILJA

I susove riječi učenicima »Vi ste sol zemlje« i »Vi ste svje-tlost svijeta« (Mt 5, 13.14) dio su Isusova Govora na gori koji se u Evanđelju po Mateju nalazi na početku opisa

njegova djelovanja. A na kraju, u posljednjemu prizoru istoga Evanđelja, Isus se sa svojim učenicima opet nalazi na jednoj, možda na toj istoj gori u Galileji, i među ostalim im govori: »Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!« (Mt 28,19-20).

Učenici koji postaju učiteljiTe posljednje Isusove riječi učenicima otkrivaju nam sadr-žaj onih prvih. Biti sol zemlje i svjetlost svijeta slike su koje govore o poslanju učenika: oni trebaju sve narode učiniti Isusovim učenicima. To je poslanje jedinstveno. Mogu ga izvršiti samo Isusovi učenici. Nitko ne može učiniti nekoga drugoga Isusovim učenikom, ako on sām nije Isusov uče-nik. U tome smislu, samo su Isusovi učenici – i nitko drugi – sol zemlje i svjetlost svijeta.

Svima nam je poznata jednostavna svrha soli i svjetlosti. Sol je neophodna za život. Hranu čuva od kvarenja i daje joj bolji okus. Slično je i sa svjetlošću. Ona je također neophod-na za život. Bez svjetlosti biljke ne bi mogle rasti, zeleniti se, cvjetati u raznim bojama i na kraju donijeti plod. Bez svjetlosti ne bi mogli živjeti ni ljudi ni životinje. Ali nadasve, bez svjetlosti ne bi nitko mogao ništa vidjeti. Znakovito je da se i Božji vid u Svetome pismu spominje tek nakon što je Bog stvorio svjetlost. Tek nakon što ju je stvorio, Bog je vidio da je svjetlost dobra. To je logično, jer prije nego što ju je stvorio nije ni mogao vidjeti kakva je. Ali uočimo da je Bog stvorio svjetlost rječju, ali kad ju je stvorio nije rekao, nego je vidio da je dobra. Tako je i sve ostalo Bog dalje stva-rao rječju, a potom je zahvaljujući svjetlosti vidio da je sve što je stvorio dobro, i to veoma dobro. Prema tome, Isusovi učenici, kao sol zemlje, čuvaju svijet od kvarenja i čine ga dobrim, a kao svjetlost svijeta svijetle kako bi drugi ljudi vi-djeli njihova dobra djela i slavili Oca nebeskoga, Stvoritelja te iste svjetlosti.

Manje je važno govore li ljudi o tim dobrim djelima. Važ-no je da ih vide. Nije možda ni potrebno reći da se ta dobra djela tiču svih ljudi i da odgovaraju najjednostavnijim ljud-skim potrebama. Ipak navedimo barem jednu rečenicu iz današnjega prvog čitanja iz Knjige proroka Izaije koji govori o Bogu ugodnim djelima ljubavi: »Podijeli kruh svoj s glad-

Peta nedjelja kroz godinu

Sol i svjetlost

Svjetlo je poput ognja…

živovrelo 1 - 20201 - 20201 33

nima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onog koga vidiš gola i ne krij se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost i zdravlje će tvoje brzo procvasti.« (Iz 58, 7-8).

Nevidljivost soliOno što možemo naučiti iz usporedbe Isuso-vih učenika sa solju zemlje i svjetlom svijeta ne tiče se samo sadržaja njihova djelovanja. Kad Isus svoje učenike naziva solju zemlje i svjetlom svijeta, on ne govori samo o sadržaju i cilju njihovoga poslanja, nego i o načinu na koji ga trebaju vršiti. Biti sol i svjetlost znači i djelovati kao sol i svjetlost.

Prom otrimo najprije kako djeluje sol. Uz-mimo za primjer njezinu najobičniju upotrebu – soljenje hrane. Kada hranu prikladno zasoli-mo, sol se u njoj rastopi i čitavu ju prožme. Ta-da se sol više ne vidi očima, ali se itekako osjeti je li hrana zasoljena ili ne. U zasoljenoj hrani odvio se proces u kojem je sol na kraju postala nevidljiva, ali time nije nestala. Štoviše, kada se ‘izgubila’ u hrani, sol ne samo da nije izgu-bila svoju vlastitost i snagu, nego je njome tu hranu i obilježila. A ni ta hrana nije izgubila svoj identitet. Nije se pretvorila u nešto drugo, nego je postala ukusnom i otpornom na kvare-nje. Tako je s ljudima i narodima koji prima-ju krštenje. Oni ne gube svoj identitet, nego ga oplemenjuju onim što ih na najbolji način povezuje s Bogom i sa svim ostalim ljudima i narodima na zemlji.

Stoga, da bi ispunili svoje poslanje na ze-mlji, nije potrebno da Isusovi učenici budu upadno različiti po nekome vanjskom znaku. Nije potrebno da se oblače drukčije od ostalih ljudi, da imaju posebnu prehranu, ili da stanu-ju u izoliranim naseljima. Kada bi se pošto-po-to izdvajali od drugih ljudi, bili bi kao sol ko-ja je ostala zatvorena u posudi, u kojoj je na kraju – zbog neupotrebe – obljutavila. Biti sol zemlje znači ponizno, obazrivo i učinkovito in-kulturirati evanđelje u svijet koji nas okružuje – u društvo, u kulturu, u misao o životu…

Stoga se ni sol ni ‘zemlja’ ni smiju bojati međusobnoga prožimanja. Pogotovo se sol ne treba bojati da će u tome prožimanju postati nevidljiva. Njezina ‘svjetlost’ je u njezinu djelo-vanju, a nemoguće je da djela ostanu sakrivena. Djela su svjetiljke, a svjetiljka se, kako kaže sam Isus, ne stavlja pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Ali to da bi ju svi mogli vidjeti, nije jedini razlog zašto se svjetiljka ne stavlja pod posudu. To je i zato jer bi se svjetilj-ka stavljena pod posudu zbog nedostatka kisika ugasila. Da bi svjetlost postojala, nije dovoljna svjetiljka. Svjetlosti je, baš kao i čovjeku, po-treban dah života. Jedino u kontaktu s tim da-hom svjetlost može postojati, pa tako i Isusovi učenici mogu biti svjetlost svijeta jedino dok su otvoreni Onomu čijim su dahom izgovorene riječi: »Vi ste sol zemlje i svjetlost svijeta!«.

Domagoj Runje

Svjetlost i sol sažetak su mudrosti kristov-skoga služenja. Svjetlost ne osvjetljava samu sebe, kao što ni sol ne služi samoj sebi. Prva ‘lekcija’ o nasljedovanju Krista poučava: zapo-četi od sebe, ali ne za sebe. Sol i svjetlost ostva-ruju se razdavanjem, nestajanjem u služenju. Nije moguće služiti bez nesebičnoga i potpu-noga davanja. Religija koja bi služila samo spa-senju vlastite duše, nije evanđeoska. Kršćanin je upućen drugima, biti svjetlo za druge, sol koja će davati životu »okus nepropadljivosti«. Sol je bolna, oštra, prodire u dubinu, zadaje bol – i upravo tako obraćenje zahtijeva odlučnost, dosljednost, rez u život, upućenost dugima. »Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što nego da se baci van…«. Kršćanin koji ne unosi okus Božjega kraljevstva u svijet, biva bačen, ostaje izvan Kraljevstva. Bez služenja, njegov je život ‘bljutav’. Ostati zatvoren u sebe, znači već biti izvan, daleko od Kraljevstva. Izaći u svijet, noseći zadaću poslanja, pravi je način da se »ostane unutar« Kraljevstva i radosno služi – dajući okus i svijetleći, tiho i ustrajno.

ZRNJE

34

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 78.1 Gospodin je jakost svome narodu      ili: 224 Oče naš dobriOtpj. ps.: Blaženi koji hode (ŽV 2-2011)Prinosna: XVI Nosimo darePričesna: 273 Ja sam s vama      ili: 135.3 Bog je tako ljubio svijetZavršna: 224.4 Oče naš dobri

16. veljače 2020.

Ulazna pjesma Budi mi, Gospodine, hrid zaštite, tvrđava spasenja. Jer ti si hrid moja, tvrđava moja, radi imena svoga vodi me i ravnaj!

Ps 31, 3-4

Zborna molitvaBože, rekao si da boravišu pravednu i iskrenu srcu.Daj da mi budemo takvite se trajno nastaniš u nama.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine,nek nas ovaj prinos očisti i obnovi na sliku Kristovu,da vršimo tvoju volju i postignemo obećanu nagradu. Po Kristu.

Prvo čitanje Sir 15, 15-20Nije nikad zapovjedio nikomu da bude bezbožnik.Čitanje Knjige SirahoveAko hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran. On je preda te stavio vatru i vodu: za čim hoćeš pruži ruku svoju.Pred čovjekom je i život i smrt: što on više voli to će mu se dati. Jer velika je mudrost u Gospodina, on je svemoćan i vidi sve. Oči Gospodnje počivaju na onima koji ga se boje, Gospodin zna svako djelo čovječje. Nije nikad zapovjedio nikomu da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za grijeh.Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam Ps 119, 1-2.4-5.17-18.33-34

Pripjev: Blaženi koji hodepo zakonu Gospodnjemu!

Blaženi oni kojih je put neokaljan,koji hode po Zakonu Gospodnjemu!Blaženi oni koji čuvaju propise njegove,čitavim srcem njega traže!

Naredbe si svoje daoda se brižno čuvaju.O, kad bi čvrsti bili putovi mojida tvoja čuvam pravila!

Milostiv budi meni, sluzi svojem,da živim i tvoje riječi čuvam!Otvori oči mojeda gledam divote tvoga Zakona!

Pokaži mi, Gospodine, stazu pravila svojih i ja ću je čuvati do kraja! Pouči me da se tvoga držim zakona i čuvat ću ga svim srcem!

Drugo čitanje 1Kor 2, 6-10Bog prije vjekova predodredi mudrostza slavu našu.Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni kne-zova ovoga svijeta koji propadaju, nego na-vješćujemo Mudrost Božju, u otajstvu, sakri-venu; onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu, a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. Jer da su je upo-znali, ne bi Gospodina slave razapeli. Nego, kako je pisano: »Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube«. A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje.Riječ Gospodnja.

Šesta nedjelja kroz godinu

živovrelo 1 - 20201 - 20201 35

Ulazna: 78.1 Gospodin je jakost svome narodu      ili: 224 Oče naš dobriOtpj. ps.: Blaženi koji hode (ŽV 2-2011)Prinosna: XVI Nosimo darePričesna: 273 Ja sam s vama      ili: 135.3 Bog je tako ljubio svijetZavršna: 224.4 Oče naš dobri

Braćo i sestre, Bog nas je u Kristu pozvao da, oslobođeni od svakoga robovanja, hodimo u novosti života. Pouzdanom se molitvom utecimo Ocu nebeskom:1. Rasvijetli svojim Duhom put Crkve da,

vjerna evanđelju, umije svim ljudima donijeti radost i svjedočiti spasenjsku snagu Kristovih zapovijedi, molimo te.

2. Čuvaj u svjetlu svoje istine sve pastire Crkve; obdari ih hrabrošću naviještanja tvoje riječi pred svim iskušenjima života i pred svim protivljenjima svijeta, molimo te.

3. Okrijepi snagom svjedočanskoga života sve kršćane u našemu društvu kako bi, nasljedujući evanđelje, gradili novi svijet i sve ljude povezivali ljepotom Kristove ljubavi, molimo te.

4. Za one koji zbog vjernosti evanđelju trpe prijezir i poniženje: pomozi im da ne posustanu na putu vjere i daj da njihovo svjedočanstvo bude zalog evanđeoske preobrazbe svijeta, molimo te.

5. Obnovi u nama sve što je ranjeno grijehom i nevjernošću tebi; daruj nam snagu vjere da uvijek prepoznajemo put istine i radosno ti služimo u potpunome predanju srca, molimo te.

Primi, Oče nebeski, naše molitve i obnovi nam želju da te vjernije slijedimo. Prati svojom milošću naše odluke i naša nastojanja na putu vjere. Po Kristu Gospodinu našemu.

Starima je rečeno, a ja vam kažem…Ágnes Máger: Isus i apostoli, crkva sv. Jude Tadeja, Eglisau (CH).

Pričesna pjesmaBog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina jedinorođenca da nije-dan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.

Iv 3, 16

Pjesma prije evanđelja usp. Mt 11, 25

Blagoslovljen da si, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si otajstva Kraljevstva objavio malenima.

Evanđelje Mt 5, 20-22a.27-28.33-34a.37(kraća verzija)

Rečeno je starima… a ja vam kažem.Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebe-sko. Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu.Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu.Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakle-tve. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Vaša riječ neka bude: ‘Da, da – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, uživali smo kruh s neba. Daj da ga uvijek budemo gladnijer nam daje pravi život. Po Kristu.

36

OTAJSTVO I ZBILJA

Isus nam daje općenitu uputu da trebamo prodirati dublje u život i pokušati razumje-ti koji su istinski uzroci grijeha. Crkveni su

oci običavali govoriti da je čovjek sastavljen od: tijela, duha i duše. Danas se ta trodimenzional-nost ponegdje osporava gotovo u svakoj sastav-nici, a posebno je u novijim istraživanjima za-nimljiv odnos prema ‘duhu’ (mens) za koji neki drže da je tek umni konstrukt za tumačenje nepoznanica. Bilo kako bilo, jezik se temelji na određenoj stvarnosti iz koje je razvidna duhov-na i tjelesna sastavnica čovjeka. U tome smislu možemo odlučiti na kojoj ćemo razini živjeti: samo za tijelo, samo za ono što pokriva psiha ili pak odgovoriti na duhovni poziv koji nas vodi u središte naše osobe.

Treba nam putovanje od površnosti do du-bine svoga bića. To je dar na koji nas podsjeća sveti Pavao koji kaže da ne živi više on, nego Krist u njemu (usp. Gal 2, 20). Zahvaćen je u dubini bića i preobražen dobrom. Zlo, ma ko-liko djelovalo duboko, zauzima površnost ote-žavajući poniranje ispod očitosti do ‘dna duše’.

Površnost je izvrsna podloga i pretpostav-ka za djelovanje bez razmišljanja, za pristupe životu i doživljaju u dinamici podražaja-odgo-vora, prihvaćajući nametnuti ‘automatizam’ i odričući se slobode.

Kršćanski pristup, a osobito liturgija, uči nas drukčijemu ritmu: ući u molitvu, prisnu blizinu, zagledani u Božji dar, u Njegov trag i odraz u nama (pronalaženje sebe), susret s Gospodinom u osluškivanju Riječi, povezujući ju sa životnim okolnostima, nošenje bližnjima istine i ljubavi koju smo susreli. Taj odlazak je zapravo povratak k sebi (slično pozivu kojim Gospodin poziva Abrahama).

Ljubav se ne može izraziti zakonimaIsus kaže da nije došao dokinuti nego ispuniti Zakon. Gdje je zapravo neispunjenost. Bog se obraća osobama, razgovara s njima, pronalazi odjek, povjerava im poslanje i upućuje prema drugima. U tome posredovanju nalazi se i zapi-

sana Riječ. U zdravu nauku nema jaza između osoba i zapisa; on ne previđa ni jedno ni drugo. Isus je došao da bi ispunio nauk i objavio srce Zakona i to tako da ide suprotnim smjerom, onim naime koji zapisom vraća svjetlo na osobu.

Sve što teži sveobuhvatnosti, a ne tiče se Boga i njegove ljubavi prema čovjeku i stvo-renomu svijetu, gradi ideologiju. Zbog toga su i stari Rimljani zaključili da je: summum ius summa iniuria – to jest da je pravo koje se predstavlja kao vrhovno (najveće), preuzi-majući odliku božanskoga, zapravo najveća

Šesta nedjelja kroz godinu

Čovjek kao ‘palimpsest’

O komu visi naš život vjere? (Antependij oltara iz La Seu d’Urgell, detalj, 12 st.; Museu Nacional d’Art de Catalunya, Barcelona)

živovrelo 1 - 20201 - 20201 37

nepravda, jer je u pozadini neistina da čovjeku u bilo kojemu području pripada sveobuhvat-nost. Isus će ustvrditi da je »subota radi čovje-ka, a ne čovjek radi subote«. I ne samo ustvr-diti, nego i suprotstaviti izvornu čovječnost (božansko) neljudskosti, liječeći subotom, do-dirujući gubavce, primajući grješnike.

Bog Isusa Krista je Otac čija se volja ne izražava u zakonima koji isključuju i odbacuju, nego u ljubavi koja se daruje i prihvaća. Ljubav se i ne može izraziti zakonima, nego djelima koja vraćaju životnost. Isus vraća na izvorni Božji naum, u srce Zakona: ponovno otkriti i razmotriti naše istinsko lice u kojemu se zrca-li Bog. Kao kada se na nekome arheološkom nalazištu odstranjuju naslage raznoga mate-rijala koji prekriva građevine i predmete, tako je i slika čovjeka prekrivena ostatcima grijeha i svime što čovjeka suobličuje ‘svijetu’, zatvo-renosti u prolaznost – do neprepoznatljivosti. Očito je da se Isusa ne može svrstati među ‘re-volucionarne’ rušitelje niti među one koji go-milaju nove slojeve koji prekrivaju.

Ili poput zapisa na pergamentu koji je neki drugi pisac istrugao, da bi isti pergament mo-gao ponovno koristiti za pisanje novoga teksta (grč. palimpsest), ali nije do kraja uništio, jer su ostali tragovi, tako i Isus želi doprijeti do Božjega pisma kojim je ispisan život svakoga od nas. Objavio nam je da svojim djelom spa-senja iznosi na vidjelo našu bogolikost. Zlo i grijeh samo su površina koju milost može od-straniti. Zbog toga je i prava molitva ona koja nas dovodi pred Kristovo lice s pitanjem: Gos-podine, tko sam za tebe? i: Što mi je činiti? On nas vidi bolje od nas samih i drugih ljudi; samo on zna tko smo uistinu.

‘Integrirani krug’U ispunjavanju Zakona Gospodin nam govo-ri da se ne može biti otvoren Bogu, a zatvoren bližnjima. Stvoreni smo kao bića čije se sastav-nice skladno povezuju u cjelinu koja djeluje na druge. Znamo koliko je u tehnici važna upo-raba tzv. ‘integralnih krugova’, kojih defini-cija otprilike glasi da su to krugovi u kojima je cjelina ili su neki od elemenata povezani i

električki međupovezani tako da ih se smatra neodvojivima od svrhe za koju su napravljeni. Isusu je stalo do cjeline, ali i do pročišćenosti dobrom koje zahvaća druge.

Rado ponavljam izrijek sv. Tome Akvin-skoga da je bonum diffusivum sui – dobro je takvo da se razdaje i širi. Ili pak riječi Vladi-mira Solovjeva da je »u ljubavi sve povezano«. Podjela i razdor djela su đavla. Upravo pove-zanost Boga i čovjeka pročišćuje i daje širinu povezanosti. U ljubavi je uvijek posrijedi dari-vanje onoga što je nama darovano. To se i ne može sebično zadržati. Takvim bi se pokuša-jem izgubilo, uništilo darovano.

Isusova riječ o pojedinim zapovijedima: »Čuli ste da je rečeno… a ja vam kažem« vraća na cjelinu, na dvije zapovijedi koje su zapravo jedna: »Ljubi Gospodina Boga svoga svim sr-cem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim… Ljubi bližnjega kao sebe samoga.« (Mt 22, 37-40). Isus kaže da o tim zapovijedima »vi-si« (grč. krematai) sav Zakon i Proroci. To ne znači tek ‘ovisiti’, nego ‘visjeti’, kao Krist s križa. Zakon visi na tome potpunome daru koji Bog daruje svakomu od nas. To je Isusova ‘integraci-ja’ koja je ‘palimpsest’, jer navodi riječi Staroga zavjeta, za koje je on sam Ispunjenje i to u otaj-stvu križa i uskrsnuća. U tome svjetlu vidimo da ne postoji neka ‘vodoravna, društvena religija’; prvi čin vjere nije nešto činiti (ma koliko to bilo dobro), nego prihvatiti dar Božje ljubavi u Isusu koji je, radi nas, prihvatio smrt na križu.

Današnje Evanđelje zvuči prezahtjevno, jer kako se ne naći u pitanju jesmo li prekršili neki zarezić, možemo li izbjeći da budemo podvrg-nuti sudu, paklenomu ognju, zbog neke srdžbe, grube riječi, nepomirenosti, požudna pogleda, nepromišljene kletve? Radosna vijest progova-ra djelom ljubavi, kojim nas je Bog ocjelovio, da ne mislimo da sve ovisi o nama, nego o Bož-joj milosti. Ako sami želimo postići puninu bez Boga, stvorit ćemo nove naslage. U temelju je jedna riječ prihvaćanja Božje ljubavi i odbijanja Zloga: ‘da’ i ‘ne’. Ostalo je uistinu od onoga koji zamućuje, nagrđuje, skriva i dijeli, ne dopušta čitati niti se radovati.

Ivan Šaško

38

U DUHU I ISTINI

M olitva pred Svetim licem

Gospodine Isuse,

kao nekoć tvoji prvi učenici,

koji čuše tvoju riječ: »Koga tražite?«

i prihvatiše tvoj poziv: »Dođite i vidjet ćete«,

spoznavši te kao Sina Božjega,

Mesiju očekivanoga i obećanoga za otkupljenje svijeta,

i mi, tvoji učenici u ovom teškome vremenu,

želimo te slijediti i biti tvoji prijatelji,

privučeni sjajem tvoga željenoga i skrivenoga lica.

Pokaži nam, molimo te, svoje lice, uvijek novo,

otajstveno ogledalo beskrajnoga Božjeg milosrđa.

Daj da ga promatramo očima srca i duše:

lice Sina, odsjaj slave Očeve

i otisak bića njegova (usp. Heb 1, 3),

ljudsko lice Boga koji je ušao u našu povijest

da bi nam otkrio obzore vječnosti;

šutljivo lice Isusa trpećega i uskrsloga,

koji, ljubljen i prihvaćen, preobražava srce i život.

»Lice tvoje, Gospodine, ja tražim,

ne skrivaj lica svoga od mene.« (Ps 27, 8-9).

Koliko li je puta tijekom stoljeća i tisućljeća

odjeknuo među vjernicima ovaj žarki vapaj Psalmiste!

Gospodine, i mi ga ponavljamo u živoj vjeri:

»Čovječe boli, od koga svatko lice otklanja« (Iz 53, 3),

ne skrivaj lica svoga od nas!

39živovrelo 1 - 201 - 201 20 - 2020 - 20

Iz tvoga pogleda, kojim nas gledaš nježnošću i sućutnošću,

želimo crpsti snagu ljubavi i mira koji nam pokazuje put života;

želimo crpsti spremnost da te slijedimo bez straha i zdvajanja,

kako bismo bili svjedoci tvoga Evanđelja

po vidljivim gestama prihvaćanja, ljubavi i praštanja.

Sveto Lice Kristovo,

svjetlo koje rasvjetljuje tmine sumnje i žalosti,

živote koji je zauvijek nadvladao moć zla i smrti,

otajstveni poglede koji se ne prestaje spuštati na ljude i narode,

lice skriveno u euharistijskim znakovima

i u licima onih koje susrećemo:

daj da u ovome svijetu budemo hodočasnici prema Bogu,

napojeni vječnošću i spremni za susret u posljednji dan,

kad ćemo te gledati »licem u lice« (1Kor 13, 12),

i moći promatrati zauvijek u slavi neba.

Marijo, Majko Svetoga Lica,

pomozi nam imati »nedužne ruke i srce čisto«,

ruke obasjane istinom ljubavi

i srca zahvaćena božanskom ljepotom,

kako bismo se, preobraženi susretom s Kristom,

mogli darivati siromasima i svima koji trpe,

na čijim licima odsijeva

čudesna prisutnost tvoga Sina Isusa,

koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Amen.

papa Benedikt XVI.Svetište Svetoga Lica, Manoppello, 1. rujna 2007.

Pisma čitatelja

40 živovrelo 1 - 201 - 201 20 - 2020 - 20

Trenutak

40

Kada se u liturgijskome slavlju evan-đelje ne naviješta pjevanjem, nego

recitiranjem, je li prikladno da uvodni dijalog i završni poklik budu pjevani? Ima li smisla pjevati najavu evanđelja i završni poklik, a ne pjevati samo evanđe-lje? Prenosi li se takvim odabirom težište s Božje riječi na poklik navjestitelja i na odgovor zajednice?

fra Dragan Bolčić, Tomislavgrad

nije zaprjeka da uvodni pozdrav »Gospodin s vama«, najavak »Čitanje svetoga evanđelja« te završni poklik »Riječ Gospodnja«, zajedno s odgovorima zajednice, budu pjevani. Litur-gijski je navještaj uvijek svečani proglas, pri-lagođen književnoj vrsti svetoga teksta, te kao takav biva »glazbeno zaodjenut« i onda kada ga se ne pjeva jer je svečani navještaj jedin-stveni glazbeni oblik. Stoga pjevani uvodni pozivi i završni poklik ne oduzimaju središ-njost i važnost Božjoj riječi, nego, naprotiv, omogućuju da ona u zajednici bude svečano primljena. Štoviše, da bi se plodonosnije ži-vjela obredna događajnost Božje riječi i da bi zajednica stupila u radosni suodnos s Kristom koji u zajednicu silazi po svojoj riječi, priliči da, u određenim okolnostima, poklik »Riječ Gospodnja otpjeva neki drugi pjevač, različit od onoga koji je proglasio čitanje« (Red mi-snih čitanja. Prethodne napomene, 18).

Pozornost na Kristovu prisutnost u slavlju »pod prilikama riječi« potiče zajednicu da za-hvalno i ponizno stupi u dijalog s Kristom koji se objavljuje i silazi među okupljene vjernike. Poklik Riječ Gospodnja poklik je Kristu pri-sutnom u svojoj riječi. Zato obrednost Litur-gije riječi ne vrjednuje tek pobožno slušanje riječi, nego i njezin ‘obredni dolazak’, njezino primanje i usvajanje. Molitva koju svećenik, naklonjen prema oltaru, tiho izgovara prije navještaja evanđelja (»Svemogući Bože, oči-sti mi srce i usne da mogu dostojno navijestiti tvoju svetu Blagu vijest«) može biti znakovita i za zajednicu da »čista srca i ponizna duha« primi svetu Blagu vijest. Iz otvorenosti srca, ispunjenoga blagošću Riječi, rađa se poklik zahvalnosti. Pozdrav i poklik vjere pred Kri-stom koji se objavljuje uvijek traže ruho ra-dosnoga klicanja, pjevanja. Pjevani poklici bit će doživljeni kao odjek Riječi nastanjene u srcu.

Pjevani poklici uz navještaj evanđelja

Glavni i nosivi dio Liturgije riječi jesu čitanja iz Svetoga pisma. I premda je sveta liturgija u prvome redu štovanje

Boga i slavljenje njegova otajstva spasenja, Crkva ju slavi s uvjerenjem da je u svetim či-nima Bog po svojoj riječi prisutan u svome narodu te da mu zbori svoju riječ (SC, 33). Pjesme, poklici, trenutci šutnje, kao i drugi obredni elementi od kojih je satkana Litur-gija riječi, imaju za cilj istaknuti događajnost Riječi te vjernicima omogućiti da ju iskuse u svoj širini njezine zbiljnosti i uz nju zahvalno i s vjerom prionu. U toj dinamici obrednoga događanja pjevanje može biti dragocjen na-čin svečanoga navještaja Božje riječi, osobito evanđelja, kako bi navještaj bio doživljen kao Kristova objava okupljenoj zajednici. Tako-đer je prikladno da »pozdrav prije navještaja, početni navještaj Čitanje svetog Evanđelja i završni poklik Riječ Gospodnja, budu pjeva-ni i onda kada se evanđelje samo čita, kako bi okupljeni vjernici mogli također pjevajući odgovoriti poklikom«; na taj se način »isti-če važnost evanđeoskog čitanja i potiče vjera slušatelja« (Red misnih čitanja. Prethodne napomene, 17).

Navedene liturgijske odredbe potiču da se navještaj Božje riječi promatra u cjelini obred-noga čina. Stoga svečano čitanje evanđelja

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: pretplata@hilp.hr • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

U Liturgijskom kalendaru za svaki tjedan kroz godinu predviđene su po dvije stranice s naznakom liturgijskih čitanja za svaki dan te citatom iz evanđelja dana. Na kraju kalendara nalazi se Mjesečni preglednik za 2020. godinu. Kalendar ima 152 stranice i tiskan je dvobojno na kvalitetnome papiru u PVC ovitku, što mu osigurava otpor-nost na habanje i jamči cijelogodišnje korištenje. Na veće količine odobravamo popust. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu kalendara.

Kalendar možete naručiti e-mailom na: narudzbe@hilp.hr, faksom na broj +385 (0)1 5635 051 ili pozivom na broj +385 (0)1 5635 050.

Cijena: 28,00 kn

Liturgijski kalendar za 2020.

And

ré L

ansk

oy