Biblioteka: Profil bestseler

Autor: Melissa R

Naslov izvornika: Cento colpi di spazzola prima di andare a

dormire

Izdavač: Profil International d.o.o., Kaptol 25, Zagreb Za izdavača: Daniel Žderić Urednica: Alica Gracin Prijevod: Tonko Ribić

Lektura i korektura: Helena Haluška Grafičko oblikovanje: Renata Puki Oblikovanje ovitka: Tomislav Gavranović

Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

ISBN 953-200-965-5

© 2003 Fazi Editore sr!

© za hrvatsko izdanje: Profil International, 2004.

Melissa P.

Sto potezačetkom prije

spavanja

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 821.131.1-31=163.42

MELISSA RSto poteza četkom prije spavanja /

Mefissa R ; s talijanskog preveo Tonko Ribić. - Zagreb : Profil International, 2004.

Prijevod djela: Cento colpi di spazzola prima di andare a dormire.

ISBN 953-200-965-5

440511032

s talijanskog preveo Tonko Ribić

c c

c c

CP

6. srpnja 2000. 5.25

Dnevnice,

pišem iz svoje polumračne sobe, oblijepljene repro-dukcijama Gustava Klimta i plakatima Marlene Die-trich; ona me promatra svojim čeznutljivim, odvažnim pogledom dok mrljam po papiru na čijoj se površini od-ražavaju zrake sunca, prorijeđene tek rupicama s roleta.

Vrućina je, žarka, suha vrućina. Iz susjedne sobe ču-jem uključenu televiziju, do mene dopire sićušan glas moje sestre koja pjevuši uvodnu melodiju nekoga ani-miranog filma, a vani zrikavac oglašava svoju bezbriž-nost; sve je tako mirno i blago u ovoj kući. Čini se kao da je sve ograđeno i zaštićeno zvonom od najfinijeg stakla te da vrućina otežava pokrete; ali, u meni nema mira. Kao da neki miš gricka moju dušu i to tako ne-primjetno da se čini čak ugodnim. Ne osjećam se loše a ne osjegamse MU .dobrp, zabrjniavaiuća iestvar šta,se

„ne osjećam". No, znam se pronaći: dovoljno je podići pogled i ukrstiti ga s onim odrazom u ogledalu pa da me obuzmu mir i blaga sreća.

Promatram se pred ogledalom i zanosim se svojim oblinama koje se malo pomalo definiraju, od mišića koji poprimaju sve jasniji i sigurniji oblik, grudi koje se po-činju zamjećivati ispod majica i koje se nježno pomiču pri svakom koraku. Još me od malena moja majka, šeću-ći se otvoreno gola po kući, navikla na promatranje žen-skoga tijela pa zbog toga obline odrasle žene za mene ne predstavljaju misterij već neprokrčenu, zamršenu šumu; dlake skrivaju Tajnu i kriju je od očiju. Cesto, uvijek uz odraz moga tijela u ogledalu, uvlačim polako svoj prst i, gledajući se u oči, osjećam ljubav i divljenje prema sa-moj sebi. Zadovoljstvo u promatranju sebe je toliko ve-liko i toliko snažno da odmah postaje fizički užitak i jav-lja se s početnim škakljanjem, a završava s osjećajem topline i srsi koji traju nekoliko trenutaka. Nakon toga dolazi zbunjenost. Za razliku od Alessandre, ne maštam dok se dodirujem; prije nekog vremena povjerila mi je da se i ona dodiruje te da u tim trenucima voli zamišljati kako njome vlada neki muškarac i to takvom žestinom i nasilnošću koje gotovo da izazivaju bol. Začudila sam se stoga jer je meni za uzbuđivanje dovoljno promatrati se. Pitala me je dodirujem li se i odgovorila sam da to ne či-nim. Ne želim ni pod koju cijenu uništiti ovaj začahu-reni svijet koji sam izgradila. Taj svijet, čiji su jedini sta-novnici moje tijelo i ogledalo, je moj, i odgovoriti potvr-dno na njezino pitanje, značilo bi izdati ga.

Jedina stvar koja me čini zaista raspoloženom je taclib~a Lm 11 nrnrrnfrom i \rr

Moja su prijateljstva prividna, rođena slučajno i izrasla u osrednjosti, ona su tako slaba... Prividni su i poljupci koje sam sramežljivo darivala ponekom dečku iz moje škole: jedva prislonim usne, a već osjećam neku vrstu odvratnosti i pobjegla bih daleko kad osjetim kako se njihov nevjesti jezik uvlači. Prividna je i ova kuća, tako malo bliska mom sadašnjem raspoloženju. Željela bih da se odjednom sve slike odvoje od zidova, da kroz pro-zore uđe nekakva žestoka i polarna studen, tako da za-vijanje pasa zamijeni pjev zrikavaca.

Želim ljubav, dnevnice. Želim osjetiti kako se moje srce rastapa i želim vidjeti stalaktite vlastita leda koji se lome i tonu u rijeku strasti, ljubavi.

8. srpnja 2000. 8.30 navečer

Galama na ulici. Smijeh koji ispunjava ovaj zagušljivi ljetni zrak. Zamišljam oči svojih vršnjaka prije izlaska iz kuće: gorljive, živahne, željne dobroga večernjeg provoda. Večer će provesti na plaži pjevušeci pjesme uz pratnju gitare, neki će se izdvojiti na stranu, tamo gdje mrak skriva sve i beskrajno će šaputati jedno drugome na uho. Netko će drugi sutra plivati u moru zagrijanom od jutarnjeg, tajanstvenog sunca, čuvara neistraženoga morskog života. Oni će živjeti i znat će kako upravljati vlastitim životima. OK, u redu, dišem i ja, biološki sam dobro... No, bojim se. Bojim se izaći iz kuće i susretati nepoznate poglede. Znam, živim u vječitom konfliktuCQ eamnm cnKnm- ima rlana kad mi pođi biti U dfUŠtVU.

i osjećam prijeku potrebu za tim. A katkada, jedina stvar koja me može zadovoljiti, jest biti sama, posve sama. Tad bezvoljno otjeram svoju mačku s kreveta, legnem nauznak i razmišljam... Stavim barem kakav CD, gotovo uvijek klasičnu glazbu. I osjećam se dobro uz pomoć glazbe, nemam potrebe ni za čim. Ali, ova me buka razdire, znam da će noćas netko živjeti više od mene, a ja ću ostati u ovoj sobi i slušati zvuk života, slušat ću ga dok me ne obgrli san.

10. srpnja 2000. 10.30

Znaš što mislim? Mislim da je započeti dnevnik možda bila jako loša ideja... Znam kakva sam, poznajem se. Za koji dan ću negdje zaboraviti ključ, ili ću možda, odveć ljubomorna na vlastite misli, svojevoljno prestati pisati. Ili će (što nije nemoguće) moja radoznala majka zaviriti među stranice, a tad ću se osjetiti glupo i prestat ću s pripovijedanjem.

Ne znam čini li mi dobro ovo davanje oduška. Ako ništa drugo, opuštam se.

13. srpnja jutro

Dnevnice,zadovoljna sam! Jučer sam bila najednom tulumu s

lijepom kao uvijek, i često grubom u izražavanju i kretnjama, ali srdačnom i ljupkom. U početku nisam htjela ići, pomalo zato što su mi tulumi dosadni, a i stoga što je jučer bilo tako zagušljivo toplo da mi se nije dalo išta raditi. No, molila me da joj pravim društvo, pa sam tako otišla s njom. Pjevajući na skuteru, stigle smo do periferije, u blizinu zelenih i šumovitih brežuljaka koje je ljetna žega preobrazila u suhe i oštećene. Sav se Ni-colosi1 prigodom velikoga slavlja sjatio na trg i na asfaltu se, koji se tijekom večeri smlačio, našlo mnoštvo štandova sa slatkišima i suhim voćem. Omanja se vila nalazila na dnu neosvijetljene uličice; došavši do željeznih vrata počela je gestikulirati rukama kao da želi nekoga pozdraviti i glasno zazvala: „Daniele, Daniele!"

Došao je vrlo sporim koracima i pozdravio je. Činio se vrlo zgodnim, iako se u mraku malo toga moglo uočiti. Alessandra nas je upoznala i on mi je slabašno stisnuo ruku. Vrlo je tiho prošaptao svoje ime, a ja sam se blago osmjehnula pomislivši da je sramežljiv. U jednom sam trenutku zamijetila vrlo jasno svjetlucanje u mraku: bili su to njegovi zapanjujuće bijeli i blistavi zubi. Tada sam, stisnuvši mu jače ruku, malo povišenim glasom izgovorila: „Melissa". A on možda nije ni uočio moje zube, koji nisu tako bijeli kao njegovi, ali je možda ugledao moje oči koje su svjetlucale i blještale. Nakon što smo ušli, primijetila sam da pod svjetlom izgleda još ljepše; stajala sam iza njega i gledala ramene mišiće koji su se pomicali pri svakom koraku. Osjećala sam se pred njim užasno malenom sa svojih metar i šezdeset, i jednako tako ružnom.

Kada smo se smjestili u sobne naslonjače on se na-lazio nasuprot meni, pijuckao je pivo gledajući me iz-ravno u oči. U tom sam se trenutku zasramila svojih bubuljica na čelu i svoje, u odnosu na njegovu, presvi-jetle puti. Njegov je pravilan i proporcionalan nos izgle-dao kao da je s nekih grčkih skulptura, a istaknute vene na rukama davale su mu iznimnu snagu; velike i tamnoplave oči promatrale su me ponosito i oholo. Pos-tavio mije brojna pitanja iskazujući istovremeno ravno-dušnost prema meni. No, umjesto da me obeshrabri, to me učinilo još jačom.

On ne voli plesati, a niti ja. Tako smo ostali sami dok su drugi ludovali, pili i zbijali šale.

Najednom je zavladala šutnja kojoj sam htjela stati na kraj.

„Lijepa je ova kuća, zar ne?" rekoh glumeći sigurnost.On je samo slegnuo ramenima, a ja nisam htjela is-

pasti nametljiva pa sam zašutjela.Onda je došao trenutak za intimna pitanja; kad su

svi bili zaokupljeni plesom, on se još više približio mo-jem naslonjaču i počeo me promatrati smiješeći se. Bi-la sam iznenađena i očarana, iščekujući bilo kakav pok-ret s njegove strane; bili smo sami, u mraku, i sad već prilično obećavajuće blizu jedno drugome. Zatim me je pitao jesam li djevica.

Zacrvenjela sam se, osjetila sam knedlu u grlu i mnoštvo iglica koje kao da mi probadaju glavu. Odgovo-rila sam stidljivim da koje me odmah navelo da skrenem pogled negdje drugdje kako bih odagnala tu beskrajnu zbunjenost. On se ugrizao za usnu da obuzda smijeh i

ograničio se na lagano kašljucanje ne izgovorivši ni slo-ctnlri

„Sad se više neće obazirati na tebe! Glupačo!," ali u biti što sam mogla reći, to je istina, djevica sam. Nitko me drugi nije dodirnuo osim mene same i to me ispunjava ponosom. Ali, znatiželja postoji, i ona je doista velika. Nadasve znatiželja da se upozna golo muško tijelo, zato što mi to nikada nije bilo dopušteno: kada bi se na tele-viziji pojavila golotinja moj bi otac odmah zgrabio daljin-ski upravljač i mijenjao kanal. A kada sam ovoga ljeta os-tala sama čitavu noć s jednim dečkom iz Firence, koji je tu bio na praznicima, nisam se usudila staviti ruku na isto mjesto gdje ju je on već prije držao.

A postoji i želja da se kuša užitak koji stvara netko drugi tko nije ja, da osjetim njegovu kožu na svojoj. I na koncu, imati povlasticu da među svojim vršnjakinjama budem prva koja je imala spolni odnos. Zašto mije pos-tavio to pitanje? Nisam još zamišljala kako će izgledati moj prvi put, i vrlo vjerojatno neću nikada ni zamišljati, želim ga proživjeti, i, ako je moguće, imati zauvijek lijepu uspomenu koja će me pratiti i u najtužnijim tre-nucima moga života. Mislim da bi to mogao biti on, Daniele. Naslutila sam to po nekim stvarima.

Sinoć smo razmijenili brojeve telefona i tijekom no-ći, dok sam spavala, poslao mi je poruku koju sam jut-ros pročitala." Bilo mi je vrlo ugodno s tobom, jako si simpatična i želio bih te opet vidjeti. Dođi sutra kod mene, kupat ćemo se u bazenu."

19.10

Zbunjena sam i uznemirena. Sraz s onim što prije svega nekoliko sati nisam poznavala; bio je nadasve grub, iako ne potpuno neugodan. I T

1

Njegova je ladanjska kuća veoma lijepa, okružena vr-tom punim zelenila te mnoštvom šarenog i svježeg cvi-jeća. U plavetnom su se bazenu ljeskali sunčevi odrazi i voda -kao da je pozivala da se u nju skoči, no ja baš da-nas nisam mogla jer me ciklus sprečavao u tome. Ispod žalosne vrbe promatrala sam druge kako skaču i igraju se dok sam ja sjedila uz stolić od bambusove trske s čašom ledenog čaja u ruci. On me je gledao osmjehujući se s vremena na vrijeme, a ja sam zadovoljno uzvraćala. Za-tim sam vidjela kako se penje po ljestvama i dolazi pre-ma meni s kapljicama vode koje su se polako spuštale niz njegov razvijeni torzo, dok je jednom rukom namještao mokru kosu prskajući vodom na sve strane.

„Zao mi je što se ne možeš kupati", rekao je blago ironičnim tonom.

„Nema problema", odgovorila sam, „malo ću se sunčati."

Šuteći mi je uzeo ruku dok je drugom uhvatio hlad-nu čašu i stavio je na stol.

„Kamo idemo?" upitala sam smijući se, no pomalo uplašena.

Nije mi odgovorio i odveo me je do vrata koja su se nalazila na vrhu stubišta od desetak stuba, pomaknuo otirač i uzeo ključ; ugurao gaje u bravu gledajući me za to vrijeme prepredenim i užarenim očima.

„Pa kamo me vodiš?" ponovno sam pitala istim stra-hom koji sam prije uspjela prikriti.

Još jednom, bez ikakva odgovora, samo prigušen, dašćući smijeh. Otvorio je vrata, ušao vukući me unu-tra i zatvorio ih iza mojih leđa. U prostoriji, iznimno sparnoj i jedva osvijetljenoj tračcima svjetlosti koji su se

probijali kroz rebrenice, prislonio me na vrata i strasno poljubio dajući mi prigodu da kušam njegove usne oku-sa jagode i boje koja je jako podsjećala na to voće. Nje-govi su dlanovi bili oslonjeni na vrata a mišići ruku na-peti; mogla sam ih osjetiti pod svojim rukama koje su ih milovale i prelazile kao što su mojim tijelom prolazili žmarci. Onda mi je obuhvatio lice rukama, odvojio se od mojih usta i tiho me upitao: „Želiš li da to učinimo?"

Ugrizavši usne odbila sam ga, ne zato što me je izne-nada preplavilo tisuće strahova, apstraktnih strahova bez lica. Pritisnuo je još snažnije rukama koje su bile na mo-jim obrazima i snagom koju je on možda uzaludno htio preobraziti u nježnost, gurnuo me još više prema dolje grubo mi pokazavši Neznanca. Sada sam ga imala pred očima, mirisao je na muškarca i svaka pora koja je prelazi-la preko njega pridavala mu je takvu snagu da mi se čini-lo neophodnim s njom se suočiti. Ušao je drsko medu mo-je usne, spravši okus jagode kojim su još bile natopljene.

Zatim me dočekalo još jedno iznenađenje: u ustima mi se našla topla i kiselkasta tekućina, prilično obilna i gusta. Jedan moj nagli trzaj zbog ovoga novog otkrića kod njega je izazvao laganu bol, uhvatio mi je glavu ru-kama i stisnuo još snažnije prema sebi. Slušala sam nje-govo teško disanje i u jednom sam trenutku pomislila da toplina njegova daha dopire do mene. Progutala sam tu tekućinu jer nisam znala što bih s njom, jednjak je proizveo nekakav slabašan šum od kojega me bilo sram. Dok sam još bila na koljenima vidjela sam kako se njegove ruke spuštaju. Misleći kako me želi pridići, nas-miješila sam se, no on je podigao svoje kupaće hlačice, a onda sam čula zvuk gumene vrpce koja je udarila o

njegovo tijelo, mokro od znoja. Tada sam se sama po-digla i pogledala ga u oči tražeći od njega neku riječ koja bi me mogla umiriti i razveseliti.

„Hoćeš li nešto popiti?" pitao je.Osjećajući još uvijek kiselkast okus tekućine u svojim

ustima odgovorila sam da želim čašu vode. Otišao je i vratio se nekoliko trenutaka kasnije s čašom u ruci, dok sam ja, i dalje naslonjena na vrata, radoznalo promatrala sobu nakon što je upalio svjetlo. Gledala sam zastore od svile, skulpture i, iznad elegantnih naslonjača, različite knjige i časopise. Jedan ogroman akvarij projicirao je svoje trepereće svjetlo po zidovima. Osluškivala sam zvukove koji su dopirali iz kuhinje i u sebi nisam osjećala uz-nemirenost ili sram, već neko čudnovato zadovoljstvo. Tek me je kasnije obuzeo sram, dok mi je on ravnodušno pružao čašu, a ja upitala: „To se doista ovako radi?"

„Jasno!" odgovorio mi je uz podrugljiv osmijeh koji je otkrio njegove prelijepe zube. Tada sam mu se nasmi-ješila i zagrlila ga i, dok sam mirisala njegov zatiljak, os-jetila sam kako njegove ruke iza mojih leđa hvataju kva-ku i otvaraju vrata.

,Vidimo se sutra", relcao je, i poslije jednog, za mene slatkog, poljupca, spustila sam se medu ostale.

Alessandra me je pogledala smijući se, a diskretan osmijeh na mom licu nestao je čim sam pognula glavu: u mojim je očima bilo suza.

29. srpnja 2000.

Dnevnice,prošla su više od dva tjedna kako se sastajem s Danie-

leom i već sam se snažno vezala za njega. Točno je da je

njegovo ophođenje prema meni ponešto osorno i da iz njegovih usta nikad nije izašao niti jedan kompliment ili kakva lijepa riječ: samo ravnodušnost, uvrede i provoka-tivan smijeh. Svejedno, to me njegovo ponašanje čini još upornijom. Sigurna sam da će ga strast koja je u meni potpuno osvojiti, i to će vrlo brzo primijetiti. Tijekom sparnih i monotonih ovoljetnih popodneva često se uh-vatim kako razmišljam o njegovu okusu, o svježini njego-vih usta sličnih jagodi, o snažnim vibrirajućim mišićima koji mi se čine kao velike, žive ribe. I gotovo stalno se do-dirujem, doživljavajući fantastične orgazme, intenzivne i pune maštanja. Osjećam iznutra neopisivu strast, osje-ćam je kako udara o moju kožu jer želi izići van osloba-đajući svu svoju žestinu. Imam ludu želju za vođenjem ljubavi, učinila bih to odmah i nastavila danima sve dok strast ne bi sasvim izašla i konačno se oslobodila. Svejed-no, znam unaprijed kako se ne bih zasitila, vrlo brzo bih usisala ono što sam raspršila tako da se iznova mogu pre-pustiti, u uvijek jednakom i uzbuđujućem ciklusu.

3. kolovoza 2000.

Rekao mi je kako nisam sposobna za to, kako nemam dovoljno strasti. Rekao mije to s onim uobičajenim pod-rugljivim osmjehom i ja sam otišla u suzama, ponižena njegovim odgovorom. Bili smo na mrežastim ležaljkama u njegovu vrtu, njegova glava prislonjena na moje noge, milovala sam polako njegovu kosu i gledala te sklopljene trepavice osamnaestogodišnjaka. Prešla sam jednim pr-stom preko njegovih usana i malo sam ovlažila jagodicu; on se probudio i zagledao se u mene nekako upitno.

„Želim voditi ljubav, Daniele", rekla sam sve u jednom dahu užarenih obraza.Žestoko se nasmijao, tako jako da je izgubio dah.„Ma daj, curice! Što bi ti htjela? Nisi mi ga u stanju ni popušiti!"Gledala sam ga zbunjena, ponižena, željela sam propasti kroz njegov lijepo održavani vrt i trunuti tamo ispod dok bi me njegova

stopala nastavila gaziti do vječnosti. Pobjegla sam viknuvši mu bijesno: „Govno!" pa tresnuvši žestoko vratima, upalila skuter te krenula slomljene duše i povrijeđena ponosa.

Dnevnice, zar je doista tako teško voljeti se? Mislila sam da nije neophodno popiti njegov ljubavni napitak kako bi mi to zajamčilo i njegovu naklonost, da mu se trebam bez zadrške podati, i sad kad sam to namjeravala učiniti, kada imam tu želju, on me ismijava i tjera od sebe na takav način. Sto da radim? Da mu izjavim vlastitu ljubav, ne dolazi u obzir. Mogu mu jedino dokazati da sam u stanju učiniti ono čemu se on ne nada. Prilično sam tvrdoglava i u tome ću uspjeti.

3. prosinca 2000. 22.50

Danas je moj rođendan, petnaesti. Vani je hladno i jutros je žestoko kišilo. Posjetili su nas neki rođaci koje nisam jako lijepo primila i moji su me roditelji, zbunjeni, prekorili nakon što su gosti otišli.

Problem je u tome što moji roditelji vide samo ono što se njima sviđa. Kada sam vesela, sudjeluju u mom

zadovoljstvu i iskazuju ljubaznost i razumijevanje. Kada sam tužna drže se po strani, izbjegavaju me kao da sam kužna. Moja majka kaže da sam živi mrtvac, da slušam glazbu za sprovode i da mi je jedina zabava zatvaranje u sobu i čitanje knjiga (to, zapravo, ne kaže, ali to shvaćam iz njezina pogleda...). Moj otac ne zna ništa o tome kako provodim dane, a ja nemam nimalo volje pričati mu o tome.

Nedostaje mi ljubavi, ono što hoću je milovanje po kosi, ono za čim žudim je iskren pogled.I u školi mi je danas bio užasan dan, dva puta sam zaradila „nespremna" (nemam volje prihvatiti se knjige), a morala sam pisati i

zadaću iz latinskoga. Daniele mi se mota po glavi od jutra do mraka, a zaposjeo je čak i snove; ne mogu nikome otkriti što osjećam prema njemu, ne bi razumjeli, znam to.

Za pisanja zadaće u dvorani je bilo tiho i mračno, zbog nestanka struje. Ja sam ostavila Hanibala da prelazi preko Alpa, a i guske koje su ga ratoborno iščekivale na Kapitolu. Usmjerila sam pogled prema zamagljenim prozorskim staklima i ugledala svoj zatamnjen i nejasan lik: bez ljubavi čovjek nije ništa, dnevnice, nije ništa... (i ja nisam žena...).

25. siječnja 2001.

On danas navršava devetnaest godina. Čim sam se probudila uzela sam mobitel i bip-bip s tipkovnice je odzvanjalo mojom sobom; poslala sam mu čestitku na koju, znam, neće odgovoriti ni s jednim hvala. Možda će

4. ožujka 2001. 7.30

Prošlo je dosta vremena otkad sam zadnji put pisala i nije se promijenilo gotovo ništa; životarila sam ovih mjeseci vukući na leđima teret neprilagodljivosti prema svijetu; oko sebe vidim samo osrednjost i bude mi loše i od same pomisli da izađem van. Kamo da odem? S kim?

U međuvremenu, moji su osjećaji prema Danieleu nabujali i sada osjećam kako u meni bukti želja da bude moj.Nismo se vidjeli od onog jutra kada sam otišla plačući iz njegove kuće i tek je jučer njegov telefonski poziv razbio monotoniju koja

me pratila cijelo to vrijeme. Nadam se da se nije promijenio, da je na njemu sve ostalo isto kao onoga jutra kada sam se upoznala s Neznancem.

Čuti njegov glas značilo je probuditi se iz dugog i teškog sna. Pitao me je kako sam, što sam radila ovih mjeseci, a onda je, smijući se, upitao jesu li mi narasle sise i ja sam odgovorila da jesu, iako to uopće nije istina. Nakon što smo potrošili posljednje prigodne riječi, rekla sam istu stvar koju sam izgovorila onoga jutra, dakle da želim učiniti ono. Tijekom ovih mjeseci žudnja me je razdirala; masturbirala sam do očajanja doživljavajući tisuće orgazama. Ta je žudnja gospodarila

mijati čitajući je. I neće se moći suzdržati tao posljednju rečenicu koju sam mu napi-te i to je jedino što je važno."

mnome i u vrijeme nastave; u trenucima kada sam bila sigurna da me nitko ne gleda prislanjala sam svoju Tajnu na željezno postolje klupe i lagano pritiskala tijelom.

Začuđujuće je da me jučer nije ismijao dok sam mu se povjeravala. Rekao je kako u tome nema ništa neobičnog, te kako je normalno što imam takve želje.

„Štoviše", rekao je, „budući da te poznam već neko vrijeme, mogu ti pomoći da ih ostvariš."Udahnula sam i mahnula glavom: „U osam se mjeseci jedna djevojčica može i promijeniti i može shvatiti neke stvari koje prije nije

shvaćala. Daniele, radije reci kako nemaš pičaka na raspolaganju i kako si se odjednom", pomislih, i konačno(!), „sjetio mene", provalilo je iz mene.

„Pa ti si skroz skrenula! Pusti me da dovršim, nema smisla razgovarati s nekim poput tebe."U strahu da mi se još jednom ne zalupe vrata u lice, svladala sam se da ne uzviknem jedno preklinjuće „Ne" i zatim rekla: „Dobro,

dobro. Oprosti mi.",Vidim da znaš razmišljati... imam jednu ponudu za tebe", rekao je.Radoznala da čujem što mi ima reći, na djetinji sam ga način poticala da govori i on mi je kazao kako će to učiniti sa mnom samo u

slučaju ako se među nama ne rodi ništa, samo veza radi seksa u kojoj ćemo se susretati samo kada budemo imali želju. Pomislila sam kako se na duže staze i veza radi seksa može pretvoriti u ljubavnu, osjećajnu vezu, a ako se to i ne pojavi u početku, javit će se s navikom. Pokleknula sam pred njegovom željom samo kako bih udovoljila svome hiru: bit ću njegova,.fflak tiuhavmfii na pdrgđgao vrijerne, kada mu

dosadi, odbacit će me bez većih problema. Tako gledajući, moj prvi put izgledao bi poput pravog dogovora kojem možda jedino nedostaje nekakav pisani dokument koji bi ga zapečatio i potvrdio, dogovora između jedne vrlo prepredene osobe i druge, jako radoznale i željne koja je pristala na sporazum pognute glave i srca koje samo što nije eksplodiralo.

No, nadam se dobrom ishodu, zato što uspomenu želim sačuvati zauvijek i hoću da ona bude lijepa, svijetla, poetska.

15.18

Tijelo mi je slomljeno i teško, nevjerojatno teško. Kao da je nešto jako veliko palo na mene i zgnječilo me. Ne mislim na fizičku bol, već na drukčiju bol, iznutra. Fizičku bol nisam osjetila, iako kada sam bila na njemu...

Jutros sam uzela skuter iz garaže i otišla njegovoj kući u središtu grada. Bilo je rano ujutro, pola grada je još bilo u snu i ulice su bile gotovo prazne. S vremena na vrijeme bi glasnije zatrubio poneki vozač kamiona i dobacio kakav kompliment, a ja sam se blago osmjehivala misleći na to kako su drugi mogli primijetiti moje dobro raspoloženje koje me je činilo ljepšom i vedrijom.

Došavši pred kuću pogledala sam na sat i shvatila da sam prilično uranila, kao i uvijek. Onda sam sjela na motor, otvorila ruksak i uzela knjigu iz grčkog kako bih prošla poglavlje koje sam trebala baš jutros ponoviti u ja^redji. (kada bi »oj i profači zjnali da iarn markirak s„.

nastave zato da bih otišla u krevet s jednim dečkom!). Bila sam svejedno uznemirena, listala sam i prelistava la knjigu ne mogavši pročitati ni jedne riječi, osjećala sam kako mi srce ubrzano tuče, kako mi ispod kože krv u venama strašno brzo protječe. Ostavila sam knjigu i pogledala se u retrovizoru skutera. Pomislila sam da će ga moje ružičaste naočale u obliku suza očarati i da će ga crni poncho na mojim ramenima zapanjiti; nasmiješila sam se ugrizavši se za usne i bila sam ponosna na samu sebe. Bilo je svega pet minuta do devet, ne bi bilo ništa strašno kad bih pozvonila malo ranije.

Cim sam pozvonila na ulazna vrata, uočila sam ga go-log do pojasa kraj prozora, podigao je roletu i rekao grubim, ironičnim tonom uz isti takav izraz lica: „Fali još pet minuta, pričekaj tamo, pozvat ću te točno u devet. U tom sam se trenutku glupo nasmijala, no, kada sada razmislim, vjerujem da je to bila poruka kojom je htio razjasniti tko diktira pravila, a tko ih mora poštovati.

Izašao je na balkon i rekao: „Možeš ući."Po stubištu sam osjećala miris mačje mokraće i uvenula cvijeća. Čula sam kako se neka vrata otvaraju, penjala sam se dvije po dvije

stube jer nisam željela niti malo kasniti. Ostavio je otvorena vrata i ja sam ušla tiho ga zovući; čula sam zvukove iz kuhinje i krenula prema sobi, on mi je došao ususret zaustavivši me kratkim, ali lijepim poljupcem u usne, koji me je podsjetio na njegov okus jagode.

„Idi tamo, dolazim za sekundu", rekao je pokazujući mi prvu sobu na desno.Ušla sam u njegovu sobu koja je bila u potpunom je..oč£$g da se probudila maloprije zajedno

s njim. Na zidu obješene registarske tablice američkih automobila, plakati animiranih manga filmova2 i razne fotografije s putovanja. Na noćnom se ormariću nalazila njegova fotografija iz djetinjstva, dotaknula sam je njež-no jednim prstom, a on je iza mojih leđa spustio okvir sli-ke prema dolje kazavši kako je nisam smjela pogledati.

„Uhvatio mi je ramena i okrenuo prema sebi, teme-ljito me promotrio i viknuo: „Koji si to kurac stavila na sebe?!".

„Odi u guzicu, Daniele", odgovorila sam još jednom povrijeđena.

Zazvonio je telefon i on je izašao iz sobe kako bi se javio. Nisam dobro čula što je pričao, samo tiho izgovo-rene riječi i prigušen smijeh. U jednom sam trenutku čula: „Pričekaj. Idem je pogledati pa ću ti reći".

Zatim je glavom provirio kroz vrata i pogledao me, vratio se do telefona i rekao: „Stoji uz krevet s rukama u džepovima. Sad ću je poševiti pa ću ti pričati. Bok."

Vratio se nasmiješena lica, a ja sam odgovorila ner-voznim osmijehom.

Bez riječi je spustio rolete i zaključao vrata sobe; pogledao me na trenutak i spustio hlače ostavši u gaći-cama.

„I? Što još radiš odjevena? Skini se, no?", kazao je to s nekom grimasom na licu.

Smijao se dok sam se svlačila i, nakon što sam ostala potpuno gola, rekao mije priginjući pomalo glavu: „Pa... nisi ti ni tako loša. Sklopio sam dogovor sa zgodnim ko-madom." Ovog se puta nisam nasmiješila, bila sam ner-

vozna, gledala sam svoje bijele i čiste ruke, osvijetljene zrakama sunca koje su jedva dopirale s prozora. Počeo me ljubiti po vratu i polako se spuštao prema dolje, po prsima i onda po Tajni gdje je Leta3 već počela teći.

„Zašto je ne depiliraš?" šapnuo je.„Ne", izgovorila sam jednako tiho, „više mi se sviđa

ovako".Spustivši glavu mogla sam uočiti njegovu nadraže-

nost i upitala sam ga želi li početi.„Kako želiš da to učinimo?", pitao je bez oklijevanja.„Ne znam, ti mi reci... nisam to nikad radila", odgo-

vorila sam uz trunčicu srama.Ispružila sam se na njegov neuredni krevet s hlad-

nim plahtama, Daniele je legao na mene, pogledao me ravno u oči i rekao: „Hajde gore".

„Neće me boljeti ako budem gore?" izgovorila sam to gotovo prekoravajući ga.

„Nije važno", viknuo je ne pogledavši me.Popela sam se na njega i pustila da njegovo koplje

pogodi središte moga tijela. Osjetila sam malo boli, no ništa strašnog. Osjetiti ga u sebi nije kod mene potak-nulo onaj potres koji sam očekivala, štoviše. Njegovo spolovilo unutra je izazivalo samo peckanje i neugodu, no bila sam dužna ostati onako priljubljena uz njega.

Nijednog jauka s mojih usana nategnutih u smi-ješak. Dati mu do znanja da me boli značilo bi iskazati osjećanja koja on nije želio upoznati. Želi iskoristiti moje tijelo, ne želi upoznati moju svjetlost.

yi (op.prev)

' Po starogrčkoj mitologiji rijeka zaborava u podzemnom svijetu

„Hajde, malena, neću te ozlijediti", rekao je.„Ne brini, ne bojim se. Ali, ne bi li ti mogao biti gore?" upitala sam uz lagan smiješak. Uzdahom je dao do znanja da pristaje i bacio

se na mene.„Osjećaš li što?" pitao me dok se polako počeo pomicati.„Ne", odgovorila sam misleći da se to odnosi na bol.„Kako ne? Možda zbog prezervativa?"„Ne znam", nastavila sam, „ne osjećam nikakvu bol".Pogledao me zgađeno i rekao: „Jebote, ti nisi djevica!"Nisam odmah odgovorila i gledala sam ga zapanjeno: „Kako nisam? Oprosti, što hoćeš reći?".,,S kim si to učinila, ha?" pitao me je dok se hitro dizao s kreveta i kupio odjeću razbacanu po podu.„Ni sa kim, kunem se!" rekla sam glasno.„Za danas smo gotovi".Ostatak je bespredmetno prepričavati, dnevnice. Otišla sam nemajući hrabrosti ni zaplakati ili urlati, samo s beskrajnom tugom

koja mi pritišće srce i pomalo ga izjeda.

6. ožujka 2001.

Danas me moja majka za ručkom promatrala ispitivačkim pogledom i autoritativnim me glasom upitala zašto sam tako zamišljena ovih dana.

„Škola", odgovorila sam uzdahnuvši, „pretrpali su me zadaćama".

Moj je otac nastavio nabadati vilicom po špagetima podižući pogled kako bi na dnevniku mogao lakše pratiti najnovija politička zbivanja u Italiji. Obrisala sam usne o stolnjak i uprljala ga umakom; brzo sam izašla iz kuhinje dok je moja majka nastavljala s optužbama kako nemam poštovanja nizašto i ni za koga, kako je ona u mojim godinama bila odgovorna i nije prljala stolnja-ke već ih je čistila.

„Da, da!" urlala sam iz svoje sobe. Raspremila sam krevet i sklupčala se ispod pokrivača vlažeći plahte svojim suzama.Miris omekšivača miješao se s bizarnim mirisom sluzi koja se cijedila iz nosa. Obrisala sam ga dlanom, a otrla sam i suze.

Promatrala sam portret obješen o zid, nacrtao ga je prije nekog vremena jedan brazilski slikar u Taormini; zaustavio me dok sam hodala rekavši: „Imaš tako lijepo lice, dopusti da ga nacrtam. Napravit ću to besplatno, zaista".

I dok je olovka ostavljala tragove na papiru njegove su se oči sjale i smiješile umjesto usana koje su ostale zatvorene.„Zašto mislite da imam lijepo lice?" pitala sam tijekom poziranja.„Zato što iskazuje ljepotu, čistoću, nevinost i duhovnost", odgovorio je široko gestikulirajući rukama.Ispod pokrivača sam se prisjetila slikarevih riječi, a zatim prošloga jutra kada sam izgubila ono što je stari Brazilac našao tako

posebnim na meni. Izgubila sam to među hladnim plahtama i pod rukama onoga koji je požderao vlastito srce koje sada više ne kuca. Mrtvo je. la srce imam. dnevnice, iako on tom Drimiećuie, iako

to možda nitko nikada neće primijetiti. I prije nego ga otvorim, podat ću svoje tijelo bilo kojem muškarcu, iz dva motiva: možda će, kušajući me, okusiti bijes i gorčinu pa će zbog toga osjetiti bar mrvicu samilosti, zatim zbog toga što će se zaljubiti u moju strast pa više neće moći bez nje. Tek tada ću dati svu sebe, bez oklijevanja i bez prisile, zato da se ništa od onog što oduvijek želim ne izgubi. Držat ću to čvrsto u rukama i pustiti da raste poput kakvog rijetkog i osjetljivog cvijeta, pazeći da ga neki zapuh vjetra odjednom ne ošteti, kunem se.

9. travnja 2001.

Dani su ljepši, proljeće je ove godine buknulo bez oklijevanja. Probudim se jednog jutra i vidim propupalo cvijeće, topliji zrak, dok more prikuplja odraz neba postajući izrazito plavo. Kao i svakog jutra, uzimam skuter kako bih otišla u školu; hladnoća još uvijek grize, no sunce na nebu daje nadu da će temperatura kasnije porasti. Iz mora izranjaju Faraglioni4, hridine koje je Polifem bacio prema Onome koji ga je oslijepio. Prikovane su za morsko dno, stoje tamo tko zna otkad, ni ratovi, ni potresi, a ni snažni izljevi s Etne nikad ih nisu urušili. Uzdižu se dostojanstveno iznad vode, a ja razmišljam o tome koliko osrednjosti, koliko uskogrudnosti može postojati na ovom svijetu. Mi govorimo, krećemo se, jedemo, činimo sve one radnje koje ljudsko biće mora činiti, no, za razliku od Faraglionija, ne ostajemo uvijek na istom

4 Skupina mfirsjjafe.hriina iiz.sioilikflstoi-Qbalu (op.prev.)

mjestu, na isti način. Propadamo, dnevnice, ratovi nas ubijaju, potresi nas uništavaju, lava nas guta i ljubav nas izdaje. A nismo niti besmrtni; ali, to je možda dobro, nije li?

Jučer su nas Polifemove stijene promatrale dok se on grčevito micao na mom tijelu ne obazirući se na moje srsi zbog hladnoće, a niti na moje oči koje su bile upravljene negdje drugdje, prema Mjesečevu odsjaju na vodi. Sve smo odradili u tišini, kao i uvijek, na isti način, svaki put. Njegovo je lice tonulo iza mojih leda i osjećala sam njegov dah na vratu, ne više topao već hladan. Njegova je slina vlažila svaki centimetar moje kože kao da kakav spori i lijeni puž ostavlja svoj ljepljivi trag. Ni njegova me koža više nije podsjećala na onu pozlaćenu i znojnu koju sam ljubila jednog ljetnog jutra; njegove usne više nisu imale okus jagode, nisu više imale nikakav okus. U trenutku kad mi je pružao svoj ljubavni napitak, ispustio je svoj uobičajeni hropac užitka, sve više sličan roktanju. Odvojio se od moga tijela i izvalio na ručnik do mojeg izdahnuvši kao da se oslobodio nekog ogromnog tereta. Naslonivši se na bok pogledala sam liniju njegovih leda i divila sam im se; načinila sam blagi pomak rukom prema njemu, no odmah sam je povukla u strahu od njegove reakcije. Nastavila sam promatrati njega i Faraglione još dugo vremena, jedno oko prema njemu, a drugo prema njima. Zatim sam, premjestivši pogled, uočila Mjesec u sredini i gledala ga zadivljeno, žmireći kako bih lakše fokusirala zaobljenost i boju koja je bila neodređena.

Naglo sam se okrenula, kao da sam odjednom neštoshvatila, nekakav, dosad neobjašnjiv, misterij: „Ne volim te", promrmljala. sam tiho, gotqyq..saymoi sebi,______.

Nisam imala vremena niti razmisliti o tome.Polako se okrenuo, otvorio oči i pitao: „Koji si kurac rekla?"Gledala sam ga neko vrijeme odlučnim, nepomičnim pogledom i povišenim glasom sam kazala: „Ne volim te".Naborao je čelo, obrve su se približile jedna drugoj, zatim je glasno viknuo: „Pa koji je to kurac ikad tražio od tebe!"Zašutjeli smo, a on mi je ponovno okrenuo leđa; u daljini se čulo zatvaranje vrata nekoga auta pa smijuc-kanje jednoga para.

Daniele se okrenuo prema njima i ozlojeđeno rekao:"Kog kurca hoće ovi... zašto se ne ševe negdje drugdje pa da se mogu u miru odmoriti?"

„Imaju se i oni pravo ševiti gdje hoće, zar ne?", rekla sam promatrajući svjetlucanje prozirnog laka na mojim noktima.„Slušaj, dušo... ne trebaš mi ti govoriti što drugi smiju ili ne smiju raditi. Odlučujem ja, uvijek ja, a i što se tebe tiče, uvijek sam

odlučivao i odlučivat ću ja".Dok je govorio ja sam se, iznervirana, okrenula is-pruživši se po vlažnom ručniku; on mi je bijesno prod-rmao ramena ispuštajući

neartikulirane zvukove stisnutih zubi. Nisam se pomakla, svaki je mišić moga tijela bio nepomičan.„Ne možeš se ponašati tako sa mnom!" urlao je, „ne možeš me ignorirati... kada govorim moraš me slušati, i da ti nije više palo na

pamet okretati mi leđa, jasno?"Naglo sam se okrenula, zgrabila ga za zapešća i osjetila ih kako slabašno pulsiraju pod mojim rukama. Osjetila sam samilost prema

njemu, kao da mi se srce steže.

„Slušala bih te satima, samo kad bi pričao sa mnom, samo kad bi mi to dopustio", rekla sam tiho.Vidjela sam i osjetila kako se njegovo tijelo opušta, a oči stišću i spuštaju prema dolje.Briznuo je u plač i od srama pokrio lice rukama, zatim se ponovno sklupčao na ručniku i s tako savinutim nogama još je više

izgledao poput nezaštićenog i nevinog djeteta.Poljubila sam ga u obraz, nečujno i obzirno složila svoj ručnik, pokupila sve svoje stvari i uputila se prema paru. Bili su zagrljeni,

osjećajući mirise jedno drugog po vratu; na trenutak sam se zaustavila da ih pogledam i kroz blagi šum morskih valova čula sam jedno prišap-nuto „volim te".

Odvezli su me kući, zahvalila sam im ispričavajući se što sam ih prekinula, no oni su me uvjerili da im je bilo drago što su mi mogli pomoći.

Dok ovo pišem, dnevnice, osjećam krivnju. Ostavila sam ga na vlažnoj plaži da isplaćuje gorke i samilosne suze, kukavički sam otišla i ostavila ga da si nanosi bol. Ali, učinila sam sve za njega, kao i za sebe. Često bi me pustio da plačem i umjesto da me zagrli, poslao bi me kući ismijavajući me; njemu sada neće predstavljati dramu to što ostaje sam. A neće niti meni.

30. travnja 2001.

Sretna sam, sretna, sretna! Nije se dogodilo ništa zbog čega bih trebala biti sretna, ali ipak jesam. Nitko me uopće ne zove, nitko me ne traži, no svejedno iz svih moJi^JE:i?ra P^ti-J^selje, nevjerojatno sam

Odagnala sam sve svoje paranoje, nema više strepnje kojom sam iščekivala njegov telefonski poziv, nema više tjeskobe koju sam osjećala dok se koprcao na meni ne mareći za moje tijelo i za mene. Ne moram više svojoj majci pričati laži kao prije, kada bi me ona, nakon što bih se vratila tko zna otkud, upitala gdje sam bila. Spremno sam odgovarala s nekakvom pizdarijom: u gradu na pivu, u kinu ili u kazalištu. I prije nego bih zaspala, maštala sam što bi bilo da sam zaista otišla na ta mjesta. Sigurno bih se bila zabavila, upoznala bih ljude, imala bih život koji ne bi bio samo škola, kuća i seks s Danieleom. I sada želim taj drukčiji život, nije bitno koliko ću uložiti u to, sad hoću nekoga koga će zanimati Melissa. Samoća me možda uništava, ali je se ne bojim. Ja sam samoj sebi najbolja prijateljica, ne bih nikada izdala sebe, ne bih se nikada napustila. Međutim, nanije ti sebi bol, nanijeti si bol, to možda da. I to ne zbog to ga što uživam nanoseći je, već zato što se želim na neki način kazniti. Pa kako se netko poput mene može voljeti i kažnjavati istodobno? To je proturječje, dnevnice, znam. No, nikada ljubav i mržnja nisu bile tako blizu, tako udružene, tako unutar mene.

7. srpnja 2001. 12.38 noću

Danas sam ga ponovno vidjela, okoristio se još jednom, nadam se posljednji put, mojim osjećajima. Sve je počelo kao i uvijek, i završilo se sve na isti način. Glupača sam, dnevnice, nisam mu smjela dopustiti da se ponovno približi.

L

5. kolovoza 2001.

Gotovo je, zauvijek. I uživam u tome što mogu reći da ja nisam gotova, štoviše, ponovno počinjem živjeti.

11. rujna 2001. 15.25

Možda Daniele na televiziji upravo gleda iste slike koje i ja gledam.

28. rujna, 2001. 9.10

Škola je odnedavno počela i već se u zraku osjeća klima štrajkova, manifestacija i tribina s vječito istim argumentima; već zamišljam zajapurena lica onih sklonih kolektivu koji se sukobljavaju s onima od akcije: Za par će sati početi prva ovogodišnja tribina, a tema je globaliza-cija; trenutačno sam u učionici na dopunskom satu, iza mene su neke od mojih prijateljica, pričaju o gostu koji će sudjelovati na današnjoj tribini. Kažu daje zgodan tip, s anđeoskim licem i iznimno inteligentan. Smijale su se kad je jedna od njih izjavila kako je iznimna inteligencija malo zanima, privlačnije joj je anđeosko lice. Te što upravo pričaju su iste one koje su me prije par mjeseci okolo olajavale kako sam dala nekome tko mi nije dečko; a ja sam imala povjerenja u jednu od njih. Ispričala sam joj sve o Danieleu i ona me je zagrlila izgovorivši „žao mi je", očito licemjerno.

ss^

„Zašto ga ne otkantaš kad je takav?" pita ista ona otprije jednu drugu.„Ne, ja bih ga silovala protiv njegove volje", odgovara druga smijući se.„A ti, Melissa", pita me. „Što bi ti učinila?"Okrenula sam se i odgovorila kako ga ne poznam te da nemam volje ni za čim. Sad ih čujem kako se smiju, njihov se smijeh miješao

s metalnim i oštrim zvukom zvona koje označava kraj sata.

16.35

Sjedeći na pozornici, montiranoj zbog tribine, nisam marila za srušene carinske prijelaze i zapaljene McDonald'se, iako su me izabrali za vođenje zapisnika na tribini. Za dugim radnim stolom ja sam sjedila u sredini, a s obje moje strane gosti, predstavnici suprotstav-ljenih stranaka. Mladić anđeoskog lica sjedio je kraj mene, s kemijskom olovkom u ustima koju je nepristojno grickao. I dok se uvjereni desničar sukobljavao sa žestokim ljevičarem, moje su oči promatrale plavu kemijsku, zaglavljenu među njegovim zubima.

„Zapisi moje ime za diskusiju", rekao je u jednom trenutku, licem upravljenim u svoj papir s bilješkama.„Kako se zoveš?" diskretno sam upitala.„Roberto", rekao je to pogledavši me ovoga puta, iznenađen time što to još nisam znala.Ustao se i javio za riječ, njegov je govor bio uvjerljiv i zanimljiv. Promatrala sam njegove spontane kretnje s mikrofonom u jednoj, i s

olovkom u drugoj ruci dok se po-

zorni auditorij osmjehivao njegovim ironičnim dosjetkama koje su znale pogoditi pravo mjesto. Student je prava, mislila sam, normalno je da ima izvjesne govorničke sposobnosti; primjećivala sam s vremena na vrijeme kako se okreće i pogledava me, a ja sam, pomalo maliciozno, ali ipak prirodno, otkrivajući vrat otkopčala košulju do mjesta gdje se počinju spajati moje bijele grudi. Možda je uočio tu moju kretnju i doista se počeo češće okretati, pomalo zbunjen i radoznao bacao je poglede prema meni, barem mi se tako činilo. Nakon što je zaključio govor, sjeo je i ponovno stavio kemijsku u usta ne obazirući se na aplauze koji su mu bili upućeni. Zatim se okrenuo prema meni, ja sam u međuvremenu počela ponovno voditi zapisnik, i rekao: „Ne sjećam se tvog imena".

Željela sam se poigrati: „Nisam ti ga još ni rekla", odgovorila sam.Lagano je podigao glavu i kazao: „Pa da!"Vidjela sam da ponovno zapisuje svoje bilješke, dok sam se ja blago smiješila, zadovoljna što iščekuje da mu kažem svoje ime.,,I, ne želiš mi reći?" pitao je promatrajući pažljivo moje lice.Bezazleno sam se nasmiješila: „Melissa", rekla sam.„Mmm... imaš pčelinje ime. Voliš med?".„Presladak je", odgovorila sam, „više volim žešće okuse".Mahnuo je glavom, nasmiješio se i zatim smo nastavili pisati svatko svoje. Nakon nekog se vremena ustao kako bi zapalio

cigaretu, gledala sam ga kako se smije i živo gestikulira s nekim drugim mladićem, također vrlo zgodnim. Katkada me pogledavao i smiješio

se stavljajući ostatak cigarete u usta. Izdaleka je izgledao mršaviji i vitak, a njegova se kosa činila meka i mi-rišljava; sitne kovrče brončane boje koje su nježno padale na lice. Bio je naslonjen na rasvjetni stup prebacujući svu težinu na jedno bedro i činilo se kao da ga povlači gore s rukom koja je bila u džepu od hlača. Zelena kockasta košulja, nemarno izvučena van, i okrugle naočale upotpunjavale su njegov intelektualni izgled. Njegova sam prijatelja često viđala izvan škole kako dijeli letke, držao je uvijek toscanellos u ustima, bio upaljen ili ugašen.

Nakon završetka tribine prikupljala sam razbacane papire sa stola jer sam ih morala priložiti uz svoj zapisnik. U jednom mi je trenutku prišao Roberto, rukovao se sa mnom i pozdravio uz široki osmijeh.

„Dovidenja, drugarice!"Počela sam se smijati i priznala sam mu kako mi se sviđa da me zovu drugarice, zabavno je.„Hajde, hajde! Ostavi se brbljanja. Ne vidiš li da je tribina gotova!" kazao je zamjenik ravnatelja plješćući dlanovima.Danas sam zadovoljna. Stvorila sam novo poznanstvo i nadam se da tu neće završiti. Znaš, dnevnice, vrlo sam ustrajna ako želim

nešto postići. Sad hoću njegov broj telefona i sigurna sam da ću ga i dobiti. Nakon telefonskog broja željet ću ono što ti već znaš, dakle zaposjesti mjesto u njegovim mislima. No, znaš što moram dati prije toga...

! Vrsta cigare (op. prev.)

10. listopada 2001.17.15

Današnji je dan vlažan i otužan, nebo je sivo, a sunce blijeda i nejasna mrlja. Jutros je lagano kišilo, dok sada malo fali da gromovi prekinu dovod struje. Ali, nije mi važno kakav je dan, ja sam presretna.

Na izlazu iz škole uobičajeni lešinari koji ti hoće prodati koju knjigu ili te uvjeravati s kakvim letkom ne obazirući se ni na kišu. Pokriven zelenom kabanicom i s toscanellom u ustima, bio je tu i Robertov prijatelj koji je, s osmijehom otisnutim na licu, dijelio crvene letke. Kada se približio kako bi ga dao i meni, pogledala sam ga smeteno ne znajući što činiti i kako se ponašati. Prošaptala sam jedno stidljivo hvala i nastavila vrlo sporo hodati razmišljajući kako mi se ovakva prilika više neće lako pružiti. Napisala sam svoj broj na papiru i, vrativši se natrag, ponovno mu ga dala.

„Sto radiš, radije ćeš mi ga vratiti nego ga baciti, kao što drugi čine?" upitao me smiješeći se.„Ne, hoću da ga daš Robertu", rekla sam.Tada je začuđeno uzviknuo:"Pa Roberto ima stotine takvih letaka!"Ugrizla sam se za usne i rekla:"Roberta će zanimati ono što piše iza..."„A... shvatio sam...", rekao je još začuđeniji. „Budi mirna, poslije ću ga vidjeti i dat ću mu ovo."„Puno ti hvala!" htjela sam mu dati jedan zvonki poljubac u obraz.Dok sam odlazila čula sam kako me netko zove,

„Svejedno, zovem se Pino, drago mi je. Ti si Melis-sa, je li tako?" rekao je zadihan.„Da, Melissa... vidim da si brže-bolje pročitao ovo s druge strane lista.".„Eh... što ćeš...", rekao je osmjehujući se, „znatiželja je osobina inteligentnih ljudi. Ti si znatiželjna?"Sklopila sam oči i rekla: „Jako".,yidiš? Znači da si inteligentna."Nahranila sam ego i sita od zadovoljstva pozdravila se s njim. Otišla sam do sastajališta na malom trgu nasuprot škole, bio je

poluprazan zbog lošeg vremena. Krenula sam malo kasnije s motorom, promet je u vrijeme najveće gužve nesnosan, čak i ako vozite skuter. Prošlo je nekoliko minuta i zazvonio je mobitel.

„Molim?"„Hm... bok, Roberto je."„Ej, bok."„Iznenadila si me, znaš?".Volim se osmjeliti. Mogao si me i ne nazvati, riskirala sam da mi se vrata tresnu u lice."„Dobro si učinila. Ja bih tebe bio pitao broj nekom idućom prilikom. Samo znaš... moja cura ide u tvoju gimnaziju..."„A, imaš djevojku..."„Da, ali... nije važno."....Ni meni nije važno."„Ali, reci mi, kako to da si me tražila?"„A zašto bi ti mene bio tražio?"„Ha... ja sam te prvi pitao."„Zato što te želim bolje upoznati i provesti malo vre-

Tišina.„Sad je na tebe red."„Idem6. Iako pretpostavljaš: već sam u vezi."„Ne vjerujem u veze, prestaju biti to što jesu kada se više ne vjeruje u njih."„Odgovara li ti da se nađemo sutra ujutro?"„Ne, sutra ne, imam nastavu. Može u petak, imamo štrajk. Gdje?"„Ispred sveučilišne menze u 10.30."„Doći ću."„Onda bok, do petka."„Do petka, pusa."

14. listopada 2001. 17.30

Stigla sam kao i obično puno ranije, vrijeme je bilo kao i prije četiri dana, užasna monotonija.Iz menze je dopirao miris češnjaka i na mjestu gdje sam bila mogla sam čuti kuharice kako lupaju loncima i ogovaraju kolege.

Prošao bi pokoji student i pogledao me namignuvši, a ja sam se pravila da ih ne primjećujem. Pozornije sam pratila čavrljanje kuharica negoli vlastite misli; bila sam spokojna, nimalo nervozna, pustila sam da mi pozornost odvuče vanjski svijet i nisam puno marila za samu sebe.

On je stigao svojim žutim automobilom, pretjerano umotan u ogromni šal koji mu je sakrivao pola lica i ostavljao otkrivene samo naočale.

„Zato da me ne prepoznaju, znaš kako je... moja djevojka. Ići ćemo sporednim cestama, trebat će nam malo više vremena, ali barem ne riskiramo", rekao je nakon što sam ušla.

Slušala sam kišu kako sve jače pada po staklima auta, činilo se kao da će ih razbiti. Mjesto na koje smo se uputili bila je njegova vikendica na obroncima Etne, izvan grada. Suho i smeđe granje sa stabala paralo je nebo na male pukotine, jata su s naporom letjela kroz gustu kišu, nestrpljiva da što prije stignu u toplije krajeve. I ja sam poželjela poletjeti u neki topliji kraj. Nikakve napetosti u meni: kao da sam iz kuće krenula na novi posao, nimalo uzbudljiv, naprotiv. Obvezujući i naporan posao.

„Otvori pretinac, trebalo bi biti CD-a."Uzela sam ih nekoliko, onda izabrala Carlosa Santanu.Pričali smo o školi, fakultetu i zatim o nama.„Ne bih htjela da o meni misliš loše", rekla sam.„Šališ se? To bi bilo kao da o samom sebi mislim loše... Na koncu konca, činimo oboje istu stvar, na isti način. Štoviše, za mene je

možda još nečasnije otkad sam u ozbiljnoj vezi. Ali vidiš, ona..."....ti je ne da", prekinula sam ga osmjehnuvši se.„Točno", rekao je on uz identičan osmijeh.Zaputio se nekakvom loše asfaltiranom cesticom i zatim zaustavio pred velikim zelenim vratima. Izašao je iz auta i otvorio vrata, a

kad je ušao ponovno u auto uočila sam Che Guevarin lik na njegovoj potpuno mokroj majici.„Sranje!" viknuo je. Još smo u jeseni, a vrijeme je već tako ogavno". Zatim se okrenuo i upitao: „Jesi li ti

maln npnfn7na)" . .

Stisnula sam usne naboravši čelo i odmahnula glavom. Nakon par trenutaka sam rekla:"Ne, uopće."Da bih došla do ulaza pokrila sam glavu torbom; trčeći pod tom kišom umirali smo od smijeha, poput dvaju idiota.Kuća je bila sasvim mračna. Kada sam ušla osjetila sam strašnu hladnoću. Jedva sam se micala po mrklom mraku. On je očito bio

naviknut; znao je svaki kutak i kretao se prilično sigurno. Zaustavila sam se na jednom mjestu gdje se činilo da ima malo više svjetla, ugledala sam naslonjač na koji sam odložila svoju torbu. Rober-to mi je prišao s leđa, okrenuo prema sebi i poljubio cijelim jezikom. Malo mi se zgadio taj poljubac, nije bio nimalo sličan Danieleovu. Dao mije svoju slinu pustivši je da malo curi po usnama. Nježno sam ga udaljila od sebe tako da ništa ne primijeti i obrisala se rukom. Uzeo me je za tu istu ruku i odveo u spavaću sobu, i dalje po onom istom mraku i jednakoj hladnoći.

„Ne možeš upaliti svjetlo?" upitala sam ga dok mije ljubio vrat.„Ne, više mi se sviđa ovako."Polegao me je na veliki krevet, kleknuo i skinuo mi cipele. Ja nisam bila ni uzbuđena, niti ravnodušna. Činilo mi se da to radim samo

zato što se njemu sviđa.Zatim me je svukao kao da sam lutka iz izloga, kao spretan i hladan trgovac koji svlači lutku a daje nije ponovno odjenuo.Ugledavši moje čarape, upitao je začuđen: „Nosiš samostojeće?"„Da, uvijek."

pran CP nrn^

Po

Posramio me je njegov neprimjeren komentar, no još sam više ostala iznenađena njegovom transformacijom iz uljudnog i odgojenog dečka u sirovog i vulgarnog muškarca. Imao je užarene i pohotne oči, ruke koje su prekapale ispod košulje, ispod gaćica.

„Hoćeš li da ih ostavim na sebi?" upitala sam ga kako bih udovoljila njegovim željama.„Jasno, ostavi ih, tako izgledaš kurvanjskije."Moji su se obrazi ponovno zacrvenjeli, no onda sam pomalo počela osjećati kako se moja pećnica pali, a stvarnost postupno udaljava od

mene. Strast je zagospodarila.Sišla sam s kreveta i primijetila sam da je pod ispod mojih stopala užasno hladan i gladak. Iščekivala sam da me on uzme i čini sa

mnom štogod hoće.„Puši mi ga, kurvo", prošaptao je.Nisam se obazirala na sram, rastjerala sam ga odmah i učinila što je tražio. Osjetila sam kako njegov ud postaje tvrđi i veći, uhvatio

me ispod pazuha i podigao prema krevetu. Stavio me kao bespomoćnu lutku iznad sebe i usmjerio svoje koplje prema mome spolovilu, još uvijek premalo otvorenom i nedovoljno vlažnom.

„Želim da osjetiš bol. Hajde, urlaj, želim osjetiti kako ti zadajem bol."Boli je doista i bilo, osjećala sam kako me stjenke peku a širenje je bilo nasilno.Vikala sam dok se mračna soba vrtjela oko mene. Zbunjenost je nestala i na njezinu se mjestu našla jedino želja da ga osvojim.„Ako budem urlala", pomislila sam „bit će zadovoljan. Radit ću sve što mi kaže."Urlala sam i osjećala bol, niti jedan tračak užitka ni-ie prolaza mojim tijelom. On ie, naprotiv, eksplodirao.

njegov se glas promijenio, a riječi su postale opscene i vulgarne.Upućivao ih je meni i one su u mene ulazile takvom nasilnošću koja je nadilazila čak i njegovu penetraciju.Poslije je sve bilo kao prije. Uzeo je naočale s noćnog ormarića, bacio prezervativ držeći ga maramicom, polako se odjenuo i pomilovao me

po glavi. U autu smo pričali o Bin Ladenu i Bushu kao da se prije ništa nije dogodilo...

25. listopada 2001.

Roberto me često zove, kaže da ga razgovor sa mnom ispunjava radošću i budi mu želju za vođenjem ljubavi. Ovo posljednje izgovara tiho, ne želi da ga čuju, a poslije se pomalo srami to priznati. Kažem mu da se osjećam jednako i da često mislim na njega dok se dodirujem. Nije istina, dnevnice. Govorim to samo zbog njegova ponosa, on, pun sebe, uvijek kaže: „Znam da sam dobar ljubavnik. Jako se sviđam ženama."

On je jedan samodopadan anđeo, neodoljiv. Njegov me lik proganja tijekom dana, no zamišljam ga više kao pristojnog dečka, nego kao strasnog ljubavnika. I kada se preobražava, to me nasmijava, mislim da dobro vlada sobom i uspijeva biti različita osoba u različitim situacijama. Za razliku od mene koja sam uvijek ista, uvijek jednaka. Moje strasti ima posvuda, kao i moje mali-cioznosti.

Rekla sam mu da mi je preksutra rođendan, a on je uskliknuo."Odlično, onda ga moramo proslaviti kakotreba

1

Nasmiješila sam se i rekla: ,,Roby, još jućer smo ga prilično dobro proslavili. Nisi zadovoljan?"

,,E, ne... Rekao sam da će dan tvojeg rođendana biti poseban. Ti znaš Pina, jel' da?"

„ Jasno da znam.", odgovorila sam.„Sviđa ti se?"U strahu da odgovorim nešto što bi ga udaljilo od

mene malo sam oklijevala, zatim sam odlučila reći isti-nu: „Da, prilično."

„Jako dobro...Onda dolazim po tebe preksutra."„U redu...", spustila sam slušalicu s osjećajem ra-

doznalosti koju mi je pobudila njegova čudna uskome-šanost. Vjerujem u njega.

3. prosinca 2001. 4.30 ujutro

Moj šesnaesti rođendan. Želim se sada zaustaviti i ne ići dalje. Sa šesnaest sam godina gospodarica onoga što činim, ali i žrtva slučajnosti i nepredvidljivosti.

Nakon što sam izašla iz kućnog ulaza, uočila sam da Roberto ne sjedi sam u žutom autu. Nazirala sam tam-nu cigaru u mraku i odmah sve shvatila.

„Mogla si ostati kod kuće barem na rođendan", rek-la mi je mama prije nego sam izašla na što nisam obra-ćala pozornost i polako sam zatvorila vrata odlazeći bez odgovora.

Samodopadni me anđeo pogledao nasmiješivši se i ja sam ušla u auto praveći se da ne primjećujem Pina koji je sjedioiza,

„Onda?," pitao je Roberto, „ništa ne kažeš?" poka-zujući glavom prema stražnjim sjedalima.

Okrenula sam se i vidjela zavaljenog Pina čije su oči bile zacrvenjene a zjenice proširene. Nasmiješila sam mu se i pitala: „Napušio si se?"

Klimnuo je potvrdno glavom, a Roberto je dodao: „Popio je još i punu bocu rakije."

,Vrlo dobro", rekla sam „fino se sredio."Svjetla grada odražavala su se na prozorskim stakli-

ma auta, trgovine su još bile otvorene, a vlasnici su s nestrpljenjem iščekivali Božić. Po pločniku su hodali nekakvi parovi i obitelji ne znajući da se ja vozim u au-tu s dvojicom muškaraca koji će me odvesti tko zna ka-mo.

Prošli smo Ulicu Etnu, ja sam gledala katedralu, okupanu bijelom svjetlošću i okruženu veličanstvenim palmama datulja. Ispod ove ulice teče rijeka prekrivena vulkanskim kamenjem. Tiha je, neprimjetna. Kao moje šutljive i blage misli, mudro skrivene ispod mojeg oklo-pa. Teku. Razdiru me.

Tu, u blizini, ujutro se prodaje riba i osjeća se miris mora koji dolazi s ruku ribara. S noktima pocrnjelim od ribljih iznutrica, grabe vodu iz vedra i prskaju je po hladnim i blistavim tijelima još živih životinja. Mi smo išli baš u tom smjeru, ali noću je atmosfera drukčija. Izašavši iz auta shvatila sam da se miris mora pretvara u miris dima cigareta i hašiša, dečki s naušnicama zam-jenjuju stare ribare potamnjele od sunca i život nastav-lja biti život, uvijek i unatoč svemu.

Izašla sam iz auta i uz mene je prošla jedna starija žena neugodna mirisa, odjevena u crveno, držeći u

rukama mačka, također crvenoga, neuhranjenog i slije-pog na jedno oko. Pjevala je neku tužbalicu:

Šetali smo po Ulici Etni.Koliko svjetala,koliko ljudi ima.Vidim mnoštvo mladeži u traperu

prolazeispred kafića.Kako je lijepa Catania uvečer,pod blistavom svjetlošću Mjesečevomplanina je vatreno crvena,zaljubljenima poklanja strast.

Kretala se poput utvare, usporeno, s okrenutim oči-ma i ja sam je radoznalo promatrala čekajući njih dvo-jicu da izađu iz auta. Žena mi je okrznula rukav kaputa i ja sam osjetila čudnovatu jezu; ukrstile smo poglede na sekundu, no to je bilo tako intenzivno i rječito da sam osjetila strah, pravi, ludi strah. Njezin iskrivljen i živahan pogled, nipošto bedast, govorio je: „Tamo unutra pronaći ćeš smrt, nećeš više moći oživjeti srce, djevojčice, umrijet ćeš i netko će baciti zemlju na tvoj grob. Nijednog cvijeta, nijednog."

Naježila sam se; ta me je vještica začarala. Ali, ni-sam više obraćala pozornost na nju, osmjehnula sam se dvojici mladića koji su mi, lijepi i opasni, dolazili u sus-ret.

Pino se jedva držao na nogama, cijelo vrijeme nije progovorio ni riječi, a niti ja i Roberto nismo mnogo pričali kao što smo prije običavali.

Roberto je izvukao velik snop ključeva iz džepa od hlača i jedan od njih ugurao u bravu. Vrata su zaškripi-la, morao je upotrijebiti i nešto snage da ih otvori, a za-tim su se, uz popriličnu buku, zatvorila iza naših leđa.

Ja nisam progovarala, nisam imala što pitati, znala sam što namjeravamo raditi. Popeli smo se trošnim stubama koje je nagrizao zub vremena, zidovi zgrade izgledali su toliko krhko da me počeo hvatati strah ka-ko će neki od njih naglo popustiti i ubiti nas; pukotine, mnogo njih, i bijela svjetlost davale su tim plavim zi-dovima dojam prozirnosti. Zaustavili smo se pred jed-nim vratima iza kojih sam čula glazbu.

„Ima li tu koga?" upitala sam.„Ne, zaboravili smo isključiti radio prije nego smo

izašli", odgovorio mi je Roberto.Pino je odmah otišao u kupaonicu ostavivši vrata ot-

vorena; vidjela sam ga kako piša, držao je u ruci mekani i smežurani penis. Roberto je otišao u drugu sobu da stiša radio i ja sam ostala sama u hodniku znatiželjno bacajući pogled po sobama koje sam mogla vidjeti.

Samodopadni se anđeo vratio s osmijehom na licu, poljubio me u usta i pokazujući prema jednoj sobi re-kao: „Čekaj nas u ćeliji požude, doći ćemo brzo."

„Hehehe", nasmijala sam se, „ćelija požude... čud-nog li imena za sobu u kojoj se ševi!"

Ušla sam u sobu, prilično skučenu. Na zidu su bile izlijepljene fotografije golih modela, isječci iz pornograf-skih časopisa, hentai7 plakati i položaji kamasutre. Na stropu, neizbježna, crvena zastava s Cheovim likom.

7 Japanski erotski stripovi (op. prev.)

„Ma gdje sam završila", pomislila sam, „nekakav muzej seksa... Čija je ovo uopće kuća?"Roberto je stigao s nekakvom crnom tkaninom u ruci. Okrenuo me i vezao maramom, ponovno me zavrtio prema sebi i uzviknuo

smijući se: „Izgledaš kao boginja sreće."Čula sam klik prekidača struje i poslije više nisam uspjela vidjeti ništa.Čula sam korake i šaputanja, onda su mi dvije ruke spustile traperice, skinule dolčevitu i grudnjak. Ostala sam u tangi, samostojećim

čarapama i čizmama s visokim potpeticama. Vidjela sam sebe vezanih očiju i golu, vidjela sam na vlastitom licu samo moje crvene usne koje će ubrzo okusiti nešto njihovo.

Odjednom se broj ruku povećao, bilo ih je četiri. Bilo je to lako razaznati budući da su dvije bile gore i pipale mi grudi, i dvije dolje koje su mi dirale spolovilo kroz tangu i milovale stražnjicu. Nisam uspijevala osjetiti Pinov zadah alkohola, možda je u kupaonici oprao zube. Dok sam zamišljala kako se sve više prepuštam njihovim rukama i taman se počinjala uzbuđivati, osjetila sam straga dodir nekog hladnog predmeta. Bila je to čaša. Ruke su me nastavile dodirivati, no čaša se sve snažnije priljubljivala uz kožu. Uplašena, upitala sam: „Koji je to kurac?"

Osmijeh iz pozadine, a onda nepoznat glas: „Tvoj barmen, dušo, ne zabrinjavaj se, samo sam ti donio pi-će.

Približio mi je čašu ustima i polako sam srknula slatki liker. Oblizala sam usne, a neka druga su me usta strasno poljubila dok su me ruke nastavile milovati, a barmen mi davao piće. Četvrti muškarac me je ljubio.

„Kako imaš lijepu guzu...", rekao je nepoznat glas, „meku, bijelu, čvrstu. Mogu te ugristi?"Nasmijala sam se zbog glupog zahtjeva i odgovorila: „Učini to i gotovo, ne pitaj. Ali jednu stvar hoću znati, koliko vas je?"„Budi mirna, ljubavi", javio se jedan drugi glas iza mojih leda. Osjetila sam jezik koji je lizao kralješke na mojim leđima. Sada je

vlastita slika koju sam zamišljala bila još zavodljivija: vezanih očiju, polugola, petorica muškaraca koji me ližu, miluju i žude za mojim tijelom. Ja sam bila u središtu pažnje i oni su od mene činili ono što je u ćeliji požude dopušteno. Nisam čula ni jedan glas, samo uzdahe i milovanja.

I kada se jedan prst polako uvukao u moju Tajnu, osjetila sam iznenadnu toplinu i shvatila sam da me razum napušta. Osjetila sam se predana njihovim rukama i u meni je tinjala znatiželja da saznam tko su, kako izgledaju. Sto ako je ovaj užitak bio plod čina nekog jako ružnog i slinavog muškarca? U tom trenutku mi to nije bilo važno. I sada se stidim, dnevnice, no znam da kukati nad stvarima nakon što si ih učinio ne služi ničemu.

„Dobro", rekao je konačno Roberto. „Nedostaje još posljednji dio."„Sto?" upitala sam.„Ne brini. Možeš skinuti povez, sad ćemo igrati jednu drugu igru."Malo sam oklijevala sa skidanjem poveza, no onda sam ga polako odvezala s glave i vidjela da smo Roberto i ja sami u sobi.„Pa kamo su otišli?" upitala sam iznenađeno.

„Čekaju nas u drugoj sobi."„Koja se zove... ?" pitala sam zabavljajući se.„Mmm... sala za pušenje. Smotat ćemo jedan joint."Pokušavala sam otići i ostaviti ih. Ova me stanka oh-

ladila i stvarnost se pojavila u svojoj punoj surovosti. Ali, nisam mogla, već sam se upustila u to i morala sam pod svaku cijenu i završiti. Učinila sam to za njih.

Nazirala sam figure u mračnoj sobi, osvijetljenoj sa-mo s tri svijeće na podu. Od malo onoga što se uspije-valo vidjeti, uočila sam da dečki u sobi ne izgledaju ruž-no i to me je utješilo.

U sobi se nalazio okrugli stol i oko njega sjedalice. Samodopadni je anđeo sjeo.

„Ti isto pušiš?" pitao me Pino. ■ „Ne, ne pušim nikada".

„Eh, ne... od večeras ćeš i ti pušiti", kazao je barmen čije sam lijepo građeno i vitko tijelo uspjela zamijetiti, zatim tamnu put i dugu, kovrčavu kosu do ramena.

„Ne, žao mi je što ću te razočarati. Kad kažem ne, onda je ne. Nikad nisam pušila, neću pušiti sada i ne znam hoću li u budućnosti pušiti. Mislim da je to bes-korisno i zato to prepuštam vama."

„Ali, ipak nam nećeš uskratiti lijep prizor", rekao je Roberto udarivši rukom o drvenu površinu stola. „Sjedi tu!"

Sjela sam na stol raširenih nogu, potpetice čizama bile su zabijene u drvo, a vagina otvorena svačijem pog-ledu. Roberto je primakao stolac i usmjerio je upaljenu svijeću prema mojoj stidnici kako bi je osvijetlio. Motao je svoj papirić bacajući pogled najprije na mirišljavu travu, a onda na moju Tajnu. Njegove su oči svjetlu-cale.

4--■v# ■ ■ ■

„Diraj se!" naredio mije. Ja sam onda polako uvukla prst u moju ranu i on se ostavio motanja trave kako bi se posvetio gledanju mog spolnog organa.

Straga mi je prišao netko tko mi je poljubio ramena, uzeo u ruke i priljubio k vlastitom tijelu pokušavajući svojim kopljem ući u mene.

Bila sam razoružana. Spuštenog i ugašenog pogleda. Praznog. Nisam željela gledati.

„E, ne, ne... rekli smo prije... nitko neće penetrirati u nju večeras", rekao je Pino.

Barmen je otišao u drugu sobu i uzeo povez koji mi je prije pokrivao oči. Ponovno su mi ga vezali, a jedna me je ruka prisilila da kleknem.

„Melissa, sada ćemo jedno drugome dodavati joint", čula sam Robertov glas. ,,I svaki put kada ga netko od nas bude imao u ruci, puknut ćemo prstima i dotaknuti tvoju glavu, tako ćeš znati da je na tebe red. Primaknut ćeš se tamo gdje ti mi kažemo, uzet ćeš ga u usta i držati dok ne svrši. Pet puta, Melissa, pet. Od sada vi-še nećemo progovarati. Želim ti uspjeha u poslu."

I na mojim se nepcima sudarilo pet različitih okusa, pet tečnosti petorice muškaraca. Svaki je okus posebna priča, svaki napitak moja sramota. U tim sam trenuci-ma imala dojam i iluziju kako užitak nije samo fizički, nego je i ljepota, radost, sloboda. I stojeći gola među njima osjetila sam pripadnost nekom drugom, nepoz-natom svijetu. Ali, nakon što sam izišla kroz ta vrata či-nilo mi se kao da se moje srce raspada na komade i os-jećala sam neopisiv sram.

Poslije sam se izvalila na krevet i osjetila kako mi ti-jelo trne. Na stolu skučene sobice vidjela sam ekran

svog mobitela kako svjetluca i znala sam da me moji zovu od kuće, bilo je već dva i pol ujutro. No, tada je netko ušao, izvalio se na mene i poševio me, drugi ga je slijedio i usmjerio je svoj penis prema mojim ustima. I kad bi jedan završio, drugi bi izlijevao na mene svoju bjeli-častu tekućinu. Isto tako i ostali. Uzdasi, jauci, mumljanja. I nečujne suze.

Vratila sam se kući puna sperme, zaslinjene šminke, a moja me majka čekala drijemajući na kauču.„Tu sam", rekla sam joj, „vratila sam se."Ona je bila previše pospana da bi me prekoravala zbog dolaska u sitne sate, klimnula je glavom i krenula prema spavaćoj sobi.Ušla sam u kupaonicu, pogledala se u ogledalo i nisam više vidjela sliku osobe koja se prije nekoliko godina tako očarano promatrala.

Vidjela sam tužne oči, izgledale su još jadnije zbog tragova crne olovke koji su klizili niz obraze. Vidjela sam usta koja su večeras bila oskrnavljena više puta i koja su izgubila svoju svježinu. Osjećala sam se preplavljena, uprljana nekim nepoznatim tjelešcima.

Zatim sam prošla sto puta četkom kroz kosu, kako kaže moja majka, onako kako to rade princeze, s vaginom koja i sada dok ti pišem usred noći, miriše na penise.

4. prosinca 2001. 12.45

„Jesi li se zabavila jučer?" pitala me mama jutros nadglasavajući svojim zijevanjem pištanje posude za

espresso. Slegnula sam ramenima i odgovorila kako sam provela uobičajenu večer.„Tvoja je odjeća imala neki čudan miris", rekla je to uz tipičan pogled osobe koja želi znati i razumjeti sve o drugima, pogotovo ako je

o meni riječ.Preplašena, naglo sam se okrenula ugrizavši se za usne. Pomislila sam da nije možda osjetila miris sperme.„Miris čega?" upitala sam glumeći smirenost i rastreseno promatrajući sunce kroz kuhinjski prozor.„Od dima... što ja znam... marihuane", rekla je s gađenjem na licu.Ohrabrena, okrenula sam se, blago osmjehnula i rekla podižući glas: „Ha... znaš, u kafiću je jučer bilo ljudi koji su pušili. Nisam valjda

trebala zatražiti da ugase."Prijekorno me pogledala i kazala: „Dođeš li kući na-pušena, nećeš više van, čak ni zbog odlaska u školu!"„Mmm, odlično", zezala sam se, potrudit ću se naći nekoga dilera od povjerenja. Hvala ti, dala si mi sjajan alibi da ne odlazim na ono

sranje od nastave."Kao da je hašiš jedina stvar koja ti čini loše. Napuši-la bih se grama i grama, samo da nestane ovaj čudan osjećaj praznine, ničega. Kao

da lebdim u zraku i s visine se divim onome što sam jučer učinila. Ne, ono nisam bila ja. Bila je to ona koja se ne voli tako da se prepušta do-dirima pohotnih i nepoznatih ruku, ona koja se ne voli tako da prima spermu petorice različitih ljudi i zagađuje vlastitu dušu u kojoj bol do sada nije postojala.

Ona koja voli sebe sam ja; ja sam ona koja je ove noći vratila sjaj svojoj kosi začešljavajući je brižno sto puta, ona koja je ponovno otkrila djevojačku mekoću svojih usana. I koja se poljubila, dijeleći sa samom sobom ljubav koja ioj je iučer bila uskraćena.

20. prosinca 2001.

Vrijeme je darivanja i lažnih osmijeha, kovanica koje se, zbog naglog izljeva milosrđa, bacaju u ruke Cigana koji s djecom u naručju stoje uz rub ceste. Ja ne volim kupovati darove drugima, kupujem ih sama sebi, možda zato što ih nemam komu darivati. Ovog popodneva izaš-la sam s Ernestom, tipom kojeg sam upoznala na citatu. Učinio mi se odmah simpatičan, razmijenili smo tele-fonske brojeve i počeli se viđati kao dobri prijatelji. Premda, zauzet studijem i svojim tajanstvenim prijatelj-stvima, djeluje pomalo daleko.

Izlazimo često zajedno u kupovinu i ne sramim se kad s njim uđem u trgovinu intimnoga rublja, štoviše, često ga i on kupuje.

„Za moju novu djevojku", kaže uvijek. No, nije mi dosad predstavio niti jednu. Čini se da s prodavačicama ima vrlo prisan odnos, međusobno su na ti i često se ša-le. Ja prevrćem po vješalicama tražeći rublje koje nam-jeravam odjenuti za onoga koji će me voljeti. Držim ga uredno složenog, netaknutog, u prvoj ladici ormara.

U drugoj ladici držim intimno rublje koje nosim tije-kom susreta s Robertom i njegovim prijateljima; čarape bez haltera, istrošene od njihovih nokata, i gaćice s po-malo razderanom čipkom i sitnim, pamučnim nitima koje vise jer su ih prečesto povlačile požudne ruke. Oni to ne primjećuju, dovoljno im je samo da izgledam poput kurve.

U početku sam kupovala samo bijele čipkaste gaćice pazeći da ih dobro uskladim.

„Crno bi ti bolje stajalo", rekao mi je jednom Ernes-tp. „Više odgovara boji tvosa lica i.tvoje kože,,l.„,.................................................................................,_....

Slijedila sam njegov savjet i odonda kupujem samo crnu čipku.

Gledam ga kako sa zanimanjem promatra šarenu tangu, dostojnu neke brazilske plesačice: kričavo ruži-časta, zelena, neonski plava, a kada se želi zadržati na umjerenijem, izabire crveno.

„Doista su čudni ti tvoji komadi", rekla sam mu.On se smijulji i kaže: „Niti jedna kao ti", nakon če-

ga moj ego ponovno ojača.Grudnjaci su uvijek podstavljeni, nikad ih ne uskla-

đuje s gaćicama. Voli kombinirati naizgled sasvim razli-čite boje.

Zatim čarape: moje su gotovo uvijek samostojeće, prekrivene čipkastim obrubom, strogo crne i u žesto-kom kontrastu sa zimskim bljedilom moje kože. On ku-puje mrežaste, koje su daleko od mog ukusa.

Kada mu se neka djevojka sviđa više od drugih, Er-nesto se baca među mnoštvo kupaca nekog velikog tr-govačkog centra i kupuje joj svjetlucavu odjeću oboga-ćenu šarenim šljokicama, s vrtoglavim dekolteima i smjelim prorezima.

„Koliko cura uzme na sat?" šalim se.On se uozbilji i bez odgovora ode na blagajnu. Ja se

tada osjetim krivom i prestajem s budalaštinama.Danas, dok smo se šetali po osvijetljenim trgovina-

ma susrećući mlade i usiljene prodavačice, iznenadila nas je kiša i smočila naše zamotuljke od tvrdog kartona koje smo držali u rukama.

„Sakrijmo se ispod nekog svoda!" rekao je glasno i zgrabio me za ruku.

„Ernesto!," rekla sam to na pola puta između ne-Dodnošliivosli i zafrkancije. ..u Etni nema svodova!" ...,.

Pogledao me zbunjeno, slegnuo ramenima i kazao: „Idemo onda k meni!" Nisam željela ići, naime sazna la sam da je jedan od njegovih sustanara Maurizio, Robertov prijatelj. Nisam ga baš željela vidjeti, a niti to da Ernesto sazna za moje tajne aktivnosti.

Njegova je kuća, od mjesta gdje smo se našli, bila udaljena par stotina metara koje smo prešli brzim hodom držeći se ruku pod ruku. Bilo je lijepo tako užurbano hodati s nekim, ne morajući razmišljati kako se poslije moram izvaliti na krevet i prepustiti se bez kočnica. Voljela bih, bar jednom, biti ta koja odlučuje: kada i gdje to učiniti, koliko će trajati i koliko želje unijeti.

„Ima li koga u kući?" prošapnula sam mu penjući se po stubama i slušajući vlastitu jeku.„Ne", odgovorio je uspuhan, „svi su otišli kući za praznike. Ostao je samo Gianmaria, ali trenutačno ni njega nema." Zadovoljna,

nastavila sam ga slijediti pogledavši se usput u ogledalu na zidu.Njegova je kuća poluprazna, prisutnost četvorice muškaraca je uočljiva: osjeća se nekakav neugodan miris (da, onaj mučan miris

sperme), a nered pokazuje namjeru da zavlada sobama.Bacili smo vrećice na pod i skinuli mokre kapute.„Hoćeš li neku moju majicu... dok se tvoja odjeća ne osuši?"„Može, hvala", odgovorila sam.Nakon što smo ušli u njegovu radnu sobu, otvorio je ormar uz stanovit strah i, prije nego što će ga do kraja rastvoriti, rekao mi da

odem po vrećice.Čim sam se vratila, brzo je zatvorio ormar i ja sam,

onako opuštena i pokisla, poviknula: „Sto tu držiš?Tvoie mrtve žene?" .„....,............____._,_.._..................._ .a..„

Nasmiješio se i odgovorio: „Uglavnom."Znatiželju mi je pobudio način na koji je odgovorio i, kako bi izbjegao nova pitanja, otimao mije vrećice iz ru ku i govorio: „Hajde,

pokaži mi! Što si kupila, curice?"S obje je ruke rastvorio smočeni karton i uronio glavu poput djeteta koje dobiva svoj božični dar. Njegove su oči sjajile dok je vršcima

prstiju izvlačio par crnih gaćica.„ Oh, oh! Pa što radiš s ovim, ha? Za koga ih stavljaš? Ne vjerujem da u njima ideš u školu..."„Svi imamo svojih tajni", rekla sam ironično, svjesna da budim njegovu sumnju.On me je začuđeno pogledao, nakrivio lagano glavu ulijevo i tiho izgovorio: „Tako veliš... ? Pa da čujemo, kakvu bi ti tajnu imala?"Umorna od činjenice što to držim u sebi, dnevnice, rekla sam mu. Nije promijenio izraz lica, ostao je jednako zapanjen kao prije.„I, ne kažeš ništa?" rekla sam iznervirano.„To je tvoj izbor, mala moja. Mogu ti samo reći da se pripaziš."„Sad je prekasno", izgovorila sam to lažno rezigniranim tonom.Pokušavajući pobijediti zbunjenost glasno sam se nasmijala i zatim veselim glasom rekla: „Pa dobro, sad je na redu tvoja tajna."Njegovo je bljedilo jačalo, nesigurnim je pogledom vrludao cijelom sobom.

Ustao je s kauča prošaranog blijedim cvjetovima idugim koracima krenuo prema ormaru. Grubim je pok

retom otvorio jedno krilo, prstom pokazao na izvješeno...mblie i rekao;"Qyo je mojg"..

Prepoznala sam tu odjeću, zajedno smo je kupovali. Visjela je bez etiketa, očito korištena i zgužvana.„Što hoćeš reći, Ernesto?" tiho sam upitala.Njegovi su se pokreti usporili, mišići opustili, a pogled je bio uprt u pod.„Ovu odjeću kupujem sebi. Nosim je i... radim."I ja sam njega uskratila za bilo kakav komentar, u biti nisam ni na što mislila. Nedugo nakon toga pitala sam se kako radi, gdje i

zašto to uopće čini.Počeo je on, a da ga nisam ništa pitala.,yolim se preodijevati u ženu. Počeo sam prije par godina. Zatvorim se u svoju sobu, postavim kameru na stol i preodijevam se. Sviđa

mi se, osjećam se dobro. Poslije se gledam na ekranu i... eto, uzbuđujem se...Katkada to što sam snimio pustim nekom drugom ako to zatraži", spontano i žestoko crvenilo ga je prož-diralo.

Tajac posvuda, samo šum kiše koja je padala s neba, stvarajući dojam tankih metalnih niti koje nas zatvaraju u krletku.„Prostituiraš se?" pitala sam bez okolišanja.Potvrdio je, pokrivši odmah lice objema rukama.„...Meli, vjeruj mi, pružam samo oralne usluge. Poneko zatraži i...metak u guzicu, eto, ali kunem se, to ne radim nikada... Da bih

mogao platiti studij, znaš da si to moji roditelji ne mogu priuštiti...", htio je nastaviti izvlačeći još neko opravdanje. U svakom slučaju, znam da mu se sviđa.

„Ne prekoravam te, Ernesto", rekla sam nakon nekog vremena gledajući pozorno prozor po kojem su ner-vozno, bljeskaj Jkapljice.

.Vidiš... svatko odlučuje o svom životu. Sam si to rekao prije nekoliko minuta. Katkada i pogrešni putovi mogu biti ispravni, i obrnuto. Važno je slijediti sebe i vlastite snove, jer, ako uspijemo u tome, moći ćemo reći da smo izabrali dobro za sebe. A sada želim znati zašto to radiš... uistinu", bila sam licemjerna, znam.

Pogledao me tada nježno, očima u kojima je bilo bezbroj pitanja, a onda je upitao: ,,A ti, zašto to radiš?"Nisam odgovorila, no moja je šutnja rekla sve. Moja je savjest tako divljala, da sam, kako bih je ukrotila, rekla spontano, bez srama:

„Zašto se ne preodjeneš za mene?"„Zašto sad to tražiš od mene?"To nisam ni ja znala.Pomalo zbunjena, tiho sam rekla: „Zato što je lijepo vidjeti dva različita identiteta u jednom tijelu, muškarca i ženu u istoj koži. I još

jedna tajna: ta činjenica me uzbuđuje. I to jako. I na koncu, oprosti... to je nešto što se sviđa i tebi i meni, nitko nas ne prisiljava da to činimo. Užitak nikad ne može biti pogreška, nije li tako?"

Vidjela sam kako se njegova sprava nadražuje ispod hlača i kako to, svejedno, pokušava prikriti.„Učinit ću to", rekao je odrješito. Iz ormara je uzeo komad odjeće i jednu majicu koju je bacio prema meni.„Oprosti, zaboravio sam ti je dati. Stavi je."„Ali moram se skinuti", kazala sam.„Sramiš se?"„Ma ne, možeš si misliti", odgovorila sam.

Svukla sam se, a njegova je uzbuđenost rasla zbogmoje golotinje. Uvukla sam se u veliku ružičastu majicu

. „„s, natpisom $ye, bye Baby s MarUyn koja je namigivala

okom, Marilvn koja je promatrala mog prijatelja dok se odijevao, neku vrstu uzvišenog i zanosnog obreda. Odi-jevao se okrenut leđima, uspijevala sam vidjeti samo nje-gove pokrete i liniju tange koja je dijelila njegove pravil-ne guzove. Okrenuo se: kratka crna minica, samostojeće mrežaste čarape, čizme s vrlo visokim potpeticama, top zlatne boje i podstavljeni grudnjak. Eto kako je preda mnom izgledao prijatelj kojeg sam uvijek vidjela u La-coste majicama i levisicama. Moja uzbudenost nije bila uočljiva, ali je postojala.

Iz utegnute je tange bez ikakvih problema izvirila njegova sprava. Pomaknuo ju je i protrljao.

Izvalila sam se na krevet i pozorno gledala, kao da je riječ o predstavi. Željela sam se dodirivati, pa čak i gos-podariti njegovim tijelom. Zapanjila me vlastita, gotovo muška hladnokrvnost, kojom sam ga promatrala dok je masturbirao. Njegovo je lice bilo izobličeno i orošeno sitnim kapljicama znoja, a moja je ugoda pristizala bez penetracije, bez milovanja, isključivo iz glave, iz mene.

Njegova je pak bila snažna i očita, vidjela sam kako štrca i čula njegov hropac koji se prekinuo u trenutku kad je otvorio oči.

Izvalio se uz mene na krevet, zagrlili smo se i zadri-jemali zajedno s Marilvn koja je namigivala prema poz-laćenoj perlici s Ernestova topa.

3. siječnja 2002. 2.30 ujutro

Ponovno u kući-muzeju, s istim osobama. Ovoga puta smo se igrali tako da sam ja bila zemlja, a oni

koji je prekopavaju. Pet različitih crva kopalo je brazde po mome tijelu, pa je zemljište po povratku kući bilo sklono odronima i mrvljivo. Jedna stara požutjela podsuknja moje bake visjela je u mom ormaru. Odjenu-la sam je, osjetila miris omekšivača i miris nekih prošlih vremena koji su se miješali s apsurdnom sadašnjošću. Raspustila sam kosu preko ramena, zaštićenih tom prošlošću koja je pružala utjehu. Raspustila sam je, onjušila i otišla u krevet s osmijehom koji se ubrzo pret-vorio u plač. Suzdržani.

9. siječnja 2002.

U Ernestovu domu nije bilo previše tajni. Povjerila sam mu kako je ono što se dogodilo rodilo u meni želju da vidim jednog muškarca u drugom. Želim vidjeti dva muškarca kako se ševe, da. Vidjeti ih kako se ševe, ona-ko kao što su do sada mene ševili, jednakom nasilnoš-ću, jednakom brutalnošću.

Ne uspijevam se zaustaviti, jurim brzo kao prut koji se prepustio struji neke rijeke. Učim se drugima reći ne i samoj sebi da, tako da onaj najskriveniji dio mene izađe van ne mareći za svijet koji me okružuje. Učim.

„Ti si jedno vječito otkriće, Melissa. Kako bih ka-zao... rudnik maštarija i imaginacije", izgovorio je to glasom promuklim od sna iz kojeg je tek izišao.

„Kunem ti se, Ernesto. Čak bih to i platila", rekla sam grleći ga.

„Onda?" pitala sam nestrpljivo nakon kraće šutnje.„Onda što?"

„Ti koji si tu, hm... domaći... Ne poznaješ nikoga tko bi dopustio da ga se gleda?"„Ma daj, što ti pada na pamet! Zar ne možeš biti dobra dobrica i raditi normalne stvari?"„Osim što mi biti dobra dobrica uopće ne pristaje", rekla sam, „što podrazumijevaš pod tim - normalne stvari?"„Stvari za šesnaestogodišnjakinje, Meli. Ti cura, on dečko. Uravnotežena ljubav i seks, koliko treba."„Ma, to je za mene prava perverzija!," rekla sam histerično, „ukratko... život po crti: subote navečer na Trgu Teatro Massimo, nedjelje

ujutro: doručci uz more na rivi, seks strogo krajem tjedna, povjeravanja roditeljima i tako dalje i tako dalje... Bolje je ostati sam!"Još uvijek šutnja.„I na koncu, ja sam takva, ne želim se mijenjati ni-zašto. Ali vidi, molim te, tko se javlja!" viknula sam mu u lice šaleći se.Nasmijao se i pomilovao me po glavi.„Malena, ja te volim, ne bih htio da ti se ikada dogodi bilo što ružno."„Dogodit će mi se ako ne učinim ono što želim. I ja tebe volim."Pričao mi je o dvojici mladića, studenti su zadnje godine prava. Upoznat ću ih sutra, poslije škole će doći po mene u Villu Bellini,

ispred fontane po kojoj plove labudovi. Nazvat ću svoju majku i reći joj da ću cijelo popodne biti vani zbog tečaja glume.

10. siječnja 2002. 15.45

„Vi žene ste stvarno glupače! Gledati dvojicu muškaraca kako se ševe... Ah!", kazao je Germano koji je bio za volanom. Njegove su oči bile krupne i crne, lice široko i pravilnih crta nad kojim su se nadvile prekrasne crne kovrče. I da nije imao svijetlu put, izgledao bi poput snažnoga, predivnog mladog Afrikanca. Sjedio je za upravljačem kao Kralj šume, visok i veličanstven. Dugi i vretenasti prsti prislonjeni na volan, čelični prsten s plemenskim obilježjima koji je odudarao od bijele puti ruke i njezine nevjerojatne mekoće.

Umjesto mene, sa zadnjeg je sjedišta odgovorio nježnim i ljubaznim glasićem drugi mladić tankih usana: „Pusti je na miru, ne vidiš daje nova? Još je tako sićušna... Gledaj, kakvo lijepo lišće, tako nježno. Sigurna si, malena, da to želiš?"

Potvrdno sam klimnula glavom.Od onoga što sam razumjela, njih dvojica su pristala na ovaj susret jer su dugovali neku uslugu Ernestu, premda nisam shvatila za

što se odužuju. Germano je bio iznerviran zbog te situacije, i da je mogao, najradije bi me ostavio uz rub ove puste ceste kojom smo prolazili. No ipak, nekakav mu je čudnovat zanos isijavao iz očiju, bio je to nekakav blagi osjećaj koji mi je dolazio na mahove. Tijekom vožnje tišina nam je pravila društvo. Vozili smo se seoskim cestama, trebali smo stići do Gianmarijine kuće, jedinog mjesta gdje nas nitko neće smetati. Bilo je to staro imanje izgrađeno od kamena i okruženo stablima masline i jele. Nešto dalje su

se vidjeli redovi loze, mrtve u ovo doba godine. Vjetar je snažno puhao, i kad je Gianmaria sišao kako bi otvorio ogromna željezna vrata, na desetine listova uletjelo je u auto padajući mi na glavu. Hladnoća je grizla, prepoznatljiv miris vlažne zemlje i lišća koje već dugo vre-mena trune pod vodom. Držala sam torbicu u ruci i stajala uspravno na svojim visokim potpeticama, stisnuvši se zbog studeni; osjećala sam zaleđeni vrh svoga nosa i nepomične, umrtvljene obraze. Došli smo do glavnog ulaza na kojem su urezana imena što su ih brojna djeca utisnula u drvo tijekom svojih ljetnih igara, u znak vlastite prolaznosti kroz vrijeme. Bila su tu i imena Germana i Gianmarije... Moram žuriti, dnevnice. Moja je majka širom otvorila vrata i rekla da trebam ići s njom kod tete (slomila je kuk, u bolnici je).

11. siječnja 2002.

San koji sam prošle noći sanjala.Izlazim iz aviona, nebo nad Milanom dočekuje me srditim, neprijateljskim licem. Leden i ljepljiv vjetar kvari i čini teškom moju

kosu, upravo uređenu kod frizera. Pod sivkastom svjetlošću moje lice dobiva tamnu boju, a moje oči djeluju prazno, obrubljene su tankim fosforescentnim krugovima koji me čine još čudnijom.

Moje su ruke hladne i bijele, kao u mrtvaca. Dolazim u zgradu aerodroma i ogledavam se na jednom staklu: uočavam svoje mršavo i blijedo lice, svoju dugu, raščupanu, i sad već, užasnu kosu, moje su usne stisnute, hermetički zatvorene. Osjećam neku čudnu, bezraz-ložnu uzbuđenost.

Zatim se ponovno ugledam, i to tako kao da se radi o mom vlastitom odrazu u ogledalu, ali na nekom drugom mjestu. Umjesto da sam na aerodromu, odjevena u svoju uobičajenu odjeću poznatih etiketa, odjednom se nalazim u nekoj mračnoj i smrdljivoj ćeliji do koje dopire tako malo svjetla da čak ne uspijevam vidjeti u što sam odjevena, u kakvom sam stanju. Plačem, sama sam. Vani bi trebala biti noć. Na dnu hodnika nazirem nekakvu ljuljajuću svjetlost, no snažno obojenu. Nikakvog šuma. Svjetlost u hodniku se primiče. Sve je bliže i straši me jer ne čujem niti jednog koraka. Muškarac koji dolazi kreće se vrlo oprezno. Visok je, snažan.

Obje ruke prislanja na rešetke i ja se, brišući lice, podižem i idem mu ususret. Svjetlost baklje osvijetlila je njegovo lice dajući mu đavolski izgled, dok je ostatak tijela i dalje nepoznat. Vidim njegove ogromne, požudne oči neodređene boje i velike, poluotvorene usne iza kojih se nazire niz izrazito bijelih zubi. Stavlja prst pred usta dajući mi do znanja da ne progovaram. Nastavljam promatrati izbliza njegovo lice i uočavam koliko je očaravajuće, misteriozno i prelijepo. Osjećam žestok udar u času kada svoje savršene prste prislanja na moje usne čineći kružne pokrete. To radi nježno, moje su usne već vlažne i ja se, jednim gotovo nesvjesnim pokretom, još više približavam rešetkama gurajući svoje lice među njih. Njegove su oči zasjale, no mirnoća je savršena i bezvremenska: njegovi prsti ulaze duboko u moja usta čija im slina omogućava da lakše klize.

Zatim ih izvlači van i uz pomoć druge ruke para moju trošnu odjeću na gornjem dijelu tijela otkrivajući oble arudi. Rradavice su tvrde i izbočene zbog hladnoće

koja ulazi kroz prozorčić, a na dodir njegovih vlažnih prstiju postaju još izbočenije. Prislanja svoje usne na moja prsa, najprije ih mirišući, a onda ljubeći. Zabacujem glavu unazad od užitka, ali moje poprsje ostaje nepomično, ono se podaje samo njegovim željama. Zastao je, gleda me i smiješi se. Jednom rukom prekapa po svojim haljama, koje mi, nakon što sam se primakla, odaju da je riječ o čovjeku koji pripada crkvenim krugovima.

Čuje se zveckanje ključeva i zvuk željeznih vrata koja se polako zatvaraju. On je unutra. Sa mnom. Nastavlja parati moju odjeću duž cijelog tijela, otkriva trbuh, i ide još niže, ondje gdje je moja najvrelija točka. Polako me poliježe na zemlju. Uranja svoju glavu i jezik medu moje noge. Više mi nije hladno, želim se osjetiti, spoznati preko njega. Vučem ga prema sebi i osjećam vlastite sokove na njemu. Opipavam ispod tunike njegov uzdignuti i prelijepi ud pod mojom rukom koja sve groz-ničavije pretražuje... Njegov penis pod haljom želi van i ja mu pomažem podižući crni plašt.

Ulazi u mene, naše se tečnosti susreću. Čudesno klizi poput noža kroz vrući maslac, ali me ne ozljeđuje. Izvlači svoj ud i sjeda u kut. Ja ga puštam da čeka i tek kasnije mu se približavam. Ponovno uranja u moju zapjenjenu plažu. Dovoljno je par snažnih, odsječnih i iznenadnih zamaha da me dovede do beskrajna užitka. Sjedinjeni smo. Odijeva se i napušta me još uplakaniju nego što sam bila prije.

Onda otvaram oči i ponovno sam na aerodromu, promatram svoje lice.Jedan san u drugome. San koji je jeka onoga što se zbilo jučer. Njegove su oči bile poput

Vatra s kamina je bacala svjetlost na njih, blještale su. Gianmaria je ušao u sobu s dvjema cjepanicama i par grana. Stavio ih je u kamin koji je počeo obasjavati prostoriju čineći je gostoljubivom. Obuzimala me je nekakva nepoznata i ohrabrujuća toplina. Ono što sam gledala nije u meni izazivalo bilo kakav osjećaj zgrože-nosti i stida, naprotiv. Izgledalo je kao da su moje oči već naviknute na takve prizore i strast, koja je kroz cijelo to vrijeme tukla ispod moje kože; izletjela je van i pogodila lica dvojice mladića koji su, ne želeći, bili u mojim rukama. Vidjela sam ih kako se zapliću jedan u drugog: ja u naslonjaču pored kamina, oni na kauču nasuprot mene. Gledali su se i dodirivali s ljubavlju. Svaki njihov uzdah bio je jedan „volim te" upućen onom drugom, a svaki njihov zamah koji je u meni odjekivao ra-zarajuće i bolno, za njih je bio nevino milovanje. I ja sam željela biti dio te neshvaćene intime, dio njihova nježnog, ljubavnog utočišta, no nisam se nudila, samo sam gledala, kako je bilo i dogovoreno. Bila sam gola i čista, tijelom i mislima. Onda je Germano bacio jedan blaženi pogled prema meni. Ispleo se iz čvora i, na moje iznenađenje, kleknuo preda me i polako mi razdvojio bedra. Čekao je jedan moj mig kako bi uronio u taj svijet. Uspijevao je u tome neko vrijeme, a onda je ponovno bio ono što jest, snažan i neumoljivi afrički Kralj. Zauzeo je moje mjesto i povlačeći me za kosu usmjerio prema svom spolovilu. U tom sam trenutku zapazila njegove oči. To je bio čas u kojem sam shvatila da njegova strast nije drukčija od moje: držale su se za ruku, sudarile se i na koncu spojile. Zatim su njih dvojica

promatrati s kožom užarenom od crvenog plamena iz kamina, sama.

24. siječnja 2002.

Zima me opterećuje, u svakom smislu. Dani su tako isti i monotoni da ih više nije moguće podnositi. Vrlo rano buđenje, škola, svađe s profesorima, povratak kući, pisanje domaćih radova do zapanjujuće kasnih sati, gledanje nekakve budalaštine na televiziji i, kada oči iz-drže, čitanje poneke knjige i onda spavanje. Tako protječe dan za danom, ne računajući kakav iznenadni poziv samodopadnog anđela i njegovih vragova; u tom se slučaju odijevam kako najbolje mogu, svlačim odjeću marljive učenice i nosim ono čime žena izluđuje muš-karce. Zahvalna sam im jer mi daju priliku da se od-maknem od sivila i budem nešto drugo.

Kada sam doma, odem na internet. Tražim, pretražujem. Tražim sve ono što me uzbuđuje i što mi kvari raspoloženje u isto vrijeme. Tražim uzbuđenje koje se rađa iz ponižavanja. Tražim uništenje. Tražim bizarne osobe, one što mi šalju sado-mazo fotografije, koji se odnose prema meni kao prema pravoj kurvi. One koji se žele rasteretiti. Bijesa, sperme, tjeskoba, strahova. Ja nisam drukčija od njih. Moje oči poprimaju bolesni sjaj, moje srce tuče kao ludo. Vjerujem (ili se zavaravam?) da ću u labirintima mreže pronaći nekoga tko će biti spreman voljeti me. Tkogod to bio: muškarac, žena, starac, mladić, oženjeni, single, gay, transseksualac. Svi.

Prošle sam noći otišla u lezbo-room. Probati sa ženom Frleia mi <;P UP oarli 11 nntnunnsti Narincim m«

zbunjuje, plaši. Neke su mi se od njih javile, ali sam ih odmah škartirala ne pogledavši ni fotografije.Jutros sam našla jedan e-mail na svojoj adresi: neka djevojka, dvadeset joj je godina. Kaže da se zove Leti-zia, i ona je iz Catanije.

Poruka govori malo, samo njezino ime, dob i broj telefona.

1. veljače 2002. 19.30

U školi su mi ponudili ulogu u kazališnoj predstavi.Konačno ću dane ispuniti nečim zabavnim. Predstava će biti za nekih mjesec dana, u jednom kazalištu u centru.

5. veljače 2002. 22.00

Nazvala sam je, ima pomalo kreštav glas. Govor joj je živahan i neusiljen, za razliku od mojega, melankoličnog i teškog. Nakon nekog vremena sam se opustila, nasmiješila. Nisam uopće željela znati bilo što o njoj i njezinu životu. Moja je jedina znatiželja bila da je upoznam fizički. I doista, upitala sam je: „Oprosti, Le-tizia... imaš li neku fotku koju mi možeš poslati?"

Glasno se nasmijala i uzviknula: „Jasno! Uključi PC, poslat ću ti je za sekundu, dok smo još na liniji pa ćeš mi reći što misliš.",,OK!" rekla sam zadovoljno.

Lijepa, nevjerojatno lijepa. I gola. Koketna, senzual-na, dopadljiva.

Promucala sam:" To si doista ti?"„Pa jasno! Ne vjeruješ?"„Da, da, normalno da vjerujem...Ti si...predivna...",

izgovorila sam zapanjena (i zatupljena!) fotografijom i vlastitim oduševljenjem. Ne sviđaju mi se žene, u stva-ri... ne okrećem se kada ulicom prođe lijepa žena, ne žudim za ženskim oblinama i nisam nikada ozbiljno po-mislila na odnos sa ženom. Ali, Letizia ima anđeosko li-ce i lijepe, sočne usne. Ispod trbuha sam vidjela ljupki otočić uz koji bih mogla pristati, bujan i razveden, mi-rišljav i puten. I grudi, kao dva slatka brežuljka na čijim su vrhovima dva velika, ružičasta kruga.

„A ti?", upitala me, „imaš li ti kakvu fotku za me-ne?"

„Da", rekla sam, „pričekaj trenutak."Izabrala sam jednu slučajno, izvukla sam je iz me-

morije računala.„Izgledaš kao anđeo", kazala je Letizia, „prekrasna

si."„Da, izgledam poput anđela... Ali to nisam, doista",

rekla sam pomalo koketno.„Melissa, želim da se vidimo."„I ja se tome nadam", odgovorila sam.Onda smo završile razgovor, a ona mije poslala SMS

s tekstom: „Prelazila bih vrelim poljupcima preko tvog vrata, dok bih te rukom istraživala."

Odmaknula sam gaćice, uvukla se ispod pokrivača i okončala slatku torturu koju je Letizia nesvjesno zapo-čela.

7. veljače 2002.

Danas sam kod Ernesta ponovno vidjela Gianmari-ju. Bilo mu je jako drago, čvrsto me zagrlio. Rekao mi je kako su se, zahvaljujući meni, između njega i Germana stvari promijenile. Nije mi objasnio glede čega, a ja ni-sam ni pitala. Svejedno, ostao mi je nejasan motiv koji je nagnao Germana da se tako ponaša one noći. Očito sam ja bila razlog. Ali zbog čega? Zašto? Ja sam samo bila onakva kakva jesam, dnevnice.

8. veljače 2002.

I dalje pretraživanja, neće nikada prestati sve dok ne pronađem ono što hoću. Ali, u biti ne znam što tražim. Traži, nastavi tražiti, Melissa, stalno.

Ušla sam na neki chat s nadimkom ,,whore", u sobu „Perverzni seks". Tražila sam među raznim opcijama profila, ubacila nekoliko podataka koji su me zanimali. On me je odmah kontaktirao. ,,The_carnage" ; bio je iz-ravan, jasan, nametljiv, i ja sam ga upravo takvog željela.

„Kako voliš da te ševe?" tako je započeo.I ja sam odgovorila: „Brutalno, želim da se postupa

sa mnom kao s predmetom."„Želiš li da ja postupam s tobom kao s predmetom?"„Ne želim ništa. Učini ono što moraš."„Ti si moja kurva, znaš li to?"„Meni je teško biti bilo čija, nisam niti svoja."Počeo mi je objašnjavati kako i gdje bi mi stavio ku-

rac, koliko bi ga dugo imala u sebi i kako bih uživala.

Poslane su riječi sve brže protjecale pred mojim oči-ma. Moj se želudac povijao, u meni je pulsirao život i jedna tako primamljiva želja da nisam mogla ništa nego predati se. Te su riječi bile pjev sirena i ja sam mu se svjesno, iako s bolom, izložila.

Tek nakon što me izvijestio da je svršio u ruku, pi-tao me koliko imam godina.

„Šesnaest", napisala sam mu.Utipkao je „smile" čuđenja duž cijelog ekrana, na-

kon čega je uslijedio jedan nasmiješeni. Zatim: „Ma daj! Komplimenti!"

„Za što?"Već si tako iskusna..."„Da."„Ne vjerujem."„Što hoćeš da ti kažem... Uostalom nije ni važno što

znam, nikad se nećemo vidjeti. Ti nisi iz Catanije."„Kako nisam?! Da, iz Catanije sam."Sranje... ! Imati još i nesreću da se spojiš s nekim iz

Catanije.„I što sad hoćeš od mene?" pitala sam ga, sigurna u

odgovor.„Hoću te poševiti."„Sad si to učinio."„Ne", još jedan smile, „zapravo."Razmislila sam par sekundi i onda utipkala svoj broj

mobitela. U trenutku kad sam ga trebala poslati na ča-sak sam oklijevala. Onda mije njegovo „Hvala!" dalo do znanja kakvu sam pizdariju upravo učinila.

Ne znam ništa o njemu, samo da se zove Fabrizio i da ima 35 godina.

Sastanak je za pola sata u Ulici Corso Italia.

21.00

Jako dobro znam da se đavao katkada predstavlja pod lažnim ruhom i otkriva svoj pravi identitet tek na-kon što te je osvojio. Isprva te gleda svojim zelenim i blještavim očima, zatim ti se dobrodušno nasmiješi, nježno poljubi u vrat i onda proguta.

Čovjek koji se našao preda mnom bio je elegantan, ne odviše lijep; visok, krupan, prosijede i prorijeđene kose (tko zna ima li doista 35 godina?), zelenih očiju i sivih zuba.

Prvi je dojam bio očaravajući, no čim sam pomislila na to da se radi o istom čovjeku s chata, ustuknula sam. Hodali smo po čistim pločnicima iznad kojih su blješta-li izlozi elegantnih trgovina. Pričao mi je o sebi, svome poslu, supruzi koju nije nikada volio ali je bio prisiljen na ženidbu zbog rođenja curice. Ima ugodan glas, ali i bedast smijeh koji mi ide na živce.

Dok smo hodali, zagrlio me oko pasa i ja sam se prigodno nasmiješila, iznervirana njegovom nasrtlji-vošću i uznemirena zbog onog što će se dogoditi pos-lije.

Mogla sam jednostavno otići, uzeti moj skuter i vra-titi se kući, gledati svoju majku kako mijesi brašno za tortu od jabuka, slušati sestru kako čita na glas, igrati se s mačkom... Mogla sam mirno uživati u normalnosti i lijepo živjeti unutar nje, imati sjaj u očima samo zato što sam dobila dobru ocjenu u školi, stidljivo se osmje-hivati zato što mi je upućen kompliment; ali ništa me ne začuđuje, sve je prazno i isprevrtano, uzaludno, liše-no sadržaja i okusa.

Slijedila sam ga do njegova auta kojim smo izravno otišli u jednu garažu. Strop je bio vlažan, a kutije i alat su zatrpavale ionako mali prostor.

Fabrizio je ušao u mene polako, pažljivo je legao na mene i srećom nisam osjetila težinu njegova tijela na sebi. Htio me poljubiti, no ja sam okrenula glavu jer to nisam željela. Nitko me ne ljubi, još od Danieleovih vremena; toplinu svojih uzdaha čuvam za odraz vlastitog lika u ogledalu. Mekoća mojih usana bila je i prečesto u dodiru s pohotnim udovima vragova predvođenih samodopadnim anđelom, no oni je svejedno, u to sam sigurna, nisu okusili. Zato sam i pomakla glavu da bih izbjegla kontakt s njegovim usnama, ali sam se potrudila da ne primijeti moje gnušanje. Pretvarala sam se da želim promijeniti položaj, a on je svoju umiljatost koja me isprva iznenadila, poput zvijeri preobrazio u sirovo divljaštvo mumljajući i glasno izvikujući moje ime dok je prstima stiskao moje tijelo na bokovima.

„Tu sam", govorila sam mu, a situacija je djelovala groteskno. Nisam razumjela zašto izgovara moje ime, no ostati ravnodušnom na njegova dozivanja činilo mi se nepriličnim. Zbog toga sam ga umirivala govoreći: „Tu sam", i on se pomalo smirivao.

„Pusti me da svršim unutra, daj, molim te... Pusti me da svršim unutra", govorio je izobličen od užitka.„Ne, ne možeš."Izvukao se naglo izgovarajući još glasnije moje ime koje se zatim pretvaralo u sve promukliju jeku, u dugi, završni uzdah. Zatim se,

nezadovoljan, vratio na mene. Spustio se niže: bio je još jednom u meni, njegov me jezik užurbano dodirivao, bez uvažavanja. Mojega užitka

> <— y J

nije bilo, njegov se vraćao. Nešto nevažno što me se nije ticalo.„Imaš velike, sočne usmine, baš za ugristi. Zašto ih ne depiliraš? Bila bi još ljepša."Nisam odgovorila, ne tiče ga se što radim sa svojim usminama.Zvuk nekog auta nas je prestrašio, odjenuli smo se na brzinu (jedva sam dočekala) i izišli iz garaže. Pogladio me po bradi i rekao:

„Malena, sljedeći će nam put biti komotnije."Iskrcala sam se iz auta koji je imao zamagljene prozore. Na ulici su svi primijetili da sam nepočešljana i smućena izišla iz auta za čijim

je volanom sjedio prosjedi muškarac razvezane kravate.

11. veljače

U školi ne ide baš najbolje. Bit će da sam lijena i površna, a profesori previše ukalupljeni i kategorični... Možda ja općenito imam pomalo idealističku viziju škole i nastave, svejedno, stvarnost me potpuno razočarava... Mrzim matematiku! Činjenica da matematika nije mišljenje me ljuti. I još ta glupača od profesorice koja me stalno naziva neznalicom, a nije u stanju ništa objasniti. U oglasniku „Mercatino" tražila sam oglase za privatne instrukcije i naišla sam na par zanimljivih. Samo je jedan od nastavnika imao slobodnih termina. Muškarac je, po glasu bi se reklo prilično mlad. Sutra se trebamo naći radi dogovora.

Letizia mi se vrti po glavi od jutra do mraka, ne znam što mi se događa. Katkad mi se čini da sam spremna na sve.

22.40

Nazvao me Fabrizio, dugo smo pričali. Pitao me je imam li kakvo mjesto na raspolaganju za one stvari. Odgovorila sam da nemam.„Onda je vrijeme za jedan lijepi dar", rekao je.

12. veljače

Otvorio mi je vrata odjeven u bijelu majicu i crne bokserice, mokra kosa i naočale laganih okvira. Ugrizla sam se za usnu i pozdravila ga. On je pozdravio osmijehom i kad je izgovorio „Izvoli Melissa, raskomoti se", imala sam isti onaj osjećaj iz vremena kada sam kao mala miješala mlijeko, naranče, čokoladu, kavu i jagode, sve u razmaku od jednog sata. Viknuo je nekome tko se nalazio u drugoj prostoriji obavijestivši da ide sa mnom u sobu. Otvorio je vrata i prvi sam put ušla u spavaću sobu normalnog muškarca: bez pornografskih slika, bedastih trofeja, bez nereda. Zidovi su bili oblijepljeni starim fotografijama, plakatima ostarjelih heavy-metal skupina i impresionističkim reprodukcijama. Bila sam opijena nekakvim specifičnim, zavodljivim mirisom.

Nije se ispričao zbog toga što je bio doista neformalno odjeven i meni je bilo prilično simpatično što to nije učinio. Rekao mi je da sjednem na krevet dok je on uzimao stolac pokraj radnog stola, približio ga i sjeo nasuprot meni. Bila sam malo smetena... K vragu! Očekivala sam sterilnog profesorčića s puloverom na V žute boje, kosom počešljanom na razdjeljak i obojanom u nijansu

koja je u skladu s puloverom. Preda mnom je bio mlad muškarac, osunčan, namirisan i beskrajno privlačan. Još nisam bila skinula kaput i on mije kazao smijući se: „Ej, neću te valjda pojesti ako ga skineš."

I ja sam se nasmijala, nezadovoljna činjenicom što me ne može pojesti. Još nisam bila zapazila njegove cipele: na sreću, bijelih čarapa nije bilo, samo jedan tanak gležanj i njegovano, osunčano stopalo koje je radilo koncentrične pokrete dok smo mi raspravljali o cijeni, programu i terminima za poduku.

„Moramo se vratiti jako, jako unazad", rekla sam.„Ne brini se, počet ćemo s tablicom množenja", namignuo je.Sjedila sam na rubu kreveta, s prekriženim nogama i s rukom koja stiskala drugu ruku.„Kakav lijep način sjedenja", prekinuo me dok sam ja pričala o svojoj profesorici iz matematike.Ponovno sam se ugrizla za usne i uzdahnula kao da hoću reći „Ma da, nemojte, što govorite...!"„Ah, zaboravio sam. Zovem se Valerio, nemoj me nikada zvati profesore, osjećat ću se prestaro", rekao je od-glumivši prijetnju uz

podignuti prst, mijenjajući temu razgovora.Malo sam oklijevala, nakon toliko šala s njegove strane, očito je bio moj red da nešto smislim.Pročistila sam malo glas i polako izgovorila: „A što ako bih te ja namjerno željela zvati profesore ?"Ovoga puta je on zagrizao usnu, mahnuo glavom i upitao: ,,A zašto bi ti to ikada trebala poželjeti?"Podigla sam ramena i nakon kraće stanke rekla: „Za-

„Zovi me kako hoćeš, ali me ne gledaj tako", kazao je vidno uznemiren.Evo, ponovno počinjem, uvijek ista priča. Sto mogu, ne uspijevam se suzdržati od provociranja onog tko je preda mnom i tko mi se

sviđa. Pogađam ga svakom riječju i svakom šutnjom, tako se osjećam dobro. To je ig-ra.

18. veljače 20.35

U kuhinji već večeraju. Ja sam se na trenutak izdvojila radi pisanja, želim se uvjeriti u to što se dogodilo.Danas sam imala prvi sat s Valerijom. Uz njega nešto uspijevam razumjeti, valjda zato što je lijepo promatrati njegova ramena ili

vretenaste, elegantne prste koji slijede pomicanje kemijske olovke. Uspjela sam riješiti nekoliko zadataka, iako s naporom. On je bio vrlo ozbiljan, profesionalan i to ga je činilo još privlačnijim. Zarobio me. Pogledavao me s divljenjem, no svejedno se trudio ostati suzdržan kako moja malicioznost ne bi utjecala na njegov posao.

Odjenula sam usku suknju za tu priliku. Bezočno sam ga htjela osvojiti. U trenutku kad sam se ustala i krenula prema vratima, pratio me je na način da je hodao gotovo na meni. Ja sam, poigravajući se, izmjenjivala brze i duge korake sporima dopuštajući tako da mi se približi, i onda se odmah udaljavala.

Dok sam pritiskala dugme zovući lift, osjetila samnjegov dah na vratu. Saptom mi je rekao: „Drži slobodnu liniin sutra između 22 i 22.15." „^....., .„ _......._..,

19. veljače 2002. 22.30

Dvije vijesti (kao i obično, jedna dobra i druga loša).Fabrizio je kupio mali stančić u središtu gdje se možemo nalaziti da nas naše obitelji ne otkriju.Sav zadovoljan vikao je u slušalicu: „Montirao sam ogroman ekran nasuprot kreveta, pa ćemo moći gledati neke filmiće malena. Ah

da, jasno, i ti ćeš imati ključeve. Jedan veliki poljubac u tvoje lijepo lišće. Bok, bok." To je, jasno, loša vijest.Nije mi ostavio vremena ni da odgovorim, da izrazim svoju zbunjenost, svoje dvojbe. Čini mi se previše nepromišljenim to što je

učinio. Moja je namjera bila otići samo jednom u krevet i onda - doviđenja i hvala. Ne želim postati ljubavnica oženjenog čovjeka s djetetom na teretu! Ne želim njega, njegov stan, njegov divovski ekran s pornofilmovima, ne želim da kupi moju bezbrižnost kao što kupuje jedan od svojih uobičajenih proizvoda visoke tehnologije. Dovoljno sam patila s Da-nieleom i samodopadnim anđelom, i sada kada počinjem živjeti onako kao hoću, pojavljuje se debelo strašilo s kravatom i kaže kako se želi seksualno vezati uz mene. No, kazne stalno lebde nad našim glavama, mačevi naoštrenih vrhova spremno čekaju da nas pogode posred glave kada se to najmanje nadamo. A mač će udariti i po njemu jer ću ja zgrabiti dršku.

A sad lijepa vijest.Poziv je stigao točno na vrijeme i na vrijeme se okončao.Sjedila sam gola na tlu i koža mi je dodirivala hladni, mramorni nod mnie sobe Tplpfnn n mri i niponv

uzdišući glas, tako fluidan i puten. Ispričao mi je jednu svoju maštariju. Ja sam slušala njegovo predavanje u učionici, u jednom sam ga trenutku zamolila da odem u WC i dok sam to radila, dala sam mu papirić na kojem je pisalo „slijedi me". Čekala sam ga u WC-u, on je došao, rasparao mi je košulju i s vršcima prstiju skupljao kapljice koje su tekle iz pokvarenog umivaonika. Stavljao ih je na moja prsa i one su se polako spuštale. Zatim mi je podigao nabranu suknjicu i ušao u mene dok sam ja bila naslonjena na zid i u svojoj utrobi pri-kupljala njegov užitak; kapljice su i dalje klizile mojim tijelom pomalo ga vlažeći i ostavljajući sitne tragove na koži. Odjenuli smo se i vratili u učionicu, ja sam iz prve klupe pratila kredu kako teče po ploči, kao što je on tekao u meni.

Dodirivali smo se preko telefona. Moje je spolovilo nabreklo kao nikada prije i Leta je protjecala mojom Tajnom, moji su prsti bili namočeni samom sobom, ali i s njim kojeg sam, unatoč udaljenosti, osjećala blizu. Osjećala sam njegovu toplinu, njegov miris i zamišljala njegov okus. U 22.15 je rekao: „Laku noć, Loly."

„Laku noć, profesore."

20. veljače 2002.

Ima dana kada ne znam trebam li zauvijek prestati disati ili uzeti odjednom zraka i ostati tako tijekom svih dana koji su mi preostali. Dana u kojima dišem ispod pokrivača i gutam vlastite suze osjećajući njihov okus na ieziku. Rudim se u razbacanom krevetu, raščunanp

kose i oskrnavljene kože. Gola pred ogledalom, promatram svoje tijelo. Primjećujem suzu koja s oka pada na obraz, otirem je prstom i grebem se lagano noktom po licu. Prolazim rukama kroz kosu, zabacujem je unazad, pravim grimasu na licu tek tako da budem sebi simpatična i da se samoj sebi mogu smijati. Ali ne uspijevam, želim plakati, želim se kazniti.

Idem do prve ladice noćnog ormarića. Isprva gledam sve što je unutra, onda pažljivo izdvajam ono što moram nositi. Stavljam složenu odjeću na krevet i pomičem ogledalo nasuprot mjesta gdje se nalazim. Promatram i dalje svoje tijelo. Mišići su još uvijek napeti, ali je koža meka i glatka, bijela i čista kao u djevojčice. A djevojčica i jesam. Sjedam na rub kreveta i navlačim samostojeće čarape ispruživši nogu; tanki je veo klizio po koži dok čipkasti obrub nije dosegao bedro i lagano ga stegnuo. Onda je došao red na korzet od crne svile s vezicama za stezanje i trakama. Steznik mi stanjuje ionako vrlo tanak struk i ističe još više moje nabujale bokove, suviše oble i sočne da bi izbjegli divlje nasrtaje muškaraca. Grudi su mi još uvijek male: tvrde su, bijele i okrugle, mogu se držati u ruci koja će se zagrijati od njihove topline. Korzet je uzak, sise su zbijene jedna uz drugu. Još nije vrijeme da se počnem promatrati. Obuvam cipele s visokom potpeticom, uvlačim stopalo do visine svog tankog gležnja i osjećam kako mojih metar i šezdeset postaje odjednom deset centimetara više. Odlazim u kupaonicu, uzimam crveni ruž i kupam svoje sočne i meke usne, zatim zgušnjavam trepavice maškarom, češljam svoju dugu, ravnu kosu i pošpricam se tri puta parfemom koji stoji iznad ogledala. Vraćam se u

-&S0M

svoju sobu. Tamo vidim osobu koja je u stanju snažno protresti moju dušu i tijelo. Gledam se opčinjena, oči mi sjaje i gotovo suze; neka posebna svjetlost zrači oko mojega tijela, a kosa, koja ljupko pada preko ramena, poziva me da je pomilujem. Ruka pada s kose prema vratu, a da ja toga skoro i nisam svjesna; miluje nježnu kožu i s dva prsta lagano obujmljuje vrat čineći blagi pritisak. Počinjem slušati zvuk užitka, još gotovo nečujan. Ruka se pomalo spušta, počinje milovati glatke grudi. Djevojčica odjevena u ženu koja stoji preda mnom ima dva užarena i željna oka (Čega? Seksa? Ljubavi? Pravog života?). Djevojčica je gospodarica jedino sebe same. Njezini se prsti uvlače među dlake njezina spolovila i toplina koja se penje stvara žmarce u glavi. Tisuće osjećanja me preplavljuje.

„Moja si", šapćem sebi i uzbudenost me obuzme u trenu.Grizem se za usne savršenim, bijelim zubima, moja se leđa znoje pod raspuštenom kosom, sitne kapljice obasipaju moju kožu.Dašćem, uzdasi se množe... Zatvaram oči, moje se tijelo posvuda grči, moj um je slobodan i leti. Koljena klecaju, disanje je

isprekidano, a umorni jezik prelazi preko usana. Otvaram oči: osmjehujem se poput djevojčice. Približavam se zrcalu i poklanjam joj dug i snažan poljubac, moj dah zamagljuje ogledalo.

Osjećam se samo, napušteno. Kao planet oko kojeg u ovom trenutku kruže tri različite zvijezde: Letizia, Fabrizio i profesor. Tri zvijezde koje mi prave društvo u mislima, ali ne i u stvarnosti.

21. veljače

Pratila sam majku koja je išla k veterinaru zbog mačka, oboljelog od blagog oblika astme. Tiho je mijaukao, preplašen liječnikovim rukavicama; ja sam ga gladila po glavi i hrabrila ga tepajući.

U autu me je majka pitala kako ide u školi i kako stojim s dečkima. Na oba sam pitanja odgovorila prilično općenito. Laganje je već gotovo postalo pravilo, bilo bi mi čudno da to više ne moram raditi...

Onda sam je zamolila da me odveze do profesora matematike kod kojeg sam imala sat.,,E, fino, tako ću ga konačno upoznati!" izgovorila je s entuzijazmom.Nisam ništa odgovorila jer nisam htjela da u nešto posumnja, s druge strane bila sam sigurna da je Valerio prije ili kasnije očekivao

susret s mojom majkom.Na sreću, ovoga je puta bio ozbiljnije odjeven, no začudo, kada me majka zamolila daje otpratim do lifta, rekla mi je: „Ne sviđa mi

se, ima nekakav nastran izraz lica."Načinila sam pokret koji je trebao značiti da me za to nije briga i rekla sam joj da mi samo treba držati satove matematike, te da se

nećemo valjda ženiti. Naime, moja je majka umislila da čita ljude po licu, i to mi ide na živce!Nakon što sam zatvorila vrata, Valerio me požurio da se uhvatim bilježnice i da odmah počnemo raditi. Nismo ni spomenuli

telefonski razgovor, samo se pričalo o trećem, drugom korijenu, binomima... a njegov je pogled bio tako dobro zamaskiran da me doveo u dvojbu.

Ako je taj telefonski poziv poslužio samo tome da me is-mije? Što ako mu nije uopće stalo do mene, ako je htio samo jedan telefonski orgazam? Očekivala sam da nešto natukne, barem koju riječ, ništa!

A onda me, dok mi je pružao bilježnicu, pogledao kao da je sve shvatio i kazao je: ,,U subotu navečer bu-di slobodna. I nemoj se odijevati dok te ja ne nazovem."

Začuđeno sam ga pogledala, ali nisam rekla ni riječi i, glumeći neku besmislenu ravnodušnost, otvorila sam bilježnicu. Pogledala sam ono stoje napisao i pročitala između x i y sitno ispisan tekst:

Kao raj bila je moja Lolita, raj uronjen u plamenoveprof. Hubert

Ponovno nisam rekla ništa, pozdravili smo se i on me je ponovno podsjetio na dogovor. A tko bi to i zabo-ravio...

22. veljače

U jedan sat nazvala me je Letizia i pitala hoću li s njom ručati. Odgovorila sam da hoću, među ostalim i zbog toga što nisam mogla u međuvremenu ići kući jer je u 15.30 trebala početi završna proba za predstavu. Željela sam je vidjeti, noću sam često mislila na nju prije spavanja.

Uživo je još ljepša, stvarnija. Promatrala sam njezine meke ruke koje su mi ulijevale vino i odmah gledala u moje, crvene i suhe kao u majmuna zbog hladnoće koje se nauživam svakoga jutra vozeći skuter.

đu. . .

Pričala mi je o svemu, u jedan je sat uspjela prepri-čati dvadeset godina svoga života. Pričala mi je o svojoj obitelji, svojoj rano preminuloj majci, ocu koji je otišao u Njemačku i sestri koju rijetko vidi jer je sada udata. Pričala mije o svojim profesorima, školi, fakultetu, ho-bijima, svom poslu.

Pogledala sam njezine obrve i osjetila snažnu želju da ih poljubim. Kakva bizarna stvar su obrve! Letiziji-ne se pomiču zajedno s njezinim očima i toliko su lijepe da te izazivaju na ljubljenje tog savršenstva. A onda bih se bacila na njezino lice, njezine obraze, njezina usta... Sada znam dnevnice, želim je. Želim njenu toplinu, kožu, ruke, sluz, njezin šapćući glas. Htjela bih joj milovati glavu, posjećivati svojim uzdahom njezin oto-čić, omogućiti joj slavlje po cijelom tijelu. Svejedno mi se čini da se osjećam zablokirano, za mene je to nešto novo i jasno je da ne mogu zahtijevati da i ona ima iste osjećaje, ili ih možda ima, no ja to neću nikada saznati. Gledala me je vlažeći usne, njezin je pogled bio ironi-čan, a ja sam se osjetila predanom. Ne njoj, već vlasti-tim hirovima.

„Želiš li voditi ljubav, Melissa?" upitala me dok sam ja pijuckala vino.

Odložila sam čašu na stol, uznemireno je pogledala i potvrdno klimnula glavom.

„Ali, moraš me naučiti..."Naučiti me da vodim ljubav s ženom ili me naučiti

voljeti? Možda se te dvije stvari nadopunjavaju...

23. veljače 5.45

Subota noću, ili preciznije nedjelja ujutro od trena kada je noć već prošla, a nebo se razdanilo. Sretna sam, dnevnice, u meni ima toliko euforije, no ipak utišane jednim osjećajem blaženstva, potpunog i slatkog spo-kojstva koji me sasvim obuzima. Ove sam noći otkrila da prepuštanje onom tko ti se sviđa i tko ti obuzima osjetila, znači nešto sveto. Tu seks prestaje biti samo seks i postaje ljubav: udisati njegovu namirisanu kožu na leđima, ili milovati njegova snažna i mekana ramena, gladiti njegovu kosu.

Nisam bila nimalo uznemirena, znala sam što ću učiniti. Znala sam da ću razočarati svoje roditelje. Ući u auto 27-godišnjaka kojeg površno poznajem, privlačnog profesora matematike, nekoga tko je raspalio moja osjetila. Čekala sam ga izvan kuće, ispod ogromnog bo-ra i uočila ga u njegovu zelenom autu koji se polako primicao. Imao je šal oko vrata, a odsjaj njegovih naočala dopirao je do mene. Unatoč onome što mi je rekao prije par dana, nisam čekala da me nazove i kaže mi što trebam odjenuti. Uzela sam intimno rublje iz prve ladice, stavila ga na sebe, a preko njega crnu haljinicu. Pogledala sam se u ogledalo i napravila grimasu pomislivši kako nešto nedostaje; zavukla sam ruke ispod haljine i skinula gaćice. Onda sam se nasmiješila prošaptavši: „Tako si savršena" i poslala sama sebi poljubac.

Kada sam izašla iz kuće osjetila sam hladnoću koja ulazi pod haljinu, neugodni je vjetar doticao moje spolovilo; nakon što sam ušla u auto, profesor me očarano

pogledao sa sjajem u očima i rekao: „Nisi odjenula ono što sam ti rekao."Tada sam skrenula pogled na cestu ispred mene i rekla: „Znam, ne poslušati nastavnike je stvar koja mi najbolje uspijeva."Dao mi je jedan pomalo bučan poljubac u obraz i onda smo krenuli prema tajnom mjestu.Prelazila sam uporno prstima kroz kosu, on je možda pomislio da sam napeta, no radilo se samo o nestrpljivosti. Nestrpljivosti da ga

imam ovdje, odmah, bez ikakvih pretpostavki. Ne znam o čemu smo pričali tijekom vožnje jer je u mojoj glavi bila jedino želja da ga posjedujem. Gledala sam ga u oči dok je vozio, one mi se sviđaju: duge, crne trepavice, intrigantne oči poput magneta. Uočila sam da me kriomice pogledava, no pravila sam se da ništa ne primjećujem. I to je dio igre. Onda smo stigli u Raj, ili možda u Pakao, ovisi kako gledate. U njegovu smo se automobilčiću vozili pustim cestama i uskim uličicama za koje mi se činilo da je nemoguće u njih ući. Nakon što smo prošli pored jedne trošne crkve, prekrivene bršljanom i mahovinom, Vale-rio mi je rekao: „Provjeri ima li s tvoje lijeve strane ne-kakva fontana, odmah nakon nje trebamo skrenuti u poprečnu uličicu."

Pažljivo sam promotrila ulicu želeći što prije pronaći fontanu u tom mračnom labirintu.„Evo je!" uzviknula sam pomalo pretjerano.Ugasio je motor ispred velikih, zahrđalih, zelenih vrata, a svjetla s auta obasjavala su ono što je na njima bilo napisano. Moj je

pogled pao na dva imena koja su se nalazila u jednom treperećem srcu: Valerio i Melissa.

Zapanjeno sam ga pogledala i pokazala mu ono što sam pročitala.

On se nasmiješio i rekao: „Ne mogu vjerovati...!" zatim se okrenuo prema meni i šapnuo: „Vidiš? Zapisani smo u zvijezdama."

Nisam razumjela što je htio reći, svejedno, ovaj „smo" me ohrabrio i stvorio osjećaj pripadanja cjelini čiji su članovi dvoje sličnih, a ne dvoje različitih kao što smo ja i ogledalo.

Bojala sam se ovog raja, zato što je bio mračan, strm, neprohodan, pogotovo kad ste u čizmama s prilično visokim potpeticama. Pokušavala sam se što je više moguće uhvatiti za njega, htjela sam osjetiti njegovu toplinu. Vi še smo se puta spotaknuli o to kamenje, po tim sićušnim i mračnim uličicama koje su bile opasane zidovima. Jedino što je bilo vidljivo je nebo, te noći krcato zvijezdama, i Mjesec koji se pojavljivao i nestajao igrajući se, što smo i mi sami činili. Ne znam zbog čega, no ovo mjesto je u meni poticalo jezovita i mračna osjećanja: zamišljala sam glupo, ili možda s razlogom, da se tu negdje u blizini služi crna misa na kojoj sam ja predodređena žrtva; muškarci pod kapuljačama bi me vezali za stol, ja bih bila okružena svijećama i svjećnjacima, onda bi me svi redom silovali i na koncu ubili, oštrim, vijugavim bodežom. No, vjerovala sam njemu, možda su te misli bile uvjetovane činjenicom da nisam bila svjesna čarobnog trenutka koji se događao. Te uličice koje su u meni pobudile ponešto strepnje, odvele su nas do jedne čistine nagnute prema moru. Mogli smo čuti zapjenjene valove koji su tukli u obalu. Bilo je bijelih, glatkih i velikih stijena: odmah sam zamislila čemu bi mogle služiti. Prije nego što smo se

sasvim približili, spotakli smo se po tko zna koji put. On me je povukao k sebi primičući me svojem licu, dotakli smo se usnama ne ljubeći se. Osjećali smo naše mirise i osluškivali naše disanje. Priljubili smo se jedno uz drugo proždirući međusobno naše usne, usisavajući ih i grizući. Naši su se jezici susreli: njegov je bio topao i mekan, gladio me iznutra kao perom, no ja sam svejedno zadrhtala. Poljupci su se toliko usijali da me upitao može li me dirati, je li došao pravi trenutak. Da, odgovorila sam, došao je. Zablokirao se kad je otkrio da sam bez gaćica, stajao je ukočen nekoliko sekundi pred mojom sočnom golotinjom. Onda sam osjetila jagodice njegovih prstiju kako trljaju po vulkanu koji je bio pred samom erupcijom. Rekao je da me želi okusiti.

Ja sam sjela na jedan od onih velikih kamenja a njegov mi je jezik gladio spolovilo kao što majčina ruka gladi obraz novorođenčeta, polako, nježno. Grabila sam užitak nesmiljeno i bez prestanka. Snažan i krhak u isto vrijeme, rastapao me.

Ustao je i poljubio, me, osjetila sam vlastite sokove u njegovim ustima, bili su mi slatki. Dotaknula sam mu do tog trenutka penis više puta i osjetila ga tvrdog i zbijenog ispod traperica. Otkopčao se i ponudio mi ga. Ne, nikad nisam bila s obrezanim muškarcem, nisam znala da je glavić već vani. Pojavio se kao glatka i meka oštrica kojoj se nisam mogla ne približiti.

Ustala sam i primaknuvši se njegovu uhu šapnula: „Poševi me."To je htio i on. Dok sam se ja pridizala iz klečećeg položaja upitao me od koga sam naučila tako lizati, moj zmijski jezik ga je izludio.

. * * « ■

Rekao mi je da mu okrenem leda i izbacim stražnji-cu van; najprije ju je promotrio, to mi se činilo nastra-nim, no taj zaustavljeni pogled na mojim oblinama strašno me uzbuđivao. Položenih ruku na hladan i gla-dak kamen iščekivala sam prvi udar. Približio se i upra-vio prema meti. Htjela sam da mi kaže na koji način mu se podajem: poput vječito nezasitne kurvice. Ispustila sam iz sebe usklik odobravanja koji je bio popraćen dobro odmjerenim, odsječnim ubodom. Zatim sam se odvojila od te strasne „slagalice" i uz pogled koji je mo-lio da ga osjetim ponovno u sebi, rekla mu kako priče-kati par minuta da zaposjednemo jedno drugom tijela znači samo pojačati naš užitak.

„Idemo u auto", rekla sam mu, „bit će nam udobni-je."

Prošli smo još jednom kroz mračni labirint, no ovoga se puta nisam bojala, kroz moje je tijelo prolazilo tisuće vražićaka koji su se zabavljali hvatajući jedan drugoga, a u meni stvarali čas osjećaj tjeskobe, čas neizrecivu eufo-riju. Prije nego sam ušla u auto ponovno sam pogledala imena ispisana na vratima i nasmiješila se pustivši njega da prvi uđe. Odmah sam se svukla, do kraja, željela sam da sve stanice naših tijela i naše kože dođu u međusoban dodir i razmijene nova, zanosna osjećanja. Popela sam se na njega i počela ga jahati tako strasno izmjenjujući njež-ne i ritmične udare s odsječnima, tvrdima i oštrima. Dok sam ga lizala i ljubila, čula sam kako stenje. Njegovo ste-njanje me izluđivalo, gubila sam kontrolu nad sobom. Uz njega je lako izgubiti kontrolu.

„Mi smo dva gospodara", pitao je u jednom trenut-ku, „kako ćemo se podčiniti jedno drugome?"

„Dva gospodara se jebu i uživaju uzajamno", odgo-vorila sam.

Nizala sam jedan za drugim odsječne zamahe i na čaroban način prigrabila užitak koji mi ni jedan muška-rac dosada nije znao dati, užitak koji sam u stanju jedi-no sama sebi priskrbiti. Osjetila sam posvuda grčeve, u spolovilu, u nogama, u rukama, pa čak i na licu. Cijelo je moje tijelo slavilo. Skinuo je majicu, osjetila sam nje-govo golo i dlakavo poprsje, užareno u dodiru s mojim bijelim i glatkim grudima. Trljala sam bradavicama po tom predivnom otkriću, milovala s objema rukama ta-ko da bude samo moje.

Zatim sam sišla s njegova tijela, a on mi je rekao:" Dodirni ga jednim prstom."

Začuđena, to sam učinila i vidjela kako njegov penis suzi, instinktivno sam približila usta i progutala nešto što je predstavljalo najslađu spermu koju sam ikada ku-šala.

Nakratko me zagrlio, i u tom trenutku koji se meni učinio vječnim, izgledalo mi je da tu imam sve što mi treba. Onda mi je nježno položio glavu na sjedište dok sam ja još bila gola, sklupčana i obasjana Mjesečevim svjetlom.

Oči su mi bile zatvorene , ali sam uspjela osjetiti nje-gov pogled na meni. Pomislila sam kako nije u redu da zuri tako u mene čitavo vrijeme, kako se muškarci nika-da ne zadovoljavaju tvojim tijelom, i osim što ga milu-ju, ljube, žele ga utisnuti u pamćenje i nikad ne izbri-sati. Pitala sam se što može proživljavati gledajući moje uspavano i nepomično tijelo; meni nije nužno gledati, bitno je osjetiti, i ja sam ove noći osjetila. Pokušala

sam prigušiti smijeh kada sam ga čula kako gunđa jer ne može pronaći upaljač. Još uvijek sklopljenih očiju i promuklog glasa, rekla sam mu da sam ga vidjela kako ispada iz džepa majice koju je bacio na prednje sjedalo. Ograničio se na to da me pogleda nakratko i nakon to-ga je otvorio prozor puštajući unutra hladnoću koju do tada nisam osjećala.

Onda je, tjerajući dim cigarete od sebe, nakon nekog vremena rekao: „Nikad nisam napravio nešto slično."

Znala sam na što misli, osjećala sam da je to trenu-tak za ozbiljne razgovore koji će ugroziti ili ojačati ovu opasnu, nesigurnu i uzbudljivu vezu. Približila sam se polako njegovim leđima položivši ruku na njih, a na svoju ruku prislonila usne. Pričekala sam malo prije ne-go sam progovorila, no od prvog sam časa znala što mo-ram reći.

„Činjenica da to nisi nikada učinio ne znači da je to pogrešno."

„Ali ni da je ispravno", kazao je uvlačeći još jedan dim.

,,A što se nas tiče je li ispravno ili pogrešno? Važno je da nam je bilo dobro, da smo to proživjeli do teme-lja", ugrizla sam se za usne svjesna da odrasla osoba ne bi trebala obraćati pažnju na ono što govori jedna uob-ražena djevojčura.

Naprotiv, okrenuo se, bacio cigaretu i rekao: „Eto zašto me izluđuješ: zrela si, pametna i posjeduješ u sebi strast koja nema granica."

On je, dnevnice. Upoznao se s njom. S mojom straš-ću, mislim. Vozeći me kući kazao mi je kako bi bilo bo-lje da se više ne viđamo u svojstvu profesora i učenice,

ne bi me više uopće mogao na taj način doživljavati, a i ne miješa nikada posao i zadovoljstvo. Odgovorila sam mu da mi to odgovara, poljubila ga u obraz i otvorila vrata od zgrade dok je on čekao da uđem.

24. veljače

Jutros nisam otišla u školu, bila sam preumorna. A večeras imam i premijeru predstave pa mi je opravdano.

Negdje oko ručka sam dobila Letizijinu poruku u kojoj piše da će biti tamo točno u 21 sat kako bi me gle-dala. Da, Letizija... jučer sam je zaboravila. Ali kako spojiti savršenstvo sa savršenstvom? Jučer sam imala Valerija i bio mi je dovoljan, danas sam sama i nisam se-bi dovoljna (jer više nisam dovoljna sama sebi?); hoću Letiziju.

PS. Onaj kreten od Fabrizija! Palo mu je na pamet da dođe na moju predstavu sa ženom! Dobro je što nije previše drzak, na kraju sam ga uvjerila da ostane kod kuće.

1.50

Večeras nisam bila pretjerano uznemirena, štoviše, obuzimala me lagana apatija, jedva sam čekala da se sve završi. Svi ostali su skakutali, netko od straha, a netko od zadovoljstva. Ja sam stajala iza zastora i kriomice gledala publiku koja je pristizala, pozorno sam gledala je li Letizija već unutra. Nisam je vidjela i scenograf

Aldo me u međuvremenu pozvao kazavši da moramo početi. Onda su se pogasila svjetla u parteru, a ona na pozornici uključila. Uletjela sam na scenu kao strijela odapeta iz luka. Došla sam na pozornicu pršteći, upra-vo onako kako je od mene tražio redatelj tijekom proba, a što meni tada nikako nije polazilo za rukom. Eliza Doolittle je zapanjila sve, pa čak i mene, na površinu je isplivala jedna sasvim nova spontanost pokreta i izraža-vanja. Bila sam ushićena zbog toga. S bine sam pokuša-vala uočiti Letiziju, no bez uspjeha. Pričekala sam tako da se završi predstava, pozdravi, aplauzi i onda sam iza već spuštenog zastora nastavila promatrati publiku ne bih li ugledala njezino lice. Tu su bili moji roditelji, u nebesima, nisu štedjeli dlanove. Bila je tu i Alessandra koju nisam vidjela mjesecima, a, na sreću, od Fabrizija ni traga.

Poslije sam je ugledala, njezino je lice bilo vedro i nasmijano, pljeskala je kao mahnita. I zbog toga mi se sviđa, zato što je spontana, vesela, unosi izvjesnu rado-st življenja i gledati njezino lice znači izazvati u sebi neizmjerno zadovoljstvo.

Aldo me povukao za ruku i viknuo: „Bravo, bravo dušo! Hajde požuri, odjeni se! Idemo proslaviti zajedno s ostalima", imao je sulud, poseban izraz lica. Počela sam se glasno smijati.

Rekla sam mu da ne mogu, da se moram vidjeti s nekim. U istom se trenutku pojavila Letizija sa svojim nasmiješenim licem; kada je uočila Alda, njezin se izraz lica promijenio, osmijeh je nestao a oči su potamnjele. Pogledala sam Alda i primijetila identičnu uozbiljenost koja se spustila na njegovo problijedjelo lice. Okrenula

sam se kao glupača dva ili tri puta, najprije gledajući jedno pa onda drugo, nakon čega sam upitala: „Ma što je? Što vam je?"

Šutjeli su, gledajući se prodornim, sada već prijete-ćim pogledima.

Aldo je prvi progovorio: „Ništa, ništa, idite. Reći ću ostalima da nisi mogla doći. Bok, draga", i poljubio me u čelo.

Smetena, gledala sam ga dok se brzo udaljavao. Ok-renula sam se prema Letiziji i upitala je: „Može li se znati što se događa? Poznajete se?"

Sada je već bila vedrija, no pomalo kolebljiva, poku-šavajući izbjeći moj pogled. Spustila je glavu i pokrila li-ce svojim dugim, vretenastim rukama.

Onda me pogledala ravno u oči i rekla: „Mislim da ti znaš da je Aldo homoseksualac."

To znamo svi u školi, on o tome govori već sasvim otvoreno. Odgovorila sam joj da znam.

,,I onda?" pokušala sam je navući da nastavi.„Dakle, prije nekog vremena hodao je s jednim deč-

kom, onda... Ha, onda smo se mi upoznali, mislim, ja i taj dečko... Aldo je već tada nešto posumnjao", njezine su riječi tekle sporo i isprekidano.

„Posumnjao u što?" upitala sam radoznalo i histe-rično u isto vrijeme.

Odvratila je pogled nekamo drugamo i rekla: „... Ka-ko nisam samo lezbijka..."

A ja, što sam? Žena i niti to, prema službenom po-pisu još sam uvijek premlada. Dakle, žensko koje traži utočište i ljubav u zagrljaju druge žene. Ali lažem, dnevnice, ne bih nikada dopustila svojoj polovici da mi

pretjerano sliči, moram biti jedini ženski član zajedničke cjeline. Ono što gledam kod Letizije i za čim žudim je samo tijelo, tjelesna bit, ali, moram priznati, i ona duhovna. Ona mi se sviđa u cijelosti, intrigira me i očarava, već je neko vrijeme glavni lik mojih mnogobrojnih maštarija. Ljubav, ono što oduvijek tražim, katkada mi se čini tako dalekom, tako različitom od mene.

1. ožujka 2002. 23.20

Kada sam jučer izlazila iz kuće moj je otac sjedio u naslonjaču i odsutno buljio u ekran. Apatičnim me je tonom zapitao kamo idem, a meni se učinilo suvišnim odgovoriti jer da sam mu u tom trenutku bilo što rekla, to ne bi promijenilo izraz njegova lica, ostao bi onako zavaljen.

Da sam mu rekla: „Idem u stan koji je nedavno kupio jedan oženjeni muškarac s kojim se ševim", kod njega bi izazvala isti učinak kao i odgovor: „Idem učiti kod Alessandre."

Oprezno sam zatvorila vrata, nisam željela omesti njegove apstraktne misli, tako daleke od mene.Fabrizio mi je već pribavio ključeve stana, rekao mi je da ga tamo pričekam dok ne dođe s posla.Stan još nisam ni vidjela, možeš si misliti koliko me zanima. Parkirala sam skuter ispred zgrade i ušla u po-lumračno, pusto predvorje.Poskočila sam kada sam čula glas domarke koja me upitala koga tražim, odjednom me obuzela vrućina.

„Ja sam nova stanarka", glasno sam rekla razdvajajući slogove, bedasto pomislivši da je domarka gluha. A i ona je odmah razjasnila: „Nisam gluha. Na koji kat morate ići?"

Malo sam promislila i onda kazala: „Na drugi, stan koji je upravo kupio gospodin Laudani."Nasmiješila se i rekla: „Ah, da! Vaš me je otac zamolio neka vas upozorim da jedanput okrenete ključem nakon što uđete."...Moj otac? Nisam reagirala, nije imalo smisla objašnjavati da nije, a bilo bi i pomalo neugodno.Otvorila sam vrata, i u istom trenutku kada je brava zapucketala pomislila sam koliko je glupo i nerazborito to što sam odlučila

učiniti. Glupa sam ja jer činim nešto što nisam uopće htjela započeti.Sav zadovoljan, Fabrizio mi je tupastim glasom rekao kako će to popodne biti posebno, svečano ćemo otvoriti „naše ljubavno

utočište", s nečim što će biti nezaboravno. Posljednji put kada sam učinila nešto što mi je bilo najavljeno kao nezaboravno, popušila sam kurac petorici ljudi u mračnoj sobi koja je mirisala na joint. Nadam se da ćemo danas promijeniti temu. Ulaz je bio prilično malen i nekako bezbojan, jedino je crveni sag davao ponešto šarenila. Odatle sam mogla vidjeti sve ostale sobe, doduše djelomično: spavaću sobu, maleni dnevni boravak, kuhinjicu i ostavu. Izbjegla sam ulaženje u spavaću sobu kako ne bih izbliza vidjela to čudo koje je montirao nasuprot kreveta. Uputila sam se prema dnevnom boravku. Prolazeći uz ostavu nisam mogla ne primijetiti tri kutije različitih boja koje su bile položene na pod. Upalila sam svjetlo i ušla. Ispred kutija

se nalazila ceduljica na kojoj je velikim slovima bilo na-pisano: OTVORI KUTIJE I STAVI NEŠTO OD STVARI KOJE SU UNUTRA. To mije poprilično pri-vuklo pozornost, moja se radoznalost razbudila.

Prekopavala sam po kutijama i, sve u svemu, moram priznati da mu mašte ne nedostaje. U prvoj se nalazilo snježno bijelo intimno rublje s čipkom, prozirni kombi-ne, senzualne, no ipak čedne gaćice, grudnjak bez nara-menica. Još je jedna ceduljica bila unutra: ZA DJEVOJČICU KOJA JE ŽELJNA MAŽENJA. Prva ku-tija — odbačena.

Druga je sadržavala ružičastu tangu s perjem odos-traga, izgledalo je kao zečji rep, zatim par mrežastih ča-rapa, crvene cipele s vrtoglavim potpeticama te još je-dan papirić: ZA ZEČICU KOJA ŽELI BITI LOVČEV PLIJEN. Prije nego je škartiram, željela sam vidjeti što se nalazi u trećoj kutiji.

Sviđala mi se ova igra, to otkrivanje njegovih želja.Treća je kutija ona koju sam izabrala: svjetlucavi, cr-

ni elastični kombinezon kojem su pridodane visoke, kožne čizme povećih potpetica, bič, crni falus i tuba ge-la. Osim pojedinih kozmetičkih sredstava u kutiji se na-lazila ceduljica na kojoj je pisalo: ZA GOSPODARICU KOJA ŽELI KAZNITI SVOG ROBA. Kazne bolje od ove nije ni moglo biti, on mi je sam predložio, i uz vlas-titi pribor. Nešto niže, post scriptum: AKO SE ODLUČIŠ ZA OVO, MORAŠ ME NAZVATI TEK NAKON ŠTO SE ODJENEŠ. Nisam razumjela čemu takav zahtjev, no svejedno, i to mi je odgovaralo. Igra je postajala sve zanimljivija: zovem ga da dođe i ode kad je mene volja... fino!

Mogla sam ga poslati k vragu bez ikakve grižnje sav-jesti i osjećaja krivnje. Ali, išlo mi je na živce što se u ovu intrigantnu igru upuštam s njim, nisam ga držala doraslim za to. Pretpostavljam kad bih sve ove stvari mogla učiniti s profesorom, bilo bi fantastično. No, mo-rala sam, napravio je previše toga kako bio osigurao par ševa sa mnom. Najprije stan, sad ovi darovi. Vidjela sam da mi ekran mobitela svijetli, zvao me. Nisam od-govorila na poziv, poslala sam mu poruku u kojoj sam mu napisala da sam izabrala treću kutiju i da ću ga ja nazvati, poslije.

Otišla sam u dnevni boravak, otvorila prozor koji je gledao na balkon i pustila malo svježeg zraka da rastjera miris zatvorenog prostora. Onda sam se ispružila na tepih toplih, zaštitničkih boja; svjež zrak, tišina, prigušeno svjetlo umirućeg sunca otpratili su me u san. Polako sam sklopila kapke i disala punim plućima dok vlastiti uzdisaj nisam počela doživljavati kao val koji dolazi i odlazi, razbija se o hrid i zatim ponovno povlači u morsko prostranstvo. San me zaljuljao i držao u krilu strasti. Nisam uspijevala raspoznati muškarca, iako sam u snu dobro znala tko je, njegov mi pravi identitet izmiče, crte lica su nejasne. Bili smo spojeni jedno s drugim, kao ključ u svojoj bravi, kao težačka lopata zabijena u bogatu i rodnu zemlju. Njegov uzdignuti ud, nakon što je nakratko klonuo, ponovno je u meni izazivao jednake trzaje kao prije, a ja sam svojim napuklim glasom davala do znanja koliko mi se ta igra sviđa. Moja ga je požuda omamljivala, kao da je riječ o nekom svježem, reskom šampanjcu koji daruje onaj neophodan osjećaj opijenos-^ ti kako bih dotakla najvišu nebesku točku.

Osjećao se zatim sve iscrpljenijim od mojega tijela i mojih brzih, a opet tako usporenih pokreta zbog kojih je izgubio pojam vremena. Polako sam odvojila stražnjicu od njegova spolovila, tako da strelica naglo ne izađe iz otvorene i pocrvenjele rane, i počela ga promatrati osmjehujući se poput Lolite. Ponovno sam uzela svilene vezice koje su maloprije obavijale moja zapešća, ovoga puta kako bih vezala njegova; iz njegovih sam sklopljenih kapaka naslućivala želju da me posjeduje žestoko i nasilno, no shvatila sam da želim pričekati... još pričekati...

Onda sam uzela svoje crne čarape bez haltera, s čipkastim obrubom, i vezala njegove gležnjeve za noge dviju sjedalica koje sam približila rubu kreveta. Sad je bio raščetvoren, na svoje i moje zadovoljstvo. Posred tog tijela uzdizalo se koplje ljubavi, sigurno, uspravno i neumoljivo, koje neće oklijevati u želji da još jednom zagospodari mojom tajanstvenom ružom. Popela sam se na njega, protrljala svoje tijelo o njegovo osjećajući njegove i moje srsi, podjednako izazvane blagim valovima užitka. Moje su nakostriješene bradavice lagano milovale njegovo dlakavo poprsje koje je bockalo moje glatko tijelo, njegov se topli dah sudarao s mojim.

Prešla sam vršcima prstiju preko njegovih usana blago ih masirajući. Zatim su moji prsti ušli u njegova usta, polako, nježno... njegovo mi je cviljenje davalo do znanja koliko ga uzbuđuju prsti u svom istraživačkom pohodu. Stavila sam prst na svoju mokru ružu i ovlaži-la je s njegovom rosom, onda sam je vratila na vrh njegova crvenog i nadraženog penisa koji je lagano zatre-perio zrakom, kao barjak pobjedničkog zajaovjednjka M

nekoj bitki. Jašući na njemu, guzom okrenutom prema ogledalu čiji se odraz vidio u njegovim očima, spustila sam svoje tijelo i šapnula mu na uho: ,yblim te."

Bilo je lijepo vidjeti ga u vlasti mojih želja, ispruženog i golog, s bijelim plahtama koje su okružile njegovo napeto i uzbuđeno tijelo... Uzela sam namirisanu maramu s kojom sam ušla u kuću i vezala mu oči tako da ne može vidjeti tijelo koje ga je ostavilo da čeka.

Prošlo je dosta vremena otkad sam ga ostavila. Predugo. Ja sam izluđivala od želje da uzjašem to vječno uspravljeno koplje koje se nije umorilo od čekanja, no svejedno sam ga htjela ostaviti u iščekivanju, stalnom iščekivanju. Konačno sam se ustala sa sjedalice u kuhinji kako bih ponovno ušla u sobu gdje me on vezan čekao. Uspio je čuti moje, hotimice, meke i tihe korake i onda je ispustio uzdah zahvalnosti, malo se pomakao prije nego gaje moje tijelo polako počelo gutati u sebe...

Probudila sam se uz nebo jarko plave boje i već vidljiv Mjesec, uhvaćen poput tankog nokta za krov svijeta, bila sam još uzbuđena od sna. Uzela sam mobitel i nazvala ga.

„Pomislio sam da se nećeš javiti," rekao je zabrinuto.„Učinila sam što me volja", bezobrazno sam odgovorila.Rekao mi je da će doći za četvrt sata i da ga moram čekati u krevetu.Svukla sam se i ostavila svoju odjeću na podu ostave, uzela ono što je bilo u kutiji, obukla onaj uski kombinezon koji se prilijepio za

mene i zatezao mi kožu pecka-iući je. OLzme su mi bile do Dolovice bedara. Nisam

razumjela zašto je ubacio i jedan žarko crveni ruž, par umjetnih trepavica i jedno vrlo jarko rumenilo. Otišla sam se pred ogledalo u spavaću sobu i kada sam ugleda-la svoj lik protresla sam se: evo još jedne moje transfor-macije, mojeg nebrojenoga bespogovornog udovoljava-nja zabranjenih i pritajenih želja, i to nekome tko nisam ja i tko me ne voli. No, ovog je puta trebalo biti drukči-je, imat ću dostojnu zadovoljštinu: njegovo ponižavanje. Iako smo, u biti, oboje bili poniženi. Stigao je nešto kas-nije u odnosu na termin koji mi je bio najavio, ispričao se rekavši kako je morao izmisliti neku glupu ispriku za ženu. Jadna ženo, pomislila sam, no večeras će biti kaž-njen i u tvoje ime.

Našao me ispruženu na krevetu dok sam pozorno promatrala veliku muhu koja je, proizvodeći iritantan zvuk, udarala u svjetiljku ovješenu o strop. Pomislila sam kako ljudi grčevito udaraju glavom o svijet oko se-be kao i ova glupa životinjica stvara buku, pomutnju, zuji oko stvari a da ih nikad nije u stanju do kraja shva-titi; katkada zamijene neku svoju želju klopkom i u ča-su izgube život istrunuvši ispod plavog reflektora u ka-vezu.

Fabrizio je odložio svoju aktovku na pod i, ostavši ukočen pored vrata, gledao me u tišini. Njegov je pog-led bio rječit a nadraženost ispod hlača mi je sve potvr-đivala: trebala sam ga mučiti polako, ali s pakošću.

Onda mi je kazao: „Već si mi silovala pamet, ušla si unutra. Sada ćeš morati silovati moje tijelo, nešto tvoje morat će ući u moje meso."

„Ne čini li ti se da se u ovom času ne raspoznaje tko je rob, a tko gospodar? Ja odlučujem što mije činiti, Ja

moraš samo trpjeti. Dođi!" viknula sam poput najbolje među gospodaricama.

Dugim i hitrim koracima uputio se prema krevetu, gledajući bič i falus na ormariću. Osjetila sam ključanje krvi i bjesnilo koje me je uzbuđivalo.

Gol je izgledao poput crva, imao je malo dlaka po se-bi, koža mu je bila svijetla i meka, trbuh nadut i širok, a spolovilo mu se učas nadražilo. Pomislila sam kako bi mu darivanje jednako slatke nasilnosti iz sna bilo i previše, on je zaslužio grubu, opaku, žestoku kaznu. Polegla sam ga na pod trbuhom prema dolje, moj je pogled bio ohol i hladan, bezosjećajan, zaledio bi mu krv u žilama samo da ga je vidio. Okrenuo se problijedjelog i oznojenog lica i ja sam petom svoje kožne čizme snažno uprla u njegova le-đa. Njegovo je meso bilo bičevano mojom osvetom. Za-pomagao je, no vrlo tiho, možda je plakao, moj je um bio u sasvim smućenom stanju, tako da mi je bilo nemoguće razlikovati glasove i boje oko mene.

„Čiji si?" hladno sam ga upitala.Produženi hropac i onda napukli glas: „Tvoj. Tvoj

sam rob."Dok je to izgovarao moja se peta spuštala po kraljež-

nici i završila je, upirući, među polutkama stražnjice. „Ne, Melissa... Ne...", rekao je snažno dašćući.

Nisam bila kadra nastaviti, zato sam, ispruživši ru-ku prema ormariću, uzela pribor i položila ga na krevet. Okrenula sam ga uz udarac nogom sileći ga da leži na leđima, a njegovim sam prsima namijenila isti tretman kao i leđima.

„Okreni se!" naredila sam mu ponovno. On je to učinio, ja sam zajahala iedaa njegovo hedro i, da nisam

sam bila toga svjesna, počela blago trljati spolovilo koje je bilo obuzdano pripijenim kombinezonom.

„Pičkica ti je skroz mokra, daj da je poližem...", iz-govorio je u jednom dahu.

„Ne!" rekla sam glasno.Njegov se glas raspuknuo, uspijevala sam ga čuti

dok je govorio neka nastavim, neka mu zadajem bol.Moje je uzbuđenje bujalo, ispunjavalo moj duh i zatim

ponovno izlazilo iz mog spolovila izazivajući misteriozan zanos. Podjarmljivala sam ga i bila sam sretna. Sretna zbog sebe i sretna zbog njega. Zbog njega jer je to bilo ono što je tražio, jedna od njegovih najvećih želja. Zbog sebe jer je bilo poput potvrđivanja mene kao osobe, moga tijela, moje duše, mene u cjelini nad nekom drugom osobom koju sam potpuno usisala. Prisustvovala sam slavljenju same sebe. Uzevši bič u ruke, prešla sam najprije drškom pa onda kožnim nitima po njegovoj stražnjici, no bez udaranja; onda sam mu zadala lagani udarac i osjetila kako se njegovo tijelo trza i napinje. Iznad nas i dalje muhetina koja je udarala o svjetiljku, a ispred mene zavjesa koju je poluotvoreni prozor zatezao gotovo je isparavši. Posljednji žestok udarac po njegovim izmučenim i pocrvenjelim leđima, i onda sam uzela fa-lus. Nisam ga nikada držala u ruci i nije mi se sviđao. Izlila sam ljepljivi gel po površini natopivši ruke lažnošću, neprirodnošću; bilo je to nešto sasvim drukčije od gledanja Gianmarije i Germana koji polako ulaze jedan drugome u tijelo radeći to ljupko, nježno; biti unutar jedne druge ali prave, okrepljujuće stvarnosti. Ova mi se pak, stvarnost gadila: sve je bilo lažno, tako bijedno licemjer-. no. Licemjerno premg njegovu žj^ptu, prema njegovo!

obitelji; bio je crv koji se podastire pred noge jedne dje-vojčice. Teško je ušao i osjetila sam ga kako vibrira pod mojim rukama kao da se nešto slomilo - njegova utroba. Ulazila sam u njega ponavljajući rečenice u glavi, poput formula koje se ponavljaju prilikom nekog obreda.

Ovo je za tvoje neznanje, prvi ubod, ovo za tvoju mlitavu umišljenost, drugi ubod, za tvoju kćer koja ni-kada neće znati da ima takvoga oca, za tvoju ženu koja je noću uz tebe, zato što me ne shvaćaš, ne razumiješ, jer nisi od mene uzeo ono bitno, a to je ljepota. Ljepo-ta, ona istinska koju svi imamo a ti je nemaš. Mnoštvo uboda, svi žestoki, oštri, razdirući. Cvilio je poda mnom, urlao, na trenutke plakao, a njegov se otvor ši-rio i vidjela sam da je crven od napinjanja i krvi.

„Nemaš više daha, gade odvratni?" rekla sam okrut-no se cerekajući.

Snažno je urlao, možda je doživio orgazam i tada je rekao: „Dosta, molim te."

I ja sam se zaustavila dok su mi se oči punile suza-ma. Ostavila sam ga na krevetu, izobličenog, uništenog, potpuno razbijenog; odjenula sam se i u predvorju poz-dravila domarku. Nisam ga pozdravila, nisam ga pogle-dala, otišla sam i gotovo.

Kada sam stigla kući nisam se pogledala u ogledalu prije spavanja, nisam prošla sto puta četkom kroz kosu. Vidjeti moje uništeno lice i neurednu kosu boljelo bi me, previše.

4. ožujka 2002.

Noć je bila prepuna mora, no od jedne sam baš protrnula.

Trčala sam po nekoj mračnoj i usahloj šumi bježeći pred tajanstvenim, zlokobnim spodobama. Pred mojim se očima uzdizao toranj obasjan suncem, baš kao u Dantea koji pokušava stići do brežuljka, ali ne uspijeva jer ga u tome priječe tri zvijeri. Samo što mene nisu sprječavale tri zvijeri već jedan samodopadni anđeo i njegovi vragovi, iza njih čudovište čiji je trbuh bio pun tijela malih djevojčica, a nešto dalje hermafroditski monstrum kojeg su slijedili mladi vragovi. Svima su slinila usta, a poneki su se jedva vukli stružući vlastitim tijelima po suhoj zemlji. Ja sam trčala stalno okrećući glavu, u strahu da me netko od njih ne dostigne; svi su izvikivali nepovezane, nejasne rečenice. U jednom trenu nisam obratila pažnju na prepreku ispred sebe, po-vikala sam i, iskolačivši oči, promotrila dobroćudno lice nekog čovjeka koji me držao za ruku i po skrivenim i mračnim puteljcima doveo do podnožja tornja. Ispružio je prst i rekao: „Penji se po stubama i nemoj se ni jednom okrenuti iza sebe, na vrhu ćeš se zaustaviti i pronaći tamo ono što si uzaludno tražila u šumi." „Kako ti mogu zahvaliti?" rekla sam u suzama. „Trči, prije nego im seja pridružim !" urlao je snažno vrteći glavom.

„Ali ti, ti si moj spasitelj! Ne trebam se penjati na toranj, već sam te pronašla!" povikala sam, ovoga puta jako radosna.

„Trči!" ponovio je još jednom. I njegove su se oči promijenile postavši pohlepne i crvene, pobjegao je sa slinom na ustima. A ja sam ostala tamo, slomljenog srca u podnožju tornja.

22. ožujka 2002.

Moji su bili odsutni tjedan dana, vraćaju se sutra. Danima sam imala slobodan stan na raspolaganju i gospodarila sam svojim izlascima i dolascima, kako bi mi se svidjelo. U početku sam razmišljala da pozovem nekoga tko bi proveo noć sa mnom, možda Danielea kojeg sam čula prije par dana, ili Roberta, ili se ipak usuditi nazvati Germana ili Letiziju, ukratko nekoga tko bi mi pravio društvo. Međutim, uživala sam u svojoj samoći, ostala sam sama sa sobom razmišljajući o svim lijepim i svim ružnim stvarima koje su mi se dogodile u posljednje vrijeme.

Znam, dnevnice, da sam sama sebi nanosila bol, da prema sebi nisam imala poštovanja, prema vlastitoj osobi za koju govorim da je jako volim. Nisam pretjerano sigurna da se volim kao nekada, netko tko se voli ne dopušta nasilje nad svojim tijelom od strane bilo kakvog muškarca, bez nekog jasnog cilja pa niti radi užitka. Reći ću ti ovo kako bih ti odala tajnu, žalosnu tajnu koju sam, glupo, htjela sakriti obmanjujući se da ću moći zaboraviti. Jedne večeri dok sam bila sama, pomislila sam kako bih se mogla opustiti te udahnuti malo svježeg zraka. Tako sam otišla do kafića u koji inače idem i, između jedne i druge runde piva, upoznala jednog tipa koji mi je uletio ne odveć simpatičnim i uljudnim stilom. Bila sam pijana, vrtjelo mi se u glavi i popustila sam mu. Odveo me svojoj kući i u trenutku kad je zatvorio vrata iza svojih leđa, osjetila sam strah, užasan strah od kojeg sam se učas otrijeznila. Molila sam ga da ipe pusti, no on to nije učinio i svojim me je suludim,

sitnim očicama prisilio da se skinem. Preplašena, to sam učinila, kao i sve što je poslije tražio od mene. Pe-netrirala sam u sebe vibratorom koji mi je dao u ruke osjećajući kako me stjenke vagine užasno peku i kako param svoju kožu. Plakala sam dok mi je pružao svoj mali i mlohavi penis, držao mi je glavu jednom rukom i nisam se mogla izvući da ne činim ono što je htio. Nije uspio svršiti, ja sam osjećala kako me bole vilice, a i zubi.

Bacio se na krevet i u trenu zaspao. Instinktivno sam pogledala na ormarić i očekivala da ću tamo naći novac koji bi jednoj poštenoj kurvi i trebao pripasti. Otišla sam u kupaonicu, umila lice ne pogledavši pri-tom ni na tren svoj odraz u ogledalu: vidjela bih čudo-vište, onakvo kakvo bi svi željeli da postanem. A ja to sebi ne mogu dopustiti, ne mogu dopustiti njima. Prlja-va sam, samo me Ljubav, ako postoji, može ponovno očistiti.

28. ožujka

Jučer sam ispričala Valeriju što mi se dogodilo prek-sinoć. Očekivala sam da će reći kako dolazi odmah ne bi li me zagrlio i tješio i rekao mi da se ne moram brinuti nizašto, jer on će biti uz mene. Ništa od svega toga. Pri-jekornim, oštrim tonom rekao mi je da sam glupača, pizda, i točno je da jesam, kurac nisam! Ali, već se i ja dovoljno okrivljujem, ne želim tuđe prodike, hoću samo da me netko zagrli i učini da se osjećam dobro. Jutros je došao pred školu, nisam mogla ni zamisliti^ slično

iznenađenje. Došao je na motoru, razbarušene kose, sa sunčanim naočalama koje su prekrivale njegove prediv-ne oči. Ja sam čavrljala pred jednom klupom na kojoj je sjedilo nekoliko mojih školskih kolega. Imala sam neu-rednu kosu, težak ruksak na leđima i bila rumena u li-cu. Kada sam ga vidjela kako dolazi sa svojim tajnovi-tim i osvajajućim osmijehom na licu, u času sam se ukočila ostavši na trenutak otvorenih usta. Na brzinu sam se ispričala svojim kolegama i potrčala preko ulice da ga pozdravim. Bacila sam se na njega djetinjasto, spontano, ali i znakovito. Rekao mi je kako me želio vid-jeti, kako mu je nedostajao moj osmijeh i moj miris, vje-rovao je da je upao u neku vrstu apstinentske krize od Lolite.

„Što gledaju homogenizirani?" pitao me pokazavši glavom na dečke s trga.

„Tko?" upitala sam.Objasnio mi je da tako zove mlađariju, svi jednaki

jedno drugome, svatko od njih član je istog velikog, og-romnog stada, to je način na koji se razlikuju od svijeta odraslih.

„Ha, čudno nas nazivaš... Eto, gledaju tvoj motor, promatraju tvoj šarm i zavide mi jer razgovaram s to-bom. Sutra će me pitati tko je bio momak s kojim sam pričala?"

,,I ti ćeš im reći?" pitao je siguran u odgovor.Kako me je njegova samouvjerenost zasmetala, rek-

la sam: „Možda da, a možda ne. Ovisi o tome tko će me pitati i kako će me pitati."

Gledala sam njegov jezik kojim je vlažio usne, gledala t, sam njegove duge i crne trepavice kao u djeteta i njegov

nos koji je bio savršena kopija moga. A gledala sam i nje-gov penis koji se povećao kad sam mu se približila uhu i šapnula: „Želim da me uzmeš, sada, pred svima."

Pogledao me, nasmiješio se napinjući nervozno us-ne kao da obuzdava neku grčevitu uzbuđenost i rekao: ,,Loly, Loly... želiš me izluditi?"

Potvrdila sam sporim pokretom glave i blagim osmi-jehom.

„Daj mi da osjetim tvoj miris, Lo."Ponudila sam mu tada svoj bijeli vrat i on ga je onju-

šio ispunivši pluća mojim mirisom vanilije i mošusa, a onda je rekao: „Lo, idem sada."

Nije mogao otići, ovoga sam puta željela igrati do kraja.„Želiš li znati kakve gaćice imam danas?" Namjeravao je upaliti motor, no pogledao me je začuđeno i pomućenoga uma odgovorio da želi.

Povukla sam hlače prema van malo ih otkopčavši i on je shvatio da ne nosim gaćice. Pogledao me tražeći odgovor.

„Cesto izlazim bez gaćica, sviđa mi se", odgovorila sam, „sjećaš se da ih nisam imala ni one večeri kad smo to učinili prvi put."

„Izludit ćeš me tako."Približila sam se njegovu licu držeći se na minimal-

noj, i zato opasnoj, udaljenosti. „Da", rekla sam mu gle-dajući ga ravno u oči, „to mije namjera."

Gledali smo se bez riječi dugo vremena, a on je s vre-mena na vrijeme vrtio glavom i osmjehivao se. Primak-la sam se njegovu uhu i rekla: „Siluj me noćas."

„Ne, Lo, opasno je", odgovorio je.

„Siluj me", ponovila sam maliciozno i autoritativno.„Gdje, Mel?"„Tamo gdje smo bili prvi put."

29. ožujka 1.30

Izašla sam iz auta i zatvorila vrata ostavivši njega unutra. Uputila sam se onim mračnim i uskim ulicama, a on je malo pričekao prije nego je krenuo za mnom. Sama sam hodala po tom loše skrpanom pločniku, čula sam šum mora u daljini, onda više ništa. Gledala sam zvijezde i činilo mi se da bih morala čuti njihov zvuk, jedva zamjetljiv. Bića koja svjetlucaju na mahove. I on-da, motor i svjetla njegova auta. Zadržala sam smireno-st, htjela sam da se sve dogodi onako kako sam progra-mirala: on krvnik, ja žrtva. Tjelesna žrtva, ponižena i pokorena. Ali umom, mojim i njegovim, zapovijedam ja, samo ja. Ja želim sve ovo, ja sam gospodarica. On je lažni gospodar, gospodar, moj rob, rob mojih želja i mo-jih hirova.

Zaustavio je auto, ugasio svjetla i izašao. Na koji ča-sak sam pomislila da sam ponovno ostala sama, od tre-nutka kada nisam čula ništa...

Evo, čula sam ga: stizao je sporim i smirenim kora-cima, no njegovo je disanje bilo ubrzano i teško. Osjeti-la sam ga iza sebe, puhao mi je za vratom. Neočekiva-no, osjetila sam strah. Počeo me slijediti s još više žara, potrčao je za mnom i, zgrabivši me za ruku, pritisnuo uza zid.

„Gospođice s lijepim guzama ne idu same po ulici", rekao je promijenivši glas.Jednom me je šakom držao za ruku nanoseći mi bol, a drugom mije gurao glavu prema zidu snažno pritišću-ći moje lice o hrapavu i blatnjavu površinu. „Umiri se", naredio mi je.

Čekala sam sljedeći pokret, bila sam uzbuđena, ali i preplašena, i pitala sam se što bih mogla osjetiti kada bi me doista silovao neki nepoznat čovjek, a ne moj profesor. Onda sam izbrisala tu pomisao prisjećajući se onog što se zbilo prije nekoliko večeri, i svih silovanja duše kojima sam bila podvrgnuta toliko puta... i željela sam još nasilja, nasilja do granice iznemoglosti. Navikla sam se, možda više i ne mogu bez njega; bilo bi mi čudno kada bi jednoga dana ljupkost i nježnost zakucale na moja vrata i zamolile da udu. Nasilje me ubija, troši, prlja me i hrani se sa mnom, no s njim i zbog njega preživljavam, njime se hranim.

Iskoristio je slobodnu ruku da njom pretraži džep hlača. Čvrsto je obuhvatio moja bijela zapešća, na trenutak me pustio i uhvatio drugom rukom predmet koji je uzeo iz džepa. Bio je to povez kojim je povio gornji dio moga lica prekrivši mi oči.

„Tako si predivna", rekao je, „evo, podižem ti suknju, zgodna kurvo, ne govori i ne viči."Osjećala sam njegove ruke u mojim gaćicama i njegove prste koji miluju moje spolovilo. Onda me grubo ošamario, zacviljela sam

od bola.,,E, ne... rekao sam ti da ne ispuštaš nikakav zvuk."„Zapravo, rekao si mi da ne govorim i ne vičem, ja sam zacviljela", prošaptala sam, svjesna da će me zbog ovoga kazniti.

I dosta me je još jače ošamario, no ovoga puta nisam pisnula.„Bravo Loly, dobra si."Sagnuo se držeći me i dalje rukama i počeo mi ljubiti guzu na koju se obrušio s takvom nasilnošću. Kada me počeo polako lizati,

moja želja da me posjeduje je jačala, nisam je mogla obuzdati. Savila sam leđa kako bi shvatio moju želju.Kao odgovor mi je stigao još jedan šamar.„Kad ja to kažem", naredio je.Mogla sam jedino registrirati zvukove i dodire njegovih ruku na mom tijelu, lišio me gledanja, a sada i potpunoga užitka.Oslobodio mi je zapešća i sav se naslonio na mene. S obje mi je ruke zgrabio grudi, oslobođene bilo kakvih stega koje bi ih

obavijale. Snažno ih je uhvatio nanoseći mi bol, stiskao ih prstima koji su se činili poput užarenih kliješta.„Polako", šapnula sam slabašnim glasom.„Ne, bit će kako ja kažem", i stigao je još jedan šamar, užasno jak. Dok mi je podizao suknju do bokova, kazao je: „Htio sam se još

suzdržavati, ali ne uspijevam. Previše me izazivaš, ne preostaje mi ništa drugo nego da te zadovoljim."S jednim je zamahom ušao u mene do kraja, potpuno me ispunivši svojom uzbuđenošću, svojom neobuzdanom strašću.Žestok, strašno žestok orgazam pregazio je moje tijelo, naslonila sam se na zid grebući kožu; on me zadržao, a ja sam osjećala

njegov topao dah na vratu, uz njegovu zadihanost osjećala sam se dobro.

Stajali smo tako dugo vremena, predugo vremena, vremena za koje bih bila željela da nikad ne završi. Vra-titi se u auto značilo je vratiti se u stvarnost, hladnu i okrutnu, stvarnost od koje je, u tom sam trenutku shvatila, bilo nemoguće pobjeći: ja i on, povezanost na-ših duša morala se okončati tamo, okolnosti neće nika-da dopustiti nijednom od nas dvoje da bude potpuno i duhovno unutar onoga drugog.

Tijekom vožnje, dok smo stajali u prometu koji re-meti noći Catanije, pogledao me, nasmiješio se i rekao: ,,Loly, volim te", uzeo mije ruku, prinio ustima i polju-bio. Loly, ne Melissa. On voli Loly, za Melissu nikad nije ni čuo.

4. travnja 2002.

Dnevnice,

pišem ti iz jedne hotelske sobe, u Španjolskoj sam, u Barceloni. Na izletu sam sa školom i prilično se dobro zabavljam, premda me zlobna i tupoglava profa krivo gleda kada kažem kako ne želim posjećivati muzeje, kako je to, po meni, gubljenje vremena. Mrzim posjećivati neko mjesto samo zato da bih upoznala povijest. Dobro, i ona je važna, ali što ću poslije s njom? Barcelona je tako živa, vedra, ali s nekakvom sjetom u svojoj nutrini. Izgleda kao lijepa žena, očaravajuća, dubokih i tužnih očiju koje poniru u dušu. Izgleda poput mene. Htjela bih šetati noću po ulicama koje su pretrpane lokalima i pune svakojakih ljudi, no vuku me da večeri provodim u disku gdje, u najboljem slučaju, uspijem upoznati nekog

tko još nije zaliven alkoholom. Ne volim plesati, to mi ide na živce. U mojoj je sobi kaos: netko skače s kreveta, netko pije sangriju, netko drugi tamo povraća u zahod-sku školjku. Idem sada, Giorgio me vuče za ruku...

7. travnja

Pretposljednji dan, ne želim se vratiti kući. Ovo je moja kuća, ugodno se osjećam, sigurno, sretno, shvaće-na od ovdašnjih ljudi, iako ne govorimo istim jezikom. Tješi me što ne čujem zvonjavu telefona; Fabrizijeve ili Robertove pozive, i što ne moram smišljati opravdanja kako se s njima ne bih našla. Utješno je pričati do kas-na s Giorgiom i ne biti prisiljena na uvlačenje u njegov krevet i na davanje vlastitog tijela.

Gdje si završila Narcisa, ti koja si se tako voljela i os-mjehivala sama sebi, koja si voljela davati i jednako ta-ko primati; gdje su završili tvoji snovi, tvoja nadanja, tvoje ludosti, ludosti života, ludosti smrti; gdje je zavr-šio odraz tvojega lika u ogledalu, gdje te mogu tražiti, gdje te mogu pronaći, kako te mogu zadržati?

4. svibnja 2002.

Danas je pred izlazom iz škole bila Letizia. Prišla mi je sa svojim zaobljenim licem uokvirenim velikim sun-čanim naočalama, vrlo sličnim onima koje vidim na fo-tografijama moje majke iz sedamdesetih godina. S njom su bile dvije djevojke, očigledno lezbijke.

Jedna se zove Wendy, moje je godište, no po očima bi se reklo da je puno starija. Druga, je Floriana, malo mlađa od Letizije.„Željela sam te vidjeti", rekla mi je Letizia gledavši me izravno u oči.„Dobro si učinila što si došla, i ja sam to htjela", odgovorila sam.U međuvremenu su učenici počeli izlaziti iz škole i zauzimati mjesta po klupama na trgu, a znatiželjni dečki i cure su nas

gledali i šaputali među sobom. „Kumi-ce svetog Hilarija", užasno licemjerne, zlobne i praznoglave, gledale su nas pak, pušući i prevrćući očima. Činilo mi se da mogu razabrati njihove rečenice: „Ma jesi li vidjela s kim se ova sastaje? Uvijek sam govorila daje čudakinja..." namještajući, možda, uz to pletenice koje im je mamica isplela jutros prije škole.

Činilo se da je Letizia shvatila kako mi je nelagodno pa je rekla: „Mi idemo na ručak u udrugu, hoćeš i ti s nama?"„Koju udrugu?", upitala sam. „Lezbo-gay. Imam ključeve, bit ćemo same." Prihvatila sam i otišla po skuter. Letizia je sjela iza mene priljubivši svoje grudi na moja leđa i svoj dah na moj vrat. Dobro smo se ismijale putem, ja sam stalno krivudala budući da nisam naviknuta voziti još nekoga, ona je pokazivala jezik bakicama držeći se rukama oko moga struka.

Činio mi se posebnim taj svijet koji se otvorio pred mojim očima u trenutku kad je Letizia otvorila vrata. Bila je to ništa drugo doli kuća, koja nije bila ni u čijem vlasništvu osim onog cijele gay zajednice. Bila je opskrbljena svime, uzevši u obzir da sam na polici zajedno s

knjigama uočila posudu punu prezervativa; na stolu su bili gay i modni časopisi, poneki o motorima, dok su drugi bili medicinski. Jedan je mačak šetao po sobama i češao se o svačije noge, pomilovala sam ga kao što milujem Morina, mog voljenog i prelijepog mačka (koji je sada ovdje, savijen poput pereca, na mom radnom stolu; slušam ga kako diše).

Bile smo gladne pa su se Letizia i Floriana ponudile da odu kupiti pizze u lokal na uglu ulice. Dok su izlazile Wendy me živahno pogledala glupavo se osmjeh-nuvši, hodala je kao da poskakuje, izgledala je poput nekakva pomahnitalog đavolčića. Bojala sam se ostati sama s njom, izašla sam zato pred vrata i glasno zovnu-la Letiziju kazavši da joj želim praviti društvo, dosadno mi je bilo ostati u kući. Mojoj je prijateljici odmah sve bilo jasno i uz osmijeh je pozvala Florijanu da se vrati natrag. Dok smo čekale da se pizze ispeku nismo puno pričale, a onda sam rekla: „Sranje, prsti su mi smrznuti!"

Ona me pogledala maliciozno, no isto tako ironično, i rekla:" Mmm... sjajna vijest, imat ću to na umu!"Vraćajući se kući, srele smo jednog momka, Letiziji-na prijatelja. Sve je na njemu bilo nježno: lice, koža, glas. Ta beskrajna

ljupkost koju je posjedovao unijela je u mene toliko blaženstva. Došao je s nama kući i dok su ostale pripravljale stol, malo smo popričali. Rekao je da je službenik u banci, premda je njegova izrazito smjela kravata bila u čistom kontrastu s hladnim bankarskim svijetom. Po glasu se činilo da je tužan, no djelovalo mi je ipak previše ishitreno upitati ga što mu je. Osjetila _sam se kao gr^ Qnda je Gianfranco otišao i nas četiri

smo ostale za stolom brbljajući i smijući se. Ili točnije, brbljala sam jedino ja, bez prestanka, a Letizia me po-zorno, i s vremena na vrijeme, zbunjeno promatrala ka-da bih pričala o nekom muškarcu s kojim sam bila u krevetu.

Onda sam se ustala i otišla u vrt, uredan ali ne na-ročito njegovan, u kojem su bile posađene visoke palme i čudnovata stabla bodljikavih debla s velikim, ružičas-tim cvjetovima u krošnjama.

Letizia me sustigla i zagrlila s leđa i dodirujući me usnama, poljubila u vrat.

Instinktivno sam se okrenula i naišla na njezina us-ta. Topla, nježna, izrazito mekana. Sada razumijem zašto muškarci tako jako vole ljubiti ženu: usta žene su tako nevina, čista, dok su muškarci koje sam ja sretala uvijek na meni ostavljali ljigav trag sline vulgarno me puneći jezikom. Letizijin poljubac je bio drukčiji, bar-šunast, svjež no snažan u isto vrijeme.

„Ti si najljepša žena koju sam ikad imala", rekla mi je obuhvativši moje lice.

,,I ti meni", odgovorila sam, i ne znam zašto sam to učinila, bilo je suvišno to reći jer je ona bila moja jedi-na žena!

Letizia je zauzela moje mjesto i ovog sam puta ja vodila igru trljajući svoje tijelo o njezino. Snažno sam je zagrlila udišući njezin miris, onda me odvela u drugu sobu, spustila mi hlače i okončala slatku torturu koju je započela prije nekoliko tjedana. Njezin me je jezik ras-tapao, no protrnula sam od pomisli da će moj orgazam završiti u ustima jedne žene. Dok me je njezin jezik lizao, dok je klečala na koljenima ispod mene podaste„„,

mom užitku, zatvorila sam oči i stojeći savijenih ruku koje su izgledale poput šapa uplašenog zeca, sjetila se nevidljivog čovječuljka koji je vodio sa mnom ljubav u mojim dječjim maštarijama. Nevidljivi čovječuljak ne-ma lica, nema boja, on je samo spolovilo i jezik koji ko-ristim radi svog užitka. U tom sam trenu dosegla orga-zam, žestoko, ostajući bez daha, njezina su usta bila pu-na mojih sokova i kada sam otvorila oči ugledala sam nju, to prekrasno iznenađenje, s jednom rukom u gaći-cama, kako se previja od užitka koji je i nju obuzimao, možda svjesnije i iskrenije nego mene.

Poslije smo se ispružile na krevet i vjerujem da sam malo i odspavala. Kad je sunce već zašlo i nebo potam-njelo ispratila me je do vrata, a ja sam joj rekla: ,,Lety, bolje je da se više ne vidimo."

Klimnula je glavom, blago se osmjehnula i kazala: „To i ja mislim."

Razmijenile smo posljednji poljubac. Dok sam se motorom vraćala kući, osjetila sam se iskorištenom po tko zna koji put, iskorištenom od nekoga i od vlastitih iskvarenih nagona.

18. svibnja 2002.

Čini mi se kao da čujem topao i umirujući glas moje majke koja mi je ispričala sljedeću priču dok sam gri-pozna ležala u krevetu:

„Neka teška i neželjena stvar može se ispostaviti kao veliki dar; znaš Melissa, često dobivamo darove, a da to

znamo. Ova priča govori o mladom vladaru koji je

preuzeo vlast u jednom kraljevstvu. On je bio omiljen i prije nego je postao kraljem i podanici mu, sretni zbog njegova krunjenja, donesoše mnoštvo darova. Nakon obreda novi je kralj večerao u svojoj palači; odjedanput se začu kucanje na vratima. Sluge izadoše i ugledaše bijedno odjevenog starca nalik prosjaku koji je želio vidjeti kralja. Činili su sve da ga razuvjere, no uzalud. Onda kralj izađe kako bi ga upoznao; starac ga pohvali, kazavši mu kakao je prelijep i kako su svi u kraljevstvu sretni što ga imaju za vladara. Darovao mu je dinju. Kralj je mrzio dinje, no kako bi bio ljubazan prema starcu, prihvati i zahvali mu, a čovjek ode zadovoljan. Kralj se vrati u palaču i dade dinju slugama da je bace u vrt.

Sljedećeg tjedna u isto vrijeme opet se začu kucanje po vratima. Ponovno pozvaše kralja i prosjak ga nahvali i ponudi mu još jednu dinju. Kralj je primi i pozdravi star-ca, i ponovno baci dinju u vrt. Isti se prizor ponavljaše vi-še tjedana: kralj bijaše odveć ljubazan da bi prkosio starcu ili omalovažavao velikodušnost njegova darivanja.

Onda, jedne večeri, upravo kad je starac uručivao dinju kralju, jedan majmun skoči s galerije palače i iz-baci voćku iz njegovih ruku; dinja se razbi o pročelje palače na tisuće komada. Kada kralj to vidje, ugleda ki-šu dijamanata kako ispadaju iz dinje. Sav znatiželjan, otrči otraga u vrt: sve su dinje ležale rastvorene oko bre-žuljčića dijamanata."

Prekinula sam je i rekla: „Mogu lija izvući pouku?" oduševljena lijepom pričom.Nasmiješila mi se i rekla: „Jasno." Udahnula sam kao što udahnem svaki put prije nego ću ponoviti lekciju u školi: „Katkada neugodne.„.„^

situacije, problemi ili teškoće skrivaju u sebi priliku za sazrijevanje, vrlo često usred teškoća blista sjaj nekog dragog kamena. Stoga je mudro prihvatiti ono što je neugodno i teško."

Ponovno se nasmiješila, pomilovala mi kosu i rekla: „Narasla si, malena. Ti si princeza."

Htjela sam zaplakati, ali sam se suzdržala, moja majka ne zna da su meni kraljevi dijamanti bili sirova divljaštva grubih muškaraca, nesposobnih da vole.

20. svibnja

Danas me je profesor ponovno došao vidjeti ispred škole. Čekala sam ga, dala sam mu pismo, priloženo uz par posebnih gaćica.

Ove gaćice, to sam ja. To je predmet koji me najbolje

opisuje. Čije bi mogle biti tako skrojene s dvije viseće vezi-

ce nego malene Lolite?No, osim što mi pripadaju, one su ja i moje tijelo.Puno puta mi se dogodilo da u njima vodim ljubav, s to-

bom možda nikada, ali nije bitno... Te vezice priječe moje instinkte i moja osjetila, osim što ostavljaju trag na koži, ko-če moje osjećaje... Zamisli moje polugolo tijelo samo s tim gaćicama: odriješiš li jedan čvor, oslobodit će se samo jedan dio mene — Putenost. Duh Ljubavi je još uvijek zapriječen čvorom na lijevom boku. Eto zato će onaj koji je odriješio stranu Putenosti vidjeti u meni samo ženu, djevojčicu ili uopćeno ženku, sposobnu jedino primiti spolovilo, ništa vise. Posjeduje me samo na pola i to je ono što vjerojatno

želim u većini slučajeva. Kada netko bude odriješio samo stranu ljubavi, i u tom ću slučaju dati samo jedan dio sebe, neznatan dio, iako dubok. Kasnije tijekom života, jednog se dana valjda pojavi taj tamničar koji ti ponudi oba ključa kako bi oslobodio tvoje duhove: Putenost i Ljubav su slo-bodne i lete. Osjećaš se dobro, slobodna i zadovoljena, i tvoj um i tvoje tijelo ne traže više ništa, ne izjedaju te više sa svo-jim zahtjevima. Poput neke nježne tajne bivaju oslobođene od ruke koja zna kako te pomilovati, kako pobuditi ustrep-talost u tebi, i sama pomisao na tu ruku ispunjava toplinom tijelo i razum.

Sada miriše onaj dio mene koji se nalazi točno u sredi-ni između Ljubavi i Putenosti: to je moja Duša koja izlazi i filtrira se kroz moje sokove.

Bio si u pravu kada si govorio da sam rođena za še-vu, kao što vidiš i moja se Duša hoće osjetiti željenom i širi svoj miris, miris žene. Možda je ruka koja je oslobo-dila moje duhove tvoja, profesore.

Usuđujem se reći da je samo tvoje osjetilo mirisa bilo u stanju osjetiti moje sokove, moju Dušu. Nemoj vikati na mene, profaču, ako sam se istrčala, osjećam da to moram učiniti zato što barem u budućnosti neću osjećati grižnju da sam izgubila nešto što prije toga nisam ni imala u rukama. Ta je stvar škripala u meni kao loše podmazana vrata, njihov je zvuk zagušujući. S tobom, u tvom zagrljaju, ja i moje gaćice oslobođene smo bilo kakvih zabrana i lanaca. Ali, duhovi su u svom letu naišli na zid, strašan i nepravedan zid vremena koji zajedno prolazi sporo, brzo za drugo, niz brojki koji nas drži udaljenima. Nadam se da će ti tvoja matematička inteligencija dati neku početnu ideju za rješavanje strašne jednadžbe. Ali

nije riječ samo o tome: ti poznaješ samo dio mene, iako si oslobodio oba. I to nije onaj dio koji bih željela pustiti da živi, ne samo taj. Na tebi je da odlučiš hoćemo li učiniti zaokret u našoj vezi, učiniti je više... „duhovnom", mrvicudubljom. Imam povjerenja u tebe.

Tvoja,Melissa

23. svibnja 15.14

Gdje je Valerio? Zašto me je ostavio ni ne poljubivšimer1

29. svibnja 2002. 2.30

Plačem, dnevnice, plačem od beskonačne radosti. Oduvijek sam znala da postoje radost i sreća. Nešto što sam tražila u mnogim krevetima, u mnogim muškarcima, i u jednoj ženi, što sam tražila sama u sebi i poslije izgubila vlastitom krivnjom. I ponovno našla na jednom sasvim bezličnom i običnom mjestu. I to ne u jednoj osobi, nego u pogledu jedne osobe. Ja, Giorgio i ostali otišli smo u novi lokal koji se tek nedavno otvorio baš is-pod moje kuće, 50 metara od mora. To je arapski resto-ran, s trbušnim plesačicama koje plešu oko stolova ili poslužuju, s jastucima po podu, tepisima, svjetlima svi- ;

jeca i mirisom tamjana. Bio je prepun pa smo odlučili

pričekati ne bi li se koji stol oslobodio da možemo sjes-ti. Bila sam naslonjena na jednu svjetiljku, razmišljala sam o telefonskom razgovoru s Fabrizijom koji je ružno završio; rekla sam mu da ne želim od njega ništa, da ga ne želim više vidjeti.

Rasplakao se i rekao kako bi mi bio dao sve, ali po-jašnjavajući što je to: novac, novac i novac.

„Ako je to ono što želiš darovati jednom ljudskom biću, ja nisam ta koja bih to trebala primiti. Svejedno, zahvaljujem ti na ponudi", ironično sam podviknula, zatim sam mu zalupila slušalicu i nisam se više javljala ni na jedan njegov poziv, niti ću se više ikada javiti, ku-nem se. Mrzim tog čovjeka: on je crv, prljav je, ne želim mu se više podati.

Razmišljala sam o svemu tome kao i o Valeriju. Ob-rve i oči su mi bile namrštene i uperene u jednu nei-dentificiranu točku; onda sam, kako bih odvratila pažnju od ružnih misli, ukrstila svoj pogled s njegovim koji me proučavao tko zna od kada; bio je blag i umiljat. Pogledavala sam ga i on je pogledavao mene u vrlo krat-kim vremenskim razmacima, odvraćali smo pogled drugdje, ne mogavši izdržati da opet ne upravimo oči jedno u drugo. Njegove su oči bile duboke i iskrene, i ovoga puta se nisam zavaravala zamišljajući besmislene maštarije kako bih si nanijela bol i kaznila se, ovoga puta sam stvarno vjerovala, gledala sam njegove oči, bile su tamo, uprte u mene i činilo se kako govore da me žele voljeti, da me zaista žele upoznati. Malo pomalo počela sam ga bolje promatrati: sjedio je prekriženih nogu, s cigaretom u ruci, par sočnih usana, malo istaknutiji, ali markantan nos i oči arapskog princa. Ono što mi je

nudio bilo je nešto moje, samo moje. Nije gledao nijed-nu drugu, gledao je mene, ne onako kako me je sklon pogledati bilo koji muškarac na ulici, već s iskrenošću i poštenjem. Ne znam iz kojeg neshvatljivog razloga, no prasnula sam u smijeh, i to previše glasan, nisam se mogla suzdržati; sreća je bila tako velika da se nije mog-la ograničiti na osmijeh. Giorgio se zabavljao gledajući me, pitao me što mi je. Pokretom ruke sam mu dala do znanja da se ne treba brinuti i zagrlila ga kako bih op-ravdala taj svoj iznenadni prasak. Ponovno sam se okre-nula i primijetila da mi se smiješi nudeći mi pogled na svoje prekrasne bijele zube; tu sam se primirila i rekla sama sebi: „Pamet u glavu, Melissa, pusti ga da pobjeg-ne, ha? Pokaži mu odmah da si glupa, slaboumna i praznoglava... i prije svega daj mu je odmah, nemoj do-pustiti da čeka!".

Dok sam mislila na to jedna je djevojka prošla uz njega i pomilovala ga po kosi, on je pogledao nakratko i onda se malo premjestio kako bi me bolje vidio.

Giorgio mi je odvratio pozornost: „Meli, idemo ne-kamo drugdje. Meni krči u trbuhu, ne da mi se više če-kati."

„Daj, Giorgino, još deset minuta, vidjet ćeš da će se nešto osloboditi...", odgovorila sam mu jer se nisam htjela odvojiti od tog pogleda.

„Kakva je to sad luda želja da se ostane ovdje? Ne-kakav muškarac je na vidiku?"

Blago sam se nasmiješila i klimnula.On je uzdahnuo i kazao: „Pričali smo dosta o ovo-

me. Melissa, živi u miru neko vrijeme, stvari će doći sa-me po sebi."

„Ovaj put je drukčije. Daj...", govorila sam mu po-put male razmažene djevojčice.

Ponovno je uzdahnuo i rekao kako će oni prošetati po obližnjim restoranima, a ako u nekom bude mjesta, nema rasprave, moram k njima.

,,OK", rekla sam, sigurna da neće u to doba pronaći mjesto. Vidjela sam ih kako ulaze u slastičarnicu koja je iznad svakog stola imala japanski kišobran, naslonila se na svjetiljku trudeći se na sve moguće načine da ga ne gledam. U jednom sam trenutku vidjela kako ustaje i pretpostavljam da sam sigurno postala ljubičasta u licu, nisam znala što činiti, bila sam potpuno zbunjena; ok-renula sam se prema ulici i pravila se da nekog moram čekati prateći pogledom sve aute koji su prolazili; moje su hlače od indijske svile lepršale potpomognute laga-nim morskim vjetrom.

Njegov topao, dubok glas čula sam iza svojih leđa. „Koga čekaš?"

Odjednom sam pomislila na jedan stari napjev, pro-čitala sam ga kao mala u jednoj bajci koju mi je otac do-nio s jednog od svojih putovanja. Izgovorila sam ga na spontan i neočekivan način okrenuvši se prema njemu: „Čekam, čekam, a mrkli je mrak, i otvaram vrata kad pokuca svak'. Poslije loše, dolazi dobra vijest, i dođe onaj koji nije vješt."

Šutjeli smo, uz ozbiljne izraze lica, onda smo pras-nuli u smijeh. Pružio mi je meku ruku i ja sam je stis-nula polako, ali odlučno.

„Claudio", rekao je gledajući me i dalje u oči.„Melissa", ne znam kako sam to uspjela reći.„Što si ono prije rekla?"

„Što? ... ah, prije! Pjesmica iz jedne bajke, znam je napamet od svoje sedme godine."

Mahnuo je glavom kao da želi reći da je razumio. Opet tišina, panična tišina. Tišina koju je prekinuo moj simpatični i šeprtljavi prijatelj kazavši u žurbi: „Glupa-čice, našli smo mjesto, dođi, čekamo te."

„Moram ići", šapnula sam.„Mogu li pokucati na tvoja vrata?" rekao je i on ti-

ho.Gledala sam ga začuđena tolikom smjelošću koja ni-

je bila drskost, samo želja da sve ne završi ovdje.Potvrdila sam pomalo vlažnim očima i kazala poka-

zujući svoj balkon: „Naći ćeš me često ovdje, stojim baš tu gore."

„Onda ću ti posvetiti serenadu", našalio se namig-nuvši.

Pozdravili smo se i ja se nisam okrenula još jednom premda sam to željela, bojala sam se da ne pokvarimsve.

Poslije me Giorgio upitao: „Ma tko ti je bio taj?"Nasmiješila sam se i rekla: „Onaj koji dođe i nije vje-

št."„Eh?" ispustio je.Ponovno sam se nasmiješila, štipnula ga za obraze i

kazala: „Brzo ćeš otkriti, ne brini."

4. lipnja 2002. 18.20

Ma kakva šala, dnevnice! Doista mi je posvetio sere-nadu! Ljudi su prolazili i znatiželjno pogledavali, ja

sam se s balkona smijala kao luda dok je jedan debeljuš-kasti, rumeni čovjek svirao na pomalo trošnoj gitari, a on je pjevao žestoko falšajući, ali neodoljivo. Neodolji-vo kao što je pjes.ma koja mi je ispunila oči i srce; priča je to o muškarcu koji od pomisli na dragu ne može više spavati, a melodija je tugaljiva i nježna. Manje više kaže sljedeće:

Vrtim se i prevrćem uzdišući provodim cijele noći ne snivajući, i o ljepoti tvojoj razmišljajući mislim na te jutro čekajući. Zbog tebe se ne mogu odmoriti, moje tužno srce mira neće imati. Znaš li kada ću te ostaviti? Kad moj život svrši i kad ću mrijeti.

Znaš li kada ću te ostaviti? Kada moj život završi i kad umrem...

Bila je to velika gesta, fino udvaranje, tradicionalno, banalno ako baš hoćete, ali mirišljavo.

Kada je završio viknula sam s balkona smiješeći se: ,,I što mi je sad činiti?" Ako se ne varam, za prihvaća-nje udvaranja trebalo bi upaliti svjetlo u sobi, a u sup-rotnom, ako ne prihvaćam, moram ući i ugasiti ga."

On nije odgovorio, no ja sam shvatila što trebam učiniti. U hodniku sam se sudarila s mojim ocem (sko-ro sam ga srušila!) koji me radoznalo pitao tko je taj koji dolje pjeva. Glasno se nasmijavši odgovorila sam kako ni ja nemam pojma.

U trku sam se spustila po stubama, onako kako sam bila odjevena, u hlačicama i majici, otvorila sam ulazna vrata i onda se blokirala. Potrčati mu u susret i zagrliti ga ili se radosno nasmiješiti i zahvaliti mu stiskom ru-ke? Stajala sam na vratima i on je shvatio da se neću uopće približiti ako ne uočim nekakav signal, onda je on to učinio za mene.

„Izgledaš kao preplašeni pilić... Oprosti ako sam bio

nasrtljiv, ali bilo je jače od mene."Polako me zagrlio, a ja sam svoje ruke ostavila gdje

su bile, nisam uspjela oponašati njegovu kretnju...„Melissa... dopuštaš mi da te večeras pozovem na

večeru?"Pristala sam klimnuvši glavom i osmjehnuvši mu se,

onda sam ga nježno poljubila u obraz i vratila se natrag.„Ma tko je to bio?" pitala me moja jako radoznala

majka.Slegnula sam ramenima: „Nitko mama, nitko..."

12.45 noću

Pričali smo o sebi, rekli smo više od onoga što sam zamišljala da ću reći i čuti. On ima dvadeset godina, stu-dira suvremenu književnost, ima inteligentan i živahan izraz lica koji ga čini nevjerojatno privlačnim. Pažljivo sam ga slušala, volim ga gledati dok govori. Osjećam dr-htanje u grlu, u želucu. Osjećam se savijena oko same sebe, kao peteljka nekog cvijeta, ali nisam slomljena. Claudio je blag, staložen, zrači sigurnošću. Rekao mi je da je upoznao ljubav, no poslije mu je izmakla iz ruku.

I

Prelazeći prstom po rubu čaše, upitao me je: ,,A ti? Što ćeš mi ispričati o sebi?"

Otvorila sam se, propustila sam mali tračak sunca koji je rasparao gustu maglu, obavljenu oko moje duše. Ispričala sam mu ponešto o sebi i svojim nesretnim ve-zama, no nisam uopće spominjala svoju želju za otkri-vanjem i pronalaženjem pravih osjećanja.

Gledao me pozorno, tužnim i ozbiljnim pogledom i kazao: „Drago mi je da si mi ispričala svoju prošlost. Osnažilo mije predodžbu koju sam stekao o tebi."

„Kakvu predodžbu?" pitala sam, preplašena kako će me optužiti da sam suviše laka osoba.

„Da si cura, oprosti, žena koja je prošla kroz određe-ne situacije da bi postala ono stoje, da bi poprimila ovaj pogled i s njim prodirala u dubinu. Melissa, nikad ni-sam susreo ženu kao što si ti... krećem se od osjećaja is-krene nježnosti do podčinjenosti jednom misterioznom i neodoljivom šarmu", njegov je govor bio isprekidan dugim šutnjama tijekom kojih mi je pružao svoj pogled i onda nastavljao.

Nasmiješila sam se i rekla: „Ne poznaješ me još do-voljno dobro da bi to rekao. Moći ćeš proživljavati samo jedno od tih osjećanja, ili ni jedno."

„Da, tako je" rekao je nakon što me pažljivo slušao, „ali želim te pokušati upoznati, dopuštaš mi?"

„Jasno, jasno da ti dopuštam!" rekla sam stisnuvši mu ruku koja je bila naslonjena na stol.

Činilo mi se da sam u snu, dnevnice, prekrasnom snu, bez kraja.

1.20

Upravo sam primila poruku od Valerija; kaže da me želi vidjeti. No, sad su i njegove misli daleko. Znam, bilo bi mi dovoljno još jednom voditi ljubav s profesorom pa da shvatim što to u stvari hoću i tko je zapravo Melissa. Čudovište ili osoba koja je stanju pružiti i dati ljubav.

10. lipnja 2002.

Koja divota, škola je gotova! Ove su godine rezultati bili ponešto razočaravajući, ja sam se premalo trudila, a moji se nastavnici nisu baš pretrgli da me razumiju. Prijelaz u viši razred sam svejedno zaslužila, nisu me potpuno uništili.

Danas popodne sam vidjela Valerija. Predložio mi je da se nađemo u baru Epoca. Pohitala sam pomislivši kako će to biti prilika da shvatim što želim. Kada sam stigla tamo, naglo sam zakočila kližući gumama po as-faltu i tako svratila pozornost na sebe. Valerio je sjedio sam za stolom i, vrteći glavom i smiješeći se, promatrao svaki moj pokret. Pokušala sam se dovesti u red hoda-jući polako i poprimajući ozbiljan izraz lica.

Vrckajući stražnjicom uputila sam se k njegovu sto-lu i kad sam mu bila blizu rekao mije: ,,Loly, nisi vidje-la kako su te svi gledali dok si hodala?"

Odmahnula sam glavom i odgovorila da nisam.„Ne uzvraćam uvijek na poglede."Iza Valerijevih se leda pojavio jedan muškarac tajan-

stvenog i pomalo osornog držanja, predstavio mi se

rekavši da se zove Flavio. Temeljito sam ga promotrila, a on je zaustavio moje istraživanje rekavši: „Tvoja dje-vojčica ima previše vragolaste i prelijepe oči za svoje go-dine."

Nisam pustila Valeriju da odgovori i uzela sam riječ: ,,U pravu si, Flavio. Bit će nas troje, ili će ih doći još?" Ciljala sam u srž, dnevnice, ne sviđaju mi se prigodne frazice i osmijesi kada je namjera samo jedna.

Pomalo zbunjen, Flavio je pogledao Valerija koji je rekao: „Svojeglava jest, ali ti se isplati učiniti ono što ka-že."

„Vidiš, Melissa", nastavio je Flavio, „ja i Valerio smo te imali namjeru uključiti u jednu posebnu večer; on mi je pričao o tebi, tvoja dob me pomalo zbunila, no nakon što sam saznao kakva si... ha, popustio sam i strašno sam radoznao da te vidim na djelu."

Ja sam samo rekla: „Koliko godina imaš, Flavio?"Odgovorio mi je da ima trideset i pet. Klimnula sam

potvrdno. Mislila sam da ima više, no povjerovala sam mu.

„Kada bi bila ta posebna večer?" upitala sam.„Sljedeće subote, u 22 sata, u jednoj vili na moru.

Doći ću po tebe, zajedno s Valerijem, jasno..."„U slučaju da pristanem", prekinula sam ga.„Jasno, u slučaju da pristaneš."Par sekundi tišine i onda sam upitala: „Moram li od-

jenuti nešto posebno?"„Samo da nije nešto što odaje previše tvoje godine.

Svi znaju da imaš osamnaest", odgovorio je Flavio.„Tko svi? Koliko ih je?" pitala sam okrenuvši se pre-

ma Valeriju.

„Ne znamo ni mi točan broj, više manje pet parova je sigurno. Hoće li doći još tko, to sad ne znamo."

Odlučila sam sudjelovati; žao mi je zbog Claudija, ali nisam sigurna da osoba poput mene zavrjeđuje da ga voli, ne vjerujem da sam ja ta koja će ga učiniti sretnim.

15. lipnja 2002.

Ne, ja nisam djevojka koja će ga učiniti sretnim. Ne zaslužujem to. Ne prestaje me zvati i slati SMS-ove. Ostavljam ga, eto. Ne odgovaram mu, potpuno ga igno-riram. Dosadit će mu i potražit će sreću drugdje. I zaš-to onda osjećam ovakav strah?

17. lipnja 2002.

U tišini, između kratkih i povremenih dijaloga, upu-tili smo se do mjesta gdje je bio dogovoren sastanak. Bi-la je to mala vila izvan grada, s druge strane obale gdje se stijene mrve pretvarajući se u pijesak. Mjesto je bilo pusto, a kuća uvučena. Ušli smo kroz visoka željezna vrata i ja sam izbrojila automobile koji su stajali u uliči-ci: bilo ih je šest.

„Najslađa, stigli smo", Flavio me beskrajno živcira tim rječnikom... Kako si dopušta da me zove najslađa, draga, malena... Udavila bih ga!

Vrata nam je otvorila žena od kojih četrdesetak go-dina, privlačna i namirisana. Odmjerila me je od glave do pete pogledavši zatim s odobravanjem Flavija koji se

blago osmjehnuo. Prošli smo dugim hodnikom na čijim su zidovima bile obješene apstraktne slike velikih for-mata. Kada smo ušli u salu bila sam strašno zbunjena. Desetak je pogleda bilo upravljeno u mene: većinom su to bili otmjeni muškarci s kravatom, nekolicina ih je imala masku koja im je pokrivala lice, no veći dio njih bio je bez krinke. Neke od žena su mi se približile i pos-tavljale su mi pitanja na koja sam odgovarala nizom laži koje sam prethodno smislila s Valerijom. Profesor je stao uz mene i šapnuo mi: „Jedva čekam da počnemo... Želim te lizati i biti u tebi cijelu noć, a poslije gledati dok to radiš s drugima."

Odmah sam pomislila na Claudijev osmijeh: on me nikada ne bi poželio vidjeti u krevetu s nekim drugim.

Flavio mi je donio čašu u kojoj je bio slatki liker što me vratilo koji mjesec unatrag... Otišla sam do klavira misleći o tome na koji sam se način riješila Roberta prije par dana. Zaprijetila sam mu da ću sve ispričati nje-govoj djevojci ako me ne prestane zvati i morao je po-ručiti svojim prijateljima da, glede mene, drže jezik za zubima. Upalilo je, nije se više javljao!

U jednom mi je trenutku laganim hodom prišao muškarac, tridesetih godina. Izgledao je kao da leti; imao je dva velika plavozelena oka i okrugle naočale, li-ce oštrih crta, ali lijepo.

Pozorno me promotrio i onda rekao: „Bok, ti si ta o kojoj se toliko pričalo?"

Pogledala sam ga upitno i rekla: „Ovisi na što mis-liš... o čemu se konkretno pričalo?"

„Pa... znamo da si jako mlada, ja osobno ne mislim da ti imaš već osamnaest godina. I to ne zato jer ihjae .

pokazuješ, već zato što to osjećam... Svejedno, rekli su mi da si već puno puta sudjelovala u ovakvim večerima, ali samo s muškarcima..."

Zacrvenjela sam se i htjela sam propasti u zemlju: „Tko ti je to rekao?" upitala sam.

„Ha... nije važno, priče kruže... prava si kučkica, eh?" nasmiješio se.

Trudila sam se zadržati mirnoću i nastaviti igru ka-ko ne bih sve pokvarila.

„Nikad mi se nisu sviđale sheme. Pristala sam jer sam željela..."

Pogledao me dobro znajući da lažem i kazao je: „Pod uvjetom da sheme postoje, ima ljudi čije su sheme pra-vocrtne i uredne, nečije su pak hirovite u rokoko sti-lu..."

„Onda su moje mješavina... „, rekla sam očarana njegovim odgovorom.

Valerio mi se približio i rekao da mu se pridružim na kauču.

Klimnula sam glavom čovjeku izbjegavajući ga poz-draviti jer ćemo se i onako tijekom večeri gotovo sigur-no naći jedno u drugom.

Na kauču su sjedili jedan mladi, nabildani muškarac i dvije prilično vulgarne žene kričave i upadljive šmin-ke te platinastoplave boje kose.

Ja i profesor stajali smo po sredini tog velikog kauča. On mi je jednom rukom počeo milovati grudi ispod majice odvlačeći me odmah u sram i zbunjenost.

„Daj, Valerio... moramo baš mi započeti?",,A zašto ne, ne sviđa ti se?" pitao me grizući mi uš-

resicu.

„Ne, uopće mi se ne čini tako... požuda joj je ispisa-na na licu", rekao je uobraženo nabildani.

„Po čemu to vidiš?" upitala sam ga izazivački.Nije odgovorio, samo je zavukao ruku među bedra

ispod moje haljine ljubeći me svom žestinom. Počela sam se prepuštati, ta glupa nasilnost ponovno me počela vući. Zadigla sam malo guzu kako bih ga poljubila, a profesor je to iskoristio, pomilovao me po guzici, najpri-je polako i nježno, onda su se njegovi pokreti promije-nili postavši odlučni i vatreni. Ljudi oko mene više ni-su postojali, iako su bili tamo i gledali me u iščekivanju da će netko od dvojice muškaraca s moje desne i lijeve strane ući u mene. Dok me momak ljubio, jedna od onih dviju žena obuhvatila ga je oko prsa i poljubila u zatiljak. U jednom trenutku Valerio mi je podigao suk-nju, svi su se divili mojoj guzici i mom spolovilu bes-ramno izloženima na nepoznatom naslonjaču među nepoznatim ljudima. Savijenih leđa posve sam mu se nudila dok me tip koji je stajao ispred mene uhvatio za sise i snažno ih stiskao.

„Mmm, mirišeš poput mlade breskve", kazao je muškarac koji me došao omirisati, „meka si i glatka kao netom oprana breskva, svježa."

Mlada će breskva sazreti, a onda će najprije izgubiti svoju boju, pa svoj okus, zatim će njezina kora postati meka i udubljena. Na kraju će istrunuti i crvi će isisati sve meso.

Iskolačila sam oči, zacrvenjelo mi se lice, u hipu sam se okrenula prema profesoru i rekla: „Idemo, ne želim."

Dogodilo se to upravo u trenutku kada se moje tijelo počelo potpuno prepuštati... Jadan FJavio, jadan„n&-_

bildani, jadni svi i jadna ja. Skamenila sam sve, uklju-čujući i samu sebe, na brzinu sam se sredila i sa suza-ma u očima protrčala kroz dugi hodnik, otvorila ulazna vrata i uputila se prema autu koji je bio u uličici. Stakla su mu bila potpuno zamagljena zbog jake vlage koja je obavijala kako kuću tako i mene. Tijekom vožnje nismo izustili ni riječi. Tek kada sam došla pred kućni ulaz, kazala sam: „Nisi mi još ništa rekao o pismu."

Duge sekunde tišine i onda samo: „Zbogom, Loli-

ta."

20. lipnja 6.50

Prislonila sam usne na slušalicu taman se probudiv-ši iz sna. „Želim te živjeti", rekla sam slabašnim glasom.

24. lipnja

Sada je noć, dragi dnevnice, na terasi sam izvan ku-će i promatram more. Tako je mirno, tiho, nježno; mla-ka vrućina ublažava valove i u daljini čujem njihov šum, spokojan i tankoćutan... Mjesec je pomalo skriven i čini se da me promatra sažaljivim i praštaj ućim pogle-dom.

Pitam ga što mogu učiniti.On mi kaže kako je teško skidati ljušture sa srca.Moje srce... Nisam se ni sjetila da ga imam. Možda

to nikad nisam ni znala.

Neka dirljiva scena u kinu nikad me nije ganula, ne-ka snažna pjesma nikad me nije uzbudila i u ljubav sam uvijek vjerovala napola, smatrajući kako ju je nemoguće stvarno upoznati. Nisam nikad bila cinična, ne. Jed-nostavno, nikada me nitko nije naučio da iznesem van tu ljubav koju sam držala u sebi, tajila je od svih. Bila je tu negdje, trebalo joj je ući u trag... I ja sam je tražila projicirajući svoju želju u jedan svijet u kojem je ljubav bila odstranjena; i nitko, kažem nitko, mi nije zapriječio prolaz kazavši: „Ne malena, tu se ne prolazi."

Moje je srce bilo zatvoreno u ledenu ćeliju i bilo ju je opasno uništiti jednim odlučnim udarcem: srce bi imalo ožiljak zauvijek.

Ali, poslije dolazi sunce, ne ovo sicilijansko sunce koje prži, koje bljuje vatru, koje podmeće požare, već jedno blago, umjereno, darežljivo koje polako otapa led, izbjegavajući tako da u hipu ne preplavi moje bezosje-ćajno srce.

U početku mi se činilo obveznim pitati ga kada će-mo voditi ljubav, ali poslije, u trenutku kada sam to htjela učiniti, ugrizla sam se za jezik. On je shvatio da nešto nije u redu i pitao me: „Stoje, Melissa?" Nazvao me po imenu, za njega sam Melissa, osoba sam, bit, ne objekt i tijelo.

Odmahnula sam glavom: „Ništa, Claudio, stvarno."Onda mi je uzeo ruku i položio je na svoja prsa.Uhvatila sam daha i promucala: „Pitala sam se kada

ćeš htjeti voditi ljubav..."On je šutio, a ja sam umirala od srama, osjetila sam

kako mi se obrazi žare.„Ne, Melissa, ne dušo... Ne moram biti ja taj koji će

odlučiti kad ćemo voditi ljubav, odlučit ćemo zajejdjjo,_.,_„

hoćemo li i kada. Ali to ćemo biti ti i ja, zajedno", nas-

miješio se.Gledala sam ga zapanjeno i on je shvatio kako moj

smeteni pogled zahtijeva da nastavi.„Jer vidiš... kada se dvije osobe spoje, to je vrhunac

duhovnosti i može se postići samo ako se vole. Kao da nekakav vrtlog obuhvati tijela i više nitko nije on sam, već se jedno nalazi u drugome na najintimniji, najdub-lji, najljepši način."Još začuđenija upitala sam ga što hoće reći. .Volim te, Melissa", odgovorio je. Zašto ovaj čovjek tako dobro poznaje to što mi se do prije nekoliko dana činilo nemogućim pronaći? Zašto mi je život do sada priuštio izopačenost, prljavštinu, grubost? Ovo nesvakidašnje stvorenje mi može pružiti ruku i podići me iz uske i smrdljive rupe u kojoj sam se šćućurila od straha... Mjesece, misliš li da to može učiniti?

Ljušture se jako teško skidaju sa srca. No, možda sr-ce može tući tako snažno da u tisuće komada razbije oklop koji ga okružuje?

30. lipnja

ne-Osjećam kako su mi gležnjevi i zapešća vezani za

vidljivo uže. Ja visim u zraku, a netko me odozdo vuče i urla paklenim glasom, netko drugi pak vuče odozgor. Ja poskakujem i plačem, katkad dotaknem oblake, kat-kad crve. Ponavljam samoj sebi ime: Melissa, Melissa, Melissa... kao čarobnu riječ koja me može spasiti. Hva-tam se za samu sebe, obavijena sam oko sebe.

7. srpnja

Iznova sam obojila zidove svoje sobe. Sada je plavi časta, a iznad mojeg radnog stola nema više čeznutljiva pogleda Marlene Dietrich već je jedna moja fbtka na kojoj s razbarušenom kosom opuštena gledam u luci brodove sa svojim naslagama vapna. Iza mene je Claudio koji me drži oko struka prislanjajući nježno ruke na moju bijelu košulju i spušta pogled na moje rame ljubeći ga. On kao da ne zamjećuje brodove, čini se baš uronjen u razmišljanja o nama. Nakon što je snimio fotku, prišapnuo mije na uho: „Melissa, volim te."

Onda sam prislonila svoj obraz uz njegov, snažno uzdahnula kako bih uživala u trenutku i okrenula se. Uzela sam njegovo lice među dlanove, poljubila ga s nježnošću koja mi je do tada bila nepoznata i šapnula: ,,I ja tebe volim, Claudio..."

Jeza te osjećaj grozničave topline prošli su mojim tijelom dok se nisam prepustila njegovu zagrljaju, on me je snažnije privio k sebi poljubivši me s takvom strašću koja nije bila želja za seksom, nego za drugim, ljubav-Iju.

Jako sam plakala, kao nikad dosad nisam pred nekim drugim.„Pomozi mi, ljubavi, molim te", glasno sam zavapila.„Tu sam zbog tebe, tu sam zbog tebe...", rekao je dok me stiskao kao što ni jedan muškarac do tada nije.

13. srpnja

Spavali smo zagrljeni na plaži jedno uz drugo. Ugri-jali smo se rukama. Zbog plemenitosti njegove duše i njegova poštovanja tresem se od zavisti.

Hoću li uspjeti uzvratiti svu tu ljepotu?

24. srpnja

Strah, užasan strah.

30. srpnja

Ja bježim, a on me iznova uzima. Tako je milo osjetiti njegove ruke koje me stežu ne nanoseći mi bol... Cesto plačem i svaki put kad to činim, on me drži čvrsto uza se, udiše moju kosu, a ja naslanjam lice na njegove grudi. U napasti sam da pobjegnem i ponovno se bacim u provaliju, iznova prođem tunelom i nikada se više ne vratim. Ali, njegove me ruke pridržavaju i u njih imam povjerenja, još uvijek se mogu spasiti...

12. kolovoza 2002.

Želja za njim je snažna, zanosna, ne mogu više bez njegove prisutnosti. Grli me i pita čija sam. „Tvoja", odgovaram mu, „potpuno tvoja." Gleda me u oči i govori mi: „Malena, nemoj više sebi zadavati bol, molim te. I meni bi je previše zadala ."

„Ne bih ti nikada nanijela bol", kažem mu.„Ne zbog mene, već prije svega zbog sebe. Ti si cvi-

jet, ne daj da te više gaze."Ljubi me polako dodirujući moje usne i ispunjava

me ljubavlju.Smiješim se, sretna sam. On mi kaže: „Evo, sad te

moram poljubiti, moram ti ukrasti taj osmijeh i otisnuti ga zauvijek na mojim usnama. Izluđuješ me, ti si anđeo, princeza. Volio bih provesti cijelu noć voleći te."

Na snježno bijelom krevetu naša tijela savršeno pristaju jedno drugome, njegova i moja koža se ujedi-njuju i zajedno postajemo snaga i ljupkost; gledamo se u oči dok on polako klizi u mene ne zadajući mi bol jer kaže kako moje tijelo ne smije biti povrijeđeno, samo voljeno. Obuhvaćam ga rukama i nogama, njegovi se uzdasi ujedinjuju s mojima, njegovi se prsti isprepliću s mojima i njegov se užitak neizbježno miješa s mojim.

Uspavljujem se na njegovim grudima, moja duga kosa pokriva mu lice, no on je sretan zbog toga i ljubi me stotinu pa opet stotinu puta u glavu. „Obećaj mi... obećaj mi da nećemo izgubiti jedno drugo nikada, obe-ćaj mi to", šapućem mu.

Još uvijek tišina, miluje me po leđima i ja osjećam neodoljive srsi, ulazi ponovno u mene dok ja spuštam svoje bokove prianjajući ih uz njegove.

I dok se polako pomičem kaže: „Dva su uvjeta da me ne izgubiš i da ja ne izgubim tebe. Nećeš se smjeti os-jećati zatočenicom, ni mene, ni moje ljubavi, ni mojih osjećaja, ničega. Ti si anđeo koji mora slobodno letjeti, nikada mi nećeš smjeti dopustiti da budem jedini smi-sao tvoga života. Bit ćeš velika žena, to si i sada."

Moj ga glas, napukao od ugode, pita koji je drugi uv-jet.

„Da nikad ne izdaš samu sebe, jer ćeš izdajući sebe nanijeti zlo meni i sebi. Ja te volim i voljet ću te i onda kada se naši putovi raziđu."

Naši užici se stapaju, ne mogu ništa doli snažno zagrliti svoju Ljubav, nikad ga više ne pustiti, nikad.

Iscrpljena, iznova se uspavljujem u njegovoj poste-lji, noć protječe i jutro me budi žarkim i sjajnim sun-cem.

Na jastuku njegova poruka:

Da u životu možeš imati najuzvišeniju, punu i savršenu sreću, ti prekrasno stvorenje. I da ja mogu biti dio toga s tobom, dok to budeš htjela. Jer... znaj to od sada: ja ću to htjeti uvijek, i onda kada se više nećeš okretati iza sebe da me pogledaš. Otišao sam ti uzeti doručak, vraćam se brzo.

Samo s jednim otvorenim okom promatram sunce, zvukovi meko dolaze do mojih ušiju. Ribarske brodice počinju pristajati nakon noći provedene na moru. Put u nepoznato. Jedna suza mi prelazi preko lica. Smiješim se dok njegova ruka dodiruje moja gola leđa i dok me ljubi u zatiljak. Gledam ga. Gledam ga i razumijem, sa-da znam.

Okončala sam svoje putovanje po šumi, uspjela sam pobjeći čudovištu iz tornja, iz kandži anđela napasnika i njegovih vragova, pobjegla sam od dvospolnog mon-struma. I završila sam u zamku arapskog princa koji me čekao sjedeći na mekom i baršunastom jastuku. Oslo-bodio me mojih trošnih halja i dao mi odjeću dostojnu

princeze. Zvao je služavke i dao da me se počešlja, za-tim me poljubio u čelo i kazao kako će me gledati dok spavam. Onda smo, jedne noći, vodili ljubav i kada sam se vratila kući vidjela sam svoju, još uvijek, blistavu kosu i nedirnutu šminku. Princeza, kako uvijek kaže moja majka, tako lijepa da je i snovi žele ukrasti.

Knjižnica Zelina

540019914