100 zato

8/10/2019 100 zato

http://slidepdf.com/reader/full/100-zato 1/577

LJUDSKO TIJELO

ŢIVI SVIJET OKO NAS

ZEMLJA I NJENA PROSTRANSTVA

STAZAMA BEZ KRAJA

SVIJET U MALOM

SNAGA I MOĆ

GRADITELJ U ĈOVJEKU

PIŠEM, PIŠEŠ RIJEĈ DVIJE O MODI, JELU,

NEKIM MALIM STVARIMA

U ZDRAVU TIJELU ZDRAV DUH

ZABAVLJAJMO SE

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


9

OPĆI DIO

ŠTO SU TO STANICE?

Znate li da ste već mnogo puta vidjeli stanice? Kadse kriška naranče prelomi, ona njeţna vlakanca kojavidimo su stanice. Ako se zidovi stanice oštete,iscurit će sok.

Prema mišljenju znanstvenika, stanica je naj-manja jedinica svih ţivih bića. Sve što je ţivo,sastavljeno je od jedne ili više stanica. Stanice sutakođer i samostalne jedinice u kojima se zbiva-

sta izgleda, nazvanog jedro. Protoplazma predstavljaţivu tvar.

Zapravo, protoplazma je najsloţenija kemijskatvar koja postoji. U njoj se obavljaju svi procesineophodni za ţivot. Ona prerađuje hranjive tvari ikisik, mijenja unijetu hranu u ţivu tvar, izbacujeiskorištene tvari, obnavlja svoje istrošene dijelove isama stvara nove stanice.

ju sve ţivotne radnje. Svaka stanica, bilo koje biljkeili ţivotinje, ţivi svojim samostalnim ţivotom, a

istodobno omogućuje i ţivot jedinke koju izgrađuje. Ţive stanice, biljne i ţivotinjske, sastoje se od zida

stanice, od piktijaste bezbojne mase zvane protoplazma i jednog dijela protoplazme, zma-

Svakoj stanici je potrebna hrana i kisik. Da bimogla raditi, ona mora dobivati energiju. Kod

sloţenih ţivotinja postoji krvotok koji opskrbljujesvaku stanicu tijela potrebnim hranjivim tvarima.Kruţenjem, krv donosi hranu i kisik stanicama, aodnosi proizvode koji su neupotrebljivi.

ŠTO JE PRO TOPLAZMA?

Tajna protoplazme je tajna samog ţivota. Mi još neznamo što protoplazmu čini ţivom tvari. Protoplazma

je ţivi dio svih biljaka i ţivotinja. Svi organizmi, biljnii ţivotinjski, sastoje se od stanica. U ţivomorganizmu moţe biti više milijuna stanica, kao učovječjem tijelu, ili samo jedna — kao kod protozoa(praţivotinja).

Ali zidovi stanica svih ţivih bića omotavaju istuţivotnu tvar — protoplazmu. U svakoj staniciprotoplazma se sastoji uglavnom iz dva

dijela: čvršćeg središnjeg dijela koji se naziva jedro imekšeg, tekućnijeg dijela koji se zove citoplazma.

Svaka vrsta ţivih bića ima svoju vlastitu vrstuprotoplazme, a različite vrste stanica u organizmuimaju svoje posebne oblike protoplazme. Iako jeprotoplazma različita, ipak se 99 posto njenasadrţaja sastoji od ugljika, vodika, kisika i dušika stragovima mnogih drugih elemenata.

Kada ţivo biće unese hranu, ona se najprije

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


11

zovu geni. Geni nisu bez reda rasuti u jedrimaf već supovezani u nizove, kao niz perli.

Zrela jajna stanica ima 24 ovakva niza gena. a istotoliko ima i zrela sjemena stanica. Kad se jajna isjemena stanica spoje, nadu se zajedno 24 para ovihnizova koji se zovu kromozomi.

Geni, ćak i u jednom istom kromozomu. razlikujuse u pogledu svog utjecaja na razvoj.

Neki upravljaju razvojem jednog, drugi razvojemdrugog organa ili tjelesnih obiljeţja. Pa ipak, svi onizajednički sudjeluju u razvoju cijelog tijela. Odlikešto ih nose geni jednog niza naslijeđuju se zajedno,mada se ponekad nizovi mogu prekinuti i moţe doćido međusobne zamjene čestica s drugim nizovima.

KAKO RASTEMO?

Jedna od osobina ţivih bića je rast. Rastom ţivobiće usavršava svoj sastav i funkcije. Najvaţnijičinioci koji izazivaju rast su nasljedni i nalaze se uzametku ţivog bića.

I ljudska bića i ţivotinje prolaze kroz nekolikostupnjeva razvoja. To su: embrionalni stupanj (umajčinoj utrobi), razdoblje dojenčeta, zatim dje-tinjstva. mladosti, zrelog doba i, najzad, starosti.

Neka ţiva bića jedva da imaju rano djetinjstvo.Neke ptice, na primjer, mogu letjeti čim se izlegnu.Zamorče je sposobno starati se o sebi već trećeg danapo dolasku na svijet. A ljudsko

biće je potpuno odraslo tek negdje oko dvadesetegodine!

Od prvog trenutka novorođenče ima sve oneţivčane stanice koje će imati tijekom cijelog ţivota:moţdane i periferne. Razvoj veza između ovihţivčanih stanica omogućava djetetu da kontrolirasvoje pokrete, da uči i ponaša se kao društveno biće.

Sva ljudska bića rastu na sličan način, ali ipakpostoje i neke bitne razlike između djece različitogspola. Dječaci i djevojčice prolaze istu stazu, ali narazličit način i različitom brzinom.

8/10/2019 100 zato


12

Tijekom nekoliko prvih tjedana poslije rođenja,tijelo raste znatno brţe nego ikad kasnije u tokuţivota. Već pred kraj prve godine raste se sporije, atijekom čitavog djetinjstva sasvim um jereno. Prikraju djetinjstva brzina rasta počinje se ubrzavati. Torazdoblje u djevojčica nastupa obično između

jedanaeste i trinaeste godine, a u dječaka izmeđudvanaeste i četrnaeste. Neko vrijeme oni rastu, svedok ne dostignu najveću moguću brzinu rasta.

Potom brzina rasta počinje opadati, sve do trenutkakad rast potpuno prestaje.

Povećanje visine i teţine obično ne idu istodobno.Najprije se raste u visinu, a potom se dobiva nateţini. Kod mnoge djece postoji tzv. „bucmasto4*razdoblje, negdje između jedanaeste i dvanaestegodine. A tada dijete počinje naglo rasti i „bucmasti44 izgled se gubi.

ZAŠTO PRESTAJEMO RASTI?

Novorođenče je prosječno dugo 48— 50 cm. Tijekom idućih dvadeset godina duţina tijela sepovećava preko tri puta i u ţena iznosi oko 160 cm, au muškaraca oko 175 cm. Ali, čovjek tada ne prestajerasti. On zapravo i dalje raste, čak i poslije dvadeset ipete godine, i svoju najveću visinu dostiţe oko 35. ili40. godine.

Što se zbiva poslije tih godina? Ĉovjek presta jerasti i počinje se „smanjivati41. Svatko se smanjujeposlije četrdesete godine ţivota, otprilike 1 cm svakihdeset godina. Razlog ovome smanjenju je postupnigubitak vode iz hrskavica u zglobovima kičmenogstupa.

Znate li da smo svakog jutra viši nego prethodnevečeri, a da se tijekom dana smanjujemo?

Brzina rasta se mijenja za vrijeme različitihgodišnjih doba. Mala djeca brţe rastu ljeti nego zimi.Bolja hrana, kvalitetniji način ţivota i čitav niz drugihokolnosti čine da su današnji naraštaji u prosjekuviši nego raniji.

Visina rasta ovisi o radu četiri ţlijezde: štitneţlijezde, hipofize, grudne ţlijezde i spolnih ţli jezda.Kad ove ţlijezde rade normalno i kad postojiodgovarajuća ravnoteţa između njihovih aktivnosti,rast je normalan.

Zašto prestajemo rasti? Što je to što zaustavljarast?

Hipofiza podstiće rast kostiju. Ako ta ţlijezdapretjerano funkcionira, ruke i noge previše rastu, ašake i stopala posta ju veoma veliki. Ukoliko hipofizanedostatno radi. osoba ostaje maloga rasta — kepec.

Dijete se rađa s velikom grudnom ţlijezdom, koja

raste i tijekom djetinjstva. Kad dijete napuni trinaestili četrnaest godina, grudnu ţlijezdu počinjezamjenjivati masno tkivo. Svršetkom puberteta onase u većine osoba potpuno gubi. Na njenom mjestuostaje masno tkivo. Takvo smanjenje grudne ţlijezdepada u doba kad spolne ţlijezde počinju raditi. Osobakoja postane spolno zrela, a to je najdalje do dvadeseti druge godine, prestaje rasti.

Ponekad se spolne ţlijezde prebrzo razvijaju, a rastgrudne ţlijezde se prerano usporava. U takvomslučaju osoba ne dostiţe prosječnu visinu. Poštonoge rastu kasnije, ali zato više od ostalih dijelovatijela, u ovoj ranoj etapi razvoja noge su kratke, aosobe koje se prerano razviju često izgledajuzdepaste. Takav je, na primjer, izgledao Napoleon.

Ako se spolne ţlijezde počnu kasno razvijati,

grudna ţlijezda nastavlja raditi i takve osobe dostiţunatprosječnu visinu.

ZAŠTO SU NEKI LJUDI VEOMA MALOG RASTA?

Kepeci, ili patuljci, kako se ponekad nazivaju ljudimalog rasta, od davnina privlače paţnju. Na mnogimdvorovima kepeci su drţani za uveseljavanje obitelji.A jedan od najčuvenijih kepeca svih vremena bio je u25. godini ţivota visok samo 90 cm i teţak 11,5 kg.

Netko moţe biti vrlo visok ili vrlo nizak, pa da ipakbude normalnog rasta. Suviše visok ili suviše nizakrast posljedica je bolesti ili poremećaja u radu nekeţlijezde.

Općenito uzevši, visina čovjeka je nasljedna. UAfrici, u plemenima Vatusi i Masai. ima mnogo ljudivisokih preko 2 m. To je za ljude iz tih plemenanormalna visina. Istodobno, u Africi ţive plemenaPigmejaca koji su visoki samo 125 cm. To je za njih

normalna visina.Kepec, čija visina nije normalna, obično ima neki

poremećaj ţlijezda s unutarnjim lučenjem. Postoji jedna vrsta kepeca koji imaju glavu i trup normalneveličine, ali imaju kratke noge. To je najčešće

posljedica bolesti.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


0 Normalni kostur raste u duţinu tijekom dje-

tinjstva i rane mladosti zato što se hrskavica pretvarau kost na krajevima kostiju koje rastu Bolestihrskavice mogu spriječiti normalan rast nogu i ruku.

Patuljasti rast moţe biti posljedica nedostatka

hormona ţlijezde hipofize. Ako dijete raste samotijekom prvih nekoliko godina i onda prestane rasti,njegove dimenzije ostaju dječje. Takvom se djetetumoţe pomoći hormonima.

POSTOJE LI DIVOVI?

Svi znademo da postoje Pigmejci. Ali. postoji lineka ljudska skupina znatno viša od prosjeka, kaošto su Pigmejci niţi od prosječnog čovjeka?

Ne postoji. Visina ljudi je različita u različitimdijelovima svijeta. Neki narodi su niskog rasta — Eskimi. Laponci i neka indijanska plemena u

Juţnoj Americi. Ljudi nekih plemena u istočnomdijelu Afrike imaju prosječnu visinu od 185 cm i više.Ali to nisu divovi.

Zapravo, izgleda da su divovi postojali samo ubajkama i narodnim pričama. U mnogim dijelovimaEvrope i Azije postoje priče o divovima koji su ţivjeli udavna vremena, ali znanstvenih dokaza nema da sutakvi ljudi ikad stvarno postojali.

Pa ipak. svi smo vidjeli divove kako se prikazuju ucirkusima i na sajmovima. Kako su oni postali takovisoki? Na ţalost, to su obično ljudi koji pate zbognenormalnog izgleda svog tijela. U većini slučajeva

radi se o poremećaju jedne od najvaţnijih ţlijezdaljudskog tijela, hipofize.

Hipofiza regulira rad i rast mnogih organa.Ponekad se stvara tumor koji povećava OVOJ ţlijezdu.Ovako povećana, ţlijezda luči veće koljčine hormonanego je to normalno. Jedan d tih hormona je hormonrasta, koji utječe na veličinu organa i kostura.

Kad je lučenje ovog hormona veliko u doba dokkosti još uvijek rastu, one će nastaviti rasti. T akvaosoba moţe dostići visinu i od 245 cm. Ovo stanje jepoznato kao divovski rast. Ali takva osoba je div samozato što se nešto nepravilno dogodilo u njenom tijelu.

ŠTO SU HORMONI?

Hormone luče ţlijezde s unutarnjim lučenjem, štoznači da se oni izlučuju u organizmu. One se jošnazivaju ţlijezde bez izvodnog kanala, zato što neupućuju svoje proizvode u kanale, vec neposredno ukrvotok. Hormone također stvara ju i neki organi, kaošto su to jetra i bubrezi, ali većina hormona je proizvodţlijezda.

Svaki hormon ima svoje posebno djelovanje u tijelu.Općenito, zadatak hormona je da reguliraju unutarnjefunkcije tijela, kao što su rast. prehrana, stvaranjezaliha hranjivih tvari i njihovo korištenje, kao i procesirazmnoţavanja. Ako ţlijezde proizvode suviše ilinedostatno hormona, to moţe dovesti do nenormalnogfizičkog izgleda.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


14

Evo što neke glavne ţlijezde i hormoni rade unašem tijelu.

Hipofiza je najvaţnija od svih ţlijezda, jer onaupravlja i radom svih drugih ţlijezda s unutarnjimlučenjem. Njena veličina zaista iznenađuje:

ţene. Ona upravlja i onim dijelom prometa tvari kojiima zadatak da pretvara hranu u različite oblikeenergije. Hipofiza utječe i na rad mišića, bubrega idrugih organa.

Štitna ţlijezda, koja je smješena u vratu.

NADBUBREŢNA ZLUEZDA

STITNA

?f-ova vaţna ţlijezda je otprilike velika kao zrno graška ipribliţno isto toliko teška. Ona je pridoda ta donjojpovršini mozga i zaštićena sus jednom kosti. Iako jehipofiza tako mala, podijeljena je u dva jasnoodvojena reţnjića — prednji i zadnji. Kroz zadnjireţnjić, koji je manji od prednjeg, prolazi više od50.000 ţivčanih vlaka- naca. Hormon koji proizvodi

jedan dio ove ţlijezde ima zadatak da podstiče rast.

Hipofiza proizvodi i dva hormona koji kontrolirajukorištenje vode i masti, krvni pritisak i način na kojireguliramo toplinu u našem tijelu. Hipofiza nadzire irazvoj spolnih osobina u muškarca i

proizvodi hormon koji podstiče rast i razvoj tijela iprocese metabolizma u njemu.

Iznad vrha oba bubrega nalazi se po jednanadbubreţna ţlijezda. Ona proizvodi hormon koji sezove adrenalin. Na taj hormon utječe krvni pritisak ireakcije pri uzbuđenju ili neuobičajenim situacijama.

Kad se čovjek uzbudi ili uplaši, stvara se više ovoghormona.Druge ţlijezde u tijelu proizvode hormone o kojima

ovisi hoćete li se ponašati kao dječak ili kaodjevojčica. Kao što vidite, o hormonima dobrimdijelom ovisi kako ćete izgledati i kakvo će biti vašezdravlje.

ZAŠTO STARIMO?

Znate li da je u starom Rimu običan čovjek mogao

očekivati da će ţivjeti najviše 23 godine? Prijeotprilike stotinu godina prosječan ljudski vijekiznosio je 40 godina.

gube oštrinu. Obično dolazi i do smanjenja tjelesne

teţine i visine. Zajedno s tim, moţe doći do slabljenjavida. djelomične gluhoce. sijede kose i do opuštenostii manje gipkosti koţe.

Većina ljudi bi ţeljela ţivjeti veoma dugo; nitko neţeli ostariti. Ali, starenje je proces koji počinje f>dsamog rođenja i nastavlja se tijekom čitava ţivota.

Kad netko ulazi u sve dublju starost, sve radnje iţivotni procesi organizma se usporavaju. Ĉovjek gubidio svoje snage i njegova čula

Ne stare svi ljudi podjednakom brzinom, ali seneke promjene koje dolaze s godinama ne moguizbjeći, zato što se one događaju u tkivima tijela i usvim njegovim organima. Na primjer, stanicebubrega, jetre, gušterače i slezene počinju postupnopropadati, zato što krvni sudovi stare i dovoljnosnaţno ne opskrbljuju krvlju i hranom.

8/10/2019 100 zato


15

kao nekad. Štitna i druge ţlijezde isto takopropadaju.

Cjelokupni sustav za krvotok u organizmu sgodinama se počinje mijenjati i više ne funkcioniraonako aktivno kao nekad. Zbog tih promjena mi čak ine dišemo na isti način. Oči, uši, kosti, zglobovi, krv,koţa, nokti i zubi, sve to počinje degenerirati ilipropadati. To je razlog što stariji svijet često morapromijeniti svoj način ţivota i prehrane.

Te su promjene biološke i ne mogu se spriječiti, jednostavno zato što ostarjela tkiva i organi ne moguviše raditi punom snagom. Starosne promjene nisusvugdje jednake. Ĉovjek od šezdeset godina moţeimati neka tkiva i organe kao čovjek od osamdesetgodina, dok mu drugi organi mogu biti očuvani kaokod čovjeka od četrdeset, trideset, pa čak i dvadesetgodina.

ZAŠTO JE ĈOVJEĈJEM TUELU POTREBNA VODA?

Voda čini šezdeset posto ljudskog tijela Kad bisteljudsko tijelo mogli iscijediti poput limuna, dobilibiste oko pedeset litara vode. Ona. zbog tvari što ihsadrţi, nije kao obična voda. U krvnim sudovimanalazi se oko četiri litre vode. koju srce odrţava ustalnom kruţenju kroz tijelo. Ova krvna voda stalnimproticanjem kupa svaku stanicu ljudskog tijela. Vodaobnaša ulogu spro- vodnika topline kroz tijelo. Ćakako i ne pijete vodu tijekom dana. jednu litru vodeunosite s čvrstom hranom koju jedete, jer povrće,voće. kruh i meso sadrţe od trideset do devedesetposto vode. Pored toga. svatko unosi oko dvije litrevode dnevno u obliku tekućine. Popijena voda izcrijeva odlazi u krv.

Tijekom dana oko deset litara vode kruţi izmeđurazličitih organa ljudskog tijela Na primjer, kadţvačete hranu, vi istodobno sisate malu količinupljuvačke iz pljuvaćnih ţlijezda i progutate je za jednos hranom. Ubrzo zatim voda u pljuvačnim ţlijezdama

je nadoknađena vodom iz krvnih sudova. Količina vode u krvi ostaje stalno ista. I kad ste

veoma ţedni, poslije naporna rada tijekom topladana, krvni sudovi sadrţe istu količinu vode. Bezobzira koliko ćete popiti vode. količina vode u krvnimsudovima ostaje ista.

Što se događa s viškom vode? Ona se raspoređujeu razne organe: crijeva, jetru, mišiće i bubrege.

KAKO OSJEĆAMO ŢEĐ?

Ako oţednimo a nemamo mogućnosti nešto popiti,

osjetit ćemo tako veliku ţeđ da ćemo zaboraviti nasve drugo. Svi smo mi ponekad bili ţedni, ali moţemoli zamisliti kako se osjeća netko tko danima nije piovode? Ukoliko čovjek ne unosi u organizam nikakvutekućinu tri tjedna, osuđen je na smrt.

Jednostavno, našem tijelu je potrebno dadopunjuje svoje zalihe tekućine, iako 50 do 60 posto

njegove teţine čini voda! Zapravo, prosječna odraslaosoba gubi tijekom dana oko 700 g vode znojenjem iizlučuje oko 1.3 1 kroz otpadne tvari. S druge strane,

bez obzira pijemo li ili ne. mi unosimo vodu.Probavljanjem hrane organi-

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


1«

zam dobiva gotovo 350 g tekućine dnevno. Ali tajproces gubljenja i uzimanja tekućine nije dostatan zastalno odrţavanje vode u onoj količini koja jeneophodna našem tijelu. Ţeđ je znak koji opominjeda je tijelu potrebno više vode.

Mnogi vjeruju da ţeđ nastaje uslijed suhih usanaili sušenja grla, ali to nije točno. Do ove pojave dolaziiz raznih razloga, kao što su nervoza, naporan rad ili

jednostavno usporeno lučenje pljuvačnih ţlijezda.Njihov rad moţe se pojačati (na primjer uzimanjemlimunova soka), ali to neće utjecati na ţeđ. Drugimriječima, rad pljuvačnih ţlijezda moţe biti normalan,ţeludac, krvotok i mokraćna bešika mogu biti puni

vode.a da ipak osjećamo ţeđ. Tako netko moţe popitinekoliko čašica rakije i da još uvijek bude ţedan, ako

je između čašica jeo slani kikiriki. Razlozi ovih pojava leţe u tome što promjena

količine soli u našoj krvi izaziva ţeđ. U krvi postojeodređene normalne količine i vode i soli. Ako se tajodnos promijeni u korist soli, nastaje osjećaj ţeđi.

U mozgu postoji centar za ţeđ koji reagira naodređenu količinu soli u krvi. Ako se ta količinaizmijeni, centar reagira na taj način što šalje porukezadnjem zidu ţdrijela. Odatle one odlaze u mozak iuslijed tih kombiniranih osjećaja nastaje ţeđ.

ZBOG ĈEGA JE NAŠE TUELO TOPLO?

Za odrţavanje ţivota i rada. ljudskom tijelu jepotrebna energija. Ona se dobiva izgaranjem hranekoju unosimo.

Rezultat izgaranja hrane u našem tijelu, naravno,

nije vatra niti velika toplina. To je veoma blaga, točnopodešena toplina. U ljudskom tijelu postoje tvari kojespajaju kisik s gorivom na unaprijed određeni način.

Ĉovječje tijelo odrţava stalnu temperaturu,između 36,6°C i 37°C, bez obzira na temperaturuokoline. To se postiţe preko centra u mozgu koji sezove centar za odrţavanje tjelesne topline. On sezapravo sastoji od tn centra: jednog koji nadziretemperaturu krvi; drugog, koji podiţe temperaturukrvi kad ona opadno — centar za provođenje topline,i trećeg koji omogućava hlađenje krvi kad jetemperatura suviše visoka — centar za hlađenje.

Što se događa ako temperatura tijela pada?

Dio ţivčanog sustava za odrţavanje tjelesne toplipodstaknut je da stupi u akciju. Tada neke ţlijezizlučuju sokove čija je uloga da povećavaju izgaranhranjivih tvan u mišićima i jetri i tako unutarn

toplina tijela raste. Istodobno, krvni sudovi koţe skupljaju, tako da se zračenjem gubi što mantopline. Koţne ţlijezde sudjeluju pri tomizlučivanjem masne tvari, koja pomaţe tijelu sačuva toplinu.

Drhtanje nastaje nesvjesno, kad temperatura kpadne suviše nisko. Centar za proizvodnju toplinemozgu natjera nas da drhtimo kako bismo proizvšto više topline!

Ako temperatura tijela raste, centar za hlađenpočinje raditi. On šin krvne sudove u koţi, tako suvišna toplina zračenjem odlazi iz tijela. Pored tograshlađivanje tijela postiţe se i znojenjem.

ZAŠTO SE ZNOJIMO?

Zamislimo da je naše tijelo jedna uvijek upaljenapeć. Hrana koju uzimamo bila bi gorivo koje izgara utijelu. Tijekom tog procesa tijelo uzima oko 2.500kalorija.

Ta količina topline dostatna je da se 28,5 1 vodezagrije do točke ključanja. Sto se događa s tolikomtoplinom u našem tijelu? Kad ne bi postojalakontrola temperature, mi bismo zacijelo bili ,,vrući“.Ali nama je poznato da se tjelesna temperatura nepenje preko 37°C. osim kad smo bolesni.

Znojenje je jedan od načina koji osigurava

odrţavanje normalne tjelesne temperature. Ako je temperatura krvi porasla, centar zahlađenje stupa u akciju Proces oksidacije iliizgaranja tvari se usporava i događa se još nešto što

je značajno. Krvni sudovi u koţi se šire, a višaktopline odlazi s isparavanjem znoja. Zbog toga. naprimjer, osjećamo hladnoću poslije kupanja, jer vodašto ostaje u dodiru s našom toplom koţom brzoisparava i rashlađuje nas. Zbog toga je i znojenje dioprocesa hlađenja tijela.

Znojenje je nalik tušu koji pere tijelo. Tekućiizlazi kroz bezbroj finih otvora na koţi u obliku makapljica koje brzo isparavaju i brzo rashlađuju tij

— ukoliko je potrebno.Ako u zraku ima dosta vlage, osjetit ćem

određene teškoće zbog toga što voda na našoj koţi moţe lako isparavati. Zbog toga se hladimo lepezda bismo ..rastjerali*’ vlaţan zrak i pomoisparavanje znoja.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


i 17

ZAŠTO NAM JE POTREBNA SOL?

Ljudsko tijelo sadrţi oko 60 posto vode. Mnoginaši organi imaju nevjerojatno velik postotak vode.Na primjer, mišići imaju oko 70 posto, jetra istotoliko, mozak 79, a bubrezi 83 posto.

Ali ta tjelesna tekućina nije čista voda. To jezapravo rastvor soli. Zbog čega?

Po jednoj znanstvenoj teoriji, sve kopneneţivotinje, pa i čovjek, potječu od organizama koji suţivjeli u moru. Tjelesna tekućina tih ţivih bića bila jemorska voda. Kad su se ta bića preselila na kopno, unjihovim tijelima zadrţala se morska voda; ali nakopnu nije bilo mogućnosti da se osigura dovoljnosoli prirodnim putem.

Biljke koje rastu na kopnu ne sadrţe dovoljno soli.Zbog toga ţivotinje koje se hrane biljem — biljojedi — imaju potrebu za solju. Tijelo svakodnevno gubiodređenu količinu tekućine koja sadrţi sol, a biljnahrana to ne nadoknađuje. Međutim, ţivotinje koje sehrane mesom — mesoţderi — ne osjećaju takvudopunsku potrebu za solju. One nalaze dostatne

količine soli u mesu svojih ţrtava. To isto vaţi i zaljude. Eskimi, na primjer, hrane se uglavnom mesom

i zato nemaju potrebe za nekim posebnim uzimanjemsoli.

Stanovnici unutrašnjosti kopna uvijek traţe višesoli nego oni koji nastanjuju morske obale. UMeksiku se sol nekad davno smatrala tako

dragocjenom da je čak postojao bog soli. A u Evropi,u staro doba, ljudski rad se plaćao solju.

U ljudskom tijelu sol se nagomilava uglavnom ukoţi. Ako se netko dijetalno hrani i ne uzima sol, krvće izgubiti sol kroz razne načine izlučivanja. Tadakoţa mora davati krvi svoje rezerve soli, jerkoncentracija soli u krvi mora biti stalna. Ustupanjerezervi soli povoljno djeluje u slučajevima nekihbolesti. Zbog toga se dijete koje isključuju sol čestopreporučuju oboljelim osobama.

Sol se odstranjuje uglavnom putem bubrega. Akobubrezi obole, bolesnicima se zabranjuje uzimanjesoli da bi se time smanjio rad bubrega

8/10/2019 100 zato


18

KOŢA I DLAKE

ŠTO JE REGENERACIJA?

Zar ne bi bilo divno kad bi ljudima koji su izgubiliruku ili nogu, ili samo prst u nekom udesu, mogao

jednostavno izrasti novi? To, na ţalost, kad su upitanju ljudi, nije moguće, ali ima ţivih bića kod kojih

je to moguće. Proces u kojem ţivi organizmiobnavljaju strukturu ili ponekad i čitave organe

naziva se regeneracija. Među ţivim bićima regeneracija je prilično

Što je organizam sloţeniji, a čovjek ima vrlo sloţenorganizam, to je njegova sposobnost rege- neracijemanja. Ĉo'jek, kao ni drugi sisavci, ne moţe obnovitinijedan organ u cjelini. Ali, gušten i insekti moguregenerirati čitave udove. Regeneracija u čovjekazapravo predstavlja samo popravak oštećenja, kao

što su prijelomi kostiju, povrede koţe i nekih vrstaţivaca.

različita. Na primjer, kod nekih vrsta glista i morskih

zvijezdača. sićušni djelić tijela moţe obnoviti čitavorganizam. Ako je ostao samo mali dio. izrast će cijelonovo tijelo.

S druge strane, imamo jednu vrstu regeneraci- jedo koje dolazi u našem vlastitom tijelu. Površinskisloj naše koţe neprestano otpada u obliku malihkomadića i zamjenjuje se drugim stanicama. Našakosa i nokti se neprekidno obnavljaju. Ĉak i našistalni zubi su jedan primjer regeneracije. I u ţivotinjapostoji mijenjanje perja, krzna ili ljuski, koji sezamjenjuje novim u procesu regeneracije.

Regeneracija se obavlja na dva načina. U prvom

slučaju novo tkivo raste s površine rane. U drugompreostali se dijelovi mijenjaju i reorganiziraju, ali sene stvara novi materijal.

Kad izrasta novi materijal (kao što su udovi), onraste na ovaj način. Pupoljak regeneracije se stvarana površini rane. On je obično kupastog oblika isadrţi embrionalnu vrstu stanica ili stanice kakvepostoje rađanjem tog ţivog bića. Ove stanice serazvijaju u stanice posebno namijenjene gradnjinovog organa, i one rastu, a novi organ se postupnostvara.

ŠTO JE TO KOŢA?

Kad razmišljamo o ljudskom tijelu, srce. jetru ilimozak odmah svrstavamo među organe, jer oniimaju svoje određene funkcije. Ali. je li vam poznatoda je i koţa organ?

Do ostali organi zauzimaju malo prostora ili bar

određeni prostor, koţa se prostire po cijeloj površininašeg tijela i tako stvara jedan omotač, čija jeukupna površina oko dva četvorna metra.

MORSKA ZVIJEZDA REGENERIRA JEDAN KRAK IZ JEDNOG SE KRAKA REGENERIRA ĈITAVA MORSKAZVUEZDA

8/10/2019 100 zato


r 19

Broj sloţenih struktura što se nalaze na svakomčetvornom centimetru koţe je nevjerojatan, podamod znojnih ţlijezda pa sve do ţivaca.

Koţa se sastoji od dva sloja tkiva. Jedan je deblji idublji i naziva se krzno. Iznad njega je drugi sloj — pokožica. Ova dva sloja su spojena tako da se donjisloj valovito uvlači u gornji, s kojim se čvrsto vezu je.Zbog toga je koţa valovita i obrazuje šaru kojumoţemo opaziti na nekim njenim dijelovima, naprimjer na dlanskoj strani prstiju.

Gornji sloj koţe. pokoţica. nema krvnih sudova. a

sasvim na površini sastoji se od stanica različitogoblika smještenih u slojevima koji su pri vrhu oroţili. To je veoma dobro, jer taj posljednji, oroţali dio, štititijelo. On nije osjetljiv na bol. a ni voda ne utječe nanjega. Na mjestima na kojima je najdeblji (na primjerna

peti. ţuljevima itd.) pruţa veći otpor električnojenergiji.

Najdublji slojevi pokoţice su ţivi i njihov jezadatak da stvaraju nove stanice. Matične stanicepotiskuju ove nove stanice naviše, a one se odvajajuod svog izvora prehrane i vremenom izumirupretvarajući se u roţnati sloj.

Tijekom dana. uslijed mnogih radnji što ihobavijamo, bezbroj takvih mrtvih stanica nestaje, alise zato odmah stvaraju nove koje ih zamjenjuju.Zbog toga naša koţa ostaje mlada.

U koţi postoji oko trideset slojeva roţastih stanica.Kad god površinski sloj otpadne, uslijed pranja ilitrenja, novi sloj je odmah spreman da ga zamijeni.Koliko slojeva otpadne, toliko je uvijek novih, onihdubljih, koji ih zamjenjuju. Zbog toga koţu moţemoprati i trljati kako bismo je odrţavali čistom, a da jojpri tome ne nanesemo nikakvu štetu.

ZAŠTO POSTOJE RAZLIĈITE BOJE LJUDSKE KOŢE?

Ljudi čija je koţa najbelja, ţive na sjeveru Evrope. To su nordijci. Oni čija je koţa najcrnja, nastanjujuzapadnu Afriku. Stanovništvo juţne Azije odlikuje semrko-ţutom bojom koţe. Međutim, većinastanovnika našeg planeta nema ni

bijelu ni crnu, niti ţutu koţu, već bezbroj nijansiizmeđu svjetlog i tamnog.

Što uzrokuje boju koţe, kose i očiju u ljudi?Razlozi leţe u mnogobrojnim kemijskim procesimašto se odigravaju u našem tijelu. U koţnim

8/10/2019 100 zato


20

TO JE TO

tkivima postoje određene osnove za bo je, kojenazivamo kromogeni, a koje su zapravo bezbojne. Kadodređeni encimi djeluju na ove osnove za boje,dobiva se određena boja koţe.

Bez prisustva supstanci što daju boju, ljudskakoţa je sivobjeličasta. Boja ljudske koţe ovisi o triobojene tvari ili pigmenta koji se nalaze u čovečjemtijelu. Prva od tih tvari je melanin.

smeđe boje. Druga je karotin, tvar koja ima ţutu boju. Treća se zove hemoglobin i predstavlja crveno obojenutvar koja se nalazi u krvi.

Boja koţe ovisi o odnosu ove četiri boje:sivobjeličaste. ţute, mrke i crvene. Sve postojeće bojekoţe nastaju miješanjem ovih osnovnih boja.

ALBINIZAM?

Albinizam je nedostatak mrkog pigmenta — melanina, a osobu s takvom osobinom nazivamoalbinos. Na pojavu albinizma moţemo naići i u Africi,tako da su crnci u tom slučaju bjelji od bjelaca.

Obojenost koţe, kose. očiju. itd. kod čovjeka jeposljedica međusobnog djelovanja različitih tvari u

njegovu tijelu. Jedno su tvari koje predstavljajuosnovu buduće boje. a drugo su encimi koji na tuosnovu djeluju. Ukoliko netko nema

8/10/2019 100 zato


21

jednu od ovih dviju tvari ili je njihov odnosporemećen, nastaje albinizam. Naziv potječe odlatinske riječi albus, što znači bijel.

Albinos ima oči ruţičaste boje. zbog crvenila krvi umreţnjači oka. Oči albinosa su vrlo osjetljive nasvjetlost. Zbog toga oni stalno trepću i drţe djelomicespuštene očne kapke.

Dlake po tijelu i kosa albinosa su bijele boje. Ĉak

su i tkiva u tijelu bijela, na primjer mozak i kičmenamoţdina.

Spomenimo da albinizam postoji ne samo u ljudiveć i u svih vrsta ţivotinja. Pronađen je i u ptica.

Albinizam se djelimice moţe i naslijediti. Mnogiljudi nisu albinosi, ali prenose osobine albinizma nasvoju djecu.

Albinosi su vjerojatno bijeli miševi, pacovi i zečevi,koje svi dobro poznajemo. Ima ljudi koji su vidjelivjevericu albinos, pa čak i ţirafu albinos!

ZAŠTO NA KOŢI RASTU DLAKE?

Kao što je perje glavno obiljeţje ptica, tako je dlakaobiljeţje sisavaca. Zašto sisavci imaju dlaku? Davidimo neke od njih.

Glavni zadatak dlake je da čuva toplinu tijela. Utropskim krajevima, međutim, ona ima su-

postaviti da je kosa u ljudi nekad imala većepraktično značenje nego što ga ima danas.

Kad se dijete rodi. ono je prekriveno vrlo mekimpaperjastim dlačicama. Njih uskoro zamjenjujutanke malje po tijelu i meka kosa koju

protnu ulogu. Neke tropske ţivotinje su zaštićenesvojim krznom od izravnih sunčevih zraka.

Vrlo dugačka dlaka na nekim dijelovima tijelaobično ima neku posebnu ulogu. Na primjer, grivamoţe štititi vrat ţivotinje od zuba njenih neprijatelja;rep moţe sluţiti za obranu od msekata; ,.ćuba“ naglavi muţjaka privlači ţenku. Oštre bodlje, koje suzapravo skupljeni pramenovi dlake, omogućujumorskom prasetu da se brani od neprijatelja. Istotako, dlaka moţe sluţiti i kao organ za dodir. Brkovimačke imaju posebne ţivce koji brzo reagiraju nadodir.

Eto, vidite da dlaka kod različitih sisavaca moţeimati različitu ulogu. A kod čovjeka? Znademo daveoma lijepa kosa moţe učiniti ţenu privlačnom zamuškarce. Ali moramo pret-

vidimo u sve djece. Zatim dolazi doba puberteta idlakavi pokrivač se mijenja u konačni kosmatipokrivač što ga imaju odrasli.

Razvo j konačnog kosmatog pokrivača regulirajuspolne ţlijezde. Pod utjecajem rada muških spolnihţlijezda rastu brada, brkovi i dlake po tijelu, dok serast kose usporava ili zaustavlja. Djelovanje ţenskihspolnih ţlijezda je suprotno. Rast kose se pojačava, a rast brade i dlaka po tijelu se zaustavlja. Zbog togaţene nemaju bradu.

Ove razlike u rastu dlake u muškaraca i u ţenanazivamo ..sekundarne seksualne odlike**. To sudruge po redu odlike po kojima se razlikuju dvaspola.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


KAKO RASTE DLAKA?

Jeste li znali da kosa, dlaka i nokti imaju istoporijeklo. Razvijaju se iz roţastog sloja koţe.

Dlake nastaju tako što se stvara malenoudubljenje u koţi u obliku stupica koji se spušta upotkoţni sloj. Tako se stvara korijen buduće dlake. Iz

korijena poćinje nicati začetak dlake, zatim onprolazi kroz sve slojeve koţe i pojavlju je se kaostabljika dlake koja strši iznad koţe.

U korijenu dlake nalaze se četiri različita slojastanica. One se dijele, razmnoţavaju i probijajunaviše prema površini, sve do vrha dlake. Na površinidlake ove stanice postupno postaju roţaste, sličnestanicama površinskog sloja koţe.

Površinske stanice dlake su spljoštene i oblaţunjenu srţ. Ove stanice su poredane poput crije- pova

na krovu, naslagane jedna preko druge. Uz stanicekorijena nalaze se i velike okrugle masne stanice odkojih potječu tvari za izgradnju dlake. Uzgred dakaţemo, korijen dlake je neka vrst zavrtnja utisnutogu potkoţno tkivo. On se ne moţe iščupati. Zbog toga.

kad iščupate dlaku, vi ne iščupate i njen korijen. Brzina kojom kosa raste je izmjerena. Utvrđeno je

da raste oko 1.5 cm mjesečno. Kad bi sva kosa i dlaka na tijelu rasla u obliku

jedne jedine vlasi, umjesto što raste u oblikumnogobrojnih vlasi, mogli biste shvatiti kolikoukupno dlake stvara vaše tijelo. Ovakva jedinstvenavlas rasla bi brzinom od 2 cm u minuti i na krajugodine dosegla bi duţinu od 48 km.

ŠTO IZAZIVA ĆELAVOST?

Postoji više različitih vrsta ćelavosti, ali u većinislučajeva to je stanje pred kojim je čovjek nemoćan ikojem jednostavno nema lijeka.

Ljudi svašta govore o ćelavosti: da je ona znakstarenja, znak neuobičajene inteligencije, ili pakznak neuobičajene tuposti. Ali svaka vrsta ćelavostizapravo znači da čovjek gubi kosu.

Kod ćelavosti koju najčešće srećemo kosa počinjeopadati na sljepoočnicama, ili se ćelavost pojavljujena tjemenu glave. To je najteţa vrsta ćelavosti, protivkoje se ne moţe ništa učiniti zbog toga što je običnonaslijeđena. Na nasljednost ove ćelavosti utječe spol.

Javlja se češće u muškaraca nego u ţena. Vrlo čestoţene nose gen ćelavosti i prenose ga na svoju djecu.Kad se pojavi ćelavost, najbolje što čovjek moţe daučini je da se na nju navikne.

Prerana ćelavost moţe se pojaviti u ljudi još udvadeset petoj godini, pa čak i ranije. Jedan oduzroka ćelavosti moţe biti nedostatna briga o kosi,nedovoljna higijena koţe glave, a ponekad iporemećaj ravnoteţe spolnih hormona.

Ćelavost se nekad javlja kao znak infekcija ilidrugih bolesnih stanja. U takvim slučajevima, kadčovjek ozdravi, kosa moţe iznova porasti. Iznenadni gubitak kose moţe biti posljedica tifusa.šarlaha. gripe i drugih ozbiljnijih infekcija.

Postupan gubitak kose ili prorjeđivanje kose moţebiti prouzrokovano nedostatno sadrţajnomprehranom ili poremećajem u radu nekih ţlijezda. Inaravno, ćelavost moţe nastati kao posljedicaporemećaja u samoj koţi. kao što su povrede ilibolesti koţe glave.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


23

KOSTUR, ZGLOBOVI, MIŠIĆI I UMOR

KAKVA JE ULOGA KOSTURA?

Ljudski kostur ima dvostruku ulogu: sluţi kaooslonac tijela i štiti njeţne organe.

Kostur, preteţno sastavljen od kostiju, odrţavačovjeka u uspravnom poloţaju. Beba se rađa sa 270malih, prilično mekih kostiju u svakom kosturu, dokodrasla osoba obično ima 206 kostiju, zbog toga što

neke kosti kasnije srastaju. Kosti se međusobnododiruju u zglobovima.Kostur glave čini čvrst koštani svod lubanje koji

štiti mozak od povreda. Grudni koš štiti srce i pluća.Kičma je zapravo niz malih kostiju — pršljenova. kojiu sredini imaju otvor i tvore kanal u kome je

smještena kičmena moţdina. U donjem dijelu kičmepršljenovi srastaju i stvara ju jednu kost koja jeumetnuta između dvije bedrene kosti.

8/10/2019 100 zato


24

Kost je ţiva i raste dok je čovjek mlad. Na primjer,butna kost moţe utrostručiti svoju duţinu odrođenja pa do zrele dobi. Kako kosti rastu u duţinu,istodobno im se povećava i čvrstina zahvaljujućikalciju i ostalim minerali

ma što se u njima nagomilavaju. Pošto je kost ţiva,ona se na neki način mora hraniti. Vanjska površinakosti je pokrivena pokosnicom u kojoj se nalazemnogi krvni sudovi koji donose hranu do koštanihstanica.

OD ĈEGA SE SASTOJE KOSTI?

Ĉvrstina normalnih, zdravih ljudskih kostiju jenevjerojatna. Kosti moraju biti jake. jer one činekostur ili skelet, na koji se oslanja cijelo tijelo. Kostise razlikuju po obliku i veličini, ovisno o vrstiţivotinje kojoj pripadaju. Ribe i male ptice imajusitne kosti. Slon ima kosti koje su teške nekolikostotina kilograma!

Sve kosti su sličnog sastava. Kost je tvrda,sivkastobijele boje; dvije trećine koštanog tkiva čineneorganske ili mineralne tvari, naročito fosfatnovapno. To kostima daje tvrdoću, ali ih

istodobno čini lomljivim. Preostalu trećinu kosti činiorganska tvar. Ona daje kostima čvrstoću i otpornostprema prijelomima. Središte kosti je spuţvasto iispunjeno koštanom srţi. Jedan dio koštane srţi jeskladište masti, a u drugom dijelu te srţi stvaraju sekrvna zrnca. U kostima se nalazi i mala količinavode, koja, sa starenjem organizma, postupno

nestaje. Što je u kostima manje vode, to je količinamineralnih tvari veća. uslijed čega kosti postajulomljivi je i poslije prijeloma sporije srastaju.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


ĈEMU SLUŢI KALCU U KOSTIMA?

Tijelo prosječnog čovjeka sadrţi oko 1,5 kg kalcija.Preteţni dio kalcija nalazi se u kostima kao glavni diokoštane mase.

Građu kostiju mogli bismo usporediti s armiranimbetonom. Kost ima vlakna koja se zovu kolagenavlakna, slična savitljivim i ţeljeznim ţicama što se

stavljaju u armirani beton. Kalcij čini masu kojom suokruţena kolagena vlakna. Količina kalcija u našim kostima mijenja se s

godinama ţivota. Tijekom prve godine ţivota kostidjeteta imaju vrlo malo kalcija i vrlo su savitljive.Dijete se moţe savijati u svim mogućim pravcima ada ne slomi nijednu kost. Ali

kad čovjek doţivi 80 godina starosti, njegove kostimogu sadrţavati gotovo 80 posto kalcija, pa su lakolomljive.

Maloj djeci dajemo da piju dosta mlijeka, izmeđuostalog i zbog toga što je mlijeko vrlo bogato kalcijem,a mladom organizmu je. razumije se. potrebno

mnogo kalcija. Jedna litra kravljeg mlijeka sadrţiviše od 1,5 g kalcija. Sir. šlag i jogurt isto tako sadrţevelike količine kalcija.

U onim dijelovima svijeta gdje u hrani nemadovoljno kalcija ljudi nemaju zdrave zube i često pateod prijeloma kostiju.

KAKO ZARASTA PRELOMLJENA KOST?

Ĉovječja kost je toliko jaka da je pravo čudo što se

uopće lomi! Kost moţe podnijeti teret 30 puta većinego što ga moţe podnijeti opeka. Najjača kost učovječjem tijelu je donja vilica. Ona moţe izdrţatiteret od oko 1.600 kg!

stavan ili običan prijelom. Kad je kost slomljena na

više od dva dijela, to je onda sloţen prijelom.Konačno, ako dijelovi kosti probiju mišiće i koţu takoda prelomljena kost strši kroz koţu. to je otvorenprijelom.

Pa ipak, kost se ponekad lomi uslijed djelovanja jake sile. Svaki prijelom kosti ima naziv, ovisno otomu kako je kost slomljena. Ako je naprsla samo na

jednom dijelu svoje površine, tako da su njeni krajevii dalje spojeni, onda je to naprslina ili nepotpunprijelom. Ako je kost potpuno prelomljena na dvadijela, to je jedno-

Namještanje dijelova slomljene kosti nalik jelijepljenju komadića slomljena tanjurića. Dijelovislomljene kosti moraju se namjestiti jedan uz drugitako da se dodiruju. Ali, liječnik ne upotrebljavanikakvo ljepilo. Stanice vezivnog tkiva koštanihdijelova umnoţavaju se i međusobno povezujuslomljene kosti.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


26

Koštano tkivo ima veliku sposobnost samoob-navljanja. Kod prijeloma kosti, njeni dijelovi i mekotkivo, mišići i krvni sudovi, oko prijeloma surazderani i povrijeđeni. Jedan dio povrijeđena tkivaizumire. Cijela okolina prijeloma, koja sadrţi koštaneokrajke i meko tkivo, natopljena je zgrušanom krvljui limfom.

Samo nekoliko trenutaka poslije prijeloma, mladestanice vezivnog tkiva počinju se pojavljivati u toj

zgrušanoj masi. To je prvi korak u zarastanjuprijeloma. Ove se stanice brzo umno

ţavaju i nedugo potom u njima se nagomilava kalcij. Tijekom 72 do 96 sati poslije prijeloma one stvarajutkivo koje povezuje krajeve kosti.

U novostvorenu tkivu taloţi se više kalcija negoobično. Kalcij pomaţe da se iznova stvori tvrda kost,koja se postupno, tijekom nekoliko mjeseci, razvija unormalnu kost. Kod prijeloma udova obično sestavlja gipsani zavoj, čime se sprečava pokretanjekosti, a prelomljeni dijelovi se dodiruju.

ZAŠTO SU ZGLOBOVI POKRETNI?

Da u tijelu nemamo zglobova, ne bismo se moglikretati. Mogli bismo jedino potpuno nepomičnoleţati, nesposobni da pokrenemo glavu, da hodamo,da podiţemo ruke ili da pokrenemo samo i jedanprst! A sve to moţemo činiti zahvaljujući zglobovima.

tijelu. Zbog toga moţemo pokretati ruku u svimpravcima. Zglob kuka je najveći kuglasti zglob, alizato što je dublji, nema tako veliku pokretljivost.

Druga vrsta je jajast zglob. Takav zglob ima jajastupovršinu, koja se uvlači u odgovarajuću

Posvuda gdje se dvije kosti kliţu jedna preko drugenalazi se zglob. Zglob omogućuje kostima da senesmetano pokreću uz vrlo malo trenje, zato što sukrajevi kostiju prekriveni hrskavicom, tako da se

kosti zapravo ne taru jedna o drugu. Osim toga, uzglobu se nalazi bjeličasta tekućina, gusta kao ţivobjelance, sinovijalna tekućina; ona ima ulogu ulja zapodmazivanje stroja, jer smanjuje trenje. Kad zglobmiruje, stvara se vrlo malo sinovijalne tekućine izglob zaista postaje škriputav.

U ljudskom tijelu nalaze se četiri vrste zglobova:uglasti, jajasti, zglobovi u obliku šarke i rotacionizglobovi. Zglob ramena, koji je kuglast,najpokretljivi)i je od svih zglobova u

duplju. Jedan oblik ove vrste je sedlast zglob, kodkojega se kosti mogu kretati samo u dva pravca, kaokonjanik u sedlu. Ovu vrstu zglobova imamo u kičmi,koja se moţe savijati samo u dva pravca, naprijed i s

jedne strane na drugu. Treća vrsta zglobova je zglob u obliku šarke. Tu se

kosti mogu kretati samo naprijed i nazad u jednojravnini, poput vrata ili pero reza. Zglobovi izmeđučlanaka prstiju su zglobovi-šarke.

Ĉetvrta vrsta je rotacioni zglob. On omogućavakostima da se okreću. Rotacioni zglob imamo u bazilubanje, tako da moţemo okretati glavu, a zglob ulaktu nam omogućava da okrenemo ključ u bravi.

KAKO RADE NAŠI MIŠIĆI?

U nekim dijelovima tijela postoje stanice koje semogu zgrčiti ili opustiti: to su mišićne stanice.Postoje dvije vrste: glatke i poprečnoprugaste.

Glatki mišići se nalaze u mnogim dijelovima tijela ipomaţu rad gotovo svih organa: skuplja

ju i šire zjenicu oka. reguliraju disanje, omogućavajurad crijeva, itd. Grćenje glatkih mišića je snaţno, alisporo.

Tamo gdje je potrebno brzo kretanje, nalaze sestanice poprečnoprugastih mišića. Svi mišići

ZGLOB KAO ŢARKA ROTACIJSKI ZGLOB

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


POPREĆNOPRUGASTI VOSlC (VOLJNI) GLATKI MlSlC (NEVOLJNI) koji pokreću naše udove su poprećnoprugasti

U ljudskom tijelu ima 639 mišića. Mišići suzapravo mesnati dijelovi tijela. Meso kupljeno umesara je poprećnoprugasti mišić. Mišići su raznihveličina i različitog oblika. U mišiću srednje veličineima oko deset milijuna mišićnih stanica, a u cijelomtijelu oko šest milijardi mišićnih stanica!

Svaka od ovih šest milijardi mišićnih stanica nalik je motoru s deset cilindara poredanih u jedan red.Cilindri su sićušne kutije koje sadrţe tekućinu. Mišićse grči kad mozak šalje poruku ovim mišićnimkutijama. Za djelić sekunde

tekućina u ovakvoj sićušnoj kutiji se zgušnjava; azatim iznova postaje tekućina. Tako dolazi do grčenjai opuštanja mišića.

Mišići u našem tijelu, koje moţemo svjesnopokretati, su poprećnoprugasti. Glatki mišići (naprimjer oni koji sudjeluju u probavi hrane) radeneovisno o našoj volji. Kad je mišić podstaknut naakciju, reagira brzo: moţe se zgrčiti za manje oddesetine sekunde. Ali, prije nego što se stigneopustiti, stiţe druga poruka. On se grči i opet grči.Grčenja nastaju tako brzo da se stapaju u jednuradnju, što se očituje nesmetanim i neprekidnimradom mišića.

ZAŠTO SE UMARAMO?

Umor moţemo smatrati nekom vrstom trovanja.

Kad mišići našeg tijela rade, stvara se mljećnakiselina. Ako se ta kiselina ukloni iz premorenamišića, on je sposoban iznova raditi.

Tijekom dana mi se „trujemo44 mlječnom kise-linom. Postoje i druge tvari što ih tijelo stvara tijekomrada mišića. Te tvari nazivamo otrovi

odmah postati umoran i zaspat će. Ako se. naprotiv,

umornu psu dade transfuzija krvi odmorena, budnapsa, on će se odmah probuditi i više neće osjećatiumor.

Umor nije samo kemijski proces, nego i biološki.Mi ne moţemo jednostavno ..ukloniti4* umor, jer jestanicama neophodno osigurati odmor, da

umora. One se kroz tijelo prenose krvlju, tako daumor ne osjećamo samo u mišićima već i u cijelomtijelu, a naročito u mozgu.

Znanstveni ogledi o umoru dali su neke zanimljiverezultate. Ako se jedan pas umori do potpuneiscrpljenosti i sna. a potom se njegova krv ubrizgadrugom psu. taj pas će također

bi se obnovile i osposobile za rad. Prema tome, umor je signal koji upozorava da je tijelu potreban odmorza obnavljanje tjelesne energije.

Međutim, ima nešto posebno zanimljivo u procesuodmaranja. Netko tko je satima naporno radio zapisaćim stolom neće poţeljeti da legne kad se umori,već će htjeti prošetati! Ili. kad

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


28

djeca stignu umorna iz škole, ona neće leći da seodmore nego će otrčati da se igraju.

To se moţe objasniti na slijedeći način: ako jeumoran samo dio tijela, na primjer mozak, oči. rukeili noge, najbolji način da se taj dio tijela osvjeţi je

aktiviranje ostalih dijelova tijela. Kretanje pojačavadisanje, ubrzava cirkulaciju krvi i rad ţli jezda, aštetne tvari odlaze iz umornih dijelova. Ali, ako jenetko potpuno iscrpljen, najbolji odmor je san.

ZAŠTO IDEMO UKRUG KAD SE IZGUBIMO?

Evo pouzdana načina da dobijete okladu!Predloţite nekom od vaših drugova da vezanih očijuhoda duţ kolnika, ali da pri tomu ne prijeđe ivičnjak.On će zacijelo izgubiti okladu jer će uskoro početihodati ukrug!

Ljudi koji se izgube u magli ili u snjeţnoj mećavičesto satima idu ukrug, zamišljajući da idu uodređenom pravcu. Poslije nekog vremena stiţutočno na ono mjesto odakle su pošli.

Zašto ne moţemo ići pravo bez pomoći naših očiju?

Zato što je naše tijelo asimetrično. To znači da nepostoji savršena ravnoteţa između naše lijeve i desnestrane. Ako se promatrate u zrcalu, primijetit ćete davam je desna polovica lica razvijenija od lijeve. Naprimjer, desni obraz je ispupćeniji, a usta, oko i uhona jednoj strani lica su oštrije oblikovani. Srce je nalijevoj, a jetra su na desnoj strani tijela. Kostur našegtijela je također asimetričan. Kičma nije savršenoprava. Naša bedra i naša stopala nisu ista na jednojkao i na drugoj strani. Sve to znači da je strukturamišića u našem organizmu asimetrična i da nije u

savršenoj ravnoteţi. Budući da se naši mišići na desnoj stranirazlikuju od mišića na lijevoj, to utječe na načinhoda, na naš korak. Kad zatvorimo oči, kontrola našeg koraka ovisi o mišićima i strukturi našeg tijela,a jedna nas strana tjera da zaokrenemo u nekompravcu. Na kraju idemo ukrug.

Ovo se ne odnosi samo na noge. već i na ruke.Obavljane su provjere u kojima su ljudi i zavezanihočiju pokušali voziti automobil u pravoj liniji. Poslijeotprilike 20 sekundi svaka testirana osoba počinjala

je voziti izvan ceste! Zato širom otvorite oči kadpješačite ili vozite automobil!

ZAŠTO MOŢEMO USPRAVNO STAJATI?

Uspravno stajanje i hodanje na dvije noge najveća je vještina kojom je čovjek ovladao. Ta se vještinamora naučiti. Ako bi nam četvero- noţni gost sdrugog planeta došao u posjet, on bi se divio našojsposobnosti da hodamo na dvije noge. Kad bi to i sampokušao, trebalo bi mu dosta vremena da nauči ovuvještinu, baš kao i nama kad smo bili mali.

Kad stojimo mimo, stalno pravimo pokrete zaodrţavanje ravnoteţe: premještamo teţinu s jednenoge na drugu, a pritisak na zglobove i mišići

usmjeravaju tijelo da se pokrene na ovu ili onustranu.Da bismo odrţavali ravnoteţu kad stojimo mimo,

stalno radi oko 300 mišića u našem tijelu. Zbog togasmo umorni kad duţe stojimo. Zapravo, stajanje jerad.

U hodanju ne koristimo samo vještinu odrţavanjaravnoteţe već i dvije prirodne sile. Prva je zračnipritisak. Naša butna kost odgovara udu- bljenjuzgloba kuka tako savršeno da u ovom zglobu postoji

vakuum. Zračni pritisak pomaţe da se ovaj spoj drţičvrsto. Zahvaljujući tomu. noga je spojena za tijelotako da se njena teţina ne osjeća.

Druga prirodna sila koju koristimo kad hodamo jesila Zemljine teţe. Pošto mišići podignu nogu, silaZemljine teţe je povlači naniţe i noga slobodno visi,poput klatna.

Kad vidite kako se akrobat šeta po nategnutoj ţici,odrţavajući ravnoteţu, zapamtite da on obavlja istu,samo mnogo teţu vještinu kao i vi kad stojite ili

hodate. On je to morao uvjeţbavati dugo. dugovremena.

8/10/2019 100 zato


29

SRCE, KRVOTOK, KRV I BUBREZI

KAKO KRV CIRKULIRA?

Sasvim uprošćeno rečeno, krv cirkulira zato što jesrce potiskuje poput pumpe. Arterije i vene su cijevikroz koje se krv raznosi. Krv struji i prenosi zrak iz

pluća i hranjive tvari iz organa za probavu u ostaledijelove tijela, a odnosi ugljični dioksid i nepotrebnetvari iz tkiva.

Postoje „vrata4*, zvana zalisci, između pretko-more i komore na svakoj strani, ali nijedna izmeđudviju ,,kuća“. Isto tako, postoje izlazna vrata obaju

komora koja vode u arterije i ulazna vrata koja vodeiz vena u pretkomore. U zdravu srcu sva se vratadobro zatvaraju, zato što se

Krvni sudovi su zapravo dva sustava cijevi, odkojih je jedan veliki a drugi mali. Nazivamo ih veliki imali krvotok. Oba su povezana sa srcem,„pumpom4*, ali međusobno ta dva sustava nisuspojena. Mali krvotok vodi od srca do pluća i nazad, aveliki ide iz srca u razne dijelove tijela i vraća se opet

u srce.Krvni sudovi se zovu artenje, vene i kapilari.Arterije odnose krv iz srca, a vene je tamo vraćaju.Kapilari su mreţa najsitnijih krvnih sudova kojapovezuje venski i arterijski krvotok.

A sad rijeć-dvije o „pumpi4* — srcu. Ono se moţeusporediti s dvojnom zgradom na kat. Katuodgovaraju desna i lijeva pretkomora, a prizemljudesna i lijeva komora.

krv, jednom istisnuta iz srca. ne smije vratiti kroz istiotvor. Zalisci se otvaraju i zatvaraju sa svakimudarom srca. Ako bismo pratili put krvi kroz cijelotijelo, zapazili bismo slijedeće: krv s kisikom iz plućadolazi u lijevu pretkomoru (na ,,kat“). Odatle prelaziu lijevu komoru (u „prizemlje44), a zatim u jednu

veliku arteriju koja se zove aorta. Ona sa svojimgranama odvodi krv u sve organe i dijelove tijela.Kroz kapilare krv prelazi iz najmanjih arterija u

najmanje vene. Odatle teče sve većim i većimvenama, a iz crijeva, slezene i ţeluca prolazi najprijekroz jetru i najzad se sva krv skuplja u desnojpretkomori srca. Odatle prelazi u desnu komoru, a iznje u arterije koje vode u pluća.

8/10/2019 100 zato


30

ZALISCI

LIJEVA PRETKOMORA

DESNA PRETKOMORA

ZALISCI

LIJEVA KOMORA

DESNA KOMORA

PLU NA ARTERIJA

PLUĆNA VENA

Tamo se ona oslobađa ugljičnog dioksida i određenogdijela vode, a umjesto toga uzima kisik. Tada jespremna vratiti se u lijevu pretkomoru i čitav procespočinje iznova. Srce odrasle osobe ima veličinu stisnute šake. a teţi

oko 300 g, pa ipak ono za 24 sata

proizvede energiju dostatnu da se podigne oko 70tona ili jedna lokomotiva na 33 centimetra iznadzemlje!

Tijekom dana srce se 100.000 puta zgrči i opusti.Srce odrasla muškarca za 24 sata ISpumpa 16,5

litara krvi.

ŠTO SU ARTERIJE, VENE I KAPILARI?

Nigdje u svijetu ne postoji sistem transporta čiji seučinak moţe usporediti s učinkom sistema zakrvotok u ljudskom tijelu.

Veliki putevi i auto-putevi svih vrsta povezujuvelike gradove da bi se u njih mogla dopremiti

hrana i ostali potrebni materijal. Takvi veliki putevi utijelu su arterije — sudovi koji odvode krv iz srca, ivene. kroz koje se krv vrača u srce.

Međutim, i malim gradovima i selima također supotrebni hrana i opskrba. Mali putevi i ulice

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


CRVENA KRVNA ZRNCA

dopiru do sela i kuća, kao što kapilari u ljudskomtijelu dopiru do najmanje stanice.

Arterije leţe duboko u tkivima, osim u predjeluručnog zgloba, na gornjoj strani stopala, nasljepooćnicama i na bočnim stranama vrata. Na bilokojem od ovih mjesta moţe se opipati puis. što je zalijećnika vrlo vaţno.

Najveće arterije imaju zaliske na mjestu na

Daleko od srca, u svim dijelovima tijela, velikikrvni sudovi postaju sićušni, tanki poput vlasi, i zovuse kapilari. Kapilar je 50 puta tanji od najtanječovjekove vlasi! On je tako tanak da krvna zrncaprolaze kroz kapilar samo jedno za drugim, što značida krv prolazi kroz kapilare vrlo sporo.

Što se događa kad krv protječe kroz neki

kome izlaze iz srca. Te sudove grade mnoga elastičnavlakna i mišići koji se mogu širiti i skupljati.Arterijska krv je svijetlocrvene boje i kreće se krozarterije u valovima.

Vene leţe bliţe površini koţe; krv je u njimatamnije boje i kreće se ravnomjernije; one imajuzaliske na određenim udaljenostima duţinom cijelogsvoga toka.

kapilar? Krv ne napušta kapilar, ali zid kapilara jetanak i sastoji se od samo jednog sloja stanica. Krozovaj zid krv predaje svoj kisik okolnim tkivima, azauzvrat prima ugljični dioksid što ga oslobađajutkiva oko tog kapilara. Istodobno, iz krvi prelazedruge tvari koje osiguravaju prehranu tkiva, a štetniproizvodi ulaze u kapilar.

ŠTO JE KRV?

Krv je tekućina neophodna za ţivot. Ona teče krozarterije, kapilare i vene našeg tijela, a sastoji se odtekućeg dijela koji se zove plazma i kr\7iih zrnaca kojiplove u plazmi. U tijelu odrasle osobe ima oko 6,5 litarakrvi.

Krv je najsavršeniji prenosni sustav: ona donosihranu i kisik svakoj stanici, odnosi štetne proizvode,raznosi hormone i ostale tvari, pomaţe organizmu da sebori protiv infekcije i da prilagođava tjelesnu toplinu.

Postoje tri vrste krvnih zrnaca. To su: crvena krvnazrnca, koja krvi daju crvenu boju i prenose kisik, bijelakrvna zrnca, kojih ima nekoliko vrsta i čiji je zadatak dase bore protiv infekcije, i najzad, krvne pločice kojepomaţu zgrušavanju krvi i na taj način sprečavajusuvišno kivarenje i gubitak krvi iz povrijeđena krvnogsuda.

Sva krvna zrnca stvaraju se u koštanoj srţi. Ako

pogledate otvorenu kost, vidjet ćete u njenoj šupljinicrvenkastosivu spuţvastu tvar. Pod mikroskopom se unjoj vidi mreţa krvnih sudova i vlakana vezivnog tkiva,između kojih se nalaze bezbrojne, krupne stanice, gdje sestvaraju krvna zrnca.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


ŠTO JE KRVNA PLAZMA?

32

Od ukupne količine krvi, otprilike 55 postosačinjava plazma, bistra, blijedoţućkasta tekućina.Poslije jela, male loptice masti lebde u plazmi i onadobiva mlječni izgled. Zbog toga ne treba jesti prijeuzimanja krvi na pregled.

Plazma je kao rijeka koja prenosi tvari vaţne zaţivot: probavljene hranjive tvari od zidova tankogcrijeva do tjelesnih tkiva, a također suvišne tvari iztkiva u bubrege.

Ali, to je samo jedan dio posla što ga obavljaplazma. Ona prenosi antitijela koja stvaraju

otpornost prema bolestima, hormone koji regulirajurazne funkcije tijela i dio ugljičnog dioksida iz tkiva upluća. Plazma sadrţi nekoliko stotina različitih tvari.

Pored tih tvari, plazma sadrţi vodu — oko 91posto, bjelančevine — 7 posto i mineralne soli — 0.9posto. Soli i bjelančevine su vrlo vaţne za odrţavanjepotrebne ravnoteţe između vode u tkivima i u krvi.Mineralne soli u plazmi obavljaju i druge funkcije odţivotnog značenja. Plazma dobiva mineralne soli izhrane što je unosimo u organizam.

ŠTO SU CRVENA KRVNA ZRNCA?

Crvena krvna zrnca (koja se još nazivaju eritrociti) daju krvi crvenu boju. Njih ima tako mnogo u krvi — oko 25 milijardi — da krv izgleda sasvim crvena. Ovi

sićušni, okrugli i spljošteni diskovi svi istodobnokruţe kroz naše tijelo i uvijek se nalaze u krvnimsudovima.

Gotovo je nemoguće zamisliti tako golem broj, aliovo će vam moţda pomoći da stvorite predstavu otomu. Svako krvno zrnce je tako sićušno da se moţevidjeti samo pod mikroskopom. Kad biste od tihmikroskopski malih zrnaca mogli načiniti niz, on bičetiri puta obujmio Zemljinu kuglu! Međutim,prilikom pregleda krvi ne prebrojavaju se crvenakrvna zrnca u cijelom tijelu, već samo u jednomprostornom milimetru krvi.

Iako su te stanice vrlo male, one zajedno imajugolemu površinu. Na pnmjer, kad biste ih utkali usag, njegova ukupna površina iznosila bi 4.500četvornih metara. S obzirom da se u svakom

trenutku jedna četvrtina krvi nalazi u plućima,površina od oko 1.100 četvornih metara crvenihkrvnih zrnaca je stalno izloţena zraku.

Kad u koštanoj srţi crveno krvno zrnce poraste idobije oblik zrele krvne stanice, ono gubi svoje jedro isadrţi sve više hemoglobina. Hemoglobin je crvenipigment ili boja. On sadrţi ţeljezo u kombinaciji sbjelančevinom.

Kad krv prolazi kroz pluća, kisik se vezuje s

hemoglobinom crvenog krvnog zrnca. Crveno krvnozrnce nosi kisik kroz arterije i kapilare svimstanicama tijela. Ugljični dioksid iz stanica tijela

odlazi kroz vene u pluća na isti način, kombiniranuglavnom s hemoglobinom.Odakle potječu ova krvna zrnca? Očigledno.

„tvornica4* u kojoj se stvara tako golema količinazrnaca — koštana srţ — mora imati nevjerojatnusposobnost proizvodnje — a naročito kad se uzme uobzir da se, prije ili kasnije, svako od ovih zrnacaraspada i zamjenjuje novim! Jer crvena krvna zrncaţive samo oko četiri mjeseca, a onda se raspadaju,većinom u slezeni.

Ljudska koštana srţ se prilagođava njegovimpotrebama za kisikom. Na velikim visinama onaproizvodi više crvenih krvnih zrnaca, a na malimvisinama manje. Ljudi koji ţive na planinskimvrhovima mogu imati gotovo dvostruko veći brojcrvenih krvnih zrnaca nego ljudi ko ji ţive na obalimora!

Broj i veličina crvenih krvnih zrnaca jednog ţivogbića ovise o njegovoj potrebi za kisikom. Crvi nemajukrvnih zrnaca. Hladnokrvne ţivotinje — vodozemci —imaju velika i relativno mnogobrojna krvna zrnca usvojoj krvi. Male, toplokrvne ţivotinje, koje ţive uplaninskim područjima, imaju najveći broj crvenihkrvnih zrnaca.

KAKVU ULOGU IMAJU

Bijelih krvnih zrnaca ima u krvi gotovo 900 putamanje nego crvenih.Mala su crvena zrnca daleko brojnija u krvi i daju joj

svoju boju. I bijela krvna zrnca imaju značajnu ulogu.Bijela krvna zrnca još se nazivaju leukociti.

Najbrojniji leukociti su granulociti. Te stanice

BIJELA KRVNA ZRNCA?

prelaze u krv i izlaze iz nje na onom mjestu na

kome su se sakupile klice ili gdje je povrijeđenotkivo. Neke od njih, koje nazivamo neutrofili. uvlačeu sebe bakterije i uništavaju ih. Leukociti stvarajutvari koje probavljaju i omekšavaju mrtvo tkivo istvaraju gnoj.

Druga bijela krvna zrnca se zovu limfociti.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


Njihov broj se često povećava kad se u. tijelu duţevrijeme odrţava neka infekcija. Ona su sastavni diotjelesnog mehamzHia. takć> da je njihova uloga, kaošto vidite, veorrfa vaţna.

Treća vrsta bijelih krvnih zrnaca su monociti. Testanice, zajedno s drugim stanicama u tkivima, imaju

sposobnost da prihvaćaju dijelove mrtve tvari. Onetakođer mogu okruţiti neku tvar, kao što je prašina, ispriječiti je da dođe u dodir sa zdravim stanicamatkiva.

Premda su bijela krvna zrnca tako potrebnaorganizmu, ipak nije dobro kad ih ima previše.

ZAŠTO SE KRV ZGRUŠAVA?

Mlada zdrava osoba moţe izgubiti i čitavu trećinuukupne količine svoje krvi, ali će, unatoč tomu.preţivjeti. Neprekidno krvarenje ili gubitak krvi kadsmo bolesni moţe biti vrlo opasno.

Priroda nas je zaštitila od ove opasnosti time što jekrv obdarila sposobnošću da se zgrušava. Ali. ako bizgrušavanje nastalo u samom sustavu krvotoka, tobi moglo biti isto toliko opasno. Kad se krv ulije u vrloglatku ili podmazanu staklenu posudu, ona se nećezgrušati! Ako u krv uronite stakleni štapić, ona se

opet neće zgrušati. Ali, kad biste uzeli drveni štapić,počelo bi zgrušavanje. Prema tomu, izgleda da jepotrebna neravna površina ili povreda krvnih sudovada bi započeo proces zgrušavanja krvi.

Najprije se u krvi pojavljuje vrlo fini konci jednetvari koja se zove fibrin. Ti se konci pruţaju u sviinpravcima i stvaraju jednu vrstu mreţe. Oni hvatajusva krvna zrnca, baš kao što se u paukovu mreţuhvataju insekti. Na tom se mjestu krv prestaje kretatii pretvara se u neku vrstu jezerca s ustajalim krvnimzrncima.

Fibrinski konci su čvrsti i vrlo elastični te drţekrvna zrnca spojena u ugrušak. Ugrušak krvi je čepkoji priroda stvara da bi nas zaštitila od gubitka krvi.

Vrijeme zgrušavapja krvi nije isto kod svih ljudi. Imaljudi čija se krv zgrušava veoma sporo ili se uopće nezgrušava. Ovo se oboljenje naziva hemofilija.

ŠTO JE TO TRANSFUZIJA KRVI?

Potreba za davanjem krvi javlja se iz mnogorazloga: ako je netko ranjen ili teško povrijeđen, kadprijeti opasnost od smrti uslijed unutarnjegkrvarenja, zatim ako je potrebno izvršiti operaciju abolesnik je tejelesno iscrpljen itd. Ponekad jeneophodno da izgubljena krv hitno budenadoknađena ili da se blagovremeno pojačaotpornost. Ponekad pola litre ili litar krvi date u venuspašava ţivot.

Ideja o transfuziji krvi nije nova. Još 1654. godinetalijanski liječnik Francesco Foli pokušao je obavititransfuziju krvi s jedne ţivotinje na drugu. Kasnije iebilo pokušaja transfuzije ţivotinjske krvi ljudima, alibezuspješno.

Danas je poznato da ţivotinje jedne vrste neprihvaćaju krv ţivotinje neke druge vrste. Ona usuštini djeluje kao otrov i uvijek uzrokuje smrt. Tektijekom prvog svjetskog rata postignut je velikinapredak u oblasti davanja krvi. Tada se već znalo dase krv nekih ljudi ne moţe bez opasnosti davatidrugim ljudima. To je dovelo do razvrstavanja krvi učetiri osnovne krvne grupe koje se određujulaboratorijskim metodama.

Krv davaoca mora odgovarati krvi primaoca, pa jezbog toga neophodno prethodno utvrditi krvnugrupu i jednog i drugog. U bolnicama postoje tzv...krvne banke**, u kojima se krv čuva na niskojtemperaturi, a daje se kad se ukaţe potreba.

KAKO SE ODREĐUJU KRVNE GRUPE?

Svi ljudi nemaju istu krv. To je tek nedavnootkriveno, a sve do tada se krv, u hitnim slučajevima.davala neposrednom transfuzijom bez obzira natakozvane krvne grupe. Zbog toga je polovinibolesnika bilo još gore a mnogi su i umrli.

Istraţivanja novijeg datuma pokazala su dapostoje različite krvne grupe. Za određivanje krvnihgrupa potrebna su crvena krvna zrnca davaoca iserum primaoca krvi. Serum je jedan dio krvneplazme. Što se događa kad se pomiješa krv- različitih

grupa? Ako se jedna kap krvi koja

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


34

pripada jednoj grupi doda krvi ili seruma nekedruge krvne grupe, crvena krvna zrnca se sljep- ljujui to se naziva aglutinacija. U takvom slučaju crvenakrvna zrnca obično se raspadaju, odnosno nastajehemoliza krvi. Eto zbog čega je vaţno određivanjekrvnih grupa. Pomoću probe aglutinacije utvrđeno jeda u ljudi postoje četiri krvne grupe: O, A, B i AB.

Crvena krvna zrnca grupe O ne aglutiniraju sa

serumom nijedne grupe. Drugim riječima, krv grupeO moţe se davati svakome za potrebe transfuzije, bezobzira na njegovu krvnu grupu. Zato su ljudi sgrupom 0 poznati kao opći

davaoci krvi. U grupi AB serum ne aglutinira crvenakrvna zrnca nijedne grupe, tako da osobe s tomkrvnom grupom mogu primiti krv bilo koje grupe. Tosu opći primaoci krvi.

Svi mi nasljeđujemo krvnu grupu i ne moţemo jetijekom ţivota promijeniti. Zanimljivo je zapaţanje daširom našeg planeta postoji određeni rasporedkrvnih grupa. Od zapada Evrope prema istoku opada

broj osoba s krvnom grupom A, dok raste broj ljudikoji imaju grupu B. U Engleskoj 43 posto ljudi imagrupu A, a u SSŠR-u 30 posto, a u Iranu samo 15posto.

ŠTO JE TO BILO?

Vjerojatno vam je stotinu puta opipivano bilo.Sasvim je jednostavno opipati vlastito ili tuđe bilo.

Ruka se stavlja u opušteni poloţaj s palcemokrenutim naviše. Medicinska sestra kaţiprstom

opipava bilo na prednjoj strani ručnog zgloba u

krvi (upravo primljene iz srca) da nastavi put kropribor za krvotok. Naizmjenično širenje i skupljanjili pulsiranje stvara val koji prolazi kroz cjelokupnsustav arterija u organizmu Pulsiranje arterija, koj

se moţe osjetiti na bilo kojoj arteriji opipljivoj krokoţu, naziva se bilo.

blizini palca. Otkucaji bila se broje jednu minutu. Jednako tako. bilo se moţe opipati i na gornjoj stranistopala, na sljepoočnici i duţ bočnih strana vrata.Što se pri tomu broji, a što opipava? Brzina bilapokazuje kolika je brzina kojom srce kuca, a opipavase koliki je pribliţno pritisak u priboru za krvotok. Tijekom rada srca nastaju pauze. Za vrijeme pauze

zid aorte se zgrči. To grčenje nagoni višak

Budući da bilo ovisi o grčenju srca, ono namgovori o brzini srčanog rada. Brzina bila ovisi opotrebama organizma za krvlju. Mali organizmi gubeviše topline nego veliki, pa im je potrebna i brţacirkulacija krvi. Zbog toga brzina bila malih pticaiznosi gotovo 200 otkucaja u minuti. Mačke imajubrzinu bila 130, ljudi oko 75, konj 35, a slon samo25.

8/10/2019 100 zato


ŠTO JE KRVNI PRITISAK?

r 35

Srce je, kao što već znademo, pumpa koja izbacujeu krvotok krv što kruţi kroz naše tijelo. Kad se lijevakomora srca zgrći. krv se potiskuje u arterije koje sešire da bi prihvatile pristiglu krv.

Ali arterije imaju mišićni sloj koji pruţa otporovom pritisku i tako se iz njih krv istiskuje u manjesudove tijela. Krvni pritisak je veličina

stup koji pod pritiskom raste ili pada. Pritisak seočitava u milimetrima visine ţivina stupa. Prosječansistolični pritisak mlade osobe iznosi oko 120milimetara ţivina stupa. Dijastolićni pritisak iznosioko 80 milimetara ţivina stupa. Ove se brojke običnoiskazuju kao 120/80.

Kada je krvni pritisak u ovim granicama, onosigurava redovnu opskrbu organizma krvlju ne

pritiska na krv uslijed srčanog pumpanja i otporaarterijskih zidova.

Postoje dvije vrste pritiska: maksimalni i

minimalni. Maksimalni pritisak nastaje kad se lijevasrčana komora zgrči; on se zove sisto lični ili gornjipritisak. Minimalni pritisak nastaje neposredno prijeslijedećeg otkucaja srca naziva se dijastolićni ili donjipritisak.

Za mjerenje krvnog pritiska liječnik se obično sluţi jednom napravom u kojoj se nalazi ţivin

obavljajući suvišan pritisak na zidove krvnih sudova.Ali, postoje mnoga odstupanja od ovih vrijednostikoja mogu biti posve normalna.

S godinama krvni pritisak postupno raste, sve doku šezdesetoj godini ţivota ne dostigne oko 140/87.Mnogi činioci utječu na krvni pritisak. Gojazne osobečesto imaju viši pritisak nego osobe čija je tjelesnateţina normalna. Zabrinutost, naprezanje, pa čak ipoloţaj tijela, mogu utjecati na visinu krvnogpritiska.

8/10/2019 100 zato


36

ŠTO JE MALOKRVNOST?

Malokrvnost označava različita stanja koja su uvezi s nekim poremećajem krvi. Malokrvnost postoji ukoliko krv ne sadrţi normalan broj crvenih krvnihzrnaca, ili kad crvena krvna zrnca nemaju dostatnukoličinu hemoglobina Anemija ili malokrvnost je

prouzrokovana nedostatnim stvaranjem ilipovećanim razaranjem crvenih krvnih zrnaca ilisuviše velikim gubitkom krvi.

Jedna vrsta anemije, koju mnogi znaju, je anemijazbog nedostatne prehrane. Najčešća i najmanjeopasna anemija ove vrste razvija se

kad nema dovoljno ţeljeza za stvaranje hemoglobinacrvenih krvnih zrnaca.

Mnoge namirnice sadrţe samo male količineţeljeza. Neki ljudi ne uzimaju dovoljno hrane kojaima visok sadrţaj ţeljeza, kao što su meso i lisnato

povrće. Zbog toga je nedostatak ţeljeza prilično čest. Znaci ove anemije su blijedost, slabost, sklonost

lakom zamaranju, nesvjestica i teškoća u disanju.Ukoliko se bolesnik moţe dovoljno odmarati i akoima dobru prehranu, obično se brzo oporavlja.

KAKO RADE BUBREZI?

Bubrezi su dva spljoštena, čvrsta organa, čiji jeoblik nalik grahu. Bubrezi spadaju u najvaţnije

organe našeg tijela. Dugi su oko 8 centimetara i leţena obje strane kičme u visini kaiša.

U vanjskom dijelu svakog bubrega krvni kapi- larigrade petlje u obliku malog klubeta koje je

prekriveno finom opnom. U svakom bubregu ima oko1.500.000 ovih klubadi koja se zovu

Bubrezi izbacuju nepotrebne tvari iz organizma.Za organizam je isto toliko vaţno da se oslobodionoga što mu nije potrebno i što ne moţe koristiti kaošto mu je vaţno da unese ono što mu je potrebno.Bubrezi reguliraju količinu vode i drugih tvari u krvi.

glomeruJi. Svake minute kroz bubrege prođe više krvinego kroz bilo koji drugi organ. Klubad propušta krozsvoje opne jedan dio tekućine iz krvi koja nosinajfinije rastvorene tvari.

Tekućina koja prolazi kroz opne zove se prvobitnamokraća. Ona se skuplja u peharastom zidu

BI mnaa

MOKRA NA HE IKA

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


ENE SU U BOJI

koji prekriva svako klube. Vrlo fina cjevčica, koja senaziva tubulus. odvodi mokraću iz pehara.

Dok mokraća protiće kroz sitne tubule, u gra-ničnim stanicama njihova zida obavlja se razmjenatvari. Tvari koje su potrebne organizmu vraćaju se ukrv. Zbog toga se šećer ne gubi iz tijela.

Veliki dio vode iz cjevčica se također vraća u krv.Na taj način bubrezi osiguravaju zadrţava

nje dostatne količine vode. Ako se netko znoji ili nepije dovoljno vode. bubrezi će vraćati više tekućine ukrv. U tom slučaju će se stvarati manje mokraće.Bubreţne cjevčice također omogućuju reguliranjekiselosti krvi.

Sve male cjevčice se prikupljaju u unutarnjemdijelu svakog bubrega i ulivaju u jednu finu kesu.karlicu bubrega. Mokraća potom silazi u dvije cijevikoje se zovu ureteri i spajaju bubrege s mokraćnom

besi kom.

8/10/2019 100 zato


DISANJEKAKO DIŠEMO?

Svako ţivo biće mora disati. Ţivotinje disanjemunose kisik u tijelo. Udišući zrak, čovjek uzima kisik.Disanje izgleda jednostavno. Mi čak i ne mislimokako di.šemo, premda disanje sačinjavaju priličnosloţene radnje. Kad čovjek

stoje se iz dva plućna krila, desnog i lijevog. Svakoplućno krilo je potpuno obavijeno tankim pokrivačemkoji se zove pleura ili plućna mara mica.

Plućno krilo nalik je spuţvi. Sastavljeno je

udiše zrak, on prolazi kroz čitav niz cijevi u tijelu kojise zovu dišni putevi. Oni počinju no- sem, gdje sezaustavljaju čestice koje bi mogle biti štetne za pluća.U nosu se zrak pročišćava i zagrijava.

Iz nosa zrak se spušta kroz ţdrijelo. Odatle, krozgrkljan i dušnik, odlazi n dvije manje cijevi zvane d ušniče, od kojih svaka ulazi u po jedno plućno krilo.Pluća su veliki, meki organi, a sa-

iz mnoštva njeţnih malih mjehurića ispunjenihzrakom koji u njih ulazi. Kroz dušnice zrak stiţe uplućne mjehuriće. U njima se uzima kisik iz zraka, anepotrebni plinovi izbacuju se iz tijela. Ti malimjehurići, ispunjeni zrakom, 'zovu se alveole.

Zrak što ga udišemo sadrţi kisik, dušik, ugljičnidioksid i vodenu paru. Ti se plinovi nalaze i u ljudskojkrvi, samo u različitim količinama.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


39

Kad udahnemo svjeţi zrak, tada u alveolama ima višekisika nego u krvi. Zato kisik iz zraka prolazi u krvkroz vrlo tanke zidove alveola i sitnih krvnih sudova,kapilara. Ugljičnog dioksida ima više u krvi a manje ualveolama i zato odlazi iz krvi u alveole pluća, odaklega izdiţemo.

Uzimanje kisika iz zraka, a izbacivanje ugljičnogdioksida iz tijela omogućuje stanicama da dobijukisik, a da se oslobode štetnog ugljičnog dioksida.

Koliko zraka pluća mogu primiti? Da bismo toizmjerili, moramo uzeti u obzir normalno disanje,zatim dopunsku količinu zraka do kraja dubokoguzdaha i količinu do kraja dubokog izda- ha. To sezove vitalni kapacitet ili količina zraka

koju pluća mogu primiti. Odrasli čovjek ima vitalnikapacitet koji iznosi nešto malo više od 4 litre zraka;vitalni kapacitet ţene iznosi oko 3 litre.

Pluća nikad nisu prazna, čak ni kad se snaţnonapregnemo da izdahnemo zrak. Količina zraka kojaostaje u plućima poslije maksimalnog izdisaja zove serezidualni zrak, a kad udahnemo, rezidualni zrak semiješa sa svjeţim zrakom.

Disanje je i voljna i nevoljna radnja. Dišemo i kadne mislimo na to, ili kad spavamo. Ali disanjemoţemo zaustaviti za kratko vrijeme ako to ţelimo — kao kad zadrţimo dah dok ronimo.

ZAŠTO SE U NOSU LUĈI SLUZ?

Zrak ulazi u naše tijelo kroz nos. Međutim, prijenego što uđe u pluća, mora se zagrijati i pročistiti.Mnoge čestice prašine koje ulaze za jedno sa zrakomuklanjaju se u nosu.

Prvo čišćenje ovog zraka obavljaju čekinjastedlačice što se nalaze na ulazu u nos. Tu sezaustavljaju grube čestice. Sluz nosa je prozirnapoput stakla. Kasnije poprima sivkastozelenu bojuzbog toga što se s njom miješaju zrnca

prašine koju je sluz zaustavila. Od nosa pa sve dozračnih prostora pluća — alveola, putevi kojimaprolazi zrak obloţeni su stanicama iz kouh izrastajunjeţne male dlačice, treplje.

Ĉovjek udiše neizmjerno mnogo zrnaca prašinesvake minute tijekom dana i noći. Prašine imaposvuda, gdje god ţivite. Samo je zrak na oceanulišen prašine, i to tek kad se otplovi oko 800kilometara od obale.

ŠTO SU NOSNI SINUSI?

Nosni sinusi su produţeci nosne šupljine,normalno ispunjeni zrakom. Ĉovjek ima osam ili višeovakvih malih šupljina u kostima čela i lica. Najvećisinusi su u gomjoviličnim kostima, a nešto manji seostvaruju u gornjem dijelu i na bočnoj strani nosne

šupljine.

odzvanjanje (rezoniranje) glasa. Moţda sinusi,normalno ispunjeni zrakom, postoje samo zato da bilubanja bila što lakša.

Upala sinusa moţe nastupiti poslije jake kija- viceili gripe ili neke druge zarazne bolesti. Tijekom upale

sinusa osjeća se bol na licu. ćelu

Sve ove šupljine su obloţene produţecimasluzokoţe nosne duplje, a sluz iz sinusa sliva se unos. Postoje mnoga mišljenja o tome zašto imamosinuse. Moguće je da oni doprinose zagrijavanjuzraka koja prolazi kroz nos i odrţavanju njegovevlaţnosti. Ili. moţda, omogućuju jače

ili pored očiju, koja se obično javlja svakog dana uisto doba. Ponekad se javlja i jače lučenje sluzi iznosa. Bol je izazvana pritiskom sluzi koja se skupljau sinusu, jer, zbog otoka sluzokoţe, ne moţe senormalno sli vati u nos.

8/10/2019 100 zato


40

Upala sinusa u gomjovilićnoj kosti ponekad moţenastati i zbog bolesti gornjih zubi.

Upale sinusa rijetko zahtijevaju operativni

zahvat. A kad do operacije dođe, cilj joj je da seproširi otvor u nosu da bi se omogućilo boljeotjecanje sluzi.

KAKVA JE ULOGA KRAJNIKA?

Većina ljudi drţi da imamo samo dva krajnika,postavljena sa svake strane grla, odmah pored

jezika. Ali to nije točno. Postoji nekoliko krajnika različite veličine.

Krajnici su mali čvorovi, sastavljeni od naročite vrstetkiva, koje se zove limfoidno tkivo. Zbog svog poloţaja,krajnici imaju poseban zadatak: oni su prva obranaod infekcije koja ulazi kroz nos i usta.

koji oblaţe i usta. Na krajnicima se ovaj omotačspušta u dubinu i ponire u krajnik. Na taj način sestvaraju duboki dţepiči, koji se zovu kripte. Kriptezadrţavaju klice i druge tvari iz usta. Bijela krvnazrnca opkoljavaju klice koje uđu u kripte i pomaţuda se te klice unište. Normalna uloga krajnika i jesteda se bore protiv infekcija.

Pokatkad klice u ovim kriptama mogu savladatiobranu krajnika i izazvati upalu čitavog

Najveći par krajnika, koji leţe blizu nepca, zove senepčani krajnici. Visoko i pozadi u ţdrijelu imanekoliko manjih krajnika; njih nazivamo treći krajnik Manjih krajnika ima i pozadi, na jeziku, nešto ispodnjegove površine.

Krajnici su pokriveni istim glatkim omotačem

krajnika. Ova se upala zove tonzilis ili gnojna angina. Jedan, ili mnogo češće oba krajnika, postaju uvećanii bolni. Kripte su nabrekle i nekad iz njih izlazi napovršinu krajnika gust gnoj. Od angine češćeoboljevaju djeca nego odrasli.

ŠTO JE TO ASTMA?

Sama po sebi, astma nije bolest, već znak nekogdrugog oboljenja. Kad netko ima astmu, teško dišezbog toga što postoji neka prepreka za prolaz zraka upluća ili iz njih.

Prepreka moţe biti prouzrokovana otokom

sluzokoţe ili suţenjem cijevi što vode od dušnika dopluća. Za vrijeme napada astme javljaju se kratkodisanje, zviţdanje i napadi kašlja. Napad moţenastupiti postupno ili naglo.

Jedini način da se čovjek oslobodi astme je da

8/10/2019 100 zato


41

pronađe njen uzrok i da ga ukloni. Uzrok moţe bitialergija, duševna uznemirenost ili atmosferskeprilike. Ako se astma dobije prije 30. godine ţivota,obično je njen uzrok alergija. U tom slučaju moţepostojati osjetljivost na cvjetni prah, prašinu,ţivotinje, na neku vrstu hrane ili na lijekove.

Ima više vrsta prašine i cvjetnog praha kojiizazivaju astmu. Djeca su naročito sklona astmiuslijed alergije koju mogu izazvati jaja. mlijeko,mesni proizvodi ili druge ţiveţne namirnice.

Liječnici su također opazili da napad astme moţebiti izazvan i duševnom uznemirenošću.

S TO JE ALERGIJA?

Biti alergičan znači biti izuzetno osjetljiv na jednuili više običnih tvari. To mogu biti hrana, kemikalije,lijekovi, čak i obična kućna prašina ili čestice kojeotpadaju s mačke, psa ili konja.

Tvari što izazivaju alergiju naziva ju se alergeni. Zašto alergeni imaju utjecaja na neke ljude, a nadruge ne? To medicina još nije objasnila. Danas sedrţi da naslijeđe ima određenu ulogu u pojavialergije. U mnogim obiteljima djedovi i bake. roditeljii djeca su osjetljivi na istu tvar. Međutim, ponekad jesamo jedan član obitelji alergičan. Također se vjerujeda uzbuđenja ima ju udjela u javljanju alergije. Strah,

bijes ili zabrinutost izgleda da pojačavaju alergičninapad.

Sto se zbiva u organizmu kad netko ima alergiju?

Smatra se da alergen, kad dospije u organizam,podstiče stanice da stvaraju antitijela. Antitijela su

jedna od obrambenih snaga organizma. Ali kad je upitanju alergija, ona dovode do neţeljenih reakcija.

Drţi se da alergična tvar. zajedno s antitijelimačije je stvaranje izazvala, prouzrokuje u organizmuoslobađanje kemijske supstance — histamina. Ahistamin, djelujući na krvne sudove i na pluća,izaziva alergične pojave. Količina stvorenoghistamina je ili vrlo mala. ili histamina ima samo unapadnutim dijelovima tijela, jer histamin nije nađenu krvi ljudi koji imaju alergične napade.

Kao što vidite, ima još mnogo štošta za saznati oalergiji.

ŠTO JE TUBERKULOZA?

Tuberkuloza, ili skraćeno TBC, je zarazna bolestkoju izaziva bacil tuberkuloze. Ima je. na ţalost, usvim dijelovima svijeta, a najrasprostranjenija je uprenapučenim krajevima gdje ljudi ţive unehigijenskim uvjetima i slabo se hrane.

Ĉovjek je, srećom, vrlo otporan prema ovoj zarazi.Otprilike 90 posto ljudi koji ţive u gradovima dobiva,prije ili kasnije, tuberkulozu u blagom obliku, alivećina to čak i ne znade. Manje od 10 posto oboljelihod tuberkuloze umire od nje.

Postoje tri vrste bacila tuberkuloze — bacil ljudsketuberkuloze, bacil goveđe i bacil ptičje tuberkuloze.Ĉovjek se moţe zaraziti bacilom ljudske ili bacilomgoveđe tuberkuloze. Ti bacili najčešće dospijevaju utijelo i to zrakom, putem pluća. Promjena što je oninajprije izazivaju naziva se primami afekt. To je upala ipropadanje tkiva.

Poslije primame zaraze, prouzrokovatelji se običnoprenose u plućne limfne ţlijezde, gdje izazivaju jošveću upalu. Organizam je dotada imao vremenastvoriti određenu otpornost ili imunitet prematuberkulozi. U većini slučajeva oštećena mjestazarastaju čvrstim oţiljnim tkivom. Međutim, određenibroj prouzrokovatelja moţe ostati u organizmu ali dane izaziva dalje promjene.Ponekad se tuberkulozno oboljenje javlja iznova kad

čovjek zađe u starije ţivotno doba. To

moţe biti nova infekcija ili stara koja se probudila.Prouzrokova telj i tuberkuloze mogu dospjeti i u

krvotok, pa njime i u druge organe i na taj

8/10/2019 100 zato


42

ZRAK ULAZI

J *•

način mogu zaraziti bubrege ili zglobove. Kad setuberkuloza proširi na cijelo tijelo, to je iscrplju- jućabolest koja; polako uništava organizam. Tuberkulozusu nekad zvali ,,sušica“ zbog toga šo su ljudi koji suod nje oboljeli bili vrlo mršavi.

Budući da se ova bolest moţe javiti i u blagom

obliku, tako da ostane neopaţena, redovito valja ići nakontrolni pregled.

U posljednje vrijeme organiziraju se i fluoro-grafska snimanja pluća kao vrlo efikasan način zaotkrivanje oboljelih od tuberkuloze, koji se ondaupućuju na liječenje.

UGLJIĈNI DIOKSID IZLAZI

DU&NIK

'■r \PLUĆNE eUEVClCT.

PLUĆNO KRILO

\ jL •••;>

L V- - -

8/10/2019 100 zato


43

PREHRANA I PROBAVA

ŠTO SU KALORIJE?

Da bismo shvatili što su kalorije i kakva je njihovauloga u ljudskom organizmu, valja početi odprehrane uopće.

U našem tijelu hrana se razlaţe oksidacijom. Ĉakmoţemo reći da hrana „izgara44. Toplinu što seprilikom izgaranja oslobađa mjerimo kalori jama.Gram-kalorija je količina topline potrebne da setemperatura jednog grama vode podigne za jedanstupanj. Kilogram-kalorija, ili jednostavno kalorija,tisuću puta je veća, a za mjerenje kaloričnosti hraneobično se uzima kilogram-kalorija.

Svaka vrsta hrane, dok izgara, daje određeni brojkalorija. Na primjer, jedan gram bjelančevina daječetiri, a gram masti devet kalorija. Za ljudsko tijelonije bitno koja od ovih tvari izgara, ali samo dotadadok se iz hrane dobiva dovoljno energije za

odrţavanje ţivota.

Broj kalorija potrebnih čovjeku ovisi o radu što gaobavlja. Ĉovjeku teškom oko 85 kilograma potrebno je samo 1.680 kalorija dnevno kad potpuno miruje.Ako tako teţak čovjek obavlja neki lakši posao,potrebno mu je 3.360 kalorija dnevno, a za obavljanjenaporna rada i do 6.720 kalorija da bi tijelo i u timuvjetima normalno funkcioniralo.

Djeci je potrebno više kalorija nego odraslima, jerona, pored rada, još i rastu. Zimi nam je potrebnoviše kalorija nego ljeti. „Gorivo44 što ga naše tijeloobično troši je škrob i šećer. Što se događa akouzmemo više takvih tvari nego što nam je potrebno?

Tijelo troši samo onoliko koliko mu je potrebno i čuvaodređene zalihe za kasnije. Takva zaliha moţeiznositi otprilike trećinu količine za jedan dan. Sveostalo se pretvara u mast.

ŠTO JE MASNO TKIVO?

Danas gotovo svatko vodi računa o svojoj tjelesnojteţini i veliki broj muškaraca i ţena drţi neku dijetu.Moţe se reći da salo nitko ne ţeli.

Pa ipak, masno tkivo, ili salo, potrebno jeljudskom organizmu. Ono se nagomilava na slijedećinačin: na nekim mjestima stanice vezivnog tkivabivaju ispunjene masnim tvarima Najprije sepojavljuju sićušne kapljice u unutrašnjosti stanica.One se povećavaju po obujmu, spajaju se u velikukap i konačno ispunjavaju cijelu stanicu. Na kraju,stanica se pretvara u veliku kap masti okruţenutankom opnom.

Takve se stanice stvaraju samo na nekimdijelovima tijela. Uši, nos, čelo i okolina zglobova unormalnim okolnostima nemaju masno tkivo. Upravilu, tijelo ţene nagomilava više masnog tkivanego tijelo muškarca. Na primjer, normalno tijelomuškarca sadrţi oko 10 posto masnog tkiva, doknormalno ţensko tijelo ima oko 25 posto. To znači da

jedan mlad čovjek moţe imati oko 7 kilogramamasnog tkiva u svom tijelu, a mlada ţena oko 17kilograma!

Organizam nagomilava masti da bi mu sluţile kaorezerva hrane. Masti su naročito pogodne za tu svrhuzato što su najbolje gorivo koje pozna jemo. Normalnosvakodnevno gorivo koje troši

8/10/2019 100 zato


44

mo je šećer. Organizam vrlo lako izgara šećer;izgaranje masti je sloţeniji proces. Ali masti imajudvostruko veću toplotnu vrijednost od šećera, te suzbog toga naroćito pogodne kao rezervna hrana utijelu. Kad uzimate nedostatne količine hrane zapotrebe vašeg organizma, rezerve masti počinju setrošiti.

Drugi razlog što je tijelu potrebno masno tkivo jestnjegova zaštitna uloga. Masno tkivo

djeluje kao gumeni jastuk. Ne moţe se stisnuti, zatošto je elastično. Ovi „jastuci** od masti nalaze se nasedalnom predjelu, tako da moţemo udobno sjediti,ispod svoda stopala, ispod koţe dlana, na obrazima iu jastucima na kojima leţe naše očne jabučice.

Treća uloga masnog tkiva jest da ljudsko tijelo štitiod prevelikog gubitka topline.

ZAŠTO MORAMO JESTI?

Kad ne bismo jeli, ne bismo mogli ni ţivjeti ni rasti.Ustvrđeno je koje su hranljive tvari potrebne našemtijelu i koliko nam tih tvari treba da bismo sačuvalizdravlje. Drugim riječima, nije dostatno samo jesti,već se mora uzimati dostatna količina svake vrstehranljivih tvari.

Hrana bogata bjelančevinama (mlijeko, jaja, sir,

meso i riba) sadrţi velike količine ove tvari koja jepotrebna organizmu za izgradnju novih stanica.Ugljični hidrati (krumpir, brašno, riţa i kola-

nazivaju minerali. Takvih potrebnih minerala imaosamnaest. Kalcij i fosfor omogućuju rast iodrţavanje kostiju i zubi. Ţeljezo potpomaţe pravilanrast stanica. Bakar omogućuje tijelu da raste i stvarahemoglobin. Jod isto tako pomaţe rad organizma,itd.

Prema tomu, bjelančevine, ugljični hidrati, masti iminerali su podjednako potrebni za rad i rast

organizma. Je li to sve? Nije. Organizmu su, isto tako,potrebni i vitamini za kontrolu mnogih ţivotnihprocesa.

či) sadrţe veliku količinu škroba ili šećera, vaţnih zaorganizam jer u njemu odrţavaju toplinu i daju muenergiju. Gotovo sva hrana sadrţi i određenukoličinu masti, a one organizmu daju najvišeenergije.Ali, tijelu nisu potrebne samo bjelančevine, ugljični

hidrati i masti, već i tvari koje se

Spomenimo da se i voda moţe smatrati hranom,pošto duţi organizmu na više načina. Iz svega ovogavidite da jesti ne znači samo utaţiti glad i zadovoljitiţelju za dobrim jelom. Dobra, uravnoteţena prehrana

je bitna za odrţavanje zdravog organizma.

ZBOG ĈEGA OSJEĆAMO GLAD?

Glad nema ničeg zajedničkog s praznim ţelucem,mada većina ljudi vjeruje da ima. Novorođenče serađa s praznim ţelucem, pa ipak ne

osjeća glad prvih nekoliko dana. Ljudi koji su bolesni,ili imaju vrućicu, često ne osjećaju glad. premda im jeţeludac prazan.

8/10/2019 100 zato


45

Glad nastaje kad u krvi nema određenih hranjivihsastojaka. Ĉim se to dogodi, poruka se šalje centru zaglad u mozgu. Ovaj centar djeluje na ţeludac i crijevakao kočnica. Sve dok u krvi ima dovoljno hrane,centar za glad usporava rad ţeluca i crijeva. Utrenutku kad iz krvi nestane ovih hranljivihsastojaka, centar za glad počinje utjecati napojačanje rada ţeluca i crijeva. Zbog toga nam, kadsmo gladni, često „krče" crijeva.

Kad smo gladni, ne osjećamo potrebu za nekomposebnom vrstom hrane, već samo za hranom koja ćenas zasititi. Pa ipak, samo jedna vrsta hrane ne moţenas zadovoljiti i nije zdrava. Zar ne bi bilo teško jestiisključivo krumpir, pa makar i u najrazličitijimoblicima? Međutim,

ako za objed jedemo juhu, meso. povrće i slatkiše uonoj količini koja je dostatna za jedan obrok,prehrana će biti pravilna i mi ćemo biti zadovoljni.

Koliko se dugo moţe ţivjeti bez hrane? Staloţeni imirni ljudi mogu izdrţati duţe nego oni koji se lakouzbuđuju. Odrasli izdrţe duţe nego djeca.

Među ţivotinjama također postoje razlike. Krpelj istjenica mogu bez hrane izdrţati čitavu godinu dana.Pas ugine poslije dvadesetak dana gladovanja. Maleptice ne mogu izdrţati bez hrane više od pet dana. Ukoliko je ţivotinja manja i ţivahni ja, utoliko brţetroši svoje zalihe hrane. Toplokrvne ţivotinje ne moguţivjeti ako izgube više od polovice svoje normalneteţine.

ŠTO SU VITAMINI?

Hrana što je unosimo u organizam sadrţi mnoge

vaţne sastojke, kao što su bjelančevine, masti,ugljični hidrati, voda i mineralne tvari. Ali sve to nijedostatno. Da bismo se odrţali na ţivotu, potrebni sunam još i vitamini.

Vitamine stvaraju biljke ili ţivotinje. Oni se morajuunositi u organizam u određenim količinama da bi seţivotni procesi mogli normalno odvijati. Kad u našemorganizmu nema dovoljno vitamina, javljaju se nekaoboljenja.

Još davno, prije nego što je čovjek saznao zavitamine, primijećeno je da se ljudi razboljevaju kadne mogu doći do nekih vrsta hrane. Na

otkriveni, nije se znao .njihov kemijski sastav, pa su

jednostavno nazvani vitamin A, B, C, D . itd.Vitamin A se nalazi u masnom tkivu ţivotinja, apotječe iz biljaka kojima se ţivotinje hrane. Ovajvitamin je vaţan za odrţavanje vida. Ima ga umlijeku, ţumanjku, jetri, ribljem ulju, mrkvi itd.

Vitamin B zapravo je skupina koju čini barem šestraznih vitamina. Najpoznatiji je vitamin B ,, koji jeneophodan za normalan rad ţivčanog sustava. Nalazise u mlijeku, svjeţom voću i zmju ţitarica.

Vitamin C je najpoznatiji od svih vitamina.

primjer, na dugim plovidbama mornari, koji su bililišeni svjeţeg povrća, oboljevali su od bolesti koja sezove skorbut.

Kad su, prije više od stotinu godina, vitamini

Zbog nedostatka ovog vitamina prskaju mali krvnisudovi, te se stvaraju modrice, naročito oko očiju, adesni lako krvare; pored toga, smanjena je iotpornost cijelog organizma, pose-

8/10/2019 100 zato


46

biće prema nekim bolestima. Vitamin C nalazi se usvjeţem voću i povrću. Vitamin D je vaţan za pravilan razvoj zubi, kostiju icijelog kostura. Zbog njegova nedostatka, nastajebolest koja se zove rahitis. Ima ga u velikim

količinama u ribljem ulju, jetri i ţumanjku. Sunčevezrake omogućuju stvaranje ovog vitamina u našojkoţi.

ŠTO JE ENCIM?

Tijelo svake ţivotinje i biljke je prava kemijskatvornica. Zapravo, kad se neprestance ne bi zbivalekemijske promjene svih vrsta, ţivot ne bi bio moguć.Ĉovjek je u stanju koristiti hranu, disati, rasti ikretati se isključivo zahvaljujući kemijskimpromjenama što se zbivaju u stanicama, tkivima iorganima njegova organizma.

Evo jednog primjera kemijskog ţivotnog procesa.Vi jedete komadić kruha, neki kolač ili krumpir.Škrob u toj hrani se mijenja u šećere koji odlaze ukrv. Tamo oni izgaraju uz pomoć kisika iz zraka koji

udišemo i vaše tijelo dobiva energiju. Kemičari su otkrili da kemijski proces kao ovaj ibilo koji drugi u ţivom organizmu — moţe se obavitisamo zato što ga potpomaţe veoma mala količinaneke bjelančevine koju proizvode ţive stanice. Ovabjelančevina se zove encim. Za jedan encim se kaţeda ie specifičan, što znači da je podešen da obavlja

samo jedan određeni zadatak. Svaki encim započinjesamo jedan kemijski proces.

Kemijske promjene, kao što smo rekli, odigravajuse u svim ţivim bićima, pa i biljkama. Tako, kadsjeme pšenice, ječma ili neke druge ţitarice počnerasti, ono stvara encime koji pretvaraju njegov škrobu šećere. Ta se promjena zove razgradnja škroba ušećere, a encim koji tu radnju obavlja naziva sedijastaza.

Premda znademo kakva je uloga encima, mi jošuvijek ne znamo sve o njima. Oni su organski spojevi,

što znači tvari koje uvijek sadrţe ugljik i vodik, ačesto još i kisik i dušik. Postoji veliki broj različitih encima, ali je samo

mali broj izdvojen iz sokova biljaka Ui ţivotinja. Zanimljivo je da eneimi, premda ih stvaraju samo

ţive stanice, mogu obavljati kemijske promjene i bezţivih tkiva.

KOLIKO PUTA RASTU ZUBI?

Zubi u čovjeka niču dva puta tijekom ţivota. Prvi

zubi zovu se mlječni, a drugi su stalni zubi. Prvih zubi ima 20, po 10 u svakoj vilici. Počinju sestvarati oko tridesetog tjedna prije rođenja. Kodvećine djece najprije izrastaju donji sjekutići. Oniobično niču kad beba ima 6 mjeseci. Između 6. i 13.mjeseca pojavljuju se i ostali mlječni zubi. Mljećnihzubi u svakoj vilici ima po 10:4 sjekutića, 2 očnjaka i4 kutnjaka. Poslije šeste godine mlječni zubiispadaju i zamjenjuju se stalnim zubima.

Od 32 stalna zuba, 28 obično izbija između seste ičetrnaeste godine. Ostala 4 zuba. treći kutnjaci iumnjaci, izbijaju između sedamnaeste i dvadeset i

prve godine ţivota. Stalnih zubi u svakoj vilici ima

ukupno 16 i to: 4 sjekutića. 2 očnjaka, 4pretkutnjaka i 6 kutnjaka. Stalni kutnjaci nezamjenjuju nijedan od mlječnih zubi. Kako vilicerastu i izduţuju se. oni niču iz prvih ili mlječnih zubi.Pretkutnjaci stalnih zubi, međutim, zamjenjujukutnjake mlječnih zubi.

Najprije izbijaju stalni kutnjaci. To su najveći inajvaţniji zubi. Njihov poloţaj u vilici utječe na oblikdonjeg dijela i poloţaj ostalih zubi. Oni niču odmahiza mlječnih kutnjaka i često se pogrešno smatra dasu mlječnjaci.

KAKVA JE GRAĐA ZUBI?

Ako redovito četkicom perete zube, jeste li semoţda upitali kako to da se još nisu sta- njili?Međutim, zubi su vrlo čvrsti — otprilike isto koliko istaklo.

Svaki zub ima dva dijela: korijen, ili korijene, skojim je zub usađen u vilicu, i krunu , dio koji se moţevidjeti u ustima.

Zubi se sastoje preteţno od mineralnih soli, od

8/10/2019 100 zato


47

CAKLINA

kojih je najviše kalcija i fosfora. Gleđ je čvrsta i sjajnatvar kojq£n je prekrivena kruna. Cement je sličankosti i prekriva korijen. Dentin je nalik slonovači, asačinjava osnovni dio ili tijelo zuba. Zubna pulpa senalazi u zubu, u šupljini koja se naziva zubna duplja. Zubna pulpa se sastoji od tkiva koje sadrţi ţivce,arterije i vene. Oni ulaze u zub kroz otvor na vrhu iliu blizini vrha korijena.

Zubi su, kao što ste vjerojatno već opazilipromatrajući ih u zrcalu, različite veličine i oblika. Ucijeloj vilici ima četiri vrste zubi, od kojih svaka imaposeban zadatak. Sjekutići, na sredini vilice, sjekuili otkidaju hranu. Očnjaci, koji se nalaze dosjekutića s obje streme vilice, komadaju hranu. Oniimaju duge, masivne kori jene i oštre, šiljate krune.Pretkutnjaci, koji su odmah iza očnjaka, imaju dvijekvrţice, i jedan ili dva korijena. Oni komadaju i gnječe hranu. Kutnjaci, koji su pozadi, imaju više kvrţica i dva ilitri korijena. Oni mrve hranu.

ZAŠTO SE ZUBI KVARE?

Ţivotinje niţih vrsta mijenjaju zube tijekom ţivota.Kad zubi dostignu potpuni razvoj i kad se istroše, oniispadaju i na njihovu mjestu izrastaju novi.

Međutim, čovjek mijenja zube samo jednom uţivotu. Zbog toga je vaţno odrţavati zube i čuvati ihod kvara. Zubi se obično počinju kvariti na gleđi: tuse najprije pojavi neki kvar.

To moţe biti gotovo nevidljiva rupica, ali budući da uustima uvijek ima bakterija, one ubrzo prodiru krozovaj otvor na površini i nastanjuju se ispod gleđi.

One ne mogu jesti gleđ, ali se zato mogu hranitidentinom, koji je mekši, i limfom, koja se nalazi ukanalima dentina. Bakterije uskoro nagrizaju zidove

kanala i ispod gleđi se stvara šupljina. Kvar moţeostati neopaţen neko vrijeme, ali kad se, uslijed rada

bakterija, zid zuba stanji, onda ćemo ga opaziti vrlobrzo: tada toplina i hladnoća brţe mogu prodrijeti došupljine pulpe. Pulpa zauzima šupljinu u središnjemdijelu zuba i sadrţi ţivce. Toplina i hladnoća draţeove ţivce. Kad je neki zub os jetljiv na hladno ili toplo,to je znak za uzbunu — zub se kvari!

Kad bakterije prodru kroz kanale dentina ušupljinu pulpe, one nalaze izvanrednu podlogu zaprehranu i razmnoţavanje. Tada mi dobivamozubobolju. Kvarenje zuba se nastavlja, mreţa sudovakoji opskrbljuju zub hranom propada, a zub. poštoviše ne dobiva hranu, postaje mrtva ljuštura. Pouka:idite redovito na kontrolu zubaru!

ŠTO SU PLJUVAĈNE ŢLIJEZDE?

Zamislite da jedete limun. Osjećate li kako vam seusta pune pljuvačkom?

To je jedna od zanimljivih* osobina našihpljuvačnih ţlijezda. One ne luče mehanički, već

su pod nadzorom mozga. Postoji tri para plju- vaćnihţlijezda. Jedan par je ispred ušiju, drugi ispod jezika itreći ispod dna usne šupljine. Pljuvačne ţlijezdeautomatski prilagođavaju

KVAK

CAKLINA

DENTIN

ZUBNA PULPA U

KOJOJ SF.

NALAZI ŢIVAC

8/10/2019 100 zato


48

količinu i kvalitetu pljuvačke zadatku koji jojneposredno predstoji. Najveća ljudska pljuvačnaţlijezda izluči tijekom ţivota oko 28.000 litarapljuvačke!

Svaki par pljuvačnih ţlijezda ima svoj posebanzadatak. Najveća, parotidna ţlijezda, koja se nalaziispred uha, izlučuje velike količine vodnjikavepljuvačke. Glavni zadatak ove pljuvačke je darastvara i dobro natopi hranu. Ţlijezde ispod dnausne šupljine luče drugu vrstu pljuvačke, koja hranučini ..kliskom*4.

Koje će pljuvačne ţlijezde proizvesti najvišepljuvačke, ovisi o hrani koju uzimamo. Ako jedemosočnu jabuku, koja se ne mora vlaţiti, počet će lučitidonje pljuvačne ţlijezde. Ali, ako jedemo suh kruh.počinju raditi parotidne ţlijezde, koje izlučuju velikekoličine vodnjikave pljuvačke.

Ljudska pljuvačka sadrţi jedan encim poznat podimenom a mi Jaza On djeluje na škrob, razlaţućinjegove molekule u dekstrin, a potom u šećermaltozu.

KAKO OSJEĆAMO UKUS HRANE?

Ukus ovisi o djelovanju čestica neke tvari naodređene, posebno osjetljive organe u našem tijelu.Ako se čestice jedne tvari ne mogu slobodno kretati,mi ne moţemo osjetiti njen ukus. Zbog toga osjećamoukus samo onih tvari koje su u rastvorenom stanju.

guta čitava jata riba ne ţvaćući ih; on ima mali brojkvrţica za ukus. ili ih uopće nema. Prase ima oko5.500 kvrţica za ukus, krava oko 35.000, a antilopaoko 50.000. Ĉovjek nema naročito osjetljivo čuloukusa. Ima samo oko 3.000 kvrţica za ukus!

Ţivotinje koje ţive u vodi imaju kvrţice za ukus počitavom tijelu. Riba moţe osjetiti ukus svojomrepnom perajom! Ţivotinje koje ţive na suhom imaju

kvrţice za ukus smještene u ustima, a u čovjeka seove kvrţice nalaze samo na jeziku. Ako pogledate svoj jezik u zrcalu, vidjet ćete da je

prekriven sitnim, bradavičastim ispupče- njima,kvrţicama. U zidovima tih kvrţica smješteno je ćuloukusa.

U ţivotinja broj kvrţica za ukus ovisi o potrebamasvake pojedine ţivotinjske vrste. Kit

Kvrţice za ukus na ljudskom jeziku su raspo-ređene u različitim područjima, a svako je osjetljivosamo na jednu vrstu ukusa. Zadnji dio jezika jeos jetljiv na gorko, bočni dijelovi na kiselo i slano, avrhom jezika osjećamo slatko. U središnjem dijelu

jezika nalazi se područje u kome uopće nema kvrţicai njime se ne moţe osjetiti nikakav ukus!

Miris je vaţan sudionik u našem osjećaju ukusa.Barem polovica onoga što smatramo ukusom uopćenije ukus već miris! To je slučaj

8/10/2019 100 zato


SIJANO

4 49

GORKO

KISELO

kad kušamo kavu, čaj, vino. jabuku, naranču ilimun. Na primjer, kad pijemo kavu, najprije ćemo

osjetiti toplinu, zatim gorčinu koja dolazi od kiseline iprţenja kave, a potom slatko, ukoliko je kavazašećerena. Ali tek kad topla para, koja se oslobađa izkave, dospije u naše grlo i nos i pošalje svoju poruku u

mozak, stvarno ćemo osjetiti „ukus"kave. Evo dokaza: ako zatvorite nos

štipaljkom, ne samo da nećete moći„osjetiti ukus" kave, već nećete moći niosjetiti razliku između dvije potpunorazličite hrane koje jedete ili pijete!

KAKO OSJEĆAMO MIRIS?

Svatko voli prijatne mirise — miris cvijeća, ili miris

kolača koji se peče. Ali, neugodan miris moţe biti vrloneprijatan. Ĉudno je, ali količina mirisa, i kad suprijatni i kad su neprijatni, moţe biti vrlo mala. a dase ti mirisi ipak osjete. Znate li da ćete osjetiti mirisnekih tvari čak i kad ih u zraku ima u nevjerojatnomalom odnosu: 1:30.000.000.000! To vaţi začovjeka, čije je osjetilo mirisa slabije nego u psa.

zrak. Zbog toga moţemo osjetiti miris i na većoj

udaljenosti.Stanice osjetila mirisa se nalaze u dlačicama

smještenim na sluzokoţi u nosu. Ovi za vršećizauzimaju veoma malo područje u gornjem dijelunosnih šupljina. Oni su tako postavljeni da prilikomdisanja uvlačimo zrak preko njih. Ali, ukolikonamjerno ţelimo nešto pomirisati, na primjer cvijet,obično snaţno uzdahnemo zrak

Kako nastaje miris? Mi osjećamo miris kad neka

kemijska tvar dolazi u dodir sa završecima određenihţivaca. Ta tvar mora biti u obliku plina ili pare, mačene bi mogla putovati kroz

kroz nos i time ga usmjeravamo pravo prema

području za miris. Da bi nešto mirisalo, mora biti isparljivo, to jest upokretu, ili nam ga mora donijeti neka

8/10/2019 100 zato


50

tvar koja je u pokretu. Kad miris dospije u određenopodručje u nosu, izaziva ţivčanu stru ju koja putujedo mozga, gdje prepoznajemomiris.

Svakodnevno susrećemo šest najčešćih vrsta

mirisa: miris cvijeća i voća, miris uobičajenih začinmiris izgorjelog, miris trulog, miris benzina i naftekonačno miris raznih eteričnih ulja (to je mirsapuna, parfema i sličnog).

KAKO SE PROBAVLJA HRANA?

Da bismo ţivjeli i rasli, uzimamo hranu. Ali, da bi je organizam mogao koristiti, ona mora pretrpjeti nizkemijskih i fizičkih promjena. Taj se proces zoveprobava.

u ustima pomaţe da se razloţi škrob koji se. nprimjer, nalazi u krumpiru ili ţitu — sastojcimhrane koju uzimamo. Kad se hrana u ustima ovlaomekša i usitni, silazi kroz ţdrijelo i duţ

Probava počinje stavljanjem hrane u usta,ţvakanjem i gutanjem. Ono se obavlja u priboru zaprobavu. Svi dijelovi ovog sustava su međusobno

povezani, a razlikuju se po radnjama što ih obavljaju.Iz usta hrana odlazi u ţdrijelo, koje sluţi kao prolazhrane i zraka, a potom u jednjak, koji vezuje ţdrijelosa ţelucem. Ţeludac se nastavlja udvanaestopalaćnom crijevu, koje prelazi u tankocrijevo. Pribor za probavu završava se debelimcrijevom i ć marš kim otvorom.

Slika prikazuje pribor za probavu. Pljuvačka

jednjaka, a zatim ulazi u ţeludac. Tamo se obavnajveći dio procesa probave. Ţelučani sokovi, ših-luče ţlijezde u zidu ţeluca, miješa ju se s hranom

solna (kloro vodična kiselina) je jedan od ţelučansokova, a tu je još i pepsin, koji pomaţe rast varanbjelančevina na jednostavnije sastojke i time ubrzaprobavu. Škrob se također miješa sa sokovima probavu, a kad hrana prijeđe u tekuće stanspremna je prijeći iz ţeluca u dvanaestopaiačcrijevo, kroz otvor na donjem završnom dijelu ţelukoji se zove pilorus.

8/10/2019 100 zato


51

KAKO RADE CRIJEVA?

Većina ljudi ima nejasnu predodţbu o tome da senegdje u njihovoj utrobi nalaze vijuge i vijuge crijeva,čudnih puteva kojima prolazi hrana za vrijemeprobave. Ali, malo je onih koji znaju kako radecrijeva.

Duţina crijeva u ţivotinja ovisi o vrsti hrane kojomse hrane. Mesoţderi imaju kraća crijeva zbog toga štose hrana koju oni uzimaju brţe probavlja.Pretpostavlja se da ljudi koji uglavnom ţive na biljnojhrani imaju duţa crijeva nego ljudi koji se preteţnohrane mesom. Duţina crijeva u čovjeka iznosi oko6,5 metara. Kad čovjek umre, crijeva gubeelastičnost, tako da njihova duţina dostiţe 8,5metara.

Najdeblji dio crijevnog zida sastoji se od mišićnihvlakana, tako da crijeva mogu potiskivati hranu kojaprolazi kroz njih. Crijeva miješaju hranu sa sokovimaza probavu i istiskuju je dalje. Za obavljanje ovogzadatka tanko crijevo ima bezbrojne vijuge. U svakojvijuzi hrana se

pomalo zadrţava i prerađuje, muti i probavlja oko 30minuta; zatim se prebacuje u slijedeću vijugu.

Zid tankog crijeva sadrţi oko 20 milijuna malihţlijezda, koje izlučuju oko 6 do 10 litara soka zaprobavu u tanko crijevo. On natapa i omekšavahranu tako da ona stiţe u debelo crijevo upolutekućem stanju.

Kad biste promatrali zid crijeva kroz povećalo,vidjeli biste da on nije gladak, već je nalik na somot.Prekriven je milijunima malih resica nalik na pipke,koje sudjeluju u procesu probave i upijaju hranjivesastojke.

Hranu koju sokovi ne mogu svariti, razgrađu ju udebelom crijevni bakterije koje u njemu ţive.Milijarde bakterija razaraju grublje dijelove hrane,kao što su ljuske od voća, i vade iz nje tvari korisne zaorganizam.

Ovo je samo površan opis rada naših crijeva. Onaspadaju u najvaţnije organe našeg tijela.

KAKVA JE ULOGA JETRE?

Kad promatramo neki organ ljudskog tijela. organ tijela. Normalna jetra teška je oko 1,5 njegova građa inačin rada izgledaju nam nevje- kilograma.rojatni. Ni jetra nije izuzetak. To je najveća Jetra je toliko velika zbog uloge što je obavlja, ţlijezda u organizmu i, pored mozga, najveći Ona ne samo što proizvodi sokove za probavu, već

8/10/2019 100 zato


52

je i cjedilo za hranu koja dolazi iz crijeva (izuzevmasti). Ona prihvaća hranu probavljenu u crijevima iu nizu kemijskih procesa dalje je prerađuje.

Jedan od njenih zadataka je da preradi bje-lančevine koje se nalaze u hrani u bjelančevineljudskog organizma. Jetra pretvara otrovne tvari uneotrovne. Kad čovjek u svoje tijelo unosi alkohol ikofein, jetra te otrove pretvara u neškodljive tvari.

Stanice jetre uništavaju i neke bacile koji dospijevajuu tijelo.Hrana i tekućine Sto smo ih unijeli u tijelo

dospijevaju iz crijeva putem krvi u jetru. Krv iz crijevadonosi u jetru hranjive tvari na preradu. Zatim iz

jetre krv odlazi u srce i iz srca se raznosi po cijelomtijelu. Jetra se zapravo nalazi između crijeva i srca,kao neka vrsta brane za suviSne tekućine koje biopteretile rad srca. Ako pijete velike količinetekućine, zadrţavajući tekućinu, jetra će se ubrzopovećati.

Stanice jetre luče ţuč. Jedan od zadataka ţuči jestvaranje emulzije masti. To znači da ţuč dijeli velikekapi masti, koje se nalaze u proba- vljenoj hrani, uvrlo sitne kapljice i na taj način omogućava tijelu daiskoristi masti.

8/10/2019 100 zato


53

MOZAK, ŢIVCI I PSIHOLOGIJA

ŠTO JE MOZAK?

Od svega čime se čovjek razlikuje od ostalih ţivihbića, najvaţniji je mozak. Neke ţivotinje niţih vrstauopće nemaju mozak, ili imaju sasvim mali, ili slaborazvijen mozak. Na prim jer. kišna glista ima mozakvelik kao glava pribadače, zec ima mozak kaonaprstak. Ljudski mozak je teţak prosječno 1.350grama, ali veličina mozga nije najvaţnija stvar. Slonima veći mozak nego čovjek, ali njegov mozak nijetako razvijen kao ljudski.

Mozak ima tri glavna dijela: veliki mozak, malimozak i produţenu moţdinu.

Veliki mozak se smatra najvaţnijim dijelom, jer seiz njega upravlja svim našim voljnim radnjama. To jei najveći dio čovječjeg mozga. On ispunjava gotovočitav prostor u gornjem i zadnjem dijelu lubanje.Podijeljen je na dvije jednake polovice ili hemisfere, anjegovu površinu, prekrivenu ţljebovima i vijugama,čini siva masa koju tvore tijela ţivčanih stanica. Ispodovoga površinskog sloja, koji se zove kora, nalazi sebijela masa koju sačinjavaju ţivčana vlakna. Kroz tajdio prolaze putevi kojima se prenose poruke u koru i

iz nje. Posebni dijelovi kore upravljaju nekimfunkcijama organizma, a drugi dijelovi drugim, takoda je svaki dio kore različit. Znanost je otkrila u kojimse dijelovima kore nalaze centri za vid, osjećaj, sluh ilikretanje nekih mišića. Zato se, kad je povrijeđensamo jedan dio mozga, gubi određena funkcija, kaošto je, recimo, govor.

Mali mozak se nalazi u zadnjem dijelu lubanje,ispod velikog mozga. On kontrolira odrţavanjeravnoteţe i koordinaciju mišića. Ako je mali mozakpovrijeđen, čovjek moţe postati nesposoban hodatipravo ili stajati uspravno.

Produţena moţdina je velika otprilike kao vrhpalca i nalazi se na gornjem kraju kičmene moţdine.Ona kontrolira disanje, rad srca i mnoge druge radnjeza koje nam se čini da se obavijaju same od sebe. Unjoj se ukrštavaju ţivčana vlakna koja idu iz mozga ukičmenu moţdinu.

Jedna polovica velikog mozga kontrolira jednustranu tijela, a druga drugu. Na primjer, desnapolovica mozga kontrolira lijevu nogu, itd.

ŠTO SU ŢIVCI?

Stanice, čija je uloga da nas stalno obavještavaju ovanjskom svijetu, zovu se ţivčane stanice.

Kod niţih ţivih bića ţivčane stanice se nalaze ukoţi i neposredno prenose poruke prema dubljimdijelovima tijela. Kod čovjeka i ţivotinja većinaţivčanih stanica je u tijelu, mada one primaju porukeiz koţe.

Zadatak ţivčanih stanica je da prenose porukekroz tijelo, svaku poruku na odgovarajuće mjesto.Ţivčana vlakanca duţ kojih putuju ove poruke naliksu na „kablove** (provodnike) i nazivaju se ţivci.

Postoje četiri glavne vrste stanica čija vlakancagrade ţivce. To su nezavisne skupine u tijelu, tako daimaju posebnu ulogu.

Jedna vrsta prima iz vanjskog svijeta, poruke kaošto su toplo, hladno, bol, dodir, svjetlo, ukus, itd. isprovodi ih u mozak. Zovu se senzitivni ili čulni ţivci.

Druga vrsta formira motorne ţivce. Oni prenosepodsticaje iz moţdanih centara u različite dijelovetijela, kao što su mišići i ţlijezde.

Treća vrsta obavija posao povezivanja: prenosiporuke na veće udaljenosti u tijelu i povezujemotorne i senzitivne stanice.

Ĉetvrta vrsta ţivčanih stanica ima zadatak daporuku ili podraţaj iz vanjskog svijeta, kao što jehladno, toplo ili bol, prenijetu u mozak, prepozna kaoosjećaj hladnog, toplog ili bola.

8/10/2019 100 zato


54

ZBOG ĈEGA IMAMO DVA ŢIVĈANA SUSTAVA?

Ljudski ţivčani sustav je nalik na mreţu ţica koje

polaze od mozga i povezuju sve dijelove tijela. Mozak je centar ovog sustava. Od mozga naredbe idu prekoţivaca i nagone nas da se krećemo, smijemo, jedemoi, uopće, da se ponašamo kao ljudska bića.

Ţivci sluţe mozgu kao sustav za vezu. Krozposeban dio ţivčanog sustava mozak dobivaobavijesti o svemu što se zbiva u organizmu. Glavnalinija koja povezuje mozak s tijelom je kičmenamoţdina. Ona je smještena u kičmenom kanalu.Kičmena moţdina je zapravo skupina ţivčanihsnopova, sličan skupu ţica koje čine ..kabl**.

Svaki ţivac ima dva korijena koji ga povezuju skičmenom moţdinom: zadnji i prednji korijen. Zadnjikorijeni prenose poruke kičmenoj moţdini, a odatlemozgu. Prednji korijeni prenose poruke iz mozgaraznim dijelovima tijela. Zadnji korijeni prenose

senzacije (osjećaje), a prednji

prenose nalog za neku radnju. Kad se krećemo,

podraţaj ide iz mozga kroz prednje korijene. Ovaj dio se naziva moţdano-moţdinski ţivčanisustav. On se stara o svim našim voljnim radnjama io našim reakcijama na vanjske podraţaje. Da nemaovog ţivčanog sustava, ne bi bilo ni misli, ni radnje,ni senzacija (osjećaja).

Ali, kao što znate, tijelo isto tako obavlja i nevoljneradnje. Svi organi imaju određene i vaţne zadatkekoji se obavljaju bez našeg svjesnog mišljenja. Naprimjer, probava i disanje se obavijaju automatski inezavisno. Rad srca je isto tako automatski.

Te nevoljne radnje, a i mnoge druge, nadzireautomatski drugi ţivčani sustav koji se zoveautonomni ţivčani sustav'. On ne zahtijeva svjesnukontrolu, iako reagira na podraţaje izmoţdano-moţdinskog sustava. On gradi odvojenu

ţivčanu mreţu u tijelu, bez koje bi ţivot prestao. Dabismo ţivjeli i radili kao ljudska bića. potrebna sunam oba sustava.

KOLIKA JE BRZINA ŢIVĈANOG SPROVOĐENJA?

Je li misao zaista brza poput munje? Ranije sedrţalo da jest. Međutim, mi danas znademo da semisaoni podstrek — impuls — prenosi duţ ţivčanihvlakana u našem tijelu brzinom koja se točno moţe

izmjeriti.Ţivčani impuls, podsticaj koji putuje duţ ţivca,kreće se brzinom od samo 250 kilometara na sat! Toznači da se poruka moţe mnogo brţe slati izvannašeg tijela nego iz jednog dijela tijela u drugi.

Televizija, radio i telefon prenose poruke mnogo brţenego ţivci. Misao koja bi

putovala ţivcima s kraja na kraj Jugoslavije stigla binekoliko sati kasnije nego ista misao koja bi bilaposlata putem brzojava, radija, telefona ili televizije.

Kad se nešto događa u našem prstu, treba proći

određeno vrijeme da se taj impuls prenese do našegmozga. Zamislite da ste div i da vam je glava naAljasci, a noge na krajnjem jugu Afrike. Ako bi vasmorski pas ugrizao za prst na nozi u ponedeljakujutro, vaš mozak bi za to saznao tek u sri jeduuvečer. I ako biste odlučili izvaditi

SENZORN1 IVAC

IV ANI ZAVR ETAK U KO I

8/10/2019 100 zato


55

nogu iz vode, bio bi vam potreban ostatak tjedna zličitom brzinom. Na zvuk odgovaramo mnogo da ta misaostigne u vaţe stopalo! brţe nego na svjetlost, na jaču svjetlost brţe

Na različite vrste podraţaja odgovaramo ra- nego na slabiju, a na crvenu brţe nego na bijelu.

ŠTO JE REFLEKS?

Kad vas pogleda, liječnik ponekad traţi od vas daprekriţite noge, a potom vas malim gumenim batićemudari po koljenu. Liječnik time ţeli provjeriti vašrefleks. U ovom slučaju to je jedan poseban,takozvani patelami refleks, zato što čekićem udari u

jednu vezu koljena koja se zove paterlaina veza. Štose događa kad čekićem udari u ovu vezu? Podraţajpolazi od čulne stanice u vezi koljena i ide premakičmenoj moţdini. Tu se prenosi na motornu stanicu,a ona šalje akcionu struju mišićima noge. Noga setrza, kao da se sprema udariti neprijatelja usamoobrani.

Ova radnja je refleksna. Drugim riječima, ona jeautomatska. Mi nemamo nikakvu kontrolu nadnjom. zato što ona nije započeta u našem

mozgu. Na primjer, kad lijegate u krevet i zatvarateoči, vi obavljate voljnu radnju. Ali, ako vam trunakprašine uleti u oko, vi će te ga odmah zatvoriti, htjelito ili ne. Ovaj automatski pokret je refleks.

Prema tomu, refleks moţemo opisati kao au-tomatsku reakciju organizma, bez utjecaja volje, naneki vanjski nadrţaja.

Kako nastaje refleks? Kad senzitivne stanice primepodraţaj s koţe. on ide prema kičmenoj moţdini iodatle se prenosi na motorne stanice. Motornestanice upućuju struje određenim mišićima iizazivaju njihov rad. Ti ţivčani impulsi ne prolazekroz mozak.

Više od 90 posto svih radnji što ih obavlja ljudskiţivčani sustav su refleksivne radnje!

ŠTO JE MOŢDANA KAP?

Moţdana kap je jedan oblik oštećenja mozga.Stručni naziv je apopleksija.

Moţdana kap se javlja kad je prekinut protok krviu nekom dijelu mozga, te u tom dijelu nastajeoštećenje građe.

Ima nekoliko uzroka koji mogu spriječiti opskrbukrvlju određenih dijelova mozga. Krvni sud moţeprsnuti, što izaziva krvarenje u mozgu.

se suzi toliko da krv ne moţe protjecati. Konačno,krvni sud moţe biti začepljen malim djelićem. običnokrvnim ugruškom. embolusom, koji je donijetkrvotokom iz drugih dijelova tijela. Embolus običnonastaje kod oboljenja srca, ali moţe nastati i koddrugih bolesti.Kad dođe do oštećenja mozga, nije toliko vaţno koji je

uzrok moţdane kapi. Ako je

Zatim, krv se moţe zgrušati u bilo kojem krvnomsudu mozga, uslijed čega se krvni sud začepi iprestaje dalji protok krvi. Ovo se zove trom boza. Ili,moţe nastati grč krvnog suda. koji

povrijeđen dio mozga kroz koji prolaze ţivčana vlaknakoja kontroliraju voljne pokrete, osjećaj bola,temperatura tijela, dodir ili vid, tada nastaje njihovporemećaj.

8/10/2019 100 zato


56

ZAŠTO SE SMIJEMO?

Je li vam se ikad dogodilo da nekome ispričatešalu i opazite da se on nije nasmijao? I, uopće, jeste lizapazili da se neki ljudi nikad ne smiju, a drugi se,naprotiv, stalno smiješe ili smiju.

Naš smijeh nije izraz nekog mehaničkog procesa unašem tijelu, već izraz naših osjećaja: čiste radosti,vedrine, razdraganosti.

Ipak, postoji jedan „mehanički** uzrok smijehu:golicanje. Ali golicanje je samo refleksna radnja

jednog dijela tijela i nema ničeg zajedničkog s onomvrstom smijeha u kome uţivamo.

Kad se smijemo, spontano izraţavamo određeneosjećaje koji su izazvani onim što vidimo, zamišljamo,čega se sjećamo ili o čemu razmišljamo. Nešto nasmora natjerati na smijeh. Zašto? Ovo pitanje uistinuiziskuje odgovor psihologa — onih koji izučavajuljudsko ponašanje. Oni su do sada dali raznatumačenja, ali nijedno nije potpuno.

Smijeh naročito dolazi do izraţaja u društvu. Akosami pratite televizijski program i gledate neštosmiješno, moţda se nećete glasno smijati. Ali ako tajprogram pratite u društvu, po svoj prilici ćete sesmijati naglas. Ili, uzmite drugi primjer: ako nekaskupina ljudi sjedi, priča anegdote i šale i smije se, vse vjerojatno nećete smijati naglas, ako ste izvan

društva, mada ste čuli o čemu je riječ. Svima nam je uglavnom poznato zbog čega se

obično smijemo: ako je netko nespretan, ako neštoispusti, oklizne se ili padne. U takvim slučajevima i utom trenutku osjećamo se nadmoćni. To stvarazadovoljstvo i svoje osjećaje izraţavamo smijehomUopće, smijeh se razlikuje, jer ovisi o onome što gaizaziva. Smijeh čak moţe biti i prezriv. Prema tomusmijeh je izraz naših osjećaja i neka vrsta našegreagiranja na neke pojave.

ZBOG ĈEGA PLAĆEMO?

Obično se misli da su suze samo izraz tuge. Aznade se dogoditi da nam suze teku često i kad uopćenismo tuţni. Kako je to moguće?

Naši očni kapci su nabori koţe koji se spušta ju idiţu kao kazališni zastor. Kapak se pokreće tako brzoda ne smeta našem pogledu. Mi nismo ni svjesni teradnje, premda se očni kapci automatski otvaraju izatvaraju svakih šest sekundi.

U vanjskom uglu oka postoji suzna ţlijezda Kadgod trepnemo. izlučuje se tekućina — suze — naotvoru suznog kanala, zato da bi se isprala roţnjača ispriječilo njeno sušenje. Nešto slično se događa i kadplačemo.

Jeste li opazili da nekome teku suze kad se mnogosmije? Evo zbog čega. Kad se jako smijemo, mišićpriteţu suzne ţlijezde i one počinju jače lučiti.

Kakva je onda veza između suza i tuţnograspoloţenja? Ljudsko biće, jedino u ţivom svijetuplačem očituje svoje osjećaje. Dojenčad „dreči**, alne plače dok ne počne misliti i osjećati.

Kad smo tuţni, naši osjećaji, umjesto da se izrazeriječima, kanaliziraju se u mehanizam koji stvarasuze. To je refleksna radnja, koja se zbiva usprkosvolji, zbog toga što naš organizam tako očitujeosjećaje koje ne moţe ili ne ţeli izraziti riječima.

KADA KIŠEMO?

Zbog nekih čudnih razloga, kihanje se dugo Zapravo, kihanjem se tjera zrak iz nosa i usta.smatralo radnjom koja nije samo tjelesna, a To je refleksna radnja izvan naše kontrole, a mnoge priče i legende davale su mu neko događrf^e onda kad se nadraţe ţivčani završeci posebno značenje.

8/10/2019 100 zato


57

sluzokoţe nosa ili, mada je to čudno, kad jakasvjetlost nadraţi očni ţivac.

Podraţaj što ga prouzrokuje kihanje moţe nastatiuslijed oticanja sluzokoţe nosa, kad dobijemo nazeb.ili uslijed nazočnosti stranog tijela koje na neki načindospije u nos, a moţe i uslijed alergije. Kihanje jepokušaj da se pomoću zraka oslobodimo onoga štoizaziva podraţaj.

Još od davnine svijet je u kihanju traţio nešto

neobično — neku vrstu predskazanja ili predznaka.Stari Grci, Rimljani i Egipćani smatrali su da kihanjeblagovremeno upozorava na opasnost i najavljujebudućnost. Mi danas ne moţemo razumjeti zašto se,kad netko kihne, kaţe ..nazdravlje“, ali je to, po svojprilici, u vezi s vjerovanjima iz starih vremena.Primitivni narodi mislili su da kihanje predskazujeskoru smrt. pa su zato čovjeku koji je kihao, koji je.znači, u opasnosti, govorili ..nazdravlje".

ŠTO JE INSTINKT?

Većina nas drţi da je svaka radnja koju obavljamovoljna. Ali, sve radnje ljudi i ţivih bića ne mogu setako objasniti. Kad vozite bicikl, obično pravitedesetine pokreta, čak i ne misleći na njih dok ihčinite. Te su radnje rezultat učenja i iskustva.

je glad. Vi govorite uvijek sebi „gladan sam. potraţitću nešto za jelo", već jednostavno uzimate nešto za

jelo. Ova vrsta radnje mogla bi se označiti kaoinstinkt.Imaju li ljudi stvarno instinkte ili nemaju, kao što su

traţenje hrane, staranje o mladunčadi itd.

Pretpostavimo sada da ste dodirnuli nešto vruće ismjesta trgnuli ruku. Niste čak ni stigli pomisliti datreba povući ruku. To je refleksna radnja.

Treća vrsta radnji bez sudjelovanja naše volje

o tom pitanju psiholozi se još nisu sloţili. Ali, miznademo da ţivotinje imaju takve instinkte. Instinkt

je radnja kojom se postiţe određeni cilj bezsudjelovanja mišljenja onoga koji obavlja radnju.

8/10/2019 100 zato


58

Na primjer, ptica koja gradi gnijezdo prikupljagrančice, travu, vlakna ili paprat. Ona ih potom slaţena granu ili stijenu tako da gnijezdo ima određenuvidinu i stabilnost i bude nalik gnijezdima ostalihptica iste vrste. Jedini način na koji se moţe objasnititakvo ponašanje je instinkt.

Instinktivna radnja se uvijek obavlja zato što

posto ji neki prirodni podstieaj u samom biću (kao što je glad, strah, ţelja za parenjem). Vjerojatno je dalučenje nekih ţlijezda u tijelu nagoni ptice ili ţivotinjeda obavljaju različite radnje koje nazivamoinstinktivnim. Potraga za hranom, parenje,materinska briga za porod ili okot, seoba i zimski sansvakako su u vezi s radom ţlijezda.

ŠTO JE KVOCIJENT INTELIGENCIJE?

Umni i tijelesni razvoj obično odgovaraju jedandrugome. Oba se zaustavljaju u različitim godinamaţivota, što ovisi o ličnosti. Na primjer, neki mladićmoţe sa šesnaest godina biti visok 170 centimetara iuopće više ne rasti, dok njegov brat moţe dostićivisinu od 185 centimetara.

Umni razvoj većine ljudi se zaustavl ja negdjeizmeđu 13. i 20. godine ţivota.

Ako svu djecu rođenu istog dana. na primjer 10.listopada prije deset godina, pogledate sada. ona će

se razlikovati po svojoj tjelesnoj razvijenosti. Neka ćebiti visoka, a neka niska rasta. Ali. ona će se također razlikovati i u pogledu umnog razvoja. Neka će bitiinteligentna i sposobna da lako uče nove stvari, nekaprosječna. a neka vrlo spora u učenju. Ova razlika uumnoj razvijenosti moţe se smatrati razlikom uumnoj zrelosti.

Kao što moţemo izmjeriti nečiju visinu, takomoţemo izmjeriti i nečiju umnu razvijenost. Za tusvrhu izrađena je serija testova. Evo kako se to radi:prvo utvrdimo koje probleme mogu riješiti djecarazličite dobi. Šestogodišnja djeca mogu riješiti nekeprobleme, osmogodišnja druge. itd.

Pretpostavimo da djeci različite dobi dademo testza za šestogodišnjake. Neka ga djeca, stara četiri ilipet godina, također mogu riješiti. S druge strane, imadesetogodišnjaka i dvanaesto- godišnjaka za koje jetest preteţak. Eto, sad imamo način za mjerenjeinteligencije. Ako šestogodišnjak moţe riješiti testsamo primijenjen dobi od šest godina, on je prosječnointeligentan. Ako četverogodišnjak ili petogodišnjakmogu riješiti ovaj test, oni su natprosječnointeligentni. Ukoliko desetogodišnjak ne moţe riješiti

test namijenjen dobi od šest godina, on je zaostao. Slova QI su skraćenica za ,,kvocijent inteli-

gencije“; to je način za matematičko izračunavanjerezultata ovih testova. Na primjer, jednošestogodišnje dijete s umnom zrelošću koja odgovaraumnoj zrelosti djeteta od šest godina, ima QI 100.Umna zrelost se dijeli s godinama starosti, a zatim sepomnoţi sa stotinu. Ako petogodišnje dijete imaumnu dob za šest godina, njegov QI iznosi 120 (šestpodijeljeno s pet, puta 100). Kvocijent inteligencijeizmeđu 90 i 100 označava prosječnu inteligenciju, aiznad 110 se smatra natprosječnom inteligencijom.

ŠTO JE GENU?

Tu i tamo u školi čujemo o nekomu koga ljudismatraju genijem, ili čitamo u novinama kako jenetko učinio nešto izuzetno da se o njemu piše kao ogeniju. I konačno, u povijesti smo učili o mnogimslavnim ljudima koje smatramo genijima.

Što je zapravo genij i o čemu ovisi genijalnost?Izraz ..genij** se upotrebljava za nekoga tko imaizvanredno veliku inteligenciju.

Da bi netko postao genij, potrebno je da svijetsazna za njegova djela. Međutim, ako netko moţe bitigenij, a da nikad nije postigao ništa izuzetno i danikad nije postao slavan, ali je njegov kvocijent ipak

jednak kvocijentu inteligencije slavnog genija. Istotako, moguće je da djela nepriznatih genija nisupriznata samo zato što nisu bila shvaćena. Mnogi čijugenijalnost danas priznajemo umrli su u siromaštvu,vjeru jući da nisu uspjeli zato što za njihova ţivotaljudi nisu razumjeli njihov rad.

Genijalnost nije isto što i talent. Talent je naročitasklonost i sposobnost da se neka posebna vrsta posla

obavlja izvanredno dobro. To obično znači da postojisposobnost za vrlo brzo učenje neke vještine. Naprimjer, netko moţe biti talentiran za sviranje naglasoviru, za klizanje na ledu ili za slikanje.

Ali, genijalnost je više nego talent. Genij običnodaje čovječanstvu nešto što ono ne bi imalo da n ijebilo njega.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


KAKO PAMTIMO?

Nitko nije u stanju objasniti sposobnost mozga dapamti i koristi stečena znanja i iskustva, premdaprilično znademo o raznim vrstama pamćenja imetodama koji nam pomaţu da pamtimo.

Memorija ili pamćenje je sposobnost da se zadrţiu sjećanju ono što smo naučili ili doţivjeli. Sve što se

doţivi, ostavlja trag u mozgu. Taj

vas učitelj upita sjećate li se o čemu se govorilo nasatu iz tog predmeta prethodnog tjedna, bit će vamteţe sjetiti se obrađivane teme nego da je spomenuotemu i upitao vas je li o njoj već bilo govora.

Treći način pamćenja je pomoću slika. Na primjer,netko lakše pamti događaje iz prethodne godine

zahvaljujući stvorenoj slici predmeta

trag postupno blijedi ukoliko ga ne podstakne nekoslično ili ponovljeno iskustvo, ili ako ga sami neobnovimo.

Postoji nekoliko načina pamćenja. Jedan od njih je sjećanje. Ako vas nekoliko dana posbje nekezabave upitaju za imena osoba koja su bila nazočna,pokušat ćete se prisjetiti njihovih imena i lica. Akovas netko upita je li Šaša bio na toj zabava, moţe vamse dogoditi da ga prepoznate po imenu kao osobukoja je zaista bila na zabavi.

Zapravo, teţe se sjetiti nego prepoznati. Ako

koji je vidio ili zahvaljujući vizuelnoj predstavi. Tonazivamo vizuelno pamćenje. Jednako tako. netkolakše pamti pjesmu koju je pročitao. To nazivamoauditivnim pamćenjem.

Osim toga. moguće je pamtiti i pomoću asoci jacija.Kad nešto doţivljavate, obično uz to doţivljavate jošnešto i to istodobno, ili neposredno prije, odnosnoposlije prvog doţivljaja. Takva se iskustva povezujuili asociraju, i kad pamtite ili prepoznajete jedantakav doţivljaj, obično ćete se sjetiti i onog što ga jepratilo.

A ZABORAVLJAMO?

Nijedan čovjek nije svjestan koliko pamti!Zatvorite oči i pokušajte se sjetiti svega što ste vidjeli

— svih ljudi, svih kuća. svih ulica, svih stvari koje steikad vidjeli i svih* riječi i brojeva koje ste ikad naučili.Izgleda da nema kraja.

U našem mozgu postoji centar za pamćenje, gdjesu milijuni pojmova smješteni u ..skladište". istotako uredno kao u dobroj knjiţici. Mi još ne znamokako se zbiva ovo čudo slaganja i smještanja uregistar, ali znademo da se to zbiva

8/10/2019 100 zato


KO

na jedan točno određeni način, ovisno o predmetu.Pošto su pojmovi svrstani u određeni red, moguće

je da jedan dio „skladišta" bude oštećen ili uništen, ada drugi dijelovi ostanu netaknuti. Na primjer,poslije povrede mozga ili krvarenja u mozgu moţe bitiuništen dio ..skladišta*4 za pamćenje samoodređenih pojmova. Ĉovjek moţe „zaboraviti" kako daupotrebljava riječi, ali se još uvijek znade koristitibrojevima.

Ponekad ljudi gube sposobnost vidnog pre-poznavanja zato što su stari ili zbog neke povredekoja im ne dopušta da prepoznaju

predmete koje gledaju. Mogu gledati loptu, a da neznaju što je to. Ali, ako je dodirnu, u stanju su jeprepoznati zato što prepoznavanje stvari opipavanjem ne ovisi o „skladištu" za vidno pamćenje.

Naš mozak ima i jedan centar za pamćenjezvukova. Tu su uskladišteni zvuci koje pamtimo, kaou golemoj diskoteci u kojoj se čuvaju gramofonskeploče.

Ĉovjek moţe i potpuno izgubiti pamćenje, što se

zove amnezija. Tomu je ponekad uzrok velika briga ilistrah.

ŠTO JE BOL?

Jeste li već poţeljeli da nikad ne osjetite bol? Ako jeste, trebate znati da ste zapravo sretni zbog toga što je moţete osjetiti. Bol je zaštitnik. Kad vas zub ne bizabolio, ne biste znali da je pokvaren i ne biste ga na

vrijeme popravili. Ako ne biste osjetili bol pri dodirunečeg vrućeg mogli biste se teško opeći.

zavTšeci u koţi primat će samo „osjećaj", ali sve dok je količina energije malena, taj osjećaj nećemodoţivjeti kao bol. Molekule nekog vrlo toplogpredmeta kreću se s velikom energijom i zato. kad

dodimemo njegovu površinu, moramo osjetiti bol. Koliko je poznato, u tijelu nema nekih poseb-

Mada to izgleda čudno, znanost još uvijek ne moţepotpuno objasniti kako nastaje bol. Vjeruje se da jeuzrokuje povreda slobodnih ţivčanih završetaka ukoţi. Zbog toga vrlo slabi podraţaj neće izazvati bol.Drugim riječima, ti ţivčani nih prijemnika (receptora) za bol. ali izgleda da

postoje ţivci što vode od mjesta koje prima podraţajpreko kičmene moţdine do mozga. Mjesta na koţikoja odgovaraju na podraţaje osjećajem bola poznatasu kao „točke za bol".

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


61

One nisu ravnomjerno raspoređene po cijeloj površinikoţe, a na nekim mjestima gotovo ih uopće nema. Paipak. na svakom sićušnom komadiću površine koţe

prosjećno postoji po jedna točka za bol, a ukupno ihima oko 3 milijuna!

ZAŠTO POSTOJE LJEVACI?

Mnogi roditelji, čija su djeca ljevaci, brinu se zbogove pojave i pitaju treba li pokušati ispraviti tupojavu. Mnogi stručnjaci kaţu: ne!

Ako je netko pravi ljevak i sluţi se lijevom umjestodesnom rukom, nema potrebe da se ta njegovaosobina mijenja. U svijetu postoji oko 4 posto ljevakai mnoge slavne ličnosti u prošlosti, kao što su likovniumjetnici Leonardo da Vinci i MichelangeloBuonarroti. bili su ljevaci.

Naravno, naš svijet je svijet „dešnjaka", pa je sveoko nas podešeno za njih: brave, zavrtnji, automobili,instrumenti itd. Zato ljevaci imaju teškoće, ali ihuglavnom savladavaju bez problema.

Ne postoji nijedno jednostavno i općeprihvaćenoobjašnjenje zbog čega su neki ljudi ljevaci. Evo jedne

teorije: naše tijelo nije simetrično, odnosno njegove

strane nisu potpuno jednake.Desna strana lica se neznatno razlikuje od lijeve, kaošto lijeva i desna noga nisu iste jačine, a jednostopalo je obično nešto veće od drugog. Tako desna ilijeva polovica mozga ne funkcioniraju na isti način,a lijeva ima premoć nad desnom.

Moţdani putevi se kriţaju u produţenoj moţdini iodatle idu na suprotne strane tijela. Tako ţivčaniputevi desne polovice mozga odlaze u lijevu polovicutijela i obrnuto. Kako lijeva polovica mozga imapremoć nad desnom, desna polovica tijela jesposobnija i spretnija da obavlja radnje. Mi čitamo,pišemo, govorimo i radimo uz pomoć l ijeve polovicemozga i zbog toga smo većinom dešnjaci. Međutim,ako je raspored obrnut, tako da desna polovica

mozga ima premoć nad lijevom, takva osoba je ljevak.

ZAŠTO I KOLIKO SPAVAMO?

Ne postoji ţivo biće kome nije potreban san ili dase potpuno odmori svakoga dana.

Ako ţelite saznati zašto, sjetite se kako se osjećateVad jednu noć ne spavate ili kad samo odete naspavanje kasnije nego obično! Sutradan ste tolikoumorni da ništa ne moţete raditi kako valja. Dokspavamo, stanice našeg tijela se oporavljaju od radatijekom dana i izgrađuju zalihe energije za idućerazdoblje aktivnosti.

Koliko trebamo spavati? Većini ljudi dovoljno jespavati nekoliko sati. Međutim, nekima je dovoljno ikraće spavanje, dok je drugima potrebno i više odosam sati da bi se naspavali.

Dobrim dijelom to ovisi o načinu ţivota. Staropravilo, koga se valja pridrţavati, glasi da trebaspavati onoliko koliko nam je potrebno da bismo bilisposobni i omi za posao.

Postoji dubok i lak san. Poslije osam sati lakog snauvijek se osjećamo umorni, dok nas kratak, alidubok san moţe potpuno okrijepiti.

Normalno, kad idemo na počinak, naš „centar zaspavanje4* uspavljuje i naš mozak i naše tijelo.Nekad spava samo mozak, a tijelo ne. Zbog toga vrloumoran vojnik ponekad moţe spavati, a da i daljehoda u koloni, jer njegovo tijelo ne spava.

ŠTO SE DOGAĐA DOK SPAVAMO?

Svake noći zatvaramo oči i odlazimo u „svijetsna*4. Kad se probudimo, čini nam se da smo sevratili s puta, osim što ne znamo što se s namastvarno događalo.

Ĉesto samo znademo da smo sanjali, ili da nam je

bilo hladno ili toplo. Ali što smo još radili, što sedogađalo s našim tijelom dok smo spavali — to neznamo.

Naravno, naši su se mišići opustili. Kad bi namnetko, dok spavamo, polako podigao ruku.ona bi opet mlitavo pala na jastuk. Spavamo uvodoravnom poloţaju zato da omogućimo opu- štanjemišića. Međutim, skupina mišića oko očiju i očnihkapaka ne opušta se tijekom sna. Ti su mišići

zategnuti da bi nam oči bile zatvorene. Za vrijeme noćnog sna naše tijelo napravi mnogo

pokreta. Pokrećemo samo neke di jelove tijela, ili seokrećemo lijevo-desno da bismo promijenili poloţaj.Neki ljudi se više prevrću u snu, neki manje, a to

često ovisi i o tomu koliko

8/10/2019 100 zato


€

62

smo umorni, kolika je temperatura u sobi, što smo jeli prije odlaska na počinak itd. Ĉovjek se običnopokrene oko 20 do 40 puta tijekom noći. ali ti pokretitraju samo oko 30 sekundi svakog

sata ili ukupno nekoliko minuta tijekom čitave noći.Kad smo budni, svatko se od nas različito ponaša

prema vanjskim zbivanjima, ali kad spavamo, svi migotovo na isti način odgovaramo na poruke što ihprimaju naša osjetila. Buka, svjetlost, toplina, mirisi,izazivaju praktično gotovo iste odgovore u svih usnulih osoba.

Što se događa u samom našem tijelu dokspavamo? Krv, naravno, nastavlja strujati, ali srcesporije kuca. I disanje nam je usporeno i razlikuje sepo dubini od disanja kad smo budni. Probava seobavlja svojom uobičajenom brzinom. Jetra i bubrezinastavljaju rad, ali nešto sporije. Temperatura našegtijela se smanjuje za čitav stupanj. Znojenje seuglavnom moţe pojačati. ali je manje na dlanovimaruku i na tabanima stopala nego kad smo budni.

Tijekom noći naš se san moţe mijenjati i prelazitiiz laganog u dubok i obrnuto i to mnogo puta.

ZAŠTO SANJAMO?

Svi naši snovi vezani su za naše osjećaje. Snovi nedolaze s „onog svijeta4', kao što S€ nekad vjerovalo,niti donose neke tajne poruke. Snovi nisu pogled ubudućnost niti neko pret- skazanje.

mala djeca često sanjaju čarobnjake i vile, školskadjeca polaganje ispita, gladni snivaju hranu, vojnicikoji se nalaze daleko od kuće sanjaju sv'oje domove iobitelji, a zatvorenici slobodu.

Postoje stručnjaci koji su posebno izučavali

Svi naši snovi vezani su za naše osjećaje,strahovanja, čeţnje, ţelje, potrebe, osjećaje. Ako smogladni ili umorni, ako nam je hladno, to će u snovimadoći do izraţaja. Ukoliko se u snu otkrijemo, moţdaćemo sanjati da smo na santi 'eda. Sadrţaj noćnogsna često je vezan za doţivljaje doţivljene tijekomprethodnog dana.

Sadrţaj sna je povezan s onim što neposrednoutječe na nas dok spavamo (hladno nam je, čujemobuku, zauzeli smo neudoban poloţaj, itd.), ili s našimdoţivljajima iz prošlosti, potrebama i ţeljama usadašnjosti. Zbog toga posve

zbog čega sanjamo, što sanjamo i kakvo je značenjesna. Takvi stručnjaci se zovu psihoanalitičari.Njihovo tumačenje snova ne moţe svatko prihvatiti,ali je ono svakako zanimljivo. Oni smatraju da su

snovi odraz neispunjenih ţelja ili osujećenih teţnji.Drugim riječima, san je određeni način zaispunjavanje neostvarenih ţelja.

Prema ovoj teoriji, tijekom sna i naše „koćni- ce“spavaju, tako da moţemo izraziti ili osjetiti ono štozaista ţelimo. Na taj način kroz san dajemo oduškanašim ţeljama, za koje moţda nismo ni znali da ihgajimo.

8/10/2019 100 zato


63

OKO, VID, UHO, SLUH, RAVNOTEŢA I GOVOR

KAKVA JE GRAĐA OKA?

Ljudsko oko je nalik fotografskom aparatu: onoima jedan prilagodljiv otvor koji propušta svjetlost — zjenicu, zatim leću koja prelama svjetlosne zrake dabi se stvorila slika, i osjetljivo! opnu — mreţnjaču nakojoj se stvara slika.

bistrom, slanom tekućinom — oćnom vodicom.Zjenica izgleda crna jer je otvorena ka tamnom,unutarnjem dijelu oka. Oko zjenice nalazi se duţica,nalik na prsten plave, zelene ili smeđe boje. Njenaveličina se mijenja: pri jakoj svjetlo-

U oku se nalazi oko 130.000.000 stanicaosjetljivih na svjetlost. Kad svjetlost padne na jednutakvu stanicu, u njoj dolazi do brze kemijskepromjene koja izaziva podraţaj u ţivčanom vlaknu.Podraţaj je poruka koja putuje kroz očni ţivac docentra za vid u mozgu.

Po obliku, oko je slično lopti, ali s blagimispupčenjem na prednjoj strani.

Očna jabučica je obavijena čvrstom opnom ko ja sezove beonjača. To je najbjelji dio oka. Prednji,ispupčeni dio očne jabučice je proziran i naziva seroţnjača. Iza nje su duţica i zjenica. Prostor izmeđuroţnjače i duţice ispunjen je

sti sićušni mišići šire duţicu tako da se smanjujeotvor zjenice i manja količina svjetlosti ulazi u oko;pri slaboj svjetlosti duţica se suţava, a zjenica se širida bi propustila što više svjetlosti. Svjetlost prolazikroz zjenicu do leće. Leća je odmah iza zjenice, imijenja svoj oblik: ako nešto promatrate iz blizine,leća je deblja, a kad promatrate udaljene predmete,ona je tanja. Prelomljene zrake svjetlosti poslije leće,umjesto na film, kao u fotografskom aparatu, u okupadaju na mreţnjaču sačinjenu od stanica osjetljivihna svjetlost.

POMAŢE LI NAM MOZAK DA VIDIMO?

Mi gledamo očima, ali vidimo zahvaljujući mozgu,koji pri tome ima vrlo vaţnu ulogu. Svjetlosne zrakeprolaze kroz zjenicu oka i

na mreţnjači stvaraju lik — odraz predmeta što gagledamo. Ono što mozak ,,vidi“ razlikuje se od slikestvorene na mreţnjači. Naše oči se

8/10/2019 100 zato


64

i

rijetko odmaraju. Ako smo u prirodi, gledamo pejzaţoko sebe, travu, drveće, oblak, pticu ili vjevericu.

Mozak ne vidi pojedinačno niz ovih brzih„fotografskih** snimaka. Centar za vid u mozgu primasvaku sliku i pamti je. On ih sve skupa sabire i dajeim značenje, te vidimo sliku u cjelini, a ne dio po dio.Vrlo brzo u mozgu se

obavljaprepoznavanj

erani

jeviđenihpredmeta.Drv

o,oblak, vjevericu vidjeli ste već ranije. Potreban jesamo brz pogled pa da se prepozna ju. Znači, za vid supotrebni svi dijelovi oka, očni ţivac i centar za vid iprepoznavanje u mozgu. Od samog rođenja vidnimehanizam radi dobro, ali beba još ne zna gledati !Zašto? Zato što ona malo razumije od onoga što vidi.

KAKO VIDIMO TRODIMENZIONALNO?

Kako znademo, kad gledamo u daljinu, da je jedanudaljeni predmet veći od drugog ili da je udaljeniji oddrugog? Zašto sve oko sebe vidimo u tri dimenzije i uodnosu kakav stvarno postoji, a ne u jednoj ravnini?

Kad gledamo, mi zapravo ne vidimo samo očimaveć i razumom, kroz iskustvo koje smo stekli. Nasrazum, koji se zasniva na iskustvu, pomaţe nam da

shvatimo ono što vidimo. Da nije tako. mi bismozaista bili vrlo zbunjeni.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


OPTI KA VARKA CILINDRA MILERLAJEROVA OPTI KA VARKA

OVE DVUE USPRAVNE UNUE SU JEDNAKE DULJINE

Na primjer, na osnovi iskustva stvorili smopredodţbe o veličini predmeta. Ĉovjek u čamcu kojise nalazi na određenoj udaljenosti od obale izgledamnogo manji od čovjeka koji stoji na oteli. Ali, minećemo reći da je jedan od njih vrlo krupan, a drugivrlo sitan, već da je jedan od njih bliţe, a drugi dalje.

Koja još iskustva koristi naš razum? Jedno od njih je perspektiva. Kad gledate niz ţeljezničku prugu,čini vam se da se tračnice u daljini sastavljaju. Zbogtoga uzimate u obzir širinu kolosijeka i dobivatepredodţbu o udaljenosti. Iskustvo nas je naučilo dapredmeti koji su blizu izgledaju oštro ograničeni, a daudaljeni predmeti izgledaju nejasni.

Na osnovi iskustva naučili ste isto tako da „čitate**sjene. One vam pomaţu da stvorite predodţbu oobliku i odnosu predmeta. Predmeti koji su bliţečesto prekrivaju dijelove predmeta koji se nalazedalje. Na taj način

moţete odrediti koji je od dva udaljena predmetabliţi.

Kretanje glave će vam pomoći da odredite, naprimjer, nalazi li se drvo ili jarbol dalje od vas.Zatvorite jedno oko i okrečite glavom. Udaljenipredmet izgledat će kao da se kreće s vama, dok će sebliţi predmeti kretati u drugom pravcu. Ĉak iupiranje pogleda pomaţe vam da ocijenite udaljenostpredmeta, jer jače napreţete oči kad fiksiratepredmete koji se nalaze vrlo blizu, nego one koji sudalje.

I konačno, zajednički rad oba oka daje vam vaţnepredodţbe. Što vam se predmeti, u koje ste uprlipogled, više pribliţavaju, očni mišići se više napreţu.Ovo naprezanje ukazuje vam na udaljenost. Poredtoga. svako oko dobiva nešto drukčiju sliku. Razlikaizmeđu slika pomaţe vam da steknete dojam oudaljenosti. Sve to pokazuje da dobivanjetrodimenzionalne slike u velikoj mjeri ovisi o ranijemiskustvu koje razum treba protumačiti.

ŠTO JE OPTIĈKA VARKA?

Najjednostavnije rečeno, optička varka je obmanakoju nam priređuju naše oči. Ĉini nam se da vidimonešto što nije takvo u stvarnosti, ili vidimo istipredmet na dva potpuno različita načina.

Ako su naše oči normalne, a one su instrumentkojim trebamo vidjeti baš ono što se nalazi prednama, kako nas onda mogu obmanjivati? Vid nijefizički proces. On nije kao fotografija. Vid je zapravoumno iskustvo, zato što ne vidimo očima negomozgom.

Oči su mehanički instrument za primanjedojmova. Kad slika dospije u mozak, dolazi do

prepoznavanja, mišljenja, prosuđivanja. Stanicemozga odlučuju što predstavlja lik ili slika kojuvidimo.

Što omogućuje mozgu da donese odluku? Vaţnuulogu igra rad što ga moraju obaviti očni mišići dabismo vidjeli. Prilikom procjenjivanja udaljenosti,kutova i odnosa predmeta u prostoru, pogled seupravlja čas u jednu, čas u drugu točku. Mozakosjeća da su oči prevalile određenu udaljenost zatošto ima predodţbu koliko je energije i vremenapotrebno za upravljanje pogleda u različite točke.

Da vidimo sada jedan primjer optičke varke.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


KRATKOVIDNO OKO

»• 67

aparata. Očigledno je da, ako svjetlost pada iza ili ispredmreţnjače, mi nećemo moći vidjeti. Zato u oku postojileća koja prelama svjetlost, tako da ona padne na pravomjesto.

Kad normalne oći gledaju udaljene predmete, slikauvijek pada na mreţnjaču. Ali kad isto oko gledapredmet koji je blizu, recimo na udaljenosti manjoj od5,5 metara, slika pada iza mreţnja- će. Zato se leća okaprilagođava, a to znači da se jedan određeni mišićskuplja i mijenja oblik leće. njegovu ispupčenost. Zbogtoga slika opet pada na mreţnjaču i oko jasno vidipredmet.

Postoje dvije stvari koje mogu onemogućiti ovoprilagođavanje. Prvo, kad ljudi ostare, leće u očima gubeelastičnost. One više ne mogu mijenjati svoj oblik da bipravilno stvarale slike. Drugo, neki ljudi se rađaju sasuviše kratkim ili suviše dugim očnim jabučicama. Ljudikod kojih

su očne jabučice suviše kratke su kratkovidni. Onimogu vidjeti udaljene predmete, ali njihove leće semoraju jako prilagoditi da bi mogli vidjeti predmete kojisu blizu. Ponekad se leće . ne mogu dovoljno prilagoditida bi se stvorila slika na mreţnjači. Zato ti ljudi morajunositi naočale. Naočale obavljaju ono što njihove očneleće ne mogu. Kroz naočale se slika stvara na mreţnjačii očne leće se uopće ne moraju prila- gođavati.

Kratkovidni ljudi imaju suviše duge očne jabučice. Slika se stvara ispred mreţnjače i izgledazamagljena. Ali, kratkovidna osoba tu ništa ne moţeučiniti. Ako grčenjem mišića prilagodi leće, to ćesamo sliku pomaknuti još više naprijed. Zatim takvaosoba nosi naočale koje pomiču stvaranje slikeunazad na mreţnjači, što omogućuje jasan vid.

ŠTO JE DALTONIZAM?

Sve boje nastaju miješanjem triju osnovnih boja:crvene, ţute i plave. Boje cvijeća, na primjer, nastajukombiniranjem zrnaca pigmenata ove tri osnovneboje. Zahvaljujući osjetljivosti kupastih stanica umreţnjači, oko je sposobno predstaviti nam bojeonakve kakve su one zaista u prirodi.

Sto se događa kad netko ne razlikuje boje? Evošto. Zraci crvene svjetlosti dopiru do oka, ali ne

nadraţuju samo one dijelove mreţnjače koji suosjetljivi na crveno već i one koji su osjetljivi nazeleno! Zelena svjetlost djeluje na isti način inadraţuje i stanice mreţnjače osjetljive na crve

no. Što se u takvom slučaju vidi? Ni zeleno ni crveno,nego neka vrsta ţućkastosivog, zbog toga što sekombiniranjem crvenog i zelenog dobiva sivo. Takvaosoba je neosjetljiva samo na crvenu i zelenu boju, alizato moţe vidjeti plavu, ţutu i ljubičastu. Njoj crvenai zelena boja uvijek izgledaju kao različite nijanseţućkastosive, i prema tim nijansama ipak moţeocijeniti kad je to crvena, a kad zelena boja.

Oni koji ne razlikuju boje. nazivaju se daltonisti. aova pojava daltonizam.Neke osobe mogu biti neznatno osjetljive na boje. a

da toga nisu ni svjesne. Ako su neosjetlji-

8/10/2019 100 zato


68

ve na crvenu i zelenu boju, već u ranom djetinjstvumogu naućiti da te dvije boje razlikuju na osnoviţućkastosive boje koju vide. One to ne čine po boji,poput ljudi s normalnim vidom, nego procjenjuju ton isv jetlinu koju opaţaju, jer za njih se te boje razlikujupo tonu i svjetlini ţućkastosive koju vide.

Zanimljivo je da daltonisti često uspijevaju prikriti

svoje sljepilo za boju čak i ako rade na * poslovima nkojima je neophodna normalna osjetljivost za boje, nprimjer, kao strojovođe. Tek poslije utvrđivanjuzroka mnogih ţeljezničkih nesreća, test daltonizm

je postao obvezatan preduvjet za obavljanje poslovstrojovođe.

KAKO FUNKCIONIRA UHO?

Uho je jedan od najtananijih organa našeg tijela. U jednom trenutku uho uhvati tiho kucanje sata, aslijedećeg registrira strahovitu eksploziju. Međutim,nije samo uho dostatno da bismo nešto čuli. Tajproces počinje zvukom. Zračni valovi, koje nazivamozvučni valovi, dopiru do bubne opne. Premda tevalove ne vidimo niti osjećamo, uho je tolikoprofinjeno da hvata i šalje mozgu i na]linijatreperenja. Tek kad treperenja dospiju u mozak,čujemo zvuk.

Uho se sastoji iz tri osnovna dijela: vanjskog,srednjeg i unutarnjeg. Neke su ţivotinje u

kanala nalazi se tanka bubna opna koja razdvajavanjsko uho od srednjeg. Od šupljine srednjeg uhapolazi kratka cijev — Eustahijeva truba. Ona vodprema ţdrijelu i kroz nju ulazi dosta zraka iz ţdrijela

Taj zrak ujednačava pritisak prouzrokovantreperenjima na bubnoj opni, jer bi inače ova njeţnamembrana prsnula pod djelovanjem snaţnijihzvučnih valova.

Odmah iza bubne opne, u srednjem uhu, nalaze stri male slušne koščice: čekić, nako- vanj i stremen

One dodiruju i bubnu opnu i unutarnje uho. Kadzvučni valovi dopru do

stanju okrenuti vanjsko uho u pravcu izvora zvukada bi bolje čule.

Vanjsko uho se sastoji od ušne školjke i vanjskogslušnog kanala. Kad zvučni valovi uđu u školjku, onidalje putuju kroz kanal. Na kraju bubne opne i

prouzrokuju treperenje, ove koštice počinju treperiti iprenositi to treperenje na tekućinu u unutarnjemuhu. Unutarnje uho je smješteno u šupljinisljepoočničke kosti. Tu je puţ, šupljina koja pripadačulu sluha, a tu su još

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


70

KAKO GOVORIMO?

Ljudska sposobnost govora dobrim dijelom ovisi ograđi grkljana, šupljeg organa koji ima oblik sličankutiji. To je zapravo prošireni dio grkljana, čiji suzidovi od hrskavice, a iznutra su obloţenisluzokoţom. Na jednom određenom mjestu s objestrane sluzokoţa je odebljala i ispupčena je prema

3redini šupljine grkljana. Ta ispupčenja su glasneţice. Šesnaest mišića, najfinijih mišića u organizmu.

pokreće glasne ţice. One mogu zauzeti otprilike 170različitih poloţaja. Da bi glasne ţice za treperile naodređeni način, treba ih pokrenuti točno određenakoličina zraka. Ako su glasne ţice zategnute tako datrepere oko 80 puta u sekundi, onda treperenje zrakakoje čujemo kao zvuk ima duboke tonove. Ako sutoliko zategnute da trepere do 1.000 puta u sekundi,čujemo visoke tonove.

Ali. ljudski aparat za govor ne sačinjavaju samogrkljan i glasne ţice već i rezonantni prostori nalik nadrvenu zvučnu kutiju violine. U rezonantne šupljinespadaju dušnik, pluća, usna i nosna šupljina, nosnisinusi i grudni koš.

Visina i boja glasa ovise o obliku i veličini

rezonantnih prostora. Ljudi s lijepim glasom imajurezonantne prostore tako uobličene da se mogusmatrati savršenim glazbalima. Ali, nije dostatnoimati ove rezonantne prostore, valja ih znatikontrolirati. Pjevač smišljeno koristi cjelokupniglasovni aparat — od prečage do čeonih sinusa.

Kod dječaka oko četrnaest godina dolazi dozadebljavanja glasnih ţica i porasta grkljana; stoganjihov glas postaje dublji, muški. To se nazivamutiranje.

ZAŠTO NETKO MUCA?

Najsloţenije i najteţe glazbalo koje se moţezamisliti zacijelo je ljudski organ za govor! Da bi sezvuci i glasovi formirali, mora se upotrijebiti cijeliaparat: trbuh, prečaga. grudni koš. grkljan, glasnimišići, usta. jezik, nepce, usne. zubi, nos i nosni

sinusi.Za stvaranje glasova najvaţniji su mišići usta.

nepce, usne i jezik. Mi tako dobro „sviramo" na tomglazbalu samo zato što smo naučili kako se to radikad smo bili najprilagodljiviji, u ranom djetinjstvu, izato što otada neprestance vjeţbamo!

Ako na tom glazbalu ne moţemo svirati savršenoskladno, onda je očigledno da nešto nije u redu snašim govorom. On je nepravilan i mi mucamo.

Mucanje ili zamuckivanje nastaje zbog grča jednogili više organa koji sudjeluju u stvaranju govora.

Izgovaranje riječi se iznenada prekida, nastaje pauza,poslije koje često dolazi do brzog ponavljanja zvukana kome smo se prije toga zaustavili.

Moţe biti više vrsta mucanja — počevši odneznatne nesposobnosti izgovaranja određenih

8/10/2019 100 zato


71

glasova ili slogova, pa do stanja kad su svi mišići jezika, ţdrijela i lica zahvaćeni grčem.

Mucanje se rijetko pojavljuje prije četvrte ili octegodine ţivota. Dijete moţe početi mucati zato štostvarno nešto nije u redu s nekim od organa kojisudjeluju u stvaranju glasova; ali vrlo često mucanjemoţe imati duševni uzrok.

Obično, kad netko muca. najviše teškoća ima seksplozivnim suglasnicima b, p. d. t, k i g.Eksplozivni suglasnici se stvaraju usmjeravanjemizdahnutog zraka, stiskanjem usana, a

zatim naglim oslobađanjem zraka zbog otvaranjausana. Pokušajte izgovoriti glas ,,b“. Vidite da jeeksplozivan.

Mucanje se često moţe ispraviti ako se osoba kojamuca nauči da polako i paţljivo čita i govori, paţljivoizgovarajući svaki slog. Razumi je se, ako mucanjeima duševni uzrok, potrebno je liječenje.Ispravljanjem mucanja i ostalih govornih mana bavese stručnjaci koji se zovu logopeđi

8/10/2019 100 zato


#

72

ZARAZE

ŠTO JE NAZEB?

• Nazeb nije samo jedna od najdosadnijih nevoljakoje nas sustiţu, nego i jedna od najtajan- stvenijih.U svijetu, na primjer, 90 posto ljudi pati od nazeba, a

preko polovice tog broja ima nazeb i po nekoliko putagodišnje. Zacijelo su vam znaci nazeba poznati istotako dobro kao i liječniku: nos ,,curi“, dosta se kiše,grlo grebe ili je bolno, a ponekad je tu i glavobolja.Kasnije bolesnik počinje kašijati ili ima groznicu.

Kod odraslih osoba nazeb je rijetko kad ozbiljan.Ali u djece znaci nazeba mogu biti i predznaciozbiljnijih dječjih bolesti, kao što su male boginje ilidifterija. Zbog toga liječnik obraća veliku paţnjunazebu djece.

Nazeb se razvija u roku od jednog do tri dana.Običan nazeb ima tri stupnja: prvi, suhi stupanj netraje dugo. nos je suh i otečen, grlo grebe, a oči suponekad vlaţne; u drugom stupnju nos počinje

„curiti*4; u trećem nos zaista „curi", a bolesnik često ikašlje i ima povišenu temperaturu.

A sad se vratimo toj velikoj tajni. Što je običan

nazeb? Uslijed čega nastaje? Obično se kaţe da je toupala gornjih dišnih putova, ali objašnjenje baš nekazuje mnogo. Ĉesto se vjeruje da tu običnu bolestizaziva neki virus. Ali čudno je što se taj virus po svojprilici nalazi u grlu, mada napada tijelo samo ondakad je smanjena naša otpornost. Tu moţe biti jošnekih bakterija, ali one ne napadaju sve dok se otpor-nost ne smanji. Izgleda da virus nazeba slabi tkiva,tako da ih lakše napadaju i druge klice.

Najbolji način zaštite od nazeba je ako čuvamotjelesnu otpornost pomoću pravilne prehrane. dostaodmora i sna, ako smo dobro odjeveni i akoizbjegavamo one koji imaju nazeb.

ZAŠTO DOBIVAMO GROZNICU?

Ako se dijete ne osjeća dobro, majka će mu odmah, još dok ne dođe liječnik, izmjeriti temperaturu.

Prosječna tjelesna temperatura ljudskog tijelaiznosi između 36,5 i 37° Celzijusa. U bolesti dolazi dopovišenja tjelesne temperature. Tada obično kaţemoda je bolesnik ,,u groznici44. Iako svaka bolest neizaziva groznicu, ipak je mnoge izazivaju, tako da jeona gotovo uvijek znak neke bolesti.

Temperatura se obično mjeri dva puta na dan, abiljeţi se na temperaturnoj listi koja pokazuje njenodizanje i pad. Takva lista pomaţe liječniku daustanovi bolest. Krivulja temperature oboljelog odupale pluća ima karakterističnu sliku. Za drugebolesti krivulja ima drukčiji izgled.

Ĉudno je da mi još uvijek ne znamo što je zapravogroznica. Ipak, poznato nam je da ona pomaţe uborbi protiv bolesti. Evo kako: uslijed bolesti ţivotne

funkcije se obavljaju ubrzano i organi brţe rade. Tijelo stvara više hormona i krvnih zrnaca. Našemtijelu hormoni i encimi su veoma potrebni radiuništavanja klica koje su štetne. Krv brţe struji,disanje je ubrzano i zbog toga se organizam lakšeoslobađa nepotrebnih tvari i otrova. No, ipak, tijeloteško podnosi groznicu ako ona traje dugo ili ako sečesto javlja. Ukoliko traje 24 sata, uništava se zaliha

bjelančevina koja se nalazi u tijelu.

8/10/2019 100 zato


73

MOGU LI SE VIRUSI VIDJETI?

Virusi su najsitniji izazivači bolesti. Oni seneposredno mogu vidjeti pomoću običnog mi-kroskopa, ali to ne znači da znanost ne moţeproučavati građu virusa. Danas postoje ultrami-kroskopi koji omogućavaju da ovi sićušni organizmipostanu vidljivi. A pomoću elektronskog mikroskopa

znanost saznaje mnogo o veličini raznih oblikavirusa.Elektronski mikroskop koristi snop zraka

elektrona umjesto svjetlosnih zraka. Elektroniprolaze kroz predmet koji se promatra i padaju nafotografsku ploču na kojoj se dobiva slika. Tako jemoguće postići povećanje od 100.000 puta.

Pomoću elektronskog mikroskopa utvrđeno je dase veličina virusa kreće od 10 do 300 milimi- krona.Milimikron je tisućiti dio mikrona, a mikron je tisućitidio milimetra.

Nitko još uvijek ne zna točno što su virusi. Nekiznanstvenici misle da su virusi vrlo srodnibakterijama. Drugi istraţivači smatraju da su sličnielementarnim česticama, slični „genima4*. A nekivjeruju da virusi moţda čine prijelaz između ţive imrtve tvari.

Koliko nam je poznato, virusi mogu rasti irazmnoţavati se samo u ţivom tkivu. To znači da jenemoguće odgajati ih izvan ţivog tkiva, uslijed čega jeteško proučiti njihov razvoj. Zbog toga se oni irazvrstavaju prema sposobnosti da zaraze ţivestanice i prema reakcijama što ih izazivaju uţivotinjskom ili ljudskom tijelu.

Proizvode ii virusi neki otrov ili toksin? Sada sevjeruje da virusi proizvode toksine, ali se toksin ivirusna čestica ne mogu razdvojiti. Još uvijek neznamo kako ovi toksini izazivaju bolest.

ŠTO SU ANTITIJELA?

Bakterije su najrasprostranjenija bića na svi jetu.Sve što dodimemo, svaki uzdah zraka, sadrţimilijune bakterija. Oko 80 posto bakterija subezopasne. Neke su, dapače, vrlo korisne, a samomala skupina bakterija je zarazna i štetna počovjeka.

Pošto čovjek naprekidno unosi bakterije svihvrsta, očigledno je da su njegovo tijelo i tijelobakterija u jednoj vrsti „radnog44 odnosa. Ljudskotijelo nosi kolonije bakterija, a zauzvrat bakterijemogu obavljati korisne funkcije, kao što je razgradnjanekih vrsta hrane.

A što biva sa štetnim bakterijama koje dospi jevajuu tijelo? Za borbu protiv štetnih bakterija ili klicaljudski organizam stvara naročite tvari koje senazivaju antitijela. Za svaku vrstu klica stvaraju seposebna antitijela. Ona djeluju kao jake milicijskesnage. Ĉim opasan stranac uđe, ,,milicajac“ gadočekuje da bi ga „spriječio44 da učini neko zlo.

Ali, organizam ne stvara uvijek dovoljno antitijelaza svaku vrstu štetnih bakterija koje dospijevaju unjega. Zato liječnici često daju serume koji sadrţeantitijela protiv različitih bolesti.

ŠTO JE IMUNITET?

Ljudsko tijelo ima više prirodnih načina za obranuod napada štetnih klica. Sokovi za probavu, pa isama krv, uništavaju mnoge vrste klica. Ali neke odnjih dospijevaju u tijelo i počinje infekcija. Tada utijelu stupa u akciju „vojska44 za borbu protiv tihklica. To su bijela krvna zrnca. Ona mogu proći kroztanke zidove krvnih sudova i „šetati44 kroz cijelotijelo. Bijela krvna zrnca se sakupljaju na mjestunapada i uništavaju klice proţdirući ih.

Ali bolest nije uvijek prouzrokovana neposrednimnapadom klica. Klice ispuštaju kemijske tvari koje se

nazivaju toksini i imaju otrovno djelovanje naorganizam. I u ovom slučaju organizam ima spremansustav obrane. Pod djelovanjem toksina neke staniceu organizmu počinju proizvoditi tvar koja uništavatoksin; to je protivotrov ili antitoksin. Ako seantitoksin proizvede dovoljno brzo i u dostatnojkoličini, otrov klica se neutralizira i organizam ostajezdrav.

Za svaki toksin organizam stvara određeni

antitoksin. On ostaje u krvi još određeno vrijemepošto je toksin nestao. Ako ista vrsta klica napadnetijelo i proizvede novu količinu toksina, neće sepojaviti nikakvi znaci bolesti! Zašto? Zato što jeorganizam otporan prema toj bolesti; on već imaspreman protuotrov. To nazivamo stečenimimunitetom, otpomošću. Imunitet je stečen zato što jeorganizam stekao otpornost poslije prvog napadaklica.

Ako pretpostavimo da neke klice napadnu

8/10/2019 100 zato


74

TO SU

tijelo i da se njihovi otrovi raznose kroz krvotok, ali daorganizarj ipak ne oboli od te bolesti, to znači da ukrvi već ima dovoljno antitoksina za sprečavanještetnog djelovanja tog otrova. To nazivamo prirodnimimunitetom. To je osobina krvi koju smo naslijedili.

Kad unesemo malu količinu toksina u krv tako daona moţe stvoriti antitoksin za sprečavanje bolesti, tonazivamo umjetnim imunitetom. Upravo se to događau našem organizmu kad dobijemo vakeinu protivdifterije ili trbušnog tifusa.

PARAZITI?

Ponekad čujete kako netko kaţe da ne ţeli ţivjetikao parazit; ţeli ţivjeti samostalno. Paraziti ţive naračun drugog organizma, koji se naziva „domaćin**,bilo da ţive u njemu ili na njemu.

Sva ţiva bića međusobno ovise jedno o drugom, aliparaziti ţive s drugim organizmom na poseban način.Parazit uzima od domaćina sve. a zauzvrat mu nepruţa ništa.

otporan podmladak. Da nije tako, paraziti bi se zatrli.Da spomenemo samo neke parazite. Najsitniji su

bakterije, koje, kao što znate, mogu izazvati bolest uljudi, ţivotinja ili biljaka. Nešto veći paraziti su nekegljive. Prstenasti lišaj u čovjeka izaziva jednaparazitna gljiva, a druge vrste gljiva izazivaju plijesani medljiku u biljaka.

U ţivotinjskom carstvu ima mnogo parazita.

Parazit moţe biti biljka ili ţivotinja, a moţe ţivjetina račun biljke i na račun ţivotinje. U vrlo rijetkimslučajevima parazit moţe ţivjeti kod više domaćina,ali obično ţivi samo na račun jedne vrste domaćina.Ponekad ubije svog domaćina tako što mu uzimasuviše hrane ili tako što stvara tvari koje trujudomaćina.

Gotovo sve vrste parazita imaju veliki i vrlo

Prvo, najznačajniji su najmanji paraziti. To sumikroskopski male jednostanične ţivotinje koje sezovu proteoze. Ti paraziti u čovjeka izazivaju malarijui neke druge bolesti. Drugu vrstu ţivotinjskihparazita čine neke gliste: okrugla glisa — trihina,koja izaziva trihinozu u svinje i čovjeka, zatimrudarska glista i pantljičara. Paraziti su takođerbuhe, krpelji i uši.

ŠTO JE PANTLJIĈARA?

Mnogi ljudi boluju od pantljičare i zbog toga vladaveliko zanimanje za sve što je s njom u vezi.Pantljičara je vrsta plosnate* gliste; ona je crijevniparazit, što znači da ţivi u sustavu za

probavu neke druge ţivotinje ili čovjeka i hrani sehranom koju je domaćin djelimice svario. Domaćinpantljičare je gotovo uvijek neki kič- menjak: riba,pas ili čovjek. Pantljičara ima

8/10/2019 100 zato


75

sisaljke na glavi, u obliku prstena, pomoću kojih sepripija za unutarnju stranu crijeva. Ona nema čulnih

organa kao što su viši ili oči. Mišići pantljičare nemaju gotovo nikakvu ulogu, a

njen ţivčani sustav je primitivan. Ona nema ni usta,ni sustav za probavu, već upija rastvorenu hranupovršinom svog tijela.

Postoji više vrsta pantljičara različite duţine,počam od 1 milimetra do 10 metara! One su različitogizgleda; mogu biti sastavljene od niza članaka, amogu biti i nepodijeljene na članke. Ĉlanci rastu

jedan za drugim, stvarajući se uvijek iza glave. Svakaodrasla pantljičara je i muškog i ţenskog spola.

Kako pantljičara dospijeva u ljudski pribor zaprobavu? Oplođena jaja pantljičare izbacuju se s

izmetom vani. Zatim ta jaja pojede svinja; iz njih se unjenim crijevima izlegu ličinke, koje progri- zu zid

crijeva i odlaze u druge dijelove njena tijela. Kad sezaustave, stvaraju bobicu.

Pretpostavimo da čovjek pojede zaraţeno svinjskomeso koje nije dostatno kuhano ili pečeno. Kuhanjeubija ličinke u bobici. Ljudski sokovi za probavuoslobađaju ličinke. One se zatim pripija ju začovjekova crijeva i tu odrastu.

Pantljičara štetno djeluje na čovjeka tako što muoduzima jedan dio hrane i što izlučuje neke otrovnetvari. Pantljičare ne izazivaju smrt čov jeka, osim urijetkim slučajevima. Danas postoje lijekovi pomoćukojih se pantljičara uspješno moţe odstraniti izcrijeva.

ŠTO SU MALE BOGINJE?

Ova se bolest javlja u svim dijelovima svijeta. To jeuobičajena dječja bolest koja ponekad ne mimoilazini odrasle. Njen uzročnik je virus — mala klica kojase ne moţe vidjeti običnim mikroskopom.

Male boginje su zarazna bolest koja se vrlo brzoširi. Zaraza se širi putem kapljica u zraku, kadbolesnik zakašlje. Prenosi se i neposrednim dodiroms osobom koja je zaraţena, ali kod koje se bolest jošnije očitovala. Od malih boginja boluje se samo

jednom u ţivotu. Odrasli, koji su preleţali male

boginje u djetinjstvu, ne mogu ih dobiti od svojedjece.

U razdoblju od 10 do 12 dana poslije dolaska udodir s virusom pojavljuju se crvene točkice u grlu iustima. Temperatura raste, nos počinje „curiti*4 i

javlja se kašalj. Poslije jednog do dva dana cijelo tijelo je osuto crvenim pjegama, a temperatura je i daljevisoka. Oči postaju crvene i osjetljive na svjetlost.

Strašno, zar ne? Ali upravo onda kad osip prekriječitavo tijelo, temperatura iznenada pada i dijete semnogo bolje osjeća. Ponekad tijekom malih boginjaneke druge klice napada ju pluća bolesnika i takva jeinfekcija znatno ozbiljnija od samih malih boginja.

Epidemija (pojava velikog broja oboljenja) seobično javlja u velikim gradovima svake dvije dočetiri godine. U takvim slučajevima bolest obično nemimoiđe ni jedno dijete, osim dojenčadi do osammjeseci, koja su prirodno zaštićena ako su njihovemajke preleţale ovu bolest. Male boginje se obično

javljaju u proljeće. Liječenje ne predviđa nekiposeban postupak osim, ponekad, serum. odmor ileţanje u zamračenoj prostoriji.

8/10/2019 100 zato


76

ŠTO SU TO ZAUŠNJACI?

Zaušnjaci su zarazna bolest — oticanje plju-vaćnih ţlijezda, naročito doušnih, koje leţe ispred imalo ispod uš ne školjke.

Zaušnjaci nastaju kad ove ţlijezde napadne virus.

Bolest se prenosi neposrednim dodirom sazaraţenim osobama. Virus se nalazi u pljuvački iizlučevini iz nosa. #

Oboljeli od zaušnjaka ima otok u predjelu uha izadnjeg dijela donje vilice. Otok se najprije pojavljujena jednoj pa na drugoj strani i najčešće je prvi znak

bolesti. Ponekad se jave i iznenadni skok tjelesnetemperature na 37,5 do 38°C, glavobolja i povraćanje. Zaušnjaci su prvenstveno bolest djece i mladih

osoba, mada se, u rijetkim slučajevima, mogususresti i u odraslih osoba. Djeca ih obično dobivajuu razdoblju između 5. i 15. godine, a najčešće između7. i 9. godine.

U djece, zaušnjaci su obično bezopasna bolest, akose na vrijeme primijete i ako se pristupiodgovarajućem liječenju. Potrebna je mala me-dicinska njega za liječenje ove bolesti, osim kodozbijjnih i sloţenih slučajeva. Bolesnik mora ostati ukrevetu sve dok su ţlijezde otečene i dok postojipovišena temperatura.

S obzirom da se zaušnjaci lako prenose, bolesnikavalja staviti u posebnu prostoriju da bi se spriječilo

širenje bolesti.

A ŠARLAH?

Šarlah je bolest koja počinje na sluzokoţi nosa iţdrijela, a praćena je osipom na koţi.

Infekciju uzrokuju bakterije iz skupine strep-tokoka Sama bolest nije teška, ali moţe imati ozbiljnekomplikacije. Dvije najgore su reumatska groznica iupala bubrega.

Šarlah se najčešće javlja zimi. Polovicu bolesnikaod šarlaha čine djeca između 3. i 8. godine, a 90

posto bolesnika mlađe je od 15 godina. Kad se šarlah jednom preboli, stječe se potpuna otpornost premaovoj bolesti. Mnogi ljudi nose bakterije ove bolesti ugrlu i nosu, a nisu bolesni. Oni kašljanjem i kihanjemprenose bakterije i tako šire zarazu. Dva do pet danapošto je čovjek bio izloţen infekciji bolest počinje

groznicom, jezom i povraćanjem. Grlo je vrlo bolno,otečeno, pokriveno bjelićastim skramica- ma. Jezik jetakođer crven i na njemu se javljaju mala crvenaispupčenja veličine pribadačine glave.

Drugog dana, male, svjetlocrvene točke počinju se javljati po tijelu, naročito na rukama i bedrima. Osipna koţi izaziva toksin — otrovna tvar koju proizvodebakterije šarlaha. Taj toksin širi male krvne sudove u

koţi. Otprilike poslije 7 do 8 dana crveni osip blijedi,

temperatura se smanjuje, a bol u grlu prestaje. Koţatabana i dlanova polako peru ta. Za vrijeme drugogtjedna bolesti, veći dio koţe lica i tijela se peruta.

ŠTO JE MENINGITIS?

Meningitis nije jednostavna zarazna bolest. To jebolna upala i oticanje mozgovnih opna. Me- ninge, ilimozgovne opne, oblaţu mozak i kičmenu moţdinu, a

sastavljene su od nekoliko slojeva tkiva.Mada meningitis mogu izazvati različite bakterije,

najčešći su uzrok toj bolesti bakterije koje se zovumeningokoke. Meningitis moţe nastati poslijepovrede i infekcije glave, ili kao komplikacijatuberkuloze, velikog kašlja, gripe, šarlaha i nekihdrugih bolesti.

U većini slučajeva, bakterije ulaze kroz ţdri jelo.Neki ljudi nose bakterije u grlu, a sami ne obole, već

prenose zaraznu bolest na druge. Zbog toga se zovukliconoše.

Od meningitisa najčešće oboljevaju djeca

predškolske i školske dobi. Svake pete ili desetegodine moţe se pojaviti epidemija meningitisa.

8/10/2019 100 zato


77

Bakterije najprije rastu u krvi, prouzrokujućigroznicu i jezu i obično crveni osip na koţi. Uskorozatim bakterije prelaze i na mozgovne opne i izazivajunjihovu upalu: tada nastaje pritisak u glavi kojibolesnik osjeća kao jaku glavobolju. Vrat je ukočen izabačen unazad, bolesnik se trudi da ga drţi štomirnije, jer je

svaki pokušaj savijanja naprijed praćen jakom boli. Bolesnik je često smeten ili čak nesvjestan, i

povraća, ponekad ima grčeve i trzaje tijela koje nemoţe obuzdati.

U borbi protiv ove bolesti liječnici često koriste„sulfa" lijekove i antibiotike.

KAKO SE ŠTITIMO OD DIFTERIJE?

Difterija je ozbiljna zarazna bolest. Počinjenekoliko dana pošto klice dospiju u tijelo. Kliceobično ulaze u tijelo kroz usta i nos i najprijenapadaju grlo. Glavni znaci bolesti su bol u grlu,groznica i osjećaj nelagodnosti. Na krajnicima, aponekad i u ţdrijelu, pojavljuju se sivkaste ilibljedozelene skramice. Infekcija se moţe spustiti ugrkljan i spriječiti prolaz zraka kroz njega.

Difterija je često praćena i ozbiljnim, kompli-kacijama na drugim organima. One su prouzro-

nik Bering 1890. godine. Kad se protuotrov ubrizga utijelo, sprečava ozbiljnije posljedice što ih moguizazvati otrovi, premda se sam uzročnik još uvijeknalazi u grlu.

Difterija je danas sve rjeđa, zbog toga što sedjelimice moţe spriječiti. Na otrov se moţe djelovatitako da on postane neškodljiv. Kad se taj neškodljiviotrov, koji se naziva toksoid, ubrizga, podstiče

organizam da stvara protuotrov koji štiti oddjelovanja difteričnih klica.

kovane toksinima — otrovima koje stvaraju

uzročnici. Toksini mogu ozbiljno oštetiti srce i ţivce.Djeca vrlo lako obole od difterije, naročito izmeđudruge i pete godine ţivota.

Uzročnik difterije je mala klica štapićastog oblika,otkrivena 1883. godine. Pošto je utvrđeno da klicaproizvodi toksin — otrov koji uzrokuje bolest, valjalo

je pripremiti antitoksin, to jest protuotrov. Njega jepronašao znanstve-

Je li dijete otporno prema difteriji i u kojem

stupnju, utvrđuje se probom koju je otkrioznanstvenik Schieck 1913. godine. Evo kako se toradi: vrlo mala količina difteričnog otrova seubrizgava u koţu. Ako dijete nema dovoljnoantitoksina, na mjestu ubrizgavanja se poslije 4 do 7dana pojavljuje crvena točka, što znači da dijete valjazaštititi od difteričnih klica i njihovog otrovaubrizgavanjem antitoksina.

*

. • 1

t '' \\

1«r: '( r

V \ \ r i.

/ /

\

N t

UZRO NICI DIFTERIJE

8/10/2019 100 zato


78

ŠTO JE TO REUMATSKA GROZNICA?

Reumatska groznica je bolest od koje običnooboljevaju mlade osobe. Na ţalost, ona moţeprouzrokovati ozbiljno i trajno oštećenje srca. Zbogtoga oni koji su je preboljeli moraju strogo voditiračuna o svom načinu ţivota, ali su obično sposobni

voditi normalan ţivot.

liječnik uvijek moţe prepoznati ovu bolest, a liječenjesprečava da ona poprimi mnogo ozbiljniji tok. Nekad,kad djeca pate od bolova u zglobovima koji sepojačavaju, ona moţda stvarno imaju lak oblikreumatske groznice i valja ih odvesti liječniku.

Bolest se najčešće javlja između šeste i devet-naeste godine ţivota. Reumatsku groznicu, izgleda.dobivaju osobe koje su posebice osjetljive na nekevrste bakterija iz skupine streptokoka.

Gotovo svi slučajeva reumatske groznice nastajuposlije infekcije streptokokama: upala grla i krajnika,nosnih infekcija i šarlaha. Zato je vaţno da se teinfekcije odmah liječe i to pod liječničkim nadzorom.

Ĉesto su znaci reumatske groznice tako laki da ihoboljela osoba potpuno zanemaruje. Ali,

Oboljeli od reumatske groznice obično imajubolove u zglobovima, naročito u koljenu i laktu. Uslučajevima koji nastaju iznenada — akutnimslučajevima — postoji visoka temperatura, a svi

zglobovi otiču, crveni su, osjetljivi su i izrazito bolni.Nekad ispod koţe postoje čvorovi, koji su znakozbiljnijeg oboljenja. Liječenje ove bolestipretpostavlja stalnu liječničku njegu.

Reumatska groznica nije ono što u svakodnevnomţivotu nazivamo reumatizam.

ŠTO JE DJEĈJA PARALIZA?

Malo je bolesti koje su izazvale toliko rasprava itako mnogo straha kao što je dječja paraliza, ilipoliomijelitis. Ta se bolest javlja u epidemijama, ali

osamljeni slučajevi uvijek postoje. Mada najčešćenapada djecu, svako moţe oboljeti od dječje paralize.Od velikog broja ljudi koji oboljevaju odpoliomijelitisa, malo je onih koji dobivaju teţak oblikbolesti.

Najčešći oblik poliomijelitisa traje dan ili dva,izaziva glavobolju, temperaturu, gušobolju i po

remećaje u ţelucu, ali ne ostavlja nikakvu paralizu. Usamo jednom od stotinu ovakvih slučajeva liječnikmoţe utvrditi ozbiljan oblik poliomi jelitisa. Od

stotinu slučajeva u kojima je poliomijelitis pouzdanoustanovljen, polovica oboljelih ozdravlja bezposljedica, 30 ima neznatne posljedice, 14 imaozbiljnu paralizu, a 6 moţe umrijeti. Mogućnostoboljavanja od poliomijelitisa u prvih dvadesetgodina ţivota iznosi samo 1:156.

8/10/2019 100 zato


79

Poliomijelitis uzrokuju tri različita virusa. Kadvirus poliomijelitisa dospije u tijelo, on kroz ţivce ikrv stiţe u leđnu moţdinu i mozak. Virus raste ustanicama sive mase leđne moţdine.

Kad ove ţivčane stanice oteknu i obole, mišići kojise naTaze pod njihovim nadzorom ne mogu raditi.Oni su oduzeti — paralizirani. Ako ţivci ozdrave,mišići se iznova mogu pokretati. Ali ako virus uništiţivčane stanice, mišićne stanice ko je su s njima uvezi zauvjek ostaju oduzete.

Postoji nekoliko vrsta poliomijelitisa, ovisno otomu koji je dio tijela zahvaćen bolešću. Kičme

ni poliomijelitis napada ţivce u kičmenoj moţdini.Bulbarni poliomijelitis napada produţenu moţdinu imoţe paralizirati mišiće za disanje. Mnogi ţivoti suspašeni zahvaljujući „čeličnim plućima" kojamehanički odrţavaju disanje u oboljelih od ove vrstepoliomijelitisa.

Danas postoji nada da će se opasnost odpoliomijelitisa sasvim ukloniti. Dr Jonas Salk jeizradio vakcinu protiv poliomijelitisa koju primajumilijuni ljudi da bi se zaštitili. Ta vakcina predstavlja

jedno od najvećih dostignuća u medicini i pruţila jeljudima nove nade.

ZNAŠ LI ŠTO JE BJESNILO?

Bjesnilo je jedna od najstarijih bolesti što ječovječanstvo poznaje. Od bjesnila nema lijeka. Kadčovjek oboli od bjesnila, smrt je neizbjeţna. Kakoizgleda ta uţasna bolest?

Bjesnilo napada mozak i leđnu moţdinu i zato je

opasno po ţivot. Infekciju izaziva virus, koji moţenapasti sve toplokrvne ţivotinje. Ĉovjek najčešćeoboli kad ga ujede pas koji je zaraţen ovim virusom.Zato, kad nekoga ugrize pas, uvijek nastojimopronaći psa da bismo ga odveli na pregled i utvrdiliima li moţda bjesnilo. Tu se ne smije računati nasreću.

ovi znaci, više nema nikakve nade. Pas će uginutiposlije tri do četiri dana.

Kod ljudi bolest počinje vrlo slično kao kod psa.Ĉovjek, zaraţen bjesnilom, u početku je vrlo miran.Dobiva temperaturu i osjeća se čudno. Uskoro osjeća

jako grčenje mišića. Kad pokuša piti vodu, mišićiusta i grla se steţu kao u grču. Grčeve mišićaizazivaju promjene u ţivčanom sustavna. Nekad sevjerovalo da njih izaziva strah od vode, zbog čega jebjesnilo dobilo još jedno ime — hidrofobija. što znači„strah od vode", ali to nije pravilan naziv za ovubolest.

Nije uvijek lako utvrditi kad je pas bijesan, zato što

treba proći prilično vremena dok se bolest kod psa neočituje — obično četiri do šest tjedana. Najprije je pasmiran, ima temperaturu, ne pokazuje ţelju zahranom i odbija vodu. Potom postaje uznemiren.Pljuvačka mu curi iz usta. On reţi, laje i pokušavaugristi. Kad se jave

Smrt od bjesnila nastupa kad dođe do grča mišića

za disanje. Kao što vidite, kod ove bolesti mjereopreza su od najvećeg značenja. Mjesto ugrizapotrebno je dobro očistiti,*a serum se daje u roku odtri dana poslije ugriza. Serum djeluje na virus prijenego što se on uspije razmnoţiti i napasti mozak.Injekcije se daju svakog dana tijekom tri ili četiritjedna.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


Živi svijetoko nas

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


•• 83

U SVIJETU TIŠINE

ŠTO JE PROTOPLAZMA?

Postoji jedna tvar koju još ni jedan znanstveniknije uspio stvoriti. To je protoplazma — ţivi dio svihbiljaka i ţivotinja.

Sva organizmi, biljni i ţivotinjski, sastoje se odstanica. Mogu imati milijune stanica, na primjerljudi, ili samo jednu, poput praţivotinja. Ali bilo da seradi o organizmu kita, čovjeka ili ruţe, u svakom odnjih zidovi stanica obavijaju istu ţivotnu supstancu.protoplazmu.

Protoplazma se u svakoj stanici sastoji uglavnomod dva dijela. Jedan je čvršći, središnji dio, zvan„jezgro*4, a drugi mekši, tekućast, zvan„citoplazma*4.

čini ţivom. Ali znademo da ona obavlja sve ono štoţiva bića mogu činiti.

Kad uzmemo hranu, ona se najprije probavlja ili

pretvara u tekućinu. Zatim se tako probavlje- nahrana mora upiti i postati dio protoplazme. Taj seproces zove „asimilacija*4. Kao rezultat asimilacijestvara se istrošena protoplazma. To je izvanrednozanimljiv proces, jer pokazuje da protoplazma odmrtve tvari stvara ţivu, a stranu tvar pretvara usupstancu sličnu sebi.

Protoplazma također prikuplja i oslobađa svuenergiju koju imaju ţivotinje i biljke. Sva proto-plazma, kao i tijela sačinjena od protoplazme,

Sva protoplazma nije ista. Zapravo, svaki tip ţivogbića ima svoju vrstu protoplazme. I različiti tipovistanica istog organizma također imaju posebneoblike protoplazme.

Premda je protoplazma različita. 99 postoprotoplazme se sastoji od ugljika, vodika, kisika idušika, s tragovima mnogih drugih elemenata. Jošuvijek se ne zna što je to što protoplazmu

imaju razdoblja djelovanja i mirovanja. Protoplazma je osjetljiva na vanjske podraţaje ili udare. Snaţnasvjetlost ili toplina je ubijaju. Kemijska sredstva jeprivlače ili ubijaju. Pod djelovanjem električne strujese različito ponaša. Ali mnoge stvari o protoplazmi injenom ponašanju za znanost su još uvijek tajna.

rotoanćm MJEHURIĆ

KITOHONDRUA

PROTEINSKI LANCI /

IVOTINJSKA STANICA

— 'FMBRANA

;EZGRA

MEMBRANA

8/10/2019 100 zato


84

ZNAŠ LI ŠTO JE SJEME?

Jedan od načina na koji biljka proizvodi drugubiljku svoje vrste je pomoću sjemena. Kao Sto pticelegu jaja da bi na svijet donijele mladunčad, takobiljka stvara sjeme da bi iz njega nikla druga biljkaslična njoj.

Cvijet neke biljke se mora oploditi da bi sjeme iz

njega poraslo. Kad sjeme potpuno iz raste ili sazrije,mora mirovati. Razdoblje mirovanja je različito kodrazličitih vrsta sjemena. Mnogobrojno sjemenje sene bi razvilo u biljku kad tijekom zime ne bimirovalo.

Da bi se razvijalo, sjemenu je potrebna vlaga,kisik i toplina. Ako se sjeme u određenom roku nepočne razvijati, ono ugine. Kad se sjeme ostavlja zakasniju uporabu, ono mora ostati suho i biti naodređenoj temperaturi.

Sjemenje se razlikuje po obliku, veličini, izgledu iboji. Sjeme različitih biljaka se stvara na različitenačine. Postoji, na primjer, sjeme koje u svomsredištu nosi sićušnu novu biljku. Oko nje je

nagomilana hrana kojom će se mlada biljka hraniti dok ne pusti korijen i lišće i sama ne počne sebistvarati hranu.

Kad je sjeme oplođeno, pa je mirovalo i konačnoprimilo dovoljno vlage, kisika i topline, počinje serazvijati. To se zove „klijanje*'. Do klijanja obično

dolazi kad vlaga dospije do sjemena. Kad sjeme upijevodu, ono nabubri. Kad nastanu kemijske promjene,stanice sjemena počnu iznova ţivjeti, i sićušna mladabiljka u sjemenu počinje rasti. Veći dio sjemena odlaziu biljku koja raste. Sjemeni pokrivač otpadne, i novabiljka postaje sve veća, dok najzad ne sazri i ne počnesama proizvoditi sjeme.

Sjeme moţe biti veliko ili malo. Sjeme begoni- je jetako malo da izgleda poput prašine. Kokosovi orasi susjeme koje moţe teţiti i do 20 kilograma. Neke biljkeimaju samo po desetak sjemenki, dok ih druge, naprimjer javor, imaju na tisuće.

Sjeme je uobličeno na razne načine kako bi se lakšemoglo rasprostirati. Sjeme čička se prikači na krznoţivotinje i tako prelazi velike udaljenosti. Sjeme koje sezalijepi za blato ostaje na šapama ţivotinja. Sjeme uvoću raznose i ljudi i ţivotinje. Neko sjeme ima „krila" ivjetar ga otpuše. drugo pak pliva na vodi, dok trećebiljka-roditelj „izbacuje" kao iz topa.

OSMOZA?

Kako biljke uvlače vodu iz zemlje u svoje korijenje?Kako ţivotinja upija probavljenu hranu iz crijeva ukrvne sudove? U korijenu biljaka i u zidovimaţivotinjskih crijeva nema otvora. Proces kojim se to

ostvaruje zove se „osmoza". Kad stavite dva plina jedan pored drugoga, a ničimih ne razdvojite, oni će se brzo pomiješati. Isto vaţi iza tekućinu. Na primjer, kap mastila će postupnoravnomjerno obojiti cijelu času vode.

Kod osmoze se ovo miješanje odvija kroz opnu, kaošto su tanki zidovi sićušnih dlačica korijenja biljaka.

Ta opna usporava proces miješanja. ali ga nezaustavlja. U procesu osmoze u ţivih bića opnepropuštaju neke tvari, a druge zaustavljaju. Todjeltmice ovisi o građi opne. a djelimice o sastavutvari koja dolazi u dodir s njom. Znanstvenici drţe da

rastvorene tvari u procesu osmoze prolaze krozprostore između molekula, koji sačinjavaju opnu ili„membranu".

Rastvoreni sastojci u dodiru s membranom

obavljaju na nju određeni pritisak, zvani „osmotskipritisak". Ona strana s koje ima više česticarastvorene tvari ima veći osmotski pritisak. i stogapravac u kome se ovaj proces uglavnom obavlja je izoblasti većeg u oblast manjeg pritiska.

Ali ovo kretanje ide iz oba pravca, jer sve što moţeproći kroz osmotsku opnu, moţe iz nje i izaći. Unašem tijelu, na primjer, membrane krvnih sudovastalno propuštaju razne sastojke u oba pravca. Na tajnačin probavljena hrana ulazi u krvotok, a suvišniugljični dioksid izlazi iz krvi kroz pluća.

KLOROFIL?

Kad biste morali izdvojiti jednu glavnu osobinu pokojoj se biljke razlikuju od ţivotinja, što bisteizdvojili? Zelenu boju biljaka. Naravno, ima i nekihizuzetaka, ali osnovno svojstvo biljaka je njegovazelena boja.

Ova zelena boja — klorofil — spada u najzna-

8/10/2019 100 zato


85

čajnije tvari na cijelom svijetu zato Sto omogućujubiljkama da iz zemlje i zraka uzimaju tvari, i daproizvode hranu. Kad biljke to ne bi činile, ne bi biloni ljudi ni ţivotinja, jer se ne bi imale čime hraniti!Cak i one ţivotinje koje se hrane mesom ovise odrugim ţivotinjama koje se hrane biljkama. Zapravo,svaka namirnica vodi porijeklo od biljaka!

Zato je klorofil, ta čudesna zelena tvar kojaomogućuje biljkama da hrane ljude i ţivotinje, od

najvećeg značenja za naS ţivot! Klorofil se nalazi ustanicama, a često i u stablu i cvijeću.

Pomoću klorofila ţivo tkivo biljke moţe upijatienergiju iz Sunčeve svjetlosti i preobraţavatineorganske kemijske sastojke u organske ili

„ţivotne". Taj proces se zove „fotosinteza Riječ„fotosinteza" dola® od grčkih riječi koje znače„svjetlost" i „spajanje".

Postoje i biljke koje nemaju zelenu boju — klorofil.Kako one ţive? Ĉitava jedna skupina gljiva nemaklorofil i ne moţe sebi stvarati hranu. Zbog toga seone hrane na drugi način. Kad uzimaju hranu oddrugih biljaka ili ţivotinja, zovu se „paraziti". Akohranu uzimaju iz istruljelih biljnih i ţivotinjskih

ostataka, zovu se „saprofiti". Ĉovjek moţe izdvojiti klorofil iz biljaka i koristiti

ga' na različite načine. On pomaţe da se uništeodređene bakterije.

PLUESAN?

Vjerojatno ste ponekad opazili plijesan nakomadiću kruha. Ako kruh nekoliko dana stoji navlaţnom, toplom mjestu, pokrije ga mreţa bijelih,paučinastih konaca, ..koji kao da su posuti crnimprahom.

Ako pogledate kroz mikroskop, vidjet ćete da je tamreţa načinjena od mnogobrojnih dugih, bezbojnih

konaca, kojih ima dvije vrste. Jedni su pokrivenicrnim lopticama sa sporama, pomoću kojih seplijesan razmnoţava. Drugi su kraći i ulaze u kruh,pa sluţe kao korijenje i upijaju hranu. To je, zapravo,plijesan. Plijesan je vrsta gljivica.

Plijesan raste na vlaţnom, toplom zraku, naročitotamo gdje ima dosta namirnica. Jedne

se gljivice hrane trulim biljnim i ţivotinjskim tvarima,druge su paraziti, tj. ţive na ţivim bićima.

Najčešće vrste plijesni su one koje narod zove crnai zelena plijesan, a ime su dobile po boji njihovihspora. I pošto se ove spore nalaze u zraku posvudaoko nas. one brzo „napadaju" hranu, voće. pa čak ikoţne predmete ostavljene na toplim i vlaţnim

mjestima, i tamo se počinju razvijati. Zelena plijesan. koja se razmnoţava na kruhu,zove se Penicillium glaucum. Njoj veoma slična, samošto raste na zemlji, je Penicillium notatum; od nje sedobiva penicilin!

8/10/2019 100 zato


86

CELULOZA?

Mekši dijelovi biljnih tijela se uglavnom sastoje odceluloze. Biljke su savitljive zahvaljujući celulozi.

Gotovo sve zelene biljke proizvode potrebnucelulozu. Ona se sastoji od istih kemijskih elemenatakao i šećer, tj. od ugljika, vodika i kisika. Te se tvarinalaze u vodi i u zraku. Šećer što se stvara u lišćurastvara se u biljnom soku i natapa čitavo tijelo

biljke. Veći dio odlazi u one dijelove biljke u kojima seobavlja proces rasta ili zarastanja, a dio ovog šećerase pretvara u celulozu. Biljka je koristi za stvaranjezidova novih stanica.

Celuloza spada u one prirodne proizvode koječovjek ne moţe kemijski stvoriti u laboratoriju. Ali,naravno, on je koristi na mnogo načina. Celuloza sedobiva iz biljaka čak i kad biljka ugine, a sva vlagaispari. Na primjer, sirovi pamuk spada u najčistijeoblike celuloze u prirodi, a čovjek od pamučnihvlakana pravi tkanine.

Celuloza čini dobar dio nekih biljaka koje sluţe zaprehranu, kao što su zelena salata, selen, mekinje.Ĉovjek ne moţe svariti celulozu, ali mu ona korisnosluţi u prehrani. Koze i deve, kao i druge ţivotinjekoje u ţelucu imaju neke bakterije, mogu provariticelulozu pomoću tih bakterija. Celuloza je dragocjenasirovina od koje čovjek pravi mnoge zanimljive i

korisne proizvode. Pamuk, koji sadrţi 99,8 postoceluloze, vjerojatno je najistaknutiji primjer što svečovjek moţe napraviti od celuloznih vlakana. Kad sepamuk natopi mješavinom dušične i sumpornekiseline, dobiva se eksploziv ..pamučni barut14.

Od celuloze se kemijskim putem moţe dobitiodređeni broj drugih proizvoda, na primjer: osnova zafotografske filmove, zamjena za lako- ve, vlakna zatkanine kao što je umjetna svila, celofan i raznedruge plastične materijale. Celuloza se upotrebljava iu proizvodnji papira.

MAHOVINA?

U gotovo svako j vlaţnoj, sjenovitoj šumi moţemonaći male biljke koje tvore zeleni pokrivač na površinizemlje. To su uglavnom mahovine.

Za razliku od graška ili graha, mahovine nemajuni korijen ni cvijet. Umjesto toga, imaju končiće, kojirastu po površini zemlje i u njoj. Oni upijaju vodu iminerale iz zemlje. Mahovine nemaju ni sustav zaprovođenje vode, poput drugih većih biljki, te se onenajčešće mogu naći samo tamo gdje ima vlage. Zatomahovina obično raste na onoj strani drveća kojadobiva malo ili nimalo sunčeve svjetlosti. Nekemahovine rastu na vlaţnim stijenama. Kad se stijena

osuši, osuši se i mahovina, ali ne ugiba. Ona iznovaoţivi i razvije se kad se ponovno pojavi vlaga.

Postoji nekoliko stotina vrsta mahovine. Najlakšese raspoznaje bjelica, koja tvori svijetloze- lenobusenje na vlaţnom zemljištu. Vlasak spada unajveće vrste, a ime je dobio po tome što ima male

dlakave poklopčiće na vrhovima. Tresetar je vrlo svijetle sivozelene boje i raste na

močvarnom tlu. Nalazi se i na obalama jezera, ubarama i malim jezerima, gdje je moţe biti toliko danapravi pravu močvaru. Trese taro- vo lišće imakrupne stanice u obliku bačve, i one pomaţu upijanjei nagomilavanje vode. Zbog toga ovu mahovinuupotrebljavaju cvjećari da bi im biljke ostale vlaţne.

Zbog sposobnosti da upija tekućinu, tresetar jekorišten početkom prvog svjetskog rata za previ janjerana. On predstavlja izvrstan pod za akvarije sdaţdevnjacima i ţabama. Treset se sastoji od

djelimice raspadnute mahovine i druge vegetacije.Kad se osuši, upotrebljava se u mnogim zemljamakao ogrjev.

„Španjolska mahovina" je biljka koja ima cvjetove izapravo nije mahovina.

OPRAŠIVANJE?

Pomoću cvijeta biljka se razmnoţava, stvara novebiljke slične sebi. Botaničari definiraju cvijet kao

skupinu dijelova biljke čija je funkcija stvaranjepeluda ili sjemena, ili i jednog i drugog.

Najvaţniji dijelovi cvijeta, s ove točke gledišta, sutučci i prašnici. Mnogi cvjetovi sadrţe u sebi ovedijelove i tako raspoređene da se tučak ili tučcinalaze u sredini cvijeta okruţeni prašni- cima.

8/10/2019 100 zato


87

U donjem, odebljalom dijelu tućka, plodniku,nalaze se tjelešca koja se zovu sjemeni zameci; iz njihće se razviti sjeme. Najvaţniji dio sjemenog zametka

je mala jajna stanica, tako sićušna da se moţe vidjetisamo pod mikroskopom.

Obično su. međutim, za oprašivanje potrebni vjetarili insekti.

Među biljkama za čije je oprašivanje potrebanvjetar nalaze se trave, ne samo livadske trave, već ipšenica, kukuruz i druge ţitarice. Njihovi

Prašnici imaju peludove kesice na vrhu prašničkeniti. Kad se ove kesice otvore, iz njih se oslobađapeiudov prah, koji je sličan vrlo sitnoj prašini i obično

je ţute boje. Da bi postalo novo sjeme, peludova zrnca s

prašnika moraju biti prenijeta na tučak. Toprenošenje peluda naziva se oprašivanje ili oplodnjacvijeta.

Oprašivanje se odvija na više načina. Ponekadpeiudov prah jednostavno sam pada na tučak.

prašnici se njišu na povjetarcu. Peiudov prah seistresa iz kesica, leti kroz zrak i pada na tučkove.

Vrlo često oprašuju insekti. i to posebice onecvjetove koji imaju svijetlu boju ili jak miris, štoprivlači insekte. Insekti dolijeću na cvijet radinektara, od koga prave med, i radi peluda kojim sehrane. Dok insekt prikupl ja pelud s cvijeta, neštopeluda se nahvata na njegovu tijelu i, kad poslije togaodleti na drugi cvijet, on taj pelud ostavlja na tučcimatog cvijeta.

ŠTO SU LIŠAJEVI?

Lišajevi su biljke bez korijena, lišća i cvjetova. Paipak. oni mogu biti vrlo privlačni, a tonovi boja im sekreću od biijedosive ili bjelićaste do sjajnozelene kadsu vlaţni.

Postoji oko 16.000 lišajeva i mogu uspijevati nasvakom mjestu. Oni rastu u uţarenim pustinjama ina stijenama u polarnim predjelima. Nalaze se nautrinama, golom kamenju, neobrađenom zemljištu,trulom drveću, na kori drveta, a mogu ţivjeti natoplim, hladnim i vlaţnim ili suhim mjestima. Jedinamjesta gdje ne mogu uspijevati su ona koja se nalazeu blizini gradova, jer ih tamo smog, prašina i čađa

uništavaju. Lišajevi se sastoje iz dvije biljke koje zajedno rastu

— gljive i alge. Veći dio lišaja je sivkaste boje i sastojise od mase koju čine konci gljive, a između njihnalaze se svijetlozelene stanice algi.

Budući da su alge zelene biljke, mogu same sebistvarati hranu, dok gljive, koje nemaju zelenilo.

za to nisu sposobne. Onaj dio lišaja koji se sastoji odgljiva koristi hranu koju stvaraju alge. One.međutim, upotrebljavaju vodu koju upi jaju gljive.Gljive također štite alge i podupiru ih. Takav odnos,od koga svaki član ima koristi, zove se „simbioza**, anaziv dolazi od grčke riječi koja znači „zajedničkiţivot**.

Lišajeva rastu vrlo sporo, ali ţive dugo. Poznato jeda su neke kolonije lišajeva ţivjele i do 2.000 godina!Kod nekih lišajeva gljive proizvode spore. Ali, većinase lišajeva razmnoţava izdvajanjem malih dijelovakoje vjetar nosi na nova mjesta, ili iz posebnih

izraštaja, koji lako pucaju i postaju novi lišajevi. Lišajevi su bili prve biljke koje su rasle na golim

stijenama. Oni su krunili male dijelove kamenja i odnjih i uginulih lišajeva stvarao se prvi tanak slojzemljišta na kome su mogle rasti druge biljke.

CVJETNI LISTI

PRASNDC

CVUET

8/10/2019 100 zato


88

ALGE?

Ako ste kod kuće imali akvarij, vjerojatno steopazili kako se odjednom pojavljuje neka zelenapjena. To su alge. Kad plivate u nekim jezerima,nailazite na klizave tragove koji vam se sapliću okonogu. I to su alge.

Postoji tisuću vrsta algi i one rastu diljem svijeta,

u moćvarama. barama, jezerima, rijekama. pa ćak i umorima. Ima ih lakih, pjenušavih, ali i grubih ikoţastih, koje mogu biti dugačke i po 30 metara.

Sve alge imaju zelenu boju zvanu ,,klorofil“,pomoću koje upijaju sunčeve zrake i proizvodehranu. Na taj se način alge razlikuju od gljiva, koje suim inače srodne.

Najčešće su zelene alge te koje stvaraju zelenuskramu na mirnim površinama bara. Pored klorofila,

neke velike morske alge i trave sadrţe i jednuţućkastomrku boju. Pojedine mrke alge imajustabljike tako debele i ţilave da mogu sluţiti kaokonopci. Od nekih algi se dobiva jod

Alge spadaju u najprimitivnije oblike biljnogţivota. Neke od njih uvijek ostaju pojedinačne,nezavisne stanice. Druge rastu tako što iz jednestanice niče druga, i tako tvori dugačke nizove, atreće stvaraju ljupke, šarene i isprepletene mreţestanica. Neke se alge odvajaju u skupinama istvaraju nove kolonije.

Crvene alge su vrlo privlačne morske biljke,njeţnog oblika i raznih nijansi crvene boje. Ponekadih ima toliko da oboje vodu u kojoj ţive, kao što sezbilo s Crvenim morem.

Dijatomeje su alge sa sićušnim ljušturama. Kad tealge uginu. ljušture padnu na dno i tako se stvarajunaslage, koje su ponekad debele i po nekolikometara.

GLJIVE?

Gljive su vrlo značajne za čovjeka, i to iz dvarazličita razloga: s jedne strane mu vrlo mnogokoriste, a s druge strane mu nanose veliku štetu.

su potrebne biljkama. Od nekih gljiva se dobivaju ilijekovi, kojima se čovjek bori protiv bolesti. Postoje

druge gljive koje su uzročnici bolesti

Pomaţu mu na taj način što uzrokuju truljenje. pase smeće ne moţe nagomilavati. U ovom procesu uzemlju se vraćaju mineralne soli. koje

biljaka i ţivotinja, i protiv njih se čovjek stalno bori. Što su gljive? To su jednostavne, ovisne biljke.

8/10/2019 100 zato


8«

Kaţemo da su jednostavne zbog toga što nemaju nikorijen, ni stabljiku, ni lišće kao sloţene biljke.Kaţemo da su ovisne zato što nemaju klorofil, tj. izugljičnog dioksida i vode ne stvaraju šećer, kao što točine zelene biljke. Tako one ovise o hrani što jestvaraju zelene biljke.

Postoji vrlo mnogo različitih gljiva, i one se posvojoj građi mnogo razlikuju. Neke se gljive sastoje izsamo jedne stanice. Na primjer, bakterije i gljivice

kvasca su jednostanične gljive. Sluzasta gljiva je drugi tip gljive. Razlikuje se od

svih drugih biljaka po tomu što se sastoji od masegole protoplazme, koja izgleda kao ljigava prevlaka napovršini trulog panja ili nekog drugog vlaţnogpredmeta.

Sve ostale gljive, osim bakterija, kvasnih gljiva isluzaste gljive, sastoje se od mase bezbojnih končića.

To je ,.micelija“. Micelifa pušta grane, koje uđu u tvarna kojoj rastu ove gljive, i upijaju iz nje hranu.Gljivama je voda potrebna radi probave hrane i da bise razvijale, tako da one ne mogu rasti na nečemu što

je suho.Postoji velika skupina gljiva saprofita, od onih koje

ţive na kruhu, pa do onih koje napadaju vlaţne

tkanine. Neke od njih daju ukus siru, dok se drugepripremaju kao lijekovi.

Znate li da su pečurke gljive? Glavni dio pečurke jemicelija, koja se grana pod zemljom. Sama pečurka jesamo dio koji proizvodi spore, i prije nego što izađe napovršinu zemlje, ona je gotovo potpuno uobličena.

KAKO SU POSTALE BILJKE?

Prema znanstvenim teorijama, postojalo je doba

kad na Zemlji nije bilo biljaka. A onda, prije višestotina milijuna godina, pojavile su se sitne lopticeprotoplazme. Protoplazma je ime za ţivu tvar koja senalazi i u biljkama i u ţivotinjama. Te prvobitnestanice protoplazme. prema znanstvenim teorijama,bile su začeci svih današnjih biljaka i ţivotinja.

Stanice protoplazme, iz kojih su se razvile biljke,imale su debele zidove i učvrstile su se na jednommjestu. One su također stvarale neku vrstu zelenetvari, poznate pod imenom „klorofil‘ \ To im jeomogućilo da pripremaju hranu iz supstanci koje suse nalazile u zraku, vodi i tlu.

Ove prve zelene biljke imale su samo jednustanicu, ali su kasnije formirale skupinu stanica.Pošto nisu imale nikakvu zaštitu od suše, morale suostati u vodi. Danas neki potomci tih prvobitnih

biljaka još uvijek ţive. iako su se prilično izmijenili.Nazivamo ih algama.

Jedna skupina biljaka se uspjela hraniti bez

upotrebe klorofila. Ove biljke nisu zelene i zovu segljive.Većina današnjih biljaka postala je od algi. Neke

od ovih algi izašle su iz mora i razvile su ţile kojimasu se pričvrstile za zemlju. Također su stvorile i malelistove s vanjskom opnom koja ih je pokrivala i štitilada se ne osuše. Od tih biljaka postale su mahovine ipaprati.

Sve prvobitne biljke razmnoţavale su se ili jednostavnom diobom stanice ili spora ma. Spore sumale stanice, nalik sjemenu, ali u sebi ne sadrţenikakvu rezervnu hranu, kao što je slučaj sasjemenom. Kako je vrijeme prolazilo, neke od ovihbiljaka razvale su cvijet koji je proizveo pravo sjeme.

Pojavila su se dva različita tipa biljaka sasjemenom. To su golosjemenjače i skrivenosje-

menjače. Kasnije, iz svakoga od njih. razvile su semnoge druge vrste.

8/10/2019 100 zato


90

KAKO SE RASPOZNAVAJU OTROVNE PEĈURKE?

Da odredite koje su pečurke za jelo a koje nisu,najbolji način je da ih ne probate! Ma što vam rekli,ma kakvim ..metodama44 za raspoznavanje pečurkiraspolaţete, nikad nemojte proba- vati pečurke.

Jedine pečurke koje su sigurne za

Nije točno ni to da neke pečurke mogu otrovatičovjeka samo ako je i dodirne.

Još jedna zabluda o pečurkama je ta da pečurke sruţičastim pločicama ispod klobuka (šeširića) nisuotrovne. Ta se zabluda temelji na

jelo su one koje se mogu kupiti u prodavaonicama!Mnogo ljudi još uvijek imaju zablude o pečur-

kama. Neki. na primjer, misle da kad se pečurkekuhaju srebrna ţlica kojom ih miješamo pocrni akosu pečurke otrovne. Ova .,proba4* je pogrešna!

činjenici da dvije najpoznatije vrste jestivih pečurkiimaju ruţičaste pločice, a Amanitas. koje su otrovne,imaju bijele pločice. Ali. razlika između ovih vrsta nemoţe se uvijek utvrditi. Pored toga. mnoge pečurkeza jelo uopće nemaju ruţičaste pločice podklobukom.

8/10/2019 100 zato


91

KAKO RASTE DRVO?

Da bi moglo rasti, drvetu je potrebna hrana, baškao i svim ţivim bićima. Kako se drvo hrani?

Drvo iz zemlje dobiva vodu i minerale. Iz zrakauzima ugljični dioksid. A zelena boja lišća drveta odenergije sunčevih zraka stvara škrob, šećer icelulozu. Tako drvo obavlja svoje kemijske proceseda bi moglo ţivjeti i rasti.

Promjer drvenastih dijelova drveta postaje sveveći, ali to nije uvijek slučaj i s korom. Ĉesto sedogađa da vanjska kora puca. ugine i otpada.

Drvo ne raste samo u širinu, nego i u visinu. Nakraju svake grane ili grančice postoji skupina ţivihstanica. U razdobljima aktivnog razvoja, te se stanicedijele i stvaraju nove stanice.

Između središta drveta i njegove kore nalazi setanak sloj ţivih stanica, sposobnih za diobu, i taj sesloj zove ,.kambij‘ \ Tu se stvaraju nove stanice, aone, stvorene na unutarnjoj strani kambija,pretvaraju se u drvo. One koje se stvaraju s vanjskestrane, postaju stanice kore. Na taj način, tijekomrasta, drvo povećava svoj promjer.

Nove stanice rastu, stvaraju novo lišće, kao i dodatnedijelove grane i grančice. Tako rastu grane.

Poslije određenog vremena stanice na vrhu granapočinju sporije rasti. Zatim nove stanice postajučvrste i Ijuskaste i stvara se pupoljak. Tijekom zimeovi se pupoljci lako vide na drvetu.

8/10/2019 100 zato


92

U proljeće se pupoljci otvaraju ili otpadaju, i granaiznova počinje rasti. Tako vidite da drveće iz godine ugodinu raste u širinu i u visinu pomoću ovog slojakambija i pomoću aktivnih stanica na vrhovimagrana.

Na poprečnom presjeku stabla vide se naizm- jenični svijetli i tamni prstenovi. Ta razlika u bojinastaje zbog razlike u veličini stanica koje

stvaraju drvenasti dio. Svjetliji prsteni imaju većestanice, koje su nastale u proljeće i rano ljeto. Uski.tamni prstenovi su načinjeni od manjih stanica, gusto zbijenih, koje su se formirale koncem ljeta. Sviovi prstenovi pokazuju količinu drveta formiranogtijekom godine. Njihov zbroj pokazuje starost drveta.

ZAŠTO LIŠĆE U JESEN DOBIVA DRUGU BOJU?

Kad u ljeto pogledate neku skupinu drveća, viditesamo jednu boju — zelenu. Naravno, postoje raznenijanse zelene boje. ali kao da su sve bojene istomčetkom. A u jesen to isto lišće dobiva čitav nizrazličitih boja. Odakle te boje?

Da počnemo od onoga što svi znademo: lišće jezeleno zbog klorofila. Klorofil je zapravo prava malatvornica hrane u svakom listu. Dvije trećine boje listadolazi od klorofila. U listu postoje i diruge boje. aliklorofila ima toliko da druge boje uopće ne vidimo.

Kakve su te druge boje? Tvar zvana „ksanto- fil“ je

ţute boje i sastoji se od ugljika, vodika i kisika. Onačini oko 23 posto obojenosti lista. U listu ima ikarotina. tvari koja mrkvi daje narančastu boju, i ončini 10 posto obojenosti lista. Nazočan je i antocijan.koji šećernom javoru i sjevemoameričkom hrastudaje svijetlo- crvenu boju.

Tijekom ljeta te ostale pigmente ne vidimo, većvidimo samo zeleni klorofil. Kad zahladi, hrana što ju

je drvo nagomilalo u lišću počinje prelaziti u grane istablo. Pošto se zimi hrana ne proizvodi. ..klorofilskatvornica hrane*4 prestaje raditi i klorifil se raspadaKako iščezava klorofil. ostali pigmenti postajuvidljivi. Zbog toga lišće dobiva sve one divne boje ukojima toliko uţivamo!

Prije nego što lišće otpadne, u osnovi svakog listase stvara jedan zbijen sloj stanica; zatim puhne vjetari lišće otpada. Na grančici ostaju oţiljci, koji

označavaju ranije mjesto svakog lista. Većina zimzelenog drveća ne gubi lišće dolaskom

zime, vec ga postupno gubi i obnavlja cijele godine;zato je uvijek zeleno.

ZAŠTO DRVEĆE IMA KORU?

Vanjski dio stabla ili korijena zove se ..kora".Ponekad je teško utvrditi koji dio stabla valja nazvatikorom. Kod palme, na primjer, ne posto-

sušenja, vec isto tako i od raznih vanjskih povreda. Debela i vlaknasta kora nekih češera pokazuju

ji jasna granica između kore i drvenog dijela stabla. Zašto je drvetu potrebna kora? Jedna od njenih

osnovnih uloga je zaštita unutarnje, osjetljive građedrveta. Kora ga ne štiti samo od

spaljena mjesta i oţiljke od poţara u podnoţju drveta,ali unutarnji dijelovi drveta ostali su sačuvani. Proces stvaranja kore moţe se nastavljati iz godine u

godinu. Na vrlo maloj grani javora, na

KORA

8/10/2019 100 zato


93

primjer, u početku nema grube kore. Površinaizdanka je gotovo glatka. Ali, ukoliko granaviše deblja i raste, vanjski se dijelovi mogu raspući.Povredu koja je tako nastala drvo liječi s unutarnjestrane kore.

Neki vanjski dijelovi postaju suhi i suše se. Mrtvi,raspuknuti dijelovi daju kori hrapav izgled. Neki odsuhih dijelova otpadaju ili pucaju, dok grana postajeveća i starija.

Kora mnogih stabala čovjeku je vrlo korisna.

Pluto, koje se koristi u trgovini, gotovo se u cijelostidobiva od hrasta plutnjaka. Kora kanadske jelkeupotrebljava se za štavljenje koţe. Začin poznat podimenom cimet dobiva se od samljevene kore drvetakoje raste u Indiji i Malaji. Kinin se dobiva od korekininova drveta. Ekstrakt iz kore drugog drvećaupotrebljava se za začine, a kora korijena i granamnogih stabala primjenjuje se u medicini.

KAKO SE U DRVETU STVARAJU PRSTENOVI?

Kad se posiječe neko stablo starije od godinu danai pogleda njegov presjek, vide se naizmjenični svijetlii tamni krugovi. Po jedan svijetao i jedan tamni krugčine godišnji prsten, ili god;

vi drveta. opaţa se da se oni razlikuju po širini imnogim drugim detaljima. Te razlike prouzrokovanesu vremenskim prilikama što su vladale za vrijemeodređenog gcxiišnjeg doba. Razlika u

drvo stvara po jedan god svake sezone rasta ili svakegodine.

Zašto su krugovi svjetlije boje, a zašto tamni je?Zato što drvo različito raste u raznim godišnjim dobima. U proljeće i rano ljeto stanice drveta su većei imaju tanje zidove te zato izgledaju svjetlije. U kasnoljeto stanice su manje, imaju debele zidove i nalaze sečvrsto prirubljene jedna uz drugu; tako se stvaratamniji krug.

Starost drveta moţe se odrediti brojanjemgodišnjih prstenova. Kad se promatraju prsteno-

svjetlosti, u količini kiše i mineralima u zemlji,proizvest će razliku na prstenovima drveta. Zato znanstvenici često promatraju i proučavajugodove da bi saznali kakve su bile vremenske prilikeprije više godina u raznim dijelovima svijeta.

Kad drvo raste, njegovo stablo nije jedini dio kojise iz godine u godinu povećava. Raste i njegova kora.Naime, drvo ima tanak prsten ţivih stanica koje sedijele između stabla i kore. kam bij. Nove stanice,koje se formiraju na unutarnjoj strani kambija,postaju drvo, a one na njegovoj vanjskoj strani činekoru.

KAKO RASTE KOKOSOV ORAH?

Kokosov orah je plod kokosove palme. Ljuska Unutra, odmah iza tvrde i tamne ljuske, nalazikokosova oraha sluţi da zaštiti unutarnje sjeme se sloj guste bijele jezgre. Šupljina kokosovog ili jezgro kad plod pada na zemlju. oraha ispunjena je vodenastom tekućinom koja

Orah je dugačak od 5 do 20 centimetara. se zove „kokosovo mlijeko".

8/10/2019 100 zato


94

Ako ste ikad vidjeli kokosov orah, onda ste opazilida ima tri ,,okca‘ \ zapravo tri nerazvijena pupoljka.Kad se kokosov orah s ljuskom posadi u zemlju, iz

jednog okca počinje se razvijati mlada biljka.Kokosova palma mora rasti osam godina da bidonijela svoj prvi plod.

Razvijena kokosova palma cvijeta preko cijelegodine i gotovo uvijek ima po nekoliko zrelih oraha.Potrebno je da prođe godina ili više dana da jedankokosov orah sazrije, što ovisi o mjestu na komepalma raste ili o njenoj vrsti. Na jednoj kokosovojpalmi moţe roditi prosječno oko 50 oraha godišnje.

Kokosova palma naraste od 7 do 30 metara u

visinu i na vrhu ima krunu od dugog, pernatog lišća,čija se veličina kreće od 3 do 7 metara. Kokosov orahuspijeva na tlu koje se nalazi na 900 metaranadmorske visine, ali obično se uzgaja u niţimpodručjima.

Kokosova palma je neobično drvo, jer moţe ţivjeti iu morskoj vodi, ali joj ona nije neophodna. Kokosovepalme rastu blizu mora, jer njihovi plitki korijenimogu tamo naći potrebnu vlagu.

Morska voda također ne moţe oštetiti ljuskukokosovog oraha. Znači, kad orah padne u more,valovi ga mogu odnijeti do neke udaljene plaţe nakojoj orah klije i počinje rasti kao nova kokosovapalma.

KAKO SE SOK PENJE U STABLO?

Svaki dio ljudskog tijela prima određenu količinukrvi koju pumpa srce. Kod biljaka, svaki pojedini dioprima vodu i hranu, koju nazivamo sok. Ali, drvonema pumpe jer ono nema srca. Kako se onda sokpenje u stablo?

Znanost još uvijek ne moţe točno razjasniti tunepoznanicu! Postoji, razumije se, više teorija o tome,ali ni jedna od njih ne daje potpun odgovor.Znanstvenici vjeruju da više različitih sila omogućujetaj proces.

Po jednoj teoriji, ovo se postiţe „osmotskimpritiskom**. Kod ţivih bića, tekućina i rastvorenetvari prolaze kroz membrane. To se naziva „osmoza*4.Kad ove rastvorene kemikalije dođu u dodir smembranom, one na r\ju obavljaju

pritisak. Ukoliko u rastvoru postoji mnogo čestica,one jače pritišću membranu i prolaze kroz nju.

Minerali i voda, koje koriste biljke, dolaze izkorijena. Pošto zemlja sadrţi više minerala negobiljka, osmotski pritisak omogućava mineralima daprodru u biljku. Rastvoreni minerali ostaju ustanicama biljke. Voda isparava. Na taj način u biljcise voda iz zemlje stalno penje prema vrhu.

Po drugoj teoriji, sok dopire do gornjih dijelovastabla zbog isparavanja i kohezije vode. Isparavanjevode iz lišća zove se ,,transpiracija“. Sila što privlači idrţi zajedno vodene čestice naziva se kohezija.

8/10/2019 100 zato


95

UVELIĈANA STANICA USTA

Transpiracija omogućava penjanje vode u biljci.Kako voda isparava iz lišća, ona stvara vakuum ustanicama koje se nalaze izravno ispod površine lista.

Te stanice crpu sok iz

stanica što se nalaze ispod njih, i taj proces senastavlja sve do korijena biljke. Kohezija drţi naokupu čestice vode na njihovu prolazu kroz

drvo.

KAKO BILJKE PRIPREMAJU HRANU?

Biljke imaju „tvornice4* za pripremu hrane: to sunjihovi listovi.

Listovi voćaka prave hranu koja pomaţe da sestvore plodovi. Na primjer, i plod breskve i plod

jabuke su slatki. Zato listovi breskve i jabuke morajubiti sposobni praviti šećer. I oni to postiţu uzimajućipotrebne sastojke iz zraka i tla.

Jedan od tih sastojaka je ugljični dioksid, plin koji

biljka uzima iz zraka. Drugi sastojak je voda. kojastiţe iz tla. Od vode i ugljičnog dioksida listovistvaraju šećer. Ovaj proces pripreme hrane zove se„fotosinteza14.

Mnoge vrste biljaka, izgleda, nemaju u sebi šećer, jer se on brzo pretvara u druge vrste hrane, kao štosu škrob i bjelančevine.

Za „tvornicu44 hrane potrebni su strojevi, a njihčini mnoštvo malih zelenih tjelešaca u listu, koji senazivaju „kloroplasti44. To su tjelešca zelena jersadrţe zelenu tvar koja se zove „klorofil44. Pokretačkasnaga tog stroja je Sunce i njegova svjetlost.

Korijen biljke upija vodu iz zemlje. Voda prolazikroz korijen, zatim kroz stablo i grane i onda dolazi uţilice lista koje stanicama dopremaju vodu. Tu senalaze kloroplasti.

8/10/2019 100 zato


9«

Hrana Sto ju je lišće napravilo, a koja nijeupotrijebljena, prenosi se ţilicama listova u skladištakao Sto su korijeni, plodovi i sjemenje.

Lišće se također mora osloboditi nepotrebnihtvari. Zrak koji dospijeva u list sadrţi ugljični

dioksid. Kad sunce grije, lišće upotrebljava ugljičnidioksid za stvaranje šećera. Ostatak zraka sdodatkom kisika oslobađa se kroz stome. male otvoreizmeđu stanica na naličju lista.

KAKO KAKTUSI ŢIVE BEZ VODE?

Svako ţivo biće, nastanjeno u pustinji, prisiljeno jenaviknuti se na ţivot s vrlo malo vode. Zapravo, onobiće koje ne moţe riješiti taj problem, ne moţe nipreţivjeti.

Kaktus ne ţivi bez vode, već uspijeva vrlo uspješnopreţivjeti duga razdoblja bez kiše Biljke koje rastupod uobičajenim uvjetima ţivota, troše mnogo vode. Lišće preuzima vodu iz soka, pa voda kroz lišće iisparava.

tako da se u njima voda nagomilava, a presvučene sudebelim pokrivačem, pa je voda tako još boljezaštićena. Kaktusove bodljike odbijaju ţedneţivotinje, koje bi se mogle napojiti iz njegovihspremišta vode. Na taj način, neki od najvećihkaktusa mogu i po dvije godine ţivjeti bez vode. Kaktusi su zapravo biljke cvjetnice, s cvjetovima koji

se razvijaju u plodove sa sjemenom.

Kaktus ţivi bez lišća. Stabljike su mu takve da jevrlo malo površine izloţeno izravnim sunčevimzrakama. Kaktus gotovu uopće ne ispušta vlagu.Pored toga, stabljike su debele.

Cvjetovi najvećeg broja kaktusa su lijepi, a boje susvijetloţute, crvene i purpurne boje. Kaktusa ima preko tisuću vrsta. Oni ţive u Juţnoj iSrednjoj Americi. Meksiku i u jugoza

8/10/2019 100 zato


9«

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


7 97

padnom dijelu Sjedinjenih Američkih drţava. Vrlo surazličiti, od najmanjih, koji rastu pri zemlji, dodivovskog, koji moţe dostići visinu od 10 do 22metra.

Od soka nađena u stabljikama kaktusa prave selijekovi i pića. Od stabljika i plodova se prave

ukusni slatkiši, koji se ostavljaju i za zimu. Zapravo,neki manji kaktusi se uzgajaju i u vrtovima icvjetnjacima. Kad se sade u razne posude,neophodno im je osigurati dobar odvod vode. Ljetikaktus valja zalijevati svaka četiri dana. a zimi svakadva tjedna.

KAKO SE U PUSTINJI ODRŢAVAJU BILJKE I ŢIVOTINJE?

Odmah valja reći da postoje različite pustinje. Jedne, one koje su nama poznate, su pustinjeogoljelih stijena ili rasuta pijeska, koje sunceneprestance zagrijava. Druge. pak. kao što jepustinja Gobi. predstavljaju pravo carstvo hladnih iljutih zima. Otuda su pustinje u suštini ona područjana Zemlji gdje se mogu odrţati isključivo specijalnioblici ţivota, prilagođeni posebnim uvjetima kojivladaju u pojedinim pustinjama.

Kaktusi su. na primjer, dobro poznate pustinjskebiljke. Imaju debele i mesnate peteljke, a nemajupravog lišća. A pustinjski korov, koji ima lišće, nema

ni jednog većeg lista. To maleno lišće, ili biljka bezikakva lista ili lisnate površine. sprečava velikoisparavanje vode iz same biljke.

bilje zamire u doba suše ili hladnoće, ili rasijavasjeme koje moţe preţivjeti takva razdoblja.

Ali. čim nastupi razdoblje rasta, sjeme klija i biljkanevjerojatno brzo izrasta i procvate, te odmah počinjesijati sjeme. I već poslije nekoliko tjedana ili mjesecisvo bilje je potpuno spremno dočekati dugačkorazdoblje mrtvila ili mrtvila biljaka.

I ţivotinje se moraju privikavati da ostanu duţebez vode, ili da prevaljuju goleme udaljenosti kako bipronašle malo vode u pustinji. Tako je, na primjer,deva izvanredno prilagođena ţivotu u pustinjama.Stopala su joj opremljena nekom vrstom jastučića, te

se lako kreće po pijesku; ima stomak koji je pravirezervoar za vodu; grba od masti sluţi joj kao rezervniizvor snage, nozdrve moţe zatvoriti da spriječi prodorpijeska u njih za vrijeme pustinjskih oluja.

Mnoge pustinjske biljke prepune su trnova,bodljika i imaju neprijatan ukus ili miris. Zbog togaih ţivotinje izbjegavaju jesti, pa se jedino tako tebiljke i mogu odrţati. Svo pustinjsko

Mnoge manje pustinjske ţivotinje uopće nemajupotrebu piti vodu. Tekućinu, potrebnu njihovomorganizmu, uzimaju iz jezgri biljaka kojima se hraneili tijekom noću liţu rosu s vlaţnih listova ilikamenja.

OTKUD CVIJEĆU MIRIS I BOJA?

Ĉesto se događa da gledamo neku biljku i divimose njenom cvijetu, a da, zapravo, to uopće nije cvijet!Ako pod cvijetom podrazume-

vamo nešto što je obojeno jarkim bojama a raste nabiljci, lako moţemo pogriješiti.

Na primjer, latice svibnog cvijeta, koji se

8/10/2019 100 zato


98

razvija u proljeće, uopće nisu latice. Cvijetovi američke poinsetije su primjer obojena lišća koje jenalik na cvjetove.

Međutim, ćuperci na vrhovima trava su zapravocvjetovi! Nezreo klip kukuruza je cvijet. Botaničarikaţu da je cvijet skupina dijelova čiji je zadatak daproizvede pelud ili sjeme, ili i jedno i drugo. Cvjetoveimaju samo biljke koje stvaraju sjeme. I samo onedijelove biljke koji su u bliskoj vezi sa stvaranjem

sjemena moţemo smatrati dijelovima cvijeta Odakle cvijetu mins? Cvijet miriše kad se

određena eterična ulja nalaze u laticama cvijeta. Taulja proizvodi biljka prilikom razvoja. Etema

kemijskim sastojcima tog eteričnog ulja. a raznekombinacije daju različite mirise. Slična ulja se, osimu cvjetovima, nalaze i u liše u, kori, korijenu, plodu isjemenu. Na primjer, naranče i limuni ih imaju uplodu, bademi u sjemenu, cimet u kori. itd.

Otkuda cvijetu boja? Cvijeće je crveno, plavo,purpurno ili ljubičasto zato što sadrţi „antocija- nin“,tvar koja daje boju. rastvorenu u soku cvjetnihstanica. Druge boje. na primjer ţuta, narančasta i

zelena, postaju od drugih tvari koje daju boju ili odpigmenata. Te tvari obuhvaćaju klorofil, karotin, itd.Između njih nema kemijske veze.

ulja su vrlo sloţena. Pod određenim uvjetima serazlaţu i tvore eterična ulja, koja lako isparavaju.

Kad se to dogodi, mi udišemo miris tih ulja. Posebantip mirisa nekog cvijeta ovisi o

Tako boje cvjetova pripisujemo pigmentimazvanim „antocijanini44 i drugim pigmentima zvani,,plastiti“. Jedna skupina pigmenata boji jednimnizom boja, a druga drugim.

MOGU LI BILJKE BITI MESOJEDI?

Ako se nikad niste bavili uzgojem biljaka ilinjegovanjem cvijeća, zacijelo mislite da su biljkeosjetljive, njeţne i krhke.

Međutim, postoji više vrsta biljaka koje se hranekukcima, i za svaku bi se moglo reći da je isto onako„lukava44 i „surova14 kao i bilo koja ţivotinja kojalovom sebi osigurava hranu.

Među poznatije svakako spada krčag-biljka(Nepenthes), koja raste na otoku Bomeu i u tropskimpodručjima Azije. Ta biljka izlučuje sladak sok kojim

privlači kukce. Da bi još sigurnije zavarala ţrtve,priroda ju je obdarila privlačno obrubljenim ivicamališća u obliku vrča crvenkaste boje s nekom vrstompoklopca kojim biljka moţe poklopiti taj list, Kukacsleti, privučen izgledom i mirisom cvjetnog „vrča" iţeljan nektra. Površina lista je tako ravna i

glatka da kukac sklizne naniţe, nemoćan da sezaustavi. A tamo, na samom dnu udubljena lista, većga čeka pravi bazen neke moćne tekućine. Kukac seudavi u toj tekućini, koja ubrzo potom počinjedjelovati i „probavljati44 ga.

Rosika ili drozera je ime druge biljke kukcoje- da,koja prevarom namamljaju kukce. Gornji dio svakoglista te biljke lagano je prekriven izraslinama poputdlaka, koje ispuštaju zaslađenu tekućinu,primamljivu kukcima. Ta je tekućina vrlo slična

kapima rose koje svjetlucaju kad na njih padnusunčeve zrake, te je zbog toga biljka i dobila ime„rosika44. Ćim neki kukac dotakne jednu jedinudlakastu izraslinu, one se počinju savijati premasredištu lista, sklapajući se oko kukca sve dok gapotpuno ne poklope. Tekućina što je biljka izlučujenatapa kukce i odmah

8/10/2019 100 zato


MUHOLOVKA

99

ULOVLJENIKUKAC

R OS ULJA

PROKE1J

počinje probava. Poslije dva dana kukac jeprobavljen, dlakasti pipci se opet otvore i spremnočekaju na novu ţrtvu.

U nekim zemljama pronađena je biljka kukco- jedkojoj je dato ime ..muholovka" (Dienaea muscipula).Za nju se slobodno moţe reći da je pravi proţdrljivacmeđu biljkama kukcojedima.

Izrasline u lišću su poput širokorazjapljenih»»tvora, te umnogome podsjećaju na otvorenu tpoţudnu čeljust. I kad leptir dotakne dlakasteizrasline lista, list se odmah zatvara brzinompoklopca jedne mišolovke Ĉim biljna tekućina,.probavi" ulovljena leptira, list se iznova otvara,

spreman dočekati novu ţrtvu.

ODAKLE POTJEĈE KUPUS?

Kupus je vrlo stara biljka, a povrće što potječe odkupusa obuhvaća neke vrste za koje ne bismo nipomislili da potječu od kupusa!

Prije nekoliko tisuća godina kupus je, kao nekorisna biljka, rastao duţ morskih obala u raznimkrajev ima Evrope. Imao je istaknute ţute cvjetove i

naborano lišće. Od te divlje prabiljke uzgojeno jepreko stotinu i pedeset različitih

8/10/2019 100 zato


10 0

podvrsta kupusa. Najpoznatije podvrste su običankupus, kelj, cvjetača, prokelj i koraba.

Običan kupus ima jedan središnji pupoljak, velikui čvrstu glavicu. Crveni i bijeli kupus imaju glatkelistove. Kao što je poznato, svjeţ bijeli kupus jede sesirov kao salata, kuha se kao povrće, kiseli itd.

Kelj je nalik divljem kupusu, zato što mu svilistova izrastu do pune veličine i ostaju odvojeni

jedan od drugog. Prokelj je negdje na sredini, kaopodvrsta između kupusa i kelja. Na središnjoj

stabljici stvaraju se male glavice, slične kupusu, aiznad njih izrastaju krupni listovi koji stoje odvojeno.

Kod cvjetače jedemo njeţne, ukusne pupoljkecvjetova, a ne jedemo listove. Ti pupoljci stvarajučvrstu masu oko koje raste nekoliko listova. Pošto secvjetača teško uzgaja, talijanski povrtlari stvorili suotporniju podvrstu. ,.prokoli“. Cvjetača ima loptastoodebljalu stabljiku odmah iznad tla. Ti se odebljalidijelovi jedu kad su mladi i njeţni.

KRUMPIR?

Krumpir je vrlo vaţna hrana danas, a bio je to i uprošlosti. Odigrao je vrlo vaţnu ulogu u povijestiirskog naroda. Prije više od stotinu godina Irci suţivjeli isključivo od krumpira, koji im je bio glavna*hrana. Kad je. 1846. godine, medljika uništilacjelokupan godišnji urod krumpira u Irskoj, preko600.000 ljudi pomrlo je od gladi, a mnogi preţivjeli

napustili su svoju domovinu.Krumpir, međutim, nije porijeklom iz Irske, već izplaninskih krajeva Ekvadora i Perua, u JuţnojAmerici. Ĉak i danas u tim područjima krumpir rastekao divlja biljka. Kad su Španjolci

stigli u Peru. pronašli su i otkrili krumpir i prenijeliga u Španjolsku početkom 16. stoljeća. Otuda sekrumpir proširio u sve evropske zemlje i svakodnevnose počeo koristiti u ljudskoj prehrani.

Krumpir je jednogodišnja zeljasta biljka i pripadaistoj obitelji iz koje potječu i rajčica i duhan. Zapravo,krumpir je odebljalo podzemno stablo, a ,,okca“ na

krumpiru su nerazvijene klice.Današnji krumpir se mnogo razlikuje od svog juţnoameričkog praoca. Te su promjene nastaleuporabom različitih metoda u uzgoju krumpira.Poljoprivrednici se trude da poboljšaju kvalitetu ipovećaju prinose krumpira.

Krumpir obično ne raste iz sjemena, već izkomadića krumpira koji imaju klice ili ,,okca“. Iz tihklica izraste biljka koja dostiţe visinu od 30centimetara do 1 metra, a cvijet je bijele ili ruţičasteboje. Kad cvjetovi uvenu, to je znak da se krumpirmoţe vaditi iz zemlje.

Krumpir se najviše koristi za prehranu, zatim zaproizvodnju škroba i alkohola.

BANANA?

Banana je jedna od najstarijih voćki za koje seznade. Vjeruje se da je najprije rasla u juţnimpodručjima Azije i da se tijekom više vjekova proširilana istok i zapad. Muhamedanci su drvo bananenazivali rajskim drvetom, a Hindusi su vjerovali da jedrvo banane posvećeno njihovoj boţici Kali.

Početkom 16. stoljeća, svećenik Toma de Ber-langa prenio je korijen banane u Novi svijet. Nadao seda će tim slatkim voćem zlatne boje zadobiti

prijateljstvo Indijanaca i lakše ih pokrstiti. Iznekoliko stručaka korijena što ih je on donio u Novisvijet postale su banane koje danas rastu naplantaţama goleme površine u tropskim krajevimaSjeverne. Srednje i Juţne Amerike.

Indijanci su koristili plod banane na više načina.Prţili su je prije nego što sazru i jeli umjesto kruha,kuhali je kao povrće, dodavali jelima, sušili je kao štose suše smokve, a od banane su čak pravili i jakapića.

Banana zapravo raste kao zeljasta biljka. Stabljikanaraste od 4 do 9 metara u visinu i podsjeća nastablo drveta. Mnoge kultivirane vrste bananeizgubile su sposobnost stvaranja sjemena. Vrh ovebiljke liči na golemu perjanicu opuštenih listova

jarkozelene boje. što unekoliko podsjeća na palminodrvo. Iz sredine vrha raste pupoljak iz kojega nastajecvijet, a cvijet se. kad mu za to dođe vrijeme, pretvarau plod. Grozd s plodovima postaje sve teţi. pa se

stabljika savija

8/10/2019 100 zato


101

lako da banane vise vrhovima okrenute naniţe. Nasvakoj stabljici raste samo jedan grozd banane, alinjegova teţina često iznosi 50 kilograma, pa i više.

Banane se uvijek beru dok su zelene, čak i kad senikamo ne otpremaju. Ako bi se banane pustile dasazru na tabljici, prsnule bi i pokvarile bi se prijeberbe. Banane se prevoze posebnim, naročito

opremljenim brodovima.

LUBENICA I DINJA?

Svi mi volimo lubenice ili dinje. A kad su one tolikoomiljene danas, što mislite jesu li ljudi oduvijekuţivali u njima? Jesu, još prije mnogo tisuća godina.

Dinja je porijeklom iz Azije, gdje raste divlje. Vrlo jevjerojatno da je još prije više tisuća godina prenijeta iu druge krajeve svijeta. Već su stari Egipćanismatrali dinju poslasticom. Stari Rimljani, a svakakoi Grci, sladili su se dinjama i lubenicama baš kao i midanas. Prva zemlja u kojoj se dinja počela intenzivnouzgajati bila je Francuska. To se dogodilo prijeotprilike tri stotine godina.

Danas se dinje i lubenice uzgajaju u mnogimzemljama svijeta. I dinja i lubenica pripadaju rodutikava. Dinja potječe iz Juţne Azije, a lubenica iztropske Afrike. Međutim, tijekom vremena te su dvijeosnovne vrste dobile mnogo podvrsta u zemljama ukojima se uzgajaju.

Neke se vrste dinja nazivaju „kantalupa", a neke..kasaba**. Dinje „kasaba** stiţu kasno u sezoni, alise bolje odrţavaju i mogu duţe trajati prilikomprijevoza na trţnice. „Kasaba** dinja ima glatku,ţućkastozelenu koru i vrlo je krupna. Lubenice su jošveće od dinja i mnogo sočnije.

8/10/2019 100 zato


10 2

ŢIVOT U MALOM

PRENOSE LI KOMARĈI BOLESTI?

Je li vam nekad, na izletu ili dok ste šetali lijepimmjestancima, sva zadovoljstva iznenada pokvarionalet čitavih rojeva komaraca? Ne samo što teţivotinjice čovjeku kvare lijepo raspoloţenje, već mu idosađuju svojim upornim ubodima

Ĉovjek je dugo vremena smatrao komarcadosadnim i vrlo neprijatnim stvorenjem, i to je bilosve. Tek se u ovom stoljeću počelo otkrivati da sukomarči i te kako opasni!

Najprije je manji broj znanstvenika počeosumnjati da komarči prenose određene bolesti, ali,na ţalost, nikakav dokaz nije mogao biti pronađen.Potom je zabiljeţeno da neke vrste komarca prenose„elefantijazis", uţasnu tropsku

su više usavršavani načini njihova suzbijanja. Tako se, na primjer, sad već znade da postoji višeod tisuću raznih vrsta komaraca. Komaraca imaposvuda po svijetu, ali neke \TSte ţive uistinu pocijelom svijetu, dok druge nalazimo samo uodređenim predjelima.

Samo jedna vrsta komarca, poznata kao „malarijikomarac** obuhvaća više podvrsta komaraca, a kojesu poznate kao raznositelji teške bolesti zvanemalarija. Malarićni komarac se raspoznaje po tomušto na krilima ima crne pjegice. Kad se odmara, stojipognute glave, dok mu abdomen svojim zadnjimkrajem stoji znatno odmaknut od podloge, a grudnidio zajedno s glavom primaknut podlozi.

bolest, a druge vrste doprinose širenju epidemijamalarije i ţute groznice.

I kao rezultat ovih otkrića, brzo je uslijediloozbiljno proučavanje komaraca. Proučavane sunjihove vrste, biljeţilo se o njihovu ţivotu i sve

Druga vrsta opasnih komaraca prenosi ţutugroznicu. Takvi komarči imaju na nogama bijeluvrpcu, a uzduţnu na gornjem dijelu trupa; kad seodmaraju, rilica stvara ugao u odnosu na trup.

8/10/2019 100 zato


103

KAKVA JE MUHA?

Muha je čudno i Štetno stvorenje. Ona nanosismrt i izaziva patnje više nego neka osvajačka vojskaNa svojim dlakavim stopalima i nogama nosi zarazneklice s gnojišta i nečistih mjesta gdje se leţe i hrani.

Ovaj maleni kukac čudno izgleda. Domaća muhaima dva velika oka tamne boje; svako oko je

sastavljeno od više tisuća leća. Njene oči su..kompleksne**, ili sloţene. Na samom vrhu glaveima još tn obična oka. koja gledaju pravo uvis. amogu se vidjeti jedino mikroskopom.

Ticala ili antene sluţe domaćoj muhi kao organiukusa, a ne za osjećaj dodira. Tim

krila nalazi se po jedan maleni izraštaj koji joj sluţikao „uteg** za odrţavanje ravnoteţe pri letu. Nogemuhe se sastoje iz pet dijelova; posljednji dio jestopalo.

Muha nečujno hoda svojim šapama, koje senalaze u sastavu stopala s donje strane. Ljepljivi

jastučići tih šapa omogućuje joj da se krećenevjerojatno lako po potkrovlju i tavanu s glavomnadolje!

Domaća muha se ne hrani krutom hranom, jernema organe za ţvakanje. Usneni dijelovi stvoreni su

joj isključivo za sisanje tekuće hrane. Ono što izgledakao muhin „jezik** zapravo je

ticalima muha osjeti miris na golemoj udaljenosti.Usta su joj građena tako da mnogi ljudi vjeruju damuha ima jezik; svi usni dijelovi i muhe smješteni suu jedan jedini organ. Njen jezik zapravo predstavljaproduţeni lijevak ko jim muha usisava sokove.

Tijelo domaće muhe je sastavljeno iz tri osnovnadijela: glave, srednjeg dijela ili toraksa i abdomena(područja stomaka). Pod oba prozirna

dugačak cjevasti organ poput surle i naziva sesisaljka. Na kraju te njene surlice nalaze se dvačlanka u obliku ljevka, pomoću koje usisava tekućuhranu. I kad domaća muha sleti, recimo na kockušećera ili kakvu drugu rastvorljivu krutu hranu,muha najprije izluči pljuvačku kako bi tu hranurastvorila.

Znate li i to da muha provede čitav svoj ţivot neudaljujući se više od stotinjak metara od mjesta nakojem se izlegla?

ZAŠTO MUHE TRLJAJU NOGE?

Sasvim je prirodno što su nam kućne ili domaćemuhe dosadne. Razdraţuju nas svojim neprestanimzujanjem; ţivciraju nas kad gmiţu po našoj koţi i tkozna čime nam sve ne

dosađuju. Ĉovjek je stoljećima smatrao da su muhenaprosto — prava napast. Tek u dvadesetom stoljeću se došlo do zaključka da

su naizgled bezazlene domaće muhe

•* . . • » • V u * * • . * • LA i & i 'J.i • "i J *. I GLAVA

GRUDNI DIO — TORAKAS

UTEZI ZA

TRBU NI DIO —

•#■** /•** rtv«;v1

8/10/2019 100 zato


10 4

najveći čovjekovi neprijatelji! Nepobitno je dokazanoda obične muhe raznose klice raznih zaraznih bolestiod kojih svake godine umiru milijuni ljudi!

Kad god vidite da muha trlja nogu o nogu. znajte

da je tada čista i da na taj način odbacuje čestice štoih je pokupila tko zna gdje. A kako tek te česticemogu biti opasne po čovjeka! To vrlo lako mogu bitibakterije tifusne groznice, tuberkuloze ili dizenterije.Muhe sve te klice pokupe sa smetlišta ili izkanalizacije. Pa još ako se dogodi da muhe dotaknunašu hranu, klice zaraznih bolesti se brzo razmnoţe.i ako takvu hranu pojedemo, moţemo se zaraziti.

Kako muha pokupi sve te klice? Ako ste imalipriliku promatrati muhu po povećalom, odmah stemorali opaziti da njeno tijelo uopće nije glatko. Cijelotijelo, šape i jastučasta stopala.

sve je to prekriveno čekinjastim dlačicama. A muhin jezik je presvučen tankim slojem ljepila.

Znači, kad muha za trenutak stane na bilo kojemmjestu, čestice se odmah priljepe za njeno tijelo, noge

ili jezik. Svako njeno stopalo na tri para nogu imašape i dlakave jastučiće — pa moţe sakupiti svašta!Uzgred da napomenemo i to da i sami dlakavi

jastučići luče određenu ljepljivu tekućinu, zbog čegamuha i moţe šetati i po tavanici ili bilo kojoj ravnoj iglatkoj površini, kao što je. na primjer, staklo.

Znate li da obične muhe spadaju u najstarijepoznate kukce? Pronađeni fosilni ostaci obične muhestari su po više milijuna godina. Hoćemo li se ikadosloboditi ove napasti? Jedini način da se s muhamaizađe na kraj je sprečavanje njihova razmnoţavanja.A da bi se to postiglo, svugdje u svijetu morali bi sepoboljšati higijenski uvjeti!

KAKO SE MUHE LEGU?

Kao što ste čuli. muhe su raznositelji bolesti.Muha ugleda svijet i veći dio ţivota provede posmetlištima i mjestima gdje se zarazne klice najlakšerazmnoţavaju. Domaća muha uistinu zarazmnoţavanje bira vlaţna mjesta puna trulih tvari.

Ţenka polaţe jaja koja su bijele boje i veličinenajviše do jednog milimetra. Iz svakog jajeta razvijese tanka ličinka, poput crvića. To je stadij ličinke u

razvoju muhe.Poslije samo pet ili šest dana opna na ličinkiodeblja i dobiva mrku boju. To je početak

stadija kukuljice. Pet ili šest dana kasnije iz opnekukuljice iskače odrasla muha. Svoju veličinu odrţatće sve dok ţivi, jer nije pravilo da velike muhe nastajurastom malih muha. A svega deset dana kasnijeodrasla muha-ţenka poloţi prvih 100 do 150 jaja!

Nemaju sve muhe isti razvoj kao domaća muha.Nekim se vrstama jaja razvijaju u tijelu te na svijetdonose ţive ličinke. Druge polaţu jaja koja su odmah

u stadiju kukuljice.Ĉovjek neprestance ratuje s muhama, zato što suone raznositelji zaraznih klica. Muhe je

8/10/2019 100 zato


105

na jbolje uništavati zimi i u rano proljeće. Tije- Tada ih je najlakše uništavati i hvatati, prije kom hladnih zimskih dana one se zavlače u nego što pođu u potragu za hranom, tamne dijelove zgrada, traţeći toplije kutove.

SELE LI SE LEPTIRI?

Svima je poznato da postoje ptice selice. Međutim,malo je onih koji znaju da se sele i mnoge vrsteleptira, pa i neke vrste moljaca.

Najbolji primjer za to je čičkov leptir — vanese.Svakog proljeća on prevaljuje dug put od Meksika doKalifomije. Pripadnici iste vrste leptira koji ţive uEvropi prelijeću svakog proljeća Sredozemno more,putujući iz Sjeverne Afrike u Evropu. Kad im dođevrijeme za seobu, stotine tisuća i milijuni leptiraputuju u rojevima preko mora i naprosto zaklonenebo.

Najpoznatiji predstavnik leptira-selioca svakako je jedna vrsta leptira monarha.

Mlade ţenke svakog proljeća snesu jaja, obično na

mlječnim stabljikama biljaka, mladicama. Gusjenicekoje se izlegu hrane se lišćem tih biljaka. Ćim serazviju odrasli leptiri, odljeću prema sjevernijimkrajevima. Tamo se oplođuju i snesu jaja nastabljikama mlječnih biljaka, koje

se upravo počinju razvijati čim grane pravo proljeće Postoji jedna rijetka zanimljivost kad je u pitanju

seoba ovih leptira. Za samo nekoliko mjeseci izrodi seviše naraštaja leptira monarha; oni stalno lete svesjevernije u potrazi za mlječnim biljem, tako da ukasno ljeto stignu i do najsjevernijih područjaevropskog i američkog kontigenta. Leptiri koji supristigli u najsjevernije krajeve tih dvaju kontinenatanisu oni isti koji su započeli seobu daleko na jugu,već njihovi potomci!

Pribliţavanjem jeseni i hladnijih dana, svipreţivjeli leptiri monarsi se vraćaju u toplije krajeve ugolemim rojevima T i rojevi monarha prekriju povećidio neba; prema nekim podacima, zahvaćaju u širinu

i preko trideset kilometara! Takve mase leptira selese svake godine i redovito prelijeću potpuno istepute.

SEOBA LEPTIRA MONARHA

ŠTO JEDE LEPTIR?

Svakako nam je poznato da leptir proţivljavaodređeni ţivotni ciklus. To je ponajprije jaje, iz njegase razvija ličinka (u kojem stanju prespava zimu) ikonačno odrastao leptir.

U ovom ţivotnom ciklusu leptira postoji jedno

razdoblje kad leptir najviše jede. To je dobalićinke-gusjenice. Neke vrste leptira jedu samo udoba kad se nalaze u stadiju gusjenice, i nikad više uţivotu. Jedu i rastu sve dok ne raskinu stari oklop ine obuku se u novi oklop kukuljice.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


107

ZAŠTO JE MATICA „KRALJICA PĈELA"?

Da bi postojala „kraliica pčela", mora posto jatizajednica pć^la. Sve pčele, međutim, ne ţive udruštvenoj zajednici obiteljskog tipa. Postoje i vrstepčela koje ţive osamljenićkim ţivotom, pojedinačnoili „individualno*'. To su solitame pčele. Kod njihrazlikujemo samo muţjake i ţenke za oplođivanje.

gomilu, prekriva ih voskom i zasjedne preko njih,kako bi ih toplinom svog tijela zaštitila od hladnogzraka.

U svojoj neposrednoj blizini pripremila je većevoštane stanice zvane ,,saće“ i napunila ih dostatnimkoličinama meda da se hrani dok leţi na jajima. I čimnjeni prvi mladunci podrastu

Ali zato pčele koje ţive u društvenoj zajednici,poznate kao „društvene pčele", u svom sastavu imajui pčele „radilice". To su ţenke pčela koje u pravilu nenose jaja. I tako u društvenoj zajednici domaćih pčelarazlikujemo radilice, muţjake (koje nazivamo„trutovima") i samo jednu ţenku koja polaţe jaja,pravu majku cijele te kolonije, poznatu pod imenom..matica".

Evo kako izgleda ţivot jedne kraljice bumbara!Zimu provodi u rupi nekog drveta. u pijesku ili ukakvom drugom za to pogodnom mjestu. Ona je

jedini član bivše društvene zajednice koji je prezimio!Stoga se odmah u proljeće hitro daje na posao daizgradi novu zajednicu obiteljskog tipa!

Najprije traţi pogodno mjesto gdje će zasnovatinovi dom; to je najčešće napušteno mišje gnijezdoZatim, kad je odvojila samo mekane tvari iz toggnijezda, pravi od njih gomilu i pod njom izdubimjesto što će joj posluţiti kao odgaja liste potomstva.Obi i ječe cvijeće radi sakupljanja cvjetnog praha inektra da bi pripremila pogače koje stavlja u rupe većranije pripremljene za to. Potom polaţe jaja na tu

toliko da se sami mogu sluţiti svojim krilima, odmahpreuzimaju većinu poslova svoje majke. Prave vosak,pčelinje pogače i odrţavaju saće punim da bi seprehranjivali u dane kad više ne budu mogli izlazitivani.

U prvim danima proljeća sve novorođene pčelepostaju radilice. Ali. prije nego što se završi ljeto,odrastu i mlade matice i trutovi. Znači, zato sezajednica razvija u jesen, a jedini matičin zadatakcijele sezone bio je da nosi jaja!

Kod društvenih pčela matica izleţe jaje, ali se ne

brine o njihovoj daljoj sudbini. Dnevno moţe poloţiti ipo 1.500 jaja,’a tijekom jedne sezone oko 250.000!Polaţe oplođena jaja, iz kojih se razvijaju radilice ilimatice, što ovisi o potrebama zajednice pčela.Neoplođena jaja pčela razvi jaju se u trutove, a trutovibivaju odstranjeni kad obave oplodnju.

Mlade matice se odgajaju u posebnim matič-njacima. Prije nego što se izlegnu, matica s jednompolovicom radilica stvara novu zajednicu. I prvamlada matica koja je sposobna za ţivot svojombodljom ubija sve svoje sestre, nesuđene matice, unjihovim stanicama, pa kao jedina preţivjela postaje„kraljica pčela"!

ŠTO SU MEKUŠCI?

Mekušci su golema skupina beskičmenjaka i niče, tako i ostrige i hobotnice. Po veličini se obuhvaćaju, kako puţeve i obične školjke kame- razlikuju od ovih koji su gotovo nevidljivi za

8/10/2019 100 zato


PU EVI (MORSKI PU )

108

liudsko oko, pa do divovske sipe. čija duţina doseţe ido 15 metara! Ţive u tropskim ili arktičkim vodama,u dubinama mora. vodama ili na kopnu.

I pored toga Sto postoji više od 60 tisuća raznihvrsta mekušaca, svi oni ipak imaju neke zajedničkeodlike. Svi mekušci su mekani, sluzavi. tijela imnemaju kosti; pokriveni su oblozima koje zovemoplaštevi. Mnoge vrste mekušaca imaju takav plašt od

tvrdih opni. oklopa ili ljuštura, kao što je slučaj sostrigama, dok druge vrste mekušaca nemajunikakvu zaštitnu opnu. U većini slučajeva mekušciraspolaţu nekom vrstom „stopalakoje je zapravosamo produţetak njihova plašta i sluţi im zakretanje. Njime se sluţe i za plivanje i za hodan je, zauvlačenje u mulj. za pravljenje hodnika kroz drvo. štosve ovisi o vrsti mekušca.

Uglavnom postoji pet osnovnih skupina me-kušaca, od kojih su pripadnici prve tri klase svimavrlo dobro poznati. Kao prvu, spomenimo klasupuţeva (Gastropoda). mekušaca s izraţenimstomačnim stopalom. U tu klasu spadaju običnipuţevi, puţevi balavci, morski puţevi — svi onimekušci kojima je stomačni dio istodobno i stopalo.

Pripadnici ove klase imaju glavu u koju su usađeneoči i ticala, a mnogi među njima

na leđima imaju na leđnom dijelu i čvrst vapne-nački zaštitni plašt, poznat pod imenom ljuštura.

Drugu klasu predstavljaju tzv. bivalvni mekušci,oni čije je tijelo smješteno između dva zaštitna kapka.

Tu spadaju ostrige, kamenice, mušule, skalopi imnogi drugi. Sva pripadnici ove klase imaju tijelaraznoraznih oblika, koje je zaštićeno dvostrukim,čvrstim ljušturama. I sve su obvezatno vodene

ţivotinje. Posljednja, treća klasa, obuhvaća mekušce koji

pripadaju tzv. glavonošcima (Cephalopoda), što značida im glava istodobno sluţi i kao oslonac — umjestostopala. Pripadnici ove klase obično imaju veći broj„ruku" ili krakova, smještenih obvezatno u područjuusnog otvora. Tu spadaju hobotnice, sipe, lignji imnogi drugi. Za njih se već moţe reći da pripadaju„višem svijetu" mekušaca, jer raspolaţu i sa ţivčanimsustavom, što ih čini višim bićima u klasi mekušaca.

Svi mekušci mahom polaţu jaja. i jedina je razlikau tome što neki mekušci polaţu vrlo mali broj, adrugi bezbroj jaja. Kod nekih vrsta mekušaca najprijese izlegu ličinke; kod drugih se izlegu mladunci — slika i prilika svojih roditelja.

KOJOJ SKUPINI ŢIVOTINJA PRIPADAJU CRVI?

Znanstvenicima je još uvijek prilično teško datitočnu definiciju crva. Najbolje je, za sada. opisati ihkao izduţene ţivotinje bez kičme, čija je donja stranatijela podešena za puzenje. s trupom koji se završavas više ili manje označenom glavom.

Druga vaţna osobina crvi je da se oni mogu

podijeliti na dva potpuno jednaka uzduţna dijela, štoznači da su im lijeva i desna strana potpuno jednake.Otuda sve što bi moglo odgovarati ovom opisu moţetenazvati crvom i nećete mnogo pogriješiti.

Crvi su različite duţine: od sićušnih, vidljivih jedino mikroskopom, pa do dugačkih 12 centi-metara. Različiti su i po boji, počam od gotovoprozirnih, pa sve do zagasitomrkih, zelenih icrvenkastih.

Tip crva obuhvaća više različitih osnovnih

skupina. Najvaţnije tri skupine sačinjavaju plosnaticrvi, kao što su pantljičare. zatim skupina u kojuspadaju razne vrste valjkastih crvi i konačnoprstenasti crvi.

Pantljičare imaju tijelo sastavljeno od članaka.Svaki članak je istodobno i muški i ţenski

ŠKOLJKAMKKUŠAC S DVOSTRUKOM LJUŠTUROM

8/10/2019 100 zato


109

rasplodni organ, što znači da su pantljičaredvospolne ţivotinje. Neke pantljičare ţive samo-stalno, dok su druge paraziti.

Pantljičare imaju podskupinu tzv. pantljičaraparazita. Ta podskupina obično ţivi u stomač- nimdijelovima kičmenjaka. na primjer u crijevimačovjeka ili psa.

Među najopasnije predstavnike crvi spadaju raznevrste pantljičara, kao što su tenija i ekinokokus,zatim metilji, valjkaste gliste-aska-

ris i niz drugih parazitskih oblika koji su u stanjuizazvati ozbiljne bolesti u čovjeka i mnogih ţivotinja.

Nasuprot njima, kišna glista, koja nam je svimadobro poznata, spada u red najvećih prijateljačovjekovih. Bušenjem dubokih hodnika u zemlji,gliste usitnjavaju i drobe i rahle zemlju, štoomogućava njezino miješanje i neu- poredivo brţirazvoj raznih usjeva.

ŠTO JE VAŢNO ZA PUŢEVE?

Puţevi spadaju u klasu mekušaca, što znači da subeskičmenjaci. Postoje dvije osnovne skupmepuţeva: prva obuhvaća puţeve sa zaštitnim plastom

u obliku ljušture; i druga, čija je zaštitna opna samomekani plašt. Pripadnici druge skupine su puţevibalavci.

Svi pripadnici ove klase mekušaca imaju poveće stopalo s donje strane trbušnog dijela, zbogčega ih i nazivamo Gastropodima. Ova klasaobuhvaća i divovske morske puţeve koji ţive u

dubinama oceana, i morske puţeve manjih

dimenzija. Običan morski puţ ima tijelo duţineizmeđu 2 i 3 centimetra, koje je smješteno u čvrstomoklopu.

8/10/2019 100 zato


11 0

Svi imaju jedan ili dva para ticala. Također imaju ipar očiju, koje mogu biti smještene na vrhovima ili usamom korijenu ticala. Imaju usta. Usta se običnonastavljaju neposredno na stomak. Na samompočetku usnog otvora imaju oštre zubiće, pomoćukojih mogu sječi tanke biljke u moru.

Neki puţevi se hrane ţivotinjskom hranom. Tako,na primjer, mekušac poznat pod imenom „ostriginosvrdlo" je u suštini morski puţ obloţen ţućkastom

ljušturom i hrani se na taj način što bušenjempokušava doprijeti do tijela ostrige i osladiti senjezinim mesom.

Puţevi i puţeva balavci dišu pomoću jednog

jedinog plućnog krila ili pomoću škrga. Njihoveljušture, tzv. školjke, najčešće divnih oblika, stvorenesu pomoću sekreta što ga luče puţevi. Stvara sespirala za spiralom, kako puţevi rastu.

Većina puţeva polaţe jaja. Neke vrste polaţu vrlomali broj malih jaja; druge manji broj, ali većih jaja.Ima čak i vrsta puţeva.koji rađaju ţivu mladunčad!Ujedno, većina njih su dvospolne ţivotinje(hermafroditi). Sada vidite koliko su puţevi zanimljivi

za proučavanje! Usput, da vas upitamo: jeste li ikadokusili puţeve? U mnogim zemljama meso puţavinogradnjaka, kao i nekih vrsta morskih puţeva,smatra se pravom poslasticom.

KAKO SE PUŢEVI KREĆU?

Moguće ste se nekad zagledali u puţa koji selagano kretao preko površine zemlje i pitali se kako jeuopće u stanju kretati se kad nema „noge" ili se onebarem ne vide. Zapravo, čitav donji dio puţa jenjegovo „stopalo". Potpuno je ravno i glatko, ali usvome sastavu ima mnoštvo mišića koji puţu sluţeda se kreće. Da bi se puţ što lakše kretao, stopalo jeopremljeno osjetljivim ţlijezdama koje luče ljigavusluz, tako da puţ naprosto klizi po površini, pomalose njišući.

To je stopalo uistinu neobično. Toliko je grubo dapuţ moţe miljeti i po ivici najoštrijeg brijača a da sene ozlijedi! Puţ je i inače neobična ţivotinja. Tako. naprimjer, on nikad ne zaluta. Raspolaţe prirodnimnagonom koji ga uvijek vraća u sklonište, bez obzira

koliko je od njega odmakao. I mada puţ obično neteţi više od petnaestak grama, u stanju je za sobomvući predmet teţi pd pola kilograma!

Postoje uglavnom dvije vrste puţeva: puţevi sljušturom ili zaštitnom kućicom, i puţevi balavci.Prvi imaju tijelo koje se potpuno uklapa u vijugekućice; raspolaţu snaţnim mišićima, sposobnimuvući cijelo puţevo tijelo u kucicu čim naiđeopasnost. A kao još jednu mjeru sigurnosti. puţ, kadse već nade u svom skrovištu, roţastom pločompotpuno zatvori otvor kućice.

Puţevi ţive na kopnu ili u vodenoj sredini. Imaju jezik poput rašpe, na kojem se nalaze stotinosićušnih zubica koji mu sluţe za usitnjavanje hrane,preteţno biljaka.

KOLIKO IMA VRSTA KUKACA?

Znate li koliko ima različitih vrsta kukaca?Računa se da se taj broj kreče između 2 i 4 milijuna!Znanstvenici su do sada uspjeli opisati i svrstati uskupine oko 625.000 različitih vrsta kukaca. Nepostoji gotovo nikakva nada da će ikad biti u stanjuobraditi svaku vrstu kukaca koja postoji u svijetu. NaZemljinoj kugli ne postoji ni jedna druga klasaţivotinjskog carstva koja bi se po broju vrsta koja bise imalo pribliţila kukcima.

Kad su znanstvenici pokušali procijeniti brojkukaca koji danas ţive na Zeml ji — dobivali su brojkekoje ljudski um nije sposoban shvatiti! Jedini način

da se barem pribliţno utvrdi broj kukaca bio je da seprebroje na određenoj površini plodna, mekana ivlaţna tla. Tada bi se moglo reći da na jednomčetvornom metru tla ima između 500 i 2.000 kukaca.A na temelju te procjene moţe se pretpostaviti daotprilike 4 milijuna različitih kukaca ţivi na jednom

jutru dobra zemljišta! Veliki broj postojećih vrsta kukaca je nevidljiv za

ljudsko oko. što znači da se moţe vidjeti samo

mikroskopom. Nekoliko desetaka tisuća različitihvrsta kukaca stvara čovjeku goleme glavobolje, te ihon pokušava potamaniti.

I kad pomislite na sve to, shvatit će te da se čovjekkreće u pravom svijetu kukaca — ali da on mnoge nemoţe upoznati, niti utvrditi koliko ih ima.

Postoje dvije osnovne zajedničke odlike kukaca:njihovo tijelo se sastoji iz tn dijela i obično imaju pošest nogu. To vaţi za većinu, ali ne i za sve kukce.

8/10/2019 100 zato


111

ŠTO JE BOGOMOLJKA?

Među najzanimljivije kukce spada bogomoljka,kukac izduţena i vitka tijela koji, dok miruje,dugačke prednje noge drţi sasvim slobodno i u takvupoloţaju odaje dojam kao da se tog trenutka moli.

Ali, bogomoljka se u tom poloţaju ne moli, već upravom smislu lovi. Bogomoljka se hrani drugimkukcima. Svoje ţrtve hvata na taj naćin što izpotpuna mirovanja u svom lovnom poloţa ju, pričemu su sasvim slobodne prednje dvije noge upoloţaju otvorenih kliješta, odskoči samo na djelićsekunde i ščepa kukca koji joj se pribliţi. Otuda injezin prirodan lovni poloţaj — uvijek slobodanprednji par nogu. A s unutarnje

strane prednjih nogu spremno čekaju oštri zupci,poput kandţi.

Kreće se pomoću zadnja dva para nogu. ili letećikroz zrak. Kaţu da bogomoljka spada u rijetku vrstukukaca koji mogu okretati glavu ukrug i promatratiiza svojih leđa, a da ne promijeni poloţaj tijela.Ukoliko naiđe neki kukac, na primjer leptir,bogomoljka snaţno i brzo ispruţi prednje noge,zgrabi ga u letu, stegne kandţastom stranom nogu ipotom ga polagano počinje proţdirati.

Obitelj bogomoljki broji gotovo 800 različitih vrsta,od kojih neke ţive isključivo u određenim područjimasvijeta.

OTKUDA NAJEZDE SKAKAVACA?

I u Bibliji se moţe pročitati o najezdamaskakavaca i pustoši što je ostavljaju za sobom. Takvenajezde u to su doba smatrane boţjom kaznom, baškao i poplave, suše ili kuga.

Međutim, najezde skakavaca javljaju se i u

mnogim drugim dijelovima svijeta. Tako je, naprimjer, poznata velika najezda skakavaca od 1974.do 1876. godine, kad su zapadni krajevi SjedinjenihAmeričkih Drţava pretrpjeli goleme štete.

Mnogi znanstvenici su se bavili proučavanjempojave najezde skakavaca, koji su nadolazili u

rojevima i određeno vrijeme prekrivali neke predjele,a potom brzo nestajali, da bi se iznova vratili.

Po svoj prilici, određene vrste skakavaca kojidonose pustoš doţivljavaju dvije faze, ili dva različitarazdoblja u jednoj sezoni. Te dvije faze su njihov

pojedinačni ţivot i ţivot u skupinama. U svakoj od tedvije faze skakavci se ponašaju krajnje različito. A tarazličitost se najviše očituje u pogledu boja tihţivotinja, njihovog oblika, građe i konačno u njihovuponašanju.

Kad se nalaze u fazi pojedinačnog, osamlje-

8/10/2019 100 zato


11 2

ničkog načina ţivota, ti skakavci se ne udruţuju iponašanje im odlikuje izrazita lijenost. Tada njihovaboja odgovara boji sredine u kojoj ţive. Kad se paknalaze u fazi skupnog, društvenog ţivota, redovito sucrne i ţute boje. imaju izrazito naglašen nagon ismisao za društveni ţivot u velikim zajednicama,ţivahni su i nemirni, pa čak dobivaju i povišenutjelesnu temperaturu. Pored navedenih, postoji ičitav niz ostalih razlika, gotovo do krajnjih

suprotnosti. Osamlje- nička faza ţivota je ipaknormalan način ţivota jednog skakavca.

Ako se dogodi, iz nama još nepoznatih razloga. dasu skakavci u fazi pojedinačnog načina ţivotaprisiljeni udruţivati se, onda se rađaju jedinkesklone društvenom i skupnom načinu ţivota. Takviskakavci su obvezatno nemirni i razdraţljivi, odmahpočinju tumarati, a drugi im se pridruţuju, stvarajuse čitavi rojevi i ubrzo se milijuni tih kukacaspremaju u najezdi prekriti čitava područja i na tajnačin napraviti pravu pustoš na mnogim

poljodjelskim kulturama.

GDJE SKAKAVCI POLAŢU JAJA?

Gdje god su se skakavci do sada pojavili u velikimrojevima, zemlja bi poslije toga ostajala opustošena.Biblija kaţe da skakavci spadaju u „sedam nevolja"Egipta. Svake godine, u raznim dijelovima svijeta,skakavci stvaraju goleme štete ţitaricama.

Postoji više vrsta skakavaca, ali su sve te vrstemeđusobno vrlo slične; imaju snaţne vilice, po tripara nogu i obično po dva para krila. Prvi par krila,„pokrilci", koţast je i ravan, dok je drugi par opnast inalazi se odmah ispod gornjeg para krila. Zadnji parnogu u skakavaca, kojima se sluţe za skakanje,obično je veći i veoma razvijen.

Ţenke skakavaca imaju ljegalicu ili organ za nošenje jaja koji se nalazi na samom vrhu trbuha.Ţenke nekih vrsta tvrdom ljegalicom buše zemlju, urupu uvuku cio svoj trbuh i u donji dio rupe izlučepjenušavu tekućinu kojom oblijepe zidove rupe.stvore čahuru i u nju

skupine: dugorogi i kratkorogi. Kratkorogi skakavcise ponekad nazivaju i zrikavci; u tu skupinu valjasvrstati i tamnije obojene poljske skakavce. Imajukratka ticala i tročlana stopala, a ţenke ljegalice navrhu trbuha. Oni pjevaju ili „cvrče" tako što trljajuzadnje noge o gornja krila — po krilce. „Uši" su imsmještene na samom stomaku, u predjelu zadnjegpara nogu.

Dugorogi skakavci, tj. skakavci dugih ticala, u čiju

skupinu spadaju zeleni livadski skakavac, bučnikatitid, zrikavac, neke beskrilne vrste i drugi, imajuticala koja su mnogo duţa i od sama njihova tijela iimaju četvoročlana stopala. Pjevaju jedino muţjaci,proizvodeći zvukove međusobnim trljanjem osnovasvojih krila.

Skakavci se u nekim zemljama upotrebljavaju i zaljudsku hranu, ali golemi dio čovječanstva uglavnomih se ţeli osloboditi.

Od svih vrsta skakavaca najopasniji su i najvećeštete stvaraju tzv. „putnički skakavci".

poloţe tridesetak jaja. Američki zeleni putničkiskakavci, zvani „katididi". imaju izduţen organ zanošenje jaja, a za polaganje jaja buše rupe u drveće,ili ih pak legu na lišću.

Skakavci su uglavnom podijeljeni na dvije

od kojih su najpoznatije podvrste: marokanski,evropski i egipatski putnički skakavac. To suuglavnom ţitelji stepskih i pustinjskih predjela, koji,u potrazi za hranom, u rojevima uništavaju ţitarice.

KOJI SU PAUCI OTROVNI?

Teško da postoji mjesto na svijetu gdje nećete naićina pauke. Moţete ih pronaći pokraj mora, ali i naMaunt Everestu, u šumama, na livada

ma, u močvarama, u pustinji, po podrumima. Mnogi ljudi se plaše pauka, jer su neke vrste poznate

kao opasne. Svi pauci, izuzevši dri je

KRATKOROGI SKAKAVAC DUGOROGI SKAKAVAC

8/10/2019 100 zato


8 113

vrste, imaju otrovne ţlijezde. Ali to ipak ne znači da svipauci koji imaju otrovne ţlijezde mogu naškoditičovjeku.

Pauci sami vladaju svojim otrovnim ţlijezdama, iupotrebljavaju ih samo u izuzetnim prilikama. Tako,na primjer, ne sluţi se otrovom onaj pauk koji ispletemreţu da bi u nju uhvatio svoju ţrtvu. Oni pak paucikoji sebi hranu osiguravaju loveći plijen ili skriveni ucvijeću svojim zubima savlađuju kukce, svoje ţrtveubijaju otrovom.

Svi se pauci, međutim, sluţe svojim otrovom radiobrane. Kad su ulovljeni i vide da nema drugog izlaza,posluţit će se otrovom kao posljednjim sredstvom radiosobne obrane.

Vrlo je malo pauka koji su otrovni za čovjeka.Opasna za čovjeka je vrsta poznata pod imenom „crnaudovica**. Tnip mu je dugačak jedva 1,5 centimetara,blistav ocrne je boje na gornjem dijelu, dok mu je

trbuh po svom obliku i boji takav da podraţava bojubiljaka na kojima se zadrţava i krije u očekivanjuplijena.

Ujed „crne udovice** moţe izazvati jake bolo

ve i teţu bolest. Neke vrste pauka, čiji je ubod, a iotrov, opasan po čovjeka, ţive u Australiji. Pa ipak, nigolemi dlakavi pauk, poznat kao „smrtonosna

tarantula**, ni „bananasti pauk*' nisu do* sadausmrtili ni jednog čovjeka. Mogu prouzrokovati jakotok i bol tijekom nekog vremena na mjestu ujeda iništa više.

Većina pauka nije za čovjeka opasnija od ose ilistršljena. Mnogi pauci ne ujedaju ni kad ih uzmete uruku. Dakle, ako znate koji je pauk „crna udovica**,ostalih se pauka ne morate bojati.

Naravno, najzanimljivija osobina pauka je njihovasposobnost pletenja mreţe. Pauk stvara svilenastekonce u jednoj od svojih stomačnih ţlijezda. Iz teţlijezde, smještene u samom vrhu paukova stomaka,svilenkasta nit izlazi i prolazi kroz mnogobrojnemalene otvore. Konačno izlazi kao tekućina koja sepretvara u končić čim stupi u dodir sa zrakom.

Postoji više vrsta svilenkastih niti, što ovisi o vrstisamih pauka, ali također postoji i više vrsta mreţa,čak i one ispletene pod vodom!

KAKO PAUCI PLETU MREŢU?

Većina nas drţi da pauci svoja svilenkasta vlaknaupotrebljavaju isključivo za pletenje svojih mreţaZapravo, ni jedna druga ţivotinja ne upotrebljava svoj

svileni konac u toliko različitih svrha. Pauku njegovkonac sluţi za gradnju skrovišta. kanala zaspašavanje, za pravljenje ronilačkih zvona, „zračnihletjelica4*, lasa, zamki i, naravno, mreţa.

Pauci ne spadaju u red kukaca, već u posebnuskupinu poznatu pod imenom Arachnidea. Za razlikuod kukaca, pauci imaju osam pari nogu,, osam pari

očiju, nemaju krila i građeni su samo iz dva dijela. Gotovo u svim klimatskim područjima mogu se

pronaći pauci: oni se kreću po zemlji, puţu uz biljke,,,trče“ po površini vode. čak i ţive u vodi.

8/10/2019 100 zato


ućahurenja moţe isplesti niti one debljine koju ţeli. I same mreţe što ih pauci pletu mogu biti vrlo

različite. Mreţa u obliku kotača pripada skupini kojunajčešće vidimo. Postoje i mreţaste „cijevi*4,sačinjene od glatkih niti u obliku tunela, poput nekihskrovišta. Jedna podvrsta pauka izrađuje svojemreţe u obliku jama s pokretnim, otvorenimpoklopcem, koji se odmah spusti i zatvori jamu čim unju upadnu kukci. Druge pak podvrste ispredajumreţu u obliku zvona za ronjenje, koje ne propuštajuvodu, te mogu ţivjeti i pod vodom!

Svoje svilene niti pauk stvara u jednoj ţlijezdi kojase nalazi u trbuhu. Pri samom vrhu njegova stomakanalaze se određeni organi sastavljeni od niza tananihkanala Svila se luči, prolazi ovim kanalima i izlazikroz otvore. Pri izlazu iz otvora, ona je još uvijek utekućem stanju; ćim dođe u dodir sa zrakom, odmahočvrsne u svilene niti.

Od tog svilenkastog konca pauk moţe isplestimreţu ali i neke druge tvorevine. Od ljepljivihvlakana plete mreţu koja mu sluţi za lov na kukce.Za izradu pregrada svoje mreţe pauk stvara mnogodeblje i jače niti. A za potrebe

JESU LI TAKANTULE OTROVNE?

Jeste li ikad plesali tarantelu, juţnotalijanskipučki ples. ili barem gledali kako je drugi plešu? I je livam poznato da je porijeklo tog plesa u vjerovanju štosu ga ljudi imali o otrovnim paucima?

Tarantula ili ..smrtonosna tarantula** je velikipauk, razdraţljiv i dlakav. U srednjem vijeku sevjerovalo da čovjek kojega ugrize ova vrsta paukaoboli od „tarantizma44. Drţalo se da

oboljeli padaju u duboko nesvjesno stanje. Jedininačin da se izvuku iz tog stanja bio je da plešu svedok se potpuno ne iscrpe i ne popadaju iscrpljeni.Odmah poslije toga postajalo im je bolje.

Iz takva vjerovanja razvio se i ples poznat kao„tarantela44. To je vrlo ţiva i temperamentna

juţnotalijanska vrsta plesa, čiji tempo postaje svebrţi i brţi što je bliţe kraju. Ali, dok je za

8/10/2019 100 zato


«• 115

kukce i silne ţivotinje ujed tarantule smrtonosan,nije dokazano da je otrovan i za čovjeka. Međutim,strah od tarantule se duboko usadio u l judima u čijojblizini taj pauk ţivi.

Prava vrsta otrovnih pauka tarantula ţivi samo u juţnom dijelu Evrope i dobila je ime po talijanskomgradu Tarantu. Njihova dlakava tijela dugačka su 8do 10 milimetara. Kao i mnoge druge vrste pauka, nepletu mreţe. Umjesto mreţe, kopaju poveće rupe koje

oblaţu ljepljivom tvari iz svojih ţlijezda. Kad nastupehladni dani. zatvaraju se u ta svoja skrovišta nekomvrstom svilenkastog zastora i tu prezi- mljuju.

Svoj plijen tarantula vreba poput tigra. Leţi dobroskrivena iza lišća, na smetlištu, ili pokraj svogaskrovišta. I kad neki kukac naiđe, brzo izlijeće, ujedega i zatim uvlači u svoju rupu. Taj ujed tarantulekukca ili ubija ili ga paralizira, te kukac postajepotpuno nemoćan.

A potom pauk počinje polagano jesti. Tarantule neţvaću, niti gutaju svoju ţrtvu. Samo im isisavaju svukrv i tekućinu iz tijela. Ali, prema svojim mladima,

tarantule su vrlo paţljive. Svoje ličinke čuvaju uskrovištima i, kad izlaze, nose ih sa sobom. Kad semladi izlegnu, popnu se na leđa svoje majke i takoizlaze u šetnju tjedan ili dva.

ŠTO JE TO ŠTIPAVAC?

Pri spomenu riječi štipavac (škorpija ili škorpion),odmah pomišljamo na opasnost i otrov. Uistinu,štipavac spada u ţivotinje koje je vrlo opasnosusresti.

U Sjevernoj Americi štipavac se moţe naći samo uoblasti Arizone. Arizonski štipavac je srodnik vrste

koja ţivi isključivo u Meksiku. A ta vrsta štipavcamoţe ubiti čovjeka u roku od

Dok se kreće, štipavac drţi rep savijen u lukuiznad tijela. Kad šćepa plijen svojim kliještastimštipaljkama, savija rep preko glave i bodljom ubadatijelo ţrtve. Njegov otrov je u stanju ubiti iliparalizirati kukce, pauke i sve ostale ţivotinje koiimase štipavac hrani.

Štipavac napada najčešće obnoć. Danju se skrivapo mračnim mjestima', pod kamenjem, u

jednog sata. Zabiljeţeno je da je u posljednjih 35godina štipavac usmrtio 1.600 ljudi.

Štipavac je rođak pauka, ima četiri para nogu kojemu sluţe za kretanje, te jedan par snaţnih štipaljki,koje izgledaju poput kliješta, a kojima se štipavacsluţi za hvatanje plijena. Recimo i to da štipavciimaju i dugačak, tanak i člankovit rep koji sezavršava izrazito šiljatom bodljom, a ta je bodljaizravno povezana sa ţlijezdom za lučenje otrova.

korijenju ili tamnim dijelovima zgrada. Stariji štipavci obično ţive i kreću se sami.

Štipa vci ţive uglavnom u toplijim krajevima.Mladunčad dolazi na svijet ţiva i po rođenju se vješana leđa majke. Majka ne vodi brigu o njihovojprehrani, te poslije nekoliko dana mladi napuštajumajku i počinju ţivjeti samostalno.

Postoji više vrsta štipavaca, zapravo nekolikostotina. Njihova je veličina različita i kreće se od 1,5do 18 centimetara. Najveći primjerci mogu se naći utropskim krajevima.

ŢIVE LI MRAVI ISKLJUĈIVO U ZAJEDNICAMA?

Ne samo što mravi ţive isključivo u zajednicama,nego i sam način organizacije te zajednice predstavljanešto izvanredno i čudesno. Njihove zajednice mogubrojati i više stotina tisuća članova, ali postoje izajednice sa samo 12 članova. Svoja prebivalištamravi mogu graditi

8/10/2019 100 zato


MKA VI-OSVAJA I

116

posve pod zemljom, ili u šumi, na visokom brdu, ali iu unutrašnjosti malenog ţira.

Razmotrimo malo neke različite vrste mravi i načinnjihova ţivota. Običan poljski mrav, malog i crnogtijela, ţivi po cijelom svijetu. Svoja mala skrovištagradi u obliku „breţuljaka4*, premda većina članovazajednice ţivi pod zemljom. U svakoj zajedniciobiteljskog tipa postoji jedna ili više matica. Njihova

jedina duţnost je da nose jaja i umnoţavaju broj

članova zajednice. O matici vode brigu radilice, koji ječiste, umivaju, hrane, i staraju se o njenim jajimačim ih izlegne.

Druga vrsta, poznata pod nazivom faraonski mrav,nekad je vjerojatno ţivjela sama u Egiptu, a danas semoţe naći posvuda u svijetu. To su mravi koji ţivegotovo isključivo po zgradama, u zidovima ilipukotinama. Jedu sve čega se do- mognu. i vrlo jeteško domove očistiti od njih.

U skupini mrava-otmičara (ili mrava proval

nika) po mnogo čemu je osebujan tzv. amazonskimrav, poznat i kao „.nrav-robovlasnik". Radilice tevrste mrava ţive u zajednici isključivo kao vojnici.Njihov zadatak nije briga o hrani ili čuvanjemladunčadi, ali su zato obvezatni pronalaziti iosiguravati druge mrave koje će prisiliti da rade zanjih. Stoga mravi-otmičari ili provalnici napadajumravinjake crnih mrava, ubijaju svakog tko im sesuprotstavi, odnose njihove ličinke u svoje

mravinjake da se iz legnu. I kad se crni mravi izlegnuiz ličinka, postaju mravi-radilice u zajedniciamazonskih mravi.

Zanimljiva vrsta mrava poznata je pod čudnimimenom „odgajatelji pečurki*'. Ĉlanovi te zajednicemrava odgnzaju listove u obliku krugova, potom ihodnose u svoje mravinjake, kidaju ih i zasipajugljivicama. Svaki rod ovih mravi ,.zasa- di“ tako sebiomiljenu vrstu gljivica, te kasnije čitava mravlja kolonija ţivi hraneći se zasađenim gljivicama.

ŠTO SU TERMITI?

Moguće izgleda čudno, ali ti kukci, koji svakegodine pričinjaju goleme štete, postoje na svijetu većviše milijuna godina! Pratermiti su, znači, ţivjeli još udoba dinosaurusa!

Danas ima termita rasutih posvuda po svje- tu.Ipak. većinom ţive u tropskim krajevima. Postojipreko 2.000 vrsta termita.

Zadatak radilica je osiguravanje hrane za potrebečitave zajednice. Radilice jedu drvo. saţvacu ga iprobave, pa potom tom probavlje- nom hranomprehranjuju sve ostale termite u zajednici. Prizavršetku crijeva radilice nalazi se neka tekućina.Kad se ta tekućina promatra kroz mikroskop, vidi setisuću jednostanićnih

Termiti su kukci nalik na mrave, ali se od mravirazlikuju po mnogo čemu. Trup im je deblji, svijetle jeboje, a štipaljke su mu ponešto savijene.

Ţive u drveću, u društvenim zajednicama.

Nagrizaju drvo i stvaraju hodnike, „termitnja- ke“. ukojima ţivi čitava zajednica. Zajednicu termita čine„kraljica" (matica) te „kralj", vojnici i radilice. Vojnicištite zajednicu termita od neprijatelja. Nemaju krila ine vide, ali su ipak dobri borci.

ţivotinja, tj. praţivotirya ili protozoa. Protozoipretvaraju celulozu drveta u šećer. Taj šećer probaveradilice i zatim šećerom hrane ostale termite.

Drveće moţemo zaštiti od napada termita. Po

jednoj metodi, drvo valja natopiti kreozotnim uljempod pritiskom, kako bi ulje prodrlo do same srţidrveta. Pri izgradnji drveta mora se voditi računa daneobrađena drvena građa bude najmanje 50centimetara izdignuta iznad zemlje. Iako je u načeluza ţivot većine vrsta termita

8/10/2019 100 zato


117

potrebna vlaţna zemlja, postoje i takve vrste koje ţivei po suhom drveću.

Pri polaganju jaja, matica gubi sposobnostkretanja, pa je stoga dvore radilice iz termitnja- ka.Obilaze je i čiste, dok jedna skupina prihvaća jaja štoih ţenka ispušta iz spolnog otvora.

Svaka radilica odmah grabi po jedno jaje, očisti ga iodnosi u posebnu „dječju sobu“. Matica polaţe jajasvake dvije sekunde dnevno. Moţe nositi jaja i danjui obnoć, ljeti i zimi, a moguće i čitava ţivota, kojiponekad traje i do deset godina!

GDJE TERMITI BORAVE?

Mnogi ljudi ne prave razliku između termita imrava. Mada si termiti društveni kukci, ipak semnogo razlikuju od mrava. Termiti imaju zdepaststruk, obično svjetliju boju tijela i izvijena ticala iliantene.

Iako su termiti rasprostranjeni na više konti-nenata, većina ţivi u vlaţnim tropskim krajevima.

Obični termiti sebi prave termitnjak ili matičnjakebušeći rupe u drvetu, a hrane se drvetom u kojemţive. Izgrađuju hodnike i kanale u drvetu, kojenajčešće oblaţu ilovačom ili sličnim materi jalom. Nataj način odrţavaju potrebnu vlaţnost zraka uunutrašnjosti svog matičnjaka.

U tropskim krajevima mnoge vrste termita gradegnijezda. Neka gnijezda poprimaju oblik piramide ilibreţuljka koji se izdiţe iznad zemlje i po 7 metara iima i po 15 metara u presjeku. Druge vrste pravegnijezda različitih oblika na drveću, obično veličine košarkaške lopte. Takva gnijezda štite zajednicu

termita od ptica, guštera, pauka, pa čak i od mrava.Neke vrste afričkih termita izgrađuju gnijezda s„kišobra- nom“ iznad matičnjaka, kako bi se zaštitiliod kiše. Drugi oblici gnijezda uređeni su tako da se utermitnjaku odrţava potrebna temperatura.

Gradnja termitskih gnijezda i matičnjaka primjer je kako termiti grade, vođeni samo prirodnimnagonom. Ta gnijezda obično grade mlade radilice,koje su se rodile u jednoj takvoj zajednici. Teradilice-termiti nikad ranije nisu ţivjeli u gnijezdimaili matičnjacima svojih roditelja, niti su pak izgradnjuučinili kod drugih termita. Pa ipak, kad je matičnjakzavršen, on je u potpunosti identičan onom iz kojegasu se preselili „kralj44 i „kraljica** termita.

Termite moţemo podijeliti u tri osnovne skupine:prvi grade svoje matičnjake u drveću, drugi buše ukamenu, a treći izgrađuju podzemne termitnjakekako bi dospjeli do korijenja većeg drveća.

POSTOJE LI MRAVI-OSVAJAĈI?

Mravi spadaju u red najčudnijih i najzanimljivijihţivotinja. Postoji više od 3.500 vrsta mrava, arasprostranjeni su gotovo posvuda po svijetu.

Svi su mravi vrlo nalik drugim mravima i razlikujuse jedni od drugih često samo po svojoj veličini. Imamrava koji nisu veći od dva milimetra. ali ih imadugačkih i preko pet centimetara Svi ţive uzajednicama, ali su razlike u načinima njihovih ţivotai u navikama goleme.

Najzanimljivija vrsta mrava nedvojbeno sumravi-osvajači. Oni jedu i ţiva bića! U Africi postoji

jedna vrsta mrava (Anomma a ure us) koji su nazvani„ţivi valjak*4. Oni nadiru u pravim vojskama,sastavljenim od više tisuća jedinki. Ubijaju i proţdirusve što im se ispopriječi na putu.

Zacijelo se već pitate: „Kako jedan tako malikukac, kao što je mrav, moţe ubijati i proţdira- ti svešto mu se nađe na putu?** Prije svega, mrava ima natisuće i tisuće, bezbroj. Kad mravi nadolaze, i najvećeţivotinje bjeţe. Ako se dogodi da se neki stvor ipak nespasi bjekstvom — svršeno je! Vojskazapadnoafrićkih ţutih mrava će ga ubiti i potomproţdrti, bio taj stvor obična muha. krokodil iliranjeni lav!

Postoji jedna vrsta mrava koja napada samomanja bića. Dali su im ime ,,mravi-legionari“. Ţiveisključivo na američkom kontinentu. Gmi- ţu uformaciji od po tisuću mrava u jednom redu. Kad oninadolaze, narod u Meksiku bjeţi iz svojih kuća. Tavojska mravi pojede sve na što naiđe: „bubašvabe4,pacove, miševe, guštere, sve što onečišćuje ljudskedomove. Kad najezda mravi prođe, ljudi se vraćajusvojim kućama, potpuno očišćenim od raznovrsnegamadi i štetočina!

Je li vam poznato i to da postoje mravi koji drţerobove? To su tzv. amazonski mravi, mrko- crveneboje. U društvenoj zajednici tih mrava vojnici su svimravi-radilice, koji se zbog svoga

8/10/2019 100 zato


MKA VI-OSVAJA I

118

„poziva" ne mogu baviti pronalaţenjem i skupljanjemhrane, niti voditi brigu o podmlatku. Zbog toga odlazeu osvajačke pohode i poroblju- ju druge mrave,

kojima potom stavljaju u zadatak sve te poslove. Ti mravi najčešće napadaju gnijezda jedne

vrste manjih mrava crne boje. I čim te mravinjakeporobe, odmah prenesu njihove ličinke i kukuljice usvoj mravinjak. A kad se u mravinjaku izlegu novi

mravi, oni će raditi u zajednici amazonskih mravabaš kao pravi robovi.

IMA LI STONOGA ZAISTA STOTINU NOGU?

Jeste li nekad prevrnuli splošteni kamen ili komadistrunjena panja i ugledali omanju ţivotinju nalik naglistu kako brzo bjeţi od svjetlosti? Vjerojatno je tobila stonoga.

Naravno, niste stigli prebrojiti sve njene noge iuvjeriti se da ih zaista ima stotinu! Neke vrstestonoga zaista imaju točno stotinu nogu. Neke čak iviše. Ali zato ima stonoga i sa samo tridesetak nogu.

Premda nam se čini prilično čudno da neko ţivobiće moţe imati toliki broj nogu. takve ţivotinje nisutoliko rijetke u prirodi. Postoji čitava jedna skupinaţivotinja — stručno nazvana Mvriapoda — ţivotinje svelikim brojem nogu — u koju spadaju ne samostonoge, nego i one koje imaju i po tisuću nogu. I takostonoga nije pravi prvak među ţivotinjama s velikimbrojem nogu. Osim toga, stonoga spada u najstarijeţivotinje koje su se do danas odrţale. Shodnoznanstvenim podacima, ţivotinje sa stotinu i tisućunogu postoje već mnogo milijuna godina!

Dok neka ljudska bića jedva uspijevaju ne

spotaknuti se. mada imaju samo dvije noge, stonogas lakoćom upravlja sa svojih stotinu ili čak više nogu.Noge stonoge izrastaju u parovima, i to svaki parnogu izrasta iz određenog dijela trupa stonoge, inačeravnog i s mnogo zglobova.

U predjelu stonogine glave nalaze se dva poduţaticala i dva zuba puna otrova. Za čovjeka je neškodljivotrov većine stonoga. ali u tropskim predjelimapostoje neke vrste, čija je duţina preko dvadesetcentimetara, a njihov ujed moţe biti ozbiljan.Dokazano je da takve stonoge ujedom ubijaju omanjeptice!

Stonoge se razvijaju iz jaja koja se polaţu naotvorenom prostoru. Neke vrste se izlegnu odmah spunim brojem nogu. Neke se pak vrste rode samo sasedam pari nogu i novi par nogu dobivaju svaki putkad mijenjaju koţu. dok sasvim ne odrastu. Upotragu za hranom stonoge izlaze samo noću. a prekodana se skrivaju, duboko uvučene ispod kore drveća.

ŠTO SU

Drugo ime za ušenke je biljna uš ili rilićar. To sukukci zelenkaste ili smeđe boje; najveći su dugi jedvašest milimetara.

Mnoţe se nevjerojatno brzo, te bi. da nemaju

UŠENCI?

prirodne neprijatelje, proţdrli cjelokupnu vegetacijunašeg planeta.

Ušenci ţive na lišću, korijenju, mladim stabljikama ipeteljkama gotovo svih vrsta biljaka.

STONOGAMNOGO NOGA STONOGA-MOKRICA

8/10/2019 100 zato


119

Najčešće nanose goleme štete voćkama, cvijeću,povrću i ţitaricama. Imaju neobično snaţna usta,surlice poput kljuna koje strše iz njihovih malenihglava. Tim svojim oruđem probadaju površinu listovada bi isisale njihov sok. pa lišće vene i biljka ubrzougiba.

Najzanimljivije je da neki od ovih kukaca sluţemravima kao „mravlje krave**. Mravi ih mogu„musti**, baš kao što ljudi muzu krave. Ušenciproizvode u svom organizmu slatku tekućinunazvanu ..medena rosa“. Mravi uţivaju u toj tekućini.

Zbog toga mravi hvataju ušenke, odnose ih u svojemravinjake i brinu se o njima kao što se

poljoprivrednici staraju o svojim kravama. Kad ihprenesu u mravinjake, opskrbljuju ih sdostatnim količinama mladih biljčica, listova i izdanaka kojima se hrane i briţljivo ih štite od svakeopasnosti. Kad se neki mrav „zaţeli** pomusti svoju„kravicu**, on je samo paţljivo i njeţno dotaknesvojim štipaljkama po bokovima. I čim počnu curitiprve sitne kapi „medene rose**, mrav se slatko napijete tekućine.

Kako, međutim, čovjek nije zainteresiran da ovikukci opstanu, biljke se često zaprašuju različitimkemikalijama koje ubijaju ušenke. Također ihuništavaju i vrapci i ptice pjevačice.

JE LI ŢIŢAK ŠTETOĈINA?

Posvuda oko nas neprestance traje čovjekovaborba sa svijetom kukaca. Neki kukci su samoneprijatni i dosadni. Drugi raznose razne bolesti, atreći provode čitav ţivot u uništavanju mnogo čega

što čovjek pokušava uzgajiti ili stvoriti.

debeljuškaste i bijele. I ličinke i odrasli imaju dobartek i hrane se biljnom hranom.

Međutim, samo proţdrljivošću ili mnogobroj-nošću ne moţe se objasniti njihovo veliko šteto-činstvo. Pravo objašnjenje je ovo: ti kukci napadajunajvaţnije i najosjetljivije dijelove biljke

Ako postoji obitelj kukaca bez koje čovjek moţe,onda je to svakako obitelj ţiţaka. Kolikogod je ţiţakpredstavnik jedne podskupine kukaca. on je ipakpredstavnik velike obitelji koja obuhvaća više od35.000 raznih vrsta kukaca, a vjeruje se da postojibarem nekoliko puta veći broj vrsta koje čovjek tektreba otkriti i svrstati u skupine!

Ţiţci su različiti po veličini, obliku i boji. Obično sumaleni i mogu se raspo znati po surlastim ili

bodljikavim iz bočinama na glavi. Na kraju tihizboćenih dijelova nalaze im se usta. Takve bodlje supotrebne njihovim ţenkama za kopanje ili bušenjerupa za smještaj jaja što će ih polagati. Njihoveličinke su obično

— pupoljke, plodove, sjemenje, one krajeve biljakakoji još trebaju rasti i ţiva tkiva pod korom. A kad tikukci obave svoj posao, biljka je potpuno spremna zauginuće.

Ţitni ţiţak uništava zrna kukuruza, pšenice i ječma. Taj ţiţak spada u red najvećih štetočina kojeuopće postoje. Riţin ţiţak uništava riţu i mnogedruge prehrambene proizvode.

Pamučni ţiţak, ili moljac, najveći je neprijateljuzgajivačima pamuka. U stanju je uništiti cjelokupanurod.

Moţete li zamisliti koliko štete mogu napravitičovječanstvu samo spomenute vrste ţiţaka? U tomslučaju, znajte da ti kukci predstavljaju čovjekoveljute neprijatelje.

8/10/2019 100 zato


U VODENIM PROSTRANSTVIMA

ĈUJU LI RIBE?

Idete li i vi, kad krenete u ribolov, na prstima doobale potoka i izbjegavate razgovor iz straha da seribe ne preplaše i ne pobjegnu? Kad bi vas ribe ćule,mogle bi se sakriti na neko sigurnije mjesto — jer ribeimaju uši i ćuju. Uši ribe su smještene u

unutrašnjosti ribljeg tijela, nisu vanjski dio tijela, kaou velikog broja ostalih ţivih biča.

Mnogi od nas drţe da ribe ţive i bez nekih funkcijaorganizma kojih rad inače smatramo neophodnim zaţivot. Moguće tako mislimo zbog toga što su ribeţivotinje hladne krvi. A moguće i zbog toga što nam jeribolov omiljena zabava i što ţelimo vjerovati kakoribe i ne znaju što se s njima događa. Međutim, i ribeimaju razvijen ţivčani sustav: ako ih mučimo, onepate. Ako ih povrijedimo, one i te kako osjećaju bol!

Ribe imaju vrlo razvijeno čulo dodira. Ukus i dodirosjećaju svojom koţom. Imaju i dva manja organa zamiris, smještena u nozdrvama koje se nalaze na glavi.

I pored toga što su ribe ţivotinje hladne krvi, ni onene mogu ţivjeti bez „goriva**, kao što ne moţemo nimi. I njihovo gorivo je, naravno, hrana. Unijeta hranaizgara u tijelu nbe i u svim njenim tkivima, što jojosigurava ţivot, rast i kretanje.

Krvotok nije samo sprovodmk unijete hrane dosvakog pa i najmanjeg organa, već i kisika, koji jeneophodan za „izgaranje" unijete hrane. Zato i srce uriba ima potpunu funkciju pumpe za odrţavanjepotrebne cirkulacije krvi.

Ribe. naravno, ţive u toliko različitim sredinamada se jedna vrsta riba po mnogo čemu razlikuje oddruge. Tako, na primjer, riba pluća- rica ima škrge ipluća za udisanje zraka! Ribe koje ţive u velikimdubinama su slijepe, ali zato na glavi imaju vrloosjetljiva ticala. Neke ribe ţive u slanim vodama,druge u slatkim. A ima i riba koje isključivo ţive nadnu oceana.

ŠTO SVE RIBE IMAJU?

Ponekad je teško povjerovati da ţiva bića, kojanam uopće nisu nalik, imaju organe slične našim,koji obavljaju sve funkcije kao i organi u čovjeka.Mnogi ljudi drţe da ribe, zbog toga što ţive u vodi i štopripadaju skupini ţivotinja hladne krvi, nemaju sveorgane, ili barem poneko ćulo.

Anatomija riba pokazuje da su one vrlo sličnetoplokrvnim ţivotinjama višeg stupnja. Mnogiznanstvenici drţe da je takva sličnost jasan dokaz da

je ţivot na zemlji nastao iz ţivota u vodi!

Sve ribe dišu i probavljaju hranu. Imaju ţivčanisustav i osjećaju bol. Ćulo dodira im je vrlo razvijeno.Ukus. kao i dodir, osjećaju koţom. Raspolaţu s dvamanja organa, čula mirisa, u nozdrvama smještenimna glavi. Imaju čak i uši, „interne**, jer su smješteneu unutrašnjosti tijela. Nemaju ušne organe razvijeneizvana. Riblje oči vrlo su slične očima svih ostalihkičmenjaka, samo su jednostavnijeg sastava.

Riba, znači, raspolaţe „sustavima" za obavljanje

raznih procesa, baš kao i čovjek. Pogledajmo, unajkraćim crtama, dva njena sustava — sustav zaprobavu i sustav krvne cirkulacije. Hrana kod ribenajprije prolazi kroz jednjak, u kojem su smještenestomaćne ţlijezde i gdje počinje probava. Proba vijenahrana zatim odlazi u crijeva, gdje se apsorbira u krv.Različite vrste riba, naravno, imaju i različiteprobavne sustave, što

8/10/2019 100 zato


MOZAK

121

ovisi o hrani sto je riba jede (od biljnih dijelova pa dodrugih riba).

I u ribe prehrana predstavlja isto što i za čovjeka:motornu snagu za odrţavanje ţivota, za rast ikretanje. Krvotok u riba također sluţi za prijenoshranjivih tvari i kisika do svakog organa u tijelu.Sama pumpa što upravlja protokom

nije ništa drugo nego srce. Smješteno je p<xiškrgama. malo iza njih. Ima tri ili četiri komore i radmu je ritmičan, baš kao i rad ljudskog srca.

Danas ţive na tisuće raznih vrsta riba. svakaprilagođena tipičnom načinu ţivota, ali s organima,čulima i sustavima kao što su naši.

8/10/2019 100 zato


12 2

KAKO SU NEKE RIBE DOBILE IME?

Da prvi put u ţivotu vidite ribu zlatni karaš i da zanju trebate izabrati ime, koje biste joj ime nadjenuli?Moguće čete opaziti kako njene ljuske blistaju nasuncu i sjaje se poput zlata, pa ćete je nazvati „zlatnariba*4? Eto, mnoge ribe su i dobile ime po nekoj svojojosobini ili izgledu.

Tako su na primjer morskog psa (ili ajkulu, kako

se još naziva) Grci nazvali Karckarios, a RimljaniCarcharus, što znači ..oštri zubi“. Zar vam morskoprase nije nalik na svinju? Ono je zbog toga,uostalom, i dobilo ime. Riba sabljarica dobila je toime zato što joj gornja vilica zaista liči na sablju ilimač. Riba poletuša, ili lastavica, nazvana je tako zatošto ,,leti“ iznad površine vode. Riba list plosnata je

poput lista, a njeno ime, Solea, znači ,,dno“. Ta riba,kao što nam je poznato, neprestance se nalazi ublizini morskog dna. Naziv haringa potječe odanglosaksonske riječi ,,Haring“, koja znači„mnoštvo*4; haringe se zaista uvijek kreću u velikim

jatima.Što je zanimljivo u vezi s lososom ili semgom?

Svakako način na koji ta riba preskače preprekeplivajući uzvodno. Njeno latinsko ime „Salmo44 znači„riba koja skače44! Morska riba igla ili iglica ţivi u

Jadranskom moru, a naziv je dobila po tome štosvojim uskim izduţenim tijelom i vilicama sa zubimau obliku dugačkog kljuna podsjeća na iglu.

ŠTO JEDU RIBE?

Ako idete u ribolov, vjerojatno ćete odmah reći daribe jedu sve i svašta, izuzev vašeg mamca! Dječaci

love ribu pomoću manje loptice tijesta stavljene naudicu. Drugi upotrebljavaju crve. Pastrva se lovi namuhe. Neke ribe će „zagristi44 samo ako na udicustavite komadić tijela drugih riba.

Postoji tisuću različitih vrsta riba. pa je naprostonemoguće opisati i navesti što sve ribe jedu. Borba zaopstanak u vodi je vrlo surova; zato su ribe naučileda se ne smije biti naročito izbirljiv.

Neke ribe se hrane isključivo biljnom hranom inipošto neće pojesti nešto što je ţivotinjskogporijekla. Većinu ribljeg svijeta, međutim, čine

grabljivice, što znači da se prehranjuju drugimribama ili morskim ţivotinjama i kukcima. Mnoge

ribe se naslađuju mekanim tijelima Ijuskara iliškoljki. I pored toga što u ribljem carstvu postoji veliki broj

različtih vrsta riba, zajedničke su im dvije osnovneodlike. Sve ribe imaju duguljasto, vretenasto tijelo,koje se prema repu sve više suţava, jer je to najboljioblik za brzo probijanje kroz vodu.

Većini riba rep sluţi kao izvor snage za kretanje, aupravljaju repom i perajama. Dišu pomoću škrga,kroz koje neprestance prolazi voda. prethodnounijeta kroz usta.

GDJE ŢIVE MORSKI PSI?

Postoji više od 150 različitih vrsta morskih pasa.Sve te vrste ţive u slanim vodama, osim jedne jedinevrste. U Centralnoj Americi ţivi jedna vrstaslatkovodnog morskog psa i to u jezeru Nikaragva.

Zapravo, morski psi i ne ţive na jednom mjestu, jer, lutajući za plijenom, prevaljuju stotinekilometara. Mnogi primjerci divovskih morskih pasaţive uglavnom na otvorenu moru, pri samoj površini.Postoje, međutim, i vrste koje nastanjuju većeoceanske dubine. Manji morski psi ţive obično ublizini obala i mogu se pronaći u svim toplim iumjerenim morima svijeta.

Mnogi vjeruju da su morski psi vrlo opasneţivotinje. Ipak, postoje neke vrste morskih pasa kojesu vrlo opasne po čovjeka, dok su druge bezopasne.

Tako su, primjerice, one vrste morskih pasa kojeprate brodove za vrijeme plovidbe potpunobezopasne, jer čekaju da im se s broda baci hrana.

Tih se morskih pasa ne plaše ni najmanje ribe! To se odnosi i na neke divovske vrste morskih

pasa, pod uvjetom da ih nitko ne napadne. Uzmimoza primjer kita-ajkulu. Ţivi u blizini Rta dobre nade.u Sredozemlju, Tihom oceanu i Karipskom moru svedo Floride. Taj divovski morski pas moţe biti dugačak

i preko 12 metara, a teţak više od 13 tona.Drugi predstavnik većih morskih pasa koji nije

opasan je sjeveroatlantski morski pas (Certo- hinusmaximus) ili atlanska psina. To je istodobno i najvećariba Sjeverne Amerike, jer dostiţe duţinu odnajmanje 13 metara. Najviše se voli izleţavati nasamoj površini i sunčati se. dok leđa djelimice izdigneiznad vode.

Najopasniji je bijeli morski pas. koji je ponekaddugačak i do 12 metara. On često napada čovjeka.

8/10/2019 100 zato


123

JE LI MEDUZA OPASNA?

Dogodi se ponekad, na velikim plaţama, da čuvarinarede srna da odmah izađu iz vode jer se pojavilaneka opasna vrsta uhatog klobuka (meduze), kakav

je. na primjer. ..portugalska krstarica". Kad boljepogledate meduzu, teško vam je povjerovati da bi onamogla biti toliko opasna.

Meduza izgleda kao izvmut duboki tanjur. Njezini

organi za probavu nalaze se ispod ..tanjura".

Probavni sustav završava se jednom cijevi, koja se

pruţa iz samog središta klobuka naniţe i na čijem sekraju nalaze usta. Meduzina ticala, koja vise s ivicaobrnutog „tanjura" (plašta), sluţe za skupljanjehrane, ali i za

8/10/2019 100 zato


12 4

plivanje, odnosno kretanje kroz vodu. Između ticalase nalaze ţivčani centri i organi za osjećaj.

Tanjurasti meduzin poklopac sazdan je od dvatanka sloja tkiva, između kojih se nalazi piktij- skamasa. Ako se meduza izvadi iz vode, brzo se osuši, jer98 posto sastava njena tijela čini voda.

Ako je meduza posve malena, ne mora biti sasvimopasna. Ali. kad je velika, priča je drukčija.Znanstvenici tvrde da postoje meduze čije tanjirasto

tijelo ima promjer od preko 3.5 metara, a njezinelovke dostiţu duţinu od preko 30 metara.

I kad bi vas lovke jedne meduze takvih

razmjera obgrlile, teško biste mogli disati, jer bi vasnjezin zagrljaj djelimice paralizirao. Predstavniknajveće poznate vrste klobuka, nazvan ..portugalskakrstarica4*, ubije i pojede za tili čas i najveću skušu. Ičovjeka je u stanju i te kako povrijediti. Na obalamaAustralije ţivi jedna vrsta meduze, tzv. „morskazolja‘ \ koja je usmrtila mnoge ljude.

Kod meduze su najopasnije njezine lovke. Nekelovke su bodljikave i probijaju tijelo ţrtve. Te bodlje

su u izravnoj vezi s otrovnim ţlijezdama, čiji otrovubija ili samo paralizira ţrtvu.

ŠTO JE TO SIPA?

Svatko tko u kući ima kanarinca, vjerojatno znadešto je to ..sipina kost“. Ona se daje kanarincima idrugim pticama koje se čuvaju u krletkama kako bikljucanjem ojačale svoje kljunove.

Osim ovoga što smo iznijeli, većina ljudi znade vrlomalo o sipi. Prije svega, sipa nije riba. već mekušac.Pripada kolu mekušaca, klasi „glavo- noţaca“, štoznači da je ..ţivotinja s nogama usađenim u glavu 44.A to ime je dato zbog poloţaja ručica, stopala ili lovkiizraslih oko usta. Već smo saznali da hobotnicapripada ovoj klasi mekušaca.

Sipa je ţivotinja u svakom slučaju vrijedna paţnje.Lagano i tiho pliva, sijekući vodu pokretima nizasvojih peraja koje su usađene u njezino

Sipa svoju ţrtvu čvrsto hvata prijanjalkama kojenalaze na krajevima ovih ručica i prinosi je nadohvpreostala četiri kraća para lovki. također opremljenprijanjalkama i poredanim oko njene glave. Sipa imkljun nalik na papaga- jev; ako je njezin plijen neškoljka ili neka druga ţivotinja tvrđih ljuštura, sito jednostavno razbije svojim snaţnim kljunom.

Ako sipa odluči pobjeći neprijatelju, ona to čiznenada i brzo se odbacuje unatrag, i to tako škroz jednu cijev, koju inače zovemo „sifon4* ili lijevaizbacuje snaţan mlaz vode. Ponekad, kad zaţneprijatelja obeshrabriti i osloboditi se gonjen

jednostavno zamuti vodu oblakom crnila, u svijepoznata kao ..sepija4*.

tijelo oblika štita. Ponekad u samom kretanju sipaispruţi prvi par svojih lovki ili ručica. A kad se nađe u

blizini plijena, na udaljenosti s koje moţe djelovati,sipa iznenada i brzo izbaci ta svoja dva para dugačkihručica iz kesica koje se nalaze na njenoj širokoj glavi,odmah iza ispupčenih i buljavih očiju.

Tu mastiljavu boju. ..sepiju44, upotrebljavaljudi; bogata je tamnim pigmentima. Sipino me

moţe se jesti osušeno, a „sipina kost44, koja zapravo očvrsnula ljuštura ispod sipine koţe. moposluţiti i za proizvodnju praha ko ji se stavlja u paza pranje zubi.

8/10/2019 100 zato


125

A LUPARI?

Ako sle ikad bili na moru i šetali onim dijelovimaobale gdje se nalaze lučki bedemi, stijene ililukobrani, bez sumnje ste opazili lupare. Zapravo,zapazili ste „školjke" koje su se nahvatale po kamenjuili stijenju, koje nisu ništa drugo već milijuniprimjeraka lupara. malih račića iz reda Ciripedia. Onisu zaštićeni čvrstim vapnenastim ljušturama, te

umnogome liče na sitne školjke.

povremeno usidriti samo da bi očistili vanjski diokorita broda od nametljivih lupara. Nekad su i mnogibrodori-kotolovci imali poteškoća i jedva su se vraćalisvojim kućama poslije dvogodišnjih krstarenja, jer suim vanjski dijelovi brodskih korita potpuno bilipokriveni lupari- ma. Ĉak i danas, u doba golemihprekooceanskih brodova, lupari stoje pomorske

tvrtke najmanje stotinu milijuna dolara godišnje,kako zbog

Ĉim se izlegnu, lupari slobodno plivaju unaokolo.Ali kad odrastu, prestaju se kretati. „Ukopa ju“ se.priljube uz nekakvu površinu koja im se učinipogodna i sasvim izgube moć kretanja.

Navika lupara da se čvrsto priljube uz nekupovršinu (a to čine milijuni jedinki istodobno)predstavlja golemu neprijatnost za čovjeka. Na-vedimo samo ovaj primjer: brodu opadne brzina

gotovo za polovicu samo zato što se po njegovojglatkoj vanjskoj površini trupa nalijepilo na tisućelupara! A u doba kad su brodovi bili mnogo manji oddanašnjih, lupari su predstavljali pravu opasnost jersu veoma oteţavali pravilno upravljanje brodićima iizazivali velika zakašnjenja u plovidbi.

Tako su se u svoje doba i morski gusari morali

gubitka vremena; tako i zbog oštećenja brodova idijelova njihovih strojeva.

Postoji mnogo različitih vrsta lupara, u kojespadaju i oni koji se radije doţivotno prilijepe zastijenje i kamenje nego za drvo ili ţeljezo. Kao što smoveć napomenuli, lupari jako podsjećaju na najmanjevrste rakova i račića kad se izlegnu i kad su u stanjukretati se unaokolo. Ali kad se jednom priljube i

učvrste za neku površinu, onda tu ostaju cijelog svogţivota! Ĉim se priljubi, lupar odmah počinje oko sebe

stvarati zaštitni oklop ili školjku, koja potpunoprekriva njegovo tjelešee. I otada ta ţivotinja pokreće

jedino svoje lovke ili „antene". Ima ukupno šest pantih sićušnih lovki koje pokreće unaokolo, kako binjima dohvatila najprimitivnije vodene organizmekojima se hrani.

KAKO RASTU MORSKI RAKOVI?

Morski rak privlači izuzetnu paţnju među ostalimvodenim stanovnicima. On spada u klasu ţivotinjapoznatih pod imenom Crustacea. što znači „ljuskari",čije je tijelo obavijeno tvrdom hitinskom ljušturom.Njihovi najbliţi srodnici su riječni rak, škamp ilikvarnerski rak i jastog.

Razlikujemo tri vrste morskih rakova. Najvećegčlana ove obitelji predstavlja američki morski rak,koji ţiri uzduţ atlantske obale od Labradora doSjeverne Karoline. Za njim dolazi po veličini evropskimorski rak, koji se nalazi na istočnim obalamaAtlantika. Najmanji član ove

LUPAH NA STIJENI

LUPAH NA DRVETU

8/10/2019 100 zato


12 6

obitelji, poznat kao afrički morski rak, ţivi samo u

područjima oko Rta dobre nade.Morski rak je zaštićen oklopom koji se sastoji od

tvrdih hitinskih tvorevina. Te su ljušture običnotamnozelene boje, ali poslije kuhanja postaju

jasnocrvene boje. Onaj dio ljušture koji prekrivaprednji dio tijela morskog raka, tj. ..samar*4,predstavlja najveći i najtvrđi dio sveukupnog oklopaOstali dio ljušture dijeli se na sedam segmenata iliprstenova, od kojih posljednji dio izrasta u rep.

Morski rak ima četiri para pokretljivih nogu. odkojih su na dva para umjesto stopala izrasle maleštipaljke. Ispred tih ekstremiteta razvijena su snaţnakliješta ili štipaljke. One morskom raku sluţe zahvatanje plijena i obranu. Jedna noţica, negdjepoznata kao ..malj4*, veća je i odebljala i sluţi raku zarazbijanje krkih predmeta. Druga noţica, nazvana„riblja kuka*4, naizgled slabija od prethodne,opremljena je nizom oštrih zubaca. Njome se morskirak sluţi da sčepa plijen što će ga pojesti ili da

napadne neprijatelja.Morski rakovi obično hodaju po dnu mora.odrţavajući ranoteţu vrhovima svojih nogu Kad

se uplaše, rakovi prave krupne skokove unatrag kroz

vodu; sposobni su povremeno skočiti unazad i čitavih7 ili 8 metara! Odbacuju se snaţnim trzajem svogrepa ţličastog oblika nadolje i unaprijed.

Ţenka morskog raka polaţe 5 do 100 tisuća jaja.

Nosi ih skoro čitavih deset mjeseci dobro priljepljenepod svojim repom. Ĉim se mladi izlegnu, majka ihodbacuje od sebe i otada počinje samostalni ţivotmladih morskih rakova.

Ako morski rak već ima oklop u obliku tvrdehitinske ljušture, kako onda moţe rasti? Jedno-stavno: odbacuje svoju ljušturu kad god je preraste.

To znači da cijelog ţivota odbacuje oklope. Samotijekom prve godine ţivota svoje oklope odbacuje 14do 17 puta. a kad posve poodraste. odbacuje svojuljušturu jednom godišnje.

Mladunčad morskih rakova pliva ispod samepovršine vode prvih 6 do 8 tjedana, za koje vrijemenajčešće postaju lak plijen drugim ţivotinjama. Akopreţivi to doba. mladi rak se spušta na dno mora i

nastani se. ne u dubinama, već u plićim dijelovima.

KAKVA JE MORSKA ZVJEZDAĈA?

Morska zvjezdača spada u red najzanimljivijihmorskih ţivotinja. Spomenimo i njezine čudnesrodnike — bodljikave morske jeţeve, morskekrastavce i zmijuljaste morske zvjezdače. Postoji višeod 6.000 ovakvih njezinih srodnika, koji su svi

svrstani u razred nazvan Echinodermata, što znači„bodljokošci". Sve vrste morskih zvjezdača i sva njeni bliţi i

dalji srodnici imaju veoma dobro razvijen ţivčani iprobavni sustav. Probavni sustav u morske zvjezdačeprostire se kroz svih pet krakova. Neki znanstvenicitvrde da morske zvjezdače valja podijeliti u triosnovne skupine. Prva skupina obuhvaća krhke

morske zvjezdače, kojima se slome dugački, zmijolikikraci kad se nađu u opasnosti. Ti krakovi mogu bitidugački

8/10/2019 100 zato


127

KESA ZA MLADUNĈAD

od 20 do 25 centimetara. U drugu skupinu bi spadaleperaste morske zvjezdače, čiji krakovi, kad morskezvijezde njima mašu, umnogome podsjećaju na malaperca. A treću skupinu čine

ţljebovi koji se završavaju prianjalkama. Njima semorska zvijezda sluţi za kretanje, ali su joj one iorgan za miris, odnosno njuh. Morske zvjezdače se nemogu brzo kretati ovim sićušnim

obične morske zvjezdače koje nisu duţe odpetnaestak centimetara.

Ĉvrsta i koţasta opna morske zvjezdače pokrivena je kratkim bodljama. U središtu njena tijela s objestrane, na gornjem i na trbušnom dijelu, nalaze sekruţne ispupćine u obliku dugmeta. To su otvoripomoću koj ih morske zvjezdače uvlače ili iz svogtijela izbacuju morsku vodu. Kruţne ispupčine sdonje, trbušne strane, predstavljaju usni otvor. Očisu im smještene na vrhovima krakova i dobro suzaštićeni bodljama.

S unutarnje strane svih krakova prostiru se

izraslinama — noţicama, ali ih zato mogu upotrijebitiza nešto mnogo vaţnije. Njima mogu drţati školjku

dok ne popusti i ne otvori se. a tada morska zvjezdačaizbaci svoj stomak kroz usta, opkoli stomakom svojplijen, zalijeva ga sokom za probavu i guta ga tek kadga djelimice svari.

Morska zvjezdača moţe jesti i jednostavnimunošenjem hrane u usta. Morske zvjezdače ima juveliku moć regeneracije (obnove) i nadoknađujupolomljene krakove. Iz jednog jedinog preostalogkraka mogu iznova izrasti svi ostali krakovi!

ŠTO JE TO MORSKI KONJIC?

Premda je morski konjic riba. on ne izgleda kaoriba. Glava mu je nalik glavi poni ja. Umjesto ljuski,cijelo mu je tijelo prekriveno košta- nim pločicama iroţastim bodljama. A rep mu je kao u zmije!

Morski konjic zaista nema mnogo sličnosti s

ribama. On jednostavno obavije svoj dugački rep okoneke morske biljke, da ga vodena struja ne odnese Akad zapliva, kreće se okomito kroz vodu, i to pomoću

jedne jedine peraje smještene na leđima. Usta morskog konjica završavaju se nekom

OKO MORSKA ZVIJEZDA OTVARAPUAVKE MORSKE ZVUEZDE UUŠTURU OSTRIGE

8/10/2019 100 zato


12 8

vrstom cjevasta kljuna kojim usisava hranu. Zarazliku od svih ostalih vrsta riba. ima jasno izraţenvrat i pokretljivu glavu koja i po drţanju sliči glavikonja i koja s trupom konjica čini gotovo pravi kut.

Najzanimljivije je kako se morski konjic brine osvojoj mladunčadi. Ţenka morskog konjica polaţe

jaja u široku torbu koja se nalazi ispod samogmuţjakova repa. I tako se otac, umjesto majke, brineo jajima sve dok se mladunčad ne izlegne. Ćak i

poslije toga, mladunčad ostaje u očevoj vrećici, svedok ne bude u stanju brinuti se o sebi.Morski konjici se mogu pronaći u gotovo svim

toplijim morima. Hrana im se uglavnom sastoji

od malih morskih ţivotinjica ili jata drugih riba.Morski konjic nikad neće pojesti uginulu ţivotinju.

Danas u svijetu postoji oko 50 vrsta morskihkonjica Po veličini su različiti, i dugi su od 5 do 30centimetara.

Morski konjici se mogu vidjeti isključivo tijekomljeta. Nitko za sada ništa ne zna o njihovu ţivotu zavrijeme zimskih dana!

Premda morski konjic ne raspolaţe s nekim

naročitim sredstvima za obranu od neprijatelja, ipak je posve siguran od nečijeg napada. Stječe se dojamda druge ribe koje ţive u moru nisu baš mnogoraspoloţene da napadnu ili proţderu morskogkonjica!

KAKO SE KREĆE

Hobotnica pripada klasi ţivotinja koje naziva-mo „glavonošci". što znači da im je glavaistodobno i oslonac za stopalo jer od nje polazedugački krakovi, nalik na ruke. koji izrastaju u

HOBOTNICA?

predijelu usnog otvora. Hobotnica ima osam takvihkrakova, po čemu je i dobila svoje ime (oktopod).

Mada spada u klasu ţivotinja koje čine car-

8/10/2019 100 zato


129

stvo mekušaca, hobotnica se posve razlikuje od puţevai ostriga, koji su također mekušci. Najbliţi su jojsrodnici liganj i sipa.

Ni jedan od pripadnika vrsta hobotnice nemaljušturu. Jedino imaju mekan zaštitni plašt koji imprekriva tijelo. Krakovi su im dugački i vrlo pokretljivi,s čitavim nizom prianjalki s donje strane. Zbog toga sehobotnica moţe čvrsto pripiti uza sve što uhvati.

Na svom leđnom dijelu hobotnica ima neku vrstu

lijevka „sifonastog** oblika (oblika boce za soda-vodu).Voda ulazi u taj lijevak, a hobotnica iz te vode odvajakisik, kao što to čine i ribe. Usisni lijevak sluţihobotnici i da se hitro kreće. Hobotnica istisne vodu izlijevka vrlo snaţno, tako da se brzo, poput munje,odbaci unatrag. Na taj način hitro umakne neprijateljukoji mu

se iznenada pribliţio i spriječio ga da otpuzi do nekešuplje stijene pomoću svojih osaiVi krakova.

Dok hobotnica miruje, krakovi su joj rasprostrti popovršini gdje se zaustavila. Čim se neki neprijateljpribliţi, hobotnica će'odmah ili pobjeći ili zgrabitineprijatelja i čvrsto ga obgrliti. Kad se nade uopasnosti, hobotnica će ispustiti „zaštitni zastor4* ibrzo umaći. Naime, hpbotnica moţe izbaciti iz jednekese, smještene ii donjem dijelu leđa, tamnu

mastiljavu tekućinu koja potpuno zamuti vodu oko njei njezina neprijatelja.Napominjemo još da hobotnica lnoţe mijenjati boju

— od crvene u sivu, ţutu, tamnu i tamno- zelenu — kako bi se prilagodila boji svog okoliša.

ĈIME SE HRANI HOBOTNICA?

Ako ikad pod vodom naletite na hobotnicu,najpametnije će biti da se odmah udaljite. Madahobotnice nisu toliko opasne koliko izgledaju ili

koliko se priča, one ipak mogu biti vrlo nepri jatne.

snaţnim vilicama kidala komad po komad. Kad jehobotnica gladna, prestaje svaka izbirljivost. Ţderesve na što naiđe \ što moţe uloviti!

Hobotnicu vrlo neobičnom čine njezini dugačkikrakovi, koji su stalno u pokretu. Na leđima

Hobotnica ima dvije vrlo snaţne vilice, kojeizgledaju kao kljun papagaja. Svojim snaţnimvilicama hobotnica moţe bolno ujesti i istodobnoubrizgnuti svoj otrov.

Sasvim prirodno, ta otrovna tekućina što je luči ite kako pomaţe hobotnici u pribavljanju hrane. Tako

je. na primjer, hobotnica u stanju brzo onesposobitiraka i tako ga lako pojesti. Rakovi, ribe i ostalemorske ţivotinje predstavljaju hobotičinu uobičajenuhranu. Svoje ţrtve hobotnica hvata pomoću usisnihprianjalki (otvora) na dugim kracima, da bi ih potom

ima kanal u obliku „sifona*4, odakle moţe izbacivativodu snaţnim mlazevima. Ti mu mlazevi pomaţu dase vrlo brzo kreće unatrag.

Krakovi hobotnice su dugi i vrlo pokretljivi iobnašaju funkciju ruke. Ima ih ukupno osam. Nanjima je čitav niz usisnih prianjalki s donje strane.

Tim prianjalkama hobotnica ščepa plijen i čvrsto gasteţe.

Znate li da su još stari Grci i Rimljani lovili i jelihobotnice? Drţalo se da je hobotnica velikaposlastica. Ćak i danas. Grci, Talijani i Kinezi suţitkom jedu osušenu ili drukčije pripremljenuhobotnicu.

8/10/2019 100 zato


13 0

ŠTO SU LIGNJI?

U doba kad je Columbo plovio morima i oceanima,kruţile su priče o dugorukim morskim čudovištimakoja su iznenada izranjala na samu površinu vode ipotapala brodove, a mornare povlačila u dubineoceana. Te su priče čista izmišljotina. Nikad nisupostojala takva čudovišta, već su takve priče širilimornari koji su, za vrijeme dugih plovdibi, morali

viđati i divovske hobotnice i lignje. Obje spomenute ţivotinje spadaju u mekušce. i to

u klasu ,,glavonoţaea“. Ime su dobile zbog toga što imse stopalo račva u dugačke krakove, nalik na ruke,koji im rastu oko glave.

Prava predstavnica lignja ima dugačko i vitkotijelo, koje se završava trokutastom perajom, kraću,četvrtastu glavu s jako razvijenim očnim jabučicama,i deset ručica ili krakova. Na samom kraju tihkrakova poredane su u pravilnom redu prianjalke.pojačane otpornim roţanim prstenovima. Dva krakasu obvezatno mnogo duţa i mnogo elastičnija od svihostalih krakova. Prianjalke ili usisni otvori na samimkrajevima predstavljaju neku vrstu ,,ruke“ ovogstvorenja.

liganj ne izgrieka svojom roţatom vilicofn, smje-štenom oko usnog otvora, u samoj sredini kruga izkojeg izrastaju kraci.

Duboko pod plastom, ili koţota, nalazi sevapnenasta izraslina koja je vrlo slična ljušturi. Ta jeizraslina zamijenila pravu ljušturu, čvrst oklop što ga

je liganj vjerojatno imao. Inače, postoji veći broj

različitih, vrsta lignja, od kojih jedna vrsta, tzv.divovski liganj. svakako predstavlja najvećegbeskičmenjaka na svijetu. Neki primjerci togdivovskog lignja, koji su pronađeni u SjevernomAtlantiku, bili su dugački i do 16 metara, uključujućii krakove. Druga vrsta lignja, koja također spada uskupinu divovskih liganja, obično dosiţe duţinu odoko 2,5 metara.

Liganj, baš kao i hobotnica i sipa, ima sposo- bostispuštanja tekućine koja je nalik mastilu; od nje sezamuti voda u okolišu u kojem se nalazi liganj.Zanimljivu podvrstu lignja predstavlja tzv.„fosforocentni" liganj ili „svjetlucavi** liganj, kojiispušta svjetlost. Svjetlosni organi tog lignjasmješteni su na samom plaštu, po kracima, u

prostoru plašta, čak i oko očiju. Kad

Dva najduţa kraka sluţe za hvatanje plijena.Preostalih osam krakova sluţe za prijenos hrane dousnog otvora, ili da pridrţe plijen dok ga

ih čovjek promatra po noći. izgledaju prekrasnoDruga vrsta lignja, zvana „leteći liganj**, moţeskakati iznad površine vode.

8/10/2019 100 zato


131

JE LI MORSKI LIST RIBA?

Među više od 500 različitih vrsta plosnatih riba,nalaze se i morski list (Solea solea), iverak. konjski

jezik, obliš i dr. Tijela tih riba su ravna, plosnatapoput tave; one leţe ili plivaju okrenute samo na

jednu stranu, i na samom vrhu glave imaju oči. Prije mnogo tisuća godina ribe plosnatice se nisu

kretale, nego su mirovale izvrnute samo na jednustranu svojih plosnatih tijela. Ako bi se i kretale,kretale su se uspravno, zbog čega su ih sve ostaleribe lako uočavale i neprijatelji su ih počeli tamaniti.Zato su se neke vrste plosnatica počele kretati, uvijekokrenute na jednu stranu.pa su se vremenom sve vrste iveraka također počele

kretati. To je. međutim, stvorilo sasvim nov problem u

ţivotu plosnatica. Taj poloţaj je značio da je ribi jednooko u mulju, a da joj se usta nalaze pod lošim kutem.

Tisućama godina su ove ribe pokušavale uskladitipoloţaj oka i usta, te se oko postupno pomicalo

prema vrhu glave i konačno se smjestilo na samomvrhu.Najneobičnija pojava je da iverci i danas prolaze

kroz ove preobraţaje. Ponavlja se čitav procesopisane evolucije za ţivota jedne plosnatice — njenooko se kreće ka vrhu glave sve dok se konačno nezaustavi na samom vrhu.

ŠTO JE ELEKTRIĈNA JEGULJA?

Električna jegulja je pripadnik skupine električnihriba. To su ribe koje svoje ţrtve hvataju, ili se brane

od neprijatelja, puštanjem električnih udara. Bliskesu srodnice i sasvim slične ostalim ribama i jedina jerazlika njihova sposobnost stvaranja i ispuštanjaelektrične udare. Znanstvenicima ni do danas nijepošlo za rukom objasniti podrijetlo i sposobnoststvaranja elektriciteta u ovih riba.

Najopasniji predstavnik vrste električnih riba jeelektrična jegulja, koja ţivi u vodama Juţne Amerike.Ponekad je zovu i „brazilska električna jegulja**. Tozmijoliko cmkasto stvorenje je stanovnik rijeka kojese uljevaju u rijeke Amazonu i Orinoko. Po duţininaraste i do 2 metra, pa i više. Udarom svog repa, ukojem su smješteni organi za proizvodnju električnestru je, moţe ošamutiti ţivotinju veliku kao konj.Zabiljeţeni su slučajevi da su od električnih udaraove ribe ljudi ostajali paralizirani i po nekoliko sati!

Drugi predstavnik skupine električnih riba jeelektrični som, koji ponekad dosiţe duţinu oko 1,25

metara i ţivi u svim većim rijekama tropskog pojasaafričkog kontinenta. Treća u ovoj skupini bila bi električna raţa,

ponegdje zvana „torpedo**, koja ţivi u svim toplijimmorima, uglavnom u velikim dubinama blizu obala.Neki predstavnici ove obitelji nastanjuju vodeAtlantskog oceana i mogu izrasti i 1,5 metara uduţinu i dostići teţinu od 100 kilograma.

Električna raţa je tamna po gornjem dijelu tijela, asvijetle je boje po trbuhu. Tijelo joj je zaobljeno iglatko i opremljeno vrlo snaţnim repom. Njeziniorgani za stvaranje električnog punjenja nalaze seizmeđu glave i škrga. Eksperimenti s ovom nborn supokazali da se njeno električno punjenje moţe„isprazniti**, a obnavlja se tek pošto se riba najede iodmori.

GDJE SE MRLJESTE JEGULJE?

Jedno od najčudnijih ţivih bića svakako jedugačka, ljigava riba. čije tijelo ima zmijolik oblik ikoja se zove jegulja.

Kad biste obiljeţili jednu jegulju i pratili njezinput, utvrdili biste da u raznim vremenskimrazmacima prelazi plivajući na stotine kilometaravodama oceana, da grabi uzvodno rijekom ili se izvija

i koprca vijugajući preko vlaţne trave na kopnuhitajući prema mjestu kome je vodi njezin instinkt,prema mjestu gdje će pronaći obilje hrane.

Svaka jegulja koju ljudi ulove u Evropi ili Americi,čak i ona uhvaćena u potoku daleko na kopnu,izlegla se iz jednog od pribliţno 20 milijuna jaja koja

je poloţila njena mati-jegulja na dubini od 200 do300 metara, negdje u vodenim prostranstvimaAtlantskog oceana u blizini Bermudskih otoka!

Obična jegulja, tamnomrke boje, ima glatku i

debelu koţu, a najčešće je bez ljuski. Tek nedavno su ljudi saznali o podrijetlu mladih

jegulja, ili „jeguljica**, kako ih negdje još

8/10/2019 100 zato


13 2

JEGUUA

JRUUiat, MLADUN AD

zovu. Danas je sasvim poznato da se jegulje najprijepojavljuju kao prozirna tjelešca ispod same površineoceanskih voda. Poslije duţeg vremena jegulje gubetaj staklasti oblik, i to postupno, i dobivaju obrisekakvi krase odraslu jegulju. I upravo u doba togprerastanja iz jednog u drugo stanje, odvoje semilijuni jegulja- -mladica i zaplivaju u pravcuEvrope.

Međutim, jegulje ne zalaze u tokove evropskihrijeka sve dok ne uđu u svoju treću godinu ţivota.Drugi pak dio mladih jegulja u doba njihovapreobraţaja zapliva u pravcu Amerike i po istekuprve godine ţivota ulazi u tekuće vode.

Pošto provedu četiri do dvanaest godina u tekućimvodama, za koje vrijeme porastu i do duţine od 60centimetara ili pak do čitavog metra, sve odrasle

jegulje silaze niz tokove rijeka da se više nikad i nevrate. Otplivaju sve do Bermudskog otočja,razmnoţavaju se u dubinama oceana i potom umiru!

Lov na jegulje se obično zbiva u doba kad jeguljesilaze nizvodno, što znači od početka srpnja pa sve dolistopada — ponekad i nešto kasnije — znači, prinjihovu povratku u područ ja Bermudskih otoka.Godišnji ulov jegulja samo u području Atlantikadosiţe milijun kilograma.

KAKO SU POSTALE ZLATNE RIBICE?

Predak zlatne ribice nije nitko drugi nego šaran. U jezerima i rijekama Kine i Japana ima mnogo šaranamaslinastosive boje, i od njega se dalje razvijalazlatna ribica.

Vjekovima su Kinezi uzgajali zlatne ribice, a u Japanu se zlatne ribice uzgajaju već preko 400godina. Evropi je zlatna ribica bila potpunonepoznata sve do otprilike 200 godina, kad jenekoliko zlatnih ribica poklonjeno gospođi Pom-padur. prijateljici francuskog kralja Luja XV. Pošto jemadam Pompadur bila prva dama tadašnjeg svijeta,

zlatne ribice su postale „posljednji modni krik“ uEvropi.Zlatna ribica ima različitu duţinu, počam od 4 pa

do gotovo 30 centimetara. Obična zlatna ribica,„lepezica", „kometa**, „nimfa", „velur", „lavica" — tosu vrste koje se najviše uzgajaju u Evropi i Americi.

Obična zlatna ribica ima tanko tijelo i nešto kraćeperaje. Lepezara je kratkog, malo debljeg tijela, imaperaje i rep izračvan iz dva dijela. Nimfa je nalik nakomet, ali je po duţini kraća i oblija.

Sve se te ribice mogu čuvati u akvariju, pa ih stogamilijuni ljudi drţe po svojim stanovima. Ukoliko i viţelite u svom domu imati zlatnu ribicu, morate znatikako je njegovati.

Opuštanje donjih peraja kod zlatne ribice znak jeda niste osigurali dobre uvjete u akvariju. Cesta jepojava da zlatne ribice dobiju gljivična oboljenja Što

ih uzrokuju neki biljni paraziti. Neka vrsta bijelepjene pojavljuje se na perajama i širi se po tijelu ribe.Ako se dogodi da zahvati i škrge, zlatna ribica nemoţe disati, pa brzo ugiba.

Spomenuta bolest se liječi kupanjem ribice u

8/10/2019 100 zato


133

slanoj vodi, što doprinosi ne samo popravljanjuuvjeta u akvariju već i ispravljanju peraja u ribice.Dostatno je uliti ţličicu soli na 4.5 litara vode istetemperature koja je i u akvariju i omogućiti zlatnojribici da dnevno boravi u takvoj vodi tridesetakminuta. To znači da zlatnu ribicu valja prenijeti uposebnu posudu sa spomenutim rastvorom; ne

zaboravite pri tomu prostoriju malo zamračiti. Za to vrijeme čitav akvarij i sve biljčice u njemu

valja isprati slabim rastvorom kalijevapermanganata, potom ga isprati čistom vodom inaliti svjeţu vodu. Poslije dva-tri dana vaša zlatnaribica će se sasvim povratiti.

ŠTO JEDU ŠKOLJKE?

Volite li jesti školjke? Mnogi ljudi potpuno izgubevolju za jelom pri samoj pomisli na njih. I tako jesvakako moralo biti tisućama godina. Nitko valjda uEvropi nije dolazio na pomisao da ih jede. sve dootkrića Amerike; tek tada se saznalo da Indijanci stekom jedu razne mekušce!

Školjke, kao i ostali mekušci, imaju mekano isluzavo tjelešce, bez kostiju, koje je zaštićeno dvjemavapnenastim ljušturama. Te dvije ljušture zaštićujumekušca na taj način što njegovo tijelo zatvore kao

što korice zatvaraju knjigu. Prema tomu jesu liizduţena oblika i imaju mekan zaštitni plašt ili suokrugli, zaštićeni čvrstim oklopom, mekušce dijelimona dvije kategorije.

Mekušci mekana ili opnasta plašta ţive posebnimţivotom u mulju, na dnu oceana. Jednostavno seutisnu u mulj jednim svojim krajem, otprilike onakokako stoje knjige sloţene na polici. Gornji dio tihţivotinja je šiljatiji. Kad im se ukloni mekani zaštitniplašt, iz njih odmah izbije dugačak „sifonasti44 dio,koji jednostavno nazivamo ,,vrat“. Kroz taj

„sifonasti44 dio iz kućice mekušca izbacuje se vodakad se zbog nekog udara ili dodira mekušac uvukaounutra i zatvorio u svoju ljušturu.

Mekušci tvniog zaštitnog oklopa su daleko veći.Obično se nalaze u vodoravnom poloţaju na dnumora, ali uvijek u blizini obale, više- - manje ukopaniu pijesku ili mulju. Posve mladi pripadnici ove vrstemekušaca, koji se upotrebljavaju kao hrana, dobilisu nadimak „bezvra- ti“ mekušci, a maleni oblicinazivaju se ponegdje ..kamenim trešnjama14.

Što školjke zapravo jedu? Njihova hrana se sastojiod najsitnijih i najprimitivnijih oblika ţivih bića kojase nalaze u moru. Školjke, ovisno o vrsti, uvlače tehranljive čestice iz vode u svoju plaštanu šupljinuizmeđu plaštanih članaka koji luče dvodjelnuljušturu.

Najveća od svih školjki, tzv. divovska školjka, imaoklop čija teţina moţe iznositi između 200 i 250kilograma. Ţivi isključivo u koralmm sprudovimaIndonezije.

KAKO ŠKOLJKE PRAVE BISERE?

Prije otprilike 4.000 godina, jedan kineski ribar, dabi utaţio glad, odlučio je otvoriti nekoliko morskihškoljki, i tako je vjerojatno postao prvi čovjek koji jeotkrio bisere!

Biseri su sazdani od potpuno iste sedefaste tvariod koje se sastoji unutarnja podloga ili „postava44 školjke — ostrige. Ostrigino tijelo je vrlo njeţno; da biga zaštitila od ozljeda, ona luči tekućinu koja je istogsastava kao biser i s tom tekućinom oblaţeunutrašnjost svoje zaštitne ljušture o koju senaslanja tijelom.

Ĉim u unutrašnjost jedne školjke upadne neštošto njeno tijelo moţe ozlijediti, na primjer zrncepijeska, ostriga ga odmah oblaţe s nekoliko slojevasedefaste tvari kojom oblaţe i unutrašnjost svojeljušture, pa zalutalo zrno pijeska postaje biser!

Kad se sve to odigrava sasvim prirodno, biser moţebiti savršeno oblikovan. Ĉovjek je, međutim,pronašao način kako da pomogne ostrigi u stvaranjubisera: potrebno je samo ubaciti fino zrnce pijeska ili

komadić sedefa u ostrigu. Poslije dvije ili tri godine,kad ostrigu izvadi iz vode i otvori je, iz nje vadi pravibiser. Taj se postupak zove ..uzgoj bisera44, i običnone donosi tako savršene bisere kao što su prirodni.

U Japanu su, međutim, pronašli način proi-zvodnje savršenih oblika „uzgojenih bisera44. Tvar štopodstiče ostrigu na stvaranje bisera ubrizgava seneposredno u ostrigino tijelo. To je vrlo osjetljiva idelikatna kiruska intervencija, koja zahtijeva krajnjupaţnju i vještinu, jer se tijelo ostrige ne smije ninajmanje ozlijediti.

Najveći biser koji je do danas pronađen bio jedugačak oko 5 centimetara, s obujmom od preko 10centimetara! Poznato je da su pravi biseri vrloskupocjeni, pa se mnogi ljudi zadovoljavajukupovinom laţnih bisera. Francuzi raspolaţutehnikom za proizvodnju lijepog umjetnog biše ra:probuđene staklene bisere oblaţu tvari dobi venomod svijetlih ljuski nekih riba, a unutra šnjosti biseraispune voskom.

8/10/2019 100 zato


13 4

KAKO SE MNOŢE OSTRIGE?

Kad se zagledate u otvorenu ostrigu, čini vam sekao masa bez oblika. Pa ipak, to je sloţeno biće, kojeima usta, Škrge, stomak, jetru, utrobu, srce.

Ima preko stotinu različitih ostriga. Međusobno serazlikuju po veličini, obliku, ponašanju i ukusu.Opća im je odlika da se vrlo brzo mnoţe. Ikruizbacuju pet ili šest puta tijekom jedne sezone.

Ţenka ostrige je u stanju tijekom samo jednesezone izbaciti i do pola bilijuna jaja, od kojih sesamo određeni, vrlo mali postotak izlegne. Mladeostrige se sasvim razlikuju od odraslih. Po oblikupodsjećaju na kesu ili torbicu optočenu finim

lelujavim dlačicama oko usnog otvora. Te dlačickasnije otpadaju kad ostriga naraste tijekom godindo veličine otprilike 2,5 do 3 centimetra u promjeru

Dotada je mlada ostriga bila pričvršćena za nek

stijenu ili okačena o kakav drugi podvodni predmeMladunčad ostriga koja se otisne u vodu proţdirusame odrasle ostrige i ostale ribe. Cak i odrasostrige mogu postati plijen drugih srodnika, koji senarodu zovu ..svrdla- ri“. ..Svrdlan'‘ poput svrdbuše rupe kroz zaštitne ljušture ostriga i otudizvlače mekane dijelove.

ŠTO SU PRAŢIVOTINJE?

Kad biste iz neke bare uzeli ţličicu vode i stavili jepod mikroskop, vidjeli biste milijune sitnih ţivotinjakako vrve po vodi! To su praţi- votinje i onepredstavljaju najjednostavnije ţivotinje za kojeznamo, jer se sastoje samo od jedne jedine stanice.

Sve praţivotinje ţive u vodi ili na vlaţnimmjestima. Znanstvenici ih vrlo paţljivo proučavaju,

jer, iako imaju samo jednu stanicu, ta stanica obavljasve zadatke potrebne za odrţavanje ţivota! Moţe lovitihranu i jesti, probavlja je i pretvara u ţivu tvar. Moţedisati, izgarati hranu i izbacivati nepotrebnesastojke. Moţe se i razmnoţavati.

Praţivotinje se razmnoţavaju diobom, pri čemusvaka polovica stanice postaje cijela nova ţivotinja, ili„pupanjem44, pri čemu se pupoljci odvajaju i stvarajuodvojene ţivotinje.

Postoji preko 15.000 različitih tipova praţivo-

tinja. pa su ih znanstvenici podijelili u podskupine iliklase. Dvije glavne klase se zovu „rizo- pode"(korjenonošci) i „infuzoriji44 (naljevnjaci).

Korjenonošci imaju „laţnu noţicu44, koja seizbacuje u raznim pravcima, a moţe se i uvući utijelo. U zanimljive redove ove klase spada „fora-minifera“ ili šupljasti koijenonosac. Njena malenaljuštura od krede je puna rupa. Ţivi u toplim iumjereno toplim morima. Kad ugine. njena ljušturapada na dno i tijekom stoljeća se tako stvarajunaslage krede.

Naljevnjaci su sloţenije praţivotinje. Imaju dlačickoje im strše iz tijela. Koriste ih kao vesla prilikomkretanja kroz vodu. Najsloţeniji oblici praţivotinjimaju dlakaste konce, koji se zovu „treplje44.

Neke praţivotinje ţive kao paraziti (nametnici) čovjeku i ţivotinjama. U određenim fazama svoţivotnog ciklusa formiraju spore. Neke praţivotinje čovjeku izazivaju bolesti, na primjer malariju bolest spavanja.

8/10/2019 100 zato


135

beznoge i mahom slijepe ţivotinje. Smatra se dapostoji više od 1.040 vrsta vodozemaca. Sve teţivotinje po duţini tijela ne dostiţu ni jedan metar,izuzev divovskog daţdevnjaka iz Japana, čija duţinamoţe biti i do 1,5 metara.

Vodozemci uglavnom nisu sneţne građe, niti seodlikuju brzinom, mada se vodozemci iz reda ţabamogu kretati prilično brzo. Ove ţivotinje od njihovihneprijatelja štiti boja tijela, kao i

KORAK DALJE U RAZVOJU OBLIKAŢIVOTA

ŠTO SU TOVODOZEMCI?

Domaća riječ „vodozemac**, kao i grčka riječ..amfibija", označava prirodnu sposobnost jednogbića da ţivi i u vodi i na zemlji. Većina vodozemacaprovede prvi dio ţivota u vodi, a drugi dio na kopnu.

Postoje tri skupine, odnosno tri razreda vodo-zemaca, i to: podzemni vodozemci ili Caecilidae, repa ti vodozemci (daţdevnjaci, mrmoljci i si), i žabe i njihovisrodnici. Podzemni vodozemci su

8/10/2019 100 zato


13 6

8/10/2019 100 zato


137

prirodni nagon da ţive povučeno i skriveno. Većinavodozemaca posjeduje moć lučenja otrovne sluzi izkoţnih ţlijezda što zapravo predstavlja njihovunajbolju odbranu.

Kad odrastu, mnogi vodozemci obično dobijupluća, premda su i dalje u stanju disati putem koţe.Vodozemce najčešće nalazimo u neobično toplimpodručjima, a rjeđe u umjerenim klimatskimkrajevima. U načelu ne mogu ţivjeti u slanim

vodama.Premda svi vodozemci ţive na kopnu, u doba

parenja uvijek se vraćaju u vodu. U vodi polaţu jaja ioplođuju ih; mladi, kad se izlegnu, ostaju u vodi daprovedu prvi dio svog ţivota kao riboli-

ke ličinke, hraneći se uglavnom biljnom hranom. Mali broj vodozemaca na prilično se neobiča

način brine o poloţenim jajima. Ţenke jedne vrsbrazilske šumske ţabe grade grtijeţda od blata, koja polaţu jaja, dok za to vrijeme muţjaci sjedunaokolo i krekeću. Neke ţabe kreketuše. koje ţiisključivo u Brazilu. Ekvadoru i Peruu, nose jaja nsvojim leđima. Oni vodozemci koji poloţe jajaostavljaju ih u vodu ne brinući se više o njima, polaţ

odjednom po stotinjak jaja povezanih.u vrpce jednoljepljivom tvari. Vodozemci koji se brinu o jajimpolaţu mnogo manji broj jaja.

KAKO SE KORNJAĈA BRANI?

Kornjača raspolaţe izvanrednim prirodnimoklopom, koji je sazdan u obliku „koštane kutije*’,pokrivene okoštalim pločama, a sastoji se iz dvadijela: jedan pokriva gornji, a drugi donji dio njezinatijela. Kroz otvore na sastavu ta dva dijela oklopakornjača moţe provući glavu, vrat, rep i noge. Oklopštiti kornjaču od neprijatelja.

Ţenka kornjače moţe šištati. Postoje, doduše,neke vrste divovske kornjače koje su sposobnegroktati, trubiti, pa čak i rikati. Slobodno se moţereći da vrlo mali broj kornjača ima pravi glas, i da sute vrste kornjača zaista izuzeci.

Kornjače mogu narasti do golemih razmjera.Najveća današnja vrsta kornjače obično teţi blizu500 kilograma.

Međutim, to nije ništa naročito ako se usporedinekim vrstama kornjača koje su izumrle. Jedna onjih je Archelon, morska kornjača koja je potpunizumrla prije mnogo godina. Njen dobro očuvangotovo cijeli kostur, čuva se u Prirodoslovnomuzeju Sveučilišta u Yalleu. Oklop te kornjače dugačak riše od 3,5 metara i vjeruje se da je. kad bila ţiva, teţila blizu 3.000 kilograma!

Smatra se da su kornjače prilično dugovječnDivovska kornjača ţiri duţe od bilo kojeg drugokičmenjaka. Postoje čak i bilješke o kornjačama kosu ţivjele po stotinu i riše, a neke i punih 200 godin

KAKVA JE RAZLIKA IZMEĐU MORSKE I SUHOZEMNE KORNJAĈE?

Morske kornjače, suhozemne kornjače i barskekornjače — sve one spadaju u skupinu četvoro-noţnih gmizavaca koji imaju otvrdnule koštaneoklope, prekrivene oroţalim pločicama. Mnogi

ljudi ne razlikuju ove tri vrste kornjača i zovu ih jednostavno — kornjače. Znanstvenici ih. međutim, jasno razlikuju: morska kornjača je vodeni gmizavac,suhozemna kornjača kopneni, a bar-

8/10/2019 100 zato


13 8

KROKODILSKA KORNJA A VELIKA SL HOZEMKA KORNJA A

ZELENA KORNJA A-

ska kornjača je gmizavac koji ţivi u barama i tekućimvodama i na njihovim obalama.

Točno je i to da se sve tri, i morska, i kopnena ibarska kornjača mogu zvati kornjačama. Jer sve onedišu zrak plućima i imaju okoštale oklope sačinjeneod sraslih koštanih pločica presvučenih prozirnomroţnatom tvari Ui samo mekanom koţom. Ti se oklopidijele na dva dijela: jedan dio prekriva leđa, drugitrbušni dio kornjačina trupa. Kroz otvore ova dvadijela kornjača moţe provući glavu, vrat. rep ili noge.

Sve kornjače imaju dobro razvijeno čulo vida,

ukusa i dodira, dok im je čulo sluha vrlo slaborazvijeno. Mnoge kornjače ne biraju hranu. Ţenkemgu šištati, dok muţjaci ,,grokću“. Neke divovskekornjače iz reda suhozemnih kornjača čak mogu irikati!

Najveća ţiva kornjača je morska kornjačausminjača, čija su leđa umjesto oklopa presvučenadebelom koţom. Obično je teška do 500 kilograma, anajveći zabiljeţeni primjerak bio

je dugačak preko 2,5 metara i teţak gotovo 750kilograma!

Juha od kornjače najukusnija je od mesnatihdijelova zelene kornjače, koja također spada u redmorskih kornjača. Obično ţivi u tropskim vodama imoţe teţiti i po 250 kilograma. Najljepši kornjačinoklop, koji je inače vrlo skup. dobiva se od malekornjače iz tropskih mora — tzv. dijamantskekornjače. To je najmanja morska kornjača i rijetko jeduţa od jednog metra. Njen koštani oklop se sastojiod podijeljenih slobodnih koštanih ljuštura mrke

boje. koje su. poput mramora, raskošno ukrašeneţutim nijansama.

Najrasprostranjenija vrsta suhozemne kornjače ješumska kornjača s crvenkastim oklopom. Vrlo lakose sprijateljuje s čovjekom i privikava da prima hranučak i iz njegovih ruku. Tijekom zimskih mjesecikornjače miruju, skrivajući se na dnu bare ili urupama po zemlji. Pretpostavlja se da kornjačeponekad mogu ţivjeti i više od 200 godina!

ŠTO SU GMAZOVI?

Kad običan čovjek pomisli na gmazove, odmah muna um padne zmija, međutim, taj red ţivotinjaobuhvaća i mnoga druga stvorenja koja gmazu ilipuze.

Mjesto gmazova u ţivotinjskom carstvu nalazi seizmeđu repa tih vodozemaca i ptica. Repa tivodozemci su ţivotinje koje mogu ţivjeti i na kopnu iu vodi. Znanstvenici drţe da su se ptice razvile odgmazova prije više milijuna godina. U to doba sugmazovi prevladavali među ţivotinjama, i najčešće subili divovskih razmjera. Ti divovski gmazova su.međutim, izumrli, a oni gmazovi koji još i danas ţive,neusporedivo su manji. Najveći današnji gmazovi sukrokodili i zmije iz obitelji pitona.

U većini slučajeva, gmazova su prilično slični repatim vodozemcima. Sve su to hladnokrvne

ţivotinje, gmazu i imaju kičmu. Prvenstveno soraspoznavaju po plućima i koţi. Repati vodozemcidišu na škrge dok su mladi, a kasnije se kod mnogihvrsta razvijaju pluća. Gmazova dišu plućima cijelog ţivota.

Koţa repatih vodozemaca je glatka i ljepljiva, jervlagu na vanjskom dijelu svog tijela odrţava jupomoću sluzi iz posebnih ţlijezda. Kroz takvu koţuvoda lako prolazi, te se stoga većina repatihvodozemaca isuši i brzo ugine ako se dugo drţi izvanvode. Gmazovi nemaju ţlijezde za lučenje sluzi, akoţa im je suha i prekrivena ljuskama. Kako iznjihovih tijela kroz takvu koţu ne isparava voda,gmazovi mogu ţivjeti na kopnu.

Među gmazovima koji se danas mogu naćirazlikujemo četiri osnovne skupine: kornjače,krokodile, guštere i zmije. Spomenimo i vrlo

8/10/2019 100 zato


LIGATOR

139

čudnog gmaza nalik na guštera — haterija, koji jošuvijek ţivi u vrlo malom broju u Novom Zelandu.

Morska i suhozemna kornjača se znatno razlikuju

od ostalih gmazova, jer im je tijelo oklo- pljeno koštanini ljuskama i pojačano roţastim pločicama. Svemorske i suhozemne kornjače polaţu jaja. Mnogevrste morskih kornjača ţive u vodi ili pored svjeţevode, dok suhozemne kornjače ţive isključivo nakopnu.

Aligatori i krokodili, kao i svi njihovi srodnici, sudugačke četveronoţne ţivotinje, čije tijelo prekrivajuljuske ili roţnate pločice. Aligatori i krokodili su toliko

slični da čovjek mora biti dobar stručnjak da bi ihrazlikovao.

Gušteri i zmije sačinjavaju najveći odjeljakgmazova. Glavna razlika između njih leţi u građinjihovih čeljusti. Kod zmije gornja i donja čeljustimaju pokretne dijelove s oštrim i povije- nim zubima.

IMAJU LI ZMUE KOSTI?

Ako ste ikad promatrali zmiju kako se kreće,

morale su vas začuditi i istodobno zadiviti dvijestvari. Prvo, zmija se kreće vrlo tajanstveno. Ne vidite

joj noge. Na zmijinu tijelu nema ničeg što bi ga guraloili vuklo, a ona se ipak kreće! Drugo, stječe se dojamda zmija „klizi", kao da njeno tijelo uopće nemakostiju!

Međutim, zmija je prepuna kostiju! Ima kič-menicu sastavljenu od nezavisnih članaka, vezanihnaročitim pokretnim zglobovima, a za svaki takoodvojeni kičmeni zglob vezan je po par rebara. Nekezmije imaju čak i po 145 pari rebara vezanih zaizuzetno pokretljivu kičme- nicu.

Kuglasta udubljenja sa zadnje strane, a sprijedačašica, vezuju svaki članak sa susjednim člankom isvaki par rebara,za određeni članak na kičmenom

stupu. Otuda i velika pokretljivost zrnijina kičmenogstupa, pa i njezinih rebara.

Vrhovi svakog para rebara povezani su mišićima s

trbušnim štitovima na stomaku zmije. Zbog toga sezmija moţe kretati nezavisnim pokretima svakogtrbušnog štita posebno, jer kad se trbušni štipokrene samo jednim parom rebara, ovaj odmahreagira poput noge koja se pokrene.

Zmije imaju kosti u glava i vilici. Svaka zmija moţerazjapiti čeljust prilično široko u trenutku kad gutahranu. To moţe stoga što su i sve kosti oko usnešupljine potpuno nezavisne, pa se usta i ţdrijelomogu prilično raširiti. Većina zmija guta svoje ţrtvene pokušavajući ih prethodno ubiti ili udaviti. Kadzmija proguta plijen, odmah započne probavaprogutane hrane.

Kao što vidite, zmije uistinu imaju kosti u svomtijelu, premda se stječe dojam da njihova gmizava

tijela nemaju ničeg čvršćeg ili koštanog u svomsastavu!

8/10/2019 100 zato


14 0

ZAŠTO ZMUE IMAJU LJUSKE? #

Zmije pripadaju skupini gmazova, a svi gmazoviimaju suhu koţu. pokrivenu ljuskama. To znači dasu zmije srodnice guštera, aligatora, krokodila,kornjača.

Postoji više od 2.000 raznih vrsta i podvrsta zmija;

ima ih koje ţive u zemlji, na zemlji, u vodi. pa i nadrveću. Slobodno se moţe reći da ih ima posvuda posvijetu, osim u polarnim područjima i na nekimmalenim oceanskim otocima.

S obzirom da nemaju noge, mada zmije pod-skupina boa i piton imaju zakrţljale ostatke zadnjihnogu, ljuska zmijama sluţi za kretanje.

Evo kako. S donje, trbušne strane zmije imaju vrloširoke ljuske. Zmija ih moţe kretati unapri jed tako dase zadnjim dijelom svake ljuske odupre o nekuneravninu ili izbočinu na površini tla. Ĉim to učini,snagom svojih mišića izgura cijelo tijelo unaprijed.

Sve vrste zmija, mlade ili stare, mijenjaju koţu ili,kako se obično kaţe, ..presvlače košulji- cu“.Mijenjaju čak i pokoţicu koja im prekriva oči. Upostupku presvlačenja koţa se okrene na naličje.Zmija se „svlači*4 tarući se o neravnine tla i ponekoliko puta godišnje.

POLAŢU LI ZMUE JAJA?

Za sve nas, zmija je zmija. Znademo, doduše, da

među zmijama postoje razlike, ali nam nikako nije jasno koliko su stvarno te razlike.

Različite vrste zmija razmnoţavaju se na različitenačine. Znademo da postoje mnoge vrste zmija — zvečarke, mokasin-zmije. vodene otrovnice, prugastezmije otrovnice — koje ne polaţu jaja već rađaju ţivemlade, neke odjednom čak i po 75 mladih!

Poveća skupina zmija polaţe jaja. obično naskrivena mjesta, recimo ispod kakve stijene ili upukotine i rupe. Jaja nikako ne liče na kokošja jer sumanja i duţa. Postoje, međutim, i vrste zmija čija su

jaja veličine kokošjih jaja.

Ljuska zmijskih jaja je prilično čvrsta i koţasta.

Broj jaja što ih jedna zmija moţe poloţiti je različit.Smatra se da je piton zmija koja polaţe najveći broj

jaja. Poznato je da je jedan indijski piton odjednompoloţio 107 jaja.

Iz jaja se izlegu mladi pod djelovanjem sunčevetopline ili topline što se stvara raspadom biljnih tvari.Ima slučajeva kad zmija čuva jaja tako što se sklupčaoko njih.

Budući da neke zmije mogu poloţiti odjednom i postotinu jaja, tko se brine o tolikom broju mladunčadikad se izlegnu? Nitko. Ĉim se izlegnu. sve mladezmije su sposobne same se starati o sebi!

8/10/2019 100 zato


141

ZAŠTO ZMUE NEMAJU NOGE?

To Sto zmije nemaju noge ne znači da ih nekad, uodređeno doba svog razvoja, nisu imale. Ali, kako su izašto zmije izgubile noge, znanstvenicima ni dandanas nije poznato.

Neki znanstvenici smatraju da su pradavni precizmije morali biti neka vrsta jamskih guštera. I danas

postoje te vrste guštera, pa je poznato da imaju vrlomale noge, a neke ih uopće nemaju. Vremenom su,znači, noge sasvim iščezle. Ali usprkos tomu, zmije sevrlo lako kreću. U kretanju im pomaţu nezavisnopokretni trbušni štitovi, kojima je pokrivenacjelokupna donja površina zmijina tijela.

Postoje četiri osnovna načina kretanja zmija. Prvise zove „pobočno valovito kretanje**. Zmija savijatijelo u više valovitih vijuga u obliku

kretanje**. U ovom slučaju nekoliko skupina članakase skupi na zadnjem dijelu zmijina tijela, pa potom„izgura** prednji dio tijela. Pritom se skupinaposljednjih članaka čvrsto odupre, da zmija ne biskliznula unatrag. Naizmjence se grupiraju časprednji, čas zadnji članci, a tijelo se odupire onom

skupinom članaka koji su prethodno pokrenuti.Kretanje u obliku „bočne petlje" predstavlja trećinačin kojim se zmija kreće. Prednji dio tijela zmijaizbaci u stranu. Hitro prebaci zadnji dio tijela u novipoloţaj, a potom iznova izbaci prednji dio u stranu.

Ĉetvrtim načinom kretanja zmije se sluţe zapuzanje uz drvo. U ovom slučaju zmija obavije rep izadnji dio tijela oko stabla, izdigne prednji

LJUSKE NA DONJOJ STRANI

latiničkog slova ,,S“. Odupirući se o neravnine na tlu,zmija klizi prema naprijed snagom svojih mišića ičlanaka.

Drugi način kretanja nazivamo „pravolinijsko

dio tijela i okači se o najvišu granu koju moţe doseći.Ĉim se okači, olabavi zadnji dio s repom i povuče ihnaviše.

8/10/2019 100 zato


14 2

KOJA JE ZMUA NAJOPASNIJA?

Prije svega, sve ovisi o tome Sto podrazumijevamopod izrazom najopasnija. Misli li se pri tomu na zmijukoja je do danas usmrtila najviše ljudi, ili na zmijučiji je otrov najjači?

umrlo je oko 77 posto ljudi koje je ujela ta zmija.Poznata naočarka (kobra) iz Indije zapravo ubijadaleko više ljudi od bilo koje druge zmije otrovnice,ali bi jedva 10 posto ljudi umrlo od

Neki znanstvenici smatraju kraljevsku kobrunajsmrtonosnijom zmijom na svijetu. Prije svega. to

je najduţa zmija otrovnica. Njen otrov je vrlo jak.Zatim, to je zmija koja ne preza napasti u svako doba.Zabiljeţeni su slučajevi da su ljudi umirali samo

jedan sat poslije ujeda te zmije.Drugi kandidat za najsmrtonosniju zmiju bila bi

tigrasta zmija, koja ţivi isključivo u Australi ji. Smatrase da je njezin otrov najsnaţniji od svih zmijskihotrova. Međutim, budući da je količina tog otrova vrloograničena, mnogo je manje ţrtava ove zmijeotrovnice.

Postoji jedna vrsta zmije otrovnice u Indiji, kojuzovu ,,krajt“ (Bungarus fasciatus) i koja pripadaposebnoj skupini. Prema podacima.

njena ujeda da su na vrijeme primili serum.Valja reci i to da najveća zmija na svijetu ne

pripada skupini otrovnica. To je zmija poznata pod

imenom anakonda, koja ţivi u Juţnoj Americi. Njenaduţina ponekad doseţe i 10 do 12 metara. Međutim,ova vrsta zmija ţivi u vilo nepristupačnimpodručjima, te se opravdano vjeruje da postojeprimjerci anakonde koji po duţini nadmašuju oneprimjerke koji su do danas pronađeni.

U raznim zemljama uvijek postoji mnogo veći brojvrsta neotrovnih zmija od broja vrsta otrovnica. Odotrovnica, najčešće se mogu pronaći samo ponekoliko vrsta.

JESU LI GUŠTERI OTROVNI?

Malo je ţivotinja na Zemlji koje su tolikozastrašujuće po izgledu i po veličini kao što su nekevrste guštera! Pa ipak, samo su dvije vrste gušteraotrovne od ukupno 2.500 različitih vrsta

guštera, koliko ih je do sada zabiljeţeno. To ječudovište gila, koje ţivi po pustinjama Amerike, iperlasti gušter iz Meksika.

Gušteri su bliski srodnici zmija jer su. kao i

•*

8/10/2019 100 zato


143

zmije, ţivotinje hladne krvi čija je koţa prekrivenaroţnatim ljuskama. Za razliku od zmija, međutim,njihova dugačka tijela su podijeljena na tri jasnoizdvojena dijela: glavu, trup i rep.

Budući da postoji toliko vrsta guštera, prirodno ješto nailazimo na mnoge izuzetke. Tako, na primjer,ima guštera bez nogu, koji po svom izgledu sasvimliče na zmije. Raspolaţu izuzetnom moći, koja je,uostalom, zajednička mnogim vrstama guštera i

mnogo im koristi u borbi protiv neprijatelja. U stanjusu sebi otkinuti rep! Ta činjenica često omogućujegušterima da izb jegnu opasnost, jer neprijateljobično zastane da pojede rep. A novi rep gušterukasnije opet izraste!

Mada se većina guštera izlegla iz jaja, mali brojvrsta rađa ţivu mladunčad. Većina se guštera hranikukcima, ali neke poveće vrste jedu i ptice i nekesitnije ţivotinje. Gušteri najčešće ţive u tropskimpodručjima, ali se mogu naći gotovo posvuda posvijetu, osim u područjima zaleđenog Arktika.

Gdje god ţivjeli, gušteri se izvanredno prila-gođavaju prirodnim okolnostima. Na primjer, gušterikoji ţive u trava ili po drveću svijetlih su boja, dok sutamnosivi ili mrki oni gušteri koji ţive u pustinjskim

krajevima, te se boja njihova tijela prilagodila bojipijeska. Kameleon, koji spada u jednu vrstu guštera,uvijek moţe prilagoditi svoju boju okolišu u kojemţivi.

Gušteri se međusobno mnogo razlikuju po veličini.Neki gušteri, koji se nazivaju ,.monitor", duţi su od 2metra, dok su drugi posve maleni. U Indonezijipostoje gušteri poznati pod imenom ,,dragoni“ — zmajevi, koji su dugački i do 3 metra i imajuzastrašujući izgled. Dragoni mogu s lakoćom ubiti ipoveću ţivotinju jednim jedinim udarcem svogdugačkog i jakog repa.

Gušteri se uţivaju sunčati i toplina im jeneophodna. Zbog toga one vrste guštera koje ţive uhladnijim krajevima jednostavno prespavaju zimskedane, skrivajući se bilo gdje da bi izbjegli hladnoću.

8/10/2019 100 zato


4

144

GOSPODARI NEBA

JESU LI PTICE POTOMCI GMAZOVA?

Mada svi ljudi ne prihvaćaju teoriju evolucije opostanku vrsta onakvu kakva ona jest, ipak njezinepristalice imaju objašnjenja kako su nastale pticekroz duge evolucijske procese. Mnogi i različiti organiptica su se izmijenili, pa se tako razvila i sposobnostptica da lete. One su postale toplokrvne ţivotinje, jerkao toplokrvne ţivotinje unijetu hranu mogu brzopretvarati u energiju. Ptice su dobile perje, ne samoradi zaštite tijela od studeni, nego i stoga što površinaobrasla perjem umnogome olakšava let. Ptice su

izgubile zube, jer su zubi izgrađeni od teške kosti.Usavršile su im se i noge, pa se nogama sluţe kao daimaju ugrađene najbolje ,,amortizere". I ptičji vid sevrlo izoštrio.

Kad su sve ove odlike ptica nastale, i dalje jeneizvjesno, ali je poznato da su se ptice razvile

prije mnogo milijuna godina iz nekih primitivnihvrsta gmazova. Vrsta gmazova iz koje su se vjerojatnorazvile ptice ţivjela je u trijasu, prije otprilike 130milijuna godina. To je utvrđeno na osnoviproučavanja pronađenih fosila.

Već su te prve ptice morale imati perje, ali jesasvim izvjesno da nisu mogle biti bog zna kakviletači. Imale su dugačak rep, u čijem su sastavupreteţno bile kosti, mnoštvo članaka, dok im je perjeizrastalo sa strane tijela. Današnje ptice u svom repuimaju jednu jedinu kost i perje im lepezasto izrastaupravo iz te kosti. Prastare ptice su imale veći brojmalih, ali oštrih zubi.

Deset milijuna godina kasnije, neke ptice su jošuvijek imale zube, ali su ih mnoge vrste umeđuvremenu posve izgubile. Fosili ptica iz tog dobapokazuju da je već tada bilo vrsta potpuno

8/10/2019 100 zato


10 145

iste veličine, raspona krila, a po svoj prilici i načinaţivota i navika kao što su današnje morske laste.

Neobično je to što se danas, pregledom svakogposebnog ptičjeg organa, moţe utvrditi veza i trag što

je ptica nosi još iz vremena kad se razvijala iz gmaza — s tom razlikom što je svaki poseban organ pticepriroda prilagodila, tijekom njihova razvoja, jasnoodređenoj potrebi samih ptica.

Vjerojatno najvaţnija od svih tih promjena je onakad se ptica razvijala od ţivotinje hladne krvi utoplokrvnu ţivotinju. A to je značilo da su se poloţena

jaja ptica morala odrţavati stalno na istojtemperaturi, pa i sami mladi kad se izlegnu. Rezultattoga je nesumnjivo potreba da ptice savijaju gnijezda,da se brinu o svojim ptićima, kao i da razvijaju nizdrugih radnji što čine obvezatan i sastavni dio ţivotaptica.

ZAŠTO PTICE MOGU LETJETI?

Kad je čovjek naumio poletjeli, najprije je moraostvoriti stroj za letenje. Ako promatrate pticu, odmahuočavate da ju je priroda obdarila svim što je potrebnokako bi od nje stvorilo savršena letača.

Prije svega, ptice imaju krila. Osnovna pera nakrilima ptice, pera koja joj sluţe za let.

I samo ptičje tijelo mora biti lagano, ali čvrsto isnaţno. Zbog toga su sve veće kosti u ptica šuplje ičesto povezane sa zračnim kesicama. Cijela grudnakost sa snaţnim mišićima nekako se stopila s perjem,kako bi pruţala što bolji oslonac zamahu ptičjih krila.

Ptič ja glava, rep, krila i noge su nevjerojatno

pričvršćena su za zglob ..ručne** kosti čvrstim tkivom,otpornim i elastičnim. Ostala pera, koja sluţe kaooslonac osnovnim perima, vezana su na isti način sgornjim dijelom kosti ručnog zgloba Svako peroraspolaţe vlastitim mišićima, te ptica, kad leti, moţeupravljati svakim pojedinačnim perom. Da bi letjela,ptica maše krilima, diţe ih i spušta. Kad ih digne, svaosnovna pera, a i poneka od onih koja podrţavajuosnovna pera, dovode se u poseban kut da binapadnom ivicom lakše presjekla zrak. U tompoloţaju krila, zrak lako prolazi između osnovnihpera. Kad su krila spuštena, sva osnovna pera suokrenuta plosnatom stranom nadolje, te zrak izmeđunjih ne prolazi. Na taj način ptice mogu letjeti i sazemlje se vinuti u zračne visine!

lagani. Kosti same lubanje su tanke. Vec znademo daptice nemaju zube i vilice koje bi se sastojale iz teškihkostiju i podosta mišića — umjesto svega toga imajuizdubljen i šupljikav kljun.

Snaţni spletovi mišića koji pokreću krila povezansu s osnovom grudne kosti, i to vrlo blizu središtatiiela. kako bi ptice lakše savladavale silu teţe. Cak to što su ptice toplokrvne ţivotinje, pomaţe im u letu

jer je poznato da su hladnokrvne ţivotinje tijekomzime vrlo neaktivne.

Sad i sami vidite da je majka priroda učinila sve što

je bilo potrebno kako bi pomogla pticama da lete!

ropMiiui

SPU TENA KRILA

8/10/2019 100 zato


14 6

ŠTO JE TO MITARENJE?

Kad neka ptica zamjenjuje staro perje novim,takvu pojavu nazivamo mitarenjem. Svi vodozemci,gmazovi, suhozemne ţivotinje, ptice, pa čak i nekevrste kukaca, mijenjaju ljušturu, dlaku i perje, i zasvaku takvu pojavu imamo poseban naziv.

po jednog pera iz svakog krila, čime se postiţeodrţavanje potrebne ravnoteţe u letu. Izuzetak čineplovke. guske i labudovi. Kod njih mitare- njeodjednom zahvaća cjelokupno perje, te zbog toga nemogu letjeti u doba mitarenja. Kako su to, međutim,tzv. vodene ptice, letom se ne

Tijekom njezina ţivota, ptici mnogo puta izrasteperje. Tek kad potpuno odraste, ptica dobiva perjesvojstveno samo njezinoj vrsti. I otada, odrasla pticazamjenjuje s vremena na vrijeme svoje perje: staroperje otpada, a na njegovo mjesto izrasta novo. Tupojavu u ptica nazivamo mitarenje.

Ćim jedno pero otpadne, odmah se zamjenjujedrugim, novim perom. U nekih ptica to je novo perjeupadljivijih boja, što je svojstveno pticama samo urazdoblju parenja. Otuda se mnoge ptice mi tare podva puta na godinu, jedanput prije i jedanput poslijerazdoblja parenja — prije nadolaska zime i hladnijegvremena.

Budući da većina ptica ne mijenja istodobno svesvoje perje koje im pomaţe pri letu, mnoge su vrsteptica sposobne letjeti i u doba mitarenja. Ĉesta jepojava mijenjanje istodobno samo

moraju spašavati kad se nađu u opasnosti. Jednostavno se drţe vode i plivaju.

U muţjaka čije je prirodno perje upadljivijih boja.u doba mitarenja staro se perje najčešće zamijeninovim perjem tamnijih boja. To je prirodna zaštita odopasnosti, jer pticama omogućuje da se mnogo lakšesakriju od svojih neprijatelja.

Zanimljiv je način na koji zmije mijenjaju svojukoţu. Prije svega, zmija ne mijenja cjelokupnu koţu,već samo njezin površinski dio. tzv. košuljicu. Onanajprije trlja usta o neki grubi predmet, kako binajprije skinula površinski dio koţe oko usta. Potomlabave dijelove svoje košuljice okači za kakvugrančicu ili stijenu. Kad joj to pođe za rukom, zmija

jednostavno ispuzi kroz usni otvor košuljice. Starukošuljicu napušta i ostavlja je u jednom jedinom komadu.

KOJA PTICA NOSI NAJVEĆA JAJA?

Obično se drţi da veće ptice nose veća jaja.Međutim, veličina ptičjeg jajeta ne ovisi o veličiniptice koja ga je snijela. već o količini hrane potrebneza prehranu ploda dok se ne izlegne ptić. Ptići koji suu stanju starati se sami o sebi ubrzo poslije dolaskana svijet, izlegu se iz velikih jaja, jer se u velikom

jajetu nalazi i

veliko ţumance, bogato hranljivim tvarima, što ptićuomogućuje da se još u samom jajetu prilično razvije.

Ptice koje se izlegu slijepe i nemoćne običnopotječu iz relativno manjih jaja, jer u njima nemadostatno hranijivih tvari da bi se ptić potpuno razvio.Nemaju sva ptičja jaja isti oblik

8/10/2019 100 zato


10 147

kao kokošja jaja. Neke ptice snesu valjkasta, drugeloptasta, pa čak i kruškasta jaja. Ptice koje savijajugnijezda visoko u krošnji drveća ili na liticama snesu

jaja neobičnih oblika, koja se ne mogu lako otkotrljatiili polomiti.

Ali kad govorimo o najvećem jajetu, mora se rećida je nojevo jaje pravi prvak u veličini. Nojevo je jajedugačko 15 do 20, a široko 12 do 15 centimetara. Uljusku jednog nojeva jajeta moţe stati 12 do 18razbijenih kokošjih jaja!

I dok su nojeva jaja najveća što ih snese jednadanašnja ptica, nekad su na zemlji ţivjele pticeprema čijim bi jajima nojevo izgledalo poput špekule.Izumrla divovska ptica rok, ili slon-ptica sMadagaskara, nosila je najveća jaja. Pronađene supotpuno očuvane ljuske, potpuno neoštećene, ovih

jaja. Duţina im iznosi oko 35, a širina 25centimetara. U ljusku svakog jajeta ptice rok moglobi stati gotovo deset litara tekućine, a toliko stane ušest nojevih jaja ili u 150 kokošjih!

Najmanja jaja legu kolibrići. Neke vrste kolibrićasnesu jaja dugačka jedva sedam milimetara!

8/10/2019 100 zato


10* 148

JOS O PTICAMA

KAKO POSTAJE JAJE?

Moguće vam se čini da je jaje nešto vrlo jednostavno, ali njegovo stvaranje je prilično sloţenproces. Kod ptica se najprije stvara ţumance jajeta u

rasplodnom organu ptice (jajniku).Ţumance izlazi iz jajnika i ulazi u gornji dio

rasplodnog kanala; tu se stvara bjelance. Potom oniidu dalje, u donji dio kanala, gdje se oko ţumance tai bjelanceta stvaraju opne i ljuska. Tada je jajespremno da bude sneseno!

Ljuska jajeta je tvrda, ali prozirna. Dok tekućisadrţaj jajeta isparava kroz pore na ljusci, zrak ulazi iopskrbljuje zametak svjeţim kisikom.

..Zametak*4 je dio iz kojeg će se razviti mladunče.Ljuska je iznutra obloţena dvjema opnama, koje sena ,,šotki“ (tupljem kraju jajeta) razdvajaju iformiraju zračnu stanicu.

U tim opnama se nalazi bjelance jajeta (albu- min). To je hladetinasta masa, bez ukusa i mirisa, koja se

uglavnom sastoji od vode. U bjelancetu se nalazeodebljala vlakna, čiji je zadatak da. kao nekakvaviseća mreţa, drţe ţumance u središtu jajeta i štite gaod udarca.

Ţumance je okruglo; ono je hrana za zametak, kojileţi u sićušnom udubljenju na njegovoj površini. U

svjeţem kokošjem jajetu moţete opaziti zametak akodobro pogledate ţumance. Međutim, zametak u

jajima mnogih drugih ptica je mali, pa se moţe vidjeti

samo pomoću mikroskopa!

Veličina ptičjeg jajeta ne ovisi uvijek o veličiniptice, nego i o količini hrane potrebne zametku zanjegov rast; dok ne dođe doba da se izlegu. Ptice koje

se izlegu slijepe ili nemoćne nalazile su se u manjim jajima, gdje nije bilo dostatno hrane da se one razvijudo stupnja kad se mogu, čim se izlegu, starati same osebi.

KOLIKO DALEKO SE PTICE SELE?

Svima je već poznato da se ptice sele. Odlazak ipovratak ptica ljudi obično tumače kao konac jednogi početak drugog godišnjeg doba. Ali, nitko do danasnije potpuno shvatio zbog čega ptice poduzimaju tako

dugačke letove. Tu pojavu ne valja isključivo objašnjavatipromjenom temperature. Pernati pokrivači pticamogli bi ih dobro zaštititi od hladnoće. Naravno, kadnastupe hladni zimski dani. sve više po nestaje hranepotrebne pticama, pa se time moguće moţe objasnitiselidba ptica u ona područja gdje će pronaći hranu.Ali, zbog čega bi se onda ptice vraćale? Nekiznanstvenici drţe da postoji veza između promjene

temperature i prirodnog nagona ptica za parenjem.Bilo koji da je razlog seobi ptica, one, u svakom

slučaju, predstavljaju prvake među svim ţivotinjamakoje se sele. A pravi prvak među pticama je arktička

čigra. Ta čudna ptica će tijekom jedne jedine godineprevaliti četrdesetak tisuća kilometara u oba pravca! Arktička čigra se gnijezdi u vrlo širokom

8/10/2019 100 zato


149

li se istog dana svake godine? O tomu su napisanemnoge knjige, a dosta je ljudi koji vjeruju da je tako.Međutim, ni jedna ptica ne polazi na seobu istogdana svake godine, mada postoje mnoge vrste koje točine otprilike u isto doba. Vjeruje se da čuvenelastavice iz Capestra- na, u Califomiji, polaze naseobu uvijek 23. listopada i vraćaju se 19. oţujka.Usprkos njezinoj čuvenoj nepogrešivosti kad su upitanju dan odlaska i dan povratka, ipak je utvrđenoodstupanje gotovo svake godine.

području od Arktika na sjeveru do Massachu- settsna jugu. Toj ptici je potrebno skoro dvadeset tjedanada prevali dugačak put do antarktičkih područja, štozapravo znači da tjedno prevaljuje oko 2.000kilometara.

Većina kopnenih ptica radije pravi kraće stanke zavrijeme seobe. Ali jedna ptica, američki zlatarpijukavac, bez zadrţavanja prelijeće oceanskeudaljenosti. Ta čudna ptica moţe izdrţati let bezprestanka od Nove Škotske do Juţne Amerike, i toisključivo iznad vodene površine!

Što mislite, polaze li ptice na selidbu i vraćaju

KAKO PTICE ZNAJU KAD SE TREBAJU SELITI?

Seoba ptica je očaravala i privlačila čovjeka još odsamog početka povijesti. Jeste li znali da je Homer otomu pisao oko 1000. godine prije naše ere? Jeste liznali da se o seobi ptica govori i u Bibliji? Da je ičuveni grčki filozof Aristotel proučavao ovu pojavu?

Ĉak i danas, poslije mnogo tisuća godina, ne

moţemo potpuno objasniti tu čudnu pojavu — seobuptica. Pod tim izrazom podrazumijevamo sve pokreteptica prema jugu u jesen i prema sjeveru u proljeće,kao i pomicanje ptica s nizina u visoravne, ili izkontinentalnih krajeva na morske obale.

Lako je pronaći razloge za seobu ptica. U

8/10/2019 100 zato


15 0

toplije krajeve se svakako sele jer neke vrste ptica nemogu podnijeti zimu. Sve one ptice čija su glavnahrana kukci i manji glodavci zimi ne mogu pronaći tuhranu. Međutim, sama vanjska temperatura neprisiljava ptice na seobu. Znate li da bi vaš sobnikanarinac najvjerojatnije bio u stanju vani preţivjetihladne zimske dane i kad bi se temperatura spustila ido 45 stupnjeva ispod ništice, naravno pod uvjetomda pronađe dovoljno hrane?

Ma koji da je razlog seobi ptica, a ima ih više, kakoptice znaju pravo doba kad trebaju krenuti na dalekiput?

Ptice se sele uvijek u isto doba svake godine, čimprestanu lijepi dani. A koji je to najpouzdaniji inepogrešivo točan znak da prestaju lijepi dani? Samaduţina dana! Pretpostavlja se da ptice mogu utvrditikad nastaju kraći dani (u proljeće duţi, naravno), i daim je taj osjećaj

najbolje „alarmno zvono*\ koje im nalaţe da polete nadugi put.

Pošto se ptice pare u ljeto, i ta se činjenica povezujesa seobom ptica. Samo je to ovoga puta seoba pticana sjever. Tada neke ptičje ţlijezde počinju lučitiodređene izlučevine (sekrete), koji potpomaţuparenje. I to se redovito zbiva u proljeće. Ptice osjetepotrebu za parenjem i lete prema sjeveru, gdje ce ihdočekati proljeće.

I tako sama duţina dana. kao i nestanak dostatnihkoličina hrane predstavljaju najbolji znak pticama dase upute u toplija podneblja. A instinkt zarazmnoţavanjem, koji se javlja u proljeće, upućuje ihda je vrijeme za odlazak u sjeverne krajeve. Tu,naravno, ima i mnogo drugih činilaca koji su nam zasada nepoznati, ali vjerujemo da su navedeni razloziu osnovi pravi odgovori za rješenje zagonetke seobeptica.

KOJE PTICE MOGU NAJLJEPŠE GOVORITI?

Veliki je broj ptica koje se mogu naučiti da izgovorepo koju riječ. Međutim, prava ptica koja „govori"moţe se naučiti da izgovori poduţu rečenicu! U takveptice spadaju papiga, mina (indijski čvorak), vrana,gavran, čavka i neke podvrste šojki.

Papiga, na primjer, ima veliki, debeo jezik; ali mnogedruge ptice koje govore imaju male jezike. Zasijecanje

jezika tih ptica, što mnogi čine, misleći da će pticebolje govoriti, dovodi do sasvim suprotnog učinka.

Shvaćaju li ptice ono što govore? Većina

Znanstvenici tvrde da su afrička siva papiga iindijska mina ptice koje mogu najljepše „govoriti".

Mnogi vjeruju da sposobnost ptica da ..govore"neposredno ovisi o građi njihova jezika.

biologa smatra da ptice uopće ne razumiju ono štoizgovore, ali ponekad povezuju određene izraze snekom akcijom koja je primljena kao dopunauvjetovanih refleksa.

ODAKLE POTJEĈU PAPIGE?

Papige spadaju u red najstarijih ptica. Fosilipapiga dokazuju nam da su papige postojale još upretpovijesno doba. i da se nisu promijenile tisućamai tisućama godina.

Danas postoji više od 600 vrsta papiga, ali senjihova prebivališta uglavnom ograničavaju natropske krajeve. Sasvim je obična stvar vidjeti

papigu u juţnim područjima Azije, u sjevernoj Africi,Australiji ili na Malajskom arhipelagu.

Papige su vrlo otporne ptice i uglavnom imajudugačak vijek. Vrlo se lako prilagođavaju različitimuvjetima ţivota. To je. uostalom, što mornari cijelogsvijeta uţivaju da im papige čine društvo. Njihovoperje je prepuno raskošnih boja.

8/10/2019 100 zato


151

Ĉovjeku pruţaju dobru zabavu i bez sumnje je veliko

zadovoljstvo biti u njihovoj blizini kad pokušavaju„govoriti".

Premda je papiga u suštini tropska ptica, vrlo brzose privikava ţivotu u ropstvu, ćak i u hladnijimkrajevima. U svojim prirodnim prebivalištima papigenajviše vole šume, gdje ţive najčešće u velikim jatima.

Malo je poznato da su papige hrabre i vjerne ptice.Kad se pojavi opasnost, cijelo jato se hrabro bori da jesavlada.

Papige su biljojedi: jedu voće, njeţne pupoljke,kokosove orahe i smokve. Kad traţe hranu, kreću segegajući se s noge na nogu, baš kao i majmuni. Tomogu činiti zato što i svoj kljun

mogu upotrijebiti kao noge. naročito kad prelaze s

grane na granu. Ako ste ikad vidjei i papigu kako jede, morali ste zapaziti da se nogama sluţi kao što sečovjek sluţi rukama. Udobno se smjesti i, drţećikandţama izabrani komadić hrane, paţljivo gricka iuţiva.

Papige savijaju gnijezda u šupljinama drveća Jajasu im bijele boje. Roditelji se staraju o mladunčadi, pa su spremni poduzeti i duţi put u potrazi zahranom. Ne vole pješačiti, ali se zato vrlo spretno verupo drveću i prilično dobro lete. Najveći brbljavacmeđu svim vrstama papiga je afrička siva papiga,koja istodobno spada u red najinteligentnijih ptica.

ODAKLE POTJEĈU KANARINCI?

Kanarinci se danas razmnoţavaju i odgajaju umnogim krajevima svijeta, ali je njihova prvobitnapostojbina na Kanarskom otočju, na Ma- deri iAzorskim otocima. Divlji kanarinac, koji inačepripada obitelji zeba. ptica pjevačica, dugačak je oko14 centimetara, maslinastozelen-

8/10/2019 100 zato


15 2

kaste boje. išaran nijansama mrkih boja na gornjemdijelu tijela, a zlatnoţutim na donjem.

Kanarince su prvi put počeli stavljati u kr letke u16. stoljeću, te se današnji pitomi kanarinacumnogome razlikuje od svog pretka, divljegkanarinca. Osnovni razlog tomu je što su mnoginaraštaji ljudi odgajali kanarince tako da u njima štoviše razviju neke odlike, naročito njihove pjevačkesposobnosti, a suzbiju druge. Neke su odgajali

isključivo zbog njihove umilne pjesme, druge zbogoblika, treće zbog divnih ţivih boja njihova perja. Najomiljeniji od svih kanarinaca je „roler" ili

,,izvijač“f kojega drţe zbog njegova divnog pjeva.Poznat je po tomu što prilikom pjevanja neprestanceizvija glasom. Ova vrsta pitomog kanarinca uzgaja ses velikim uspjehom, ali je među njima svakakonajpoznatiji kao pjevač kanarinac s područja planineHartz u Njemačkoj.

Je li vam poznato da kanarinci podraţavaju i

pjesmu drugih ptica? Zbog toga najbolji pjevači međuodraslim kanarincima sluţe kao „učitelji pjevanja“mladunčadi. Kanarinca čak moţete naučiti pjevatikao slavuj, ako mu puštate gramofonske ploče spjesmama slavuja!

Skrb o kanarincu nije teška. Na podu krletkeuvijek treba biti čistog pijeska. Valja im redovitounositi svjeţu vodu za piće. ali i za neku vrstudnevnog kupanja. A za prehranu im je dostatno datinešto miješana sjemenja za ptice i zelenih izdanakatrave ili zelene salate. Nikad ih ne treba hranitivodom koja sadrţi kisele tvari. Vole kljucati kost odsipe. gdje nalaze vapnene soli koje su im potrebne.

Kanarinci su vrlo osjetljivi na propuh, te zbog togazimi krletke ne valja drţati pokraj prozora. Kanarincisporadično vole razdrmati svoja krila letom, pa se prepo ruča kanarince povremeno slobodno puštati uzatvorenoj sobi. Nokte im valja sjeći čim malo izrastu.

PJEVA LI SLAVUJ JEDINO NOĆU?

Ni jednu pticu pjesnici nisu toliko opjevali kaoslavuja. Slavujeva pjesma se smatra najljepšom odsvih, i nitko nije bio u stanju dostojno je opisati.Pokušaji opisivanja slavujeve pjesme potječu još izvremena Aristofana, pisca iz drevne Grčke!

Ako je vjerovati pjesnicima, slavuji pjevajuisključivo noću, bez obzira na godišnje doba. To.međutim, nije točno. Slavuj je ptica selica, pa senjegova pjesma, na primjer, u nas moţe čuti odsredine travnja do sredine lipnja svake godine. A ondase slavuj iz sjevernih krajeva postupno pomiče

juţnije. U Evropi ga najviše ima u

juţnim krajevima, a moţemo ga naći sve do Irana,Arabijskog poluotoka, Etiopije, Alţira i zapadne obaleAfrike.

Jedino muţjaci pjevaju. Njihova pjesma predstavljaudvaranje ţenkama, koje, tiho i nijemo, slušaju sokolnog drveća ili iz ţbunja. Muţjak pjeva i danju inoću, ali se zbog cvrkuta mnogih drugih ptica njegovapjesma ne čuje danju tako dobro kao obnoć.

Muţjak pjeva sve dok ţenka ne izvede mlade. Aonda njegova pjesma prestaje, kako ne bi njomeprivukao neprijatelje. On tada čuva straţu, i samo sekratko oglašava, tek toliko da

8/10/2019 100 zato


153

dojavi ţenki da nema nikakve opasnosti, ili da jeobavijesti kad naiđe opasnost. Dok je slavujeva pjesma jedna od najljepših u ptičjemcarstvu, njegovo perje je gotovo neu-

tla. Vanjska strana gnijezda je redovito od opalog liščaporedanog uspravno. A u sredini gnijezda jeobvezatno kupasto udubljenje. uredno obloţenotankim vlakancima otkinutim s

gledno. Muţjaci i ţenke su vrlo slični — crven-kastosmeđi po leđima, a zatvorenosivkasti potrbuhu.

Gnijezdo što ga savija slavuj prilično je neobično.Uvijek ga savija na zemlji, ili malo iznad

korijenja. Gnijezdo je inače neobično krhka sastava ipri najmanjem dodiru potuno se raspadne. U takvognijezdo ţena slavuja polaţe četiri do šest jaja koja sutamnozelenkaste boje.

IMAJU LI PTICE RUGALICE SVOJU PJESMU?

Nešto zbog imena koje joj je dato, a nešto i zbogtoga što ova ptica, koja pripada skupini američkihdrozdova, ima vrlo izraţenu sposob nostpodraţavanja pjesme i krikova ostalih ptica. većinaljudi drţi da ptica rugalica nema svoju vlastitupjesmu.

Kao ptica rugalica, ona naprosto zapanjuje onimšto moţe. Zabiljeţen je slučaj da je ptica rugalica zasamo deset minuta podraţavala 32 različite pjesmedrugih ptica! Rugalica je u stanju stvarati„varijacije** na pjesme drugih ptica, dodavajući svoje„trilere44 i brze ..pasaţe**.

Jeste li opazili da će ptica rugalica pokušatipodraţavati i zvukove ili glasove što ih čuje na

seoskom imanju — kokodakanje, laveţ pasa. škripunepodmazana kotača na kolicima, pa čak i zviţduklistonoše kojim on objavljuje svoj dolazak.

To, međutim, nipošto ne znači da ova pametnaptica nema sasvim određenu i vlastitu pjesmu, i tovrlo umilnu i ljupku. Pjesma ptice rugalice jezanosnija od mnogih ptičjih pjesama, naročito kadsastave jato. Ptice rugalice sporadično pjevaju i uvrijeme zimskih dana. Ali, čim nastupe prvi danioţujka, počinju pjevati, cijelog dana bez prestanka, aponekad i noću kad je mjeseči

na. Više puta nam se moţe učinti kako jedna pticarugalica pokušava natpjevati drugu!

Ali. nije to sve zbog čega ljudi vole pticu rugalicu. Ta je ptica neobično društvena, po prirodi povjerljiva iponaša se upravo kao da ţeli ţivjeti pored čovjeka. Više puta se ugnijezdi u lozi ili ţbunju koje raste okokućnih vrata. Drugi put za to upotrijebi kut kućneograde, gomilu šiblja, čestar ili bilo koje drugo mjestosamo ako je u blizini čovjekove kuće.

Svoje gnijezdo rugalica pravi od konopca, koredrveta. perja, ili bilo čega drugoga što joj se učinipogodnim za gnijezdo. Sve to lijepo sastavi i urednoporeda. A kad na svijet dođe njena mladunčad,rugalica će se upustiti u svaku borbu samo da ihodbrani. Napada i ptice dva puta veće od sebe,mačke, pse. pa i sama čovjeka Radije će poginutinego li će svoje gnijezdo i obitelj ostaviti nezaštićene!

Premda ova vrsta ptica više voli ţivjeti u juţnijimpodručjima Sjedinjenih Američkih Drţava, ipakodlazi na sjever, čak do savezne drţave Maine. A kadnastupe ljetnji dani. moţemo je pronaći gotovo nasvim obalama.

U nas ulogu ptice rugalice obnaša dobro nampoznata šojka ii i kreštalica.

ZAŠTO PAUN ŠERI PERJE?

Jednu od najsjajnijih „parada" u ptičjem svijetuizvodi paun kad širi svoje perje. Moţete li zamislitioduševljenje ljudi i dojam što ga paun ostavlja?Pauna su nekad stari Grci i Rimljani

smatrali svetom ţivotinjom. Ali, to ni najmanje nijesmetalo starim Rimljanima da se slade paunovimpečenjem!

Prava postojbina pauna je Azija i Indonezija.

8/10/2019 100 zato


15 4

odakle je prenijet gotovo u sve dijelove svijeta. Postojesamo dvije vrste pauna kao najbliţih srodnikafazana.

Zbog toga što paun tako širi svoje perje i šepuri seunaokolo, ljudi su stvorili izreku: „Gord kao paun!“.Zapravo, uopće nisu bili pravedni prema paunu, jeron nije ništa agresivniji ni sujetniji od mnogih drughptica u doba parenja.

Igra širenja perja pauna muţjaka ima za cilj

privuci paţnju ţenke, a uvećanim obujmomnarogušena perja paun također nastoji uplašitineprijatelje. Samo muţjaci ptica, kao što vam je većpoznato, imaju takvo ukrasno perje ţivih boja, pastoga imaju i „privlaćniji14 izgled od

od 24 perjanice njeţnih nijansi. Leđa su muprekrivena zelenim, dok je perje na krilimapoprskano blistavom bakrenom bojom.

Najprivlačnija paunova osobina je sposobnost dasvoj dugački rep postavi u obliku raširene lepeze.Paun je obično dugačak 2 do 2,5 metara, od čegasamo na rep otpada gotovo jedna polovica ukupneduţine.

Paunov rep predstavlja čitavu mješavinu raznih

boja, uglavnom plave, zelene i zlatnoţute. Tu i tamo.rasutih po tom perju, ima mnogo ,,oka- ca“ kojadoprinose da paun repu moţe izmijeniti boju.

Paunice su nešto manje po veličini, i perje im jeneupadljivi je. Nemaju takav rep kao pauni;

svojih ţenki. A priroda je obdarila pauna najbogatijimperjem, više nego bilo koju drugu pticu.

Glava, vrat i grudi pauna su raskošne grimizneboje prelivene zelenkastim i zlatnoţutim tonovima.Glavu mu krasi krijesta koja se sastoji

krijesta im je kraća i tamnijih boja. Obično polaţu podesetak jaja, koja su nečistosmeđe boje. Pauna ljudiuzgajaju radi ukrasa na svojim imanjima i radinjegova lijepa perja.

KAKO GOLUBOVI PRONALAZE PUT DO KUĆE?

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


Sposobnost nekih ptica da prevaljuju golemeudaljenosti i da se nepogrešivo vrate svom ..domu“ ilistignu na određeno mjesto predstavlja neobičnozanimljivu pojavu u prirodi. Znate li dagolubovi-pismonoše već 2.000 godina nose poruke ida su u tu svrhu bili upotrebljavani još u doba starogRima? Pa i danas, kad sve suvremene vojske svijetaraspolaţu s najsavršeni j im napravama zaprenošenje poruka, postoje golubovi-pismonoše koje

upotrebljavaju za prenošenje poruka čim se današnjasuvremena sredstva pokvare ili pokaţu nepodesna! Mnogi su znanstvenici proučavali ovu uistinu

neobičnu sposobnost ptica, ali još nitko nije objasniotu pojavu. Po jednoj teoriji, koja je najpoznatija,golubovi se orijentiraju prema suncu. Svakako znateda se sunce tijekom dana

vidi pod raznim kutovima iznad horizonta — izjutra jenisko, u podne je u zenitu, pa uvečer iznova nisko.Neki znanstvenici tvrde da golubovi imaju sposobnostpredviđanja Sunčeva dnevnog puta po nebu, pa seprema njegovu putu orijentiraju. Drugi drţe da segolubovi rukovode prema snazi Zemljina magnetizmai Koriolisovoj sili nastaloj uslijed Zemljina okretanja.

Ali, ne mogu ni sve ptice, niti svi golubovipronalaziti put. Kako je do sada zabiljeţeno, postoji

oko 289 različitih vrsta golubova, a među njima ima iznačajnih razlika. Ima golubova koji isključivo ţiveţivotom osamljenika; drugi se viđaju samo u jatima.Neke vrste se hrane hranom koju nalaze na zemlji.Većina se gnijezdi u krošnjama visokog drveća.

ZBOG ĈEGA SU VRANE ŠTETOĈINE?

Prema većini ptica čovjek osjeća naklonost i

vjeruje da mu one uzvraćaju prijateljstvo. Ali. čim sespomene vrana, čovjekovo ponašanje se mijenja.Ratari postavljaju „strašila** da bi se oslobodili tihptica i otjerali ih što dalje od svojih posjeda.

Premda vrane pomaţu čovjeku kao sakupljačiotpadaka, ipak se one tretiraju kao štetočine.Ponašaju se kao najvještiji kradljivci. Ne samo dakradu jaja iz gnijezda ostalih ptica, već često odnose injihove mlade! U svojim osvajačkim pohodimanapadaju čak i kokošinjce, traţeći kokošja jaja. ali ćeotuda izletjeti i s tek izleglim pilićima u kljunu, ako ihse samo dočepaju. A najveće prituţbe dolaze protivvrana zbog šteta što ih nanose prinosima ţitarica, jerkupe posija

ne plodove i uništavaju sjemenje ţitarica. Pošto ima

više vrsta vrana, ni njihova štetnost ni koristanučinak nisu od podjednake vaţnosti. Crna vrana jedugačka najviše pedesetak centimetara; crne je boje.čak su joj i noge i kljun crni. To je izrazito sposobnaptica jakih krila, a svoj oštar kljun moţe upotrijebiti urazne svrhe. Tek joj vrlo izraţen, kako smo većnapomenuli, i jede sve vrste voća, sjemenja, ptičjih

jaja. kukce, čak i svjeţe meso koje si priskrbljujeubijanjem drugih ţivotinja. Pošto se moguprehranjivati i ţivjeti od svakakve i raznolike hrane,vrane nemaju nikakvu potrebu, kao drugeptice-selice, da sele, mada se iz nekih hladnijihpredjela neke vrane sele prema jugu za vrijemezimskih dana.

Vrane imaju dostatno razvijen vid i sluh.

8/10/2019 100 zato


155

Obično lete u jatima, većim ili manjim, jer takomnogo lakše otkriju opasnost nego što to moţe samo

jedna ptica. Drţi se da su vrane vrlo oštroumne, ali ihčovjek ipak svojim lukavstvom često nadmudri.Vrane su vrlo odane svojim mladima. Stoga će, ako sepodraţava hrapavi glas mladunčeta, vrana čestodoletjeti sasvim blizu. Ponekad će hrabro napasti

jastrebe ili sove kao svoje stalne neprijatelje, pa sestoga preparirane U i punjene sove i jastrebi upotre-bljavaju kao mamac da privuku vrane.

Sive vrane se pare u rano proljeće, kad običnograde gnijezda u krošnjama drveća. U to doba se jataraspadaju. Ali, čim mladunčad bude spo

sobna letjeti, vrane se iznova skupljaju u zajednice, uobliku jata. Za zimskih dana, sva moguća jata vrana svrlo širokog područja imajti običaj sakupiti se na

jednom mjestu. Izjutra odlaze u potragu za hranom, anavečer se iznova vraćaju da skupno spavaju.

U nas se broj vrana-gračaca, koje se tako zimiskupe na zajedničko noć ište, penje ponekad namnogo tisuća ptica! A nije rijedak slučaj da se brojgačaca stidno povećava, iako se, uz goleme napore, ove ptice mahom progone i uništavaju.

U doba najezde štetnih insekata. gačci, pa i ostalevrste vrana, ljudima čine velike usluge.

KAKO SOVA VIDI NOĆU?

Sovi se već tisućama godina pridaje posebnoznačenje. Primitivni ljudi imaju o njoj mnogepredrasude, uglavnom zbog njenih krikova. Kad čujuhuk sove. u mnogim dijelovima Evrope još uvijek totumače kao predznak smrti. A u staroj Grčkoj sova jepredstavljala simbol mudrosti.

goleme buljine, koja moţe uhvatiti čak i zeca. Sova je ptica koja je aktivna samo noću. pa je zbog

toga cijelo njeno tijelo prilagođeno takvom načinuţivota. Kad noću hukne. sve ţivotinje koje su seobrele u njezinoj blizini odmah se preplaše. I ako sepreplašene ţivotinje pokrenu i

Po cijelom svijetu su rasprostranjene različitevrste sova. Snjeţnobijelo perje sove iz ledeniharktičkih predjela slaţe se s okolišem i čuva sovu odneprijatelja. S obzirom na veličinu, ima različitihsova: od onih sitnih poput vrapca, koje se hraneskakavcima i zoljama. pa do

tom prilikom načine kakav šum. sova ih smjestačuje, jer ima izvanredno razvijeno čulo sluha.

Sovine uši su klempave, što kod ostalih ptica nijeslučaj. Neke vrste sova imaju iza ušiju nešto kao„trubu**, što im omogućuje da bolje čuju. Kad sovaprestraši ţrtvu i začuje šum njezinih

8/10/2019 100 zato


156

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


koraka, čak i u mraku moţe vidjeti svoj plijen!Postoje dva razloga za tu izvanrednu sposobnostsove. Sovine očne jabučice su vrlo elastične, te ih onamoţe upraviti u djeliću sekunde na bilo koju daljinu.Priroda ju je obdarila i time da zjenice moţe vrlo brzoraširiti. A to jo joj omogućuje da vidi i pri najmanjemtračku svjetlosti. Očne jabučice u sove su takosmještene da uvijek mora pokretati glavu u onompravcu u kome ţeli pogledati.

Ĉak i perje pomaţe sovi u lovu. Ima tako mekanoperje da moţe bešumno letjeti i nečujno se obrušitina plijen. Poljoprivrednicima je vrlo korisna ţivotinja

jer uništava pacove, kukce i ostale štetočine kojeugroţavaju usjeve. Međutim. ima i takvih vrsta sovakoje napadaju piliće i ostalu domaću ţivinu, tepoljoprivrednicima i farmerima nanose određeneštete.

KAKO IZGLEDA ORAO-RIBAR?

Uobičajeno ime orla ove vrste je orao-ribar, te većsamo ime kazuje kakve su mu navike.

To je ptica grabljivica izvanredno oštra vida.Obično leti 15 do 75 metara iznad površine vode inetremice osmatra. Kad spazi da se riba pribliţavasamoj površini vode, ustremljuje se na nju i napada.Znademo da je boja riba takva da je ljudsko oko s,obale ne moţe ni opaziti. Ali, orao-ribar je i te kakodobro vidi i odmah se obrušava pravo na nju. ščepa jesvojim snaţnim kandţama, pa neka se plijen koprcado mile volje! Potom odnosi uhvaćenu ribu na krunu

nekog drveta da bi se u miru osladio.Kad pođe u lov, orao-ribar obično nadlijeće

određeni dio vodene površine, lagano mašući krilima,i povremeno lebdjeći u zraku. Njegovo obrušavanje uvodu je sasvim iznenadno i posve sigurno. Snaţnimpljuskom obično dodiruje vo

du. ali ne nestaje ispod njene površine. Znači, neroni, jer nije vodena ptica.

Orao-ribar je obično dugačak šezdesetak cen-timetara, ali mu je pun raspon krila oko 1,5 metara.Njegov kljun je kratak, malo povijen, i nije munamjena da ščepa ili drţi plijen. Tu duţnost obavljajusnaţne noge i oštre kandţe. Glava orla-ribara. njegovvrat. pa i donji dijelovi tijela u predjelu trbuha subijele boje, a na glavi ima tanke pjege. Leđa i krila sutamnomrke boje.

Postoji samo jedna vrsta orla-ribara. Razmnoţava

se u cijeloj sjevernoj hemisferi, a na juţnoj samo upodručjima Malajskog arhipelaga, Australije i NoveKaladonije. Pošto se isključivo hrani ribom, ovu vrstuptice ne moţemo naći izvan morskih površina.

Posebno je zanimljivo da su golema gnijezda

8/10/2019 100 zato


157

orla-ribara načinjena vrlo grubo. Orao-ribar se ninajmanje ne trudi da sakrije svoje gnijezdo, aobnavlja ga svake godine dodavajući novi materijal.Otuda je ponekad gnijezdo veliko i do dva metra upromjeru, a teţina cijelog gnijezda

dostiţe katkad i do 500 kilograma! Gnijezdo običnogradi na vrhu kakve visoke jele, šmreke ili omorike.Nekad to čini i na pjeskovitoj obali, ili na vrhu visokelitice. Gnijezdo je uvijek sagrađeno od raznovrsnogmaterijala.

IMA LI NOJ GLASNI ORGAN?

Kako god ga promatrali, noj je neobična i upadljivaptica. To je najveća od svih ţivih ptica — ali ne leti.Malena krila sluţe noju samo za odrţavanjeravnoteţe kad trči velikom brzinom.

plitku rupu iskopanu u pijesku. I tu se, na njima,smjenjuju da bi im neprestance odrţavale tem-peraturu koja je potrebna. Noću ih u leţanju na

jajima smjenjuju muţjaci. Nojeva jaja su najve-

Nojeva glava i vrat su gotovo potpuno goli, bezperja. Ima dugačke noge koje se završavaju samo sadva prsta. Muţjakovo perje je tamomr- ko ili potpunocrno, ali su mu rep i krila pokriveni bijelim perjem.Ţenka je nešto manja i neupadljivi je boje.

Kao što pogađate, noj ne moţe pjevati poputslavuja, ali ipak ima glasa. Međutim, u doba parenja,muţjaci diţu gromoglasnu buku nalik na riku, kojase nadaleko čuje.

Tri do četiri ţenke snesu jšja u prilično

ća jaja koja moţe snijeti jedna današnja ptica. Noj je vrlo proţdrljiv. Uglavnom se hrani biljkama,

bobičastim plodovima i sjemenjem. Da bi hranulakše probavio, noj ponekad guta kamenčiće,komadiće ţeljeza ili bilo koji predmet na koji naiđe!

Nojevi se uzgajaju radi perja, koje je uistinu lijepo.Ĉupanje perja noju ni najmanje ne smeta. Noj semoţe prvi put očerupati prije nego navrši godinu-dana ţivota. Poslije svakog čerupanja izrasta munovo perje.

ŠTO SU RAJĈICE?

Postoji oko pedeset vrsta rajčica ili rajskih ptica isve one ţive na tropskim otocima zapadnog dijela

Tihog oceana i u sjevernim područjima Australije.

Veličina rajčica je različita: najveća je kao vrana, anajmanja poput vrapca. Svaka vrsta se odlikujeposebnim bojama blistava perja. Upravo te upadljivenijanse boja raskošna perja čine

8/10/2019 100 zato


158

rajčice izuzetno neobičnim. Ali ipak, te uistinu lijepeptice srodnice su obične vrane.

Prvi Evropljani koji su vidjeli ove ptice bili sučlanovi holandskih istraţivačkih ekspedicija upetnaestom stoljeću. Učinile su im se prekrasnim, tesu vjerovali da se hrane samo cvjetnim nek- trom ipiju rajsku rosu; zato su ih i nazvali rajskim pticama.

Blistavo perje imaju samo muţjaci: moguće zatoda bi se svidjeli ţenkama, ili pak da bi svojom

upadljivom ljepotom privukli paţnju neprijatelja itime ga odvratili od gnijezda njihovih ţenki imladunčadi, i zaštitili ih od opasnosti.

Mnoge vrste rajčica grade tanana, plitka gnijezda

na vrhovima drveća. U takva gnijezda ţenke polaţusvoja šarena \ pjegava jaja. Rajčice se hraneraznovrsnom hranom, počam od voća pa do puţeva iraznih kukaca.

Muţjaci rajčica u doba parenja se skupljaju ipokazuju ţenkama svoja lijepa perja. Mada su oveptice po prirodi vrlo obazrive, u doba parenja toliko sezanesu pokazivanjem perja da bi se svidjeli ţenkama,da ih svatko moţe uloviti, gotovo iz neposredne

blizine. Urođenici ih vole strijelicama vrlo tupa vrha,kako im prilikom pogotka ne bi oštetili izvanrednolijepo perje.

ŠTO SU

Tukan je jedna od najčudnijih ptica koje danaspostoje, prava nakaza među pticama.

Počnimo od kljuna: tukanov kljun je golem,zapravo veći od čitave njegove glave! Kod nekih

podvrsta tukana kljun je duţi od jedne trećine

cijele ptice. Po obliku umnogome podsjeća na kliještamorskog raka i odlikuje se ţivim bojama.

Ako ste imali priliku vidjeti tukana. morali ste se

odmah zapitati kako ta ptica uopće

TUKANI?

odrţava ravnoteţu s tako golemim kljunomOdgovor je: prema svojoj veličini, kljup je vrlolagan. Njegova vanjska strana je tanka kao papir,

dok mu je unutarnja strana pojačana prozirnomkoštanom masom. Na samoj osnovi ima širinucijele tukanove glave. Ivice kljuna imaju neravnuzupčastu, izreckanu površinu kojom tukan siječesve što njime dohvati.

I sam je jezik u tukana vrlo čudan. Ravan je iperast, a sa strane izrezan. Neobičan je spoj repa isama tukanova tijela. Rep mu je povezan s tijelomčašičnim zglobom. Moţe trgnuti rep i izdignuti gaiznad leđa.

Tukani ţive u tropskim krajevima američkogkontinenta i predstavljaju potpuno odvojenu klasuptica. Postoji 37 vrsta tukana. a najduţi primjercidoseţu oko 60 centimetara.

Tukanov tek sasvim odgovara njegovu golemu

kljunu. Nije izbirač i u ropstvu se lako privikne nasvakakvu hranu. Dok ţivi na slobodi, podjednakolakomo jede voće. jaja ili mladunčad manjih ptica.Kad jede, klepeće svojim velikim kljunom.Oglašava se hrapavim, neprijatnim krikom.

Tukani ţive u zajednicama, u manjim jatima,duboko u gustim šumama Središnje i JuţneAmerike. Malo je poznato o njihovu podrijetlu inačinu razvoja. Gnijezde se u šupljinama drveća ukojima muţjaci zazidaju ţenku i hrane je kroz uskiprorez dok se ne izlegnu mladi. Tukani se lakopripitomljuju i lijepo napreduju i kad su zatvoreni.

GDJE ŢIVE PINGVINI?Mnogi ljudi vjeruju da ova čudna ptica ţivi

posvuda gdje vladaju najţešće studeni, u bliziniSjevernog pola. Juţnog pola itd. Međutim, pingvinisu stanovnici isključivo, juţne hemisfere.

Postojbina pingvina se prostire duţ Antartika (nikakoArktika!), i to kako kontinenta, tako i otoka. Pingvinise mogu pronaći i nešto dalje, sjevernije, čak do Perua

ili juţnih dijelova

8/10/2019 100 zato


Brazila, jugozapadne Afrike, Novog Zelanda i juţnihpodručja Australije.

Pingvini su postali čuveni naročito po tomu štosvojim „frakovima44 i uspravnim hodom kao dapredstavljaju karikaturu čovjeka. Oni stoje uspravnona svojim nogama s ravnim tabanima. Ĉest je slučajda se sami poredaju u stroj, baš kao vojnici. Kadkoračaju, drţe se dostojanstveno i sluţbeno, papostaju strašno smiješni. Cijelo tijelo im je prekriveno

perjem, koje zbog dlaka- stog izgleda podsjeća nakrzno. A boja tog perja čini pingvina smiješnim: kao da

je odjenuo crni večernji sako s bijelom košuljom. Pingvini iz pretpovijesnog doba su bili visoki gotovo

dva metra. Danas ţivi oko dvadesetak vrsta pingvina inajveći među njima, nazvan „kraljevski pingvin44,visok je oko jednog metra i teţak oko 36 kilograma.

Prije mnogo milijuna godina pingvin je još mogaoletjeti baš kao i sve ostale ptice. Krila su mu danaspoprimila oblik vesela, pa mu nipošto ne moguposluţiti za let. A kako se to i zbog čega zbilo? Jedan odosnovnih razloga, ma koliko to čudno izgledalo, je tajda je pingvin imao vrlo malo prirodnih neprijatelja.Ţivio je u tako dalekim područjima Antarktika da ga

jednostavno nitko nije ugroţavao. Zbog toga je slo-

bodno provodio vrijeme na kopnu ili u vodamahladnog Antarktika.Pošto su naraštaji i naraštaji pingvina dolazili na

svijet i umirali a da nisu osjećali potrebu niti dazamahnu krilima, s vremenom su im krila postalamalena i nemoćna, sve do današnjih dana, kad su imnaprosto neupotrebljiva za let. Ali su zato pingvinipostali odlični plivači i ronioci, pa im krila sluţe kaoizvrsna vesla. U pingvina se na tijelu razvio i debeli slojsala koji ga štiti od studeni u područjima u kojima ţivi.

Ljudi love pingvine zbog sala, pa bi svakako bilopotrebno zakonom zaštititi pingvine od istrebljenja.

8/10/2019 100 zato


160

ZA NJIH JE MLIJEKO IZVOR ŢIVOTA

ŠTO SU SISAVCI?

Psi i mačke, slonovi i slijepi miševi, kitovi i konji,majmuni i ljudi — sve su to pripadnici posebnezoološke skupine, a zovu se „sisavci*4.

Sisavci se od ostalih ţivotinja razlikuju po tomušto se njihova mladunčad hrani majčinim mlijekom iz

mliječnih ţlijezda ţenki. U najvećem broju slučajevamladunčad sisavaca se rađa potpuno formirana.Mladi se ne izlegu iz jaja. kao, na primjer, ptice.

Dalja je odlika sisavaca da su njihova tijelapotpuno ili djelimice obrasla dlakom ili prekrivenakrznom. To su toplokrvne ţivotinje, koje imaju srcesastavljeno iz četiri dijela. Njihovo je srce podijeljenopregradama na komore i pretkomore.

Premda većina sisavaca ţivi na kopnu, neki — kitovi i dupini (delfini) — ţive u moru. Jedni seukopavaju i ţive pod zemljom, na primejr krtice

i mnogi glodavci; drugi ţive po drveću — majmuni vjeverice. Jedini pripadnici razreda sisavaca kojmogu letjeti su slijepi miševi.

Znanstvenici su rasporedili sve pripadniksisavaca u redove i vrste. Najniţa skupina sisavaca

su monotremati, s kloakom (nečisni- com), kojpolaţu jaja. Na nešto višem stupnju organizacije sukrezubice, sisavci bez zubi. Potom dolazi skupinamorskih sisavaca, pa potom kopitara ili papkara.

„Mesojedi** su sisavci koji jedu meso. ,.Glo- davcisu sisavci čija je hrana preteţno biljnog podrijetla„Kukcojedi** se hrane kukcima. Najviša skupinsisavaca su ..primati**, ili sisavci koji imaju noktumjesto kopita, papaka ili kandţi. Majmuničovjekoliki majmuni i ljudi su pripadnici „primata**te najsavršenije skupine ţivih bića koja dananastanjuje naš planet.

KOJI JE SISAVAC NAJBRŢI NA SVIJETU? A

Ĉovjek se moţe kretati po Zemljinoj površini brţeod bilo kojega sisavca . . . . ali ne svojim nogama! Ĉaki najbrţi trkač svih vremena

izgleda sasvim spor ako se usporedi s nekimţivotinjama.

Na vrlo kratkim relacijama čovjek postiţe

8/10/2019 100 zato


11 lfil

brzinu između 35 i 40 kilometara na sat. Ćak i slon ilinosorog mogu pretrčati kraće udaljenosti brzinom od40 kilometara na sat. Trkački konj juri 60 do 80kilometara na sat. Najbrţi hrt moţe trčati oko 50kilometara na sat.

Da bismo izmjerili stvarnu brzinu kretanjasisavca, valja promatrati antilope i gazele. Obje oveţivotinje mogu na udaljenosti od 1.500

metara postići brzinu između 95 i 105 kilometara nasat. Ali pravi prvak cjelokupnog ţivotinjskog carstvaipak je ..čita*' ili leopard-lovac. Ta ţivotinja je. kako jezabiljeţeno .,štopericom“. trčala 120 kilometara nasat. Naravno, tu brzinu ne moţe odrţati više od 1.500metara; poslije toga. uslijed zamora, ţivotinja znatnousporava trk.

ZAŠTO SU KITOVI SISAVCI?

S obzirom da kitovi ţive u vodi i imaju oblik tijelakao ribe. zbog čega onda ne spadaju u ribe?

Kitovi su morski sisavci čiji su preci nekad ţivjelina kopnu. Pošto već tisućama godina ţive u vodi.kitovi su vrlo nalik na ribe po obliku tijela i ostalimvan jskim odlikama, ali su im građa tijela i načinţivota i dalje ostali kao u kopnenih ţivotinja.

U kitovim perajama, na primjer, nalaze se kostišake s pet prstiju! Neke vrste kitova u svom tijelu ćak

imaju kosti zadnjih udoval A

najveću razliku između kitova i riba svakakopredstavlja to što se kitovo mladunče hrani majčinimmlijekom, kao i sva ostala mladunčad sisavaca. Neizlegu se. znači, iz jaja. već se rađaju ţivi. Određenovrijeme po rođenju mladunče provede u neposrednojblizini majke, koja se o svom porodu vrlo briţno stara.

Budući da su svi sisavci toplokrvne ţivotinje, akitovi nemaju krzno koje bi ih štitilo od ledene vode,pod kpţom im se stvara salo. To je sloj potkoţnog

tkiva bogat masnoćama, što omogućuje odrţavanjestalne unutarnje tjelesne toline.

8/10/2019 100 zato


162

Kitovi dišu sasvim drukčije od riba. Umjesto škrga.kitovi imaju pluća i unose zrak pomoću dvaju nozdrva iiiispušnih otvora*' na gornjem dijelu glave. Kad se spuštajupod vodu, te se nozdrve zatvaraju pomoću dva kapka i vodane moţe prodrijeti unutra. Svakih pet do deset

minuta kit izlazi na površinu vode da bi udahnuozrak. On najprije izbaci mlazeve zraka koji mu je uplućima, i to priJićno zvučnim šmrkovi- ma. To jeonaj „vodoskok" koji se najčešće moţe vidjeti naslikama kitova. A potom uzdahne svjeţi zrak i odmahzaroni u dubine oceana.

KOJI SU KITOVI NAJVEĆI?

Najveći kit je istodobno i najveća ţivotinja nasvijetu. To je plavi kit ili usan, bakrene boje natrbuhu, koji moţe biti dugačak i preko 30 metara, ateţak i do 125 tona!

Ţivi gotovo u svim oceanima, ali se najčešće nalaziu Tihom oceanu. Pripada vrsti kitova poznatoj podimenom „bezubi kitovi" (jer su ostale vrste poznatepod imenom „zubati" kitovi"). odnosno kitovi pločani.

Naprosto je nevjerojatno i pomisliti da najvećaţivotinja na svijetu moţe ţivjeti bez zubi! Kako je tomoguće? Umjesto zubi, u kita se razvila usna

šupljina, sastavljena od stotina raţanih ili koštanihpločica, koje nazivamo „rese". Te pločice izrastaju nanepcima (gornjem dijelu usne šupljine) i čine nekuvrstu rešeta ili sita.

Kitova se hrane na taj način što nečujno

plivaju kroz jata svog plijena — u većini sluča jeva tosu jata sitnih mekušaca, ljuskara. planktona ili ribica

— drţeći usta široko razjapljena. A kad zatvori usta.voda iscuri između resastih pločica, dok se hranazadrţava. Kitova usta su poput golema čabra. Glavazahvaća barem jednu trećinu kitova trupa.

Najveći među zubatim kitovima je svakako glavataulješura. Ta vrsta kita moţe biti dugačka i do 20metara, i odlikuje se golemom glavom, visokom ikockastom, koja zahvaća trećinu ukupne duţinetijela. Ulješuru mnogo love zbog masti. zubi. ambre i

sperma četa. Pošto kitova ţive u vodi i imaju tijelo po oblikuslično ribama, često ih uspoređujemo s ribama. Aligrađa' njihova kostura, krvotok, mozak, kao i ostaliorgani — pokazuju da se kitovi i te kako razlikuju odriba.

ŠTO SE DOBIVA OD KITOVA?

Nekad je lov na kitove bio vrlo unosan posao ipredstavljao je vaţnu granu proizvodnje. Mnogima jeod nas moţda i sama pomisao na lov na kitove

pomalo neobična. Što bi se korisno moglo dobiti odkita?

Međutim, broj korisnih proizvoda koji se mogudobiti od kita naprosto zapanjuje. Od kitova sala(masnog tkiva što se stvara pod k i tovom koţom)dobiva se izvrsno ulje. To se ulje u nekim dijelovimasvijeta upotrebljava za osv jetljenje. a još češće zaproizvodnju sapuna.

Dalje, meso nekih kitova je ukusna hrana. Kitovautroba i kosti sluţe kao gnojivo. Od

kita-ubojice dobiva se spermacet, masnoća što senalazi u njegovoj lubanji. Sluţi za proizvodnjuljekovitih masti, svijeća i proizvodnju nekih

kozmetičkih proizvoda. Iz tijela kita-ubojice dobiva se ambra, vrlo vaţna

izlučevina koja se stvara u kitovim organima zaprobavu: upotrebljava se u proizvodnji kozmetičkihpreparata i parfema. Zubi toga kita, kao i zubinarvala (zubana), isto su tako skupoćijeni kao islonova kost. Od koţe bijele ulješure (zubana)proizvode se raznovrsni predmeti od koţe.

JE LI KIT JEDINI MORSKI SISAVAC?

Sisavci su toplokrvne ţivotinje, čija se mladunčadrađa ţiva i majka ih hrani svojim mlijekom. Zvučiprilično čudno, ali postoji vrlo mali broj onih bića kojaţive u moru i pripadaju rodu sisavaca.

Jedan zoolog bi sva ta stvorenja. podveo u skupinuCetacea. što znači kitovi. Tu. međutim, pored kitova,spadaju i morske svinje i dupin (delfin).Proučavanjem njihovih kostura i sastava svih ostalihdijelova, moţe se s lakoćom

8/10/2019 100 zato


163

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


183

utvrditi da su daleki preci ovih ţivotinja ţivjeli nakopnu u davna, pradavna vremena.

Kada su počeli ţivjeti u moru. oblik njihova tijelapostupno se mijenjao i poprimao oblik riba. pošto sumorali ţivjeti ţivotom riba. Dlaka, ko ja je do tadaprekrivala njihovo tijelo, počela je nestajati, a koţa im

je postala glatka. I zadnje noge su morale nestati, pasu se iz njih razvili snaţni i ravni repovi. Njihoveprednje noge zamijenjene su perajama.

Ribama za disanje sluţe škrge, dok kitova imajupluća kojima dišu. Zbog toga moraju izlaziti napovršinu vode svakih pola sata i nadisati se zraka. Utrenutku kad isplivaju na samu površinu vode,oslobađa se sav zrak uzet za vrijeme prethodnogisplivavanja. Kit iz diše zrak kroz nozdrve koje senalaze na samom vrhu

nosa. a ne usta. Kitovi mogu plivati i otvorenih usta. jer su njihove nozdrve neprestance vezane sdušnikom. Zbog toga voda ne moţe ugušiti kitove ikad im uđe u usta!

Svi znademo da su dinosaurusi bile divovskeţivotinje, ali čak je i najveći dinosaurus bio manji odnekih vrsta kitova. Plavi kit ili usan koga još zovu i..grenlandski kit“, po svoj prilici je najveća ţivotinjakoja je ikad ţivjela na našem planetu. Neki primjerciove vrste kita duţi su i od 30 metara, dok je najvećidinosaurus bio dugačak oko 24 metra. Prosječnateţina gren- landskih kitova kreće se oko 75 tona.Mladunče plavog kita je znatno veće od odraslogslona! Samo u prvoj godini, dok ga majka hranisvojim mlijekom, mladunče kita naraste do duţine od18 metara.

ŠTO SU DELFINI?

Delfini (ili dupini) su stvarno vrlo zanimljiveţivotinje; čovjeku je teško i povjerovati da su i onisamo jedna vrsta kitova.

Kao što već znadete, istoj vrsti morskih sisavaca.koju su znanstvenici nazvali Cetacea — kitovi,pripadaju kitovi, delfini i morske svinje. Delfini suuistinu kitovi, samo su manji i pripadaju podvrsti sazubima. Morske svinje su jedna vrsta delfina bezkljuna; imaju zube u obliku lopate, a na kraju trupatrokutastu peraju.

Zubati kitovi se hrane sipama ili lignjima,rakovima i raznom ribom koju su u stanju goniti iloviti. Kit ubojica zapravo je najveća podvrsta delfina,

jedini je predstavnik kitova koji se hrani toplokrvnimţivotinjama. Dugačak je oko 9 metara i lako hvata

tuljane. Sve ostale vrste i

podvrste delfma nisu duţe od tri metra, dok su imglave neobično malene.

Delfini ţive u skupinama, u jatima, i čini se da irnpraćenje brodova predstavlja veliko zadovoljstvo.Običan delfin, kakvih ima u svim umjerenim itropskim morima, ima rep u obliku polumjeseca.Njegova crna leđa su šušti kontrast bijelom trbuhu.

Znanstvenike je oduvijek zanimalo kako se delfinikreću kroz vodu izbjegavajući opasnost, kao i to kakose dozivaju i međusobno sporazumijevaju.Pretpostavlja se da su morske svinje i delfini u stanjuispuštati glasove i da te „zvučne obavijesti" imajumnogo više smisla nego što je to slučaj u drugihţivotinja.

8/10/2019 100 zato


164

Također je zabiljeţeno da delfini podraţavaju jednog čovjeka da je supruga log čovjeka pra-ljudski govor, i to svojevoljno. Jednom prilikom snula u smijeh. A delfin je tada počeo podraţa

je, priča se. delfin lako vjerno podraţavao glas vali njezin smijeh.

MOGU LI TULJANI ŢIVJETI POD VODOM?

Tuljani nas opčine kad god ih vidimo u cirkusu,dobro uvjeţbane; volimo ih promatrati i kao velikelakrdijaše u zoološkim vrtovima. Pa ipak, čudno jekoliko malo znademo o njima.

Ova klasa ţivotinja obuhvaća tuljane s krznom,morske lavove (ušane), kosmate tuljane, morskeslonove i morske konje. Tuljani su sisavci i nalaze sena granici između pravih sisavaca, kao što su, naprimjer, krave i psi. i morskih sisavaca, kao što sukitovi.

Tuljani potječu od suhozemnih vrsta sisavaca, štozapravo znači da su se nekad davno moraliprivikavati na ţivot u vodi. Nisu ţivjeli u vodi onolikodugo koliko kitovi. Zbog toga se tuljani još uvijek nisutako dobro prilagodili ţivotu u vodi kao kitovi.

Tuljani ne mogu stalno ţivjeti pod vodom. I nesamo to; njihova mladunčad mora ugledati svijetisključivo na kopnu! U većini slučajeva ţenka

to su tuljani dobili i prirodnu sposobnost skupljanjamasnoća u obliku potkoţnog sala. što doprinosiodrţavanju stalne topline tijela. Istodobno su izgubiliuši ili smanjili njihove razmjere. čime je umnogomeublaţen otpor tijela u vodi. I, konačno, počeli su sehraniti i nekim vrstama morskih ţivotinja, kao što suIiganj, hobotnice i druge vrste mekušaca.

I premda je priroda u tuljana mnogo togaizmijenila, kako bi im omogućila ţivot u vodi, tuljaniipak najveći dio vremena provode na kopnu; vole sesunčati ili spavati na morskoj obali ili na santamaleda. Na obali se kreću izvijanjem tijela ili brzimpovlačenjem prednjih peraja.

Najrasprostranjenija vrsta tuljana je morski lav iliušati tuljan. To su ţivahne i inteligentne ţivotinje.Lako se mogu obučiti najrazličitijim

mora učiti svoju mladunčad da pliva! Po tomu seslobodno moţe reći da se tuljani nalaze na graniciizmeđu morskih i suhozemnih sisavaca. Pošto su senekako prilagodili ţivotu u vodi, tuljani su moralipretrpjeti i određene promjene. Na zadnjim nogamase razvila pokoţica za plivanje, dok su im prednjenoge preobraţene u neku vrstu vesala kako bi moglibrţe plivati. Uz

vještinama, kao što je, na primjer, ,.ţongliranje“loptom ili balansiranje lopte vrhom nosa.Zbog tih navika tuljani predstavljaju vrlo lak plijen

za čovjeka, pogotovo u sezoni parenja, kad suprisiljeni pribliţiti se obali ili santama leda. Eskimi suih stoljećima jeli, a njihovo salo upotrebljavali su kaomasnoću pri kuhanju ili za rasvjetu.

8/10/2019 100 zato


185

JE LI MORSKA SVINJA SISAVAC?

Teško je povjerovati da morska svinja nije riba većsisavac. Pa ipak, ona je isto toliko sisavac koliko idomaća krava. Morske svinje, delfini i kitovi spadajuu rod sisavaca, red vodenih sisavaca.

I tako. znači, delfini spadaju u red kitova, a morskesvinje predstavljaju samo podskupinu, jednu vrstudelfina. I svim tim ţivotinjama dato je zajedničko ime:

kitovi ili Cetacea.Velika je razlika između morskih svinja i riba.

Mlado morske svinje hrani se majčinim mlijekom, kaoi sva ostala mladunčad sisavaca. Ono se ne izlegne iz

jaja. već se rađa ţivo. Morske svinje nemaju škrge, većzrak dišu plućima. Njihov unutarnji sustav odlikujese kosturom, sustavom cirkulacije, moţdanom ma-som i ostalim vitalnim organima koji se potpunorazlikuju od organa riba.

Druga vaţna pojava je postojanje potkoţnog sala ilinagomilane masnoće. Kako su sisavci toplokrvneţivotinje, potkoţne rezerve masnoća

odrţavaju potrebnu toplinu ovim ţivotinjama uhladnim vodama.

Prosječna morska svinja je duga nešto preko 1.5metara. Glava joj je na prednjem dijelu okrugla, adonja vilica neznatno isturena. U širokoj usnojšupljini smješteno je u prosjeku između 80 i 100zubi. Na gornjem dijelu tijela morska svinja je crne ili

sure boje. a po trbuhu bijele; ima crne peraje.Morske svinje više vole ţivjeti u vodama pokraj

obala nego na otvorenu moru. Nastanjuju sjeverni dioAtlantskog oceana, a vrlo rijetko se pojavljuju uSredozemlju. Obično ţive u velikim skupinama i činise da neobično vole pratiti brodove. Ima nekihpodvrsta morskih svinja koje se pojavljuju i u vodama

juţnog dijela Atlantika i Tihog oceana. Ulje morskih svinja, koje se dobiva od mekanih

masnih dijelova glave i usta. sluţi kao sredstvo zapodmazivanje satova ili drugih preciznihinstrumenata, pošto se ne lijepi i moţe izdrţati vrloniske temperature.

ŠTO JE MORSKA KRAVA?

8/10/2019 100 zato


Morska krava je sisavac, a ne riba. Po izgledupodsjeća na malog kita. Američka morska krava ţivi urijekama u Floridi, Meksiku, Središnjoj Americi i naAntilima. Dugačka je obično između 3 i 5 metara.

Tijelo joj je kao u ribe. ali joj je rep sasvim različit.Širok je i vodoravan, liči na lopatu i odlikuje se oblimivicama. Koţa joj je glatka, bez dlake, koje joj izrastusamo iznad gornje usne.

Morske krave ţive po zaljevima, lagunama ivelikim rijekama, nikako na otvorenu moru. Najvišese zadrţavaju po plićacima. Kad ne jedu, izleţavaju seblizu dna. U dubljim vodama plivaju unaokolopogrbljene, gotovo ispod same površine vode.

Hrane se biljem što ga nalaze u plićacima.Prednjim perajama, koje su u obliku izduţenih

vesala. sluţe se da dopreme hranu do usta. Morskakrava moţe dnevno pojesti i 30 do 50 kilograma hrane! Odrasla morska krava moţe dostići teţinu i do750 kilograma. Pošto ove ţivotinje pasu travu i bilje uplićacima, i najčešće se pojavljuju u skupinama, ljudisu im dali naziv morske krave.

Morska krava donosi na svijet obično po jednomlado, ali se moţe dogoditi da ih bude i po dva

odjednom. Kad hrani mlado, ţenka izlazi na površinu,tako da joj se iznad vode nalaze samo glava i ramena,i snaţnim prednjim perajama drţi svoje mladunče nadojkama.

Morske krave se kreću vrlo sporo i potpuno subezopasne. U nekim krajevima ih love zbog mesa,koţe i masnih ulja.

ŠTO JEDU DABROVI?

Dabar je veliki glodavac. koji se nalazi na najvišem

stupnju razvoja po svojoj veličini, tjelesnoj građi isposobnosti. Kao i svi glodavci. tako i dabrovi imajučetiri moćna sjekutića izrasla u obliku dlijeta.Zahvaljujući upravo tim jakim zubima, dabrovi moguobarati čitava debla, vješto ih raskomadati iupotrijebiti ih bilo za hranu, bilo za izgradnju svojihbrana, koje redovito predstavljaju pravo majstorstvou građevinarstvu. Hrane se isključivo drvećem, gran-čicama ili mladicama, kao i korijenjem vodenih biljki.

Zbog čega dabrovi grade brane? Dabrovi ţive u vodii vrlo su aktivni tijekom čitave zime. Zbog toga im jepotrebno riječno korito dostatno duboko da setijekom zime ne smrzne do dna. Branu grade da bipodigli razinu vode u jezeru ili u potoku gdje ţive!

Za izgradnju svoje brane dabar upotrebljava drvo

vrbe. johe ili dingo šiblje koje slaţe po dnu potoka. Tosve skladno povezuje muljem i kamenjem. Kad branamalo izraste u visinu, dabar reda grančice i mladestabljike i uspravno i vodoravno. Najčešće granepuste korijen, a

stabljike ili grančice se isprepliću, te brana bude još

čvršća i otpornija. Da prereţe drvo. dabar najprije snaţno zagrizesvojim sjekutićima i na drvetu načini dva ureza,

jedan iznad drugoga. Potom oglođe drvo izmeđuureza. Da bi pregrizao grančicu debelu tri centimetra,dabar treba zagristi samo jedanput ili dvaput.Najčešća građa koju upotrebljava je drveće debljine20 do 25 centimetara; jedno tako debelo dabar je ustanju pripremiti i prerezati za samo jednu noć.Dabar gotovo uvijek uzima mekano drvo, kao što je,na primjer, jasika, sjevemoamerička topola, joha,vrba i breza.

Pošto dabrovi jedu isključivo liku, unutarnji slojkore izdanaka drveća ili korijenja, oguljene stabljikeili korijenje upotrebljava za pojačavanje zidova svojih

brana. Dabrova brana je pros ječno visoka oko dvametra, ali moţe biti dugačka i do 300 metara! Dabrova jazbina obično je stan-koliba izgrađena

na obali rijeke ili potoka, šibljiku, u plićaku, u bari ilimočvari. Pod takvog skrovišta obvezatno se nalaziiznad razine vode i sav je

8/10/2019 100 zato


pokriven usitnjenim iverjem. Ulaz u skrovište uvijekse nalazi pod vodom.

Na izmaku ljeta i tijekom jeseni dabrovi skupljajuhranu i ostavljaju je za duge zimske dane Zato se uneposrednoj blizini njihova

skloništa mogu naći naslagano korijenje ţbu- nja.grane i grančice, dok su deblji panjevi i čitave kladebriţljivo poredani. Takve rezerve hrane dabrovadostiţu visinu i do 1,5 metara i sadrţe na stotinegrana ili mladih stabala.

JESU LI NAM MIŠEVI OD KAKVE KORISTI?

Nema valjda na svijetu ni jedne ţivotinje, osimmisa. s kojom se čovjek bori toliko dugo i takobespoštedno. Pored miševa, postoje razne vrsteţivotinja koje sve skupa nazivamo mišolikimglodavcima, od kojih je većina štetočina, ali izanimljiva po svojim osobinama. Međutim, zbog dvaobična miša, crnog i mrkog, čovjek je zamrzio i sveostale vrste miševa.

Vjerojatno u velikim gradovima ima toliko miševakoliko i ljudi. Po selima ih ima najmanje tri do četiriputa više nego ljudi. Penju se. zavlače, ţive naotvorenu prostoru, po pukotinama i rupama, nabezvodnom zemljištu ili po močvarama. I mada viševole biljnu hranu, jedu sve na što naiđu, počam oduginulih ţivotinja i truleţi sa smetlišta, pa sve dodrugih miševa.

Zbog čega čovjek odvajkada ratuje s miševima?Svake godine oni unište razne usjeve i naprave štetukoja se penje na desetine milijardi dinara Miševiuništavaju jaja. ţivinu, ptice pje- vice, onečišćujuhranu po kućama i brodovima. Zabiljeţen je niz

poţara koje su prouzrokovali miševi tako što sunagrizli kutije sa šibicama, oštetili plinovode postanovima ili izazvali kratki električni spoj! Miševiprovaljuju u domove kroz kanalizaciju Oštećujupodove i namještaj. A sto je najvaţnije, raznose raznebolesti, od kojih je najopasnija kuga.

Budući da ţive posvuda i na svakom mjestu irazmnoţavaju se neobično brzo. naprosto jenemoguće boriti se protiv miševa. Ţenka miša se kotiviše puta godišnje, a mladi miševi su potpuno zreliposlije samo četiri mjeseca.

Ipak. i miševi su od određene koristi začovječanstvo. S obzirom da mnogi njihovi organi radeslično kao i ljudski organi, miševi se upotrebljavajuza mnogobrojne pokuse. Današnja saznanja o hrani,ţlijezdama, o ţivčanim reakcijama, stečena supokusima obavljenim najprije na miševima. Bijelemiševe, podvrstu crnih miševa, najvišeupotrebljavaju za razne pokuse

8/10/2019 100 zato


ŠTO SU ZAMORCI?

Zamorac, u nekim krajevima svijeta zvan još i„gvinejsko prase", nema nikakve veze sa svinjom, a

još manje s Gvinejom. To je srodnik zečeva i kunića, ipripada obitelji glodavaca.

Mnogo prije nego što su prvi španjolski osvajačistigli na američki kontinent, ovu vrstu glodavca jepripitomilo pleme Inka iz Perua. Ekvadora i

Kolumbije. Upotrebljavali su ih za

četiri prsta, a zadnje po tri. a svi se prsti završavajuširokim kandţama.

Zamorci se hrane isključivo biljnom hranom. Dok jedu, obično sjede na zadnjim nogama. U slobodi ţiveu rupama i skrivenim mjestima i u sumrak izlazetraţiti hranu ili kad je vrijeme tmurno. Ako naiđu naobilje biljne hrane, mogu ţivjeti i bez vode. Kad su u

ropstvu, valja ih

hranu, jer se meso zamorca smatralo izvrsnomposlasticom. Ubrzo poslije otknca Amerike, zamorcisu prenijeti u Evropu, gdje su korišteni u iste svrhe.Međutim, danas su urođenici iz Perua jedini narodkoji još uvijek jede zamorce. dok se u ostalimzemljama Juţne Amerike zamorac uzgaja kaodomaća ţivotinja i ljubimac.

Zamorac je dugačak oko 25 centimetara i teţak

najviše kilogram. Nema repa. Ima malene, gole iokrugle uši. Njegove prednje šape imaju po

hraniti hranom za pitome zečeve ili miševe iobvezatno im treba davati vodu.

Zamorćici se kote dva do tri puta godišnje, a uokotu ima od dva do osam mladunčadi, a nekad iviše. Samo nekoliko sati poslije rođenja, za- morčicisu u stanju trčati. Pošto su blage naravi, a odrţavajuse vrlo lako i razmnoţavaju izuzetno brzo. vrlo sukorisni za obavljanje eksperimenata kad su za to

potrebne ţive ţivotinje. Ĉovjeku su bili odneprocjenjive koristi, posebice u razvoju medicine ibioloških pokusa.

ŠTO JEDU SLIJEPI MIŠEVI?

Pošto ima vise od 2.000 vrsta slijepih miševa,sasvim je prirodno da postoje velike razlike međunjima. Mnogi slijepi miševi jedu kukce, ali u tropskimkrajevima postoje slijepi miševi koji se hrane samo

voćem i peludom. Neki se hrane ribom, pa čak imanjim slijepim miševima, ili isključivo krvlju kojusišu.

Običan slijepi miš se hrani kukcima, koje hvata jošu letu. Kutnjaci ovih slijepih miševa imaju oštre iviceu obliku slova W. tako da mogu jesti i one kukce kojipripadaju skupini tvrdokrilaca.

Slijepi miševi koji se hrane voćem vise po

granama voćaka u tropskim područjima. Oni imajuširoke ravne zube. te lako grizu voće i sišu sokove.Slijepi miševi koji se hrane peludom sa cvjetova imajudugačak jezik kojim lako prodiru u samu srţ cvijeta.

Vampiri su podvrsta slijepih miševa koja seisključivo hrani krvlju. Napadaju konje, stoku, pse.piliće, pa čak i ljude. Pomoću svoja dva oštra gornjazuba-sjekutića načine poveći zarez na koţi svojihţrtava. A odmah potom loču krv što teče iz rane.

Slijepi miševi imaju 20 do 38 zubi. Zanimljivo

8/10/2019 100 zato


je da ne postoji ni jedan slijepi miš sa 22 zuba Nekevrste slijepih miševa koje se hrane kukcima moguimati čak i po 28 zubi. Znate li da slijepi miševi ţive na Zemlji već toliko dugo

da predstavljaju gotovo najstariju

skupinu ţivotinja? Fosili slijepih miševa koji su dosada pronađeni stari su oko 60 milijuna godina!Najraniji crteţ slijepog miša nađen je na jednomgrobu u Egiptu; utvrđeno je da je taj crteţ izrađenprije otprilike 4.000 godina!

ZAŠTO SE SLIJEPI MIŠEVI VJEŠAJU STRMOGLAVCE?

Malo je ţivotinja koje u svom kretanju toliko oviseo letenju kao slijepi miševi. Lete i kukci, ptice, ali seipak kreću i na drugi način Međutim, udovi i nogeslijepog miša nisu sazdani za hodanje. To, opet.znači, da slijepi miševi ne mogu lako ni stajati. Zbogtoga im je. kad se nalaze u leglu, najlakše objesiti sestrmoglavce i iz tog se poloţaja otiskivati u zrak.

Slijepi miš je po mnogo čemu zanimljiv. Prvo. on jei sisavac — i to jedini sisavac koji leti. Ţenka koti ţivumladunčad i hrani ih svojim

slijepi miševi, da bi se kretali naokolo, ne ovisemnogo o svom ćulu vida. Kad lete. ispuštaju čitav nizvisokofrekventnih zvukova. Frekvencija tih zvukova

je tako visoka da ih ljudsko uho uopće i ne razaznaje.Odjek (eho) tih zvukova se vraća slijepim miševima

dok lete. Slijepi miš moţe odrediti je li se taj zvukodbio o kakav udaljeni predmet, ili o neki obliţnji, iodmah mijenja pravac leta kako bi izbjegao sudar spreprekom!

Mnogi ljudi vjeruju da se svi slijepi miševi

mlijekom. Dok je mladunčad još sasvim mala. mati ihnosi sa sobom čak i kad pođe u lov!

Slijepi miševi su noćne ţivotinje, što znači da suaktivni noću. dok danju spavaju. Pošto jedino lovommogu sebi osigurati hranu, svatko bi pomislio daimaju izuzetno oštar vid. Uistinu.

ponašaju manje-više jednako; budući da postoji višeod 2.000 različitih vrsta slijepih miševa, i samiuviđate da to nije točno Ima slijepih miševa srasponom krila od jedva petnaestak centimetara, ali itakvih čiji je raspon krila 2 metra!

GDJE ŢIVE VJEVERICE?

Vjeverice, te ljupke i mile ţivotinjice, moţemosusresti i po parkovima i po šumama, te bismo moglizaključiti da im svaka zemlja predstavlja

dom. I zaista, vjeverica ima u svim dijelovima svijeta,osim u Australiji!

Zapravo, postoji više vrsta vjeverica. One

8/10/2019 100 zato


170

mogu biti velike kao mačke, ili malene poput miševa.Ima ih s mekanim, toplim krznom, kao i s oštrimdlakama po leđima. Mogu bjeţati kroz grane, ili slakoćom kliziti kroz zrak s vrha jednog drveta nadrugo, kao da imaju padobran. P<istoje i vjevericekoje ţive na zemlji. Uglavnom. većinom supristupačne ţivotinje. Vjeverica je pripitljiva ţivotinjakoju krasi dugačak i čupav rep i svjetlucave oči.

Tu njeguju svoju obitelj, koja se obično sastoji od 4 do6 mladunčadi.

Štetna crvena vjeverica često jede jaja ili ptičjumladunčad. Međutim, većina vjeverica koje ţive nadrveću hrani se orasima, ţirevima ili šišarkama. U

jesen vjeverice moraju skupiti dostatnu količinuhrane za rezervu, koju ce koristiti za vrijeme hladnihmjeseci.

Leteće vjeverice se razlikuju od svih ostalih

Vjeverice su predstavnici posebne obitelji glo-davaca. Dijele se na dvije glavne ili osnovne skupine:vjeverice koje ţive na zemlji i one koje ţive na drveću.U skupinu vjeverica koje ţive na zemlji spadajuamerički mrmot. prugasta vjeverica i prerijski pas.Od vjeverica koje ţive na drveću najpoznatije su

p<xiskupine crvene vjeverice, lisičje vjeverice ivjeverice čupavih ušiju. Sve vjeverice iz skupine kojaţivi po drveću obično provode zimu u rupi kakvadrveta. koju oblaţu lišćem i grančicama. U proljećenajčešće grade nove domove visoko u krošnjamadrveća.

vjeverica po tomu što imaju koţu na bokovima,proširenu kao krila. I kad ţivotinja raširi noge. taravna koţnata površina, između prednjih i zadnjihnogu. poput krila aviona joj pomaţe da se vine u zrakLeteće vjeverice uglavnom ţive u toplijim krajevimaEvrope. Azije i Sjeverne Amerike. Vrlo rijetko se

viđaju, jer preko dana obično spavaju. Jedna druga zanimljiva vrsta vjeverica, koja inače

ţivi u Aziji, mijenja boju za vrijeme parenja, baš kaošto to čine muţjaci ptica!

JESU LI BIVOL I BIZON JEDNO TE ISTO?

Zacijelo bi bilo vrlo teško ubijediti nekoga da crteţ

bivola (bufala) na američkom novčiću od pet centi nepredstavlja pravog bivola. Jer tzv. američki bivol nijepredstavnik prave vrste

svojim razmjerima i po tomu što ima 14 pari rebara, a

ne 13. Američki bizon ima velika pleća, a oštra dlakaprekriva mu glavu i prednju četvrtinu trupa

bivola, već jedna vrsta bizona. On zapravo pripadaobitelji divljeg goveda, pa je zbog toga i vrlo blizak‘srodnik bivola. i to uglavnom po

Ukoliko se usporedi s glavom i tim dijelom trupa,ostatak trupa izgleda posve gol. Muţjaci su znatnokrupniji od ţenki Muţjak ponekad moţe teţiti i jednutonu.

SIVA AMERIĈKA VJEVERICA

8/10/2019 100 zato


171

Američki bivol pruţao je prerijskim Indijancimaistodobno hranu, odjeću i sklonište. Od bivola sedobiva meso odlične kvalitete, koje Indijanci ne jedusamo svjeţe, nego i osušeno na suncu. Od njegovekoţe se pravi zimska odjeća, šaton i vigvami,pokrivači za konje, štitova, pa čak i korita za čamce.Cak se i kosti bivola iskorištavaju, te ţile i rogovi.

Bivol je jedva jedvice izbjegao potpuno lstre-bljenje. do kojega je gotovo došlo zbog općeg klanja

tijekom čitavih dvadeset godina. Nekad su stadabivola tumarala prostranstvima Sjeverne Amerike, odAligenskih do Stjenovitih planina. Ali, već oko 1800.godine više nije bilo ni jednog bivola istočno od rijeke Missisipi.

Prerije na zapadu, međutim, i dalje su s<* cmjeleod stada nebrojenih tisuća, pa čak i milijuna bivola.Veličina tih krda bila je napro

sto nevjerojatna. Ta su krda prekrivala prerije doklegod se okom moglo dosegnuti. Parobrode na velikimrijekama ponekad su zaustavljala stada bivola koji suprepliva val i rijeku, dok su vlakovi često moralisatima čekati da čitave vojske tih ţivotinja pređuţeljezničku prugu.

Mnogo su bivola lovci poubijali kako bi prehranilistotine i tisuće ljudi — graditelja novih pruga, dok jestotine tisuća bivola poubijano isključivo zbog krzna.

Između 1865. i 1875. godine prodavano je oko dvamilijuna koţa bivola svake godine i to po cijeni od

jednog dolara po koţi. I tako je u 1889. godini u ci jelojSjevernoj Americi bilo ukupno 835 bivola na slobodi i256 grla u ropstvu. Danas već ima oko 15.000 bivola,koji slobodno ţive po prerijama SjedinjenihAmeričkih Drţava i Kanade.

ŠTO SU LEMURI?

Lemuri su najprimitivniji predstavnici reda Evropi i Americi, gdje su pronađeni njihovi primata, čovjekolikihili antrupoidnih majmuna fosilni ostaci.Danas se lemuri mogu naći na Madagaskaru, u Od svih ostalih antropoidnih ili čovjekolikih Africi i ponegdje u Aziji. Nekad su ţivjeli u majmuna lemur se razlikuje po tome što ima

8/10/2019 100 zato


172

KAKAV JE MAJMUN IMPANZA?

izduţeno lice lisičjeg izgleda i izduţenu kandţuumjesto nokta na drugom noţnom prstu. Svilemuri spretno puţu i veru se po drveću, pa suzato i nazvani ,,veraći“. Pošto ne ţive dugo kad suzatvoreni, ne mogu se naći ćesto po zoološkimvrtovima.

Lemuri se hrane mješovitom hranom: voćem,sjemenjem, kukcima, ptičjim jajima, pa čak i

mesom. Neke vrste lemura aktivne su isključivodanju: to su dnevne ţivotinje: druge vrste sunoćne ţivotinje.

Ima više vrsta lemura. od kojih su nekeposebno zanimljive. Veći primjerci lemura nalazese na Madagaskaru i poznati su pod imenom„sifaka": svijetlih su boja, uglavnom bijeli s crnim,crvenim ili mrkim pjegama. Između jednog dijelaruke i tijela imaju pokoţicu, koja im vjerojatnopomaţe kad u dugačkim skokovima prelijeću s

jednog drveta na drugo.Druga skupina, nazvana ..pravi lemuri" ili

..vari lemuri", također ţivi na Madagaskaru i brojitrinaest vrsta. Njih krasi dugačak rep. čije boje mogubiti vrlo različite. Najmanji primjerci jedne od tih vrstaimaju trup dugačak samo petnaestak centimetara, ali

je zato rep duţi za tri centimetra od trupa. Poznati supod imenom „mišji lemuri". U pogodnoj sezoni ovaţivotinja stvara rezerve masnoća oko korijena svogdugačkog repa. Za sušnih mjeseci, kad se ne moţepronaći hrana, lemuri spavaju po šupljinama drveća,ţiveći samo od tih zaliha masnoća.

Vrsta lemura zvana ,,aje-aje" se sasvim razlikujeod ostalih lemura koji ţive na Madagaskaru, jer imavrlo dugačke uši. dugačku i grubu dlaku, dugačak ičupav rep i dugačke prste. Na velikom noţnom prstuimaju nokat, a na ostalim prstima kandţe. Jednavrsta lemura ima toliko pokretljiv vrat da moţeokrenuti glavu potpuno u pravcu leđa i tako mimoosmatrati, a da pri lomu uopće ne pokreće trup!

8/10/2019 100 zato


173

Ĉimpanza je član velike obitelji majmuna ipredstavlja njihovu posebnu vrstu. Od svih je na jinteligentni j i!

Majmuni pripadaju najvišoj klasi sisavaca, koja senaziva „primati**. Toj klasi pripada i čovjek. Svimajmuni su pokriveni dlakom, obično ţive na drveću ina vrhovima svih pet prstiju prednjih i zadnjih udovaumjesto kandţi imaju nokte.

Sve majmune mogli bismo podijeliti u četiri

osnovne skupine: lemure; majmune Starog svijeta — prave majmune, dugorepe majmune, pseto- likemajmune i dr; majmune Novog svijeta — pauk-majmune. kapucine, drekavce i druge;čovjekolike majmune, u koje spadaju gorile,orangutani, čimpanze i giboni.

Među čovjekolikim majmunima čimpanza imanajviše sličnosti s čovjekom. Ta vrsta čovjekoli- kihmajmuna je manja od gorile i orangutana, ali jemnogo inteligentnija.

Tijelo jednog čimpanza, koji je inače bez repa, vrlo je slično tijelu čovjeka i najveća je razlika u

tomu što čimpanza ima trinaest rebara, a čovjekobično samo dvanaest. Njegova koţa. boje mesa.prekrivena je grubom crnom dlakom, koja jedino nezahvaća ruke i lice. Kad počne stariti, čimpanza okousta dobiva sijede dlake, dok mu koţa postaje svetamnija.

Ĉimpanze ţive u manjim skupinama po šumamasredišnje Afrike, na području između Sierra Leone iViktorijina jezera. Lako ih je uhvatiti i posve se

prilagođavaju ţivotu u zoološkim vrtovima. Ponekadse toliko sprijatelje s čuvarima da se deru i dozivajuih, baš poput razmaţene djece.

Znanstvenici su ih proučavali i tvrde da čimpanzemogu stvarati najmanje dvadesetak različitihzvukova, što bi se, u neku ruku, moglo nazvati„jezikom čimpanza**. Po zemlji koračaju i trče na svečetiri, pri čemu se prednjim udovima — rukama —ispomaţu radi ravnoteţe.

Muţjak čimpanze moţe dostići teţinu i do 70kilograma, a visinu od oko 1,5 metara, mada je većinačimpanza niţeg rasta.

KOLIKO KLOKAN MOŢE SKOĈITI?

8/10/2019 100 zato


174

8/10/2019 100 zato


175

Klokani su danas predstavnici jedne od najčud-nijih i najstarijih ţivotinjskih vrsta na našem planetu.Poznato je da je još prije više stotina tisuća godinapostojala jedna vrsta klokana visokih gotovo poputkonja!

Danas se klokani mogu naći isključivo u Australiji,koju ponekad zovu zemljom klokana, i koja tuţivotinju, kao amblem, ima čak i u svom drţavnomgrbu.

Klokan je najpoznatiji predstavnik tobolčara.Između zadnjih nogu ţenka ima krznom obraslu..torbu" ili tobolac u kojem nosi svoje mlado i gdje gahrani. Mlado klokana ţivi u tobolcu sve dok nepoodraste.

Kad se okoti, mlado je maleno, ruţičasto, mekano,dugačko nešto više od tri centimetra. Odmah pockotu, majka ga stavlja izravno u tobolac. budući da

je mladunče neko vrijeme potpuno bespomoćno. Kadnapuni šest mjeseci, već je veliko kao maleni zečić.Kreće se po tobolcu, dok mu glava uvijek viri. Ako senjegova majka zaustavi da bi obrstila koji list s

grančica, mladunče i samo čupka i jede njeţne listićĆak kad i odraste i postane dostatno veliko d

hoda i trčkara pored majke, mlado klokana još uvijevoli boraviti u toplom i sigurnom tobolcu. Ako pribliţava neka opasnost, majka mu brzo priskače pomoć, uzima ga ustima i paţljivo spušta u tobolac

Odrasli klokan, kad se uspravi, doseţe visinu i d1.8 metara. Ima kratke prednje noge s kandţamaizrazito dugačke zadnje noge. Te snaţne zadnje noomogućuju klokanu da pravi skokove od 3 pa do 4metra. Dugački rep sluţi klokanu da se odmara, alda odrţava ravnoteţu pri skoku.

Klokane love u Australiji zato što uništavajusjeve. Njihovo je meso ukusno, a od njihove se koproizvode dobri i jaki predmeti od koţe. Brzinasposobnost klokana da čuje neprijatelja i na većudaljenosti predstavlja njegovu glavnu obranu. Kaga lovački psi opkole i nema drugog izlaza, klokamoţe ščepati psa prednjim nogama i ubiti ga jedni

jedinim udarcem zadnje noge!

ZAŠTO KLOKANI ŢIVE ISKLJUĈIVO U AUSTRALIJI?

Do prije dvije stotine godina nitko nije znao daklokani uopće postoje. Tada su ih pronašliaustralijski doseljenici i istraţivači.

I klokan, kao i mnogi drugi sisavci u Australiji, imatobolac. Većina tobolčara ţivi u Australiji i na okolnimotocima. Sve ţivotinje s tobolcem tvore poseban redsisavaca, poznat pod znanstvenim imenomMarsupialia, što znači „torbari". Ime su dobile polatinskoj riječi ..marsu- pium", što znači ..torba" ili„kesa".

Prvi sisavci su se pojavili još prije više od stotinu

milijuna godina, znači u eri dinosaurusa. Neki od njihsu bili tobolčari. a drugi su imali posteljicu ili plodvu(placentu). Sisavci s posteljicom hrane svoje jošnerođene mlade dok se još nalaze u majčinu tijelu. Utobolčara. tobolac sluţi u istu svrhu. Njihovamladunčad se koti nerazvijena i sićušna i razvija se iraste u mjačinoj utrobi.

S promjenom klime na Zemlji, nestali su dinosaurusi. Sisavci su se razmnoţavali i razvi jrazličito. Sisavci s posteljicom napredovali su mnobrţe i uspješnije od tobolčara. Mozak im se brrazvijao, a i za samu mladunčad je bilo bolje da sepočetnom stadiju razvija i raste u majčinoj utronego u tobolcu.

Tobolčani su nestali u mnogim krajevima svijet jer nisu mogli opstati u borbi s ostalim sisavcima. se. međutim, nije dogodilo u Australiji i u JuţnAmerici.

Znanstvenici smatraju da je Australija nekada bipovezana s jugoistočnom Azijom, moguće nizootoka ili prevlakom. Vjerojatno su se tobolčan raširpo Australiji u doba kad tamo uopće nije bilo sisavas posteljicom. Nisu imali suparnika, pa snapredovali i razvili se u više pravaca.

ZBOG ĈEGA SE NABORUŠA VJEŠA O REP?

Naboruša (oposum, vrsta sjevemoamerićkogtobolčara) je neobična i zanimljiva ţivotinja.

Spomenimo odmah da naboruša pripada skupiniţivotinja koje se zovu ..tobolčari". Ţenke tih ţivotinjaimaju na svom stomaku kesu ili torbu (tobolac), ukoju smještaju svoju mladunčad i drţe ih sve dok neodrastu. Najizrazitiji je primjer tobolčara u svakomslučaju australski klokan.

Naboruše su tobolčari koji ţive isključivo uAmerici. Dugački su od 22 do 50 centimetara, dok imse duţina repa kreće od 20 do 30 centimetara. Krznoim je sivkastobijele boje. Imaju okrugle uši. dugačak i

uzak rep i našapama jastučiće koji nikad ne obrastu dlakom.

Unutarnji noţni prst na zadnjim šapama ima sveodlike palca, jer je vrlo pokretljiv i moţe dodirnutivrhove ostalih prstiju. Zbog toga se naboruša moţesluţiti svojim zadnjim šapama baš kao što se čovjekmoţe sluţiti rukama. Njima se sluţi kad se vješa ipenje uz drvo. A njezin dugački i elastični rep sluţi jojda se vješa o drveće, s glavom nadolje.

Najveći dio svog vremena naboruša provede podrveću, gdje lovi i jede. A kako se svojim zadnjimšapama moţe sluţiti kao rukama, naboruša najviše

8/10/2019 100 zato


176

voli poloţaj kada obješena o svoj rep visi strmoglavce iu tom poloţaju jede. Vješa se na taj način da repomobavi je granu, zauzme poloţaj glavom nadolje i hvatahranu svim slobodnim šapama. Da ih priroda nijeobdarila repom sposobnim za vjesanjem, naboruše sene bi mogle posluţiti istodobno sa četiri šape.

A kako im je tek raznovrsna hrana! Ona obuhvaćaneke vrste malih sisavaca, zatim kukce. omanje ptice,

jaja. piliće, guštere, riječne rakove, puţeve, sve vrstevoća. ţito i kukuruz, pečurke, crve. Ĉitave hordenaboruša izlaze obnoć u potrazi za voćem ikokošinjcima, gdje napadaju piliće i proţdiru jaja.

JE LI ŢIRAFA NIJEMA?

Ĉim pomislite na ţirafu, zacijelo se najprije sjetitenjena dugačkog vrata Postoji i druga zanimljivaodlika ove neobične ţivotinje — ţira- fa je gotovosasvim nijema!

Kaţemo „gotovo sasvim** zato što neke ţirafe. kojesu promatrane po zoološkim vrtovima, stvaraju nekuvrstu zvuka. Tako. na primjer, ţenke ponekad vrlotiho muću, posebice kad izgledaju zabrinute ili nečimuplašene. I mladunčad ţirafe. naročito kad ogladni,oglašava se vrlo slično mukanju mlade teladi.

Sam ţirafin grkljan, odnosno predio grkljana ukojem su smještene glasne ţice, gotovo je potpunonerazvijen, te stoga moţemo slobodno reći da ţirafeuopće nemaju glasa! Ali pošto sve ţivotinje raspolaţunekim sredstvom da se zaštite od svojih neprijetelja.priroda se postarala da i ţirafu obdari nečim drugimu zamjenu za njenu moć u stvaranju zvukova. Prijesvega, ţirafa ima vrlo razvijeno čulo sluha i čulomirisa. Ţirafine osjetljive uši sposobne su uhvatiti inajmanji šum. A jako razvijeno čulo mirisaomogućuje joj da u zraku „nanjuši opasnost**, makaropasnost dolazila i s poprilične udaljenosti!

Drugi način ţirafine odbrane je njezina sposobnostda se neprestance kreće. Osim toga. ţirafa u trkupostiţe brzinu od 50 kilometara na sat.

Ţirafu štiti i sama boja njena tijela. Ona seizvanredno uklapa u šarenilo prirode gdje ţiraf eobično ţive. Usprkos njezinoj veličini, vrlo je teškoraspoznati ţirafu kad pritajena stoji u šumi.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


17«

KOLIKO JE VISOKA ŢIRAFA?

Mnoge ţivotinje nam ne izgledaju naročito čudnekad ih promatramo. Ali zato. čim spazimo ţirafu. većna pri pogled osjetimo svu njezinu neobičnost,najvjerojatnije zbog njena dugog vrata.

Ţirafa je, bez sumnje, najviša ţivotinja na svijetu.Nije rijetko da visina muţjaka dostigne i šest metara!Već same njene noge su izuzetno visoke. I premda su

joj oba para nogu gotovo iste visine, prednji dio njenatijela je viši od zadnjeg, te joj se leđa spuštaju odvrata prema repu.

Drugu posebnu zanimljivost u ţirafe predstavljnjezin jezik, čija je duţina najčešće oko 4centimetara. Ţirafa se njime vrlo spretno sluţi; onbrsti i najmanje listiće bodljikava ţbunja a da se ptomu ne ubode!

Ako ste vidjeli ţirafu u pokretu, svakako ste opazkako njen korak više liči na kas. Međutim. usprkotomu. kad se bjegstvom spašava ţirafa u galopu moţpostići brzinu od 50 kilometa na sat i u stanju jpobjeći i najbrţem konju!

Ţirafina glava je omanja i uska. dok oči, crne iblage, daju ovoj golemoj ţivotinji plemenit izraz.Ţirafine vrlo izduţene uši osjetljive su i na najmanjišum. Izuzetno razvijeno čulo sluha i čulo mirisapredstavljaju vrlo značajnu odliku i pomaţu ţirafi daotkrije opasnost.

Premda je po prirodi vrlo dobroćudna i mirnţivotinja, ţirafa je u obrani vrlo uporan borac. Snaţnudara svojim zadnjim nogama, a njezin udaraglavom snaţan je poput udarca maljom. U napadu nţirafu i sami se lavovi ponašaju oprezno.

OPRAŠTAJU LI SLONOVI IKADA?

Tijekom godina nastaju čudne priče o ţivotinjama,pa s vremenom ljudi počinju vjerovati u njih kao uistinu. Jedna od tih neobičnih ..priča** je da slonovinikada ne zaboravljaju ako im čovjek učini neštonaţao.

Uistinu, slonovi imaju izvanredno pamćenje, posvoj prilici bolje od mnogih ţivotinja. Bilo je višeslučajeva da je slon godinama pamtio uvredu što mu

ju je nanio neki čovjek, i napao iz osvete čovjekaposlije duţeg vremena.

8/10/2019 100 zato


13 177

Međutim, slonovi svakako mogu i opraštati.Sjetimo se samo koliko je truda i napora potrebno da

bi se slon pripitomio, a potom još i uvjeţbao da bisluţio čovjeku. Krotitelj često mora podviknuti,ponekad biti grub. pa čak i

udariti slona, neprestance ga prisiljavajući da neštouradi protiv svoje volje. Ako bi bilo točno da slonovi

„nikada ne opraštaju4

*, tada svakako nikada ne bidopustili da budu pripitomljeni i njihovi bi krotiteljiuvijek bili u opasnosti!

POSTOJE LI BIJELI SLONOVI?

Zanimljivo je da nitko nikada nije vidio bijelogslona! To se ime nekad davalo slonovima koji su biliizrazito svijetlih boja. U staro doba. ti slonovi svijetlihboja. ili „bijeli slonovi44, u nekim dijelovima svijetasmatrani su boţanstvom.

Zbog njihove rijetkosti, smatrali su ih izuzetnodragocjenim, tako da ih je samo kralj mogao imati.Ophodili su se prema njima s mnogo paţnje iobasipali ih s raskoši. Nikada ih nisu

prisiljavali da rade, a čuvali su ih odvojeno od ostalihţivotinja. Dodjeljivana im je posebna posluga, koja sebrinula isključivo o njima; hrana im je posluţivana usrebrnom posudu ili na bijelom stolnjaku.

I tako su nastale priče o vrijednosti bijelih slonova.Riječ je, znači, o nečemu vrlo skupom za odrţavanje,vezanom za velike troškove, nečemu što se uopće neisplati.

8/10/2019 100 zato


178

PLAŠE LI SE SLONOVI MIŠEVA?

Pošto je slon golema ţivotinja, zabavlja naspomisao da ga maleni miš moţe preplašiti. Mnogiljudi vjeruju da se slon boji miša zato što se miš moţeuvući u slonovu surlu i tako ga ugušiti.

Pa ipak, slon se uopće ne boji miša! Nije rijedakslučaj da se mišić uvuče tamo gdje ţivi

slon i trčkara oko njega, ali se još nije dogodilo da seslon osvrnuo na njega. A kako slon ima vrlo razvijenočulo mirisa, nemoguće je pretpostaviti da mišićauopće nije zamijetio.

Ćak kad bi se mišić i mogao zavući u slonovusurlu, slon bi ga svakako smjesta otuda izbacio.

Trebalo bi samo jedanput puhnuti kroz surlu!

ODAKLE POTJEĈU SLONOVI?

Prije više tisuća godina mnoge vrste divovskihţivotinja tumarale su velikim šumama koje su tadaprekrivale Zemlju. Ali, ma kako divovske bile, teţivotinje ipak nisu mogle izdrţati sve teškoće na kojesu nailazile i koje su morale podnositi, teškoćeuzrokovane promjenama klimatskih uvjeta ilinedostatkom hrane.

šturi mamuta mogu se naći u nekim muzejima;čovjek se i danas uplaši kad ih ugleda. Njihove kostisu iskopane iz riječnih korita ili izvučene iz pećina. Unajudaljenijim područjima Sibira pronađen je leš

jednog mamuta, zamrznut duboko pod ledom, takosavršeno očuvan da su mu čak i oči ostaleneoštećene!

I tako su, jedna po jedna, nestajale te golemeţivotinje, sve dok nisu ostale samo dva je vrste — današnji afrički i azijski slonovi. Njihovi preci sugolema čudovišta, poznata kao ..mamuti4’. Ko-

Mada se čini da su nekada nastanjivali mnogedijelove Zemljine kugle, danas se divlji slonovi mogunaći samo u nekim afričkim i azijskim tropskimpodručjima

8/10/2019 100 zato


13* 179

Slonovi su najveće suhozemne ţivotinje, a usvakom slućaju spadaju i među najzanimljivije.

Plemeniti su i njeţni, i prilično inteligentni. Oni semnogo lakše obučavaju od bilo koje druge ţivotinjeizuzev domaćeg psa.

Slonove noge, koje liče na četiri glomazna stupa,imaju takav oblik da bi mogle nositi golemi teret.Njegove kljove su zapravo pretjerano izrasli zubiSluţe mu za iskopavanje korijenja kojim se hrani, ali i

kao odbrambeno oruţje.

Mozak slona je relativno malen, naročito ako seusporedi s veličinom same ţivotinje.

Surla je najupadljiviji dio slonova tijela. Ona jezapravo produţetak nosa i gornje usne. zajednosraslih. U suri i ima oko 40.000 mišića, te je ona zatovrlo snaţna, savitljiva i pokretljiva. Vrh surlazavršava se nekom vrstom prsta, koji je toliko osjetljivda moţe podignuti sa zemlje i najmanju iglu?

ZAŠTO DEVA IMA GRBU?

Devu još zovu i „pustinjska lađa**, što je sasvimopravdano; jer kao što se brod gradi tako da savladasve teškoće što ga mogu zadesiti na vodi. i deva je„sagrađena*4 da ţivi. opstane i prevaljuje golemeudaljenosti u nepreglednoj pustinji.

I dok bi sve ostale ţivotinje uginule od gladi i ţeđi, deve ţive sasvim lijepo — jer sa sobom nose

potrebnu hranu i vodu! Prije polaska na duţi put,

deva danima samo jede i pije. A ona moţe tolikopojesti da joj na leđima naraste grba masti teška i do

pedesetak kilograma. Zbog toga grba jedne devepredstavlja pravo skladište

8/10/2019 100 zato


180

masnoća, a to skladište kasnije sluţi za prehranudevina tijela čitavo vrijeme dok je na putu.

Pored grbe. deva ima torbe u obliku boca. koje supoput obloga smejštene na zidovima stomaka. To jepravo spremište za pohranjivanje vode. Takoopskrbljena osnovnim zalihama, deva moţeprevaljivati velike udaljenosti, putovati po nekolikodana preko pustinje, od jednog do drugog izvora vode.a da je ne pije. i da još duţe izdrţi, prehranjujući se

isključivo masnoćama nakupljenim u njezinoj grbi. Ali, zato na kraju tih dugih putovanja devina grba

izgubi prvobitan izgled i splasne kao ispuhana lopta. Tada će devi biti potreban duţi odmor da povratiizgubljenu hranu i snagu.

Znate li da je deva jedna od najstarijih čovjekovihpomoćnika i da je ljudi u Egiptu koriste već više od3.000 godina!

PREDU LI

Kad okusite nešto ukusno, ili ste vrlo zadovoljnizbog nečega, moguće ćete svoje zadovoljstvo izrazitiuzvikom ..mmmmmmm’“ Kad mačka ţeli izrazitizadovoljstvo, ona prede!

Predenje u mačke je zvuk koji se stvaratreperenjem glasnih ţica. Kad mačka udahne, zrakprolazi kroz njezinu glasnu komoru, koja je ispunjenaglasnim ţicama. I kad zbog nečega mačka ţeli izrazitisvoje zadovoljstvo, jednostavno pusti da njene glasneţice trepere dok udiše i izdiše zrak. A kad više ne ţelipresti, zrak koji prolazi nema utjecaja na glasne ţice i

— predenje prestaje!Naravno, sve što smo iznijeli odnosi se samo na onu

mačku koju smatramo domaćom ţivoti-

SVE MAĈKE?

njom. Međutim, postoje i mnogi drugi članoviobitelji mačaka. Jeste li znali da obitelji mačakapripadaju i lav. tigar, leopard, jaguar, puma.tigrasta mačka i ris?

Naša domaća mačka ne samo što prede već iinjauće. Od ostalih članova obitelji mačaka, lav itigar riču, dok se jaguar i leopard oglašavajukricima nalik na promukli kašalj ili laveţ.

Zanimljivo je da, zbog različitog sastava nekihkostiju u ţdrijelu, lav, tigar, jaguar i leopard

uopće ne mogu presti. Sve mačke, bile one velike ili male. uglavnom

imaju iste proporcije tijela. Ako biste, na primjer.uveličali za nekoliko puta tijelo jedne mačke.vidjeli biste da je po sklopu umnogome sličnotijelu tigra ili jaguara

ZBOG ĈEGA

O psu uvijek govorimo kao o čovjekovom najboljemprijatelju. Ipak. taj naš najveći prijatelj ponekad moţepostati opasna zvijer koja svojim ujedom donosi smrt.Nije to pas iznenada promijenio svoju ćud, nego sezarazio jednom opakom bolešću.

Ta je bolest poznata kao bjesnilo. Infekcija zahvaćadijelove neophodne za ţivot — moţdanu masu ikičmeni stup — a prouzrokuje je jedan virus koji jesuviše sićušan da bi se video pod običnimmikroskopom.

Ĉovjek se najčešće zarazi bjesnilom prekozaraţena psa Od bjesnila, međutim, mogu oboljeti svetoplokrvne ţivotinje, što znači da od bjesnila moguoboljeti vukovi, lisice, tvorovi, krave, mačke, pa čak i slijepi miševi. Te ţivotinje ipak rijetko prenose zarazuna čovjeka.

Pas moţe oboljeti od bjesnila a da njegov

PSI POBJESNE?

vlasnik neko vrijeme to i ne primijeti, poštoinkubacija ove bolesti traje četiri do šest tjedana.Prvi znaci bjesnila u psa su snuţdenost,

grozničavost, gubitak teka. Potom pas postajeuznemiren, reţi i laje i hoće ujedati. Tri do petdana poslije pojave takvih znakova pas običnougine. Pošto se virus nalazi u pljuvački psa.bolest se prenosi jednostavno — ujedom.

Najstrašnije je kod ove bolesti to što je čovjekuili ţivotinji, čim obole od te zaraze, smrt gotovoneminovna. Zbog toga je od presudne vaţnostiuraditi sve da se bolest spriječi, a ako pasnekoga ujede, odmah je potrebno potraţiti liječ-ničku pomoć. Postoje serumi protiv bjesnila kojidjeluju još dok virus bjesnila ne počne djelovati,ali se ti serumi moraju primiti najkasnije tridana poslije ujeda pobješnjela psa.

RASPOZNAVAJU LI PSI BOJE?

Ako imate psa, zacijelo ga volite i s njim provoditedosta vremena. Pas ţivi u vašoj kući. izlazi s vama ušetnju. Teško je povjerovati da pas vidi ovaj svijetsasvim drukčije nego što ga vi vidite. Pa ipak. pas nerazlikuje boje.

Jedan za drugim, obavljeni su mnogi pokusi

kako bi se utvrdilo razlikuju li psi boje. Samo je jednaboja bila znak da će pas dobiti hranu, dok ostale nisu.Pas ni jedan jedini put nije mogao razlikovati boje. Ali,psi se oslanjaju na vrlo izraţeno čulo mirisa, pomoćukojega raspoznavaju sve stvari.

A mačke? S njima su obavljani isti pokusi. Bilo je

8/10/2019 100 zato


181

nemoguće naviknuti mačku da dođe po hranu kad se javi znak u određenoj boji. Izgleda da mačke vide sveboje kao sivu.

Postoje li uopće ţivotinje koje razlikuju boje? Ako jesuditi po pokusima što su do sada obavljeni, majmun

je jedina ţivotinja koja je u stanju razlikovati boje.Majmuni niţeg stupnja, baš kao i čovjekolikimajmuni, uvjeţbani su da pronađu hranu smještenuisključivo iza onih vrata koja su obojena određenom

bojom.Donekle je i razumljivo zbog čega mnoge ţivotinje

nisu u stanju razlikovati boje. Mnoge divlje ţivotinjelove isključivo noću, ili pasu travu u suton, kad jenemoguće razaznavati boje. Mnoge je ţivotinje prirodaobdarila takvom koţom ili dlakom da se potpunouklapaju u boje okoliša u kojem ţive.

Međutim, šarenilo nekih ptica, riba ili sličnih

ţivotinja ide u prilog vjerovanju da raspoznavanjeboja u ţivotinja još uvijek nije do kraja rasvijetljeno.

ZAŠTO PSI ZAKOPAVAJU KOSTI?

Pas je ţivotinja koja odavno druguje s čovjekom.Prije više stotina tisuća godina, još u doba kad sudivovski mamuti tumarali našim planetom, a ljudi

još uvijek ţivjeli u pećinama, pas je postao prvičovjekov prijatelj.

Usprkos vrlo dugom vremenu što je proteklootkako je čovjek pripitomio psa. pas i dan-danasima neke navike koje se mogu objasniti samoneposrednom vezom s navikama njegovih divljihpredaka. Zvuči prilično čudno, ali ni današnjiznanstvenici nisu u stanju točno utvrditi porijeklo

psa. onako jasno kao što mogu objasniti porijeklokonja. Po nekima, psi su nastali kriţa

njem vukova i čaglja, prije mnogo, mnogo godina. Drugiznanstvenici opet drţe da su neki psi neposrednipotomci vukova, a drugi čagljeva; pojedinim vrstamapreci su stepski ili prerijski vukovi (kojoti), pa čak i

lisice. Po svoj prilici, najtočnija je ona teorija koja tvrdida su vukovi i naši današnji psi morali imati jednogzajedničkog prapretka.

Otuda i pojava da su mnoge ţivotinje zadrţale nekenavike koje im danas ničemu ne sluţe, ali koje sumorale biti presudne za njihove pretke. Te navike, ilinagoni, nisu se izgubile, premda je otada prošlo višestotina tisuća godina. Ako bismo se oslonili na osnovetakvih teorija, što znači da su psi potomci onih ţivotinjakoje su u davno doba ţivjele kao potpuno divlje, ondase moţe objasniti otkuda današnjim psima određeni

nagoni.Kad i danas vidimo psa kako zakopava kosti,

najprije se moţe pretpostaviti da čovjek nekad davnopsećeg prapretka nije dostatno hranio. Stoga je nagonza samoodrţavanje prisilio psa da kosti zakopava,ostavljajući ih tako kao hranu koja će mu dobro doćionda kad mu čovjek ne bude pruţao dovoljno hrane.Kad se, na primjer, pas okrene tri puta ukrug prijenego što se smjesti za spavanje, to je moguće naslijeđeonog nagona ili navike njegova dalekog prapretka da zanoć pripremi sebi leţaj od trave ili lišća iz prašume.Lajanje je nesumnjivo naslijeđena navika iz vremenakad su psi zavijali lutajući u čoporima, kao što vukovito i danas čine.

8/10/2019 100 zato


182

KAKO JE POĈEO UZGOJ RAZNIH RASA PASA?

Pas je pripitomljen mnogo prije bilo koje drugeţivotinje. I otada je čovjek odgojio više od dvije stotinerazličitih pasmina pasa.

U nekim slučajevima odgajani su psi s određenimciljem i radi neposrednih potreba. Ĉim bi ih netkounio u nova područja, odmah su kriţani s psima togkraja, ili bi se sami psi počeli prilago- đavati novim

klimatskim uvjetima. Razni kli-

slijede tragove po mirisu što se zadrţao na zemljterijeri, koji love kopajući zemlju; psi za rad; domaljubimci, psi koji ţive u neposrednom društvčovjeka, i konačno psi mješanci, čijem se odgoju npridaje nikakva paţnja.

Postoje razne pretpostavke i teorije o tome kako uopće započet uzgoj raznih rasa pasa. Rasa poenter

je vjerojatno potomak lisičara.

matski uvjeti su, bez sumnje, utjecali na nastanakvrste pasa bez dlake koja se uzgaja u Meksiku, ili pakone s gustim krznom, koja se uzgaja u najstudenijimsjevernim područjima.

Napraviti točnu klasifikaciju svih psećih rasa bio biteţak zadatak, pošto je izuzetno teško utvrditi izravnuvezu s precima današnjih rasa. Zato se svi današnjipsi uglavnom raspoređuju u nekoliko osnovnihskupina, u skladu s ciljevima zbog kojih su i odgojeni.

Te skupine su iduće: sportski psi, koji se koriste ulovu zbog izvanredno razvijena čula mirisa; neki tzv.tragači, tragaju po mirisu u zraku, dok drugi tragači

Većina lovačkih pasa su ipak najvjerojatniji potomone vrste koja je u Francuskoj poznata ka,.sentiber“.

Lisičari. najbrţi lovački psi. svakako su nastakriţanjem vrste pasa s izuzetno razvijenim čulomirisa i one rase koja je bila najbrţa.

Njufaundlendski psi zacijelo predstavljaju raskoja je dobivena kriţanjem psa-tragača i ovčarskpasa. Bemardinci potječu od tri različite vrste pasĈuveni danski psi su svakako nastali kriţanjem

buldoga i hrtova. Pomeranski pas je srodnik nekiengleskih rasa. Buldozi su najbliţi srodnici rassamsova, koja se posebice uzgajala u srednjevijeku.

KAKO SU RAZNE VRSTE PASA DOBILE IMENA?

Ako ţivite na selu i morate se brinuti o ovcama iligovedima, maleno razmaţeno psetan- ce neće vam

biti od velike pomoći. Međutim, ako stanujete umalenom stanu, negdje u gradu, veliki dugodlaki pasće tu začas napraviti strašan nered! Psi su postaledomaće ţivotinje mnogo prije ostalih ţivotinja, i ljudisu odgojili više od dvije stotine psećih rasa koje im narazličite načine sluţe u različite svrhe.

Jeste li znali da su stari Rimljani sve pse

dijelili u tri skupine? To su bili: pametni, borbeni ibrzi psi. A danas se. recimo, po pravilima Američkog

kinološkog kluba, psi dijele u šest glavnih skupina:sportski psi. koji love pomoću mirisa u zraku; lovačkipsi, koji love njuškajući zemlju; terijeri, koji lovekopajući zemlju; radni psi; psi-mezimci. koji seupotrebljavaju za mnoge druge poslove.

Pojedine rase pasa dobile su ime po nekoj

POMERANSK! PAS

8/10/2019 100 zato


I 183

«

DIVLJI KONJ IZ SREDIŠNJE AZIJE (TARFAN)

svojoj osobini. Ovčar, jasno, čuva stado ovaca, jazavičar i ptičar pomaţu čovjeku u lovu na divljač. Terijeri, koji love kopajući zemlju, dobili su ime odlatinske riječi terra. „zemlja*4. Bemar-

dinac je tako nazvan po samostanu Sv. Bernard uAlpama, gdje je ta vrsta pasa i odgojena Kokerspanijel vodi podrijetlo iz Španjolske, kao što mu to iime kaţe.

TKO JE PRVI UKROTIO KONJA?

Malo je ţivotinja koje su odigrale tako značajnuulogu u povijesti kao konj. jer je on bio vrlo koristan udoba ratova. Što bi bez konja mogla uraditi nomadskaplemena, vojske osvajača, vi

tezovi i vojnici cijelog svijeta za posljednjih nekolikotisuća godina? Tragove prakonja. ili najstarijeg pretka konja, mogli

bismo pouzdano utvrditi na milijune

8/10/2019 100 zato


184

godine unazad. Ali. pitanje je tko je prvi ukrotiokonja, ovakvog kakva ga mi danas znademo? Jer nato pitanje je teško odgovoriti. Znademo da jepretpovijesnom čovjeku konj bio jedan od glavnihizvora hrane. I da je to moralo biti davno prije nego što

je uopće došao na pomisao da ga moţe upotrijebiti za jahanje.

Najstarije crteţe i rezbarije konja napravili supećinski ljudi u Evropi prije otprilike 15.000 godina.

Na tim crteţima konj umnogome liči na današnjegmongolskog ponija. Oteţi i rezbarije konja sadrţeneke oznake koje nagovještavaju uzde. te je konjmoguće već tada bio ukroćen i pripitomljen!

Međutim, jednako tako je vjerojatno da su azijskanomadska plemena prva ukrotila i pripitomila konja,i da je iz Azije konj unijet u Evropu i Malu Aziju.Poznato je da je bilo konja i u drevnom Babilonu još3.000 godina prije naše ere.

Pošto je konj u svakom slučaju ukroćen prijepočetka pisane povijesti, veoma je teško odreditipodrijetlo bilo koje današnje njegove rase. Naj

starija i svakako najčistija rasa konja za jahanjesvakako je arapska. Odgajana je najmanje petnaeststoljeća! To su konji mala rasta, vitkih nogu i malenihkopita. Njihova leđa su kratka i jaka.

Kad je Julije Cezar osvojio Englesku, i tamo jenašao konje. U njegovo doba to su jamačno bilemalene i otporne ţivotinje. Kasnije, u zlatno dobavitezova, konji su uglavnom uzgajani tako da budušto krupniji i snaţniji, i sluţili su u ratne svrhe. A kad

je pronađen barut, brzina konja je postala dalekovaţnija odlika od njihove snage i veličine, pa je stogazapočeo uzgoj vrste galopera.

Kako su se konjske trke sve više širile po svijetu,počeo je uvoz konja i u Englesku, i to prvenstvenorasa iz Egipta, Turske i Irana. Suvremeni konj jeproizvod kriţanja tih rasa.

Spomenimo i to da je punokrvni konj samo onajkoji je upisan u Opći registar o podrijetlu konja.Vođenje ovog registra započelo je u Engleskoj 1791.godine; u njemu podaci o podrijetlu konja datirajučak iz 1690. godine!

ODAKLE POTJEĈE DOMAĆI MAGARAC?

Magarac spada u red onih ţivotinja koje je čovjeknajprije ukrotio i pripitomio. Računa se da je magaracpripitomljen prije više od 5.000 godina, i to u Egiptu.

S obzirom da je vrlo korisna ţivotinja, moţe-

ostalim dijelovima Afrike; to je plašljiva ţivotinja, koţivi u skupinama od po 5 do 20 jedinki. Hrani ssuhom travom i pustinjskim korovom. Nekurođenička plemena ga ne love, dok ga druga lovradi mesa, koţe ili naprosto radi

mo ga naći gotovo po cijelom svijetu. Postoji više vrstamagaraca. Tako. na primjer, somalijski divlji magaracţivi u predjelima Somalije i

trgovine. Danas je somalijski magarac već pravarijetkost.

U Aziji ţivi više različitih vrsta divljih maga-

8/10/2019 100 zato


185

raca. Jedna od njih, poznata kao sirijski magarac,nekad je ţivjela u Siriji i predjelima Male Azije, alidanas je ta vrsta magarca toliko rijetka da sepretpostavlja da su gotovo posve istrijebljeni. To jemagarac pustinjskog tipa. koji dugo moţe ţivjeti bezvode. U vrijeme kad očekuju mlade, skupljaju se ugolema krda; čim mladunčad ojača, kida seraspadaju.

Današnji magarac vodi podrijetlo od nubij- skog

divljeg magarca, koji je ţivio u sjevemoi- stočnimdijelovima Afrike, u području između rijeke Nila iCrvenog mora. Mnoge vrste divljih

magaraca koje su ranije postojale gotovo po cijelomsvijetu, danas su gotovo potpuno istrijebljene. Danasse ulaţu napori da se zaštiti mali broj različitih vrstamagaraca koje su još preostale.

Gotovo u svim dijelovima svijeta magarac seupotrebljava kao teretna ţivotinja, pogotovo u teškoprohodnim područjima, gdje ostale ţivotinje ne moguproći, niti podnijeti klimatske uvjete.

Magarac je najčešće nadomjestak za konja u

transportne svrhe.

RASTE LI OVCI SVAKE GODINE VUNA?

Vuna raste ovci kao što čovjeku raste kosa, i sluţi joj kao zaštita od hladnoće.

Svake godine, obično u proljeće, kad nastupetopliji dani i kad ovcama više nije potrebna

Nitko još ne zna kad je čovjek prvi put pripitomioovcu. Ali je zato poznato da je još u davno doba čovjekuzgajao ovcu radi vune i mesa. Uzgojem tijekomstoljeća, stvorene su

zaštita od hladnoće, one se „vode na šišanje", što jepoznato i kao „striţa ovaca*1. Tada se ostriţe sva

vuna; ona je obično puna tmja. čiča ka i prirodnemasne tvari koja se zove ,.lanolin“. U većini slučajevaostriţe se cijelo runo. umotava i vezuje dvostrukoupredenom vunom.

Poslije striţe, vuna se čisti, grebe i pročešlja- va.kako bi se ispravile sve kovrće i uvojci, a potom sevuna prede u niti. Vuneni konac, tako dobiven,upotrebljava se za pletn ju odjeće ili za tkanje.

različite vrste ovaca; neke se odlikuju odličnomvunom, druge izvrsnim mesom. Jedna vrsta ovce.

poznata kao ,,merino“ ovca. koja inače vodi porijekloiz Španjolske ili Afrike, nalik je na čupavu gomiluvune iz koje izviruju jedino nos i četiri noge!

U Australiji postoji više tipova ovaca roda,.merino“. znači vrste koja moţe donijeti najvećukoličinu izvanredno dobre vune. Otuda je uzgoj ovacai proizvodnja vune najrasprostranjenija djelatnost utoj zemlji.

ŠTO JEDU KOZE?

Ljudi vjeruju da koze jedu gotovo sve. Istina je daone baš to i čine. A pošto jako vole brstiti, nanoseštetu šumama.

Prirodni nagon odvraća koze da jedu nešto što biim moglo naškoditi, premda će one kušati i

ono što mnoge druge ţivotinje neće. Razlog jevjerojatno to što koze vrlo rijetko dobivaju onakvuhranu ili njegu kao ostale domaće ţivotinje. I pošto ihtako slabo hrane, one će koješta probati, ne bi lipronašle nešto dobro.

8/10/2019 100 zato


Koza je oduvijek bila vezana za čovjeka na nekičudan način. Još od prastarih vremena opskrbljivalaga je zdravim mlijekom i ukusnim mesom. Od kozinekoţe izrađivani su različiti predmeti.

Smatra se da je kozje mlijeko mnogo zdravije odkravljeg. Stoga se kozje mlijeko često daje dojenčadi ibolesnicima, jer je, pored ostaloga, i lakše za probavuod kravljeg mlijeka.

Koza se obično manje uzgaja radi mesa, a više radikoţe. od koje se prave razni predmeti. Neke

vrste koza. na primjer angorska ili kašmirska,uzgajaju se zbog izvanredno kvalitetna krzna, dok sedruge koze, kao što je sanska koza. uzgajaju radimlijeka.

Po svoj prilici, koza je po prvi put pripitomljena uIranu, ali se uzgoj koza ubrzo proširio po čitavomsvijetu. U Evropi, Aziji i Africi moţe se naći oko desetrazličitih vrsta koza. To su ţivotinje čvrstih nogu.stalno su u pokretu, kojima je najprijatnije uplaninskim i krševitim krajevima.

ŠTO JE EVOLUCIJA?

U pokušajima da se objasni postojanje sloţenihtjelesnih struktura što ih vidimo u ţivim bicima okonas. razvila se teorija evolucije. Dok je većinaznanstvenika prihvatila tu teoriju, ima i onih koji suprotiv nje, jer smatraju da se teorija evolucije protivionomu što piše u Svetom pismu.

Teorija evolucije tvrdi da su se sve biljke i ţivotinjekoje danas ţive na svijetu razvile prirodno od ranijihoblika, koji su bili jednostavniji. Ti jednostavni oblicirazvili su se od još jednostavnijih predaka, i takodalje, milijunima godina unazad, do samog početka,kad je ţivo biće imalo najjednostavniji oblik, i bilosamo sićušna masa piktijske protoplazme.

Prema teoriji evolucije, i čovjek se razvio iz nekog jednostavnijeg oblika, kao što je današnji konj jednokopitar, potomak petoprsnog pretka.

TVudeći se da dokaţu kako je evolucija uistinupostojala, znanstvenici se oslanjaju na tri glavnadokaza. Jedan od njih je proučavanje fosilnihostataka biljaka i ţivotinja iz proteklih vremena. Nekiod tih fosila, izgleda, jednostavno biljeţe

tragove evolucije onako kako je ona tekla. Pronađesu fosilni ostaci primitivnih ljudi stari oko milijgodina. A fosili nekih ţivotinjica, sličnih račićim

potječu iz doba od prije 500 milijuna godina. Ti fospokazuju da su se ribe razvile u vodi na Zemljinkugli prije vodozemaca. vodozemci prije gmazovgmazovi prije ptica itd. Znanstvenici vjeruju da dokazuje da se ţivot razvijao iz jednog oblika u dru

Drugi dokaz evolucije potječe iz embriologiproučavanja razvoja ţivog bića iz jajeta. U razvopileta iz kokošjeg jajeta, zametak je nalik na ribzatim na vodozemca i konačno se razvija u pticNerođena mladunčad svih ţivotinja prolaze kroz isti proces, ponavljajući tako povijest evolucije.

Treći dokaz su sama tijela ţivih ţivotinja. primjer, koštana i mišićna struktura kornjačinnogu, ptičjih krila, kitovih udova, prednjih nokonja i ljudske ruke vrlo su slične. Zatim, čovjeksvom tijelu ima mnogo organa koji ničemu ne sluţDrţi se da je to naslijeđe koje su nam ostavili napradavni preci.

18f >

8/10/2019 100 zato


187

GDJE SU ŢIVJELI DINOSAURI?

Najbolji način da saznamo koja su sve stvorenjaţivjela na našem planetu prije mnogo milijuna godinapredstavlja proučavanje njihovih fosila. Fosili suostaci ţivotinja ili biljaka, očuvani u utrobi stijena. Tiostaci, koji su se u većini slučajeva okamenili, mogubiti školjke, kukci, lišće, kosti, sasvim očuvanikosturi ili jednostavno tragovi što su nam ih ostavileprastare ţivotinje na obalama močvara.

Na temelju tih podataka, znanstvenici vjeruju dasu dinosauri lutali našim planetom prije otprilike 180milijuna godina i da su izumrli prije oko 60 milijunagodina. Koji to otkriveni fosili upućuju znanstvenikeda u to povjeruju? To su. prije svega, kosti, zubi ikandţe. Samo na osnovi tih dijelova tijela moţe serekonstruirati cijeli kostur, tako da se pouzdanomoţe reći

kako je izgledala ţivotinja. U ostalim slučajevima. kaoosnova sluţe samo tragovi ili otisci stopala.

U azijskoj pustinji Gobi pronađena su legla igoleme kosti dinosaura. Tamo su znanstvenicipronašli čak i fosile jaja krumpirasta oblika, što ih jepolagala ţenka dinosaura. i to ja ja pri krajuinkubacije mladih, koji samo što se nisu izlegli! Fosilidinosaura pronađeni su na svim kontinentima. To

navodi na zaključak da su dinosauri ţivjeli u svimdijelovima našeg planeta prije mnogo milijunagodina.

Međutim, da bi se dinosauri odrţali i da bi opstali,bili su potrebni određeni uvjeti. Dinosauri su biligmazovi, što znači da su bili ţivotinje hladne krvi.

Temperatura njihova tijela se mijenjala s vanjskomtemperaturom zraka

8/10/2019 100 zato


188

Mnogi su din osa uri ţivjeli po močvarama, gdje im jeobilna vegetacija osiguravala nepresušne izvorehrane.

Međutim, prije otprilike 60 milijuna godina klimana Zemlji počela se naglo mijenjati. Močvare ibaruštine su naglo počele presušivati. Nizine su seuzdizale i postajale planinski masivi. Zime supostajale sve studenije i suhe. I tako su dinosaurimorali izgubiti ne samo svoja prebivališta — močvare

i baruštine — već ih je i hladna zima činila svetromijim. Takve okolnosti su uništavale i onodobnuvegetaciju, jedini izvor njihova ţivota.

Nastupilo je doba kad su dinosauri postalinemoćni da se odupru novonastalim uvjetima ţivota;izumirali su i konačno posve nestali. Zamijenile su ihtoplokrvne ţivotinje, većih moţdanih masa i dalekosposobnije da se uhvate u koštac s novim uvjetimakoji su ovladali Zemljom.

KOJA JE PRVA KOPNENA ŢIVOTINJA?

Ne prihvaća svatko teoriju o nastanku ţivota naZemlji, ali oni koji je prihvaćaju kaţu da je ţivotinjskisvijet (što znači ribe. ptice, kukci) nastao i započeo serazvijati još prije više od 500 milijuna godina, kad sepovršina Zemlje ohladila i oćvrsnula, i kad su seformirali prvi oceani. Mnogi znanstvenici smatraju da

je ţivot u vodi nastao mnogo prije ikakva ţivota na

kopnu, pa tijekom idućih 160 milijuna godina nijebilo nikakva ţivota na kopnu našeg planeta.

Zatim su nekakva bića. nalik na ribe šakoper- ke.vrlo neobična, počela izlaziti iz vode i prelaziti nakopno. Njihovi prvi pokreti na suhom u svakom suslučaju bili krajnje nezgrapni, jer te ţivotinje nisuimale noge nego peraje. Svojim perajama sluţile su sekao nogama i to vrlo dugo. Poslije mnogo naraštaja,peraje su se razvale u noge i stopala.

I dok su se odigravale sve te promjene, ţivotinje sui dalje polagale svoja jaja u vodi. i tako su im se iz tih

jaja legli mladi. Ta prva stvorenja koja su se kretala

po suhom, čiji su preci bili nalik na ribe, kasnije su srazvila u ,,amfibije“ — vodozemce (ţivotinje hladnkrvi koje svoj ţivot djelimice provode na zemlji poštse izlegu iz jaja poloţenih u vodi).

S vremenom su neka od tih stvorenja prestalpolagati jaja u vodi. I što se dogodilo? Te su s„amfibije" kasnije razvile u reptile — gmazove, št

znači u ţivotinje hladne krvi koje su se razmnoţavalpolaganjem jaja na kopnu.

Gmazovi su vladali Zemljom vaše od stotinumilijuna godina. Neki od njih su počeli dobivati perjpo tijelu, a prednji su im udovi prerastali u krila. vremenom su naučili letjeti, te su tako nastale pticePtič je perje se neposredno razvilo iz ljuski gmazova.

Druge vrste gmazova prestale su polagati jajačime su postale neka vrsta prasisavca: donosili su nsvijet ţivu mladunčad, razvijajući zametak još usvojim utrobama. I tako su nastale toplokrvnţivotinje, iz kojih su se potom razvili pravi sisavci.

KAKO ZNADEMO KAKO SU IZGLEDALI DINOSAURI?

Znanstvenici drţe da su se dinosauri prvi putpojavili na Zemlji prije otprilike 180 milijuna godina, ida su prije otprilike 60 milijuna godina potpunoizumrli. To je, u svakom slučaju, mnogo prije pojaveprvog čovjeka na Zemlji, pa čak i prije pojave nekihţivotinja, kao što su. na primjer, psi. zečevi, konji,majmuni ili slonovi. Zbog toga se i postavlja pitanjekako smo uopće i mogli saznati bilo što o timdivovskim stvorenjima?

Sve što smo dosad saznali o dinosaurima — i svešto ćemo uopće saznati — poznato nam je na osnoviispitivanja fosila, što znači na temelju onih ostatakaovih ţivotinja koji se još uvijek mogu pronaći uZemljinoj utrobi. Postoje razne vrste fosila.

Najčešći fosili dinosaura su zapravo okamenjeniostaci čvrstih dijelova njihovih tijela: kostiju, zubi ikandţi. Znanstvenici, pošto prouče te ostatke, moguna osnovi njih rekonstruirati izgled cjelokupnog tijeladinosaura.

Nekad se u okamenjenu stanju pronađu čak imišićna tkiva i koţa dinosaura, što pruţa mogućnostiza dalja otkrića. Fosilima ili okameni- nama sesmatraju i tragovi ili ostaci stopala nastali u vlaţnompijesku ili mulju koji su tijekom mnogih stoljećaoćvrsnuli u kamenu. Iz njih moţemo saznati kako suse dinosauri kreta-

8/10/2019 100 zato


189

li, na dvije ili na četiri noge. A najrjeđi fosili .iz tog

doba koji se uopće mogu naei su jaja dinosaura. Tako se, na osnovi fosila, moţe zaključiti da su

brontosauri bili čudovišta dugačka od 20 do 25

metara, teška oko 38 tona. Pouzdano se zna da suţivjeli u močvarama i barama i da su bili

biljojedi. Također je ustanovljeno da se jedna vrsta

dinosaura. poznata kao alosaur, odlikovala oštrimzubima i snaţnim kandţama i da su im brontosauribili glavna hrana, pored ostalih biljojeda. Naime,

znanstvenici su pronašli, na polomljenim i oglodanimkostima brontosaura. okamenine zubi alosaura!

ZAŠTO SU DINOSAURI IZUMRLI?

Prije otprilike 180 milijuna godina, gmazovi sugospodarili Zemljom. Bilo ih je tada toliko mnogo itoliko snaţnih da je to doba nazvano doba gmazova ilireptila. To doba znanstvenici nazivaju razdobljem

mezozoika.Najveći od svih gmazova bili su dinosauri. A

najveći dinosauri su u svakom slučaju bilinajglomaznije ţivotinje koje su ikad koračaleZemljom! Pa ipak. prije otprilike 60 milijuna godinadinosauri su izumrli.

Vjerojatno je da prvi dinosauri nisu bili veći odguske i da su gazili isključivo zadnjim nogama. No, svremenom su neke vrste dinosaura izrastale u sveveće i sve teţe ţivotinje, dok konačno nisu postaletoliko goleme da ih više ni vlastite noge nisu mogleodrţati na tlu. Zato su i bile prisiljene najveći diosvoga ţivota provoditi po rijekama ili barama, gdje ih

je voda mogla odrţavati. • Jedan od divova tog doba svakako je bio

brontosaur. Ta vrsta dinosaura imala je duţinuizmeđu 20 i 25 metara i teţila je oko 38 tona!

Druge vrste dinosaura i dalje su nastavile ţivjeti nakopnu. Tako je. na primjer, tiranosaur, dugačakpetnaestak i visok preko šest metara, moraopredstavljati svojevrsno čudovište. Tiranosaur je

vjerojatno bio najkrvoločnija od svih ţivotinja koje suikad ţivjele.

Dinosauri su se razvijali na različite načine, ali ni jedna njihova vrsta nikad nije imala razvijen mozak.

Moguće je jedan razlog izumiranja dinosaura bilo ito što nisu bili kadri svladati teškoće na koje sunailazili i umaći svojim prirodnim nepri jateljima.

Mnogi znanstvenici drţe da su dinosauri bili ţrtvevlastite teţine i nastalih promjena na Zemlji, kao ipromjena u temperaturi.

Baruštine i močvare su nestajale, nicale suplanine, a smatra se da pojedine vrste dinosaurauopće nisu mogle ţivjeti na kopnu, izvan vode. Osimtoga, promjene klimatskih uvjeta na Zemlji bile suuzrok mnogim promjenama biljnog carstva; kako su

dinosauri bili biljojedi, pone-

8/10/2019 100 zato


190

timbi

stalo im je osnovne hrane! A kad je nastupilo vrijemepravilnog smjenjivanja godišnjih doba, te su poslijeţarkih ljeta nailazile oštre, snjeţne

zime, dinosauri se nisu mogli prilagoditipromjenama i postupno su nestajali, danaposljetku sasvim izumrli.

8/10/2019 100 zato


Zemlja

i

njena

prostranstva

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


IX 193

KAKAV JE SASTAV ZEMLJE?Ovaj veliki planet Sunčeva sustava, oblika lopte ili

sfere, uglavnom se sastoji iz stijena. U njenojunutrašnjosti stijene su rastopljene, ali je vanjskakora tvrda. Manje od jedne trećine Zemljine površineprekriva kopno, a preko dvije trećine voda. Zemljinakora je izvana debela između 50 i 120 kilometara inaziva se litosfera. Visoki dijelovi kore su kontinenti,a niski dijelovi su dna oceana, mora i jezera. Sva vodana Zemljinoj površini, oceani, jezera, rijeke i svi manjiizvori zovu se hidrosfera.

Ĉovjek je ispitao samo najviši dio stjenovite korekoja tvori vanjski dio Zemlje, pa je zato teškoustvrditi od čega se sastoji njezina unutrašnjost.Prilikom iskopavanja bunara i rudnika, utvrđeno jeda, što je rupa dublja, temperatura postaje veća. Natri kilometra ispod Zemljine površine temperatura jetolika da voda proključa.

Znanstvenici su otkrili mnoge činjenice ounutrašnjosti Zemlje proučavajući potrese. Onivjeruju da se temperatura u dubini Zemlje nepovećava tako naglo kao u Zemljinoj kori, i datemperatura u središtu Zemlje nije viša od 5.500stupnjeva Celzijevih. Naravno, to je velika tem-peratura — pošto se stijene tope na temperaturi od1.200 stupnjeva!

Zemljina kora ima dva sloja. Gornji sloj, kojisačinjava kontinente, je od granita. Ispod granitnogsloja nalazi se debeli sloj vrlo tvrde stijene, zvane

bazalt. Znanstvenici vjeruju da se u središtu zemljenalazi golema lopta istopljena ţeljeza, promjera oko6.000 kilometara. Između te središne lopte i Zemljinekore je sloj debeo oko 32.000 kilometara. Zove seplašt, a vjerojatno se sastoji od stijene zvane olivin.

ŠTO JE ZEMLJA?

Jeste 1’ znali da je gotovo sva obradiva zemlja, kojadanas postoji, nastala od stijena? Priroda jemilijunima godina drobila i usitnjavala stijene usićušne čestice koje danas nazivamo zemljom.

ledenjaci su strugali njegovu površinu, a valovi, kojisu udarali o obalu, razbijali su stijene u sve manje imanje dijelove. Neke bakterije stvarale su kiselinekoje su potpomagale raspad kamenja.

To se događalo na različite načine. Uslijednaizmjeničnog zagrijavanja i hlađenja, stijene supucale. Vjetrom nošen pijesak glačao je kamen.

Po jednoj metodi, zemljište se dijeli po veličini ikoličini kamenih čestica u njemu. Pješčano tloponajviše je sastavljeno od pijeska. Glina se

BILJKE

ORNJI SLOJ TLA

DONJI SLOJ

STJENOVITO TLO

8/10/2019 100 zato


194

sastoji od vrlo sitnih čestica i obično jc takva zemljatvrda, hladna i vlaţna. ..Ilovača4* je mješavina pijeskai gline. Kamenito tlo sadrţi veliku količinu kamena išljunka. „Humus" sadrţi nešto kamenih čestica iuglavnom se sastoji od organskih tvari, od trulihbiljaka.

Tlo na kojem rastu biljke ne sadrţi u sebi samokamene čestice. To je sloţena supstanca. u kojoj senalaze mineralne soli, trula organska tvar i ţivi

organizmi.Vrijednost tla ovisi o njegovoj sposobnosti

opskrbe korijenja biljaka hranom, zrakom i vodom.Ako bismo prekopali tlo i u njemu ubili svaki ţiviorganizam, ono više ne bi bilo plodno.

Međutim, ako bi zemlja sadrţavala svu potrebnuhranu za biljke, na njoj ne bi moglo ništa rasti bezvode koja rastvara tu hranu. Voda se podiţe u zemljiisto kao u spuţvi kad se stavi u tanjur s vodom.Podizanje ove vode omogućuje rast biljaka čak i ondakad kiša ne pada dugo vremena.

KAKO SU NASTALE PLANINE?

Ĉovjek obično zamišlja da su planine vječite inepromjenjive. Ali, geolozi kaţu i dokazuju da to nijetočno i da se planine mijenjaju i troše. Smrznuta vodarazbija velike stijene na ivicama planina, a kiše,potoci i bujice odnose i zemlju i komade stijena.

Tijekom dugih razdoblja i visoke planine sepretvaraju u breţuljke, pa čak i u ravnice.

na. Primjeri nabranih planina su Alpe u Evropi Aligenske planine u Americi.

Gromadne planine su nastale rasjed a nj emZemljine kore. Golemi dijelovi Zemljine površinečitave ..gromade** stijena podigle su se i nakrivile

Takva jedna gromada, dugačka preko 600 kilometarai široka 130 kilometara, je planinski masiv SierraNevada u Kalifomiji.

Geolozi dijele planine prema načinu na koji su onepostale. Međutim, sve planine nisu nastale uslijedburnih promjena na Zemljinoj površini koje su sevećinom događale prije mnogo milijuna godina.

Nabrane, ili vječite planine, se sastoje od naslagastijena koje su se pod velikim pritiskom savile ukrupne nabore. Na mnogim mjestima u takvimplaninama mogu se vidjeti naslage stije-

Vulkanske planine se sastoje od lave, pepela prašine. Vulkan je obično stoţastog oblika, skraterom na vrhu. U poznate vulkanske planinespadaju Fudţijama u Japanu i Vezuv u Italiji.

Mnogi planinski lanci nastali su na više načinaStjenovite planine su istodobno i nabrane. gromadne i vulkanske!

KAKO SU NASTALE PEĆINE?

Pećine su odavno vezane za povijest čovjekaZnamo da su krajem starijeg kamenog doba pećinesluţile kao zimsko boravište ljudi, koji nisu imalidrugog skloništa.

Ali, kako su ljudi već davno napustili pećine kaoskloništa, stari narodi su o njima imali neobičnavjerovanja. Grci su vjerovali da su

pećine hramovi njihovih bogova. Zeusa. Pana.Dionisa i Hada. Rimljani su vjerovali da su pećinedomovi nimfi (boginja prirodnih sila) i sibila. 'StariIranci i ostali narodi povezivali su pećine soboţavanjem boga Mitre, gospodara zemaljskihduhova.

Danas goleme i lijepe pećine privlače turiste

8/10/2019 100 zato


13* 195

širom svijeta. Pećine su duboka šuplja mjesta ustjenovitim stranama brda ili litica.

Pećine su nastale na razne naćine. Mnoge sunastale zbog neprekidnog udaranja morskih valova ostijene. Neke su se javile ispod površine zemlje. To suobićno stara konta podzemnih rijeka, koje su izdublenaslage nekih stijena kao što je vapnenac. Druge supeć ine nastale vulkanskim pomicanjem površinskihstijena ili erupcijom vrele lave.

Najčešći tip pećina je nastao dubljenjem debelihnaslaga vapnenca. To je djelo vode koja sadrţiugljični dioksid. U dinarskom kršu. na primjer, gdjepostoje velike naslage vapnenca, takvih pećina ima

bezbroj.

Neke pećine imaju otvor na vrhu. One su nastaletamo gdje se je skupljala površinska voda, a potomprobijala put kroz stijenu. Neke pećine imaju čitaveredove galerija. Kroz neke pećine protjeću podzemnipotoci, mada su često, poslije formiranja pećina,potoci što su nekad protjecati kroz njih našli niţi tok ipremjestili svoja korita.

Događa se da svaka kap vode koja padne s tavanapećine sadrţi malo vapna ili nekog drugog minerala.Premda dio te vode ispari, nešto mineralne tvariostaje. Ona postupno stvara stalaktite u oblikuledenih svijeća koje vise s tavana. Voda što sastalaktita kaplje na pod tvori stupove koji se nazivaju

stalagmiti.

ZAŠTO POSTOJE RAZNE VRSTE STIJENA?

Niste li ponekad punili dţepove lijepim ka-menčićima? Njihovi neobični oblici, neravni ili glatki,različite boje što podsjećaju na drago kamenje,izazivaju u nama ţelju da ih skupljamo.

Stijene nam izgledaju privlačne zato što imminerali od kojih se sastoje često daju predivne boje iblistav sjaj.

Stijene su nastale na različite naćine. Jedna vrsta,zvana ..sedimentama stijena", stvorena je od taloga.

Taj talog su davno nanijeli voda. vjetar i led ili su gastvorile ţivotinje i biljke. Pošto se sastoji iz slojeva,zove se i „slojevita stijena". Sićušne čestice od kojih sunačinjene ove stijene obično su okrugle, pošto su imse oštri bridovi uglačali u doba kad su se valjale pokoritima potoka, te su ih kotrljali valovi ili

vjetrovi. Tipične sedimentame stijene su vapnenac ipješčenjak.

Druge stijene su nekada, kao rastopljena masa.bile duboko u zemlji, pa su izbačene na površinu ili upukotine drugih stijena. To su ..vulkanske" ilieruptivne stijene, a primjeri takvih stijena su granit ibazalt.

Treća vrsta stijena je nekad bila u nekom drugomobliku (vulkanskom ili sedimentamom), alj su ih

pritisak ili toplina pretvorili u njihov današnji oblik.One se nazivaju ..metamorfnim" stijenama, a takve sustijene mramor i kvarcit.

Kod nekih stijena se minerali, koji sadrţe kovine,mogu naći pomiješani s drugim sastavnim dijelovimastijena. Ako tih kovina ima u dostatnoj mjeri da vrijediizdvajati ih. stijena koja ih sadrţi zove se „ruda".

KAKO NASTAJU RUEKE?

Kiša i druga voda što pada na Zemljinu površinustalno otječe u obliku potočića, potoka, rječica i

rijeka, koje se spajaju i čine veliki vodeni tok kojipostaje široka rijeka.

Mnoge se rijeke ulijevaju u more. Međutim, nekese ulijevaju u more. a druge u jezera, dok treće, kojeprolaze kroz suhe doline, postaju sve

manje, sve dok, zbog ishlapljivanja i poniranja usuhu zemlju, potpuno ne isćeznu.

Riječnu vodu djelimice čini kišnica. koja teče popovršini i ulijeva se u riječno korito, a djelimice je tovoda od otopljena snijega i leda. kao i voda iz izvora i

jezera.Velike rijeke imaju mnoge pritoke koje se u

8/10/2019 100 zato


196

njih uljevaju. Ohio i Missouri u Sjevernoj Americi,koje su i same po sebi velike rijeke, zapravo supritoke veće rijeke koja se zove Mississippi. Svakapritoka ima svoje manje pritoke, tako da je velikiriječni sliv rijeke Mississippi sastavljen od tisućarijeka, rječica, potoka i potočića.

Površina što je obuhvaća riječni sliv moţe biti vrloprostrana. Sliv rijeke Mississippi — Missouri, naprimjer, koje su dugačke oko 6.600 kilometara,

nalazi se na površini od preko 3.000.000 četvornihkilometara. Juţnoamerička rijeka Amazona, koja jedugačka oko 5.500 kilometara, ima najveći sliv nasvijetu: preko 7 milijuna četvornih kilometara.

Rijeke, malo-pomalo, dube zemlju i odnose je umore. Tijekom tisuću godina to moţe prouzrokovatiznatnu eroziju (izglodavanje, lzlokava- nje). Velikikanjon rijeke Colorado pokazuje koliko se kanjonmoţe duboko us ječi u svoju dolinu.

ŠTO JE

Kad govorimo o vrtlogu ili viru, zamišljamo golemukoličinu vode koja se obrće i uvlači ljude i brodove.Mada su vrtlozi često opasni, na otvorenu moru nepostoji u njima kretanje koje usisava i vuče nadolje.

Da vidimo što je to vrtlog. Zacijelo ste vidjelimalene virove u potoku. Oni se nalaze tamo gdjeobala naglo zalazi u maticu i stvara kruţno kretanjevode.

Kad voda suţava svoj put i ulazi u uski prolaz kodispupčenja, ona teţi tomu da se nagomila na vanjskojstrani kruga i da se ulegne u obliku lijevka na sredini.

To je rezultat djelovanja centrifugalne sile (sile kojaodvlači od središta), one iste sile koja zadrţava voduna dnu posude kad posudu brzo okrećemo u krug.

Kako nastaju veliki virovi, oni opasni za ljude

VRTLOG?

i brodove? Kad naiđe plima i sudari se sa strujomprethodne oseke, morske se struje počnu kretatiukrug. To se vrlo često događa u uskim prolazimaizmeđu skupina of oka i obala kopana.

Kad je ovaj uski prolaz vrlo dubok, to sekruţno kretanje vode ponekad pretvara u spiral-no. usmjereno naniţe i sa središtem dubokodolje. Ali. kao što smo već rekli, to se naotvorenom moru ne zbiva. Vrtlog na otvorenumoru je samo kovitlac vode koji jednostavnoznači da se voda kreće u krug.

Vrtlozi se javljaju u mnogim dijelovima svijeta. Tri najpoznatija su Melstrom, Haridba i vrtlogispod slapova Nijagare. Melstrom se nalazi ublizini norveške obale, a Haridba u uskomkanalu između Italije i Sicilije.

KAKO SU NASTALI OCEANI?

U priči o našoj zemlji ima mnogo nepoznatihpoglavlja, a jedno od njih je i ono o nastankuoceana.

Zapravo, mi ne znamo pouzdano ni koliko suoceani stari. Izgleda izvjesno da oceani nisu postojaliu fazi Zemljina nastanka. Moguće su najprijepostojali kao oblici pare koja se pretvorila u vodu kadse Zemlja ohladila. Pravljene su procjene starostioceana prema količini mineralnih soli u njima. Po timprocjenama, starost oceana iznosi između 500milijuna i 1 milijarde godina.

Znanstvenici su gotovo sigurni da je najveći dioZemljine površine u prošlosti bio prekriven morem.Neki dijelovi Zemlje nalazili su se više puta podvodom. Ali, mi ne znamo jesu li dna oceana ikad bilasuha niti je li kopno, koje danas postoji, ikad biloispod nekog dubokog oceana.

Međutim, ima dosta dokaza da su neki dijelovZemlje nekoć bili dno plitkog mora. Na primjevećina vapnenaca, pješčenjaka i škrilje- vaca. koji sdanas nalaze na Zemlji, nastali su taloţenjem u vodKreda, koja se nalazila u Engleskoj, Teksasu Kansasu. stvarala se na morskom dnu. Ona jnastala od školjki malih organizama koji su potonu

na morsko dno i na taj način stvorili ono što mi danazovemo kreda.

Danas vode svih oceana prekrivaju gotovo tčetvrtine Zemljine površine. Premda postoje velikdijelovi oceana čije dno još uvijek nije ispitano niproučeno, imamo dosta jasnu predodţbu o tomkako izgledaju oceanska dna. Ima područja koja sslična planinskim vijencima, visoravnima i dolinamaAli. konfiguracija (obličje, oblik) oceanskog dna nijtako raznolika kao površina kontinenata.

KOJI JE OCEAN NAJDUBLJI?

Oceani za nas još uvijek u mnogo čemupredstavljaju pravu tajnu. Mi čak ne znamo ni kolikosu oni stari.

Ĉovjek danas ispituje oceansko dno da bi neštoviše saznao o njima. Dno oceana na 3.600 metaraprekriveno je muljem. Taj se kostur

8/10/2019 100 zato


sastoji od vapnenačkih kostura sićušnih morskihţivotinja. Dno dubokih, tamnih morskih područ ja ukojima je voda dublja od 6.500 metara prekriveno jefinim muljem boje rđe. zvanim „crvena glina". Sastojise od sićušnih dijelova ţivotinjskih kostura, omotačasićušnih biljaka i vulkanskog pepela.

Danas se oceanske dubine mjere zvučnimvalovima, koji se šalju u dubinu i odbijaju od dna.Dubina se određuje na taj način što se mjeri vrijeme

potrebno da zvučni val načini ovaj dvostruki put, pase kasnije podijeli sa dva.

Na temelju tih mjerenja danas prilično ciooro

ooznajemo prosječnu dubinu raznih oceana, kao injihove najdublje točke. Najveću prosječnu dubinuima Tihi ocean. Ona iznosi 4.030 metara. Idućanajveća prosječna dubina je dubina Indijskog oceana,koja iznosi 3.900 metara. Atlantski ocean je treći, sasrednjom dubinom od 3.332 metra. Baltičko moreima najmanju prosječnu dubinu, samo 54 metra!

Najdublje do sada poznato mjesto u Tihom oceanunalazi se u blizini Guama i iznosi 11.034 metra.

Poslije toga dolazi jedno mjesto u Atlantskom oceanunedaleko od Portorika. duboko 9.219 metara.

ZAŠTO JE MORE SLANO?

Vrlo često nailazimo na poneku činjenicu o Zemlji,tajanstvenu i još neobjašnjenu. Takva jedna činjenica

je i postojanje soli u morima. Otkuda tamo sol?Mi jednostavno ne znamo kako je sol dospjela u

more! Naravno, znademo da se sol rastvara u vodi i datako s kišom dospijeva u more. Sa Zemljine površinesol se stalno rastvara i prelazi u more.

Jedino ne znamo je li to dostatno objašnjenje zagolemu količinu soli koja se nalazi u morima. Kad bisva mora presušila, ostalo bi toliko soli da bi se od njemogao sagraditi zid debeo kilometar i po. a visok 280kilometara. Takav zid bi opasao čitavu Zemlju okopolutki! Ili, drugim riječima, slana stijena koja biostala kad bi sva mora presušila bila bi 15 puta većaod cijelog evropskog kontinenta!

Obična sol. kakvu svi upotrebljavamo, dobiva se izmorske vode, iz slanih jezera, slanih izvora ili izrudnika soli. Koncentracija soli u morskoj vodi moţe

biti tri do tri i po posto. Zatvorena mora. kao što suSredozemno i Crveno more. sadrţe više soli negootvorena mora. Mrtvo more. koje zahvaća površinu odoko tisuću četvornih kilometara, sadrţi oko11.600.000.000 tona soli!

Naslage kamene soli u raznim dijelovima svijetanastale su ishlapi j i van jem morske vode prije

mnogo milijuna g<xlina. Pošto je potrebno da ishlapioko devet dijelova morske vode da bi ostala kamenasol, vjeruje se da su debele naslage kamene solinastale u nekad djclimice zatvorenim morima. Tu jemorska voda ishlaplji- vala brţe nego sto je pnstizalasvjeţa, i tako su nastale naslage svjeţe soli.

Veći dio soli što je kupujemo dobiva se od kamenesoli. Obično se do naslaga soli izbuše kanali. Potomse kroz cijev ubacuje čista voda. Voda rastvara so iona se kroz drugu cijev izbacuje na površinu.

KAKO NASTAJU VALOVI?

Ako ste nekad proveli određeno vrijeme u blizinivode. onda ste opazili da u tihim danima na vodi imavrlo malo valova, a u vjetrovitim i olujnim ih ima vrlomnogo.

Naravno, to objašnjava i kako nastaju valovi.Uzrok valovima je vjetar. Val mora pokrenuti nekasila ili energija, a morskoj vodi tu energiju daje vjetar.

Kad promatrate valove kako se diţu jedan zadrugim, voda izgleda kao da se kreće naprijed. Ali,kad se na vodi nalazi komad drveta, on se nećekretati naprijed, nego će samo poskakivati gore-doljepo valovima. Drvo se kreće samo kad ga pokrećuvjetar ili plima.

Kakva se to vrsta kretanja događa u valu? Vodenival većinom predstavlja dizanje i spuštanje vodenihčestica. To se kretanje nastavlja prema obali, ali sečestice vode ne kreću prema obali. Na primjer, akozatresete konopac naročitim pokretom, duţ konopase javlja neka vrsta valova. To valovito kretanje ideduţ konopa, ali čestice konopca ostaju tamo gdje su.

Kad donji dio vala udari o tlo u blizini obale, valzbog trenja uspori kretanje. Vrh vala nastavlja svojput, ruši se i udara u obalu.

Tako se energija što je stvaraju valovi gubi naobali. Ako na plaţi uđete u valove, vrlo brzo ćeteshvatiti koliko u njima ima energije.

U valovima se vodene čestice kreću kruţnomputanjom nagore i naprijed, kako ih gura vjetar.Zatim nadolje i natrag, budući da ih sila teţe vučedolje na zajedničku razinu. Ta kretan ja izazivajupomicanje valova.

Duţina valova je udaljenost od vrha jednog do vrhadrugog vala. a najniţa točka između njih se zove„dolina**.

8/10/2019 100 zato


ŠTO JE CUNAMI?

198

Otok Krakatao, u današnjoj Indoneziji, blizuSumatre, 27. kolovoza 1883. godine gotovo jeraznijela strahovita vulkanska eksplozija. Uslijedeksplozije podignuli su se golemi valova, visoki preko30 metara. Oni su zbrisali s lica Zemlje stotine sela ipoletjeli oceanom brzinom od preko 1.000 kilometarana sat. Osjetili su se

prouzrokovan potresom, ili cunami, javlja se uslijednekog poremećaja na dnu mora, obično uslijedpotresa podmorskog tla.

Udarni val izazvan potresom na dnu oceana putujekroz vodu kao što jak zvuk putuje kroz zrak. Zapravo,taj udar putuje kroz vodu brzinom zvuka.

čak i na obalama Australije i Kalifomije. tisućamakilometara daleko!

Godine 1946. došlo je do potresa na dnu oceana ublizini Aleutskih otoka. Jedan divovski val je za manjeod 5 sati prešao vaše od tri i po tisuća kilometara iudario o Havaje. Podigao je kuće i mostove i odbacioih nekoliko desetina metara. Tada se utopilo 170ljudi.

Oba ta velika vala spadaju u valove izazvanepodmorskim potresom. Oni nimalo nisu nalik naobične morske valove i one koje vidimo pokraj obale, anemaju veze ni s vjetrom ni s plimom.

Tim valovima znanstvenici su dali posebno ime.

Zovu ih japanskim imenom cunami. Val

Ako se u tom području nađe neki brod, njega će tajudar toliko uzdrmati kao da je udario u stijenu!

Kad dođe do potresa na dnu oceana, dno se pomičei klizi. To kretanje i udar tog poremećaja stvarajucunami. Ponekad se u vodi stvara veliko ulegnuće, aponekad veliki vodeni brijeg. Odmah zatim nastajecunami, koji se počinje kretati velikom brzinom.

Prvi znak da se cunami pribliţava obali je. začudo jedan običan val. Potom razina mora nekoliko minutaopada, kao da je došlo do velike oseke. Tada se moremoţe povuci s velikog dijela obale. Poslije toga udaragolemi cunami.

ŠTO JE GOLFSKA STRUJA?

Golfska struja je najpoznatija oceanska struja.Ona je kao rijeka koja teče kroz more umjesto krozzemlju. Toliko je velika, da je veća od svih rijeka nasvijetu zajedno!

Golfska struja se kreće prema sjeveru, duţ istočneobale Sjedinjenih Američkih Drţava, preko SjevernogAtlantskog oceana, a potom prema sjeverozapadnojEvropi. Golfska struja je tamnoljubičaste boje i jasno

se vidi i razlikuje od zelenih i sivih voda kroz kojeteče.

Voda Golfske struje potječe od kretanja povr-šinskih voda blizu polutki, u Atlantiku. To kretanje,ili ..struja4*, usmjereno je prema zapadu. TakoGolfska struja teče prema sjeveru Juţne Amerike iulazi u Karipsko more. Mi je

nazivamo Golfskom strujom tek kad odatle krene nasjever duţ istočne obale Sjedinjenih AmeričkihDrţava.

Pošto Golfska struja potječe iz toplog dijela svijetanjene su vode tople. Nazočnost ove goleme strujetople vode stvara velike promjene u klimi mnogihmjesta!

Evo nekoliko neobičnih primjera za to: vjetrovi što

pušu iznad ove struje u sjevernoj Evropi nose toplzrak u razne dijelove Norveške. Švedske. DanskeHolandije i Belgije. Zbog toga ti dijelovi svijeta imajublaţe zime od drugih, koji leţe isto toliko daleko nasjeveru. To znači da luke uzduţ norveške obale nikadnisu zaleđene.

8/10/2019 100 zato


199

Zahvaljujući Golfskoj struji, London i Parišuţivaju blage zime. premda leţe isto toliko na sjeverukao i juţni Labrador, na primjer, koji ima vrlo hladnezime. Vjetrovi što pusu iznad Golfske struje postajutopli i vlaţni. Kad se ti

vjetrovi ohlade, što se događa u blizini New-foundlanda. nastaje magla.

Golfska struja nema tako velik utjecaj na klimuSjeverne Amerike kao na klimu Evrope, jer tamozimski vjetrovi ne pušu prema kopnu, kao u Evropi.

KAKO NASTAJE VJETAR?

Ponekad, kad se nalazimo vani, iznenada počnepuhati vjetar. Mi ga ne vidimo, ali ga osjećamo, a neznamo kako je nastao.

Jednostavno rečeno, vjetar je strujanje zraka iznadZemijine površine. Što pokreće zrak? Svi vjetrovinastaju na isti način — uslijed promjene temperature.Kad se zrak zagrije, on se širi, postaje lakši i diţe seuvis. a hladniji zrak dolazi na njegovo mjesto. Takvimkretanjem zraka nastaje vjetar!

Vjetrovi se dijele na one koji su dio svjetskogsustava vjetrova i lokalne vjetrove. Najveći sustavivjetrova počinju na ekvatoru, gdje je Sunčeva toplinanajjača.

Tu se topli zrak diţe na veliku visinu i širi se prema

Sjevernom i Juţnom polu. Kad pređe trećinu svogaputa prema polu, taj se zrak počinje hladiti i iznovapadati na Zemlju. Jedan njegov dio se vraća naekvator, gdje se iznova

zagrijava, a drugi dio nastavlja put ka jednom ilidrugom polu.

Oni vjetrovi koji pušu u istom pravcu preko cijelegodine nazivaju se stalni vjetrovi. Njih razbijaju iliprekidaju lokalni vjetrovi koji pušu iz raznih pravaca.

Lokalni vjetrovi nastaju ako naiđu hladne zračnemase s visokim pritiskom ili toplije* zračne mase sniskim pritiskom. Obično ne traju dugo. Poslijenekoliko sati, ili najkasnije nekoliko dana. iznova se

javljaju stalni vjetrovi.Drugi lokalni vjetrovi nastaju uslijed dnevnog

zagrijavanja ili hlađenja Zemlje. U tu skupinuvjetrova spadaju povjetarci s kopna ili s mora. Danjuhladni zrak s mora struji prema kopnu kao morskipovjetarac, a noću, kad je more toplije, hladniji zrakse kreće prema moru kao povjetarac s kopna.

ŠTO JE OLUJA?

Oluja je buma promjena vremena: jak vjetar ipljusak s munjama i grmljavinom.

Oluja ponekad zahvaća prostranstvo od stotinjakkilometara; to su cikloni, golemi zračni virovi koji seokreću oko središnje točke niskog atmosferskog tlaka.

Takvi cikloni počinju tamo gdje hladne, suhezračne mase, krećući se iz arktičkih predjela prema

jugu, susreću tople, vlaţne zračne mase, koje iz

tropskih krajeva idu prema sjeveru. Na nekimmjestima velike trake toplog zraka zalaze u hladanzrak. Vrh takve jedne tople zračne

8/10/2019 100 zato


200

KAKO NASTAJE TORNADO?

trake postaje točka niskog atmosferskog tlaka, premakojoj pušu vjetrovi i oko koje nastaje područje oluje.

Tamo gdje se susreću tople i hladne zračne mase.one se slabo miješaju. Lakši topliji zrak se ukosopenje preko hladnog zraka. To hladi topli, vlaţni zrak.On postaje zasićen, stvaraju se oblaci i obično padakiša ili snijeg.

Na sjevernoj polutki, zbog okretanja Zemlje,vjetrovi skreću udesno, tako da se ..vihor4* oluje

Svi smo vidjeli oluje. To su obično lokalnenepogode. Postoje, međutim, velike nepogode, kojemogu zahvatiti tisuće četvornih kilometara. Jedna od

njih zove se „ciklonska nepogoda14 ili „ciklon**. Kodciklona vjetrovi pušu prema središtu oblasti niskogtlaka, i to spiralno. Na sjevernoj hemisferi (Zemljinojpolutki) cikloni se kreću u pravcu suprotnom odkretanja kazaljke na satu. a na juţnoj Zemljinojpolutki u smjeru kazaljke na satu!

Tornado je zapravo posebna vrsta ciklona. On se javlja kad su uvjeti koji uzrokuju obične nepogodeizuzetno potencirani. Zrak se naglo

kreće suprotno kretanju kazaljke na satu. Zapravo, to je jedan golemi kovitlac.

Orkani (tajfuni) i uragani sjeverno od polutkiobično pušu koncem ljeta ili u jesen nad toplimtropskim vodama. Oni se kreću na zapad isjeverozapad putanjom koja skreće udesno. Tornado

je ţestok vihor. On počinje kao cm oblak u oblikulijevka, koji se javlja u velikom olujnom području. Vrhtog lijevka moţe biti širok samo stotinjak metara, ali

on uništava sve na što naiđe.

podiţe uvis. a vjetar puše u suprotnom pravcu okoovog zračnog stupa koji se diţe. Tako nastaje vrtlog,

uzak i vrlo jak. Kad se to dogodi, centrifugalna silaodbacuje zrak od središta i u njemu nastaje prostorniskog tlaka.

Ova jezgra niskog tlaka djeluju kao snaţanusisivač te usisava sve predmete preko kojih prelazi iu tomu je golema razorna snaga tornada. On moţeusisati zidove kuća. pa se one ruše kao da su odkarata. Druga razorna sila tornada su jaki vjetrovi,koji se stvaraju na krajevima vrtloga i dostiţu brzinu

od 450 kilometara na sat, rušeći na svom putu sve našto naiđu.

8/10/2019 100 zato


ŠTO JE CIKLON?

201

Ciklon je vrsta oluje, a oluja je brzo kretanje zrakas j«inog mjesta na drugo

Oluja nastaje kad topao, vlaţan zrak s ekvatoradospije u sjevernu Zemljinu polutku (hemisferu) isastane se s hladnim i suhim zrakom koji dolazi izarktičkih predjela.

Ove se dvije zračne struje ne miješaju. Stvara se

oštra granica na mjestu njihova susreta, koja senaziva „fronta**. Kad se te dvije zračne struje nastavekretati, lakši topli zrak penje se iznad hladnog.Prisiljen penjati se uvis. topli vlaţni zrak se hladi.Vlaga se kondenzira, stvarajući oblake.

Dok se to događa, u središtu oluje tlak opada.Vjetrovi počinju puhati oko mjesta niskog tlaka upravcu suprotnom od gibanja kazaljke na satu. Takotopli i vlaţni zrak struji prema sjeveru, a hladni zrakna jug. sa zapadne strane.

Oblast niskog pritiska naziva se „ciklona*4.Površina zahvaćena ciklonom moţe imati prom jer od

600 do 1.500 kilometara. Tornado je također oluja skruţnim kretanjem i ponekad se pogrešno miješa ibrka s ciklonom. Međutim, tornado moţe imatipromjer od 30 do 1.500 metara.

KAKVA JE RAZLIKA IZMEĐU URAGANA I TORNADA?

Oluje imaju različita imena, a ona im se nadjevajuovisno o prirodi i mjestu njihova nastanka. Najjače i

najopasnije oluje su uragan i tornado.Uragani su oluje što nastaju u tropskim krajevima.U Sjedinjenim Američkim Drţavama se pojavljuju upodručjima što graniče s Meksičkim zaljevom i uzduţIstočne obale. Međutim, ista takva oluja, kad sepojavi u Indiji i Kineskom moru. naziva se tajfun.Zajedničko ime za obje nepogode je „tropska oluja44.

Površina zahvaćena uraganom obično iznosi od150 do 600 kilometara u promjeru, a uragan- skivjetrovi dostiţu brzinu između 100 i 180 kilometarana sat. Posebna odlika uragana je da on ima miransredišnji dio, koji se zove ,,oko“, čiji je promjer između8 i 25 kilometara. Kad ..oko“ prelazi preko nekogpodručja, vjetrovi se gotovo umire. To ponekad

zavarava ljude i nagoni ih da po vjeruju da jenepogoda prošla. Međutim, kad ,,oko“ oluje prođe,

vjetrovi počinju puhati istom jačinom kao i ranije,samo iz suprotnog pravca, pošto je uragan oluja svjetrovima koji imaju kruţno kretanje.

Druga oluja ovakve vrste je tornado, koji se oduragana razlikuje po tomu što njegov promjer iznosisamo nekoliko stotina metara, a najviše 2 kilometra.

Tornado najčešće nastaje u središnjoj dolini rijekeMississippi u Sjedinjenim Američkim Drţavama. Uvećem dijelu područja što ga je zahvatila olujatornado se pojavljuje kao crni oblak ljevkasta oblika.Područje što ga moţe zahvatiti tornado iznosinekoliko kilometara duţine i nekoliko stotina metaraširine — ali na svom putu tornado uništava sve na štonaiđe.

ŠTO JE MONSUN?

Riječ ..monsun** je nastala od arapske riječi kojaznači „godišnje doba4*. Monsuni su sezonskipolugodišnji vjetrovi u juţnoj i istočnoj Aziji. Ljeti pušus mora i donose obilne kiše. dok zimi pušu s kopna namore.

Što uzrokuje ovu sezonsku promjenu vjetrova ioborina? Veliki kontinenti i kopnene površine brţe sezagrijavaju i hlade od okolnih oceana. U proljeće i ljetopredjeli središnje i juţne Azije se brzo zagrijavaju i

znatno su topliji od Indijskog oceana na jugu i Tihogoceana na istoku.

Viša temperatura kopna stvara niţi atmosferskitlak i zbog toga vjetrovi sa susjednih mora pušu nakopno. To je ljetni monsun.

U jesen, unutrašnjost azijskog kontinenta se brzohladi i za vrijeme zime ima mnogo niţu temperaturuod okolnih mora. Niske temperature stvaraju visokatmosferski tlak. tako da vjetrovi zimskih monsuna

pušu iz suhih predjela unutrašnjosti prema moru. Juţna i istočna Azija imaju najugroţeniju

monsunsku klimu zbog golemih prostranstava togkontinenta.

Mornari na svojim putovanjima kroz te dijeloveoceana koriste promjene monsunskih vjetrova. Onputuju iz Indije u Afriku za vrijeme zime. a vraćaju seu ljeto, ploveći tako da im vjetar puše u krmu.

8/10/2019 100 zato


202

TO SU VISINSKI VJETROVI?

KAKO SU NASTALI LEDENI BREGOVI?

Visinski vjetrovi su dio sustava vjetrova kojiokruţuju Zemlju, pa ćemo zato najprije objasniti štosu vjetrovi. Vjetrovi su zraćne struje koje se krećublizu Zemlje i paralelno s njenom površinom.Uglavnom nastaju zbog postojanja područ ja srazličitim tlakom i uvijek pusu iz područja s visokimtlakom prema područjima s niskim tlakom.

Ako promatramo Zemlju kao cjelinu, uopćenomoţemo reći da se hladni zrak kreće od polova premaekvatoru, a topli zrak od ekvatora prema polovima. Tonipošto nije blago kretanje zraka, već prilično burno

strujanje. Različiti uvjeti utječu na vjetrove u nekompodručju. Mogu postojati lokalni izvori topline, kojiutječu na tlak. O rasporedu kopna, vode i planinaovisi i

Ledeni bregovi. koji tako uzbudljivo i veličanstvenoizgledaju, predstavljaju veliku opasnost za brodove.

Jedna od najvećih nesreća na moru dogodila se kad jeveliki prekooceanski brod Titanic, u noći 14. travnja1912. godine, udario o ledeni brijeg. Tada je stradalo

1.513 ljudi.Ledeni brijeg je odlomijeni dio ledenjaka. Ledenjaci

(koji izgledaju kao ledena rijeka) klize dolinama dok ne

stignu do mora. Tada se kraj ledenjaka odlomi i stvaraploveći ledeni brijeg.

pravac lokalnih vjetrova.Konačno, na nekim mjestima postoje područja u

kojima uglavnom vlada visok tlak. To su„anticiklone*4, i one lokalno određuju strujanje vjetra

Sve se ovo odnosi na vjetrove koji su blizu Zemlje, uniţim slojevima atmosfere. Kao što znate. Zemlja jeokruţena atmosferom debljine i do 2.500 kilometaraU višim slojevima atmosfere vladaju drukčiji uvjeti

Tamo se vjetrovi obično kreću mnogo većom brzinomnego u blizini Zemljine površine. Na visini od oko9.000 metara zraćne struje su dobile posebno ime —

„visinski vjetrovi*4! Brzina visinskih vjetrova iznosi od150 do 300 kilometara na sat.

Neki ledenjaci ne stignu do otvorena mora. većostaju u dubokim, strmim kanjonima, tzv. fjordovimaIz fjordova ledeni bregovi klize u ocean. Ledenimbregovima valovi zaoble ili otope rubove, pa zbog togaveliki dio leda ostane ispod površine vode. Takvipodvodni dijelovi se ponekad lome i naglo izlaze napovršinu mora kao novi ali manji ledeni bregovi.

Ledeni bregovi su različite veličine. Ima ih malenihs promjerom od pet, šest metara, ali im

8/10/2019 100 zato


203

promjer često znade biti veći i od stotinu metara.Postoje i divovski ledeni bregovi, čiji promjer iznosi ikilometar.

Led ledenih bregova teţi samo osam devetinateţine morske vode. tako da samo jedna devetinaledenog brijega strši iznad mora, a osam devetina jepotopljeno i ne vidi se. Stoga se brijeg visok 50metara iznad morske vode moţe prostirati čitavkilometar ispod morske površine! Količina leda u

ledenom brijegu gotovo je nevjerojatna. Mnogibregovi teţe i po 20 milijuna

Budući da se ledeni bregovi uglavnom nalaze ispodmorske površine, njih ne pokreću vjetrovi, već ih nosemorske struje. Većina bregova konačno stiţe dotoplijih voda, gdje se otope. Malo je bregova koji dugotraju nakon što su naišli na Golfsku struju istočno odNevvfoundlanda u Kanadi. Ali oni ledeni bregovi kojise ne otope, predstavljaju veliku opasnost zabrodove. Zato postoji obalna straţa, koja obavještavabrodove o kretanju ledenih bregova.

tona!

KAD JE NASTALO LEDENO DOBA?

Mnogi ljudi misle da je ledeno doba odavno prošlo.Međutim, stanovnici Grenlanda još uvijek ţive uledenom dobu.

Prije otprilike 25.000 godina, u posljednje ledenodoba, cijelu Kanadu, veliki dio Sjedinjenih AmeričkihDrţava i gotovo čitavu sjevemo- zapadnu Evropupokrivao je ledeni pokrivač debeo stotine metara.

Ledeno doba se zapravo sastoji od četiri razdoblja. Tijekom svakog razdoblja stvarao se led i pokrivao sveveće površine, a onda se topio

i povlačio prema Sjevernom polu. Smatra se da se tozbivalo četiri puta. prvi put prije 2 milijuna, aposljednji put otprilike prije 100.000 godina. Hladnarazdoblja se zovu ,,glacijalna“ ili ledena, a toplarazdoblja ,,interglacijalna“ ili međuledena.

U posljednjem ledenom dobu led se nije svugdjetopio istom brzinom. Na primjer, Njemačka se

oslobodila leda prije 18.000 godina, a Švedska tekprije nekih 13.000 godina!

ZAŠTO JOŠ UVUEK POSTOJE LEDENJACI?

Velika ledena masa kojom je otpočelo ledeno dobau Sjevernoj Americi dobila je naziv ..kontinentalniledenjak**. On je u središtu moguće bio debeo gotovo5 kilometara. Taj veliki ledenjak je

vjerojatno nastajao i topio se najmanje četiri putatijekom ledenog doba.

Ledeno doba. ili glacijalno razdoblje, u drugimdijelovima svijeta još uvijek nije završeno! Na

8/10/2019 100 zato


primjer, veliki otok Grendland je još uvijek prekrivenkontinentalnim ledenjakom, osim jedne uske linijeuzduţ ivice otoka. Ovaj ledenjak u svojojunutrašnjosti često dostiţe visinu od preko 3.000metara. Antarktik je također prekriven golemimkontinentalnim ledenjakom, koji ponegdje dostiţevisinu od 3.000 do 4.000 metara!

U nekim dijelovima svijeta još uvijek postojeledenjaci, zato što se još od ledenog doba nisu otopili.

Ali veći dio današnjih ledenjaka je nastao u novijevrijeme, i to obično u dolinama. Ovaj proces počinje u nekoj širokoj dolini oivičenoj

strmim liticama koja izgleda poput nekog velikogamfiteatra. U nju vjetar nanosi snijeg ili snijeg uobliku lavina pada sa strmih

planina. Taj se snijeg tijekom ljeta ne otopi, nego izgodine u godinu postaje sve deblji. Konačno, povećanpritisak odozgo, zajedno s otapanjem i ponovnimzamrzavanjem snijega, tjera zrak iz donjeg dijela ovemase i pretvara je u čvrst led. Dalji pritisak teţinegornjeg leda i snijega sabija ovu ledenu masu sve dokona ne počne kliziti niz dolinu. Ta pokretna ledenamasa je dolinski ledenjak.

U Alpama postoji preko 1.200 takvih ledenjaka.

Ledenjaka ima i na Pirinejima. Karpatima i Kavkazu,ali i u juţnoj Aziji. U juţnoj Aljasci, na primjer, postojedesetine tisuća ovakvih ledenjaka. od kojih su nekidugački po 40 do 80 kilometara.

ZAŠTO POSTOJE RAZLIĈITE VRSTE OBLAKA?

Oblaci nastaju ovako: topli zrak, pun vlage, podiţese uvis. Kad dosegne određenu visinu, on se ohladi.Na niskoj temperaturi topli zrak više ne moţe zadrţativlagu u obliku vodene pare. Tada se suvišna vlagapretvara u malene kapi vode, ili komadiće leda i

stvara oblake.

Svi su oblaci potpuno različiti i neprestancemijenjaju svoj oblik. Oblaci su različiti zato što sestvaraju na različitim visinama i temperaturama.Pored toga. oblaci su sastavljeni od različitih čestica,ovisno o visini i temperaturi.

Najviši oblaci su „oblaci koji svijetle u mra-

8/10/2019 100 zato


ku“. Oni su na visini od 50 do 80 kilometara! Poslijenjih su najviši ,.sedefasti oblaci**, na 20 do 30kilometara visine. To su vrlo rijetki oblaci, lijepihboja. koji se sastoje od prašine ili vodenih kapi iviđaju se isključivo poslije zalaska Sunca, obnoć iliprije Sunčeva izlaska.

Poslije njih. najviši su oblaci što se nalaze na oko 8kilometara iznad Zemlje i zovu se .ci Trusi",„cirrostratusi" i ..cirrocumulusi". Cirrusi su slični

paperju, cirrostratusi liče na tanke bjeiića- stepokrivače, a cirrocumulusi su maleni, okrugli oblacikoji na nebu prave vunaste šare. Svi ovi oblaci sesastoje od komadića leda.

Niţi oblaci su sačinjeni od kapljica vode. Najviši od

njih, „altocumulusi". nalaze se 4 do 7 kilometaraiznad Zemlje. Sastoje se od većih okruglih masa negocirrocumulusi. Na istoj visini se nalaze i..altostratusi". oblaci koji često prekrivaju čitavo nebosivkastim velom koji Sunce i Mjesec obasijavaju kaosvijetle točke.

Još niţe. na oko 2 kilometra nad Zemljom, nalazese ..stratocumulusi", veliki bi ista vobi jeli oblaci. Naistoj visini su i kišni oblaci, „nimbo- stratusi", debeli,

tamni i bezoblični. Vrlo nisko, na oko 600 metara nadZemljom, nalaze se ..stratusi" jednoliki oblaci kojipredstavljaju pramenje visoke magle. Dvije drugevrste oblaka. ,.tumulusi" i „cumulonibusi", veliki su.debeli oblaci, koji donose grmljavinu i oluju.

KAKO NASTAJE TUĈA?

Tuča je jedna od najneobičnijih oborina. Vrlo jezanimljivo promatrati i slušati padanje tuče, koja je

ponekad toliko jaka da znade napraviti veliku štetu.Bilo je slučajeva da su od tuče stradale ţivotinje, pa iljudi.

Tuča se često javlja za vrijeme velikih vrućina iuvijek je praćena snaţnom grmljavinom, sijevanjemmunja i kišom. Tuča nastaje smrzavanjem kapljicakoje na svom putu prema Zemlji prolaze kroz pojashladnog zraka. Neke od tih kapljica se pretvaraju uledene kuglice, koje padaju u obliku malih kuglicatuče. Međutim, druge kapljice mogu proći zanimljivijiput do Zemlje. Ako se, na primjer, ledene kapljice zavrijeme padanja tuče sastanu s jakom strujom zraka

koja se diţe uvis, ona ponese sa sobom i ove smrznutekuglice, na koje se lijepe nove kišne kapljice. Prilikom

ponovnog prolaza kroz hladni zračni pojas, nove nalijepljene kišne kapi oko njih stvaraju sloj koji sesmrzava i tako se stvaraju veća zrna tuče.

Ovaj proces dizanja i spuštanja ledenih kuglica uzraku moţe se ponavljati sve dok njihova teţina nepostane tolika da ih zračna struja više ne moţepodizati i one tada padaju na zemlju.

Zrna tuče ponekad mogu biti krupna kao kokošje jaje i teţiti i do pola kilograma. Događa se da se isnijeg nahvata na zrnima tuče kad ona prolaze krozzračne slojeve u kojima se stvara snijeg i tada su sastavljena od slojeva snijega i leda.

ŠTO JE MAGLA?

Nema nikakve bitne razlike između magle i oblakavisoko na nebu. Kad se oblak nalazi u blizini ili napovršini tla ili mora, naziva se ..maglom".

Najobičnija magla je ona koja se vidi noću i ranoizjutra u nizinama i nad manjim vodenimpovršinama. Magla obično nastaje kad hladne zračnestruje s visine naiđu na topliju površinu zemlje ilivode.

Magle su u jesen vrlo česte, jer se zrak iz dana u

dan brţe hladi nego zemlja ili voda. Uvečer, za vrijemetihih noći, na niskim mjestima u blizini zemlje čestose stvara tanko pramenje magle. Kako se zemljaobnoć hladi, i zrak što se nalazi neposredno nad njompostaje hladniji. Tamo gdje se hladniji zrak dodiruje svlaţnim, toplijim gornjim zrakom, stvara se magla.

Opće je pravilo da su magle u gradu gušće nego upolju. Gradovi su puni prašine i čađi. koja se miješa smalim česticama vode i stvara •{ušću maglu.

U blizini Nevvfoundlandske obale, koja spada unajmaglovitije dijelove svijeta, magla se stvaraprolaskom vlaţnog, toplog zraka preko hladne vode.koja iz arktičkih predjela teče na jug. Hladnoća vodekondenzira vlagu zraka u sićušne kapi vode. Te kapinisu dovoljno velike da padnu kao kiša. te ostaju uzraku kao magla.

8/10/2019 100 zato


20«

Mnogi ljudi drhte od straha kad za vrijemegrmljavine čuju tresak groma. Njihov strah je,međutim, bezrazloţan, jer u trenutku kad se čujegrom, udar elektriciteta koji ga je prouzrokovao već jezavršen. Grom se čuje poslije bljeska munje samozato što zvuk putuje mnogo sporije od svjetlosti.

Treba li se bojati groma? Istina je da grom moţe

pričiniti štetu, a ponekad i ubiti, ali to se r ijetkodogađa. Grom je oblik elektriciteta i zato moţe biti

Magle San Franciska se stvaraju na suprotannačin. Tamo hladan jutarnji povjetarac puše prekopješčanih dina. i ako je prethodne noći kiša ovlaţilapijesak, od isparene vlage se stvara debeli sloj magle.

Magle vrlo često izgledaju gušće od oblaka zbog

toga što su kapljice magle manje. Veliki broj malihkapljica upije više svjetlosti nego manji broj velikihkapljica (kao kod oblaka), pa nam stoga magla izgledagušća.

JE LI GRMLJAVINA OPASNA?

opasan. To je golema iskra elektriciteta koja se vidi

kao bljesak svjetlosti — munja. Ta vamica moţe..krenuti44 između dva oblaka, skočiti s oblaka nazemlju ili čak sa zemlje na oblak!

Za vrijeme oluje, u oblacima i na zemlji stvaraju serazličiti naboji (pozitivni ili negativni). Kad razlikameđu njima postane prevelika, nastane iskra koju mividimo kao munju. Za vrijeme i poslije električnog

praţnjenja zračne struje se šire i skupljaju. One sebučno sudaraju i stvaraju buku. koju nazivamo..grmljavinom44.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


207

ŠTO JE PLJESAK?

Pijesak je skupina sićušnih kamenih zrnaca, koja je nastala lomljenjem krupnih stijena na površiniZemljine kore prije mnogo milijuna godina. Nekidijelovi takvih stijena kemijski se mijenjaju ipretvaraju u sitnu prašinu koja postaje plodno tlo.Djelići koji su prećvrsti, pa na njih kemijske promjene

ne utječu, formiraju se kao posebne male cjeline, kojenazivamo pijesak. Zrnca pijeska su različite veličine — otprilike od jedne desetinke do jodne stotinkecentimetra.

Prilikom lomljenja stijena u prošlosti, komadešljunka odnosile su bujice, rijeke i potoci. Šljunak sekotrljao niz planinske strmine i skupljao u dolinama iriječnim koritima. Kotrljajući se. šljunak se postupnorazbijao na sve sitnije djeliće, dok konačno nijepostao pijesak

Ako promatrate pijesak kroz povećalo, opazit ćeteda se on sastoji od vrlo malih komadića i zrnaca.Lijepo zaobljena zrnca su vrlo dugo putovala ili suizbrušena djelovanjem valova na obalama mora ilioceana. Zrnca s oštrim ivicama. međutim, nastala su

u kasnijem razdoblju povijesti Zemlje i nisu putovaladugo do mjesta na kojem su. naposljetku, postalapijesak.

Obično je svako pojedinačno zrnce pijeskasastavljano samo od jednog minerala. Međutim, akouzmemo šaku pijeska, utvrdit ćemo da u njoj

najvjerojatnije postoji mnoštvo različitih minerala.Najrasprostranjeniji mineral u pijesku je kremen(bjelutak ili kvare).

Pijesak u kome ima sastojaka ţeljeza obično seodlikuje zanimljivim bojama. Neke vrste pijeskasadrţe rijetke minerale, kao što su zlato, poludragikamen granat i cirkon. ..Bijeli pijesak" iz NovogMeksika, na primjer, gotovo je sav sastavljen od čistoggipsa.

Neke druge vrste pijeska toliko su čvrste i sabijeneu zbijenu masu da se mogu koristiti i za izradu pistaza automobilističke utrke. Ta čvrstoća posljedica jenazočnosti dostatne količine vode što ispunjavašupljine i povezuje zrnca pijeska.

ZAŠTO POSTOJE RAZLIĈITE VRSTE PIJESKA?

Pijesak stvaraju sitna zrnca minerala od kojih sesastoje stijene, pa se svi ti minerali mogu pronaći upijesku. Glavni mineral u pijesku je kremen (kvare),

jer je vrlo tvrd i ima ga u izobilju. Ponekad pijesaksadrţi čak i po 99 posto čistog kremena. Ostaliminerali koji se ponekad nalaze u pijesku su feldspat.kalcit. iiskun, rude ţ.eljeza i male količine granita,turmalina i topaza.

Pijeska ima svugdje gdje su stijene izloţeneraspadanju, posebice na morskim plaţama. Tamopijesak nastaje uslijed udaranja valova o stijene,trenja što ga stvara pijesak nanijet vjetrom i zbogutjecaja slane vode na raspad minerala u stijenama.Vjetar zahvaća pijesak uzduţ obala i nosi ga prema

kopnu. Ponekad nanese toliko pijeska da pješčanimdinama prekrije čitave šume.

A kako je nastao pijesak u pustinjama? Veći diopijeska u pustinji nanese vjetar U nekim slučajevimase pustinjski pijesak stvara raspadom stijena. Udrugim je pustinjama nekad davno bilo morsko dno ivoda se prije mnogo tisuća godina povukla,ostavljajući pijesak.

Pijesak je koristan. Mnogo se upotrebljava ugrađevinarstvu Kad se pomiješa s cementom i vodom,stvara ljepljivu, blatnjavu kašu, zvanu ţbuka, koja sebrzo stvrdne u čvrstu masu. beton. Pijesak se jošupotrebljava za proizvodnju stakla, papira i kao filterza pročišćavanje vode.

ŠTO JE ŢIVI PIJESAK?

Ljudi su se stoljećima plašili ţivog pijeska jer sevjerovalo da u sebe uvlači ţrtve sve dok ne potonu.Međutim, to nije točno. Ako netko znade kako treba

postupiti kad upadne u ţivi pijesak, onda sve to nijeopasno.Što je ţivi pijesak? To je lagan, rastresit pijesak

pomiješan s vodom. On ne izgleda drukčije od ostalogpijeska koji se moţda nalazi odmah pored njega. Alipostoji razlika: ţivi pijesak ne moţe drţati teškepredmete. Ima ga obično blizu ušća velikih rijeka i naravnim obalama, gdje se ispod njega nalazi sloj čvrstegline. Voda se skuplja u pijesku, jer sloj ispod njega

ne propušta vodu. Zrnca ţivog pjeska se razlikuju od običnog po tome

što su okrugla a ne uglata ili oštra. Voda prolazi

između njih. razdvaja ih i podiţe tako da zrnca ţivogpijeska plivaju. Zato ona i ne mogu

8/10/2019 100 zato


drţati na sebi čvrste predmete. Neke vrste ţivogpijeska su od rastresite zemlje, mješavine pijeska iblata ili šljunkovita blata. Kad netko upadne u ţivi pijesak, neće posve potonuti

jer tu ima dosta vode. pa je plivanjem

moguće odrţati se na površini. Ĉak se i manje tonenego u vodi! Jedino je vaţno znati da pokreti u tomslučaju moraju biti lagani, pa će se ţivi pijesakponašati slično vodi.

ZAŠTO JE PUSTINJA SUHA?

Što je pustinja? Pustinja je područje u kojem mogupostojati samo posebni oblici ţivota. Sve pustinje susiromašne vlagom, što znači da se ţivot što u njojpostoji mora odrţavati gotovo bez vode.

Biljni svijet u nekom području uglavnom ovisi okoličini oborina. Šume rastu tamo gdje ima mnogokiše. Trava raste tamo gdje ima manje kiše. A gdjekiše ima još manje, tamo mogu rasti samo rijetke,naročite pustinjske biljke.

Vrele pustinje u blizini ekvatora, kao što je Saharau Africi, leţe u suptropskom pojasu, u kojem se zrakslijeţe nadolje i postaje topliji i suhiji. Zemlja je u timpodručjima suha. premda leţi pored oceana. To istovaţi i za pustinje u sjeverozapadnoj Africi i zapadnojAustraliji.

Pustinje udaljene od ekvatora su obično nastalezbog velike udaljenosti od mora i njegovih

ne od kiše velikim lancem Himalaja i Tibetvisoravni. Pustinje Velikog bazena na zaSjedinjenih Američkih Drţava zaklonjene su odvelikim planinskim lancem, kao što je Sierra Ne

Pustinje imaju vrlo različit izgled. Tamo gdjmnogo pijeska, vjetrovi mogu stvoriti pjebrijegove ili dine. To su pješčane pustinje. Stjenpustinje se uglavnom sastoje od golih stijenastvaraju fantastične oblike litica i uzvišenjravnice s oštrim, neravnim tlom Druge pustinjprimjer veći dio jugozapadne oblasti SjedinAmeričkih Drţava, obuhvaćaju gole stjenovite pli suhe doline prekrivene zemljom i šljunkom. Votpuše zemlju, a kamenje što ostaje stvara pjeskpovršinu.

U većini pustinja postoji neka vrsta biljţivotinjskog svijeta. Pustinjske biljke često ima-

vlaţnih vjetrova, kao i zbog planina što se nalazeizmeđu tih pustinja i mora. Te planinske preprekemogu dobiti kišu na strani okrenutoj moru, a da imunutarnja strana ostane suha.

Ta se pojava naziva ..zaklonjenost od kiše“. Pustinjesredišnje Azije su na taj način zaklonje-

ju malene površine listova, ili su posve bez likako bi se spriječilo ishlapljivanje. Ponekad trnje ili bodlje da ih ţivotinje ne bi pojele. Ţivkoje ţive u pustinjama dugo izdrţavaju bez votekućinu dobivaju iz biljaka ili noćne rose.

JE LI U PUSTINJAMA UVUEK VRUĆE?

Kad so spomene pustinja, obično se zamišlja kraj ukojem vladaju nepodnošljive vrućine. U većinipoznatih pustinja u svijetu ţiva u termometru zaistaključa i sunce nemilosrdno prţi.

Ali. to ne znači da su sve pustinje vruće! Vidjet ćemozbog čega je tomu tako. U pustinji mogu opstati samorijetki oblici ţivota, jer u njoj nema dovoljno vlage.

8/10/2019 100 zato


14 209

U „vrućoj44 pustinji ne pada dovoljno kiše. Zato jeova definicija točna. Ali, zamislite područje u kojem jesva voda smrznuta i biljke je ne mogu koristiti. Ovotakođer zadovoljava definiciju. Samo. to bi bila,,hladna“ pustinja!

Jeste li znali da je veliki dio Arktika zapravopustinja? Godišnja količina vodenog taloga jeneznatna i najveći dio te vode je smrznut. Zbog togase Arktik s pravom naziva pustinjom. Velika pustinja

Gobi u središnjoj Aziji zimi je vrlo hladna! Većina suhih, vrućih pustinja koje poznajemonalazi se u tropskom pojasu sjeverno i juţno od

ekvatora. U tom pojasu vlada visok atmosferski tlakkoji sprečava padanje kiše. Druge pustinje, udaljenijeod ekvatora, nastale su zbog kišne sjene, jedne pojavekoju uvjetuju planinski vijenci; na planinske oborineokrenute moru pada kiša. dok predjeli s druge stranevijenca ostaju suhi.

U pustinjama nema izvora velikih rijeka. Međutim,neka rijeka moţe nastati u vlaţnim predjelima, i to naputu u more prolazi kroz pustinju. Rijeka Nil, na

primjer, protječe kroz pustinjski dio Sahare; a rijekaColorado također protječe kroz pustinju.

GDJE IMA NAJVIŠE POTRESA?

Japan je zemlja u kojoj ima najviše potresa — skoro svakog dana po jedan! Naravno, to su uglavnommali potresi, koji ne nanose veću štetu. Drugopodručje podloţno potresima je Sredozemlje.

Što je uzrok ovoj pojavi? Zemljina kora nije

posvuda podjednake debljine i negdje se nije dostatnoslegla, pa postoje prekidi slojeva u stijenama. Gdjegod je kora oslabljena ili postoji prekid, dolazi domeđusobnog tren ja masa stijena. a energija što serazvija pri trenju, pretvara se u podrhtavanje ilivibracije u stijenama.

Mada se te vibracije prenose tisućama kilometaradaleko, potres je najjači uzduţ pukotine nastalepomicanjem blokova zemlje. Strane pukotine mogu sepomicati gore-dolje ili po duţini.

Većina promjena što se događaju na površini zemljeposlije potresa vidi se uzduţ rubova pukotine. Dio nakojem se najjače osjećaju vibracije zove se epicentarpotresa. Ako je epicentar u blizini nekog grada,razaranja mogu biti velika, kao što se dogodilo u

Skopju 1963. godine, ili u Managvi u Nikaragvi uprosincu 1972. godine.

Jedan od najstrašnijih potresa uopće zbio se 1923.godine. Pogodio je Jokohamu i Tokio. Dno zaljevaSagami iznenada se spustilo ujutru 1. rujna i cijelopodručje je uzdrmao snaţan potres. Uslijed potresa,izbili su uţasni poţari i poplave. Jokohama jepretvorena u ruševine, a u Tokiju je iščezlo 140.000ljudi.

ZAŠTO SE VULKANI JAVLJAJU SAMO NA NEKIM MJESTIMA?

U blizini Londona. Pariza ili New Yorka nemavulkana i nikad ih neće biti. Ali, u ostalim dijelovimasvijeta ima i po nekoliko vulkana, sve jedan poreddrugoga.

U veljači 1943. godine, usred kukuruznog poljanegdje u Meksiku, pred ljudima se ukazao rijedak iveličanstveni prizor. Rađao se novi vulkan. Za samotri mjeseca njegov stoţasti vrh dosegao je visinu odpreko 300 metara! Dva grada su bila porušena, aprostrano područje uništeno je pepelom i lavom izvulkana.

Središnja Amerika, uz Tihi ocean, spada unajaktivnija vulkanska područja svijeta. Uzduţ obale

Tihog oceana nalazi se više od dvije trećine aktivnihvulkana i veliki broj onih koji su tek odskora prestalibiti aktivni.

Evo zašto je tomu tako; Zemljina je kora u timpodručjima slaba, ili ima slaba mjesta u odnosu nakoru u drugim dijelovima svijeta. A bez slabih mjestau Zemljinoj kori ne bi bilo vulkana.

Vulkan nastaje ovako: jezgra Zemlje je vrela. Što seviše ide u dubinu, temperatura je sve viša. Na dubini

od oko 30 kilometara je toliko toplo (1.000 do1.500"C), da je tamo većina stijena rastopljena.

Kad se stijena rastopi, ona se širi i potrebno joj jeviše prostora. U nekim područjima svijeta nekiplaninski lanci su tek odskora formirani (naravno,„nedavno4* u smislu stotina tisuća godina). Ispod ioko tih planinskih lanaca pritisak je manji nego udnigim mjestima. To su „slaba mjesta44 u kori.

Tako se rastopljena stijena, zvana magma, širi poovim mjestima smanjenim pritiskom, pa se stvaralokalni rezervoar rastopljene stijene. Ta se masa penjeuzduţ pukotina stvorenih podizanjem tla. Kadpritisak u rezervoaru rastopljene

8/10/2019 100 zato


210

POSTOJI LI POLARNA SVJETLOST I NA JUGU?

stijene postane veći od čvrstoće kore. on izbija uobliku vulkana. Ta erupcija traje sve dok ima plina.

Iz vulkana izbijaju uglavnom plinovi, ali seizbacuju i velike količine rastopljenih stijena.

Polama svjetlost ili Aurora Borealis. spada unajdivnije pnzore u prirodi. Kad se ona pojavi, često

se na nebu čuje prasak. Golem i sjajan luk. koji jestalno u pokretu, osvijetli noć. Ponekad se blistave

zrake svjetlosti rašire poput lepeze. Katkad zasijaju tui tamo kao golemi farovi, ili zaigraju gore-dolje takoiznenada da se ta pojava zove „veseli igrači*'.

Dalje na s jeveru polama svjetlost često izgleda kaogolemi plameni zastor koji visi s neba i klati selijevo-desno. dok po njegovim pokretnim na bori maigraju narančasti, zeleni i plavi plamenovi. Premaznanstvenim mjerenjima, ta se igra svjetlosti zbiva navisinama od 80 do 160

što se naziva lava. Erupcija vulkana je zapravoeksplozija plina, ali se jedan dio lave pretvara u finiprah. te zbog njega erupcija izgleda kao crni dim.

kilometara nad Zemljom. Ali ona ne dostiţe svojnajveći sjaj iznad Sjevernog pola. Najbolje se vidi okoHudsonova zaljeva u Kanadi, u sjevernoj Škotskoj i u

juţnoj Norveškoj i Švedskoj. Tu pojavu zovemo „polama svjetlost14 ili Aurora

Borealis. Zapravo, ponekad se obje svjetlosti nazivajuimenom Aurora Pola ris.

Znanstvenici još ne mogu točno objasniti kakva jeova svjetlost i što joj je uzrok. Ali, vjeruje se da su tizrake posljedice električnih praţnjenja razrijeđenegornje atmosfere.

Izgleda da se ova pojava usredotočuje okoZemljinih magnetskih polova, a i električni imagnetski poremećaji se često događaju baš kad

8/10/2019 100 zato


14* 21

je ova svjetlost naročito sjajna. Ćini se da je polamasvjetlost na neki nepoznat način povezana i saSunčevim pjegama. Ako se iz staklene cijevi istisne gotovo sav zrak. pa se

kroz razrijeđene plinove provede

električna struja, u cijevi će se pojaviti svjetlost.Polama svjetlost visoko nad Zemljom moţe bitiprouzrokovana istom pojavom, električnimpraţnjenjem sa Sunca koja prolaze kroz razrijeđeneplinove.

ŠTO JE VLAŢNOST?

Ako stavite vrč ledene vode na stol i ostavite damalo odstoji, na vanjskoj strani staklenog vrča skupitće se vlaga. Odakle je ona? Iz zraka.

U zraku uvijek ima vlage u obliku vodene pare. Kodvrča s hladnom vodom vodena para se kondenziralana hladnoj površini i postala vidljiva. Međutim,vodena je para u zraku nevidljiva. Izraz „vlaţnost"

jednostavno označava nazočnost vodene pare uzraku. Vodene pare ima posvuda, čak i u velikimpustinjama.

To, naravno, znači da vlaţnost uvijek postoji, ali daona nije uvijek ista. Vlaţnost moţemo izraziti na

nekoliko načina, kao što su, na primjer, „apsolutnavlaţnost" i „relativna vlaţnost". Da vidimo što tipojmovi znače.

„Apsolutna vlaţnost" je količina vodene pare usvakoj jedinici zraka. U jednom prostornom metruzraka ima toliko i toliko grama vodene

pare. Ali. u običnom ţivotu to nam ne govori mnogo.Ţelite li znati hoćete li se osjećati prijatno ili ne, ondavam odgovor „100 grama vlage na jedan prostornimetar" neće reći je li takav zrak suh ili vlaţan. Ĉovjekse prijatnije osjeća ako vlaga iz njegova tijela lakoishlaplju- je Moć ishlapljivanja u zraku ovisi otemperaturi, a apsolutna vlaţnost ne kazuje ništa omoći ishlapljivanja u zraku.

Relativna vlaţnost se izraţava u postocima. „Stoposto" označava zrak koji je zasićen ili potpunoispunjen vodenom parom. Sto je temperatura viša,zrak moţe sadrţavati veću količinu vodene pare. Tako

nekog vrelog dana ..dvadeset posto relativnevlaţnosti" znači da ima vrlo mnogo vlage u zraku i daćete se toga dana osjećati vrlo neprijatno.

ŠTO JE SNIJEG?

Snijeg je samo smrznuta voda. Pa zbog čega ondanije nalik na led?

U svakoj pahuljici snijega ima veliki broj

Kad ta skupina ledenih kristala postane dovoljnovelika, ona pada na zemlju i to nazivamo „snjeţnom

pahuljicom".

kristala leda i odbijanje svjetlosti s njihovih površinačini da one izgledaju bijele.

Snijeg se stvara kad se u atmosferi smrzava vodenapara. Tada nastaju mali kristali, bistri i prozirni. Kakou zraku postoje struje, kristali lete gore-dolje poatmosferi i skupljaju se oko jedne jezgre: moţe ih bitistotinu i više zajedno.

Neki kristali su plosnati, dok su drugi u oblikuniza iglica. Ali, neovisno o obliku, snjeţni kristaliuvijek imaju po šest strana ili kutova. Snjeţnapahuljica ima jednake grane, ali je njihov rasporeduvijek različit. Dvije pahuljice nikad nisu potpunoiste.

Jeste li znali da snijeg nije uvijek bijel? U

8/10/2019 100 zato


212

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


mnogim dijelovima svijeta zapaţen je crveni, zeleni,plavi, pa čak i crni snijeg! Različite boje snijeganastaju zato što se ponekad u zraku nalaze sitnegljivice ili čestice prašine koje lebde i hvataju se zasnjeţne pahuljice dok one padaju na zemlju.

Snijeg sadrţi dosta zraka i zato je slab provt>dniktopline. Zbog toga ..snjeţni pokrivač44 štiti vegetacijukoja još nije proklijala; i zbog toga je toplo ueskimskim igloima i kućicama od blokova snijega.

ZAŠTO SU SNJEŢNE PAHULJICE ŠESTEROKRAKE?

Snjeţne pahuljice spadaju u najljepše tvorevineprirode. Mnogima od nas trebalo bi mnogo vremenada smisle tako lijep oblik kakav ima pahuljica. A usvakoj snjeţnoj oluji na tlo padne bezbroj snjeţnihpahuljica - od kojih ni dvije nisu jednake!

se u atmosferi u obliku vodene pare. Kad se smrznjeni kristali su tako maleni da se ne vide. Ali, kadstvara snijeg, te kristale po atmosferi nose zračstruje.Pošto se kreću gore-dolje, kristali se počinju okupl

oko nečega. To moţe biti neka čest

Kad se voda smrzne, ona stvara kristale. To značida se molekule raspoređuju na naročit način ilidobivaju određeni geometrijski oblik, i mi to nazivamokristalom.

Molekula vode se sastoji od tri jedinice — dvaatoma vodika i jednog atoma kisika. Zato. kad se ova

molekula kristalizira, ona mora tvoriti ili trostrane ilišestostrane figure. Voda što se smrzava i pretvara u snijeg nalazi

prašine ili sićušna kapljica vode. Skupina kristpostaje sve veća. tako da se ubrzo stotine kristokupe oko jedne jezgre.

Kad jedna takva skupina postane dostatno veliona se počinje spuštati na zemlju i mi je nazivam..pahuljicom*4. Neke pahuljice imaju u promjeru i

centimetra! Veličina pahuljice ovisi i o temperatuŠto je hladnije, pahuljice su manje.

KAKO SE VODA PRETVARA U LED?

Kad bi se rijeke, jezera i bare smrzavale odozdonaviše, umjesto odozdo naniţe, mnoge vaţne stvari uţivotu bile bi sasvim drukčije. Ne samo da bi sepromijenila klima u svijetu, nego bi i neka stvorenjakoja ţive u vodi potpuno nestala!

Evo kako se voda u bari pretvara u led: kad zrakpod barom postane hladan, on ohladi gornji sloj vode.

Taj sloj postaje teţi od toplijih donjih slojeva i pada nadno. Ovaj se proces ponavlja sve dok sva voda u barine bude na temperaturi od oko 4*0.

Ali. temperatura i dalje pada! Kad gornji sloj vodepostane hladniji od 4 C. on ostaje na vrhu. zato štovoda hladnija od 4 C postaje lakša!

Ako temperatura ostane na točki smrzavanja(ledišta) od 0 stupnjeva Celsiusove lestvice, ili ako i

dalje opada, počinju se stvarati sićušni kristali. Svaki kristal ima po šest krakova. Kad se oni spoje,stvaraju led. i vodu ubrzo prekrije ledeni pokrivač.Led je ponekad proziran, ponekad nije. Zašto? Zatošto kap vode. kad se smrzava, oslobađa po jedanmaleni klobuk zraka. Taj se

8/10/2019 100 zato


213

klobuk uhvati za krakove kristala. Što ima višekristala, nastaje više klobuka i led postaje

neproziran.Ako se voda ispod leda kreče, maleni zračni klobucise okupljaju i led postaje prozračan.

Voda spada u mali broj tvari koje se ne skupljaju

kad iz tekućeg pređu u kruto. Kad se voda pretvori u led, ona se proširi za jednu devetinu

svoje zapremine. tako da se od devet litara vodedobiva deset litara leda! Kad zimi popucajuvodovodne cijevi, ili hladnjak u automobilu, to sezbilo zato što se voda smrzla, a nije bilo mjesta za led!

ZAŠTO SE NA PROZORIMA JAVLJAJU LEDENE ŠARE?

Djeca koja ţive u predjelima s jakom zimom voleviđati ledene šare na prozorima. Neke šare su vrlo lijepei izgledaju poput isprepletenih grančica ili lišća.

Da bi se na prozorskim oknima stvorila takva šara — kao i na drveću i travi — potrebni su određeni uvjeti. Te se šare sastoje od sitnih kristala smrznute vode. istvaraju se kad se vrlo vlaţan zrak ohladi dotemperature niţe od one na kojoj se voda smrzava. Tatemperatura, koja se naziva „točkom smrzavanja*4, ililedištem, iznosi nula stupnjeva Celsijusevih na razinimora.

Kad se zrak ohladi, on ne moţe sadrţavati onolikovode koliko je imao prije toga. Suvišna voda sekondenzira na predmetima kao što su prozorska

okna. Kad se remperatura spusti ispod ništice,pretvori se u prevlaku isprepletenih kristala vode.A kako se stvaraju šare na prozorskim oknima?

Prije svega, sićušni kristali imaju određenu građukoja im daje oblik. Pored toga. male ogrebotine kojemoguće postoje na staklu, čestice prašine, a i utjecajzračnih struja — sve to pomaţe da se na prozorimastvore lijepe ledene šare.

Vi moguće mislite da je rosa neka obična pojava uprirodi koja se lako moţe shvatiti i objasniti. Pa ipak.dugo se nije znalo što je rosa. i o rosi su napisanečitave knjige!

Od Aristotelova doba pa do prije dvije stotinegodina vjerovalo se da rosa pada. slično kiši. Ali. rosauopće ne pada! Za najpoznatiji oblik rose. onaj koji sevidi na lišću biljaka, sada se znade da uopće nije rosa!

Da bismo razumjeli što je rosa. moramo naučitinešto o zraku oko nas. Zrak uvijek sadrţi određenukoličinu vlage. Topliji zrak moţe sadrţavati viševodene pare nego hladan. Kad zrak dođe u dodir snekom hladnom površinom, dio tog zraka sekondenzira i vlaga iz njega ostaje na toj površini u

obliku sićušnih kapi. To je rosa. Međutim, da bi se stvorila rosa, temperatura

hladne površine mora se spustiti ispod određenetočke. Ta se točka naziva „točkom rose*4 ili rosištem.Na primjer, ako čašu ili neku posudu od glatkogmaterijala napunite vodom, rosa se moţe ne pojavitina površini čaše ili posude. Ako u vodu stavite maloleda, rosa se i dalje ne mora javiti, sve dok se površinačaše ili posude ne spusti do određene temperature.

Kako se rosa stvara u prirodi? Prvo, mora postojatitopli zrak pun vlage. Taj zrak mora doći u dodir snekom hladnom površinom. Rosa se stvara na podu ilipločniku, jer oni poslije zalaska sunca i dalje ostajutopli. Ali, moţe se stvoriti i na travi ili biljkama ako suse ohladili.

Zašto onda kaţemo da rosa što je vidimo na

biljkama zapravo nije rosa? Zbog toga što, iako jedanmali dio vlage izjutra što ga vidimo na

TO JE ROSA?

8/10/2019 100 zato


214

biljkama predstavlja rosu, većina te vlage — a u nekimslučajevima i sva — zapravo dolazi od same biljke!Vlaga izlazi kroz pore lišća. Vlaga u biljkamapredstavlja nastavak postupka usisavanja vode izzemlje. Taj postupak počinje danju, tako da površina

lišća moţe izdrţati vrelinu sunca, a obnoć se samonastavlja.

Na nekim mjestima u svijetu svake se noći stvaratoliko rose da se moţe skupiti u rezervoare i koristitikao voda za napajanje stoke.

ŠTO JE DUGA?

Duga spada u najljepše pojave u prirodi i čovjek sedugo pitao što je duga. Ĉak je i Aristotel, stari grčkifilozof, pokušao objasniti pojavu duge.

Sunčeva svjetlost, ili obična bijela svjetlost,zapravo je mješavina svih boja. Zacijelo ste vidjeli štose zbiva kad svjetlost padne na kosi brid zrcala ili namjehurić sapunice. Bijela svjetlost se prelama urazličitim bojama. Vidimo crvenu, narančastu, ţutu,zelenu, plavu i ljubičastu.

Stvara se prelamanjem Sunčeve svjetlosti kroz kišnekapi. Kišne kapi djeluju kao prizme.

Duga se vidi samo za vrijeme jake kiše, kadistodobno pada kiša i šija sunce. Ako se tada nalaziteu sredini, pa je iza vas sunce, u ispred vas kiša, tadavidite dugu! Preko ramena vam sunce sije i obasjavakišne kapi, koje prelamaju svjetlost i pretvaraju je uspektar ili vrpcu boja. Sunce, vaše oči i središte lukaduge moraju stajati u pravoj liniji!

Kad je sunce suviše visoko, ta prava linija se

Predmet što na taj način moţe prelamati svjetlostzove se „optička prizma". Boje što se tada javljajustvaraju jednu prugastu vrpcu, i svaka boja postupnoprelazi u iduću. Ta se vrpca zove ..spektar".

Duga je jedan veliki ..spektar" ili vrpca boja.

ne moţe postići. Zato se duga vidi samo rano izjutraili kasno popodne. Jutarnja duga znači da sunce šijana zapadu, a kiša pada na istoku.

Praznovjerni ljudi su nekad vjerovali da je duga lošznak. Mislili su da se ljudske duše dugom penju nanebo i da će, kad se pojavi, duga. netko umrijeti!

ŠTO UVJETUJE VHUEME?

Što je zapravo vrijeme? To je stanje zraka iliatmosfere u određenom trenutku.

Vremenske prilike ovise o različitoj zagrijano-

sti. vlaţnosti i kretanju zraka, i mijenjaju se iz sata usat, iz dana u dan, od jednog godišnjeg doba dodrugog, pa čak i iz godine u godinu.

8/10/2019 100 zato


215

Dnevne promjene nastaju smjenjivanjem lošeg ilijepog vremena iznad Zemljine površine. Godišnjadoba su posljedica okretanja Zemlje oko Sunca.Međutim, još nije poznato zašto se vrijeme mijenja izgodine u godinu.

Zagrijevanje i hlađenje zraka je najvaţniji činilackoji ..stvara** vrijeme. Toplina uzrokuje vjetrove, kaoi različita stanja vodene pare u atmosferi.

Vlaţnost, odnosno količina vodene pare u zraku,

zajedno sa temperaturom, utječe na vremenskeprilike. Tako se. kad se vodena para kondenziravisoko iznad zemlje, stvaraju oblaci.

Kad kapljice u oblacima postanu velike i

preteške da bi ih zračna struja mogla zadrţati, onepadaju na zemlju i takvo vrijeme nazivamo kišom.Ako kišne kapi. dok padaju, prođu kroz zračni slojčija je temperatura ispod ništice, one se smrzavaju ipadaju na zemlju kao snjeţne pahuljice.

Metereolog proučava vremenske prilike i to takošto promatra postojeće „fronte*4. To su granične linijeizmeđu hladnog zraka, koji se na sjevernoj hemisferikreće sa sjevera prema jugu. i toplog zraka, koji dolazi

iz tropskih krajeva. Većina velikih oluja, koje donosekišu, snijeg i loše vrijeme, povezane su s ovimfrontama.

KAKO METEOROLOG PREDSKAZUJE VRIJEME?

„Vrijeme** je zajednički naziv za atmosferskeprilike. Vrijeme moţe biti toplo ili hladno, suho ilivlaţno, sunčano ili oblačno, vjetrovito ili tiho. Mijenjase iz dana u dan. a srednje vremensko stanje tijekomduţeg razdoblja zove se klima.

Ima mnogo sloţenih činilaca što utječu naprom jenu vremena, ali je najvaţniji činilac Sunce. Podnjegovim utjecajem voda ishlapljuje i zrak se grije,tako da struje toplog vjetra nose vodenu paru uvisinu. Tamo se zrak hladi i vodena para se pretvara ukišu. To se zbiva postupno ili burno. Kad se tepromjene događaju burno, nastaju oluje.

U gotovo cijelom svijetu danas postoje meteo-

snijeg, količinu oborina, kao i područja u kojima jezračni tlak viši ili niţi od normalnog.

Promatrajući karte, meteorolog moţe kazati što ćese dogoditi u postojećim uvjetima. On znade da nizaktlak ukazuje na oluje, jer umjesto toplog, vlaţnogzraka nailazi hladan zrak. koji se podiţe u visinu.Visoki tlak najavljuje lijepo vrijeme.

Na sjevernoj polutki vjetrovi oko područja svisokim tlakom pušu prema vani. u smjeru gibanjakazaljke na satu. U području s niskim tlakom vjetrovipušu prema unutrašnjosti, suprotno gibanju kazaljkena satu. Na taj se način moţe predvidjeti kretanjevjetrova. Meteorolog

rološke stanice u kojima se obavljaju meteorološkamjerenja i promatranja. Karte što ih proučavajumeteorolozi pokazuju razne podatke: mjesta jednakogzračnog tlaka, iste temperature, pravac lokalnihvjetrova, oblačnost, kišu ili

znade i kojom brzinom se smjenjuju ova područ jatlaka.

Uz sva ta znanja i uz vremenske izvještaje iz svihdijelova zemlje, meteorolog moţe prilično pozdanopredskazati vrijeme u nekom području.

8/10/2019 100 zato


21«

ZAŠTO JE TOPLIJE LJETI NEGO ZIMI?

Zemlja je ljeti za oko 5.000.000 kilometaraudaljenija od Sunca nego zimi, a ipak je na Zemljitoplije ljeti nego zimi. Kako je to moguće?

Tomu nije uzrok Zemljina udaljenost od Suncanego nagib Zemljine osi dok se ona okreće oko Sunca.Znanstvenici su ustvrdili da je ekvator nagnut za 23 ipo stupnja prema Zemlji- noj putanji oko Sunca.

Dok se Zemlja okreće oko Sunca, njena os uvijekostaje u istom poloţaju prema zvijezdi Sjevemjači.Zbog toga je jedan dio godine Sjeverni pol nagnutprema Suncu, a u drugom dijelu godine on se nalazi utami. Kad je Sjeverni pol okrenut Suncu, na sjevernojhemisferi vlada ljeto, a kad je u tami, na sjevernojhemisferi nastaje zima. Na juţnoj hemisferi jeobrnuto.

Razlike u godišnjim dobima nastaju uslijed toga

što zimi Sunćeve zrake padaju na Zemlju pod manjkutem, a ljeti pod većim. Zrake koje imaju veći nagodnosno manji kut. daju manju toplinu i to iz drazloga. Prvi je što svoju toplinu rasparčavaju na vedio Zemljine površine, a drugi je što gube više toplina svom putu kroz atmosferu.

Ostali činioci što utječu na klimu su: rasporkopna i mora i nadmorska visina. Voda stabili- zarsprečava velike promjene u temperaturi. Zemlja skuplja toplinu kao što to čini ocean) i zbog toga značajnije promjene temperature mogu događati nvelikim kopnenim prostranstvima. Sto je nadmorsvisina veća. zrak je rjeđi i ne moţe upijati onolitopline koliko moţe na razini mora. Zbog toga porastom nadmorske visine opada temperatura.

ZAŠTO JE NA POLUTNIKU TOPLO?

Na svakoj karti ili globusu polutnik je vrlo upadljiv,pa je teško povjerovati da on ne postoji. Ali, polutnik

je samo jedna zamišljena crta koju stalno moţeteprelaziti a da i ne znate da ste je prešli. Zato mornariobiljeţavaju svaki prelazak polutnika pravomceremonijom.

Polutnik ili „ekvator", na latinskom, dijeli Zemljinukuglu na sjevernu i juţnu polutku. To je zamišljenacrta koja pravi krug oko Zemlje na sredini, izmeđuSjevernog i Juţnog pola.

Druge zamišljene crte koje prave krug oko Zemljeparalelno s polutnikom zovu se „paralele" iliusporednice. Polutnik je obiljeţen ništicom. a crteispod i iznad njega označavaju sjevernu i juţnu

geografsku širinu, koje sluţe da bi se lakše pronašletočke na Zemljinoj površini. Kao što znate, Zemlja je na zemljopisnim kartama

podijeljena na nekoliko područja. Polazeći s vrha, ilisa sjevera, imamo arktićko područje, tropsko, juţnoumjereno i antarktičko područje.

Tropsko ili ekvatorsko područje pruţa se polutnika prema sjeveru i jugu do 23,5 stupnjesjeverne i 23,5 stupnjeva juţne širine. U topodručju Sunčeve zrake padaju okomito i zbog togatamo uvijek toplo.

Da vidimo zašto je tomu tako. Kao što vam poznato, Zemljina os stoji koso u odnosu na njezinputanju oko Sunca. Stoga je i polutnik kos u odnona tu putanju, i to točno za 23,5 stupnjeva. Pošto Zemlja okreće oko Sunca. Sunčeve zrake zbog ovnagiba ponekad padaju okomito na Zemlju sjevernod polutnika. ponekad na sam polutnik. a poneka

juţno od njega. Međutim. Sunce ne moţe biti nikizravno nad glavom na mjestima izvan 23,5 stupnje

sjeverne i juţne širine. To objašnjava zbog čega je područje polutni jedini dio Zemlje na koji Sunčeve zrake padaokomito. Pošto se to događa tijekom cijele godin

jasno je zbog čega je na polutniku uvijek tako toplo

JE LI NA JUŢNOM POLU ISTO TOLIKO HLADNO KAO NA SJEVERNOM?

Područja Sjevernog i Juţnog pola za većinu ljudipredstavljaju pravu tajnu. Mi o tim područjima

imamo neku neodređenu predodţbu, i zamišljamo dasu ta područja vrlo slična jedno drugom. Neobično je što između antarktičkog područja

(područja Juţnog pola) i arktičkog područja (područjaSjevernog pola) ima više razlike nego sličnosti!Područje Juţnog pola se uglavnom sastoji odkontinenta zvanog Antarktik. Taj snijegom i ledompokriveni kontinent je veći od Evrope. Nasuprottomu, područje Sjevernog pola se sastoji od Arktičkog

oceana, okruţenog obalama Sjeverne Amerike,Evrope i Azije.

8/10/2019 100 zato


217

Druga je velika razlika što su se čovjek, ţivotinje ibiljke postupno selili prema sjeveru u područjeSjevernog pola, prilagođavajući se polarnoj sredini, apodručje Juţnog pola, stotinama kilometara oceanaodvojeno od svih kontinenata izuzev Juţne Amerike,nema kopnenih ţivotinja ni stanovništva. Biljni svijet

je tamo

Sjevernog pola s okolnih voda diţu se zračne struje ipomaţu da temperatura bude malo viša. Ali. naAntarktiku, koji je uglavnom pokriven golemimledenim pokrivačem, stvaraju se velike hladne masevisokog tlaka, tako da je klima neusporedivo oštrijaod klime u području Sjevernog pola.

toliko siromašan da rastu samo lišajevi. alge. trave inekoliko cvijetnica.

Pingvini vrlo lijepo ţive u tom području, poredostaloga i zbog toga što tamo nemaju prirodnihneprijatelja s kojima bi se borili.

A kakva je klima u područ ju Antarktika? Oba imadvije odlike: nisku temperaturu, čak i ljeti, a ziminajveće mećave na svijetu. U području

Ćak i za vrijeme ljetnjih mjeseci prosječnatemperatura na Antarktiku je ispod ništice! Svremena na vrijeme, tijekom nekih ljetnjih dana,temperatura se zna popeti do oko 4 stupnja iznadništice. A zimi se prosječne temperature na Juţnompolu kreću od 20 do 35 stupnjeva ispod ništice! NaAntarktiku je najniţa zabiljeţena temperaturaiznosila — 88*0!

ZAŠTO SE MIJENJAJU GODIŠNJA DOBA?

Ljudi su od najstarijih vremena razmišljali opromjeni godišnjih doba. Zbog čega je ljeti toplo, azimi hladno? Zašto dani u proljeće postaju duţi?Zašto su zimi noći duţe?

Sci znamo da se Zemlja okreće oko Sunca, aistodobno i oko svoje osi. Da Zemljina os (zamišljenacrta što prolazi kroz Sjeverni i Juţni pol) stoji podpravim kutem prema Zemljinoj putanji oko Sunca, mine bismo imah različita godišnja doba. i svi bi dani ugodini bili iste duljine.

Ali, Zemljina os je malo ukošena, i to zbog toga štona Zemlju djeluju različite sile. Jedna je privlačnasnaga Sunca, druga privlačna snaga Mjeseca, a trećaobrtanje same Zemlje. Zbog djelovanja tih sila. Zemljase okreće oko Sunca u nagnutu poloţaju. Zemlja jecijele godine u tom poloţaju, tako da Zemljina osuvijek leţi u istom pravcu — u pravcu zvijezdeSjevemjače.

To znači da je Sjeverni pol jedan dio godineokrenut prema Suncu, a drugi dio godine suprotno odSunca. Zbog ovog nagiba, Sunčeve zrake izravnopadaju na Zemlju, ponekad sjeverno od polutnika.pokatkad na sam polutnik, a katkad juţno odpolutnika. O tome kako Sunčeve zrake padaju naZemlju ovise različita godišnja doba u raznimdijelovima svijeta.

Kad je sjeverna polutka okrenuta Suncu, uzemljama sjeverno od polutnika je ljeto, a u zemljama

juţno od polutnika zima. Kad Sunčeve zrakeuspravno padaju na juţnu polutku, onda je tamoljeto, a na sjevernoj polutki zima. Najdulji i najkraćidan u godini zovu se ..dugod- nevica" i..kratkodnevica**.

Godina ima dva dana kad su dan i noć jednaki ucijelom svijetu. To su jesenska ravnodnevica, 23.rujna, i proljetna ravnodnevica. 21. oţujka.

8/10/2019 100 zato


218

KAKO RADI SUNĈANI SAT?

Sunce je čovjekov prvi sat. Još davno ljudi supogađali vrijeme promatrajući kako se Sunce kreće ponebu. Bilo je lako reći kad je jutro, a kad večer, ali bilo

je daleko teţe pogoditi kad je podne, to jest prijemekad je Sunce u najvišoj točki iznad horizonta. Aizmeđu tih točaka — jutra, podneva i večeri — bilo jeteško odrediti vrijeme na osnovi Sunčeva poloţaja.

Tada su ljudi uočili da še sjena pomiče tijekomdana i da se njezina duţina mijenja. Pronašli su davrijeme mogu točnije odrediti promatranjem sjenenego promatranjem Sunca. Odatle je bio mali korakdo pronalaska sunčanog sata, koji je zapravo sat sasjenom. Umjesto nagađanja o poloţaju Sunca, a timeo dobu

bljavali su se i manji sunčani satovi. Jedan maegipatski sunčani sat, star oko 3.500 godina, imoblik velikog latinićkog slova ,.L“. To je slovo poloţenna svoj duţi kraj, na kojem se nalaze znaci kopokazuju šest vremenskih razdoblja.

Otprilike 300 godina prije naše ere jedan haldejski astronom izumio novu vrstu sunčanog sa

u obliku zdjele. Sjena što pada s pokazatelja, kreče sunaokolo i pokazuje dvanaest sati u danu. Ta vrssata bila je vrlo točna i upotrebljavana je kroz mnogstoljeća.

Danas ljudi grade sunčane satove u vrtovima, aviše zbog njihove ljepote nego zbog koristi od njih. Nzidovima ili pokraj prozora nekih starih zgrada jouvijek se mogu vidjeti grubo izrađeni

dana, sjena je davala točniji podatak o poloţajuSunca.

Prvi sunčani satovi zacijelo su bili motke zabodene

u zemlju. Kamenje poredano oko motke označavalo jepoloţaj sjene koja se okretala ukrug tijekom dana. Nataj su način ljudi mjerili protjecanje vremena. Kasnijesu se počeli upotrebljavati veliki stupovi. „Kleopatrinaigla“, koja se nalazi u Centralnom parku u NewYorku, nekad je bila dio sunčana sata. Upotre-

sunčani satovi. Oni su konstruirani tako da čavao ivica prozorskog krila bacaju sjenu na njega. Kotočnog sata pokazatelj mora biti nagnut pod kute

koji odgovara geografskoj širini mjesta u kojem supotrebljava. Okomiti pokazatelj pokazivat će točnvrijeme samo na jednoj geografskoj širini i u jedngodišnje doba.

Ako je brojčanik ravan, oznake koje označavajusate moraju biti nejednako razmaknute.

POSTOJE LI U CIJELOM SVUETU SATNE ZONE?

Danas, kad mlaznim avionima prelijećemo velikeudaljenosti, razlike u vremenu još nas više

zaprepašćuju. Moţemo krenuti, na primjer, izBeograda u određenom trenutku, i stići u Londonsamo malo kasnije — barem po satu. Kako je tomoguće?

Ĉitav svijet je naime, podijeljen na satne zone.Podjela se temelji na podnevcima, zamišljenimcrtama povučenim oko Zemlje kroz Sje

verni i Juţni pol. Kad krenemo oko svijeta, poslijesvakih 15 stupnjeva geografske duljine počinje nova

satna zona. A gdje počinje to mjerenje? U Greenwich.u Engleskoj, kroz koji prolazi nulti podnevak. Idući naistok od Green- wich, dodajemo po jedan sat nasvakih 15 stupnjeva geografske duţine. Idući nazapad od Greemvicha, na isti način oduzimamo posat od grinićkog (zapadnoevropskog vremena).

8/10/2019 100 zato


219

MEĐUNARODNA DATUMSKA GRANICA VRIJEME PO GREENWICHU

ISPREKIDANE CRTE OZNAĈAVAJU SATNE ZONE ISTOĈNO I ZAPADNO OD CREENW1CHA

Prema tomu, kad je u Greenwich podne, uBeogradu je jedan sat poslijepodne, a u Kalifor- niji je4 sata ujutro, jer se do Kalifomije pređe, premazapadu, devet puta po 15 stupnjeva, dok je u Egiptu 2sata poslije podne, jer ste morali preći, prema istoku,dva puta po 15 stupnjeva.

Toćno na suprotnoj strani svijeta od Greenvv-hicha nalazi se zamišljena crta, nazvana „među-narodna datumska granica*'. Kad pređete tu crtuidući na zapad, ..gubite4* jedan dan. a ako je pređeteidući na istok, „dobivate" jedan dan.

UPOTREBLJAVA LI SE U.CIJELOM SVIJETU ISTI KALENDAR?

Neki ljudi pokušavaju stvoriti takozvani svjetski ili jedinstveni kalendar — novu vrstu kalendara koju biprihvatio čitav svijet. Međutim, takav kalendar većpraktično postoji, jer ljudi širom svijeta koriste jedan

jedini kalendar. Kad na svom pismu stavite datum,primalac će točno znati na koji ste dan mislili.

Kalendar što se praktično posvuda upotrebljavanaziva se gregorijanski. On je nastao kad je papaGrgur XIII odlučio stari kalendar, koji se koristio jošod doba Julija Cezara, poboljšati i izmijeniti. GrgurXIII je. naime, odlučio iz godine 1582. izbaciti desetdana. A da bi kalendar ubuduće bio točan iusaglašen. također je naredio da se prestupna godinaizostavlja posljednje godine svakog idućeg stoljeća,izuzev

ako ta godina nije djeljiva sa 400. Znači, 1700, 1800.i 1900. godina nisu bile prestupne.

Pored gregorijanskog, koji se kalendari jošupotrebljavaju u svijetu? Tri najvaţnija su ţidovski,kineski i muslimanski. Oni se, međutim, najvišekoriste za oznaku datuma vjerskih blagdana.

Po ţidovskom kalendaru, kojim se još uvijek sluţeortodoksni, tj. pravovjerni Ţidovi, računanje vremenapočinje ,.od dana postanka svijeta". Muslimanski iliislamski kalendar se računa od dana Muhamedovabjekstva iz grada Meke. Gregorijanski kalendar, kaošto je poznato, uzeo je godinu Kristova rođenja kaopočetnu i od nje se broje godine — unatrag iunaprijed.

ZAŠTO GODINA IMA DVANAEST MJESECI?

Kalendar predstavlja način mjerenja vremena. Uprirodi ima pojava koje pomaţu čovjeku da mjerivrijeme.

Tako, na primer, postoji prirodna podjela vremena — na dane i godine. Mjeriti dan je lako, pošto je danograničen razdobljima tame i sjvetlosti. No, izračunati

broj dana u jednoj godini je teško, zato što svakagodina mora biti jednaka vremenu što je potrebnoZemlji da obiđe Sunce. Danas znamo da putovanjeZemlje

kroz svemir traje 365 dana. 5 sati, 48 minuta i 46sekundi.

U staro doba čovjek je mjerio vrijeme premaMjesečevim mijenama, tj. prema pojavljivanju inestanku mladog Mjeseca. Stari Egipćani, koji su prvipočeli koliko-toliko točno mjeriti godinu, radili su to

pomoću jednog mjesečnog kalendara zasnovanog naredovnim Mjesečevim mijenama. Oni su. naime,zapazili da se mladi Mjesec pojavljuje svakih dvadeseti devet ili trideset

8/10/2019 100 zato


220

dana. Dvanaest ovakvih mjeseci označavalo jedolazak i smjenjivanje četiri različita doba i, na tajnačin, godinu.

Međutim, egipatski svećenici su zapazili još nešto. Jednog dana svake godine, jedna sjajna zvijezda — Sirijus — pokazala bi se na nebu neposredno prijeizlaska Sunca. Svećenici su onda počeli brojiti danešto su prolazili prije nego bi se zvijezda Sirijus iznovapojavila, pa su utvrdili da je svake godine pretjecalo

točno 365 dana. Takvu su godinu podijelili nadvanaest mjeseci po trideset dana. s tim što je nakoncu godine preostalo pet dana.

rimskom kalendaru, koji je tijekom povijesti pretrpioznatne promjene. Najraniji rimski kalendar imao jesamo deset mjeseci u jednoj godini. Rimljani su svomkalendaru dodali još dva mjeseca. Oni su. zapravo,kad god su to ţeljeli, dodavali godini dodatne mjesece,kako bi im se kalendar sloţio sa Sunčevom godinom,tj. s vremenom potrebnim Zemlji da ostvari jednoputovanje oko Sunca.

Julije Cezar je konačno riješio nastale neja- snoće i

usvojio novi kalendar koji se temeljio na Sunčevojgodini od 365 i 1/4 dana. Svaka četvrta godina bila jeprestupna, a brojila je 366 dana.

I ostali stari narodi imali su godinu temeljenu naMjesečevim mijenama. Tako su i Babilonci i Ţidoviimali po dvanaest mjeseci u jednoj godini. Našdanašnji kalendar zasnovan je na starom

Još kasnije, i taj kalendar je ispravio papa Grgur Xpa se taj kalendar upotrebljava i danas diljem svij

ŠTO ZNAĈE NAZIVI MJESECA U GODINI?

Našu godinu, koja počinje prvog siječnja i imadvanaest mjeseci, odredili su još grčki zvijezdoz- nalcikoji su ţivjeli i radili u Egiptu, u gradu Aleksandriji. URimu je Julije Cezar uveo takav kalendar 46. godineprije naše ere, ali je zadrţao nazive mjeseci koje suRimljani i do tada upotrebljavali. Prije toga. rimska jegodina započinjala

u oţujku. Desete godine prije nove ere rimski carAugust sluţbeno je uveo taj kalendar u cijelomRimskom carstvu.

Januar, prvi mjesec u godini, nazvan je tako porimskom bogu s dva lica — Janusu. Cezar ga jeproglasio prvim mjesecem u godini i dao mu trideset i

jedan dan. Februar je dobio ime po

8/10/2019 100 zato


221

latinskoj riječi koja znači ..čistiti4* Budući da je toranije bio posljednji mjesec u rimskoj godini, hramovii čitavi gradovi čišćeni su za novogodišnje blagovanje. Mart je dobio ime po rimskom bogu rata Marsu. To je

u svim antičkim zemljama bio prvi

Međutim, imperator August ..prekrstio** ga je premasvom imenu. Septembar znači sedmi mjesec.Podsjetimo se: po starom rimskom kalendaru. mart jebio prvi mjesec u godini, a septembar sedmi.

Oktobar znači ..osmi mjesec4*, novembar ,,de-

mjesec u godini, jer je nova godina počinjala otprilikeu vrijeme proljetne ravnodnevice. Podrijetlo iliznačenje naziva za mjesec april nije točno poznato.Maj je, najvjerojatnije, nazvan prema grčkoj boginjiMaji, a juni je tako kršten u čast boginje Junone.Međutim, isto je tako moguće da su nazivi maj i junidati u počast zrelog doba i mladosti, jer na latinskom

jeziku miaores znači stariji, a juniores znači mladi. Prvobitni naziv za mjesec august bio je sexti - lis što na

latinskom jeziku znači „šesti mjesec44.

veti mjesec**, a decembar ..deseti mjesec44. De-cembar je ranije imao dvadeset i devet dana i bio jezadnji mjesec u staroj lunamoj (Mjesečevoj) godini,koja je brojila deset mjeseci. Julije Cezar je iznovaodredio da decembar bude poslednji mjesec budućida je godina počinjala januarom. On je također dodaodecembru jedan dan na postojećih dvadeset i devet.Poslije njega je imperator August dodao još jedandan. tako da danas decembar ima trideset i jedandan.

ZAŠTO TJEDAN IMA SEDAM DANA?

Nedjelja, tjedan ili sedmica je „umjetna" podjelavremena. Dan je određen prema okretanju ili rotacijiZemlje oko njezine osi, a godina po vremenu što jepotrebno Zemlji da jednom obiđe oko Sunca.Međutim, čovjek je zaista izmislio tjedan.

Prije nego što je stvoren tjedan ili nedjelja, jedinapodjela vremena bila je na mjesece. Ta se podjelazasnivala na Mjesečevim mijenama. Dani nisu imalinazive. Međutim, kad su ljudi počeli podizati gradove,ţeljeli su imati posebne dane za trgovinu, dane u kojese moglo trgovati.

Takvi ..dani za trgovinu4* ponekad su bili svakogdesetog dana. ponekad svakog sedmog ili svakogpetog. Babilonci su, na primjer, bili odredili da dan„trgovanja" bude svaki sedmi. Tog dana nisu radili,osim što su se okupljali radi trgovine i vjerskihsvečanosti. I Ţidovi su se

poveli za njihovim primjerom, ali su sedmi dansačuvali isključivo za vjerske potrebe.

Tako je stvorena ..sedmica" ili tjedan. Tjedan je jednostavno predstavljao vremensko razdobljeizmeđu dana za trgovinu. Poslije toga. trebalo je samodati nazive pojedinim danima. Ţidovi su naprostonabrojili dane u tjednu, računajući od sabata, tj. odsubote. Srijeda je, na primjer, bila četvrti dan poslijesabata, tj. dana počinka i blagdana.

U staro doba mnogi su narodi također imali tjedan,ali on nije uvijek imao sedam dana. Tako su Grci, naprimjer, počeli s desetodnevnim tjednom. Kasnije suusvojili sedmodnevni tjedan, koji je vaţio uegipatskom gradu Aleksan- driji. Rimljani su najprijeimali tjedan od osam dana. Tek su u četvrtom stoljećuuveli sedmodnevni tjedan. Anglosaksonci su preuzelitakav tjedan od Rimljana.

8/10/2019 100 zato


222

KAKO JE POSTAO KALENDAR?

Kad su ljudi prvi put počeli sijati ţito i ubiratiljetinu, zapazili su da sjetva pada svake godine u istodoba. Tada su pokušali izračunati koliko danaprotekne između dvije uzastopne sjetve. To je bio prvičovjekov pokušaj da utvrdi koliko je duga godina!

Stari Egipćani su prvi točno izmjerili trajanje

godine. Znali su da je najbolje vrijeme za sjetvuodmah pošto se Nil izlije iz svoga korita, što sedogađalo svake godine. Njihovi svećenici su zapazilida se između dvije takve uzastopne poplave mladimjesec javio dvanaest puta. Zato su brojili dvanaest..mjeseci4* i izračunavali kad će Nil iznova nadoći.

(Mjesečev kalendar), nego na broju dana (365 i 1/4koji je potreban Zemlji da jednom obiđe oko Sunc(Sunčev' kalendar). Ona preostala četvrtina danstvarala je sve veću zbrku. Naposletku je Julije Cezaodlučio to dovesti u red. Odredio je da 46. godina prijnaše ere traje 445 dana. kako bi „uhvatila korak*

iduće godine imat ce, od tada. po 365 dana. izuzesvake četvrte — ona će biti prestupna i imat ce 36dana. pa će se na taj način iskoristiti dijelovi danpreostali od one tri preostale godine.

Međutim, s vremenom se pokazalo da Uskrs ostali blagdani ne padaju u ono godišnje doba kojempripadaju. Bilo se nagomilalo previše

Međutim, to još nije bilo dovoljno točno. Onda suegipatski svećenici opazili da se svake godine,

otprilike u doba poplave, jedna svijetla zvijezdapojavljuje na nebu pred sam Sunčev izlazak. Brojili sudane dok se to nije iznova dogodilo, i utvrdili da jeproteklo 365 dana. To je bilo prije 6.000 godina, i prijetoga nitko nije znao da godina ima 365 dana! Egipćanisu tu godinu podijelili na 12 mjeseci, svaki po 30dana, a 5 dana bi preostalo na kraju godine. Tako suizmislili prvi kalendar.

Kasnije se kalendar nije temeljio na Mjesecu

..prekobrojnih44 dana. Zbog toga je 1582. godine papGrgur XIII donio odluku da se od te, 1582. godin

oduzme deset dana. Ali. da bi kalendai ubuduće btočan, papa Grgur XIII je odlučio da se prestupngodina preskoči svake posljednje godine stoljećizuzev ako ta godina nije djeljiva sa 400. Zato 1701800. i 1900. godina nisu bile prestupne, ali će 200godina to biti!

Ovaj sustav naziva se gregorijanski (novi) kalendai danas se upotrebljava u cijelom svijetu, mada neke vjeroispovijesti još uvijek sluţe svojikalendarima u vjerske svrhe.

ZAŠTO DAN TRAJE 24 SATA?Dan traje 24 sata samo zato što je čovjek tako htio

podijeliti.Ne postoji ništa u prirodi što je u vezi sa satima,

minutama i sekundama. Ovu promjenu vremenanapravio je čovjek prema svojoj ţelji.

Ali postoji nešto u prirodi što se zbiva u jednom danu.Svaki put kad se Zemlja jedanput okrene oko svojeosi. prođe određeno vrijeme što ga nazivamo danom.Pomoću zvijezda, znanstvenici točno mogu izmjeritivrijeme. U opservatorijima

8/10/2019 100 zato


223

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


se nalaze tzv. „zvjezdane" ure. Zvjezdani dan počinjekad jedna zvijezda pređe preko meridi jana i traje dotrenutka kad ga iznova pređe.

Pošto je čovjek podijelio dan na sate, minute isekunde, mi točno moţemo reći koliko traje zvijezdanidan: 23 sata, 56 minuta, i 4,09 sekundi. Ali, pošto bibilo teško u praktičnom ţivotu upotrebljavatizvjezdani dan. uzimamo da dan traje 24 sata, paprestupnoj godini dodajemo jedan dan radi

ispravljanja te razlike.U staro doba ljudi su smatrali da dan traje od

izlaska do zalaska Sunca. Vrijeme trajanja noći nijese računalo. Grci su računali da dan traje od jednogdo drugog zalaska Sunca, a Rimljani od ponoći doponoći.

Dok ure još nisu bile pronađene, računalo se dadan i noć traju po 12 sati. Takva podjela nije bilapraktična, jer se duţina dana i noći razlikovala upojedinim godišnjim dobima. Danas je u

većini zemalja zakonom utvrđeno da dan traje 24sata, i to od ponoći do ponoći, prema rimskomračunanju vremena.

ŠTO JE GEOGRAFSKA ŠIRINA I DUŢINA?

Zamislite da ste na brodu koji prelazi ocean ili daprolazite kroz pustinju koja nema nikakvih oznaka.Kako ćete opisati mjesto gdje se nalazite, a da tosvakom pojedincu na svijetu bude jasno? To sepostiţe pomoću geografske širine i duţine. Pomoćunjih se određuje bilo koje mjesto na Zemljinojpovršini.

Ako ţelimo odrediti neko mjesto prema njegovupoloţaju na sjeveru i jugu, onda govorimo o širini.Liniju što prolazi oko središta Zemlje nazivamoekvatorom ili polutnikom. Ta linija ima geografskuširinu nula (0). Sjeverno od ekvatora je sjeverna

širina, a juţno od ekvatora juţna širina. Zamislitelinije povučene oko Zemlje na jednakimudaljenostima sjeverno i juţno od ekvatora. Te selinije nazivaju usporednice ili paralele, jer suparalelne jedna s drugom i s ekvatorom. Udaljenost

između svake linije ne mjeri se kilometrima negostupnjevima. Jedan stupanj iznosi 1/360 kruga.

Poslije svakih 15 stupnjeva imamo drugu linijugeografske širine. Sjeverni pol se nalazi na 90stupnjeva sjeverne širine, a Juţni pol na 90 stupnjeva

juţne širine. Pretpostavimo da ţelimo izmjeriti udaljenost

prema istoku i zapadu, što se naziva geografskaduţina. Ali, odakle ćemo početi? Odavno je odlučenoda linija što prolazi kroz Greenvvhich u Engleskojbude početna linija duljine koja se obiljeţava sa nula(0). Linije duljine nazivaju se meridijani, tako da je

linija što prolazi kroz Grinič prvi meridijan. Istočno odove linije je istočna duţina, a zapadno zapadnaduţina. Da bismo dobili još točnija mjerenja, jedanstupanj p<xlijeljen je na 60 minuta, a jedan minut na60 sekundi.

TKO JE NAPRAVIO PRVU MAPU?

Zamislite kako bi vam bilo teško da objasniteriječima točan poloţaj svih ulica i zgrada u vašem

gradu. Jednostavnije bi bilo nacrtati sliku ili dijagramrasporeda takvih predmeta. A rezultat bi bila — mapa!

Prva mapa o kojoj imamo nekih sačuvanihpodataka bila je napravljena od gline, pa potompečena, prije više od 4.000 godina, u Egiptu. U starodoba zemljoposjednici su na mapama obil jeţavalimeđe svog imanja, a kraljevi granice svojihkraljevstava. Ali, kad bi ljudi pokušali na mapama

pokazati poloţaje nekih udaljenih mjesta, naišli bi naneke prepreke.

Evo zašto. Zemlja je okrugla, pa je bilo teško točnoizmjeriti velike udaljenosti. Astronomi su bili od velikepomoći prvim crtačima mapa, jer su se u svojimproučavanjima bavili i veličinom i oblikom Zemlje.

8/10/2019 100 zato


224

Jedan Grk, po imenu Eratosten, rođen 276. godineprije naše ere, izračunao je veličinu Zemljina obujma i

došao vrlo blizu tc>čne brojke. Njegove metode prviput su omogućile da se točno izračunaju udaljenostiu pravcu sjever — jug-

Negdje u to doba. Hiparh je predloţio da mapa

svijeta bude ravnomjerno podijeljena zamišljenimlinijama geografske širine (usporednice) i geografskeduţine (podnevnici). Točan poloţaj tih linija, govorio jeHiparh. mora se zasnivati na znanju stečenuproučavanjem neba.

Ptolomej, u drugom stoljeću, iskoristio je istuzamisao i nacrtao jednu bolju mapu. s ravnomjernoraspoređenim usporednicama i podnevni- cima.Njegova knjiga o geografiji bila je priznati tekst sve dootkrića Amerike.

Otkrića Cristofora Columba i mnogih drugihumnogome su povećala zanimanje za mape i karte.

Prvu veliku zbirku mapa objavio je Abra- hamOrtelius iz Antverpena, 1570. godine. GerardusMercator je postao otac suvremene kartografije. On jenacrtao mapu na kojoj su sve krive linije na globusu

bile prave linije na mapi. Na taj je način mapa moglapokazati pravu liniju između dva mjesta koja su sepoklapala s pravcem dobivenim pomoću kompasa.

Takva je mapa poznata kao „projekcija"; ona„projecira" ili prenosi Zemljinu površinu na površinumape.

Na naslovnoj stranici Mercatorove knjige bio jecrteţ diva Atlasa, pa se stoga zbirka mapa čestonaziva i ..atlas".

JE LI AMERIKA OTKRIVENA PRUE COLUMBA?

Kad kaţemo „otkrivena", u takvim slučajevimaobično imamo na umu sasvim posebno značenje teriječi. Ţelimo reći da su ljudi iz jedne civilizacije došliu područje u kojem nitko iz njihova kraja do tada nijebio. Kao što zacijelo znate, istraţivač često nailazi naljude i neku civilizaciju koja već postoji na mjestu štoga je on „otkrio". Zbog čega onda ne kaţemo da su tiljudi otkrili te krajeve prije njega?

S gledišta naše civilizacije, kaţemo da je Columbootkrio Ameriku zbog toga što su poslije njegovaotkrića u Novi svijet počeli dolaziti, i konačno ganaselili, ljudi iz Starog svijeta. Ali još 500 godina prije

Col um bova rođenja, stari Normani iz Skandinavije,Vikinzi, također su

otkrili jedan „komadić" Novog svijeta. Plovili suzapad i otkrili Island, zatim Grenland, pa okasnije i američko kopno.

A jeste li znali da u Kineza postoji narodna preo jednom još ranijem putovanju, kad su kinmornari otkrili današnju Kalifomiju? I narotihoocenskih otoka još uvijek pjevaju o slavljudima iz njihove davne prošlosti, koji su plov

Juţnu Ameriku mnogo prije nego što su bijelci stdo Juţne Amerike i do njihovih otoka.

Koliko je nama poznato, mogle su postojati mnistraţivačke epohe prije više tisuća godina. A svak

ih je bilo i prije Columba. Mogli bismo moguće rećni Columbo ni oni Norma-

8/10/2019 100 zato


>5 225

ni prije njega nisu „otkrili** Ameriku. Zar Indi jancinisu tamo ţivjeli već stoljećima prije nego što su došlibijeli ljudi?

A tko moţe reći da i oni nisu stigli u Amerikuposlije jednog takvog istraţivačkog poduhvata?Smatra se da su Indijanci stigli iz Azije, mada ne

znamo kada i kako. Zacijelo su se doseljavali tijekomviše stoljeća, i to različitim putovima. Isto je takovjerojatno da su najprije slali svoje izviđače, koji sutraţili kopnene i morske putove. Ti ljudi su bili njihoviistraţivači, i moguće su oni zapravo otkrili Ameriku!

TKO JE OTKRIO ALJASKU?

Kad su prvi bijeli ljudi dospjeli na Aljasku, tamo sunaišli na naselja Eskima, Aleuta i Indijanaca. Aljaska

je zapravo bila jedno od posljednjih velikihprostranstava u svijetu koje su ljudi bijele rase otkrilii istraţili.

Na početku 18. stoljeća Rusi su se kretali krozSibir prema Tihom oceanu. Godine 1728. VitusBering, danski moreplovac u sluţbi ruske mornarice,

isplovio je istočno od poluotoka Kamćat- ke. Morskivjetrovi gonili su njegov brod uzduţ otoka SvetiLorens, ali tom prilikom nije uspio stići do kopnaAljaske. Drugu ekspediciju, koja se sastojala iz dvamala broda, Bering je poveo 1741. godine.

Jedan se brod zvao „Sveti Petar**, i njime je

upravljao Bering. Drugi brod, „Sveti Pavao**, bio jepod komandom Alekseja Ĉrikova. Tijekom jedneoluje, brodovi su se razdvojili, ali su oba kasnijeuspjela stići do Aljaske.

Dvije stotine godine poslije toga. ruski lovci itrgovci krznom lovili su duţ obala Aljaske. Na tompodručju osnovali su i mnoga naselja, pa se i danasna nekim mjestima na Aljasci mogu vidjeti crkvice

čudnog oblika, koje su Aleuti i Indijanci sagradili pouputama niskih svecenika-misionara. Još kasnije, obale Aljaske istraţivali su španjolski,

francuski i engleski moreplovci. Međutim, Aljasku suiskorištavali Rusi kao izvor skupoćijenih krzna, pa sugoleme količine krzna

8/10/2019 100 zato


226

bile isporučivane u evropske prijestolnice. A onda suneke vrste ţivotinja, koje su biie tama- njene zbogkrzna, počele nestajati, pa su oko 1820. godine Rusipočeli napuštati obale Aljaske. Ruski car Aleksandar II nije bio naročito zainteresiranza Aljasku. Zato se ministar vanjskih poslova u doba

predsjednika Abrahama Lincolna zalagao' za to daSjedinjene Američke Drţave kupe od Rusije Aljasku. Itako je, 20. oţujka 1867. godine područje Aljaskeprodano Sjedinjenim Američkim Drţavama za7.200.000 dolara!

ŠTO JE MRTVO MORE?

Zacijelo je čudno što jedno more nosi takvo ime. alistari grčki pisci, koji su ga prvi tako nazivali, učinili suto posve umjesno. Naime, u Mrtvom moru nemaţivotinjskog svijeta. Rijeka Jordan se uljeva u Mrtvomore. ali ribe što ih rijeka Jordan donosi odmahugibaju.

Mrtvo more je zapravo veliko, usko slano jezero,koje leţi između rijeke Jordan i drţave Izrael. Nalazi seu dubokom ulegnuću. Dugačko je oko 75, a široko od5,5 do 17 kilometara. Mrtvo more ima najniţu razinuna svijetu, oko 400 metara ispod površineSredozemnog mora. Juţni dio Mrtvog mora vrlo jeplitak, ali njegova dubina na sjeveru iznosi oko 400metara.

Prije više milijuna godina. Mrtvo more se nalazilo napreko 400 metara većoj visini nego danas i imalo jeveću razinu od Sredozemnog mora. U to doba uMrtvom moru je postojao ţivi svijet. Međutim, nastalo

je vrlo dugačko razdoblje suše i golema količina vode

jednostavno jeishlapila iz Mrtvog mora, pa se ono postupnspuštalo na razinu koju ima danas.

Iz Mrtvog mora ne istječe ni jedna rijeka, dok se to more, sa sjevera, uljeva rijeka Jordan, kao i mnogrječice s okolnih brda. Mrtvo more gubi svoju vodsamo ishlapljivanjem, ali je ishlapljivanje takintenzivno da zbog toga u vodi Mrtvog mora ostajvelika koncentracija minerala, kao što su somagnezij, klor i brom.

Mrtvo more je najslanije more na svijetu: šest pu je slani je od vode u oceanu! Oceanska voda normasadrţi 4 do 6 posto soli, dok voda Mrtvog mora ima do 25 posto soli! U vodi Mrtvog mora ima tolminerala da će glava i ramena plivača uvijek biti izvvode. Ti su minerali čovjeku od koristi i smatra se dau vodi Mrtvog mora nalazi oko 2 milijuna tona kalijekarbonata (potaše ili pepeljaće), koji se upotrebljavaproizvodnju umjetnih gnojiva.

ŠTO JE ZAGONETKA RLJEKE NIL?

Moguće niste znali da i rijeka Nil ima ,.zagonetku'*. Ta je zagonetka zbunjivala ljude tisućama godina, a uvezi je s vrlo čudnom pojavom.

Svake godine u Egiptu rijeka Nil počinje rasti usrpnju. Taj se rast nastavlja do listopada, kad jerazina'vode u rijeci za 7 metara viša nego u svibnju. Zavrijeme visokog vodostaja Nil se izljeva iz svog korita iostavlja plodan mulj na okolnim poljima. Porast vodeu Nilu predstavljao je tajnu zato što u Egiptu gotovouopće ne padaju kiše. Zbog toga su se ljudi tisućamagodina pitali što je uzrok redovnom porastu vodostajau Nilu svake godine. Ova je ..zagonetka" Nila riješena

tek koncem 19. stoljeća. Nil je najduţa rijeka u Africi, a po duţini je druga nasvijetu, odmah poslije rijeke Mississip- pi. Tok rijekeNil iznosi preko 6.500 kilometara Nil teče s juga nasjever kroz sjeveroistočni dio Afrike, uglavnom krozSudan i Egipat. Godišnje poplave Nila učinile sunjegovu dolinu, koja se nalazi u vreloj, suhoj ineplodnoj pustinji, plodnim pojasom zemlje koji ljudinaseljavaju već tisućama godina.

Nil nastaje od dvije veće rijeke — Bijelog i PlavNila. Bijeli Nil istječe iz Viktorijina jezera, koje se nalu Ugandi. Bijeli Nil ima manje-više tijekom cijegodine isti vodostaj i on ne moţe biti uzrok godišnjporasta vode u rijeci Nil. U travnju i svibnju, kad vodostaj Nila najniţi. 85 posto vode u Nilu čini voda šmu je daje Bijeli Nil.

Međutim. Plavi Nil izvire u Etiopiji. U etiopij- skplaninama obilato padaju kiše. a ima i mnogo snijekoji se topi. Sva ta voda sijeva se u Plavi Nil, koji je nou rijeku Nil. povećava njegov vodostaj i urok njegovim poplavama. To je rješenje ..zagonetke rije

Nil"!

8/10/2019 100 zato


227

POSTOJI LI ŢIVOT NA ANTARKTIKU?

Područje Antarktika nalazi se oko Juţnog pola.Ono obuhvaća kontinent Antarktik, koji je peti poveličini među kontinentima. Velik je kao SjedinjeneAmeričke Drţave i Evropa zajedno.

To je područje najhladniji i najsumomiji dioZemljine kugle. Okruţuju ga najnemirnija mora nasvijetu. Tamo pusu hladni vjetrovi, česte su oluje, imamalo vodenog taloga i zima je toliko jaka da je čitavoto područje gotovo posve pusto. Nikad nema dovoljnoSunčeve topline da zagrije zemlju, koja je tijekomčitave godine pokrivena snijegom. Najniţatemperatura što je ikad zabiljeţena u svijetu,zabiljeţena je baš na Antarktiku. Zbog golemestudeni, na Antarktiku se ništa ne kvari, nematruleţi, plijesni niti bakterija.

Što se nalazi ispod ledenog pokrivača? Ne zna setočno, jer područje Antarktika još uvijek nije dovoljnoispitano. Istraţivači su zapazili naslage

ugljena i neke ţice minerala. Moguće postoje i drugiminerali, ali bi bilo preteško i preskupo doći do njih.te oni ostaju netaknuti.

Tamo se nalaze najjednostavniji oblici biljnogsvijeta — mahovine, lišajevi. gljive i alge, koje moguposluţiti kao hrana. U ovom području ţive samo pticei ţivotinje koje mogu pronaći hranu u moru.

Na području Antarktika najčešće ţive skue. nekavrsta galeba, snjeţni zovoj i više vrsta pingvina.Pingvini ţive i savijaju svoja gnijezda na rubukontinenta. Oni imaju nedostatno razvijena krila i nemogu letjeti na zemlji, ali su zato u vodi dobri plivači.U vodama Antarktika ima više vrsta tuljana. Jedinaprivredna grana na Antarktiku je lov na kitove.Međutim, do sada je potamanjeno toliko kitova da jeuveden međunarodni nadzor lova na kitove.

t»*

8/10/2019 100 zato


228

KAKO JE NASTALO HAVAJSKO OTOĈJE?

Havaji, koji su danas u sastavu SjedinjenihAmeričkih Drţava, sastoje se od skupine otoka u

Tihom oceanu, udaljenih oko 4.000 kilometara jugozapadno od Kalif omi je.

Prema legendama što se pričaju po Havaji- ma.boginja vulkana Pele stvorila je Havajsko otočje. Svremena na vrijeme, kako kaţe legenda. boginja Pele

se vraća na otoke da bi potpirila vatre u kraterima iizazvala nove erupcije.

Havajski otoci su zaista vrhovi velikih vulka-

Jedan od vulkana. Mauna Loa, ima erupcije svaknekoliko godina. Godine 1950. njegova erupcijtrajala je 23 dana. Ĉitavo to vrijeme usijana lavsijevala se niz padine vulkana u more. Morska voda jključala, pa su mnoge ribe uginule.

Drugi vulkan — Manua Kea — je ugašen. On istodobno i najviša planina na Pacifiku. Uzdiţe s

preko 4.135 metara nad morem, ali njegova osnovdopire 5.400 metara ispod povr-

na koji su se podigli s oceanskog dna. Tako je. naprimjer, otok Havaji, ili. kako se još naziva. „Velikiotok“, koji je dva puta veći od svih ostalih Havajskihotoka zajedno, nastao gomilanjem materijalaizbačena iz pet vulkana, čije su erupcije pretjecale

jedna drugu. Dva od tih pet vulkana još su uvijekaktivni, pa proces izgradnje otoka još uvijek traje.

šine, do oceanskog dna. Kad bi se mjerio od podvodnosnove, taj bi vulkan bio najviša planina na svijetu.

Na otoku Maui nalazi se vulkan Haleakala, visooko 3.075 metara. To je najveći mrtvi vulkan nsvijetu. Njegov krater ima oko 32 kilometra u obujmua dubok je 716 metara.

KAKO JE NASTAO VELIKI KANJON?Veliki kanjon Colorada. u Sjevernoj Americi, jedan

je od najvećih fenomena na Zemlji. Na pojedinimmjestima on izgleda kao čarobni grad sagrađen odstijena, s hramovima, kulama i dvorcima raskošnihboja.

Što je najčudnije. Veliki kanjon je stvorila rijeka!Voda rijeke Colorado je tijekom tisuća godina usjecalaovu veličanstvenu klisuru. Tek kad se ima na umučunjenica da je kanjon na mnogim mjestima urezan učvrstu stijenu, moţe

8/10/2019 100 zato


229

se zamisliti koliko je golema snaga vode. Ćak i danas,iz godine u godinu, brza rijeka Colorado sve više

produbljuje kanjon.Na nekim je mjestima kanjon Colorada gotovo dvakilometra dubok, a širok je između 7 i 30 kilometara.Što se rijeka dublje usjeea u visoravan da bi činilakanjon, to više ogolićuje stjenovite zidove kanjona,koji na taj način, svojim postojanjem, pričaju priču oZemlji, priču staru stotine milijuna godina.

Na dnu kanjona, pored rijeke, vidi se starakristalna stijena. To je zatrpani ostatak nekadašnjegplaninskog lanca koji se prevrnuo i kojega

su istrošile atmosferske sile i voda. Stvaranje ipropadanje ovog planinskog lanca, prije mnogo

milijuna godina, otkriveno je samo zahvaljujući erozijiVelikog kanjona.U osnovi ovog zatrpanog planinskog lanca leţe

naslage kremena, pješčenjaka i vapnenca. Ti su sematerijali taloţili godinama kad su oceanske vode sistoka i zapada naplavljale ovo područje i kad su sestvarali i nastajali čitavi planinski vijenci. Da sunekada velike oceanske vode uistinu prelazile prekoovih stijena, dokazuju fosili morskih algi. školjki iriba.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


Stazama

bez

kraja

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


233

KOLIKI JE SVEMIR?

Ljudski um ne moţe zamisliti pravu sliku svemiraili vasione, kako se još naziva. Ne samo da ne znamokoliki je svemir, nego nam je teško i zamisliti njegovuveličinu.

Ako pođemo od naših planeta, pa se maloudaljimo, odmah ćemo vidjeti zašto je tomu tako.Zemlja je dio Sunčeva sustava, ali njegov sasvim mali

dio. Sunčev sustav se sastoji od

nas da se udaljenosti ne mjere kilometrima, negosvjetlosnim godinama. Svjetlost putuje brzinom od300.000 kilometara u sekundi i pređe oko 9.600.0. 000.000 (blizu deset bilijuna) kilometara u

jednoj godini. Sjajna zvijezda najbliţa Zemlji je AlfaKentaur. Znate li koliko je udaljena od nas? Ĉetrdesetbili juna kilometara! Ali, mi govorimo samo o našoj

galaktici. Za nju se drţi

Sunca, planeta koji se okreću oko njega, asteroidi — malenih planeta — kometa i meteora. Sunčev' sustavje samo dijel ić jednog drugog, mnogo većeg sustava,zvanog galaktika. Galaktiku sačinjavaju milijunizvijezda, od kojih su mnoge neusporedivo veće odSunca i moguće imaju svoje sustave, slične Sunčevu.

Tako su zvijezde što ih vidimo u našoj galaktici,koja se zove Mliječni put ili Kumovska slama, svesama sunca. Te su galaktike toliko daleko od

da je široka oko 100.000 svjetlosnih godina. A našagalaktika predstavlja samo dijelić jednog još većegsustava.

Pored našeg Mliječnog puta, zacijelo postoje jošmilijuni drugih galaktika, a nama najbliţa galaktikaudaljena je od nas oko 2 milijuna svjetlosnih godina.A moguće sve te galaktike predstavljaju samo dionekog još većeg sustava!

Shvaćate li sada zašto ne moţemo zamislitiveličinu svemira?

8/10/2019 100 zato


23 4

KAKO SU STARI ASTRONOMI ZAMIŠLJALI SVEMIR?

S današnjim znanjem o svemiru nama je teţeshvatiti ga nego što je bilo ljudima u prošlosti. Midanas drţimo da svemir obuhvaća ne samo Zemlju inaš Sunčev sustav nego i galaktiku kojoj naš Sunčanisustav pripada — Mliječni put — ali i sve ostalegalaktike. Postoji oko200.0. 000.000 zvijezda samo u našoj galaktici —

a postoji još bezbroj drugih galaktika koje se šire posvemiru. Ĉovjekova mašta nije sposobna shvatiti ovuneizmjemost prostora!

Zemlja nalazi nepokretna u središtu svemira. Grfilozof Pitagora. koji je ţivio u 6. stoljeću prije naere. izgleda da je prvi tvrdio da je Zemlja okrugla, alsvejedno drţao da se Zemlja nalazi u središtu svemi da se ne kreće.

Aristarh, iz 3. stoljeća prije nove ere, vjerovao je je Zemlja okrugla i da se okreće oko svoje osi i Sun

koje je nepokretno. U 2. stoljeću nove ezvjezdoznanac Ptolemej je napisao knjigu nazvaAlmagest. On je tvidio da je

Međutim, u staro doba ljudi su imali vrlo jednostavnu predodţbu o svemiru. Oni su drţali dasu Sunce, zvijezde i planeti mali predmeti koji seokreću oko Zemlje. Također su vjerovali da je svemironakav kako su ga vidjeli, tj. prostrana, ravna,nepomična Zemlja u središtu s velikim svodom iznadnje. posutim tisućama malih, sjajnih zvijezda.

Stari Grci su utemeljitelji znanstvenog zvjez-doznanstva ili astronomije. Većina grčkih zvje-

zdoznanaca ili astronoma je smatrala da se

Zemlja središte svemira i nastojao dokazati kakoplaneti. Sunce i Mjesec okreću oko nje. Njegoteorija bila je na snazi punih 14 stoljeća!

Nikola Kopemik je 1543. godine postavio tvrdnda je Sunce središte svemira. Potom je otkrivteleskop i čovjek je imao na raspolaganju bosredstva da utvrdi što je zapravo svemir. Sa sve višviše utvrđenih činjenica naše suvremeno znanjesvemiru postupno se razvijalo i produbljivalo.

ŠTO JE SAZVUEŢĐE?

Jeste li ikad promatrali zvijezde i u njimaprepoznavali različite šare. slova i poznate figure.Posvuda u svijetu su ljudi to činili i dali imenaskupinama zvijezda što su ih promatrali. Takva jednaskupina zvijezda zove se „sazvi- jeţđe“.

Današnja imena sazvijeţđa potječu iz doba starihRimljana i Grka. Ono što su Grci znali o zvijezdamadjelimice su primili od Babilonaca.

Babilonci su nazvali neke skupine zvijezda po

ţivotinjama, a neke po kraljevima, kraljicama imitskim junacima. Kasnije su Grci promijenili mnogababilonska imena i dali sazvijeţđima imena svojih

junaka, kao što je Herkul. Orion, Perzej. I Rimljani sumijenjali neka imena. Ta se stara imena i daljekoriste, ali nije uvijek lako ni

jednostavno zamisliti figure po kojima su ta imenanastala. Na primjer. Akvila je Orao. a Libra je Vaga.ali nama ova sazvijeţđa ne izgledaju kao te figure.

Oko 150. godine naše ere. poznati zvjezdoznanacPtolemej je sačinio popis od 48 njemu poznatihsazvijeţđa. Taj popis ne obuhvaća sve zvijezde, i unjemu je bilo mnogo praznih mjesta. Tako su kasnijizvjezdoznanci nadopunili Ptole- mejev popis. Neka odtih novih sazvijeţđa su dobila imena po znanstvenim

instrumentima, kao što je Sekstant. Šestar iMikroskop. Današnji zvjezdoznanci poznaju 88sazvijeţđa.

Sazvijeţđe zapravo predstavlja jedno područje nanebu. To znači da svaka zvijezda leţi u nekomsazvi jeţđu, kao što i svaki grad leţi u

8/10/2019 100 zato


235

nekoj drţavi. Granice sazvijeţđa su nekad bilenepravilnog oblika. Na krivim linijama postojala sumnoga ograničenja. Ali. 1928. godine

zvjezdoznanci su odlučili ispraviti ta ograničenja, te jesad svako sazvijeţđe ograničeno pravim linijama.

ŠTO JE MAGLINA?

Ako ste u knjigama vidjeli slike maglina, velikespirale, vrtloge, virove i oblake, ne očekujte da ćetetako nešto pronaći i na nebu. Magline su u većinislučaja toliko blijede da se bez teleskopa ne moguvidjeti.

Postoje dvije glavne klase maglina. galaktićka iizvangalaktićka. Galaktičke magline se nalaze u našojgalaktici (Mliječni put ili Kumovska slama) i sastoje seod prašine i plina. Izvanga- laktičke magline nalaze seizvan naše galaktike. One se uglavnom sastoje odzvijezda. Galaktićka maglina ima manje od 2.000. Toznači da se većina nama poznatih maglina nalaziizvan naše galaktike. Koliko ih ima? U onom golemomprostoru izvan Mliječnog puta moţe ih biti na

milijune. Izvangalaktičke magline se ponekad zovu..otočki svijetovi" ili ..galaktike *. Znači, kad bi netkoodande gledao našu galaktiku, moguće bi je vidio kaomaglinu.

Izvangalaktičke magline imaju različite oblike.Neke su nepravilne ili eliptične. Najbrojnije suspirale. Spirale se, kao i naša galaktika, sastoje odvelikog broja zvijezda, velikih plinskih oblaka igolemih predjela prašine. Ove magline obično usredini imaju jezgru, a odatle polaze krakovi koji sespiralno spuštaju. Spiralna maglina Andromeda jenajbliţa Zemlji i predstavlja najveću i najsjajnijupoznatu maglinu. Ona zrači oko 1.500.000.000 putaviše svjetlosti nego naše Sunce.

ŠTO JE MLIJEĈNI PUT?

Na nebu nema ničega tajanstvenijeg i čudesnijegod Kumovske slame ili Mliječnog puta. što se proteţes jednog kraja na drugi kao blistava traka dragogkamenja. Kad su u staro doba ljudi promatrali ovajprizor, isto tako su se divili i čudili kao i mi. Ali,budući da nisu znali o čemu

8/10/2019 100 zato


se radi, objašnjavali su Kumovsku slamu na razne ineobične načine.

I pored toga što mi danas znamo što je Kumovskaslama, to nimalo ne umanjuje njezinu čudesnost.Ona se i dalje doima poput slike iz bajke.

Naša galaktika ima oblik okrugle i plosnate ure.Kad bismo se mogli popeti iznad nje i pogledati je, onabi nam izgledala kao neki golemi sat. Ali. mi senalazimo u samoj galaktici, i kad pogledamo gore.

vidimo ivicu tog ,.sata“. A ta ivica je kriva linija.Budući da se u njoj nalaze milijuni zvijezda, mi jevidimo kao Kumovsku slamu.

Znate li da u našoj galaktici ima barem 3.0. 000.000 zvijezda? Sunčevoj svjetlosti jepotrebno osam minuta da stigne do Zemlje. Asvjetlosti iz središta galaktike potrebno je 27.000godine da dospije do Sunca!

KOLIKO ZVIJEZDA MOŢEMO VIDJETI NOĆU?

Kad po vedroj noći promatrate nebo osutozvijezdama, čini vam se da ih je bezbroj. Pa ipak. bezteleskopa se vidi samo oko 6.000 zvijezda.

To ne znači da će čovjek, gledajući u nebo. izbrojitisvih šest tisuća. Jedna četvrtina tog broja nalazi sepreviše na jugu i ne moţe se vidjeti. Od zvijezda kojese mogu vidjeti s nekog mjesta na Zemlji, samo jepolovica vidljiva, jer su ostale ispod horizonta.

Štoviše, veliki broj zvijezda blizu horizonta ne moţese vidjeti zbog izmaglice. Što nam. znači, ostaje? Akobiste počeli brojiti sve zvijezde što ih vidite, zacijelo ihne biste mogli nabrojiti više od tisuću.

Zvijezdano nebo se moţe fotografirati pomoćukamere pričvršćene za teleskop. Na fotografiji jedneodređene točke na nebu moţe se vidjeti mnogo višezvijezda nego golim okom. A ako se film duţeeksponira, na tako dobivenoj fotografiji vidjet će seviše zvijezda.

Konačno, ukoliko se upotrijebe vrlo jaki tele

8/10/2019 100 zato


237

skopi, moguće je fotografirati više od milijunzvijezda!

Kad se jednom na nebu otkrije zvijezda, onda joj semora nadjenuti ime ili broj radi raspoznavanja. Udavno doba, narodi mnogih zemalja — Arapi. Grci,Rimljani i Kinezi — davali su imena najsjajnijim iostalim zvijezdama koje su po nečemu bile značajne.

Na taj je način ime dobilo više od stotinu zvijezda.Ĉovjek je htio imati katalog poznatih zvijezda. Prvi

poznati katalog zvijezda sadrţavao je 1.026 zvijezda, apotječe iz 137. godine naše ere. Međutim, današnjikatalog sadrţi više od 457.0 zvijezda!

KOJE SU NAJBLIŢE ZVIJEZDE?

Za mjerenje udaljenosti u svemiru stvorena jeposebna mjerna jedinica, koju nazivamo ..svjetlosnagodina**. Svjetlosna godina je udaljenost što je zrakasvjetlosti pređe tijekom godine dana. Budući dasvjetlost putuje brzinom od oko300.0 kilometara u sekundi, za godinu dana prećiće put od 10.000.000.000.000 (deset bilijuna)kilometara!

Zvijezda koja nam je najbliţa zove se Alfa Kentaur.Udaljena je od Zemlje oko 4 i 1/3 svjetlosne godine,

što znači da je od nas udaljena oko 40 bilijuna

kilometara! Ta se zvijezda moţe vidjeti s juţnehemisfere. Najbliţa zvijezda što se vidi sa sjevernehemisfere je Sirijus. On je od Zemlje udaljen osamsvjetlosnih godina.

Najudaljenije zvijezde koje moţemo vidjeti golimokom udaljene su od nas 800.000 svjetlosnih godina.Kad gledamo kroz jake telekope. moţemo vidjetizvijezde koje su tisuću puta dalje od ovih. Kroz takveteleskope mogu se vidjeti zvijezde čija je svjetlostkrenula prema Zemlji prije milijardu godina!

ZAŠTO ZVIJEZDE SJAJE?

Zvijezda je lopta vrelog plina koja sjaji svojomsvjetlošću. Kao što znate, planeti, a također i našMjesec, svijetle odbijenom Sunčevom svjetlošću.Planeti svijetle stalnom svjetlošću, dok se stječedojam da zvijezde trepere. Taj se dojam stječe zbogsupstanci u zraku što se nalaze između zvijezda iZemlje. Nestalan zrak prelama svjetlost sa zvijezda i

zato nam se čini da one trepere. Zašto Sunce šija? Zato što je zvijezda, i to ne baš

naročito velika i sjajna! U usporedbi s ostalimzvijezdama na nebu. Sunce se smatra zvijezdom

srednje veličine i srednjeg sjaja. Postoje milijunizvijezda koje su manje od našeg Sunca, a mnoge suzvijezde više stotina puta veće od njega. One izgledajumalene samo zbog toga što su tako daleko.

Još su stari grčki zvjezdoznanci podijelili zvijezdeprema njihovoj ..veličini** ili sjaju. Drugi načinklasifikacije zvijezda je prema njihovu spektru ili vrsti

svjetlosti što dolazi s njih. Proučavajući razlikeizmeđu spektara. zvjezdoznanci mogu saznati kakva

je boja, temperatura, pa čak i kemijski sastavzvijezda!

KOJA JE NAJSJAJNIJA ZVIJEZDA?

Jeste li ikad promatrali nebo i pokušali pronaćinajsjajniju zvijezdu?

Još prije 2.000 godina, u doba grčkih zvjez-

doznanaca, zvijezde su prema veličini ili sjaju,podijeljene na klase. Prije otkrića teleskopa bilo jepoznato samo šest veličina ili vrsta sjaja. Najsjajnijesu zvijezde prve veličine, a zvijezde šeste veličine nemogu se vidjeti bez teleskopa. Danas se, uz pomoćsuvremenih teleskopa, fotografiraju i zvijezdedvadeset i prve veličine.

Svaka zvijezda je oko dva i po puta bljeđa odzvijezde prethodne veličine. Postoje dvadeset i dvije

zvijezde prve veličine. To su najsjajnije zvijezde, a odsvih je najsjajnija Sirijus, čija je veličina — 1,6. Toznači da je Sirijus više od tisuću puta sjajniji od

najbljeđe zvijezde koja se moţe vidjeti golim okom. Što je veličina manja, ima više zvijezda u toj klasi. Dokprva veličina obuhvaća dvadeset i dvije zvijezde,dvadeseta veličina ima oko 1.000.000.000.000zvijezda.

8/10/2019 100 zato


KAKAV JE SUSTAV ZVIJEZDA?Zvijezde su nebeska tijela koja se sastoje od

uţarenih plinova, čija je temperatura tolika da bi čelikishlapio u trenutku! Plinovi mnogih zvijezda su vrlorazrijedem, jer su čestice tvari znatno udaljene jednaod druge.

Po sastavu tvari, zvijezde su vrlo sloţene. Sunce,na primjer, sadrţi preko šezdeset kemijskihelemenata, koji se inače nalaze i na Zemlji, među

kojima su vodik, helij, ţeljezo, kalcij ili magnezij. Tvarhladnijih zvijezda moţe biti gotovo u tekućem stanju,ali slična rastopljenu ţeljezu u visokoj peći. Masa

nekih vrlo starih.hladnijih zvijezda je toliko gusta da jedan prostornicentimetar teţi po čitavu tonu! Takve se zvijezdenazivaju tamne ili ugašene.

Do ovih spoznaja dolazi se sloţenim astronomskimispitivanjima i to uz pomoć spektro- skopa Na osnovikvalitete svjetlosti, znanstvenici mogu utvrditi sastavi toplinu zvijezde. Zvijezde su različitih boja (bijele,

plave. ţute. crvene) zbog različitog sastava kemijskihelemenata što ih sadrţe. I temperatura stvara razlikeu svjetlosti što je zvijezde pruţaju svome spektru.

POSTOJE LI UISTINU ZVIJEZDE PADALICE?

Ljudi su tisućama godina gledali ..zvijezdepadalice* * i pitali se kakve su to zvijezde i odakle su.Nekad se vjerovalo da dolaze s nekih drugih svijetova.

Danas znamo da to uopće nisu zvijezde. To su..meteori**. Meteori su mala, čvrsta tijela, koja putujuprostorom i mogu proći i kroz Zemljinu atmosferu.

Meteore vidimo kad uđu u našu atmosferu, jer

tada ostavljaju uţaren, svijetao trag. Meteor nastajezbog topline što je stvara trenje zraka o njihovupovršinu.

Začudo, mnoge meteorske čestice su vrlo male,veličine pribadačine glave. Ali. neki meteori moguteţiti i po nekoliko tona. Mnoge meteore potpunouništi jaka temperatura kad prolaze kroz Zemljinuatmosferu. Na Zemlju stignu samo veći komadimeteora. Znanstvenici vjeruju da na Zemlju svakogdana padnu tisuće meteora, ali budući da je veći dioZemljine površine pokriven vodom, meteori običnopadaju u mora ili jezera.

Meteori se na nebu mogu pojaviti pojedinačnomogu putovati u gotovo svim pravcima, ali se obič

javljaju u jatima od tisuću meteora. Kako Zemkruţi oko Sunca i moţe se pribliţiti takvim jatimmeteora, oni se u dodiru s gornjim slojevimatmosfere uţare, i mi vidimo ..meteorsku kišu.**

Odakle stiţu meteori? Zvezdoznanci vjeruju

povremena meteorska jata predstavljaju odlo- mljedijelove kometa. Kad se komet rasprsne, milijunjegovih dijelica se nastavljaju kretati prostoromoh'.k.i meteorskog jata. Ta se jata kreću određeniputanjama. Takvo jedno jato meteora pređe preZemljine putanje svake 33 godine.

Kad neki dio meteora dospije na Zemlju, naziva ..meteorit**. On pada na Zemlju zbog toga što privlači Zemljina teţa. U davno doba, godine 46prije naše ere, pao je jedan meteorit na Zemljunjegov pad je smatran tako značajnim događajem su ga zabiljeţili i stari rimski povjesničari!

ŠTO JE KOMET?

Nekad su zbog pojave kometa ljudi drhtali odstraha. Vjerovali su da su kometi predznak kuge.ratova i smrti. Nama je danas prilično jasno što sukometi, mada još uvijek ne znamo sve o njima. Kad sekomet prvi put pojavi, izgleda kao mala svijetla točka,premda njezin polumjer moţe iznositi na tisućekilometara.

Ta svijetla točka je ..glava** ili jezgra kometa.Znanstvenici drţe da nju sačinjava veliko jato dijelićačvrste tvari, pomiješane s plinovima. Podrijetlo tihtvari još uvijek je nerazjašnjeno.

Kad se komet pribliţi Suncu, obično se iza njega

pojavi rep. Rep se sastoji od vrlo rijetkih plinova i finihčestica koje se odvajaju od glave kometa, podutjecajem Sunca. Oko glave kometa se javlja diopoznat kao ,,koma“. To je sjajan oblik, koji ponekadima polumjer od preko20.0 kilometara.

Repovi kometa su različiti po obliku i po veličini.Neki su kratki i zdepasti. Drugi su vitki i dugački.Duljina im obično iznosi barem 8 milijunakilometara. Ponekad su dugački i po 150 milijuna

kilometara! A neki kometi uopće nemaju rep. Kako mu rep postaje dulji, komet povećava brzin

jer se pribliţava Suncu i kreće se glavom naprij Tada se zbiva jedna neobična stvar. Kad se komudaljava od Sunca, kreće se tako da mu rep inaprijed, a glava ostaje pozadi, jer pritisak Sunčesvjetlosti potiskuje sićušne di-

8/10/2019 100 zato


239

jeliće kometove glave i stvara rep, uvijek u suprotnompravcu od Sunca. Kad se komet udaljava od Sunca,rep mu se nalazi ispred glave. On postupno usporavakretanje, a zatim

Sunca ali je potrebno mnogo vremena da naprave jedan krug. Halleyevu kometu je, na primjer,potrebno oko 75 godina da obiđe Sunce.

Za sada su zvjezdoznanei zabiljeţili oko tisu-

isćezne s vidika. Kometi mogu nestati i mnogo ih jegodina nemoguće vidjeti, ali većina kometa se iznovapojavljuje Kometi stalno putuju oko

ću kometa, ali u našem Sunčevu sastavu vjero jatnoima nekoliko stotina tisuća onih kometa koje se nevide!

S TO JE SUNĈEV SUSTAV?

Sunčev sustav čine Sunce i sva nebeska tijela kojasu pod utjecajem njegove gravitacije. To su planeti,mjeseci, asteroidi i kometi koje Sunce privlači svojomteţom. Naša Zemlja je samo jedan od devet planetaSunčeva sustava. Ti se planeti međusobno razlikujupo veličini i udaljenosti.

Najbliţi Suncu je Merkur, koji je u svom promjerunajmanji planet (promjer 3.100 kilometara). OdSunca je udaljen 57,85 milijuna kilometara, a Sunceobiđe za 88 dana. Idući planet. Venera, udaljena je108 milijuna kilometara. promjer joj je 7.700kilometara, a obiđe Sunce za 224 dana. Zemlja je odSunca udaljena 149 milijuna kilometara, promjer joj

je 7.927 kilometara, a Sunce obiđe za 365 i 1/4 dana.Idući po veličini i udaljenosti je Mars, s promjerom od4.200 kilometara, koji je od Sunca

udaljen 228 milijuna kilometara, a obiđe ga za 687dana.

Jupiter. 778 milijuna kilometara daleko, imapromjer od 88.700 kilometara, a obiđe Sunce za

jedanaest godina i 86 dana. Satum, udaljen od Sunca1.425 milijuna kilometara, ima promjer od 75.100kilometara, a obrne se oko Sunca za 29 godina i 46dana. Uran je udaljen oko 2.868 milijuna kilometara,ima promjer od 29.300 kilometara, a vrijeme jednogobilaska oko Sunca iznosi 84 godine i jedan dan.

Neptun ima promjer od 27.700 kilometara, udaljen je 4.494 milijuna kilometara, a okrene se oko Suncaza 164 godine i 79 dana. Najudaljeniji je Pluton i imapromjer od oko 8.000 kilometara, udaljen je 5.920milijuna kilometara, a vrijeme jednog njegovogobilaska oko Sunca iznosi 248 godina i 43 dana.

8/10/2019 100 zato


ZAŠTO JE SUNĈEV SUSTAV OVAKAV KAKAV JEST?

240

Mi ne znamo zbog čega je Sunčev sustav ovakavkakav jest. Mogao bi biti i drukčiji, kao Sto su ostalisustavi uređeni na drukčiji način. To je povezano snastankom Sunčeva sustava. Ĉovjek je otkrioodređene prirodne zakone koji, izgleda, odrţavajuSunčev sustav u njegovu sadašnjem stanju.

Kao i svi ostali planeti. Zemlja ima svoju putanju iliorbitu oko Sunca. Vrijeme za koje Zemlja jednomobiđe oko Sunca zove se godina. Ostali planeti imajuorbite veće ili manje od Zemljine.

Zvjezdoznanci ne mogu potpuno objasniti kako jenastao Sunčev sustav i zbog čega planeti imaju oveveličine, orbite i mjesta u odnosu na Sunce. Ali.postoje dvije glavne teorije o tomu. Po jednoj, planetisu nastali kao rezultat postupne promjene Sunca,koje je od uskovitlane mase uţarena plina dobilosvoju sadašnju veličinu i sjaj. Dok se divovski oblakplina i prašine okretao, planeti su se odvojili kao maleuzburkane mase.

Po postavkama druge teorije, nekad je nastaosudar između Sunca i neke zvijezde koja je prolazila.Od Sunca su se odlomili veliki komadi. koji su se naodređenoj udaljenosti nastavili okretati oko Sunca. Tosu planeti.

Bez obzira na to koja je od ovih teorija točna,ovakav Sunčev sustav je, više ili manje, nastaoslučajno. A što ga odrţava? Keplerovi zakoni okretanju planeta utvrđuju da svi planeti putuju okoSunca eliptičnim putanjama; da se. što je neki planetbliţe Suncu, brţe kreće svojom putanjom; i da postojiodređeni odnos između udaljenosti planeta od Suncai vremena potrebnog da planet prijeđe svoju putanju.Nevvtnov zakon gravitacije, čiji nezamjenjiv diopredstavljaju ova tri Keplerova zakona, objašnjavakako se ova dva predmeta privlače. Sunčev sustavostaje onakav kakav jest zbog toga što određenizakoni prirode odrţavaju stalan odnos između Suncai planeta.

ZAŠTO SUNCE SUA?

Sunce je zvijezda najbliţa Zemlji. Ţivot kakav mipoznajemo ovisi o Suncu. Bez Sunčeve topline, naZemlji ne bi bilo topline. Bez Sunčeve svjetlosti naZemlji ne bi bilo biljaka, ni ţivotinja, a ni ljudi.

Sunce je udaljeno od Zemlje oko 150.000.000kilometara, a veće je od nje oko 1.300.000 puta! Ali,zanimljivo je da Sunce nije čvrsto tijelo kao što je toZemlja.

Evo kako to znamo: temperatura na površiniSunca iznosi oko 6.000 stupnjeva. To je toliko vreloda se svaka kovina ili stijena pretvaraju u plin, takoda je Sunce zapravo jedna plinovita lopta!

Temperaturu u jezgri Sunca, međutim, znanstveniciprocjenjuju na više milijuna stupnjeva!

Prije mnogo godina vjerovalo se da Sunce isijava izrači svjetlost i toplinu zbog toga što gori. Ali. Sunce je

bilo vrelo stotinama milijuna godina, a ništa ne mogorjeti toliko dugo. Danas znanstvenici vjeruju davrelina Sunca rezultat jednog procesa, sličnog onošto se zbiva u atomskoj bombi. Sunce pretvamateriju u energiju.

To nije isto što i gorenje. Gorenjem se jedan obmaterije pretvara u drugi. Ali, kad se materpretvara u energiju, potrebno je vrlo malo materije bi se dobila golema količina energije. Jedan gramaterije moţe proizvesti dovoljno energije da rastostijenu tešku mili jun tona! Ako je znanost u pravSunce neprestance šija zbog toga što stalno pretvamateriju u energiju. A samo jedan postotak Sunčemase dao bi Suncu dovoljno energije da šija 1

milijardi godina!

SUA LI SUNCE UVUEK ISTO?

Za nas je Sunce nešto postojano i pouzdano. Biloda ga vidimo ili ne vidimo, znamo da je ono uvijek tu ida uvijek isto šija.

I to je sasvim dostatno za praktičan i svakodnevniţivot. Sunce je zvijezda, i ima svoju svjetlost kojuisijava. Odakle dobiva tu energiju? Danas se drţi dase kombinacijom vodikovih atoma u vrlo usijanojunutrašnjosti Sunca stvara helij. Kad se to događa,oslobađa se energija koja stalno izlazi na njegovupovršinu. Zbog toga će Sunce još mnogo milijardigodina zračiti energiju.

Ali, ukoliko malo pomnije proučavamo Sunce,nećemo dobiti posve istu sliku o njegovoj posto-

janosti. Prije svega. Sunce nije čvrsto tijelo kaoZemlja.

Sunčeva sfera okreće se oko jednog svog promjera,ali ne kao čvrsto tijelo: točke uzduţ

8/10/2019 100 zato


i« 241

Sunčeva polutnika obave jedan okretaj oko osi za 25dana; idući prema polovima, vrijeme koje je potrebnoza jedan okretaj se produţuje i iznosi 34 dana zatočke na njegovim polovima.

šine. Oni mogu izazvati malene ali izvjesne razlike usijanju.

Drugi Sunčev sloj, nazvan kromosfera, sačinjavajuuglavnom plinovi vodik i helij. Iz kro-

Sunćev vanjski omotač, koji se naziva „korona**,sastoji se od lagane plinovite tvari. Površinski diokorone je bijel i stvara zrake koje se proteţumilijunima kilometara od Sunčeve povr-

mosfere izlaze golemi oblaci, protuberance, vatrenisnopovi oko Sunca, koje mogu dostići visinu od oko 2milijuna kilometara.

KOLIKI JE SUNĈEV VUEK?

Kako moţemo uopće i zamisliti da Sunce nestane?Zar ono neće vječno trajati? Znanstvenici se baveorim pitanjem naprosto zbog toga što je i Sunce samozvijezda, a budući da se i ostale zvijezde mijenjaju,

znanost vjeruje da će se to dogoditi i sa Suncem. Jedno vrijeme se smatralo da je Sunce tijelo koje se

postupno hladilo. Naprosto je ..izgaralo**. Međutim,ukoliko bi ta teorija bila točna, onda bi i Sunce trajalosamo nekoliko tisuća godina.

Ako pak Sunce ne „izgara**, što se onda događa naSuncu! Danas postoje dokazi o tomu

da je energija što je Sunce oslobađa rezultat atomsketransformacije (preobraţaja). Ujedinjenjem vodikovihatoma u uţarenoj unutrašnjosti Sunca stvara se helij.U tom procesu odlobađa se energija, koja neprestance

izlazi iz unutrašnjosti Sunca na njegovu površinu. Koliko će to trajati? Pretpostavimo da će ovaj

dosadašnji proces trajati još 150 milijardi godina.Njegov rezultat bio bi sman jenje Sunčeve mase zamanje <xi 1 posto. Otuda nam se čini da će Suncenastaviti sijati i opskrbljivati Zemlju energijom jošmnogo milijardi godina.

ZAŠTO ZALAZAK SUNCA IZGLEDA CRVEN?

Divan, crven zalazak sunca, toplih i sjajnih boja.spada u najljepše prizore što ih moţemo zamisliti. I

ponekad, gledajući ga. kaţemo: „Vidi kako je Suncecrveno!“ Ali mi. naravno, znamo da Sunce nije postalo

crveno, niti se je u bilo čemu promijenilo. Sunce namsamo izgleda crveno u to doba dana. Zapravo, togistog trenutka, tisućama kilometara daleko nazapadu, ljudi promatraju to isto Sunce i njima uopćene izgleda crveno.

Boje zalaska Sunca su posljedica udaljenosti što jeSunčeva svjetlost mora prijeći kroz našu atmosferu.

Što je Sunce niţe, njegova svjetlost mora prolazitikroz veći dio Zemljine atmosfere. Ali. najprije se moramo podsjetiti da Sunčeva

svjetlost predstavlja mješavinu svjetlosti svih boja. Miobično ovu mješavinu svjetlosti vidimo kao bijelu. Ali.atmosfera sadrţi mnoge čestice zraka, prašine,vodene pare i nečistoće. Kad svjetlost prolazi krozatmosferu, spomenute će-

8/10/2019 100 zato


24 2

stiče rasipaju različite boje. Naša atmosfera višerasipa ljubičastu, plavu i zelenu svjetlost nego crvenui ţutu. Tako. kad je Sunce nisko na horizontu, mizbog toga rasipanja svjetlosti više svjetlost imaju

kratke valove i naša atmosfera ih rasipa deset putaviše nego crvene svjetlosne valove. To znači da crvenezrake idu pravo kroz Zemljinu atmosferu, dok se plavivalovi rasipaju

vidimo crvenu i ţutu boju, pa nam stoga i zalazakSunca izgleda crven.Rasipanjem svjetlosti objašnjava se i to što nam nebo

izgleda plavo. Ljubičasta i plava

o čestice zraka, vode i prašine. Kad pogledamo nebo, vidimo tu plavu, rasutu svjetlost kao planebo.

ŠTO SU SUNĈEVE PJEGE?

Kad je, 1609. godine, pronađen teleskop. GalileoGalilej je konstruirao nekoliko teleskopa, pomoćukojih je promatrao pjege na Suncu. Gledane krozteleskop, te pjege izgledaju kao velike tamne mrlje nasvijetloj površini.

Sunčeve pjege mogu se promatrati gotovo svakogvedrog dana. One se međusobno znatno razlikuju poveličini, tako da je jedna golema pjega imala oko150.000 kilometara duţine i oko100.0 kilometara širine. Veliku pjegu čini središnjidio ili jezgra, koji je okruţen svijetlim područjemtakozvanih polusjena. Pjege se rijetko javljajupojedinačno — uglavnom su raspoređene u jatima.

Drţi se da su Sunčeve pjege naelektrizirane, sudećipo nekim učincima što ih stvaraju. To su golemi vrtlozinaelektrizirane materije, koji izbijaju iz unutrašnjostiSunca, u parovima, po obliku nalik na latinićko slovo

Sunčeve pjege. ili njihova oslobođena električ

na energija, šalju zrake negativno naelektriziranelektrona u prostor. Neki od tih elektrona ulazeZemljinu atmosferu i izazivaju određene električefekte.

Jedan od tih učinaka je polama svjetloElektrična energija Sunčevih pjega također omeradio-veze. Isto tako. izgleda da ti elektroni povećavaju količinu ozona (mirisnog oblika kisika šnastaje prilikom električnog praţnjenja u zraku) gornjoj atmosferi. Ozon upija više Sunčeve topline, i taj način Sunčeve pjege mogu utjecati na promjevremena.

Većina Sunčevih pjega traje samo nekoliko danali ima i takvih pjega koje mogu trajati i dva mjesepa i vise. One se najprije povećava ju, a potompravilnim ciklusima smanjuju. Podaci o Sunčevpjegama postoje od prije stotinjak godina, znanstvenici i dalje proučavaju njihovu prirodunjihov utjecaj na Zemlju i čovjeka.

KAKO NASTAJU POMRĈINE SUNCA I MJESECA?

Kad se Mjesec na svom putu oko Zemlje nađe

točno između Zemlje i Sunca, on na površinu Zemljebaca sjenu i tako nastaje pomrčina Sunca.

Do pomrčine Sunca dolazi samo za vrijememlaćka, jer se tada Mjesec nalazi s one strane Zemljekoja je okrenuta Suncu. Zbog čega onda nemapomrčine Sunca kad je mlađak ili mladi

Mjesec? Zato što Mjesečeva putanja oko Zemlje ne leţi

na Zemljinoj putanji oko Sunca. Na svom putu okoZemlje, koji traje 29 dana. Mjesec ponekad prolaziispod, a ponekad iznad Zemlji- ne putanje oko Sunca.

Pomrčina Sunca moţe biti potpuna, prstenasta ilidjelimična. Kad Mjesec potpuno zakloni Sunce,pomrčina je potpuna. Ali. mjesec nije

8/10/2019 100 zato


243

uvijek na istoj udaljenosti od Zemlje. Ĉesto se nalazipreviše daleko da bi potpuno sakrio Sunce. Kad tadadođe do pomrčine Sunca. Mjesec se vidi kao tamnaploča koja pokriva cijelo Sunce, osim jednog uskogprstena oko rubova. Taj uski krug svjetlosti se nazivaprstenom. To je prstenasta pomrčina. Pomrčina jedjelimična kad se samo dio Mjesečeva kruga nađeizmeđu Sunca i Zemlje.

Zemlje, na stranu suprotnu od Sunca, on postupnouđe u stoţastu sjenu što je baca Zemlja, i nestane izvidika. Tada dolazi do potpune pomrčine Mjeseca.Djelimična pomrčina se zbiva kad Mjesec samodjelimice uđe u Zemljinu sjenu.

Nekih godina nema pomrčina Mjeseca, a nekihgodina dogode se dvije, pa čak i tri pomrčine. Svakegodine mora biti najmanje dvije pomrčine Sunca, amoţe ih biti i pet. Na svakom

Pomrčina Sunca se događa samo kad je Mjesecpun. jer se tada nalazi s one strane Zemlje koja nijeokrenuta Suncu. Kad Mjesec zađe iza

mjestu Zemljine površine potpuna se pomrčinaSunca moţe vidjeti samo jednom svakih 360 godina.

ZAŠTO MJESEC SUA?

Ovo je nebesko tijelo za čovjeka dugo predstavljalozagonetku, oko koje su se ispredale čudne ifantastične priče ili su o Mjesecu pjesnici stvarali

poeziju. Novija znanstvena istraţivanja, a naročitoamerički program Apollo, i stupanje čovjeka naMjesečevo tlo, doveli su do niza epohalnih otkriča iskinuli su veo tajni s ovog Zemljina susjeda.

Ĉovjek, šetajući uvečer, obično diţe pogled premaMjesecu i nehotice se pita zašto ovo tijelo šija ako nijezvijezda? Odgovor je posve jednostavan. To malonebesko tijelo, koje se okreče

oko Zemlje, obasjava Sunce. Ta svjetlost se k namaodbija s Mjesečeve površine i mi vidimo jednu stranuMjeseca. Onu drugu stranu vidjeli smo samo na

fotografijama snimljenim za vrijeme programa Apolloposljednjih godina.Sunčeva svjetlost, koja obasjava njegovu površinu,

stvara neobične posljedice. Ĉetrnaest dana zrakepadaju izravno i zagrijavaju Mjesečevu površinu dovelike temperature, da bi potom to nebčsko tijelo biloizloţeno hladnoći duge i tamne noči.

8/10/2019 100 zato


24 4

ZAŠTO MOŢEMO VIDJETI SAMO JEDNU STRANU MJESECA?

Mjesec jedanput obiđe oko Zemlje za oko 29 i podana On se, međutim, okreće i oko svoje osi. Da bi se

jedanput okrenuo oko svoje osi, treba mu isto tolikovremena kao i za jedan obilazak oko Zemlje. Zbogtoga moţemo vidjeti samo jednu stranu Mjeseca!

Ţelite li stvoriti predodţbu o tomu. pokušajtenapraviti ovaj pokus: ispruţite lijevu ruku i stegnite

šaku. Zamislite da je to Zemlja. Potom uzmitenaranču i olovkom obiljeţite liniju što dijeli narančuna dvije polovice. Zamislite da je to Mjesec-. Sada

okrenite jednu stranu ..Mjeseca" prema Zemlji4

Drţeći stalno istu stranu okrenutu prema ..Zemlji*napravite oko nje čitav krug. Vidjet ćete ne samo da j„Mjesec** obišao „Zemlju*4, nego i da se potpunokrenuo oko svoje osi, a samo je jedna njegova stranbila okrenuta ..Zemlji**!

Većina znanstvenika vjeruje da će čovjek, ka

bude potpuno ispitao Mjesec i saznao sve o drugostrani Mjeseca, vidjeti da se ona ne razlikuje mnogod one koju je oduvijek mogao vidjeti.

POSTOJI LI MJESEĈEVA TEŢA?

Svako nebesko tijelo u svemiru ima teţu iligravitaciju, jer je gravitacija sila privlačenja kojapostoji među svim nebeskim tijelima u svemiru.

Gravitacijska sila ovisi o masi nebeskih tijela i onjihovoj međusobnoj udaljenosti. Na primjer, postojisila privlačenja tebe i Zemlje. Ali Zemlja je toliko

golema u usporedbi s tobom da te privlači. Snagasvakog privlačenja je tvoja teţina kojom pritiskuješZemljinu površinu. Ali. na dva puta većoj udaljenostiod Zemljina središta nego sada (ili 7.000 kilometara uzraku) imao bi samo jednu četvrtinu teţine od one što

je imaš ovdje na Zemlji. Mjesec je golemo tijelo, ali, u usporedbi sa

Zemljom, relativno je malen. Mjesec ima 1/8Zemljine teţine. Zato je njegova sila gravitacije privlačenja mnogo manja nego Zemljina. šest pumanja od Zemljine sile teţe.

Zbog toga, kad se čovjek nalazi na Mjesecunjegova teţina iznosi samo šestinu teţine što je im

na Zemlji. Ako bi s Mjesečeve površine skakao u vimogao bi skočiti znatno više nego na ZemljUostalom, zacijelo se sjećaš da su već prvi astronauna Mjesecu izvodili nešto slično kako bi televizijskigledateljima na Zemlji pokazali kolika je Mjesečevteţa.

ZAŠTO ZVJEZDOZNANCI MISLE DA NA MARSU IMA ŢIVOTA?

Znanstvenici obavijaju različita ispitivanja da biutvrdili postoji li negdje u svemiru ţivot. Naravno,lakše je tragati za znacima ţivota u Sunčevu sustavu

nego izvan njega. Planet Mars spada u ona nebeskatijela za koja neki znanstvenici vjeruju da na njimapostoji neki oblik ţivota.

Zašto baš Mars? Najprije, Mars se smatra nekomvrstom dvojnika našeg Planeta. Po udaljenosti odSunca, Mars je četvrti planet, dok je Zemlja treća.Marsov promjer je upola manji od Zemljina. a okoSunca mu je potrebno 686 dana. Znači. Sunce obiđeza nešto manje od dvije godine. Ali Mars ima dangotovo iste duţine kao i dan na Zemlji.

Promatrajući Mars, zvjezdoznanci su opaziliodređene pojave što ukazuju na mogućnost da tamopostoji neki oblik ţivota. Prije svega, Mars imagodišnja doba kao i Zemlja. Zapravo, kako se tamomijenjaju godišnja doba, mijenja se i njegova

površina. Tamna područja postaju veća u proljeće iljeto, a boja se od plavozelene pretvara u ţutu. Je li tovegetacija?

Zvjezdoznanci vjeruju da u atmosferi Marsa postojibarem malena količina vodene pare. koja pomaţeodrţavanju ţivota. Godine 1887. talijanskizvjezdoznanac Giovanni Schiaparelli je na površiniMarsa zapazio nešto što je ličilo na kanale. ..Jesu li tekanale izgradili ţitelji Marsa da bi iz polarnog

područja sproveli vodu u pustinje**, pitali su sznanstvenici.

Međutim, godme 1965. kapsula Marinera I

završila je svoje povijesno putovanje od pet stotinadvadeset milijuna kilometara radi fotografiranMarsa. Te fotografije, koje su radio- valovima poslaiz kapsule na Zemlju, pokazuju da ţivot, ako i postona Marsu, mora biti vrlo primitivan — to smahovine, lišajevi ili gljive. Ţivot tamo mora opstatipustinjskim uvjetima ili u atmosferi koja ima malo uopće nema kisika, i samo tragove vodene pare. Amnogi znanstvenici i dalje vjeruju da će čovjek, kakonačno stigne na Mars. tamo pronaći neki oblţivota.

8/10/2019 100 zato


245

ŠTO SU SATURNOVI PRSTENOVT?

Galilej. prvi čovjek koji je teleskopom ispitivaonebo, 1610. godine zapazio je nešto čudno okoSatuma. Nešto što je izgledalo da izlazi iz njegovepovršine!

Godine 1655. znanstvenik po imenu KristijanHajgens proučavao je Satum boljim teleskopom i

vidio nešto tako čudno da o tomu nije smio nikomeništa reći! Svoja opaţanja je šifrirao i kad su kasnijebila pročitana, u njima je stajalo ovo: „On (Satum)okruţen je tankim plosnatim prstenom, koji se nigdjene dodiruje, a koji je nagnut prema ekliptici".

Šatumovi prstenovi, koji su toliko zaprepastiličovjeka koji ih je otkrio, i dalje ostaju velika tajnaSunčeva sustava. Zapravo, koliko je do sada poznato,takvi prstenovi ne postoje više nigdje u svemiru!

Naravno, osim prstenova. poznate su još nekeodlike Satuma. Njemu je potrebno 29,5 godina daobiđe oko Sunca. Drugi je planet po veličini.

odmah iza Jupitera, i ima deset satelita koji se krećuoko njega. Okruţen je atmosferom kroz koju nemoţemo prodrijeti, ali znamo da ona ne predstavljačvrstu tvar. Moguće je da u jezgri planeta postojičvrsta kovinasta masa.

Satum ima tri spomenuta tajanstvena prstena! Sva

tri se nalaze u istoj ravni (kao tri kruga na ravnomtanjuru), i leţe u ravni Satumov;* polutnika. ŠirinaSatumovih prstenova je oko250.0 kilometara.

Srednji prsten je najsjajniji. On je odvojen odvanjskog prstena tamnim prostorom, a unutarnji jevrlo maglovit. Koliko je poznato, prstenovi nisusačinjeni od zbijene čvrste ili tekuće tvari. Oni sesastoje od malenih, odvojenih dijelova materije, ali,promatrani sa Zemlje, izgledaju spojeni. Zbognjihovih nagiba, najprije im se vidi sjeverna, a zatim

juţna strana. Ali, što su i kako su nastali, i daljeostaje tajna!

-

I*

8/10/2019 100 zato


Svijet

malom

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


249

ATOM?

STO JE MATERIJA?

Sve što zauzima prostor u svemiru naziva sematerija. Moţe biti u čvrstom, tekućem i plinovitomstanju. Dalje, materija moţe biti organska ineorganska. Ljudi, drveće, ţivotinje i cvijeće suprimjeri za organsku materiju. Drvena građa,pamučna i vunena tkanina, različite vrste brašna,također su organske materije, jer su to proizvodi

biljaka. Stvari koje nisu ţive ili koje nikad nisu bileţive. kao, na primjer, ţeljezo, staklo i voda.predstavljaju neorganske materije.

Neovisno o tomu u kojem se obliku nalazi, materija je sastavljena od atoma. Svaki atom čine jezgra ielektroni koji se kreću. Elektroni su čestice najmanjemase i nositelji su negativnog elektriciteta.

Premda je atom toliko malen da se čak ne moţe nizamisliti, postoji veliki prostor između čestica što gasačinjavaju. Otuda je materija u suštini uglavnomprostor! Zid od cigle ili ţivo biće u suštini su zapravouglavnom prostor. Kad bi postojao neki način da seodstrani sav prostor iza nas i da ostane samo čvrstatvar. zacijelo

bismo poprimili veličinu jedne malene pilule! Ukoliko bi svi atomi bili potpuno isti, u cijelom

svijetu bi postojala samo jedna vrsta materije.Međutim, postoji više od stotinu vrsta atoma i svakiod njih čini jedan ..element**, koji je najjednostavnijioblik materije. Element je materija koja se sastojisamo iz jedne vrste atoma. Zlato, ţeljezo, jod i kisik su

neki od mnogobrojnih postojećih elemenata. Materija koja se sastoji od više vrsta atoma,

međusobno spojenih, zove se ..spoj“. Najmanji dio spoja je molekula. Ukoliko su atomi i

molekule u materiji čvršće spojeni, utoliko je materija„gušća**. Materija koja ima veliku gustoću istodobno

je i teška, kao na primjer zlato. Drvo ima manjugustoću, pa je. prema tomu. i lakše.

Materija moţe mijenjati svoja stanja (čvrsto,tekuće i plinovito), ali se nikad ne moţe uništiti.Međutim, materija se moţe pretvarati u energiju.

KOLIKI JE

Sve što danas znamo o atomu, već sutra moţe bitiizmijenjeno. Znanost neprestance saznaje o atomunove činjenice pomoću novih strojeva za razbijanjeatoma.*

Riječ ,,atom“ potječe iz grčkog jezika i znači„nedjeljiv*4. Atom je dobio takvo ime zbog toga što sustari Grci bili duboko uvjereni da je atom najmanjidijelić materije. Danas znamo da atom nije nedjeljiv i

da se sastoji od većeg broja čestica: elektrona,protona, neutrona, pozitrona. neutrina, mezona ihiperona. Elektroni su negativno naelektriziranečestice. Protoni, 1836 puta teţi od elektrona,pozitivno su naelektrizirani. Neutroni, koji su još teţi.uopće nisu naelektrizirani. Pozitroni imaju veličinuelektrona i pozitivno su naelektrizirani. Neutrini nisunaelektri

zirani. a njihova je masa vrlo malena. Mezoni mogubiti naelektrizirani pozitivno, negativno ili mogu bitineutralni. Hiperoni su teţi od protona.

Nama je još uvijek nepoznato kako su sve ovečestice ili električni naboji povezani u atome. Atomitvare elemente i razlikuju se jedan od drugoga.Razlikuju se po teţini, pa su elementi i klasificiraniprema svojoj atomskoj teţini. Tako je atomska teţina

vodika 1, a ţeljeza 55, što znači da je atom ţeljeza 55puta veći od atoma vodika.

Međutim, ove teţine su vrlo malene. Jedan atomvodika teţi samo milijun-milijun-milijun- -milijuntidio grama. Da bismo vam na drugi način pokazalikoliko su atomi maleni, vidjet ćemo koliko atoma imau jednom gramu vodika.

8/10/2019 100 zato


250

Dakle, taj broj iznosi 6 i 23 ništice. Kad biste ih počelibrojiti, pa svake sekunde brojili po jedan atom,trebalo bi vam deset tisuća milijuna

milijuna godina da izbrojite sve atome u jednomgramu vodika.

KOLIKA JE VELIĈINA MOLEKULA?

Ako je atom toliko sićušan da ga ne moţemovidjeti, kako onda moţe eksplodirati? I kako se mogustvarati one strahovite atomske bombe, najmoćnijeoruţje što ga čovjek poznaje?

Kad govorimo o atomskoj eksploziji, mi zapravogovorimo o energiji što potječe od materi je. Energija imaterija su dvije stvari koje sačinjavaju sve u svemirui koje sve pokreću.

Materiju čine atomi, a svaki atom u sebi sadrţienergiju. Energija drţi dijelove atoma na okupu. Taenergija je izvanredno velika, i, ako se moţeosloboditi, daje golemu snagu. Na primjer.

nima iz drugih atoma, a neutron je čestica konalazi u atomu. Ali, to se ne događa kabombardira bilo koji atom. U nekim slučajeoslobađa se samo mala količina energije. Ali, kaneutronima bombardira uran-235, oslobađa se vkoličina energije.

Međutim, to je energija samo jednog atoma. Mse mnogo atoma prisiliti da oslobode svoju eneistodobno? Moţe, a to se postiţe na taj način šstvara tzv. „lančana reakcija“. To se zbiva akuzme određena količina urana-235. pa se ta kolbombardira neutro-

energija što se oslobađa prilikom eksplozije otprilikepola kilograma urana (uran-235) veća je od energiješto se oslobađa izgaranjem 2.600.0 puta veće teţine ugljena.

Kako se atom prisiljava da oslobodi svoju energiju?Mora se prodrijeti do same atomske jezgre, koja jeizvor te energije. To se postiţe razbijanjem atoma, asam proces razbijanja atoma naziva se cijepanjematoma ili „fisijom4*.

Kako se to čini? Atom se bombardira neutro

nima; čim se jedan atom urana-235 rascijoslobodi neke svoje neutrone, ti neutroni po

jezgru drugog atoma. Time će se osloboditi više neutrona, koji će rascijepiti još više atoma, idijeliću sekunde oslobađa se golema količina eni tako se dobiva „eksplozija4*.

Ovo je vrlo uprošćen opis cjelokupnog procesipak stvara predodţbu o načinu dobivanja atoenergije.

KAKO ATOM EKSPLODIRA?

Molekula je najmanja količina supstance kojamoţe postojati, a da zadrţi odlike cjeline. Na primjer,kad bi se molekula šećera rastavila.

dobiveni elementi više ne bi imali odlike šećera —pored ostaloga šećerov ukus i boju.

Neke molekule su vrlo jednostavne, druge

NEUTRON

NEUTRON

8/10/2019 100 zato


251

imaju tisuće atoma raspoređenih na sloţen način. Unekim plinovima, kao što su helij i neon. molekula sesastoji samo iz jednog atoma. Druge molekule sadrţedva ili više atoma iste vrste. Molekula vode, naprimjer, ima dva atoma vodika i jedan atom kisika.Suprotno tomu. smatra se da molekula čiste prirodne

gume ima 75.000 atoma ugljika i oko120.0 atoma vodika lz toga se vidi da su molekulevrlo različitih veličina.

Jednostavne molekule, kao što je molekula

vode. manje su od milijardi tog dijela centimetraMolekula gume je tisućama puta veća. Neke molekulimaju loptast oblik, a druge su duguljaste ivlaknaste.

Zaista nam je teško zamisliti koliko su molekulmalene. Uzmimo, na primjer, samo jedan prostorncentimetar zraka. U tom prostoru se nalazi oko 50milijardi molekula (5 sa 20 ništica. I ovaj prostorncentimetar zraka nije gusto nabijen, jer sadrţi vrl

mnogo praznog prostora!

IMA LI MOLEKULA TEŢINU?

Znanstvenici određuju relativnu teţinu molekule. Teţina jedne molekule ovisi o teţini atoma iz kojih jesastavljena. A teţina atoma opet ovisi 0 broju protona i neutrona što se nalaze u jezgriatoma.

Molekula vode sastoji se od dva atoma vodika1 jednog atoma kisika. Vodik je jednostavan atom sasamo jednim protonom u jezgri. Njegova atomskateţina je 1. Kisik ima osam protona i

osam neutrona i njegova atomska teţina je 16. Tako je molekulska teţina vode 2X1+16, što čini 18.

Molekule se u čvrstim ili tekućim tijelima drţezajedno pomoću sile međusobnog privlačen ja. Toprivlačenje je električne prirode i prilično snaţno, tese njime moţe objasniti tvrdoća čvrstih tijela.

ŠTO SU TO UREĐAJI ZA RAZBIJANJE ATOMA?

Prije svega, što je to atom? Vjerovali ili ne. znanost još uvijek nema točan odgovor na to pitanje. Ono štoznamo o atomima, neprestance se mijenja. Zapravo,baš nam uređaji za razbija-

više od dvadeset različitih čestica! Ipak, moţemo rećida se atom sastoji od teške, srednje jezgre ilinukleusa (otuda izraz „nuklearna energija**) ielektrona što okruţuju jezgru atoma. Osnovne

nje atoma neprestance pruţaju nove obavijesti oatomu.

Ranije se drţalo da je atom najmanji mogući diomaterije. Sad znamo da se atom sastoji od još manjihdijelića. U jezgri atoma, naime, ima

čestice u jezgri poznate su kao protoni i neutroni.Kad se struktura atoma poremeti, događa se nešto

vrlo čudno. Tom prilikom atomi se mogu promijeniti uatome drugih elemenata i moţe

8/10/2019 100 zato


252

doći do oslobađanja energije. Kad je otkriveno da se tomoţe dogoditi, počela je era razbijanja atoma.Otkriveno je da, kad se protoni ubrzaju i usmjere takoda se sudare s određenim atomima

— baš kao zrna što se ispaljuju na neki predmet — dolazi do razbijanja atoma.

Ubrzo poslije tog otkrića počela je potraga za novimatomskim projektilima. Utvrđeno je da. kad sedeutronima, koji su jezgra atoma teškog vodika,

bombardiraju drugi atomi, nastaju promjene uelementima.

Iz atoma što se bombardira moţe se izbacitčestica, pa će on postati atom sasvim drugogelementa. Tom prilikom moţe doći i do oslobađanjavelikih količina energije.

Ubrzo su konstruirani uređaji i strojevi zarazbijanje atoma. Jedan od tih uređaja naziva seciklotron. U njemu se upotrebljava elektromag- nekoji omogućuje vrlo brzo kruţno kretanje protona ildeutrona. Danas se grade još veći i sloţeniji uređaji u

kojima se ubrzavaju čestice za bombardiranje atoma Ti uređaji zovu se beta- troni i sinhrotroni.

ŠTO JE RADIOAKTIVNOST?

Znamo da isprobavanja atomske bombe stvarajuradioaktivnost, koja zadaje velike problemesuvremenom čovječanstvu. Ali što je radioaktivnost izbog čega je ona štetna za čovjeka?

Počnimo od atoma. Svaki atom je sličan našem

Sunčevu sustavu. Umjesto Sunca, u atomu postoji jezgra, a umjesto planeta postoje elektroni koji seokreću oko jezgre. Jezgra se sastoji od jedne ili višepozitivno naelektriziranih čestica. Radioaktivnost se

javlja kad atom. iz nekih razloga, iz jezgre izgubi jednu ili više čestica. Atom moţe isijavati, odnosnoslati energiju i u obliku zračenja (gama-zrake).

Neki elementi su prirodno radioaktivni. To značida njihovi atomi stalno isijavaju čestice. Tu pojavunazivamo raspadom. Kad se čestice odvoje, atomdoţivljava promjenu. Na taj način radij, koji jeprirodno radioaktivan, isijava čestice i pretvara se u

druge elemente, sve dok ne postane olovo.Znanstvenici danas znaju kako na umjetan n

stvoriti radioaktivnost. Bombardirajući atome nelemenata, znanstvenici izazivaju raspad tih atkoji onda postaju radioaktivni. Bombardirani a

ispuštaju energiju. Zbog čega je radioaktivnost opasna za čovj

Eto. zamislite te čestice koje izlijeću iz atoma. Kačestice udare u druge atome, one ih mogu razmijenjati njihov kemijski sastav. A kad te staudare o ţive stanice ljudskog tijela, one i tu izazpromjene. Mogu izgorjeti i uništiti koţu. crvena kzrnca i izazvati promjene u ostalim stanicama.

I pored toga što na različite načine moţe poslčovjeku, radioaktivnost je opasna, a njezina morazorna.

ŠTO SU ELEMENTI?

Sva tijela na Zemlji sastoje se od jednog ili višeelemenata. Elementi su materije koje imaju samo

jednu vrstu atoma.Svaki element moţe imati neke zajedničke odlike s

drugim elementom, ali ne postoje dva potpuno jednaka elementa. Na primjer, i vodik i helij su plinovibez boje. mirisa i ukusa. Oba su lagana, ali je helijteţi. Vodik gori. a helij ne gori.

Svi elementi imaju određenu teţinu. Oni mogu bitiu čvrstom, tekućem ili plinovitom stanju. Neki serastvaraju u vodi. Drugi se moraju zagrijavati doodređene temperature da bi iz čvrstog prešli u tekućeili plinovito stanje. Te odlike se zovu ..fizičkeosobine*4 elemenata.

Pošto su znanstvenici proučili fizičke i kemijskeodlike elemenata, klasificirali su ih prema njihovimsličnostima. Ti elementi se nazivaju ..kemijskisrodnim elementima**.

Svi su srodni elementi raspoređeni u „periodičnutablicu elemenata*4. Oni su poredani po svom

atomskom broju. Atomski broj elemenata određujpo broju protona — pozitivno naelektriziranih če

— što ih sadrţi atom svakog elementa. Vodikov aima jedan proton i njegov atomski broj je jedan; toga se on nalazi na prvom mjestu periodljestvice.

Neki elementi su dobili imena po čuvenim ljudpo mjestima ili zemljama: ajnštajnij, eurgermanij. kalifomij i skandij. Među poznelementima nalaze se ugljik, bakar, zlato, ţeljolovo, ţiva, nikl, platina, kalij, radij, srebro.

8/10/2019 100 zato


253

ŠTO JE KISIK?

Kisik je plin bez okusa i mirisa, najraspro-stranjeniji element u prirodi. Ćini gotovo polovicuZemljine kore. kao sastavni dio vode. i više od petinezraka.

Kad dišemo, kisik unosimo u naša pluća, a odatlega crvena krvna zrnca neprestance raznose u svestanice tijela. U stanicama kisik izgara hranu,stvarajući toplinu potrebnu za opstanak ljudskogtijela.

Kisik se lako spaja s većinom ostalih elemenata. Taj proces nazivamo „oksidacija". Oksidacija moţebiti tiha ili buma. U gotovo svakom procesu oksidacijestvara se toplina; kad je oksidacija buma. toplina sestvara tako brzo da

nema vremena da odlazi. Temperatura se tadasnaţno povećava i javlja se plamen.

Tihe oksidacije, što ih obavlja kisik iz zraka,zbivaju se posvuda. Rđanje ţeljeza, sušenje boje,pretvaranje alkohola u ocat — sve su to primjerioksidacije.

Zrak što ga udišemo uglavnom je mješavinadušika i kisika, tako da iz zraka moţemo dobiti čistkisik. To se radi hlađenjem zraka na vrlo niskojtemperaturi, sve dok se zrak ne pretvori u tekućinu.Ćim se tekući zrak malo ugrije, on proključa. Prvodušik, i tako kisik ostane. Mnogim bolesnicima je.davanjem kisika, olakšano disanje.

UGLJIK?

Ugljik je također vrlo rasprostranjen element,vaţan za sve oblike ţivota. Pored dušika, to je jedanod osnovnih sastojaka protoplazme, što znači daulazi u građu svih oblika ţivih bića; zato se nalazi nasvim mjestima na Zemlji gdje postoji ili je postojaoţivot.

stvara u procesima izgaranja, disanja, vrenja iraspadanja organskih tvari.

Ugljik se u prirodi javlja u nekoliko nama poznatihoblika, kao: čađa. drveni ugljen, grafit, dijamant.Ugljen je jedan od najpoznatijih oblika ugljika. Sadrţičetiri petine ugljika, a jednu

Atomi ugljika imaju sposobnost čvrstog vezivanja.ali i s atomima drugih elemenata i tom prilikom sestvara veliki broj ugljikovih spojeva. Najpoznatiji spoj

je ugljični dioksid, koji se

petinu vodika i ostalih elemenata. U procesuizgaranja ugljena proizvodi se toplotna energija kojučovjek mnogostruko iskorištava.

DUŠIK?

Sva ţiva bića (ljudi, ţivotinje i biljke), stalno traţedušik u onom obliku u kojem ga njihova

tijela mogu koristiti, jer je vaţan sastojak njihovihorganizama.

8/10/2019 100 zato


254*

Dušik je sastavni dio proteinske supstance koja jepotrebna za razvoj ljudskog tijela. Bez nje nitko ne bimogao rasti niti obnavljati oštećena ili istrošenatkiva.

Dušik čini 78 posto zraka što ga udišemo. dokkisik čini samo 21 posto. Dušik je plin bez boje,mirisa i okusa, slabo rastopljiv u vodi Kad sepodvrgne velikom pritisku ili hladnoći, prelazi utekuće stanje.

Opskrba dušikom ne bi trebala biti problem za ţiveorganizme, jer se nalazi posvuda oko njih u zraku.

Međutim, u prirodi samo nekoliko biljaka, koje supoznate kao ..mahunarke", mogu koristiti čisti dušikiz zraka. Ljudsko tijelo to ne moţe. Mi u organizamunosimo dušik putem proteina, kad se hranimonekim biljkama ili mesom ţivotinja biljojeda.

Dušik što ga udišemo ne koristimo u plućima. Jednostavno ga izdišemo. Dušik sluţi za razrje- đenjekisika u zraku; koristan je samo kad je vezan sdrugim elementima u spojevima. On je kemijski

neaktivan i ne spaja se lako s ostalim elementima.

HELU?

Plin helij je otkriven kao u pravoj detektivskojpriči. Godine 1868. britanski znanstvenik sir NormanLockyer je proučavao Sunce pomoću instrumentazvanog spektroskop. Taj instrument pomaţeznanstvenicima da utvrde elemente, jer svaki elementstvara linije određenih boja u spektru.

Lockyer je u spektru primijetio jednu tajanstvenuliniju koja je mogla potjeeati samo od nekog novog

elementa, još nepoznatog na Zemlji. Taj nepoznatielement je dobio ime helij, po grčkoj riječi helios, štoznači „Sunce".

Potom su znanstvenici počeli traţiti helij na Zemlji.Poslije mnogih pokusa, otkrili su da u našoj atmosferi

ima helija. Ali količina helija je tako malena da n250.000 prostornih metara ima samo jedan prostormetar helija. Drugim pokusima utvrđeno je da radispušta helij, jer su alfa-zrake zapravo atomi helikoji se kreću velikom brzinom.

Helij je vrlo koristan element. On je vrlo laganbudući da nije zapaljiv, naročito je pogodan zpunjenje zračnih balona — ..diriţabla". balona, itd.

Znate li da se helij upotrebljava i u medicini? Opomaţe astmatičarima da lakše dišu. I roniocima daje da udišu mješavinu helija i kisika posliobavljena posla, da bi se spriječila ..ke- sonskbolest".

ZEMNI PLIN?

Još u staroj Grčkoj, u Delfima. neki je pastir otkrioda nešto izbija iz zemlje, zbog čega se ovce neobičnoponašaju, a ljudi ostaju ošamuće- ni i govore čudnestvari. Grci su drţali da se radi o duhu nekog boga. itamo su mu sagradili hram. Taj „duh" je bio prirodniili zemni plin.

Danas postoje tri glavne vrste plina: zemni plin,ugljeni plin i vodeni plin. Polja zemnog plina postoje umnogim dijelovima svijeta. U tim područjima plin senagomilao ispod zemlje zbog promjena u oblikovanjuZemljine kore. Pod pritiskom plinovoda, zemni plinstiţe do gradova, prelazeći stotine kilometara. Ugradovima ga uglavnom troše čeličane i ţeljezare, kaoi ostala poduzeća, za osvjetljenje i pogon.

Ugljeni plin se proizvodi od ugljene prašine štoizgara u velikim, zatvorenim pećima bez nazočnostizraka. Kad temperatura u tim pećima dostigneodređenu točku, ugljen postaje mekan kao tijesto iispušta plinove koji se provode kroz cijevi.

Ovaj se ugljen skuplja u jednu veliku posudu, gdjese donekle pročišćava. Zatim kroz cijevi hlađenevodom prelazi u napravu u kojoj se događa glavnopročišćavanje plina. Konačno se čisti plin šalje u

jednu napravu za mjerenje. Iz te naprave ugljeni plinodlazi u velike rezervoare, koji su plinovodompovezani s kućama i tvornicama što gaupotrebljavaju.

Gust. crni katran, koji se uklanja iz plina sadrţi

mnoge dragocjene nuzproizvode. od kojih sproizvode mirisi, boje. lijekovi i ulja. Ono što ostaje plinskim pećima zove se ,.koks".

Danas se, naravno, plin više ne upotrebljava zosvjetljenje. Više od 8() posto plina upotrebljava se zdobivanje topline, potrebne za kuhanje i grijanje kuci tvornica. Plin je čisto gorivo, zbog čega se vrlpoţeljan. Plinom se lako rukuje, ne mora sskladištiti, a njegovo izgaranje ne ostavlja pepeo kovalja čistiti.

Danas se na vatri koja gori zahvaljujući izgaranjplina prţi kava. prave kolači i peče kruh. Cak imahladnjaka na plin. U suvremenim praonicama para sčesto dobiva pomoću plina. Upotreba plina kao gorivpomaţe da gradovi ostanu relativno čisti i bez dima.

8/10/2019 100 zato


255

AMONIJAK?

Amonijak je bezbojan plin vrlo jaka mirisa.Udisanje velike količine amonijaka moţe dovesti dosmrti. Amonijak je dobio ime po otkriću određenogspoja, amonij-klorida, u blizini hrama boga Amona uEgiptu. Ĉisti plin amonijaka prvi je dobio JosephPristly, engleski kemičar, 1774. godine.

U zraku ima tragova amonijaka koji dolaze odtruljenja ţivotinjske i biljne tvari. Amonijak se ponekad, u sasvim malenim količinama, nalazi ukišnici. Ali, veći dio amonijaka koji se prodaje utrgovinama proizveden je na umjetni način.

Amonijak se sastoji od dušika i vodika i dobiva sespajanjem ta dva plina. Dušik se

koja je vrlo nalik na vodu. ali ključa na temperaturiod 33 stupnja ispod ništice. Kad nestane pritiska,tekućina se iznova pretvori u paru. Pretvarajući se uparu, troši mnogo topline. Zato amonijak sluţi zaproizvodnju leda u hladnjaku.

Amonijak što ga obično imamo u kući, „domaći

amonijak*4, predstavlja razblaţen rastvor amonijakau vodi. Upotrebljava se za omekšavanje vode zapranje i čišćenje.

Kad amonijak dođe u dodir s kiselinama, stvarasoli amonija. Mnoge ainonijeve soli vrlo su korisne.Amonij-klorid se upotrebljava za lemljenje, ali i umedicini. Amonij-sulfat je

dobiva iz zraka, a vodik iz vode. To se dva plina suše.izlaţu pritisku i griju do temperature od 537

stupnjeva. Potom se prevode preko mješavine raznihsoli. poslije čega se spajaju i stvaraju amonijak. Amonijak teţi tri petine teţine zraka. Pod pritiskom i

ohlađen, postaje bezbojna tekućina,

dragocjeno gnojivo. Amonij-nitrat također sluţi kaognojivo, ali i u eksplozivima. Mirišljave soli sadrţe

amonij-karbonat.Sve ove soli dobivaju se kao spoj amonijaka s

odgovarajućim kiselinama, a neke soli amonija senalaze u prirodi.

KLOR?

Ĉisti klor je plin. On spada u najotrovnije plinove,ali i u najkorisnije! U prirodi se klor nalazi u

spojevima kao što su kihinjska sol (natrijev klorid). Ĉisti klor je prvi dobio švedski kemičar Karl Sele

1774. godine. Danas se jeftino dobiva provođenjemelektrične struje kroz rastvor kuhinjske soli.

Prvi otrovni plin upotrijebljen je u Prvom svjetskomratu, a bio je gotovo čisti klor. Upotri jebili su ga

Nijemci 22. travnja 1915. godine.Usprkos tomu što klor moţe biti vrlo otrovan i

opasan, on spada u najkorisnija čovjekova oruđa uborbi za očuvanje zdravlja. Klor uništava klice, i u tusvrhu se upotrebljava u obliku različitihdezinfektanata i sredstava za uništava

8/10/2019 100 zato


256

nje klica. U većini sustava za pročišćavanje vode pogradovima klor se upotrebljava za ubijanje bakterijakoje preţive taj proces. Na milijuna dijelova vodeupotrebljava se samo pet dijelova tekućeg klora.

Ta količina nije štetna za ljudski organizam, alivoda ponekad moţe poprimiti okus ili miris klora.

Klor postaje tekući ako se hladi ili izloţi pritisku. Utekućem obliku prenosi se u ţeljeznim cilindrima, iličak u posebno izgrađenim vagonima.

Klor se upotrebljava za bijeljenje ili za pripre

mu praha za bijeljenje. U mirnodopskim uvjetimaupotrebljava se za bijeljenje u procesu proizvodnjepapira. Koristi se i u proizvodnji boja. a jedan njegovspoj s kisikom i kalijem sluţi za proizvodnju prskalicaza vatromete i neke vrste ţigica.

Neeksplozivni plin za kemijsko čišćenje, poznatkao karbontetraklorid. predstavlja još jedan spojklora. Upotrebljava se i kod nekih tipova aparata zagašenje poţara. A sam klor zauzima značajno mjesto

u suvremenim antiseptičnim sredstvima.

FOSFOR?

Ćisti fosfor je čvrsta tvar slična vosku, blije- doţuteboje ili ţute boje. Taj se fosfor zove bijeli. Ako gazagrijemo do 250°C, dobit ćemo crveni fosfor.

Kad se izloţi djelovanju hladnog zraka, fosfor sepolako spaja s kisikom što ga uzima iz zraka. Svijetliu tami, ispušta otrovnu paru. koja miriše na bijeliluk, a i lako se zapali.

U prirodi se fosfor nikad ne nalazi u slobodnomstanju, nego u spojevima s drugim elementima.

naročito s kalcijem. Fosfor nalazimo u stijenama imineralima kao fosfate (tj. kao spojeve fosfora ikalcija), a i u ţivotinjskim kostima.

toga su ljudi umjesto fosfora u tu svrhu poupotrebljavati spojeve fosfora koji nisu otrovni.

Negdje prije sredine prošlog stoljeća, znanstvesu ustanovili da je fosfor jedan od dvadeset elemenkoji su neophodni za rast biljaka i ţivotinja. Kassu ustvrdili da ţito. kad sazrijeva, oduzneophodni fosfor iz zemlje. pa su ga stoga monadoknađivati zemlji da bi nova ljetina doponijela. Tako se fosfor počeo proizvoditi i za bi

hranu.Danas se gotovo sav fosfor dobiva iz fosfastijena. Dijelovi takve stijene se zagrijevaju na vistemperaturi u električnim pećima i tom se prilikoslobađa fosforni plin. Destilacijom

U doba kad je otkriven, fosfor se mogao proizvoditisamo u malim količinama i s velikim poteškoćama i toiz ţivotinjskih i biljnih otpadaka. To je bilo 1669.godine. Otprilike stotinu godina kasnije, čovjek jepočeo izdvajati fosfor iz ţivotinjskih kostiju. Jedna odprvih primjena bila je proizvodnja glava na ţigicama,ali se u toj primjeni pokazalo da je fosfor otrovan.Zbog

plin prelazi u tekuće stanje i naposljetku u čvfosfor, koji se pohranjuje pod vodom kako se nezapalio.

Ćisti fosfor se koristi vrlo malo ili nikako. Spojfosfora i ostalih sastojaka imaju široku upotrebutrgovini, prvenstveno kao ..fertiliza- tori“, tj. umjegnojivo. Upotrebljavaju se i u proizvodnji ţigica medicini.

RADU?

Radij je radioaktivan element. A što znači„radioaktivan*1?

Elementi se sastoje od atoma. Većina elemenata jestabilna, što znači da se iz godine u

godinu ne mijenjaju. Ali nekoliko najteţih atoma seraspada i pretvara u druge vrste. To raspadanje ilirazlaganje zove se „radioaktivnost**. Svakiradioaktivni element se razlaţe ili ra

8/10/2019 100 zato


17 257

spada određenom brzinom, ispaštajući pri tomuzrake određene brzine. Ta se brzina ne moţe niubrzati niti usporiti. Neki se radioaktivni elementimijenjaju brzo, neki sporo, ali ćovjek to ne moţenadzirati.

Kod radija se raspadanje nastavlja sve dok se onkonačno ne pretvori u olovo. Na primjer. pola gramaradija će se poslije 1.590 godina pretvoriti u atommanje atomske teţine. Poslije još 1.590 godina

promijenit će se još polovica preostalog radija; i takodalje, sve dok se sav ne pretvori u olovo.Radij su otkrili Maria Curie i njezin suprug Pierre.

Oni su pročišćavali tonu uranovog oksi

da, rude koja sadrţi uran. Znali su da uran ispuštanevidljive zrake, ali su mislili da tu postoji još nekatvar, mnogo jača. Najprije su pronašli polonij, jedandrugi radioaktivni element, i konačno su uspjeliizdvojiti trunčicu radija.

Radij ispušta tri vrste zraka: alfa, beta igama-zrake. Alfa-zrake su čestice plina helija koje sebrzo kreću. Beta-zrake su elektroni koji se brzo kreću.A gama-zrake su kao rendgenske zrake, samo mnogo

prodornije. Kad god izbaci takvu jednu zraku, atom izkojeg potječe ta zraka pretvori se iz jednog elementa udrugi. Ova promjena se naziva atomskatransmutacija.

ŠTO JE VODA?

Kad se znanstvenici pitaju ima li ţivota na nekomdrugom planetu, često se postavlja pitanje: „Ima litamo vode"? Ţivot kakav mi pozna jemo bio binemoguć bez vode.

Voda je spoj bez boje, okusa i mirisa. U zemlji jeima posvuda, a u različitim količinama postoji i uzraku.

Ţiva bića mogu svariti i upiti hranu samo ako

će, čvrsto, zvano „led", i plinovito, zvano „vodenapara". U kojem će od ova tri oblika voda postojati,obično ovisi o tempera turi. Na ništici voda iz tekućegpretvara u čvrsto stanje, smrzava se. Na 100

stupnjeva Celsiusovih iz tekućeg prelazi u plinovitostanje. Taj prijelaz tekuće, vidljive vode u nevidljivuvodenu paru, zove se „isparavanje".

je rastvorena u vodi. Ţivo tkivo se uglavnom sastoji odvode. Od čega se sastoji voda? Ona je •spoj dva plina:vodika, jednog vrlo laganog plina, i kisika, teţeg,aktivnog plina.

Kad vodik gori u kisiku, stvara se voda. Ali. vodane liči ni na jedan od elemenata od kojih se sastoji.Ona ima posebne osobine.

Voda, kao i većina ostalih materija, moţe imati tristanja ili oblika: tekuće, koje je najčeš-

Kad se komad leda unese u toplu sobu, on sepočne topiti. Ako je soba jako topla, nestat će i baricegdje se led otopio. Tekućina se pretvorila u vodenuparu. Kad se voda ohladi, ona se prije smrzavanja širi.

U prirodi voda nikad nije potpuno čista. Ona sadrţirastvorene minerale, rastvorene plinove i ţiveorganizme.

ŠTO SU KOVINE?

Teško je dati definiciju kovina. Fizički, kovina topline i elektriciteta. Kovine imaju različite je supstanca kojaima specifičan sjaj, odbija stupnjeve čvrstoće, gustoće, kovnosti i rastcglji-svjetlost s uglačanih površina i dobar je vodič vosti. (Kovinost je odlika metala da se moţe

8/10/2019 100 zato


258

valjati i kovati. Rastegljive kovine mogu se izvlačiti uţice.) Kovina ima određenu točku taljenja, tzv. talište ispaja se s drugim kovinama praveći „legure**. Izuzevţive. na običnoj temperaturi sve kovine su u čvrstomstanju.Neke se kovane nalaze u čistom stanju, dok je većina

njih pomiješana s drugim elementima. Te

radij. Način dobivanja kovina iz njihovih ruda zove..metalurgija**.

Mnoge kovine, kad se nalaze u čistom stanimaju neke neposredne odlike. Zbog toga s<* većikovina u svakodnevnom ţivotu danas upotrebljavau obliku legura ili smjesa. Primjeri legura su srebpribor za jelo, zlatnici

kovine su u obliku sulfida, oksida, karbonata isilikata, obično pomiješane sa stijenama i zemljom.Neke od poznatih kovina, koje se nalaze u rudama, suolovo, cink, ţeljezo, bakar. krom. nikl i ţiva.

Neke kovine su toliko rijetke da je potrebnopreraditi tone rude da bi se dobila malena količinačiste kovine. Jedna od rijetkih kovana je

i aluminijsko posuđe. Ĉisto ţeljezo je premekanobi imalo veliku primjenu; zato se najčeupotrebljava kao čelik, koji je smjesa. Postoji nekokovina koji su u malim količinama potreţivotinjama. Među njima se nalaze ţeljezo, kkalcij, magnezij i natrij. Ljudskom tijelu su takopotrebne minimalne količine bakra, aluminijmangana.

ŠTO JE ALUMINIJ?

Aluminij je jedna od najrasprostranjenijih kovina;čini gotovo osam postotaka Zemljine kore. Međutim,aluminij se u prirodi nikad ne nalazi čist. već uvijek uspojevima s različitim tvarima, s kojima gradi mnogestijene i tlo.

Znanstvenici su stoga morali riješiti teţak

problem: kako dobiti aluminij iz njegovih spojeva. i to jeftino i u velikim količinama.

U veljači 1886. godine, mladi kemičar CharlesMartin Hali riješio je taj problem, pa je tako otpočelonovo metalno doba, era aluminija.

Hali je otopio mineral kriolit (spoj aluminija).

8/10/2019 100 zato


17* 259

pomiješao ga je s oksidom aluminija i potom kroz tumješavinu propustio električnu struju. Poslijekraćeg vremena počeli su se pojavljivati mali komadikovine aluminija.

Bio je to prvi ovakav proces dobivanja metala.Kriolit se nalazi samo na Grenlandu i prilično jenjedak minetal. Zbog toga se aluminij proizvodi izboksita, koji se moţe naći u mnogim zemljama, pa iu našoj zemlji.

Aluminij je srebmastobijela, sjajna kovina.Gotovo je tri puta lakši od ţeljeza. Moţe se izvlačili uţice finije od ljudske vlasi, kovati u ploče koje sumnogo puta tanje od listova ove knji-

topline i što se lako i jednostavno čisti i odrţava. Zbognjegove male teţine, od aluminija se pravemnogobrojni korisni proizvodi, počam od električnihkablova pa do automobilskih motora. Doprinesakaluminija suvremenoj industriji naročito se vidi potomu što se on upotrebljava za izradu trupova, krila ipropelera aviona. Danas se čak i motori lokomotivaizrađuju od legura aluminija.

Svake se godine otkriju novi načini upotrebe

aluminija. Samljeven u fini prašak, aluminij se miješas uljima da bi se napravila boja. Primjenjuje se zatimza omotavanje različitih proizvo-

ge. Premda je podloţan štetnom djelovanju nekihkiselina, pod normalnim uvjetima aluminij nepodlijeţe nagrizanju. Kad se pomiješa s nekim drugim

kovinama, dobivaju se kombinacije poznate podopćim nazivom legure, koje mogu biti jače. čvršće iizdrţljivije od samog aluminija.

Aluminij je idealan materijal za izradu kuhinjskogposuđa zbog toga što je odličan vodič

da. Od aluminija se prave tube za pastu za zube.kremu za brijanje i si. U najnovije doba aluminij jesebi prokrčio put u industriju namještaja i u

građevinarstvo. Bez aluminija se danas ne moţezamisliti ni industrija elektronskih i električnihaparata — on je znači postao nezamjenjiv u gotovosvim granama ljudske djelatnosti.

PLATINA?

Platina je kovina sivkastobijele boje. Tvrđa je odbakra, a rastezljiva gotovo kao zlato. Platina je vrloteška kovina. Jedna kocka platine, čija bi stranica

bila dugačka 30 centimetara, imala bi teţinu od 500kilograma! Platina je gotovo dva puta teţa od olova.

Platinu obično nalazimo u rudama, čestopomiješanu s rijetkim kovinama kao što su paladij,rodij, iridij i osmij, ko je se zovu „plati- naste kovine**.Platina je ponekad u rudama pomiješana i sa zlatom,bakrom, srebrom, ţelje

zom, kromom i niklom. Pojavljuje se u obliku zrnaca,ljuskica i grumenčića.

Velike naslage platine najprije su otkrivene u

Juţnoj Americi u 18. stoljeću. Platina je mnogogodina smatrana potpuno bezvrijednom i zbog toga jebila jeftina. Poslije toga, kad su ljudi počeli uviđatikoliko platina moţe biti korisna, a budući da je bilarijetka, njena je cijena neusporedivo porasla. Kockaplatine, o kojoj smo govorili, vrijedila bi 2,5 milijunadolara.

Platina je naročito korisna zbog toga što ne

8/10/2019 100 zato


260

oksidira i što je otporna prema kiselinama i toplini. Točka taljenja, ili talište platine, je 1.773°C. Platina senajčešće miješa (legira) s jednom od „platinastihkovina“ ili sa srebrom, zlatom, bakrom, niklom ilikalajem. Uglavnom sluţi za izradu nakita, ali se isto

tako upotrebljava i za izradu kontakata na mjestimagdje se otvara ili prekida električni tok, za utege ulaboratorijama, u instrumentima za točno mjerenjetemperature, te za osigurače u osjetljivim električniminstrumentima.

ŢIVA?

Ova je kovina neobična zbog toga što je na sobnojtemperaturi tekuća.

Ţiva se smrzava na -38°C, a ključa na 375°C. Odvode je teţa 13,6 puta. Njena odlika je da ne močipredmete, već teţi tomu da se pretvori u maleneloptice i da se kotrlja.

U prirodi se obično nalazi kao sulfid ţive, crvenimineral cinabarit. Cinabarit se moţe pronaći umnogim stijenama vulkanskog podrijetla.Pretpostavlja se da su ga izbacile vulkanske erupcije.Starih nalazišta cinabarita ima i na A val i, nedaleko

od Beograda.Ţiva se lako pretvara u paru. Da bi se ţiva dobila izrude. potrebno je samo rudu dovoljno zagrijati. Ţivinapara se hvata i kondenzira, te se na taj način dobivaţiva. Jedan od najstarijih rudnika ţive u svijetu nalazise u našoj zemlji, u Idriji, u Sloveniji.

Ĉovjek vee dugo koristi razne oblike ţive. U doba

prije pisane povijesti cinabarit se upotrebljavao zproizvodnju crvene boje. Još 415. godine prije novere ţiva se dobivala iz rude i upotrebljavala ka„pozlata44 i u medicinske svrhe. Kad su alkemičapokušavali dobiti dragocjene kovine, za ţivu su drţada je gotovo magična. Ţivu su vrlo često upotrebljavaza svoje eksperimente i tajanstvene obrede.

U suvremeno doba ţiva se najviše koristi medicini. Mada su ţiva i njezini spojevi otrovni, ona supotrebljava za lijekove i dezinfektante. Pribliţn

jedna trećina cjelokupne godišnje proizvodnje ţiv

koristi se u medicinske svrhe.Mi, naravno, uglavnom svi poznajemo ţivu ptomu što se stavlja u toplomjere. A stavlja se zato štţiva vrlo brzo i ravnomjerno reagira na promjentemperature. Danas se ţiva upotrebljava i zproizvodnju boja, zubnih preparata i električniuređaja.

SREBRO?

Srebru ju* od najdavnijih vremena vadi iz rudnikaOno je predstavljalo izvor bogatstva evropskihkraljeva. Kad su španjolski rudnici počeli davati svemanje srebra, španjolski kralj je bio presretan što mu

je otkriće Amerike donijelo nove rudnike srebra uMeksiku i Peruu.

U doba zlatne groznice u Kalifomiji ljudi suproklinjali „crnu zemlju** što se lijepila za zlatni prah.I tek je igrom slučaja otkriveno da je to srebrna ruda!

Od svih kovina, srebro je najrasprostranjenije.Ponekad se moţe pronaći u čvrstim komadima. UNorveškoj je. na primjer, jednom pronađen komadčvrstog srebra teţak tri četvrtine tone! Ali. srebro seobično dobiva iz rude. iz koje se zatim izdvaja

U svakoj rudi srebro je obično pomiješano sasumporom kao sulfid srebra, ili predstavlja dio drugihsulfida, uglavnom bakra, cinka, olova ili arsena. Unas se dobiva u Trepči i Boru. Zapravo, srebro se javlja u tolikom broju spojeva dapostoje mnogobrojne metode odvajanja srebra oddrugih elemenata.

Danas se u svijetu proizvodi oko 8.500.000kilograma čistog srebra godišnje. Glavni proizvođači

srebra su Meksiko. Sjedinjene Američke Drţave Kanada.

Srebro je premekano da bi se upotrebljavalo čistom obliku, te se stoga miješa s drugim kovinamSrebrni novac, na primjer, sadrţi 90 posto srebra i 1posto bakra. Sterlinško srebro, od kojeg se pravi naki srebrno posuđe, sadrţi 92,5 posto srebra i 7,5 postbakra.

Ĉisto srebro ne potamni na zraku. Kad potamni, je znak da u zraku ima sumpora, koji se nalazi gradskom dimu, ili u blizini naftnih izvora. Poslijzlata, srebro je najlakša kovina za obradu. Od 2grama srebra mnţp CP icUovnl* ţica dugačka blizu 5kilometara! Srebro je gotovo najbolji vod

elektriciteta i topline.

8/10/2019 100 zato


261

KAKO SE DOBIVA SREBRO?•

Srebro je bilo poznato još u staro doba; pronađeno je u carskim grobovima u Uru, koji potječu izrazdoblja od prije 3.000 godina. Alkemičari su srebro,zbog sjaja, zvali ..Mjesečeva kovina14.

Srebro se ubraja među najrasprostranjenijekovine. Oko 2.000.000 tona srebra nalazi serastvoreno u morima, ali se vađenje tog srebra ne biisplatilo.

Srebro vadimo iz rude, u kojoj je srebro u spoju sa

sumporom kao srebrni sulfid, ili je sastavni dio nekihdrugih sulfida, kao što su sulfid bakra, olova i arsena.Da bi se dobilo u čistom obliku, srebro se moraizdvojiti iz tih sulfida.

Razne zemlje imaju svoj znak za vrstu najčistijegsrebra.

Budući da je takvo srebro skupo, mnogi su senaraštaji morali odricati srebrnih predmeta.Međutim, pronalaskom tzv. šefildskog načinaposrebrivanja, nastupilo je razdoblje jeftinijeproizvodnje predmeta od srebra. Srebrna i bakamaploča razvaljuju se u jednu ploču, tako da srebrnapotpuno pokrije bakrenu. Od toga su se pravili fini

srebrni predmeti u Shefieldu i Bir- minghamu uEngleskoj. No, i ti su predmeti još uvijek bili priličijoskupi, pa se prešlo na još jednostavniji načinposrebrivanja: tanak sloj srebra nanio bi se popovršini predmeta pomoću električne struje.

KADA JE OTKRIVENO ZLATO?

Gotovo je izvjesno da je zlato bilo prva kovina koju je čovjek upoznao, budući da se zlato u prirodi moţepronaći u slobodnom stanju, nepo- miješano s

ostalim kovinama ili stijenama. Svi jetla ţuta boja isjaj svakako su privukli paţnju primitivnih ljudi.Kada se je to točno zbilo, ne moţe se točno reći, jer seto u svakom slučaju dogodilo davno, mnogo prijenego što je započela pisana povijest.

Neki od najstarijih podataka o zlatu stari su

preko 5.500 godina. Postoje i podaci o tomu kako sustari Asirci, 2470. godine prije naše ere, osvojilizemlje svojih susjeda i odnijeli sa sobom opljačkano

zlato.Grčki i rimski vladari također su voljeli zlato. Dozlata su dolazili najviše pljačkom u osvojenimzemljama i korištenjem robova, koji su zlato kopali urudnicima.

U srednjem vijeku ljudi su toliko ţudjeli za zlatomda su pokušavali na razne načine ostale

8/10/2019 100 zato


262

kovine pretvoriti u zlato. Stoga su miješali različitekovine, ali. naravno, nikad nisu uspjeli dobiti zlato.

Nešto kasnije, Španjolci su slali brojne istraţivačeda po cijelom svijetu traţe zlato.

Otkrivanje zlata u bilo kojem dijelu svijeta uvijek je

izazivalo veliko uzbuđenje i pravu

najezdu avanturista. Na primjer, kad je zlatootkriveno u Kalifomiji 1848. godine, došlo je dočuvene „zlatne groznice** godinu dana poslije toga.Isto se dogodilo kad je zlato, 1851. godine, otkrivenou Australiji, u Britanskoj Kolumbiji 1856. godine, u

juţnoj Africi 1886. godine i na Aljasci 1896. godine.

ZAŠTO JE ZLATO

Ĉovjek je oduvijek smatrao da je zlato neštodragocjeno. To je vjerojatno bila prva kovina skojom se čovjek upoznao.

Primitivnog čovjeka je zlato privlačilo i zbog togašto se ono moţe naći u slobodnom stanju, tj.

DRAGOCJENO?

čak i u najdavnije doba volio imati i njime se kititi. Kad su ljudi shvatili da se, od svih kovina, zlato

najlakše obrađuje, vrijednost mu je još više porasla.Grumen zlata se lako moţe stanjiti, a

u malim komadima (zvanim „grumenje"), nepo-miješanim s ostalim kovinama, i stijenama Budući da

je zlato ţute boje i sjajno, čovjek ga je

dostatno je elastičan da se savija i ne lomi. To značida je čovjek odavno mogao oblikovati zlato onakokako je ţelio.

8/10/2019 100 zato


263

Količina zlata što se moţe dobiti iz zemlje je vrloograničena. Zbog toga su ljudi koji nisu mogli doći dozlata nudili drugu robu u zamjenu za zlato. Tako jezlato postalo sredstvo razmjene. Dok su ostale stvaripropadale, zlato je ostajalo isto, pa je tako postalosredstvo kojim se vrijednost čuvala za budućnost,kao i samo mjerilo vrijednosti.

Kasnije se od zlata počeo kovati novac kao

pogodan način izraţavanja teţine i finoće ove kovine,a time i njegove vrijednosti.

Zatim bankari zlato pohranjuju u čeličnimblagajnama (..sefovima*4), sigurnosti radi. a dajupismena jamstva da će na zahtjev dati određenukoličinu zlata. Iz te prakse se razvio običaj da se tiskanovac, koji isto tako predstavl ja jamstvo da će sevlasniku papirnata novca na zahtjev izdati određenakoličina zlata.

ŠTO JE LEGURA?

Tvari što se nalaze u prirodi ponekad se ne moguupotrijebiti u prirodnom stanju ili ih, da bi bilekorisne, valja nekako izmijeniti. To se posebice odnosina kovine. Zbog toga je čovjek naučio kako da pravilegure. Legura je kovinasta materija, koja se dobivaspojem dvaju ili više kovina.

Mesing ili ţuta mjed se. na primjer, pravi kad sebakar i cink otope i pomiješaju. Legura, međutim,moţe biti i kombinacija jedne kovine i jedne nekovine.kao što je čelik, koji se dobiva od ţeljeza i ugljika.

Prilikom izrade legure uvijek dolazi do određenogmiješanja atoma koji čine materijale od kojih selegura pravi. Miješanje moţe biti potpuno, kao kodmesinga, ili samo djelimično, kao kod čelika. Legurese mogu proizvesti i tako što se elementi samozajedno zagrijavaju, pri čemu se ne tale. U ovom sepostupku miješa prah više kovina, pa se mješavinapresipa u ţeljene oblike, a potom zagrijava.

Legure se neusporedivo više upotrebljavaju

nego čiste kovine. Legure se obično tale na niţojtemperaturi nego kovine od kojih su sastavljene.Primjer je kovina za lemljenje — legura koja se praviod olova i kalaja. ili od bakra, kalaja i cinka; on imanisku temperaturu taljenja. Legure su obično čvršće i

jače nego kovine od kojih su načinjene. Tako, naprimjer, mješavina ţeljeza i ugljika ili drugihelemenata daje razne vrste čelika Dodavanjem tojmješavini kroma, dobiva se nerđajući čelik.

Navest ćemo nekoliko poznatih legura. Zlatni

novac i zlatni nakit su legure zlata i bakra, jer je zlatopremekano u čistom obliku da bi moglo biti korisno.Srebro za kovanje novca je legura sačinjena od 92,5posto srebra i 7,5 posto bakra. Srebrni materijal zapunjenje zubi napravljen je od mješavine ţive s kalajem ili kadmijem i bakrom.

Stavljanjem većih ili manjih količina poznatihkovina koje se koriste, dobivaju se različite legure.

ZBOG ĈEGA ŢELJEZO RĐA?

Kad komadić ţeljeza ostavite nekoliko dana navlaţnu mjestu, na njega se nahvata rđa. baš kao daga je netko premazao crvenkastom bojom. Što je rđa.Zbog čega se ona javlja na ţeljezu i

čeliku? Rđa je oksid ţeljeza. Ona se stvara kad ţeljezoizgara, tj. spaja se s kisikom rastvorenim u vodi.

To znači da. kad u zraku nema vlage, niti je

8/10/2019 100 zato


264

prisutna voda. kisik nije rastvoren u vodi i rđa se nemoţe stvarati.

Kad kišna kap padne na svijetlu ţeljeznu površinu,kap će kratko vrijeme ostati prozirna. Ali. ubrzo seţeljezo i kisik u vodi počinju spajati, i u kapljici sestvara oksid ţeljeza ili hrđa. Kapljica ce dobiticrvenkastu boju i voda će sadrţavati hrđu. Kadkapljica ishlapi, hrđa će ostati i prevući ţeljeznupovršinu crvenkastim slojem.

Kad se jednom počne stvarati, hrđa se širi i nasuhom zraku, jer neravno zahrđalo mjesto pomaţevodi iz zraka da se kondenzira; ono privlači vlagu izadrţava je. Zbog toga je lakše spriječiti stvaranje rđenego zaustaviti njeno širenje kad se jednom počnestvarati.

Budući da ţeljezni i čelični predmeti često morajustajati na zraku, problem sprečavanja hrđe je vrloznačajan.

KAKO SE OD ŢELJEZA PRAVI ĈELIK?

Za ţeljezo se znade vrlo dugo. a upotrebljava se većmnogo tisuća godina. U prirodi se ne nalazi u čistomobliku, nego kao ruda ţeljeza, iz koje se. preradom,dobiva tzv. sirovo ţeljezo, koje dalje sluţi kao osnovau mnogobrojnim legurama.

Ĉelik se proizvodi od ţeljeza, a suvremeni proceskojim se to postiţe star je samo oko

gle su odjednom primiti po petnaest tona sirovaţeljeza. Međutim suština postupka preobrazbeţeljeza u čelik zapravo je ostala neprimijenjena.Prilikom taljenja izgarana je nečistoća iz ţeljeza, aţeljezu su dodavane i druge tvari, kao što su mangani ugljik, već prema tomu kakva se vrsta čelikanastojala dobiti.

Danas se u zemljama koje su najveći proizvo-

stotinu godina. Prije toga, čelik se dobivao na dvanačina: cementiranjem i kaljenjem ugljeno- vimprahom ili taljenjem u posebnim loncima. U ovomdrugom postupku, ţeljezne šipke su stavljane,zajedno s ugljenovom prašinom, u posebne lonce, ukojima nije bilo zraka. Ti su lonci potom polagani upeći izgrađene od opeka, koje su se zagrijavale do vrlovisokih temperatura. Pod utjecajem topline, izgorjelabi nečistoća iz ţeljeza, a ţeljezo bi upilo ugljik izugljenova praha. Dobiveni proizvod bio je čelik.

Godine 1856. Henrv Bessemer je pronašao ipatentirao novi način dobivanja čelika. Taj načinpostao je poznat kao Bessemerov postupak Golemepeći što ih je konstruirao Bessemer mo-

đači čelika na svijetu, na primjer u SjedinjenimAmeričkim Drţavama, čelik uglavnom dobivataljenjem u posebnim pećima. Ni to nije novpostupak, već samo suvremena preinaka staroga.Ţeljezo što se tali u tim pećima moţe biti vrloraznovrsno po kvaliteti. To je, u odnosu naBessemerovu metodu, velika prednost, jer se uBessemerovim pećima ne moţe koristiti ţeljezo slabijekakvoće.

Budući da se u suvremenoj industriji upotre-bljavaju različite vrste čelika, ţeljezu se dodaju raznetvari. To su uglavnom ugljik i mangan, a pored njih inikl ili krom. već prema tomu kakvu se vrstu čelikanastoji dobiti.

8/10/2019 100 zato


265

KAKO SE PRAVI NEHRĐAJUĆI ĈELIK?

Svake godine proizvedu se milijuni tona jedne odnajvaţnijih legura — čelika — koji se upotrebljava nana j različit i je načine, počam od izrade sitnih alatapa do ţeljezničkih tračnica.

Prema tomu, nehrđajuči čelik je čelik kojem jedodan krom, a i nešto nikla. Taj se čelik koristi zaizradu mnogobrojnih predmeta što ih susrećemo isvakodnevno upotrebljavamo. Od nehrđaju-

Ukoliko se, pored ugljika, ţeljezu dodaju i drugi

elementi, čelik što se u tom slučaju dobiva pripadaposebno kvalitetnoj vrsti. Jedan od takvih čelika je inehrđajuči čelik.

Kad se smjesi ugljika i ţeljeza doda 10 do 20 postokroma i nešto nikla, dobivena legura je otporna nahrđu, oksidaciju i na djelovanje mnogih kiselina.

čeg čelika se. na primjer, prave stolni i kuhinjski

noţevi, brave, pribor za ribolov itd. S obzirom da se nehrđajuči čelik moţe uglačati do

visokog sjaja, često se koristi za izradu zrcala ireflektora, tamo gdje staklo, zbog svoje lomljivosti, ute svrhe ne odgovara.

ŠTO JE ELEKTRIĈNO OBLAGANJE KOVINOM?

Ukrasi od kovine što se upotrebljavaju u industrijiautomobila su kromirani; viljuške, noţevi i ţlice mogubiti posrebreni, a neki predmeti kojima sesvakodnevno sluţimo mogu na sebi nositi tanak slojbakra.

Pitate se što je to električno nanošenje kovine? To jeproces kojim se, uz pomoć električne struje, nekipredmet prekriva slojem kovine. Svrha tog procesa jeda se taj predmet što je

moguće bolje zaštiti ili da mu se dade ljepši izgled. Kadse lim limenke za pohranu konzervirane hrane

(..konzerve*4) prekrije slojem kositra, hrana se štiti odkvarenja.

Da bi se neki predmet obloţio kovinom uz pomoćelektrične struje, potrebne su tri stvari: 1.

jednosmjerna električna struja; 2. komad čiste kovine,i 3. tekućina koja sadrţi nešto one kovine kojom će seoblagati.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


Pokušajmo pratiti taj neobični postupak. Zamislimoda smo uzeli ţeljezni zavrtanj i da ga

ţelimo obloţiti bakrom. Uzmemo staklenu posudu i unju uspemo rastvor koji se sastoji od vode

i bakarnog sulfata. Na taj smo način osiguralitekućinu s kovinom koju ćemo upotrijebiti za

oblaganje za vrtnja.Sada u posudu stavimo komad čistog bakra i

pomoću ţice ga pričvrstimo za pozitivni pol baterijekoja nam sluţi kao izvor jednosmjerne struje. Sadazavrtanj spustimo u posudu, pošto smo ga prethodnodobro očistili. Zavrtanj je pomoću ţice pričvršćen zanegativni pol baterije.

Ćim potekne struja, dogodi se nešto neobično izanimljivo. Zavrtanj postaje negativan, jer je

pričvršćen za negativni pol baterije. Kao što vam jepoznato, različita naelektriziranja uzajamno seprivlače. Zato negativni zavrtanj privlači pozitivni diobakrenog sulfata i izvlači bakar iz tekućine. Taj bakarse kao naslaga nanese na površinu kovinastogzavrtnja. i zavrtanj se ravnomjerno prekrije slojembakra.

Međutim, ovo je samo jedan dio priče. Sulfat štoostaje u rastvoru naelektriziran je negativno. Zbogtoga njega privlači pozitivna naelektrizira - nost onogkomadića čistog bakra u rastvoru. Kad stigne dobakra, on izvuče dovoljno bakra da od njega iznovanačini molekulu bakarnog sulfata. I tako naš rastvorostaje ono što je i ranije bio — bakarni sulfat. Na taj senačin komadić bakra polako rastvara i prenosi na

površinu zavrtnja sve dok se površina zavrtnja sva neprekrije slojem bakra. Taj postupak, s upotrebomrazličitih kovina i rastvora, omogućuje nam dazaštitimo i uljepšamo mnoge predmete od kovine.

KAKO SE PROIZVODI KOSITAR?

Svijetla, bijela kovina poznata pod nazivima kositarili kalaj, počela se upotrebljavati još oko 1000. godineprije naše ere. Kositar su u to doba koristili stariFeničani. Oni su plovili kroz Gibraltarski tjesnac dootoka (vjerojatno do juţnih obala Engleske) koje sunazivali Kasiteri- di ili Kositami otoci. Danas se rudakositra naziva, prema imenu tih otoka, „kasiterit".

K<»sitar se rijetko nalazi u čistom ili prirodnomobliku. U prirodi ga nalazimo u kasiteritu. rudi što se

javlja u dva oblika — u primarnom, kao ţica ili ţila uzemlji, i u slojevima što ih nanosi voda i što se ispirajuu postupku sličnom ispiranju zlata.

Ruda kositra se najprije izdrobi, pa se iz nje vodomispiraju pijesak i glina. Tako očišćena ruda se miješa s koksom i vapnencom ili pijeskom, pa se sve tozagrijava u visokim pećima.

U daljem postupku se sirova kovina kositar, koji

pada na dno visoke peći. izdvaja iz ostale mase. pa sepotom pročišćava ili rafinira na dva načina. Postupakpročišćavanja korišten jem vatre sastoji se u topljenjukositra u velikim loncima. Pri tomu se u masu kojasilovito ključa stavljaju motke od sirova drveta. Drvoproizvodi određene plinove. Na taj način kovinaisplivava na površinu, pa na nju djeluje kisik iz zrakai pročišćuje ga.

S površine mase koja ključa skida se sloj oksida

što se tu stvara, pa se konačno dobiva relativno čistkositar. Kad se kositar pročišćuje pod djelovanjemelektrične struje, kovina se rastvara, a potom taloţi učistom obliku.

Kositar je bijela, sjajna kovina i lako se moţezagrepsti, budući da je mekan. Zbog svojih kemijskihosobina, vrlo je dragocjen. On je jedna odnajotpomijih kovina prema koroziji koja nastajeuslijed djelovanja atmosferskih sila.

Budući da kositar ne podlijeţe koroziji, tj.nagrizanju. koristi se kao zaštita ostalih kovina.Limenke, koje su napravljene od tankih listovaţeljeza, presvučene su tankim slojem kositra s objestrane. Kositar, naime, sprečava hrđanje ţeljeza.Pošto je otporan i na slabije kiseline, kositar je idealnosredstvo za oblaganje limenki u koje se pohranjujehrana.

Gotovo dvije trećine svjetske proizvodnje kositrapotječe iz Malaje, Indonezije i Bolivije.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


267

ŠTO SU MINERALI?

Minerali su prirodna, neorganska tijela, stalnogkemijskog sastava. Ponekad se i nafta, ugljen ivapnenac nazivaju mineralima, ali pošto su oniorganskog podrijetla (nastali su taloţenjem uginulihbiljaka i ţivotinja u dugačkom procesu evolucijeZemljine kore i ţivih organizama u njoj).

Minerali se obično dijele na dvije skupine.

se sastoji od kremena. feldspata. liskuna i ostalihminerala. Komad granita, nađen na jednom mjestu,moţe imati .drukčije količine ovih minerala od nekogkomada granita nađena na drugom mjestu.

Minerala ima na mnogim mjestima. Mogu sepronaći u stijenama, u pijesku i šljunku. Stvara ju se

na različite načine. Mnogi minerali su se

kovine i nekovine. Primjeri minerala kovina suhematit (ţeljezo), bomit (bakar) i boksit (aluminij).Minerali nekovine su kremen (kvare, bjelutak), azbesti kalcit. Minerale obično nalazimo u obliku kristala.

Minerali i stijene nisu isto. Mineral ima određenisastav. Kemijski sastav minerala je gotovo uvijek isti.bez obzira gdje se mineral nalazi. To znači: u bilokojem dijelu svijeta pronašli mineral, on će uvijekimati isti sjaj, tvrdoću i ostale odlike.

Međutim, stijene se sastoje od mješavine nekihminerala. Na primjer, granit je stijena koja

kristalizirali ili otvrdnuli prije mnogo godina iz vreleistopljene mase stijena zvane ..magma**. Tako su, naprimjer, od magme nastali dijamat. liskun i feldspat.

Neki minerali su vrlo dragocjeni, uglavnom zbogsvoje ljepote i rijetkosti. Oni se zovu ..dragokamenje**. Primjeri dragog kamenja su dijamant,granit, topaz i cirkon.

Ostalih minerala ima posvuda Najčešći mineral jekremen (kvare, bjelutak). Kremena ima oko 200različitih vrsta i moţe se pronaći u gotovo svim dijelovima svijeta.

ŠTO TREBAMO ZNATI O SOLI?

Sol je jedan od najrasprostranjenijih minerala naZemlji. Kemijski, sol je spoj što ga stvaraju natrijevklorid, a sastavljen je od natrija i klora. Kuhinjskasol, što je svakodnevno upotrebljavamo, dobiva se nanekoliko načina: iz morske vode. iz vode slanih jezera,iz slanih izvora te naslaga kamene soli.

Jedan kilogram morske vode prosječno sadrţi oko35 grama soli. Neka slana jezera, kao što su Mrtvomore ili Veliko slano jezero u Sjevernoj Americi,

sadrţe čak i veći postotak soli u vodi. Kamena sol, odnosno ruda soli, nalazi se u

mnogim dijelovima svijeta i ponekad su njeni slojevidebeli i po više stotina metara. Najvjero

jatnije je da je kamena sol nastala isparavanjempretpovijesnih mora. pa je kasnije preko slojeva solinanijet mulj i pijesak. Slani izvori moguće su nastalicijeđenjem vode kroz takve velike naslage soli.

Najveći dio soli što se prodaje u trgovinama dobivase od kamene soli. Postupak dobivanja je ovakav:najprije se izbuše bunari u stijenama koje sadrţe sol.U te bunare potom se sipa voda kroz cijevi. Ta vodarastvara sol, a zatim se, kao slana voda ili slatina,

drugim cijevima ispumpava natrag na površinu. Kad se sol izvuče na površinu zemlje u oblikuslane vode, ona se isparava u otvorenim širokim

8/10/2019 100 zato


268

posudama ili u vakuumskim posudama (tj. uposudama bez zraka) sve dok se ne pretvori u zrnca.Dobivena zrnca se potom suše i sortiraju po veličini.

Stolna sol, ili sol za jelo. vrlo je fin prah. Sol se danasmnogo koristi u mnogim granama industrije, anaročito u proizvodnji stakla, sapuna i u obradi koţe.

ZNATE LI ŠTO

Prije više milijuna godina čestice sitno razmrvljenegline taloţile su se na dnu jezera i kontinentalnihmora i stvarale mekano blato. Kasnije se to blatopretvorilo u stijene koje se zovu škriljevci.

JE ŠKRILJEVAC?

pretvorio u kamen škriljevac, ostali su mnogiodvojeni slojevi škriljevca, koji se danas mogukidati u široke i tanke ploče.

Najčešće boje kamena škriljevca su tamnosiva i crna,premda škriljevac moţe biti crven, zelen

U to doba Zemljina kora se kretala i pomicala.Slojevi škriljevca pritisnuti naslagama drugogstijenja, nabirali su se. Te su bore bile tako čvrstostiješnjene i slijepljene da je postao kamen škriljevac.

U jezerima i morima nastajale su naslage od tihglinenih čestica. Ĉak i kad se škriljevac

ili imati različite nijanse sive boje. Škriljevacuglavnom crne boje zbog toga što su ţive tvarprvobitnom blatu ostavljale ugljik.

Kamen škriljevac se upotrebljava u mnoge svrza pokrivanje kuća i ostalih građevina, za proizvodškolskih ploča, ploča za biljarske stolove, sudopepodloga za otjecanje vode.

KREDA?

Danas svatko znade za kredu. U bezbrojnimučionicama svijeta učenici izlaze pred ploču i pišukredom. Što bi, na primjer, jedan učitelj bez krede?

Pa ipak, znadete li stvarno što je to kreda i kako jenastala?

U morskoj vodi ţive mnogobrojni oblici vrlo sitnihbiljaka i ţivotinja. Jedan takav oblik je jednostaničnaţivotinja zvana „foraminifera". Ljuštura te ţivotinjesastoji se od vapna.

Kad te ţivotinje uginu, njihove sićušne ljušturepadaju na dno mora. S vremenom se od tih ljušturicanapravi debeli sloj. Naravno, za to su potrebni

milijuni godina. Taj se sloj postupno stvrdne i sa bijeu mekan vapnenac koji nazivamo kreda.Kao što je poznato, razni poremećaji u Zemlji- noj

kori često su izbacivali na površinu dio tla koji jenekada leţao na dnu mora. To se nekad

davno zbilo i s tlom u blizini kanala La Manche.Slojevi krede što su leţali na dnu mora su se podigli.Kasnije jć more ispralo mekane dijelove, a ostale sugoleme litice krede. Dvije najpoznatije litice nalaze senedaleko od Dovera na engleskoj strani i kod Dieppeana francuskoj strani La Manchea.

U ostalim dijelovima svijeta naslage krede senalaze duboko u kopnu, u područjima što su nekaddavno bila pod vodom. Takve primjere nalazimo uSjedinjenim Američkim Drţavama, i to u saveznimdrţavama Kanzas. Arkanzas i Teksas.

Ali, najbolja prirodna kreda dolazi iz Engleske.

koja godišnje proizvodi preko 5 milijuna tona krede! Ĉovjek već stotinama godina upotrebljava kredu u

ovom ili onom obliku. Školska kreda, koju svipoznajemo, sadrţi u sebi neku tvar koja

8/10/2019 100 zato


269

joj ne dozvoljava da se razmrvi. Najbolje školskekrede sadrţe oko 95 posto krede.

Ako joj dodamo boju. dobijemo kredu u boji. Kadse kreda pretvori u prah. ispire i filtrira.

zove se „španjolska kreda**. Upotrebljava se zaproizvodnju mnogih korisnih proizvoda, kao što sukit, boje, lijekovi, papir, zubne paste i puderi!

GIPS?

U posljednje doba upotreba gipsa toliko je I »orasi ada je njegova proizvodnja više nego udvostručena.Gips se upotrebljava za proizvodnju zidnih ploča ikeramičkih pločica jer je vrlo otporan na vatru i vodu,ali i zbog toga što predstavlja dobru toplinskuizolaciju zgrade. Gipsane ploče ili blokovi mogu seukucati u zid i rezati poput drveta.

Od gipsa, pomiješanog s malo cementa i nekimdrugim materijalima, dobiva se lagani građevinskimaterijal koji se naziva štuko-gips. On se čestoupotrebljava u proizvodnji montaţnih kuća.

Što je gips? To je mineral, kal cijev sulfat,pomiješan s vodom. Postoji prozirna vrsta gipsa,

poznata kao ..selenit** i druga vrsta, koja imaposeban sjaj, a zove se ..alabaster'*.

Najviše se gipsa vadi iz debelih slojeva. Neki odnjih nalaze se blizu površine Zemlje, dok su (stali vrloduboko pod Zemljom. Gipsani slojevi, čija je debljinaponekad i nekoliko stotina metara, nalaze se u nekimpodručjima Teksasa. na površini od više stotinačetvornih kilometara.

Kao gipsana smjesa i građevinski materijal, gips seupotrebljavao još u starom Egiptu. Ako se gipsupotrebljava sam ili pomiješan s pijeskom ili vapnom,moţe se i Ijevati u kalupe, „štuko** pločice ili sekoristiti za završne radove na zidovima građevina. Odgipsa se također mogu praviti zidne pločice ili blokovi.

Mnoge figure u kazališnim i filmskim studijima

napravljene su od gipsanih ploča ili „pariškog gipsa**.Kipari, kirurzi i zubari upotrebljavaju gips za izradukalupa.

AZBEST?

Brojni pojedinci drţe da je azbest neki suvremenipronalazak, a on je zapravo poznat vec tisućamagodina! U drevnim hramovima se upotrebljavao zafitilje na bakljama i kao zaštita od vatre na oltarima.

Prije 2.000 godina Rimljani su upotrebljavali azbest uobliku savitljivih

8/10/2019 100 zato


270

omotača da bi u njima sačuvali pepeo svojih mrtvihposlije spaljivanja. Postoji i legenda o tomu kako jeKarlo Veliki imao stolnjak od azbesta. Prao ga je takošto ga je bacao u vatru da s njega izgori prljavština.

Azbest je grčka riječ i znači „neuništiv44. Danas timimenom nazivamo skupinu vlaknastih mineralaotpornih na vatru. Minerali što čine azbest su vrlorazličiti po sastavu. Svaki ima drukčiju jačinu ielastičnost, i koristi se na drugi način. Po kemijskom

sastavu, azbest je obično silikat vapna i magnezija, aponekad sadrţi i ţeljezo. Budući da se sastoji od vlakana, azbest je nalik na

pamuk i vunu, ali je otporan na toplinu i vatru. Zbogtoga je vrlo dragocjen u industriji.a znanost mu još uvijek nije našla zamjenu.

Ni od jednog drugog poznatog minerala ne mogu senapraviti konci, uţad, tkanina i listovi, kao što semogu od azbesta. Tvornički radnici, izloţeniopasnosti od poţara, ponekad nose čitavu opremunapravljenu od azbesta: šljem, rukavice, odijelo ičizme. Azbest podnosi temperature od 1.000 do 1.500stupnjeva Celsijusovih, dok neke vrste azbesta mogupodnijeti i temperaturu od 2.700 stupnjeva!

Sjedinjene Američke Drţave proizvode gotovo

polovicu svih azbestnih proizvoda u svijetu, ali imajumanje od 5 posto sirovine za tu proizvodnju.Kanadska provincija Quebec daje 75 posto svjetskogazbesta. U nas su nalazišta azbesta u Šumadiji,Bosni i Makedoniji.

LISKUN?

Jeste li ikad našli komad liskuna i noktima ga

razdvojili u ljuske?Liskun je zapravo mineral. Cijela „obitelj4* ovogminerala zapravo je dio stijena. To su muskovit (bijeliliskun), flogopit, biotit (crni liskun) i lepidolit.

Svi su ti minerali vrlo slični, mada su nastali odrazličitih kovina. Vrlo su mekani i s lakoćom serazdvajaju na listiće. Svi stvaraju istu vrstu kristala.Različitih su boja. Ima ih bezbojnih, raznih nijansiţute boje. crvene, zelene i mrke boje, ali i crnih.

Liskun se nalazi u mnogobrojnim stijenamaZemljine kore. Predstavlja vaţan dio velike skupinemagmatskih stijena, tj. stijena nastalih hlađenjemvrele, otopljene magme. Ponekad se drugi mineralipretvaraju u liskun. a taj se postupak zove,,metamorfizam“: te promjene nastaju pod utjecajem

pritisaka, topline i vode.

Liskun se pridobiva iskapanjem, a značajpodručja i zemlje u kojima se vadi liskun Sjedinjene Američke Drţave, Kanada. IndiMadagaskar, Sovjetski Savez, Brazil i JuţnoafričUnija.

Kad se liskun priprema za upotrebu, on razdvaja u listiće, a potom siječe. Liskun je odličizolator. Ne vodi ni toplinu niti elektricitet, pa upotrebljava u izradi električnih uređaja i materijaotpornih na vatru. Posve je izvjesno da u kući imaliskun. i to u pećnici, električnom glačaju ili utikačima za svjetiljke.

Znate li da su. prije nego što je staklo ušlo u opupotrebu, listići liskuna sluţili kao prozori?

KKEMEN?

Mnogi ljudi svakog dana gledaju i upotrebljavajukremen. neznajući što je to. Zapravo, kremen je jedanod najrasprostranjenijih i najkorisnijih minerala.Sastoji se od silicija i kisika, tvrđi je od čelika, aprozirniji od stakla!

Ĉvrst kremen je proziran i bijel. Ali. pomiješan sdrugim primjesama, postaje crvenkast, ţut, mrk.zelen, plav, plavoljubičast ili cm. Kremen se ponekad

nalazi u velikim, prozirnim, šesto- stranim kristalimas piramidastim krajevima, i tada se naziva ..biljur4* iligorski kristal.

Neke od najmnogobrojnijih stijena uglavnom sesastoje od kremena. Pješčenjak se sastoji od zrnacakremena, povezanih jednom tvari koja ih spaja.Kremen predstavlja veliki dio stijene koja se nazivagranit. Bijeli pijesak je gotovo čist kremen. a pijesakse inače uglavnom sastoji od kremena!

Ĉak je i mnogo poludrago kamenje samo kremenobojen malom količinom druge tvari. Primjeri za to suahat, ametist i oniks.

Kremen se upotrebljava za izradu optičkihinstrumenata i stakla. Tanki listići kristala čistogkremena se upotrebljavaju u radio-emitira- nju. da bistanice ostale na svojim valnim duţinama.

Kad se gorski kristal istopi na velikoj toplini,

dobivamo istopljeni kremen. To je vrlo dragocjena ikorisna tvar. Talište ili točka taljenja mu je visoka,iznosi 1.720 stupnjeva Celsijusovih. Kremen seskuplja i širi manje od ostalih poznatih tvari, aprozirniji je i od stakla!

Kao što znate, tvar koja se ovako ponašapredstavlja dragocjen materijal za laboratorijskeposude. Lonac od istopljena kremena moţe sezagrijavati do usijanja. Potom je moţemo baciti

8/10/2019 100 zato


271

u ledenu vodu. a posudi ništa neće biti! Kroz istopljen kremen lako prolaze valovi

svjetlosnog i toplotnog zračenja. Pošto korisneultraljubičaste zrake, što ih staklo upija, prolaze kroz

istopljeni kremen, ponekad se njime pokrivajukrovovi na lječilištima, a upotrebljavaju se i posebneţarulje, tzv. „kvarcne ţarulje** za umjetno sunćanje.

MASNIK?

Većina vas poznaje talk kao puder. Ali masnik(talk, ruda milovka) ima mnogostruku upotrebu.

Masnik je mineral — najmekši mineral poznatčovjeku. Sastoji se od malenih ljuskica. a pokemijskom sastavu je silikat magnezija s vodom.Moţe biti srebmastobijele ili blijedozelene boje. Kad senalazi u čvrstom stanju, obično je sivkaste ilizelenkaste boje. Vrlo je mekan i masan. Ĉesto imasmeđe točkice.

Najbolja vrsta masnika potječe iz Pijemonta uItaliji. Postoje nalazišta masnika u Kanadi.

Njemačkoj, Engleskoj. Rodeziji. U SjedinjenimAmeričkim Drţavama, uglavnom uz obalu Atlantika,postoje najveća nalazišta masnika.

Budući da dobro odolijeva niskoj temperaturi i da

se lako moţe obrađivati, masnik u kamenu se čestoupotrebljava za izradu kuhinjskog posuđa i dijelovapeći, kaca za pranje rublja i sudopera.

Masnik postaje čvršći na visokoj temperaturi, pase stoga upotrebljava za oblaganje peći; od masnikase prave i posude za kiseline u laboratorij ama. jer gakiselina teško nagriza. Slab je vodič elektriciteta, pase moţe upotrijebiti kao podloga za prekidače i zaelektričnu izolaciju.

Mnogi su primitivni narodi upotrebljavali masnikza izradu posuđa. Stari su Egipćani pravili od

masnika figurice protiv uroka i bojili ih raznimbojama.

Masnik se danas upotrebljava i za izradu boja.keramike, papira, gume itd.

ALKOHOL?

Postoje različite vrste alkohola, ali su svi alkoholiorganski kemijski spojevi. Najpoznatiji je alkohol što

se nalazi u alkoholnim pićima. To je ,,etilni alkohol** iobično je poznat kao „alkohol od ţitarica**.

Etilni alkohol se dobiva od škroba i šećera, a moţese dobiti i od povrća, ţitarica i voća. Kad se proizvodiod škroba, škrob se najprije pretvori u šećer, a zatim se šećer fermentacijom pretvara u alkohol.

U Sjedinjenim Američkim Drţavama alkohol senajčešće proizvodi <xl tamne šećerne melase (crnogsirupa, nusproizvoda kod proizvodnje šećera). Nekese vrste alkohola dobivaju od kukuruza, raţi, ječma iostalih ţitarica). U Njemačkoj se alkohol najviše pravaod krumpira.

Znate li da se etilni alkohol upotrebljava i kaogorivo? On se čak moţe upotrebljavati i uautomobilima, kao zamjena za benzin. Kad se alkohol

koristi u motorima, često je pomiješan s drugimkemikali jama da bi dobio na kakvoći. Za vrijemeDrugog svjetskog rata nekoliko zemalja, kojima jenedostajalo nafte, upotrebljavalo je umjesto benzinaalkohol za pogonsko gorivo. Premda je alkohol lakšiod vode. te se dvije tekućine lako miješaju i stvarajurastvor koji ima niţu točku lediš ta od vode. Takavrastvor se obično upotrebljava kao „antifriz** uautomobilskim hladnjacima.

Zbog toga što se u njemu rastvaraju mnogesupstance, alkohol se često upotrebljava kao

rastvarač, na primjer u proizvodnji lakova za drvo ikovine. Alkohol se također koristi za pripremuanestetičkih sredstava, kao što su kloroform i eter, teu proizvodnji mnogobrojnih supstanci, kao što suboje, lijekovi, masti i ocat.

Alkohol je antiseptik. Upotrebljava se i u muzejimai bolnicama za konzerviranje uzoraka. Kad se unosi utijelo u manjim količinama, spaja se s kisikom istvara toplinu.

8/10/2019 100 zato


272

GLUKOZA?

U prirodi postoji mnogo različitih vrsta šećera, aliglukoza je najrasprostranjeniji šećer. Nalazi se umedu i u raznim vrstama šećera, a posebice u groţđu.Zbog toga se često naziva i ..groţđani šećer“. Drugikemijski naziv za glukozu je ,.dekstroza“.

Običan šećer, koji se dobiva od šećerne trske ili

šećerne repe. kemičari nazivaju saharoza

sastavljen od vrlo velikih molekula i vrlo je sličanbiljnom škrobu.

Glukoza se nagomilava u tijelu ţivotinja u oblikuglikogena. a njega organizam ţivotinja počinjekoristiti tek kad danima nema nikakvu hranu.

Glukoza se dobiva od raznih vrsta škroba u

povrću. Kemijska promjena kroz koju prolazi

Saharoza je kombinacija glukoze i fruktoze. tj. voćnogšećera.

Škrob što se nalazi u mnogim biljkama, kao i ubrašnu, ţitaricama i krumpiru, sav je sastavljen odglukoze. Kemičari tvrde da je neobično velikamolekula škroba sačinjena od mnogobrojnihmolekula glukoze, koje su međusobno povezane.

Škrob se moţe razlagati na mnogo načina, aliuvijek naposljetku daje glukozu. To se zbiva i kad seškrob probavi u ţelucu. Glukoza potom odlazi u krv,

gdje izgara. Nešto glukoze, koja ne izgori uorganizmu, dospijeva u jetra, gdje gradi tvar poznatukao glikogen. Glikogen je također

škrob tom prilikom naziva se hidroliza. Ta riječ značirastvaran je s vodom. Hidroliza škroba se odvija skiselinom koja ga rastvara ili upotrebom prirodnihencima.

Gotovo se sva glukoza, dobivena na taj način,neposredno pretvara u alkohol. Alkohol, koji jeproizvod vrlo potreban u mnogim granama industrije.zapravo je krajnji cilj ovog postupka. Sama glukozase mnogo ne upotrebljava.

Glukozu obično nalazimo u slatkišima i kolačima.

budući da je jeftinija od šećera. U tu se svrhu glukozaisporučuje u obliku gusta sirupa. Valja napomenuti ito da je glukoza manje slatka od običnog šećera.

KISELINA?

S vremena na vrijeme u novinama pročitamo kako je netko strašno izgorio od kiseline. Zapravo. mnogiljudi zamišljaju kiseline kao opasne tekućine kojeopeku koţu i izgore odijela.

To vaţi za vrlo mali broj kiselina. U hrani postoje

mnoge kiseline i one su nuţne za odrţavanje zdravlja.Od nekih kiselina se prave lijekovi. boje. kozmetičkipreparati i industrijski proizvodi.

Kiselina ima mnogo, ali se sve one mogu podijelili udvije klase, organske i neorganske.

Evo kratkog opisa nekih vaţnijih kiselina objeskupine.

Sumporna kiselina je vaţna industrijska kiselina.Ona moţe nanijeti ozbiljnu ozljedu očima i izazvati

jake opekotine na koţi. Klorovodična je također jaka

kiselina. Ona se moţe napraviti od sumporne kiselinei obične kuhinjske soli. Od nje se prave kemikalije ivrlo je dobra za čišćenje kovina. Ljudsko tijelo stvaramalu količinu klorovodične kiseline, koja pomaţe priprobavi.

Dušična kiselina je još jedna snaţna kiselina

8/10/2019 100 zato


273

8/10/2019 100 zato


m 274

koja moţe oštetiti oči i koţu. Borna ili boratnakiselina je, naprotiv, vrlo slaba. U prirodi se moţepronaći u Italiji. Upotrebljava se u proizvodnjikeramike, cementa, boje i kozmetičkih preparata.Ponekad se upotrebljava za uništavanje klica, ali nijenaročito dobra za tu svrhu. Ugljična ili karbonatnakiselina se dobiva od plina ugljičnog dioksida, a ima

je malo i u sodi što je pijemo. Arsenatna kiselina seupotrebljava za uništavanje insekata.

Organske kiseline nisu tako jake kao neorganske.Octena kiselina se nalazi u octu i moţe se dobitivrenjem vina. Kad šećer previre u mlijeku, dobiva semljećna kiselina. Od nje mlijeko postaje kiselo, ali se

ipak upotrebljava u proizvodnji sira.Aminokiseline (organske kiseline što ih tvore

bjelančevine) su potrebne za odrţavanje zdravlja idobivaju se iz proteinske hrane. Naranče, limuni igrejpfrut sadrţe askorbinsku kiselinu, ili vitamin C.

Jetrica, piletina i govedina sadrţe nikotinskukiselinu, koja sprečava koţne bolesti.

Eto. vidite, priča o kiselinama je dugačka i sloţena.Neke su kiseline opasne za ljude, ali korisne u

industriji. Druge su kiseline potrebne za odrţavanjeţivota i unosimo ih raznim namirnicama. Nekekiseline tvori i samo tijelo da bi bolje funkcioniralo.

ŠTO SU MASTI?

Ţivotinje i biljke imaju u svojim tijelima masti, kojemogu biti čvrste i tekuće. Većina ţivotinjskih masti ječvrsta. Tekuće masti se obično nazivaju uljima. Ali,sva ulja nisu masna.

Svim mastima, tekućim i čvrstim, zajedničko jeovo: ne rastvaraju se (nisu ,.rastvorljive“) u vodi. Vodačak i ne smoći mast. Voda se neće razliti po masnojpovršini, nego ce se razbiti u kapljice. Masti su lakšeod vode. Zbog toga masti i ulja plivaju na vodi.

Kemijsko proučavanje masti pokazalo je da se svemasti sastoje od tri elementa: ugljika, vodika i kisika.Zato su masti organski spojevi. Mast se kemijskiuvijek moţe razdvojiti na dva spoja. Jedan će spojuvijek biti isti: glicerin. Drugi spoj je ono što zovemo..masna kiselina**. Razne vrste masti i ulja serazlikuju po svojim različitim masnim kiselinama.

Premda se masti ne rastvaraju u vodi. one se mogurastvoriti u nekim drugim tekućinama, kao što je. naprimjer, benzol. Neke od tih tekućina, kojima se čistemasne mrlje, prodaju se kao ..sredstva za čišćenje

mrlja41.Kad se mast kuha s alkalijama. raspada se na

glicerin i sapun. Sapun nije ništa drugo nego alkalnasol masne kiseline. Taj se postupak naziva

..saponifikacija**. Kad se mast promućka s vodomkoja sadrţi sapun, ona se raspada na bezbrojsićušnih kapi. zbog kojih sapunjava voda izgledamlijećnobijela. To se zove „emulzi- fikacija**, i svemasti se mogu pretvoriti u emulziju.

Zajedno s ugljikohidratima i proteinima, mastitvore tri glavna sastojka ljudske hrane Masti se uljudskom tijelu pretvaraju u emulziju, a potomizgaraju i stvaraju energiju. Mast ima dvostruko većuenergetsku vrijednost od uglji- kohidrata ili proteina.

I čvrste i tekuće masti se pokvare kad predugostoje na zraku. One se ,,uţgaju‘ \ tj. dobiju neprijatanmiris i okus, i to zbog toga što se dio masti raspadne,a masna kiselina se kemijski izmijeni.

KAKO SE DOBIVA MLIJEKO?

Svi, naravno, znademo da djeca moraju pitimlijeko, i to što više. kako bi bila zdrava i da binarasla velika. Mlijeko je neophodna namirnica zadijecu. ali vrlo korisna hrana za odrasle. Hranjivetvari što ih sadrţi mlijeko vrlo se lako koriste u našemorganizmu.

Jeste li, dok pijete mlijeko, razmišljali o tomu kakose mlijeko dobiva? Drugim riječima, koje nam to

ţivotinje daju mlijeko? Ili moguće mislite, pogotovoako ţivite u gradu i kupujete mlijeko u ..tetrapaku**,da se mlijeko proizvodi u nekoj tvornici?! No. šalu nastranu. Zacijelo ste i vi vidjeli — ako ne u prirodi aono barem na televiziji — velike staje u kojima se toverasne krave muzare koje daju velike količine zdrava iukusna mlijeka.

Kad pomislimo na mlijeko, obično se sjetimokrave, ali se mlijeko u mnogim zemljama dobiva i od

drugih domaćih ţivotinja. U Španjolskoj i ubalkanskim zemljama, na primjer, mnogo se mlijekadobiva od ovaca, na Arapskom poluotoku od deva. a uEgiptu se upotrebljava i mlijeko bivolica.

U Laponiji ljudi piju mlijeko sjevernog jelena (soba.irvasa), a mongolski stočari piju mlijeko kobila. UPeruu je lama. američka tegleca

8/10/2019 100 zato


%

275

brdska ţivotinja, istodobno i ţivotinja od koje se

dobiva mlijeko, a u Tibetu je to jak. vrstasrednjoazijskog goveče ta. U nekim se drugim

zemljama zbog mlijeka uzgajaju koze.Mlijeko ovih ţivotinja je po kakvoći ravno kravljem, apo nekim sastojcima čak i bolje od

njega. Tako. na primjer, mlijeko irvasa sadrţi tri puta

više proteina od kravljeg mlijeka, dok ovčje mlijekoima više proteina nego masti. Mlijeko kineske bivolice

ima gotovo četiri puta više masnih tvari nego kravljemlijeko.

OD ĈEGA SE SASTOJI MLLJEKO?

Mnogi drţe da je mlijeko gotovo savršena hrana. Tek kad se ocijene sve koristi što ih čovjek ima odmlijeka, vidi se zašto je tomu lako.

Proteini, potrebni za stvaranje i jačanje mišića,nalaze se u mlijeku. Drugi vaţan sasto jak mlijeka sumasti — hrana koja stvara energiju. Kad se u mlijekustvore sitna, okrugla zrnca masti, moţe se praviti

maslac.Mlijeko također sadrţi šećer, koji je ugljikohi- di ati daje energiju. Laktoza. šećer što se nalazi u mlijeku,manje je sladak od šećera proizvedena od šećernetrske ili šećerne repe i ljudsko ga tijelo lakšeupotrebljava nego bilo koju drugu vrstu šećera.

Mlijeko nas opskrbljuje vaţnim mineralima, ksu potrebni za rast kostiju i stvaranje krvi. Kalcfosfor čine najveći dio minerala što se nalazemlijeku. U mlijeku ima više kalcija nego u bilo kodrugoj hrani.

Ostali minerali što se nalaze u mlijeku su: ţeljebakar, mangan, magnezij, natrij, kalij, klor. jo

kobalt i cink, ali ovim nabrajanjem još uvijek nismokončali popis! Mlijeko nas opskrbljuje vitaminimau njemu najviše ima vitamina B:. A, Bi. Mlijetakođer sadrţi vitamine C i D. Naravno, u mlijeku nalazi i voda. Ali. nevjerojatno je da u jednoj limlijeka ima više od 100 grama čvrste hrane!

KAKO KONZERVIRAMO MLLJEKO?

Zbog čega je mlijeko gotovo savršena hrana? Onoopskrbljuje naše tijelo proteinima (bjelančevinama).

jednom vrstom šećera (laktozom), mineralima ivitaminima.

Nekad su ljudi pili pomuţeno mlijeko, bez

prokuhavanja i bez procesa pročišćavanja. Danas semlijeko iz mnogobrojnih razloga, prvenstvenozdravstvenih, prije upotrebe pročišćava.

Ispari van je (evaporacija) je proces u kojemu se

sadrţaj vode u mlijeku smanjuje za polovicu.

8/10/2019 100 zato


276

To se postiţe zagrijavanjem mlijeka u bezzrač- nomprostoru, ali tako da se mlijeko ne pregrije. Takozgusnuto mlijeko stavlja se u konzerve, zatvara isterilizira.

Vrijednost evaporirana mlijeka, kad mu dodamoistu toliku količinu vode. otprilike je jednakahranjivoj vrijednosti cijelog pasteriziranog mlijeka.Kad se evaporirano mlijeko zatvori u limenke isterilizira. ne kvari se i nije ga neophodno

pohranjivati u hladnjaku. U tomu leţi velika prednostevaporiranog mlijeka. Međutim. kad otvorimolimenku evaporirana mlijeka, s njim moramopostupati isto kao i sa svjeţim pasteriziranimmlijekom.

Postoji još jedan oblik koncentriranog mlijeka:zaslađeno kondenzirano mlijeko. To je mlijeko koje jepostupkom evaporizacije na polovicu njegove

zapremine. pa mu je potom d»>dat šećer. Zaslađenokondenzirano mlijeko nije sterilizirano. O kvalitetišećera ovisi koliko se takvo mlijeko moţe odrţati kadse limenka otvori.

Najrasprostranjeniji način konzerviranja mli jeka je dehidriranje. tj, oduzimanje mlijeku cjelokupnevode, čime se mlijeko pretvara u prah. Mlijeko senajpre evaporira. Evaporirano se mlijekoraspršivavaćem utiskuje u sušionicu. Vreli zrak brzo

isuši vlagu, a mliječni prah pada na dno sušionice.Zatim se prah vadi i pakira.

Kad mlijeku u prahu dodamo vodu. ono sepretvara u pravo mlijeko. Devet kilograma vode i

jedan kilogram mlijeka u prahu daju mlijeko koje imaukus i vrijednost prirodnog mlijeka

ŠTO SE SVE PROIZVODI OD MLUEKA?

Mlijeko nije samo hrana, premda je uistinučovjeku gotovo savršena hrana. Međutim, jeste li znalida se od mlijeka prave proizvodi koji nemaju nikakveveze s hranom?

U jednoj litri mlijeka ima oko 100 grama čvrstehranjive tvari. Jedan dio te hranjive tvari je kazein iligruševina. Kazein se odnedavno upotrebljava namnogo zanimljivijih načina.

Da bi se iz mlijeka izdvojio kazein, na mlijeko sedjeluje kiselinama. Gruševina što se tom prilikom

stvara poslije toga se suši i pretvara u prah. Odkazeina u prahu se izrađuju lijekovi i kozmetičkipreparati. Osim toga, kazein se upotrebljava i zaoblaganje papira i prediva, zatim za proizvodnjupapira koji ne propušta vodu i nepromočivih tkanina,boja i kitova za prozore.

Kad se ovaj prah navlaţi i pomiješa s odleđenimkemijskim sredstvima, dobiva se plastična masaKazein se u tom obliku koristi za izradu dugmadi,igračaka, češljeva itd.

ODAKLE SE DOBIVA ŠKROB?

Škrob pruţa više hrane čovječanstvu nego bilokoja druga tvar. Već i zbog toga, škrob je jedna odnajvaţnijih tvari na svijetu. Škrob se. međutim.koristi na još mnogo načina: kao ljepilo, za pranjerublja, za proizvodnju toaletnih potrepština i umnoge druge svrhe.

Škrob se stvara u biljkama u obliku sitnih zrnacau velikim količinama. Pomoću Sunčeve svjetlosti iklorofila (zelene tvari u lišću) biljke kombinirajuvodu iz tla i ugljični dioksid iz zraka da bi proizvele

šećer. Taj šećer biljke pretvaraju u škrob. Škrob se zatim

nagomilava u obliku finih zrnaca u velikim količinamau stabljikama biljaka, korijenju, lisću. plodovima isjemenu. Krumpir, na primjer, sadrţi mnogo škroba.Ţitarice, kao što su kukuruz, riţa i pšenica, takođersadrţe velike količine škroba.

Zbog čega biljke nagomilavaju škrob? Škrob imsluţi kao hrana prilikom razvoja mladih stabljika ili

pupoljaka, prije nego sto postanu sposobni sami sebistvarati hranjive tvari.

Ljudima i ţivotinjama škrob predstavlja hranu štodaje energiju, tj. snagu. Kao i secer, škrob jesastavljen od ugljika, vodika i kisika. Škrob nijesladak. Obično je bez ikakva ukusa.

Škrob se dobiva mrvljenjem dijelova biljaka što gasadrţe. Zatim se ispire vodom, a poslije toga se taloţina dnu velikih bačava. U daljem postupku voda secijedi iz vlaţna škroba, pa se masa suši i melje u prah.

Od najvaţnijih izvora za dobivanje škroba navestćemo krumpir, ţitarice, slatki krumpir, malajskupalmu sago i manioku (biljku što raste u tropskimpodručjima Amerike).

8/10/2019 100 zato


27«

ZAŠTO JE ŠEĆER SLADAK?

Ma koliko to čudno izgledalo, još uvijek se stvarnone zna što određuje okus! Znamo kakva su okusaneke tvari, ali još uvijek ne znamo zakon kojim seodređuje taj okus

Djelovanje hrane na naše čulo ili osjetilo okusa, na

završetke ţivaca na jeziku i u ustima, na određeni jenačin povezano s njezinim kemijskim sastavom. Kadu hrani postoje joni vodika.

ne mogu slobodno kretati, pa se ne moţe ni osjnjezin okus. Tako. na primjer, ne moţemo osjokus mramora ili stakla.

Ţivčani završeei našeg čula okusa mogu rstrirati četiri posebna osjećaja: slatko, slano, gor

kiselo. Međutim, jezik nije podjednako osjetljivsvim svojim dijelovima na sva četiri okusa. Vrh jez je osjetljiv na slatko, njegov

okus što ga osjećamo najvjerojatnije će biti kiseo.Aminokiseline imaju sladak okus. a šećer ima takavkemijski sastav da daje sladak okus.

Prije više od dvije tisuće godina grčki filozofDemokrit je rekao da okus hrane ovisi o vrsti atomašto ih ona izbacuje. Začudo, ova se njegova tvrdnja idanas drţi točnom. Naime, ukoliko se neka tvar nerastvara, njeni se atomi

zadnji dio na gorko, a strane jezika na kiselo i slaMeđutim, ne postoji tzv. čisti okus. Jezik, na

ne reagira samo na slatko i slano, nego istodobnoteţinu, tj. na tlak, potom na finoću ili hrapavosttemperaturu, glatkost i ostale elemente dodira. Ssenzacije ili osjećaji zajedno daju ono što nazivokus hrane.

KAD JE POĈELO KONZERVIRANJE HRANE?

Jeste li znali da je Napoleon dao doprinos razvojukonzerviranja hrane? Istina, već je tisućama godinačovjek nastojao pronaći bolje nači

ne konzerviranja hrane na duţe vrijeme, ali je tekNapoleon, u doba svojih vojničkih pohoda, dao poticajrazvoju konzerviranja hrane.

Francuski vojnici i mornari, koji su sudjelovali uNapoleonovim ratovima, često su se moralizadovoljavati skromnom hranom, koja se uglavnomsvodila na dimljenu ribu i usoljeno meso.

Tisuće ljudi pomrlo je od skorbuta i gladi. Zbogtoga je 1795. godine francuska vlada ponudilanagradu od 12.000 franaka onome tko pronađenajpraktičniji način na koji će se francuskoj vojsciosigurati svjeţa i zdrava hrana. Petnaest godinakasnije nagradu je dobio Nicola Apper. slastičar koji

je ţivio nedaleko od Pariza.

Apper je pakirao hranu u boce sa širokim grlićem,pa je potom boce zatvarao pomoću čepova i ţice.Svaku je bocu stavljao u vreću od čoje. da bi je na tajnačin zaštitio. Zatim je boce spuštao u kazan s vrelomvodom. Kazan bi zatim poklopio i ostavljao boce da segriju.

Apperov način konzerviranja za neke se vrstehrane još i danas koristi. Međutim, teorija na kojoj jeApper temeljio svoj izum nije točna: on

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


277

je vjerovao da je za konzerviranje prokuhane hranedostatno da se ona drţi daleko od zraka.

Kasnije su stručnjaci ustvrdili da se hrana moţekonzervirati samo ako su u njoj nazočne bakterije.

Prvi patent za konzervu u kojoj se čuva hranaodobren je 1810. godine u Engleskoj, pronalazačuPeteru Durandu. Ideje su mu dale limene kutije ukojima se čuvao čaj. Tako je počela industrijakonzerviranja hrane.

Prva tvornica konzervi u Sjedinjenim AmeričkimDrţavama proizvodila je riblje konzerve.

Tvornicu je u New Yorku otvorio Ezra Dagit, 1819.

godine. Već iduće godine u Bostonu je započelokonzerviranje voća i rajčice. Upotrebljavane sustaklenke.

Da bismo mogli uspješno konzervirati hranu,najprije moramo uništiti razne organizme što se u njojnalaze i koji izazivaju raspadanje hrane. To se postiţezagrijavanjem hrane do dovoljno visoke temperature.I iz same konzerve, koja se izrađuje od kovine ilistakla, moraju se odstraniti bakterije. Zatvarač mora

biti tijesno pripijen uz konzervu i iz nje se moraistisnuti zrak.

KAKO SE ŠTAVE KOŢE?

Jedna od najstarijih čovjekovih radinosti je

svakako izrada koţe. Ĉak i prije nego što je počeopraviti alatke i oruđa, čovjek je svoje tijelo umatao ukrzna ţivotinja da bi se sačuvao od studeni i kiše.

Budući da je koţe uvijek stavljao iznad vatre da sesuše, čovjek je vrlo rano zapazio da dim povoljnodjeluje na koţe, jer tako duţe ostaju sačuvane.Kasnije je pronađeno da masa drveta i kora nekihbiljaka mogu još bolje sačuvati koţu. a također iukloniti dlaku s koţe.

Danas se koţe najčešće štave umjetnim taninom,koji se proizvodi u kemijskim laboratorija- ma.Postoje, međutim, i tri vrste prirodnih materijala zaštavljenje i oni su još uvijek u širokoj upotrebi. Jedantakav materijal je kora i drvena masa nekih vrstadrveta, kao što su hrast, jelka i smreka. U drugu

skupinu tvari za štavljenje spadaju stipsa, kuhinjskasol i soli kroma. Treću skupinu tvore razne vrste ulja,na primjer kitovo ulje, ulje bakalara i ulje morskogpsa.

Sirove koţe dospijevaju u radionice za štavljenjesvjeţe, izravno iz klaonica, ili usoljene i suhe. Koţe se potom natapaju u vodu da bi se oprale i

omekšale. Kad se koţe još jedanput dobro operu u jakom

rastvoru vapna, čime započinje postupak uklanjanjadlaka s koţa, one dospijevaju u strojeve kojima sedlaka definitivno uklanja. Potom se s unutarnjestrane koţe skida preostalo meso, pa se koţe iznovadobro isperu da bi se uklonili ostaci preostala vapna.

Tek poslije svih tih pripremnih radnji počinjepostupak štavljenja.

Koţe se stavljaju u goleme bazene s rastvorom ukojem se nalazi ekstrakt mljevene kore određene vrstedrveta. Svakih nekoliko dana koţe se prebacuju u sve

jači rastvor. Konačno se sloţe jedna preko druge udubokim cisternama, dok se između njih iznovastavlja mljevena kora. Koţe tako stoje čitava trimjeseca.

Glavna svrha postupka štavljenja je da se koţeočuvaju, odnosno da se spriječi njihovo raspadanje. To se postiţe djelovanjem tvari koja se zove tanin, kaoi djelovanjem soli. Pošto se koţa na opisani načinuštovi, šalje se na dalju obradu, koja je dosta sloţena.Konačni proizvod je koţa što je vidimo u trgovinama

— glatka i obojena raznim bojama.

ŠTO JE PLASTIĈNA MASA?

Riječ „plastičan" znači ..savitljiv i pogodan zamodeliranje". Kad je zagrijana, plastična masa semoţe modelirati u oblike koji, kad se ohlade, ostajuonakvi kakvi su izmodelirani.

Nema svrhe spominjati za što se sve upotrebljavajuplastične mase. Zacijelo ne prođe ni jedan dan a da nedodimete ili upotrijebite neki predmet proizveden od

plastične mase.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


Ali, što je plastična masa? Polazna točka uproizvodnji plastične mase je molekula. To jenajmanji djelić materije, koji još uvijek ima sveosobine materije.

Kemičari mogu utjecati na molekule nekih tvaritako da molekule tvore dugačak lanac, koji povezujusame molekule. Nove „dugačke** molekule ponašajuse drukčije od pojedinačnih molekula. Te molekule,naime, stvaraju tvari s novim osobinama. Kad semolekule vezuju u lance, kaţemo da se one„polimeriziraju**.

Ponekad se spajaju dva različita tipa molekula,kako bi se dobili materijali koji se nazivaju„kopolimeri**. Lanac sazdan od dva tipa molekulaponaša se drukčije od dugačkih lanaca sastavljenihbilo od jednog ili drugog tipa molekula. Prema tomu.kako vidite, kemičari neprestance stvaraju novematerijale, odnosno plastične mase.

Polimer, ili materijal sastavljen od molekuladugačkog lanca, početak je u proizvodnji plastičnemase. Taj se materijal treba izmijeniti kako bi biopogodan za modeliranje, tj. za

uobličavanje. On se zbog toga melje u fini prah ili seproizvodi u obliku malenih kuglica. Tomu se kasnijedodaju boje i razna kemijska sredstva kako bimaterijal postao elastičan. Ponekad se takvoj smjesidodaju razmekšivači. Razmekši- vači su kemikalijekoje mogu pretvoriti plastičnu masu čvrstu poputdaske u materijal toliko elastičan da se od njega moţenapraviti kišni mantil.

Plastične mase imaju posebne odlike koje ih činemnogostruko korisnim. One, na primjer, ne vodestruju, sluţe kao toplotna izolacija, nisu teške i ne

habaju se lako, a mogu se proizvesti nesalomljiveplastične mase.

Svaka pojedina vrsta plastične mase dobiva se odrazličitog materijala. Tako se neke dobivaju odugljena, neke od soli, drveta ili pamučnih vlakana,itd. No, u svakom slučaju, molekule moraju biti raspoređene na određeni način, a potrebno jedodavati i posebna kemijska sredstva kako bi sedobila ţeljena vrsta plastične mase.

ŠTO JE NAJLON?

Najlon je prvo vlakno što ga je čovjek samnapravio. To se dogodilo 1938. godine.

Najlon je stvoren kao rezultat pokusa obavljanihradi utvrđivanja zbog čega se neke molekule spajajuu „divovske** molekule, kao što su molekule gume ipamuka.

Jednoga dana dobiven je materijal koji serazvlačio poput tijesta. Kad se ohladio, još se više

razvlačio i postajao jači i elastičniji. To je natjeralokemičare da ispitaju moţe li se taj novi materijalupotrijebiti za proizvodnju tekstilnog vlakna. Odlučili

su pokušati, i poslije osam dugih godina stvorili sunovo vlakno, poznato pod nazivom najlon.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


279

Najlon tvore četiri elementa: ugljik, vodik, dušik ikisik. Svi se ti elementi nalaze u prirodi. Tako seugljik nalazi u ugljenu, dušik i kisik u zraku, a vodiku zemlji. Zapravo, u proizvodnji najlona osnovni sematerijal dobiva iz prirodnog ili zemnog plina, nafte,

ječmenih ljuski i kukuruznih klica!Najlon se stvara vezivanjem dviju različitih vrsta

molekula kako bi se stvorile veće molekule. Kad setakve dvije molekule spoje, stvaraju tvar koja se

naziva „najlonska sol“. Kad se najlonska sol zagrijava u velikom

loncu pod tlakom, njene se molekule međusobnovezuju i stvaraju dugačak lanac molekula koji se zove..polimer". Kad se zagrijava, polimer postaje gustatekućina. Ta tekućina se zatim, pod pritiskom, tjerakroz vrlo male otvore, a s druge strane izlaze vlaknakoja postaju čvrsta čim se rashlade. Poslije toga se tafina vlakanca namataju u konac.

Potom se takav konac izvuče do duţine tri ili četiriputa veće, te postaje jak i elastičan, i tako dobivamo

najlon!

GUMA?

Guma je stara koliko i priroda. Nađeni su fosilibiljaka koje proizvode gumu, stari skoro 3 milijunagodina. U ruševinama gradova što su ih sagradili Inkei Maje u Juţnoj i Srednjoj Americi pronađene su grubegumene lopate, stare najmanje 900 godina.

Kad je Columbo prvi put kročio nogom na Novisvijet, vidio je urođenike Haiti ja kako igraju neku igruloptom načinjenom od „gume drveta". Ĉak i prije toga,stanovnici jugoistočne Azije znali su za gumunačinjenu od „soka" jednog drveta, i koristili zapresvlačenje košara i posuda (da ne puštaju vodu), teza izradu baklji.

Godine 1520. car Motezuma pozvao je Cortesa injegove vojnike na priredbu u gradu Meksiku, nakojoj se igrala igra s gumenom loptom.

Godine 1763. Francuz La Condamin poslao je uPariz izvještaj zajedno s uzorcima gume na koje jenaišla njegova ekspedicija po Juţnoj Americi. Opisao

je kako urođenici prave cipele, ratničke štitove i boceod gume, te kako upotre

bljavaju gumu da bi izradili nepromočive tkanine.Prema tomu, izgleda da je guma jedan od najranijihčovjekovih pronalazaka.

Guma je pronađena u više od 400 raznih puzavaca.grmova i drveća. Ali, količina gume u njima je vrlorazličita, te se guma ne isplati vaditi iz biljaka kao štosu maslačak, mlječika ili gomoljika.

Guma je ljepljiva, elastična tvar, koja se dobiva iz

mlječne tekućine, različite od biljnog soka. Ta se tekućina nalazi u kori, korijenu, stablu,

granama, lišću i plodovima biljaka i drveća. Ali,najviše je ima u unutarnjoj kori grana i stablu guminadrveta.

Samo trećina mlječne tekućine je guma, a ostatak je uglavnom voda. Gumino drvo najbolje uspijeva naprostoru između desetog stupnja juţne i desetogstupnja sjeverne geografske širine. To područje,široko otprilike 2.200 kilometara oko polutnika(ekvatora), poznato je kao

8/10/2019 100 zato


280

„gumeni pojas". Najbolja guma dobiva se od drvetaHavea brasiliensis. Kao što i samo ime kaţe. drvo jeprvi put pronađeno u Brazilu. Danas ono daje oko 96posto svjetske proizvod

nje prirodne gume. ali se danas uzgaja i u mnogimdijelovima svijeta u području „gumenog pojasa4'.

KATRAN?

Katran nam izgleda sasvim obična stvar, ali jenjegovo značenje za industriju izvanredno veliko.

Kad je prvi put započelo zagrijavanje ugljena da bise dobio koks za potrebe visokih peci. potekla je crnatekućina koja se ubrzo stvrdnula i koja je izgledalabezvrijedna. To je bio katran od ugljena, i ljudi su gabacili. Međutim, od katrana se danas proizvodi višeod 200.000 nusproizvoda što ih svakodnevnoupotrebljavamo.

Katran je prvi put upotrijebljen kao gorivo. Kasnijesu ljudi katranom premazivali drveće i uţad kako bi ihzaštitili od propadanja. Konačno. otkriveno je da se odkatrana mogu proizvoditi i druge korisne stvari.Zagrijavanjem i destilacijom katrana dobivaju serazličita ulja. Jedno takvo ulje počelo se koristiti kao

zamjena za terpentin.Zatim je. 1856. godine, sedamnaestogodišnji

kemičar asistent u Engleskoj, koji se zvao Wil- liamHenry Perkins. sasvim slučajno otkrio da se izkatrana mogu dobiti određene boje. tzv. anilinske. To

je otvorilo nove mogućnosti u svijetu industrije.

Kako se od katrana dobivaju različiti proizvodi? Tose postiţe postupkom destilacije. U velikim pećimakatran se dovede do ključanja, a iz visokih peci izlazesavijene cijevi. One skupljaju plinove i tekućine što setu stvaraju. Sam katran sadrţi od svega pomalo.Prilikom svakog novog pročišćavanja izvlače serazličiti sastojci. Smola koja ostaje zapravo je katrankoji već poznajemo kao sastavni dio „šindre". krovnogpapira i asfalta što se upotrebljava za poploćavanjeulica.

Koji su nusproizvodi katrana? Većina boja štosluţe za bojenje i za pripremu tiskarske boje pravi seod katrana. Karbolna kiselina, koja se upotrebljavakao antiseptik po bolnicama, potječe od katrana.Saharin, koji je 5.5 puta slađi od šećera također je

proizvod što ga dobivamo iz ugljenog katrana. Svasuvremena industrija plastike počiva na katranu.Najlon je kombinacija ugljena, zraka i vode. Danas sečak i odijela prave od ugljena.

Naftalinske kuglice, umjetna aromatična sredstva isoda-voda također su proizvodi dobiveni od katrana.Kemijski proizvodi što se dobivaju iz kamenog ugljenaupotrebljavaju se i za hranu.

NAFTA?

Nafta izvanredno sluţi čovječanstvo!. Ona daje

osvjetljenje, toplinu i pogonsku snagu za automobile,avione i brodove. Bez nje bi gotovo svi naši strojevistali.

svijeta. Poznata naftonosna područja su Ara- bijska

pustinja. Srednji istok, juţni dio Sovjetskog saveza.Sjedinjene Američke Drţave (Tek- sas i Kalifomija),Venecuela i mnoge druge

Od nafte se dobivaju benzin, kerozin (mlaznogorivo), maziva, smola, asfalt i mnogi drugi proizvodi.Što je nafta? Ona je zapravo tekući mineral organskogpodrijetla, nastao u dalekoj prošlosti, otprilike u onodoba kad je nastao i kameni ugljen. Nalazimo je uraznim dijelovima

zemlje. ..Crnog zlata", kako naftu još nazivaju, ima i unašoj zemlji Za razliku od ugljena, koji je također mineral

organskog porijetla. nafta nije postala od kopnenihbiljaka nego od sićušnih morskih ţivotinjica i biljakaZa naftu su znali mnogi narodi u

8/10/2019 100 zato


9 281

raznim dijelovima svijeta još prije dvije tisuće godine. U staro doba od nafte su pravljene baklje, a u

teţem obliku smole ili asfalta korištena je za spajanjecigli, oblaganje košara da ne propuštaju vodu i zazatvaranje spojeva drvenih brodova. AmerićkiIndijanci su koristili naftu na različite naćine i urazličite svrhe, i kad su bijelci došli u Ameriku,ugledali su se na Indijance i ovo ..mineralno ulje“upotrebljavali u medicinske svrhe.

Sirova nafta, onakva kakvu dobivamo iz izvora. odmalene je koristi. Ona se mora pročistiti. Osnovnipostupak pročišćavanja, destilacija, zasniva se načinjenici da nafta predstavlja mješavinu mnogihčvrstih, tekućih i plinovitih tvari.

Destilacijom pomoću topline izdvajaju se različitisastojci sirove nafte. To je moguće zbog toga što svakidio ove mješavine proključa ili se pretvara u plin narazličitoj temperaturi. Najprije se izdvajaju benzin i

kerozin, a poslije njih plinsko ulje i maziva.

KAKO JE NASTALA NAFTA?

Nafta se još naziva i ..petrolej", što nam pruţa ključza odgonetku tajne nafte. Riječ ..petrolej", naime,znači „ulje iz stijena". Znanstvenici drţe da je naftastvorena od biljaka i ţivotinja koje su

pretvarali u tekućinu tamne boje. koja se utiska- valau šupljine stijena. Kad je došlo do izdizanja nekihdijelova Zemljine kore. nekadašnje morsko dnomjestimice je postalo suha zemlja. Tom

ţivjele u pradavnim vremenima u toplim morima i nanjihovim obalama. U to doba Zemlja je sva bilapokrivena morima, gotovo u cijelosti.

Uginule biljke i ţivotinje nagomilavale su se nadnu mora tisućama i tisućama godina. S vremenomse preko njih nataloţilo više milijima tona pijeska imulja. Pod pritiskom su se mulj i pijesak postupnomijenjali u stijene.

Pn tomu su se ostaci biljaka i ţivotinja

prilikom nešto spomenute tekućine izbilo je napovršinu, pa su je tako ljudi opazili.

Sirova se nafta potom upotrebljavala tisućamagodina. Stan Egipćani i Kinezi koristili su je kao lijek,a u Indiji je nafta sluţila kao gorivo davno prijepočetka nove ere.

Jedini način pridobivanja nafte, sve do 19.stoljeća, bilo je skupljanje te tekućine prilikomnjezina prirodnog izbijanja iz zemlje. Na nekim

8/10/2019 100 zato


282

8/10/2019 100 zato


283

mjestima ljudi su skupljali naftu s površine potokai rijeka ili su je upijali i potom cijedili pomoću krpa.

Sirova nafta, u obliku u kojem se pridobiva naizvorima, ne moţe se korisno upotrijebiti. Naftu jepotrebno proćišćavati ili rafinirati. Postupkom

destilacije, s kojim se to postiţe, iz sirove nafteizdvajaju se sastojci koji se u njoj prirodno nalaze. Nataj naćin dobivamo benzin što ga upotrebljavajuautomobili i avioni, ulja za podmazivan je. loţiva ulja ibitumen.

KAKO SE NAFTA PRONALAZI U ZEMLJI?

Danas postoje prilićno pouzdane metode zapronalaţenje nafte u zemlji. Iz prethodnog član- kavidjeli smo što je nafta i kako je dospjela ispod zemlje.

Kad su ljudi poćeli istraţivati naftu, znali su da će je najvjerojatnije pronaći u stijenama što su leţale nadnu nekadašnjih mora. Ali. nafta se ne nalazi u svimtakvim stijenama. Ona je skupljena samo uudubijenjima. u tzv. ..Dţepovi- ma“. ..Dţep" s naftomsastoji se zapravo od prozirnih, šupljikavih stijenakoje se nalaze između slojeva čvrstih, kompaktnihstijena, a sama nafta prikuplja se upravo u tim

malenim šupljinama. Za tim dţepovima u zemlji traga se pomoćupreciznih instrumenata, na više načina. Ti in-strumenti. međutim, ne pokazuju ima li naodređenom mjestu nafte, nego samo pomaţugeologu-istraţivaču da odredi mjesto na kojemvjerojatno postoji spomenuli dţep

Jedan od instrumenata za istraţivanje nafte jenaprava za mjerenje gravitacije, tj. Zemljine teţe. Teţstijene imaju veću gravitaciju nego lagane. Ovainstrument otkriva podzemne formacije stijena takšto mjeri kolika je ..teţa" stijena u dubini Zemlje.

Magnetometar mjeri promjene Zemljina magnetskog polja, pa se i pomoću njega mogu dobipodaci o formacijama stijena ispod površineMeđutim, u istraţivanju nafte najčešće se rabmetoda izazivanja malih umjetnih potresa pomoćeksplozije dinamita.

Prilikom takve eksplozije posebnim mjerniminstrumentima biljeţe se drhtaji Zemljine kore. kosu različiti k<xi različitih vrsta stijena.

I pored ovih suvremenih metoda, nikad nijizvjesno da ce se na mjestu na kojem se obavljajistraţivanja zaista pronaći nafta.

KADA JE PRVI PUT UPOTRIJEBLJEN ZEMNI PLIN?

Ĉovjek dobiva plin iz prirodnih skladišta, namjestima koja se nazivaju nalazišta zemnog plina, amoţe ga proizvoditi i umjetno.

Evo kako se plin moţe proizvoditi. Glinena cijevnapuni se ugljenim prahom, zatvori glinom i jakozagrijava; iz jednog kraja cijevi počet će izlaziti dim.Poslije kraćeg vremena dim prestaje izlaziti. Ako sadaotvoru glinene cijevi pribliţimo plamen, plin koji izlazipočet će gorijeti svijetlim i stalnim plamenom.Zamislite da je ovaj mali pokus uvećan tisuću puta,pa ćete shvatiti kako se proizvodi plin od ugljena.

Škotski inţenjer VVilliam Mardock prvi je. 1792.godine, upotrijebio umjetno proizvedeni plin. On je,naime, pročišćavao plin što se oslobađao prilikomizgaranja ugljena i vodio ga kroz cijevi kako bi mu

sluţio za osvjetljivanje kuća. Nekoliko godina poslijetoga. Mardock je uspio istim takvim postupkomosvijetliti jednu tvornicu u Birminghamu uEngleskoj.

U Sjedinjenim Američkim Drţavama je um jetniplin bio u upotrebi za osvjetljenje prije prirodnogplina. Godine 1812. David Melville, iz Newporta. udrţavi Rod Island, osvijetlio je svoju kuću na istinačin kao i Mardock, a 1816. godine bile su

osvijetljene ulice grada Baltimo- rea. također na isnačin. Prirodni ili zemni plin je prvi put upotrijebljeu gradu Fredonija. u drţavi New York. 1812. godine

Danas se više upotrebljava zemni plin nego pliproizveden na umjetan način, jer su u međuvremenotkrivena mnoga velika nalazišta zemnog plina, azbog toga što je upotreba plina u međuvremenpostala neusporedivo raznovrsnija nego u dobpočetaka proizvodnje umjetnog plina. Jednako taknove. tehnički usavršene cijevi ili plinovodomogućuju da se efikasno povezu udaljena nalazišzemnog plina s velikim gradovima u kojima se pliupotrebljava.

8/10/2019 100 zato


284

ŠTO JE BENZIN?

Zbog čega je benzin savršeno gorivo? On je tekućegorivo, brzo ishlapljuje i lako se pali.

Benzin je mješavina ugljikovodika, što znači da jespoj sačinjen od ugljika i vodika. Upotrebljava se zbogtoga što se tekući benzin vrlo lako mijenja u plinovitostanje u cilindru motora. Kad se benzin upali, gotovo

potpuno izgori, ostavljajući sasvim malo nekorisnihsastojaka. Pri izgaranju benzin daje više topline negoista količina bilo kojeg drugog tekućeg goriva.

Odakle se dobiva benzin? Iz više izvora, ali jenajznačajniji izvor benzina sirova nafta, koje ima unalazištima ispod površine Zemlje. Benzin se dobivaiz nafte pomoću postupka poznatog p«:>d nazivomdestilacija. Sirova se nafta stavlja u velike posude izagrijava do oko 200°C. To je dostatno da se u parupretvori otprilike jedna četvrtina nafte koja sadrţiugljikovodike što ključaju na najniţoj temperaturi.

Dobivena para se zatim vodi kroz cijevi što serashlađuju s vanjske strane, te iznova prelazi utekuće stanje, tj. kondenzira se. Postupak destilacijese potom ponavlja, pa se benzin pročišćava ilirafinira.

Vrijednost benzina ovisi o njegovoj moći da obavlja

određeni rad. Drugim riječima, od tomu kolikokilometara ee litra benzina pokretati automobil iliavion maksimalnom brzinom.

Kad se vozilo pokreće sa slabije rafiniranim,običnim benzinom, često se čuje lupanje u motoru.Kad čujemo takvo lupanje, znači da je rad motora lošzbog toga što se benzin loše pali. Da bi se učinakbenzina poboljšao, dodaju mu se razne primjese.

Takav se benzin naziva „viso- kooktanski**, što značida ima visok oktanski broj. Takav se benzin danasnajčešće koristi za pokretanje automobila.

KAKO JE NASTAO UGLJEN?

Ugljen je nastajao u nekoliko različitih razdobljadugačke Zemljine povijesti. Najveće razdobljenastajanja ugljena, gornji karbon, počinje prijeotprilike 250 milijuna godina i traje pri

bliţno 35 milijuna godina Veći dio ostalog ugljenanastao je u razdobljima prije milijun do 100 milijunagodina

Što se događalo u tim razdobljima, i kako je

8/10/2019 100 zato


285

nastao ugljen? Ugljen se nalazi u Zemlji u plosnatimslojevima širokim više kilometara, a debelim katkad ipo tri metra, između drugih slojeva stijena. Ugljenpredstavlja ostatke drvenog drveća i biljaka, što surasli u velikim rm>ćvarnim prašumama tople vlaţneklime tijekom razdoblja od prije stotinu milijunagodina.

U tim je močvarama rasla trska i divovsko drvećepaprati. S vremenom je drveće izumiralo i padalo u

tihe vode močvara. V<xla ga je štitila od trulenja. dokojega bi brzo došlo da je drveće ostajalo na zraku.Bakterije su neke dijelove drveta pretvorile u plinove,koji su ishlapili, a ostali su slojevi crne koţaste tvari,koje mi danas nalazimo kao naslage ugljena.

Poslije mnogo godina bujna rasta, sloj izumrlevegetaci je dostigao je debljinu od više metara. Prije ilikasnije, ovaj se proces završavao spuštanjem

Zemljine površine. Preko sloja izumrle vegetacijestvarali su se debeli slojevi blata i pijeska.

Sve veći tlak gornjih slojeva blata i pijeskapostupno je istisnuo veći dio tekućine, ostavljajući zasobom kašastu masu, koja se polako stvrdnjavala uugljen. Taj se postupak na nekim mjestima mnogoputa ponavljao. Kad se sloj taloga toliko povećao dase pribliţio razini vode, stvarala se nova močvara. Unovoj je močvari iznova nastajao sloj biljne tvari, a

potom je opet tonuo. Tako su nastale naslage ugljena,od ostalih naslaga odvojene blatom i pijeskom, koji suse kasnije postupno pretvorili u stijenu.

Preobrazba drveta u ugljen trajala je tisućamagodina. Ali. dokaz o tomu da je ugljen postao odbiljaka lako moţemo vidjeti. Ponekad se u ugljenunađu savršeni otisci paprati, šare kore drveta. pa čaki fosili panjeva.

A DRVENI UGLJEN?

Zacijelo ste već upotrijebili drveni ugljen za roštiljna izletu ili u vrtu. Drveni ugljen daje odličnu toplinu,

a vrlo malo dima i plamena. Drveni ugljen seupotrebljava i u druge korisne svrhe: prilikom izradeplinskih maski, filtera za pročišćavanje vode, zaizradu olovaka, za premaze za polituru, za zubnepaste i u medicini. Što je drveni ugljen? To je crnaspuţvasta masa koja ostaje kad organska tvar.ţivotinjskog ili biljnog podrijetla, djelimice izgori. To

je, tako reci. čisti ugljik.Drveni ugljen se moţe dobiti od drveta ili od

ţivotinjskih kostiju kad ih tako spaljujemo ilizagrijavamo da se iz njih istjeraju voda i plinovi, teostane čvrsta tvar. Ugljen što se dobiva odţivotinjskih kostiju naziva se ..ţivotinjski ugljen** ikorisno je sredstvo za izradu filtera (jer upijaprljavstinu), za bojenje predmeta i za uklanjanje

neugodna mirisa. Jedna vrsta crnila za izradu tiskarske boje zapravo

je čađa što se dobiva izgaranjem smole, terpentina.

katrana, ulja ili masti uz minimalnu nazočnost zraka.Postoje dva načina dobivanja drvenog ugljena.

Prvi način: gomilu drva prekrijemo zemljom ilibusenjem, zapalimo i ostavimo da tiho tinja. Taj senačin dobivanja drvenog ugljena upotrebljava većstotinama godina po šumama sjeverne Evrope.Međutim, tu ostaju neiskorišteni plinovi što se tomprilikom stvaraju.

Drugi način: drva naslaţemo u ţeljezne posudekoje uguramo u goleme pećnice. Kad se vatra razgori,mi je utišamo smanjujući dovod zraka. Drva sepostupno pretvaraju u drveni ugljen. Plinovi, što setom prilikom oslobađaju, skuplja ju se u drugojkomori, u kojoj se zgusnu i stvaraju korisne stvari,kao što su drvni alkohol i octena kiselina.

Drveni ugljen je slab vodič topline, pa se stogaupotrebljava kao izolator. Koristi se i za izradu maski

protiv otrovnih plinova (tzv. ,.gas-maski“) jer dobniupija plinove. Komadi drvenog ugljena. načinjena odvrbe. sluţbe umjetnicima kao olovke za crtanje.

ŠTO JE BITUMEN?

Danas je nemoguće zamisliti veliki grad bez širokihasfaltiranih ulica. A znate li da je bitumen (ili ..asfalt**)bio poznat i u staro doba? Bitumen ne propušta vodu.a za tu njegovu odliku znali su još stari Babilonci.Kasnije su Rimljani bitumenom oblagali rezervoare ibazene da ne propuštaju vodu.

Bitumen je tamnomrka ili crna mineralna tvar, koja

se nalazi u zemlji u tekućem, čvrstom ili djelimicečvrstom stanju. Bitumen je prirodni sastojak nafte. Natoplini bitumen omekša. Kad se zagrijava, postajetekući, a kad se ohladi, stvrdne se. Kemijski, bitumen

je spoj vodika i ugljika.Postoje dvije vrste bitumena — prirodni i umjetni.

Prirodni bitumen se nalazi u naslagama, na površiniZemlje ili odmah ispod njezine površine. Umjetnibitumen se izdvaja iz nafte pomoću suvremenih

metoda pročišćavanja nafte. Prirodni butimen je u davno doba stvorila

8/10/2019 100 zato


286

nafta, istisnuta na površinu kroz naslage pi jeska isklopove stijena. Najčišći bitumen se zadrţao ustijenama, gdje je bio zaštićen. I2 stijena je c urio kaogotovo čist tekući asfalt.

Suvremeni bitumen, što se upotrebljava zaasfaltiranje ulica, zove se asfaltni cement. On čvrstospaja pijesak i kamen i sprečava da voda

prodre u pločnik. Bitumen ima odlike sličneosobinama gume. te se pod vrlo snaţnim udarcimasavija, a ne lomi se kao stijena. Posebno izdrţljivimbitumenom pokrivaju se piste na, aerodromima, kao iceste po kojima voze teški kamioni.

ŠTO JE

Jeste li znali da kontinenti leţe na granitu? To ječvrst kamen koji čini veći dio vanjske Zemlji- ne kore.

Naziv ..granit" dolazi od latinske riječi gra- nim, kojaznači „zrno". Zrna granita su kristali

GRANIT?

leda. Potresi su također izbacivali granitne stijenena Zemljinu površinu. Kad su se površinskestijene istrošile, na površini Zemlje ostale su velikemase čvršćeg granita. Stjenovite planine i SierraNevada, na primjer, sastavljene su od

kremena. feldspata. liskuna i homblende. Granitmoţe imati različite boje. Moţe biti tamnoljubi- ćast ilicrvenkast, a također moţe biti obojen raznimprimjesama. Granit je jedna od magmat- skih stijena.Uglavnom se formirao na određenoj dubini Zemljinekore kad se magma polako hladila i očvršćivala.Granit je obično nastajao pod planinskim naborima,gdje su stijene na površini obnašale ulogu pokrivača isprečavale pjegovo brzo hlađenje. Granit se nalazi napovršini jedino kad su se stijene iznad njega raspalepod utjecajem djelovanja vjetra, vode i

granitnih stijena. Mnogo granita ima i u našoj zemlji. Kad je izloţen zraku, granit se počinje raspadati.

Najprije se raspada feldspat, pretvarajući se u glinu isoli. Jedino kremen ili kvare ostaje nepromijenjen. Svremenom su goleme granitne planine postaleminerali od kojih je kasnije, s ostacima biljaka iţivotinja, postalo tlo.

Granit je jedna od najtvrđih stijena. Upotrebljavase za izradu vanjskih zidova građevina, za spomenikei nadgrobne ploče. Da bi se granit istrošio, mora sedobro izglačati.

ŠTO JE DRAGI KAMEN?

Drago kamenje je uvijek privlačno. Tisućamagodina su ga ljudi i ţene nosili kao amajlije da bi sezaštitili od demona i bolesti. Za neko drago

kamenje se vjeruje da onome tko ga na sebi nosiomogućuje da vidi što će se dogoditi u budućnosti. Zadrugo se drago kamenje vjeruje da

rilJMiPAT

USKUN

HORNBLCNDA

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


288

KAKO SE KOPAJU DIJAMANTI?

Prije otprilike milijun godina, kad se Zemljahladila, ispod njene površine je postojala masa vrelihtekućih stijena. Ta je masa bila izloţena velikoj toplinii snaţnom pritisku, tako da su

Dijamanti su najprije bili pronađeni u riječnimkoritima u Indiji, pa je dugo vremena u raznimdijelovima svijeta istraţivanje obavljano isključivo uriječnim koritima.

molekule u njoj bile sabijene u guste, čiste kristale. Te su molekule bile istovjetne onima u ugljenu ilikamenom ugljenu, koji su po prirodi ugljik, ali jekrajnje snaţan pritisak kod njih izazvaoočvrscavanje. Takve kristale nazivamo dijamantima.

Sredinom 19. stoljeća dijamanti su pronađeni uAfrici, ne samo u riječnim koritima nego i unaslagama čudne zelenkastoţute gline, koja senalazila kilometrima udaljena od riječnih korita. To jedovelo do novog načina traganja za dijamantima —kopanjem.

8/10/2019 100 zato


10 289

IME SE ODREĐUJE VRIJEDNOST DIJAMANATA?

Kad je prvi sloj gline uklonjen, utvrđeno je da ţutazemlja prelazi u čvrstu stijenu zelenkasto- plave boje.I u tom sloju pronađeni su dijamanti. I tako su ljudipočeli kopati u tim područjima i po tisuću metaraduboko, pa je to kopanje predstavljalo početaksuvremenih metoda istraţivanja i pridobivanjadijamanata.

Danas se vjeruje da su pravi izvori dijamanatakrateri ugašenih vulkana. Ti geološki oblici se. poputcijevi, spuštaju duboko u Zemljinu utrobu. pa sepretpostavlja da su to nekada bili otvori vulkana.Zbog svoje boje, stijene u takvim

otvorima nazivaju se ..plave stijene**.Da bi se iskopala takva plava stijena, najprije se

načini okno ispod zemlje, kao i bočni tuneli što voddo naslaga. Stijene koje sadrţe dijamante potom sbuše pomoću električnih bušilica. a onda se takavistrošeni materijal šalje na površinu. Potom smaterijal razmekša i drobi, sve dok ne ostanu čitavsamo najteţi komadi. Te komade zatim nosi struja

vode preko ţeljeznog stola premazanog masnoćomDijamanti zastanu i zalijepe se na masnu površinustola, dok ostali materijal otječe s vodom.

Poznato je da je dijamant vrlo lijep dragulj. Njegovaljepota čini ga primamljivim i dragocjenim. Dijamant

je također najtvrđi element koji je čovjeku poznat izbog toga je neobično koristan.

Zbog čega jedan dijamant ima veću vrijednost od

drugoga? Najprije, dijamanti što se nalaze u prodajimogu biti različiti i po boji i po kvaliteti. Ima ih u svimduginim bojama. Neke boje su rjeđe od drugih.Najskuplji su oni dijamanti koji imaju crvenkastu iliplavkastu boju ili čisti bezbojni dijamant. Drugičinilac, koji je vrlo vaţan pri određivanju vrijednostinekog dijamanta, je čistoća. Dijamanti mogu biti čistipoput suze. ali mogu imati i manje ili veće defekte.

Postoje dijamanti toliko skupocjeni da su čakodigrali vaţnu ulogu u povijesti. Najpoznatiji je

Kohinor (..Brijeg svjetlosti**), koji ima najdpovijest od svih dijamanata na svijetu. Da bdomogli ovog zlatnog kamena, mnogi su azvladari pokušavali osvojiti Indiju.

Nada, izuzetno plav dijamant, teţine oko

karata, također je prošao kroz mnoge ruke. Vjeruda on donosi nesreću onome u čijem je vlasnišOstali poznati dijamanti su Orlov, koji je neukrašavao krunu ruskih careva. Rezan, koji se nalazi u Luvru u Parizu, i Kulinan, čiji su dijugrađeni u britansku krunu i skipitar.

Dijamanti lošije vrste upotrebljavaju sindustriji. Mnogi se stavljaju u dijamantske brušto se koriste za oštrenje alata i brušenje Industrijski dijamanti također se koriste u indusa u rudarstvu se koriste za izradu bas i licbusenje kamena.

8/10/2019 100 zato


290

KOLIKO JE TVRD DIJAMANT?

Kad biste htjeli da vam se komad kita otvrdne, štobiste uradili? Gnječili biste ga i stiskali, a što se kitviše gnječi, postaje sve tvrđi.

Priroda je stvorila dijamante na sličan način. Prijestotinu milijuna godina Zemlja se tek hladila. U todoba je ispod tla postojala vrela i tekuća masa stijena.

Ta masa je bila izloţena velikoj toplini i tlaku. Ugljikkoji je bio izloţen tom tlaku postao je ono što danasnazivamo „dijamant**.

Dijamanti su najtvrđa tvar poznata čovjeku. Ali. tutvrdoću nije lako izmjeriti. Jedini način mjerenja je dase obavi proba pomoću grebanja. tj. da se dijamantzagrebe nekom tvrdom tvari. Godine 1820. Mos jenapravio skalu tvrdoće minerala, zasnovanu natakvim probama. Po toj ljestvici, minerali su poredaniovim redom: 1. talk, 2. gips, 3. kalcit. 4. fluorit, 5.apatit, 6.feldspat, 7. kremen, 8. topaz. 9. korund. 10.

dijamant.Ovaj redoslijed, međutim, ne pokazuje sve oblike

njihovih međusobnih odnosa. Na primjer, i pored togašto je korund deveti na ljestvici a dijamant deseti,razlika između njih u tvrdoći je veća nego razlikaizmeđu devetog i prvog minerala. Tako su dijamanti

minerali s najvećom tvrdoćom. Kako se dijamanti obrađuju i sijeku kad su toliko

tvrdi? Dijamant se moţe sjeći isključivo drugimdijamantom. U tu svrhu se upotrebljava pilića sasjećivom od dijamantske prašine.

U industriji se često upotrebljavaju dijamanti zasječu i brušenje, na primjer za brušenje leće. zaobradu raznovrsnog oruđa od bakra, mjedi i ostalihkovina, kao i za sječu stakla. Danas se više od 80posto svih proizvedenih dijamanata koristi uindustriji!

ZNATE LI ŠTO JE SMOG?

Između 4. i 9. prosinca 1952. godine u Londonu jezbog smoga umrlo oko 4.000 ljudi! Što je to smog izbog čega je opasan?

U nekim gradovima kombinacija različitih plinovau zraku stvara neku vrstu magle, koju nazivamo„smog**. Kad ga udišu, ljudi kašlju. Ukoliko su usmogu nazočna neka zagušljiva isparavanja i finečestice, on postaje otrovan.

U zraku uvijek ima prašine. Prašinu tvore sitnečestice čvrste tvari koje lebde u zraku. Prašina moţenastati od zemlje koju raspuše vjetar, sitnih kapljicamorske vode, od ţivog vulkana, šumskih poţara,ispušnih automobilskih plinova i od industrijskihizgaranja — a to je dim što izlazi iz tvorničkihdimljaka.

Količina prašine u zraku je gotovo nevjerojatna.

Procjenjuje se da se na Sjedinjene Američke Drţave svake godine slegne oko 43 milijuna tonaprašine! Od te količine, oko 31 milijun tona nastane izprirodnih izvora, što znači da je oko 12 milijuna tonaprašine rezultat ljudske aktivnosti! Prirodno, količinaprašine najveća je u industrijskim gradovima.

Ovaj problem je toliko vaţan za zdravlje da mnogigradovi vode bitku za smanjenje količine industrijske

prašine u zraku. Strojevima što ispuštaju prašinustavljaju se „kapuljače**. Koriste se i sistemi zaventilaciju, ventilatori i električne naprave kojesprečavaju uskovitlava- nje prašine. Da bi se izbjeglodizanje prašine, ponekad se pribjegava vlaţenju iprskanju vodom. Ali, problem opasne prašine u zraku

— ili ,,smoga“ — još uvijek nije riješen.

SUZAVAC?

Moguće ste vidjeli slike u novinama na kojima suprikazani policajci kako suzavcem rastjerujuštrajkače ili prisiljavaju kriminalce da izađu iz zgradeu kojoj su se zabarikadirali.

Suzavac je samo jedan od mnogobrojnih plinovakoji su stvoreni zato da bi djelovali na čovjeka tako daga onesposobe, rane ili čak ubiju. Neprijatna je već i

sama pomisao na te

8/10/2019 100 zato


10 291

plinove i njihovo štetno djelovanje. Oni predstavljajudio tzv. „kemijskog rata“.

Neki od tih plinova djeluju na dišni sustav iizazivaju upalu pluća. Oni najprije natjeraju čovjekana kašalj i oteţavaju mu disanje. Drugi plinovinapadaju ljudsku koţu čim je dodirnu, posebicevlaţne dijelove koţe i stvaraju opekotine.

Postoji i plin koji tjera na kihanje i stvara oštru bolu nosu, grlu i grudima. Taj plin za sobom ostavljaozbiljne posljedice. Jedna vrsta otrovnih plinovaposebno napada krv i djeluje na srce, ţivčane refleksei moţe stvarati smetnje prilikom udisanja kisika.Ugljični monoksid je jedan od tih plinova.

Nervni plinovi uzrokuju muku, grčenje tijela ismrt.

Suzavac nadraţuje oči, izaziva oštru bol, suze iometa vid. U osnovnom obliku, suzavac je tvar sličnašećeru. Međutim, kad se zagrije, pretvara se u parukoja napada oči. Suzavac se stavlja u zrna i projektileod papira i ubacuje se kroz prozor u prostoriju u kojojse sklonio kriminalac. Bijeli oblak plina ubrzoprivremeno oslje- pljuje kriminalca i on se predaje.Djelovanje tog plina traje kratko i prestaje kad senapusti zatrovana prostorija.

O otrovnim plinovima se ne razmišlja samo u ratnodoba ili u borbi protiv kriminalaca. Motori što zapogon upotrebljavaju benzin izbacuju otrovni plin — ugljični monoksid; zbog toga se mora strogo paziti nato da motori automobila ne budu upaljeni uzatvorenim garaţama.

Dim je rezultat nepotpunog izgaranja nekih goriva.Znači, kad bi većina naših uobičajenih goriva mogla

potpuno izgoriti, dima ne bi bilo! Većina goriva sesastoji od ugljika, vodika.

kisika, dušika, malo sumpora i moţda neštomineralnog pepela. Kad bi ta goriva potpuno izgorila,krajnji proizvod bio bi ugljični dioksid, vodena para islobodni plin, a svi su oni

DIM?

A • ^ J [| 1

m

8/10/2019 100 zato


292

8/10/2019 100 zato


19* 293

bezopasni. Ako je nazočan sumpor, nastaju i malenekoličine sumpornog dioksida, a kad on dođe u dodirsa zrakom i vlagom, pretvara se u opasnu kiselinukoja nagriza.

Da bi izgaranje bilo potpuno, gorivo mora imatidovoljno zraka za punu oksidaciju na visokojtemperaturi. Te je uvjete teško postići, posebice kadsu u pitanju čvrsta goriva, pa se stoga javlja dim.Antracit i koks mogu izgoriti bez dima, jer u sebi

nemaju hlapjjivih tvari.Bituminozni ugljen izgara na prilično niskim

temperaturama, tako da se oslobađaju plinovi ikatranaste tvari; oni se spajaju s prašinom i pepelomi stvaraju dim.

Dim moţe nanijeti veliku štetu. On škodi zdravlju,

stvarima i biljkama. U velikim industrijskimgradovima smanjuje jačinu Sunčeva sjaja, posebiceultraljubićastih zraka, koje su vaţne za zdravlje.

Kad vjetar ne bi raznosio dim, veliki industrijskigradovi vjerojatno bi svakog dana bili pod maglom.Zapravo, tamo gdje ima magle od dima, često sedogađa da je smrtnost od bolesti pluća i srca mnogoveća.

Naročito je štetno djelovanje dima na bil jni svijet.

Dim sprečava biljke da ,,dišu“ i uskraćuje imSunčevu svjetlost. Ĉesto se događa da kiselina, što senalazi u dimu, izravno uništava biljke!

Danas mnogi gradovi vode borbu za smanjenjekoličine dima i sprečavanje štete što nastaje od njega.

SAPUN?

Jeste li se ikad upitali koliko sapuna trošite vi ivaši ukućani, stanovnici vašeg grada i ţitelji čitave

vaše zemlje? Zaista mnogo. A samo oko stotinugodina dijeli nas od onog vremena kad se je sapunkuhao kod kuće. Danas jedva moţete zamisliti koliko

je taj grubi sapun zaostajao za glatkim i mirišljavimsapunom kakav se danas posvuda upotrebljava.

Sapun dobivamo kad masti i ulja kuhamo zajednos alkoholnim tvarima. Te masti mogu biti svinjskamast i loj, a ulje se dobiva od biljaka ili od voćnihsjemenki. Ulja se najčešće vade iz palmina drveta,kokosova oraha i maslina.

Alkalne tvari što se upotrebljavaju za izradusapuna su soda i kalijev karbonat (tzv. „pota- ša“).Soda se upotrebljava za izradu tirdih sapuna zapranje rublja, za toaletne sapune, za sapunskepahuljice i praškove. Kalijev karbonat se

upotrebljava za izradu pasti od sapuna i tekućisapun.

Sapun se proizvodi na ovaj način: masti i alkalnetvari se kuhaju u golemim kazanima, od. kojih nekimogu primiti i 175 tona mase. Taj se postupaknaziva „saponifikacija". Pred sam kraj

postupka doda je se sol, koja pomaţe da se sapunizdvoji i podigne na vrh kazana. Otopina, ili solni

rastvor, potone na dno. Postupak se ponavlja pet došest puta, sve dok se i posljednji komadić masti nepretvori u sapun.

Polutekući sapun se prebacuje u stroj, gdje se miješa sve dok ne postane glatka masa, kojoj se zatimdodaju razni sastojci kako bi sapun dobio posebnukvalitetu. Moţe se dodati miris ili boja, sredstvo zaomekšavanje ili neki dezinfektant. Ukoliko se ţelidobiti lakši sapun, postupak miješanja treba trajatiduţe, a pri kraju procesa, posebna naprava tjera zraku sapunsku masu.

Kad je vrela sapunska masa dostatno promiješana,izljeva se u kalupe ili se podvrgava posebnom procesuukoliko ţelimo dobiti sapun u prahu, u pahuljicamaili kuglicama.

Vještina proizvodnje sapuna traje odavno. Prijeotprilike tisuću godina ta je vještina čak i izumrla, akonačno su je oţivjeli Francuzi i Talijani. Zapravo,francuska riječ ,.savon“, što znači ,.sapun4*, potječeod imena talijanskog grada Savone, u kojem je iznovaoţivljena proizvodnja sapuna.

KAKO SAPUN ĈISTI?

Danas bi nam zacijelo bilo teško zamisliti ţivot bezsapuna. Osobna čistoća toliko je vaţna stvar dabismo, s obzirom na nju, sapun mogli smatrati za

jedno od čovjekovih prvih otkrića. Pa ipak, za sapunse saznalo tek početkom nove ere. Prema tomu,čovjek upotrebljava sapun tek 2.000 godina!

Ali, kako sapun čisti? Postoje razna objašnjenja. Jedno objašnjenje glasi:

sapun razlaţe masnu nečistoću u čestice koje sutoliko malene da ih voda moţe sprati. Na taj se načinstvori emulzija, slična mlječnoj tekućini, pomoću kojese čestice isperu.

Drugo objašnjenje: sapun oblaţe čestice nečistoće ina taj ih način čini skliskim, pa se one ne moguzadrţati na površini na kojoj su dotada bile. Vodaposjeduje ono što se naziva „površinski napon**, tj.ona se ponaša kao da je pokrivena tankom elastičnomopnom. Taj površinski napon ne dopušta vodi da sasvih strana opkoli sitne dijeliće prašine na našoj koţiili na nečistim tkaninama. Pretpostavimo da sapun,rastopljen u vodi, smanjuje taj površinski napon, izbog toga sapunski rastvor uspijeva okruţiti česticenečistoće sa svih strana i izdvojiti ih, poslije čega seone lako speru s koţe i s tkanine.

8/10/2019 100 zato


294

Sapune i ostala sredstva za čišćenje čestonazivamo deterdţentima. Taj naziv potječe od latinskeriječi „detergare*4, što znači počistiti, zbrisati. Mnogiljudi drţe da deterdţent nije sapun, ali se i sapuni,kao i posebna sredstva za čišćenje, mogu nazivatideterdţentima.

Suvremena kemija je stvorila vrlo efikasnasredstva za čišćenje, koja ponekad nazivamo ..sapunibez sapuna*4. Njihova glavna odlika je da smanjuju

površinski napon vode, pa zbog toga uspijevaju vrlo

temeljito prodrijeti pod sve vrste nečistih čestica. Takvi se „sapuni bez sapuna44 upotrebljavaju zaizradu šampona, pra- šaka za pranje i pasta za zube.

Postoje različite vrste sapuna s najrazličitijimimenima. Sapuni za struganje skidaju nepoţeljneslojeve, naftni sapuni sadrţe naftu za skidanje teškihmasnoća. Postoje i sapuni s primjesom voska kojiostaje na prerađenoj koţi i poslije sušenja. Posebnuvrstu sapuna predstavlja sapun napravljen od

maslinovog ulja.

KAKO SU NAPRAVLJENE PRVE BOJE?

U nekim pećinama juţne Evrope, u kojima je jošprije 25.000 godina ţivio čovjek, i danas se pozidovima mogu vidjeti crteţi u bojama. To znači da ječovjek već tada znao pripremati i upotrebljavati boje.

Nemoguće je točno utvrditi kad je čovjek prvi putupotrijebio boju. U doba kad su stari Egipćani gradilipiramide, znači prije otprilike 6.000 godina, vještinapravljenja boja već je bila odavno poznata. Egipćanisu bili pravi majstori u pravljenju boja. Bojili su svilu,vunu, lan i pamuk raznolikim bojama.

Od čega su pravili te boje? U tu su svrhuupotrebljavali trave, koru s drveća, plodove,sjemenke, lišajeve, orahe, krv iz morskih školjki iizlučevine kukaca.

Stari Feničani su slali ronioce da uz istočnu obaluSredozemnog mora, u blizini Tira, iz mora vadepurpurne školjke koje luče male količine bijeletekućine. Kad se tkanina premaţe tom tekućinom i

izloţi zraku i Suncu, tkanina promi jeni boju i posnajprije plavičasta, a potom purpurna. Ako stkanina zatim opere u sapunici od tvrda sappoprima zatvorenocr- venu boju (tzv. „karmin*").

U starom Rimu je bila velika potraţnja za tirskom bojom, jer su se upravo po toj boji plerazlikovali od običnih građana. Pola kilograma ta„purpurnog4*, tj. tamnogrimiz- nog platna staja

pravo malo bogatstvo! Tisućama godina čovjek je proizvodio boje

prirodnih sirovina. Tek prije jednog stoljeća otkrda se boje mogu pripremati i od kamenog ugljKatran je gusta crna i ljepljiva masa, koja nastajenuzproizvod u procesu pretvaranja ugljena u kokpočetku pretvaranja ugljena u koks na katragledalo kao na beskoristan otpadak. Danas kemibaš iz katrana, dobivaju boje i mnoge druge kemlije.

KAKO SE PRAVE NEONSKE REKLAME?

Moţete li zamisliti suvremeni grad bez neonskogosvjetljenja? Način osvjetljavanja i reklamiranjaneonom postao je toliko popularan da je osvojio čitavsvijet. Što je neonsko osvjetljenje?

Neon je plin. U 65.000 dijelova zraka nalazi se jedan dio neona. Međutim, premda se javlja u takomalim količinama, neon se dobiva iz zraka i koristi seza osvjetljenje električnih reklama.

Godine 1898. Villiam Remsv i M. B. Travers.engleski kemičari, destilirali su tekući zrak i tomprilikom otkrili da preostaje jedna mala količinazraka. Oni su ga nazvali „neon", što znači „nov". Neon

je plin bez boje, okusa i mirisa. Pripada tzv. ..internim

plinovima". Kao helij i ostali teţi plinovi, neon se nespaja ni s jednim drugim elementom i nalazimo gasamo u slobodnom obliku.

Neonska ţarulja sadrţi taj plin, kroz koji prolazielektrična struja. Kad struja, koju čine elektroni upokretu, prođe kroz neon, elektroni se sudaraju satomima plina i jedan dio svoje energije prenose nanjih.

U normalnom stanju, elektroni kruţe oko atomske jezgre. Međutim, kad dođe do sudara, neki od tih

elektrona bivaju izbačeni iz svojih uobičajenihputar^a. Za atome koji imaju takve poremećeneelektrone kaţemo da su u „probuđenom stanju".

8/10/2019 100 zato


295

Poslije kraćeg vremena probuđeni atomi gubevišak energije i vraćaju se u normalno stanje. Kad godse to dogodi, stvara se malena količina svjetlosti.

Ta svjetlost je crvenkastonarančasta. Kao i sve

ostale crvene zrake, ona prodire kroz gustu

maglu i atmosferu mnogo lakše nego sve ostale boje.Dodamo li vrlo malu količinu ţive, dobivamosvijetloplavu boju. Kad s neonom kombiniramo vrlorijetke plinove, kao što su helij i argon, dobivamo

svijetleće reklame u svim mogućim bojama.

KAKO JE PRONAĐENO STAKLO?

Tisućama godina staklo je bilo stvar lijepa zagledanje. Imalo je vrijednost isključivo kao ukrasnipredmet i kao materijal za izradu skupocjenihpredmeta, a postalo je korisno tek kad se netko sjetioda se moţe gledati kroz staklo.

Nitko ne zna gdje je i kada prvi put otkrivena tajnaizrade stakla, mada znademo da se staklo

upotrebljavalo još od davnih vremena. Glavni

Prema jednoj predaji, starim Feničanima pripadazasluga za otkriće stakla. Posada jednog njihovabroda iskrcala se na ušću neke rijeke u Siriji. Kad suhtjeli sebi skuhati objed, nisu mogli pronaći nikakvokamenje na koje bi postavili kotao. Zato su uzelikomade salitre (soli dušične kiseline, spojene s lakimkovinama) iz brodskog tovara. Na vatri se salitra

istopila.

sastojci od kojih se pravi staklo su pijesak, kalijevkarbonat (potaša) i vapno. Oni se zajedno istope navisokoj temperaturi. Budući da tih sastojaka ima uizobilju u mnogim dijelovima svijeta, tajna pravljenjastakla mogla je biti otkrivena u mnogim zemljamasvijeta.

pomiješala se s okolnim pijeskom i potekla u oblikutekućeg stakla!

Moguće ova priča i nije istinita, ali je Sirija uistinubila jedna od prvih zemalja u kojima se pravilo staklo.A Feničani, vješti trgovci, prodavali su staklenu robupo cijelom Sredozemlju.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


Egipat je također zemlja u kojoj se staklo pravilo još u davnoj prošlosti. Staklene naušnice i amajlijepronađene su u grobovima koji potječu iz 5000. godineprije nove ere, ali su ti stakleni predmeti mogućeporijeklom bili iz Sirije. Znademo da su oko 1500.godine prije nove ere Egipćani već sami pravili staklo.

Egipćani su miješali izmrvljeni kremeni šljunak spijeskom da bi promijenili boju stakla. Pored toga,naučili su da se dodavanjem toj mješavini određenih

količina kobalta, bakra ili

mangana proizvodi jasnoplavo, zeleno ili purpurnostaklo.

Poslije 1200. godine prije nove ere Egipćani sunaučili staklo izljeva ti u kalupe. Ali puhaljka zapuhanje stakla počela se upotrebljavati tek predpočetak nove ere. Izumili su je Feničani.

Rimljani su bili vrlo vješti u proizvodnji stakla, pasu staklo za oblaganje zidova čak proizvodili u tankimpločicama. Na početku nove ere od stakla su se većproizvodila prozorska okna!

ŠTO SE UPOTREBLJAVA ZA IZRADU STAKLA?

Moţda drţite da se staklo pravi od mješavineposebnih kemikalija, i to na sasvim poseban način,tako da je proizvodnja stakla pravo čudo kemije?Međutim, staklo se proizvodi na prilično jednostavannačin i od posve obična materijala.

Staklo je supstanca što nastaje stapanjemodređenih materijala, a zatim hlađenjem smjese,

oblagali kamen i gmčariju, a ponekad pravili i staklenperle (zrna) za ogrlice. Boce u kojima su pohranjivanmirisna ulja upotrebljavale su se u Egiptu još prije višod 3.500 godina.

Doba postojanja Rimskog carstva (od 1. stoljećprije nove ere do 5. stoljeća nove ere) predstavlja jednod najvećih razdoblja u povije-

pri čemu se atomi nepravilno poredaju. Kojihmaterijala? Oko 95 posto sirovina iz naše zemlje moglobi se upotrijebiti za izradu stakla. Međutim,najznačajnije sirovine su: pijesak (silicij), soda,vapnenac, boraks (kemijski spoj bora, natrija i kisikau listićavim kristalima), borna kiselina, magnezijevoksid i olovni oksid.

Prvo staklo stvorila je sama priroda. Prije 450milijuna godina usijana stijena iz Zemljine jezgreprobila se kroz Zemljinu koru kao istopljena smjesa

što izlazi kroz čeljusti vulkana. Kad bi ta uţarena lavasadrţavala i silicij i naglo se hladila, stvarala je staklotvrdo poput kamena. To vulkansko staklo naziva seopsidijan.

Ljudi prave staklo još od najranijih vremena. Jošprije 5.000 godina Egipćani su znali kako se pravi

jedna vrsta obojena stakla, kojim su

sti stakla. Baš u to doba ljudi su otkrili kako se stakmoţe puhati i od stakla napraviti stotine različitoblika i veličina staklenih predmeta.

Danas, naravno, postoji mnogo novih načina da proizvede što savršenije staklo. Ali, ovo je osnovpostupak: sirovine od kojih se pravi staklo dovezu setvornicu i utovaraju u goleme kante. Sirovine paţljivo izvaţu i izmiješaju poput tijesta. Potom se totijestu doda usitnjeno staklo istog kemijskog sastada bi se ubrzalo topljenje. Smjesa se automats

ubacuje u veliku peć. Zatim na niţoj temperaturi peći poteče staklo.

Poslije toga, to staklo prolazi kroz mnoge postupkpuhanje, prešanje, valjanje. Ijevanje i izvlačenje ovisno o tomu kakvu vrstu stakla ţelimo dobiti.

K1MSKO STAKLO. 30fl GODINE

EGIPATSKO STAKLO.1 500 GODINE PRUE N E

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


297

ZNATE LI ŠTO SU:

ENERGIJA

Zacijelo vam je poznato da je najvaţniji ciljdanašnje znanosti dobiti energiju iz atoma, da bi sečovjeku omogućilo da ţivi u miru i izobilju. Samapomisao da se to moţe učiniti spada u najveće korakeu povijesti ljudske misli!

Albert Einstein je prvi postavio teoriju što jepokazala vezu između tvari i energije. On je pokazaoda se materija moţe pretvoriti u energi ju. To jeizmijenilo čitavo naše shvaćanje fizičkog svijeta.

Sto je energija? Energija je sposobnost da se obavirad. Energija je ono što stoji iza sile i omogućuje silu.Pokušajmo to shvatiti na prim jeru automobila.

Da bi motor automobila radio, mora postojati nekasila. Nešto mora stvarati tu silu. To nešto je energija.Odakle energija? Energija potječe od benzina ioslobađa se izgaranjem benzina u cilindru motora. Taenergija stvara silu što. putem prenosnika i kotača,pokreće automobil. Tako motor radi, a energija mu toomogućuje.

Postoje dvije vrste energije, potencijalna ikinetička. Najprije pogledajmo što je to potenci jalnaenergija. Molekule benzina se drţe na okupu pomoćudila. U molekulama je nagomilana energija koja će se

moći potrošiti u slučaju potrebe. To je potencijalnaenergija. Kad benzin eksplodira, ta se potencijalnaenergija potroši.

Drugi primjer potencijalne energije je teţinapodignuta na određenu visinu. U takvoj teţini postojinagomilana energija, koju moţemo osloboditi ako jepustimo da padne. Voda na vrhu vodopada, ili izabrane, također ima potencijalnu energiju.

Pretpostavimo sada da ta teţina padne ili da vodapada u obliku vodopada. Sama činjenica da se onakreće određenom brzinom, omogućuje joj da obavljarad. Ta se energija naziva „kinetička energija*4. To jeenergija koja vodi porijeklo od teţine tijela što se krećei njegove brzine. Kad neko tijelo pada, ono gubipotencijalnu energiju, a dobiva kinetičku. Ali,količina dobivene energije je potpuno jednaka količiniizgubljene energije. Zapravo, cjelokupna količinaenergije u svemiru je uvijek ista. Mi ne moţemo nistvoriti, niti uništiti energiju. Bez obzira koristimo lise padom vode, ugljenom ili atomima, mi jedinomoţemo jedan oblik energije pretvarati u drugi.

%

554 TOPLINA a

2>< -

Nekad se vjerovalo da je toplina neka vrstatekućine što s toplih tijela prelazi na hladna. Ta sezamišljena tekućina nazivala „kalorik*4.

Danas znamo da je toplina stalno kretanje atoma imolekula u predmetima. U zraku, na primjer, atomi imolekule se stalno kreću. Kad se kreću brzo, kaţemoda je temperatura zraka visoka ili da je zrak topao.

Ako se atomi i molekule kreću polako, kao u hladnimdanima, mi osjećamo zrak kao hladan.

U tekućinama i u čvrstim tijelima atomi i molekulese ne mogu kretati tako slobodno kao u zraku, alikretanje postoji.

Ćak i na temperaturi topljenja leda molekule sustalno u pokretu. Na takvoj temperaturi molekulevodika kreću se brzinom od 2.000 metara u sekundi.U svakom prostornom centimetru zraka svake

sekunde dolazi do tisuću milijuna milijuna sudarameđu molekulama!

Toplina i temperatura nisu isto. Veliki plinskiplamenik ne mora biti „topliji4* od malog plamenika,ali moţe davati više topline zbog toga što izgara višeplina. Toplina je oblik energije, i kad mjerimo toplinu,mi zapravo mjerimo energiju. Količina topline se mjeri

kalorijama. Kalorija je jedinica za mjerenje toplinskeenergije. Kalorija

8/10/2019 100 zato


298

je količina toplotne energije potrebna da setemperatura jednog grama vode podigne za jedanstupanj Celzijusov. A temperatura nekog tijela samopokazuje stupanj na koji ga dovodi toplotna energijašto je sadrţi. Temperatura se mjeri termometrom iizraţava stupnjevima.

Kad se dva tijela spoje a ne dođe do prelaska

toplinske energije iz jednog u drugo, kaţemo da tijelaimaju istu temperaturu. Ali, ako jedno tijelo gubitoplinsku energiju (tj. ukoliko njegove molekuleusporavaju svoje kretanje), dok drugo tijelo tu istuenergiju dobiva (tj. njegove molekule se kreću brţe),kaţemo da toplina prelazi iz toplijeg u hladnije tijelo,te da prvo tijelo ima višu temperaturu nego drugo.

TRENJE

Trenje je otpor što se javlja prilikom kretanja jednog tijela po drugom tijelu. To vaţi za svepredmete.

Mnogi poslovi što ih obavljamo u ţivotu ne bi bilimogući bez trenja. Bez trenja bi remenovi nastrojevima spadali, čavli se ne bi drţali, noga ne bičvrsto stajala na zemlji ili pločniku, kotači se ne biokretali, a kola se ne bi micala s mjesta! Pa

materijala manje nego između materijala iste vrste.Kad podmazujemo površine, na primjer kadpodmazujemo leţišta na strojevima, smanjujemotrenje zamjenjujući trenje čvrstih tvari trenjemtekućine.

Postoje dvije vrste trenja čvrstih tijela — trenjeklizanja i trenje kotrljanja. Trenje kotrljanja je manjeod trenja klizanja. Zbog toga kotač

ipak, mnogo puta, posebice kod strojeva, trenjepokušavamo svesti na najmanju moguću mjeru.

Kod čvrstih predmeta trenje se uglavnom javljazbog hrapavih površina što se dodiruju. Sto supovršine izglačanije, trenje je manje. Zanimljivo je da

je trenje između različitih

spada u najveće ljudske izume. Kotač nam je, naime,omogućio da prilikom vuče tereta trenje klizanjazamijenimo trenjem kotrljanja.

Evo kako ćete najbolje shvatiti tu razliku. Uzmimo,na primjer, neki veliki kamen na hrapavoj površini.Uz trenje klizanja moguće bi

8/10/2019 100 zato


299

bilo potrebno desetak ljudi da se taj kamen vučepreko hrapave površine. Ali, kad isti taj kamenstavimo na valjke, bit će potrebno samo šest ljudi!Ako kamen stavimo na kolica s dva kotača, vući će gasamo četiri čovjeka. U osovini kolica doći će do trenjaklizanja, a na neravnoj površini do kotrljanja. Akoosovinu podmaţemo, a put po kojem se kreću kolicaporavnamo.

kolica će moći vući samo dva čovjeka. A ukolikoupotrijebimo kolica s kugličnim leţajevima, istikamen s lakoćom moţe vući samo jedan čovjek!

Zrak i voda također stvaraju trenje. Avioni imajuaerodinamičan oblik da bi se smanjio otpor zraka, abrodovi imaju svoj poznati oblik da bi se smanjiootpor vode.

ŠTO JE KONDENZACIJA?

Kondenzacija je proces suprotan ishlapljava- njuili isparavanju. Isparavanje je pretvaranje tekućine uplin ili paru, a kondenzacija prelazak plina ili pare utekuće ili čvrsto stanje. To se događa kod hlađenja ilizgrušnjavanja.

Kad se plin kondenzira, nastaju dvije značajnepromjene. Prva je ta da se zapremina plina smanjujekad on prelazi u tekuće stanje, druga je oslobađanjetopline, koja se naziva „toplina kondenzacije**.

Kad se para pretvara u vodu (kondenzira), na svakigram dobivene vode oslobađa se 540 kalorija.

U svijetu oko nas kondenzacija igra vaţnu ulogu.Kad se vodena para kondenzira u zraku, nastajuoblaci. Rosa nastaje kad vlaţan zrak

dođe u dodir s površinom što se ohladila do određenetemperature.

U to se i sami moţete uvjeriti ako promatrate čašuledene ili hladne vode na vlaţnom vremenu. Kadtopao i vlaţan zrak dođe u dodir s hladnompovršinom, vlaga se kondenzira na vanjskoj površiničaše.

Ponekad se para u zraku moţe izravno pretvoriti učvrsto stanje. Na primjer, na temperaturi ispodništice para se kondenzira na hladnim cijevimahladnjaka u led.

U prirodi nikad ne prestaje proces isparavanja ikondenziranja. Milijuni tona vode iz oceana i jezeraisparavaju svake godine i kondenziraju se u kišu isnijeg.

ZBOG ĈEGA VODA VRI?

Ako na vatri ostavimo lonac s vodom, ona će brzopočeti ključati. Voda zapravo prelazi iz tekućeg uplinovito stanje, ili isparavanjem ili

ključanjem, ali u oba slučaja vodu valja zagri jati.Ćak i kad je hladna, voda sadrţi nešto topline.

8/10/2019 100 zato


300

zato što se njezine molekule kreću. U normalnimokolnostima, njihovo kretanje nije suviše brzo. Usvakom slučaju, ta brzina nije dostatna da semolekule razdvoje, pa one ostaju na okupu, činećitako spoj — vodu. Međutim, neke molekule napovršini vode, što ih odozdo pritiskuju i potiskujudruge molekule, dobivaju dostatno ubrzanje,odvajaju se i ,,uzlijeću u zrak“. To neprestano„bjeţanje44 molekula zove se „isparavanje".

Ako vodu zagrijavamo, kretanje molekula seubrzava, pa se ubrzava i proces isparavanja. Kad sezagrijavanje pojača, veća toplina izaziva odvajanje čaki onih molekula koje se nalaze u vodi na dnu posude,pa se u vodi stvaraju

mjehurići pare. Ti mjehurići se diţu na površinu ipotom nestaju u zraku. Tada kaţemo da voda vri iliključa, a temperatura na kojoj se to zbiva naziva setočkom vrenja ili vrelište. Na uobičajenomatmosferskom pritisku voda vri na 100°C.

Ukoliko je zračni tlak manji od normalnog, kao na primjer na visokim planinama, vodi je potrebnamanja toplina da bi proključala. Tada je njezina točkaključanja niţa. Ako se pritisak poveća, kao na primjer

kod Papinova lonca, da bi se molekule kretale brţe,potrebno je više topline, pa u tom slučaju govorimo ovišoj točki ključanja. Na taj način moguće je kuhatihranu na višoj temperaturi — i kraće vrijeme.

KAKO RADI PARNI STROJ?

Nastojeći sagraditi strojeve koji bi radili um jestonjega, čovjek je obično oslobađao, mijenjao iliusmjeravao snage što postoje u prirodi. Kad

zagrijavamo vodu do točke vrenja, voda prelazi uplinovito stanje, koje se naziva para. Para teţi tomuda se širi, tj. da gura ustranu i naprijed sve što joj senađe na putu. Parni stroj upotrebljava tu snagu pareda bi pomoću nje obavljao određene poslove.

Kad pogledate u čajnik u kojem vrije voda, vidjetćete kako para izlazi kroz kljun čajnika. Ako kljunzačepite čepom, a rukom pritisnete poklopac čajnika,čep će izletjeti uz prasak. Parni stroj unekolikopodsjeća na čajnik na kojem se poklopac diţe ispušta, ali ne pada s čajnika. dok se poklopac penje ispušta, mogao

jeve, ali nisu znali kako riješiti pojedine^proble- meU nekim slučajevima para je morala oiti pod velikimtlakom da bi obavila određeni posao, a pri tak

visokim tlakovima kaza ni bi eksplodi- rali. U drugimslučajevima, opet, vodu je bilo potrebno uzastopciznova zagrijavati, a pri tomu se trošilo mnogugljena.

Konačno, James Watt je izmislio parni stroj ukojemu je snaga pare što se širi dovedena izravno nklip tijekom radnog takta stroja. U tom parnom strojklip se dizao tri stope u cilindru zahvaljujući tlakupare. Potom ga je teţina klipa i klipne poluge jspuštala do početnog poloţaja. Pošto je para ulazila ucilindar tijekom cijelog takta klipa, trošilo se mnogpare. Kod suvremenih parnih strojeva samo

bi obaviti i neki posao. Kod parnog stroja taj poklopacnazivamo klipom.

Mnogi su ljudi pokušali napraviti parne stro-

mala količina pare ulazi u cilindar. Rad se uglavnomobavlja širenjem pare.

Kasnije je Watt dodao i treći dio parnom

8/10/2019 100 zato


301

stroju — kondenzator. To je prazna komora, koja jepovezana s cilindrom preko cijevi ventila. Para biulazila u komoru i tu se iznova kondenzirala u voduprije nego što bi bila odvedena iz komore. Treći Wattov doprinesak usavršavanju parnog stroja

sastoji se u ovom: on je pronašao način da

natjera paru da gura klip u oba pravca. Umjesto daupotrijebi teţinu zraka da potisne klip nadolje, on jesredio tako da sama para obavi i taj dio posla. Na tajnačin klip se je kretao gore i dolje pomoću pare. To jebio dvopotisni parni stroj. Klip u parnom stroju moţese povezati s pumpom, polugom itd. i pokretatistrojeve.

ZAŠTO LED PLIVA?

Led je čvrst, a voda tekuća. Kad je temperaturadostatno niska, voda se pretvara u led. Prilikomsmrzavanja voda se znatno širi. Od deset litara vodedobiva se jedanaest litara čvrstog leda.

Predmeti u vodi plivaju ili tonu po zakonu što ga jeprvi otkrio Arhimed, grčki matematičar iz 3. stoljećaprije naše ere. Taj zakon, poznat kao „Arhimedovzakon**, kaţe da svako tijelo, potopljeno u tekućini,gubi od svoje teţine onoliko koliko iznosi teţina njimeistisnute tekućine.

Drvo je upola lakše od vode. Zbog toga će ga

jedna polovica njime istisnute zapremine vode drţatinad vodom. Teţina pluta iznosi jednu petinu teţinevode, a teţina leda iznosi devet desetina teţine vode.Zbog toga se otprilike devet desetina ledenog brijeganalazi pod vodom. Zbog toga je zapravo ledeni brijegneusporedivo veći nego što nama izgleda kad gagledamo.

Pod tlakom se led moţe otopiti, mada jetemperatura blizu točke smrzavanja ili ledišta, ali sevrlo brzo iznova smrzava kad ga oslobodimo pritiska.

Kad pravite snjeţne grude, u vašoj

8/10/2019 100 zato


302

ruci se, pod pritiskom, otope neke snjeţne pahuljice,ali se one iznova smrzavaju i stvaraju tvrđe grude kadih više ne stiskate.

Prilikom smrzavanja voda se širi. Stijene čestoprskaju zbog toga što se voda smrzava u njihovimmalim pukotinama ili šupljinama. To je

vaţno znati zbog razumijevanja erozije planina. Naprimjer, radilici u finskim kamenolomima odvaljujuvelike blokove stijena na taj način što pukotine unjima ispune vodom i ostavljaju je da se smrzne.

KAKO HLADNJAK HLADI?

Da bismo nešto rashladili, moramo mu oduzetitoplinu. Rashlađivanje je, prema tomu, oduzimanjetopline.

U staroj Indiji i Egiptu bilo je poznato da neke soli,kad se rastvore u vodi, hlade. Naime, neke tvari, kaošto je salitra (sol dušične kiseline spojena s lakimkovinama) i amonijev nitrat, oduzimaju toplinu vodi ukojoj se rastvaraju, te na taj način sniţavajutemperaturu vode.

čemu se ova oslobađa topline, te promjena tekućine uparu, pri čemu ova privlači toplinu, odnosno oduzim

je okolini.U suvremenim kućnim hladnjacima kao ras

hlađivači se upotrebljavaju ne samo amonijek nego plinovi sumporni dioksid i freon. Načelo rashlađivanja

je isto kao što smo ga već opisali. Evo. korak po korakšto se zapravo događa: srce rashladnog uređaja ihladnjaka je pumpa ili

Isto tako, hladnoća se stvara kad se neka tekućinapretvori u plin. Ta se promjena naziva ,.hlapijenje“.Stavite li malo vode ili alkohola na dlan, osjetit će tehladnoću, jer ta tekućina oduzima toplinu iz ruke iishlapljuje.

Mnogi znanstvenici i istraţivači pokušali suprimijeniti načelo hlapljenja kako bi stvorili strojeve

za hlađenje. Godine 1923, Michael Fara- day jeunaprijedio proces ishlapljivanja. On je promijenioamonijak iz plinskog u tekući oblik tako što ga jesabio ili komprimirao, a zatim iz njega oduzeotoplinu. I tada. kad je tekućina ostavljena da iznovaisparava, ona je oduzimala toplinu okolini i hladila.Sad su postale moguće dvije promjene: mijenjanjepare u tekućinu, pri

kompresor. Kompresor usisava paru i sabija je, kašto pumpa za bicikl uvlači zrak u zračnicu i sabija ga

Time se podiţe temperatura pare. Vrući i sabijenodnosno komprimirani zrak, odlazi u kondenzator. kondenzatoru zrak gubi toplinu i pretvara se tekućinu.

Tekućina potom teče u evaporator ili ispari- vač

Evaporator je dio hladnjaka kojeg je potrebno ohladi Topli zrak u tome dijelu dodaje toplinu tekućini, ptekućina hlapi. Prema tomu, naš cilj je ispunjenproizveli smo hladnoću. Tekućina se iznova pretvaru paru, a para iznova ide u kompresor, pa spostupak neprestance ponavlja!

KONDKN7ATOI

VRU A KOVT* 1

I5PAKIVAC

KOMPRESOR

PARA

I,

8/10/2019 100 zato


303

TKO JE NAPRAVIO PRVI TOPLOMJER?

Zacijelo ste se ponekad upitali: „Koliko li je ovotoplo?4* Ili: „Da mi je znati koliko je ovo hladno?44 Akovas zanima toplina, moţete zamisliti koliko tek imapitanja u vezi s toplinom što zanimaju znanstvenike!A prvi korak u razvoju znanosti o toplini je pronalazaknačina da se toplina mjeri. Zbog toga je izmišljentoplomjer ili termometar. „Termo44 znači „toplina44, a„metar" znači „mjera44. Znači, termometar ili to-plomjer mjeri toplinu.

Prvi uvjet za toplomjer je da uvijek na isti načinoznačava istu temperaturu. Imajući to na umu,talijanski znanstvenik Galilej počeo je praviti pokuseoko 1592. godine, stotinu godina prije nego što jeColumbo otkrio Ameriku. Galilej je napravio nekuvrstu toplomjera, koji se naziva „zračni termoskop44.

To je bila staklena cijev sa šupljom kuglom na kraju,u kojoj je bilo zraka. Cijev i kugla zagrijavani su takoda se zrak unutra širio, a potom je otvoreni završetakcijevi stavljan u neku tekućinu, na primjer vodu.

Kako se zrak u cijevi ohladio, njegova se zapreminasmanjivala, a tekućina je prodirala umjesto njega ucijev. Tako su se promjene temperature moglezapaziti po dizanju ili spuštanju razine tekućine ucijevi. Eto. to je bio prvi „toplomjer“ a za mjerenjetopline. Ali, ne zaboravite da je on mjerio toplinumjereći širenje i skupljanja zraka u cijevi, pa se ubrzootkrilo da je jedan od problema u vezi s njim to što nanjega utječu razlike u atmosferskom tlaku i da zbogtoga on nije sasvim točan.

Toplomjer, kakav mi danas upotrebljavamo,zasniva se na širenju i skupljanju tekućinehermetićki zatvorene u staklenoj kuglici, za koju jepričvršćena tanka cjevčica. Na višim temperaturamatekućina se širi i penje u cjevčici, dok se na niţimtemperaturama skuplja i spušta u cjevčici. Ljestvicana cjevčici pokazuje nam kolika je temperatura.

Takav' toplomjer prvi put je upotrijebio, oko 1654.godine, veliki vojvoda toskanski Ferdinand n.

ZAŠTO SE U TOPLOMJERU UPOTREBLJAVA ŢIVA?

Jedini način da mjerimo toplinu je pomoćudjelovanja što ga ona obavlja na neki predmet i naosnovi promjena što iz toplina izaziva u takvompredmetu. I sami moţete shvatiti zašto je tomu tako.

Toplina i hladnoća izazivaju promjene mnogih tvari ipredmeta. Za toplomjer je potrebna takva tvar koja ćese. na istoj temperaturi, ponašati uvijek isto.

Utvrđeno je da je ţiva naročito pogodna za tusvrhu. Toplina izaziva širenje ţive, ali je to širenjeuvijek jednako na istoj temperaturi. Zbog toga ţivustavljamo u staklenu cjevčicu, pa se ona. kad se

cjevčica zagrije, širi podiţe do iste točke na cijevi kadgod je izloţena istoj temperaturi.

Sada valja još samo dodati ljestvicu na staklenojcjevčici, pa ćemo dobiti jednostavan toplomjer.Ljestvica nam je potrebna da bismo znali do koje sevisine ţiva popela. U suvremenom toplomjerušupljina u cijevi često je tanja od ljudske dlake, aobično nije veća od igle.

Loptasto zadebljanje na dnu cjevčice i samacjevčica napunjeni su onolikom količinom ţive koja jepotrebna da bi se mogla mjeriti određenatemperatura. Zatim se cjevčica zatvori, i to tako da jeu njezinom gornjem svršetku vakuum, tj. bezzraćniprostor, ili neki plin, na primjer dušik. U takvoj secjevčici ţiva diţe i spušta, u skladu s temperaturomoko nje.

Na toplomjerima se najčešće primjenjuju dvijeljestvice: Celzijeva i Fahrenheitova. Na Celzije- vojljestvici ništica odgovara temperaturi na kojoj se voda

ledi, a stoti stupanj odgovara temperaturi na kojojvoda ključa. Na Fahrenhei- tovoj ljestvici točkasmrzavanja vode ili ledište nalazi se na 32 stupnja, atočka ključanja ili vrelište na 212 stupnjeva.

Kod toplomjera što se upotrebljavaju za mjerenjetemperature tijela ţivin stup stoji na najvišoj točki što

ju je dostigao sve dok se, stresanjem cjevčice, nespusti naniţe.

PREDVIĐA LI TLAKOMJER VRIJEME?

Prije svega, podsjetimo se na to kako nastajupromjene vremena. U suštini, te su promjene kretanjetopla i hladna zraka. Znamo da ta kretanja djeluju nazračni, atmosferski tlak. Prema tomu. ukolikoizmjerimo zračni tlak, moći ćemo predvidjeti kakvo ćebiti kretanje

8/10/2019 100 zato


304

toplog i hladnog zraka, pa ćemo tako moći ipredskazati vrijeme.

Ali kako mjeriti tlak atmosfere? To se vrlo lakopostiţe ţivinim tlakomjerom (barometrom). Načelo jeda zračni tlak tjera ţivu u bezzračnoj cijevi naviše. Kadse teţina ţivina stupa izjednači sa zračnim tlakom,ţiva se prestaje podizati.

Znači, kad čitamo podatke sa ţivina tlakomjera, mizapravo čitamo visinu ţivina stupa u cjevčici, tj.čitamo koliko je ţiva gurnuta naviše. Pod normalnimuvjetima, na razini površine mora, ta visina iznosi 760milimetara. Pretpostavimo da zračni tlak opadne. Ontada neće moći tjerati ţivu u stupu do te visine, pakaţem da „ţiva pada“. Kad se to dogodi, znamo da jetlak nizak i da će nas uskoro pohoditi vjetrovi i oluja,

jer njih privlači područje niskog tlaka. Međutim, kadse ţiva podiţe, znači da ćemo imati lijepo vrijeme.Razmak u kojem se ţiva diţe i spušta

na razini morske površine moţe se kretati između 686i 788 milimetara.

Tlakomjeri što ih većina ljudi drţi u svojim sobamanisu ţivini tlakomjeri, nego aneroidi. Ta riječ dolazi odgrčkih riječi što znače „nete- kući", tj. čvrst. Načelorada ove vrste tlakomjera je slijedeće. Zračni tlakpotiskuje jednu bezzrać- nu kutiju. Tlak zapravo gurastranice kutije unutra, a jedna ih opruga razdvaja.Kretanje opruge, što je tlak potiskuje unutra ili vani,

uvećava se pomoću niza ručica, da bi naposljetkupokrenulo kazaljku na instrumentu.

Po svojoj točnosti, aneroid se ne moţe uspoređivatisa ţivinim tlakomjerom. Ţiva se upotrebljava utlakomjerima baš zbog toga što je ona najteţa tekućinau prirodi. Na taj način, za tlakomjer se moţe koristitivrlo malena staklena cjevčica. Ako bismo, na primjer,upotrijebili vodu, bila bi nam potrebna cijev visoka dvametra!

ŠTO JE ZRAK?

Zrak se nalazi posvuda oko nas. Svaka pukotina,šupljina i prostor koji nije ispunjen nečim drugim,ispunjeni su zrakom.

Svaki put kad udahnete, vaša pluća se ispunezrakom.

Premda se zrak ne moţe vidjeti, probati ili osjetiti(dok vjetar ne puše), zrak je ,,nešto“. On je supstancaUi materija. Materija moţe biti u čvrstom, tekućem iliplinovitom obliku. Materija što se zove ,.zrak“ gotovo

je uvijek u plinovitom stanju.Zapravo, zrak je sastavljen od više plinova.

Dva od n jih, dušik i kisik, tvore 99 posto zraka. Oni suvijek nalaze u istom odnosu — 78 posto dušika i ok21 posto kisika. Isto tako, u zraku postoji i malenkoličina ugljičnog dioksida, što ga u zrak izdišu ţivbića. Ostatak od 1 posto tvore rijetki plinovi: argonneon. helij, kripton i ksenon.

Veliki zračni ocean proteţe se mnogo kilometarnad Zemljinom površinom. Zbog toga što je zramaterija. Zemljina ga teţa privlači i drţi na Zemlj

Tako zrak ima svoju teţinu. Teţina zraka stvara tlak

8/10/2019 100 zato


20 305

Ako se čovjek popne na visoku planinu ili putujeavionom, iznad njega se nalazi manje zraka. Zbogtoga je i tlak manji što je visina veća. Na visini od oko

15 kilometara tlak iznosi

ednu petnaestinu tlaka na razini morske površine.Na visini od oko stotinu kilometara tlak gotovo i nepostoji.

TO JE VAKUUM?

Većina ljudi drţi da je vakuum mjesto u kojemnema materije, mjesto u kojem se ne nalazi apsolutnoništa.

Međutim, po mišljenju znanstvenika, to jenemoguće. Oni smatraju da ne postoji prostor u kojemse ne nalazi neka supstanca, neka molekula plina ilineka najmanja čestica prašine. Tako vakuum zapravo

predstavlja prostor u kojem se nalazi vrlo malakoličina materije. U dobru vakuumu gotovo da nema zraka, prašine i

ostalih čestica materije. Ali, ovdje je naglasak na riječi„gotovo*4.

Jedan od najlakših načina dobivanja vakuuma jeispumpavanje zraka iz posude u koju je potrebnostvoriti vakuum. Vrlo efikasne vakuum pumpe, kojemogu stvoriti dobar bezzrač- ni prostor, koriste se uindustriji. Na primjer, vakuum pumpa se koristi uproizvodnji električnih ţarulja. Ako bi zrak ostao uţarulji, u jednom djeliću sekunde kisik biprouzrokovao izgaranje ţaruljina vlakna.

U ţaruljama najsuvremenije proizvodnje gotovo sesav zrak odstranjuje pumpom. To isto se radi i u

proizvodnji vakuumskih cijevi za radio i televizijskeprijemnike. Upravo pred njihovo zatvaranje, zrak seodstranjuje u najvećoj mogućoj mjeri.

Zacijelo najpoznatija uporaba vakuuma je utermos-bocama. Termos-boce imaju dvostrukestijenke i vakuum se stvara između zidova. Budući dau vakuumu postoji vrlo mali broj

UNUTARNJISTAKLENI ZID

VAKUUM

ANJSKI ZID

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


molekula, koje su udaljene jedna od druge,onemogućuje se prijenos topline. To su termos-bocama omogućuje da hladno mlijeko i dalje

ostaje hladno. Ako se u termos-bocu stavi vrućatekućina, nema prijenosa topline, pa će tekućinaostati topla.

KAKO TUELO PADA U PROSTORU?

Gravitacija je sila koja svaki predmet u svemiruprivlači prema drugim predmetima. To je sila zbogkoje neko tijelo u prostoru pada.

Sve do Galileja (1564 — 1642) nitko nije pokušavaoizmjeriti djelovanje Zemljine teţe. To tada

kosog tornja u Piši, da bi dokazao kako je ,,sila“poloţaj. Otkrio je da je povećanje brzine loptesrazmjerno vremenu kotrljanja. To znači da se poslijedvije sekunde lopta kotrljala dva puta brţe nego nakraju prve sekunde, a da se na

se vjerovalo da brzina kojom predmet pada naZemlju, bilo s koje visine, ovisi o teţini tog predmeta.

Galilej je bacao predmete različite teţine s 306

kraju treće sekunde kretala tri puta brţe, i tako dalje.Galilej je utvrdio da je i duţina prijeđena puta

jednaka kvadratu proteklog vremena (kvadrat nekogbroja je taj broj pomnoţen samim

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


307

sobom). Tako se. poslije dvije sekunde, lopta nalazilačitiri puta dalje nego poslije prve sekunde. Na krajutreće sekunde lopta se nalazila devet puta dalje, itako redom.

lsaac Newton je tvorac idućeg velikog otkrića 0 gravitaciji. Newton je pretpostavio da sila Stoprivlači neko tijelo prema Zemlji treba biti utolikomanja ukoliko je tijelo udaljenije od Zemlje. Na osnoviNewtonovih proučavanja, kao 1 opaţanja ostalih znanstvenika, stvoren je New-tonov zakon gravitacije. Prema tom zakonu, ako semasa jednog od dva tijela Sto se međusobno privlačeudvostruči, udvostručit će se i gravitacijskoprivlačenje. Ali, ako se udvostruči njihova udaljenost,sila gravitacije iznosit će samo četvrtinu prethodne.Albert Einstein je pokušao odgovoriti na pitanje što je

teţa, objašnjavajući da ona postoji

zbog oblika ćetverodimenzionalnog prostora--vremena. To je neobično sloţena teorija, kojazahtijeva stručno znanje da bi se razumjela.Einsteinova posljednja teorija povezala je gravi-tacijsko „polje44 s električnim i magnetskim poljem.Ali, naposljetku moţemo reći da još nitko nije uspiotočno objasniti što je Zemljina teţa.

Međutim, mi znamo da ubrzanje (povećanjebrzine), izazvano Zemljinom teţom, iznosi oko 10metara u sekundi. To znači da se brzina tijela štopada svake sekunde povećava za deset metara. Nakraju prve sekunde pada brzinom od 10 metara usekundi. Na kraju druge sekunde pada brzinom od20 metara u sekundi, itd. Na kraju prve sekundepredmet što pada spustit će se za 5 metara, na krajudruge za 20 metara, a na kraju treće za 45 metara.

KAKO GLASI I ŠTO ZNAĈI ARHIMEDOV ZAKON?

Arhimed je bio matematičar i pronalazač, koji jeţivio u antičkoj grčkoj koloniji Sirakuzi, na otokuSiciliji. Kralj Sirakuze, Hijeron, zatraţio je jednogdana od Arhimeda da mu kaţe ima li u zlatnojkraljevskoj kruni i srebra. Arhimeda je dugo mučio tajproblem. Jednog dana. ušavši u kadu da se okupa,opazio je kako se razina vode podigla. Odmah jeizašao iz kupaonice i pojurio ulicama Sirakuze, vičući„eureka!**, što znači „našao sam!“.

Arhimed je riješio Hijeronov problem. Najpri je je,naime, izmjerio koliko je kruna teška. Potom jepronašao grumen zlata i grumen srebra, koji su. svakiponaosob, teţili koliko i

kraljevska kruna. 21atim je spustio krunu u posudus vodom i izmjerio za koliko se razina vode izdigla. Toisto učinio je i s grumenom zlata. Da je kruna bilaizrađena od čistog zlata, voda bi se podigla do iste visine. Međutim, postojala je razlika, pa je Arhimed,izmjerivši i visinu što ju je postigao grumen srebra,mogao izmjeriti kakav je točan odnos između zlata isrebra u kruni.

Zakon specifične teţine, ili Arhimedov zakon, kaţeda svaki predmet, potopljen u tekućini, biva potisnutnaviše silom koja je jednaka teţini istisnute tekućine.

Isto tako, Arhimed je izumio i mnoge naprave

8/10/2019 100 zato


308

koje su, u njegovo doba, korištene u ratne svrhe. Kadsu Rimnjani napali grad Sirakuzu s mora i s kopna,214. godine prije naše ere, branitelji grada uspjeli suih zadrţati skoro tri pune godine, sluţeći seArhimedovim ratnim napravama. Tako je tajmatematičar izmislio katapulte.

kojima je na Rimnjane bacano veliko kamenje.Arhimed je napisao i više “knjiga o geometriji i fizici, apoznavao je i načelo poluge.

Arhimeda je ubio jedan rimski vojnik u dobaosvajanja Sirakuze, kako predaja kaţe, dok je biozadubljen u svoje geometrijske figure.

ŠTO JE EINSTEINOVA TEORUA RELAHVITETA?

Kad je Einsteinova teorija relativiteta prvi putobjelodanjena, rečeno je da je u čitavom svijetu moţerazumjeti samo desetak znanstvenika! Očigledno je,dakle, da u ovoj knjizi Einstenovu teoriju relativitetane moţemo ni početi objašnjavati u pojedinostima idetaljima. Ali, korisno je imati opću predodţbu o tomučime se bavio Einstein i kakve je probleme rješavao.

Svatko iz iskustva zna da je svako kretanje„relativno44. To znači da se moţe mjeriti samo uodnosu na nešto drugo. Na prim jer, sjedite u vlaku igledate kroz prozor. Gledajuči u predmete što brzo

promiču, vi znate da ste u pokretu. Ali, preko puta vassjedi drugi čovjek. U odnosu

va veličina u svemiru. Mi znamo da brzina svjetlostiznosi oko 3 milijuna kilometara u sekundi. Ali. zaista

je fantastično moći zamisliti da se to ne moţeizmijeniti. Evo zbog čega je to neobično: ako neka kolaidu brzinom od 60 kilometara na sat. to znači danjihova brzina, koju mjeri netko tko mimo stoji, iznos60 kilometara na sat. Ako kola prođu pored drugihkola, koja se kreću u istom pravcu brzinom od 40kilometara na sat, onda će proći pored tih kolabrzinom od 20 kilometara na sat. Ali. kad bi ta drugakola. umjesto što idu istim pravcem, išla suprotnim

pravcem, kola bi se mimoišla brzinom od 100kilometara na sat.

na tog čovjeka koji sjedi sučelice vama, vi se uopće ne

krećete! Zbog toga kretanje moţe značiti nešto jedino ako sepromatra u odnosu na nešto što miruje. To je prvi itemeljni dio Einsteinove teorije. To moţemo formulirati iovako: kretanje našeg tijela ravnomjernom brzinom krozprostor ne moţe se utvrditi isključivo promatranjem togtijela.

Drugi dio Einsteinove teorije tvrdi da je brzina svjetlosti jedina apsolutna i nepromjenji-

Ako bismo, prema Einsteinu, brzinu svjetlosne

zrake mjerili na opisani način (na primjer, ako mitrčimo u jednom pravcu, a svjetlost ide u suprotnompravcu), tu ne bi bilo nikakve razlike! Ta zrakasvjetlosti i dalje bi se kretala brzinom od 300.000kilometara u sekundi. Ovo je samo gruba, opća slikaonoga čime se je Einstein bavio u svojoj teorijirelativiteta. Pored ostalog, on se bavio problemommase i energije, kao i time kako se masa i energijapretvaraju jedna u drugu.

ŠTO JE PRAŠINA?

Prašinu tvore sitne čestice čvrste tvari što lebde uzraku. Prašinu obično podiţe vjetar s mjesta gdje jeprašina nastala, a zračna struja nosi prašinu sve dokona, pod utjecajem Zemlji- ne teţe ili nošena kišom, nepadne na Zemlju.

Prašina nastaje iz mnogobrojnih razloga. Onadolazi sa zemlje kad je vjetar podiţe u zrak, odizgaranja plinova iz motornih vozila, od loţenja peći uzgradama i tvornicama, od vulkanskih erupcija,šumskih poţara i morskih kapljica.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


RENDGENSKA CUEV

310

RENDGENSKE ZRAKE

oknu na dnu cijevi pojavljuju se rendgenske zrake. Jeste li se ikad upitali kako nastaju slike kostiju

pomoću rendgenskih zraka? Rendgenska slika se dobiva pomoću sjene.

Rendgenske zrake prolaze kroz dio tijela koji se snimai koji stvara sjene na filmu. Film je

presvučen osjetljivom emulzijom i poslije snimanja serazvija kao i svaki drugi film. Kosti i ostali predmetikroz koje rendgenske zrake teţe prolaze ostavljajutamnije sjene.

Rendgenske zrake danas imaju vaţnu ulogu umedicini, znanosti i industriji i spadaju u čovjekovanajkorisnija oruđa.

KAKVE SU SVEMIRSKE ZRAKE?

Zacijelo ste čitali da se u satelitima što se šalju saZemlje nalaze različiti i vrlo raznovrsni instrumenti inaprave za mjerenje. Jeste li opazili da gotovo usvakom satelitu postoji neki instrument zautvrđivanje i mjerenje svemirskih zraka?

Prije šezdesetak godina znanstvenici su opazili jednu čudnu pojavu. Našli su uzorak zraka uzatvorenoj posudi koji pokazuje određenu električnuvodljivost. Ĉak i kad su posudu okruţili debelimzaklonima, ništa se nije izmijenilo. To znači da je uposudu ulazila neka vrsta zračenja, jačeg od svakogdo tada poznatog zračenja!

Odakle je dolazilo to tajanstveno zračenje?

Obavljeni su najraznovrsniji pokusi. Najprije jedokazano da to zračenje ne dolazi s kopna, jer sezračenje osjećalo i na moru. Budući da je danju i noćubilo isto, nije dolazilo ni od Sunca. A u balonu navelikim visinama pokazalo se da ga ima posvuda uprostoru, pa je nazvano ..svemirsko44 ili „kozmičko*1 zračenje.

Što su zapravo svemirske zrake? To su atočestice. One putuju prostorom izvan Zemljatmosfere brzinom gotovo jednakom brzini svjeNeke od tih čestica se pribliţavaju Zemlji i ulanjezinu atmosferu.

Te atomske čestice, zvane primame svemzrake, sudaraju se s atomima u zraku. Ti sstvaraju nove čestice, koje također putuju vebrzinom i u istom pravcu kao prvobitne česticnove čestice se zovu sekundarne svemirske zOne se opet sudaraju s drugim atomima i stvnove čestice. Tako Zemlju bombardira snaţnazraka.

Koliko je nama poznato, to bombardikozmičkih zraka nije štetno za Zemlju, naposljetku, ono traje već bilijunima godina utjecalo na ţivot na Zemlji.

Znanost još uvijek ne moţe objasniti opotječu svemirske zrake, premda sada, kad diremo u svemir, ta tajna konačno moţeotkrivena.

ŠTO JE SVJETLOST?

Bez svjetlosti ne bismo mogli vidjeti svijet oko nas.ali mi još uvijek ne znamo što je svjetlost!

Poznato je da je svjetlost oblik energije. Brzinasvjetlosti se moţe izmjeriti — ona iznosi oko 300.000kilometara u sekundi, a znamo i kako se svjetlostponaša. Poznato nam je i to da bijela

svjetlost nije neka posebna vrsta svjetlosti negomješavina svih boja.

Poznato nam je da boja što je vidimo npredmetima — ona je u svjetlosti pomoću kovidimo. Komad zelena papira nam izgleda zelentoga što upija sve boje osim zelene, koju

8/10/2019 100 zato


311

odbija prema našim očima. Plavo staklo propuštasamo plavu boju, a sve ostale boje upija.

Sunčeva svjetlost je energija. Toplinom zrakaSunčeve svjetlosti, usredotočenih u ţarište leće,moţemo zapaliti vatru. Svjetlost i toplina se odbijajuod bijelih tkanina, a crne tkanine ih upijaju. Zbogtoga nam je ljeti u bijeloj odjeći manje toplo nego ucrnoj.

Kakva je priroda svjetlosti? Prvi čovjek koji se

ozbiljno potrudio da pokuša objasniti svjetlost bio jeengleski fizičar, matematičar i zvjezdozna- nac IsaacNewton. On je drţao da svjetlost tvore tjelešca, sitnazrna što ih izbacuje izvor svjetlosti. Ali ta, tzv.„korpuskulama** teorija ne objašnjava sve pojave vezane za svjetlost.

Holandski znanstvenik Kristijan Huvgens dao jedrugo objašnjenje svjetlosti. On je razvio ,,valnu“teoriju svjetlosti. Po toj teoriji, svjetlost stvara valove,baš kao što ih stvara i kamen bačen u vodu.

O tomu predstavlja li svjetlost valove ili tjelešca,raspravljalo se skoro 150 godina. Izgledalo je davećina znanstvenika prihvaća valnu teoriju svjetlosti.Onda je otkriveno nešto u ponašanju svjetlosti što jepoljuljalo ovu teoriju.

Što znanost danas misli o svjetlosti? Danas se drţida se svjetlost ponaša kao i tjelešca i kao valovi. I jedno i drugo se moţe dokazati pomoću različitihpokusa. Prema tomu, izgleda da nema jednog

jedinstvenog odgovora na pitanje što je svjetlost.

ZAŠTO SE MOŢEMO VIDJETI U ZRCALU?

Kad svjetlost padne na neku površinu, ona se iliupije ili se odbije, tj. vrati se natrag. Zrcalo je takvaglatka površina koja odbija svjetlost.

Načelo zrcala vrlo je jednostavno: svjetlost seodbija od zrcala gotovo isto kao što se gumena loptaodbija od zida. Ako loptu bacite pravo na zid, ona ćese vratiti u pravoj liniji. Ako je bacite pod uglom, onaće se odbiti pod istim uglom na drugu stranu.

Kad svjetlost padne na zrcalo pod nekim kutem,ona se pod jednakim kutem odbija na drugu stranu.Prvi kut se naziva upadni kut, a drugi kut odbijanja.

Ta su dva kuta uvijek jednaka.

Zrcalo što se obično upotrebljava je ravno zrcalo,što znači da je njegova površina ravna. Kriva zrcala nedaju vjernu sliku predmeta što se u njima ogleda,nego iskrivljenu. Zrcalo se sastoji od komada stakla,koje je na poleđini prevučeno nitratom srebra.Srebmasta pozadina sprečava prodiranje svjetlostikroz staklo. Taj sloj zapravo i odbija svjetlost, a staklosluţi samo da bi se osjetljivo srebro zaštitilo odogrebotina i tamnjenja.

Zamislite da stojite pred zrcalom. Svjetlosne zrakepadaju na naše tijelo i odbijaju se od njega. Zbog togai moţemo vidjeti sve predmete oko nas. Drugimriječima, predmete moţemo

8/10/2019 100 zato


312

vidjeti samo zato što se svjetlosne zrake od njihodbijaju. Te svjetlosne zrake padaju na zrcalo iodbijaju se od njega do vaših očiju, te vidite jasnusliku sebe u zrcalu!Međutim, vi u zrcalu izgledate kao da ste iza zrcala.

Slika što je vidite naziva se stvarna slika,

jer izgleda da se svjetlosne zrake stišću u jednutočku, odnosno ţarište iza zrcala. Vaša slika u zrcalu

je izokrenuta. Vaša desna ruka izgleda kao lijeva, isve ostalo, isto tako. izgleda kao da je promijenilostranu.

ŠTO JE FATAMORGANA?

Zamislite čovjeka koji luta pustinjom i umire odţeđi. On baca pogled u daljinu i privida mu se jezeropuno vode, okruţeno drvećem. Tetura prema jezerusve dok njegovo priviđenje ne iščezne i ne ostane ništaosim vrela pijeska oko njega.

Jezero što ga je on vidio u daljini je fatamorgana.Kako ona nastaje? Fatamorgana je varka što je prednašim očima stvara priroda zbog određenih uvjeta uatmosferi. Mi vidimo neki

predmete što ih naše oči ne mogu vidjeti! Kad seudaljeno nebo odrazi pomoću ovog „zrcala** od zraka,ono ponekad izgleda kao jezero i mi vidimofatamorganu.

Kad je dan topao, a mi se pribliţavamo vrhu nekogbrda, čini nam se da je put ispred nas vlaţan. I to jefatamorgana! Ono što mi vadimo je svjetlost s nebašto je topao zrak prelama neposredno iznad puta,tako da nam se čini da ona dolazi sa samog puta.

predmet zbog toga što se svjetlosne zrake odbi jaju odtog predmeta i padiaju na naše oči. Te zrake običnodopiru do naših očiju u pravoj liniji. Stoga, akopogledamo u daljinu, vidjet ćemo samo predmete kojisu iznad našeg horizonta.

A sad objasnimo varku što je stvara atmosfera sasvjetlosnim zrakama. Nad tlom pustinje moţe'postojati sloj gustog zraka, koji djeluje poput zrcala.

Neki predmet moţe biti izvan vidokruga, daleko ispodhorizonta. Ali, kad s njega padne svjetlosne zrake nasloj gustog zraka, one se odbijaju prema našim očimai mi vidimo taj predmet kao da se nalazi iznadhorizonta i da nam je na vidiku. Mi na taj način,.vidimo“

Fatamorgana se javlja i na moru, kao slika brodovašto plove na nebu! To nastaje kad se hladan zraknalazi u blizini vode, a topao zrak je iznad njega.Udaljeni brodovi, koji se nalaze izvan horizonta, moguse vidjeti zbog toga što se svjetlosni valovi s tihpredmeta odbijaju od sloja toplog zraka i mi vidimobrod na nebu!

U najpoznatije fatamorgane na svijetu spadafatamorgana u Siciliji, iznad Messinskog tjesnaca.Grad Messina se odraţava na nebu i izgleda kao dazamkovi iz bajki lebde u zraku. Izraz „f atamorgana4*dolazi od talijanske riječi Fata Morgana, po viliMorgani, zloj čarobnici, za koju se vjerovalo da stvaraovu pojavu.

8/10/2019 100 zato


313

ZAŠTO SU DUGINE BOJE TAKO RASPOREĐENE?

Mi obično za dnevnu svjetlost kaţemo da je „bijela"i nazivamo je bijelom ili Sunčevom svjetlosti. Tasvjetlost je, međutim, mješavina svih boja.

Kad Sunčeva svjetlost padne na rub zrcala ili naivicu staklene prizme, ili na površinu mjehurića odsapunice, u toj svjetlosti vidimo boje.

Kad Sunčeva svjetlost uđe u kapljicu vode, ona seu njoj rastavlja isto tako kao kad padne na staklenuprizmu. Tako u samoj vodenoj kapljici vidimo razneboje koje idu od jednog njena kraja do drugog. Jedandio te obojene svjetlosti odbija se u kapljici i iznova iznje izlazi.

Bijela svjetlost se razlaţe na različite valne duţine, štoih mi vadimo kao crvenu, narančastu, ţutu, zelenu,plavu i ljubičastu boju.

Te valne duţine stvaraju snop usporednih pruga,tako da svaka boja postupno prelazi u iduću. Ta jespona nazvana ..spektar**. U njemu je crvena bojauvijek na početku, a plava i ljubičasta na kraju. Tajraspored nastaje uslijed različitih valnih duţina tihboja.

Dugine boje su boje spektra. Zapravo, duga jeveliki polukruţni spektar koji je nastao rastavljan jemSunčeve svjetlosti.

Svjetlost izlazi iz kapljice pod raznim kutovima,ovisno o boji. I kad se pogleda na ove boje u dugi, vidise da su one tako raspoređene da se crvena bojanalazi na vrhu, a ljubičasta na dnu dugina spektra.

Duga se moţe vidjeti samo kad istodobno padajukiša i šija Sunce i kad se promatrač nađe između tedvije pojave. Naime, promatrač treba biti izmeđuSunca i kišnih kapi i to tako da mu se Sunce nalaziiza leđa. Sunce, promatračevo oko i središte duginaluka su u pravoj liniji.

ŠTO JE MAGNET?

Po jednoj starogrčkoj predaji, pastir po imenuMagnes. čuvajući stado na padinama planine Ide. naKreti. zamijetio je da su se njegov ţeljezni štap isandale sa ţeljeznim klinovima priljubili uz veliki crnikamen. Tako je otkriven magnetizam — pojava daneke vrste kamena privlače ţeljezo. To tajanstvenokamenje pronađeno je nedaleko od Magnezije, mjesta

u Maloj Aziji. Naziv ..magnet'4, prema tomu, mogao jenastati ili po Magnes u ili po Magneziji.

Vrijeme je prolazilo, i u vezi s magnet i zrnom došlo je do nekih novih otkrića. Utvrđeno je da komadiţeljeza, kad ih trljamo o magnetsko kamenje, i samipostaju magneti. Prije mnogo

tisuća godina također je otkriveno da će magnet kojivisi biti usmjeren pribliţno prema sjeveru. Tako jepronađen kompas. Magnetsko kamenje nazivano je i..kamen koji vodi", zbog toga što je pomagalo putnikuda se orijentira.

U doba engleske kraljice Elizabete prvi put jeutvrđeno da svaki magnet ima dva određena pola. koji

su, po prirodi, jedan drugome suprotni. Jednakipolovi se odbijaju, a suprotni privlače.

Sve do 20. stoljeća o magnetizmu se nije mnogovaše saznalo, a onda je. 1820. godine, danskiznanstvenik Ersted otkrio da ţica kroz koju protičeelektrična struja također stvara

8/10/2019 100 zato


314

, « _ „

\ \ » , I / ///

\ \\U-v./

' - te';::;

t /✓

lmah f/Z/n/z <■

NENAMAGNET1ZIRANAŢELJEZNA SIPKA

(4 AMAGN ETIZIRA N AZZUZZSA s ŠIPKA N

magnetno polje. To je dovelo do još jednog otkrića.

Kad se u unutrašnjost namotaja ţice stavi jezgraod mekana ţeljeza, a ţice poveţu s baterijom, takva

jezgra i sama postane magnetična. Tako je napravljenprvi elektromagnet, snaţniji od bilo kojega prirodnogmagneta.

Otkriće elektromagneta omogućilo je izradumnogih vaţnih instrumenata Što ih danas imamo.Elektromagneti ne samo da su u stanju

podizati velike terete, nego su i neophodan dio u

zvoncetu, dinamu, motoru i uopće u svim napravamau kojima se primjenjuje strujni krug.

Premda je dugo bilo poznato da se sila magnetarasprostire na određenu udaljenost od samogmagneta, Michael Faraday je prvi definirao i pokazao„polje sile“ i „linije sile“. Shvaćanje tog pojmaomogućilo je stvaranje uređaja i pronalazaka kao štosu telefon, električno osv jetljenje, radio itd.

ZAŠTO MAGNET PRIVLAĈI SAMO NEKE KOVINE?

Sto je magnetizam? U staro doba u bliţim gradaMagnezije, u Siriji, pronađena je jedna vrsta ţeljeznerude, koju su stan Grci i Rimljani

nazivali magnes, pa otuda potječe i riječ ,,mag-netizam*'.

Ĉak i u staro doba ljudi su znali da ţeljezna

8/10/2019 100 zato


315

ruda privlači opiljke ţeljeza. Još onda su otkrili da jemagnetizam ţeljezne rude ..prelazan": kad bi komadţeljeza trljali o tu rudu, i on bi postao magnetičan.

Premda se magnetizam doimlje kao tajanstvenapojava, postoji teorija koja ga objašnjava. Premapostavkama te teorije, svaka od bezbrojnih milijuna ukomadu ţeljeza je i sama sićušni prirodni magnet. Tesu molekule u običnoj ţeljeznoj šipki ispremješane, pazato jedne druge neutraliziraju. Međutim, kad se

takva šipka namagnetizira, sve se molekule poredajuu jednom pravcu. Na ta j se način na krajevima šipkistvaraju polovi: sjeverni i juţni i ţeljezna šipka seponaša kao magnet. Namagnetizirana šipka

se moţe i razmagnetizirati ako je zagrijemo douţarenja. Tako jaka toplina razbije uspostavljeniporedak molekula u ţeljezu, pa će uţareni magnetizgubiti svoj magnetizam — jer molekule u njemu višenisu poredane onako kako treba.

U čeliku su molekule poredane jedna uz drugu vrlogusto. Zbog toga je takav čelik teţe namagnetizira ti.Međutim, kad se takav čelik namagnetizira, svojmagnetizam zadrţava duţe od mekanog ţeljeza.

Magnet privlači kovine čije molekule također imajuprirodna magnetska svojstva. Takvih molekula imamalo, i to su uglavnom nikl i kobalt Međutim, njihov

je magnetizam slabiji od mag- netizma ţeljeza.

KAKO RADI BATERIJA?

Godine 1870. Luigi Gal vani, profesor anatomije izItalije, opazio je nešto neobično prilikom jednogeksperimenta. Kad je dva komada različitih kovina

spojio s nogama mrtve ţabe. te su se ţablje noge grčilei trzale. Galvani pomisli da je otkrio izvor elektriciteta.Međutim, Alessandro Volta, profesor fizike.

čoje umočene u slanu vodu. To je proizvelo struju ipredstavljalo je prvu bateriju.

Načelo baterijske stanice počiva na tome da ona

kemijsku energiju pretvara u električnu. Jedan diokemijske energije pretvara se u toplinu, a jedan dio uelektričnu struju. Skupina od jedne ili više takvihstanica stvara bateriju.

bio je ubijeđen da uzrok tome grćenju i trzanju ţabljihnogu valja traţiti u električnoj struji što je proizvodete kovine. On se bacio na posao da proizvedeelektričnu struju kemijskim putem. Poslije mnogopokusa, on je, 1900. godine, pronašao nešto što jenazvao Voltnim stupom.

Nagomilao je mnogo malih pločica od ţeljeza ibakra, dvije po dvije jednu iznad druge, a izmeđusvakog para pločica stavio je uloške od

Kako te kemikalije proizvode električnu stru ju?Električna struja je proticanje elektrona po određenojputanji ili kroz strujni krug. Znači, baterija moraomogućiti proticaj tih elektrona. Kod svake primamebaterijske stanice postoje dva osnovna dijela:elektrode i elektrolit. Elektrode se sastoje od dvijerazličite kovine ili od jedne kovine i ugljika. Elektrolit

je tekućina. Kad se elektrode nađu u tekućini, kemijski

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


UGLJENA

31

G

proces izaziva polagano razlaganje jedne elektrode.Pri tome se oslobađaju elektroni. Kada ti elektroniimaju putanju ili krug kroz koji se mogu kretati, oni

stvaraju električnu struju. Da bi struja mogla teći,elektrode ili „elementi4* moraju biti povezani ţicom ilidrugim električnim vodičem.

KAKO BATERIJA PROIZVODI ELEKTRICITET?

Električna struja se proizvodi na dva načina:pomoću strojeva, koji se nazivaju „dinamo stro jevi'4 iligeneratori, i pomoću baterijskih stanica ili baterija.

Baterijska stanica proizvodi elektricitet tako štomijenja kemijsku energiju u električnu. Pri tome se

jedan dio kemijske energije pretvara u toplinu, a jedan dio u električnu struju.

Postoje dvije vrste baterijskih članaka. Jedna, kojase naziva „primami članci4*, kad je istrošena moţe seobnoviti samo dodavanjem odgovarajućih kemijskihsupstanci. Obično je suhi članak, kao onaj ubaterijskoj ţarulji, primami članak. Druga vrstačlanaka naziva se „sekun-

svakom se primarnom članku nalaze elektrode i jedanelektrolit. Elektrode, ili elementi članka, kako se onenazivaju, su dvije različite kovine ili jedna od kovina adruga od ugljena. Elektrolit je tekućina.

Jedan od elemenata, nazvan ,.katoda“, obično je odcinka. Drugi, koji se zove „anoda44, obično je odugljena. Uslijed kemijske reakcije, katoda se laganorastvara u elektrolitu. U tom se procesu oslobađajuelektroni. Ukoliko postoji krug kroz koji se ti elektronimogu kretati, oni će stvoriti električnu struju. Kad sespomenuti elementi po veţu ţicom ili kakvim drugimelektričnim vodičem, struja će poteći kroz njega.

UZDUŢNI PRESJEK SUHE STANICE

PAPIR NATOPLJEN URASTVOR AMONUAKA

• •• • * * , • * • • • . I ' , , • * • ••••• • 1 • •...................... .. • •

, a , ■ . • • . • a . • . • •

SUHA SMJESA MANGANOVADIOKSIDA UGLJIKA 1AMONUEVA KLORIDA

dama4* i moţe se iznova napuniti ako kroz njupropustimo električnu struju. Akumulatori što seupotrebljavaju za pogon automobilskih motora sutakvi sekundarni članci.

Baterija predstavlja skupinu od dva ili višeprimarnih ili sekundarnih članaka. Ĉesto se jednastanica naziva baterijom, ali to nije ispravno.

U primamim se člancima upotrebljavaju raznekemijske tvari, ali je načelo uvijek isto. U

Akumulator zapravo ne čuva elektricitet. Ondobiva snagu iz kemijskih promjena, baš kao i ostalevrste stanica. U akumulatoru je jedna serija pločanačinjena od olova, a druga od olovnog oksida. Objegarniture ploča su potopljene u sumpornu kiselinu iobje se postupno mijenjaju u sulfat olova. Uakumulatoru se električna struja proizvodi opisanimkemijskim procesom.

TKO JE OTKRIO ELEKTRICITET?

Ĉudno je to što je elektricitet proučavan tisućamagodina — a još uvijek ne znamo točno što je on! Posuvremenom shvaćanju, svaka se tvar sastoji od sitnih naelektriziranih čestica. Prema

toj teoriji, elektricitet je obično strujanje elektrona ili

drugih naelektriziranih čestica.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


317

Riječ „elektricitet4* dolazi od grčke riječi„elektron44, Sto znači „jantar4*. Vidite, dakle, da su još600. godine prije nove ere Grci znali da jantar, kad seprotrlja, moţe privlačiti lagane komadiće pluta ilipapira.

U proučavanju elektriciteta veći napredak nijepolučen sve do 1672. godine. Te je godine Otto vonGuericke proizveo jače naelektriziranje drţeći ruku nasumpornoj kugli koja se je obrtala. Godine 1729.Stephen Gray je otkrio da neke supstance, na primjerkovine, prenose elektricitet s jednog mjesta na drugo.

Te su supstance prozvane „provodnici4*. Gray jetakođer otkrio da druge tvari, kao što su staklo,

sumpor, jantar i vosak, ne prenose elektricitet. Te sutvari nazvane „izolatori44 ili nevodiči. Idući vaţan korak napravljen je 1733. godine,

kada je Francuz Di Fej otkrio pozitivnu i negativnunaelektriziranost, premda je on drţao da su to dvijerazličite vrste elektriciteta.

Ali. tek je Benjamin Franklin pokušao objasniti što je elektricitet. Po Franklin u, sve supstance u prirodisadrţe „električni fluid14. Međusobnim trljanjemnekih supstanci određena količina tog fluida prebacise s jednog mjesta na drugo, kao višak. Danas bismorekli da se taj fluid sastoji od negativnonaelektriziranih elektrona.

Vjerojatno najznačajniji napredak u znanosti oelektricitetu otpočeo je kada je Alessandro Volta1800. godine izumio prvu bateriju. Ta je baterija dala

svijetu prvi stalni, pouzdani izvor električne struje idovela je do svih vaţnih otkrića u vezi s upotrebomelektriciteta.

KADA JE ĈOVJEK PRVI PUT UPOTRIJEBIO ELEKTRICITET?

Danas gotovo ne moţemo ni zamisliti ţivot bezelektrične struje. Međutim, ljudi su počeli koristitielektricitet tek od 1800. godine. Te godine je, naime,Alessandro Volta pronašao prvu bateriju i takopodario svijetu prva stalni izvor električne struje.

Ubrzo je otkriveno da se električna struja moţeupotrijebiti za stvaranje topline, svjetlosti itd.

Voltino otkriće predstavljalo je veliki koraknaprijed. Ono je omogućilo korištenje mnogihtehničkih novina koje nisu bile primjenljive s do tadapoznatim napravama za proizvodnju elektriciteta.

Sir Humphry Davy je utvrdio da električna struja

razlaţe različite tvari u prostoru. Iz tih pokusa razvalisu se postupci koji su omogućili

8/10/2019 100 zato


318

jeftinu proizvodnju aluminija, čistog bakra, klora,različitih kiselina, mineralnih gnojiva i specijalnevrste čelika.

Poslije toga je otkriveno da se pomoću električnestruje mogu praviti magneti. Namotaj ţice kroz kojiprolazi električna struja djeluje kao namagnetiziranašipka. Ovo otkriće je kasnije omogućilo izradurazličitih naprava na električni pogon.

Još kasnije. Michael Faraday je pronašao način zaizazivanje suprotne pojave — proizveo je električnapolja i struju pomoću pokretnih magneta. Ovo jeimalo za posledicu konstruisa- nje električnihdinama.

Kao što vidite, ljudi su počeli da koriste elektricitetu praktične svrhe tek nedavno. Međutim, novaotkrića i usavršavanja u ovoj oblasti ne prestaju.

ŠTO JE STATIĈKI ELEKTRICITET?

Ako staklenu šipku protrljate svilom pa šipkupnnesete sitno iscjepkanim komadićima suhogpapira, ovi će „skočiti44 na šipku i „zalepiti se44 za nju.Isto će se dogoditi i kad komad plastične mase trljatekrznom.

Što se zbiva sa staklom i s plastičnom masom? Ufizici se kaţe da su se ta dva materijalanamagnetizirala. To se naziva „statički elektricitet44.

Statički znači u mirovanju, a statički elektricitet

stvara električni naboj u stanju mirovanja.Elektricitet koji putuje kroz ţice je elektricitet ukretanju. On se zbog toga naziva električna struja ilidinamički elektricitet.

kla imaju podjednak broj protona i elektrona.Pozitivno naelektrizirani protoni i negativnonaelektrizirani elektroni se međusobno neutrali-ziraju. Prema tomu, samo staklo je električkineutralno.

Međutim, kad se staklo protrlja komadom svilenetkanine, neki njegovi elektroni se izbacuju. U tomslučaju staklo ima više protona nego elektrona.

Drugim riječima, staklo ima višak pozitivnenaelektriziranosti. Ta pozitivna nae- lektriziranost jednaka je zbroju naelektriziranosti viška protona.

Ako se trlja krznom, plastična masa se negativnonaelektrizira, zbog toga što ona dobiva

Sve tvari sačinjene su od sićušnih čestica koje senazivaju ..atomi44. Svaki atom tvore još manje čestice,od kojih su neke naelektrizirane, i to ili pozitivno ilinegativno. Ĉestice s pozitivnim elektricitetomnazivaju se ..protoni44, a one s negativnim„elektroni44.

U normalnim uvjetima, atomi u komadu sta-

elektrone. Plastični komad tada ima više elektronanego protona.

Grčki filozof i matematičar Tales iz Mileta, koji jeţivio oko 600. godine prije nove ere, prvi je zapaziopojavu statičkog elektriciteta. On je, naime, trljajući

jantar komadom vunene tkanine. utvrdio da jantarprivlači lagane predmete, ali nije znao objasniti zbogčega se to događa.

KAKO BRANA STVARA ELEKTRIĈNU ENERGLJU?

Energija vode koja pada ili protiče bila je kotače povezane s prenosnim mehanizmom ili sprva prirodna sila koju je čovjek obuzdao i mlinskim kamenjem kojim se mljelo ţito. upotrijebio u korisne svrhe. Voda je okretala Ti se kotači pokreću riječnom vodom koja teče

8/10/2019 100 zato


319

ŢICA

ispod ili iznad osovine kotača. Kod ove druge vrste,koja se koristi na vodopadima, na kotaču postoje

posude koje se napune vodom u trenutku kad dođupod vodeni mlaz.

Kotači sličnog tipa se i danas upotrebljavaju inazivaju se turbine. Turbine su strojevi zaproizvodnju električne energije.

Turbina pokreće hidroelektrični generator kojiproizvodi električnu struju okretanjem kalemo- va u

jednom magnetskom polju. Prema tomu, ugeneratoru se mehanička energija, dobivena kre-tanjem vode, mijenja u električnu energiju.

Električna struja se u generatoru dobiva kretanjemţice ili kalema kroz magnetsko polje.

To se kretanje u generatoru postiţe tako što seturbina ili kotači montiraju na istu osovinu na kojoj

se nalazi i generator. Na taj način protok vode najprijepokreće turbinu, a time i generator.

Suvremene električne centrale koje se nalaze uzbrane nikad izravno ne koriste prirodni pad vode — vodopad. Voda se obično odvodi kanalom do strmepadine brijega. Tu dovedena voda ulazi u široke idugačke cijevi s vrlo strmim padom koje vode doturbina u električnoj centrali. Kad je pokrenulaturbine, voda iz ovih cijevi odlazi dalje u rijeku.

KAKVA JE ULOGA ELEKTRIĈNIH OSIGURAĈA?

Električni osigurači što se nalaze u kutiji iliormarčicu za osigurače u vašem stanu su sigurnosniuređaji koji osiguravaju cjelokupnu instalaciju stana,

jer određuju najveću električnu struju koja moţe tećiu električne krugove.

Svrha osigurača je ograničenje električne struje izaštita zgrade od poţara koji bi mogao nastati uslijed

kratkog spoja ili nedozvoljena povećanja struje uinstalaciji. Osigurač je konstruiran tako da budenajslabiji dio u pojedinom

8/10/2019 100 zato


320

JEDNA OD PRVIH ELEKTRIĈNIH ŢARULJA I NJEN PRONALAZAĈ THOMAS EDISON

strujnom krugu. U slučaju opterećenja ili kratkogspoja, osigurač će se istopiti i prekinuti strujni krug.

Električna struja stiţe u vaš stan putem vanjskihţica ili kablova sa stupa na ulici. Ove ţice povezane supotom s električnim brojilom kojim se mjeri i biljeţikoličina struje potrošene u stanu.

Kutija za osigurače je obično napravljena od drvetaili od kovine i nalazi se u samom stanu. Na tommjestu su sve električne ţice u stanu povezane s

mjernim instrumentima poduzeća za raspaćavanjeelektrične energije..Električna instalacija ustanovima i kućama mora se uvijek izvoditi tako da sepotrošena električna energija moţe u svakomtrenutku mjeriti.

Sve vrste topljivih električnih osigurača rade naistom načelu. Komad kovine ili tanke ţice uunutrašnjosti se istopi kad je to potrebno, značiautomatski i time prekine strujni krug u trenutku ukojem struja u instalaciji postaje suviše velika. Postojii drugi tip osigurača, koji ima dugme koje iskače unavedenom slučaju. Taj se tip osigurača upotrebljavaza pojedine strujne krugove u kući ili stanu.

S obzirom na različite potrebe za strujom u

pojedinim zgradama, izrađuje se više vrsta osigurača,koji se međusobno razlikuju po struji što je mogupropustiti ne prekidajući strujni krug. a samim timerazlikuju se i po veličini i obliku.

ZAŠTO ELEKTRIĈNA ŢARULJA DAJE SVJETLOST?

Godine 1800. Englez Humphry Davy obavljao jepokuse s elektricitetom. Koristio je električnu

bateriju, ali je ona bila posve slaba.Davv je na izvode baterije vezao ţice, a na slobodnekrajeve ţica pričvrstio je po jedan komad ugljena. Kadbi potom dodirivao dva kraja ugljena i malo ihrastavljao, javljala bi se svjetlost.

Ova pojava, nazvana „električni luk“, bila je prvidokaz da je električna svjetlost moguća. Isto tako.Davy je umjesto dva komada ugljena stavio tankuţicu od platine, pa je povezao dva kraja ţica koje suvodile do baterije. Kad bi električna struja prošla kroznjih. ţica bi se zagrijala i počela se sjajiti i davatisvjetlost.

Međutim, ova prva jednostavna svjetlost imala je jedan nedostatak: nedostatan izvor elektriciteta. Zbog

toga je Davvev učenik Michael Faraday pristupionovim pokusima koji su bili uspješni i doveli dostvaranja električnih generatora. Upotrebljavajućiparne strojeve za pokretanje generatora, ljudi su nataj način dobili bolje izvore elektriciteta

Istodobno, u Sjedinjenim Američkim Drţavama Thomas Alva Edison eksperimentirao je s tankimvlaknima ugljena. Kad se je ugljeno vlakno zagrijavalouslijed prolaska električne struje kroz njega — ono jesvijetljelo. Kad je to činilo u zraku, ugljen bi izgono.Zbog toga je Edison stavio vlakno u staklenu loptukruskas-

8/10/2019 100 zato


21 321

tog oblika i ispumpao zrak iz nje. Budući da ustaklenoj lopti nije bilo kisika, ugljen nije mogaogorjeti. Samo je jasno svjetlio, trošeći se vrlo sporo.

Tako je proizvedena električna ţarulja, koja je davalaposve dobru svjetlost.

Znanstvenici su, međutim, znali da se višesvjetlosti dobije ako se vlakno jače zagrije. Zbog togasu počeli traţiti materijal koji bi se mogao zagrijati dovisoke temperature a da se ne istali.

Jedan od takvih materijala je tantal, sjajnobijelakovina koja se tali na temperaturi od oko 2.850stupnjeva Celzijusovih. Međutim, na početku nikonije uspijevao izvuči volfram (teško topljivu, tvrdukovinu) u ţicu, pa su prošle godine i godine dok se tajpostupak nije usavršio. Danas se volfram nalazi umilijardama ţarulja što se proizvode u svijetu.

ŠTO JE FLUORESCENTNA ŢARULJA?

Većina tvari koje mogu svijetliti, svijetle samo doksu vruće. U običnoj električnoj ţarulji, na primjer,postoji vlakno koje se mora zagrijati do visoketemperature da bi svijetlilo.

Postoje, međutim, i mnoge tvari koje mogu svijetlitiu različitim bojama i kad nisu vruće, i

„pobuđeni**. Poslije vrlo kratkog razdoblja provedenau „pobuđenom" stanju, oni se iznova vraćaju unormalno stanje. Tijekom tog vraćanja, odaju višakenergije koju su prethodno apsorbirali i to je odaju uobliku svjetlosti. Ta se pojava naziva fluorescencija.

to kad na njih padnu nevidljive ultraljubičaste zrake,koje ih „pobuđuju". Takvo svijetljenje naziva se..fluorescencija".

Riječ „fluorescencija" dolazi od imena mineralafluorita, koji moţe fluorescirati u različitim bojama.

Neke vrste tvari mogu fluorescirati samo kad su uplinovitom stanju, a druge kad su u tekućem,odnosno čvrstom stanju. Najvaţnije tvari, poznate ponavedenim odlikama, su čvrsti kristalni praškovi kojise zovu fosfori".

Kako nastaje fluorescencija? Prije svega, fluo-rescentna tvar mora apsorbirati, tj. upijati zrake koje

je „pobuđuju" i koje padaju na nju. Te zrake su jedanoblik energije. Neki atomi spomenute tvari upijunešto te energije i postanu

Kako svijetle fluorescentne ţarulje? U dugačkustaklenu cijev najprije se stavi ţivina para. Potom sekroz tu cijev propusti električna struja. Time sestvaraju ultraljubičaste zrake. Unutarnji zid ove vrsteţarulja prevučen je fosforom koji apsorbira sve

ultraljubičaste zrake i postaje „pobuđen". I, eto, takota tvar daje svjetlost!Fluorescentne ţarulje daju četiri puta jaču bijelu

svjetlost nego obične uţarene ţarulje i traju desetputa duţe od njih. Mogu se proizvoditi u različitimoblicima. Zbog svih tih prednosti, fluorescentnoosvjetljenje se sve više upotrebljava u domovima,školama, prodavaonicama i tvornicama.

KAKO RADI TRANZISTOR?

Pronalazak tranzistora objavljen je 1948. godine iod tada se tranzistor upotrebljava na vrlo mnogovaţnih i zanimljivih načina. Pored ostaloga, tranzistorse upotrebljava u slušnim napravama za nagluhe, uzrakoplovstvu, za „voki-

-toki" radio, za prenosive radio prijemnike, elek-tronske računare, pa čak i za rakete!

U suštini, tranzistor radi isto ono što čini ielektronska cijev, ali on radi bolje. Elektronska cijevse upotrebljava za pojačavanje električnih

8/10/2019 100 zato


322

signala, poput onih što ih emitiraju radio i televizija.Bez takvog pojačavanja, zvučnik u vašem radioprijemniku i katodna cijev u televizoru bi davali samoslab zvuk odnosno sliku. Tranzistor pojačavaelektrične valove, premda je znatno manji od klasičneelektronske cijevi, a od nje troši mnogo manju snagu izapravo gotovo da nikad ne pregara.

U elektronskoj cijevi struja se regulira pri pro tican ju kroz vakuum, tj. kroz bezzračni prostor u cijevi. Tranzistor, međutim, kontrolira električnu struju dokona pro tiče kroz čvrsto tijelo.

Tranzistori se izrađuju od germanija ili silici ja, kojisu poluvodiči. Poluvodič je materijal koji je slabijivodič električne struje od kovine kao što je bakar, alibolji vodič, na primer, od stakla. Prednost pol u vodiča

je u tomu što se kroz njega struja moţe voditi bilopozitivnim, bilo negativnim nosiocimanaelektriziranosti. Tranzistor je

znači sredstvo za pojačavanje struje. On je zapravoneka vrsta regulacijskog ventila. Pretpostavimo da dotranzistora u vašem prenosi- vom radio prijemnikustigne mali električni signal. To je ono što vašprijemnik dobije od radio stanice. Tranzistorskiprijemnik ima bateriju koja moţe dati veću snagu.Uslijed djelovanja malog signala što ga je primio,tranzistor u radio prijemniku dozvoljava većoj količinielektriciteta da prođe iz baterije do zvučnika. Znači,time što je malu količinu elektriciteta što ju je primiopretvorio u veću, tranzistor nam omogućuje dačujemo jak zvuk iz zvučnika u radio prijemniku.

Tranzistoru je potrebna vrlo mala količinaelektrične energije da bi radio — tisuću puta manja odkoličine potrebne klasičnoj elektronskoj cijevi.

Tranzistori mogu biti vrlo mali, ne veći od zrna riţe.

TKO JE PRONAŠAO FOTOGRAFSKI APARAT?

Danas, kad snimate što vam padne na pamet i bezimalo muke izazivate slike, teško moţete i zamisliti dasu bile potrebne stotine godina eksperimentiranjaprije nego što je sve to postalo moguće. Fotografijunije izmislila jedna osoba. Da biste samo sebipredstavili što se sve događalo do ovog današnjegstupnja, ukratko ćemo vam iznijeti njegovu povijest.

Između 11. i 16. stoljeća ljudi su imali tzv. „mračnukomoru*4; pomoću nje su na papir mogli projeciratioblik, koji se je mogao ocrtati rukom. Tako su sedobivali crteţi prirodnih prizora. Njom se nije„snimala*' slika.

Godine 1568. Danielo Barbaro je opskrbio svojutamnu komoru lećom i promjenljivim otvorom(blendom), da bi se slika izoštrila. Thomas Wedgwoodi sir Humphrv Davy dobiva

li su 1802. godine pomoću kontaktnog tiska siluete islike na papiru premazanom nitratom srebra, ali tiotisci nisu bili trajni.

Godine 1816. Joseph Nićpce je napravio primitivnufoto-kameru od kutije za nakit i leće što ju je skinuo snekog mikroskopa. Fox Talbot je 1835. godine prvi odnegativa dobio pozitive i tako napravio trajne slike.

Godine 1839. Louis Daguerre je otkrio tzv.dagerotipiju, kojom se fotografija dobivala na srebrnojploči pomoću ţive. S vremenom su drugi pojedinci izčitava svijeta davali nove i nove doprinose. Mnogi od

tih pronalazaka su previše stručni da bismo o njimaovdje govorili, ali, kao što vidite, taj je proces razvojabio spor i dug.

Naposljetku se. 1888. godine, na trţištu poja-

8/10/2019 100 zato


21 * 32 3

a kamera punjena novim filmom i vraćana vlasniku. Taj fotografski aparat vjerojatno je značio početak

popularne fotografije, ovakve kakva je danas, kadljudi u čitavom svijetu snimaju milijarde slikadnevno.

vila fotografska kamera sistema ..Kodak**. Kamera jeprodavana s već ubačenim filmom dostatnim zastotinu snimaka. Kad bi se film potrošio, vraćan je.zajedno s kamerom, proizvođaču u Rochester, gdje jefilm vađen i razvijan.

KAKO SE PRAVI SLIKA?

Ljudsko oko zapravo radi kao fotografski aparat.Kad promatrate oko sebe. vaše oko „fotografira** slikešto ih vidite. Leća u oku djeluje baš kao i leća ufotografskom aparatu. Mreţnjača oka se ponaša kao ifilm u fotografskom aparatu.

Svjetlost oka djeluje na osjetljivu površinumreţnjaće. U fotografskom aparatu svjetlost djelujena posebno pripremljenu osjetljivu površinu filma.Kad svjetlost ne bi imala takvo djelovanje na određene

kemijski pripremljene tvari, fotografija ne bi bilamoguća. Kakvo je to djelovanje? Jednostavno, pod

utjecajem svjetlosti nitrat srebra poemi. Većinapostupaka u fotografiji ovisi o tom djelovanju, a kako,to ćemo odmah vidjeti.

Prvi problem je usredotočiti svjetlost na osjetljivimaterijal filma. To se postiţe pomoću leće

fotografskog aparata, koja skuplja i prelama svjetlostkako bi se stvorila slika. Leća je zapravo „svjetlosnilijevak**, kroz koji se svjetlost usmjerava na film.

Prilikom brzog otvaranja i zatvaranja otvora nafotografskom aparatu, svjetlost prođe i padne na film.Kad se to dogodi, na filmu nastaje kemijska reakcija.Naime, određena fina zrnca bromida srebra semijenjaju. Kad se takav film izvadi iz fotografskogaparata i izloţi različitim tekućinama, spomenuta

zrnca, na koja je djelovala svjetlost, postaju tamnamjesta na filmu.Što je svjetlost bila jača, na filmu će se pojaviti

tamnije mrlje. Taj se film naziva „negativ** jer nasuprotan način odraţava sliku. Tamni dijelovi scenešto ste je fotografirali izgledaju svijetli, a svijetlidijelovi izgledaju tamni, odnosno crni.

OBIĈNA ATTUCKSKA KAHOA OD UMU S JEDNOM LfiOOM SVOIUOT *E ODHDA OD PREDMETA KROZ MEMBRANU 1 KROZ L*ĆU DO ZRCALA ZA ONDA DO PRIZME C K' TUSTUKAMERE J DO P*nMAHlACEVA OKA

8/10/2019 100 zato


324

Kad je negativ gotov, potrebno je izraditi „pozitivni"otisak. Drugim riječima, negativ se stavi nasuprotspecijalnog papira za kopiranje, na koji takođerdjeluje svjetlost. Takav papir se izlaţe jakoj svjetlostikroz negativ. Pri tomu tamna mjesta na negativupropuštaju manje svjetlosti kroz papir za kopiranje,pa tako ti dijelovi izgledaju svijetli. Na taj način ponov-

no dolazimo do pravog izgleda predmeta što smo gafotografirali. Fotografija što se pojavljuje na papiru zakopiranje, prema tomu, prošla je najprije kroznegativnu, a potom i kroz pozitivnu fazu. Na taj način,kao rezultat, dobivate točno ono što ste svojimfotografskim aparatom fotografirali.

ŠTO JE FOTOELEKTRIĆNA STANICA ILI ELEKTRIĈNO OKO?

Vjerojatno se i vama dogodilo da se ispred vasširom otvore neka vrata, a da ih uopće nitko nijeotvorio! To ste prošli pored fotostanice ili „električnogoka *. No, jeste li znali da se to načelo upotrebljava uteleviziji, u zvučnim filmovima, pa čak i u alarmnimuređajima protiv provalnika?

„Električno oko" je popularan naziv za fotoe-lektričnu stanicu. Sam naziv ..fotoelektrična stanica"znači da se elektroni oslobađaju uz pomoć svjetlosti.

Više znanstvenika dokazivalo je pomoću mnogih

eksperimenata da određene vrste kovina, kad na njihpadne svjetlost, ispuštaju elektrone. Isto tako.utvrđeno je da brzina kojom se ti elektroni izbacujuovisi o valnoj duţini svjetlosti. Crvena svijetlost neizbacuje elektrone to

likom brzinom kao plava, a ultraljubičasta svjetlost jeu tom pogledu mnogo snaţnija nego vidljiva svjetlost.Na osnovi svega ovoga došlo se do fotostanice.

Način rada se svodi na to da postoji elektronskacijev u kojoj nema zraka ili u kojoj ima samo malonekog plina, a njena unutrašnjost presvučena jekovinom osjetljivom na svjetlost, obično kalijem. Kadsvjetlost padne na takvu stanicu, elektroni počinjuizlaziti iz kovine osjetljive na svjetlost. Cijev je pomoćuţica vezana u kolu, tako da ovi elektroni moguproricati i stvarati struju u krugu. Ako svjetlostnestane, prekida se i struja.

Ukoliko se ova svjetlost pojača, mogu se postićimnoge korisne stvari. Moguće je. na primjer,poticanjem struje stavljati u pogon

8/10/2019 100 zato


325

kakav mehanizam. U takvom slučaju, električno okopočet će raditi kad na stanicu padne svjetlost.Pretpostavimo da jedna svjetlosna zraka stalno pada

na fotoelektričnu stanicu, kao kod okretaljke na ulazima. Svatko tko

prekine taj zrak mijenja struju, a tastruja — naravno pojačana — moţestavljati u pogon, recimo, motor kojiotvara vrata!

S TO JE BUKA?

Zvuk nastaje treperenjem predmeta. Vibracija ilitreperenje zapravo je kretanje predmeta naprijed inazad. Ali, da bi se treperenje čulo. ono se moradogađati u nekoj sredini, u nečemu što moţe prenositizvuk od izvora zvuka do prijemnika. Ta sredina moţebiti zrak, tekućina ili čvrsto tijelo.

Kad je treperenje vrlo ujednačeno, što znači daizvor zvuka šalje valove u potpuno istim vremenskimrazmacima, dobiva se ton. Ukoliko su vibracijeneujednačene, učinak u našem uhu nije prijatan, akao rezultat toga nastaje „buka*4.

Zvuci se razlikuju po jačini, visini i tonskojkvaliteti. Jačina zvuka djelimice ovisi o udaljenostiizvora zvuka, a djelimice o amplitudi vibracije

zvučnog izvora. Amplituda je jačina treperenja data

graničnim odstupanjima koja izvor zvuka prati usvom oscilatomom kretanju. Ukoliko je amplitudaveća. utoliko je zvuk glasniji.

Visina zvuka ovisi o brzini treperenja izvora zvuka.Što je veći broj vibracija u sekundi, zvuk je viši.

Ĉak i kada dva zvuka imaju istu visinu i jačinu, onimogu zvućiti različito. Kvaliteta glazbenog tona ovisi obroju i jačini „viših tonova44 što postoje u zvuku. Akoţica violine vibrira cijelom svojom duţinom, proizvestće najdublji ton. Takav ton naziva se „osnovni ton44.Ako ţica vibnra u više dijelova, čuje se više tonova.Oni se miješaju s osnovnim tonovima i stvarajuposeban zvuk po kojem poznajemo violinu. Ti višitonovi stvaraju tonsku kvalitetu zvuka.

ŠTO JE ODJEK?

Kad se danas postavi pitanje o nečemu u prirodi,očekuje se točan znanstveni odgovor. A u staro dobaljudi su ispredali čitave legende da bi nešto objasnili.legenda kojom su stari Grci objašnjavali odjek vrlo jelijepa. Ţelite li da vam je ispričamo?

Ţivjela jednom ljupka nimfa Eho, koja je imalasamo jednu manu — previše je pričala. Da bi je zbogtoga kaznili, boginja Hera joj je zabranila da govori,osim kad joj se netko obrati, a i tada da samo ponovi

ono što je čula. Jednog dana Eho je ugledala lijepamladića Narcisa. Odmah se zaljubila u njega, ali joj onnije uzvraćao ljubav. Eho je bila sve tuţnija i tuţnija.Naposljetku je svisnula od tuge, i od nje je ostao samoglas! I taj njezin glas čuiemo kad slušamo odjek našihriječi.

Naravno, ova tuţna legenda ne objašnjava odjek ilieho. Da biste shvatili što stvara odjek, morate znati

nešto o zvuku. Zvuk se na otvorenom prostoru krećebrzinom od oko 360 metara u sekundi. Kreće se uvalovima, slično valovima što ih stvara kamen bačenu vodu. Zvučni valovi polaze od izvora u svimpravcima, kao svjetlost električne ţarulje.

Kad zvučni val naiđe na neku prepreku, on s njemoţe odskočiti ili se odbiti, kao što se odbija svjetlost.Kad se zvučni val odbije na ovaj način, čuje se kaoodjek. Stoga je odjek odbijeni zvuk koji se ponavlja.

Međutim, nailazak na prepreke ne izaziva uvijekodjek zvuka. Neki predmeti ne odbijaju zvuk nego gaupijaju. To znači da odjeka nema jer se zvuk ne vraća.Odjek se obično javlja kod glatkih, pravilnih površina,kao što je zid, litica, strana kuće ili krov.

Znate li da oblaci odbijaju zvuk i da mogu izazvatiodjek? Zapravo, kad čujete tutan j grmljavine. to je.odjek snaţna praska, čiji se zvuk odbija od oblaka.

KADA JE PRVI PUT SNIMLJEN ZVUK?

Zvuk je prvi snimio Thomas Edison 1877. godine.Prva naprava s kojom je to učinio imala je valjak kojise okretao ručicom. Na napravi se nalazila koničnacijev, poput trube, na čijem uţem kraju je bilapričvršćena kao poklopac elastična membrana i igla.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


32«

Zvučni valovi što su ulazili u širi kraj cijevipokretali su na uţem kraju membranu, a membrana

je to kretanje prenosila na iglu.Valjak je bio prekriven tankom kositrenom folijom,

na koju se naslanjao vrh igle. Pomoću sistemaprijenosa i zupčanika, pri okretanju ručice lagano sepokretala truba zajedno s pričvršćenom iglom duţvaljka. Na taj način, kako se valjak kretao, igla je ponjemu pravila ureze u obliku spirale.

Kada je netko pjevao ili govorio u trubu, igla

je pravila različite ureze na valjku: dublje spuštanjeigle pravilo je dublji urez i obratno. Ta različita dubinaureza predstavlja sliku zvučnih valova što ih izazivaonaj tko pjeva i govori u trubu. To je, eto, bio prvisnimak zvuka.

Da bi se snimljeni zvuk reproducirao, igla i trubasu vraćeni na početni poloţaj, tj. na početak ureza nafoliji. Pokretanjem ručice, igla se kretala po urezu iizazvala titranje odnosno vibriranje elastičnemembrane u trubi. Uslijed toga se i zrak u trubipokretao i stvarao isti onaj zvuk koji je snimljen napočetku postupka.

KAKO SE GLAS PRENOSI PUTEM TELEFONA?

Naše glasne ţice se nalaze u grlu. Kad govori- čije na različite načine. Te vibracije ili trepere-mo. zrak prelazi preko glasnih ţica koje trepere nja prenose se na molekule zraka i izlaze izili vibriraju. Način na koji se otvaraju usta pri naših usta kao zvučni valovi, govoru, poloţaj jezika i zubi mijenjajute vibra- Kad govorite u telefon, ti zvučni valovi udara-

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


327

ju u jednu aluminijsku membranu i izazivaju njenotitranje na isti način na koji titraju molekule zraka.Membrana je povezana s malenom limenom kutijompunom zrnatog ugljena. Kroz zrnca ugljena prolazislaba električna struja.

Zvučni valovi izazivaju pokrete membrane premaunutarnjoj strani, tj. ona uli jeţe i zrnca ugljena sezbijaju bliţe jedna drugima, pa struja kroz njih moţelakše prolaziti. Na taj način struja u telefonskoj ţicipostaje jača. Kada se membrana vraća u normalanpoloţaj, kroz ugljena zrnca prolazi manja struja. Timese kroz telefonski kabel Šalje različita struja, a njezinevibracije su potpuno iste kao i vibracije što ih glasizaziva u membrani.

1 u telefonskom aparatu sugovornika postoji istatakva membrana. Električna struja protiče krozkalem elektromagneta koji se nalazi u blizinimembrane. Ako je struja u kalemu jača. ona privlačimembranu uz magnet. Slabija struja, koja prolazikroz magnet, omogućuje vraćanje membrane uprvobitan poloţaj. Na jačinu struje u telefonskoj ţiciutječe jačina glasa.

Prema tomu, membrana u telefonskom aparatusugovornika titra potpuno istovjetno kao ona uaparatu s kojega se govori i stvara posve ista zračnatitranja, pa se čitav postupak s prvog telefonaponavlja u slušalici drugoga. Valove iz prijemnetelefonske slušalice prima bubna opna sugovornika,te on čuje glas baš kao da je njegov sugovornik uneposrednoj blizini.

NA KOJI SE NAĈIN ZVUK „SNIMA" NA GRAMOFONSKU PLOĈU?

Sa svim mogućim napravama za visokokvalitetnu

reprodukciju zvuka u našim domovima, sastereofonijskim gramofonima i radio prijemnicima,magnetofonima i ostalim, mi smo danas svakakodaleko od jednostavnog gramofona što

cijevi nalazi se jedna elastična membrana i alatka za

pravljenje ureza. Kako vibracije nailaze kroz cijev,tako membrana podrhtava, a alatka za pravljenjeureza pokreće se zajedno s njom.

ga je pronašao Thomas Edison. Međutim, osnovnonačelo biljeţenja zvuka i danas je ostalo isto. Zvuci, i to kako oni što potiču od govora, tako i

glazbeni, izazvani su vibracijama, tj. titranjem zraka.Da bi se zvuk reproducirao, odnosno iznova proizveo,te se vibracije moraju „uhvatiti“. Recimo da se titrajizraka uhvate na ulaznom dijelu jedne cijevi. Nadrugom kraju te

Istodobno, ispod te alatke okreće se u krug jednaploča od mekanog materijala, sličnog vosku. Napovršini te ploče nalazi se neprekidna spiralna linijaureza, koja počinje s vanjske strane i nastavlja seprema njezinom središtu. Šiljak alatke leţi u tomurezu i, kako vibrira (titra), on biljeţi tragove u urezu.Na taj su način vibracije ..uhvaćene."

8/10/2019 100 zato


328

Pretpostavimo sada da je alatka za urezivanjeuklonjena i da je umjesto nje stavljena igla. Kako sekotur okreće, igla slijedi obiljeţene tragove u urezu.

To izaziva titranje membrane. Titrajući, membranapokreće zrak u cijevi, pa se reproduciraju zvuci kojisu uhvaćeni!

Naravno, to predstavlja samo osnovno, osnovnonačelo na kojem se temelji rad gramofona igramofonske ploče. Suvremeni postupci snimanjaploča daleko su sloţeniji. Tako se. na primjer, zvučni

valovi mogu pretvoriti u električnu struju.Promjenljivi zvučni valovi proizvode promjenljivuelektričnu struju. Ta se struja potom pojačava, aposlije toga odlazi u magnet uz koji je spojena alatkaza izradu ureza.

„Skupljajući zvuk s gramofonske ploče, igla činipritisak na kristal u ručici gramofona. Taj kristalstvara električnu struju koja se mijenja s vibracijamaigle. Ta struja se potom pojačava i djeluje na zvučnik,čime se stvaraju vibracije koje čujemo kao zvuk.

KAKO SE SNIMA NA MAGNETOSKOPSKU VRPCU?

Od 1877. godine, kada je 11100135 Alva Edison prviput snimio zvuk, došlo je do brojnih usavršavanja natom području da ih je gotovo nemoguće sve i nabrojiti.

Tehnika snimanja zvuka i njegove reprodukcijeposebno danas napreduje vrlo brzo. i svi mi uţivamokorist od toga.

Snimanje na magnetofonsku vrpcu, međutim,predstavlja jedan od najvećih uspjeha na tom polju.Mnogi ne znaju, ipak, da ta vrsta snimanja igra vaţnuulogu i prilikom snimanja gramofonske ploče. Kad seproizvode gramofonske ploče, naime, izvorni zvuk seprima pomoću jednog ili više mikrofona. Zvuk sepotom snima na posebnu vrstu vrpce koja se zovemagnetofonska vrpca. U tom postupku se zvukmijenja u električne signale koji na poseban načinizaziva ju magnetiziranje dijelića u vrpci. Kad sekasnije traka pusti u rad, ti namagnetizirani dijelićistvaraju odgovarajuće električne signale koji se ondapretvaraju u zvuk.

Magnetofonska vrpca se upotrebljava u proizvodnjigramofonskih ploča zbog toga što se ona moţe sijeći iiznova sastavljati i kombinirati, tako da se određeni njezini dijelovi mogu izbacivati, a novi umetnutiumjesto starih.

Zvuk sa vrpce šalje se na uređaj koji usijeca ureze

u jedan gladak kotur. Pomoću toga kotura prave sematične ploče, koje kasnije sluţe za izradu, tj. zaprešu ploča. U postupku usijecanja ureza u nekimaterijal od kojega se prave ploče primjenjuju se tlaki toplina vodene pare.

Tako se vrpca upotrebljava u izradi ploča. Ali. kaošto znate, vrpca se moţe koristiti i kao konačniproizvod snimljena zvuka. S vrpce, prema tomu,moţemo neposredno slušati glazbu. Usavršavanjemagnetofonske vrpce vrlo je dugačak proces. Upočetku su u tu svrhu upotrebljavani kalemovi ţice, akasnije je vrpca izrađivana od čvrste kovine, alirezultati nisu bili najbolji.

Kad su saveznici oslobodili Njemačku, pred konacDrugog svjetskog rata, pronašli su u tamošnjim radiostanicama magnetofone vrlo dobre kvalitete, čije suvrpce bile izrađene od plastičnog materijala. Dalji brzinapredak na ovom području time je bio osiguran.

Uslijed toga što se zvuk biljeţi na vrpcumagnetiziranjem dijelića na površini vrpce, on semoţe reproducirati na tisuće puta a da se pri tomu nepovećaju šumovi niti da se pogorša kvaliteta zvuka.

Jednako tako, zvuk se moţe izbrisati s vrpcerazmagnetiziranjem, a potom se na tu istu vrpcumoţe iznova snimati!

NA KOJI SE NAĈIN ŠALJU I PRIMAJU TELEVIZIJSKE SLIKE?

„Televizija" znači „gledanje na daljinu". To je načinslanja slika događaja u trenutku dok se oni zbivaju(izravan prijenos) ili emitiranje filmova s vrpce,

odnosno magnetoskopa. Istodobno s emitiranjemslike, putem radija se šalje i zvuk. Prije svega, slike se šalju kroz zrak. Prenose se

zapravo električni impulsi. To znači da sliku valjapretvoriti u električne impulse na jednom kraju, da bise iznova pretvorila u sliku na drugom kraju.Pogledajmo, u glavnim crtama, kako se to postiţe.

Leća kamere prenosi sliku na staklenu pločuosjetljivu na svjetlost. Ta ploča izbacuje elektrone. Sa

svijetlih površina slike izbacuje se mnogo elektrona, as tamnih malo. Ti se elektroni potom prikupljaju naposebnoj ploči.

S druge strane ploče na kojoj se skupljaju elektroniu cijevi kamere, nalaze se elementi koji

8/10/2019 100 zato


329

-

šalju elektrone u tankom mlazu prema ploči. Taj semlaz pomiče lijevo-desno, spuštajući se pri tomu takoda prijeđe preko cijele ploče u 625 crta i to se ponovi

25 puta u sekundi. Mlaz što se vraća od ploče jeizmijenjen (moduliran) s obzirom na to odbija li se osvijetlu ili o tamnu površinu. Povratni mlaz jeponekad snaţan, a ponekad slab, što ovisi o slici naploči.

Ovaj povratni mlaz promjenljive jačine zapravo jepovorka električnih impulsa koja odlazi u pojačalo, aposlije toga u antenu televizijske stanice iz koje seemitira. Na drugom kraju, na kojem se obavija prijem,te impulse hvata antena kućnog televizora, pa ih šaljeu pojačala televizo

ra, a odatle u izvor elektrona koji je smješten u vašojtelevizijskoj cijevi.

Taj izvor ispušta mlaz elektrona koji pada na ekran

televizora. Taj se mlaz kreće na isti način kao mlazelektrona u cijevi kamere, prelazeći sliku u 625 crta25 puta u sekundi. Sam ekran prevučen je fosforom,koji ispušta svjetlost kad na njega padne elektronskimlaz tako da naposljetku dobijete istu onu sliku koju

je poslao zrak iz kamere.Količina elektrona u mlazu televizijske cijevi u

prijemniku mijenja se na isti način kao umoduliranom mlazu u cijevi kamere, stvarajući naekranu svijetle i tamne površine na istim onimmjestima kao što ih vidi kamera.

KAKO RADI TERMOSTAT?

Znate li da termostat automatski reguliratemperaturu? To je vrlo koristan instrument iupotrebljava se u raznim napravama o kojima ovisinaša udobnost.

Tako termostat kontrolira zagrijavanje kuća iindustrijskih uređaja. On, jednako tako, reguliratemperaturu u tehničkim aparatima, kao što suelektrični pokrivač, električno glačalo, „tosteri" zapečenje kruha, pećnice za proizvodnju vafla i keksa,strojevi za sušenje rublja, peći i bojleri. U sustavuklima-uređaja (,,air condition“) termo- statisignaliziraju povećanje topline, pa se kroz rashladneuređaje automatski povećava ubaci

vanje hladnog zraka. Termostat postoji i u automobiluradi sprečavanja pregrijavanja motora u radu.

Kako termostat radi? Kao i termometar, i termostat,,osjeća“ promjene temperature. Ali, dok termometarsamo pokazuje kolika je temperatura, termostatstavlja u pogon neku drugu napravu koja sluţi zaodrţavanje ţeljene temperature.

Ona je, razumije se. prethodno odabrana i čitavuređaj na kojem postoji termostat automatskiodrţava tu temperaturu.

Tako, na primjer, da bi peć za centralno

8/10/2019 100 zato


330

grijanje u kući odrţavala ţeljenu temperaturu uprostorijama, brojčanik te rm os ta ta se postavi na tutemperaturu- Ćim temperatura zraka postane niţa,termostat to odmah „osjeti** i pošalje električni signalu peć. pa peć počinje iznova grijati.

Kad se temperatura u prostorijama digne doţeljene visine, termostat automatski šalje peći drugielektrični signal — da prestane raditi. I tako termostatneprestance uključuje i isključuje peć da bi seodrţavala ţeljena temperatura.

Umjesto ţive u termometru, u termostatima seobično upotrebljavaju vrpce od posebno izrađenihlegura kovina. Takve vrpce se uvijek savijaju u istojmjeri ovisno o temperaturi. Savijanje metalnih vrpciizaziva prekid, odnosno uspostavljanje električnogkontakta ili spoja, a električna struja što protječe krozstrujni krug pokreće odgovarajući prekidač, odnosnoobavlja predviđenu funkciju.

TKO JE IZUMIO KOMPAS?

Najčešća vrsta kompasa je magnetska iglapričvršćena na stoţeru tako da se moţe okretati u

svim pravcima Igla takvog kompasa okrenuta je..sjeveru4*, prema Zemljinu sjevernom magnetskompolu. Budući da je poznato gdje se nalazi sjeverni pol.sva vodena i kopnena područja ucrtavaju se u mapuu odnosu na njega. Na taj način kompas moţe voditiputnike u ţeljenu pravcu posvuda po svijetu.

Tko je. i kada. prvi otkrio da će namagnetizi-

rana ţeljezna igla. koja se slobodno okreće u krugu,uvijek pokazivati sjever — nitko ne zna! Jedno vrijeme

se drţalo da su to pronašli Kinezi prije 4 500 godina,ali se danas to osporava. Međutim, u svakom slučajuKinezi su bili jedan od prvih naroda koji je poznavaonačelo kompasa.

Arapski trgovci su od Kineza čuli za kompas, pa suga prenijeli u Evropu. Znamo da je u 12. stoljećukompas već bio dobro poznat. Najstariji

8/10/2019 100 zato


331

kompas se zacijelo sastojao od namagnetizirane igleprovučene kroz drveni kriţ, koji je plivao u posudi svodom.

Zatim se počela upotrebljavati igla koja se okrečena drugoj igli, pričvršćenoj za dno posude. U početku

je uziman u obzir samo pravac sjever-jug, i posuda jestajala okrenuta tako da je sjeverni kraj igle dodirivaosjeverni dio posude. koji je bio obiljeţen bojom. Nakraju su na samu iglu okačili kartu s obiljeţenim

točkama. Kao što znate, sjeverni magnetski pol i geografskiSjeverni .pol se ne nalaze na istome mjestu. Sjevernimagnetski pol je na najsjeverni joj točki arktičke obaleSjeverne Amerike, na poluotoku Butija. Svekompasne igle na sjever

noj Zemljinoj polutci okrenute su prema tom mjestu.Stari narodi nisu znali za razliku između sjevernog

magnetskog pola i geografskog Sjevernog pola. Oni suţivjeli daleko i od jednog i od drugog, pa im se činiloda je igla na kompasu uvijek okrenuta sjeveru. Ali.kasnije su moreplovci, koji su se brodovima otiskivalidaleko od zavičaja, zapazili tu razliku i to ih jezbunjivalo. A moţete zamisliti kako su tek bili zapa-njeni oni koji su plovili u arktička mora oko

Grenlanda, kad su vidjeli da je u nekim dijelovima tihpodručja igla na kompasu bila okrenuta gotovo premazapadu!

TKO JE IZUMIO MIKROSKOP?

Riječ „mikroskop*4 je sloţenica. nastala od centimetara, više ga ne vidimo jasno. Kaţe se da grčkih riječi mikms, ili ,.mali“, i skopos, ili je tada izvan ţarišta. Međutim, ako običnu „promatrati**. Znači, mikroskop je „promatrač ispupčenu leću stavimo između oka i predmeta.

maloga44! Taj se instrument upotrebljava zapromatranje sićušnih predmeta ili tvari koje se nemogu vidjeti golim okom.Obično nam neki predmet izgleda sve veći što ga bliţe

prinosimo očima. Ali. kad je bliţe od 25

predmet se moţe prmijeti oku bliţe od 25centimetara, a da pri tomu ostane u ţarištu.

Danas jednostavno kaţemo da smo ..upotrijebilipovećavajuće staklo*4. A obična povećavaju- ća staklasu zapravo ..jednostavni mikroskopi4*.

8/10/2019 100 zato


332

PRM TAKT DRUGI TAKT

Ljudi su za njih znali od najranijih vremena. Zbogtoga, kad govorimo o pronalasku mikroskopa. mimislimo na današnji „sloţeni mikroskop*4.

Što je to? To je jedna vrsta mikroskopa kojipovećava a moglo bi se reći, u dvije faze. Jedna leća,koja se naziva „objektiv4*, daje prvobitnu povećanusliku, dok druga leća, tzv. ,,okular“, povećava onuprvu sliku. Zapravo, danas se upotrebljava ponekoliko sabirnih leća i za objektiv i za okular, ali je

načelo uvijek povećavanje u dvije faze. Takav je mikroskop pronađen negdje između 1590.i 1610. godine. Premda se ne zna točno tko ga jeizumio, zasluga za taj pronalazak obično se

pripisuje Galileju. Nizozemskog znanstvenika ibrusača stakla A. van Leeuwenhoeka ponekadnazivaju ocem mikroskopa, ali razlog tomu sumnogobrojna otkrića što ih je on ostvario pomoćumikroskopa.

Leeuwenhoek je dokazao da se ţišci, buhe i ostalasićušna bića legu iz jaja, a ne postaju „spontanomgeneracijom44 (samozačećem). On je prvi uspio vidjetimikroskopski malene oblike ţivota kao što su

protozoe i bakterije. Kroz svoj mikroskop prvi jepromatrao i cjelokupni krvotok.Danas je mikroskop neophodan čovjeku u gotovo

svim granama znanosti i industrije.

POKREĆE LI BENZIN AUTOMOBIL?

Današnji automobili konstruirani su tako sa-vršeno da ih moţemo voziti čitava ţivota a da zapravone saznamo kako se automobili zapravo kreću! Ako sebilo što pokvari, mehaničar će nam to popraviti u

servisnoj radionici.Svi mi, svakako, znademo da sila što pokreće

automobilski motor stiţe iz benzina, ali kako se tozbiva? Evo kako?

Benzin dolazi iz rezervoara u kolima do motoraputem jedne malene pumpe koju pokreće motor.Benzin najprije odlazi u raspiinjač što se nalazi iznadmotora. U raspi injaču se benzin dobro izmiješa stočno određenom količinom zraka.

Sad smo dobili paru sastavljenu od benzina i zrakakoja je vrlo eksplozivna. Ta para potom

prolazi kroz sustav cijevi da bi stigla u cilindar. Ucilindru se nalazi klip koji se pokreće nadolje ipritomu usisava benzinsko-zračnu paru. tj. smjesu, umotor. To je prvi takt u postupku poznatom kao

„četvorotaktni ciklus*4.Ĉim klip stigne do najniţe točke u ovom taktu,

zatvori se u jedan ventil, tako da para ne moţe izaći izcilindra. Kad se klip pokreće naviše u drugom taktu,on sabija uhvaćenu paru. čineći je još eksplozivnijom.

Točno u određenom trenutku, kad klip dosegnenajvišu točku u drugom taktu, svjećica stvaraelektričnu iskru i tako nastaje eksplozija u cilindru.

Tlak izazvan eksplozijom tjera klip ponovo naniţe, ito je treći takt. Kad klip stigne do donje najniţe točkeu trećem taktu, otvara se jedan

8/10/2019 100 zato


333

drugi ventil kako bi se izgoijelim plinovima omogućioizlazak. Dok se klip kreće u svom četvrtom iposlednjem taktu, ti plinova izlaze iz cilindra.

Pogonska sila koja pokreće automobil nastaje

prilikom trećeg takta klipa. Sile što pritiskuju naniţedonji dio klipa prenose se na osovinu koja se okreće iputem prenosne osovine pokreće pogonske kotačeautomobila.

ZAŠTO PODMORNICA MOŢE RONITI?Osnovno načelo koje omogućuje podmornici da

zaroni ispod površine ili da izroni na površinu vrlo je jednostavno. Većina suvremenih podmornica ima dvatrupa ili korita. Vodeni teret smješten je izmeđuunutarnjeg i vanjskog trupa, u prostoru sličnomšupljini između dvije ljušture.

vodoravne krme, pričvršćene uz njezin trup. Zaupravljanje podmornicom tijekom kretanja unaprijedsluţi krma koja je potpuno identična krmama naobičnim plovilima što ih viđamo na morskoj pučini.

Podmornica je poprečno podijeljena pregradama ilizidovima na odjele. Da bi se prešlo iz

Kad je podmornica spremna zaroniti, otvaraju seveliki ventili koji se nalaze na dnu „tankova44 ilirezervoara za teret, pa u te rezervoare ulazi morskavoda. Zrak iz rezervoara izlazi kroz ventile na njihovugornjem dijelu i podmornica roni!

Ako podmornica treba izroniti na površinu, ventilise zatvaraju i zračni tlak prisiljava zrak da uđe u

rezervoare. Na taj način se voda ispumpava krozventile na dnu i podmornica se diţe.

Da bi se upravljalo podmornicom prilikom ronjenjai kretanja naviše kroz vodu, postoje

jednog odjela u drugi, mora se proći kroz vrata koja semogu brzo zatvoriti i kroz koja voda ne moţeprodrijeti. Isto tako, podmornica ima otvore zaspašavanje i aparate s kisikom.

Kako zapovjednik podmornice znade kamo plovi?On promatra kroz periskop, dugačku cijev koja se izpodmornice moţe isturiti naviše. Uz primjenu

kombiniranih prizmi, na donjem kraju periskopamoguće je vidjeti što se zbiva na morskoj površini.Okretanjem cijevi periskopa moţe se pregledati čitavhorizont na oceanu.

Podmornice također raspolaţu napravama zaprisluškivanje, koje mogu uhvatiti šum udaljenih

8/10/2019 100 zato


334

8/10/2019 100 zato


335

brodova i odrediti mjesto gdje je šum nastao, a istotako i radarom, koji podmornicama omogućuje dapronađu predmete dok plove na površini.

Godine 1951. počela je izgradnja prve atomske podmornice. Ona je porinuta u more 21. srpnja 1955.

godine. To je podmornica koja uranja najdublje nasvijetu, do dubine od 210 metara, a bez izranjanjamoţe biti pod morskom površinom čitavih 40.000kilometara.

KAKO SE AVIONI ODRŢAVAJU U ZRAKU?

Da bismo shvatili kako avion moţe letjeti,zamislimo zrak oko nas kao ocean, ocean zraka.Ako shvatamo kako voda uspijeva podići na svo jupovršinu predmete kad teče ispod njih i pored njih.bolje ćemo razumjeti i načelo leta aviona.

Ako dasku veţemo iza brzog motornog čamca,vidjet ćemo da ona ostaje na vodenoj površinidokgod se motorni čamac kreće, zato što brzoprotjecanje vode ispod daske razvija sile koje

uslijed djelovanja zraka ako se istodobno ne krećeprema naprijed. To kretanje prema naprijed spostiţe uporabom pogonske snage motora kopokreće propeler.

Kako propeler pokreće avion prema naprijedPokušajte zamisliti propeler kao zavrtanj. Svaki pkad okrenete zavrtanj u drvetu. on se pokrenprema naprijed. Propeler se ,,uvrće“ u zrak nsličan način zbog toga što se zrak, ako se

tlače dasku naviše. Kad kretanje prestane, tlaknestaje, a daska tone.

Avion koji se kreće kroz zrak moţe se podizatiuvis zbog toga što zrak potiskuje njegova krila. Zrakse pri tomu ponaša baš kao i voda prema dasci.Avion se, međutim, podiţe uvis na još jedan način.Kad zrak prolazi pored krila aviona. onaj dio zrakakoji se kreće preko gornje površine krila struji po

neznatno krivoj liniji. Na taj način kao da se stvarabezzračni prostor iznad površine krila preko kojezrak struji.

Istodobno, zrak koji se nalazi ispod krilapotiskuje krilo naviše, te se ono još više podiţe.Avion se, međutim, uopće neće moći podizati

brzo kreće, ponaša kao čvrsta materija. Jeste opazili: kad puše snaţan vjetar, na tijelu gosjećamo kao nešto čvrsto? Kad pilot stavi u pokrpropeler, on se u početku ne okrene dovoljno brzda bi se mogao zabijati u zrak poput za vrtnja. Nkad se brzina okretaja poveća, on se zabija u zraktako vuče avion prema naprijed. Tim potiskom ssavlađuje otpor aviona tijekom kretanja prem

naprijed. Podizanjem pomoću krila savlađuje se siZe- mljine teţe ili gravitacija. Te dvije akcije zajednomogućuju avionu da se odrţava u zraku i da skreće kroz zrak.

8/10/2019 100 zato


336

KAKO FUNKCIONIRA MLAZNI MOTOR?

Premda mlazni motori pokreću najnovije inajmoćnije avione s kojima čovječanstvo danasraspolaţe, načelo njihova rada otkriveno je prijeotprilike dvije tisuće godina! To načelo mlaznogpokretanja prvi je otkrio grčki matematičar Heron.oko 120. godine prije naše ere. On je.

ra ..akcija" je potisak unatrag uslijed izlaska zraka,dok podjednaku i suprotnu ..reakciju" predstavljapotisak prema naprijed

Postoje dva osnovna tipa avionskih mlaznih

motora. Jedan je mlazni motor koji je nalik na letećičunak. On nema pokretnih dijelova. Zrak

naime, iskoristio silu pare koja je izbila iz jednezagrijane kovinaste lopte da bi loptu okretao poputkotača.

Da bismo pokazali kako funkcionira mlazniavion, govorit ćemo o običnom napuhanom balonu.Kad je otvor balona zatvoren, potisak zraka ubalonu podjednako je snaţan u svim pravcima. Kadse taj otvor otvori, zračni potisak se na tom mjestusmanji, ier zrak izlazi iz balona. Međutim. na vrhubalona, koji se nalazi nasuprot otvoru, zračnipotisak postaje veći. Balon se zbog toga kreće upravcu najvećeg potiska, tj. kreće se premanaprijed. Prema tomu, uzrok kretanju balona nije

to Sto zrak izlazi iz njega, nego to Sto postoji tajpotisak prema naprijed.Sve se to zbiva u skladu s jednim zakonom

kretanja koji glasi: svakoj akciji odgovara podjednaka i suprotna reakcija. Kod mlaznog moto-

ulazi u otvor motora na prednjem kraju, koji senaziva „usisni otvor**, uslijed kretanja samogmotora prema naprijed. Zrak se potom mijeSa sgorivom i izgara, pri čemu se zapremina dobivenogplina povećava oko pet puta. Taj plin potom izlazikroz uski otvor na drugom kraju motora. Vatra umlaznom motoru ne stvara nikakvu potisnu silukad motor miruje, ali Sto se motor brţe kreće,proizvodi se i viSe snage.

Kod drugog tipa motora, koji se naziva turborniazm. zrak se usisava putem kompresora. Potom sesabija i utjeruje u komoru za izgaranje, gdje semijeSa s gorivom i izgara. Vreli plinovi, čiji se

obujam povećava, zatim odlaze kroz turbinu da biizašli dalje kroz ispusni otvor, stvarajući na tajnačin mlazni potisak. Ako se energija predajeturbini čija osovina pokreće propeler aviona, dobivase posebna vrsta turbo- pokretačkog motora.

ŠTO JE ZVUĈNA BARIJERA?

Naziv ..zvučna barijera*’ je zapravo pogrešan načinopisivanja jednog stanja Sto nastaje kad avioniputuju određenim brzinama. Kad su avioni počeli

letjeti brzinom zvuka, očekivalo se da će naići naneku vrstu „barijere" ili prepreke — ali takve barijerenije bilo!

Da bismo ovo shvatih, počnimo od aviona koji letibrzinom manjom od zvuka. Kad se avion kreće,prednji dijelovi aviona stvaraju valove. Val se stvaranagomilavanjem čestica zraka prilikom kretanjaaviona.

Taj se val kreće brzinom zvuka. Stoga se on krečebrţe od samog aviona, koji. kao Sto smo rekli, letimanjom brzinom. Pošto ovaj val pritiska juri pored

aviona, on izaziva laki prijelaz zraka preko površinakrila aviona koji leti.

Recimo sada da se avion kreće brzinom zvuka. Uzraku ispred aviona nema valova, pošto se i avion i valkreću istom brzinom, nego se val stvara ispredsamoga krila. Nastaje udarni val. koji stvara velikonaprezanje u krilu aviona. Prije nego Sto je avionstvarno poletio brzinom

8/10/2019 100 zato


337

zvuka, pa i brţe od brzine zvuka, očekivalo se daudarni valovi i potisci načine neku vrstu barijere — „zvučnu barijeru4*. Ali, do toga nije došlo jer suaeronautički inţenjeri konstruirali avione kojiprevladavaju te teškoće.

Zapravo, jak prasak što se čuje kad avion prođekroz „zvučnu barijeru4* nastaje zbog opisanogudarnog vala — kad su brzina vala i brzina avionaiste.

KOJOM SE BRZINOM KREĆE ZVUK?

Kad god se pojavi zvuk, negdje neki predmet treperiZvuk je uvijek posljedica treperenja nekih predmeta.

Ali. zvuk se mora kroz nešto kretati. Potrebno je danešto vodi zvuk od njegovog izvora do onoga koji gačuje. To se naziva posrednik ili „medij41. Posrednikmoţe biti gotovo sve — zrak, voda, predmeti, pa čak itlo. Indijanci su prislanjali uho na zemlju da bi čulineki udaljeni šum.

Kad nema medija, nema ni zvuka. Kad se stvori bezzračni prostor ili vakuum, zvuk kroz njega ne prolazi.

To se zbiva zbog toga što se zvuk kreće u valovima.

Predmeti što trepere izazivaju treperenje molekula iličestica susjedne materije. Svaka čestica prenosi tokretanje sus jednoj čestici, i tako nastaju zvučnivalovi.

Budući da posrednici koji mogu prenositi zvukmogu biti različiti, od drveta preko zraka

do vode. zvučni valovi će se očigledno kretatirazličitim brzinama. Zbog toga kad pitamo kojom se brzinom kreće zvuk, moramo pitati u čemu se kreće.

Brzina zvuka u zraku iznosi oko 360 metara usekundi (1.200 metara na sat), na temperaturi odnula stupnjeva. S povećanjem temperature i vlaţnostizraka povećava se i brzina zvuka.

Zvuk se kreće mnogo brţe kroz vodu nego krozzrak. Kroz vodu čija je temperatura nešto preko 7stupnjeva zvuk se kreće brzinom od oko 1.500 metarau sekundi, ili preko 5.000 kilometara na sat. Kroz

čelik se zvuk kreće brzinom od 17.850 kilometara nasat!

Moguće vi zamišljate da se jači zvuk kreće brţe odslaba zvuka, ali to nije točno. Na brzinu zvuka neutječe ni njegova visina. Brzina zvuka ovisi o sredinikroz koju zvuk prolazi.

8/10/2019 100 zato


22 338

ŠTO JE TO „PROBIJANJE ZVUĈNOG ZIDA“?

Kao što je poznato, u Evropi i u SjedinjenimAmeričkim Drţavama već su izgrađeni tako brzi avionida mogu preletjeti Atlantski ocean za nešto malo višeod dva sata. Međutim, takvi avioni mogu stvoriti jedanveliki problem: oni probijaju zvučni zid, što nije samoneugodno, nego vrlo lako moţe izazvati i materijalneštete na Zemljinoj površini.

Da bismo shvatili što je to probijanje zvučnog zidanajprije trebamo znati što je uopće ..zvučni zid" ili„zvučna barijera**. Ta pojava nastaje kad avion letibrzinom koja je blizu brzine zvuka.

Kad neki avion leti brzinom manjom od brzinezvuka, prednji dio aviona šalje ispred sebe val kojiputuje brzinom zvuka. Inače, taj val nastajenagomilavanjem čestica zraka dok avion leti.

Pri brzinama manjim od brzine zvuka ti valoviputuju brţe od samog aviona. Međutim,

što se zbiva ako avion leti brzinom zvuka? Zrak ispredaviona u tom slučaju ne prima val pritiska već onnastaje ispred krila aviona zbog toga što se i krilo i valkreću naprijed istom brzinom.

Kao rezultat toga javlja se udarni val koji praviveliki pritisak na krilo aviona. Dok avioni nisu letjelibrţe od zvuka, izraz ..zvučni zid" upotrebljavan je za

opis pritiska za koji se pretpostavljalo da će nastati utrenutku kad avion dostigne brzinu zvuka.

Poslije tehničkih usavršavanja u konstrukcijinadzvučnih ili supersoničnih aviona, pokazalo se dabrzina zvuka uopće nije nikakva barijera. Međutim,nešto se ipak zbiva u trenutku kad avion prolazi kroztaj zvučni zid. tj. kad dostiţe brzinu zvuka.

Naime, stvara se udarni val koji izaziva vrlo glasanzvuk. poput eksplozije. Ta se pojava znači naziva..probijanje zvučnog zida**.

8/10/2019 100 zato


339

ŠTO SU RAKETE?

0 raketama se mnogo govori i piše. Posto je sateliti irakete koji odlaze na Mjesec. Moguće drţite da surakete najnoviji pronalasci suvremene tehnike?

Međutim, rakete su izum star nekoliko stotinagodina. Mi danas proizvodimo veće i bolje rakete, aliih nismo izmislili.

Newton. To je treći zakon kretanja, po kojem svakojakciji odgovara podjednaka suprotna reakcija.

Kakva je akcija kod rakete? Raketa ispuštazapaljene plinove u jednom svom kraju i to velikombrzinom. Ta akcija ispuštanja plinova velikombrzinom mora imati svoju reakciju.

Vjerojatno su Kinezi bili prvi ljudi koji suupotrijebili rakete, i to u ratne svrhe. Još u 13.stoljeću Kinezi su u borbi protiv Mongola upotrijebilirakete! Evropske vojske isprobale su ih mnogokasnije. Jedan britanski ćasnik, sir Wil- liamCongreave, konstruirao je raketu s eksplozivnomglavom. Takve su rakete Englezi upotrijebili u ratuprotiv Napoleona i u ratu 1812. godine.

Djelovanje rakete se temelji na osnovnomprirodnom zakonu što ga je prvi otkrio lsaac

Reakcija se sastoji u tomu što plinovi potiskuju samuraketu, jer je to reakcija na njihov izlazak.

To je razlog što raketi nije potreban zrak da bi sekretala naprijed. Budući da joj nije potreban zrak,ona moţe letjeti u velike visine, gdje je zrak razrijeđen,ili čak mogu letjeti u prazan prostor! Zapravo, tamogdje nema zraka, nema ni trenja, pa raketa tamo jošbolje funkcionira.

Kad se raketa jednom izvuče iz Zemljine atmosfere,onda ona, budući da tu nema nikakva trenja, moţenastaviti put i onda kad sasvim potroši gorivo.

ŠTO JE TO RADAR?

Riječ „radar" je skraćenica engleskog izraza „radiodetection and ranging", što znači otkrivanje iodređivanje udaljenosti pomoću radija. To zapravoznači otkrivanje nazočnosti predmeta u prostoru imjerenje njihove udaljenosti putem radio-valova.

Da bismo razumjeli kako funkcionira radar, us poredit ćemo ga s baterijskom dţepnom svjetiljkom.Pretpostavite da se nalazite ne nekom mračnommjestu i da ste upalili baterijsku svjetiljku. Svjetlosnivalovi putuju kroz prostor u snopu, u pravcu u kojem

ste uperili svjetiljku. U mili jun tom dijeliću sekundesv jetlost udari u obliţnje drvo, odbije se od njega i vratiu vaše oko, pa vidite drvo. Ostalo drveće, do kojih nijedopro snop svjetlosti, ne vidite.

Radar radi na gotovo istom načelu. Umjestosvjetlosnih zraka upotrebljavaju se radio-valovi.Zapravo, svjetlosni i radiovalovi su samo različite vrsteelektromagnetskih valova. Razlikuju se po veličini,odnosno duljini valova. Kod radara se, na primjer,upotrebljavaju valovi dugački nekoliko centimetara,poznati kao ul- trakratki valova.

Budući da se radarski valovi razlikuju po veličini odsvjetlosnih, oni se i ponašaju drukči je. Oni, naprimjer, prolaze kroz obliţnje oblake, dok svjetlosni

valova to ne mogu. Ljudsko oko primjećuje svjetlosnevalove, ali radio-valove ljudsko biće ne moţe vidjeti, ničuti niti osjetiti bez posebne opreme. Međutim,znanstvenici su naučili kako otkriti takveradio-valove.

8/10/2019 100 zato


340

ZA PLOVIDBU po LQ$EM VREMENU BRODOM SU OPREMLJENI

Radarski valovi su skupljeni u snop, baš kao i

svjetlosni valovi u baterijskoj svjetiljki. Oni se moguusmjeravati u ţeljenom pravcu. Kad naiđu na nekipredmet, odbiju se od njega i vrate. Prema tomu, prvastvar koju nam radar javlja je da je radarski val stigaodo nekog predmeta, na primjer do broda ili aviona.Okrećući lagano radarski snop ukrug, ispitujemocijelu okolinu.

Vrijeme potrebno radarskom valu da se vrati svom

izvoru moţe se izmjeriti do milijuntog dijela sekunde.Na taj naćin doznajemo koliko je daleko neki predmetod radara. Veličina predmeta koji odbija radarski valmoţe se procijeniti prema snazi vala što se vraća. Većipredmeti odbijaju veći dio vala.

Radar pomaţe brodovima i avionima da „vide “ krozoblake i kroz maglu.

ŠTO JE TO ŢIROSKOP?

Ako znate voziti bicikl, naučili ste, a da to niste niznali, tajnu ţiroskopa! Isti je slučaj i kad zavrtitenogometnu loptu u trenutku kad je bacite.

Ţiroskop je znanstveno ,,srce“ mnogih čudesnihnaprava. On pomaţe u upravljanju prekooceanskimbrodovima i avionima na njihovim putovanjima. Ipored toga, ţiroskop je, kad je

8/10/2019 100 zato


341

riječ o njegovu temeljnom načelu, jednostavan baš kaoi bicikl, kao lopta što se vrti oko sebe ili kao čigra.

Kad se neko tijelo, koje se okreće oko sebe, kao naprimjer lopta, ostavi da miruje, ono će se nastavitikretati oko jedne stalne osovine u prostoru. To znači dazamišljena crta što prolazi kroz središte tijela koje seokreće pokazuje uvijek u istom pravcu, izuzev ako sena njega ne primijeni neka sila izvana. Nogometnalopta koja je izbačena u prostor i koja se okreće oko

sebe nastavit će se okretati oko te osi sve dok joj jakvjetar ili noga igraća ne promijene pravac.

Samo naša Zemlja predstavlja još jedan prim jer zatu pojavu. Zemljina osovina pruţa se od Sjevernog do

Juţnog pola. Ona je usmjerena prema zvijezdiSjevemjači danju i noću, iz godine u godinu. Kodţiroskopa ta se osovina naziva „osovina okretan ja**.

Kad pokušate promijeniti okretanja ţiroskopa. zbivase zanimljiva pojava. Pretpostavite da je osovinaokretanja vodoravna i da pokušavate gurnuti jedankraj tako da ta osovina bude uspravna. Do ţeljenepojave neće doći. Osovina će i dalje ostati pod pravimkutom u odnosu na silu vašeg uspravnog potiska.Sama će osovina pri kretanju zadrţati vodoravnipoloţaj.

Na biciklu, na primjer, ukoliko počnete padati nadesnu stranu, pokrenut ćete kotač sasvim maloudesno. Kotač bicikla koji se okreće proizvest će silukoja će djelovati pod pravim kutovima na okvir bicikla,pa će bicikl, umjesto da padne na desnu stranu,produţiti kretanje naprijed i ispraviti se.

Kad su ovladali tim silama, znanstvenici danasupotrebljavaju ţiroskop da bi upravljali torpedima ibombama-robotima. Ţiroskop je jedini instrument kojiostaje stabilan kroz nemirni zrak i za vrijemepodrhtavanja motora, pa je od neprocjenjive koristi uzrakoplovstvu. Isto tako, ţiroskop moţe odrţavati

stabilnost broda za vrijeme bure i velikih valova. Putemvelikih ţiroskopa. što se nalaze pri samom dnu brod-skog korita, poništava se djelovanje neprekidnog nizavalova, pa se tako smanjuje ljuljanje broda.

8/10/2019 100 zato


Graditelj

u

čovjeku

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


343

KAKAV JE BIO PRVI PUT?

Tragovi ţivotinja po šumama i dţunglama zacijelopredstavljaju prapoćetak svih putova. Ĉovjeku je bilolakše i sigurnije slijediti putanju tih tragova nego dasam krči put kroz gusto šiblje. Staze po kojima sečovjek kretao od svog skrovišta do obliţnjeg potoka ililovišta najvjerojatnije predstavljaju najstarije putovešto ih je čovjek napravio.

Kad su ljudi počeli međusobno trgovati, javila sepotreba za putovima. Tako su nastali vaţni

suhozemni putovi preko Evrope i Azije, pošto jeprocvala trgovina jantarom, svilom i dragim

Kreti oko 1500. godine prije naše ere. Vjeruje se da suţitelji Kartage još 500. godine prije naše ere sagradilimreţu „kaldrma**.

Rimljani su bili poznati graditelji putova u starodoba. U njihovo doba teretna kola i kolica imala sunepokretne osovine, pa nisu mogla praviti zaokrete, tesu zbog toga Rimljani gradili prave putove gdje god jeto bilo moguće. U razdoblju od oko 600 godinaRimljani su izgradili preko 100.000 kilometara

„kaldrma*', koje su se pruţale diljem čitava Rimskogcarstva. Prvi najpoznatiji od svih rimskih putovapočeo se

kamenjem. Ti su putovi ličili na putanje i staze, dobroutabane od stalne upotrebe.

Najstariji kamenom popločani put najvjero jatnije je onaj napravljen u Egiptu oko 3000. godine prijenaše ere za potrebe izgradnje Keop- sove piramide. Dabi se prenijeli golemi kameni blokovi od kojih segradila Keopsova piramida, izgrađen je ravan, gladakkameni put. 18 metara širok i gotovo jedan kilometardugačak.

Kraći putovi, sagrađeni od ploča od neravnakamenja, tzv. tarci ili kaldrme, građeni su na

graditi 312. godine prije naše ere. To je čuvena ViaAppia.

Na američkom kontinentu neka indijanskaplemena su dostigla visok stupanj civilizacije. Prijeoko tisuću godina plemena Inka iz Perua izgradili su„kaldrmu** dugu oko 6.000 kilometara, koja sepruţala od Ekvadora sve do središnjeg Ĉilea. U

Jukatanu su se gradili pravi, čvrsti putovi od kamenapreko kojega je bila posipana ţbuka, tako da im jepovršina bila glatka i bijela.

KADA JE PRVI PUT UPOTRIJEBLJENA OPEKA?

Kad biste morali imenovati najstariji materi jal štoga je načinio čovjek, biste li rekli da je to opeka? Paipak je tako. Opeka je uspjela nadţiv jeti i granit ivapnenac, pa čak i ţeljezo!

Opeka, naravno, predstavlja suvremeni građe-vinski materijal. Ona se danas upotrebljava u cijelomsvijetu. Međutim, opeka je stara koliko i povijestcivilizacije! Babilonci i Egipćani su je

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


OPEKE U STAROM BA BILO NS KOM HRAMU

proizvodili i upotrebljavali prije najmanje tri tisućegodina prije početka naše ere. Neka iskapanjapokazuju da se opeka upotrebljavala i ranije.

U stara doba izrada opeka bila je vrlo gruba. Opekese danas prave od gline ili škriljevca, a potom se pekuili pale na visokoj temperaturi. U to drevno doba,naravno, nisu postojali nikakvi strojevi za izraduopeka, a glina što se koristila bila je sirova. Tu suglinu radnici drobili i miješali s vodom, a zatim su jedobro izgnječili

svojim golim stopalima. Da bi se masa drţala zajedno,s glinom je miješana slama, pa je tako dobivenamješavina uobličavana u opeke golim rukama. Opeke

su se zatim stavljale na sunce da se osuše. Ova primitivna metoda upotrebljavana je vrlodugo, sve dok nije otkriveno da opeke pečenjem navatri postaju mnogo čvršće i otpornije na vlagu. Tadaih više nije bilo potrebno miješati sa slamom.

KAKO SE PRAVE OPEKE?

Priča o opeki stara je gotovo koliko i povijestcivilizacije. Opeke su se izrađivale i upotrebljavale u

Mezopotamiji najmanje tri tisuće godina prije našeere. Iskapanja u Egiptu, isto tako. otkrila su ciglanekoje su postojale prije više od tri tisuće godina. StariKinezi, Grci i Rimljani poznavali su umijeće izradeopeka, a to su umijeće Rimljani prenijeli u Englesku

još 44. godine naše ere. Opeke se prave od određene vrste gline, koja se

peče da bi očvrsnula. Glina od koje se izrađuje opekarezultat je akcija vremenskih

uvjeta, potresa, ledenjaka, vulkana i ostalih razornihprirodnih sila.

Tisućama i tisućama godina stijene svih vrsta bilesu izloţene djelovanju tih prirodnih sila. Komadale suih eksplozije, ispirale kiše, mrvili i zatipavali ledenjacii potresi. Na Zemljinoj površini one su naposljetkupostale mekan materijal, lak za oblikovanje, poznatkao glina ili ilovača.

Opeke su izrađivane ručno sve do 1800. godine, alidanas raspolaţemo strojevima što proizvode oko100.000 opeka dnevno. Postupak

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


345

izrade počinje mljevenjem ilovače, njezinim sija-njem kroz sita i unošenjem u mješalicu. Tu se ilovačadobro izmiješa posebnim lopatama s određenimkoličinama vode.

Glina se potom stavlja u strojeve za izradu opeka, ukojima se sabija u dugačke stupove četvrtastapresjeka. Stroj za sječu pomoću tankih ţica sječe testupove u opeke Opeke se poslije toga stavljaju napolice s rešetkama na kojima se suše. Posljednja faza

u ovom postupku je pečenje opeka u posebnoj peći,koje traje između šest i deset dana.

Postoje i druge metode dobivanja opeka boljekvalitete, a naravno ima i mnogo vrsta peći za pečenje.

Tijekom pečenja vrlo je vaţno stalno odrţavatiodređenu temperaturu. Samo nekoliko sati previsokeili preniske temperature moţe odjedanput upropastitinekoliko tisuća opeka.

Crvena boja običnih opeka dolazi od ţeljeza, koje senalazi gotovo u svakoj vrsti gline. Međutim,dodavanjem drugih materijala moţemo dobiti opeke

bilo koje boje.

TKO JE SAGRADIO PRVI MOST?

Budući da most pomaţe čovjeku da prijeđe prekovode, moramo se vratiti u pretpovijesno doba dapotraţimo odgovor na ovo pitanje. Gdje god su ljudiţivjeli, događalo im se da im se na putu ispopriječineka rijeka ili potok, pa su morali iznaći način daprijeđu na drugu obalu.

Sama priroda je, vjerojatno, sagradila prvi most za

čovjeka — neko drvo slučajno je palo preko potoka iostalo je tako leţati iznad vode. Ljudima nije bilo teškougledati se na tu pojavu, pa su takvi mostovi oddebala svakako upotrebljavani vrlo dugo. sve doknekom „inţenjeru*4 iz pretpovijesnog doba nije palona pamet da nagomila kamenje u sredini potoka i dapostavi dvije klade od te gomile do obaju obala.

To je bio običan most s gredom, s jednimprimitivnim stupom. Odatle je trebalo učiniti samokorak pa da ljudi počnu graditi više takvih stupova uširokim i plitkim potocima i povezivati ih kladama ikamenim pločama.

Ponekad su dvije klade polagali jednu pored druge,pa onda preko njih redali poprečno

daske, kao što se danas izrađuje podnica sobe, i takonapravili drveni most vrlo sličan mostovima što se idanas grade po selima. Jači mostovi danas leţe naţeljeznim i čeličnim nosačima, a najsigurniji su onimostovi koji imaju čeličnu konstrukciju.

Rasponi kod grednog mosta ne smiju biti veliki, aliukoliko se moţe postaviti dostatan broj stupova,duljina samoga mosta je neograničena. Takvi su, naprimjer, ţeljeznički vijadukti.

Svaki most ima dva glavna dijela — gornjustrukturu, ili rasponsku konstrukciju, i donjustrukturu, ili stupove i temelje na kojima most počiva.

Temelji mosta moraju bit čvrsti, jer se most moţesrušiti u slučaju da se oni slegnu ili da ih odnesevoda. Danas inţenjeri, da bi postavili temelje, idu udubinu sve do stjenovite podloge, a to često znači dase mora kopati vrlo duboko. Za most u St. Louisu,preko rijeke Mississippi, na primjer, moralo se kopati45 metara, a za most između San Francisca iOaklanda čak 67 metara u dubinu.

8/10/2019 100 zato


346

8/10/2019 100 zato


KOJE JE PRVO SREDSTVO PRIJEVOZA?

Kad biste se našli na pustom otoku i zaţeljeli nekipredmet prenijeti s jednog mjesta na drugo, sami bistega prenijeli. U primitivnim vremenima čovjek je savteret prenosio svojim rukama.

S vremenom je ukrotio pojedine ţivotinje i naučioih da nose teret ili jahača. U najstarije doba ljudi su u

različitim dijelovima svijeta koristili volove magarce,bivole, konje i deve kao sredstva prijevoza.

Ĉovjek je s tim ţivotinjama bio zadovoljan

Kad bi platforma prešla preko balvana, čovjek jesakupljao balvane i stavljao ih ispred njezina prednjegdijela, a taj je postupak stalno ponavljao.

Poslije duljeg vremena netko se sjetio izrezati krajbalvana i da ga u njegovu središtu probuši. Na taj jenačin izumljen kotač, jedan od čovjekovih najvećih

pronalazaka. Kad je čovjek dva kotača spojioosovinom, a osovinu pričvrstio za platformu, napravio

je prva kolica.

tisućama godina, ali onda je poţelio pronaći nekinačin da ţivotinje prevoze više tereta. Tako je napraviogrube saonice i zapregu i vezivao ih za svoje ţivotinje.Saonice s ravnim dnom dobro su se kretale posnijegu, ali ne i po običnom tlu, tako da je čovjeknapravio zapregu s valjcima. Valjci su bili balvani, ponjima je vučena „platforma1* (poravnana drvenapovršina). Pri vuči balvani su se kotrljali. To je biloneusporedivo lakše od vuče platforme po golojpovršini tla.

Ĉvrsti drveni kotači bili su teški i nezgrapni, a brzosu se i habali. Tijekom nekoliko tisuća godina čovjek

je usavršavao kotač. Napravio je kotač s posebnimvanjskim obodom. Kotač je tako postao lakši iefikasniji. Da bi kotač dulje trajao, čovjek je napraviobakarni ili ţeljezni obruč, odnosno vijenac kotača.Naposljetku je naučio koristiti gumeni kotač koji jeneprestance usavršavao zahvaljujući stručnjacimakoji ispituju sintetičke materijale.

TKO JE PRVI SAGRADIO SVJETIONIK?

Moţete ii zamisliti auto-put bez ikakvih prometnihznakova koji će opomenuti vozače na opasna mjesta,raskriţja, krivine, na pribliţava

nje gradovima i naseljima? I na morskim putovima supotrebni takvi prometni znaci i putokazi, a jedan odnjih je svjetionik. Njegove se

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


347

svjetiljke pale i gase da bi pokazale mornarima put uluku, da im označe njihov poloţaj na moru, ili da imskrenu paţnju na opasne sprudove.

Prvi svjetionici bili su niske kule na kojima supostavljane metalne košare pune zapaljena drveta iliugljena. Te su kule ljudi po svoj prilici počeli graditiodmah pošto su se počeli brodovima otiskivati namore, prije mnogo tisuća godina. Ne znamo točno kadse to dogodilo, ali znamo da se već u 7. stoljeću prije

naše ere na rtu Sigeum u Helespontu ili Dardanelimauzdizao jedan nadaleko i naširoko poznat svjetionik.

Najčuveniji svjetionik u staro doba bio je mramorniFaros u Aleksandriji u Egiptu. Dobio je ime po otokuna kojem je podignut, a ubrajali su ga u sedamsvjetskih čuda. Od 3^ stoljeća prije nove ere sjajnavatra što je plamtjela na njegovu vrhu pokazivala jebrodovima put u Aleksandriju.

Rimljani su gradili mnoge čuvene svjetionike, kaošto je onaj u Boulogne-Sur-Meru. u Francu

skoj, koji je u 17. stoljeću još uvijek bio u upotrebi. Ali,da su sačuvani, svi bi ti svjetionici izgledali maleni ibijedni u usporedbi s današnjim svjetionicima. Danasgotovo svaka zemlja koja ima izlaz na more imaposebnu sluţbu koja gradi i odrţava svjetionike.

Kad se svjetionik moţe graditi na čvrstom tlu, onda je gradnja svjetionika lagan posao i ne stoji mnogo.Ali, ako se mora zidati na stijeni o koju se sa svihstrana razbijaju valovi, ili na nestalnim sprudovima,

pojavljuju se teški građevinski problemi i troše seveliki novci. Izgradnja svjetionika Maymont Ledge uameričkoj saveznoj drţavi Massachusetts trajala jepunih pet godina. Prve godine svjetionik je mogaoraditi ukupno samo 30 sati.

Svjetionik se moţe zidati i od tvrdog kamena, kaošto je granit, ili od betona obloţena kamenom, a moţebiti i od armiranog ţeljeza ili čelika.

KAKO SU LJUDI POĈELI ZIDATI PRAVE KUĆE?

Ljudska bića, kao i ostala stvorenja, u početku sunalazila sklonište i sigurnost tamo gdje su mogla.Ljudi su se sklanjali po skrovitim mje

stima, pa su takva mjesta drţali svojim „domom". Kasnije su počeli uređivati svoja skrovišta na

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


349

je u njihovoj veličini. Gradovi su največa naselja, alisu gotovo svi gradovi u početku bili sela.

Nitko ne zna točno kada je i gdje podignut prvigrad. Moguće je osnovan zato što je neko pleme lovacalutalica pronašlo pogodno mjesto i poţeljelo na njemuostati. To se, vjerojatno, zbilo negdje oko 6000. godineprije naše ere, a moguće i ranije. Oko 3000. godineprije nove ere ljudi su već gradili prilično velikegradove.

Vrlo davno ljudi su otkrili da do hrane mogumnogo lakše doći ukoliko divlje ţivotinje uhvate,pripitome i uzgajaju. Tako ih više nisu morali loviti pošumama kad su osjećali glad. Jednako tako, ljudi sunaučili da mogu dobiti mnogo više voća i ţitarica akose brinu o raslinju što te plodove daje. Tako su počelibaviti se poljoprivredom — obradom zemlje i uzgojemstoke.

Međutim, ako se bave poljoprivredom, ljudi se nemogu stalno kretati. Dok ne skupe ljetinu, morajuostati na jednom mjestu. Zatim, vrlo je teško i sporokretati se na dulja putovanja zajedno s krdom stoke. Itako su se, kad su se pojedina plemena zaustavljalana određenim mjestima i osnivala stalna naselja,počela podizati najprije sela, a zatim i gradovi.

Od prvih sela u povijesti danas nije ostalo ništa, jersu kuće bile građene od koţa ţivotinja, od drveta i od

blata. S vremenom su ljudi naučili graditi kuće odtrajnijeg materijala, pa su se ljudska naseljapostupno razvijala od jednostavnijih poljoprivrednihnaselja ili sela u gradiće i naposljetku u gradove.

KADA JE SAGRAĐEN PRVI NEBODER?

Diljem svijeta po velikim gradovima niču danasvisoke građevine i zgrade što ih obično nazivamoneboderi.

Po legendi, još u staro doba ljudi su pokušavalisagraditi građevinu tako visoku da joj nikakav potopne bi mogao nanijeti štetu. Naravno, riječ

Stotinama godina katedrale su bile najviše građevine, jednostavno zbog toga što se u svijetu nijeznalo za građevinski materijal i načine gradnje zazidanje još viših zgrada.

U 19. stoljeću, kada je priliv stanovištva u gradovepostao velik, porasla je i cijena građe-

je o babilonskoj kuli. U srednjem vijeku po gradovimaEvrope počele su se graditi visoke katedrale. Majstorizidari naučili su kako oblikovati kamen u šiljatesvodove i krilate potporne stupove da izdignu tavane.Stoga se vrhovi katedrala završavaju visokim šiljcima,te čitavo zdanje izgleda još više i velebnije.

vinskom zemljištu. Da bi se što veći broj poslovnihprostorija smjestio na maloj površini, javila se potrebaza gradnjom viših zgrada. Pronalazak hidrauličnogdizala (,,lifta“) omogućio je podizanje tereta i ljudi do20 katova. Ali da bi se podigla zgrada kamenekonstrukcije te visine, zidovi u prizemlju trebali subiti debeli preko 2

8/10/2019 100 zato


350

metra da bi nosili teţinu čitave zgrade. Prema tomu,za podizanje nebodera bio je pogodan i potreban nekidrugi građevinski materijal.

Otprilike u to doba počinje se koristiti ţeljezo i čelikza zidanje građevina koje su mogle nositi golemuteţinu sa sigurnošću. Takva su zdanja

Kristalna palača u Londonu, Eiffelov toranj u Parizu iBrooklinški most u New Yorku. Arhitekti i građevinaripočeli su eksperimentirati sa zgradama od čeličnihkonstrukcija.

Prvi neboder u Sjedinjenim Američkim Drţavamapodignut je u Chicagu 1883. godine.

KADA JE KRENULA PRVA ŢELJEZNICA?

Razvoj ţeljeznice nije bio nimalo jednostavan. Trebalo je ujediniti i ostvariti tri ideje da bi ţeljezničkipromet postao moguć. Prva je — kolosijek. Mogućedanas to izgleda jednostavno, ali kolosijek je u to dobapredstavljao strašnu novinu. Druga je ideja bila — pričvrstiti vagone jedan za drugi, da bi se vagoni moglikretati zajedno po kolosijeku. Treća je — upotrijebitisnagu koja bi gurala ili vukla vagone po tračnicama.

U Sjedinjenim Američkim Drţavama prve sutračnice bile izrađene od drveta. Kasnije su, da bi bile

jače, na njih odozgo polagane metalne vrpce. Još

kasnije su se počele proizvoditi trač-

dan Englez, George Stephenson. U SjedinjenimAmeričkim Drţavama prve parne lokomotivekonstruirane su oko 1820. godine.

Jedna od najpoznatijih parnih lokomotiva bila je„Tom Palčić1*. Njezin konstruktor bio je Peter Cooperiz New Yorka. Godine 1830. „Tom Palčić** je postaoprva lokomotiva za prijevoz putnika u SjedinjenimAmeričkim Drţavama. Upravo kad se „Tom Palčić**vraćao sa svog prvog putovanja, kočijaš najbrţihpoštanskih kola pozove vlakovođu na natjecanje, dase vidi koje je sredstvo prijevoza brţe. Lokomotiva je

baš bila prestigla poštanska kola i vrlo brzo počelaodmicati, kad joj ispade jedan remen.

niče koje su u cijelosti bile izrađene od ţeljeza iličelika.

Najranije ţeljeznice su za vuču upotrebljavalekonje. Međutim, oko 1800. godine bilo je nekolikotakvih ţeljeznica u Sjedinjenim Američkim Drţavama.Prva američka ţeljeznica koja je koristila drvenetračnice sa ţeljeznom vrpcom zvala se Granitna

ţeljeznička kompanija Mas- sachusettsa. I ona jekoristila konjsku vuču.

Pravog konja ubrzo je zamijenio „ţeljezni konj** — parna lokomotiva. Prva parna lokomotiva za vučunatovarenih vagona po tračnicama sagrađena je uEngleskoj 1804. godine. Prvu uistinu praktičnulokomotivu konstruirao je je-

Peter Cooper još nije stigao otkloniti kvar, kadiznenada popusti napon pare u kotlu i „Tom Palčić**izgubi trku.

Od tog dana ţeljeznica je mnogo usavršavana usvakom pogledu, a posebice s obzirom na tri osnovnapojma: tračnice, vagone i lokomotivu. Desetogasvibnja 1869. godine Sjedinjene Američke Drţave su

dobile ţeljeznicu koja je povezivala američku Istočnuobalu sa Zapadnom. Danas u Sjedinjenim AmeričkimDrţavama postoji više od 350.000 kilometaraţeljezničke pruge, oko 2.000.000 teretnih vagona ioko 42.000 lokomotiva.

8/10/2019 100 zato


351

KAKO SE GRADI TUNEL?

Zacijelo drţite da je tunel izum suvremena čovjeka.Međutim, probijanje tunela zapravo je jedan odnajstarijih inţenjerskih poslova. Još su drevni narodiznali graditi tunel i mnogi od njih su to činiliizvanredno vješto. Još prije više tisuća godina tunelesu gradili Egipćani, stanovnici Indije, Asirci, Grci iRimljani.

Naravno, danas je gradnja tunela sasvim drukčijastvar. Zahvaljujući suvremenoj opremi, tuneli semnogo brţe, sigurnije i lakše probijaju.

Inţenjeri obično dijele tunele na dvije vrste: tuneleu stijeni i tunele u zemlji. Jedan od najznačajnijihizuma u vezi s tunelogradnjom je „tunelski štit*'engleskog inţenjera Isambarda Kingdoma Brunela.Pomoću tog izuma, bez ikakve se opasnosti tunelmoţe kopati i pod vodom.

Suvremeni tunelski štit zapravo je čelični valjakkoji se uglavljuje u čelo budućeg tunela. Na prednjemdijelu valjka nalazi se snaţno sječivo. Štit se guranaprijed kroz zemlju pomoću snaţnih strojeva. Ljudikopaju zemlju u prednjem dijelu valjka, dok drugiljudi grade unutarnji zid tunela iza zadnjeg dijelavaljka. Tamo gdje se ukaţe potreba, moţe se

upotrijebiti sabijeni (komprimirani) zrak da bi seizravnao tlak na velikim dubinama.

Prvi korak u gradnji tunela su geološka ispitivanjaradi pronalaţenja najpovoljnijeg mjesta za gradnjutunela. Kad se odrede veličina i oblik tunela, na papirse ucrta središnja linija tunela. Početak i krajbudućeg tunela označe se na samom tlu, nakon čegase pristupa prokopavanju tunela.

ZAŠTO SE GRADE BRANE?

Brana ili ustava je prepreka u riječnoj dolini,izgrađena radi zaustavljanja otjecanja vode. Ljudigrade brane već tisućama godina, jer su im branekorisne i potrebne. Ĉemu sve sluţe brane?

Neke brane usmjeravaju zaustavljenu vodu ukanale, u rezervoare, odakle se voda sprovodi u cijeviili u tunele. Te brane sluţe za navodnjavanje, zaproizvodnju električne energije ili za osiguranjeopskrbe vodom. Brane s kojima se podiţe razina vodekoriste se za proizvodnju

električne energije ili za stvaranje umjetnih jezera dabi se omogućila plovidba preko prepreka u riječnomkoritu. Isto tako, umjetna jezera mogu se koristiti zarekreaciju, na primjer za plivanje, za ribolov i voţnjučamcima. U nekim slučajevima brane zaustavljajupodizanje i spuštanje razine vode uslijed plime ioseke.

Brane također sluţe i za čuvanje vode koja jepotrebna u vrijeme poljoprivredne sezone, ili zavrijeme niskog vodostaja rijeka.

8/10/2019 100 zato


352

Neke se brane koriste i za obranu, odnosno zasmanjenje posljedica od poplava. Nagomilana voda seu takvim slučajevima, razumije se, mora odmahposlije poplave ispustiti, kako bi obrambeni sustavbio spreman za novu poplavu.

Kao što vidite, brane se grade iz mnogo razloga, aponekad jedna brana sluţi u više svrha. Mnoge brane,građene u stara vremena.

su upotrebljavane jednostavno za osiguravanjedostatnih količina vode za navodnjavanje. Takve subrane zidane od kamena i pletera (ţbunja i granja), ausmjeravale su vodu prema poljima i voćnjacima.Kasnije su brane građene zato da bi voda. padajući svisine, pokretala kotače vodenica u kojima se mljeloţito.

KAKO SE GRADE BRANE?

Još prije više tisuća godina ljudi su gradili velikezemljane ili kamene brane na Nilu u Egiptu i Tigrisu uBabilonu. Pomoću tih brana ljudi su sprečavaliplavljenje tih rijeka i sakupljali vodu zanavodnjavanje oranica.

Danas ljudi grade brane u svim zemljama svijeta,počam od malenih brana, pa sve do golemihinţenjerskih poduhvata za koje je potreban rad tisućaradnika i teških strojeva.

Umjesto kamene građe, za suvremene brane seupotrebljava beton. Brane koje nisu više od 100

metara izrađuju se od zemlje i stijena kojima se

ne smiju propuštati vodu, a to se postiţe pomoćučelika, betona ili ilovače.

Sve se brane moraju konstruirati tako da seosigura otjecanje suvišne vode ukoliko je rezervoar izabrane pun. To se osigurava otokom ili betonskimprelivnikom ili pak kroz otvore ugrađene u samubranu.

Stabilnost brane ovisi o teţini. Zbog toga se nekitipovi brana zovu ..teške*4 brane. Najjednostavnijeteške brane su u svom presjeku trokutaste. Branesagrađene od zemlje i stijenja imaju strane nagnute i

uzvodno i nizvodno, dok teške

dodaje beton. Brane više od stotinu metara gotovo seuvijek grade od betona.

Da bi bila sigurna, brana mora počivati na čvrstomtemelju i naslanjati se na čvrste oslonce sa strane.Međutim, tlo što se nalazi odmah ispod temelja nijeuvijek čvrsta stijena. Ponekad se brane moraju graditina nasutom materijalu, kao što su šljunak, pijesak ilislojevi zemlje. Takvi se slojevi moraju učinitinepropusnim, tj.

betonske brane imaju uzvodnu stranu okomitu, anagnute su ka nizvodnoj strani. Trokutasta branaima široku osnovicu i zbog toga bolje odoljeva snazivode koja obavlja pritisak.

Najveće i najviše suvremene brane uvijekpripadaju tipu čvrstih betonskih brana. Kad susagrađene tako da se u ravnoj liniji pruţaju prekorijeke, nazivaju se prave brane. Lučke teške branesagrađene su tako da su izvijene.

S TO JE TO

Što mislite, koliko vode dnevno troši jedan velikigrad. Jeste li se upitali: odakle dolazi ta voda? Kakose dovodi u grad? Ta se voda dovodi iz jezera irezervoara koji su udaljeni mnoge

VODOVOD?

kilometre, a do grada stiţe kroz vodovodni sustav. Vodovod je kanal što ga je čovjek izgradio da bi njime

doveo vodu u grad iz jezera ili iz

8/10/2019 100 zato


23 353

rezervoara u brdima. Taj vodovod moţe biti otvorenikanal, tunel ili dugačka cijev ili čak kombinacija sva tri.Vodovod je često dugačak mnogo kilometara, a njegovaširina ili promjer mogu biti veći i od metra.

Najprije se iskopa kanal, a potom se obloţi betonom,kamenom ili opekom da se zemlja ne bi ispirala s njega.

Tamo gdje je padina strma ili neravna, prokopava setunel. Ponekad se tunel probija sve do druge doline. Tajse tunel oblaţe betonom, kamenom ili opekom.

Dugačka cijev se upotrebljava kad se vodovod moranaglo spuštati da bi prešao preko padine doline ili tamogdje voda treba ostati čista. Vodovodne dugačke cijevise prave od čelika ili od betona s čeličnomkonstrukcijom.

Vodovod se gradi tako da ima blag nagib, kako bivoda tekla zahvaljujući Zemljinoj teţi. ali ne previšebrzo da ne bi ispirala unutarnje slojeve vodovodnihcijevi ili tunela. Što je blaţi nagib, to je sporije kretanjevode, pa vodovodna cijev mora biti šira da bi prenijelaodređenu količinu vode.

Vodovod je vrlo star izum. Još su stari narodi uEgiptu, Babilonu i Asiriji kopali kanale kojima su sidovodili svjeţu vodu iz dalekih područ ja sve do javnih

bazena i fontana. Grci su sagradili prvi vodovod uEvropi, ali najsavršeni- je su vodovode gradili stariRimljani. U 3. stoljeću naše ere Rim je imao 11vodovoda (od kojih su neki bili dulji od 80 kilometara)koji su grad opskrbljivali vodom s udaljenih brijegova.

KAKO RADI DIZALO?

Još prije stotinjak godina nikome nije padalo napamet da će milijuni ljudi ţivjeti i raditi u zgradamakoje su toliko visoke da se čovjek pješice lako ne moţepopeti na posljednje katove. Danas ne moţemozamisliti velike nebodere u gradu bez dizala.

Dizalo ili ,,lift“ je izmišljeno prije više od stotinugodina. Godine 1850. mnoge ćetverokat- nice itrokatnice u New Yorku su imale hidraulična dizala.Kabina, odnosno platforma, bila je montirana na vrhudugačkog klipa što se nalazio u cilindru. Da bi sedizalo uspinjalo, odozdo je u taj cilindar pumpanavoda, a da bi se dizalo spuštalo, otvarana je slavina zaispuštanje vode iz cilindra. Ta je voda odvođenanatrag u rezervoar i mogla se iznova koristiti.

Dizala ove vrste danas uglavnom više nisu uupotrebi. Ta su dizala spora, a pošto šipka što podiţekabinu mora ulaziti čitava okomito u zemlju, takva sedizala ne mogu koristiti u visokim zgradama.

Jedna vrsta hidrauličnih dizala se još uvijekupotrebljava u zgradama umjerene visine. Kod ovih sedizala šipka za podizanje ne nalazi ispod platforme,

nego se mehanizam za podizanje nalazi pored otvoraza dizalo, s kojim je vezan putem koturova pomoćukojih podiţe kabinu.

Gradnja visokih zgrada postala je moguća upravozahvaljujući električnom dizalu. Takvo se dizalopodiţe pomoću kabela koji se namotava oko dobošana vrhu zgrade. Kod najnovijih dizala doboš jezamijenjen jednostavnim koturom što ga izravnopokreće motor. Preko tog kotura prolazi kabelpričvršćen za jedan kraj dizala, doje je drugi njegovkraj vezan za uteg pomoću kojega dizalo stoji uravnoteţi.

Suvremena dizala imaju mnoge naprave čiji je ciljda se spriječe nesretni slučajevi. Jedna od tih naprava

je i zračni jastuk na dnu otvora. Kad se dizalo spušta,platforma sve više zatvara presjek okomitog otvora dabi što manje zraka izašlo vani. Posljedica toga jestvaranje zračnog jastuka. odnosno usporavanje padakabine. Drugi sigurnosni izum se sastoji od dviječelične lopte koje se razdvajaju prilikom okretanja,sve dok ne pritisnu kočnicu što zaustavlja dizalo.

POSTOJI LI JOŠ UVIJEK SEDAM SVJETSKIH ĈUDA?

Ljudima iz davnih vremena zacijelo je bilo teškozamisliti da će veliki spomenici, što su ih oni zvali..sedam svjetskih čuda“, ikada nestati. Ali svi sunestali, osim jednoga!

Ostala nam je samo Keopsova piramida, sagrađenanedaleko od Gizeha u Egiptu. Sagrađena je prijeotprilike 5.000 godina kao grobnica faraona Keopsa injegove ţene.

Drugo čudo, zidine u Babilonu, u današnjemIraku, sagradio je oko 600. godine prije nove erečuveni kralj Nabukodonosor. Zidine su građene odopeke, a bile su visoke oko 110 metara. Danas susamo ruševine.

Treće svjetsko čudo bio je Zeusov kip u Olimpiji uGrčkoj. Izradio ga je grčki kipar Fidija. Kip, visok oko12 metara, imao je odjeću

8/10/2019 100 zato


354

od zlata, ruke i lice od slonovače, a oči od dragogkamenja. Od njega nije ostao ni trag.Ĉetvrto čudo bio je hiam boginje Artemide u Efesu,

u Maloj Aziji. Krov su podupirali golemi kamenistupovi, visoki po 20 metara. U hramu je čuvanonekoliko najboljih djela grčke umjetnosti. Zapalili suga Goti 262. godine naše ere.

Za peto čudo smatran je mauzolej u Halikar- nasu,u Maloj Aziji, sagrađen za kralja Mauzola. koji je umro353. godine prije naše ere. To je bila tako izvanrednagrađevina i toliko raskošna da danas svakumonumentalnu grobnicu nazivamo „mauzolejom**.

Šesto čudo bio je Kolos na Rodosu, brončani kipHeliosa, boga Sunca. Taj kip, visok oko 45 metara,podignut je na otoku Rodosu, a srušio ga je potres224. godine prije naše ere.

Sedmo i posljednje čudo, svjetionik na Farosu,počeo se graditi oko 283. godine prije naše ere naotoku Farosu, kod egipatske obale. Vjeruje se da jeiznad osnove bio visok gotovo 200 metara, a na vrhu jegorjela vatra po kojoj su se orijentirali brodovi ulazećiu luku. Taj je svjetionik sluţio vaše od 1.500 godina,ali ga je uništio potres.

KAKO SU SAGRAĐENE EGIPATSKE PIRAMIDE?

Nitko točno ne zna koliko su stare piramide. Bilesu prastare i zagonetne još tisuću godina prije našeere. Keopsovu piramidu, sagrađenu nedaleko odGizeha, dao je sagraditi faraon Keops iz četvrtedinastije (oko 2900. godine prije naše ere).

Piramide su zapravo grobnice. Drevni egipatskikraljevi vjerovali su da njihov zagrobni ţivot ovisi otome koliko će se sačuvati njihovo tijelo. Zbog toga sumrtvi balzamirani, a mumije su sakrivane dubokoispod Zemljine površine, u unutrašnjosti ovih golemihkamenih građevina. Ĉak su i unutarnji hodnicizatrpavani i skrivani od mogućih pljačkaša. Ugrobnice je stavljana hrana i sve ostalo što je, povjerovanju Egipćana, bilo potrebno kraljevima zanjihov zagrobni ţivot.

Izgradnja tako goleme građevine predstavljala jeizvanredan graditeljski (neimarski) podvig Drţi se da

je 100.000 ljudi gradilo Keopsovu piramidu punihdvadeset godina. Svaki kameni blok visok je 2 metra.Neki su bili dugački i po 5 metara! Ćujmo priču ogradnji baš ove piramide.

Blokove vapnenca i granita, od kojih je sagrađenaKeopsova piramida i koji su vađeni u kamenolomimana jugu, na drugoj obali Nila, dopremani su čamcimaniz rijeku. To se moglo raditi isključivo u proljeće, kadse Nil izlivao, pa je zbog toga bilo potrebno dvadesetgodina i otprilike 500.000 takvih plovidbi da se dovezepotrebna količina kamena.

Ĉamci su bili iskrcavani na prostoru za iskrcaj,koji je popločenim putem bio povezan s mjestom nakojem se zidala piramida. Potom je

8/10/2019 100 zato


355

skupina ljudi vukla blokove, od kojih je svaki teţiooko 2 tona, na saonicama uz put. Zatim su te kameneblokove uredno slagali, a potom ih je druga skupinaradnika izvlačila do mjesta na kojem se gradilapiramida. Procijenjeno je da se Keopsova piramidasastoji od 2.300.000 kamenih blokova.

Budući da je piramida rasla u visinu, sagrađena je

golema dizalica za podizanje građevinskog materijalana više razine, tako da su pomoću nje skupineradnika izvlačile kamene blokove. Sva

ki red piramide napravljen je od komada vapnencapostavljenih jedan do drugoga. Ţbuka jeupotrebljavana više zbog toga da se kameni blokovipostave nego da ih poveţe. U sredini piramideugrađivani su neobrađeni komadi kamena. dok su onis vanjske strane mnogo paţljivi je obrađivani. Površinapiramide sastoji se od vrlo glatkog vapnenca s jedva

primjetnim spojevima. U unutrašnjosti piramidenalaze se tri prostorije povezane hodnicima.

KAKO SU EGIPĆANI ĈUVALI MUMIJE?

Kao što znate, mumija je naročito preparirano isačuvano tijelo mrtvaca. Riječ „mumija" dolazi izarapskog jezika i znači „tijelo sačuvano pomoću voskaili katrana". Ali, zbog čega su Egipćani ţeljeli sačuvatitijelo mrtvaca?

Zbog toga što su vjerovali u ţivot poslije smrti.Zamišljali su dušu kao pticu s ljudskim licem, kojadanju leti amo-tamo, a noću se mora vratiti u grob jerse boji zlih duhova. Stoga su Egipćani leševe„mumificirali" da bi ih duše

8/10/2019 100 zato


■

356

mogle prepoznati i da bi znale u koji se grob svaka odnjih treba vratiti.

Otprilike 3000. godine prije naše ere Egipćani susahranjivali svoje mrtve u sklupćanom poloţa ju, uvrućem pustinjskom pijesku, koji je čuvao tijelo odraspadanja. Kasnije su ugledne osobe sahranjivane ugrobnicama uklesanim u stijene. Ali piramide ikameni grobovi nisu bili onako suhi kao pustinjskipijesak, pa su Egipćani morali izmisliti neki postupak

pomoću kojega će se leševi odrţati u tim grobnicama. Tako je nastalo umijeće ,,mumifieiranja“. Kad bi netko umro, izvadili bi mu mozak, organe za

probavu, srce i pluća. To se čuvalo odvojeno u četiriposude. U kasnijim razdobljima ti su organi vraćani utijelo.

Zatim su u mrtvo tijelo stđvljane soli, koje suzajedno sa suhim pustinjskim zrakom izvlačile vlagu.Kad se leš osušio, okupali bi ga, istrljali borovomsmolom i umotali u stotine metara platna. Sve je totrajalo sedamdeset dana.

Za to vrijeme stolari su pravili kovčeg za mumiju.Ako je pokojnik bio bogata i vaţna osoba, pravljeno jeviše sanduka, od kojih je svaki ulazio u idući. Slikarisu te kovčege ukrašavali ţivim bojama. Zidovi

grobnice ukrašavani su tekstovima i slikama koji sugovorili o ţivotu čovjeka koji tu počiva. Zatim suskupljeni svi predmeti što su pokojniku sluţili zaţivota i stavljeni u grob. Tako je, po vjerovanju Egipća-na. čovjek bio spreman za svoj budući zagrobni ţivot.

ŠTO JE BALZAMIRANJE?

U svijetu postoji mnogo raznih običaja u vezi stijelima umrlih. Neki narodi još uvijek drţe da se ne

smije dopustiti da se tijela umrlih raspadnu. Zbogtoga je i pronađen način da se tijela umrlih sačuvaju.

To se umijeće naziva .,bal zamiranje".Balzamiranje je nastalo najprije u starom Egiptu.

Egipćani su neke svoje mrtvace preparirali u oblikumumija. Kasnije se taj običaj proširio i u drugimdijelovima svijeta Od početka srednjeg vijeka pa svedo otprilike 1700. godine balzamiralo se u Evropimetodama koje su unekoliko bile slične starimegipatskim umi

jećima. Organi su uklanjani iz ti jela umrlog, a unutrasu stavljane razne trave, pa je tijelo potapano u vinski

alkohol. S odjećom se postupalo na sličan način. Tijelo je naposljetku obavijano zavojima potopljenim uvosak ili katran.

Tijekom 19. stoljeća stručnjaci za balzamiranje suu Evropi pronašli da je ubrizgavanjem raznihkemijskih sredstava u tijelo moguće postići da se onone raspadne. Tako je otkriveno da takva svojstvaimaju ove tekućine: aluminijeve soli i arsen, zasićenrastvor arsena, rastvor cinkova klorida i bikloridrastvora ţive.

Suvremeno balzamiranje u Americi zapravo je

8/10/2019 100 zato


357

počelo tijekom građanskog rata u Sjevernoj Americi,kada su zemljom putovali ljudi vični balzamiranju.Oni su poučavali druge u tom umijeću, pa se tajobičaj raširio i u Amenci. U tehnici balzamiranja osnovno je da se tekućinama

koja imaju svojstvo balzamiranja

zamijeni krv iz tijela umrloga, kako bi se na taj načintijelo očuvalo. U svijetu su na snazi propisi kojima sezabranjuje uporaba nekih kemijskih sredstava u tusvrhu i istodobno dozvoljava uporaba drugihsredstava.

ŠTO JE TO TAJNA SFINGE?

Velika sfinga straţari u Egipatskoj pustinji, okodeset kilometara daleko od Kaira i čuva tri velikepiramide u Gizehu. To je čudovište načinjeno odkamena, s glavom čovjeka i tijelom lava, koje leţi snaprijed pruţenim šapama.

Tijelo sfinge je samo grubo isklesano, dok je glavadetaljno obrađena. Oči su tajanstvene i imaju pogledkoji još nitko nije uspio objasniti. Te oči gledaju prekopustinje s nekom tajanstvenom nadmoćnošću.

va. U svetim egipatskim spisima riječ ,,sfinga4* znači..gospodar4*. U primitivnim religijama vjerovalo se dakralj posjeduje snagu i lukavstvo različitih ţivotinja.

Tu je moć stjecao stavljajući na glavu njihove koţe.Zato su Egipćani predstavljali svoje kraljeve i bogovekao poluţivotinje- -pul uljude.

Sfinga je iz Egipta prešla i u druge civilizaci je, uAsiriju i Grčku. U tim zemljama sfinge su bilepredstavljane s krilima. U Asiriji su to

Figura sfinge visoka je preko 20 metara, a dugačka63 metra. Vjeruje se da je sfinga stara najmanje 5.000godina! Zašto je sagrađena? Jedino tumačenjenalazimo u maloj kapelici šo se nalazi između šapačudovišta. U njoj su zapisi što su ih tu ostavila dvadrevna egipatska kralja. Oni objašnjavaju da sfingapredstavlja jedan od oblika boga Sunca Harmakisa ida je njezin zadatak da groblje oko piramida obrani odsvakog zla.

Osim velike sfinge u Gizehu, u Egiptu ima jošsfingi. Njihove glave predstavljaju likove kralje-

obićno bili muškarci, a u Grčkoj su imale glavu ţene. Grci su imali jednu legendu o sfingi. Sfinga je

ţivjela u nekoj stijeni i ubijala je svakoga putnika kojibi prošao a nije znao riješiti zagonetku što bi mu jeona postavljala: „Što ide ujutru na četiri noge, upodne na dvije, a uvečer na tri?“ Edip joj je odgovorioda je to čovjek, jer kao dijete puzi na sve četiri, kaoodrastao h<xia na dvije noge, a kao starac ideispomaţući se štapom. To je bio pravi odgovor, pa sesfinga u napadu bijesa bacila sa stijene i umrla.

TKO SU BILI GRADITELJI MOGILA?

Prije 1700. godine razne skupine američkihIndijanaca gradile su grobove, humke ili mogile odzemlje, ilovače, vapnenca i kamena. Ti graditelji, ilineimari, popularno su nazvani graditeljima mogila.

Prva vrsta mogla što su ih gradili ovi Indijanci bilesu nadgrobne mogile, podizane nad grobovima. Zidalisu ih od zemlje, ilovače, vapnenca ili kamena. Tekupusaste ili kupolaste nadgrobne mogile bile su vrlorazličite veličine:

8/10/2019 100 zato


358

od onih visokih samo nekoliko metara, s promjeromod oko 3 metra, pa do golemih kao što je mogila uOhiou, visoka oko 23 metra, s promjerom od 75metara. Graditelji mogila imali su običaj svoje mrtvesahranjivati s nakitom ili su pokraj njih stavljaliposuđe.

Kad je uvrijeţeno pravilo da se mrtvi sahranjuju umogilama, počela je gradnja takvih grobnica urazličitim oblicima. Građene su u obliku ţivotinja:

medvjeda, jelena, bi vola, ptica i zmija. Mnoge od njihpronađene su na području današnje američke saveznedrţave Wisconsin i u većini od njih nalazili su sekosturi.

Nešto drukčiji stil mogila, u obliku ţivotinja,pronađen je na tlu savezne drţave Ohio. Taj se stilpripisuje indijanskom plemenu Adena. Naj

čuvenija je mogila tog stila Velika zemlja u pokrajiniAdams u Ohiou. Visoka je metar i po i u ,,cik-cak“ linijise pruţa u duljini od oko 450 metara. Liči na golemuzmiju s trokutastom glavom. U neposrednoj bliziniglave nalazi se jedna okrugla mogila. Ona bi moglapredstavljati ţabu ili jaje što ga zmija samo što nijepojela.

Najnoviji tip mogila što su ih gradili ti Indijanciimale su oblik piramide s ravnim vrhom. Na njezinu

vrhu nalazio se hram. do kojega se dolazilo strmomrampom ili stubištem.

Mogile su pronađene na velikom prostranstvo!između Velikih jezera i Meksičkog zaljeva, ali i izmeđuAtlantskog oceana i Velikih ravnica na zapaduSjedinjenih Američkih Drţava. Najviše ih je otkrivenou dolini rijeke Mississippi.

ŠTO SU KIPOVI NA USKRŠNJEM OTOKU?

Na Uskrs 1722. godine nizozemski admiral JacobRoggeveen iskrcao se na travom obrastao otok u

Juţnom Pacifiku. Nazvao ga je Uskršnji otok i otkrioda je vrlo čudan. Otok se nalazi više od 1.500 kilometara udaljen od

najbliţeg naselja. Na otoku je ţivjelo vaše od 2.000urođenika, tamnoputih Polineţana. Međutim,najčudnije je bilo ono što je on vidio na tom otoku.

Uzduţ čitave obale naišao je na velike kameneglave duga lica i izuzetno velikih i dugačkih ušiju.Neke su glave imale ruke. a druge šešire

načinjene od crvene lave. Roggeveen je uskoro otkrioda se ti kipovi ne pojavljuju samo uzduţ obale, nego

se nalaze rasuti po čitavom otoku. Mnogi su kipovipronađeni još nedovršeni, u kamenolomima u kojimasu i klesani.

Primitivni narodi u cijelom svijetu imaju različitenačine umjetničkog izraţavanja, koji su običnotijesno povezani s njihovom religijom, ali nešto sličnotim kipovima još nikada i nigdje nije bilo otkriveno!Istina je, međutim, da ti kipovi za nas i dalje ostajutajna. Kako su te velike figure, neke teške i po 50tona, prenijete

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


350

iz kamenoloma i postavljene tamo gdje se nalaze?Koje je sredstvo prijevoza taj primitivni čovjekupotrijebio za njihov prijevoz?

Nitko to ne zna! Drţi se da su kipovi vjerojatnopovezani s primitivnim religioznim obredima ipogrebnim običajima ovoga naroda. Mnogi kipovi sunamjerno polomljeni za vrijeme urođe- ničkih ratovašto su vođeni na otoku u 18.

stoljeću, a i kasnije. Međutim, čak ni domoroci kojisada ţive na Uskršnjem otoku ne mogu objasniti štoznače ti golemi kipovi!

Danas je Uskršnji otok dio drţave Ćile. Izuzevmalog dijela što stoji na raspolaganju domorocima. nacijelom su otoku pašnjaci, jer se uzgaja stoka i ovce.Otok je dugačak oko 20, a širok oko 10 kilometara.

ZAŠTO JE SAGRAĐEN VELIKI KINESKI ZID?

Oko 221. godine prije naše ere moćni kineski carŠi Huang Ti je ujedinio razne dijelove Kine. Ali,sjeverno od njegova carstva u pustinjama su ţivjelabarbarska plemena nomada, i on je osjećao da onipredstavljaju opasnost za njegovo carstvo. Stoga jenaredio da se podigne veliki zid koji će štititi svesjeverne provincije Kine.

Kineski zid je zaista bio golem projekt, zavr-

seljaci su ponekad obrađivali zemlju i izvan zida. I pored toga. Kineski zid je sluţio (i još uvijek sluţi)

kao granica između kineske i mongolske kulture,između poljoprivrednog i nomadskog načina ţivota.

Kineski zid je najdulji zid na svijetu. Ako seuračunaju sva krivudanja, dugačak je preko tri

šen za samo petnaest godina. Kasnije je produljen,mnogo je puta dograđivan, ali i djelimice uništavan.Usprkos tomu, još uvijek postoji veliki dio ovog zida.

Je li car uspio spriječiti upade nomada u Kinu. Naţalost, nije. Neki dio zida uvijek bi bio oštećen. Takosu barbari, zvani Mongoli, stalno upadali krozoštećene dijelove zida. Ne samo to. Ni sami se Kinezinisu drţali svoga zida. Kineski

tisuće kilometara. Budući da je to obrambeni zid,pruţa se uzduţ planinskih grebena i uskih klisura.

Kineski zid je zidan od zemlje, kamena i opeke.Visok je između 5 i 10 metara, a u pravilnimrazmacima se uzdiţu straţamice. Uzduţ vrha zidasagrađena je staza široka 4.5 metara.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


360

ZAŠTO JE TORANJ U PIŠI KOS?

Ljudsku maštu privlače određene stvari bez obzira jesu li one značajne ili nisu. Svi znamo da utalijanskom gradu Piši postoji kosi toranj, ali samomali broj ljudi zna da taj grad ima bogatu i slavnupovijest.

Naravno, sam toranj je pravo čudo. Cijeli

ne zna. Naravno, kad je toranj građen, nitko nije znaoda će se nakositi. Toranj je građen kao zvonik obliţnjecrkve. Gradnja je započeta 1174, a završena 1350.godine. Temelji tornja su postavljeni u pijesak, pa se moguće

radi toga toranj iskosio. Toranj se nije

toranj sagrađen je od bijelog mramora. Zidovi su uosnovi debeli oko četiri metra. Toranj ima osamkatova, a visok je 59 metara, što predstavlja visinu

jedne petnaestokatnice.U zidove je ugrađeno stubište sa 300 stuba što

vode do vrha kule. Ljudi koji se tim stubama popnuna vrh tornja imaju veličanstven pogled na grad imore, udaljeno deset kilometara.

Toranj je na vrhu likošen za preko pet metara. Akostanete na vrh i bacite kamen, on će pasti vaše od 5metara dalje od osnovnog tornja!

Zbog čega je toranj kos? Pravi odgovor nitko

nakrivio odjednom, nego se počeo kositi kad susagrađena prva tri kata ili „galerije**. Zbog toga jeplan nešto izmijenjen, ali je izgradnja nastavljena! Zaposljednjih stotinu godina toranj se nakosio za joštridesetak centimetara. Prema mišljenju nekihstručnjaka, toranj bi trebalo zvati „toranj koji pada**,

jer oni vjeruju da će se toranj naposljetku srušiti. Znate li da se tvrdi da je Galilej, koji je rođen u Piši,

radio svoje pokuse o brzini tijela što pada baš s kosogtornja!

ŠTO JE TO TAJ MAHAL?

Za Taj Mahal vezana je tuţna, ali lijepa ljubavnapriča. Da Taj Mahal uistinu ne postoji, lako bi semoglo povjerovati da je priča o njegovoj izgradnjiprava bajka.

Prije tri stotine godina Indijom je vladao šah Jehan. Svoju najmiliju ţenu. koja je bila lijepa ipametna, toliko je volio da se od nje nije

odvajao, pa ju je proglasio i svojim savjetnikom. Zvalase je Taj Mahal, što znači „ponos palače".

Godine 1630. vladaru je umrla voljena ţena. Toliko je bio ucviljen da je pomišljao napustiti prijestolje.Odlučio je voljenoj ţeni podići najljepši spomenik koji

je ikad postojao.Pozvao je najljepše umjetnike i arhitekte iz

8/10/2019 100 zato


361

Indije. Turske. Irana i Arabije da izrade nacrt zaspomenik. Više od dvadeset tisuća ljudi radilo jepreko osamnaest godina na izgradnji Taj Mahala,

jedne od najljepših građevina na svijetu. Zgrada se nalazi na mramornom postolju

četvrtaste osnove, visokom 7 metara. Minareti, ili

tornjevi, izdiţu se na sva četiri ugla. a sama zgrada jevisoka 60 metara. To je osmosIrana građevina odbijelog mramora, ukrašena s dvanaest vrstapoludragog kamenja u obliku cvjetova. kao inatpisima iz Kurana u crnom mramoru (pošto je carbio muslimanske vjeroispovijesti).

Građevinski materijal potječe iz mnogih zemalja, izArabije. Egipta, Tibeta i raznih dijelova Indije.

Car je za sebe namjeravao sagraditi potpuno istimauzolej, ali od crnog mramora, na drugoj stranirijeke, preko koje bi vodio most sagrađen od čistogsrebra. Međutim, prije nego što je izgradnja Taj

Mahala bila završena, njegov ga je sin zatvorio udvorac, gdje je car ostao do konca ţivota, gledajućipreko rijeke u mauzolej ţene koju je volio.

ŠTO SU KATAKOMBE?

Katakombe su podzemne grobnice što se nalazenedaleko od Rima, gdje su sahranjivani stari kršćani.

Te su grobnice isklesane u mekanoj stijeni na svetom

području što okruţuje Rim. Kad je car Neron počeo progoniti kršćane, oni

su se skupljali u grobnicama na molitvu. Na groblju jesvaki građanin bio siguran. Kasnije, sredinom 3.stoljeća, čak ni katakombe više nisu bile sigurne.

Kršćani su onda zazidali postojeće ulaze i napravilinove, tajne. Podzemni hodnici

8/10/2019 100 zato


362

su se pruţali kilometrima. Kaţe se da bi katakombebile dulje od Apeninskog poluotoka da se hodnicipruţaju pravolinijski!

Kada se, u doba Konstantina. završio progonkršćana, katakombe su počeli posjećivati mnogihodočasnici. Ali. kad su Goti 410. godine osvojili iopustošili Rim, ulazi u katakombe su zatrpani da bise katakombe zaštitile. Već u 12. stoljeću katakombesu bile potpuno zaboravljene. Bile su tako dobro

skrivene, da je tek 1578. godine jedna katakombaslučajno pronađena.

Hodnici su u katakombama obično pravolinijski idugački 3 do 4 kilometra. Široki su tek toliko da se

dva grobara, koja nose mrtvačka nosila, mogumimoići. Stube što vode u ove hodnike ponekad su i12 metara ispod zemlje. Pri dnu stuba hodnici seračvaju u svim pravcima.

Neke katakombe imaju dvije ili više razina. Naprimjer katakombe Svetog Sebastijana imaju četirirazine. U zidovima katakombi nalaze se šupljine ukoje su stavljana tijela umrlih. Te su šupljineprvobitno bile zazidane opekama ili kamenom. Mnoge

od tih pregrada su u međuvremenu popustile ipopucale, pa se današnji posjetitelji katakombimoraju provlačiti između dugih redova kostura.

ZAŠTO VENECIJA IMA KANALE?

Vrlo čudan osjećaj obuzme čovjeka kad se nađe ugradu u kojem većinu „glavnih ulica4* čine kanali! Ali,za razliku od ostalih gradova, ulice Venecije, tj. njezinikanali, postojali su prije nego što je grad sagrađen.

Venecija je podignuta na muljevitim sprudovimašto ih tvori više od stotinu malih otočića u laguni u

Jadranskom moru. Sve su zgrade sagrađene nastupovima zabodenim u blato. Između sprudova senalaze uski dijelovi mora. koji čine čuvenevenecijanske kanale!

U ovom se gradu sav promet obavlja čamcima ilipješice. U starom dijelu grada nije dozvoljen prometautomobilima i kamionima. Postoji veliki broj uskihuličica i malih mostova što spajaju kanale. Posvuda sevide čamci zvani „gondole4*. Gondolijer stoji nazadnjoj platformi i pokreće gondolu dugačkim veslom.

Venecija je vrlo star grad. Mnogo prije najezde

Huna i njihova prolaska kroz Italiju, sredinom 5.stoljeća, ţivjeli su ljudi na malenim otocima lagune.Kasnije je osnovano dvanaest gradskih općina navodi. i to je bio početak stvaranja drţave Venecije, u

kojoj se postupno razvijao grad koji se danas zoveVenecija.

Godine 1450. Venecija je bila središte velikogkolonijalnog carstva i najveća pomorska sila nasvijetu. Početkom 16. stoljeća, kad su otkriveni novi trgovački putovi, i trgovina Venecije počela je opadati.

Kasnije, Venecija je vodila brojne ratove, izgubila jesvoje carstvo i neprijatelji su je gotovo uništili.Venecija je pridruţena Kraljevini Italiji 1866. godine.

Danas je Venecija jedno od čuvenih umjetničkihsredišta Evrope i iznova postaje značajna morskaluka.

ZAŠTO JE SAGRAĐEN EIFFELOV TORANJ U PARIZU?

Eiffelov toranj projektiran je za potrebe Pariškeizloţbe što je odrţana 1889. godine. Cilj je bio da tajtoranj bude simbol i glavna atrakcija izloţbe, baš kaošto se uvijek za odrţavanja svjetske izloţbe podiţe po

jedna građevina koja postaje simbol izloţbe. Eiffelovtoranj je podignut od lijepih stupova rešetkastogţeljeza, a njegova visina je 320 metara.

Na kuli postoie tri zaravanka, do kojih se stiţedizalima. Spiralne stube vode dalje prema samomvrhu tornja, na kojem se nalazi znanstvenilaboratorij. U tom laboratoriju znanstvenici

proučavaju temperaturu, zračne struje, oblake,vjetrove i oborine. Na temelju međunarodnogsporazuma, jedna radio stanica svakodnevno šalje ueter signale točnog vremena

Eiffelov toranj se vidi iz gotovo svakog dijela Pariza,i kao turistička atrakcija gotovo je nenadmašen Nalazise u vrlo lijepom dijelu grada i dok se posjetitelj penjedizalom, pred njegovim se očima postupno otkrivapanorama jednog od najljepših gradova na svijetu.

Toranj je podigao francuski inţenjer Aleksan- derEiffel, graditelj mnogih izvanrednih mostova diljemFrancuske i svijeta. Eiffel je, na primjer, izgradio

jedan opservatorij s pokretnom kupolom u Nici. uFrancuskoj, a također i konstrukciju za Kip slobodešto se nalazi na ulazu u newvorkšku luku. Eiffel je iizumitelj pokretnih mostova, ali i prvi konstruktorkoji je proučavao djelovanje zračnih struja na avione,upotrebljavajući modele aviona u zračnom tunelu.

8/10/2019 100 zato


363

TKO JE NAPRAVIO PRVI STROJ?

Stroj ili motor je naprava koja mijenja energiju,obično toplotnu u mehaničku, koja zatim običnoobavlja neki koristan rad.

Mnogo prije nego što je izumljen motor, ljudi suraspolagali alatkama. Zbog toga su za pokretanje tihalata ljudi koristili snagu svojih mišića ili snaguţivotinja. Zatim su naučili kako iskorištavati vjetar:gradili su brodove na jedra i podizali vjetrenjače. Istotako, energija vode koja pada obavlja koristan rad:okreće kotače što se nalaze u vodi.

Međutim, kad je čovjek shvatio kako se u strojumoţe savladati i iskoristiti toplina, čitava našacivilizacija počela se mijenjati. Zapravo, prvi slučajupotrebe topline dobivene vatrom radi pokretanjastroja zabiljeţen je prije gotovo dvije tisuće godina.Grčki filozof Heron napra

vio je prvi parni stroj, na ţalost premalen da bistvarno mogao raditi.

Godine 1705. Thomas Nevvcomen. po narodnostiEnglez, pronašao je praktičan parni stroj. On seupotrebljavao u to doba za crpljenje vode iz rudnikaugljena. Međutim, taj je stroj trošio previše pogonskoggoriva.

U 18. stoljeću James Watt je usavršio parni stroj.Konstruirao je ventile koji su radili automatski. takoda nitko nije morao stajati pored stroja i pokretati

ventile, a time i klipove.Godine 1803. Robert Fulton je prvi upotrijebio

Wattov parni stroj da bi pokrenuo brod. GeorgeStephenson je 1820. godine konstruirao parnulokomotivu koja se je počela koristiti najprije uEngleskoj.

8/10/2019 100 zato


364

Međutim, parni stroj je bio teţak zbog toga što je doizgaranja dolazilo u peći izvan kotla.

Benzinski motor, što ga je izradio Nijemac AugustNikolaus Otto 1878. godine, predstavljao

je prvi korak prema rješenju problema teţine kodmotora. Tome motoru nije bila potrebna posebna peći bio je mnogo lakši od parnog stroja s istim brojemkonjskih snaga.

TKO JE PRONALAZAĈ AUTOMOBILA?

Nasuprot mnogim drugim značajnim otkrićima.nitko se ne moţe pohvaliti da je sam „izmislio 44 automobil. Da bi se napravio današnji, ovako savršenautomobil, trebale su se ostvariti mnoge ideje velikogbroja izumitelja u dugom nizu godina.

Koliko znamo, prvo kopneno vozilo koje se samokretalo pomoću motora napravio je 1769. godineFrancuz Nicola Cugnot. Bila su to nezgrapna kola naparni pogon, s tri kotača i golemim kolutom.Postizavala su brzinu od 5 kilometara na sat, amorala su se iznova puniti gorivom poslije svakih 25kilometara!

putovima. Većina vozila imala je parni pogon, ali jenekoliko vozila pokretala elektrika, pa su moralanositi goleme baterije. A onda su, poslije 1880.godine, uslijedila dva otkrića: najprije benzinskimotor, a kasnije pneumatske gume, tj. gumenapunjene zrakom.

Prvi automobil s benzinskim motorom provo- zao je 1887. godine Nijemac Gotlieb Daimler. U Americi jeprvi automobil s benzinskim pogonom napravljen1892. ili 1893. godine. Opisivan je kao „čeze bezkonja44 (čeze su laka zapreţna kola na dva kotača).Zapravo, svi su najstariji američki automobili ličili na

„čeze'4

! „tezama"

Godine 1789. Amerikanac Oliver Evans prvi je uAmerici patentirao pronalazak vozila na vlastitipogon. To je bilo vozilo s četiri kotača; na zadnjemdijelu imalo je kotač s loptama, tako da se moglokretati i po kopnu i po vodi. Vozilo je bilo teško 21tonu!

Skoro punih osamdeset godina poslije toga ljudi sueksperimentirali s kolima na vlastiti pogon koja bi semogla upotrebljavati za voţnju

su jednostavno dodani benzinski motor i preno- sniremen ili lanac što pokreće zadnje kotače.

Tek kad su automobili s uspjehom počeliprevaljivati kilometre, ljudi su obratili paţnju nanjihovu udobnost i jačinu. Proizvođači automobilaubrzo su utvrdili da slaba konstrukcija „ćezea" nijepogodna za automobile, pa se tako postupno počeonazirati nama poznati oblik automobila. Motor jeizvađen ispod sjedišta i

»16 RETROVIZOR. STOP-S VJETLA. BRISAĈI KOJI SE POKREĆU RUKOM I POKRETNI KROV

8/10/2019 100 zato


365

prebačen na prednji dio automobila. Jaki kotačizamijenili su slabe kotače kakve su imali bicikJ ikola. Upravljač je stavljen umjesto prvobitnih drški.Naposljetku su konstruktori počeli upotrebljavati

čelik umjesto drveta, kako bi postolje automobila ili„šasija" bilo jače, te je suvremeni automobil postaostvarnost.

TKO JE NAPRAVIO PRVU PODMORNICU?

Ĉovjek je još vrlo davno ţelio ploviti ispod vode. alinajraniji podaci o brodu koji je izgrađen za takvuplovidbu potječu iz 1578. godine.

Britanski matematičar NVilliam Bum objavio je tegodine knjigu u kojoj se nalazi crteţ potpunozatvorena broda koji je mogao zaroniti i veslima sepokretati ispod vode. Zatvoreni se

na boku, dobro pričvršćena komadićima koţe. Taj jebrod sagrađen 1620. godine.

Kad je riječ o izgradnji podmornica, valjaspomenuti da je interes za njihovu izgradnju bio takovelik da je već 1727. godine samo u Engleskojpatentirano ni manje ni više nego 14 različitih tipovapodmornica. Kao oruţje za

brod sastojao od drvenog trupa, pokrivenog koţomkoja ne propušta vodu. Brod bi zaronio kad bi mu se,suţavanjem bokova pomoću ručnih stezača, smanjila

zaprem ina.Bum nikada nije sagradio svoj brod, ali je sličan

brod napravio netko drugi i brod je porinut u more1605. godine. Zasluga za izgradnju prve podmorniceobično se pripisuje nizozemskom znanstvenikuComeliusu Van Drebbe- IIL On je zapravo više putamanevrirao u rijeci Temzi na dubini od 3,5 do 4,5metara.

I Drebbelov brod je bio prekriven zamašće- nomkoţom. Vesla su bila provučena kroz otvore

napad, podmornica je prvi put upotrijebljena upomorskom ratovanju za vrijeme američkogoslobodilačkog rata protiv Engleza. Neki David

Bushnell izmislio je podmornicu za jednog čov jeka,koja je tjerana rukom, pomoću brodskog propelera.Zvala se „Kornjača*4.

„Kornjača" je pokušala potopiti jedan britanskiratni brod u newyorkškoj luci na taj način što je zadno britanskog broda okačila određenu količinubaruta. Nije ga uspjela potopiti, ali je britanski brod,kad je otkačio pričvršćeni barut, poţurio da čim prijeodmakne daleko na pučinu!

TKO JE IZUMIO AVION?

Kad je riječ o avionu, ideja o letenju spada unajstarije ljudske snove. Pomisao da leti poput ptice,privlačila je čovjeka još u dalekoj prošlosti. U jednojod najčuvenijih legendi starih Grka govori se o Ikaru,koji je voskom sebi zalijepio krila i vinuo se u zrak!Međutim, dok je letio

prema Suncu, vosak se istopio, a Ikar se survao umore i utopio. Ikar je postao simbol čovjekovih teţnjida dopre do nebeskih bespuća.

Leonardo da Vinci, jedan od najvećih umjetnikarenesanse, koji je, pored svega ostaloga, bio ipronalazač, nacrtao je skice za neku vrstu

8/10/2019 100 zato


366

letećeg stroja što će ga pokretati ljudska snaga. I

ostali su umjetnici i sanjari još prije više stotinagodina razmišljali o avionu. Najstarije letjelice nisu imale ništa što bi ih

pokretalo. To su, zapravo, bili golemi zmajevi ili jedrilice, a tijekom 19. stoljeća s njima su obavljenimnogobrojni pokusi.

Ali tada još uvijek nitko nije uspio pronaći stroj teţiod zraka koji bi imao vlastiti pogon. Neki su, dapače,čak sumnjali da je takav stroj uopće mogućenapraviti. Prvi čovjek koji je dokazao da je to uistinumoguće bio je profesor Samuel Lengly, tajnikSmithsonove institucije u VVashingtonu. Napravio jedva stroja dugačka

4,5 i široka oko 3,5 metara, koje su pokretali parni

motori od jedne i po konjske snage. Godine 1896. tasu dva modela uspješno poletjela, ali se 1903. godine,tijekom probnog leta, prvi stroj u prirodnoj veličinisrušio. To se zbilo 7. listopada 1903. godine.

Ali, već 17. prosinca iste godine Amerikanci, braćaOrville i Wilbur Wright, uspjeli su prva put usp ješnoletjeti u stroju teţem od zraka koji je imao svojuvlastitu pogonsku snagu. U Kitty Havvku. u SjevernojCarolini, oni su preletjeli 36 metara za 12 sekundi, aprilikom drugog leta 260 metara za 59 sekundi. Tako

je rođen avion.

TKO JE IZMISLIO PADOBRAN?

Zamislite da ste kročili u prazan prostor na visiniod 4 do 5 kilometara iznad Zemlje, a potom ste sespustili na tlo uz potres kao da ste skočili s ogradevisoke 3,5 metara. To moţete izvesti — pomoćupadobrana! Padobran je naprosto veliki suncobrankoji svojim oblikom i površinom, uslijed otpora zraka,usporava pad. pa čovjek pada kroz zrak dostatnosporo i polako da se ne ozlijedi kad udari o zemlju.

Padobran je vjerojatno najstariji izum zausporavanje pada. Leonardo da Vinci je napravio

jednu skicu padobrana u svojoj biljeţnici već 1514.godine. Faust Vrančić je objavio 1595. godine opis

jednog upotrebljivog padobrana. Drţi se da je prva

čovjek koji je upotrijebio padobran FrancuzBlanchard. Godine 1785. on je iz balona koji je letiovisoko u zraku spustio psa u kosari za koju je biopričvršćen padobran.

Blanchard je tvrdio da se i sam spustio padobranom izbalona 1793. godine i da je prilikom spuštanja naZemlju slomio nogu.

Jedan drugi Francuz. A.J. Gamerin, proslavio sekao prvi čovjek koji je redovito skakao padobranom.Prvi put je javno nastupio u Parizu, 22. listopada1793. godine, i tom je prilikom uspješno skočio svisine veće od 600 metara. Njegov je padobran imaooblik suncobrana. Bio je napravljen od bijelog platnašto se upotrebljava za izradu jedara, a promjer mu je

iznosio 7 metara. U središtu kalote nalazio se drvenikotur od otprilike 25 centimetara, s rupom u sredini,koja je omogućavala da zrak izlazi iz kalote. Taj je diobio pričvršćen za platno većim brojem kratkihprianjalki.

Prva uspješan skok padobranom iz aviona u letuizveo je 1912. godine kapetan Berrv u Samt Louisu, usaveznoj drţavi Missouri. Tijekom 1913. i 1914.godine mnogo se raspravljalo o tomu je li praktičnoupotrebljavati padobrane za spašavanje iz aviona. Utrenutku kada je započeo prvi svjetski rat, to pitanje

još uvijek nije bilo rasčišćeno. Postojao je problem uutvrđivanju veličine padobrana, a uz to je postojao istrah da pilot neće moći iskočiti iz aviona i spriječitida se padobran ne zamrsi.

Godine 1919. američka vojska je prihvatila sjedišnitip padobrana kao dio obvezatne avija- tićarskeopreme.

8/10/2019 100 zato


367

TKO JE PRONAŠAO HELIKOPTER?

Ljudi su odavno sanjali o letećoj napravi ili strojukoji bi se mogao uzdići sa Zemlje pravo uvis. Još jeLeonardo da Vinci oko 1500. godine napravio crteţdivovskog helikoptera koji je podsjećao na zavrtanj.Leonardo nikad nije pokušao napraviti helikopter, jernije imao motor kojim bi ga pokretao. U Francuskoj

je, 1783. godine, prikazana jedna igračka-helikopter.nazvana „kineska čigra“, premda nitko nije znao

stmirati helikoptere koji su bili u stanju ponijetičovjeka i podignuti ga sa Zemlje.

Konstruktor Igor Sikorsky je napravio dvahelikoptera 1909. i 1910. godine. Pred konac 1917.godine dva austrougarska časnika konstruirali suhelikopter namijenjen za osmatranje na frontu koje

su prije toga obavljali zračni baloni. Taj se helikopteruspio nekoliko puta dići do većih visina, ali se natomu sve i završilo.

odakle je ta naprava zapravo donijeta. Godine 1796 jeGeorge Kelly eksperimentirao sa sličnim kineskimčigrama, a dao je nacrt i za parni helikopter.

Tijekom idućih stotinu godina mnogi su pokušavalikonstruirati helikopter. Neki od tih projekata bili sufantastični, dnogi gotovo praktično izvodljivi, ali jesamo nekoliko helikoptera poletjelo. Još uvijek nijepostojao snaţan i istodobno lak motor za pokretanjehelikoptera. Tek kada su, tijekom prvog svjetskograta, izrađeni takvi motori, postalo je moguće kon-

Rad na gradnji helikoptera nastavio se u mnogimzemljama, ali bez nekog većeg uspjeha. Međutim,1936. godine stigla je vijest iz Nj crnačke da je tvrtkaFocke-Wolf uspjela proizvesti dobar helikopter. Taj jehelikopter 1973. godine reletio velike udaljenostibrzinom od oko 110 ilometara na sat i to na visinivećoj od 3.300 metara.

Godine 1940. konstruktor Igor Sikorsky jeprikazao svoj praktično upotrebljivi helikopter, pa jeon isporučen američkoj vojsci 1942. godine.

ZAŠTO PANAMSKI KANAL IMA BRANE?

Jedan od najznačajnijih poduhvata u povijestitehnike bila je gradnja Panamskog kanala. On jeutjecao na razvoj trgovine diljem svijeta. Izgradnjomtog kanala skraćena je udaljenost između

mnogih luka na Atlantiku i Tihom oceanu za otprilike13.000 kilometara, a između Velike Britanije i NovogZelanda za 2.500 kilometara. Prema prvoj zamisli, tajsu kanal trebali izgradi-

8/10/2019 100 zato


368

ti Francuzi i to tako da kanal bude u visini mora, damu dubina bude točno 9 metara, širina na dnu 22metra. Međutim, taj francuski plan nije ostvaren, pasu se 1904. godine Sjedinjene Američke Drţaveprihvatile gradnje tog kanala.

Francuzi su namjeravali kopati kanal ispod razinevode, od jednog oceana do drugoga. No, taj je plan bioopasan. Naime, ukoliko bi se dogodilo da razlikeizmeđu plime i oseke budu na jednoj strani oceanaveće nego na drugoj, u kanalu bi dolazilo do većihstrujanja. Taj je plan zahtijevao i mnogo više kopanja.S obzirom na te probleme, odlučeno je da se gradikanal s branama, što je značilo da se mora osigurativoda na većoj visini, kako bi ispunila više dijelovakanala. To je postignuto na taj način što su na rijeciChagres podignute brane.

Brane tvore neku vrstu stubišta, preko kojegabrodovi dolaze u kanal. Brodovi se podiţu na nekimmjestima gdje je razina vode viša, pa se onda spuštajuna drugim mjestima. Gotovo polovica kanala prolazikroz jezero Gatun. Brodovi što dolaze s Atlantikapodiţu se do razine jezera za 28 metara kroz niz od tribrane. S one strane gdje je Tihi ocean nalazi se jedanusjek dugačak 13 kilometara. Brodovi zatim bivajuspušteni 10 metara u prvoj brani, a 18 metara krozdruge dvije brane, tako da se spuste na razinu mora.Kroz brane brodove vuku električne lokomotive kojese kreću duţ obala. Brane su danas tako preuređeneda se njima mogu kretati i najveći brodovi.

KAKO JE KABEL POSTAVLJEN PO DNU OCEANA?

Danas samo podignete telefonsku slušalicu iposlije nekoliko trenutaka razgovarate s nekim nadrugom dijelu kontinenta. Ili predate brzojav na

obliţnjoj pošti, te za vrlo kratko vrijeme onaj kome steuputili brzojav na drugi kraj svijeta moţe pročitativašu poruku! To bi bilo neizvodljivo da ne postojekablovi poloţeni na dnu oceana koji spajaju svekontinente.

Prvi problem što ga je valjalo riješiti prije nego štose prišlo postavljanju kablova uzduţ oceanskog dnabio je izoliranje ţice da iz nje ne otječe električnastruja. Poslije mnogih pokusa, utvrđeno je da raznimaterijali, ukoliko se oba viju oko kabela, uspijevajuizolirati ţicu.

Zatim su ljudi počeli postavljati kablove koji suvezivali različite točke na Zemljinoj kugli. Tijekom1841. i 1842. godine poloţen je telegraf ski kabel ispodnewyorške luke, a 1850. godine Lamanche je dobio

svoj prvi podvodni kabel. Poslije Engleske iFrancuske, kablom su spojene i Škotska s Irskom,Švedska i Danska, Italija i Korzika. Konačno, 1857.godine, jedan američki znanstvenik Field i jedanengleski, lord Kelvin,

pokušali su podmorskim kanalom preko Atlantikaspojiti Newfoundland i Irsku. To je bio golempoduhvat. Poslije mnogo napora i neminovnih

razočarenja, konačno je postignut uspjeh. SjedinjeneAmeričke Drţave i britanska vlada osigurali su dvaratna broda da bi se taj plan ostvario. Svaki je brodukrcao polovicu kabla. Kabel je spojen nasred oceanai onda odmotavan, dok su se brodovi pri tomu okretaliu dva suprotna pravca, prema dvjema suprotnimobalama.

Prilikom polaganja, kabl je nekoliko puta puknuo.Naposljetku je, 13. kolovoza 1858. godine prvaporuka prešla ocean. Ali kabel je funkcionirao samodva mjeseca i onda izgorio. Električna struja je bilaprejaka za izolaciju kabela. Tek 1865. godine došlo jedo novog pokušaja zamjene kabela. Tada je lordKelvin već bio pronašao jedan telegrafski aparat kojinije zahtijevao tako veliku struju.

„Great Eastern44, koji je u to doba bio najveći brodna svijetu, opremljen je za polaganje kabela. Prva jekabel puknuo otprilike na dvije trećine duljine odIrske. Godine 1866. poloţen je

8/10/2019 100 zato


24 369

jedan kabel koji je gotovo čitav stigao do Newfoundlanda. Onda je pronađen i prekinuti dio izgubljenogkabela, pa je spojen s drugim dijelom toga kabela,tako da su u to doba dva kabela istodobno obavljalaposao.

Tako je nastalo novo doba u komunikacijskomsustavu. Danas najdulji kabel spaja BritanskuKolumbiju i dugačak je oko 13.000 kilometara.Podijeljen je na dijelove, sa stanicama na otocima.

KAKO SU NASTALE BOLNICE?

Još od najstarijih dana, u ljudskom se društvu javljala potreba za zbrinjavanjem nejakih i bolesnih.Međutim, ljudi su znatno kasnije došli na pomisao daosnuju bolnice.

Grci, na primjer, nisu imali nikakve javneustanove za zbrinjavanje bolesnih. Neki su njihoviliječnici imali dvorane za operacije, u kojima su mogliobavljati svoj posao, ali su one

8/10/2019 100 zato


370

KAKO JE NASTALA PO TA?

bile toliko malene da su mogle primiti samo jednogpacijenta. Rimljani su u doba ratova osnivali bolnice ukojima su liječeni ranjenici i bolesni vojnici. Kasnijesu već i veći gradovi Rimskog carstva doVili bolnicekoje su se izdrţavale sredstvima iz narodnih fondova.

S razvojem kršćanstva, crkva je preuzela skrb obolesnicima, a najveći broj bolnica u srednjem vijekubio je pod okriljem samostana, tako da su se svećenicii časne sestre brinuli o bolesnicima.

Običaj da se ide na hodočašće također je pomogaoosnivanju bolnica. Putovanja do mjesta u koja sehodočastilo bila su duga. pa su hodočasnici moralikonačiti po malim usputnim gostionicama. Te sugostionice bile povezane sa

samostanima, pa su preuzele i brigu o iscrpljenim ibolesnim putnicima.

Budući da ţivotni uvjeti u srednjem vijeku nisu bilinaročiti, a ni do higijene se nije mnogo drţalo, ibolnice tog doba su bile prljave i neuređene. Mnoge subolnice bile prenatrpane, pa se događalo da višebolesnika leţi u jednom krevetu.

U 17. stoljeću popravili su se opći uvjeti ţivota.Narod je osjećao da je drţava duţna brinuti se o

svojim oboljelim stanovnicima. Ali tek se u 18.stoljeću počinju otvarati opće drţavne bolnice povećim evropskim gradovima.

U Sjevernoj Americi prvu je bolnicu podigao Cortesu Meksiku 1524. godine.

Danas nam je sasvim normalno da putem poštešaljemo i primamo pisma i pakete Međutim, premda

je ideja o poštanskoj sluţbi nikla vrlo davno, ona seostvarivala vrlo sporo.

U staro doba, u Iranu i Rimu, drţava se brinula oisporuci poruka, ali su se te poruke odnosileisključivo na drţavne poslove. Tijekom

prije zbog toga što su na taj način mogle nadziratisumnjivu prepisku; zatim, zbog toga jer je poštanskasluţba predstavljala izvor prihoda; i konačno, zato što

je osiguravala usluge potrebne javnosti. Danas je kao

osnova za obavljanje poštanskih usluga praktičnoostao samo ovaj treći razlog.

srednjeg vijeka, udruţenje trgovaca i neka većasveučilišta odrţavali su posebnu i ograničenupoštansku sluţbu, kojom su se koristili isključivonjezini članovi.

Tek su u 16. stoljeću vlade nekih zemalja počeleuvoditi redovitu poštansku sluţbu; naj-

Kralj Henrv VID je imao poštansku sluţbu uEngleskoj, a njegovi su nasljednici tu sluţbu proširili.Godine 1609. samo su sluţbene listono- še mogliprenositi poruke u obliku pisma. Međutim. londonskitrgovci su 1680. godine osnovali vlastitu sluţbuisporuke pisama u gradu i okoli

8/10/2019 100 zato


M* 371

ni. To je bila tzv. ,,penny —pošta'4 — jedno pismostajalo je jedan penny. Ta je pošta poslovala vrlouspješno, pa ju je engleska vlada preuzela i-nastavilanjen rad sve do 1801. godine.Ĉitav poštanski sustav konačno je promijenjen 1840.

godine. Uvedene su poštanske marke i

jedinstvene tarife za sva mjesta u zemlji, a razlika jepostojala jedino u vezi s teţinom poštanske pošiljke.Sve ostale drţave organizirale su svoj poštanskisustav po uzoru na onaj u Velikoj Britaniji.

KADA SU OSNOVANE BANKE?

Danas banke pruţaju raznovrsne usluge, ali onezapravo imaju dva glavna zadatka. Prvi je zadatakprimanje uloga od ljudi i čuvanje njihova novca dokim iznova ne zatreba; i drugi, da daju novac u zajamljudima koji su im za to voljni platiti kamatu.

Italiji obavljali svoj posao na ulici, na klupi; klupa sena talijanskom jeziku kaţe banco, pa je otuda i došaonaziv ..banka'*.

Suvremeno bankarstvo prvi put se javilo u Veneciji1587. godine, kada je osnovana Banco di Rialto. Ta jebanka primala uloge i dozvolja

Zbog toga je bankarstvo staro koliko i povijest. Ustarom Babilonu, Egiptu i Grčkoj ljudi su se bavilibankarstvom. Hramovi su obično bili mjesta gdje se

ulagao novac. U Rimu je 210. godine prije naše ereobjavljena uredba kojom se na Forumu određujemjesto za mjenjače novca.

Međutim, u srednjem vijeku uzimanje kamata sesmatralo grijehom, pa su neke zemlje zabranjivalesvojim građanima da osnivaju banke. Naravno, nekisu se ljudi i dalje time bavili. Tako su u srednjemvijeku mjenjači novca u

vala ulagačima da pišu čekove na novac što su gaimali u banci. Godine 1619. Banco deJ giro preuzela jeBanco di Rialto i davala priznanice na uloţeno srebro i

zlato; te su priznanice upotrebljavane kao novac.Amsterdamska banka. osnovana 1609, takođe jeizdavala potvrde koje su upotrebljavane kao „bančinnovac*4.

U Engleskoj su zlatari istodobno bili i bankari svedo 1694. godine, kada je utemeljena Engleska banka,koja je drţala monopol na javno bankarstvo uEngleskoj sve do 1825. godine.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


Pišem, pišeš . . .

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


375

TKO JE IZMISLIO ABECEDU?Slova abecede su zapravo znaci za zvukove.

Latinično pismo ili latinica se temelji na rimskojabecedi, staroj oko 2.500 godina. Velika slova latinicesu gotovo ista kao slova upotrebljavana u rimskimnatpisima u 3. stoljeću prije naše ere. Ćirilica jenastala u 9. stoljeću u Bugarskoj, na osnovu grčkogustavnog pisma. Naziv je dobila po Ćirilu, koji je Siriokršćanstvo među neznabo- ţačkim Slavenima.

Prije nego što je izmišljena abeceda, da bi zabiljeţili

neki događaj ljudi su upotrebljavali slike. Slike su upotrebljavali i da bi saopćili neki smisao. Slikanekoliko antilopa mogla je značiti „ovdje je bogatolovište4*, pa je i to zapravo bio jedan oblik pisma

Takvo „slikovno pismo44 bilo je prilično usavršeno kodstarih Babilonaca, Egipćana i Kineza.

Kroz stoljeća je „slikovno pismo44 pretrpjeloodređene promjene. Umjesto da zamjenjuje sampredmet što je nacrtan, slika je počela predstavljatineku ideju o njemu. Na primjer, slika noge je moglaoznačavati glagol „ići*4. Taj je stupanj nazvan„ideografsko44 ili „pojmovno44 pismo.

Crtane poruke svatko je mogao tumačiti .na svojnačin. Zato se, malo-pomalo, ta metoda mijenjala.

Pojavili su se znakovi koji su predstavljali zvukove. Naprimjer, ako se ruka zvala ,,id,4

t slika rukezamjenjivala je zvuk „id“, pa se upotrebljavala svakiput kada je trebalo predstavljati taj zvuk. Takvo bi sepismo moglo nazvati „slogovno".

Babilonci, Kinezi i Egipćani nisu nadmašili tajstupanj. Egipćani su sastavili neku vrstu abecedeuključivši u svoje slike i 24 znaka, koji supredstavljali pojedina slova ili rijeći sastavljene od

jednog suglasnika. Ali. Egipćani nisu bili svjesnikoliko je značajan taj njihov izum. Prije otprilike 3.500 godina stanovnici istočne

obale Sredozemnog mora su shvatili da se isti znakmoţe koristiti za iste zvukove u svim slučajevima gdjese javlja, pa su počeli upotrebljavati ograničen brojznakova, a znaci su, svi zajedno, tvorili abecedu.

Tu njihovu abecedu su usavršili stari Ţidovi, akasnije i Feničani. Feničani su prenijeli svojuabecedu Grcima, a Rimljani su prihvatili grčkuabecedu, uz određene izmjene i dopune, i predali jenarodima Evrope u obliku tzv. latinice, od koje jenastala latinica koju mi danas upotrebljavamo

ŠTO SU HUEROGLIFI?

„Hijeroglif 44 znači sveti urez, sveto slovo. Zapravo,to nije točan naziv za pismo starih Egipćana. Tako sustari Grci nazvali te znakove kad su ih prvi put vidjeli,

jer su mislili da su ih pisah svećenici u obredne svrhe. Egipatski hijeroglifi predstavljaju jedan od

najstarijih sustava pisanja. Neki natpisi potječu čak izdoba prije 3 000. godina prije naše ere, a Egipćani suse sluţili hijeroglif ima više od 3.000 godina.

Egipćani su u početku upotrebljavali jednostavni

oblik slikovnog pisma, kao što to čine svi prim itivninarodi diljem svijeta. Hijeroglifi su jednostavno bilicrteţi, od kojih je svaki predstavljao neki predmet izţivota. Kolut je predstavljao Sunce, srp Mjesec,valovita crta vodu, ljudska figura čovjeka, itd.

Ah, ti „piktogrami44 nisu mogli prikazati ono štonije bilo vidljivo -- misli, svjetlost, dan. Zbog toga su svremenom hijeroglifi poslali simboli pojmova, a ne

slike predmeta. Kolut je moguće značio ,,dan“ a nesamo Sunce, dok bi neki drugi simbol označavao..okretanje44. Znakovi koji predstavljaju pojmove zovuse „ideo- grami44.

Kao idući korak u razvoju hijeroglif a crteţipredmeta više nisu predstavljali same te predmete,nego glasove ih slogove. Tako je, na primjer, crteţpćele mogao označavati slog, iz egipatske riječi „pčele"a ne samog kukca. Crteţ

8/10/2019 100 zato


376

nekog drugog predmeta ne bi stvarno označavao tajpredmet, nego opet neki drugi slog. Stavljanjem ta dva

crteţa Sto označavaju dva sloga ;eđan do drugoga,dobivala se nova riječ koja je imala neko drugoznačenje. Takvi hijeroglifi, što se koriste kao glasovniznakovi, zovu se ..fono- grami**.

Na taj su način Egipćani mogli napisati bilo kojuriječ, bez obzira je li značila neki predmet čiju su slikumogli nacrtati ili ne. Od fonograma

su nastali čitavi nizovi znakova, od kojih svakipredstavlja po jedan glas. U pisanom su jeziku

Egipćani upotrebljavali samo suglasnike. Na primjer,riječ ,,piti“ pisali su kao ,,pt“. naravnoupotrebljavajući egipatsku riječ za pojam pijenja.

Također su nastavili upotrebljavati stare znakove — ideograme, fonograme i piktograme — koje sukombinirali. S vremenom je način pisanja postaotoliko sloţen da ga obični ljudi više nisu moglirazumjeti.

ŠTO JE TO PAPIRUS?

Prvi materijal za pisanje u povijesti izrađivan je odbiljke papirus i zvao se papirus. Papirus su oko 2000.godine prije nove ere pronašli Egipćani. Pune dvije i potisuće godina, pa i više, to je bio jedini raspoloţivimaterijal za pisanje.

Papirus je biljka slična trski; pripada obiteljioštrika. Naraste u visini od jednog do tri metra.Stabljika mu je mekana i ponekad debela kao ljudskaruka. Na vrhu stabljike nalaze se grane koje liče naraščupanu i neurednu kosu. Listovi papirusa sumaleni a korijenovi snaţni.

Rimski povjesničar Plinije ostavio je zapis o tomekako se proizvodi papirus. Stabljike biljke papiruscijepane su u vrpce, koje su potom ravnane. Središnjavrpca bila je najšira, te prema tomu i najkorisnija.

Vrpce su zatim redane jedna pored druge, a prekonjih su, pod pravim kutom, slagane druge

vrpce. Takvi slojevi papirusa potom su lijepljeniblatnom vodom Nila ili ljepilom od pšenična brašna.Listovi što su dobivani na taj način poslije toga suudarani čekićem ili su prostirani na sunce da seosuše.

Papirus je neko vrijeme bio jedan od glavnihizvoznih prozvoda Egipta. Na primjer, svi diplomatskidokumenti ispisivani su na papirusu sve dok ga nijeistisnuo pergament. Svaki komad papirusaobiljeţavan je posebnim pečatom kako bi se timepotvrdila njegova vrijednost.

Od vitkih stabljika papirusa izrađivane su košare, aod debljih stabljika čak i jedra. Jezgro ili srţ papirusa,kad se skuha, predstavljalo je hranu za siromahe, akad se osuši, upotrebljavao se kao gorivo. Iz svegaovoga se vidi koliko je* ova biljka u staro doba bilakorisna.

8/10/2019 100 zato


377

TKO JE PRONAŠAO JEZIK ZNAKOVA?

Ţivot je često nemilosrdan prema onima čijinedostaci ne nailaze na razumijevanje. Na primjer.tisućama godina se drţalo da su gluhonijemi opasniza društvo. Prema gluhonijemima se u mnogimzemljama postupalo kao da su maloumni. a zatvaralisu ih i u ludnice. Da bi ih uklonili, često su ih i ubijali.

U 16. stoljeću se pojavio čovjek koji je htio pomoći

gluhonijemima. Bio je to talijanski liječnik CardanVjerovao je da gluhonijemi mogu učiti uz pomoćpisanih znakova. Svojim radom privukao je velikupaţnju, tako da je u 17. stoljeću izmišljena abecedakoja se izraţavala prstima, slična današnjem„govoru44 prstima kojim se sluţe gluhonijemi.Međutim, prošlo je još stotinu godina prije nego što jeosnovana prva javna škola za gluhonijeme u Leipzigu.U svakoj civiliziranoj zemlji danas postoje ustanove zaobrazovanje gluhonijemih i onih čiji je sluh oštećen.

Gluhoća moţe biti urođena ili stečena, i potpuna ilidjelimična. Sluh se moţe izgubiti na više načina: kaoposljedica neke bolesti, uslijed povrede glave iliuslijed oboljenja unutarnjeg ili srednjeg uha i ušnog

kanala.Zbog čega gluhi ljudi ne mogu govoriti? Gotovo

uvijek zato što gluh čovjek nikad nije čuo izgovorenuriječ! Međutim, to se moţe popraviti. Zapravo, gotovosva gluha djeca normalne inteligencije mogu naučitigovoriti ako se podvrgnu posebnoj nastavi.

Sve do prije sedamdeset i pet godina gluhe su učili

da se sporazumijevaju gotovo isključivo znakovima,izrazom lica i prstima. Pomoću abecede prstima nekigluhonijemi mogu „izgovarati44 riječi, slovo po slovo,brzinom od 130 slova u minuti. Ali. gluhonijemi se jošuvijek najviše koriste jezikom znakova. Na primjer,ako se kaţiprst protrlja preko usana, to znači „negovoriš istinu44, a ako se s tri prsta lagano udari pobradi, to znači „moj ujak".

Danas se gluhi uče da shvate ono što im se govori,pa čak da i sami govore. Uče ih da promatraju pokreteusana sugovornika, da gledaju i dodiruju usne igovorne organe svog učitelja, pa da zatim,podraţavajući te pokrete, i sami govore.

ŠTO JE TO BRAILLEOVA ABECEDA?

Kad netko doţivi veliku nesreću da oslijepi, vrlo muteško pada i to što ne moţe čitati. Pomislite samo štovama znače knjige! Ljudi su to davno shvatili ipokušali pronaći način da i slijepima omoguće dačitaju.

Još 1517. godine postojao je sustav urezivanjaslova u komade drveta koji su slijepi mogli „pročitati"pipanjem, zato što su vrhovi prstiju u čovjeka vrloosjetili vi. Kasnije su stvoreni i mnogi drugi sustavi ukojima su upotrebljavana ispupćena slova. Ali, svi suti sustavi imali jedan veliki nedostatak: slijepi sumogli naučiti čitati, ali ne i pisati, jer nisu mogli vidjetišto su napisali.

Zato je 1829. godine Louis Braille. i sam slijep iučitelj slijepih, izmislio takav sustav da su slijepimogli čitati i pisati pomoću jednostavne naprave.

Brailleovo pismo se sastoji od znakova u oblikutočaka. Zamislite jednu pravokutnu tablicu. Na toj sutablici poredane ispupćene točke od jedan do šest;

ima tri reda i u svakom redu mogu biti po dvije točke.Brailleovo pismo se sastoji od tih točaka, različitoraspoređenih. Pošto su moguće 63 kombinacije,postoji cijela abeceda, kao i pravopisni znakova, znaciza skraćivanje itd. Na primjer, slovo ,,A“ u Brailleo- vupismu se sastoji od jedne točke u gornjem lijevomredu, dok slovo ,,V“ predstavlja dvije točke, jednaispod druge u dva gornja reda s lijeve strane. (Valjanapomenuti da postoje tri vodoravna reda sa po dvijetočke u svakom.)

Brailleovo pismo je pomoglo mnogim slijepimljudima da osjete zadovoljstvo što mogu pisati i čitati.Danas postoji blizu stotinu časopisa i novina koji setiskaju Brailleovim pismom. Slijepima se pomaţe ipomoću „zvučne knjige". To je knjiga čiji je tekstsnimljen na gramofonsku ploču ili na magnetofonskuvrpcu. Postoje i „zvučne knjige" namijenjene slijepojdjeci.

TKO JE IZMISLIO STENOGRAFU!!?

Moţete li pisati tako brzo kao što govorite? To izgovara da bi se napravio zapisnik. To se je gotovo nemoguće.Međutim, vrlo često se postiţe stenografiranjem.događa da riječi valja zabiljeţiti dok ih netko Stenografija je umijeće pisanja pomoću zna-

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


STENOGRAFU A STO JU JE IZMISLIO TIRON

kova koji se brzo ispisuju. Te znakove, koji nisu riječi,kasnije moţete odgonetnuti jedino ako poznajeteovakav način pisanja.

Moguće će netko pomisliti da je stenografija izumnašeg doba, ali ona je nastala prije oko 2000 godina.U starom Rimu su govornici, poput Cicerona iSeneke, drţali dugačke govore u senatu, pa je čovjekpo imenu Tiron, 63. godine prije naše ere, izumiostenografiju — način brzog pisanja — da bi ove govorezabiljeţio.

Njegov je sustav bio toliko dobar da se predavao urimskim školama. Učili su ga čak i vladari, a uupotrebi je ostao više stotina godina. Temeljio se nauporabi početnih slova, odnosno skraćenica.Suglasnici su se mogli pisati tako da

budu nagnuti u tri različita pravca, a po pravcunagiba se znalo koji je samoglasnik iza suglasnika.

Današnja je stenografija nastala u Engleskoj, udoba kraljice Elizabete. Stvoren je takav sustav pokojem je svaki znak mogao biti nagnut u četirirazličita pravca, a čija se osnova mogla napisati nadvanaest načina. Isaac Pitman uveo je 1837. godinesvoj sustav, koji je bio fonetski, jer su se sve riječipisale onako kako se izgovaraju. Za svaki suglasnikpostoji poseban znak, a točkice i crtice seupotrebljavaju umjesto samoglasnika. Godine 1888.Gregg je usavršio ovaj način stenografiranja. koji se idanas najviše upotrebljava u svijetu.

ŠTO JE ŠIFRIRANJE?

Pretpostavimo da ste se dogovorili s prijateljima iprijateljicama da ćete jedni drugima slati poruke.Moguće ćete baš vi predloţiti: Zamijeni

mo slova brojevima! Svaki bi broj predstavljao po jedno slovo abecede.

Na taj ste način dobili šifru. Šifriranje je

FLOClCE OD SLONOVAĈE

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


379

pisanje pomoću tajnih znakova koji se ponekadpredstavljaju brojevima. Znate li da je i Julije Cezarkoristio šifre u svojim tajnim porukama? Ĉinio je toda ih neprijatelj ne odgonetne. U današnje dobakoriste se brojke i šifre u drţavnim i u trgovačkimposlovima.

Postoji dvije vrste šifriranja. Jedna je kada sesvako slovo poruke zamijeni brojem, drugim slovomili nekim drugim simbolom. Druga se sastoji u

premetanju ili mijenjanju mjesta određenogredosljeda slova u poruci.

Ova se dva tipa pisanja tajnim znakovima moguupotrebljavati na bezbroj načina. Prvi tip je

jednostavniji i obično ga upotrebljavaju dječaci i

djevojčice koji sami stvaraju svoje šifre. Izraz „šifra"obično se upotrebljava za poruke što je moguprotumačiti i pošiljaoc i primaoc poruke pomoćuknjige koja objašnjava šifre.

Znakovi predstavljeni brojevima i šifre mogu seriješiti — dešifrirati se. Da se to postigne, potrebno jepronaći ključ, rješenje tih znakova i šifara, ali to jeponekad vrlo teško.

Osoba koja ţeli riješiti šifru obično mora odrediti

kojim je jezikom napisana tajna poruka, kao i to jesuli u pitanju slova ili brojke. Za takvo dešifriranjepotrebne su tablice koje pokazuju učestalostupotrebe pojedinih glasova u tom jeziku, kao i mnogidrugi podaci.

ZAŠTO SVI NE GOVORIMO ISTIM JEZIKOM?

Nekad davno, na početku povijesti, tadašnječovječanstvo je vjerovatno govorilo jednim jezikom. S

vremenom se taj jezik, ili se moguće radilo o nekoliko jezika, širio i mijenjao.

Najprije su njime govorile malobrojne osobe iliraštrkane skupine ljudi. Neke su skupine postupnorasle, pa na tom mjestu za njih više nije bilo dostatnohrane. Zbog toga su se neke skupine udruţivale iselile nekamo dalje.

Kad bi stigli na neko drugo mjesto i tu se naselili, upočetku bi govorili istim jezikom kao i ljudi od kojihsu se rastali. Ali, malo-pomalo, počinjali bi mijenjatigovor, stvari bi drukčije priopćavali, a i zvuk riječi bise mijenjao.

Neke su riječi, koje su bile potrebne u staromzavičaju, u novom kraju izgubile svoje značenje, pa suih novopridošlice prestale upotrebljavati. Nova su

iskustva zahtijevala nove riječi koje će ih opisati. I

način sastavljanja rečenica više nije bio isti. Ali. što sezbivalo ako se ta ljudska skupina naselila na nekom

području gdje su već ţivjeli ljudi? Onda bi se njihovadva jezika izmiješala, pa su se i jedan i drugi jezikpromijenili.

U početku, kad je govor došljaka bio promijenjensasvim malo i gotovo se nije razlikovao od starog

jezika, nazivao se „dijalekt" ili „narječ je". Poslije duljegvremena, kad bi nastale mnoge promjene u riječima,zvucima i gramatici, taj bi se govor počeo smatratinovim jezikom.

Na taj su se način razvili španjolski, francuski iportugalski iz latinskog, a engleski, norveški, danski inizozemski jezik iz jednog starog oblika njemačkog

jezika. Jezik naših prapredaka. i svi jezici što su se iz

njega razvili, nazivaju se ..obitelj" jezika

KADA SU NAĈINJENE PRVE KNJIGE?

Knjige, ovakve kakve su danas, pojavile su se tek usrednjem vijeku. Najbliţi njima bili su svici papirusa.Listovi papirusa lijepljeni su jedan za drugi, i tako sedobivao dugačak svitak.

Sredinom 5. stoljeća, pergament i velin suzamijenili papirus. Pergament se pravi od ovčje ilikozje koţe. a velin od teleće. Listovi od tog materijala,ispisani na jednoj strani, sječeni su da budu isteveličine, a potom su na jednom kraju spajani koţnimkopčama i povezivani u knjige.

Međutim, knjige nalik na današnje prvi put sunapravljene, kao što smo već rekli, u srednjem vijeku.Ĉetiri komada velina savijena su tako da je svakitvorio po dva lista. Ti komadi su onda

Difornti fioui&taauo treniran rađur

Diuini tji&ont poflum’ fliptUnrrfllita apuD noo-pjraliponunott pm’ iftdo inTmbit. tDdauuo hdbcac :q i

ipcftbta aputj grcao i larioo i Duor

IZ CUTENBEKCJOVE BtBI-UE

stavljeni u jedan drugi, pa se dobivalo osam spojenihlistova, koji se nazivaju ..svezak".

8/10/2019 100 zato


380

Oni su se zatim slali pisaru koji će ispisati tekst.Pisar je razdvajao listove i pisao stranicu po stranicu.Velin je bio dostatno debeo, tako da se moglo pisati sobje strane.

Idući korak bio je slanje ispisanih svezakaknjigovescu, da od njih napravi knjigu. On ih jeprošivao debelim koncem, potom je pravio drvenekorice, pa je krajeve konca provlačio kroz rupeizbušene na daščicama, i na taj način spajao..stranice" na koricama. Naposljetku je lijepio veliki

komad koţe na spoju ispisanih

odjeljaka i drvenih korica. Kasnije je povezivanjeusavršeno. Pronađeni su novi načini da se knjigaukrasi i bolje sačuva; ali ovo što smo opisali bile suprve knjige koje su ličile na današnje.

Srednjovjekovne knjige su većinom bile Bibli je,propovijedi i ostali vjerski spisi. Iza toga su se pojavilei knjige s područja prava, medicine, prirodnihznanosti, a još kasnije i nekoliko ljetopisa i romana.Najveći broj knjiga u srednjem vijeku pisan je nalatinskom jeziku.

TKO JE NAPRAVIO PRVI TISKARSKI STROJ?

Za tiskanje su znali Kinezi prije više od tisućugodina. Kineski kovač Pi Šeng je izumio pokretnaslova; izrađivao ih je najprije od pečene ilovače, aonda izrezivao iz drveta ili kovine. To je umijeće iz

Kine prenijeto u Koreju i Japan.U Evropi je pronalazač tiskanja bio Nijemac

Johann Gutenberg, premda su Kinezi, kao što smoveć spomenuli, ovu vještinu još mnogo ranijepoznavali. Gutenberg je 1440. godine došao na idejuda izliva pojedinačna slova iz kovine i da od slovasastavlja redove i stranice.

Konstruirao je i drvenu prešu za tisak pomoću koje seotisak dobivao pritiskom ravne ploče preko listapapira. Tako je, 1455. godine, izdao čuvenu Bibliju, tiskanu po toj novoj tehnici.

Gutenbergov je slog bio izliven u kalupu, i to svakoslovo posebno. Izvađen iz kalupa, slog se lako mogaoslagati ili postavljati u riječi, redove i stranice. Kad sesloţe i otiskaju, stranice su razbijane; slova suodlagana u pregradke da bi se nanovo upotrijebila zatiskanje novih stranica knjige.

8/10/2019 100 zato


381

Tiskarska tehnika se brzo širila i usavršavala.Samo nekoliko desetljeća poslije Gutenberga javlja sei prva tiskara u našoj zemlji, na Obodu,

nedaleko od Cetinja u Crnoj Gori. Godine 1493. tamo je tiskan Oktoih. a iduće godine, u prvoj hrvatskojtiskari u Senju, Glagolski misal.

GDJE SU TISKANE PRVE NOVINE?

U školi zacijelo imate zidne novine. Kad čitate onošto je izloţeno na ploči, što saznajete? Saznajetenovost! Nekad davno to je bio jedini oblik novina.Novosti su skupljane od putnika ili iz sluţbenihizvora, a potom isticane na zidnoj ploči. Zatim, u 5.stoljeću prije naše ere, neki su ljudi u Rimu skupljalinovosti, pa su ih u obliku pisama slali onima koji suţivjeli daleko od prestolnice.

Naravno, to nisu bile prave novine. Prave novinemoţete nositi sa sobom da biste ih čitali onda kadvam se prohtije. Da bismo saznali gdje su tiskaneprve novine, moramo se vratiti u Kinu, u razdoblje odprije 1300 godina. U to doba kineska je vlada tiskalanovine pod naslovom Čing -pao. što znači ,, Vi jesti izprestolnice4*, i na taj način obavještavala narod ovaţnim

događajima. I u starom su Rimu postojale vladine

novine, koje je narod čitao na Forumu. Zvale su seActa Diuma, što znači „Dnevni događaji4*. To su dvanajstarija primjerka novina o kojima je sačuvan nekispomen.

8/10/2019 100 zato


382

U 16. stoljeću ljudi su već kupovali novine. UVeneciji su vlasti izdavale Notizie Scritte (,.Pisanenovosti44), a za jedan primjerak plaćala se jednagazetta.

U 18. stoljeću već su, više ili manje redovito,izlazile novine u kojima su objavljivane ne samovijesti nego i komentari. Jedne takve novine počele suizlaziti u Londonu još 1663. godine. Zvale su se TheInteJJigencer. Većina tih starijih novina izlazila jesamo jedanput tjedno, jer je i tiskanje novina i

skupljanje novosti teklo prilično sporo.

Prve srpske novine, Serbskija povsedne\*nija novini, kasnije Srbskija novini, izlazile su u Beću 1791. i 1792.godine, i to dvaput tjedno.

Koncem 1792. godine poćele su izlaziti, opet uBeću, i druge srpske novine, Slavensko-serbskijavjedomosti. koje su izlazile dva puta tjedno, ali samodo konca 1794. godine.

Godine 1813. počeo je izlaziti i treći srpski list.Novine serbske. Vuk Karadţić je u Novinama serbskim. koje su izlazile do 1822. godine, objavio svoje prve

polemike o jeziku i kritičke recenzije.

KAD JE NAPISANA PRVA KNJIGA?

Proteklo je mnogo tisuća godina dok je čovjekdostigao takav stupanj razvoja da moţe proizvestinešto što je samo izdaleka nalik na knjigu kakvudanas poznajemo.

Prema tomu, kad govorimo o prvoj „knjizi*4, valjaimati na umu da se ona poprilično razliku - je oddanašnje knjige. Prve knjige o kojima nešto znamo

nisu ni bile knjige u suvremenom smislu te riječi.Prije nekoliko tisuća godina Babilonci i Asirci supravili pločice od gline. Na tim su pločicama ispisivalirazne podatke i sve ono što su ţeljeli sačuvati.

Jednom zaoštrenom alatkom urezivana suklinasta slova dok je glina još bila vlaţna. Da bi se tepločice učinile što trajnijim, pečene su u pećima.Ponekad se znalo dogoditi da su ispisani podaci biliopseţni, pa su morali biti urezivani na velikom brojupločica. Takav niz pločica, ili

„stranica44, mogao bi se moţda nazvati knjigom. Stari Egipćani su prišli korak bliţe suvremenoj

ideji o knjizi. Oni su pravili neku vrst sirova papira odtrske koja se zvala „papirus*4. Najprije su ručnopravljeni ravni listova blijedoţute boje, koji su potomlijepljeni u dugačke vrpce, a vrpce su savijane okovaljkastih šipki od kosti i drveta.

Sluţeći se mastilom od čađi, Egipćani su zapisivalipjesme, priče i raznovrsne podatke pomoćuhijeroglifa. odnosno slikovnog pisma. Budući davaljkaste šipke nisu uvijek bile pogodne za rukovanje,ponekad se pisalo na posebnim listovima papirusa. Tisu listovi zatim povezivani vrpcama, i tada je topodsjećalo na neku vrstu grube knjige.

Drugi stari narodi, a među njima i Grci i Rimljani,izrađivali su knjige koje su također bile obavijane okocilindričnih šipki.

KAKO SU NAST ALI RJEĈNICI?

Što je rječnik? To je knjiga u kojoj su navedeneriječi jednog jezika, najčešće sređene po abecednomredu i u kojoj je objašnjeno njihovo

značenje. Ĉesto se daju i podaci i o izgovoru, porijekluriječi i o načinu na koji se upotrebljavaju.

8/10/2019 100 zato


383

KNJ1GE VEZANE I-ANCTOI U JEDNOJ ENGLESKOJ KNJIŢNICI 17. 15 STOLJEĆA

Međutim, čudno je to što je trebalo više stotinagodina da se netko dosjeti sastaviti ovakvu knjigu.Izraz „rječnik44 po prvi put se javio u latinskom oblikudictionarium. što znači „skup riječi44, kao naslov jednogrukopisa iz 1225. godine, s latinskim riječima koje jetrebalo znati naizust. Zbog toga se dictionarium upotrebljavao isključivo u školama za učenjelatinskog jezika.

Polovicom 16. stoljeća javljaju se prvi rječnici koji

podsjećaju na današnje. Naš najstariji rječnik tiskan je 1595. godine uVeneciji. To je rječnik pet jezika (latinskog,talijanskog, njemačkog, „dalmatinskog44 i ma-đarskog) Sibenčanina Fausta Vrančića. Tek poslijepola stoljeća, 165. godine, tiskan je u Anconi u Italijidrugi po redu rječnik, i to rječnik Jakova MikaljeBlago jezika slovinskoga ili slovnik u kome izgovaraju seriječi slo \ inske latinski i dijaćki, koji sadrţi riječištokavskog ikavskog narječja. Još jedan rječnik,ovoga puta

kajkavski Jurja Habdelića, tiskan je u 17. stoljeću,1676. godine u Grazu.

Prije izvanredno zvačajnog Vukova rječnika,tiskano je tijekom 18. stoljeća i početkom 19. stoljeća

još nekoliko rječnika: Dela Belin, 1728; Belostenčev,1740; Voltiđijev, 1803; i Stulićev, 1806. godine. Svi tir ječnici predstavljaju odličnu građu za proučavanjerazvoja našeg jezika.

Srpski rječnik Vuka Stefanovića Karadţića, čije je

prvo izdanje tiskano 1818. godine, a drugo 1852.godine (kasnije je pretiskavan sve do naših dana), vrlo je značajan kao prvi rječnik srpskog ili hrvatskog jezika. Prvo izdanje Vukova rječnika sadrţi 27.000, adrugo preko 47.000 riječi. Sve su one objašnjenenjemačkim i latinskim riječima.

Poslije toga, naročito u 20. stoljeću, rad narječnicima sve se više razvijao, tako da danas imamonekoliko vrlo studiozno sastavljenih rječnika našeg

jezika.

KAKO SU NASTALE KNJIŢNICE?

Prve knjiţnice ili biblioteke nastale su još prije višetisuća godina. Pri iskopavanju starog grada Ura. uMezopotamiji, znanstvenici su otkrili glineni pečat.Bio je cilindričnog oblika s napisima, a potjecao je iz800. godine naše ere i moţda je pripadao prvojknjiţnici.

Već oko 700. godine prije naše ere narodMezopotamije imao je dobro uređene knjiţnice posvojim hramovima i palačama. „Knjige44 su u

tim knjiţnicama bile glinene pločice ispisaneklinastim pismom. Tisuće takvih pločica, raspo-ređenih prema područjima znanosti, tvorile su zbirkekoje su predstavljale prve prave knjiţnice. Jedna odnjih. tzv. Asurbanipalova knjiţnica, s oko 22.000glinenih pločica, danas se čuva u Britanskom muzejuu Londonu.I Egipćani su imali knjiţnice koje su čuvali svećenici

po hramovima. Knjige su bile napravlje-

8/10/2019 100 zato


384

ne u obliku svitaka od papirusa. Najčuvenijaknjiţnica svih vremena bila je utemeljena uAleksandriji oko 300. godine prije nove ere ipredstavljala je prvi pokušaj da se skupi cjelokupnagrčka knjiţevnost. Imala je najmanje 70.000 svitakaod papirusa, zavedenih u katalog i podjeljeruh premapodručjima znanosti, baš kao što se to danas čini usuvremenim knjiţnicama.

Rimljani se u početku nisu mnogo zanimali zaknjiţnice, ali su nešto kasnije došli na zamisao da seosnuju javne knjiţnice. Julije Cezar je napravio planza sustav javnih knjiţnica. Bogati građani Rima počelisu osnivati knjiţnice za narod, a za sebe su počelistvarati velike zbirke knjiga

Prve su se rimske knjiţnice nalazile većinom potrgovima i javnim kupaonicama. Tako je u 4. stolječubilo 28 javnih knjiţnica u Rimu. Mnoge od njihuništene su u poţarima, opljačka

ne ili su propale od vlage i ljudske nebrige kad subarbarska plemene sa sjevera porobila i opustošilaRim.

Kada se afirmiralo kršćanstvo, knjiţnice suosnivane po crkvama i samostanima. Svećenici sučitali i prepisivali knjige i brinuli se o knjiţnicama.Pred konac ranog srednjeg vijeka počele su se graditigoleme katedrale i u njima su osnivane knjiţnice.Knjige su skupljala i sveučilišta. Tako su, na primjer,

u Parizu. Heil- delbergu i Firenci tamošnja sveučilištaimala zbirke „okovanih" knjiga. Naime, vezivali su knjige lancem za policu da ih

osiguraju od krađe, jer su knjige bile vrlo skupe idragocjene.

Javne knjiţnice, kakve su danas, prva put se javljaju u Engleskoj u 19. stoljeću. Jednim propisomiz 1850. godine engleski parlament je odobrioosnivanje javnih knjiţnica. Od onda ih u čitavomsvijetu ima sve više.

TKO JE IZUMIO PERO?

Vještina pisanja jedan je od najvećih doprinosacivilizaciji. Ta vještina omogućuje čovjeku da biljeţisvoje misli i djela. Ali prije nego što je napravljenoprvo pero, bilo je potrebno mnogo različitih alatki zapisanje.

U staro doba čovjek je, na primjer, upotrebljavaonaoštreni kremen kojim je grebao znakove i slike pozidovima pećine ili je namakao prst u sok biljaka ili uţivotinjsku krv i upotrebljavao ga kao „pero" zapisanje. Kasnije je za to upotrebljavao grumen zemljeili komadić zemlje. Kinezi su slova crtali tankomčetkicom od devine dlake.

Prva prava pera vjerojatno su napravili Egipćani.Pričvrstili su komadić bakra, sličan današnjemčeličnom percetu, za kraj šupljeg štapića. Prva slovapisana rukom javila su se u Grka

prije skoro 4.000 godina. Grci su upotrebljavali perood kovine, kosti ili slonovače, a pisali su na pločicamapresvučenim voskom. Još kasnije pravili surascijepljena pera od šupljih, cjevastih travki, koje suumakali u nekakvo mastilo i pisali njime po papirusu.

Kad se, u srednjem vijeku, po prvi put počeoupotrebljavati papir, ljudi su naučili šiljiti pera izguščjeg, vranina ili labudova krila, i od njega pravitioruđe za pisanje. Vrh bi bio malo rascije- pljen takoda je mastilo curilo kroz pukotinu na papir. Premda

jedno takvo pero nije dugo trajalo, ono je sluţiločovjeku za pisanje punih tisuću godina. U našem

jeziku riječ „pero" označava i pero za pisanje i pero uptice.Ĉelična pera su se počela proizvoditi u Engleskoj

već 1780. godine, ali su prešla u opću

8/10/2019 100 zato


u 385

upotrebu tek četrdeset godina kasnije. Prvanalivpera, kojima i mi danas pišemo, napravljena suu Sjedinjenim Američkim Drţavama 1880. godine.Dio kojim se piše napravljen je obično odčetmaestkaratnog zlata, a sam je vrh presvučenosmiridijem ili iridijem. To su glatke, čvrste kovine,koje omogućavaju da pero ne grebe papir prilikompisanja. Mastilo se nalazi u

samom peru, u rezervoaru od tvrde gume ili plastičnemase, koji ima oblik cjevčice.

Pero s kuglicom umjesto vrha izum je 20. stoljeća.Piše se sićušnom kuglicom od kromirana čelika, čijipromjer iznosi oko 1 milimetar. Kuglica leţi u malomudubijenju i okreće se dok prelazi preko površine pokojoj se piše, a mastilo uzima iz rezervoara u samomeperu.

GDJE SU BILE PRVE ŠKOLE?

Škola je mjesto gdje se ljudi, a najčešće djecaokupljaju da nešto nauče. Zapazili ste u ovoj definicijidvije vaţne pojedinosti: postoji jedno određenomjesto, a istodobno se poučava više nego jedan đak.

Naše su današnje škole nastale od starih grčkih irimskih škola. Ali čak i u Grčkoj je

Ta „škola** se nalazila u jednom „gimnaziju- mu“,prostoru za tjelovjeţbe, koji je prvobitno bio mjesto zavojne parade ili vjeţbe. Kasnije je Aristotel osnovaosvoju školu u Liceju, koji je također bio javnovjeţbalište. A sada evo jednog zanimljivog podatka:njemačka riječ za školu je G\Tnnasium, francuskalycee, a škotska aca-

postojalo razdoblje kada je bilo samo profesionalnihučitelja kojima su dovođeni dječaci kao pojedinačni

učenici. Učenje po razredima nije postojalo. Nešto kasnije, grčki govornici i filozofi, koji su imalipo jednog učenika ili su putovali po zemlji ipropovijedali svoje učenje, počeli su se zaustavljati naodređenim mjestima i osnivati nešto što je već pomaloličilo na školu. Platon, veliki grčki filozof, prvi je drţaoredovna predavanja, koja su trajala preko tri ili četirigodine, na jednom stalnom mjestu, nazivanom..Akade- mija“.

demy. Sve te riječi potječu od imena ustanova što suih osnovali Platon i Aristotel!

Međutim, ni jedna od tih dviju škola nije bila kaodanašnje škole. To su uglavnom bila mjesta zadiskusije i ponekad za predavanja. Kasnije suRimljani, koji su pretrpjeli grčki utjecaj, počeliosnivati škole koje su unekoliko bile nalik nadanašnje škole. I, vjerovali ili ne, bilo je isto takotuţno ići u rimsku školu kao i u bilo koju školu kojumališani danas pohađaju! Dječaci su morali ranoustajati, učiti gramatiku, neki strani jezik i — što jenajvaţnije — pristojno se ponašati.

ZAŠTO SU OSNOVANE ŠKOLE?

Ljudi ţive u skupinama još od pradavnih vremena.Svaka ljudska zajednica ili skupina trudila se ostatina okupu i kao zajednica što dulje opstati, čak i kadpojedinci iz nje nestanu ili istupe.

Da bi se vrijednosti koje se cijene u skupiniodrţale, stariji članovi društvene zajednice trebali suda podučavaju djecu svemu onome što su i saminaučili, kako bi mlađi naraštaji mogli rješavatiprobleme s kojima se budu sučeljavali.

8/10/2019 100 zato


386

I tako su mladi ljudi obučavani da odrţavaju običajezajednice i da ovladaju znanjima i umijećima što supostali opće dobro skupine. Na taj je način ideja oobrazovanju i odgoju postojala mnogo prije samihškola.

Međutim, kad su pronađena slova, škole supostale neophodne. Da bi se naučila slova, potrebna

je posebna vrsta učenja. No, samo postojanje znakovaabecede ili slova predstavljalo je i mogućnost da se

znanje skuplja i prenosi u obujmu koji se do tada nijemogao ni zamisliti.

Uobičajeni način ţivota u ljudskim zajednicama

nije mogao pruţiti ovu vrstu školovanja, pa je zbogtoga bilo potrebno stvoriti posebnu ustanovu koja bipreuzela taj posao. Ta nova ustanova bila je škola.

Nije poznato gje je osnovana prva škola u svijetu.Znamo samo da su škole postojale u Egiptu, amoguće i u Kini, kao i u nekim cirugim zemljama, jošprije pet do šest tisuća godina.

Međutim, tek u 18. stoljeću počela se širiti ideja oopćem školovanju kao načinu da se unaprijede i ljudi

i društvo u cjelini. A tek prije nešto više od stotinugodina ljudi su počeli smatrati školovanje pravomkoje treba imati svako dijete na svijetu.

TKO JE NAPISAO PRVU ENCIKLOPEDIJU?

Enciklopediju uzimamo u ruke kad se o nečemuţelimo obavijestiti. To znači da se u enciklopedijitrebaju nalaziti podaci o svim vaţnijim predmetima.Riječ „enciklopedija** potječe iz grčkog jezika i znači„opće obrazovanje**.

Danas su enciklopedije obično strukturirane poabecednom redu, tako da se lako moţe pronaći riječkoja nam je potrebna. Ali, u prošlosti su enciklopedijeznale biti poredane po redoslijedu što ga je odabraosam sastavljač enciklopedije. Na primjer, sastavljač

jedne enciklopedije u srednjem vijeku otpoćinjao jesvoju enciklopediju raspravom o bogu i anđelima, azavršio raspravom o mirisima, opisom mirisa, boja ipopisom od 36 vrsta jaja!

Najstariju enciklopediju, koja obuhvaća mnogepredmete, napisao je u 1. stoljeću naše ere RimljaninPlinije. Zvala se Povijest prirode, a imala je 37 svezaka,

s više od 20.000 jedinica. Navedeno je više od 450autora. Ta je knjiga smatrana toliko značajnom da jedo 1536. godine doţivjela 43 izdanja!

Najveća do danas napisana enciklopedija bila jetreća kineska enciklopedija, sastavljena po naredbi

jednog kineskog cara koji je umro 1721. godine.Sastojala se od 5.020 svezaka! Prvu enciklopediju čijisu pojmovi bili poredani po abecednom redu sastavio

je engleski svećenik John Harris. Objavljena je 1704.godine, a zvala se Opći engleski rječn ik umjetnosti iznanosti.

Veliki trud u sastavljanju jedne enciklopedijeuloţili su Francuzi u 18. stoljeću. Nazvali su je

jednostavno Enciklopedija, a rad na njoj počeo je 1743.godine. Neobično je bilo to što su članke za nju pisalimnogi čuveni Francuzi tog doba, među ostalima iVoltaire, Rousseau i Diderot.

OTKAD A LJUDI UPOTREBLJAVAJU PREZIMENA?

„Hej, Pikavče!**, „Hej, Mršavko!**, „Eno Bu- ce!“,„Evo Ţuće!‘*. To vam zvuči sasvim poznato, zar ne?Posve je prirodno što ljudima nadjevamo imena kojaih na neki način opisuju.

A jeste li znali da su prvobitno osobna imena baštako i nadjevana? Djevojčica rođena u Irskoj zavrijeme gladi ponekad bi dobila ime Una (keltska riječkoja znači „glad**). Zlatokosu djevojčicu Francuzi bičesto nazivali Blanša, što na francuskom jeziku znači„bijela**. Dječacima Ţidovi rado daju ime David, štona hebrejskom znači „voljeni**, a u naših narodapostoje imena Gvozden, Zlatan, Dragan, Divna, Lepa

itd. Tisućama godina ljudi i ţene su imali samo ime. A

onda, otprilike u doba kad su Normani osvojiliEnglesku, u 11. stoljeću, ljudima su se počela davati iprezimena, kako bi se međusobno bolje razlikovali.Na pnmjer, mogla su postojati dva Davida u jednomgradu, a jedan od njih bio je vrlo lijen. Zbog toga su gaprozvali „David koji malo radi** (na engleskom „dolittle**). I tako je taj David postao David Dolittle.

A kad su se ljudi navikli da jednoj osobi daju dvaimena, padalo im je na pamet mnogo načina da stvoreto drugo ime. Moglo se. na primjer, spomeniti i očevoime. Ako se Jovanov otac zvao Petar, njega su nazvali

Jovan Petrov ili Jovan Petrović. Neka se osoba pobliţe označavala i po mjestu u

ko jem je.ţivjela ili odakle je došla. Netko je ţivio blizušume, ili mu je otac bio lugar, pa je nazvanŠumarević. Naravno, osim toga i posao kojim sečovjek bavio bio je zgodan za njegovo pobliţeobiljeţavanje. Otuda imamo prezimena poputKovačević, Terzić, Pandurović.

8/10/2019 100 zato


S5* 387

Naziv koji je najbliţi suvremenim prezimenimapostojao je u staro doba u Rimljana. Drugo se imeponekad davalo da odredi obitelj ili lozu

kojoj je dijete pripadalo. A kasnije su dodavali čak itreće ime, koje je zapravo bilo neka vrsta nadimka.

KAKO JE NASTAO „ŠATROVAĈKT 4 JEZIK?

Šatrovački jezik (slang, argo) predstavlja vari jantuili dopunu običnog govornog jezika.

U njemu se izrazi mogu sastojati od dvije ili višeriječi (npr. „dţabalebaroš"), a mogu nastati iskraćivanjem pojedinih riječi (npr. šiz, Kališ), ili odspojenih početnih slova nekoliko riječi (vip — veza ipoznanstva). Izrazi ,,šatre“ često su nastalionomatopejom (fljiska, šljaga), a pone-

Međutim, ista riječ ne mora u istoj skupini značitiisto što i u drugoj. ,,Krljanje" u sportu znači grubuigru, a u novije doba, kod narkomana. davanjeinjekcije.

U nekim društvenim uvjetima argo se stvara brţe ilakše nego u drugim. Ako zavlada neki nemir, ako seljudi odjednom nađu zdruţeni s

kad se pozajmljuju i iz drugih jezika (ćao, okej, ziher).Isto tako, ..šatrovački" izrazi mogu nastati i

analogijom (šamarati dţepove, nalijepiti se). Svi ti oblici šatrovačkog govora nastaju iz mnogih

razloga i u raznim uvjetima. Najčešće tako govoreljudi koji ţive u istoj skupini. To moţe biti ista granatrgovine, isto zanimanje, zajednički hobi ili dobstarosti, a također i pripadnost istom društvenomstaleţu. Studenti, na primjer, imaju svoje „šibere" isvoj „faks", dok konobari viču samo „Dvije ljute!" ili„Tri bez!" kad naručuju rakiju ili gorku kavu.

istim ciljem (kao, na primjer, u ratu), naglo nastajeveliki broj novih riječi (blic, voki-toki i mnogi drugi

nazivi stvoreni su u prošlom svjetskom ratu).Ponekad neka duhovita osoba moţe izmisliti nov

naziv, koji drugi ljudi ubrzo počinju upotrebljavati.Riječi ili izrazi koji su nekad smatrani za šatrovačke svremenom često bivaju prihvaćeni i unijeti u rječnike,dok se drugi izrazi upotrebljavaju desetljećima, aliipak ostaju sleng.

KAKO SE PROIZVODI PAPIR?

U prvom stoljeću naše ere u Kini je pronađenametoda izrade papira od unutarnjeg vlaknastog dijeladudove kore. Kinezi su mlatili dudovu koru u vodikako bi iz nje izdvojili vlakna, a zatim su dobivenuţitku mješavinu sipali putem

velikih plitica do tankih bambusovih grančica. Vodabi se potom iscijedila kroz bambus, pa je na njemuostajala sušiti se mekana papirna prostirka.

Kasnije su pronađeni strojevi koji mlate mate-

8/10/2019 100 zato


388

rijal od kojega se proizvodi papir i koji od togmaterijala prave kašu, tzv. pulpu. Pored toga,izumljeni su i strojevi koji iz pulpe (srţi biljke) mnogobolje i brţe cijede vodu. Jedan od najvaţnijihpronalazaka u povijesti izrade papira predstavlja strojkoji proizvodi neprekidini list ili svitak (smotak)papira. Taj je stroj pronašao Francuz Louis Robert, alisu dva Engleza, Henry i Silly Fourdrinier otkupili

patent od Roberta i usavršili stroj. 1 danas je toosnovni stroj za izradu neprekidnih smotaka papira.Sve do 1860. godine praktično su sve vrste papira

proizvađane od krpa. I danas se mnoge vrste papiraproizvode od krpa, starog konopa i platna za vreće.

Taj se materijal najprije isjecka u sitne komadiće,kuha se i čisti, da bi se potom

raspredao u konce, odnosno vlakna. Poslije toga. ta semasa u posebnom stroju tuče, pa joj se dodaju drugetvari kako bi se dobio papir ţeljenih osobina. Da bipapir bio posve gladak, dodaje mu se masnik.

Kad se proizvodi papir za novine, knjige, kao i zaneke druge svrhe, pripremi se mješavina od srţibiljaka (pulpe) i ubaci u stroj furdrinije, da bi se dobioneprekidni smotak papira. Prešama se iz te mase

iscijedi jedna količina vode, ali i pored toga papir semora sušiti u posebnim, velikim cilindričnimsušionicama, koje se okreću oko svoje osovine. Tu seiz papira uklanja preostala vlaga. Na kraju togprocesa papir izlazi između valjaka koji ga glačaju.

TKO JE PRONAŠAO KAKO SE PRAVI PAPIR?

Uzmite komadić papira i rasparajte ga najpri je

uzduţ, a onda i poprijeko. Zapazit ćete dvije stvari.Lakše ćete iskidati papir u jednom prav

cu nego u drugom, a iz bridova, na mjestima gdje jepapir rasparan, virit će sitna dlakasta vlakna.

Prvi podatak pokazuje da je papir proizvedenstrojem, jer bi se inače parao lako u svim

pravcima, a drugi — da je proizveden od sićušnih

vlakana, izvaljanih kao klobučina. Ta su vlakna malidijelići celuloze od koje su načinjene biljke. Ĉovjek je pravio materijal na kojem će pisati još

prije nego što je izmislio papir. Stari Egipćani su prijeotprilike 4.000 godina uzimali stabljike biljkepapirus, oljuštili bi ih i izravnali, a zatim ih poredaliukriţ i pritiskali ih da se čvrsto sljepe. Kad bi se toosušilo, dobivao bi se list papirusa, na kome se moglopisati.

Ali, to nije bio papir. Njega je oko 105. godineizumio Kinez po imenu Cai Lun. On je pronašao kakoće proizvoditi papir od končaste unutarnje kore duda.

Kineski trgovci su putovali daleko na zapad i stizalido grada Samarkanda. Tu su se susretali s Arapima,koji su od njih naučili tajnu pravljenja papira, a to suumijeće kasnije prenijeli u Španjolsku. Odatle se tavještina proširila po čitavoj Evropi.

8/10/2019 100 zato


r

389

S vremenom su otkrivani sve savršeniji postupci istro jevi za proizvodnju papira. Jedan od najvaţnijihstrojeva, na primjer, bio je stroj

izumljen u Francuskoj 1798. godine, koji je mogaoproizvoditi dugačak, neprekidan smotak papira.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


jelu,

nekimmalim

stvarima

Riječ

dvije

o

modi,

8/10/2019 100 zato


O MODIKAKO SE ĈOVJEK

Bilo bi prirodno kad bismo pretpostavili da ječovjek napravio odjeću da bi se zaštitio od studeni.Međutim, to je samo jedan od mnogih razloga.Gotovo podjednako vaţnu ulogu u tomu odigrala jei čovjekova ţelja da sebe učini ljepšim u očimadrugih ljudi. Zbog toga su primitivni ljudi mazalisvoje tijelo bojama dobivenih od ilovače. Kasnije,kad je čovjek naučio izrađivati oštrice od kosti ikamena, počeo je praviti zareze na koţi i u njihsipati boju. To je bio početak tetoviranja.

Primitivni je čovjek pronašao i druge načine dana sebe skrene paţnju. Ukrašavao se trofejimazadobivenim u bitkama ili u lovu: nosio je

POĈEO ODIJEVATI?

ogrlice što su ih tvorili nizovi zubi i kostiju i zadjevao zapas dijelove rogova, perje, skalpove i koţe ubijenihţivotinja. Kasnije, umjesto ogrlice, nosio je ogrtač ilikošulju, a suknje ili pregače umjesto kaiša oko pojasa.

Idući je korak u odijevanju čovjek zakoračio kad jenečim prekrio svoje tijelo. Uskoro je tu odjeću počeonositi ne samo kao ukras nego i da bi se zaštitio odhladnoće i sakrio svoju golotinju.

Kad je nastupilo ledeno doba s čestim snijego- vimai ledenom kišom, goli pripadnici plemena potraţili suskloništa u pećinama i jazbinama divljih ţivotinja.Ukoliko bi naišao na takvu ţivo-

8/10/2019 100 zato


394

tinju, najčešće medvjeda, goli bi ga Ĉovjek ubio,odrao mu koţu i nosio je na sebi po danu, a po noći bispavao u njoj.

Tako je krzno divljih ţivotinja postalo odjećaprimitivnog čovjeka. Ti su rani lovci izumili i umijećešivanja. Oštrim su noţevima skidali krzno saţivotinja. Od kremen-kamena su pravili šilo, kojimsu bušili rupe. Kroz te su rupe provlačili kaiševe odkoţe da bi spajali dijelove odjeće. Najveći njihov izumbila je igla s ušicom.

Igle s ušicom, dugmad i kopče su pronađeni u

nalazištima iz kamenog doba po pećinama sredEvrope i u švicarskim selima. Ti su predmeti izrađ

još prije 30.000, pa i 40.000 godina. Neke su vdugačke igle napravljene od noţne kosti velikih ptiDruge su napravljene od slonovače, a bile su tadobro izrađene da bi se i danas mogle upotrebljavza šivanje. U nekim dijelovima svijeta ljudi su vezivvlati trave i lišće, uplitali ih i time vezivali odjeću.

Tako je izrada odjeće postala jedan od najstarijčovjekovih zanata.

KAKO JE NASTAO ŠEŠIR?

U staro doba šešir su ljudi nosili da bi zaštitiliglavu od kiše i snijega, ali i od sunca. U hladnimpodručjima šešir je vjerojatno bio napravljen od

vojnički šljemovi. Svi su ih narodi nosili, ali uvijek iz istog razloga. U nekim su slučajevima, primjer, šeširi sluţili da bi izdrţali udarac

koţe. da bi bio topao. U toplim pak područjima,šeširi su najprije bili pravljeni od rogoza ili slame.

Od tih su pokrivača za glavu kasnije nastali

mača ili strijelice, dok su među primitivnimplemenima pravljeni vrlo šareni šeširi groznogoblika, čija je namjena bila zastrašivanje nepri-

jatelja.

8/10/2019 100 zato


395

Postupno su svaka zemlja i svaki narod usavršilisvoj vlastiti stil pokrivača za glavu, koji su sluţili zaukras ili su se nosili za vrijeme vjerskih obreda. Naprimjer, fes. malena „filca- na“ kapica bez oboda,obično crvene boje, nosio se u nekim krajevimazapadne Azije. Arapi su izmislili turban, koji se nosis različitim ukrasima da bi označio rang svogvlasnika. Krune kraljeva i kraljica, kao što znamo,

također su bile simbol njihova poloţaja. Tek prije pet-šest stotina godina počela je stvarna

proizvodnja šešira. Oni su najprije pravljeni odvune, a kasnije je u tu svrhu upotrebljavanodabrovo krzno. U to doba šešire su nosili već i liudi izsrednjeg staleţa, a šešir sa širokim obodom bio jeznak otmjena čovjeka.

KAKO JE NASTALA PLETENA ODJEĆA?

Već tisućama godina ljudi poznaju vještinu tkanja,ali umijeće pletenja odjeće je otkriveno tek prijenekoliko stoljeća.

Vjeruje se da su ţene ribara u Sjevernoj Škotskojbile prve pletilje na svijetu. One su plele kape za svojesupruge. Kasnije se prešlo na pletenje čarapa i jednevrste hlača koje su pokrivale čitav donji dio tijela, svedo struka.

Budući da se pletena odjeća sastoji od ispre-pletenih očica konca ili vune, ona se lakše razvlači ibolje prianja uz tijelo nego odjeća istkana na razboju.Baš zbog toga su donje rublje, čarape i debele vunenemaje pleteni a rjeđe tkani.

I danas mnoge ţene vole plesti. Međutim, pletenaodjeća se danas uglavnom izrađuje na strojevima zapletenje.

Prvi stroj za pletenje izumio je jedan engleski

svećenik, VVilliam Lee. Da bi zainteresirao en-glesku kraljicu Elizabetu za svoj novi stroj, on joj jepoklonio par dugačkih čarapa. Te se čarape nisusvidjele kraljici Elizabeti jer su bile od vune a ne odsvale. Lee je zatim usavršio svoj stroj tako da su se nanjemu otada mogle plesti i svilene čarape. Prvi parsvilenih čarapa što ih je ikada ispleo neki stroj, Lee jepoklonio kraljici. Međutim, kraljica Elizabeta mu nijehtela odobriti patentno pravo, jer se pribojavala da bi .takav stroj mogao uskoro ostaviti bez posla i zaraderučne pletilje u Engleskoj. Lee se preselio uFrancusku, gdje je, razočaran, umro u bijedi.

Oko 1657. godine u Engleskoj su se već pojavilistrojevi, zasnovani na Leejevim načelima. Tijekomvremena engleska je vlada odobrila 2.000 patenatačiji je cilj bio usavršiti Leejev stroj.

KAKO SU NAPRAVLJENE PRVE CIPELE?

U davno doba čovjek koji je ţivio u stjenovitimpredjelima, gdje je oštro kamenje ranjavalo njegovetabane, počeo je razmišljati o tomu kako zaštititinoge. Zato je napravio podlogu od ispletene trave, odkoţe ili je pak uzeo ravan komadić drveta i napravio,,sandale". Tu bi podlogu pričvrstio za noge koţnimremenima. Sandale su ponekad tako pravljene da seremenje za vezivanje provlačilo između noţnih pr-stiju i vezivalo oko članaka. U hladnijim područjimasvijeta noge je valjalo još bolje zaštititi, pa je gornjemdijelu sandala dodano još više materijala. Tako jenapravljena prva cipela.

Još prije 5.000 godina stari su Egipćani nosilisandale. U početku su ih nosili samo bogataši. Doksu oni šetali, za njima bi išao po jedan par sluga inosio par sandala da bi ih brzo dodali gospodaruukoliko ih on poţeli obuti. Kasnije su sva ljudi počelinositi sandale. Ponekad su sandale pravljene takoda se odignu noţni prsti kako bi bili bolje zaštićeni.Egipćani su bili prva postolari na svijetu.

Grci su uveli čizme, i to tako što su na sandalama

umjesto remenova upotrijebili solidnu koţu. I danasse mogu pronaći mnogi primitivni oblici obuće kojise još uvijek nose. Naše sandale mnogo podsjećajuna rimske i grčke. Mokasinke liče na indijanskemokasinke, a Nizozemci još uvijek nose drvenecipele.

Suvremena se obuća pojavila u srednjem vijeku,u doba kriţarskih vojni. Budući da su kriţari odlazilina dugačka putovanja, bilo je neophodno dobrozaštititi noge. pa su se zbog toga počele proizvoditicipele koje će dugo trajati.

S vremenom su cipele postale pomodni predmet,pa su se pojavili mnogi smješni stilovi. Jedno vrijemebilo je moderno nositi cipele vrlo

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


39«

izduljene na prstima i zašiljene na vrhu. Te su bila napuštena, pa su u modu ušle visoke cipele bile tolikoneudobne da je ta moda ubrzo potpetice.

KAKO SE PRAVE CIPELE?

U suvremenoj tvornici cipela gotovo čitav postupakizrade cipela obavlja se strojem. Kad se odabere koţaza gornje dijelove cipele, različiti dijelovi lica iodgovarajuće postave se sijeku na posebnom strojuza krojenje. Strojevi zatim okreću taj materijal iudaraju po rubovima gornje koţe dok ona ne postanepotpuno glatka.

Dok se završava postupak obrade gorpjih dijelova,strojevi isijecaju donove od debele koţe. a zatim itanje slojeve unutarnjeg đona. zatim i slojevevanjskog đona. te konačno i slojeve potrebne zapotpetice. Poslije toga se gornja koţa, koja jeobrađena, stavlja preko točno podešena kalupa oddrveta, koji odgovara-

Strojem se također stavljaju prstenovi od kovine, ukoje će se provlačiti uzice. Izrađeni dijelovi gornjekoţe i postave potom se šalju u prostoriju za šivanje,gdje se posebnim strojevima ti dijelovi zašiju jedan zadrugoga.

ju svakom pojedinom broju, odnosno veličini cipele.Automatski strojevi za povezivanje zatim spajajugornji dio cipele za đon. Poslije pričvršćivanja đona,strojem se stavlja i potpetica, čiji su dijelovi dobrozalijepljeni jedan za drugoga.

SREDNJOVJEKOVNE CIPELE

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


397

Posljednja faza u izradi cipela je njihovo glačanje ičišćenje, kao i stavljanje zaštitnog trgovačkog znaka.Koţa što se upotrebljava za gornji dio cipele moţe bitirazličitih vrsta: koţa

foke, krokodila i ostalih reptila, zatim teleća, jareća,odnosno kozja koţa, a moţe se upotrijebiti i tekstil. Zadonove se upotrebljava deblja koţa. a za potpetice serabi i guma.

OTKADA LJUDI BRUU BRADU?

Zar vam čovjek koji nosi bradu ne izgledadostojanstveno, pa čak i vaţno? Kroz povijestčovječanstva uvijek se drţalo da brada ljudima dajeposebno značenje i dostojanstvo, pošto je brada bilasimbol muţevnosti.

Zato se svako značajno lice u staro doba običnoprikazivalo s bradom. Grčki bog Zeus prikazivan jeuvijek s dugačkom bradom. Kralj

nije nosio bradu, Richard II je nosio malu, a Henry IIIveliku bradu.

Do sredine 13. stoljeća većina ljudi je imala bujnu ikovrđavu bradu, što je postalo posve uobičajeno u 14.stoljeću. Tijekom 15. stoljeća brade su iznova iščezle,da bi se potom ponovno vratile u modu početkom 16.stoljeća, i to zaslugom Henrija VHI.

Artur i Karlo Veliki na ilustracijama također uvijekimaju bradu.

Pa ipak. za obične ljude ne postoji neko općepravilo o tomu. Jedno vrijeme bilo je otmjeno da

muškarci puštaju bradu, dok jedno vrijeme ni jedanmuškarac nije ţelio biti viđen s bradom.

Mnogo prije normanskog osvajanja Engleske,muškarci nisu puštali bradu, jer je smatrano da tonije moderno. Zatim se moda promijenila i oni su jeiznova prihvatili. Engleski kraljevi, koji su davali tonmuškoj modi. imali su različit ukus i po pitanjunošenja brade. Na primjer, Henry II

U doba kraljice Elizabete, bradu su nosiliodvjetnici, vojnici, dvorjani i trgovci. Ali, kada je naprijestolje došla kraljica Ana, nitko tko je u društvunešto značio nije nosio ni bradu ni brkove, pa čak ni

zaliske. Kada je Georgeu III narasla brada dok je leţaou zatvoru, mnoge su njegove najvatrenije pristašedrţale da mu je time nanijeta najteţa uvreda.

Eto, vidite da brijanje brade nije ovisilo o tomu je ličovjek posjedovao brijač. Hoće li čovjek nositi braduili neće, prvenstveno je ovisilo o trenutačnommodnom trendu.

OTKADA SE UPOTREBLJAVA RUPĈIĆ?

Nekakva vrsta rupčića ili maramice upotrebljavalase još davno. Vjerojatno je prvobitni „rupčić44 bio repšakala pričvršćen na štap. Ljudi iz daleke prošlostikoristili su taj „rupčić*4 i kao lepezu.

Isto tako, znamo da su mnogi divlji narodiizrađivali malene asure od slame, koje su nosili naglavi da bi njima otirali znoj s lica. To je.

nema sumnje, bio jedan od glavnih prvobitnih razlogaupotrebe rupčića.

U doba stare Grčke i Rima postojali su ne samorupčići nego i ubrusi. Ubrusi su se upotrebljavali zabrisanje ruku za vrijeme objeda. Rupčići su seizrađivali od komadića lanena platna.

U 17. stoljeću u Francuskoj su rupčići postali

8/10/2019 100 zato


398

vrlo elegantni. Bili su rađeni od čipke i čestoukrašavani draguljima. Kada je u 18. stoljeću u moduušlo šmrkanje burmu ta, ţene su počeleupotrebljavati rupčiće u različitim bojama.

Marija Antoaneta je uspjela ubijediti Luja

XVI, francuskog kralja toga doba, da donese zakonkojim se propisuje da rupčići moraju biti četvrtastaoblika, nipošto okrugli, polukruţni ili duguljasti!

KAKO JE POĈELO NOŠENJE RUKAVICA?

Nošenje rukavica vrlo je star običaj. Rukavice suizumili stari narodi kako bi se zaštitili od studeni.

Znamo i to da su rukavice nosili stari Iranci iRimljani. U Homerovoj Odiseji spominje se da Laert.dok šeta po vrtu, nosi rukavice.

U staro doba rukavice su izrađivane isključivo odkoţe, a nosile su se uglavnom u ratnim pohodima i ulovu, da bi se ruke zaštitile od povreda. Međutim, u 8.i 9. stoljeću u Njemačkoj i Skandinaviji rukavice sunosili gotovo svi

tijekom zimskih mjeseci da bi se zaštitili od studeni. Ţene su počele nositi rukavice tek u 13. stoljeću, i

to kao ukras i modni detalj. Te su rukavice rađene odlanena platna i dosezale su do lakta. Mnogo godinakasnije, engleska kraljica Elizabeta je uvela modunošenja rukavica ukrašenih draguljima i vezom.Glatke koţne rukavice prvi put su se pojavile zavrijeme vladavine francuskog kralja Luja XTV, a uFrancuskoj su ţene tog doba nosile rukavice odmreţaste svile.

KADA JE IZMIŠLJEN KIŠOBRAN?

Danas nam izgleda posve prirodno da otvorimokišobran kada pada kiša. Međutim, ta naprava nijepronađena kao zaštita protiv kiše, nego kao zaklon odsunca.

Nitko ne zna tko je izmislio kišobran, ali je poznatoda se on upotrebljavao još u davno doba.Najvjerojatnije su ga prvi upotrijebili Kinezi, i to još u11. stoljeću prije naše ere.

Znamo i to da su se stari Egipćani i Babilonci

sluţili suncobranom. I, što je zanimljivo, suncobran je čak postao simbol moći i dostojanstva.

Na Dalekom istoku, u staro doba, suncobran susmjeli upotrebljavati samo kraljevi i njihova svita,najviši drţavni doglavnici.

U Evropi su suncobran prvi upotrijebili Irci.Upotreba suncobrana bila je vrlo raširena i u starojGrčkoj. Međutim, pretpostavlja se da su prvi ljudi kojisu tu napravu upotrebljavali da se zaštite od kiše bilistari Rimljani. Tijekom srednjeg vijeka uporabakišobrana ili suncobrana gotovo je sasvim iščezla. A

zatim se kišobran iznova pojavio u Italiji, koncem 16.stoljeća. I tada se drţalo da je kišobran simbol vlasti i

8/10/2019 100 zato


399

moći. Godine 1680. kišobran se pojavio u Fran-cuskoj, a potom i u Engleskoj.Već u 18. stoljeću uporaba kišobrana se proširila po

čitavoj Evropi. Za čitavo to vrijeme

kišobrani se nisu mnogo izmijenili po obliku, madasu postali mnogo lakši za nošehje. No, tek je u 20.stoljeću počela izrada ţenskih kišobrana različitihboja.

OTKADA SE MUŠKARCI ŠIŠAJU?

Dotjerivanje i ukrašavanje kose stari su koliko isama civilizacija, pa i stariji. Ĉak i u najstarije dobaţene su imale češljeve, pošto su još najprimitivnijinarodi pravili neku vrstu češlja od drveta, kosti ikovine.

A što je s frizurama? Ĉudno je koliko su ţene imuškarci stoljećima pridavali značenje svo jimfrizurama. Divlja plemena diljem svijeta stvarala susvojstvene frizure, koje su za njih bile vaţne.

je, kovrčali i ukrašavali vrpcama. U doba renesansenosili su i vlasulje i laţne umetke da bi im kosaizgledala što dulja.

Engleski kralj Henry VHI je prvi uveo modu kratkekose za muškarce. Naredio je da se svi muškarcipodšišaju, ali im je dozvolio da puštaju bradu ikovrčaju brkove. Međutim, kad je na prijestolje došao

James I, muškarci su se iznova vratili modi dugekose.

Kinezi su prvobitno nosili kosu vezanu u čvor natjemenu. Ali, kad su ih Manću pokorili, morali sunositi pletenice u znak pokornosti. S vremenom supletenice postale omiljene među Kinezima.

S razvojem civilizacije mijenjale su se i frizure. Unekim zemljama kosa se nosila potpuno puštena, a udrugim je zemljama vladao običaj da se kosa zagladi ipodigne.

Običaj da ţene imaju dugačku, a muškarci kratkukosu skorašnjeg je datuma. U srednjem vijeku imuškarci su nosili dugu kosu. njegovali

Francuski kralj Luj XIV je imao 40 osobnihvlasuljara. Francuska gospoda toga doba međusobnosu se natjecala u nošenju što duljih vlasulja sa štoviše „lokni44. Ljudi su se kasnije podijelili u dvatabora: na one koji više vole kratku bradu i dugukosu, i na pristalice duge brade i kratke kose.

Ukus se neprestance mijenjao sve do 19. stoljeća,otkada se muškarci kratko šišaju. Takva se modazadrţala sve do danas, kada duga kosa postajeomiljena jedino među omladinom.

8/10/2019 100 zato


400

OTKADA SE UPOTREBLJAVA ĆEŠALJ?

Kada je neka ţena u pradavno doba zapazila daljepše izgleda ako svoju kosu uredi na poseban način,to je vjerojatno bio početak ,,češljanja“, odnosnouporabe „češlja*1, koji je u prvo vrijeme predstavljaobilo koju alatku sa zupcima za češljanje kose.

Na Novoj Gvineji ţive Papuanci. koji se odlikujuvrlo kovrčavom kosom, punom gustih kovrdţica.

Vjeruje se da su Papuanci izmislili češalj da bi nekakodoveli u red svoju bujnu kosu.

Svaka suvremena ţena mogla bi se njima češljati. Primitivni su ljudi izrađivali češljeve od materijala

što su im se našli pri ruci. Tako su, na primjer,češljevi pravljeni od bambusa u nekim dijelovimaAzije, a Polineţani su ih izrađivali od srednjih ţicalistova kokosove palme koje su spajali vlaknima. Upojedinim dijelovima Nove Gvineje češljevi su

izrađivani od bivoljeg roga. Mali češalj, što se obično nosi u dţepu, nije

pronalazak suvremenog doba, budući da se u

Ćešalj je jedno od najstarijih čovjekovih oruđa.Ĉešljevi napravljeni od kosti, drveta i roga pronađenisu pokraj švicarskih jezera, u prebivalištimapretpovijesnih ljudi.

Još prije više tisuća godina u Egiptu su izrađivaničešljevi od slonove kosti i ebanovine. Neki od tihćešljeva i danas se mogu vidjeti u muzejima.Zanimljivo je da izgledaju potpuno isto kao nekičešljevi što se danas proizvode.

muzejima nalaze pogodni dţepni češljići od slonovačekoji su pronađeni u ruševinama starih rimskihgradova.

U srednjem vijeku izrada češljeva predstavljala jezgodnu priliku da se umjetnici ogledaju u svomumijeću, jer su ih ukrašavali vrlo sloţenim šarama.

Tako postoje češljevi oslikani svecima, češljevi odšarena stakla i zlata, te češljevi s latinskimnatpisima.

OTKADA SE UPOTREBLJAVAJU MIRISI?

Uporaba mirisa stara je koliko i ljudski rod.Vjerojatno su u staro doba ljudi dobivali prijatnemirise paleći mirišljavo drveće, smolu i lišće.

Znamo da su Egipćani upotrebljavali mirise prijeviše od 5.000 godina. Arapi su prvi počeliupotrebljavati ruţine latice za pripremu ruţine vodiceprije otprilike 1.300 godina. Upotrebljavali su je

isključivo kao miris i kao lijek. Jedan od prvih pravih„parfema" bio je ruţino ulje. Da bi se dobilo samo oko500 grama ekstrakta, potrebno je imati tonu latica, ato znači da bi u tu svrhu valjalo pobrati ruţezasađene na više od 4.000 četvornih metarazemljišta! Nije stoga čudno što je ruţino ulje tolikoskupo!

Od raznog cvijeća — ruţe, ljubičice, jasmina,narančina cvijeta i drugih dobivamo neke odnajljepših mirisa. Međutim, ekstrakti za umjetnemirise dobivaju se i od drugih tvari. Jeste li znali dase oni proizvode od raznih vrsta drveta. od cedrovine isandalovine, od lišća lavande, nane, zdravca. pa čak iod nekog korjenja. kao što je. na primjer, korijen

firentinske perunike ili đum- bira (zingibera)?Najstariji način dobivanja mirisa od cvijeća bio je

izvlačenje ekstrakta iz kruničastih listića putem vode.Francuzi upotrebljavaju postupak zvan enfleurage. što znači „namirisati mirisom cvijeća**. Stakleneploče u drvenom okviru, pre

8/10/2019 100 zato


401

mazane pročišćenom maše u, pokriju se cvjetnimlaticama i naslaţu jedna iznad druge S vremena navrijeme, latice se zamjenjuju svjeţim, dok „krema"(pročišćena mast) ne upije potrebnu količinu mirisa.

Suvremeni postupak proizvodnje mirisa pret-postavlja da se razređivač, koji se dobiva iz nafte,pušta da struji kroz svjeţe latice sve dok se ne zasitimirisom. Onda se razređivač destilacijom ukloni, amiris pročisti alkoholom.

Danas se kemija natječe s prirodom u proizvodnjimirisnih ekstrakta. Kemičar proizvodi umjetne miriseod ugljenog katrana, terpentina i od stotinu drugihsupstanci, a ti se mirisi ni po čemu ne razlikuju odprirodnih! Zapravo, kemičar je u stanju proizvesti čaki neke „cvjetne mirise" koji se nipošto ne bi mogliizvući iz prirodnog cvijeća.

KADA JE PRVI PUT NAPRAVLJEN SAPUN?

Zacijelo drţite da nešto tako korisno i potrebno,kao što je to sapun, spada među prve stvari što su ihljudi otkrili. Međutim, sapun je prilično nova stvar upovijesti čovjeka. Star je samo oko 2.000 godina.

U davnoj prošlosti ljudi su mazali svoje tijelomaslinovim uljem da bi se očistili, a u tu svrhuupotrebljavali su i sokove i pepeo raznih biljaka. Udoba Plinija (rimskog pisca koji je ţivio u 1. stoljećunaše ere) već se spominju dvije vrste sapuna, mekan itvrd. Plinije veli da je sapun „izum za davanje sjajakosi", i odaje priznanje Galima što su ga izmislili.

Spomenimo još nešto: u ruševinama Pompeja,pronađena je, zatrpana, jedna radionica za proi-zvodnju sapuna koji je bio prilično nalik nadanašnjem sapunu! A ipak. prije samo stotinugodina, gotovo sav sapun što se trošio u SjedinjenimAmeričkim Drţavama bio je proizveden u kućnojradinosti!

Sapun se dobiva kuhanjem masti ili ulja s vodom inekom alkalijom (luţinom). U velikim tvornicamasapuna masti i luţine se najprije kuhaju u golemimkodovima. Tai se postupak naziva ..saponifikacija".Kad je kuhanje pri kraju, dodaje se sol. Tada sapunispliva na vrh kotla. Slana voda, odnosno rastvor solikoji sadrţi glicerin, prljavštinu i suvišak luţine, padana dno i odlijeva se iz kotla. Taj se postupak moţeponoviti pet do šest puta. Svaki put se dodaju voda i

luţna soda, sve dok se i posljednji dijelić masti nesaponificira, tj. ne pretvori iz masti u sapun.

Zatim se sapun dobro izmiješa u glatku masu, uzdodatak raznih sastojaka kao što su to mirisi, boje,omekšivači vode i protektori. Tada je vreli, istopljenisapun spreman za oblikovanje u šipke ili kalupe,zrnca ili pahuljice. Toaletni sapun prolazi kroz još

jedan postupak: izreţe se, osuši i umota u papir.

TKO JE IZUMIO KOZMETIKU?

Budući da se kozmetika oduvijek upotrebljavala dauljepša ţenu, valjalo bi spomenuti da su različitipojmovi o ljepoti uvjetovali i stvaranje različitihkozmetičkih sredstava.

Na primjer, prema standardima ljudi iz jednog

divljeg afričkog plemena, lijepa je ona ţena koja skidadijelove svoje koţe i ta mjesta na koţi maţe crnom

bojom. Prema shvaćanjima Eskima,

8/10/2019 100 zato


r

402

kozmetiku upotrebljava ona ţena koja svoju koţumaţe salom i mašću.

Stari Egipćani su imali slične pojmove o ljepoti kaoi današnji ljudi. Divili su se zdravoj, sjajnoj kosi.Drţali su da ţena treba ocrtavati usne i isticati obrve itrepavice, te imati njegovanu koţu i vitku figuru.

Kao rezultat takvih shvaćanja, Egipćanke su imaletakva kozmetička sredstva i tajne recepte zaodrţavanje ljepote koja se ne razlikuju od onih što ih

rabi današnja ţena. Obrve su mazale crnom i zelenombojom, rumenilo su stavljale nekoliko puta na dan,mazale su obraze, usnice i očne kapke, a čak sustavljale i crnu kremu na vrhove trepavica da bitrepavice izgledale dulje.

Egipćanke su bile veliki potrošači mirisa. Neke suse Egipćanke istodobno mirisale sa i po

petnaest različitih mirisa. Pored toga, bio je običaj dau svojim haljinama nose bočice mirisa. Poslije Egipta,kozmetička su se sredstva počela upotrebljavati i ustaroj Grčkoj. Grkinje ne samo da su upotrebljavalerazne mirise i mazale usta, nego su pomoću naročitihmasti bojile svoju kosu u plavo.

Poslije pobjede nad Grcima, Rimljani su odveli usvoju zemlju i grčke kozmetičare koji su im otkrilitajnu bojenja kose. posebne losione. hranljive

kreme, boje za nokte itd. Moda da se prave „valovi" ukosi postala je toliko omiljena među Rimljanima, pasu je čak prihvatili i mladići.

Je li vam poznato da su Rimljanke pravile maskeza njegu lica na isti način i iz istih razloga zbog kojihdanašnje ţene odlaze u skupe kozmetićarske salone?

ŠTO JE VUNA?

Vuna je jedno od prvih vlakana što ih je čovjekupotrebljavao za izradu tkanina. Upotreba vunepočela je odavno, toliko davno da nam nije poznatokada. Stari Grci su već preli i tkali vunu, a to suumijeće naučili od Egipćana!

Vuna je dlakavi pokrivač ovaca. Površina svihdlaka prekrivena je sićušnim ljuskicama, tolikomalenim da se mogu vide ti samo snaţnim mi-kroskopom. T e ljuske leţe jedna preko druge, sličnocrepovima na krovu. Kod kose, na primjer, te ljuskeleţe plosnato ili ravno, dok kod vune njihovi bridovistrše, pa ta prirodna „kovrdţa- vost" vune omogućavada se vuna izvrsno moţe upotrijebiti kao vlakno zatkaninu.

Postoji više stupnjeva kvalitete vune. što ovisi o

ovcama od kojih se vuna dobiva. O tomu postoji jednazanimljiva priča. Stotinama se godina najkvalitetnija

vuna proizvodila u Španjolskoj od ovaca vrste merino.Kad je čuvena španjolska mornarica potopljena priječetiri stotine godina, više je brodova potonulo u blizinisjeverne obale Škotske. Međutim, nekoliko ovaca s tihbrodova more je ţive izbacilo na kopno. Te su se ovcekasnije kriţale s domaćom pasminom planinskihovaca iz tih područja Škotske, pa je tako nastalapoznata pasmina ovaca ševiot, koja danas u VelikojBritaniji daje jednu od najkvalitetnijih vrsta vune.

8/10/2019 100 zato


«• 403

■

PAMUK?

Vuna se moţe dobiti i od drugih ţivotinja, a nesamo od ovaca, na primjer od krzna koze vrsta angorai kašmir, a isto tako i od dlakava pokrivača deve.alapke, lame ili peruanske ovce. Jedna ovca moţe datioko četiri kilograma runa — kako se naziva njendlakavi pokrivač kada se ovca ostriţe. Međutim,gotovo polovica te teţine otpada na prljavštinu i mast.Sve to valja

ukloniti posebnim postupkom pranja prije nego što sevuna moţe upotrijebiti.

Pošto se vuna raspodijeli po kvaliteti, očisti i osuši,odlazi u dalju obradu, koja obuhvaća bojenje,grebanje i češljanje. Zatim se vuna prede u pređu inaposljetku je spremna za preradu u tkaninu.

ŠTO JE TO

Pamuk je najvaţnije vlakno za izradu tkanina, i toiz više razloga. Prije svega, pamuk je jeftin, savitljiv ilako se prede u konac. Ne zahtijeva posebnu njegu,dobro se pere i dugo traje.

Ljudi upotrebljavaju pamuk već više od 3.000godina. Za pamuk su znali stanovnici Indije i Kinemnogo ranije od Evropljana. Kad su prvi

daju se zrele mahune s biljke. Taj se posao radi vrlopaţljivo, da se ne bi povrijedile još nesazrele mahunena biljkama. Kad se obere, pamuk se prebacuje upamučaru, gdje se stavlja u poseban stroj kojicdstranjuje sjemenke iz pamučnih vlakana. Prijenego što je E. Whitney izumio stroj za pamuk,čovjeku je bio potreban čitav

put vidjeli pamuk, Evropljani su ga opisivali kaovlakno slično vuni, pa su ga dugo vremena nazivalipamučnom vunom. U početku je pamuk bio tolikoskup da su ga mogli kupovati samo bogataši. Kada jeColumbo krenuo u pronalazak puta za Indiju, on senadao da će, uz ostale dragocjenosti, pronaći ipamuk.

Pamuk raste na biljci koja doseţe visinu od oko

jednog metra. Prvi su cvjetovi mljećnobijele boje. akasnije postaju rumenkasti. Zatim se pojavljujemahuna. Poslije 6 do 9 tjedana mahuna sazrije,postane smeđa i raspukne se, a u njoj se pojavimekano bijelo vlaknasto tkivo. Ta su vlakna dugačkevlati koje rastu iz omotača sjemena.

Kad pamuk sazrije, obavlja se berba — otki

dan da bi izvadio sjemenke iz pola kilogramapamuka! Suvremeni stroj za pročišćavanje moţetijekom jednog dana pročistiti više tisuća kilogramapamuka.

Poslije čišćenja, pamučna vlakna se tlače u baleteške ponekad i do 250 kilograma i otpremaju utvornice tekstila, gdje se prerađuju u tkanine.Pamučna tkanina moţe biti prozračna poput gaze ili

gusta i čvrsta poput šatorskog krila Kad se podvrgnepostupku poslije kojega više ne moţe propuštativodu, onda je to gotov materijal od kojega se mogupraviti kišobrani ili kišne kabanice.

Pamučne tkanine imaju najširu primjenu usvakodnevnom ţivotu.

CVUC T

MAHUNA

8/10/2019 100 zato


404

KAKVE SU BILE PRVE TKANINE?

Ĉovjek ne bi mogao ţivjeti bez hrane, odjeće ilizaklona. Kad je. u potrazi za hranom, primitivničovjek prvi put ubio ţivotinju, zacijelo mu nije bilo nina kraj pameti da pomisli da ta ţivotinja moţečovjeku pruţiti i sirovinu od koje se moţe sašitiodijelo.

Kasnije je čovjek otkrio da se krznom i koţom tihţivotinja moţe zaštititi od kiše i studeni.

I Egipćani su još prije više tisuća godina proizvodilifinu i čvrstu čoju. Ovojnice na mumi jamapronađenim u starim grobnicama, još uvijek su bile uprilično dobru stanju. U Bibliji se često spominjuvuna, predenje i tkanje, pa stoga zaključujemo da se itada znalo za proizvodnju čoje.

Stari Grci i Rimljani su najviše upotrebljavali

Vjerojatno je neki pastir pukim slučajem otkrio da sevlakna izvučena iz runa mogu rukom isplesti i da sena taj način moţe stvoriti neka vrsta debele niti koja,kad se iskriţa i ispreplete, moţe dati čvrstu čoju.

Većinu vlakana što se danas upotrebljavaju zaproizvodnju tkanina ljudi su upotrebljavali još udavnoj prošlosti. Mnogi su stari narodi usavršavaliizradu tkanina načinjenih od različitih vlakana i znalisu te tkanine vješto i lijepo obojiti.

Prva vlakna od kojih je čovjek načinio tkaninuzacijelo su bila od vune i lana. Još prije više od 10.000godina lan se uzgajao u Švicarskoj! Ostaci ribarskihmreţa, načinjenih od lana, pronađeni u kućamaprastanovnika Švicarske još iz doba kad su mamutilutali šumama Evrope.

vunu za izradu odjeće. Rimljani su uzgajali ovce posebno finim i dugačkim runom.

Pamuk se upotrebljavao u staroj Indiji. AleksandaVeliki, kad se u 4. stoljeću prije naše ere iz Indijvratio u Grčku, donio je sa sobom i pamuk. Pamučntkanine, lijepo istkane i divno obojene, pronađene suu grobnicama uzduţ obale Perua još iz doba narodInka!

Svilena buba (ili sviloprelja), koja daje stilu

najljepše od svih prirodnih vlakana, uzgajana je uKini još prije tiše od 2.000 godina prije naše ere. Kao što vidite, vještina odijevanja i izrade odjeć

razvija se već odavno. Danas znanstvenici stvarajusve moguće vrste umjetnih vlakana da bi se od njihpratila što ljepša, trajnija i jeftinija odjeća.

KAKO SE PRAVE SAGOVI?

Danas postoji veliki broj strojeva koji proizvodelijepe sagove. Ali. s obzirom da sagoti potječu s Istoka,pogledajmo kako ih ljudi tamo prave.

Nitko ne zna koliko je stara proizvodnja sagova.Vjerojatno više tisuća godina. Vjeruje se

da su to umijeće razvili pripadnici sjevemoindij- skihplemena i prenijeli ga na istok u Kinu i na zapad uIran i Tursku.

Pravi istočnjački sagovi se izrađuju ručno, i to nanačin koji je star više stotina godina. Najprije seizrađuje potka od čvrstih pamučnih niti, tome

PAMUK SVILALAN VUNA

8/10/2019 100 zato


405

ili konoplje. Te se niti razvuku preko drvena okvira.Veličina okvira ovisi o tomu kolika je širina i duljinasaga.

Kad je potka gotova, u nju se ubacuju malipramenovi svile ili vune i vezuju u čvoriće. Pramenovisu raznobojni, pa se pomoću njih dobivaju šare nasagu. Ĉim se završi vezivanje čvorića u jednom redu.naizmjence se iznad i ispod potke provlači konac iste

vrste kao i potka i snaţno pritisne nadolje, do samihpramenova da bi ih drţao čvrsto priljubljene. Drugired pramenova vezuje se iznad tog provučenog konca.

Tako se tkaju redovi jedan za drugim sve dok se neistka čitav sag. Ponekad ima i više stotina

čvorića po jednom četvornom centimetru saga. Prvi evropski sagova također su bili izrađeni

rukom. Od konca 18. stoljeća do danas ljudi suizumili mnogobrojne naprave koje su omogućile da sesagovi proizvode na suvremen način. Dva značajnaizuma na tom polju su: „Ţakarov dodatakrazbojima4*, koji automatski bira potrebne boje zašaru na sagu, i razboj koji se pokreće strojem.

U Evropi i Americi proizvode se dvije glavne vrstesagova: ravni i mekani. Ravni sagovi imaju ravnupovršinu i čvrstoću, a mekani sagovi mekanu ibaršunastu površinu i vrlo su mekani.

ZAŠTO ŠKOTI TKAJU RAZLIĈITE VRSTE TARTANA?

Tartan je naziv za vunenu tkaninu istkanu ukariranim šarama. Svaki kvadrat ima određenuširinu i boju za svaku šaru, a šare su iste na tkanini iuzduţ i poprijeko.

Svako škotsko pleme ili klan ima svoju određenušaru, svoj vlastiti tartan. To potječe još iz davnihvremena, kada su škotski gorštaci ţivjeli uplemenima. Stanovnici jednog područja stavljali suse pod vodstvo i zaštitu jednog vođe. Titula vođeostajala je u jednoj obitelji, a ime vođe obiteljipostajalo je i ime čitavog klana.

Škotski su brđani izrađivali odjela od vune ovacakoje su pasle po škotskim brdima. Vunu su bojiliprirodnim biljnim bojama, tkali je i od te tkaninepravili odjeću. S vremenom su se razni klanovi počeliopredjeljivati za određene boje i šare kao za obiljeţjasvog plemena po kojima se razlikuju od ostalihplemena. Budući da su ta plemena često vodila

međusobne borbe i ratove, njihovi su tartani sluţilikao neka vrsta uniforme, po kojem su raspoznavalitko kome pripada.

Postupno su se razvile druge vrste tkanina.

Lovci su počeli nositi lovački tartan, izrađen tako dase njegove boje odlično uklapaju u pejzaţ. Ljudi kojinisu pripadali nijednom klanu nosili su pokrajinskitartan. tj. tartan toga kraja, a svećenici su izmislilinovu vrstu tartana za sebe.

Škotska narodna nošnja prije 18. stoljeća sesastojala od komada tkanine 1.5 metara široke i 5,5metara dugačke. Donja polovica tkanine nosila seoba vijena oko struka, a pridrţavala se

8/10/2019 100 zato


406

kaišem. Gornji dio nošnje (ogrtać) iznad kaiša jeprebacivan preko lijevog ramena, gdje je biopričvršćen posebnom kopčom. Kasnije je ta odjećapodijeljena u dva dijela: donji dio je postao ,.kilt“(suknjica), a gornji dio „plejd** (pelerina, ogrtač). Da bi se ugušio duh škotskog nacionalizma, engleski

parlament je izado 1746. godine pose

ban zakon kojim se ukida plemenski sustav uŠkotskoj, zabranjuje svirka na škotskom narodnomglazbalu — gajdama, te nošenje kiltova i tartana. Taj

je zakon opozvan 1782. godine. Otada je nošenjekiltova i tartana iznova postalo moda u Škotskoj.Danas je to narodna nošnja što je Škoti čuvaju samoza posebne prilike.

KAD SU LJUDI PRVI PUT UPOTRIJEBILI DUGME?

Ne znamo kada je niti gdje upotrijebljeno prvodugme. To se vjerojatno zbilo na početku povijesti.Neki stručnjaci čak drţe da su ljudi znali za dugmad

još prije 30.000 godina. Međutim. ima krajeva nasvijetu gdje još nikada nijedan čovjek nije upotrijebiodugme. Uosta-

otada je tako reći neprestance u modi. Dugmad sepravi od svih vrsta materijala koje moţete zamisliti.Kovinasta se dugmad pravi od zlata, srebra, čelika,bakra. lima. aluminija, nikla i bronce.

Dugmad se pravi i od ţivotinjskog tkiva, od

lom, postoje razni načini da se dvije tkanine drţečvrsto priljubljene jedna za drugu: to se moţe postići

iglom, kopčom, pojasom, vezicom. Ponekad dugmad izađe iz mode. pa se ne

upotrebljava dulje vrijeme, čak i po nekoliko stotinagodina. Još od doba starih Rimljana, pa tijekomčitavog srednjeg vijeka, nitko u Italiji nijeupotrebljavao dugmad za odijelo.

U 14. stoljeću dugmad se raširila po Evropi i

kosti, roga. papaka, dlake, koţe, slonovače i školjki.Dugme se moţe napraviti i od čoje. konca, papira,

stakla, porculana, gume, drveta, strugotine, košticabreskve i od ptičijeg perja.

Nekada su ljudi nosili dugmad kao ukrasni nakit.Godine 1685. francuski kralj Luj XIV naručio je zasebe mnogo diamantske dugmadi, što ga je stajaločitavo bogatstvo.

w • !■'V ~

SREBRO NA KOSTI

8/10/2019 100 zato


407

O JELU

OTKADA SE HRANA KUHA I PEĈE?

Kuhanje danas predstavlja pravu umjetnost.Postoje poznati kuhari, čuveni restorani, mnogo-brojni kuhari s receptima za razne poslastice, temilijuni ljudi koji su ponosni na svoje kuharskoumijeće.

A ipak, bilo je vrijeme, u pradavnoj prošlosti, kadaljudi uopće nisu kuhali ono čime su se hranili.Pećinski čovjek je u početku jeo sirovu hranu. Ĉak ikad je naučio paliti vatru, on je njome plašio i tjeraodivlje ţivotinje. Pa ipak. čovjek je, moguće i slučajno,bacio tijelo ubi jene ţivotinje na ţeravicu koja jetinjala. Kada je osjetio da meso prijatno miriše i kadga je kušao, shvatio je da mu pečeno meso bolje prijanego sirovo, pa je zacijelo odlučio da će ga i ubudućepeći. Tako je čovjek postupno naučio peći meso

postojale javne pekare u kojima se narod opskrbljivaokruhom.

Kuhanje je dalje napredovalo s razvojem grčkecivilizacije. Stari Atenjani, poznati kao sladokusci,uvozili su neku hranu čak i iz dalekih zemalja. A u

svoje vrijeme, Rimljani su priređivali gozbe na kojima je bilo mnogo poslastica.

Zatim je umijeće kuhanja opalo u srednjem vijeku. Jedina mjesta gdje se drţalo do ukusnih i dobropripremljenih jela bili su samostani. Kada jekulinarstvo iznova oţivjelo, u tomu su prednjačili

Talijani, Španjolci i Francuzi. Ti su narodi biliponosni na svoj prefinjeni ukus. istančaniji od ukusaEngleza i Nijemaca, koji su se hranili uglavnommesom.

u rupi pomoću zagrijana kamenja, a naučio je meso i

povrće kuhati s vodom ubacujući u vodu uţarenokamenje. Primitivni su narodi obično pekli cijeleţivotinje na raţnju, iznad vatre koju bi naloţili naotvorenome. S vremenom su otkrili kako peći ribu,ptice i sitnije ţivotinje u ilovači. Tako pečeno mesobilo je sočno i mekano.

U doba starih Egipćana umijeće pripreme hranedostiglo je visok stupanj: tada su već

Zanimljivo je da su mnogi primitivni narodi

poznavali gotovo sve načine pripreme hrane koji su idanas u uporabi, jedino su oni to činili jednostavnije.Danas se. na primjer, hrana priprema prţenjem ipečenjem na roštilju, pečenjem u pećnici, prţenjem utavi, kuhanjem u pari. sušenjem itd. AmeričkiIndijanci su poznavali sve te načine pripreme hraneosim prţenja u tavi.

8/10/2019 100 zato


408

KADA JE ĈOVJEK POĈEO PITI MLUEKO?

Danas, kad kaţemo „mlijeko", obično pomišljamona kravlje mlijeko. Međutim, u raznim krajevimasvijeta ljudi piju mlijeko i drugih ţivotinja. U Indiji, naprimjer, polovica mlijeka što ga narod pije je mlijekobivolica. Potrošnja kozjeg mlijeka je vrlo velika uzemljama oko Sredozemnog mora. dok se sobovimmlijekom hrane narodi u sjevernoj Evropi.

Moguće pretpostavljate da je zamisao o proizvodnjiobrana mlijeka ili mlijeka u prahu vrlo suvremena?Zapravo, Tatari su pravdi koncentrirano mlijeko uobliku kaše, a vjerojatno i mlijeko u prahu, još 1200.godine, a upotrebljavali su ga kao hranu tijekomsvojih pljačkaških pohoda pod vodstvom

Dţingis-kana.Izvorni patent za proizvodnju dehidriranog

Kada je čovjek počeo piti ţivotinjsko mlijeko i jestimlječne proizvode, kao što su maslac i sir? Nitko to nezna, jer je to počelo prije nego što je počela pisanapovijest čovječanstva. Kiselo mli jeko i proizvodi kaošto su maslac i sir vjerojatno su bili uobičajena hranastarih naroda koji su lutali pašnjacima Azije, sasvojim ovcama i govedima, prije više tisuća godina.

mlijeka sluţbeno je zaštićen 1856. godine. Takvo sumlijeko naveliko upotrebljavali američki vojnici ugrađanskom ratu što je trajao od 1861. do 1865.godine.

Oko 87 posto kravljeg mlijeka čini voda. dokostatak zadovoljava čovjekove dnevne potrebe zakalcijem, bjelančevinama i vitaminima A i B.

KADA JE PRVI PUT NAPRAVLJENO BRAŠNO?

Povijest brašna vodi nas u daleku prošlost, upretpovijesno vrijeme. Zrno ţita je čovjekova najranijahrana, a mljevenje ţita moguće je prvi čovjekov zanat.Brašno se dobiva od jezgri pšeničnog zrna koje jeizvana obloţeno čvrstom opnom. Ispod te opne senalaze smeđi slojevi što ih nazivamo ljuskama ili

mekinjama. Stanice u jezgru su bijele boje i sadrţedragocjene elemen

8/10/2019 100 zato


4 0 9

te za ljudsku prehranu: Škrob i glutin (biljno ljepilo). U prastaro doba, prije nego što je počela

civilizacija, ljudi su vjerojatno jeli čitava zrna ţita,sirova ili su ih prţili. Kasnije je čovjek zacijelo otkrioda se zrna lakše saţvaću ako se prethodno smrve.Zbog toga je zrna ţita stavljao u veliki plosnati kameni udarao po njemu manjim kamenom. Na taj su senačin ljuske razbijale, a jezgra usitnjavala ipretvarala u brašno.

Pošto bi se s vremenom donji kamen izlizao i unjemu bi se pojavila rupa. čovjek je zaključio da jezgodnije da ţito stavlja u tu šupljinu i da pokretniokrugli kamen pokreće naprijed i natrag. te tako mrviţito.

Idući korak u usavršavanju postupka mljevenjabio je da se gornji kamen okreće ukrug. To je

oko 200. godine prije naše ere dovelo do prona laskaprvog cjelokupnog stroja za mljevenje zrna, tzv.,.ţrvnja“. Kroz gornji kamen probušen je uspravanotvor, u koji je sipano ţito. a da se pri tomu postupakmljevenja nije morao zaustavljati. Ţrvanj se okretaopomoću ručice.

U početku je svaka obitelj imala svoj ţrvanj Kasnije je drţava preuzela te „mlinove*4. Prvi trgovački..mlinovi44 napravljeni su u Rimu i bili su pod strogim

nadzorom drţave. Oko 100. godine prije naše eresagrađena je prva vodenica. Tako je voda zamijenilačovjeka ili ţivotinjsku snagu. U srednjem vijekuNizozemci su prvi upotrijebili vjetrenjače. U najnovijedoba način mljevenja ţita se usavršio do te mjere dase umjesto snage vjetra ili vode upotrebljavajustrojevi.

TKO SU BILI PRVI PEKARI?

Bilo gdje se našli, među najprimitivnijimplemenima ili u najotmjenijim restoranima, vidjetćete da ljudi jedu kruh. Kruh se pravi od brašna odkojega se mijesi tijesto, a zatim peče.

Egipćani su vjerojatno prvi počeli praviti kruh oko3000. godine prije naše ere. I stari Ţidovi su poznavalikruh, ali bez kvasca, pečen u tankim listovima.Egipćani su pronašli kvasac. Tijesto s kvascem moglo

je narasti, pa su stoga

U nekim krajevima svijeta pod kruhom sepodrazumijevaju razne vrste peciva: u Meksiku setortilje, neka vrst proje. prave od kukuruza. UŠkotskoj se jede tzv. ..škotska pogača44, koja se pečeu tavi nad vatrom, a pravi se od ječmena ili raţenabrašna.

U Švedskoj se jede ravan, dobro pečen kruh, kojise pravi od raţena brašna. Već tisućama godina, zavrijeme Pashe, jednog od glavnih

pravili kruh u obliku „štruca*4. Komadi tog prastarogkruha pronađeni su u starim egipatskim grobovima.

Danas se najčešće jede pšenični kruh, zato štosamo u zrnu pšenice postoji tvar slična ljepilu koja se

naziva glutin. Zahvaljujući toj supstanci, kruh moţenarasti dok se peče i lagan je, što svi vole. Pošto sebrašno dobiveno od raţi ne odlikuje tom kvalitetom,obično se miješa s pšeničnim brašnom.

ţidovskih blagdana. Ţidovi jedu bezkvasni kruh. tzv.,.maces“, koji se pravi samo od brašna i vode i pečekao tanak dvopek. Budući da je to tijesto bez kvasca,ne moţe narasti.

U nekim se zemljama melje grašak, u drugimariţa. čime se dobiva brašno od kojega se pravi kruh.dok se na Dalekom istoku kruh pravi čak i odsamljevenog bukova i hrastova ţira.

8/10/2019 100 zato


410

JAVOROV SLATKISOK

OTKADA SE UPOTREBLJAVA SOL?

Izgleda da razni narodi imaju i različite potrebe zasoli. Većina naroda diljem svijeta danas u svojojprehrani upotrebljava sol. Ali, što su radili primitivniljudi kad nisu bili u mogućnosti pronaći sol? Oni su

jednostavno ţivjeli bez nje. U mnogim krajevima Amerike i Indije nije se znalo

za sol dok je tamo nisu donijeli Evropljani. Usredišnjoj Africi još uvijek postoje područja gdje je solluksuz što ga sebi mogu priuštiti isključivonajimućniji pojedinci.

Sol nije neophodna onim narodima koji seuglavnom prehranjuju mlijekom i mesom, posebiceako jedu sirovo meso ili meso s raţnja, budući da se utim slučajevima ne gubi prirodna sol iz namirnica.Međutim, ljudima koji se hrane isključivo ţitaricamaili povrćem, ili kuhanim mesom, sol je vrlo potrebna.

Ĉovjek je svakodnevno počeo upotrebljavati sol uhrani kad je prestao ţivjeti nomadskim načinomţivota, tj. kad je prestao lutati za

hranom što se sastojala od onoga što bi ulovio. Kad senegdje nastanio i počeo baviti zemljoradnjom.svakodnevna uporaba soli prešla mu je u naviku.

Međutim, sol je oduvijek imala i jedno i dragoznačenje, simboličko. Na primjer, izraz „kruh i sol“,poznat diljem svijeta, označava nasušni kruh,

neophodan za odrţavanje ţivota. U stara vremena,kad su bogovima prinašane ţrtve, i sol je bila sastavnidio onoga što se stavljalo na ţrtvenike, pa tako sol imai vjersko značenje.

Budući da sol pomaţe da se hrana dulje odrţi,postala je simbol nečega što dugo traje. U staro doba,kad su se ljudi htjeli zavjetovati ili kad su ţeljelisklopiti sporazum, činili su to nad objedom sa soli.

S obzirom da se sol sve više traţila, postala je vrlovaţna u trgovini. Jedan od najstarijih putova u Italijizvao se Via Salaria. ili Slani put. zato što se njimedopremala sol.

OD ĈEGA SE PROIZVODI ŠEĆER?

Šećer je danas jeftina namirnica i troši se u velikimkoličinama.

Međutim, stanovništvo Evrope saznalo je za šećertek u doba kriţarskih vojni. Rabili su ga Arapi u todoba, a narodi Indije znali su praviti šećer od šećernetrske više stotina godina prije početka naše ere.

Pod šećerom danas podrazumijevamo na stotinesastojaka koji imaju sladak ukus. A svi ti sastojcisastavljeni su od tri kemijska elementa: ugljika,vodika i kisika. Količina ugljika u šećeru moţe bitirazličita, ali vodika uvijek ima dva puta više negokisika. To čini šećer ugljiko- hidratom.

Same biljke tvore šećer od ugljičnog dioksida što gauzimaju iz zraka i vode. Taj se šećer nalazi u biljci svedok nije potreban za stvaranje sjemenja, vlakana ilitvari potrebnih za rast. Šećer je vrlo vaţan za čovjekakao njegova

hrana. Šećer osigurava toplinu, energiju i pomaţestvaranje masti. Razne vrste šećera dobivaju se izrazličitih tvari. Mljećni šećer, ili „laktoza",upotrebljava se za prehranu dojenčadi i bolesnika, apotječe od mlijeka. Od voća se dobiva šećer što senaziva ..fruktoza*'. Povrće, ţitarice, krumpir i nekevrste voća daju glukozu. Šećerna repa i šećerna trskaglavni su izvor najobičnijeg šećera, saharoze. Postoje idruge vrste šećera što se proizvode umjetnim putem,u kemijskim la- boratorijama.

U trgovini šećer dobiva svoje ime prema biljci odkoje je proizveden: šećer od šećerne trske, šećer odšećerne repe, palmin šećer, groţđani šećer, javorovšećer itd. Od najvećeg je značenja šećer dobiven odšećerne trske i šećerne repe.

Tekućina što se dobiva tlačenjem šećerne trsketamnosive je boje ili je zelenkasta, a ukus joj jekiselkast. Budući da sadrţi određene

8/10/2019 100 zato


4 1 1

1HV1 MATER UAL ZA BOMBONE

čestice prljavštine, moraju se upotrijebiti kemijskasredstva da bi se te čestice odstranile. Uklanjanjemnečistoće kroz različite postupke dobiva se sirov šećersmeđe boje. Jedan dio šećera prodaje se u takvustanju, ali se veći dio pročišćava, tj. ,,rafinira". Podpostupkom „rafi

nacije" podrazumijeva se njegovo rastvaranje,miješanje s kemikalijama, filtriranje i pretvaranje ukristale bijelog šećera. Takav se šećer prodaje kaokristal, šećer u prahu ili šećer u kockicama.

OTKADA SE UPOTREBLJAVA MED?

Med je jedan od najčudesnijih proizvoda u prirodi.Vrlo je cijenjen još od najstarijih vremena i mnogo seupotrebljavao, budući da je predstavljao jedini izvoršećera, do kojega su onodobni ljudi mogli doći.

U staro doba med je sluţio kao lijek, zatim zapripremu pića što se zvalo medovina i kao sastojak umješavini s vinom i ostalim alkoholnim pićima. UEgiptu se med upotrebljavao i za balzamiranje, a ustaroj Indiji za konzerviranje voća i pravljenje kolača.Med se spominje u Bibliji, Kuranu i u spisima mnogih

pisaca stare

Grčke. Prema tomu, kao što vidite, med se počeo vrlorano upotrebljavati.

Danas se med rabi na stotine različitih načina.Njime se zaslađuju kolači i pecivo. Med seupotrebljava u sladoledu, u proizvodnji lijekova i uprehrani dojenčadi. Kao izvor energije, pomaţesportašima. Med ima antiseptičko djelovanje (štiti odinfekcije), pa se upotrebljava za liječenje rana iposjekotina. Također se rabi u izradi raznih losiona,u cigaretama, pa čak i u antifrizu — tekućini za

sprečavanje zamrzavanja automobilskih hladnjaka!

KADA SU LJUDI NAPRAVILI PRVI BOMBON?

Jeste li čuli za bombon koji nije sladak? Bombonečesto nazivamo slatkišima, zbog toga što je najvaţnijidio bombona zapravo šećer. Amerikanci i Englezinazivaju bombone ..kandi". Još oko 500. godineprije naše ere Iranci su poznavali postupak zaproizvodnju šećera u čvrstom stanju. Iranski naziv za

bijeli šećer bio je „kandi-sefid". Otuda potječeengleski naziv za bombon, kao i za kandirano voće,koje se i u nas proizvodi. I sam naziv jedne domaćetvornice bombona i čokolade, „Kandit", podsjeća nastaru iransku riječ.

U davno doba, većina naroda je imala neku vrstuslatkiša, mada mnogi narodi još uvijek

nisu znali za šećer. Tako su, na primjer, Egipćaniostavili zapise sa slikama koje pokazuju kako su se uto doba pravili slatkiši. Ali, budući da Egipćani nisupoznavali postupak rafiniranja šećera, oni suposlastice pravili od meda, a kao osnovu za te slatkišeupotrebljavali su urme. Na Dalekom istoku još i

danas svako pleme ima svoga sluţbenog stručnjakaza proizvodnju bombona, kao i svoje tajne zapravljenje bombona. Oni upotrebljavaju med. med ismokve da bi pravili ukusne poslastice.

Moguće izgleda čudno, ali je točno da u Evropi svedonedavno nikome nije padalo na pamet da napravislatkiš. Evropljani su upotre-

8/10/2019 100 zato


41 2

bljavaii slatki sirup da bi zasladili lijekove i prikrilinjihovu gorčinu. Tek u 17. stoljeću u Evropu je počeopristizati šećer iz kolonija. Kao zanat, proizvodnjabombona javlja se tek u to doba.

Francuzi su prva u Evropi počeli proizvoditiušećereno voće i stvarati recepte za to. Jedan od tihrecepata, po kojem se pravi sirup od oraha i šećera,vjerojatno je preteča bombona što ih nazivamopraline (vrsta čokoladnih bombona).

U Sjevernoj Americi su prvi doseljenici kuhali sokod javora da bi napravili bombone od javorova šećera.Razvlačenje ţutog šećera i pravljenje kristala od njegabio je velik događaj za djecu, pravi blagdan. Kristališećera nanizani na konop predstavljali su bombone.Kasnije su se u prodaji našli i bomboni od nane. tzv.pepermint. i kuglice od čokolada, a proizvodnjabombona počela je cvjetati u Americi.

TKO JE PRONAŠAO MASLAC?

Maslac je jedna od najstarijih i najrasprostra-njenijih namirnica u ljudskoj prehrani. Međutim,začudo, u staro doba u mnogim dijelovima svijetamaslac uopće nije bio upotrebljavan u prehrani!

Hindusi su prinosili maslac kao ţrtvu bogovima. NiGrci ni Rimljani nisu jeli maslac, nego su gaupotrebljavali kao lijek za liječenje rana na nogama.Oni su vjerovali da je čađa od izgorjela maslaca dobarlijek za bolesne oči! Rimljani su, osim toga,

upotrebljavali maslac kao mast za koţu i kosu! Prije 300 godina maslac se u Španjolskoj mogaonaći isključivo u ljekarnama. Ljudi koji su jeli maslacu to doba nije bilo mnogo. Uz to. za jelo nikad nije bioupotrijebljen svjeţ maslac. Ĉuvali su ga. istopljena, abilo je ljudi koji su najviše cijenili maslac koji je na tajnačin bio čuvan više od stotinu godina!

Proizvodnja maslaca za jelo zacijelo se u Evropiproširila iz Skandinavije. Naravno, da

nas je maslac vaţna namirnica u prehrani ljudi, jer jevrlo hranjiv i lako se probavlja. Pored toga, maslac uţelucu ostaje dovoljno dugo da organizmu dajeenergiju potrebnu za rad između dva obroka.

Maslac se ovako pravi: kad se krava pomuze idobije mlijeko, s njega se skine skorup. Pusti se da seskorup „ukiseli** na sobnoj temperaturi, da bi dobioukus i da bi se lakše mogao miješati. Skorup sepasterilizira da bi se ubile uglavnomsve bakterije i encimi. čime se povećava trajnostmaslaca.

Maslac se tuče da bi se skupile kapljice miječnemasti, iz kojih se izdvaja tzv. ..mlaćeni- ca“, bezmesnidio skorupa. Poslije toga se s maslacem pomiješavoda da bi se isprao i posljednji trag mlaćenice. Kad sevoda ocijedi, maslac je „izrađen**. Naposljetku sepropusti kroz prešu da bi postao gladak, bezgrumenja i ujednačenog ukusa i boje. Takav se umatau papir i šalje u prodavaonice.

KAKO SE PRAVI ĈOKOLADA?

8/10/2019 100 zato


413

8/10/2019 100 zato


414

Mnogo prije nego što se čokolada počela proizvoditiu čvrstim komadima, ljudi su je s uţitkom pili. StariAsteci su to piće pravili kuhanjem izdrobljenih zrnakakaoa u vodi. Oni

na suncu, a zrna se odvajaju prema veličini i kvalitetikako bi se kasnije poslala na trţište.

Kad stignu u tvornice čokolade, zrna kakaoa senajprije očiste kako bi se uklonile sve nepo-

su čokoladu pili hladnu i jako začinjenu mnogimzačinima, pa čak i paprom!

Španjolski istraţivači, koji su to piće otkrili upostojbini Asteka. nisu volili papar Zbog toga supronašli novi recept: prije nego što se kakao skuha,dodavali su mu istu količinu šećera. Španjolci sučuvali tajnu svog novog pića skoro punih stotinugodina! Tek sredinom 17. stoljeća jedan je Francuzotkrio da se od fino samljevenih zrna kakaoa mogunapraviti ploče čokolade.

Evo kako se sakupljaju zrna kakaovca. Spretnipoljoprivredni radnici sijeku zrele mahune s drvetakakaovca. Kad su skinute s drveta, te se mahuneusitnjavaju, pa se iz nje izvade plodovi. Plodovi sepotom ostavljaju da nekoliko dana fermentiraju.Ĉitava se ta masa poslije toga suši

trebne tvari, a zatim se isprţe. Dok se prţe. ljuske seposebnim postupkom odvajaju od srţi. koja se ondalomi u finije komadiće.

Ti se komadići, ili zrnca, da bi se proizvelačokolada, melju pod teškim mlinskim kamenom.Uslijed toga se ulje u zrncima pretvara u gustutekućinu. Kad očvrsne, ta masa predstavlja gorkučokoladu koja se upotrebljava za miješanje i izradukolača.

Slatka čokolada je isti takav proizvod, kojemu su jedino dodani šećer i neke druge tvari. U proizvodnjikakaoa odvaja se jedan dio masnih tvari u postupkumljevenja zrna. Te se masne tvari nazivaju..kakao-maslac" i svoju su upotrebu našle ukozmetici i medicini. Sve ostalo što u tom postupkuostaje melje se dalje dok ne postane fini kakao uprahu.

GDJE JE PRVI PUT NAPRAVLJEN SLADOLED?

Prema tomu koliko se sladoleda pojede u Sje-dinjenim Američkim Drţavama — više od2,000.000.000 litara svake godine! — pomislili bisteda je ta zemlja postojbina sladoleda.

Međutim, sladoled je prva put napravljen negdjena Istoku. Slavni mletački istraţivač Marco Polo vidio

je kako ljudi na Istoku jedu sladoled. Prenio je tuideju u Italiju, a iz Italije je

8/10/2019 100 zato


415

ona prenijeta u Francusku. U Francuskoj je sladoledubrzo postao omiljena poslastica među plemstvom, aupute za pravljenje sladoleda čuvane su u najvećojtajnosti, da ih ne bi otkrio običan narod. Ali, naravno,svi su uskoro otkrili koliko je sladoled ukusan, pa jeta poslastica ubrzo postala poznata u čitavu svijetu.

Prva tvornica sladoleda osnovana je u SjedinjenimAmeričkim Drţavama 1851. godine. Međutim,proizvodnja sladoleda stvarno se razvila tek iza 1900.godine, kad su otkriveni novi načini hlađenja.

Osnovni sastojci sladoleda su: vrhnje, mlijeko — tekuće ili u čvrstom stanju, šećer i ponekad jaja. Tim

se sastojcima, radi što boljeg ukusa

sladoleda, dodaju vanilija, čokolada, razno voće.lješnjaci itd. Evo uobičajenih odnosa tih sastojaka usladoledu: 80 do 85 posto vrhnja i mlječnihproizvoda. 15 posto šećera. 0,5 do 4,5 posto mirisa i0,3 posto nekog sredstva protiv kvarenja.

Ove se posljednje tvari upotrebljavaju da bisladoled ostao gladak, jer sprečavaju da se stvoreledeni kristali. Obično se u tu svrhu upotrebljava čistiţele za jelo.

Kad pojedete jednu šestinu litre sladoleda odvanilije, uzeli ste otprilike isto toliko kalcija,bjelančevina i vitamina B koliko sadrţi pola šalicečistog mlijeka, a vitamina A i kalorija kao da ste popilipunu šalicu mlijeka.

KAKO SE PRERAĐUJE ĈAJ?

Dok Englez prosječno troši oko 5 kilograma čajagodišnje, evropski ga narodi piju u znatno manjimkoličinama.

Najveće ,,čajopije“ na svijetu svakako su Kinezi.Oni piju čaj već 4.000 godina!

Evropljani su prvi put okusili čaj tek prije 300godina.

Ĉaj što raste u Kini odavno je kultiviran, i nigdje neraste kao divlja biljka. Vjeruje se da su Kinezi unijeliprvo sjeme čaja iz Indije. Kad su

8/10/2019 100 zato


416

Britanci stigli u Indiju i otkrili čaj, počeli su saditičitave plantaţe čaja u Indiji i na Cejlonu. Tijekomvremena ta je proizvodnja toliko napredovala da jekoličina izvezenog čaja s Cejlona nadmašila izvoz čajaiz Kine.

Postoje dvije glavne vrste biljke čaja. Kineski čajraste samo do jednog metra u visinu, a indijski čajmoţe narasti i do šest metara. Listovi čaja. ako se neberu, mogu dostići veličinu ljudske ruke. Međutim,

mladi listovi pruţaju daleko bolju kvalitetu čaja, pase stoga kidaju još prije nego se mnogo razviju. Tekposlije treće godine biljka čaja daje prvoj berbu, aprinos trogodišnje biljke je više nego skroman.

Na kvalitetu čaja znatno utječe i nadmorska visinana kojoj se biljka uzgaja. Najbolji čaj raste naplantaţama u visokim planinama. Ĉim se listićioberu. prenose se u tvornicu, gdje odmah počinjepostupak prerade čaja.

Listovi se najprije razastru po policama da biuvenuli. Zatim se prebacuju u strojeve s valjci- makoji iz njih iscijede sok. Crni i zeleni listovi potječu odiste biljke, s tom razlikom što ćemo. ukoliko ţelimodobiti crni čaj, zelene listove, koji su prošli krozvaljak, iznova razastrti i pokriti vlaţnim krpama. Nataj način listova čaja prođu kroz postupak vrenja ipostanu cmkaste boje. Potom se listovi suše.sortiraju i pakiraju. Najbolji crni čaj dobiva se od

najmlađih i najnjeţnijih listića. Postoji još jedna vrsta čaja koja se najviše troši uSjedinjenim Američkim Drţavama. To je tzv.,,ulong-čaj“ s Formoze. On nije ni zelen ni posve cm,budući da je samo djelimice prevrio.

Ĉaj osvjeţava, jer sadrţi kofein, kao i kava. Poredtoga, u čaju ima i tanina, koji mu katkad daje gorakukus.

ODAKLE POTJEĈE PAPAR?

Papar je jedan od začina poznatih ljudima još izdavnine. Danas ga tako lako nabavljamo da i nepomišljamo koliko je u povijesti bio vaţan.

Jedno vrijeme papar je predstavljao vrlo dragocjenartikl u trgovini između Indije i Evrope, i uopće vrlocijenjenu robu. Kad je Alarih, kralj Vizigota, osvojio iopustošio Rim, 408. godine naše ere, traţio je odRimljana da mu na ime otkupa predaju i 1.500kilograma papra!

I vi zacijelo znate da je istraţivanje najkraćeg putado Indije dovelo do otkrića Amerike. Zašto je kraći putdo Indije bio toliko vaţan? Zato što su se začini, kaošto je papar, dobivali u Indiji, a troškovi njihove

nabavke i prijevoza postali su golemi. Papar je biotoliko cijenjen u srednjem vijeku, a pored papra iostali začini, posebice zbog toga što se u mediciniupotrebljavao i kao lijek!

Papra ima više vrsta, koje rastu na Javi, Sumatri,Bomeu i na Malajskom arhipelagu, na Filipinima i uIndiji, ali sve te vrste papra imaju ljut miris i okus. apripadaju trima različitim rodovima biljaka. Papar jetoliko ljut zbog toga što sadrţi smolu i lako hlapljivoulje ljutog ukusa. Svjetska prijestolnica papra jeSingapur. Iz njegove se luke izvozi najviše ovogdragocjenog začina. Ĉitav svijet troši oko 65.000 tonapapra godišnje.

KADA JE ĈOVJEK POĈEO JESTI JAJA?

Ako se negdje izgubite, u dţungli ili na pustom otoku, pokušat ćete pronaći bilo što da biste utaţiliglad. Na sličan način je i primitivni čovjek vjerojatnoprobao ptičja jaja. Naravno, nije nam poznato kako seto i gdje zbilo.

Ali. poznato nam je da je čovjek jeo kokošja jaja jošu pretpovijesno doba. Davno prije početka pisanepovijesti čovjek je u svom domaćinstvu imao i kokoši,koje najvjerojatnije vode podrijetlom iz indijskihdţungli.

Za tu vrstu peradi znali su Kinezi prije najmanje3.500 godina. Kad su Rimljani počeli nadirati nasjever, vidili su kako se kokoši uzgajaju u Britaniji,

Galiji i Germaniji. U zapadnoj polutki kokoši sepojavljuju najvjerojatnije poslije drugog Columbovaputovanja u te krajeve, 1493. godine.

Pileće meso i kokošja jaja su danas najraspro-

stranjeniji prehrambeni artikli u cijelom svijetu.Međutim, u nekim krajevima svijeta se jedu

8/10/2019 100 zato


4 1«

plovke i njihova jaja. Jeste li znali da plovka moţenadmašiti kokoš u nošenju jaja? Ima primjera kojigovore da plovka moţe snijeti 360 jaja godišnje.

Ako bi netko prebrojio sve kokoši što postoje

u svijetu i broj snijetih jaja, to bi iznosilo dva jajetatjedno po svakom stanovniku svijeta.

Jaja su neobično korisna u prehrani, jer sadrţeamino kiseline, minerale i vitamine.

OTKADA LJUDI PRAVE PIVO?

Pravljenje piva je jedan od najstarijih čovjekovihzanata. Glinene pločice, sačuvane iz razdoblja starogBabilona, izrađene još prije 8.000 godina (a to suujedno i najstarije glinene pločice), opisuju postupakpravljenja piva. Pivarstvo se u Babilonu usavršilo dote mjere da su Babilonci, još prije 4.000 godina prijenaše ere, pripremali 16 vrsta piva.

Pivo se pravi od prevrelog ječmena sladora kojemse dodaje hmelj.

sinovima donositi pivo u školu. Jedan egipatskivladar, Ramzes Hl, tvrdio je da je bogovima namijenio466.303 vrča piva.

Na raznim stranama svijeta proizvodile su serazličite vrste piva, ili pića slična pivu. U Kini se,2.300 godine prije naše ere, pravilo piče slično pivu,koje se zvalo kljun. Starosjedioci Juţne Amerike,narod Inka, pripremali su pića zvana „čikla** i ,,sora‘‘od prevrela ţita još davno prije nego što su Evropljaniotkrili taj kontinent.

U starom Egiptu pivo je bilo značajan sastavni dio

svakodnevne prehrane. Oko 3.000 godina prije našeere Egipćani su već pravili tri vrste piva. Nadnica što ju je faraon plaćao seljaku i radniku iznosila je četirivelika kruha i dva vrča piva. Postoje stari zapisi izkojih se riđi da su majke u starom Egiptu imale običajsvojim

Iz zapisa što su se do danas sačuvali moţemo

pouzdano tvrditi da su svi stari narodi, koji su ţivjeliu podnebljima u kojima su se mogle uzgajati ţitarice,znali za neku vrstu piva. I stari Grci i Rimljani sutakođer znali za pivo.

U srednjem rijeku se pivo pravilo gotovo u svakomtrećem domaćinstvu. Umijeće pripreme

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


417

piva uskoro se razvilo u značajnu aktivnost na Domoroci Sjeverne Amerike su znali pravitisvakom samostanskom posjedu. Neki su samo- pivo još prije nego što je bijelac stupio na tlo stani imali i ponekoliko pivara. njihova kontinenta.

KAKO JE PRONAĐENA KAVA?

Postoji legenda da je prije tisuću godina nekogEtiopljanina privukao prijatan miris iz jednogzapaljena grma. Otkinuo je i saţvakao nekolikobobica. Njihov ukus mu se toliko svidio da je odtakvih bobica skuhao napitak — i tako je otkrio „crnukavu“!

Znamo da su Etiopljani, u istočnoj Africi, prvi pilikavu. Do 15. stoljeća to je bilo jedino mjesto gdje jerasla kava. Odatle je kava prenijeta u

se danas tri četvrtine ukupne količine kave što setroši u svijetu proizvodi u Brazilu. Tamo se nalazenajveće plantaţe kave. Na nekima od tih plantaţa,koje se proteţu kilometrima, raste više milijunagrmova kave. Kava se u velikim količinama uzgaja uVenecueli, Kolumbiji, Gvatemali i Meksiku, a takođeri na nekim od Zapadno indijskih otoka te na Javi.

Imena ,,moka“ i „java** potekla su od mjesta

Arabiju. Poslije toga, tijekom dvije stotine godina

svijet se opskrbljivao kavom iz Jemena, u juţnojArabiji.

U 17. stoljeću Nizozemci su počeli uzgajati kavuna otoku Javi, odakle su tu biljku prenijeli unekoliko drugih tropskih zemalja. Englezi su zasadilikavu na otoku Jamaika, a otuda je prenijeta i u

Juţnu Ameriku. Ubrzo je kava postala omiljennapitak u Evropi i u Sjevernoj i Juţnoj Americi.

Kava uspijeva u gotovo svim tropskim podne-bljima. ali najbolje raste na visokom i suhom tlu. •

Takvo se podneblje i zemljište mogu pronaći upodnoţju visokih planina u Brazilu. Zbog toga

gdje je kava uzgajana. Međutim, danas ti nazivi

označavaju samo pojedine vrste kave. I ,,moka‘* i„java“, na primjer, rastu i u Brazilu, isto kao i vrste,,rio“, ,,santos“ ili ,.minas“. Najveća luka za izvoz kave

je Santos, u Brazilu.Zrno kave je zapravo sjemenka ili koštica ploda što

liči na malenu trešnju. Plodovi kave rastu na visokimgrmovima sa sjajnim lišćem. Zrno kave moţe biticijelo ili sastavljeno od dvije polovice koje suplosnatim stranama okrenute jedna drugoj.

Premda u tropskim područjima divlje raste više od25 vrsta kave. samo dvije daju plod koji ima onajnaročiti ukus kad se isprţi.

OTKADA SE UPOTREBLJAVA PRIBOR ZA JELO?

Ĉovjek je u dalekoj prošlosti već stvorio neku vrstupribora za jelo.

Vjerojatno je još u kameno doba postojalo neštonalik na ţlicu. Inače, poznato je da su se

Egipćani prije nekoliko tisuća godina sluţili ţlicamaod drveta. kamena i slonovače. Grci i Rimljani su jeliţlicama od bronce i srebra, od kojih su neke bileizuzetno lijepe, pošto su ih

8/10/2019 100 zato


418

NO OD KHEMENA IZ KAMENOG DOBA

izrađivale najvještije zanatlije. Ţlice su u srednjem

vijeku pravljene od drveta i kalaja, dok su se bogatagospoda sluţila ţlicama ukrašenim kovanimsrebrom.

Još od najranijih vremena postojali su i noţevi iviljuške. Neki znanstvenici drţe da je prva viljuškazapravo bila račvast štapić, dok drugi vjeruju da jenastala od strijele. Prve prave viljuške bile su duge idvozube. Upotrebljavane su samo pri kuhanju ili zapridrţavanje mesa dok se siječe.

Kao pribor za jelo, viljuška se javlja tek u našoj eri.Međutim, još prije 300 godina uporaba viljuške i noţa

za vrijeme objeda predstavljala je rijetkost, kako uEngleskoj, tako i u Francuskoj. Jelo se prstima sve do17. stoljeća.

Noţ je nastao od komada kremena ili od nekog

drugog kamena što ga je čovjek odlamao tako dadobije oštricu za sječu. Noţ je bio jedno od prvihoruđa što ih je čovjek izumio.

Najraniji primitivni ljudi vjerojatno su upo-trebljavali kao posuđe ono što su imali u prirodi:širok list upotrebljavan je kao tanjur, tikva kao zdjela,a raspolovljeni kokosov orah kao šalica. Kad su seljudi počeli baviti izradom gmčarije, pravili su zdjele,šalice i tanjure. To su posuđe često ukrašavali, pa sumnogi lijepi primjerci posuđa sačuvani i do danas.Stari Grci, Rimljani i Egipćani su imali razne vrste

vrčeva i posuda koje su predstavljale pravaumjetnička djela.

KAKO SU NASTALE VILJUŠKE?

Prvi čovjek koji je. jedući, upotrijebio neku vrstviljuške ţivio je, vjerojatno, prije mnogo tisuća godina.Ali. svakodnevna uporaba viljuške za vrijeme objeda

je skorašnji izum, nastao u novijoj povijesti čovjeka. U prastaro doba divljaci su upotrebljavali malu

račvastu grančicu u koju su zabadali komadiće mesa.Neki znanstvenici drţe da je viljuška zapravoizmišljena kada i strijela, i da je u početku bila nekavrst čačkalice kojom se uklanjala hrana između zubi.

Viljuške slične današnjim u početku su upo-trebljavane samo za pridrţavanje mesa dok se onosiječe. Te su prve viljuške bile dugačke i dvozube. ačovjek ih je izrađivao od ţeljeza, kosti ili tvrdog drveta.

Mnogo je vremena prošlo dok viljuške nisu ušle uopću uporabu prilikom objeda. Još prije 300 godinaviljuške su bile velika rijetkost u Evropi. U Francuskoj su, recimo, sve do 17. stoljeća svi jeli prstima. Zacijeloste čitali o raskošnom dvoru Luja XIV i divnimgozbama što su se tamo priređivale. A jeste li znali dana

tom otmjenom dvoru nitko nije upotrebljavviljušku?

Kad su ljudi prvi put počeli upotrebljavati viljuškmnogi su im se podsmjehivali, govoreći im da spreviše „prefinjeni**. U 11. stoljeću neka bogatašica Veneciji naručila je da joj se napravi mala zlatnviljuška. O tomo se pisalo ovako: „Umjesto da jede kasav ostali svijet, ona je sjekla hranu u sitne komadii jela ih pomoću viljuške s dva zupca“.

Pet stotina godina kasnije, u 16. stoljeću, ljudi kosu u Veneciji upotrebljavali viljušku još uvijek sopisivani kao nešto nebićno. ,,U Veneciji se presvakoga na stol stavlja, pored noţa i ţlice, i viljuškkojom se meso pridrţava dok se siječe, jer ti ljusmatraju da je nepristojno dodirivati meso rukom".

Od 17. stoljeća lijepo ponašanje za stolom počelo sve više nalikovati današnjem. Srebrne viljuškpojavile su se posvuda u Italiji. A koncem 18. stoljećviljuška je prihvaćena kao nešto obvezatno domovima većine obrazovanih ljudi.

8/10/2019 100 zato


419

DHVENA DASCICA DAŠĈICA S PARALELNIM UDUBLJENJIMA S LJEPILOM I CRAJTTNOM MINOM

O NEKIM MALIM STVARIMA

TKO JE NAPRAVIO PRVU OLOVKU?

Olovke, u današnjem obliku, postoje manje od 200godina. Ali, prije 500 godina u jednom rudniku uChamerlandu, u Engleskoj, otkriven je grafit.Vjerojatno su se već tada počele praviti nekakvegrube, još neusavršene olovke.

U Numbergu, u Njemačkoj, čuvena obitelj Faberotpočela je. proizvodnju olovaka 1760. godine. U tusvrhu upotrebljavan je grafit u prahu, ali te olovkenisu bile najbolje kvalitete. Konačno su se, 1795.godine, počele proizvoditi olovke od grafitapomiješanog s nekim vrstama ilovače. Od toga supravljeni štapići, koji su potom pečeni u peći. Ta metoda je osnova za proizvodnju svih današnjiholovaka. Kao što ste već mogli naslutiti, „olovke" nesadrţe olovo, nego mineral zvan grafit, koji, baš kao iolovo, ostavlja trag kad se njime prevuće preko

papira. Stoga je nazvan „crno olovo", pa je otuda inastao naziv „olovka".

U proizvodnji olovaka suhi se i samljeveni grafitmiješa s glinom i vodom. Što ima vaše gline, olovka jetvrđa, a što je više grafita, olovka je mekša. Tatjestasta mješavina se propušta kroz prešu, iz kojeizlazi u obliku tanke, glatke niti. Ona se ispravlja,siječe na komade određene duljine, suši i stavlja ugoleme peći da se ispeče.

U međuvremenu se priprema i omotač za olovku.Od drveta. cedrovine ili borovine, prave se polutke sudubljenjima u kojima će leţati grafitni štapići. Kadse ispeku, štapići grafita se ubace u ta udubljenja, adrvene polovice se zalijepe. Potom se od toga sijekuolovke, pa se zatim strojem uglača njihova površina idade im se konačan izgled.

Danas se proizvodi više od 350 vrsta olovaka,namijenjenih različitim potrebama. Moţete kupi-

8/10/2019 100 zato


420

ti crne olovke u 19 stupnjeva tvrdoće i jačine, ilišarene olovke u 72 različite boje. Postoje olovkekojima se piše po staklu, tkaninama, celofanu,plastici i filmu. Ima čak i olovaka čiji se trag ne briše

čak ni pošto je mnogo godina bio izloţen raznimatmosferskim utjecajima — njih upotrebljavajuinţenjeri i svi oni koji rade na izgradnji vanjskihobjekata!

TKO JE NAPRAVIO PRVU IGLU?

Igla je tanka alatka, na jednom kraju oštra izašiljena, dok na drugom kraju često ima mali otvor,ušicu, kroz koju se provlači konac.

Igla je odavno poznata čovjeku, tako da ne znamokada je „pronađena*4.

Znamo jedino da su najstarije igle izrađivane odkosti, slonovače, drveta, bronce ili jednostavno odobičnog trna. Neke vrste igala bile su zapravo samošila, onakva kakva upotrebljavaju postolari, jer nisu

imale ušicu. Sluţile su za bušenje rupa u materijalu.Vrlo lijepo izrađene igle od kostiju ptica i ribapronađene su u nekim nalazištima koja potječu još izkamenog doba.

U civiliziranijim narodima tisućama godina su seupotrebljavale koštane igle koje su na jednom svomkraju bile probušene. Igle napravljene od kamenapronađene su i u staroegipat- skim ruševinama.Rimljani su poznavali brončane i ţeljezne igle. Takosu, na primjer, u Pompejima pronađene vrlo lijepoizrađene igle.

Ĉelične igle, koje izgledaju kao današnje, prvi su

počeli izrađivati Kinezi. U Evropu su čelične igle izKine donijeli Ma uri, i to u srednjem vijeku. Prvečelične igle počele su se u Evropi proizvoditi uNumbergu. u Njemačkoj, u 14. stoljeću.

Za vrijeme vladavine kraljice Elizabete u Engleskoj jedan je Nijemac podučio Engleze kako se prave igle.Proizvodnja igala danas je vaţna grana industrije uEngleskoj. Najvaţniji proizvođači igala danas suEngleska i Francuska.

Premda se u proizvodnji igala upotrebljava mnogostrojeva, igle još uvijek nije lako proizvoditi.Spomenut ćemo samo da jedna igla. prije nego što jegotova, prođe kroz ruke dvadesetorice ljudi!

TKO JE IZMISLIO LUK I STRIJELU?

U davno doba luk i strijelica su bili glavnočovjekovo obrambeno oruţje protiv neprijatelja iujedno oruđe kojim si je on priskrbljivao hranu.Ĉovjek se naoruţavao lukom i strijelom kada je išao ulov na divljač.

Ne moţemo točno utvrditi tko je i kada upotrijebioprvi luk i strijelicu, jer se to dogodilo još upretpovijesno vrijeme. Vjerojatno su luk i strijelaupotrebljeni još u kameno doba. Po zidovima pećina

pronađeni su crteţi, stari mnogo tisuća godina, nakojima su prikazani lovci koji odapinju strijele izzategnutih lukova. Pronađeni su i drveni kameni šiljciza vrhove strijela koji su se upotrebljavali u mnogimkrajevima svijeta.

U srednjem vijeku umijeće gađanja strijelom serazvilo do vrlo visokog stupnja, posebice u Engleskoj iFrancuskoj. Mnoge vrlo značajne povi jesne bitkevođene su lukom i strijelom kao glavnim ratnimoruţjem. Vilim I Osvajač, normandijski vojvoda i

kasnije engleski kralj, pobijedio je Engleze kodHastingsa zahvaljujući svojim strijelcima koji su slalistrijelice visoko u zrak, tako da su one odozgo padalepo neprijatelju.

Streljaštvo je tijesno vezano s mnogim roman-tičnim pričama i legendama, na primjer za doţivljajeRobina Hooda. za priču o Vilhelmu Telu i dr. Zapravo,većina starih engleskih priča uvijek sadrţi nekeavanture ili događaje vezane za streljaštvo. Da bi senapravili dobar luk i strijela, valja uloţiti mnogo trudai umijeća. Za

IGLE OD KOSTI IZ KAMENOG DOBA

8/10/2019 100 zato


421

to se upotrebljava posebna vrsta drveta. Luk seobično pravi od drveta tise, koje raste u Italiji,Španjolskoj i na zapadnim obalama Amerike. Lukvalja napraviti od jednog komada drveta. Da bi sestrijela daleko odapela, uloţi se snaga kojom bi semogao pomaknuti teret teţak 40 kilograma! Kao štovidite, to nipošto nije lak

posao. Strijele se obično prave od omorike, norveške jele ili posebne vrste cedrovine. Vrh strijele obično jeod ţeljeza, a na donjem kraju imaju usjek ispodkojega se nalaze tri pera što pridrţavaju strijelu uzraku.

Danas se u civiliziranom svijetu luk i strijelauglavnom upotrebljavaju u sportu.

TKO JE IZMISLIO POŠTANSKE MARKE?

U stara vremena ljudi su pisma pečatirali.Rastopljeni vosak kap nuli bi na pismo i prije nego štobi se vosak stvrdnuo. u nj bi utisnuli svoj znak sprstena ili pečata. Na taj se način znalo tko šaljepismo.

Na zamisao da se umjesto omota ili drugih načinana koje se plaćala poštarina upotrijebe „marke44 došao je oko 1830. godine Englez Roland Hill. On je

drţao da će se uporabom poštanskih maraka olakšatislanje i povećati broj pisama, pa će drţavni prihodiporasti. Također je predloţio da se za slanje pisamaplaća određeni iznos, koji će ovisiti jedino o teţinipisma, a da se udaljenost što je pismo mora prevalitineće uzimati u obzir.

Prva drţava koja je upotrijebila poštanske markebila je Velika Britanija, 1840. godine. Odatle se tazamisao brzo raširila u ostale zemlje. Prvi su počeliizdavati poštanske marke Cirih i Ţeneva, koji su u todoba bili švicarski kantoni. Prva zemlja koja je nazapadnoj Zemlji- noj polutci izdala svoje marke nisubile Sjedinjene Američke Drţave nego — Brazil! UBrazilu su se marke počele upotrebljavati 1843.

godine, a u Sjedinjenim Američkim Drţavama 1847.godine. Međutim, u Sjedinjenim AmeričkimDrţavama su neki upravnici mjesnih pošta i privatnepoštanske sluţbe izdavali svoje marke još 1842.godine, prije nego što je to na sebe preuzela drţava.

KADA SU PRVI PUT UPOTRIJEBLJENE ZASTAVE?

Što je zastava? Zastava se moţe nositi i isticati, a

njome se moţe i mahati. Ljudi koji nose zastavu ţelena taj način očitovati da pripadaju određenoj zemlji iliorganizaciji.

Ideja o zastavi vjerojatno je nastala prije mnogo

tisuća godina, među prvobitnim lovcima i ratnicima.Oni su svakako ţeljeli da ih prepoznaju i neprijatelji isaveznici, kako bi znali

8/10/2019 100 zato


422

trebaju li se boriti ili im biti naklonjeni. Prve suzastave najvjerojatnije bile izrađene od koţa ţivotinja iod ptičjeg perja.

U starom Egiptu vojnici su nosili motke sa figuromneke ptice napravljenom od kovine. Na vrhu te motke,osim ptice, znala bi se naći i ţivotinja ili kakav drugipredmet. Prve zastave od tkanine upotrijebili suKinezi i Indijci. Vjeruje se da su Kinezi imali zastaveod tkanine već 1100. godine prije naše ere. U prvom

razdoblju povijesti starog Rima vojnici su takođernosili motke, na čijim su vrhovima bile figure raznihţivotinja. Tek kasnije su i oni počeli upotrebljavatizastave sašivene od platna.

Tijekom srednjeg rijeka u Evropi se upotrebljavalomnogo vrsta zastava. Tako su, na prim jer, kriţari nasvojim pohodima nosili zastave, a plemićke ikraljevske obitelji su na svojim zastavama imaleposebne simbole ili obiljeţja, po kojima su seraspoznavale.

TKO JE IZUMIO BOMBE?

Danas čitav svijet poznaje uţasno djelovanjebombi. Bombe su usavršavane do stupnja koji se jošprije određenog vremena nije mogao ni zamisliti.Stare, grubo izrađene bombe, ne mogu se ni izblizamjeriti s atomskim i hidrogenskim bombamadanašnjice. Međutim, sve te vrste bombi temelje sena istom načelu.

Bomba je šuplja ţeljezna lopta ili valjkastakošuljica napunjena nekim eksplozivnim materi-

jalom. Ispaljuje se iz puške, baca se rukom, izbacujese iz aviona ili se jednostavno postavi na nekopodesno mjesto gdje eksplodira. Kinezi suupotrebljavali bombe još prije više stotina godina. Tosu bile posude od pečene gline, u koje su stavljalibarut, a imale su oblik zmaja, zmije ili ptice. Glavnanamjena tih bombi bila je da velikim praskomprestraše neprijatelja. Kineska vojska jeupotrebljavala takve bombe sve do početka 20.stoljeća.

U zemljama zapadnog svijeta topovske kuglenapunjene eksplozivom nazivane su bombama. Malebombe što se bacaju rukom nazivane su granatama, iposebne jedinice, tzv. grenadiri, posebno suobučavane za rukovanje tim oruţjem.

U prvom svjetskom ratu po prvi put su bombe

bile bačene iz aviona, i to u velikom broju. U drugomsvjetskom ratu iz aviona su izbačeni milijuni bombi.

Tako je riječ ..bomba*4 u najnovije doba počelaoznačavati bombu što se baca iz zraka. Ostali tipovibombi imaju posebne nazive: granate, torpeda i mine.

Postoje tri vrste zračnih bombi, a dijele se premanamjeni. One mogu biti razorne, za razbijanje i zaizazivanje poţara. Razorne se bombe upotrebljavajuza rušenje zgrada. One svojom eksplozijom stvarajuzračni udarni val. sličan naglom vihoru, koji snaţnopotiskuje sve na što naiđe. Takve bombe eksplodirajuili prilikom udarca ili pomoću naprave za kasnijepaljenje.

Rasprskavajuće su bombe mnogo manje odrazornih i teške su od pola kilograma pa sve donekoliko stotina kilograma. Njihovi ciljevi su ljudi ilimanji objekti. Takva se bomba prilikom eksplozijerazbije na mnogo manjih dijelića, od kojih se svakiponaša poput metka.

Zapaljive bombe sadrţe zapaljive tvari što izgarajustvarajući golemu toplinu. Njihov je cilj izazivanjepoţara koji ponekad zahvaća i čitav grad.

TKO JE IZUMIO MIKROSKOP?

Riječ mikroskop tvore dvije grčke riječi: mi- kros, što znači ..mali44, i skop. što znači „promatrač44.Prema tomu, „mikroskop*4 znači „promatrač nečegamaloga44. To je instrument što se rabi

za promatranje sićušnih stvari koje se ne moguvidjeti golim okom.Prirodno je da jedan predmet postaje sve veći što se

više pribliţava našem oku. Međutim.

8/10/2019 100 zato


423

ukoliko je razmak između njega i našeg oka manji od25 centimetara, mi taj predmet više ne vidimo jasno.

Kaţe se da je izašao iz ţarišta. Ako između oka i togpredmeta stavimo jednostavnu konveksnu(ispupćenu) leću, taj predmet moţemo još višepribliţiti oku, na udaljenost manju od 20centimetara, i taj će predmet još uvijek biti u ţarištu.

Danas to jednostavno nazivamo uporabompovećavajućih stakala. Obična stakla za povećavanjezaista su jednostavni mikroskopi i kao takvi seupotrebljavaju još od davnih vremena. Prema tomu,kad govorimo o pronalasku mikroskopa,podrazumijevamo „sloţeni mikroskop*4. Zapravo, bašmislimo na taj sloţeni.

Sto je to sloţeni mikroskop? To je mikroskop kodkojega se povećanje obavlja u dva stupnja. Lećazvana „objektiv44 proizvodi prvu uvećanu sliku, aosim te leće, postoji još jedna, koja

povećava tu prvu sliku. Postoji nekoliko leća koje seupotrebljavaju i za objektiv i za okular. ali načelo nakojem je zasnovan ovaj mikroskop zapravo je načelopovećavanja u dva stupnja.

Sloţeni mikroskop je izumljen negdje između1590. i 1610. godine. Nitko ne zna pouzdano tko ga jeizumio, ali zaslugu za to obično pripisujemo Galileju.Nizozemskog znanstvenika Leven- huka ponekadnazivamo „ocem mikroskopa44 zbog toga što jeostvario mnoga otkrića sluţeći se mikroskopom.

Levenhuk je pokazao da se ţišci, buhe i drugesićušne ţivotinjice lijegu iz jaja i da se ne rađajuspontano. On je bio prvi čovjek koji je svojim okomvidio mikroskopski sitne oblike ţivota kao što suprotozoi (praţivotinje) i bakterije.

Mikroskop je danas od golemog značenja začovjeka gotovo u svim područjima znanosti iindustrije.

TKO JE IZMISLIO HLADNJAK?

Zamrzavanje je postupak sniţavanja temperaturepredmeta sve dok se on ne zaledi. Da bi se stvarirashladile, potrebno im je oduzeti toplinu. Prematomu, hlađenje je postupak oduzimanja topline.

U staro doba, snijeg i led su sluţili kao prirodnasredstva hlađenja predmeta. Na taj je način

rashlađivano vino. U tu su svrhu led upotrebljavali iNeron i Aleksandar Veliki. Ali, još u starije doba jedandrugi način hlađenja bio je već poznat.

To je bio postupak rastapanja neke soli u vodi.Salitra i amonijev nitrat oduzimaju toplinu iz vode ukojoj se rastapaju i tako sniţavaju temperaturu vode.Kad se sol stavi na led. led se pretvara u vodu. Da bise obavila takva promjena. potrebna je energija ilitoplina. Nju osigurava voda, i tako njena temperatura

pada.Znači, kao najraniji način smrzavanja upotre-bljavani su prirodni led. snijeg ili soli rastvorene uvodi. Ali, postoji i drugi postupak zamrzavanja. Taj sepostupak naziva ishlapljivanje. tj.

8/10/2019 100 zato


424

prelazak tekućine u paru. Kad na dlan stavite malovode ili alkohola, osjetit ćete kako vam se ruka natom mjestu hladi, jer tekućina oduzima toplinu izruke i isparava.

Baš je to iskustvo u vezi s ishlapljivanjem dovelodo pojave suvremenih hladnjaka. Godine 1823.Michael Faraday je utvrdio da se para amonijaka

pretvara u tekućinu kad se komprimira ili sabije i kad joj se potom oduzme toplina. Kad se otkloni pritisak ipusti da tekućina iznova ishlapi, ona oduzimatoplinu okolišu i stvara studen.

Zbog ćega je to omogućilo stvaranje naših

suvremenih hladnjaka? Zato što je nešto moglo bitipretvoreno iz plinovitog u tekuće stanje i pri tomudati svoju toplinu. A zatim je to iznova moglopretvoriti u plinovito stanje i oduzeti svom okolišutoplinu. Nadzirući taj postupak i omogućivši mu dase stalno nastavlja, došli smo do naših suvremenihhladnjaka.

Prvi takav hladnjak, temeljen na opisanu načelu,napravio je švicarski znanstvenik Carl von Linde, dabi pomoću nje rashlađivao pivo. Godine 1877. Linde

je upotrijebio amonijak kao tekućinu u tomhladnjaku i tako prokrčio put budućim hladnjacima.

TKO JE IZMISLIO TELEVIZIJU?

Kao što i sami znate, televizija je prilično sloţenastvar. Mnogi su pojedinci doprinjeli njezinu razvoju.Prema tomu, televiziju nije izmislio samo jedančovjek.

Lanac zbivanja koji je doveo do tog izuma otpočeo je 1817. godine, kada je švedski kemičar JonsBercelijus otkrio kemijski element selen. Kasnije jeotkriveno da količina električne struje

što moţe protjecati kroz selen ovisi o količini svjetlostišto pada na taj selen. Ta se odlika naziva,,fotoelektricitet“.

To je otkriće navelo 1875. godine američkog

pronalazača G.R. Carryja da napravi prvi grubitelevizijski sustav upotrijebivši fotoelektrične stanice.Slika nekog prizora ili predmeta pomoću leće bila jeprenijeta na skupinu fotoelektrič- nih stanica, asvaka od tih fotoelektričnih stanica regulirala jestruju koju je propuštala prema odgovarajućoj ţaruljii skupini ţarulja razmještenih slično kao fotostanice.Grubi orisi predmeta čija je slika bila prenijeta nafotoelektrične stanice pojavili bi se svijetljenjemodređenih ţarulja u skupini.

Zatim je uslijedio pronalazak Nipkova 1884.godine. To je bila jedna okrugla ploča s rupicama,koja se okretala ispred fotoelektričnih stanica i drugaploča koja se okretala pred očima promatrača.Međutim, načelo tog pronalaska bilo je isto kao i

Carryjevo.Godine 1923. prvi put su stvarno prenijete slike

putem ţica. To su postigli John L. Baird u Engleskoj iCharles E. Jenkins u Sjedinjenim AmeričkimDrţavama. Tada je došlo do velikih poboljšanja urazvoju televizijskih kamera. Vladimir Zvorvkin i PhiloFamsworth razvili su

X>N BERCTI.UVS

8/10/2019 100 zato


425

svoje tipove kamera. Prvi tip je bio „ikonoskop*4, adrugi „desektor slike**.

Oko 1945. godine cijevi za pretvaranje svjetlosneslike u oba tipa kamera zamijenjene su tzv.„ortikonom44. Danas suvremeni televizijski prijemniciza dobivanje slike upotrebljavaju cijev

poznatu pod imenom „kineskop**. U toj se cijevinalazi električna puška koja šalje elektrone premaekranu usmjeravajući ih od točke do točke baš naonaj način na koji to čini mlaz u cijevi kamere kojanam omogućuje dobivanje slike.

KAKO JE NAPRAVLJENA PRIBADAĆA?

sluţile kao ukras nego kao predmet za pričvršćivanjei prikopčavanje odjeće. Tek pred konac 15. stoljećapočela je izrada pribadaća kakve ih danas znamo. Uto su doba pribadače bile na tako visokoj cijeni da senekoliko tuceta priba-

Najstariji oblik što ga je imala pribadaća bio jenajvjerojatnije oblik trna. Kasnije je čovjek naučiokako praviti pribadače od kostiju riba ili drugih

ţivotinja. U pretpovijesno doba. neolitski čovjek je većizrađivao pribadače od bronze „Zihemadla*4 ili,,čioda“, vrlo slična današnjoj pribadači,upotrebljavala se u Evropi, vjerovali ili ne. još koncembrončanog doba. oko 1000. godine prije nove ere! Bila

je od bronce, tanana, savijena tako da se vrhpričvršćivao u „glavi44, na gornjem dijelu.

U Evropi, u staro doba, pribadače su vaše

daća smatralo izvanrednim novogodišnjim poklonom!Prva zemlja u kojoj je počela proizvodnja

suvremenih pribadaća bila je Francuska, koja ih je

izvozila u Englesku. Međutim, uskoro su i Englezipočeli sami proizvoditi pribadače. Godine 1775.Kontinentalni kongres u američkim kolonijama, da bidao potsticaj proizvodnji pribadaća u Americi,ponudio je veliku nagradu za prvih 25 tucetadomaćih pribadaća koje će po kvaliteti biti ravneonima što su se uvozile iz Engleske!

TKO JE IZUMIO ŢIGICE?

Ĉovjekova ţelja da pali vatru na kojoj će se grijati i

kuhati hranu tjerala ga je da izmišlja različite vrste„ţigica*4. Pećinski čovjek je iskrom iz kremenapokušavao zapaliti suho lišće. Tisućama godina kasnije,Rimljani nisu odmakli mnogo naprijed — i oni su trgalikremenom o kremen i hvatali iskru komadićem drvetanatopljenim sumporom.

U srednjem vijeku, iskrama dobivenim udaranjem

kremena o čelik ljudi su palili pougljene kipe, suhumahovinu ili gljivice. Sve se te lako zapaljive tvarinazivaju „trud*4 ili „samokres*4.

Današnje ţigice mogle su biti napravljene tek pošto jeotkriven fosfor, element koji se pali već na niskojtemperaturi. Godine 1681. Englez Robert Boyle jeumočio palidrvce premazano

8/10/2019 100 zato


426

sumporom u smjesu sumpora i fosfora. Međutim, tesu se ţigice lako palile, pa izum nije bio praktičan.

Prve praktične ţigice napravio je u Engleskoj John Walker. Da bi upalile, valjalo ih je provućiizmeđu presavijena papira pokrivena sitnim ko-madićima stakla. Godine 1833. u Austriji iNjemačkoj su već pravljene ţigice s fosfornim vrhomkoje su se mogle upaliti trljanjem. Međutim, i tu jepostojao jedan problem. Bijeli ili ţuti fosfor je bio

tako opasan za radnike koji su izrađivali ţigice da jemorao biti zabranjen međunarodnim sporazumom1906. godine.

Naposljetku je pronađen neotrovni crveni fosfor, ato je dovelo i do pronalaska tzv.

sigurnosnih ţigica. Prve takve ţigice, koje su se palile isključivo na posebnoj, za to izrađenoj površini,proizvedene su u Švedskoj 1844. godine. Umjesto da sesve potrebne supstance stave u glavicu šibice, crvenifosfor stavljen je na površinu kutije ţigica, o koju seţigica kresne. Tako je ţigica postala „sigurna** sve dokse njome ne bi kresnulo po toj površini.

U drugom svjetskom ratu američke su se jediniceborile u tropskim područjima Pacifika, gdje su obične

ţigice bile neupotrebljive za vrijeme dugih kišnihrazdoblja. Jedan čovjek, po imenu Raymond Caddy,izmislio je zaštitni sloj ispod kojega su ţigice ostajaleupotrebljive čak i ako su osam sati bile pod vodom!

TKO JE NAPRAVIO PRVE NAOĈALE?

Nitko ne zna tko je izradio prvi par naočala nasvijetu. Godine 1266. Roger Bacon je povećavao slovastavljajući na knjigu dio staklene kugle. Ali, tko seprvi sjetio staviti staklo blizu oka i tu ga drţati? Na

portretu kardinala Ugona, koji je naslikan 1352.godine, kardinal je predstavljen s dvije uokvireneleće, čije su drške

Frankim je izumio biofokalne naočale (s dva ţarišta).Danas, pored toga što ljudima pomaţu da lakše

čitaju i bolje vide, naočale se upotrebljava ju i umnoge druge svrhe. Znamo da tamne naočale

ublaţavaju blještavoj svjetlost, dok stakla u boji sluţeza otkrivanje kamuflaţe. Crvena

zakačene jedna za drugu i pričvršćene iznad očiju.Prema tomu, netko je vjerojatno izumio naočaleizmeđu 1266. i 1352. godine.

Kad su se pojavile tiskane knjige, osjetila se ipotreba za naočalama. Pošto su staklari u to dobaponajvećma radili u Sjevernoj Italiji i JuţnojNjemačkoj, tamo je pravljeno najviše naočala u 16.stoljeću. Godine 1629. engleski kralj Charles Idodijelio je povelju udruţenju proizvođača naočala. A1784. godine Benjamin

stakla rabe piloti kad lete obnoć i fotografi. Naočalešto upijaju ultraljubičaste zrake nose skijašiavijatičari, istraţivači polarnih područja i planinari.

Radnici koji rade u neposrednoj blizini velikih pećza topljenje kovina nose naočale koje zaustavljajuinfracrvenu svjetlost, dok puhači stakla nose posebnenaočale kako bi bolje vidjeli. Neprestance seizmišljaju nove vrste naočala, da pomognu ljudimakoji imaju posebne probleme na svom poslu.

TKO JE NAPRAVIO PRVI ŠIVAĆI STROJ?

Priča se da je jedan istraţivač zalutao i našao se unekom posve zabačenu području. Kad je tamo susreodomoroce, nije očekivao da će u njih

pronaći bilo kakve tragove civilizacije. Međutim. na svojeveliko zaprepašćenje, u kolibi poglavice ugledao je šivaćistroj.

8/10/2019 100 zato


427

PISA EG STROJA?

PISA I STROJ IZ 11*7. -oOlNF

Šivanje je vrlo vaţna djelatnost za čovjeka, pa jeon morao izumiti šivaći stroj. Pitanje je bilo samo:tko će ga prvi izmisliti? A priča o otkriću šivaćegstroja prilično je tuţna. Prvi takav stroj bio je izum

Thomasa Sainta. On je 1790. godine patentirao svojmodel, po mnogim svojim odlikama sličandanašnjem šivaćem stroju. Uglavnom je trebaosluţiti za šivanje koţe. Ali, taj stroj nikad nije ušao uprimjenu i njegov pronalazač nikada od tog svoga

izuma nije imao nikakvu materijalnu korist.Godine 1830. siromašni francuski plemić Bar-telemi Thimonnier je izmislio šivaći stroj koji je jošviše bio nalik današnjem. Takav se šivaći strojpočeo upotrebljavati u Francuskoj, ali je razjarenagomila radnika, u strahu da ne izgubi posao, razbilasve šivaće strojeve i tvornička postrojenja u kojimasu se ti strojevi proizvodili. Timonnier je umro ubijedi.

U međuvremenu je, u New Yorku, neki Walter Huntizumio, gotovo u isto doba, šivaći stroj koji je imao krivuiglu. s ušicom na jednom kraju. Ta je igla kroz tkaninuprovlačila omču od konca, koju je odozdo hvatao drugikonac, i tako stvarao bodove. Međutim, Hunt nije uspiopatentirati svoj izum!

I tako je zasluga za izum prvoga šivaćeg stroja što sesluţbeno počela upotrebljavati pripala čovjeku koji sezvao Elias Howe. Godine 1851. Isaac Singer je patentirao

svoj šivaći stroj, pa su se on i Howe sporili oko toga tkoima prvenstvo. Howe je dobio spor. Zbog toga je njemubio isplaćivan određeni postotak od prodaje svakog tipašivaćeg stroja koji je tada bio u uporabi. Danas, naravno,postoje tisuće vrsta šivaćih strojeva, pa i posebnihstrojeva za šivanje koţe, filcanih šešira, jorgana,dugmadi i u mnoge druge svrhe.

TKO JE PRONALAZAĈ

Pisaći stroj je suvremeno otkriće. Još uvijek seusavršava. Ali. znate li da je pisaći stroj patentiraoEnglez Henry Mili još 1714. godine?

Međutim, taj stroj uopće nije proizveden. Prvipisaći stroj bio je patentiran kao izum za pomoćslijepima. U Americi je prvi put zakonom zaštitio

jedan takav svoj izum neki William Bert, 1829.godine. Nazvao ju je „tipograf, i danas više ne postojinijedan primjerak tog stroja.

Francuz Xavier Pragin je izmislio stroj s pokretnimpolugama za svako slovo. Vidite, dakle, da je stvaranjepisaćeg stroja bilo djelo velikog broja ljudi. Svaki od njihdao je svoj doprinos.

Godine 1843. Amerikanac Charles Terber patentirao je jedan stroj, na kojem su poluge sa slovima bileporedane oko mesingana kotača, koji se okretao okostoţera. Kotač bi se rukom

8/10/2019 100 zato


428

okrenuo na ţeljeno slovo, a mastilom premazana dirkaudarila bi po papiru koji se nalazio ispod nje. Ali. čitav tajpostupak je bio suviše spor, pa stroj stoga nije biopraktičan.

Još jedan korak naprijed predstavljala je 1856.godina, kada je izumljen stroj koji se temeljio na načeluukrug poredanih šipki sa slovima. Te su šipke sa slovimaostavljale otisak na istom središtu. Takvi su i pisaćistrojevi što ih mi i danas upotrebljavamo.

Prvi praktični pisaći stroj, koji se. pored ostaloga,mogao proizvoditi u velikim količinama. bio je plod radatrojice američkih pronalazača. Bili su to ChristoferShouls, Samuel Soulć i Carlos Glidden. Oni su svojpisaći stroj usavr

šili 1873. godine, tako da je te godine mogao biti pušten uprodaju.

Kod tog stroja papir se stavljao oko gumenog valjka.Pored toga, on je imao i mastiljavu prianjalku, dvapokretna kalema na koje se ta prianjalka naizmjencenamotavala, te pokretno postolje. Znači, imala je mnogeodlike suvremenog pisaćeg stroja.

S vremenom se pisaći stroj sve više usavršavao, padanas već imamo i prenosive (,,portabl“) pisaće strojeve,zatim bešumne, električne itd. Najnovije dostignuće jeelektrični pisaći stroj koji za svako slovo određuje prostorna papiru prema njegovoj širini!

KAKO JE IZUMLJEN TELEFON?

Priča o pronalasku telefona je vrlo dramatična, tenije ni čudo što je o tomu snimljen i film! Ali. prijesvega, pokušajmo shvatiti načelo na kojem raditelefon.

Kad govorite, vaše glasne ţice trepere. Ta

treperenja prelaze u molekule glasa, tako da iz vašihusta izlaze zvučni valovi, odnosno vibraci je u zraku.

Ti zvučni valovi udaraju u aluminijsku pločicu ilimembranu na mikrofonu, te pločica za treperi bašonako kao što su treperile molekule zraka.

Drugoga lipnja 1875, godine Bell je u Bostonu praviopokuse, vođen idejom da putem jedne ţice pošaljeistodobno nekoliko telegrafskih poruka.Upotrebljavao je napravu s perima od opruţnogčelika. On je bio u jednoj sobi, s prijemnikom, dok je

njegov pomoćnik Thomas Watson u drugoj sobi radiona odašiljaču.

Watson je dirnuo čelično pero da bi izazvaotreperenje, a to je proizvelo zvonak zvuk. Na to je Belldojurio iz svoje sobe, vičući: „Ne dirajte ništa! Što steto sad uradili? Pokaţite mi“. I tada

Ta treperenja šalju promjenljivu struju kroztelefonsku liniju. Ta, trenutak jača, trenutak slabija,struja čini da pločica u prijemniku na drugom krajulinije treperi isto onako kao što je treperila membranau mikrofonu, te se u zrak šalju posve isti valovi kaošto su bili oni koje ste vi poslali u slušalicu. Kad tizvučni valovi stignu do uha osobe na drugom krajulinije, oni djeluju isto tako kao da su došlineposredno iz vaših usta!

A sada počujmo priču o Aleksandru GrahamuBellu i o tomu kako je on izumio telefon.

je otkrio da je čelična ţica, trepereći nad magnetomprouzrokovala promjenljivu struju koja je poteklakroz ţicu, a uslijed toga pero u Bellovoj sobi je zatreperilo i također proizvelo zvonak zvuk.

Sutradan je napravljen prvi telefon. Zvuci glasamogli su se raspo zna ti preko te prve telefonskelinije, koja je s krova zgrade vodila naniţe, preko dvakata. A 10. oţujka iduće godine začula se prvarečenica: „Gospodine Watsone. dođite, potrebni stemi“.

KADA SU OTKRIVENE PRVE SVJETILJKE?

Prije nego je čovjek otkrio vatru, toplinu i svjetlost je dobivao jedino od Sunca. Ali pošto Suncem nijemogao vladati, bio je posve bespomoćan u borbiprotiv hladnoće i tame.

Moguće, pošto je otkrio vatru, zapazio da neketvari gore bolje od drugih. Moţda mu je palo u oči damast koja s pečenog mesa pada u vatru gori jasnijimplamenom. S vremenom je počeo

8/10/2019 100 zato


429

odabirati one tvari koje, zapaljene, daju jačusvjetlost. Zabadao je u zid cjepanice drveta i one suonda tu polako gorile. Cvomate borove graneupotrebljavao je kao baklje. Ţivotinjsku mast ulivao

je u plitke kamene zdjele, a mahovinu i druge stvariupotrebljavao je umjesto fitilja. Tako su nastaleuljene svjetiljke. Ne moţemo znati točno kada se todogodilo, jer je to bilo još prije pisane povijesti.

Svinjska se mast upotrebljavala za svjetiljke uNovoj Engleskoj oko 1820. godine. I iz kitove mastivađeno je ulje koje se rabilo za osvjetljenje. Zapravo,svatko je gorio u svjetiljkama onu mast do koje jemogao najlakše doći. Na obalama Sredozemnog moraima mnogo maslinika, pa

je tu za osvjetljenje upotrebljavano maslinovo ulje. Japanci i Kinezi dobivali su ulje za svoje svjetiljke izrazličitih plodova, kao što su to orah, lješnjak,kikiriki itd. Za svjetiljku bi se vjerojatno još i danasupotrebljavalo ulje iz kikirikija, da ispod zemlje nijeotkriveno mineralno ulje.

Nafta je otkrivena 1859. godine. Grijanjem tog uljau poklopljenoj posudi dobiva se rijetka i bezbojnatekućina, poznata kao petrolej. On je postao najčešćeupotrebljavano ulje za svjetiljke.

Imate li vi u kući petrolejsku lampu? U mnogimobiteljima petrolejsku svjetiljku i danas čuvaju da senađe pri ruci u slučaju nestanka struje!

KAKO SU NAPRAVLJENE PRVE ZIDNE TAPETE?

Prije 2.000 godina rijetko je tko ukrašavao zidovesvog doma tapetama. Bogataši su u tu svrhuupotrebljavali ili drvenu rezbariju ili skupocjenerezbarije, brokate (teške tkanine protkane svilom,zlatnim ili srebrnim nitima) ili draperijama(tkaninama namještenim u velike nabore).

Međutim, imamo dokaze da su zidne tapete prviput upotrebljene u Evropi još 1481. godine. Tada jefrancuski kralj naredio da se oslika 50 svi taka zidnihtapeta Sve su te tapete bile oslikane rukom. Budućida su te tapete najčešće bile dragocjena umjetničkadjela, njih su rijetko lijepili izravno na zidove, kao štoto mi danas činimo, nego su ih s donje strane oblagaliplatnom, stavljali ih u okvire i vješali na zid. ali takoda je između njih i zida ostajalo praznog prostora.

Tako su najstarije zidne tapete zapravo bileumjetničke zidne slike.

Kasnije su papir proizvodili papir u blokovi

ma. Umjetnik bi tada na nju otisnuo crteţ, šaru iliuzorak s posebnog pečata ili valjka, a boje bi kasnijenanosio rukom. Izmišljena je još jedna vrsta papirakoja je ostavljala dojam da je baršunasta. Na sampapir su lijepljeni vuneni ili svileni končići.

Sve do 1830. godine proizvođači su sami ručnoizrađivali zidne tapete, pa ih lijepili u duge vrpce kojesu namota val i na kalemove. Pronalaskom stroja,prešlo se na industrijsku proizvodnju zidnih tapetakoji su tako postali mnogo jeftiniji, pa su ih ljudipočeli kupovati da njima ukrase zidove svoga stana.

Kinezi su još davno upotrebljavali tiskane obojenepapire koje su vješali na zidove. Putnici koji suodlazili u istočne zemlje donosili su takve papire uEvropu. Zbog toga se na šarama evropskih zidnihtapeta još uvijek uočava veliki utjecaj kineskeumjetnosti. Danas i francuski utjecaj ne zaostaje zakineskim.

OTKAD A POSTOJE PLAKATI?

Na plakatima se nalaze poruke koje se javno ističu

kako bi ih svi vidjeli. Plakatima se uglavnom skrećepaţnja prolaznicima na neki proizvod, događaj iliuslugu što se reklamira. Plakati

se ističu na prometnim mjestima, kako bi ih vidjelo

što više prolaznika. Na taj način, plakati su prviprimjeri trgovačkog oglašavanja. Plakati su nađeni čak i u nekim staroegipat-

8/10/2019 100 zato


43 0

skim ruševinama. Naravno, bili su izrađeni u oblikuslika rađenih na zidu. ali im je namjena bila ista. A u

starom Rimu, kada se u Koloseu- mu, čuvenomamfiteatru, trebala odrţati neka priredba, širomgrada lijepljeni su o tomu plakati.

Kada se u 15. stoljeću počela primjenjivatitiskarska tehnika, postalo je neusporedivo lakšeumnoţavati objave ili oglase u mnogo primjeraka.Neki su se od tih oglasa raspačavali rukom — i to subili leci — a drugi su se lijepili po zidovima iliogradama kao plakati.

Suvremeni plakat, kakav danas poznajemo.

stvoren je pronalaskom litografije 1796. godine. Time je, naime, stvorena mogućnost dodavanja boja i slika

tiskarskom slogu.Danas se sve češće susreću plakati kojima se

reklamiraju pojedini proizvodi pored auto- -puteva iliulica. Budući da se pored plakata prolazi brzo iuţurbano, i s obzirom da ljudi nemaju vremena čitatiih, tekst i raspored na plakatu moraju udovoljitiodređenim osnovnim pravilima. Poruka s plakataprolaznicima mora biti takva da se moţe pročitati u

jednom trenutku, tj. na prvi pogled. Drugim riječima,mora imati samo nekoliko riječi, dvije ili tri boje i vrlo

jednostavan nacrt ili dizajn.

KAKO JE ĈOVJEK PRONAŠAO VATRU?

Ĉovjek je znao za vatru još u najstarije doba. Unekim pećinama u Evropi, u kojima su ljudi ţivjeliprije mnogo stotina tisuća godina, među kamenjemkoje je očigledno sluţilo kao ognjište, pronađen jedrveni ugljen i pougljeni komadići kostiju.

Ali kako su ljudi ovladali umijećem paljenja vatre?0 tomu moţemo samo nagađati. Ĉovjek je u dalekojprošlosti zacijelo znao upotrebljavati vatru prije negošto ju je znao zapaliti. Na primjer, kad se dogodilo dagrom udari u neko trulo deblo, ono je počinjalo tinjati,a ljudi su onda tu vatru godinama odrţavali.

Nije teško zamisliti kako su pećinski ljudi naučilipaliti vatru. Glavinjajući u pomrčini po oštrukamenju, oni su morali opaziti kako iska

ču iskre kad kamen udari o kamen. Ali, moguće je tekposlije mnogo naraštaja nekome od njih palo napamet da sam udari kamenom o kamen i stvori vatru!

Drugi način da saznamo kako su ljudi u dalekojprošlosti otkrili vatru je da promatramo današnjaprimitivna plemena. Neka od tih plemena su na onomstupnju razvoja na kojem su naši preci bili prije višetisuća godina.

Pogledajmo neke od tih primitivnih načina. NaAljasci Indijanci iz nekih plemena natrljaju sumporomdva kamena, pa udaraju jednim o drugi. Kad se

sumpor zapali, oni bace zapaljeni kamen na suhutravu ili nešto slično. U Kini i Indiji komadom razbijene posude udaraju o

bambusov štap. Vanjski dio bambusa

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


43!

vrlo je tvrd i izgleda da ima neka svojstva kremena.Eskimi udaraju obično belutkom o komad pirita,kojega ima mnogo u krajevima gdje oni ţive. Međusjevemoameričkim Indijancima uobičajen način

paljenja vatre je trljanje dva komada drveta jedno odrugo.Stari Grci i Rimljani su imali svoju metodu.

Pomoću neke vrste leće sakupili bi u ţarištu .

sunčeve zrake. Tako koncentrirane sunčeve zrake bilesu dostatne da zapale suho drvo.

Zanimljivo je spomenuti, u vezi s vatrom, da su ustaro doba mnogi narodi odrţavali tzv. „vječnu vatru".

Takve su vatre gorjele kod Maja i As teka u Meksiku, atakođer i u hramovima Grka, Egipćana i Rimljana.

KADA SU PRVI PUT UPOTREBLJENE SVUEĆE?

Prvi čovjekov izum za osvjetljivanje bio je zapaljenikomad drveta koji bi on izvadio iz vatre. A prvenjegove svjetiljke bili su izdubljeni kamen, školjka ililubanja, napunjeni ţivotinjskom mašću ili ribljimuljem, koji su sluţili kao gorivo, dok je kao fitilj

upotrebljen komadić trske ili komadić biljnog vlakna. Svijeće su pronađene vrlo davno. U početku su tobili grubo napravljeni valjci od voska ili neke čvrstemasti, kroz čiju je sredinu prolazilo biljno vlakno ilikomadić platna umjesto fitilja. I svijeće od pčelinjegvoska su upotrebljavane još

od najranijih vremena, pa ih spominju i stari rimskipisci.

Dugo se vremena svijeće nisu mnogo usavršavale.Zapravo, još sredinom 19. stoljeća smatralo se da jeizrada svijeća duţnost domaćice. Svijeće su se pravile

ovako: ovčji ili kozji loj se zagrije u loncu. Labavouvrnut tanki pamučni konac, dva puta dulji odsvijeće, objesi se o štap. a krajevi mu se upletu. Višetakvih fitilja. obješenih o štap, umoči se nekolikoputa u loj, a poslije svakog umakanja ostave sehladiti.

Kad se oko fitilja nataloţi sloj ţeljene debljine,

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


432

svijeće su spremne za upotrebu. Ponekad se tekućiloj sipao u valjkaste kalupe, u koje se potom stavljaofitilj, ali su se svijeće ipak najčešće pravile na načinšto smo ga najprije opisali.

Suvremene tvorničke svijeće mnogo su savršenijeod starih proizvoda kućne radinosti. Fitilj se jošuvijek pravi od pamučnog konca, ali se za

izradu svijeća danas, pored loja, upotrebljava ju ipčelinji vosak, parafin i razne druge tvari.

One se prerađuju tako da daju što više svjetlosti uzšto manje dima. U staro doba svijeća je uvijek dimila iširila neprijatan miris na ulje, zbog glieerina u masti.U suvremenom postupku proizvodnje svijeća glicerinse uklanja.

KAKO SU NAĈINJENE PRVE SVJETILJKE?

Dok čovjek još nije znao za vatru, jedina toplina isvjetlost koje je poznavao dolazili su od Sunca. Poštonije mogao upravljati Suncem, stajao je bespomoćanpred hladnoćom i tamom.

Vjerojatno prije više od 100.000 godina čovjek jeotkrio vatru. Tada je počeo zapaţati da neke sirovinegore bolje od drugih. Moguće je opazio da mast, kojakaplje u vatru s mesa što se peče. gori svijetlimplamenom. Tijekom vremena čovjek je počeoodabirati materijal koji, kad je

poslije hlađenja, čvrsta šipka imala fitilj u sred Tako je napravljena svijeća u davna vremena, prije početka naše ere.

Svinjska mast se počela upotrebljavati u svtiljkama u Novoj Engleskoj oko 1820. godine. kitove masti dobivalo se ulje za posebne svjetiljZapravo, upotrebljavalo se ono ulje do kojega najlakše dolazilo. Duţ Sredozemlja rastu mnstabla maslina. Zbog toga su tu ljudi za svjetilupotrebljavali maslinovo ulje. Japanci

zapaljen, daje jaču svjetlost. Zabadao je komadedrveta u zid i tu ih puštao da polako gorje. Borovinu

je upotrebljavao za baklje. Stavljao je ţivotinjskumast u posude od kamena, a mahovinu i drugimaterijal upotrebljavao je kao fitilj. To su bile prveuljene svjetiljke. Ne znamo kada se to točno dogodilo,

jer je to bilo još u pred povijesno doba. Prve svijeće su napravljene topljenjem ţivotinjske

masti. Ta bi se tekućina sipala u kalup, na primjer odpraznog bambusa. Vlakna su upredena i provlačenakroz središte, tako da je.

i Kinezi su za svjetiljke rabili razne vrste orahoulja. Vjerojatno bi se danas za svjetiupotrebljavalo ulje od kikirikija da u zemlji pronađeno mineralno ulje.

Godine 1859. otkrivena je nafta. Ako to zagrijavamo u zatvorenoj posudi, dobit ćebezbojan proizvod, poznat pod imenom kerozin- ulje. To se ulje počelo uveliko upotrebljavati svjetiljke, tzv. „plinske" lampe ili petrolejke.

Imate li vi petrolejku. U mnogim kućama ljudsvaki slučaj čuvaju petrolejke, da im budu pri rukoliko nestane struje.

KADA SE POĈELO UPOTREBLJAVATI POKUĆSTVO?

Pokućstvo tvore svi oni predmeti na kojima sesjedi, spava ili jede. Tako su i vučje koţe što ihprostirao za spavanje pećinski čovjek u svomskloništu predstavljale za njega pokućstvo. A

kad je izradio grubu kutiju od drveta da bi u njojdrţao svoj alat od kostiju, izrađen je i prvi kovčeg.

Prvi podaci o pokućstvu kako ga mi danas

HIMSKA ULJANA SVJETILJKA

FENJER SASVUEĆOM

8/10/2019 100 zato


2« 433

zamišljamo došli su nam od Egipćana. Oni su jošprije skoro četiri tisuće godina upotrebljavali stolice,stolove, stočiće i kovčege. U Egiptu su neke vrstestolica imale visoke naslone i bile ukrašene figuramakoje su predstavljale glave ţivotinja. Druge su bile

jednostavne, četvrtaste, s nogama koje su bileukrašavane, poput današnjih stolica za kampiranje.

Egipatski kreveti su bili zapravo samo okviri, čestovrlo niski. Egipćani za spavanje nisu upotrebljavali jastuke. Za uzglavlje su upotrebljavali nasloneizrađene od drveta i slonove kosti.

Babilonci i Asirci su, isto tako, imali vrlo lijepoizrađeno pokućstvo. Kraljice i kraljevi su se odmaralina visokim kaučima, pored kojih su stajale podnoţneklupice, a sjedili su na stolica

ma visokih naslona, a jeli su također za tako visokimstolovima.

Kućni ţivot Grka bio je posve jednostavan. Oni suupotrebljavali samo krevete i lake stoliće na kojima jesluţena hrana. Za vrijeme objeda muškarci su seodmarali na niskim krevetima, a ţene su sjedile nastolicama. Grčki kreveti su bili vrlo slični egipatskim.

Rimljani su podraţavali stilove grčkog pokućstva,ali budući da su voljeli ispunjavati svoje domoveukrasnim predmetima, počeli su upotrebljavatiormare u kojima su pohranjivali takve predmete

Također su imali kovčege ukrašene duborezom ilislikama. Rimljani su izrađivali i stolove s ukrasima odkovine, slonovače i kamena.

OTKADA LJUDI PRAVE KREVETE?

Ne zna se tko je napravio prvi krevet. Još su stari

Asirci i Iranci imali vrlo kitnjasto izrađene krevete odkamena, drveta ili kovine, često izvanredno lijepoukrašene.

Stan Egipćani su imali krevete od drveta, sokvirima sličnim današnjim. Grčki su kreveti

također imali drvene okvire i dasku kod uzglavlja, dok

su isprepletene trake od koţe sluţile kao podlogapreko koje su stavljana krzna. Kasnije je ova vrstakreveta izrađivana mnogo dekorativnije. Okvir krevetaoblagan je skupoc jenim drvetom, a ponekad rađen iod čiste

8/10/2019 100 zato


434

KREVET EGIPATSKOG KRALJASTAR MOO GODINA

OTKADA SE UPOTREBLJAVAJU ZRCALA?

slonovače, s nogama od srebra. Kreveti su pravljeni iod bronce.

Rimljani su pravili vrlo visoke krevete, na koje semoglo uspeti jedino uz pomoć klupice ili malenihstuba. Rimljani su pravili i prve ..bračne*' krevete — za dvoje osobe. Rimski su kreveti imali bogatedraperije i bili su bogato ukrašeni Jedan je rimski car

čak imao krevet od čistog srebra! U srednjem vijeku uglavnom se spavalo na

..krevetima*' koji su zapravo bili prostirke na podu ilina klupi pored zida. Prostirke ili

Jeste ii ikad pogledali u mirnu površinu jezerceta iu njemu spazili odraz neba i drveća? Tada ste zapravogledali u zrcalo! Zrcalo je jednostavno glatka površinakoja odbija svjetlost i stvara sliku.

Neobično je vaţno da površina bude što glatkija, jer

je onda odraz bolji. Ukoliko proljetni lahor ilipovjetarac namreška površinu jezerceta, ona će i daljeodbijati svjetlost, ali se neće vidjeti nikakva slika.

„dušeci", punjeni perjem, vunom ili dlakom, stavljanisu na sagove, a kao pokrivači sluţila su ţivotinjskakrzna.

U 13. stoljeću, međutim, kreveti su postaliluksuzniji. Okviri za krevete su izrađivani od drvetakoje je bojeno i ukrašavano rez ban jama.

Još kasnije, pojavili su se kreveti koji su visili s

tavanice ili su bili pričvršćeni za zid. Vrlo brzo krevetisu postali vrlo raznovrsni i kitnjasti, naročito ukućama imućnijih pojedinaca, u kojima su krevetidrţani za vaţan dio pokućstva.

U staro doba zrcala su se pravila od uglačanekovine. Današnja su zrcala obično proizvedena oduglačane staklene ploče, sa srebrom na poleđini. Tuzrcalo nije staklo, nego srebrna površina, koja odbijasvjetlost i sliku. Staklo samo štiti mekano srebro da

se ne izgrebe i ne potamni.Nikad nećemo saznati kada je čovjek, u pradavno

doba, prvi put došao na zamisao da napravi zrcalo.

Zacijelo je i on bacio pogled na

8/10/2019 100 zato


2B* 435

neku mirnu površinu i ugledao svoj lik. A vjerojatno je, isto tako slučajno, opazio da i uglačani komadićkovine odraţava njegovo lice. I tako je ubrzo, posvemu sudeći potstican od ţena, počeo oblikovati iglačati komade kovina i od njih praviti zrcala.

U doba kad je postala civilizacija u staroj Grčkoj,Egiptu i Rimu, ljudi su bili prihvatili zrcalo kao vrlokoristan predmet. Već su tada imali mala zrcala,načinjena od okruglih komada kovine — mjedi,bronce, srebra i zlata — koja su mogli nositi posvudasa sobom.

Ali. kao što se danas ogledala tajanstvena i čudnastvar za svako maleno dijete, tako su

zbunjivala ljude u dalekoj prošlosti. Oni nisu mogliodgonetnuti otkuda slika u zrcalu, pa su mupripisivali magičnu moć. Vjerovali su da je lik što gavide u zrcalu njihov duh. Tako je nastalo sujeverje daće onoga tko razbije zrcalo zadesiti nesreća, jer sevjerovalo da je time povrijedio svoga duha.

Prvi, ljudi koji su naučili praviti zrcala od stakla, spoleđinom od ţive i kalaja, bili su Mlečani. Oko 1300.godine počeli su proizvoditi takva zrcala, i za vrlokratko vrijeme staklena su ogledala zamijenila zrcalaod kovine, koja su do tada bila u upotrebi tisućamagodina.

OTKADA LJUDI KORISTE KADU ZA KUPANJE?

Danas, barem u najrazvijenijim zemljama, gotovonema kuće bez kade za kupanje. Današnji čovjek semoţe ponositi time što toliko polaţe na čistoću.Međutim, o tomu je i te kako vodio računa i čovjek izstarog doba. U samom srcu Rima. početkom 3.stoljeća naše ere, izgrađene su Karkaline terme.

zacijelo najluksuznije od

Stanovnici stare Krete već su imali kupaonice stoplom vodom.

Do trećeg stoljeća prije naše ere u gotovo svakomvećem grčkom gradu izgrađena je barem po jedna

javna kupaonica, dok su imućniji ljudi imali privatnekupaonice i bazene po svojim kućama.

svih javnih kupaonica. Postojali su bazeni zakupanje, tople kupke, parna kupelj, a uz njih čak iknjiţnice, restorani i kazališta da se zabave ljudi kojisu dolazili kupati se.

Bogati Rimljani su se kupali u skupim kadama ilibazenima, ali ne u običnoj vodi, nego unajprobranijim vinima, parfemima, pa čak i umlijeku!

Ali, još mnogo prije Rimljana, prije početka pisanepovijesti, ljudi su se kupali iz zadovoljstva i radiodrţavanja osobne higijene. Oduvijek jenajrasprostranjenije bilo kupanje u rijeci.

U ranom razdoblju srednjeg vijeka ljudi suvjerojatno bili prilično nečisti. Oni naprosto nisu bilipreviše zainteresirani za odrţavanje čistoće. Kad sukriţan prodrli u Palestinu, iznenadili su se kad suvidjeli da se muslimani, prema propisima što ih jenalagala njihova vjeroispovijest, kupaju u određenodoba dana, prije svake molitve.

Po povratku u Evropu pokušali su uvesti redovitokupan je, ali u tim naporima nisu imali naročitoguspjeha. Zapravo, tek prije nešto više od stotinugodina ljudi su počeli shvaćati značenje redovitogkupanja.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


43«

KADA JE PRVI PUT UPOTREBLJEN NOVAC?

Ljudi su prilično dugo ţivjeli bez novca kaosredstva plaćanja. Umjesto novca, vladao je sustavrazmjene ili trampe. Ako je netko ţelio nešto što samnije uzgajao ili proizvodio, morao je pronaći nekogatko je time raspolagao i ponuditi mu nešto uzamjenu.

nalazile u prometu u obliku šipki s kojih su lomljenikomadi pa zatim mjereni. Međutim, tom prilikomnisu jamčeni kvaliteta zlata ni srebra, niti propisanateţina. Liđani su se prvi dosjetili da u komade kovineureţu neki znak ili pečat kao potvrdu kvalitete iteţine. Drugi

Prva vrsta „novca" što su ga koristili primitivniljudi obično se sastojala od stvari koje su se moglenosti, na primjer odjeća ili hrana. Tako su u tu svrhu,na primjer, upotrebljavani duhan, ţitarice, koţedivljači i ostalih ţivotinja, sol i nakit. AmeričkiIndijanci su upotrebljavali tzv. „vempum", pojasnačinjen od školjki ukrašenih urezima.

Naposljetku su komad kovine zamijenili sve ostale

vrste „novca". Prvi kovani novac izrađivali su Liđani,koji su ţivjeli u Maloj Aziji. Oni su, u 7. stoljeću prijenaše ere počeli kovati novčiće od kovine iste teţine ioblika, pa zbog toga i lako uočljive.

Zlato i srebro su upotrebljavani još mnogo ranijekao sredstvo plaćanja, ali nisu bili kovani u oblikunovčića. Te dvije plemenite kovine su se

narodi su to prihvatili, pa se novac kao sredstvoplaćanja počeo posvuda širiti.

Poslije srednjeg vijeka ljudi su opazili da„obećanje" da će se isplatiti novac, ukoliko osoba koja takvo obećanje daje uţiva povjerenje, moţe posluţiti ikao stvarni novac. Zlatari, trgovci i pozajmljivaćinovca otpočeli su izdavati priznanice — pismenaobećanja da se donosiocu priznanice, na njegov

zahtjev, isplati gotov novac. Ta, tzv. „kreditna moneta" ili novac na povjerenje,koji je bio od papira, predstavljao je pogodnije isigurnije sredstvo za rukovanje nego zlato ili srebro. Itako su uskoro banke, a zatim i vlade drţava,otpočele izdavati priznanice, pa je na taj način nastaopapirnati novac ili papirnate novčanice.

INDIJSKI POJAS S NOVCEM ZVANI VKMPl'M"

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


437

ŠTO JE PORCULAN?

Porculan je najfiniji i najskuplji oblik kerami ke,gmčarije.

Odlike porculana su krhkost, velika čvrstoća i,iznad svega, prozirnost. Ako neki komad keramikenije proziran na bilo kojem dijelu, to svakako nijeporculan. Naziv „porculan41 potječe od talijanskeriječi porceJJana, koja označava jednu vrstu školjke.

Glavni sastavni dijelovi porculana su mineralikaolin i feldspat. Prije mnogo stoljeća, Kinezi supoznavali te tvari, pa su oni i pronašli porculan.

portugalski istraţivači vraćali sa svojih putovanja uKinu, u 16. stoljeću, i oni su sa sobom ponijeliizvanredne primjerke porculana.

Engleska kraljica Elizabeta bila je veliki ljubiteljporculana, a naročito je voljela svoje dvije šalice,

jednu bijelu, a drugu zelenu. Istočnoindij- skatrgovačka tvrtka počela je u 17. stoljeću uvoziti sveveće količine porculana iz Kine u Englesku.

Prije nego što su upoznali kineski porculan,engleski keramičari su radili samo grubu gmča-

Po svemu sudeći, počeli su ga proizvoditi još oko 200.godine prije naše ere.

Kinezi su ljubomorno čuvali tajnu proizvodnjeporculana mnogo stoljeća. Predmeti od porculana izdoba dinastije Ming, iz 14. stoljeća, ipak su našli svoj put u zapadne zemlje. Saraceni su preko azijskihravnica, na svojim devama, donijeli u Evropudragocjeni porculan. Kad su se

riju. Kasnije su počeli oponašati proizvode s Istoka,pa su te imitacije nazivali „kineski porculan4*.

Danas se mnoge vrste porculana proizvode uEvropi i Americi. Ljubitelji porculana naročito cijeneneke vrste tog proizvoda što se rade u Engleskoj.Francuskoj i Njemačkoj.

KAKO SE PRAVI MASTILO?

Prije skoro četiri tisuće godina, u dva različitadijela svijeta, u Kini i Indiji, proizvodilo se posve dobroi trajno mastilo. Pravilo se miješanjem čađi ili ugljenas ljepilom ili s različitim smolama. Prije upotrebe, umastilo se doljevala voda.

I danas se kinesko i indijsko mastilo, ili tuš,upotrebljavaju za crtanje i pisanje dokumenata koji

trebaju dugo trajati, i rade se po istom načelu. No,pored te vrste, danas postoji na stotine drugih tipovatuševa.

Premda svaki proizvođač mastila za pisanje imavlastiti način proizvodnje, mastila se uglavnomdobivaju na sličan način. Ta mastila sadrţe

neke kiseline, sol i vodu. Mješavini se obično dodajesvijetloplava boja, tako da su slova, tek ispisana timmastilom, svijetloplava. Crna boja se pojavljuje tekkad se mastilo izloţi djelovanju zraka.

Da bi se dobila mastila svijetlih boja, mješavini sedodaje jedan dio boje na stotinu dijelova vode. Takvevrste mastila mogu trajati godinama a da ne izblijede,

naravno ukoliko se ne svlaţe i ne izloţe svjetlosti. Mastila što se upotrebljavaju u kemijskimolovkama sadrţe više boje, gusta su kao sirup i nesadrţe vodu. Oko dvadeset i pet postotaka takvogmastila predstavlja boja.

8/10/2019 100 zato


438

Mastila za tiskanje sasvim su drukčija od mastilaza pisanje perom. Ona su načinjena od dobrosamljevene boje i laka. Fini, čvrsti dijelići bojeravnomjerno su raspoređeni u mješavini kojoj onidaju ţeljenu nijansu. Lak sluţi za ravnomjernorazljevanje boje na tiskarskom stroju, kao i zaprianjanje boje za papir.

Boja potrebna za izradu spomenute vrste mastilaranije se dobivala iz minerala u prirodi. Međutim,danas se i ta vrsta mastila obično proizvodikemijskim putem, što nije samo jeftini je nego su iboje jače i svjetlije nego što su bile ranije.

ŠTO JE TO

Ĉovjek je vrlo davno koristio neke tvari zaspajanje, odnosno lijepljenje. Na zidovima jedneegipatske grobnice, stare preko tri tisuće godina,nalaze se slike na kojima se vide radnici kakoupotrebljavaju ljepilo!

Mnoge se supstance nazivaju ljepila. Tako, naprimjer, ima mineralnih, biljnih, sintetskih, od-nosno umjetnih ljepila itd.

LJEPILO?

mreţama. Mreţe se onda suše pomoću toplog zrakatunelima za sušenje.

U malim količinama ljepilo se upotrebljava stotine različitih načina u mnogim granama industriSpajanje dijelova pokućstva i slojeva za izrašperploča, zatim izrada glasovira i igračaka ne mogu ni zamisliti bez primjene ljepila. Ljepilo je neophodnopovezivanje

Uobičajeno ljepilo, međutim, načinjeno je odkostiju, mišića i koţe ţivotinje. Te se stvari prethodnopripreme, skuhaju, a potom se dobiveni rastvorosuši. Ako, na primjer, kuhano pile izvadite izhladnjaka, vidjet ćete hladetinastu masu na površinilonca u kojem se nalazi pile. To je zapravonepročišćeni rastvor ljepila.

Kad se ljepilo proizvodi industrijski, vreli se rastvornajprije procijedi, a potom pročišćava i isparava.Dobiveni koncentrat se poslije toga suši. Prema

jednom drugom načinu proizvodnje, dobiveni serastvor naglo hladi, kako bi se dobila hladetinastamasa — ţelatina. Ta se masa potom siječe u komadekoje se rasprostru po

knjiga i izradu kartonskih kutija. Ljepivi papir svvrsta sadrţi ljepilo, a ljepila ima i u prskalicama vatromet, u glavama ţigica, pa i u glavama lutaka!

Kad u ruke uzmete novu novčanicu i čujete kašušti i pucketa, znajte da je to zbog toga što premazana tankim slojem ljepila. Pješčani papir glačanje ne bi se mogao napraviti bez ljepila, koje dzrnca na njoj.

Pošto je ljepilo napravljeno od prirodnih tvari, brpropada, pa mu se stoga dodaju zaštitna sredstvNo, i pored toga ljepilo je podloţno plijesni i truljenjZbog toga ga je bolje praviti tek onda kada je potreb

— od gotova praška što se prodaje u trgovinama.

KAKO SE PRAVI ŢICA?

Ţica je kovina razvučena u dugačku, priličnosavitljivu nit. Moţe se praviti od bilo koje kovine kojase moţe razvlačiti. Glavne kovine što se rabe za izraduţice su: čelik, bakar, aluminij.

volfram i olovo. Mnoge legure (mješavine kovina)upotrebljavaju se u tu svrhu. Postoji oko 12.000različitih vrsta i veličina ţice koja se koristi za oko160.000 različitih namjena.

8/10/2019 100 zato


439

Znate li da su ljudi upotrebljavali ţicu još uprastaro doba? Pravili su je na taj način što sučekićem tanjili komade bronce sve dok ne bi dobilidugačke oble i tanke niti. Osim bronce, tanjili su izlato i srebro.

Danas se ţica proizvodi pomoću stroja koji izvlačiţicu. Kovina se u obliku poluge provlači kroz čitav nizokruglih otvora iz kojih izlaze ţice. Svaki otvor u nizunešto je manji od prethodnoga, i dok ţica prolazi krozte otvore, ona postaje sve manja u svom polumjeru iujedno sve dulja. Otvori su obloţeni volframo- vimkarbidom, koji je po tvrdoći odmah iza dijamanta.Najtanje ţice dobivaju se provlačenjem kovine krozdijamante u kojima su izbušene rupe.

Kaa izvlačimo ţicu iz kovine, ona od rastezanja

postaje krta. jer se čestice kovine sve više

izobličavaju prilikom razvlačenja. Posljedica toga jetakav napon da kovina neminovno puca ukoliko je idalje steţemo. Zbog toga ţicu, čim ona dostigne tugranicu, moramo staviti u peć za grijanje da bipostala manje lomljiva. Ţice što imaju posebnenamjene obvezatno prolaze i kroz dugačke postupkeu kojima se izlaţu toplini.

Ţica se najčešće izvlači u hladnom stanju.Međutim, legure i poluge od volframa su pretvrde. paih prethodno moramo zagrijati da bismo ih prijerazvlačenja smekšali.

Najviše se proizvodi čelična ţica. Ona seupotrebljava za izradu ograda, zaštitnih mreţa protivkukaca, za bodljikave ţice, lance, opruge. navTtke,bodače. igle, lokote, ţice na glazbalima i za stotine i

stotine drugih svakodnevnih potreba suvremenaţivota.

ŠTO JE TO ŠPERPLOĈA?

Kad neparan broj izbrušenih tankih daščica (3,5,7ili više) stavimo jednu na drugu da od njih napravimodeblju dasku, dobivamo šperploču. Drvo svake od tihdaščica ima svoje linije koje moraju zatvarati pravikut s linijama na susjednoj daščici. Takav sklopdaščica daje šperploči izvanrednu čvrstoću.

Postoje šperploče različite debljine. Daščice se

zalijepe jedna za drugu pomoću posebnog ljepilaotporna na vlagu i vodu.

Prva šperploča je načinjena 1830. godine. Ali,upotreba šperploče bila je ograničena sve do 1900.godine, kada se počela uveliko upotrebljavati za onedijelove pokućstva koji se ne vide: za poleđine zrcala,

unutarnje dijelove vrata itd. Cim su ljudi napravililjepilo otporno na vodu,

8/10/2019 100 zato


440

počeli su upotrebljavati šperploče i za izradu mogu upotrebljavati i ostale vrste drveta. Maha-ćamaca i vanjskih drvenih dijelova zgrada. gonij. orah, hrastovina itd. upotrebljavaju se kao

Najviše se šperploča proizvodi od jele, ali se ukras i za izradu pokućstva od šperploče.

ŠTO JE TO FURNIR?

Furnir su tanke drvene ploče koje mogu biti odskupljeg drveta i koje se stavljaju na različitepredmete izrađene od jeftinog drveta da bi ti predmetiizgledali ljepši i skupocjeniji.

Furnir se upotrebljava već tisućama godina. Jošsu stari Egipćani sjekli tanke ploče skupoc jenadrveta koje su na sebi imale lijepe prirodne šare.Zatim su ih lijepili na obično drvo i tako pravilipokućstvo za bogataše.

Stotinama godina furnir je izrađivan ručno. Bilo jepotrebno uloţiti mnogo truda da bi se dobio lijepfurnir. Poslije 1800. godine, kada su usavršenistrojevi za obradu drveta. usavršen je i načinproizvodnje furnira, pa se počeo upotrebljavati i zaizradu vrata i za ukrase. Ljudi su

sve više traţili pokućstvo načinjeno od ruţina drveta,mahagonija, skupocjena javora i ostalih vrstadragocjenog i tvrdog drveta.

Danas se furnir proizvodi na suvremen način,sjećenjem i ljuštenjem. Pri sječenju, klada se najprijeisjeće po duţini i to na dva ili četiri dijela, a potom

jedan stroj oštrim noţem siječe ploče furnira doodređene debljine. Pri Ijuštenju klada se pomoćuvelikog stroja okreće oko svoje osi dok oštar noţ sastrane ljušti furnir kao što se odmotava papir zapakiranje. Furnir se siječe u ţeljenim dimenzijama,suši. a zatim pod pritiskom lijepi na određenepredmete. Kasnije taj furnir glačamo pijeskom svedok ne postane gladak.

ODAKLE DOBIVAMO PLUTO?

Ćak i u najstarijim vremenima, ljudi su znali dapluto moţe posluţiti za spašavanje u vodi. 1 danas,kad se pluto upotrebljava i u mnoge druge svrhe,dobivamo ga na potpuno isti način na koji su gadobivali i naši preci.

Pluto je vanjska kora jedne vrste drveta — hrastaplutaša — čiji je botanički naziv Quercus suber. Dvijetrećine cjelokupne svjetske proizvodnje pluta dajuprostrane plantaţe ovog drveta u Španjolskoj iPortugalu.

Kora hrasta plutaša prvi put se skida s drveta

Kora se sa hrasta plutnjaka skida u srpnju ilikolovozu. Zasijeće se pri dnu debla ukrug, a isti takavzarez načini se i odmah ispod prvih grana. Zatim senapravi nekoliko vodoravnih zareza, pa se kora odvojiod stabla. Prosječno drvo moţe dati po 25 kilogramapluta. Skidanje kore ne škodi drvetu. Dapače, izgledada mu čak i prija.

Poslije skidanja, pluto se ostavlja određeno vrijemeda stoji, a potom se kuha kako bi se omekšalo i da biiz njega izašle kiseline. Poslije

tek kad je ono staro dvadeset godma. Poslije devetgodina kora se skida po drugi put. To se ponavljasvakih devet godina u razdoblju oko stotinu godina.Kao što vidite, potrebno je prilično vremena da sestvori pluto, ali je i izvor pluta gotovo nepresušan!

kuhanja, pluto se suši. a potom se, u obliku ravnihploča, šalje u svijet.

Od komada pluta izrađuju se čepovi za boce ipojasi za spašavanje. Pluta što se upotrebljavaju uizradi obuće, za oblaganje cijevi, za uloške uzatvaračima i čepovima od kovina, prethodno se

8/10/2019 100 zato


441

melju, a zatim spajaju pomoću drugih materijala. Budući da je pluto loš vodič topline, često se

koristi za izolaciju velikih hladnjača, hladnjaka teuređaja za klimatizaciju. Prostorije u bolnica

ma i studija u radio stanicama također se oblaţuplutom kako bi se izolirali od vanjske buke. Poredostaloga, pluto se upotrebljava čak i u proizvodnjilinoleuma.

KAKO SE IZRAĐUJE ĈAVLUĈavao izgleda tako jednostavan, a jeste li znali da

ima više od četiri stotine različitih vrsta čavala! Najvaţnije vrste čavala su sječeni, ţičani i vučeni

čavli. Ţičani i sječeni čavli rade se od bronce, bakra,ţeljeza i cinka — što sve ovisi o svrhi u koju će seupotrijebiti.

po imenu Reed, patentirao je stroj za izradučetvrtastih čavala, pa se s ručne izrade čavla prešlona strojnu. Sredinom 19. stoljeća izrađivani sustrojevi koji su izrađivali čavle od ţice. U takve sestrojeve ubacuje savitljiva čelična ţica velikombrzinom, pa se zatim sijeku čavli ţeljene veličine iduljine. Jedan se kraj čavla zaoštrava,

Tako se, na primjer, čavli što se upotrebljava ju zapotkovice izrađuju od kovine koja se neće rasprsnutiu konjskom kopitu. Postoje i čavli što se uvrću udrvo. Oni se nazivaju čavli -zavrtnji.

Prije 1780. godine svaki čavao se morao raditiposebno, i to ručno. To je činio kovač, sluţeći sečekićem i nakovnjem. Godine 1786. jedan stanovnikameričke savezne drţave Massachusetts,

dok se na drugome pravi ravna glavica udarcem ustroju.

Ĉavli se potom glačaju i dotjeruju u dobošima štose okreću i u kojima se nalaze otpaci ţeljeza istrugotina. Takvim stojevima moguće je proizvoditi ipo tisuću čavala u minuti.

KAKO SU NAPRAVLJENE PRVE PRIBADAĈE?

Kad pomislimo na silno mnoštvo stvan što se

spajaju pomoću pribadače, ne moţemo shvatiti kako je čovjek ikada mogao ţivjeti bez pje. Vrlo je vjerojatnoda su pribadače od ovog ili onog materijala bile uupotrebi još u prvim danima postojanja čovjeka.

Trn je zacijelo sluţio kao prva pribadača. Kasnijesu pribadače pravljene od riblje kosti ili od kostiţivotinja. U pretpovijesno vrijeme neo

litski čovjek je već izrađivao pribadače od bronce.

Sigurnosna pribadača, tzv. „ziherica", upotre-bljavana je u Evropi već koncem brončanog doba, okotisuću godina prije naše ere. Bila je načinjena odbronce, tanka i tako povijena da se vrh moţe zakačitiza samu glavu.

U Evropi su se pribadače počele upotrebljavati vrlorano, najprije kao ukrasni predmeti, a

CAVU ZA TAPETE

8/10/2019 100 zato


442

SREBRNE PRIBADAĆE

potom i kao igle za spajanje dijelova odjeće. Tekkoncem 15. stoljeća poćele su se proizvoditipribadaće kakve ih poznajemo. U to doba ljudi su ihsmatrali za tako korisne predmete da je zbirkapribadača predstavljala najljepši novogodišnjipoklon.

Današnji oblik pribadaćama su dali Francuzi, kojisu pribadaće izvozili u Englesku. Međutim, ubrzo suih i samo Englezi počeli proizvoditi. Kontinentalni kongres u Američkim Kolonijama ponudio je nagraduonome tko proizvede prvih 25 tuceta pribadača čija ćekvaliteta biti ravna kvaliteti pribadača uvezenih izEngleske. Poslije toga i u Engleskoj su se počeleproizvoditi pribadaće.

Danas se pribadaće uglavnom prave od mjedene

ţice. Ţica se namota na kotač u određenoj duljini.Ĉelična udaraljka spljošti istureni dio ţice u glavicu.Zatim se pribadaće sijeku i puštaju u posebneţljebove. Dok strše iz ţljebova. naoštri ih rezaljka štose neprestance okreće. Onda se i pribadača očiste,uglačaju, presvuku slojem lima i umataju uambalaţu.

Pribadaće se razlikuju po veličini. Najfinije seupotrebljavaju u posebne svrhe, a najveće za spajanjedeka. U Sjedinjenim Američkim Drţavama se svakegodine proizvede toliko pribadača da ih na svakoggrađanina dolazi više od stotinu.

KAKO SE PRAVI KONAC?

Danas je namotaj konca posve obična stvar. Usvakom domaćinstvu naći ćete po nekoliki smo- lakakonca. Ali. prije 150 godina još uvijek se nije znalo zaobičan pamučni konac. Svaka domaćica sama jepravila konac od lanenih vlakana koje je samaupredala.

Konac se moţe praviti od vune, lana, svile inajlona, ali pamučni konac je najviše u upotrebi.Postupak upredanja pamučnog konca vrlo je sličan

izvlačenju pamučnih niti za tkanje. Pamučni konac najbolje kvalitete dobiva se od

egipatskog pamuka. Najprije se otvore velike bale ukojima egipatski pamuk stiţe do nas. Zatim se pamukrasčešlja i očisti. Odlazi u poseban stroj u kojemmalene ţice čiste i ispravljaju vlakna. Iz stroja pamukizlazi u obliku

dugačkih i plosnatih vrpci koje se kasnije izdu- Ijujupročešljavaju i polaţu jedna pored druge. Posebnokviri razvlače te vrpce i uvijaju vlakna. Taj sepostupak neprestance ponavlja. Konačno se dobivafin i mekan konac koji se upreda u čvrstu nit. Tričetiri, pet pa i šest takvih niti uvijaju se i upredajuzajedno da bi se dobio čvrst i jak konac, koji skasnije moţe podvrći postupku bijeljenja ili bojenja.

Prošlo je dosta vremena dok konačno nekome nijpalo na pamet da konac namotava na kalemovumjesto da ga prodaje na metre. Prije otprilike stotinugodina čovjek je izumio šivaći stroj. Budući da su zšivaći stroj bili potrebni fini kalemovi konca, čovjek jpočeo proizvoditi konac vrlo lijepo namotan na glatkkalemove

KAKO SE PRAVI UŢE?

Ĉovjeku je od davnina bilo potrebno uţe da bipomoću njega vezivao brodić za obalu, da bi vukaostvari i vezivao bale. Zbog toga je izrada konopa jedanod najstarijih zanata za koje se zna.

Prva uţad je dobivana na taj način što je čovjekvezivao koţne remenove jedan za drugi Ui sastavljaodijelove neke kore s drveta ili čak korijenje. StariEgipćani su pravili uţad od

8/10/2019 100 zato


443

biljnih vlakana i ta je uţad bila slična današnjojuţadi.

Sva vlakna što se upotrebljavaju danas se običnonazivaju „konoplja**, ali se ta „konoplja** moţepraviti od različitih biljaka. Najbolji materijal zaizradu uţeta su vlakna biljke zvane ..abaka‘ \ kojaraste na Filipinima. Ta se vlakna obično nazivaju„konopljom s Manile*4. Ona je jača od drugih vrstakonoplje i lakše se obrađu

neprestance uvijao niti, sve dok ih ne bi upreo ukonop.

Danas se gotovo sva uţad porizvede pomoćustrojeva. Vlakna prođu kroz čitav niz strojeva zarazdvajanje, koji su nalik na čelične češljeve. Strojevitemeljito pročešljaju vlakna i tu masu vlakanapretvore u dugačku i neprekidnu vrpcu iste debljine.

Takve vrpce dolaze do stroja za uredanje, koji ihizuvija i uprede u konac, a taj

je. Jedna vrsta stogodišnje biljke u Meksiku takođerse upotrebljava za izradu uţadi, a uţad se moţepraviti i od vlakana kokosovog oraha i vlakana lana.Međutim, uţad dobivena od lana previše je skupa.

Sve do 19. stoljeća konop je izrađivan rukom u tzv.„uţamicama**. To su bile dugačke i niske građevine ukojima je uţar morao ići natraške, korak po korak,odmotavajući vlakna, koja je sebi namatao okostruka. Na gornjem kraju uţamice jedan je dječakokretao kotač za koji je bio pričvršćen jedan dio uţeta.

Taj kotač je

konac se potom namotava na kalemove ili klupka.Klupka su nasađena na ploču koja se okreće oko

svoje osovine. Nit prolazi kroz cijev od kovine koja jepritišće i sljepljuje odvojene komadiće. Kad izađe izcijevi, ta je nit upredena. Onda tri ili četiri takve nitiprolaze kroz isti postupak i upredaju se u konop.

Svaki put kad stroj upreda vlakna, upreda ih usuprotnom pravcu od prethodnog uvijanja. Na taj senačin odrţava ravnoteţa i sprečava raspadanjekonopa.

ŠTO JE JUTA?

Juta je najjeftinije i najviše korišteno biljno vlakno.Dobiva se od dvije biljke iz obitelji američke lipe. Tedvije se međusobno razlikuju samo u sjemenu. Inače,obje imaju prave stabljike, bez grana, a duge su od

metar i po do četiri metra. Lišće im je duguljasto,tanko, a cvjetovi bliiedoţute boje.

Ţetva jute obavlja se u kasno ljeto ili u ranu jesen,kad se juta priprema za trţište. Stabljike se čupaju izzemlje, čiste od lišća, vezuju u snopove i namaču umlaku vodu bara ili potoka.

Snopovi jute se namaču zato da bi kora nastabljikama omekšala. To namakanje traje nekolikodana, a ponekad i čitav mjesec. Potom se juta vadi izvode, kora se guli sa stabljika, pa se vlakno čisti i

izlaţu suncu da se osuši. Vlakna jute se potom vezuju u bale i šalju u

proizvođačka središta, gdje se pletu u konope ili ugrubu tkaninu koja se upotrebljava u izradi pokrivačaza pamučne bale, zatim za izradu vreća, zatapeciranje, za sagove, zastore i druge slične svrhe.

A BAKA — KONOP1JA S MAMILE

8/10/2019 100 zato


444

Juta se moţe upotrebljavati na stotine različitihnačina, pa je zbog toga posebice korisna. Od jute seproizvodi različita ambalaţa za robu. koja se šaljediljem svijeta, a bale se vezuju konopom koji jetakođer izrađen od vlakana jute. Juta se koristi i kaomaterijal za izolaciju u električnim kablovima.

Krojači upotrebljavaju jutu u izradi muških odijelai kaputa, a u zemljama Juţne Amerike od jute seprave dţonovi za cipele. Juta se upotrebljava i kaomaterijal za povezivanje knjiga, a također i u raznimgranama trgovine i industrije.

Gotovo sva juta što se upotrebljava u komercijalnesvrhe potječe iz Indije.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


U zdravu tijelu,

zdrav duh

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


447

KAKO SU POĈELE OLIMPIJSKE IGRE?

Zlatna olimpijska medalja zacijelo je najvećapočast što moţe pripasti jednom sportašu. Ali, je livam poznato da se ideja o odrţavanju olimpijskihigara rodila još prije 2.500 godina!

Prema grčkoj legendi, Herkul, Zeusov sin, osnovao je olimpijske igre. Najstariji podaci govore o igramašto su odrţane 776. godine prije naše ere na ledinamanedaleko od grada Olimpi- je. Punih tisuću godina te

su se igre odrţavale svake četvrte godine, sve dok ih349. godine nisu ukinuli Rimljani.

Stari Grci su smatrali da su olimpijade vrlo vaţne,pa su prema razmaku između njihovog odrţavanjaračunali vrijeme. Taj je razmak iznosio četiri godine izvao se olimpijada. Olimpijske igre predstavljajuprimjer kako se ostvarivao grčki ideal ,,u zdravu tijelu

— zdrav duh4*. Ništa nije smjelo spriječiti odrţavanje

igara Ako bi se dogodilo da se vodi rat u to vrijeme, injega bi prekidali. Tek 1.500 godina kasnije francuski baron Pierre

de Coubertain došao je na pomisao da valja obnovitiolimpijske igre. Na njegov prijedlog, u Parizu je 1894.godine odrţan Međunarodni kongres petnaestzemalja. Sudionici tog Kongresa jednoglasno suodlučili da se iznova uvedu olimpijske igre i da seodrţavaju svake četvrte godine. Dvije godine kasnije,na obnovljenom stadionu u Ateni odrţane su prvesuvremene olimpijske igre.

U današnje olimpijske igre uključeni su mnogisportovi koji u staro doba nisu ni postojali: košarka,vaterpolo, nogomet, biciklizam, streljaštvo i hokej natravi.

Danas se o limpijskim igrama stara Međunarodniolimpijski komitet, a svaka drţava ima svojnacionalni odbor koji odlučuje o njezinu sudjelovanjuna olimpijadi.

KAKO JE NASTALO SKIJANJE?

Moguće drţite da je skijanje suvremen sport?Zapravo, skijanje je jedan od najstarijih načinaputovanja za koje čovjek zna. Sama riječ je

podrijetlom s Islanda, a označava „cipele za snijeg4* ili„komad drveta“.

Neki povjesničari, kad su pronašli stare crteţe štosu prikazivali ljude na skijama, tvrde da je skijanjepostojalo još u kameno doba. Davno prije pojavekršćanstva, u Skandinaviji su La- ponce nazivali,.skrid-finen“, što znači „klizači**. Lapoei su čak imali i boginju skijanja, a svoga bogazime su prikazivali na skijama.

Najstarije skije za koje se zna bile su duge isavijene, često napravljene od ţivotinjskih kosti ju, doksu za stopala pričvršćivane remenjem.

Kao sport, skijanje se javilo u norveškoj pokrajini Telemark. Gradić Morgedal je u tom području poznatkao „kolijevka skijanja4*. Pošto je taj kraj dugo ostajaopod snijegom, čovjek se kretao pomoću skija. Ljudikoji su tu ţivjeli zimi

8/10/2019 100 zato


448

>;• „

-•- ' • i »fei ^

SKUANJE JT. PO ELO U TELEMAHKU

su potpuno ovisili o skijama, koje su bile neophodneza odlazak u lov ili u planine radi hvatanja divljači, uokolna sela, na trţnicu ili u posjet prijateljima.

Ako mislite da su natjecanja u skijanju izum našegdoba, iznenadit ćete se kad saznate da su se nagradnanatjecanja u skijanju odrţavala u Norveškoj još 1767.godine! Otac suvremenog skijanja je Sondre Norhajm.rođen u Morgedalu, pionir ne samo u slalomu, nego iu pravljenju skija. Posljednje godine ţivota proveo je uSjedinjenim Američkim Drţavama. Učinio je mnogo zarazvoj ovog sporta u toj zemlji.

U povijesti skijanja od velikog je značaja 1868.godina, kada je odrţano veliko natjecanje u skijanju uKristijaniji, današnjem Oslu. Na nat jecanje je biopozvan i Norhajm. Spustio se niz padinu bez štapova,drţeći stopala čvrsto priljubljena. Kad se odvojio ododskočišta, poletio je kroz zrak poput ptice i doskočioneznatno savijajući koljena. Samo trenutak kasnijenapravio je okret i zaustavio se. Mnoštvo svijeta, štoga je promatralo, bilo je zadivljeno tim umijećem, skojim počinje novo doba u skijanju.

GDJE SE PRVI PUT IGRAO HOKEJ NA LEDU?

Hokej na ledu je vrlo brza i zanimljiva igra. Obatima uvijek imaju po šest igrača u igri, dok rezervniigrači, ili zamjene, sjede sa strane igrališta i čekaju naznak trenera da uđu u igru. „Loptica*4 u hokeju zovese ,,pak“.

Danas je hokej jedna od mnogih igara što se igrajupomoću štapa i lopte. Vjeruje se da ta igra potječe izIrana, gdje je nastala i igra polo. Znamo da su stariGrci igrali jednu vrstu hokeja, pa su ga čak uključili iu olimpijske igre.

8/10/2019 100 zato


2» 449

U Ateni postoji jedan zid, sagrađen prije otprilikedvije tisuće godina, na kojem se nalaze crteţi djećakakoji igraju igru vrlo sličnu današnjem hokeju natravi.Hokej na ledu se prvi put igrao u Kanadi prije više od

stotinu godina, a prve organizirane igre

osnovane su pred konac 19. stoljeća. Godine 1914.Kanadsko amatersko hokejaško društvo imalo je većnekoliko tisuća članova.

Prema tomu, Kanada je kolijevka amaterskoghokeja.

TKO JE IZMISLIO KLIZANJE NA LEDU I ROLŠUE"?

Ljudi znaju za klizanje već više od pet stotinagodina! Klizanje na ledu je starije od voţnje na,.rolšuama“ ili ,,koturaljkama‘ \ koja je počela tek u18. stoljeću.

Klizaljke na kotačićima ili rolšue su se upo-trebljavale na putovima i cestama Nizozemske prijeotprilike dvije stotine godina, ali se ne zna tko ih jeprvi izradio i stavio na noge. Kada je jedanAmerikanac iz New Yorka, po imenu Plymton, izmislio

rolšue sa četiri gumena kotačića. ovaj je sport uskoro

postao omiljen.Iduće usavršavanje predstavljalo je uvođenje

kugličnih leţajeva u rolšuama. Ranije su, naime,kotačići bili pravljeni od jedne vrste tvrda drveta, alisu se kotačići vrlo brzo trošili, pa se stoga prešlo naizradu kotačića od čvrstih legura i čelika. U Americisu utrke na rolšuama bile vrlo popularne sve do 1910.godine, kada su njihovo mjesto zauzeli motocikli iautomobili. Međutim, rolšue su i dalje zabavljalemlade.

Klizanje na ledu potječe iz 16. stoljeća. U to doba

su Norveţani upotrebljavali neku vrstu klizaljkinapravljenih od kostiju, pa su na taj način lakšeprelazili preko zaleđenih površina.

Kasnije je počela izrada klizaljki od ţeljeza, da bi senaposljetku prešlo na suvremene klizaljke od čelika.Ranije su se klizaljke pričvršćivale za nogu koţnimremenima. Međutim, danas se one najprije pričvrsteza cipele, a zatim veţu. Najsuvremenije klizaljke sustalno pričvršćene za cipele.

OTKADA POSTOJI BOKS?

Mnogi ljudi tvrde da boks treba zabraniti. To se većviše puta događalo u povijesti boksa. Drţalo se da jeboks pregrub i barbarski sport, i da takva natjecanjatreba spriječiti.

Zamislite kako bi se ti ljudi osjećali da su moglividjeti prve borbe boksača, priređene u staroj Grčkoj,gdje su boksači sudjelovali na olimpijskim igrama ina raznim natjecanjima. Neka pravila kojih su seboksači tada pridrţavali bila su vrlo slična

današnjim, ali je postojala jedna velika razlika:umjesto rukavica, boksači su nosili koţne rukaviceomotane oko šaka i pojačane olovnim ili brončanimpločama. Jasno vam je da je takav udarac mogao bitivrlo opasan!

Poslije pada Rimskog Carstva, boks se izgubio, aiznova se pojavio tek u Engleskoj početkom 18.stoljeća. Ubrzo je ušao u modu i ostao omiljen sportviše od stotinu godina!

Borba se vodila golim šakama i često je trajala višesati. Bilo je dozvoljeno i hrvanje i obaranje. Runda sezavršavala tek kad je jedan boksač bio oborenudarcem, a vrijeme između dvije runde bilo jerazličito. Ta se gruba borba nastavljala sve dok jedanod protivnika više nije mogao doći do znakaobiljeţena kredom na sredini ringa kad bi rundaotpočela!

Naravno, tako surovo boksanje naposljetku je

izazvalo javno mnijenje da se okrene protivprofesionalnog boksa. Nešto se moralo poduzeti da setaj sport spasi, i tako su u boks uvedene rukavice, azatim su, malo-pomalo, stara pravila

8/10/2019 100 zato


450

postajala sve humanija. Konačno je. 1867. godine,učinjen značajan korak kojim je boks stekaonaklonost publike. Markiz od Quinsberryja je uveočitav niz pravila koja su donijela veliko poboljšanje.Na primjer, runde su bile ograničene na po triminuta, a pauza između njih trajala je jednu minutu.

Ta su pravila bila prihvaćena u čitavu svijetu. Sve do 20. stoljeća boks nije bio mnogo

rasprostranjen, osim u Engleskoj i SjedinjenimAmeričkim Drţavama — ali se od tada raširio pocijelom svijetu.

OD KADA POSTOJI HBVANJE?

Hrvanje je jedan od najstarijih sportova. Nazidovima starih egipatskih grobnica, na primjer,nalaze se i stotine scena hrvanja izrađenih u reljefu.Na njima se mogu vidjeti zapravo svi zahvati i padoviu hrvanju koji su nam i danas poznati. Prema tomu,hrvanje je bilo vrlo razvi jen sport prije pet tisućagodina!

Milon iz Krotone, koji je trideset i dva puta pobijediou drţavnim igrama, a šest puta bio prvak naolimpijskim igrama.

U Japanu, gdje je hrvanje vrlo popularan sport,prvi zabiljeţeni hrvački susret odrţan je 23. godineprije naše ere. U japanskom stilu hrvanja, koji senaziva „sumo*4, teţina tijela

Kao organiziran i znanstveno obrađen sport,

hrvanje je zacijelo uvedeno u Grčku iz Egipta ili Azije.Međutim, postoji grčka legenda koja kaţe da jehrvanje izumio grčki junak Tezej.

Hrvanje je predstavljalo značajnu granu atletike ustaroj Grčkoj. Grčki su hrvači obično svoje tijelomazali uljem, a preko ulja su stavljali fini pijesak,kako bi im zahvat bio čvršći. Najčuveniji hrvačkiprvak staroga svijeta bio je

hrvača igra značajnu ulogu. Neki prvaci sumo

hrvanja bili su. na primjer, teški i po stotinu i pedesetkilograma i strašno snaţni — no i pored toga. kretalisu se vrlo hitro.

U Velikoj Britaniji je hrvanje također bilonjegovano kao sport. Engleski kralj Henry VIII volio jehrvanje, a i sam je vaţio za dobra hrvača.

8/10/2019 100 zato


2P* 451

OTKADA POSTOJI KUGLANJE?

Izgleda da je jedna od prvih igara što je čovjekupala na pamet bilo kotrljanje nekog okruglogpredmeta radi obara nj a više drugih predmeta što sustajali na suprotnom kraju. U jednom dječjem grobuiz staroga Egipta od prije 7.000 godina pronađen jepribor koji se upotrebljavao za igranje jedne igre

slične današnjem kuglanju.

vljali su toljagu u kut, a seljak bi bacao oveći kamenili loptu na nju. Ako bi pogodio, hvalili su ga, a ako bipromašio, savjetovali bi ga da vodi kreposniji ţivot.

I same je svećenike privukla pomisao da gađajutoljagu, koju su nazivali „kugla**. Pošto su jednompokušali, to im se svidjelo, i tako je nastala nova igra.

Kasnije je novu igru prihvati-

Postoje čak i dokazi da je neka vrst kuglanjapostojala u kameno doba, a sastojala se od bacanja

velikog šljunka i kamenice na šiljato kamenje što sekoristilo umjesto kugli.Prema zapisima, izgleda da je kuglanje nastalo u

evropskim samostanima prije oko 700 godina kao diovjerskog rituala. Seljaci toga doba obično su nosilitoljage, čak i kad su odlazili u crkvu. Svećenici su imgovorili da toljage mogu predstavljati vraga ili zlo.Posta

lo plemstvo, a i imućniji staleţ. U srednjem vijeku, naprimjer, u Njemačkoj, kuglanje je bilo vrlo omiljena

igra. Kad se proširila i na Englesku, nova je igrapobudila veliko zanimanje, tako da je Henry Vili čaknaredio 1530. godine da se na njegovu dvoru napravestaze za kuglanje.

Kuglanje sa devet kugli, koje se ukorijenilo uSjedinjenim Američkim Drţavama, donijeli sudoseljenici iz Nizozemske.

ŠTO JE DŢUDO?

Dugo su ljudi pokušavali pronaći vještinu koja bi

pomogla malim ljudima da savladaju krupnije odsebe. Dţudo ili dţiudţica je takva vještina. Dţudo je borba rukama, zasnovana na umijeću i

brzim pokretima više nego na snazi. Početak ovevještine gubi se u prošlosti, ali se vjeruje da su je,barem u određenoj mjeri, izmislili najviši

svećenici u Tibetu. Ovaj je sport iz Tibeta prešao u

Kinu i naposljetku u Japan, gdje se usavršio donajveće mjere. Dţudo se prakticirao u Japanu još prije dvije

tisuće godina. Tom su vještinom ovladali samuraji,stari japanski ratnici i velikaši. U doba feudalnogsustava u toj zemlji, samo su pripadnici plemstvamogli biti upućivani u tajne dţuda.

8/10/2019 100 zato


452

Tijekom drugog sv jetskog rata na pacifičkim <»tocima u dţunglama su vrlo često vođene borbe

između Japanaca i Amerikanaca. Pobjeda u borbiprsa o prsa u velikoj je mjeri ovisila i o vještini boracau dţudu. Stoga su američki vojnici i mornari učili tuvještinu.

Zapravo, dţudo nije ništa tajanstveno. Glavnanačela dţuda su upoznavanje slabih mjesta načovjekovu tijelu, zatim iznenadni napad na te slabetočke, kao i stručno iskorištavanje protiv

nikove teţine kako bi se on izbacio iz ravnoteţe.Osjetljiva mjesta na koja stručnjak u dţudu cilja su

razne točke na tijelu, na kojima se ţivci nalaze blizupovršine.

Dţudo se često uči kao sport kojim se razvija tijelo,a prilikom vjeţbanja uopče se ne zadaju udarci.Učenje dţuda pomaţe da se razvije snaga ikoordinacija mišića. Međutim, dţudo valja vjeţbatisamo pod nadzorom stručnog instruktora.

KAKO JE NASTAO TENIS?

Neke su igre nastale spontano, dok su se druge

razvijale dugi niz godina. Tenis ima dugačku povijest.Grci i Rimljani su igrali igre loptom, koje su kasnijeprihvatili Francuzi.

Jednu su igru, nazvali ie de pom. To je zacijelo bila

preteča današnjeg tenisa. Izraz „tenis44 najvjerojatnije potječe od francuske

riječi tene, što znači „drţite, igrajte44. Neki

TENK

8/10/2019 100 zato


453

stručnjaci drţe da je ova igra ponikla u Egiptu iIranu, a da su je igrali i Arapi, prije Karla Velikog.

Oko 1300. godine ova je igra bila poznata i podimenom Ja bud, a tijekom 14. stoljeća igrala se ucijeloj Francuskoj. Francusko plemstvo ju je mnogovoljelo. Luj X je umro od prehlade što ju je zaradioigrajući ovu igru.

Za tenis se kaţe da je kraljevska igra, jer suengleski i francuski kraljevi pokazivali velikozanimanje za ovu igru. U Francuskoj se smatralo da

je Anri II najbolji igrač tenisa, a kasnije je

Luj XIV imao svoje stalno osoblje koje se brinulo onjegovu teniskom igralištu. Kao ime. „tenis** se javljau knjizi objavljenoj 1400. godine. Engleski kraljHenry VID sagradio je 1529. godine u HamptonCourtu tenisko igralište, na kojemu se i danas igratenis.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća tenis je,preko Bermuda, stigao i u Sjedinjene AmeričkeDrţave.

U našim krajevima tenis se počeo igrati posli je1885. godine.

KAKO JE POSTAO ŠAH?

Zacijelo ne postoji igra o kojoj se, već stotinamagodina, toliko piše kao o šahu. Nazivaju ga„kraljevskom igrom", jer se smatra kraljicom svihigara. Šah je vjerojatno i najstarija igra za koju sezna, jer neki tvrde da je postojao još prije 5.000godina!

Znamo da naziv „šah" dolazi od iranske riječi kojaoznačava pojam „kralj", „vladar". A izraz

odakle je prenijet u Iran, Arabiju, a zatim u zapadnuEvropu.

Sto se tiče pojedinih šahovskih figura, one supretrpjele mnoge izmjene u dugoj povijesti te igre.Bilo je i razdoblja kad se i kral j „mogao pojesti", što jeu današnjem šahu nemoguće. „Rošada" je nova

zamisao, koja je unijeta u šah prije otprilike 400godina.

„šah-mat", također iz iranskog jezika, znači „kralj jemrtav". Međutim, jesu li baš Iranci izmislili šah? Tonitko pouzdano ne zna.

Zapravo, pronalazak šaha pripisivan je, u raznimrazdobljima, Grcima. Rimljanima. Babiloncima,Egipćanima, Ţidovima, Irancima, Kinezima, Arapimai mnogim drugim narodima! Po jednoj teoriji, šah serodio među budistima u Indiji. Po budističkomshvaćanju, rat i ubijanje bliţnjih, bez obzira na ciljzbog kojega se to čini. predstavlja zločin. Zbog toga suizmislili šah kao zamjenu za rat! Većina najvećihstručnjaka danas drţi da šah vjerojatno potječe izIndije,

Povijest kraljice u šahu vjerojatno je najzani-mljivija. Jedno vnjeme ta se figura zvala imenom što

je značilo „mini-star" ili „general"! Ako danas u igri

izgubite kraljicu, drţi se da ste ostali bez najjačefigure. Međutim, u stara vremena kraljica je moglaprelaziti samo po jedno polje dijagonalno, pa je zbogtoga bila najslabija figura na šahovskoj ploči! Tekprije 500 godina stekla je svoju sadašnju moć.

Kula i konjić nisu se. izgleda, mijenjali tijekommnogih godina.

Danas se šah igra u čitavom svijetu, a među-narodne turnire, što se redovito odrţavaju, s velikimzanimanjem prate milijuni gledatelja.

KAKO JE KOŠARKA DOBILA IME?

Košarka se često naziva „međunarodnim sportom"zato što se igra u svakoj civiliziranoj zemlji u svijetu.Košarka se nije razvila postupno, kao neki drugisportovi, nego ju je, 1891.

godine, izmislio James Naismith. On je ţelio pronaćineki sport koji će privući studente tjelesnog odgoja uSpringfieldškoj stručnoj školi u Massachusettsu.Naismith je bio Kanađanin,

8/10/2019 100 zato


454

pa je kombinirao igru kanadskih Indijanaca ,,lakros“i engleski „nogomet" i na taj način dobio nov sportkakav mu je bio potreban.

Umjesto palice, kao u „lakrosu", ili „šutiranja"lopte, kao u nogometu, Naismith je izmislio sport ukojem igrači dodaju loptu jedan drugome. ili jedanigrač udara loptom o zemlju i trudi se postići

zgoditak. U početku, kad je taj sport izmišljen, na„golu" je stajala samo drvena košara, koš, pa je tajsport nazvan „košarka".

Kao i u mnogim drugim sportovima, i u košarci seodređuje tko će na kojem mjestu

igrati na osnovi vještine i umijeća pojedinih igrača.Oni koji vješto postiţu koševe, obično se raspoređujunaprijed i predvode napad na protivnički koš.

„Centar" je obično vrlo visok igrač koji zna uhvatitiloptu u skoku i uputiti je prema košu ili dodati svomsuigraču. Osim toga, budući da je visok, lako moţevratiti loptu ukoliko strijelci promaše koš. Obrambeni

igrači sprečavaju protivničku navalu da postiţekoševe. Zbog toga moraju biti hitri i lukavi, uvijekspremni krenuti u kontranapad i pucati.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


457

DftVKNA IGRAĈKA ĈOV JEK KOJI MIJESI KRUH%

KAKO SU NASTALE DJEĈJE IGRE?

Danas se djeca igraju „skrivača44 iz šale i zabave.Međutim, ta igra potječe iz davnih vremena i imala jeosve drukčiji smisao.

Zapravo, tu su igru otkrili odrasli. U nekimrajevima Evrope bio je običaj u proljeće izlaziti uumu i u polje i tamo traţiti ptice i cvijeće što seavljaju s prvim proljetnim danima. Cvijeće i pticeošeni su u selo kako bi svi vidjeli da je proljeće

istinu stiglo. Potraga za tim znacima proljeća,krivenim u šumama, predstavljala je

početak igre ..skrivača**. I danas u nekim zemljamaonaj tko se skriva u ovoj igri cvrkuće poput ptice.

U vezi s dječjim igrama postoji još jednazanimljivost. Sve takve igre nisu prvobitno bile samoigre. nego im je prethodio kakav povijesni događaj ilisu proizašle iz neke priče koju je narod pripovijedao.Ponekad su takvi događaji bili šaljivi i veseli, aponekad tuţni i nesretni.

JESU LI DJECA U STARA VREMENA IMALA IGRAĈKE?

Što je igračka? Je li to bilo što čime se igrate: dvadrvena štapa, neki kamen ili komadić tkanine? I tipredmeti ponekad mogu posluţiti kao igračke, ali podgračkom obično podrazumijevamo nešto drugo.

Igračka je nešto čime se djeca igraju, a što na nekinačin podsjeća na ono što čine odrasli. Takve su

gračke puška, automobil ili kamion, lutka, kućica,opta ili čigra. Budući da su djeca oduvijek voljelapodraţavati odrasle, moţemo pretpostaviti da igračkepostoje otkada i čovjek.

Arheolozi su našli u iskopinama starih gradovamnoge igračke: čegrtaljke. zvečke, sićušno

posuđe i malene ţivotinje od gline, bronce i olova. Uostacima jednog starog iranskog grada pronađena jeigračka u obliku lava na kotačima. Na postolju nakojem je pričvršćen lav postoji otvor za konoppomoću kojega se igračka povlači. Takve se igračke

još uvijek prave, a ova je stara oko 3.000 godina!

U starim egipatskim iskopinama pronađene surazličite igračke: lopte, čigre i lutke. Pronađena je čaki malena igračka koja predstavlja čovjeka kako mijesikruh, a pokreće se pomoću konopa. Poznato nam jeda su se i grčki i rimski dječaci igrali čegrtaljkama.teretnjacima i kolici-

8/10/2019 100 zato


458

ma. Na Cipru je pronađena igračka u obliku teretnihkola za prijevoz vina kojom su se djeca igrala baš kaoto se vi danas igrate teretnim kamionom.

U srednjem vijeku djeca su se igrala brojnimgračkama: konjima od ilovače, naoruţanim voj-nicima, lukom i strijelom. U doba renesanse vješteanatlije su često pravile igračke. Bile su to malene

kopije oruţja i predmeta što se

upotrebljavaju u domaćinstvu toga doba. Izgleda dasu se djevojčice oduvjek voljele igrati .,kuće“, adječaci ,,rata“!

O igračkama iz predpovijesnog doba nemamopodataka, zbog toga što su one obično bile od drveta.Drvo brzo truli u zemlji i zbog toga se nisu moglesačuvati igračke što potječu iz najranijih danačovjekova postojanja.

TKO JE PRVI NAPRAVIO ZMAJA?

Povijest zmajeva toliko je duga da nitko ne zna tkoih je prvi izmislio. Neki kaţu da je to bio Grk po imenuArhita, koji je ţivio u 4. stoljeću prije naše ere. Ali, uistočnim zemljama zmajevi su vjerojatno igrali vaţnuulogu u mnogim blagdanima. Devetog dana devetogmjeseca odrţavala se velika Svečanost visokogletenja. Nebo je bilo prekriveno zmajevima svih oblikai veličina. Neki su imali oblik ribe, drugi ţabe ili

ni instrumentima za mjerenje temperature, brzinevjetra, vlaţnosti zraka. Neki od njih puštani su navisine od preko šest kilometara! Da bi se postiglatakva visina, nekoliko je zmajeva vezivano i puštanozajedno. Umjesto konopa, upotrebljavana je laganaţica glasovira: kilometar te ţice teţio je samo 5kilograma, a bila je toliko jaka da je mogla izdrţatiteţinu od 120 kilograma a da se ne prekine.

ptice. To nije bio samo blagdan za djecu, nego su iodrasli uţivali u tim igrama. Predviđene su čak i..borbe zmajeva**. Zmajevi s privezanim komadićimastakla presijecali su konopce drugim zmajevima!

U zapadnim zemljama zmajevi su upotrebljavaniza ozbiljne stvari. Godine 1752. Benjamin Franklin jepustio svilenog zmaja u oluju i na taj način dokazaoda su munja i elektricitet jedno te isto. Ali, još prijeFranki ina puštani su zmajevi s prikačenimtermometrima da bi se izmjerila temperatura oblaka.

Koncem 19. stoljeća zmajevi su upotrebljavani uvećini meteoroloških stanica. Bili su opskrblje-

Prije nego što je izumljen avion, zmajeva su biliupotrebljavani u vojne svrhe, da obave neke vojnezadatke. Na primjer, zmaj dugačak oko 10 metaramogao je podići čovjeka 30 metara u visinu! Zmajevi

su se mogli upotrebljavati u ratu kada je puhao jakvjetar i kad su se baloni morali spustiti.Premda je većina balona uobičajenog trokuta- stog

oblika, najjači su zmajevi napravljeni u obliku kutije,otvorene s oba kraja. Zmajevi u obliku leptira,brodova ili ptica prave se jednostavno tako što seupotrebi više štapića nego za obične zmajeve, akonopi se rastegnu tako da se dobije ţeljeni oblik.

KAKO SE PRAVE ŠPEKULE?

Zanimljivo je da dječaci svih vremena i u svimzemljama vole iste igre. Tako se, na primjer, odpamtivijeka dječaci igraju u svim krajevima svijetašpekulama.

Nitko ne zna točno kada su se pojavile prvešpekule. Zacijelo u doba kad je netko otkrio da seokrugli kamenčić moţe kotrljati. A to se zbilo, ako neranije, a ono barem u kameno doba. U

8/10/2019 100 zato


459

iskopinama iz kamenog doba znanstvenici su otkrililoptice koje su premale da bi se mogle upotrebiti zabilo što drugo osim za igru.

Još mnogo prije početka naše ere, djeca u Egiptu iRimu su se igrala špekulama. U Evropi su špekuleupotrebljavane za igru u srednjem vijeku. UEngleskoj se igra špekulama razvila iz igre vrlo sličnekuglanju.

Danas se gotovo u čitavu svijetu djeca igraju

nekom vrstom špekula. U Kini se djeca nogama igrajušpekulama. U Iranu šeljačići naprave špekule odpečenog blata ili im kao špekule sluţe obli kamenčići.I u afričkom plemenu Zulu djeca se igrajušpekulama. U Sjevernoj Americi

djeca obično imaju dvije vrste špekule. Jednenazivaju „strijelcima**, druge „špekulama--igračima**. „Strijelac** ne smije biti veći od dvacentimetra u promjeru niti manji od jednogcentimetra. Pravi se od stakla, pečene ilovače ili odplastike. Ta se špekula najviše cijeni. Igrač je stalnoupotrebljava da bi njome gađao ostale špekule.

Špekule se obično prave od ilovače, stakla,kamena, mramora, alabastera ili plastike. Ponekad ih

djeca nazivaju po materijalu od kojega sunapravljene: staklenjaci. olovnjaci itd. Stakle- njacise prave od otopljena stakla koje se vrelo sipa u dvijepolovice kalupa od uglačane kovine.

TKO JE IZUMIO BICIKL?

Najstarije spominjanje bicikla potječe od prije više

tisuća godina! Postoje podaci o tomu da su stariEgipćani imali nekakvu napravu na dva kotača koju

je vozač pokretao nogama. Ali, u pravom smislu, prvi put se nešto nalik na

bicikl pojavilo 1817. godine. Tada je jedan Nijemac,baron Karl von Drais, izmislio stroj koji je, po svomimenu, nazvao „draisienne**. Dva kotača nadreisienni su bila spojena drvenom šipkom. Vozač sedjelimice oslanjao na drveni oslonac za ruke što senalazio na prednjem dijelu dreisienne, a kretao setako što se odbacivao od zemlje čas jednom časdrugom nogom. Upravljao je pokrećući ručicu naprednjem kotaču koji se okretao oko stoţera. Budućida je taj stroj bio prilično skup, dali su mu nadimak„kicoški konj".

Oko 1840. godine Škot Macmillan je uzeo starudreisiennu i na osovinu zadnjeg kotača staviokoljeno, koje je spojeno polugom i bilo povezano sprednjim pedalama. Vozio se na tome

toliko brzo da su ga uhapsili zbog „bijesne voţnje"!

Ime „bicikl" po prvi put je upotrebljeno 1865.godine. Francuz Lallement je pričvrstio koljeno ipedale za prednji kotač jednog velosipeda koji je ličiona dreisiennu. Takav su „bicikl" ljudi nazvali„truckalo", jer je imao drveni okvir i ţeljezne kotače.Godine 1868. počeli su se upotrebljavati laki kotačiod kovine sa ţičanim ţbicama i tvrdim gumama.

Ubrzo poslije toga pojavio se novi tip bicikla, kodkojega je prednji kotač, koji je do tada bio iste veličinekao zadnji, postajao sve veći i veći. Jednim okretompedala pričvršćenih za njegovu osovinu bicikl sepomicao dalje nego ranije. Kod nekih modela prednjikotač je bio visok 1,5 metara, pa i viši, dok je zadnji upromjeru imao samo 30 centimetara! Vozač je sjediovisoko, na golemom prednjem kotaču. Ako nije bio

naročito vješt, često mu se događalo da glavačkepreleti preko upravljača!

8/10/2019 100 zato


460

KOLONIJALNA IZ 1820 GOD INF. INDIJANSKAMERI KA IZ 1830. GODINE

Naposljetku je, 1885. godine, napravljen su-vremeni bicikl, kod kojega su kotači bili iste veličine,a vozačevo sjedalo bilo je posve blizu zadnjeg kotača.Budući da je zupčanik na pedalama mnogo veći negoonaj na zadnjem kotaču,

kotač moţe, pri svakom okretaju pedala, priječi istuduljinu koju bi prelazio i onaj opasno velik kotač.

Od tada su napravljena mnoga poboljšanja, i tako je nastao ovaj naš današnji bicikl.

TKO JE NAPRAVIO PRVU LUTKU?

Danas postoje lutke koje šetaju, govore, plaču, jedu i piju. One su pravljene da što je moguće višepodsjećaju na ţiva bića. Ali, što se događa kad suroditelji siromašni, pa djevojčici ne mogu kupitilutku? Djevojčica moţe uzeti komad drveta i uviti gau krpice, pa reći da je to njena lutka. 1 uistinu bi bila!

Jer lutka je naprosto ono što dijete drţi svojomlutkom.

Zbog toga i ne moţemo reći kada je izmišljena prva

lutka. Još u predpovijesno doba je. gdje god je bilodjece, bilo i lutaka. Djeca Indijanaca suupotrebljavala komad drveta s čvorom koji jepredstavljao lutkinu glavu.

U Iranu su se djeca igrala s lutkama načinjenimod presavijene tkanine, na čijem je gornjem kraju bilonaslikano lice. U grobovima djece primitivnih ljudiposvuda su nađene lutke od ilovače ili od kosti

Neki stručnjaci drţe da su lutke najprije bileupotrebljavane samo u vjerskim obredima. Djeci jevjerojatno bilo dozvoljeno da drţe lutke, ali im je bilozabranjeno da se njima igraju. Međutim, nekistručnjaci smatraju da su se u predpovi jesno dobadjeca ipak igrala s lutkama

Egipatske lutke ubrajamo u najstarije za kojeznamo. Izgleda da su stanovnici starog Egipta mnogovoljeli lutke. Pravili su ih od drveta i sitnih perlica

nanizanih na konce. Pronađene su egipatske lutkestare najmanje 3.000 godina!I ţitelji stare Grčke su imali vrlo zanimljive lutke.

Kod tih su lutaka glave bile lijepo izrađene, a ruke inoge su se pokretale pomoću konopa. U raznimdijelovima svijeta djeca i danas imaju lutke koji seunekoliko razlikuju od naših i koje se toj djeci višesviđaju od naših.

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


Mala Eskimka ima lutku načinjenu od izrezbarenekitove kosti. Meksikanka se igra s lutkama od pečeneilovače i zacijelo joj se čini da su naše lutke previšeblijede.

Suvremene lutke se prave od voska, čoje.

posebne vrste prešanog papira, gume, plastike iostalih materijala. Kod najskupljih lutaka glavu sučesto napravili vrlo dobri umjetnici.

Ali, kao što već znate, djevojčica moguće najviševoli lutku koja uopće nije skupa.

GDJE SU SE POJAVILE PRVE LUTKE?

Odgovor glasi — posvuda! Lutka je jedan odnajstarijih predmeta što su ih ljudi posjedovali.Pronađene su i u divljaka i u civliziranih naroda.Znamo da su lutke postojale u egipatskoj, grčkoj irimskoj civilizaciji.

Vjerojatno su prve lutke izmislila baš sama djeca,a pravila su ih od običnih predmeta što su ih nalazilau prirodi — štapića i kamenja. Ali. za mnoge narodelutka nije samo obična igračka.

U američkih Indijanaca, na primjer, dječja

Naravno, pored tih „magijskih41 lutaka, japanske sudjevojčice imale i obične lutke.

Muslimanima je zabranjeno predstavljati ljudskioblik, ali se, usprkos tomu, djevojkama koje se udajučesto poklanjaju kitnjasto odjevene lutke, jer su tedjevojke često još sasvim mlade. Majke ne vole svojimkćerkama davati lutke, jer se boje da zao duh. koji sekrije u lutki, ne nanese zlo djetetu. Ali mnogedjevojčice same sebi prave lutke od komadića drveta.

lutka je bila lik boga napravljen od drveta i za djecusu lutke bile dio vjerskog obrazovanja.

U Japanu su u početku pravljene primitivne dječjelutke od oguljena vrbova pruča, s kosom od koreugljena ili vrpci, i odjećom od papira. Ali, postojale sui druge lutke — koje su u japanskim obiteljima„hranili4*, odijevali i postupali s njima kao da su ţive.Njih su dobivale majke da bi odstranile zlo od svojedjece.

I u Africi su lutke vrlo rasprostranjene, aliponekad se ne upotrebljavaju kao igračke nego zamagijske obrede. Slično tomu, i u Evropi su u starodoba lutke bile dio vjerskih obreda. Mnoge od njihprikazivale su likove svetaca i igrale određenu uloguu slavljenju Boţića.

U protestantskim dijelovima Evrope lutke supostale obične igračke mnogo prije nego u katoličkim krajevima.

KADA SU NASTALA KAZALIŠTA LUTAKA?

Postoje različite lutke koje ,,glume“ u kazalištimalutaka: neke se navlače na ruke, druge se pokrećuštapom, konopom ili ţicom.

Lutke su stare koliko i samo kazalište. Prve lutkesu najvjerojatnije napravljene u Indiji ili Egiptu. Uobje te zemlje su pronađena lutkarska

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


462

LUTKE S JAVE

kazališta stara više tisuća godina. Marionete, ilidrvene lutke koje „oţive11 kad se veţu za konop,nastale su u Italiji. U srednjem vijeku, za vrijemeproslave boţičnih blagdana, pravljene su malenedrvene figurice koje su predstavljale Bogorodicu iIsusa. Figurice su bile pokretane pomoću konopa.Budući da „marioneta11 znači mala Marija (imeBogorodice), te su lutke prozvane marionete.

U Kini. Japanu i na Javi vlasnici kazališta lutakapravili su male figure koje su prikazivale junake,bogove i ţivotinje iz legendi i priča. Na Javi, Sijamu i uGrčkoj se razvilo tzv. „kazalište sjena". Iskidane figurepokretale bi se naspram neke uspravne ploče koja seosvjetljavala sa zadnje strane. Je li vam poznato dasu i mnogi Ĉuveni skladatelji skladali posebne opereza kazalište lutaka, na primjer Mozart?

Jedna od priča što ih djeca najviše vole govori oPinokiju, lutki koja je oţivjela. Mnogi likovi izkazališta lutaka poznate su u različitim zemljama. Naprimjer, Punč, lutka koja je čuvena u Engleskoj, uItaliji se zove Pulčinela, a u Francuskoj je poznatakao Polišinel.

Kroz likove iz kazališta lutaka moţe se ispričatineka priča ili izraziti neka poruka. Lutke su „glumci*1 neograničenih mogućnosti. Na primjer, ako nekaosoba treba imati veliki nos ili dugačke ruke. vrlokratke noge ili čak i krila, uvijek se moţe napravitibaš takva lutka.

Lutke također mogu biti različite veličine. Imadrvenih lutaka koje su visoke samo desetakcentimetara, ali postoje i lutke od deset metara.

Također se prave lutke u obliku ţivotinja čija „gluma"moţe biti isto tako dobra kao i ona što nam je pruţajupravi glumci.

JE LI ASTROLOGIJA ZNANOST?

Mnogi ljudi vjeruju da je astrologija znanost i davalja ţivjeti u skladu s njenim pravilima. Međutim,astrologija je jednostavno — sujevjer- je! Zapravo,astrologija je jedno od najstarijih čovjekovihsujevjerja.

Naši praoci su doţivljavali nebo kao golem svodosvijetljen obnoć Mjesecom, koji se stalno mijenjao, izvijezdama, a danju Suncem. Ljudi tada nisu znališto su te svjetlosti, ali su uviđali da njihovi usjeviovise o Suncu i da često, kad zvijezda i Mjeseca nemana nebu, nastaju strašne nepogode. Zbog toga suvjerovali da su te nebeske svjetlosti bogovi.

Iz toga se vjerovanja razvilo mnoštvo drugih, međuostalim i vjerovanje da se prema poloţaju zvijezda,

planeta ili Mjeseca mogu predskazati događaji, kao ida od tog poloţaja ovise ţivoti ljudi. Tako se rodilaastrologija među starim

Babiloncima, Egipćanima, Indijcima i mnogimdrugim narodima.

Astrolozi su obično izrađivali karte na kojima suprikazivali poloţaj nebeskih tijela u trenutku nečijegrođenja. Takve su se mape zvale horoskopi.Horoskopom se prikazuju zvijezde ne- kretnicepodijeljene u dvanaest skupina ili „kuća". odnosnodvanaest dijelova neba. Te skupine zvijezda senazivaju znaci zodijaka.

Zodijak je zamišljeni pojas na nebu koji pratigodišnje kretanje Sunca. Dvanaest znakovapredstavlja podjelu što postoji u godini. Kaţe se dasvaki planet ima svoju „kuću". Planet što se nalazi usvojoj ..kući" u trenutku rođenja neke osobe navodno

ima golem utjecaj na njen ţivot. S druge strane,planeti što se u tom trenutku nalaze daleko od svojih„kuća" nemaju takav utjecaj ili je njihov utjecaj loš.

8/10/2019 100 zato


463

ŠTO JE ALKEMIJA?

Jeste li nekad poţeljeli podići kamenčić sa zemlje ipretvoriti ga u dijamant? Ili da se komad neke kovinešto ga drţite u ruci pretvori u čisto zlato?

Još od najstarijih vremena ljudi su osjećali baštakve ţelje, pa su se i trudili ostvariti ih. Alkemičarisu pokušavali jeftine kovine, kao što su ţiva i olovo,

pretvoriti u zlato i srebro. Takvo umijeće, kojim su se Jjudi stoljećima bavili, naziva se alkemija.

Stari Grci i Arapi su bili prvi alkemičari. Iz

ključala neka masa, sve u nadi da će otkriti velikutajnu. Neki su alkemičari pokušavali proizvesti zlatosamo od ţive, dok su drugi miješali ţivu sasumporom, arsenom ili solima amonijaka.

Kasnije se alkemija usredotočila na pronalaţenjetzv. kamena mudrosti, za koji se vjerovalo da ima moć

iscjeljenja svih bolesti, kao i moć davanja vječitogţivota. Pored toga, vjerovalo se da se pomoću kamenamudrosti od običnih kovina moţe napraviti zlato.

Grčke i Arabije ovo se umijeće širilo po zapadnojEvropi. Budući da je pretvaranje kovine u zlato isrebro mnogima izgledalo moguće, lakovjerni ljudi sudavali čitava imanja alkemičarima u nadi da će stećineprocjenjiva bogatstva U zamkovima i kulama

neobični su ljudi izgovarali čudne riječi nad loncimau kojima je

Premda izučavanje aikemije nije bilo znanstveno,ona je pruţala mnoge korisne obavijesti o različitimtvarima. Ćak se moţe reći i da je alkemija pretečakemije. Mnogi su alkemičari bili samo običniavanturisti, ali je među njima bilo i velikih ljudi koji

su iskreno vjerovali u mogućnosti aikemije.

MOŢE LI SE S DLANA ĈITATI SUDBINA?

Mnogi „proroci**, gatare i sujevjemi ljudi i ţene bitće vrlo razočarani ako ovo pročitaju — ali. činjenica jeda dlan nema apsolutno nikakve veze spredskazivanjem ili čitanjem sudbine.

Hiromanti, oni koji „čitaju sudbinu** s dlana, kaţuda crte, nepravilnosti i bore na vašem dlanupokazuju vaš karakter, svojstva, odlike i moći, ali ipredskazuju i buduće događaje u vašem ţivotu. Ovo

je vjerovanje staro tisuće godina, a moguće potječe još iz pretpovijesnog doba. Zna se da gatanje s dlanapostoji u Kini još od 3000. godine prije naše ere!Danas gatanje te vrste postoji ne samo u Kini. nego iu Indiji.

Siriji, Egiptu, a i u nekim zemljama Evrope i Amerike.Mnogi koji su nešto ćuli o čitanju sudbine s dlana

vjeruju da se to samo proučavaju linije na dlanu.Linije i jesu vaţan dio ovog umijeća i dlan se dijeli napet dijelova obrubljenim određenim glavnim linijama.

Međutim, to je samo početak umijeća „čitanjasudbine** s dlana. Razne linije samo razgraničavajuodređene „bregove" na dlanu, na primjer iznadkorijena palca, kaţiprsta, srednjeg prsta i tako dalje.

Hiromanti daju posebne nazive tim uzdignu-

8/10/2019 100 zato


464

8/10/2019 100 zato


cima na dlanu: Venerin brijeg. Jupiterov brijeg iliMerkurov. Oni ispituju njihovu veličinu, uspoređujuta „brdašca**, pa na osnovi toga zaključuju da stepametni, zaljubljeni, ambiciozni, milosrdni, hrabri isretni.

Hiromanti se, međutim, ovdje ne zaustavljaju. Oniproučavaju i druge znake na dlanu, razne kriţiće,bore i trokute. Zapravo, oni će vam „pročitati'* više odstotinu različitih „znakova** na dlanu.

TKO JE OTKRIO HIPNOZU?

Kad netko ima vlast ili autoritet, moţe izdavatiodređene naredbe što ih ostali ljudi moraju poštivati,ali ih ne moţe natjerati da misle i

osjećaju kako on ţeli. Kod hipnoze je zaista zanimljivoto što se hipnotizirani moţe navesti da misli i osjećaonako kako to hipnotizer ţeli.

Na primjer, čovjek koji je hipnotiziran moţedrhtjeti kao da mu je hladno, ili se znojiti kao da mu

je vruće, poblijedjeti kao da se strašno uplašio, ilipocrvenjeti kao da se je zastidio. Moţe čak zamrzitisvoje najdraţe jelo ili uţivati u onome koje mu jenajmanje prijalo. Međutim, vrlo je rijetka pojava da sehipnotizira osoba koja to ne ţeli, hiti se netko moţenatjerati da učini bilo Što nezakonito ili nepoštenoako to u normalnom stanju ne bi učinilo.

Ta čudna sposobnost da se utječe na ljude, njihovoponašanje i osjećaje nije neko novo otkriće, negopripada starim vremenima, kao i čarolije i vradţbine,

magija i medicina. Još od najranijih vremena, čakkod vrlo primitivnih naroda, ljudi su poznavali snaguhipnoze, koja je predstavljala neku vrstu liječenja uprvim danima civilizacije.

Danas se. naravno, hipnozi pristupa znanstveno, ato je počelo još u drugoj polovici 18. stoljeća. U Beču

je ţivio liječnik Franz Mesmer, koji je počeoprimjenjivati hipnozu na mentalno poremećeneosobe. Po njemu se hipnoza zove još i „mesmerizam *.

Ali Mesmer nije potpuno razumio hipnozu. Mislio jeda je to neka vrsta sile koju je nazvao „ţivotinjskimagnetizam**. Vjerovao je da ta sila prelazi shipnotizera na osobu koja se hipnotizira.

Zbog tako čudne teorije mnogi su liječnici drţali da je ..meserizam** doktora Mesmera najo-

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


Sfl 465

bićnija podvala. Međutim, oko stotinu godinakasnije engleski liječnik James Braid bliţe je prišaoovom problemu i proučio ga na znanstvenoj osnovi.

Od njega su potekli pojmovi ,,hip- notizam*4 i„hipnoza44, koji su otada postali predmetproučavanja za mnoge znanstvenike.

ZAŠTO SU LJUDI VJEROVALI U VJEŠTICE?

Ĉovjek se boji mnogih stvari. Kad nije u stanjushvatiti zbog čega se zbivaju neki događaji. a posebicekad ih se boji ili zbog njih pati. pokušava ih objasnitinekim tajanstvenim uzro- kom.Vjerovanje u čini ivradţbine predstavljalo je način da se objasne suša.grom, munja i duševne i tjelesne bolesti.

Godine 1484. papa Inocent VIU je izdao papskubulu ili proglas kojim su sluţbeno osuđene vještice,djelimice i zbog toga što su za strašnu bolest kuge.koja je u nekoliko navrata opustošila onodobnuEvropu, bile okrivljene vještice i njihove vradţbine.

Tijekom 17. stoljeća rimska katolička crkva, a

Vjerovalo se da su vještice ţene velikih natpri-rodnih moći koje tu svoju moć koriste za to daljudima nanesu zlo. u čemu im pomaţe sam vrag.Vještice, kako se drţalo, obnoć jašu na drški odmetle. Pored vještica, vjerovalo se i u postojanje

vještaca i vukodlaka. Vjerovanje u vradţbine i vještice bilo je čvrstousađeno u običnom narodu pnje više stotina godina.Narod je, naime, ţivio u sujevjerju u strahu.Međutim, čudno je da su i neki učeni ljudi vjerovaliisto što i njihovi neuki sugrađani Moguće su na tajnačin mogli lakše objasniti mnoge nepredviđenenesreće i katastrofe.

U ranokršćanskom razdoblju vjerovalo se da suvještice prodale svoju dušu vragu, neznabo- ţačkombogu ili zlim dusima, da bi zauzvrat dobilenatprirodnu moć.

i protestanska, sprovele su poznati progon vještica, ililov na vještice, što je donijelo smrt tisućama ţena iljudi. U Engleskoj su čak postojali i profesionalnilovci na vještice, odnosno pronalazači vještica. Oni suputovali po unutrašnjosti zemlje traţeći znakove po

kojima se vještice odaju, pa su optuţili mnoge ţenekao vještice. I u Americi je bilo lova na vještice.Između 1647. i 1663. godine u Massachusettsu iConnecticutu (današnje američke savezne drţave)optuţeno je više stotina osoba da se barivradţbinama.

Liječnici danas vjeruju da su mnogi snovi i vizije zakoje su ljudi okrivljavali vještice i njihove magijezapravo bili proizvodi histerije ili duševnih bolesti.

ZBOG ĈEGA SE CRNA MAĈKA SMATRA LOŠIM ZNAKOM?

Ĉak i danas mnogi ljudi vjeruju da će ih, ako imcrna mačka prijeđe put. zadesiti neka nesreća. Tosujeverje potječe od prije riše tisuća godina.

Stari Egipćani su oboţavali mačku i drţali jesvetom ţivotinjom, a jednu svoju boginju, po imenuPašt, predstavljali su kao ţenu s glavom mačke.Egipćani su vjerovali da boginja Pašt

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


ima devet ţivota, i to objašnjava zbog čega mnogimisle da i mačka ima devet ţivota. Kad bi u Egiptuuginula neka crna mačka, bila bi odmahbalzamirana i na taj način sačuvana. Štoviše,pronađeno je jedno groblje u kojem je bilo više tisućamumija crnih mačaka!

Kad su ljudi vjerovali u vještice, mislili su da su crnemačke zapravo prerušene vještice. Zato

nije vrijedilo ubijati crne mačke, jer se vještica na tajnačin nije mogla uništiti, pošto je devet puta moglaući u tijelo mačke!

U srednjem vijeku je vladalo sujeverje da vještice ivješci uvijek upotrebljavaju mozak crne mačke kadpripremaju i kuhaju svoje tajanstvene napitke!

KAKO JE POSTALA MAGUA?

Prvobitno je riječ ..magija** značila izgovaranjetajanstvenih riječi ili ..bajanje** i dozivanjenatprirodnih sila da učine nešto što obični smrtnicinisu mogli činiti. Time su se bavili svećenici i liječniciu starom Egiptu, Grčkoj i Rimu da bi ubi jedili ljude

da posjeduju neobičnu moć. Danas je magija neka vrsta zabave. Mađioničarsvojim vještim rukama ili pomoću raznih tehničkihpomagala obmanjuje gledatelje, pa oni ponekadpovjeruju da je on učinio nešto nemoguće. Svi miznamo da se iza te „magije** krije običan trik. aliuţivamo u tome što smo na tako vješt načinprevareni.

U staro doba na svakom su dvoru postojali stalnimađioničari, ili su pozivani mađioničari iz drugihmjesta da zabavljaju dvorjane. Drugi, manje umiješnii poznati mađioničari, davali su predstave za narodpo trgovima. Trikovi s kojima su se sluţili bili suposve obični, a sve što im je bilo potrebno nosili su sasobom u dţepovima. Prva knjiga o magiji napisana je1584. godine, ali su mađioničari, naravno, izvodili

svoje vještine dugo vremena prije toga.U srednjem vijeku mađioničari su počeli putovati

iz grada u grad. pa čak i iz jedne zemlje u diugu. takoda su ljudi znali kad će doći i radosno ih dočekivali. Svremenom su njihove

predstave postajale sve veće, a oprema sve sloţenija,pa su počeli putovati kolima, a predstave supriređivali u iznajmljenim radnjama ili salama.

Početkom 19. stoljeća već su izvođene svemađioničarske vještine što ih mi danas gledamo.

Umjesto fantastičnih kostima i glomazne opreme,mađioničari su počeli oblačiti večernja odi jela iizvoditi trikove koji su uglavnom ovisili o njihovojosobnoj spretnosti.

Francuski mađioničar Robert Huden smatra seocem modeme magije. On je usavršio mađio-ničarsku opremu, i to tako da je za svoje trikovemogao upotrebljavati obične predmete iz sva-kodnevnog ţivota, a pored toga je i u znatnoj mjeriproširio znanje o samom izvođenju trikova.

Kasnije se pojavila nova vrsta mađioničarskogtrika, nazvana „iluzija**. „Iluzionisti** „sijeku** ţenuna pola, ljudi i ţene lebde pred njima u zraku ilitajanstveno iščezavaju i tako dalje. Jedan od najvećihmađioničara svih vremena. Cardini, također jestvono jednu vrstu nove magije. On je prvi pokušaoizvoditi trikove pri kojima su se upaljena lula ilicigareta odjednom stvorili u ruci, karte se pojavljujutko zna otkuda — a sve se to postiţe bez ikakvihrekvizita i posebne opreme!

4f>6

8/10/2019 100 zato


30* 4H7

ŠTO JE TOTEM?

U našem društvu ţivimo u obitelji. Najbliţa obiteljs rođacima čini zajednicu. Ali, postoje nekaprimitivna plemena i narodi koji ţive u drukčijimzajednicama.

Te su zajednice rodovi i svi članovi roda se osjećajumeđusobno povezani. Ta veza moţe biti stvarna ili podogovoru.

Rodovi obično imaju jednog „pretka4*, koji

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


469

šnjil. Postojali su u starom Rimu, a predstave suodrţavane u golemoj areni zvanoj Circus Maxi- mus. Arena je sagrađena u 3. stoljeću prije naše ere. akasnije je proširivana, sve dok nije mogla primitipreko 150.000 gledatelja. Glavna atrakcija bila jeutrka bojnih dvokolica, a između utrka publiku suzabavljali akrobati, igraći na konopu i jahaći.

Rimljani su posjećivali ove cirkuse baš kao što midanas odlazimo na cirkus ili na sajam Tako je biloprodavaća peciva, vina (dok se danas prodajubezalkoholna pića) i razne druge robe. Ulaz je biobesplatan.

U Rimu su odrţavane i razlićite druge predstave,koje su s vremenom postale dio onoga što danasnazivamo cirkus: predstave s mađioničarima,akrobatima. krotiteljima divljih zvijeri i

igračima na konopu. Postojali su čak i medvjedi, kojisu znali boksati. A na trkalištima su vješti jahaći

jahali na dva konja odjednom, skakali s jednog nadrugog konja u trku — jednom riječju, publika jegledala sve ono što postoji i u suvremenom cirkusu.

U srednjem vijeku nije bilo organiziranih cirkusa,već su izvođačke skupine lutale okolo prikazujućisvoja umijeća. Englez Philip Astly je 1768. godineosnovao prvi cirkus koji je u potpunosti bio nalik nadanašnji. U Londonu je podigao zgradu s velikimbrojem sjedala i kruţnim prostorom za izvođače.Prikazivana su jahačka umijeća, a postojali su iakrobati, klaunovi i igrači na konopu. Tu su zamisaoprihvatili i drugi ljudi, pa je tako cirkus postaoomiljena zabava u cijelom svijetu.

8/10/2019 100 zato


470

TKO SU GLADIJATORI?

Najsuroviji sport Sto je ikada postojao u povijestisvijeta bio je borba gladijatora u starom Rimu. Teborbe potječu iz starog običaja Etruščanina daizvode robove na dvoboj za vrijeme velikihpogrebnih svečanosti. Taj su običaj Rimljaniusvojili 264. godine prije naše ere. U prvo vrijeme

borbe su odrţavane samo u vrijeme pogrebnihsvečanosti, ali su postupno

sti među gledateljima. Nakon toga, trube su davaleznak da borci odbace svoje bezopasno oruţje, dauzmu u ruke pravo oruţje, da se podijele na parovei da krvava borba započne.

Gladijatori su upotrebljavali različito oruţje.Borili su se u parovima, i kad je jedan od njih pao

ranjen, pravilo je bilo da gledatel ji u areni odluče onjegovoj sudbini. Ako su ţeljeli spasit

postale najomiljenija razonoda rimljana i izvodilesu se u golemim arenama.

U početku su natjecatelji bili robovi i osuđenici.

Kasnije su osnovane škole za uvjeţbavanjegladijatora i svaki je građanin mogao postatigladijator, ako se nadao da će tako steći slavu ibogatstvo. Za borbe gladijatora izrađeni su velikiamfiteatri.

Predstava je obično počinjala paradom gladijatora, koji su često nosili oklope od zlata i srebra.Poslije parade izvodila bi se šaljiva borba s drvenimoruţjem radi raspirivanja stra-

ţivot pobjedena gladijatora, oni su mahali svo jimmaramicama. A ako su okretali palac nadolje, ţrtva

je morala biti ubijena.

S vremenom su ove krvave borbe Rimljanimapostale dosadne, pa su pronašli novu razonodu.Organizirali su borbe gladijatora s lavovima iostalim divljim zvijerima.

Valjalo je uloţiti mnogo truda da se obustave ovekrvave predstave, koje su se produljile sve do 500.godine naše ere, kad ih je imperator Teodorikpotpuno zabranio.

KAKO SU NASTALA VJENĈANJA?

Ţenidba i udaja postoje još od pamtivijeka, a taj je običaj prošao kroz tri stupnja. Prvi su brakovizapravo bili otmice. Primitivni čovjek bi naprostooteo djevojku kojom se ţelio oţeniti, ili bi je„otkupio" — platio bi njezinoj obitelji odgovarajućuvrijednost.

Potom se brak sklapao ugovorom, u kojem jošuvijek nije bilo ni spomena o ljubavi, nego isključivoo obvezama. Naposljetku je utemeljen brak koji sezasniva na uzajamnoj ljubavi. Ali, čak i danaspostoje ostaci prva dva stupnja. „Prodavanjemlade", običaj rasprostranjen u

8/10/2019 100 zato


471

RIMSKO VJEN ANJE

mnogim zemljama, potječe iz vremena kad sumladu stvarno prodavali. Kum i stari svat — svjedoci na današnjim vjenčanjima — vjerojatno suprvobitno bili dobro naoruţani ratnici koji supomagali primitivnom čovjeku da otme mladu. Amedeni mjesec je predstavljao ono vrijeme koje jemladoţenja bio prisiljen skrivati svoju mladu dok senjena rodbina ne umori od traganja za njom.

Kad se govori o običajima vezanim za vjenčanje,mnogi od njih su svakako toliko stari da im sepodrijetlo gubi u dalekoj prošlosti. Na primjer. k<xinekih primitivnih plemena smatralo se da je braksklopljen ako mladić i djevojka zajedno pojeduzdjelu riţe, što je značilo da su pristali na zajedničkiţivot.

Za mnoge narode ţito je simbol plodnosti i obilja,odakle i potječe današnji običaj posipanjamladenaca ţitom.

Običaj da bračni parovi nose prsten, jedan je odnajstarijih i najrasprostranjenijih u svijetu. Nastao

je tako davno da nitko stvarno ne zna

kada, pa su objašnjenja o mogućem podrijetlu togobičaja različita.

Prsten je kruţnog oblika, a krug je simbol jedinstva i potpunosti. A kad muškarac i ţena stupeu brak, predstavljaju potpuno jedinstvo, čiji jesimbol prsten u obliku kruga.

Moguće je burma nastala u obliku narukvice štose u pradavno doba stavljala na otetu djevojku.Kruţna narukvica na ruci ili nozi, koja jeoznačavala da djevojka pripada samo jednommuškarcu u plemenu, postupno je zamijenjenaburmom.

Prvi su stvarno počeli nositi burme Egipćani. Uhijeroglifima, znacima od kojih se sastojalo staroegipatsko pismo, krug predstavlja vječnost, aburma je bila simbol braka koji vječno traje.Kršćani su počeli nositi burme oko 900. godine.

Zbog čega se burma nosi na domalom prstu?Stari Grci su vjerovali da jedna vena polazi od ovogaprsta i ide izravno u srce. Ali. pravi razlog vjerojatno

je to što se taj prst upotrebljava manje nego ostaliprsti, pa je zgodnije na njemu nositi neki ukras.

KAKO SU NASTALE BAJKE?

Kad uţivate čitajući neku bajku koja vam jedraga, moţete li zamisliti da ju je izmislio netko jošprije više tisuća godina? A bajke su većinom, osimonih Andersonovih i još ponekog pisca, tako stareda nitko i ne zna kada su nastale.

Ĉuveni pripovjedači su obično sami kazivali onošto su i sami ćuli, pošto su pripovijesti postojale odpradavnih vremena i prenosile se

usmeno, kao narodna predaja. Mnoge bajke zacijeloprenose uspomenu na neke stvarne događaje, ali jedanas to vrlo teško utvrditi. Ljudi vole nepoznate izagonetne stvari, te su, prilikom prenošenja priča skoljena na koljeno, stvarni događaji dobivali, umašti pripovjedača. sasvim drugi oblik i postojaligotovo natprirodni.

8/10/2019 100 zato


472

Tek poćetkom 20. stoljeća bajke su počelisakupljati razni sakupljači, biljeţiti ih, sastavljatiknjige i tiskati ih. Poznate su zbirke priča braćeGrim, u Njemačkoj.

Vuk Karadţić je sakupljao naše narodne umo-tvorine, bajke i druge priče i tiskalo ih. Tako su inaše bajke, koje su se do tada prenosile isključivousmeno, sačuvane, za buduće naraštaje.

ŠTO SU SIRENE?

Sirene nikad nisu postojale, ali se spominju unarodnim pričama gotovo svih naroda. Zamišljalisu ih kao divna morska bića. pol uribe-

-poludjevojke.U grčkoj mitologiji sirene su mamile moreplovceu smrt. U njemačkim narodnim pričama sirene ţiveu dvorcu na dnu rijeke Rajne. Ćak su i američkiIndijanci imali svoje legende o sirenama.

Sirene su izmišljena bića, zamišljena kao daimaju do struka tijelo ţene, a od struka tijelo ribe.Pored sirena, postojale su i legende o morskimljudima. Prema starim pričama, oni se običnozaljube u smrtnu ţenu, pa je otmu ili odmame umorske dubine.

Teško je reći gdje je ponikla legenda o sirenama imorskim ljudima. Moguće su se one rodile u dobakad su prvi istraţivači krenuli na put preko oceana.Primitivni ljudi, koji nikad ranije

nisu vidjeli brodove, mogli su povjerovati da timoreplovci dolaze iz morskih dubina i da su zbogtoga pol uribe.

Isto tako. moguće je da su te legende nastale idrukčije. Neke morske ţivotinje, ako se iznenade iza trenutak pojave te ih čovjek samo letimicepogleda, podsjećaju na ljudska bića. Drţi se da sumorske krave, tuljani i morţevi u staro dobapogrešno smatrani za poluljudska bića.

U svim zemljama postoji više priča o sirenama.Vjerovalo se da one mogu predskazati događaje kojiće tek nastupiti i dati natprirodnu moć ljudskombiću. Postoji priča o sireni koja se zaljubila učovjeka, ţivjela s njim neko vrijeme, a onda, zbogtoga što je on prekršio dogovor, iznova se vratilasvojoj kući u moru. U drugoj legendi sirena sezaljubila u čovjeka i odmamila ga na dno mora.

8/10/2019 100 zato


473

KOJI SU LJUDI PRVI PUŠILI LULU?

Mnogi primitivni narodi svijeta puše duhan naovaj način: u zemlji se iskopa mala rupa, koja sluţikao donji dio lule. Onda se kroz zemlju zabije štapsve dok se ne probije prolaz do spomenute rupe.Zatim se štap izvuče, a na mjestu gdje je on bioostaje izdubljen prostor — kao drška od lule.Urođenik se pruţi ničice po zemlji, stavi usta nakraj izdubljena prolaza, kao da je to gornji kraj lule,

i povuče dim To nije bila prvobitna lula, ali je to zapravo dovelodo pronalaska lule. Umjesto izdubljena prostora uzemlji, urođenici su počeli praviti zdjele od grubablata iznad površine zemlje i bušili rupu u njima.

Takva zdjela je imala tu prednost što se moglaprenositi.

Takva vrsta lule se razvila u Aziji i juţnoj Africi.Međutim, ta lula nije posluţila kao uzor

za današnju lulu civiliziranog čovjeka. Ideju zasuvremenu lulu zapravo smo dobili od američkihIndijanaca, vjerojatno zato što smo i duhan uzeli odnjih.

Kad su prvi istraţivači stigli u Ameriku, oni sutamo zatekli domoroce — Indijance, koji su zapušenje upotrebljavali nekoliko vrsta lula. Jednavrsta lule imala je jednostavan oblik slova ipsilon

(Y), čija bi dva roga Indijanci uvlačili u nozdrve.Duhan su palili u odvojenoj posudi, pa bi u njustavljali donji kraj cijevi i kroz nos uvlačili dim.Istodobno, u nekim dijelovima Meksika urođenicisu pušili duhan kroz ravnu cijev koju su pravili odkosti, drveta. trske, pečene ilovače, pa čak i od nekevrste kamena.

Indijanci iz plemena Maskogi. na jugoistokuSjedinjenih Američkih Drţava, koji su se bavili

8/10/2019 100 zato


474

zemljoradnjom, počeli su upotrebljavati savrše- nijioblik lule: cijev’ su savili na gornjem kraju, tako dasu od tog dijela načinili zdjelicu. Kao što i samiuviđate, takav oblik lule vrlo je blizak današnjem.

Takva je lula posluţila kao uzor prema kojem suljudi počeli proizvoditi lule od gline po čitavojEvropi.

Sjevemoistočni Indijanci, Algonkini, počeli suupotrebljavati lulu iz dva dijela, od kojih ie jedan diozdjelica, a drugi drška. To je posluţilo kao uzornekim Evropljanima, pa su počeli proizvoditizdjelicu i dršku koja se moţe usaditi u tu zdjelicu.

Tako je nastala i ova lula koju danasupotrebljavamo.

OTKADA SE IGRA BILJAR?

Biljar je igra koja „vodi dvostruki ţivot**. Uvelikim gradovima biljarska sala je godinamapredstavljala mjesto u koje pristojni ljudi ne bitrebali ulaziti. A ipak, biljar je omiljena igraaristokracije i bogataša diljem svijeta. Mnogiugledni klubovi i bogate privatne kuće imajubiljarske stolove.

Ova je igra toliko stara da nitko ne zna kada jenastala. Prema nekim izvorima, biljar se igrao ustarom Egiptu. Grci su za biljar znali još 400.godine prije naše ere. U 2. stoljeću naše ere irskikralj Kektir Mor je za sobom ostavio „pedeset i petbrončanih biljarskih kugli, takove i stol s rupama

za kugle**. U 5. stoljeću sveti Augustin spominjebiljar u svojoj knjizi Ispovijedi. Mnogi poznati pisci iz 16. i 17. stoljeća su

spominjali biljar. Na primjer, u Shakespeareo- vomAntoniju i Kleopatri na jednom mjestu Kleopatrakaţe: „Igrajmo biljar**. Moguće to

znači da je u Shakespeareovo doba biljar bioomiljena igra?

Škotska kraljica Marija, dok se nalazila uzatvoru 1576. godine ţalila se, pored ostaloga, štosu joj iznijeli biljarski stol. Prvo objašnjenje obiljaru na engleskom jeziku nalazi se u knjizi što ju

je Charles Cotton objelodanio 1674. godine.Prema nekim slikama što pikazuju ovu igru kako

se igrala u to doba, postojale su različite preprekena stolu za igranje, na primjer obruči, kočići i„tvrđavice". Igrač je morao protjerati loptu a neobori ni jednu od tih prepreka.

Oko 1800. godine biljar se počeo igrati na način

sličan današnjem. Godine 1807. u Engleskoj sepojavila prva knjiga u kojoj se opisuje biljarska igrakoja neobično podsjeća na biljar našega doba.

KAKO SE PRAVI RAKETA ZA VATROMET?

Vatromet je toliko star da nitko ne zna tko je prviizmislio rakete i kada! Zasluga za pronalazak

„pirotehnike" ili umijeća pravljenja raketa obično sepripisuje Kinezima, jer su oni pravili vatrometstotinama godina prije Evropljana.

Jeste li znali da su i stari Grci i Rimljanipiređivali neku vrst vatrometa? Međutim, raketekakve mi poznajemo počele su se upotrebljavati

tek poslije pronalaska baruta i usavršavanja kemijekao znanosti.

Osnovni materijali što se upotrebljavaju u izradiraketa su salitra, sumpor i drveni ugljen. Sve se tozajedno samelje u fini prašak. Tada se, radipostizanja spektakularnog učinka, u mješavinustavljaju i druge tvari, na primjer nitrati olova, bariji aluminij.

8/10/2019 100 zato


475

Kod vatrometa se boje, koje toliko mnogo znače upogledu ljepote i konačnog učinka, dobivajudodavanjem različitih soli kovina, na primjerstroncija za crvenu boju. bari ja za zelenu, natrijaza ţutu i bakra za plavu. Upotrebom ţeljeznestrugotine postiţu se pljuskovi vamica koje se uvisini rasprskavaju.

Jedna vrsta raketa, poznata pod nazivom„rimska sreća", pravi se tako što se dno kartonskecijevi zatisne glinom ili gipsom, a iznad toga stavi sesloj baruta. Poslije toga dolazi čvrsta „lopta" baruta,

koja treba samo gorjeti a ne i eksplodirati. Oko telopte stavlja se sloj zapaljive tvari, koja u zrakutreba prsnuti u plamen.

Potom dolazi debeli sloj lagano izgarajućeg

baruta, koji se naziva „upaljač", a poslije toga još jedan sloj baruta, pa onda druga lopta, sa svojomzapaljivom tvari, i tako redom. Kad se kartonskacijev napuni, iz nje se ostavi da viri upaljač umalenom papirnatom cilindru koji zatvara „usta"cijevi.

Kad se taj upaljač zapali, on najprije upali gornjisloj lagano izgarajućeg baruta, koji postupno palisadrţaj cijevi, sve do zapaljive tvari što okruţujeloptu na samom vrhu. Kad se i ta lopta zapali,barut eksplodira, a ta eksplozija izbacuje svijetleću

loptu iz cijevi. Taj se postupak ponavlja sve dok sene izbace sve lopte. Znači, kao što vidite, zaista jepotrebna vještina da bi se napravio dobar vatromet.

KAKO SU NASTALI RESTORANI?

Koliko god domaća kuhinja bila dobra, ponekadvjerojatno zaţelimo izaći u restoran, naravno ako tosebi moţemo priuštiti. To ne činimo samo zato štosu tamo jela različito pripremljena, nego i zato štovolimo nekuda „izaći".

Mnogo prije pojave restorana postojale su krčmeu koje su ljudi svraćali da porazgovaraju, neštopopiju, a moguće i da pojedu.

U Londonu je. još u 12. stoljeću, bilo kuhinja ukojima se spremalo i prodavalo kuhano meso.Kupci su kuhano meso nosili kući, ali su katkadostajali da ga pojedu u tim kuhinjama, što jeunekoliko ličilo na restoran.

Engleske gostionice su bile prva mjesta u kojimasu posluţivana gotova jela u određeno doba svakogdana. Ĉesto su se pretvarale u

8/10/2019 100 zato


476

„klubove za ručavanje44, koji su se pojavili u 15.stoljeću. Već polovicom 16. stoljeća mnogi sustanovnici gradova, pripadnici svih klasa, stvorilinaviku rućavanja i većeravanja po gotionica- ma,gdje se za male novce moglo dobro objedovati, a zavino i pivo se posebno plaćalo. Mnoge su gostionicepostale sastajalište istaknutih ljudi tog vremena.Shakespeare je, na primjer, bio redovan gost„Sirene44 u Londonu.

U Engleskoj su se oko 1650. godine pojavilekavane. U njima je posluţivana kava, čaj i

čokolada, tada novi napici. Ponekad su sluţena igotova jela.

Prvi je restoran otvoren u Parizu 1765. godine, au njemu su posjetitelji bili podvoreni pićima i

jelima. Njegov osnivač je Boulange. Po ugledu na tajrestoran, koji je postigao golem uspjeh, uskoro suotvoreni i mnogi drugi, slični restorani, pa je učitavoj Francuskoj bUo mnogo mjesta gdje se moglo

jesti i piti. Tada je po prvi put i upotrebljena riječ

„restoran44

.

ZAŠTO LJUDI SAKUPLJAJU MARKE?

Posljednjih stotinu godina sakupljanje maraka.ili filatelija, postalo je „hobi44 milijuna ljudi diljemsvijeta.

Mnogi ljudi, razumije se, sakupljaju marke radizarade. Međutim, valja znati mnogo o markama dabi se na taj način dobro zarađivalo. Zapravo, mnogi„filatelisti44 nikad neće zaraditi

neki osobiti događaj. Na primjer, u nekim ame-ričkim poštama 1847. godine bilo je nestalomaraka od pet centi. Upravitelji pošta su jedno-stavno rezali napola marke od deset centi i svaka sepolovica marke upotrebljavala kao marka od petcenti. Danas svaka polovica tih maraka vrijedi višeod stotinu dolara!

na markama zbog toga što nemaju točne predodţbeo njima. Oni najčešće misle da marka ima utolikoveću vrijednost ukoliko je starija. Ili, ako zapazeneku neobičnu marku, obično drţe da je rijetka idragocjena.

Sakupljanje maraka moţe biti vrlo poučan hobi.Svaka je slika na marki odabrana iz nekogposebnog razloga. Ona pruţa neko znanje o zemljiu kojoj je marka izdata.

Naravno, najrjeđe su marke i najskuplje. Običnosu vrlo rijetke i skupe marke vezane za

Ponekad se događaju greške prilikom tiskanjamaraka i te greške povećavaju vrijednost maraka.U Sjedinjenim Američkim Drţavama avionske sumarke puštene u prodaju prvi put 1918. godine.

Jedan tabak tih maraka vrijedio je 24 centa. U jednoj pošti sluţbenik je prodao takav tabak ponormalnoj cijeni. Međutim, on nije opazio da su natom listu avioni bili izvrnuti. Kasnije je svaka od tihmaraka vrijedila po 2.000 dolara!

ZAŠTO PROSLAVLJAMO NOVU GODINU?

Jedan od najstarijih običaja čovječanstva jeproslava Nove godine. Kako je to počelo? Neki kaţuda su Kinezi prvi slavili Novu godinu, drugi su bilistari Germani ili Rimljani.

Znamo da su Kinezi oduvijek poznavali svojuNovu godinu, koja dolazi poslije naše. Svečanostisu tom prilikom trajale nekoliko dana

8/10/2019 100 zato


477

Stari Germani su počeli proslavljati Novu godinukao obiljeţje promjene godišnjih doba. Zima unjihovoj zemlji počinje otprilike sredinomstudenoga, a to je bilo doba kad su stanovnicisakupljali ljetinu. Budući da su se tada sv iokupljali, radosni zbog obavljene ţetve i odmorakoji je nastupao, veselili su se, pa je tako i nastaonjihov blagdan, početak Nove godine, premda jemjesec bio studeni.

Kad su Rimljani osvojili Evropu, promijenili suvrijeme proslavljanja, pa se Nova godina počelaslaviti prvog siječnja. Za njih je Nova godinapredstavljala simbol početka novoga ţivota i novihnada za budućnost. Ovaj običaj i značenje što sepridavalo Novoj godini ostali su do danas. Zbogtoga i mi dočekujemo Novu godinu veseli i sretni,

jer se nadamo da će nam donijeti sve najljepše.

ŠTO SU TO OŢUJSKE IDE?

U Shakespeareovoj drami „Julije Cezar** prorokza kojega su stari Rimljani vjerovali da imasposobnost predskazivanja sudbine kaţe Cezaru dase čuva „Oţujskih ida“. Moguće mislite da to značinešto tajanstveno? Međutim, to jednostavno značida se Cezar trebao čuvati petnaestog dana uoţujku! Ide su u rimskom kalendaru trinaesti dan umjesecu, osim u oţujku, svibnju, srpnju istudenome. U tim mjesecima ide su padalepetnaestog dana. Prorok u Shakespea- reovu djelu

je predskazivao da će se Juliju Cezaru dogoditinešto strašno petnaestog dana u oţujku — i,naravno, zbilo se. Naime, toga je dana Cezar ubijen.

Rimski kalendar je predstavljao zanimljivukombinaciju zabune i sujevjerja. U tom je kalen-daru postojalo dvanaest mjeseci: narcijus, apri- lis,maj us, juni us, kvintilis, sekstilis, september,oktober, november, december, januarijus i fe-bruarijus. Prvi oţujka je bio sluţbeni dan Nove

godine za Rimljane sve do 153. godine prije našeere, kada je određeno da godina počinje prvogasiječnja.

Rimski kalendar nije bio isti svake godine, pa jeskupina sluţbenih osoba odlučivala kako ćeizgledati kalendar. Ti su se sluţbenici nazivali,,pontifici“ ili vrhovni svećenici. Oni su svakogmjeseca promatrali nebo i iščekivali pojavu mladogmjeseca. Kad su ga ugledali, odlučivali su kolikodana treba proći prije nona, jednog posebnog danau mjesecu. Ide su bile dan kad je mjesec bio pun.Prvi dan u mjesecu zvao se kalende.

Budući da je svaka godina imala različituduljinu, u kalendaru je vladala velika zbrka. Godine46. prije naše ere Julije Cezar je napravio nekepromjene kako bi kalendar bio jednoobrazan.Poslije toga, julijanski kalendar — nazvan po JulijuCezaru, bio je u upotrebi u Evropi stotinamagodina.

KAKO RADI NAPRAVA ZA OTKRIVANJE LAŢI?

Naprava za otkrivanje laţi je jedno od novihsredstava u krivičnoj istrazi, a upotrebljava jepolicija u nekim zemljama. Međutim, podacidobiveni pomoću tog pomagala ne prihvaćaju sesvugdje kao izravan dokaz pred sudovima, jer tumetodu otkrivanja „istine** znanost još uvijek nijeprihvatila.

Ispitivanje pomoću naprave za otkrivanje laţitemelji se na tomu što se u tijelu osobe koja laţepojavljuju određene reakcije: srvenilo lica, ubrzanirad srca (,,puls“), gutanje pljuvačke i ostali obliciočitovanja uzbuđenja. Naprava za otkrivanje laţibiljeţi takve promjene u tijelu. Uspjeh te naprave,međutim, ovisi o osjetljivosti njegovih sastavnihdijelova, od onoga što biljeţi, te o sposobnostistručnjaka koji obavlja sam test. Najvaţniji od svih tih uvjeta najvjerojatnije je bašovaj posljednji.

Prilikom odabira reakcija što ih naprava treba

pribiljeţiti, odnosno registrirati, prednost se dajeonim reakcijama koje osoba koja se ispituje nije ustanju sama kontrolirati, kojima nc moţe vladati ilikojih čak nije ni svijestna. Obično su to krvni tlak,puls i disanje.

Ni jedna od tih reakcija nije, sama za sebe.dostatan dokaz da ispitivana osoba laţe, ali. uzetezajedno, one su. kako se pretpostavlja, ipak priličnopouzdan znak Za tijelo osobe koja se ispitujepričvršćuju se razni dijelovi naprave, kako bi sedobio pismeni trag o reakcijama te osobe dokodgovara na postavljena pitanja.

Ispitivač se najprije mora detaljno upoznati sa

8/10/2019 100 zato


478

slučajem. Samo na taj način će moći postavljati

određena pitanje. Ispitivač zatim postavlja mnoštvopitanja koja nemaju nikakve veze sa slučajem. da biustanovio kakve su „normalne'* reakcije ispitivaneosobe. Poslije toga. ispitivač postavlja pitanja obatipa i ona koja nemaju nikakve veza sa slučajem iona koja imaju.

Pri tomu se načine tri ili četiri snimka aparatomza otkrivanje laţi. Zatim se snimci proučavaju kakobi se vidjelo gdje je došlo do neuobičajeneemocionalne aktivnosti. Da bi se izbjeglamogućnost slučajne reakcije, određeni odgovormora se pojaviti na najmanje dva različita snimka sistom reakcijom.

8/10/2019 100 zato


479

S A D R Ž A JLJUDSKO TUELOOPĆI DIO Što su to stanice? Što je to protoplazma? A tkivo? Što su to geni? ....................................... 9Kako rastemo? ................................... .............. 11Zašto prestajemo rasti? Zašto su neki ljudi vrlo mala rasta? ......................................... .................. 12Postoje li divovi? Šta su to hormoni? ................ 13Zašto starimo? ................................... ................... 14Zašto je ljudskom tijelu potrebna voda? Kako osjećamo ţeđ? .................................... .............. 15Zbog čega je naše tijelo toplo? Zašto se znojimo? ...... .. ....................... 16Zašto nam je potrebna sol? ................................... 17KOŢA I DLAKE Što je regeneracija? Što je to koţa? ................... 18Zašto postoje različite boje ljudske koţe? .. ....... -19Što je albinizam? ....................................... .......... 20Zašto na koţi rastu dlake? ..................... - ........ 21Kako raste dlaka? Što izaziva ćelavost?............. 22KOSTUR. ZGLOBOVI, MIŠIĆI I UMOR Kakva je uloga kostura? ................................... ..... 23Od čega se sastoje kosti? ....................................... 24Ĉemu sluţi kalcij u kostima. Kako zarasta prelomljena kost? ...................................... ............ 25Zašto su zglobovi pokretni? Kako rade naši mišići? ......................................... ....................... 26Zašto se umaramo?•••••••••••••99 •••••••••••**••••••••••••••••••••• 27Zašto idemo ukrug kada se izgubimo. Zašto moţemo stajati uspravno? ..................................... 28SRCE. KRVOTOK I BUBREZIKako cirkulira krv? ............................................... 29Što su arterije, vene i kapilare? ............................. 30Što je krv?.. .......................................................... 31Što je krvna plazma? Što su crvena krvna zrnca? Kakvuulogu imaju bijela krvna zrnca?... 32Zašto se krv zgrušava? Što je transfuzija krvi? Kako se određuju krvne grupe? ............................. 33Što je puls? ......................................... .................. 34Što je krvni pritisak? 35Što je malokrvnost? Kako rade bubrezi? ................ 36

DISANJEKako dišemo? ....................................................... 38Zašto se u nosu luči sluz? što su nosni sinusi? .... 39Kakva je uloga krajnika? Što je to astma? ......... 40Što je alergija? Što je tuberkuloza? ................... 41PREHRANA I PROBAVAŠto su kalorije? Što je masno tkivo? ...................... 43Zašto moramo jesti? Zbog čega osjećamo glad? .. 44

Što su vitamini? ................................................... 45Što je encim? Koliko puta rastu zubi? Kakva je građa zuba? ......................................................... 46Zašto se zubi kvare? Što su pljuvačne ţlijezde?... 47Kako osjećamo ukus hrane?•••••»••■•••••••••••••••••••••••»a 48Kako osjećamo miris? ....................................... 49Kako se probavljuje hrana? ............................... 50Kako rade crijeva? Kakva je uloga jetre? ............ 51MOZAK. ŢIVO I PSIHOLOGIJA Što je mozak? Što su ţivci? ................................... 53

Zašto imamo dva ţivčana sustava? Kolika je brzinaţivčanog vođenja? 54Što je refleks? Što je moţdana kap? .................. 55Zašto se smijemo? Zbog čega plačemo? Kada kišemo? .......................................... ..................... 56Što je instinkt? .. ...... . ..... ................................ 57Što je kvocijent inteligencije? Što je genije? ....... 58Kako pamtimo? A zaboravljamo? ........................... 59Što je bol? ...................... . ........... - ...... - .......... 60Zašto postoje ljevaci? Zašto i koliko spavamo? Što se događa dok spavamo? ............................ 61Zašto sanjamo? • ••••••••••••••••••a »*•**•••...... 62OKO. VID, UHO, SLUH. RAVNOTEŢA I GOVOR Kakv a je građa oka? Pomaţe li nam mozak da vidimo? ................................................................ 63Kako vidimo trodimenzionalno? ............................ 64

Što je optička varka? • ••••••••••••a »••••••••••ataaaaaa»««•••••••••• 65

Zašto trepćemo? Kako naočale ispravljaju vid?.. 66Što je daltonizam? ................................................ 67Kako funkcionira uho? ......................................... 68Kako čujemo različite zvukove? Što je gluhoća7 Što se zbiva kad osjećamo vrtoglavicu? ................. 69Kako govorimo? Zašto netko muca? ...................... 70ZARAZEŠto je nazeb? Zašto dobivamo groznicu? ............... 72Mogu li se virusi vidjeti? Što su antitijela? Što je imunitet? ................................... ...................... 73Što su paraziti? Što je trakavica? 74Što su male boginje" 75Što su to zaušnjaci? A šarlah? Što je meningitis? 76 Kako se zaštićujemo od difterije? .......................... 77Što je to reumatska groznica? Što je dječja paraliza? .............................................................. 78Znaš li što je to bjesnilo? ...................................... 79

8/10/2019 100 zato


480

8384858687

88899091

92

93949596

979883

100

101

102103104105106

107108109110

111

112

113

114

115116117

118119

113

122

123124125126127128129130

131132

ŢIVI SVIJET OKO NAS

U SVIJETU TIŠINE Što je protoplazma? ............................................Znaš Ii što je sjeme? Osmoza? Klorofil?...............Phjesan? ...............................................................Celuloza? Mahovina? Oprašivanje? .....................Što su lišajevi? — ................................ .. ............

Alge? Gljive? ......................................................Kako su nastale biljke? ................ ... . ................Kako se raspoznaju otrovne pečurke? ... .............Kako raste drvo? ................................................Zašto lišće u jesen dobiva drugu boju? Zašto drvećeima koru? ..........................................................Kako se stvaraju prstenovi na drvetu? Kako rastekokosov orah? .................................... ................Kako se sok penje u stablo? ...............................Kako biljke prave hranu? ...................................Kako kaktusi ţive bez vode? ...............................Kako se u pustinji odrţavaju biljke i ţivotinje? Otkuda cvijeću miris i boja? ...............................Mogu li biljke biti mesojedi? ...............................Odakle potječe kupus? ... ............. ......................Krumpir? Banana?.............................................Lubenica i dinja? ...............................................ŢIVOT U MALOM Prenose li komarči bolesti? .................................Kakva je muha? Zašto muhe trljaju noge? ..........Kako se muhe legu? ......................................... ..Sele li se leptiri? Što jede leptir? .........................Što pčele rade zimi? ...........................................Zašto je matica ,,kraljica pčela '? Što su mekušci?............................ . ............................... .Kojoj skupini ţivotinja pripadaju crvi?.-’. ............Što je vaţno za puţeve? .................................... ..Kako se oni kreću? Koliko ima vrsta kukaca? .....Što je to bogomoljka? Otkuda najezde skakavaca?...................................................................Gdje oni polaţu jaja? Koji su pauci otrovni? ........

Kako pauci predu mreţu? .................................. Jesu li tarantule otrovne?..... .. ......................... .Što je škorpijon? Ţive li mravi isključivo u zajednicama? ........ . ............ .............. ...............Što su termiti? ............................. . ...................Gdje oni borave? Postoje li mravi osvajači? .........Ima li stonoga zaista stotinu nogu? Što je biljna uš? .............................. . ...................................

Je li ţiţak štetočina? ..........................................U VODENIM PROSTRANSTVIMAĈuju li ribe? Što sve ribe imaju? .......... .. ......... ..Što jedu ribe? Gdje ţive morski psi? ................... Je li meduza opasna? ....................................... ..Što je to sipa? ....................................................A lopari? Kako rastu morski rakovi? ...................Kakva je morska zvijezda? ..................................što je to morski konjic? ......................................Kako se kreče hobotnica? ...................................Ĉime se hrani hobotnica? ...................................Što su lignji? ...................................... ................

Je li morski list riba? Što je električna jegulja? Gdje se mrijeste jegulje? ................................... ..Kako su nastale zlatne ribice? ............................

Što jedu školjke? Kako školjke prave bisere? ...... 133Kako se mnoţe oštrige? Što su praţivotinje? ....... 134

KORAK DALJE U RAZVOJU OBLIKA ŢIVOTA Što su to vodozemci? ............................................. 135 Kako se kornjača brani? Kakva je razlika između morske i suhozemne kornjače? .............. 136Što su to gmazovi? ....................................... ......... 137Imaju li zmije kosti? ............................................. 138Zašto zmije imaju ljuske? Polaţu li one jaja? ...... 139

Zašto zmije nemaju noge? ................................... 140Koja je zmija najopasnija? Jesu li gušteri otrovni? ...... -

.................... .. .............................. 141GOSPODARI NEBA Jesu li ptice potomci gmazova? ... ...................... 143Zašto ptice mogu letjeti? .................................... 144Što je mitarenje? Koja ptica nosi najveća jaja?... 145

JOŠ O PTICAMA Kako nastaje jaje? Koliko daleko se ptice sele?... 147Kako ptice znaju kada se trebaju seliti? ............. 148Koje ptice mogu najljepše govoriti? .. .................. 149Odakle potječu kanarinci? ................................. 150Pjeva li slavuj jedino obnoć? .............................. 151Imaju li ptice rugalice svoju pjesmu? Zašto paun širi perje? ......................................... 152Kako golubovi pronalaze put do kuće? ....... 153Zbog čega su vrane štetočine? ... ........................ 154ICako sova vidi o b n o ć ? . # . • • • • • • • • • . . 155Kako vidi orao ribar? ................................. 156Ima li noj glasni organ? Što su to rajske ptice? ... 157Što su tukani? Gdje ţive pingvini? ..................... 158ZA NJIH JE MLIJEKO IZVOR ŢIVOTA Što susisavci? Koji je sisavac najbrţi na svijetu? ................................................................ 160Zašto su kitovi sisavci? .............................. 161Koji su kitovi najveći? što se dobiva od kitova? Je li kit jedini morski sisavac? ........................... 161Što su delfini? ........ ~ ........................................ 163Mogu li tuljani ţivjeti pod vodom? ...................... 164

Je li morska svinja sisavac? Što je morska krava? ..................................... ....................... 165

što jedu dabrovi? ... ....................... .. ................ 166 Jesu li nam miševi od neke koristi?...., .................. 167Što su zamorci? Što jedu slijepi miševi? ............. 168Zašto se slijepi miševi vješaju strmoglavice? Gdje sve ţive vjeverice? ...................................... 169 Jesu li bivol i bizon jedno te isto? ....................... 170Što su lemuri? ..... .. ...... .. ................................. 171Kakav je majmun čimpanza? ................................ 172Koliko klokan moţe skočiti?.. ................................ 173Zašto klokani mogu ţivjeti samo u Australiji? Zašto se oposum vješa o rep? ............................. 174

Je li ţirafa nijema? ............................................... 175Koliko je ţirafa visoka? Opraštaju li slonovi ikada? .................................................................. 176Postoje li bijeli slonovi? ....................................... 177

Boje li se slonovi miševa? Odakle potječu slonovi? . 178Zašto deva ima grbu? ........................................ 179Predu li sve mačke? Zbog čega psi pobijesne? Raspoznaju li psi boje? ....................................... .. 180Zašto psi zakopava ju kosti? ............................... 181

8/10/2019 100 zato


31 481

STAZAMA BEZ KRAJA

KOLIKI JE SVEMIR?Kako su stari zvjezdoznanci zamišljali svemir?

Kako je počeo uzgoj različitih rasa pasa? Kako su različite vrste pasa dobile ime? ...................... 182 Tko je prvi ukrotio konja? ................ . ............... 183Odakle potječe domaći magarac? .......................... 184Raste li ovci vuna svake godine? Sto jedu koze? . 185Što je evolucija? .................................... .. . ........ 186Gdje su ţivjeli dinosauri? ..................................... 187Koja je prva kopnena ţivotinja? Kako znamo kako su izgledali dinosauri? ................................. 188Zašto su dinosauri izumrli? ................ -.............. 189

ZEMLJA I NJENA

PROSTRANSTVAKAKAV JE SASTAV ZEMLJE?Što je tlo? .......................................................... 193Kako su nastale planine? Kako su nastalepećine? ......................................... ....................... 194Zašto postoje razne vrste stijena? Kako nastaju rijeke? ............................................................... 195Što je vir? Kako su nastali oceani? Koji je ocean najdublji? ..................................... ....................... 196Zašto je more slano? Kako nastaju valovi? .......... 197Što je cunami? Što je golfska struja?..- ............... 198

Kako nastaje vjetar? Što je oluja? ......................... 199Što je ciklon? Kako nastaje tornado? .................... 200Kakva je razlika između uragana i tornada? što je monsun? ....................... - .............................. 201Što su visinski vjetrovi? Kako su nastali ledeni bregovi? ........................................ ..... - ................ 202Kada je prestalo ledeno doba? Zašlo još uvijek postoje ledenjaci? ....................................... .......... 203Zašto postoje razne vrste oblaka? ......................... 204Kako nasta je grad? Što je magla? ......................... 205 Je li grmljavina opasna? ................................... .. 206Što je pijesak? Zašto postoje razne vrste pijeska? Što jeţivi pijesak? ......................................... ................ 207Zašto je pustinja suha? Je li u pustinjama uvijek vruće? .......................................... ..................... 208

Gdje ima najviše potresa? Zašto se vulkani javljaju samo na nekim mjestima?...... -................ 209Postoji li polama svjetlost i na jugu? ...... - ........... 210Što je vlaţnost? Što je snijeg? ............................... 211Zašto su snjeţne pahuljice šestokrake? Kako se voda pretvara u led? .......................... - ................ 212Zašto se na prozoru javljaju ledene šare? Što je rosa? ..................................... ............ - ................ 213Što je duga. Što uvjetuje vrijeme? ......................... 214Kako meteorolog predskazuje vrijeme?.. — .......... 215Zašto je ljeti toplije nego zimi? Zašto je na ekvatoru toplo?

Je li na juţnom polu isto tako hladno kao na sjevernom? ................................... 216Zašto se mijenjaju godišnja doba? ............ - ........ 217Kako radi sunčani sat Postoje li na cijelome svijetu satne zone? ..................................... .......... 218

Upotrebljava li se u cijelome svijetu isti kalendar? Zaštogodina ima dvanaest mjeseci? .............................. 219Što znače nazivi mjeseca u godini? ....................... 220Zašto tjedan ima sedam dana? ............. - ........... 221Kako je nastao kalendar? Zašto dan traje 24 sata? ..................................... .............................. 222Što su geografska širina i duljina? Tko je napravio prvumapu? .......................................... ....................... 223

Je li Amerika otkrivena prije Columba? .............. 224 Tko je otkrio Aljasku? .......................................... 225Što je Mrtvo more? što je zagonetka a jeke Nil? 226

Postoji li ţivot na Antarktiku? .......................... 227Kako su nastali Havajski otoci? Kako je nastao Velikikanjon? ............................................................... 228što je sazvjeţđe? .................................... ............. 234

što jemagli

na?Što je

Mlječni put? ................................... .................... 235Koliko zvijezda moţemo vidjeti obnoć? ................ 236Koje su najbliţe zvijezde? Zašto zvijezde sijaju?Koja je najsjajnija zvijezda? .................. - ........... 237Kakav je sastav zvijezda? Postoje li uistinuzvijezde padalice? što je komet? ............................ 238Što je Sunčev sustav? .......................................... 239Zašto je Sunčev sustav ovakav kakav je? Zašto Sunce šija? Šija li Sunce uvijek isto? .................. 240Koliki je sunčev vijek? Zašto zalazak Sunca Lzgleda crven? ................................................... 241što su Sunčane pjege? Kako nastaju pomrčine Sunca i Mjeseca? ......................................... ...... 242

Zašto Mjesec sija?..‘. .................................... ...... 243Zašto moţemo vidjeti samo jednu stranu Mjeseca’Postoji li Mjesečeva teţa? Zašto zvjezdoznancimisle da na Marsu postoji ţivot? .................. 244Što su Satumovi prs tenovi’ .................................. 245

SVIJET U MALOMŠTO JE MATERIJA?Koliki je atom?- ..................................... ............... 249Kolika je veličina molekula? Kako atom eksplodira? .............................................. — ............. 250

Ima li molekula teţinu? Što su to naprave za razbijanje atoma? ................... - ......................... 251Što je radioaktivnost? Što su elementi? .............. 252Što je: Kisik? Ugljik? Dušik? ................................. 253

Helij? Prirodni plin? ..................................... ........ 254Amonijak? Klor? .................................................. 255Fosfor? Radij? 256Što je voda? Što su kovine? ................................ 257što je aluminij? .................. .. ............................. 258Platina?.. ....... - ................................................. 259Ţiva? Srebro? ... ........................................... ........ 260Kako se dobiva srebro? Kada je otkriveno zlato? 261Zašto je zlato dragocjeno? .................................... 262Što je legura? Zašto ţeljezo rđa? ... ..................... 263Kako se od ţeljeza pravi čelik? .............................. 264Kako se pravi nerđajući čelik? Što je električno oblaganje kovinom?.................. ... - ..................... 265Kako se proizvodi kalaj? ...................................... . 266što su minerali? Što valja znati o soli? ................ 267Znate li što je: Šknljevac? Kreda? .................................................................... — 2 68Gips? Azbest? ............... - ... - .............................. 269Liskun? Kvare? .................. - .............................. 270 Talk? Alkohol?•••••••••*••••••••••••••••••••••••»••■•••••••••••••••••• 271Glukoza? Kiselina? ..................................... - ...... 272

8/10/2019 100 zato


482

Što su masti? Kako se dobiva mlijeko? ................. 273Od čega se sastoji mlijeko? Kako konzerviramo mlijeko? ...................................... ..................................... 274

8/10/2019 100 zato


8/10/2019 100 zato


484

376

377378

379380381

382383384

385

386

387388

419

420

421

422423

424

425

426

427

428

429

430431

432433

434435436437438439440

441442443

Što je to papirus Tko je pronašao jezik znakova? Što je to abecedaza slijepe? Tko je izmislio stenografi ju?Što je šifriranje .............. .. ...... ..........................Zašto svi ne govorimo istim jezikom? Kada sunapravljene prve knjige? Tko je napravio prvi tiskarski stroj?....................Gdje su tiskane prve novine? .............................Kada je napisana prva knjiga? Kako su nastalirječnici? Kako su nastale knjiţnice? ................. . ............. Tko je izumio pero ? •••••••••••• Gdje su bile prve škole? Zašto su osnovane škole? ................................... * ........................... Tko je napisao prvu enciklopediju? Otkada ljudiupotrebljavaju prezimena? .................................Kako je nastao „šatrovački** jezik* Kako se pravi papir? .......................................................

Tko je pronašao kako se pravi papir? .................

RUEĆ DVUE O MODI, JELU,

NEKIM MALIM STVARIMAO MODIKako se čovjek počeo odijevati? .............................. 393Kako je nastao šešir? ........................................ ... 394Kako je nastala pletena odjeća? Kako su napravljene prvecipele? .......................................... ........................ 395Kako se prave cipele? ........................................ .... 396Otkada ljudi imaju bradu? Otkada se upotrebljavajurupčići? ................................................................ 397Kako je počelo nošenje rukavica? Kada je izmišljenkišobran? 398Otkada se muškarci šišaju? .... .......................... ... 399Otkada se upotrebljava češalj? Otkada se upotrebljavajumirisi? .......................................... ........................ 400Kada je prvi put napravljen sapun? Tko jeizmislio kozmetiku? .............................................. 401Što je vuna? ......................................... ................. 402Što je to pamuk? ........................................ ........... 403Kakve su bile prve tkanine? Kako se pravesagovi? ................................................................. 404Zašto Škoti tkaju različite vrste tartana? ............... 405Kada su ljudi prvi put upotrebili dugme? ............... 406O JELUOtkada se hrana kuha i peče? ............................... 407Kada je čovjek počeo piti mlijeko? Kada je prvi put načinjeno brašno? ...................................... .. 408 Tko su bili prvi pekari? ..................................... .... 409Otkada se upotrebljava sol? Od čega se pravi šečer? .................................... .............................. 410Od kada se upotrebljava med? Kada su ljudinapravili prvi bombon? ......................................... 411

Tko je pronašao maslac* Kako se prava čokolada? . 412Gdje je prvi put napravljen sladoled? .... ............ .... 413Kako se prerađuje čaj? ...................................... .... 414Odakle potječe papar? Kada je čovjek počeo jesti jaja? ...................................... ........................ 415Otkada ljudi prave pivo? ................................... .... 416Kako je pronađena kava? Otkada se upotrebljava priborza jelo? ................................................................. 417Kako su nastale viljuške? ...................................... 418

O NEKIM MALIM STVARIMA Tko je prva napravio olovku? .............................. Tko je napravio prvu iglu? Tko je izmislio luk istrijelu?

Tko je izmislio poštanske marke* Kada su prvi put upotrebljene zastave? ..... . ........... . .... . ...... Tko je izumio bombe* Tko je izumio mikroskop? Tko je izmislio hladnjak? .................................... Tko je izmislio televiziju? ....................................

Kako je napravljena pnbadaća? Tko je izumioţigice?•••••••••«•••••••••••••••••*••••■»•••••••••••••••••>••••••••••••••••«•

Tko je napravio prve naočale? Tko je napravio prva šivaći stroj? ................................... .............

Tko je pronalazač pisaćeg stroja? ........................Kako je izumljen telefon? Kada su pronađene prve svjetiljke? ...................................... .............Kako su napravljene prve zidne tapete? Otkadapostoje plakati? ..................................... .............Kako je čovjek pronašao vatru? ..........................Kad su pm put upotrebljene svijeće? ..................Kako su načinjene prve svjetiljke? Kada se počeo upotrebljavati namještaj? .........................Otkada ljudi prave krevete? ................................

Otkada se upotrebljavaju zrcala? ........................Otkada ljudi upotrebljavaju kade za kupanje?....Kada je prva put upotrebljen novac? ...................Što je porculan* Kako se pravi mastilo? ..............Što je to ljepilo? Kako se pravi ţica?....................Što je to šperploča? ...................................... ......Što je to furnir? Odakle dobivamo pluto? ............Kako se izrađuju čavli? Kako su napravljene prve pribadače? .................................................Kako se pravi konac? Kako se pravi uţe? ............Što je to juta? ....................................................

U ZDRAVU TUELU ZDRAVDUHKAKO SU POĆELE OLIMPIJSKE IGRE? Kako je nastalo skijanje? ..................................... . 447Gdje se prvi put igrao hokej na ledu? .................... 448

Tko je izmislio klizanje na ledu i ,,rošule“? Otkada postoji boks?............................................ 449Otkada postoji hrvanje? ...................................... . 450Otkada postoji kuglanje? Što je dţudo? ................ 451Kako je nastao tenis? ........ .. ............................... 452Kako je nastao šah? Kako je košarka dobila

ZABAVLJAJMO SEKAKO SU NASTALE DJEĈJE IGRE

Jesu li djeca u staro doba imala igračke? .............. 457 Tko je prvi pustio zmaja? Kako se prave špeku- !e? 458

Tko je izumio bicikl? .................................... ...... 459 Tko je napravio prvu lutku? ................................. 460Gdje su se pojavile prve lutke? Kada su nastalakazališta lutaka?. ......................................... ........ 461 Je li astrologija znanost? ..................................... . 462Što je alkemija? Moţe li se s dlana čitati sudbina? ............................................................. 463 Tko je otkrio hipnozu? ......................................... . 464

8/10/2019 100 zato


Zašto su ljudi vjerovali u vještice? Zbog ćega se crna mačka smatra lošim znakom? ....................... 465Kako je nastala magija? ....................................... .. 466Što je totem? ................................... ...................... 467Kako se govori iz trbuha? ............ ' ....................... 468Kako je nastao cirkus? ........................................ .. 469 Tko su gladijatori? ................................................ 470Kako su nastala vjenčanja? ................................... 470Kako su nastale bajke? ......................................... 471što su sirene?........................................................ 472

Koji su ljudi prvi pušiii lulu? 473

100 zato

Documents