JOHANN GOTTLLOB FICHTE

(1762-1814) Subjektivni idealizam

S Fichteom počinje period njemačkog idealizma. Ishodište mu je Kantova filozofija. Za. Fichtea je u prvom redu važna Kantova kritika praktičnog uma jer ga najviše zanima čovjek i njegove unutrašnje mogućnosti. Čovjekovo će "ja" postati ishod čitavog svjetskog bitka. Za Fichteovo "ja" više ne postoje granice. Nestao je dualitet između subjekta i objekta. Naglašena je i etička nota, u prvom redu da se spasi dostojanstvo čovjeka pred prirodom i materijom.

Život i djela Fichte je rođen 19. svibnja 1762. u Rammenau, Oberlausitz, Saska, u siromašnoj obitelji. Da nije baron von Hiltitz zapazio nadarenost siromašnog dječaka, Johann Gottlieb vjerojatno ne bi imao prilike poći na škole. Najprije dolazi u glasovitu školu Pforte, a 1780. dolazi na sveučilište u Jenu kao student teologije, a kasnije na sveučilište u Leipzigu. Tijekom studija Fichte dolazi u dodir s determinizmom, no determinizam nije odgovarao njegovu aktivnom i energičnom karakteru i jakom etičkom interesu, pa ga je brzo zamijenio moralnom slobodom. Zbog financijskih teškoća Fichte preuzima mjesto kućnog učitelja u jednoj obitelji u Zürichu. Tu čita spise Rousseaua i Montesquieua, a pozdravlja i vijesti o Francuskoj revoluciji koju smatra glasnikom slobode. Počinje se zanimati za Kanta na zahtjev nekog studenta da mu tumači kritičku filozofiju. Vrativši se u Njemačku polazi u Königsberg da posjeti Kanta. Kant ga nije primio oduševljeno pa je Fichte odlučio zadobiti njegovu naklonost jednim radom o opravdanju vjere u ime praktičnog uma. Esej "Versuch einer Kritik aller Offenbarung" (Pokušaj kritike svake objave), objelodanjen 1792. svidio se Kantu. Djelo je bilo povoljno primljeno od kritičara koji su ga pripisivali Kantu jer ga je Fichte izdao anonimno. Kant je sam popravio tu pogrešku otkrivši tko je pravi autor. Fichte je tako najedanput postao čuven. Unatoč tome što je na temelju jednog spisa o francuskoj revoluciji postalo sumnjivo nije li republikanac i jakobinac, postaje 1794. profesorom na sveučilištu u Jeni nakon što se sam Goethe zauzeo za njega. Uz redovita predavanja Fichte je davao niz konferencija o dostojanstvu čovjeka i o pozivu školaraca. On je u svom karakteru imao nešto misionarskog i propovjedničkog. Glavno djelo te godine (1794.) bilo je "Grundlage der gesamten Wissenschaftslehre" (Temelj sveobuhvatne nauke o znanosti) u kojem je prikazao svoj idealistički razvoj Kantove kritičke filozofije. Nauka o znanosti bila je zamišljena kao prikaz sistematskog razvoja od jednog posljednjeg načela temeljnih propozicija koje stoje u osnovi i omogućavaju sve pojedinačne znanosti ili načine spoznaje. No Fichte se nije bavio samo teoretskim dedukcijama iz svijesti. On je posebno isticao moralne ciljeve u razvoju svijesti ili moralnu svrhu ljudske egzistencije. Tako on 1796. objavljuje "Grundlage des Naturrechts nach den Prinzipien der Wissenschaftslehre" (Osnova prirodnog prava prema načelima nauke o znanosti) i 1798. "Das System der Sittenlehre nach den Prinzipien der Wissenschaftslehre" (Sistem nauke o ćudoređu). Kad je 1798. izišao članak: "Über den Grund unseres Glaubens an eine göttliche Weltregierung" bio je optužen zbog ateizma i morao je napustiti sveučilište u Jeni. 1799. god. polazi u Berlin. God. 1800. objavljuje "Die Bestimmung des Menschen (Čovjekovo određenje) upravljeno više općoj publici, a ne toliko profesionalnim filozofima. To je djelo manifest njegova idealističkog sistema, u kontrastu prema romantičnom stavu prema prirodi i religiji. Iste godine objavljuje "Der geschlossene Handelsstaat" (Zatvorena trgovačka država) u kojem propagira neku vrstu državnog socijalizma. Fichte je želio svoju filo-zofiju staviti u službu reforme društva. U vremenu od 1801-13. sastavio je nekoliko popravljenih verzija svoje "Nauke o znanosti" dok nije 1810. izdao "Die Wissenschaftslehre in ihrem allgemeinen Umrisse" (Nauka o znanosti u njezinom općem planu). Godine 1804. prihvaća poziv da dođe na katedru u Erlangenu. Prije nego što je otišao u Erlangen nastavlja predavanja u Berlinu o "temeljnim crtama suvremenog vijeka" (Grundzüge des gegenwartigen Zeitalters) u kojima napada stavove romantičara Novalisa, Tiecka i Schlegela koji su se zanosili Böhmeom. Ujedno je odbijao i filozofiju prirode koju je razvijao njegov bivši

učenik Schelling. Fichte se sad više okreće pitanjima o religiji, a Schelling ga je kritizirao da je krao njegove ideje. Kad je god. 1806. Napoleon upao u Prusku, Fichte se ponudio da ide s pruskim trupama kao propovjednik, ali mu je kralj poručio da su njemu potrebniji oni koji govore djelima, a ne riječima. God. 1807/8. drži svoje "Reden an die deutsche Nation" (Govori njemačkoj naciji) o kulturnom poslanju njemačkog naroda. God. 1810. u Berlinu se osniva sveučilište i Fichte postaje dekan filozofskog fakulteta. Početkom 1814. god. od žene koja je dvorila bolesnike zarazio se tifusom i 29. siječnja umro. Temeljni principi filozofije Za Fichtea je filozofija u prvom redu znanost. Ona mora biti sustav propozicija koje čine sistematsku cjelinu tako da svaka propozicija ima svoje mjesto po logičkom redu. Osim toga mora postojati logički prva propozicija, temeljna propozicija. Ideja znanosti je očito inspirirana matematičkim modelom. No dok je matematika samo pojedinačna znanost, filozofija mora biti opća a time i temeljna znanost. Temeljne propozicije filozofije moraju biti takve da se ne daju dokazati, one su same po sebi očite. Kad bi temeljne propozicije filozofije bile dokazane u nekoj drugoj znanosti, onda filozofija ne bi bila temeljna znanost. Postavlja se, dakako, pitanje, koja je to temeljna propozicija filozofije? Želimo li odgovoriti na to pitanje, moramo najprije sami odlučiti kojim smjerom želimo ići u potrazi za temeljnom propozicijom.

Za Fichtea se otvaraju dvije mogućnosti. Sve ovisi o tome kako ćemo protumačiti "iskustvo": je li kao produkt samog uma u sebi ili kao produkt stvari po sebi. Prva mogućnost je put idealizma, a druga je put dogmatizma. Među njima nije moguć kompromis. Ovdje se čovjek ne može odlučiti na temelju nekog principa, jer ga još nema, nego samo na temelju "sklonosti i interesa". Kakav će izbor čovjek učiniti, ovisi o tome kakav je on čovjek. Fichte drži, da onaj filozof koji je po prirodi sklon slobodi radije prihvaća idealizam, dok onaj kojem nedostaje moralna zrelost radije prihvaća dogmatizam. Filozof kojemu je više stalo do slobodnog morala čovjeka radije će prihvatiti sebe, svoj um, svoj ja, nego ne-ja, neku stvar po sebi. Tu se vidi Fichteovo isticanje praktičnog uma, moralne volje kao odlučujuće za filozofiju. Zato je on uvjeren da valja udariti putem čistog idealizma.

Nauka o znanosti

Nauka o znanosti razvija sistem nužnih načina predodžbi i time postaje prvom filozofijom – fundamentalnom ontologijom. Počinje kod transcendentalne Kantove dedukcije čistih pojmova razuma, no Kant nije bio dosta radikalan, jer je svoje kategorije uzeo iz iskustva. A da Kant nije prikazao čiste načine uma, vidi se i po tome što je zadržao «stvar po sebi». Tu bi «dogmatičari» počeli tvrditi da su Kantove kategorije u stvari transcendentni zakoni bitka. Pozivajući se na spontaneitet apriornih formi nemoguće je zadržati tvrdnju stvari po sebi i njezinih afekcija, jer su one u tom slučaju nepotrebne. Prema Fichteu, moguće su samo dvije filozofije: dogmatizam i idealizam. Prvi pripušta transcendentne stvari po sebi i time oduzima čovjekovom Ja njegovu slobodu (spontaneitet). Idealizam, naprotiv, poznaje samo predodžbe koje proizlaze iz Ja koje je tako slobodno i neovisno. Moramo birati između ta dva moguća mišljenja. Teoretska odluka je nemoguće, jer se nijedan od njih ne da ni dokazati ni pobiti. Sve ovisi o našem osobnom odlučivanju. «Koju ćeš filozofiju odabrati ovisi o tome kakva si čovjek; jer filozofski sustav nije mrtvo oruđe koje možeš odbaciti kad ti se svidi, nego on je prožet dušom čovjeka koji ga posjeduje». Fichte je bio aktivan čovjek i sam se odlučio za idealizam, kako bi sačuvao neovisnost i spontaneitet svoga ja. Za Fichtea je duh sve – apsolutni idealizam, isključiva filozofija duha. Duh na neki način sve stvara iz ništa. Nauka o znanosti konstruira svu zajedničku svijest svih umnih

bića prema svojim načelima, slično kao što geometrija a priori konstruira opće načine ograničavanja prostora kroz umna bića. No ta nauka je realistična; postoji sila koja je ograničenim prirodama potpuno suprotna, ne-ja od koje su ove ovisne u svojoj empiričkoj egzistenciji. Tu protivnu silu samo osjećamo, spoznati je ne možemo nikada. No taj realitet je u stvari idealitet jer ta sila sva moguća određenja izvodi iz određujuće sposobnosti svoga ja. Nova ontologija je «pragmatska povijest ljudskog duha», kako sam Fichte naziva svoju nauku o znanosti. Kako duh započinje taj proces nastajanja? Dosta je da svijest promatra samu sebe i razmotri uvjete svoje vlastite mogućnosti i tako postaju vidljivima temeljna određenja svijesti, jer ako je jedno, onda mora biti i sve ostalo i to upravo onako kako jest. U svijesti postoji imanentna zakonitost (kao u geometrijskim likovima) prema kojoj se sve nužno razvija sve što ona sadržava, sve do posljednjeg detalja. Nauka o znanosti «počinje od najjednostavnijih i karakterističnih određenja svijesti, opažaja ili jastva (Ichheit) i ide, pod pretpostavkom da je posljednji rezultat svih drugih određenja svijesti potpuno određena samosvijest, sve dotle dok ona nije izvedena, time da se svaku kariku toga lanca nadovezuje uvijek nova a u neposrednom opažaju joj je jasno da se kod svakog umnog bića isto tako to mora nadovezivati». Tu se, dakako, radi o «čistoj svijesti» - ne o psihološkoj nego o transcendentalno-logičnoj genezi. Fichte gleda svijest u njezinoj idealnoj formi i tako upoznaje nužnosti koje stoje u temelju znanja i bitka. U tome se sastoji tzv. intelektualni opažaj. Metoda za izvođenje svih temeljnih određenja svijesti poznati je dijalektički troskok: teza, antiteza i sinteza, koja će od sad vladati čitavim njemačkim idealizmom. Prapočelo svake svijesti je Ja koje samo sebe postavlja (setzt sich selbst). Otuda teza: Ja sam ja. To je uopće prva postavka. Potrebno je bilo što misliti, npr. A=A, da vidimo da se u predikatu vidimo i tako ostajemo sa samima sobom identični. I tako je sa svim sadržajima svijesti: u svima doživljavamo sebe Ja kao Ja. U tom prvom dijalektikom taktu nalazimo dva vrlo važna ontološka principa: načelo identiteta (pozitivna postavka), kategoriju realiteta. Na ono što je u tezi postavljeno mora odmah slijediti i antiteza: Ne-ja. Ja postavlja sebi nasuprot neko Ne-ja. Ono to mora učiniti jer se Ja bez toga Ne-ja ne može misliti (kao što se desno ne može zamisliti bez lijevog). Time se stvara protivnost i negacija, gdje opet nalazimo dva važna ontološka principa: načelo protuslovlja i kategoriju negacije. Time što je Ja sebi postavilo neko Ne-ja, ono se je samo ograničilo i prepolovilo. I tako slijedi i treći korak, kad gledamo opće Ja, sinteza: uklanjanje protivnosti. U sintezi upoznajemo jedinstvo između ja i ne-ja u prasubjektivnosti, u apsolutnom ja, tako da je sinteza po sebi logički prvotno, a dijalektika prikazuje put na kojem se ono jedno, duh eksplicira u mnogome. A kao ontološke elemente dobili smo ovdje načelo dovoljnoga razloga i kategoriju limitacije. Fichte drži da je pomoću te metode razjasnio čitavu svijest u njezinu postojanju, jer svaku sintezu možemo opet promatrati kao tezu, tako da taj proces ide uvijek dalje, sve do posljednjih detalja naše spoznaje. Povijest bitka je povijest svijesti. Teškoće ove koncepcije: pojam «ja» često mijenja svoj smisao,. Čas se smatra apstraktnim, čas općim, ili opet neograničenim ja. Nekima to sve izgleda kao romantično sanjarenje. No Fichte je želio dati novi oblik Kantove transcendentalne dedukcije koja je ovdje čista imanentna formalistika duha. Sam je Kant odbio Fichteovu nauku i znanosti kao maglovitu.

Nauka o moralu Radikalna formalistika u nauci o znanosti nastavlja se i u etici. Postavljanje predmeta uzima Fichte kao djelovanje (Tathandlung), a njegova dijalektika nije Platonovo analitičko rastavljanje ideja, nego vječno napredno djelovanje. Evanđeosku riječ: «u početku bijaše riječ» on s Faustom mijenja u: «u početku bijaše djelo». Tako je nauka o znanosti postala nauka o ćudoređu. Praktični um je korijen svakog uma. Temeljni stav njegove etike sačinjava samodjelatnost i samoostvarenje našeg ja. «Uvijek ispuni svoje određenje!» glasi Fichteov imperativ. No i Fichte ostaje kod Kantova formalizma, jer dobivamo od njega čisto formalni besadržajni zahtjev: «Djelovati, djelovati, to je ono zašto smo tu (na svijetu)». «Čista volja» koju treba razlikovati od svakog nižeg eudajmonističkog htijenja kao i od volje za vlašću, idealna volja čovječanstva uopće s kojom se

individualna volja mora uskladiti u neograničenom približavanju, jer je ona čista norma svakog htijenja. U čemu se sastoji čista volja? Odgovor je opet u djelovanju. U moralnoj nauci i Kanta i Fichtea živi pravi etos, ideal slobode i čovjekove autonomije. Autonomija leži u tome što je upravo ja ono što se samo ostvaruje. A budući da je to čisti ja, onda to sačinjava formalizam i ideju dužnosti. I Fichte i Kant nadvladavaju utilitarizam i svaku empirističku etiku. Smisao ljudske povijesti stoji u tom da se čovjek iz prirode digne nad prirodu, uđe u kulturu i povijest i konačno postigne raj na zemlji gdje sad više neće biti teret jer «umno biće nije određeno za nošenje tereta» i gdje će vladati vječni mir (kao kod Kanta). No Fichte nije zadovoljan samo s osjetnom realnošću. Realnost koju on traži nadosjetna je koja ne počinje tek preko groba nego ona je već sada i tu prisutna i čini čovjeka čovjekom. «Pravi život naime ne vjeruje u realnost ovog mnogostrukog i promjenljivog nego on vjeruje potpuno samo na njegovu nepromjenljivu i vječnu osnovu u božanskom biću. Fichteova bi filozofija čovjeku opet mogla dozvati do svijesti da svijet mora biti podložan njemu, a ne on svijetu. Fichte daje veliko značenje zajednici u stvarima moralnosti. U zajednici se najsigurnije doznaje što je čista volja. Bližnji nije samo opreka koju treba svladati, nego on je suputnik i pomoć za ćudoredni uspon. Ima heroja ćudorednosti, genija kreposti, kao npr. veliki osnivači religija koji nam čovjeka predstavljaju uvijek čistijim i time nam pokazuju put. I najobičnija ljudska zajednica pruža nam materijal za prokušanost i u općenitim ljudskim dužnostima, u posebnim dužnostima staleža, zvanja, obitelji. Tome što svaki svakom pruža mogućnost i pomaže mu da ispuni svoj moralni zadatak, Ja postiže vlastito savršenstvo preko Ti. Fichteova etika tako postaje etika zajednice. No i pojam «zajednice» nema konkretnog sadržaja. Budući da čovjek nije uvijek volja, mora se zajednica katkad štititi pred napadima svojih članova da bi svakome pružila toliko slobode koliko je moguće za razvoj svoga Ja. Tako nastaju pravo i država. Mlađi je Fichte pravo kao čisto izvanjsku prisilnu mjeru dijelio od ćudorednosti kao kraljevstva unutarnje dužnosti. Prema tome i država nastaje samo ugovorom na temelju slobodnog dogovora za osiguravanje izvanjske slobode. Zato država mora garantirati čovjeku sigurnosti tijela i života, vlasništva i pravo na rad. Fichteu stoji pred očima kao ideal uvelike socijalizirana država, koja ima pravo kad je to potrebno ograničiti slobodu obrta i trgovine kao i monopolizirati vanjsku trgovinu. Fichte se u mladosti zauzeo za francusku revoluciju, dok kasnije misli prilično drugačije. Namjesto kozmopolitskog stava dolazi ideal nacionalne države i nacionalnog odgoja. O sudbini njemačko naroda ovisi sudbina čovječanstva. «Nema drugog izlaza, ako vi potonite, potonut će s Vama i čovječanstvo bez nade i ponovno uspostavljanje».

Kasniji Fichte

Fichte nije ostao kod apsolutnog subjektivizma. Bitak prethodi djelovanju i dužnosti (Anweisung zum seligen Leben). Tu postoji već ono «drugo», osjetilnost, zapovijed, dužnosti i posebno Bog. Sad se u imanenciji njegove filozofije duha pokazuje transcendencija. U posljednjoj izradi nauke o znanosti nalazimo jedan nepromjenljiv božji bitak kao jedino pravu stvarnost. Subjekt se formira prema slici i prilici Božjoj. Za mladog Fichtea religija je kao i za Kanta samo ćudorednost (moral). Zato su ga optuživali kao ateista. Kasnije je religiozno vlastita stvarnost, moć koja stvara osobu i zajednicu, koja prethodi subjektivnosti.

FRIEDRICH WILHELM JOSEPH SCHELLING

(1775 - 1854) Život i djela. Rodio se 1775 u Württembergu kao sin evangeličkog (protestantskog) pastora. U djetinjstvu je na njega odlučnu ulogu odigrao švapski pijetizam (okolina Stuttgarta) koji je impregnirao cijelu njegovu obitelj, red i marljivost. S 15 godina dolazi vrlo inteligentni dječak Schelling u tübingenški evangelički konvikt na studij teologije duhovno povezan sa 5 godina starijim prijateljima Hegelom i Hölderlinom. Osim za teologiju mladi se Schelling intenzivno zanimao i za filologiju, literaturu i filozofiju, S 11 je godina napisao disertaciju o istočnom grijehu. Studirao je osim toga matematiku i prirodne znanosti u Leipzigu (1796-1797). Postaje privatni učitelj i studira u Jeni slušajući Fichtea koji je na njega ostavio odlučujući dojam. Iz Schellingove mladosti potječu djela: "O mogućnosti filozofije uopće" te "Ja kao princip filozofije". Oba je djela napisao kao 20-togodišnjak i u Fichteovu duhu. G. 1796. piše djelo "Filozofska pisma o kriticizmu i dogmatizmu" a zatim slijede prirodnofilozofska djela: "Ideja filozofije prirode", "Prva skica sistema prirodne filozofije", te spis "O svjetskoj duši". S 23 godine na prijedlog Goethea Schelling postaje izvanredni profesor filozofije u Jeni. Tu je 1800. napisao djela "Sistem trans-cendentalnog idealizma" gdje je pandan filozofiji prirode transcendentalna filozofija kao fundamentalna znanost. Schelling izdaje i časopis za spekulativnu fiziku ("Zeitschrift für spekulative Physik") u kojem je objavio svoje djelo "Predstavka mog sistema filozofije" temeljno djelo svoje filozofije identiteta. Slijedi dijalog pod naslovom "Bruno ili o prirodnom i Božjem principu stvari". Dok u "Predstavki" Schelling slijedi Spinozu, "Bruno" je dijalog napisan u potpunom platonovskom stilu. Osnovani se časopis nije niti s novim imenom "Neue Zeitschrift für spekulative Physik" mogao održati, radi toga je pokušao kooperirati s Hegelom, te zajedno s njime izdaje časopis "Kritischer Journal der Philosophie" koji je na životu ostao dvije godine, vrijeme koje je Schelling proveo u Jeni. Tu je uspostavio bliske kontakte s krugom romantičara, posebno s Carolinom Schlegel, ženom Augusta Wilhelma Schlegela, koju je nakon njihove rastave oženio (starija od njega 12 godina). S njom je živio u braku svega 6 godina. Schelling postaje ordinarij za filozofiju u Würzburgu, 1806. član akademije znanosti u Münchenu. U Würzburgu je napisao djelo "Filozofija i religija", a u Münchenu (prof. na novoosnovanom sveučilištu) tzv. djelo o slobodi pod naslovom "Filozofska istraživanja o biti ljudske slobode i s tim u vezi pripadajućim objektima" koje su duboko inspirirana teološko romantičnim duhom. Od 1810. radi na djelu "Philosophie der Weltalter" u kojem je htio predstaviti veliku filozofiju i teologiju povijesti. No to djelo ostaje nedovršeno. Prvi je dio čak dva puta nosio u tiskaru, ali je oba puta rukopise povlačio. (Postao je sumnjičav u svoj stil). To je djelo ostalo u ostavštini. Neko je vrijeme proveo i u Erlangenu, a ostalo u Münchenu do 1841. U Münchenu je započeo, tako se obično smatra, drugi period, tzv. period kršćanske filozofije. Godine 1841. pozvan je u Berlin. Tu je prije 10 godina umro Hegel (1831.) a kako se osjećao njegov utjecaj, pruski kralj Friedirch IV. pozvao je upravo Schellinga u Berlin da obori Hegelovu tvorevinu panteizma. On poziva Schellinga «ne kao profesora, nego kao od Boga predodređenog učitelja filozofije». Te je kraljeve želje trebao Schelling u Berlinu i ispuniti, naravno uspjeh je izostao. Tu poučava filozofiju religije (kasnije izdano iz ostavštine pod naslovom «Filozofija mitologije i objave». Netko je izdao njegova predavanja bez njegova odobrenja koja su bila oštro kritizirana. Schelling se utekao sudu, vodi parnicu, sud je odlučio protiv njega. Zbog toga g. 1844. otkazuje predavanja i povlači se te privatno radi u Berlinu. Sam je doživio da se na njegovu misao nije više nitko obazirao. Umire za ljetnog odmora g. 1854. u Bad Ragazu u Švicarskoj u 79. godini života. Karakteristika je Schellingove filozofije pokretljivost i otvorenost. Uvijek je nanovo primao nove poticaje i razvijao ih u svojoj misli. Zbog toga su neki interpreti njegove filozofije (kao Fischer i Windelband) nastojali otkrivati različite sisteme koji su se izmjenjivali. Novija istraživanja gledaju u Schellingovoj misli kontinuitet (Coreth). Schellingovu nauku u kratkim crtama prezentiraju ove četiri točke: 1. filozofija prirode (objektivni idealizam) 2. filozofija identiteta

3. gnoza 4. Schelling i filozofija romantike. 1. Filozofija prirode Fichteov se subjektivni idealizam za Schellinga kretao na preuskom području. Da je bitak samo postavka jednog Ja te da mi posvuda uvijek gledamo samo vlastite modifikacije, pričinjalo mu se preuskim. I Schelling je idealist i on je iza bitka otkrio duh kao jedini bitak i razlog postojanja. No taj je duh prema njemu neovisan od našega ja, on je objektivni duh. Tako se nakon Fichteova subjektivnog idealizma rodio Schellingov objektivni idealizam. Njime je on želio nadvladati Kantov subjektivizam, i što je bilo još značajnije, nagovijestilo se uskrsnuće tradicije stare metafizike. Ta je intencija bila i Kantova, samo ju je on pokvario prihvaćanjem i prenaglašavanjem empirističkih postavki. Pri stvaranju objektivnog idealizma valja kod Schellinga primijetiti utjecaj Spinoze, Bruna, a prije svega Nikole Cusanusa. Fichte je smatrao da su moguće samo dvije filozofije: dogmatizam koji prihvaća Ding an sich i idealizam za koji postoje samo sadržaji svijesti. Konačno filozof stoji pred izborom samo ovih dviju filozofija. Schelling zastupa oba stajališta. Sve znanje ovisi i od subjekta i od objekta. Ne treba se jednostavno prikloniti ni jednoj strani, nego se mora vidjeti kako objektivno vodi do subjektivnog i subjektivno k objektivnom. Zbog toga Schelling polazi put objekta prema subjektu u svojoj filozofiji prirode. Svijet objektivnog je za njega priroda. Schelling je naime spoznao da je priroda više nego produkt jednog Ja, više nego neka zgrada koju subjekt sebi sam postavlja da bi se u njoj potvrdio i očuvao. Priroda jednostavno biva pronađena i to u tako bogatom sadržaju da je upravo ta punina dokaz za njezinu drugotnost pred subjektom. Tu je smješten i novi odnos prema prirodi pa je i taj prijelaz od subjektivnog do objektivnog idealizma odlučujući obrat u postkantovskoj filozofiji. Sve je to uočljivo na poznatom lomu u poznatoj kontroverzi između Fichtea i Schellinga. Stvarno je taj lom uočljiv u drukčijem vrednovanju prirode koja sada opet treba predstavljati nešto vlastito i samostojno. Taj razvoj dobiva u Schellingovoj misli objektivni sadržaj. Prirodu se shvaća kao živi organizam koji posjeduje dušu. Taj organizam raste kao sve živo i duševno. Radi se dakle o slobodnom kretanju kome je strano sve konačno kruto. Priroda napreduje prema novim oblicima. Periodični zakon kojim je taj proces reguliran, sačinjava opet dijalektički troskok. Priroda se proširuje u uvijek više oblike. Život kao sinteza teze i antiteze znači da je sve prijašnje neki oblik života. Budući da je priroda u svojem nutarnjem biću život, mogu se pojaviti prividi života. Iza života i duše stoji duh. Duh nas susreće neposredno u najuzvišenijem obliku prirode, u čovjeku. Schelling kaže da može postojati samo duh čovječnosti, jer prirodi je u temelju samo duh. Mrtva priroda nije ništa drugo do neslobodna inteligencija. Najuzvišeniji cilj, postati sama svoj objekt, postiže priroda tek po najuzvišenijoj i posljednjoj refleksiji u sebi, što u konačnici nije ništa drugo do sam čovjek ili još općenitije ono što se naziva um, jer po njemu se priroda vraća potpuno u sebe, i tu postaje očito da je priroda u biti identična s onim što mi u sebi nalazimo u inteligenciji ili svjesnosti. Ovo uvođenje principa duha i života nasuprot Kantove filozofije prirode znači isto tako i odlučujući obrat kao i ukaz na objektivnost prirode protiv Fichtea te zaokret prema Hegelu. Za Kanta je sve promatranje prirode orijentirano na matematičko-fizikalno mišljenje, onako kako je to razradio Newton. Takvo je mišljenje posvuda analiziralo posljednje, uvijek iste faktore, te tako uopćeno shematiziralo prirodu, a onda i čitav bitak. Za živo Kantova filozofija nije poznavala nikakve kategorije. On je doduše uočio da je moguće pred organskim prirodu podrediti ideji svrsishodnosti, ali sve je to za njega značilo kao neki nazor «kao-da», prema tome nikakav konstitutivni zakon bitka. On je, dakle, bio slijep kao i sve čisto pojmovno uopćeno mišljenje, za sve što je individualno, jedinstveno, za čimbenike koji bitno karakteriziraju sve živo. Kant je postavio prirodnu znanost na opće zakonitosti, ali je osiromašio, već kao i Sokrat, naš nazor i tako sveo stvarnost i njezinu uvijek varijabilnu puninu koja se uza sve zakonitosti pokazuje i želi tako samostalno biti vrednovana. Ni Goethe nije bio zadovoljan s onim shematiziranim istraživanjem prirode te je želio svojim postavkama nadići jednostranost matematičko-fizikalnog mišljenja. Za Goethea je cijela priroda život. I za Leibniza je monada bila duša i život, kao i za Paracelsusa. Schelling upravo svojom postavkom stoji na toj crti tradicije. Za njega je nedovoljno samo kvantitativno-mehaničko promatranje prirode. Zastupa slične ideje

teorije polja kao i naš Ruđer Bošković. Pri svemu tome ipak Schelling nije težio metodi egzaktne prirodne znanosti niti poreći niti nadomjestiti. On je samo smatrao da ta metoda ne dotiče, ne iscrpljuje svu stvarnost. Upravo je to bila intencija prirodne znanosti. Filozofija treba pokazati nutarnje središte, temelj i izvor iz kojega izviru pojavnosti. Njih se istina može i smije mjeriti matematsko-fizikalnim mjerilima, ali ih se ne smije držati za jedinu stvarnost. Cjelinu stvarnosti Schelling objašnjava pomoću pojma života. Radi se prema njemu o rađajućem životu, natura naturans, dakle ne više samo o sumi predodžaba. Za takve je misli romantika pokazivala interes, jer su prema njoj pojmovi život i doživljaj stavljeni u središte. Zbog toga se Schellinga drži filozofom romantike. Schelling je kao paralelu ovoj filozofiji prirode zastupao i jednu transcendentalnu filozofiju u kojoj je on svoje postavke iznio upravo obrnutim putom (slično kao i Fichte u nauci o znanosti). Tu je on pokazao odnos subjekta i objekta, duha i prirode kao realnosti. Ta filozofija ne polazi više od Ja, tako da bi u osnovi prirode bila samo kao samodoživljeni ja, nego preko života duha, ako ispravno želimo uočiti, otkrivamo prirodu, onako kako je u filozofiji prirode bilo pokazano, da iza prirode stoji duh. Čovjek se ne zadovoljava samo svojim duševnim životom. Postoji u nama nešto što teži prema bitnoj realnosti. I kao što umjetni ne miruje u mislima svoga djela, nego u tjelesnom činjenju, tako je cilj svake težnje skladne tjelesnosti, odsjaj i protuslika savršene duševnosti. Iz te se misli, koju smo našli kod Schellinga, lako može vidjeti kako se duh želi objektivirati. U prvom dijelu transcendentalne filozofije (teoretske filozofije) biva pokazano kako se priroda razvija iz inteligencije. Stupnjevima samosvijesti odgovaraju stupnjevi realnosti. Osjeti i produktivni nazor proizvode materiju, izvanjski i nutarnji zor, prostor i vrijeme kao i kategorije, a apstrakcija dopušta razliku inteligencije od njezinih produkata. Materija je otvorena duhu, priroda bitku etablirane inteligencije, kvalitetama beživotnih opažaja, tijela shematskim nazorima. Čitav se proces odvija nesvjesno. Drugi dio praktične filozofije pokazuje kako nastaju od inteligencije čak i sa sviješću postavljena slobodna djelovanja. Na njima počiva povijest. Pa i onda ako se čini razbacana i besmislena, ona je uvijek vođena duhom i smjera prema savršenom ćudorednom poretku svijeta i pravu i državi. Tako nastaje iz slobodnih i svjesnih postavki duha druga viša priroda, svijet slobode. Razrada njihove temeljne strukture bila bi zadaća praktične filozofije. U trećem dijelu transcendentalne filozofije razrađuje Schelling svoju filozofiju umjetnosti. Ona predstavlja sintezu teoretske i praktične filozofije i otkriva da se nesvjesno i svjesno poklapaju. U osjetnosti i osjetničkom stvaranju poklapaju se polaritet i identitet prirode i duha, svjesno i nesvjesno, zakon i sloboda, tijelo i duh, individualitet i općenitost, osjetnost i idealnost, konačno i beskonačno. A u tom bi bila i ljepota da se beskonačno opipljivo razlijeva u konačno, te da konačno postaje simbol beskonačnoga. Ove je postavke rado usvojila. A time se moglo razumjeti i objasniti kao nikada s mišljenjem prosvjetiteljstva i njegovim shematizirajućim apstrakcijama pjesnička i umjetnička ostvarenja, običaje, formiranje pravi i države u njihovoj individualnosti, u njihovim bezvremenskim vrijednostima, u njihovim vezama na prostor i vrijeme i povijest i to u vječnoj dualnosti. U prilog intencije romantičara išla je rasprava o umjetničkoj interpretaciji i kritici umjetnosti od Augusta Wilhelma Schlegela, koji je kao prvi naglasio osjećajnu sposobnost i individualno stvarateljsku genijalnost kao i povijesne znanosti od Rankea, za kojega je svaki period povijesti neposredno pred Bogom, povijesne škole prava od Savignya s vrednovanjem narodnog duha, tradicija ćudoređa i prava kao objektivnog duha; filologije kao jezikoslovne i kulturne znanosti te istraživanje mita i priča braće Grimma W. v. Humbolta i braće Schlegel. Komprimiranje ideje Schellingove filozofije umjetnosti stoje u njegovu djelcu: «Über das Verhältnis der bildenden Künste zur Natur» (1807.). 2. Filozofija identiteta Dok Schelling u filozofiji prirode daje da se priroda razvije u duh, u kojem se ona konačno donosi do svijesti, što je ona oduvijek i težila jer je oduvijek bila duh, i dok on obrnuto u transcendentalnoj filozofiji dopušta duhu da se objektivira, jer oduvijek pripada duhu, da se osjetno želi prezentirati kao priroda, tako je sada na te misli nadodana perioda njegove misli filozofija identiteta. Sada je ono što je oduvijek bilo stavljeno u središte i objašnjeno u njezinim

određenostima: priroda i duh, objekt i subjekt, realitet i identitet postaju identični. Priroda je vidljivi duh, duh pak nevidljiva priroda, u biti radi se uvijek o jednom te istom. Razlog pretpostavke toga identiteta je u tome da sva znanost i istina zahtijevaju konformitet (poklapanje) naše spoznaje s njezinim objektom. Bez pretpostavke izvornog identiteta duha i bitka ne bi moglo takvo poklapanje nikada biti spoznato. U konačnom svijetu privida ostaje pak tako da kod stvari prevagne jedna ili druga stvar. Gdje prevagne realitet, dakle strana objekta, imamo pred sobom carstvo prirode, gdje pak idealno, dakle, strana subjekta, nalazimo se u carstvu duha i u povijesti. U oba carstva Schelling opet razlikuje stupnjeve. Temeljni stupanj ili «potencija» jesu materija, svjetlo i organizam u realnoj, te nadzor, razum i um u idealnoj sferi bitka. Što je kod nekog bića prepoznatljivo više identiteta to ono stoji na višem stupnju. Sve je pak to unutar razlika uvijek jasno. Schelling to naziva apsolutno ili božansko. To božanski Jedno u svemu je identično. U njemu se jednostavno ne dokidaju suprotnosti nego nisu uopće razdijeljene. Bog je apsolutna indiferencija suprotnosti. Kako onda iz toga jedinstva nastaje mnoštvo? Apsolutna se indiferencija diferencija, kaže Schelling, a da pri tome ne ukida jedinstvo; jedinstvo čak i treba suprotnosti i indiferencija je zaista samo u diferenciji suprotnosti. Postupak se diferenciranja shvaća tako da se apsolutno tako shvati kako je to učinio Aristotel, naime, kao duh koji sam sebe promatra (noesis noeseos). Tada još uvijek u supstanciji imamo isto jedinstvo, u nadzoru pak samo subjekt i objekt. Temeljne su suprotnosti radi toga priroda i duh u već gore spomenutim potencijama. Nastale iz Božjeg samopogleda postaju tako redovi i nivoi svemira Božje misli, ideje Božanskog duha, onako kako je to zastupao neoplatonizam, te svijet tako postaje Božja manifestacija. Ne bismo li ipak trebali ispravnije reći da je svijet sam već Božanski? S obzirom na misli identiteta ova se Schellingova filozofija često smatrala panteizmom. Ipak pojam panteizma u filozofiji je težak pojam. Zbog toga valja taj pojam u kontekstu Schellingove filozofije promotriti nešto preciznije, posebno njegov pojam apsolutne indiferencije. Da bi se doprlo do indiferencije apsolutnoga, smatra Schelling, da mi ne propisujemo nikakva pravila niti sebi niti drugima, koje bi imali stalno pred očima. Da bi doprli do najdublje tajne prirode, ne smijemo se umoriti. Schellingov je ideal na tom području Bruno kojega je upoznao preko Jacobija i Spinoze. Pored toga Schelling pravi utok i na Cusanusa, na njegovu coincidentia oppositorum. Time je upravo Cusanus odlučno utjecao na doradu i razradu cijelog njemačkog idealizma. Cusanus je naime onaj čovjek koji je spojivši srednjovjekovlje i antiku inicirao filozofiju njemačkog duha U objektivnom se idealizmu obnavljaju tendencije ranonjemačke filozofije, u njemu je oživljena i henologija, nauka o jednom i mnoštvu N. Cusanusa i klasične zapadne metafizike kao i pitanja o odnosima između Boga i svijeta koje je Schelling, opet drugačije nego Kant u svom transcendentalnom subjektivizmu, postavio u smislu prave objektivnosti. Schelling je svojom filozofijom identiteta probio Kantov subjektivizam – upravo to se ne smije zaboraviti kad se raspravlja o Schellingovu idealizmu. Što je s panteizmom kod Schellinga? Schelling priznaje misli participacije, dakle, i za njega postoji razlika između Boga i svijeta. Time bi on zaobišao panteizam na ontičkom polju. No, ne postavlja li se ista opasnost i na spoznajno teoretskom nivou? Duh koji u transcendentalnoj filozofiji stvara svijet, čini se da je Božji. Samo je intellectus archetypus stvaralački, samo se u njemu poklapaju misliti i biti. Schelling pretpostavlja drugi izvorniji identitet prirode i duha, jer bez njega ne bi mogao biti shvaćen konformitet subjektivne i objektivne istine. To je intelektualni nadzor našega uma u kojoj bi nam svaki identitet bio siguran. On je jedini izvor znanja. Nitko ne shvaća istinu ako je ne promatra u vječnosti. Istina je samo u apsolutnom znanju, u znanju da je u Bogu i iz Boga. Pojam intelektualnog nadzora potječe od Fichtea. Ta je tradicija ipak dulja pa bi se moglo ustvrditi da je intelektualni nadzor kod Schellinga bio bliži tradiciji filozofije perennis. Kod Schellinga ponovno oživljava objektivni realizam, za koji je karakteristični govor o ontološkoj istini u tradiciji Platona (ideja dobra, bitka, istine i vrijednosti), Aristotela (nous poietikos), Augustinove nauke o iluminaciji, Anselma o ontološkoj istini, Bonaventure o eksemplarizmu, Tomina apriorizma intellectus agentis, Cusanusa unum. Ovamo pripadaju i Plotin, Bruno i Spinoza i njihova panteistička varijanta te i Cusanosova pozitivnija varijanta.

3. Gnoza Schellingova prirodna i transcendentalna filozofija vide u svijetu Božje umjetničko djelo. Kao Božji samorazvitak mora svijet biti veličanstven i lijep. Taj njegov optimizam sve više splašnjava počevši od würzburškog doba. Pod utjecajem filozofije slobode 1809. i pod utjecajem F. Baadera rađa se kod Schellinga nova misao koja nadilazi filozofiju znanja i bitnosti te se utječe novim temama, kao volji i zlu, nastanku i povijesti, božanskom i nebožanskom u procesu svijeta. To je ona strana Schellingove misli koja će naći odjeka kod Schopenhauera, Ed. v. Harmanna, Bergsona i Schelera. U «Filozofskim istraživanjima o biti ljudske slobode» Schellingova glavna misao postaje apsolutna volja. Svjetski proces sada više ne znači diferenciranje svijesti kao znanja, nego kao volje. Volja treba u svijetu objasniti zlo i grijeh pri čemu je sada za Platonovu ili neoplatonsku dijalektiku ostalo malo mjesta. Apsolutna volja je za njega tamna, slijepa volja. Čovjek je samo osuđen na slobodu. apsolutno je sada svjetlo i tama, bitak i tragika bitka. Između ova dva pola vlada borba. Odlučnu ulogu u ovoj fazi Schellingove filozofije imaju i misli o filozofiji povijesti. Povijest čovječanstva je povijest izbavljenja i povratak svijeta k Bogu. Takva je filozofija povijesti teogonija. Apsolutno teče po ovom procesu: najprije drijema slijepa volja s vremenom dolazi do pragrijeha čak u Bogu samome. U filozofiji slobode Schelling uviđa da čisto povijesno ne podliježe jasnoći racionalnoga. Baš je radi toga Schelling bio i protivnik Hegela. Povijest se može studirati samo na odnosu podataka. Riječ je o tzv. pozitivnoj filozofiji. Ona se opet utječe mitologiji, velikim religijama i mistici jer se tu ljudsko stapa s božanskim. Kani je Schelling svoju poznu misao približio kršćanstvu ali se ipak nije želio podvrći kršćanskoj dogmatici, nego je htio s danas ponovo modernim teozofizmom poći korak dalje. Objekt je njegovih istraživanja bilo uvijek apsolutno. Njemu samo racionalne postavke nisu primjerene. Tako i Schelling želi poći uzvišenijim putom gnoze i mistike. Sve je to razmišljanje začinjeno trostrukim dijalektičkim skokom. Tako Schellling tumači i kršćanstvo razlikujući tri stupnja: petrovsko kršćanstvo ili katolicizam gdje vlada autoritet, pavlovsko kršćanstvo ili protestantizam koja karakterizira sloboda te ivanovsko kršćanstvo koje izmiruje znanje i vjeru. ova podjela s vremenom se sve više i više pretvarala u fantastiku. Tako Schellingova filozofija postaje sve više i više vodenasta, neprihvatljiva za pozitivističko-znanstveni duh 19. stoljeća. Schellingov se duh izgubio u beskonačnom. 4. Schelling i romantika Schelling je našao poseban odjek kod romantičara. Iz mnoštva sljedbenika izdvajamo: 1. katolika Franza von Baadera (1765-1841) profesora u Münchenu koji je Schellinga oduševio za J. Böhmea. Baader je protivnik racionalizma. Sve je naše znanje samo suznanje (conscientia) s Božjim praznanjem. Bez Boga ne bismo mogli znati ništa. Kritizira novovjeke filozofe koji su prekinuli tradiciju Biblijom. Nastaje pokret fideizma i tradicionalizma. Baader je posebno zagrijan za socijalnu filozofiju. Obara se na moderno ateističko koncipiranje države. Bog je jedini i posljednji autoritet. Došao je radi toga i u sukob sa Crkvom. 2. protestant Friedrich Schleiermacher (1768-1834) profesor je teologije u Halleu i Berlinu. On je zastupnik tipično nedogmastkog protestantizma i to religioznosti osjećaja. Bio je izvanredni propovjednik te propovijeda religiju srca, protutežu Hegelovoj spekulativnoj teologiji. Zajedno sa Schellingom bio je duša mladih pjesnika i literata, romantičara Novalisa (pravo ime: Friedrich von Hardenberg), Friedricha Schlegela, Friedricha Hölderlina (preteča Nietzschea i Heideggera). Ti nisu željeli biti samo pjesnici, nego i filozofi, za njih su pjesništvo i filozofija jedno. Zastupali su povratak u Atenu. Od Schellinga i Baadera je bio inspiriran i veliki ruski mislilac Vladimir Solovjov (1653-1900) nazvan ruskim Origenom. Romantika je izraz slavenske duše.