1000 susreta s gospom

8/6/2019 1000 susreta s Gospom

1/231


2/231

Na prvoj stranici omotaVickin smijeak za vrijeme susreta s Gospom (Foto: Cappello)

Na etvrtoj stranici omotaFra Janko Bubalo u razgovoru s Vickom


3/231

Meugorski dogaaji kako su ih doivljavali protagonisti

U neprekinutom, ivahnom i prisnom, ponekad i aljivom razgovoru izmeusedamdesetogodinjega franjevca pjesnika i dvadesetogodinje Vicke opisano je tri godinesusreta s Djevicom. Vicka je najstarija i najkomunikativnija od svih vidjelaca. Upravo

njoj kao najbogatijem izvoru, s najsigurnijim pamenjem, obraao se fra Janko Bubalo nakonto je razgovarao i s ostalih petero vidjelaca&aquo; iz Meugorja. Priklijetena upitimafranjevca, koji nezasitno pita i pita, Vicka se prisjea i opisuje sve to se dogaalo od prvihukazanja pa nadalje iznosei ak i sporne i provokativne pojedinosti. Ni jedan kuti ne smijeostati taman, ni jedna znaajna injenica ne smije biti zanemarena, fra Jankovo je geslo.

Ove stranice, stoga, predstavljaju nezamjenjivi dokumenat za upoznavanje injenica. One suneophodna osnova za ocjenu koja ne eli biti samo emotivna, nego znanstvena, zasnovana nainjenicama. Na istim e se stranicama nai svjedoanstvo neponovljivog vjerskog iskustvakoje se duboko usjeklo u ivot i osobnost jedne suvremene djevojke.

Ovu knjigu predajemo itateljima da bude doprinos pojanjenju meugorskih dogaaja.

O Meugorju se veetiri godine neprestano pripovijeda, pie i prave televizijske odnosnofilmske reportae.

Nedostajao je detaljni opis dogaaja, koji bi iznio sve to se zbivalo od samoga poetka, izusta izravnih sudionika tj. vidjelaca. Opredjeljivati se za Meugorje i braniti ga, isto takoosporavati autentinost videnja i napadati ih, a da se prije toga temeljito i savjesno ne saslua

protagoniste, u najmanju je ruku neozbiljno, a moe se mirne due rei da je i neodgovorno.Svako, naime, izuavanje i produbljivanje slinih fenomena ne smije zaobii opis zbivanja izusta izravnih sudionika.

Fra Janko Bubalo je to odmah od poetka shvatio i neumorno sabirao na kazetama razgovores vidiocima zapitkujui ih o svemu to su mu mogli i smjeli rei. Njegovim naporima trebazahvaliti to e ostati zabiljeene mnoge pojedinosti koje bi inae vrijeme i zaborav izbrisaliiz sjeanja sudionika. Rezultate tih napora objavljujemo na hrvatskom jeziku napominjui dasu ve prije prevedeni i izdani na francuskom i talijanskom jeziku, a da je u pripremi takoer

izdanje na njemakom i engleskom jeziku.

Na stranicama ove knjige ne treba traiti teoloka razglabanja o ukazanjima. Fra Janko namnudi jednostavni prikaz zbivanja koja e se sama predstaviti itatelju u svoj svojojzanimljivosti i nesvakidanjosti. Jedno je sigurno: tkogod proita ovu knjigu, nee poalitivremena to ga je utroio na itanje. Naprotiv, uvjerit e se da ima dosta razloga zbog kojih sumeugorska zbivanja veetiri godine u sreditu kranske panje u cijelome svijetu.


4/231

Janko BubaloTISUU SUSRETA S GOSPOM U MEUGORJU

Janko Bubalo

TISUU SUSRETA S GOSPOM U MEUGORJUO svojim iskustvima govori vidjelica Vicka

JELSA 1985.

U skladu s dekretom Pape Urbana VIII. i uredbom II. Vatikanskog sabora pisac izjavljuje dane eli pretei suda Crkve kome se potpuno podvrgava. Rijei ukazanja, poruke, udesa islino tome imaju ovdje vrijednost ljudskog svjedoenja.Prema najnovijem dekretu Kongregacije za nauk vjere od 7. oujka 1975. god. pod naslovomDekret o nadzoru crkvenih pastira nad tiskom imprimatur nije vie obvezatan za sveknjige osim za: Sveto pismo, liturgijske knjige i prirunike za vjeronauk.II. Vatikanski sabor trai slobodu informacija meu asnim ljudima.

Izdajeupni ured - JELSA, o. HVAR

Odgovaradon Boo Medvid, 58465 JELSA, o. HVAR

TisakRO Informator - OOUR TiskaraZAGREB


5/231

UVODNA RIJE IZDAVAA

O Meugorju se pie po cijelome svijetu, a vjerujemo, pisat e se i dalje. Jedni seoduevljavaju, drugi osporavaju. Tu je prisutno mnogo emotivnasti, a mnogo i apriornih zai protiv. Netko vidi nebrojene pozitivnosti, drugi opet same negativnosti. Ispaljeni su svi

rafali znanstvenog rjenika: od autosugestije do kolektivnih halucinacija, a dakako nijeizostavljen ni avao. Kao da su na scenu stupile sve prirodne i natprirodne sile, a milijunskarijeka hodoasnika i dalje tee...

injenica da ti dogaaji traju veetiri godine, i to - kako protagonisti tvrde - svakoga dana,neto je sigurno bez presedana u povijesti takvih zbivanja u Crkvi. To kod nekih izazivanevjericu i sumnju, kod drugih udivljenje i veu radost iekivanja.

Ono to bi moglo najvie pridonijeti mirnom i objektivnom vrednovanju stvari jest: utei seinjenicama sine ira et studio, injenicama, u najsitnijim detaljima, od samoga poetka izdirektnih izvora, iz usta samih vidjelaca posebno Vicke. To nam prua ova knjiga. Ona

ispunja jednu prazninu meu svim do sada napisanim knjigama o ovim zbivanjima. Ona namprua jedan jednostavni i isti pogled u stvari. Uvjereni smo da je u svjetlu dojma koji ovaknjiga ostavlja na itaoca mnogo lake pristupiti spornim detaljima i kuati ih rjeavati usveopem kontekstu. Vjerujemo da e mnogo pridonijeti razbistravanju stvari i prije bilokakvog znanstvenog utvrivanja. Njome se ne anticipira sud crkvenog auktoriteta, nego sesamo prua sigurni izvor materijala za potrebni studij kako odgovornima tako i svima koji seele do kraja informirati o dogaajima na to svi imaju pravo. Smatramo, naime, s Drugimvatikanskim saborom da je protok informacija meu potenim ljudima pravedna stvar. A takose i svagdje po svijetu ini. A na slubenoj je Crkvi da sve ispituje, to je dobro da zadri, ato je zlo da odbaci, ali da Duha ne trne i prorotva ne prezire... Ime pisca ove knjige nijenaoj javnosti nepoznato, jer on je nadahnuti pisac tolikog broja pjesnikih knjiga...

I moda ga i sada, iako je - kae - prestao pisati pjesme, ista inspiracija potakla da opet netorekne ovjeku u obliku Rijeke i mostova o kojima zgodno govori hrvatski akademik i pjesnikIvan Golub sputajui se u dno korita gdje prebiva Bie.

Ali kako Bubalovo pjevanje - kako za njega kae hrvatski knjievnik i kritiar Ante Stama- nije nikakvo propovijedanje, nego otkrivanje, Bubalo se kao takav otkriva i u ovoj knjizi.On u njoj reda i doziva dogaaje neka se brane ili neka sami sebe pokopaju.

Bubalo bi elio da se samo podigne antena oiena od ljudskih predrasuda i predodreenih

sudova. Nekainjenice, ako to znaju, govore.

Zato je i napisao knjigu u obliku razgovora ne elei poetizirati rijei i misli svogasugovornika, nego ih je ostavio ponekad pomalo i tvrdima i nedoreenima to im opet daje

posebnu dra.

Prema tomu, ovoj knjizi i ne treba nekih tumaenja.

Predajemo je naoj javnosti u nadi da e sa zahvalnou biti primljena.

JELSA, na blagdan Pohoda Bl. Djevice Marije 1985.

Boidar Medvid


6/231

PREDGOVOR

Ako bi netko Meugorje traio na aero ili autokartama, ne bi ga na njima pronaao lake negogotovo i svako drugoi selo ovoga svijeta. Tek bolji i blii njegovi poznavaoci mogli bi namrei da se to mjestance nalazi negdje uz put izmedu nekoga itluka i nekoga Ljubukoga.

Ili obratno. Uz to bi mogao jo nadodati da je to obino hercegovako selo, ljeti obraslokamenjem obrubljenim vinogradima i nasadima duhana s neplanski razmjetenim grupicamakua u kojima ve stoljeima ive marljivi i vrijedni ljudi s hrvatskom krvi u svojim ilama iodvajkada proeti kranskim vjerovanjem u Boju prisutnost meu njima.

To zajednitvo s Bogom proimalo ih je i hrabrilo kroz, duga stoljea da ostanu ondje i dabudu ono to jesu uza sve' kunje i nevolje koje su ih stizale i satirale, a da ih ipak nisuunitile.

To svjedoi i ovogodinja proslava Uzvienja svetog kria, koja se slavila 11. rujna (u prvunedjelju iza Male Gospe), kad se na njihovom Krievcu sabralo. vie od stotinu(!) tisua i

gladnih i ednih i umornih sa svih etiriju vjetrova da, stojei mirno na suncem uarenomkamenju, euharistijskim slavljem proslave 50. obljetnicu izgradnje ogromnogaarmiranobetonskog kria to ga je taj narod podigao svome Otkupitelju uz tisuu i devetstotuobljetnicu svoga otkupljenja. Kri je podignut na najviem brdu iznad sela koje nije basluajno bilo dobilo ime ipovac. Isto kao to nije sluajno izgradnjom toga kria prekrtenou Krievac tako da se vie mnogi ni ne sjeaju njegova staroga imena.

I nije sluajno taj i takav, ljubavlju i znojem oplemenjeni, Krievac postao omiljelimGospinim odmaralitem odakle se toliko puta tajanstveno otkrivala mnogima koji sudolazili u Meugorje da je za neto mole ili joj se za neto zahvale. Da, tako su onda prolazilata vremena. I ono viestoljetne turske strahovlade i ono poturske nepravde.

No, kad to nitko nije oekivao, to mjestance od neto vie od pet stotina domainstava u petsvojih zaselaka (Bijakovii, Meugorje, Miletina, urmanci i Vionica) postade svojevrsnimsreditem u kojemu se dogaaju, u najmanju ruku, udnovate stvari. Tako da je njegovo (zaneke) teko izgovorljivo ime postalo i Znakom i Uporitem za nadu koja ne vara.

Tako je to poelo dvadeset i etvrtoga lipnja tisuu devet stotitna osamdeset i prve, otprilike upet sati poslije podne, kad je jedna (onda) nepoznata djevojica iz bijakovskog Podbrda suprtim kaiprstom svojoj kolegici rekla: Vidi Gospe! I udnovato! - Toga asa, i otada sveto jasnije, ta je rije postajala Uporitem za viemilijunsku rijeku ljudi koja je tu traila i

nalazila neto to ovogaasa nigdje drugdje nije mogla na

i.

A svu tajnovitost i sva osvjetljenja o tomu otkrivalo je i jo uvijek otkriva estero neukedjece koja su ve drugi dan (25. lipnja te providonosne godine) svi zajedno mogli rei:Vidi .Gospe! - Jer, tada ju je svih estero vidjelo i ulo njezine rijei.

I, otada se to, uglavnom, svaki dan tako dogaa. A Gospa se onda preko njih otkrivala svijetui jo uvijek se otkriva hrabrei i opominjui ljude da se prepoznadnu kao braa i da se vrateBogu zajednikome Ocu koji konano ljudsko srce, usreuje i smiruje.

Medutim, kroz ovo vrijeme od tridesetak i vie ovdje donekle opisanih mjeseci tu se dogodilo

i jo uvijek se dogaa toliko toga, da se nije ba tako lako i jednostavno snai i prepoznati tedogaaje kao jasni Poziv odozgo koji zove na obraenje i izmirenje u zajednikom Ocu koji


7/231

nas na to poziva. Jer, koliko god smo mi ljudi slini, toliko smo i razliiti pa ne dogledavamojednako ni ovo to se u Meugorju dogaalo ili se sada dogaa.

I upravo zbog toga zabiljeih neto od toga, da se sad lake o tomu razmilja.

A da bih to mogao, postajao sam upravo dosadan ovoj Gospinoj djeci ili Gospinimvidiocima, kako se to estero djece obino naziva. Stalno sam ih muio i zapitkivao, a onda ibiljeio gotovo sve to sam u vezi s ovim od njih ili od njihovih poznavalaca doznavao.

Mnoge sam stvari i intuitivno saznavao promatrajui tu djecu iz dana u dan na njihovimsusretima s onom svijetlom djevojakom Pojavom koju oni odmah od prvoga dovida nazvaeGospom. I, esto sam se, s drugima, na tim susretima zapitkivao: to to vide oi njihove? Skim to oni tako radosno apuu? to to odjednom tako obasja njihova lica? Pa, onda tolikotakvih. i slinih pitanja.

I, traio sam odgovore. Za sebe i za one, koji su ee i sebe i mene to isto zapitkivali. Za to

sam koristio svih estero vidjelaca. A najvie sam koristio strpljivost strane (kako je nazvajedan talijanski novinar) Vide-Vicke Ivankovi iz Bijakovia. inio sam to tako iz vierazloga. Zato to je Vicka od estero Gospine djece najgovorljivija; to je ona najstalniji i

ponajpotpuniji svjedok meugorskih dogaaja; to je ona najvie koritena, pa je postala inajkontroverznijom od svih vidjelaca i to je Vicka najneustraivija pa ne dre pred istinomonakvom kakvu je ona gledala.

Tako sam onda s Vickom, posebno, razgovarao i razgovarao. Sve dotle dok se nabrao ovajsvezak to ga evo sada poklanjam svima koje budu uznemirivala pitanja kakva su i menenekada uznemirivala, a i sad (to znam!) ponekoga uznemiruju. No, nikomu ne nameemsvojih odgovora. Neka se dogaanja i dogaaji sami brane ili se sami pokopavaju. I, koliko tomognu, neka pomognu da se doe do potpune istine o kojoj i Pavao svome ljubljenom sinuTimoteju pie.

Stoga ovaj svei nema zadatka da uvjerava, nego samo - koliko to mogne i znadne -osvjetljava. Jer, svjetlo dogaaja je ponajjae svjetlo koje moe obasjati i ovjeka i ono to seoko njega dogaa.

Potrebno je samo antenu za primanje osloboditi od patine svih predodgovora i pustiti je daslobodno prima. Pa neka onda sama sebe saslua.

Ali uz ovo se mora imati na pameti i to da su ovi razgovori zavreni koncem 1983. ili (to jesvejedno) poetkom 1984. godine.*

Bilo je tomu vie razloga. Ponajprije, to su time ve bile donekle iscrpljene najzanimljivijepojedinosti iz meugorskih dogaaja. A onda i zato to je Vicka, moj glavni sugovornik, veod poetka 1983. god. bila zauzeta svakodnevnim sluanjem i biljeenjem Gospina ivota.

Slino je bilo i s Ivankom. Ona je, prestavi biljeiti Gospin ivot koncem svibnja osamdeset itree, nastavila sluati i biljeiti Gospina kazivanja o prolom, sadanjem i buduem ivotuCrkve ime je ula i u 1984. godinu.


8/231

Tako: ni s jednom od njih nisam mogao neto odreenije i novije razgovarati, jer ni jedna nidruga, po Gospinu nareenju, ne smije nikomu nita o tomu govoriti, dok im Gospa ne rekne,kad e i komu e to moi otkriti.

A praktino, nisam mogao koristiti ni Mariju jer je ona, po naravi utljiva, kad joj je Gospa

17. srpnja 1983. god. prestala tumaiti svoj ivot, bila stvarno jedina prava veza izmeuGospe i mnotva onih (posebno bolesnika!) koji su eljeli neku neposredniju vezu s Gospom.Ona dva djeaka jedva su joj to u tome mogli pomoi.

Naravno: ovdje nije ni navedeno ni osvijetljeno sve to se u Meugorju zbivalo ili se sadazbiva. Pa vjerojatno e i poslije ovoga ponekomu biti uskraena mogunost prepoznavanjaistine, kao to je prema Luki (Lk 24,16) do dolaska Duha i apostolima bilo uskraeno, da

pravo prepoznadnu onoga koji je jedini sam sebe mogao nazvati Istinom. To pogotovo, to suponajljepe i ponajzanimljivije stvari iz Meugorja, barem za sada, za nas zastrte tajnom.

No, i ovo to moemo i smijemo znati, moglo bi nam, bar donekle, pomoi osvijetliti ono to

ta tajnovitost prekriva. A to bi bilo i jedino stvarno poslanje svega to je ovdje o tomuzabiljeeno.

Janko BUBALO

* Rukopis je provjeravan i poneto nadopunjavan sve do 12. listopada 1984. god. kako toJanko i Vicka na kraju rukopisa svojom izjavom i svojim potpisima svjedoe.

UVOD U RAZGOVOR

Janko - Vicka, kad se ve tako uobiajilo, ima li ita protiv da te i ja tako nazivam?

Vicka - A, ta u imat protiv! Ta, ja sam vie i zaboravila da mi je pravo ime Vida.

J - Onda, dobro. - I, evo, mi se, nakon toliko zgoda. i nezgoda, sastadosmo da konano pravoporazgovaramo. Ti zna da sam ja to odavna elio, ali to pravo ne uspjesmo sve do sada.Istina, mi smo to vie puta pokuavali, ali ja sam kasnije uviao da nam je uvijek ponetonejasna i nedoreena ostajalo. Tu mislim posebno na ono to se dogaalo od onoga prvogdana vaega vienja one svijetle djevojake Pojave, gore na brdu iznad vaih kua, pa.dodananjih dana.

Kroz to vrijeme dosta se toga odigralo i u nama i oko nas, pa se moda dosta toga i

zaboravilo. Zato se poneto od toga nejednako (a moda i krivo) tvrdi i objanjava tako da u


9/231

kojeemu nije lako (ako je to uope mogue!) doi do pune i prave istine, posebno o prvimdanima tih dogaaja.

Pa, da ponemo, u ime Boje!

V - Pa, dakako! Ja jedva ekam!

J - Pa, ponimo! U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

V - Amen.

J - A sad pomou magnetofonskog snimka zazovimo Boga jednom zgodnom pjesmom, danam se Bog priblii i da nam pomae. - Posluajmo... (Blie, o Boe moj, k veliju tvom.Budi ko stijeg i rijek ivljenju mom. Vodi kud hoe nas, vodi kud hoe nas. Blie, o Boemoj, k veliju tvom...)

V - Ba je to divno! Pa, daj ponimo.

J - Dobro. Vicka! Nije to ba tako jednostavno, ali ini mi se da sam ovoga asa ba ja nekakopozvan da, uz pomo svih vas prvih i stalnih vidjelaca, neto o svemu tome zabiljeim ikaem.

Pa, ako se slae...

V - Ma, sigurno, jer ti si odmah od poetka stalno neto zapitkivao i biljeio. A i Gospa ti jeneto o tomu rekla.

J - Dobro. Pustimo sad to! Nego nije sluajno da sam ja ovaj razgovor ba s tobom uplanirao.Ta, ti si jedina i bila stalno na mjestu ukazanja, pa kao takva moe najvie i pomoi da se barneto o svemu tomu zabiljei i razjasni.

Pa, da ponemo!

V - Moe, moe.

J - Drago mi je, da je tako. Jer, pomalo sam se pobojavao. Mnogi i mnogi su te muili sovakvim stvaima, pa...

V -To je tono. I, da bi pravo kaem: to mi je dodijalo. Ali tebi sam ovo davno obeala, pa neboj se. Samo pitaj!

J - Dobro. Samo, molim te: budi mi to iskrenija i to otvorenija. I, reci mi sve - ama ba sve -to znadne o ovomu o emu te budem pitao.

V - Dobro, dobro. Ja u ti re sve to znadnem i to smidnem, jer...

J - A ta jer?

V - Ma, nita. Ti zna da ima stvari o kojim ja ne smim govoriti. Ali, ajde-ti samo pitaj!


10/231

J - Dobro, Vicka. Ja znam za to. Ja to neu od tebe ni traiti. Ta, barem ja kao sveenik znamta znai uvati tajne! I, budi uvjerena da sve ovo nije moja radoznalost, nego iskrena elja dasvoju (a moda i jo iju!) vjeru u Boga i u Gospu to bolje uvrstim i ojaam.

V - Dobro. Ja volim da je tako.

J - Ima pravo. Nego, ne znam kako bi bolje bilo: da pustim tebe da pripovijeda ili da te jato vie zapitkujem?

V - A, bolje je da ti pita! Ne znam ja sama priat. Znam, nego ko zna kud bi ja otila. Modabi priala svata, a zaboravila na ono glavno.

J - Onda, tako emo. Samo gledaj da govori to jasnije i to knjievnije. Jer, ovo evjerojatno jo netko sluati, a (tko zna!) moda a itati, pa...

V - E, slabo ti ja znam knjievno govorit. Ja uope na to ne pazim. Pogotovo, otkad ne idem u

kolu. Ja govorim ko i moja majka, pa ako moe, moe.

J - Dobro. Kako bude. Nego, da ponemo! - Magnetofon je ve ukljuen, pa valjda e ii. Kaoprvo reci mi: da li ono mjesto prvih ukazanja ima svoje posebno ime?

V - Ma, ne znam ti to ni ja. Neko ga zove Brdo, neko Podbrdo, a neko rekne i Gradina.A, nije to ni vano!

J - Ipak je vano. - Evo, da sad mene netko upita kako se zove ono mjesto prvih Gaspinihukazanja, bilo bi nezgodno kad mu to ne bih znao rei. I, ja u ga od sada stalno Podbrdomnazivati. Ja sam to i druge ispitivao. Veina mi je rekla da je najbolje da se tako naziva.

V - Moe, moe. Ja nemam nita protiv, jer i ja ga obino tako nazivam. A tako je ve ulo i uknjige, pa...

J - To je u redu. - E, sad mi, prije nego uemo u pravi razgovor, reci imena i prezimema, soevim imenom, svih onih koji su barem jednom vidjeli onu svijetlu djevojaku Pojavu kojuste vi odmah nazvali Gospom.

V - Pa, to sam ti - ini mi se - barem dva-tri puta nabrajala.

J - To je tono, ali ipak!

V - Dobro. Moe. Pa, ovako: Gospu su barem po jednom vidjeli:Ivanka Ivankovi Ivanova,Mirjana Dragievi Jozina,Ja - Vida (Vicka) Ivankovi Perina,Ivan Dragievi Stankov,Marija Pavlovi Filipova,Ivan Ivankovi pok. Joze,Marijina sestra Milka imali Jakov olo Antin.

J - E, to je u redu! Nego, da odmah prijeemo na prva ukazanja?


11/231

V - Moe, moe. Zato ne?

Fra Janko razgovara s malim Jakovom

Prvi tjedan ukazanja

PRVI DAN


12/231

(Srijeda 24. lipnja 1981.)

J - I, kad je to tako, daj ispripovijedaj mi kada i kako je dolo do prvoga ukazanja? Najprije

reci kada je to bilo?

V - Fra Janko, ta, to barem svak zna, ali evo kad oe: prvo ukazanje je bilo na Ivanjdan, 24.6. 1981. godine.

J - Zna li , barem otprilike, u koliko sati?

V - Nekako iza pet popodne.

J - Sad mi reci neto opirnije kako se to dogodilo i kako si se ti tu nala?

V - Ma, to je duga pria. Ou li priat sve ili samo ono glavno?

J - O svemu. I to: to vie, to bolje, da bi nam jednom taj, da tako kaem, sudbonosni as bioto jasniji.

V - Dobro. Ja u govorit, ali ti mi mora pomagat svojim pitanjima, jer ko zna kud u jaotii...

J - Dobro, Vicka. Ja u ti sigurno i dosaditi svojim pitanjima, ali daj ti poni!

V - Pa, evo, ovako: Kako i zna, taj dan bila je svetkovina. Ali ja nisam ila na misu jer sammorala ii u Mostar na 'produnu' nastavu.

J - Kakvu produnu nastavu?

V - E, bila sam pala iz matematike, pa su nas zvali na tu produnu.

J - Dobro. A onda?

V - Dola sam kui nekako ako podne. Bila je strana vruina i stiska u autobusu, pa znakako je.

J - I, onda?

V - Kad sam se malo odmorila, neto sam jela i zaspala. A malo prija toga naile su k meniMirjana i Ivanka. Mi smo se ve izjutra bile dogovorile da emo prid mrak malo iza na.etnju. Mi srno ti uvijek bile zajedno.

J - Dobro. Pa onda?

V - Ja sam slatko zaspala. Dosta sam spavala, a onda me je probudila sestra Zdenka. I, varalame je, da odmah ustanem, da u zakasnit u kolu. I, tako.

J - Biva, bila si se teko razlijenila?


13/231

V - Ma nisam se ba tako razlijenila, nego eto ta u.

J - A, onda?

V - Ustala sam, obukla se i pola traiti Ivanku i Mirjanu.

J - Gdje si ih traila?

V - Najprije sam pola u Jakiine matere. Ona je Mirjanina tetka, pa mislim, sigurno su tu.

J - I, tu si ih nala?

V - Ne, ne! One su bile tu, ali su onda otile ko na etnju, a njoj su rekle da one odoe onimmakadamom kilia kuam, a kad ja doem, da iem za njima.

J - Tako je to onda i bilo?

V - Jest. Ja sam malo pola tim makadamom i ugledala sam nji dvi i malu Milku Filipovu.Sve tri su se u neto zabuljile i nekakve ko poplaene. Mau mi rukom da doem. Ja pourim,ali neto mi udno... U to su se one tako zabuljlile!?

J - A u to?

V - Kad sam dola do nji, one mi sve uglas kau: Vicka, eno Gospe! Ma, ta je njima?Kakve Gospe! Ja sam stvarno pomislila da one vide zmiju, pa da me varaju. Zgrabila sam

papue s nogu i pobjegla bosa - ko luda.

J - Kamo si pobjegla?

V - Pa, dolje kuama. Da kud u!

J - I, tako ti toga dana nisi nita vidjela?

V - E, ekaj. Nisam ja jo svrila.

J - Pa, dobro. Hajde priaj!

V - Ja sam se dolje nad kuama zaustavila i udarila u pla. Samo bi plakala. Kako se oniigraju s Gospom! I, tako. Nisam znala ni kud bi ni ta bi.

J - Tako si valjda onda otila kui?

V - Ne, ne. Dok sam ja tu bila, naila su ona dva Ivana.

J - Koja dva Ivana?

V - Ivan Stankov i Ivan pok. Joze. Nosili su neto jabuka u jednoj najlonskoj vreici.

J - I, valjda te pomudlili jabukama?


14/231

V - Jesu, ali meni nije bilo do jabuka. Nego, samo mi se vrtilo u glavi ono eno Gospe.

J - A to se najposlije izvrtilo?

V- Ja sam kroz pla zamolila Ivana Stankova, da odemo gori k onim trima to kau da vide

Gospu. Ivan me je poslua, i poli smo gori. Jasam mu govorila: Ne moramo je mi vidit, alida odemo...

J - Ivan te je valjda posluao?

V - Pa, je - da ta je!

J - A kad ste doli gore?

V - Oni su nam pokazivali gdje je Gospa. I, onda smo je i mi ugledali. Ivan je odmahpobjegao preko ograda. Bacio je i jabuke i sve.

J - A ti?

V - Ja sam ostala i gledala.

J - A ta si zapravo vidjela?

V - Pa, vidjela sam ko neku divnu djevojku s djetetom u naruju. Stalno ga je neto kootkrivala i pokrivala. I, mavala nam je rukama da doemo k njoj.

J - A vi? Je li itko iao?

V - Niko! Ko je smio od stra i pomislit?

J - A zato vam je pakazivala to dijete?

V - Ko zna! Moda da ga bolje vidimo.

J - I koliko si ti tako tu ostala?

V - Ne znam pravo. Moda pet-est minuta. I onda sam opet pobjegla.

J - Kamo?

V - Kui da kud u! Bila sam strano radosna ali i uplaena. Bilo me je stra, a bilo mi i drago.

J - A ta, kad si dola kui?

V - Zavalila sam se u otoman i stalno sam plakala. Samo mi se plakalo, plakalo.

J - A kako se tu tada kod Gospe nala mala Milka Filipova?

V - Ma, nije to vano. Sad bi morala poeti priu opet iz poetka.


15/231


16/231

J - A to kod kue? Jeste li ita od toga drugima pripovijedali?

V - Pa, da ta smo nego pripovijedali!

J - A oni?

V - Bilo je svata! Neko je moda i povjerovao, neko se udio, neko je to tumaio vako, nakoonako; da je to bio letei tanjur. I, tako. Ma, svata se govorilo.

J - I, tako se onda otilo na spavanje?

V - Pa, da kud e! Trebalo je ujutro zorom brati duvan, uvati stoku. I, svata. Zna kako je!

J - Dobro. A jo ovo: Kako je Ivanki palo na pamet, da tu svijetlu djevojaku Pojavu odmahnazove Gospom? Kako nije na togod drugo pomislila?

V - Ja to ne znan. A na koga e pomislit? Divna mlada majka s dijetetom. Kruna oko glave.Gospa ko Gopa!

J - Dobro. Onda emo i mi od sada tu svijetlu Pojavu slobodnije nazivati Gospom.

Mjesto prvoga ukazanja na Podbrdu

DRUGI DAN


17/231

(etvrtak 25. lipnja 1981.)

J - Osvanuo je, Vicka, etvrtak. Dakle, drugi dan ukazanja 25. lipnja. Da li se bilo ve

zaboravilo na ono to se sino dogaalo?

V - Ni malo! O tomu se i sanjalo i prialo.

J - Jeste li se ita dogovarali? Da se to pusti kraju ili...?

V - Ma, udno je to. Nije se to nikako moglo pustit kraju. Mi tri...

J - Koje vi tri?

V - Ivanka, ja i Mirjana dogovorile smu se da emo opet otprilike u isto vrijeme poi tamo

oklen smo je prvi dan vidile. Pa, ako to bude ba Gospa, moda e ona opet doi.

J - I, pole ste?

V - Jesmo. Nekako u ono vrijeme. Ile smo dolje makadamom, a gledale smo gori na rnjestoprvoga ukazanja.

J - Pa, nita?

V - A, kako nita! Odjednom je bljesnulo svjetlo, i ukazala se Gospa.

J - S djetetom?

V - Ne, ne! Ovaj put nije bilo djeteta.

J - A gdje se zapravo Gospa ukazala?

V - Gdje i prvi dan.

J - Sjea li se tko ju je tada prvi ugledao?

V - Opet Ivanka.

J - Sigurno?

V - Ma, sigurno! Onda smo je ugledale i ja i Mirjana.

J - I, valjda ste ovaj put pole gore prema njoj?

V - E, ekaj! Kad smo mi polazili gori, ja sam rekla Mariji i malom Jakovu da u ji zovnutako ita ugledamo.

J - Tako je to valjda i bilo?


18/231

V - Pa, jest. Kad smo je mi tri ugledale, ja sam rekla Ivanki i Mirjani neka priekaju dok ja njizovnem. Ja sam ih zovnula, i oni su odmah poletili za mnom.

J - I, onda?

V - Kad smo se svi sastali, Gospa nas je zvala maui rukom. I, mi smo poletili. Marija iJakov nisu je odmah ugledala, ali poletili su s nami.

J - Kojim putem?

V - Ma, kakvim putom! Tamo ga i nema. Mi smo poletili pravo gori. Pravo kroz ono drae.

J - I, moglo se?

V - E, mi smo izletili ko da nas je neto nosilo. Nema ni kamena ni drae. Nita! Ko da je svebilo od neke gume, spuve, ega li. Ma, to je bilo neto neopisivo! Ni'ko nije moga s nami!

J - A vidite li Gospu za vrijeme te trke?

V - Kako ne vidimo! Kako bi znali, kud emo trati? Samo Marija i Jakov nisu je vidili doknisu izali gori.

J - Onda su je, biva, i oni ugledali?

V - Jesu. Najprije nejasno, a onda sve jasnije.

J - Dobro. A sjea li se tko je prvi gore izletio?

V - Prve smo izletile ja i Ivanka. A uglavnom svi zajedno.

J - Vicka, ti kae, da ste tako lako gore izletili, a jednom si rni rekla da su Mirjana i Ivankatada pale u neku nesvijest.

V - Jesu malo, ali to je za as prolo.

J - A ta ste radili kad ste doli gore?

V - Ne .znam ti pravo ni kazati. Smeli smo se. Bilo nas je i strah. Nije lako stajati pridGospam! Ali smo ipak pali na kolina i poeli neto moliti.

J - A sjea li se moda ta ste molili?

V - Pa, i ne sjeam! A sigumo smo molili Oena, Zdravomariju i Slava Oru. Nismo ni znalinita drugo!

J - Jednom si mi pripovijedala da je tada mali Jakia bio upao u neku drau.

V - A jest, jest! U tomu uzbuenju upao je u jednu drau. Pomisliila sam: E, moj Jakove, ti se

nee odatlen vie iv izvui.


19/231

J - A je li se (vidimo da jest!) mali ipak izvukao?

V - Pa, da ta je! I to dosta brzo. Kad se je izvuka, samo je ponavlja: E, sad mi nije a umritkad sam vidija Gospu! A zamisli: na njemu nikakva znaka da je bio u drai.

J - Kako to?

V - ta ja znam. Ja tada nisan znala nita o tomu mislit, a sad vidim da ga je uvala Gospa. Dako je!?

J - A kako je Gospa tada izgledala?

V - Mislli, kako je bila obuena i...

J - Ne, ne to! Nego, mislim na njezino raspoloenje i dranje prema vama.

V - Bila je divna, nasmijana i radosna... Ma, to se ne da opisati!

J - Je li vam tada (mislim toga drugoga dana) ita govorila?

V - Jest, molila s nami. I, tako.

J - A jeste li je vi ita pitali?

V - Ja nisam nita. A jest Ivarka. Ona je pitala za svoju mamu. Ona je malo prije toganenadano umrla u bolnici, pa...

J - E, to je vrlo zanimljivo! A ta ju je pitala?

V - Pitala je, kako joj je mama.

J - Je li joj Gospa ita odgovorila?

V - Jest, jest. Rekla joj je da joj je mama dobro; da je s njom i da se nita ne brine za nju.

J - A s ki.m s njom?

V - Ma, s Gospom, da s kim!

J - Jeste li vi uli kad je Ivanka to pitala?

V - Kako ne! Svi smo to uli.

J - A jeste li uli, ta joj je Gospa rekla?

V - uli smo i to svi osim Marije i Jakie.

J - A zato je to tako s Marijom bilo?

V - E, ko to zna! Tako je bilo, i gotovo.


20/231

J - Je li to Mariji bilo ao?

V - Sigurno da jest, ali ta moe?

J - Vicka, dobro. Nego, iz ovoga razgovora ne vidim ta je toga dana bilo s Ivanom

Stankovim?

V - Ivan je bio s nami i vidio sve to i mi.

J - A kako se on tu naao?

V - A, ko i mi! On je stidljiv deko, ali gledao ta emo mi radit, pa to je i on radio. I, kadsmo mi poletili na Podbrdo, i on je s nami poletio.

J - Dobro, Vicka. A to je sve u svemu divno bilo!

V - Ma, ta divno! To se ne da opisat. Ko da nismo na zemlji. Daba sve: i vruina i drae iona guva s ljudima. Kad je ona s mami, sve se zaboravi.

J - Dobro. A je li je tada itko ita pitao?

V - Pa, rekla sazn da je Ivanka pitala za majku. A.Mirjana je pitala da nam ostavi neka znakda ne govore svata a nama.

J - A Gospa?

V - U Mirjane se okrenuo sat.

J - Dobro. Ja o tomu ne bih nita, jer nije sve jasno to se s tim dogodilo. Nego, neto drugo...

V - Pa jesmo. Pitali smo i oe li opet doi.

J - A ona?

V - Ona je klimala glavom da oe.

J - Vicka, ti si rekla (a negdje je tako i zapisano) da si je tada vidila u nekoj drai.

V - Jesam ja tako rekla. Ti zna da sam ja letiasta. A ja sam Gospu vidila kroz jednu drau iuinilo mi se da je u drai. A ona je bila izmeu tri drae na jednoj maloj ledinici. Ali ta sesad neko za to kai! Glavno je, jesam li je vidila ili nisam.

J - Dobro, nego uo sam da ste je tada i kropili.

V - Ne, ne! To je bi1o trei dan.

J - Dobro. A dokle ste tada bili s Gospom?

V - Dok nam je rekla: Zbogamte, aneli moji i otila.


21/231

J - U redu. A sad mi konano reci tko je sve toga dana vidio Gospu?

V - Nas estero.

J - Kojih estero?

V - Ma, nas estero! Ja, Mirjana, Ivanka; pa onda Ivan, Marija i Jakia.

J - A koji Ivan?

V - Ivan Stankov. A o tomu smo ve neto govorili.

J - Tono, Vicka. Nego je li jo itko tada bio s vama?

V - Bilo nas je tu barem petnaestero. Jest i vie! Bio je Mario, Ivan, Marinko... A ko e se sadsvakoga sjetit?

J - Je li bio itko od starijih ljudi?

V - Bili su Ivan Ivankovi, Mate ego i jo neki.

J - A ta su oni kasnije o tomu pripovijedali?

V - Govorili su da se tu stvarno neto dogada. Osobito kad su vidili kako smo mi gori izletili.- Neki su vidili i bljesak svjetla, kad je Gospa dolazila. I, tako...

J - A jesu li tada tu bili mala Milka i Ivan pok. Joze?

V - Nisu.

J - A zato to?

V - ta ja znam. Milki nije dala mater. Ila je Marija, a Milka je trebala neto materi. A oviIvan? On je malo stariji, pa ta e s nami drinom.

J - Dobro. A kada ste se vi vratili kui?

V - Kako ko.

J - Va Marinko mi je pripovijedao da je Ivanka na pavratku gorko plakala.

V - Pa, jest. Gotovo svi smo plakali, a ona posebno. Kako ne bi!

J - A zato ona posebno?

V - Ma, jesam li ti rekla da joj je Gospa govorila o materi. A zna kako je. Mater je mater!

J - Dobro. A kaete da joj je Gospa rekla da joj je mater s njom i da joj je dobro, pa...

V - Daba! Ko ne bi volio svoju mater?


22/231

TREI DAN

(Petak 26. lipnja l981.)

J - I, tako je, je li, osvanulo tree jutro i dan treega ukazanja. Uzbuenje je, kako si mijednom pripovijedala, bivalo sve vee jer ste se tada, kako kaete, ipak drugi put pravo susrelis Gospom. Sad vam je, valjda bilo lake?

V - Pa, jest. Sigurno da je! Ali ipak je to bila muka jer jo ntiko nije pravo zna ta se tudogaa i na to e to izai!

J - Moda ste se bili ve pokolebali, da li bi ili gore ili ne bi?

V - Nimalo! To nikako. Mi smo jedva ekali kad e est popodne. Radili smo ono dnevno tosmo bre mogli samo da mognemo gori.

J - I, tako ste i tada poli?

V - Jesmo, da ta smo! Bilo nas pomalo i strah, ali Gospa nas je vukla. im bi poli, samosmo gledali gdje emo je ugledat.

J - Tko je sve taj dan iao?

V - Pa, nas estero i mnogo naroda.

J - Kojih vas estero?

V - Nas estero vidilaca i narod.

J - I ta, vi izili gore, a Gospe nema?

V - E, ekaj. ta se zatrkuje! Mi smo najprije poli gori na put iznad kua i gledali oe li sepojavit Gospa.

J - I, nita?

V - Ma, kako nita! Brzo je bljesnulo svjetlo i to tri puta.

J - A emu to svjetlo? Ta, tada je jedan od najduljih dana u godini. Sunce je visoko, visoko.

V - Sunce je visoko, ali nami je Gospa zasvitlila, gdje je ona.


23/231

J - A tko je vidio to svjetlo?

V - Mnogo nas je to vidilo. Ne znam koliko. A glavno je da smo ga vidili mi vidioci.

J - Jeste li vidjeli samo svjetlo ili...

V - I svjetlo i Gospu. ta bi narn samo svjetlo!

J - A gdje je Gospa bila? Valjda gdje i prva dva dana?

V - Ni blizu! Ona je bila potpuno na drugom mjestu.

J - Nanie ili navie?

V - Puno, puno navie!

J - A zato to?

V - Zato? Ajde ti to Gospu pitaj!

J - Marinko mi je pripovijedao (i on je tada prvi put bio s vama) da se to dogodilo gore podnekom peinom i da se tu nalazi neki stari drveni kri, valjda na nekom starom grobu.

V - Ja za to nita ne znam. Ja nisam nikada ni prije ni poslije tu bila.

J - Dobro. A ta ste radili kad ste je, kako kae, ugledali?

V - Poletili smo gori ko krilati. To je sama draa, kamen... Strano je uzastranu. Ali leti se kotica. Sve leti. I mi i narod.

J - A bilo je, biva, s vama i naroda?

V - Pa, da ta je. Ta, jesam li ti to rekla!

J - A koliko ga je bilo?

V - Ko ga je brojio! A govorili su da ga je bilo vie od hiljadu. A jest i vie. Ma, da ta nego i

vie!

J - I, na znak svjetla svi ste gore poletjeli?

V - Najprije mi, a narod za nami.

J - Sjea li se tko je prvi doletio do Gospe?

V - Mislim: Ivan.

J - Koji Ivan?

V - Pa, ovaj Ivan Gospin.


24/231

J - E, drago mi je da je on kao mukarac ipak prvi izletio!

V - Dobro. Eto, veseli se!

J - Vicka, ovo je mala ala. Nego, ta ste radili kad ste gore doli?

V - Malo smo se smeli, jer je opet Ivanki .i Mirjani neto slabo bilo. Malo smo se oko njizabavili, ali to je brzo prolo.

J - A ta je Gospa tada radila?

V - Ona je bila nestala. Mi smo poeli molit, i ona je opet dola.

J - A kako je izgledala?

V - Kao i juer, samo je veselija. Divna je. Nasmijana.

J - Tada ste je, kako si ve rekla, i kropili?

V - Jesmo, jesmo.

J - Dobro. A to mi je stvarno zanimljivo: zato ste je kropili?

V - Bolan, ti ne zna, kako je to bilo. Nije jo niko siguran o emu se pravo radi. Neko jegovorio ovo, neko ono. Ja nisam nikada dotlen ula da se i sotona moe ukazati.

J - Onda se valjda neko sjetio da se sotona boji blagoslovljene vode.

V - Pa, jest. Koliko sam puta ula od svoje bake: Boji se ko vrag krene vode. Starije enesu nam a rekle da je pokropimo.

J - A odakle vam sad krena voda?

V - Ajde, ta se sad pravi Englez? Ko da ne zna da u svakoj naaj kranskaj kui imablagosovljene soli, a onda i vode.

J - Vicka, dobro si. Nego bi li mi mogla rei, tko je pravio tada tu blagoslovljenu vodu?

V - Znam, ko da gledam: pravila ju je moja majka.

J - A kako ju je pravila?

V - Eh, ko da ne zna! Sastavila je so i vodu, izmiala i gotovo. A tada smo svi moliliVirovanje.

J - A zna li tko je vodu nosio?

V - Znam. Na Marinko, da ko e!

J - A tko ju je krapio?


25/231

V - E, kropila sam je ba ja!

J - Bacila vodu prema njoj i gotovo?

V - Pokropila je i rekla na vas glas: Ako si Gospa, ostani s nami, a ako nisi, ajde (brate) ad

nas!

J - A to ona?

V - Nasmijala se. Meni se ini da joj je bilo drago.

J - A nije nita govorila?

V - Nije nita.

J - to misli, je li i jedna kap vode pala na nju?

V - Ma, kako nije! Ja sam se dobro primakla a nisam je tedila.

J - To je zaista veoma zanimljiivo. Po tomu bih rekao, da se kod vas jo uvijek ponekadkropi kua i oko kue kao to se i u momu djetinjstvu inilo.

V - Pa, da ta je! Ko da mi vie nismo krani!

J - To je lijepo i to mi je zaista drago. Nego, to ste taj trei dan s Gospom radili?

V - Molili smo, pjevali... Neto smo Gospu i pitali.

J - A ta ste je pitali?

V - Znam da ju je Ivanka opet pitala neto o svojoj majci.

J - to ju je pitala?

V - Pitala ju je, je li joj majka ita poruila.

J - A Gospa?

V - Gospa joj je rekla da joj je majka poruila da dobro sluaju baku, jer da je ona stara i tako.

J - Jeste vi drugi uli kad je Ivanka to pitala?

V - Jesmo svi.

J - A Gospin odgovor?

V - To samo mi vidioci.

J - Nije mi to jasno, ali dobro. Je li jo itko ita pitao?


26/231

V - Mirjana ju je pitala, ko je ona, kako joj je ime.

J - A Gospa nita?

V - Ma, kako nita! Rekla je jasno i glasno: Ja sam blaena Djevica Marija..

J - Je li rekla i ovu rije blaena?

V - Jest. A zato to pita?

J - A, nita. Nego sad vam je odmah lake bilo?

V - Pa, da ta je! Ali rije nam opet lako bilo. Stotinu ji se vrtilo u glavi.

J - Kao, na pnimjer, to?

V - Pa, odakle sad tu Gospa; ta oe s nami, na to e sve to iza. I, svata.

J - I, na kraju?

V - E, dosta sam ti toga rekla. Kad se Gospa s nami oprostila, mislim, pozdravila i otila, i mismo se polako vraali kui. Da kud emo!

J - A kod kue?

V - Kod kue se opet skupio narod. Oe svak da sve zna. ta je bilo, kako je bilo. I, tako dokasno u no. Ali nisam ti jo neto rekla o Mariji, a sigurno te zanima.

J - Naravno. Pa, deder!

V - Ma, ona je svakako nekako brzonoga. Otila je malo naprijed. Sama. I, odjednom je, kobaena, da ni ona ne zna kako, otila na stranu.

J - Na lijevo ili na desno?

V - Na lijvo.

J - I, onda?

V - Tu joj se samoj ukazala Gospa s nekim velikim kriem. Kae da je Gospa bila stranotuna i da joj je ko kroz pla neto govorila. Marija se strano prepala. Nije mogla stati nanogama.

J - Pa?

V - Uto smo naili i mi. Ugledali je i pomogli joj, dok se malo sabrala. I, tako smo polakostigli kui.


27/231


28/231

J - Dobro. A reci mi kako je, na primjer, tvoj pregled izgledao?

V - E, najprije je, kako je najgore, uvelo Ivana. Bilo je to nekako oko etiri popodne. A onjadnik, ko kad je dobar i plaiv pustio se da ga doktor neto

ispituje vie od jednoga sata.

J - A ta mu je govorio?

V - ta ja znam! Doktor je neto brojio, brojio, a Ivan je utio. Onda sam unila ja.

J - Valjda si bila pozvana?

V - Ma, ne! Ula sam sama i rekla: Je li to gotovo? Bili su pozvali Mirjanu, ali ja samunila.

J - A doktor?

V - Reka mi je da nije mene red, ali da sjednem. Ja sam mu rekla: Ja sam, fala Bogu, mlada izdrava. Mogu ja stati!

J - I, tako je poeo pregled?

V - Ma, kakav pregled! Ja sam mu rekla: Kad ja budem za pregled, ja u sama doi. Nego, jeli ovo gotovo?

J - A on?

V - On se smijao. Onda mi je rekao: Deder, oprui ruke. Ja sam pruila ruke i rekla mu:Evo, dvi ruke i na njima deset prstiju. Ako se ne vjeruje, broji! I, odmah sam iza toga samaizala.

J - I, onda?

V - Bilo je gotovo ve est sati. A gdje smo mi? Gdje nam je Gospa? Uzeli smo taksi i kui.Ja sam rekla: Sidajte i ajdemo! Tako je i bilo. Samo nam je Ivan ostao s nekim svojimroakom.

J - Verojatno ste ipak zakasnili na Podbrdo?

V - Ne, ne. Samo smo se kod kue napili vode i odman gore.

J - Niste se, biva, pokolebali?

J - Nimalo! Ne bi da su nas gore puke ekale. Nego, neto nas je drugo malo smetalo.

J - Moda umor ili... ?

V - Ma, jok! Nego, nismo pravo znali kud bi i kako bi.


29/231

J - A zato to?

V - Zato to nismo pravo znali gdje e nam Gospa doi. Zna kako je ono trei dan bilo. Zatosu Marija i Jakov ostali odman doli iznad puta, da paze gdje e se pojaviti, a mi smo otili gorinavie. Bili smo se dogovorili: ko prvi ugleda, nek dadne znak i drugima javi.

J - I, koliko znam: Marija je s Jakovom prva ugledala bljesak svjetla i kao vihor poletjelagore. Oni koji su bili s njom (a bila su i dva fratra) paletjeli su za njom. Ali oni nisu ni na pola

puta, a Marija je ve bila na mjestu ukazanja. A vi drugi - kako ste saznali gdje je?

V - Pa, i mi smo ugledali svjetlo i poletili... Samo, nami je puno blie bilo.

J - A gdje se, zapravo, toga dana Gospa ukazala?

V - Nije bila ondje gdje je bila ni drugi ni trei dan.

J - Nego gdje?

V - Bila je malo nalijevo i malo gori navie.

J - A bile ste sigurno sretne da ste se nakon tolikih muka ipak s njome susrele?

V - Ma, da ta smo! Ali naroda masa. Svak oe to blie Gospi i k nami. Ma, samo to nasnisu pogazili! uvali su nas pomalo nai ljudi, ali ono se masa zatalasa, pa ta joj moe.

J - A to Gospa?

V - Lako je njoj! Gleda po narodu... Smije se... Gleda po Krievcu i doli po polju.

J - Po kojem polju?

V - Pa, po onim naim njivama. Mi to reknemo polje.

J - Netko je pripovijedao da su tada i gazili po Gospi?

V - E, nisu po Gospi. Ko e na nju zgaziti! Nego, gazili su joj po haljini ili, da kaem, po velu.

J - A to ona? Je li se ljutila?

V - Bolan, pratre, Gospa se ne zna ljutiti. Nije ona ko mi. A lako je njoj. Narod se zgrne knami. Zna da je Gospa gdje i mi, pa nagrne i zgazi joj na veo.

J - A to ona?

V - Ona za as ko nestane, pa opet...

J - Dobro. A ta e joj tako dugi veo?

V - ta ja znam. Nije moje da to pitam.


30/231

J - Nije ni moje, nego eto nekako mi to naleti.

V - A-a-a! Nije to tako. Tio si ti neto.

J - ta u rei! Htio sam se malo naaliti, kako i Gospa voli duge haljine, kao da se nekako

vidi da je i ona ena.

V - Pa, da to je nego ena, ali jo si ti neto tio.

J - Stvarno nita drugo, nego da je ena, ali velikim slovom pisano.

V - Ajde, dobro. Izvuka si se nekako, ali...

J - Dobro, Vicka. Pripovijedala si mi, a to sam negdje i proitao, da vam se toga dana Gospaukazivala vie puta.

V- Tri puta.

J - A zato to?

V - E, to ja ne znam. To bi trebalo nju pitati.

J - Dobro. A je li vam toga dana Gospa ita govorila?

V - Jest neto. Uglavnom to smo je mi pitali.

J - A ta ste je pitali?

V - Svata smo je tada pitali.

J - Ali reci neto!

V - Najprije je mali Jakia pita neto o pratrima.

J - A ta ju je pitao? .

V - On je pita: Gospe moja, ta eli od nai pratara?

J - Sigurno mu je rekao netko od fratara da pita?

V - Sigurno, da je.

J - Je li mu ita Gospa odgovorila?

V - Jest, da to je!

J - A to mu je rekla?

V - Ona je rekla neka pratri vrsto vjeruju i uvaju vjeru.


31/231

J - Je li je jo itko ita pitao?

V - Jest. I Jakov i Mirjana govorili su Gospi da nam ostavi neki znak jer nam svata govore;da smo laljivci; da smo drogerai. I svata!

J - A ta Gospa?

V - Ona je rekla: Aneli moji, uvijek je bilo nepravde. Vi se nita ne bojte. I, tako.

J - ujete li vi drugi to Mirjana i Jakov pitaju?

V - Ma, kako ne ujemo! ujemo i njih i Gospu.

J - A narod oko vas?

V - Oni ne uju Gospu. Onda im mi kaemo.

J - Dobro. A koliko je trajalo to ukazanje?

V - Ko ti je mislija na to. Bilo je dosta dugo.

J - Valjda sve dok i Gospi nije dodijalo?

V - Nami nije bilo dodijalo. Bolan, kad ti nju gleda, ti ne osjea nikakve muke.

J - A ipak je otila?

V - Jest, ali nije nas na polasku pozdravila.

J - Pa, to je to, nije to toliko vano!

V - Dobro. Nije. Ali za nas je.

J - Onda ste ipa.k poli kui?

V - Jesmo, da kud emo!

J - Jeste li je barem pitali, hoe li opet doi?

V - Jesmo. Ona je dala znak glavom da oe.

J - A nije, biva, nita rekla?

V - Nije. Samo to.

J - Dobro, Vicka. Koliko se sjeam, Ivan toga dana nije bio na ukazanju?

V - Nije.

J - A zato to?


32/231

V - Pa rekla sam ti da je on ostao na itluku s jednim roakom kad smo mi polazili kui, kadje doa kui i reka roditeljima to je s njim bilo, oni su mu rekli

da ne ie na Podbrdo, jer je umoran, a ve je i zakasnio.

J - Dakle, on se taga dana nije susreo s Gospom?

V - Ma, kako nije! On je bio izia gori nad kuu. Klekao i molio. I, Gospa mu se tu ukazala.

J - Je li mu ita govorila? Moda ga je prekoravala to nije gore doao?

V - Ne, ne! Niko od vas ne zna kako je Gospa dobra i kako ona nas razumi. Rekla mu je dabude miran i hrabar. Pozdravila ga i otila. to e deko! Nije on kriv.

J - Dobro. A vi ste nekako u to doba ili kui?

V - Tako nekako. Ali na putu nam se jo jednom ukazala Gospa. I, pozdravila se s nami.

J - A ta vam je rekla?

V - Rekla nam je Zbogomte, aneli moji. Poite u miru Bojem! Ona je onda nestala, a mipolako kui... Strana vruina. Narod vie, tri niza stranu... ko kad nema nikakva puta! I, eto,tako.

J - I, tako ste konano stigli kui?

V - Pa, da kud emo!

J - A raspoloemje?

V - Dobro. Odlino!


33/231

Na mjestu odakle je Ivanka drugi put prvoga dana ugledala Gospu

PETI DAN

(Nedjelja 28. lipnja 1981.)

J - Evo, ipak ulazimo u peti dan Gospinih ukazanja. Mislim da e sad malo bre i zgodnije ii.

V - I ja se nadam.

J - Pa, daj reci mi ukratko kako je taj dan izgledao?

V - Dobro. Ali ja u gledati to ukrae. Nee vako nikad na kraj.

J - U redu. Pa daj poni neto.

V - Evo, znamo da je toga dana bila nedilja. Mi smo se malo bolje ispavali. Opremili se iotili na misu.

J - Iz crkve valjda kui?

V - Eee..., da jesmo, maj pratre!

J - Nego kamo?


34/231

V - Iz crkve nas je fra Jozo svratio u kuu pa nas je svako po redu i svako napose ispitiva iispitiva... Bilo nam je stvarno dodijalo.

J - A ta vas je ispitivao?

V - Svata. Svata i gotovo! ta mu je god palo na pamet.

J - Valjda o tim vaim susretima s Gospom?

V - Pa, da ta! Ali nikad kraja.

J - Je li i tebe ispitivao?

V - Ma, da ta je! Ali ja sam unila posljednja, pa i on se umorio.

J - A ta je pitao sjea li se iega?

V - Pa, sjeam, ali pustimo to kraju. O tomu smo ve govorili kad smo govorili o etvrtomdanu. O tomu nas je svata pitao.

J - Dobro, Vicka, neka bude po tvoju!

V - Nije to po moju, nego da ne ponavljamo.

J - Dakle, konano ste stigli kui i ekali svoje popodne?

V - Vruina je i guva, ali mi smo ga jedva ekali!

J - Naravno, poeo se skupljati i narod?

V - E, da ta! Bilo ga je sila ve u podne i na Podrbrdu i meu naim kuama.

J - Zato ba tako rano?

V - A, to ja znam! Neko je neto molio, neko neto ispitiva. Neko je gleda zgodnije mjesto. Itako. A nisu mnogi pravo znali ni kad emo mi doi. Narod ko narod! Ko e mu stat u kraj?

J - A to misli, koliko je - sve u svemu - toga naroda bilo?

V - A ta ti ja to znam, moj pratre! Mi ga nismo po onom brdu mogli svega ni vidit. Agovoiili su da ga je bilo barem petnes hiljada. Kad smo mi poli gore, jedva smo se provlaili.

J - Koji mi?

V - Pa, mi vidioci. I da nam nisu nai ljudi pravili neki put, ne bi nikako mogli gori izai.

J - A vi ste poli u svoje vrijeme?

V - Jesmo nekako iza pet i po.


35/231

J - Tko je sve od vas iao?

V - Pa, nas estero.

J - Kojih estero?

V - Nas estero to smo tada viali Gospu.

J - Dobro. Nego, neto mi drugo sad pade na pamet.

V - ta li je sad to?

J - Ma, nita osobito! Pade mi na pamet: da li su ikada kasnije s vama ili na ukazanja malaMilka i onaj Ivan pok. Joze?

V - Jesu, jesu - kako nisu! Ili su vie puta, ali oni vie nisu viali Gospu.

J - A zato to?

V - ta ja znam. Samo znam: ko nije drugi dan...

J - To je 25. lipnja?

V - Jest, ko taj dan nije bio na ukazanju i nije vidio Gospu, on je vie nikad nije viao.

J - Prema tomu: vas je estero ba toga dana Gospa izabrala za svoje vidioce?

V - Pa eto, to tako izlazi.

J - Dobro. Vi ste doli na Podbrdo, pa to onda?

V - Ljudi su nam nekako napravili malo mjesta, i mi smo poeli moliti s narodom.

J - A Gospe nema?

V - Ma, kako nema! Brzo je dola.

J - I, ta onda?

V - Nastavili smo moliti i pjevati. Pitali smo je neke stvari.

J - to ste je pitali?

V - Ko e se sad toga svega sjetit? Znam da smo je pitali ta eli od onoga naroda.

J - A ona?

V - Ona je rekla da se narod moli i da vrsto vjeruje.

J - I jo neto?


36/231

V - Pitali smo je opet ta ona eli od nai sveenika. Gospa je rekla, da sveenici vrstovjeruju i da i nama u tomu pomau.

J - I, tako je to, biva, zavrilo?

V - Ne, ne! Puno smo je tada pitali, ali ko e se sad svega sjetiti? Ona je vie puta dolazila iodlazila.

J - Daj, barem jo togod!

V - Pitali smo je i to: zato se ne ukae u crkvi da je svak iv vidi.

J - A Gospa?

V - Gospa je rekla: Blaeni oni koji ne vidjee a vjeruju.

J - Jo neto?

V - Pitali smo je i to, oe li nam opet doi.

J - A ona?

V - Rekla nam da oe. Opet na isto mjesto. A, ja! Pitali smo je ili vie voli da molimo ili dapjevamo.

J - A Gospa?

V - Ona je rekla: Oboje.

J - Pa, vidi da zna! Daj jo neto.

V - Ja sam je jo jednom prid svim narodom pitala: Gospe moja, ta eli od ovoga narodato se ovdje skupio?

J - A Gospa?

V - Gospa nita. I, ode... Ali nije se s nami pozdravila. To je za nas bio znak da e opet doi.

J - Pa?

V - Ponovno smo molili, i ona je opet dola.

J - Moda je vie niste smjeli nita pitati?

V - Kako nismo! Ja sam je opet (i to tri puta) pitala: Gospe moja, ta eli od ovoganaroda?

J - A Gospa moda opet pobjegla kao kad si je i ono prvi put pitala?


37/231

V - E, nisi pogodio! Ona je ovaj put jo jasnije rekla da narod, koji je ne vidi, vjeruje isto ko inas estero koji je vidimo. A ja! Ja sarn je ponovno pitala, oe li nam ovdje na zemlji ostavitikakva znaka da uvjerimo narod da nismo laljivi - da ne laemo - da se s njom neizigravamo.

J - A Gospa?

V - Gospa opet nije odgovorila. I otila je...

J - A onda i vi kui, da kud ete?

V - Pa, da kud emo!

J - Kod kue guva, trka, vika... Mogu zamislit. I, to je tako.

Nego, ako nisi previe umorna, bi li malo posluala dio snimka uivo s toga ukazanja. Da se

malo podsjeti kako je to izgledalo?

V - Ma, kako ne! A odakle ti to?

J - To sad riije vano, nego evo da posluamo. Snimak nije ba tako dobar. Zna kako je bilosnimati u onim draama, ali ipak... Evo, posluaj...

Vjetar pue... Drae se ljuljukaju... Eno, njih estero. Ustaju... Mole Zdravomariju...(Snimatelj Grgo Kozina) Gospe moja, ta eli od nas? (Vicka) Gospe moja, ta eli odnaih svetenika? (Vicka: tri puta) Rekla je da vrsto vjeruju. (Vicka) Gospe moja, to se

ba ne ukae u crkvi da te svak iv vidi? (Vicka) Blaeni oni, koji ne vidjee, a vjeruju.(Vicka) Gospe moja, oe li nam opet doi? (Vicka) Ou, na isto misto. (Vicka) Gospemoja, voli li da vie pjevamo ili molimo? (Vicka) Kae: oboje. (Vicka) Gospe moja, taeli od ovoga naroda ovdje to se skupio? (Vicka) Otila je... Opet emo moliti. (Vicka)Nije nam nita rekla. (Vicka) Vicka se krsti i moli (svi mole) Oena, Zdravomarijo i SlavaOcu (dva puta). Gospa opet dolazi, a vidioci uglas: Evo je! Pjeva se: Marijo, o Marijo i

jo neto. Govori nam da smo aneli njezini. Dragi aneli, tako nam kae. (Vicka) Gospemoja, ta eli od ovoga naroda ovdje? (Vicka ponavlja tri puta) Rekla je, odgovor je dalada ovaj narod koji je ne vidi vjeruje isto kao i mi, nas estero, koji je vidimo. (Vicka) Gospemoja, oe nam ovdje na zemlji ostavit ikakva znaka da uvjerimo ovaj narod da nismo bililaljivi - da ne laemo - da se s tobom ne izigravamo? (Vicka) Gospa nestaje... Oe li opet

doi? (Snimatelj).

Snimatelj: Prolaza malo... Cesta je puna... Auta sve doli do Beljine prodavnice... Sve puno...

V - E, vidi, moj pratre, kako je to bilo! Niko ne zna kako nam je bilo! Ali mi smo bili ko uraju.


38/231


39/231

V - Kau. Lijenicima u Mostar.

J - I, odoste.

V - Odosmo. Da kud e!

J - I, kanano?

V - Dovedoe nas na neku psihijatriju. Nisam dotlen gotovo ni ula za to. Kad smo doli,kau: Izlazi! I, poima pregled...

J - A uputnice za pregled?

V - Ma, kakve uputnice!

J - A koga je prvoga pozvalo na pregled?

V - Sve nas je zajedno uvelo u jednu sobu.

J - A tko vas je pregledavao?

V - Neka doktorica.

J - Je li vas svakoga napose pregledavala?

V - Ne, ne! Sve odjednom. Nije tu ni bilo nikakva pregleda. Neto nas je zapitkivala ignjavila.

J - A kako je to izgledalo?

V - Ona nas je pokuala napravit nekim bolesnicima... da mi ko neto umiljamo; da smo nekidrogerai; da varamo narod. I tako... Mene je napala kako sam po madi obuena, a ko falanGospina djevojka. Ma, ko ti je to sve pamtio! Mi smo samo gledali da odatle to prije

pobjegnemo i da idemo kui gledati svoj posao.

J - Netko je pripovijedao da su vas vodili i u mrtvanicu?

V - Jesu i to. Valjda su nas tjeli neim uplaiti, pa ime bilo.

J - A jesu li, na primjer, tebe iim uplaili?

V - Nita, ni im!

J - Zbilja nita?

V - Pa, rekla sam: ama, ba nita! ta e mi? Uvijek neko mrije. Pa, nek mrije! Ja sam samogledala da se to prija ukrcamo u kola, i kui.

J - A vai vozai?


40/231

V - to e ljudi! I njima je sve to izgledalo i smijeno i ludo, ali to moe!

J - A upravnik Doma, va pratilac, kako se on drao?

V - Dobro. Fino. to e ovjek...

J - Je li vas on pratio na povratku?

V - Jest, jest da ta je!

J - I, tako su vas vratili kui?

V - Nekako oko dva popodne.

J - A nisi mi nita rekla ta je doktorica za vas na kraju kazala?

V - A rekla je da je lud ko nas je tamo doveo, i da smo mi potpuno zdrava djeca. to edrugo?

J - Pa, eto, ipak je bila potena.

V - Eto ji tamo! I, pustimo vie to.

J - Dobro, Vicka. Doli ste kui, malo se odmorili i onda?

V - Ma, nije tu bilo odmora. Narod se strkao oko nas. Ne moe se okrenut. Svak oe da zna...A mi nismo ba rado govorili. Mi smo samo ekali svoj as i svoju Gospu.

J - Malo udno! Vruina, umor, toliki pritisci, a vi opet svojoj Gospi?

V - Pa da kud? Nita nas nije moglo zaustavit.

J - A naroda na Podbrdu?

V - Sila Boja! Sve puno. Sve jedno na drugom. Ko kad ne moe nigdje stat na ravno. Nekovie, neko plae... Ma, udesa su to bila!

J - A kako ste se vi jadni do gore probili?

V - Jedva jedvice! Ili su pred nami neki nai ljudi i pravili nam put, a gori su pravili nekikrug oko nas drei se za ruke. Ne bi nikako mogli bez nji.

J - Dobro. Ebo nekako ste se probili gore. A onda?

V - Klekli smo i poeli moliti.

J - A Gospa?

V - Gospa je dola gotovo odman.


41/231

J - I, onda?

V - Poeli smo svi zajedno molit, pjevat... poneto Gospu pitat.

J - Sjea li se neega to ste je pitali?

V - Pa, sjeam. Pitali smo je i to: Gospe draga, jesi li ti sretna, da je danas ovliki svjetovdje?

J - A Gospa?

V - Silno se smijeila. Bilo je to divno! I, bila je sretna. Ma, malo je to rei bila je sretna.To se ne da opisati! Gledala je po narodu, doli po polju, po Krievcu i...

J - I, onda?

V - Dobro se sjeam, da smo je pitali: Gospe moja, dokle e ti s nami ostati?

J - A ona?

V - Ona je rekla Koliko vi oete, aneli moji! - Zamisli koliko vi oete! Pa, zauvijek! Alito nismo smili rei, moj pratre, niko ne zna kako nas je to tjeilo. Pa ne bi za nju u zatvor?Ma, bi u smrt. Bi svakud!

J - S time se onda to popodne i zavrilo?

V - Ne, ne! Onda smo se tek uslobodili pitati.

J - Pa, ta ste je jo pitali?

V - Pitali smo je ponovno ta ona eli od onoga naroda koji se je, gladan i edan, u onimdraama muio i znojio.

J - Vicka, vjerujem ti, ali je li vam Gospa ita odgovarala?

V - Jest, da ta je! Govorila je da je jedan Bog i jedna vjera. Neka narod vrsto vjeruje i nek senita ne boji.

J - Onda, jo togod?

V - Pitali smo je neto i za sebe. Pitali smo, oemo li mi mo izdrat jer mnogi nas progoneto kaemo da je vidimo.

J - A Gospa?

V - Ona je rekla, i to dva-tri puta: Oete, aneli moji. Ne bojte se! Vi ete sve izdrat! -Samo da vjerujemo i da se uzdamo u nju.

J - Jo togod?


42/231

V - Tada smo prvi put pitali i molili za jednoga bolesnika.

J - A moe li se sad sjetiti tko je to bio?

V - Mogu. Kako ne mogu! To neu nikad zaboravit. Jedan malecki. Otac ga je drao u

naruju. Mali je izgleda na pola mrtav. Obisio glavu na lijevo oevo rame. Stvarno je jadnoizgledao.

J - Pa, ta onda?

V - Otac je vapio i molio Gospu da ga ozdravi, molio je i nas da molimo i pitamo Gospu zamaloga.

J - to da pitate?

V - Da pitamo, oe li mali ozdravit.

J - A vi?

V - Pitali smo. Ba sam je ja pitala.

J - Gospa moda nita?

V - Ma kako nita! Pogledala je maloga. Njeno, njeno... I rekla je da roditelji mnogo mole ivrsto vjeruju.

J - A uo sam da je onda netko od vas rekao da e mali sigurno ozdraviti.

V - Znam ja to. Ja mislim da je to reka mali Jakia. Samo, on je u onoj guvi zaboravio re daroditelji moraju mnogo moliti, postiti i vrsto vjerovati.

J - Dobro. A ta je s malim bilo?

V - Ja znam samo ovo: njegovi su roditelji nami zafaljivali, a vidila sam i maloga kasnije. Igrase oko nas, a prije nije uope moga stat na nogama. Ja dalje nita ne znam.

J - Dobro, Vicka. Ali mi jo ne rekosmo tko je taj malecki?

V - Ja stvarno ne pamtim vake stvari, ali ovo sam upamtila, jer to je bio posebni sluaj. Malise zove Danijel etka iz Podgorja.

J - Je li onda taj dan s time i zavrio?

V - Ne znam ta se ovaj put tebi toliko uri, a obino veli da ti se dugo pripovijeda.

J - Pa, daj pripovijedaj!

V - Tada je bio jedan zanimljiv sluaj i s jednom doktoricom.

J - ta li je sad to?


43/231

V - E, tu na Podbrdu tada je bila i jedna doktorica.

J - Pa?

V - Ona je tjela da se dotakne Gospe.

J - Pa, onda?

V - Mi smo pitali Gospu, i Gospa je rekla: Uvijek je bilo nevjerni Juda, ali moe. Nekapristupi.

J - I, onda?

V - Doktorica je pristupila i dotakla Gospu.

J - Kako je znala gdje e je taknut kad ne vidi Gospu?

V - Ja sam joj to kazivala.

J - I, stvarno je dotakla Gospu?

V - Stvarno, dakako!

J - A u to ju je dotakla?

V - U desno rame. Tako je bilo najzgodnije.

J - A to onda doktorica?

V - to e! Odmakla se, a ko zna ta je u sebi mislila.

J - Je li ita rekla?

V - Nije nita tu prid narodom. A poslije se svratila u nau kuu i prid svima rekla da je koddodira osjetila kroz ruku neke neobine trnce (marce, kako je ona rekla), a nije nita drugogovorila.

J - Je li ikada kasnije dolazila na ukazanja?V - Ja je nisam nikad vidila. A zna kako je to kodnji. Pametan si, pa...

SEDMI DAN

(Utorak 30. lipnja 1981.)


44/231

J - Uglavnom, Vicka, ve znamo da u utorak, 30. lipnja niste bili na Podbrdu na susretu sGospom.

V - Nismo, nismo.

J - A kako i zato je to tako bilo?

V - Odveli su nas na neku etnju. Kasno smo se vratili. I tako...

J - A tko vas je odveo?

V - Dole su po nas neke dvije djevojke oko dva popodne. I ponudile nas da malo proetamoautom. Ne mislei nita, mi smo se spremili i poli.

J - Tko je sve iao?

V - Pa, nji dvije i nas petero vidjelaca. Svi osim Ivana.

J - Zato on nije poao?

V - Ma, nismo ga puno ni zvali, a nije ni on htio.

J - Jesu li vam te dvije rekle kamo ete sve ii?

V - Ne, ne! One su samo rekle da idemo malo proetat i gotovo.

J - A kamo su vas vodile?

V - Najprije na itluk.

J - I, onda?

V - Onda na itomisli pa na Poitelj. Malo razgledali Poitelj, pa u apljinu.

J - A onda?

V - Tu su nas astile nekim sokovima i kolaima, pa dalje...

J - Kamo dalje?

V - Onda na Kravicu, pa Ljubuki i kui...

J - A kad ste doli kui?

V - Ne znam tono. Nekako iza devet naveer.

J - A zato to?


45/231

V - Zato! Ma, duga je to pria.

J - Pa, daj! Zna da sam ja uvijek eljan ovakvih pria.

V - Ma, sad to zna svak, ali evo: Mi smo ve na putu uvidili da smo se prevarili to smo poli

na tu etnju jer nam se na kraju uinilo da su nas one tako povele samo da ne mognemo naPodbrdo Gospi.

J - A tko zna! Moda...

V - Nisam ni ja sigurna. Ali mi smo onda na putu kroz Cerno zatraili da stanemo da se mipomolimo Gospi.

J - U koje doba dana je to bilo?

V - Nekako oko est popodne. Kad se mi obino susreemo s Gospom.

J - Jeste li njima rekle zato bi elile stati?

V - Ne znam tono, ali one su se sigurno sjetile.

J - I, onda?

V - One su se pomalo nekale. Pravile su se ko da ne uju. A kad smo mi rekli da emoiskoiti ako ne stanu, one su stale. Onda smo mi izali i zali malo s puta. Poeli smo moliti, iGospa nam je dola.

J - Sigurno?

V - Pa, da ta nego sigurno!

J - I, to onda?

V - Mi smo s njom molili i pjevali, kao i obino.

J - A ta su te dvije tada radile?

V - Ko zna! Bog zna ta su one u sebi mislile. To je njihova stvar. A nami su rekle ko da su ione neto vidile, ko neku svjetlost, neki svijetli oblaak, to li...

J - Je li vas Gospa prekoravala to ste to tako uradili?

V - Nije. Nije bila ba vesela, ali je ipak s nami pjevala.

J - Netko mi je jednom rekao da vas je pitala za Ivana, gdje je on.

V - Jest, jest. Pitala nas je: Gdje vam je onaj deko?

J - A vi?


46/231

V - to emo? - Ta, zna Gospa gdje je.

J - Prema tomu, Ivan taj dan nije vidio Gospe?

V - Ma, kako nije! Kako nas nije bilo, on se jadnik nije usudio sam oti na Podbrdo, nego je

oko est popodne izaa malo gori nad kuu. Poeo molit, i Gospa mu dola. Malo njimrazgovarala, pozdravila ga i otila...

J - Hajde, dobro. A gdje je to zapravo bilo, gdje se vama Gospa ukazala?

V - To ti je bilo malo prija Kusine gostione, sto dvjesta metara.

J - Na lijevo ili na desno od ceste idui iz Ljubukoga?

V - Na desno. Gdje se ono jedan mali makadami odvaja od ceste. To se (tako sam ula) zoveBandurica.

J - Dobro. Kad vam se tako, kako kae, Gospa ukazala, je li se odjednom nala pred vamaili... ?

V - Ne, ne - odjednam! Mi smo otale vidjeli Podbrdo i narod na njemu. A kad smo mi poelimolit, nad narodom se ukazao ko neki svijetli oblak, ali odman se vidilo da je to Gospa. Mismo je brzo jasno vidili. Plovi po zraku... Haljine se na njoj njiu. Plovi, plovi pravo k nami.To je neto divno bilo. To se ne da opisat.

J - A kad je odlazila, je li nestala odjednom ili...?

V - Isto ko kad je i dolazila. Kad smo mi njom izmolili sedam Oenaa, neto zapjevali iporazgovarali, ona nas je pozdravila i - otila.

J - U kom pravcu je otila?

V - Pa, odklen je i dala. Opet je polako plovila prema Podbrdu. Spustila se nad oni narod togori eka i nestala... Bilo nam je strano ao naroda, ali ta moe.

J - A jesu li te vae voditeljice kasnije o tome ita govorile?

V - Ve sam ti rekla to, a znam da im je bilo nezgodno, jer obe su se odman izgubile. Jedna uSarajevo, a druga u Njemaku. Nije ji zadugo bilo ovamo.

J - Dobro. Gospa otila, a vi?

V - to emo! Posidali u kola i...

J - I onda kui, da kud ete?

V - Ne, ne! Kakvoj kui?

J - Nego kamo?


47/231

V - Svratili smo se svi u upski stan.

J - ta ste sad tamo traili?

V - Ma, strano nam je bilo! Mnotvo naroda bilo se skupilo na Podbrdu. ekali nas i Gospu,

a tamo ni nas ni Gospe. Jadni narod! eka, eka... ali nita. Prialo se svata: da smo nekamopobjegli; da su nas odveli u zatvor. Ma, svata, svata i gotovo. Zna kakav je narod!

J - E, dobro to, a ta ste vi radili u upskom stanu?

V - Pa zaklonili smo se od naroda. Narod se taman vraao s Podbrda kad smo mi doli docrkve. to e i kud e sad! Bjei u upski stan.

J - I onda?

V - Tako je fra Jozo sazna da mi uope nismo bili na Podbrdu, nego na toj jadnoj etnji. Pa,

udri ispituj. Svakoga napose, pa onda sve zajedno. Nikad kraja ni konca!

J - Dobro. A reci neto ta vam je govorio!

V - A, govorio nam je kako smo mogli to uinit; to sad rei narodu; je li nam se tamo Gospaukazivala; to nam je govorila. I, tako. Ko bi se sad svega toga sjetio!

J - Je li vam fra Jozo ita predlagao i savjetovao?

V - Svi smo se nekako muili. Jedan je govorio ovo, drugi ono, ali niko nije bio pametan.

J - I, na kraju?

V - Na kraju smo se oko devet sati provukli kui. I tako je to svrilo.

J - ta na to vai kod kue?

V - Muka je bila i njima. Svata su pomiljali. Mislili su da smo negdi na putu stradali ili dasu nas zatvorili. Svata i gotovo.

J - Dobro, Vicka. Ti si to meni barem dva puta dosta opirno pripovijedala. A pripovijedale su

mi i druge, pa nemam razloga da vam ne vjerujem. Nego, mene sad neto drugo mui.

V - A to li je to?

J - Nezgodno mi je, a moram. Ja sam, naime, u zadnje vrijeme presluavajui neke kasete,presluao i taj va razgovor s fra Jozom. I naiao sam na jednu vau tvrdnju koja se ne slae sovim to si mi sad ovdje ispripovijedala.

V - A o emu se radi?

J - E, evo o emu: ti si sad meni ovdje rekla, a tako si mi uvijek govorila, da su vas one

djevojke prevarile, kad su vas to vodile na etnju.


48/231


49/231

tri dana. Moda je to neko izvalio! Ko da je nami lako bilo! Strano nam je bilo! Pa, kaem:moda je neko reka...

J - Ipak je to nezgodno ispalo!

V - Pa, jest. A nami je bilo najtee. I neemo valjda u paka zbog toga!

J - Dobro. I, tako ste onda stigli svojim kuama?

V - Pa, da kud emo! Ali tek nekako iza devet sati.

J - I, onda ste se valjda smirili?

V - I tamo je bilo muke. Nai su se bili strano zabrinuli za nas. To sam ti ve rekla. I, doksmo mi sve ispripovijedali kako je bilo, otilo se duboko u no.

J - Kako vidim, nije vam se ta etnja ba tako isplatila?

V - Eto, uo si.

J - Ja mislim: ipak se na kraju radosno polo na spavanje?

V - Eee, da je, moj pratre!

J - A ta je opet sada?

V - E, ba kad smo se mi spremali na spavanje, neko je doa i reka da su odveli naegaMarinka.

J - Kud su ga odveli?

V - Na itluk u Unutranji.

J - Pa, dobro. Nita strano! Odveli ga pa i vratit e ga.

V - Tebi nije, ali nami je strano bilo. Mi smo znali da su ga radi nas odveli. A ovjek ne bimrava zgazio, kako bi rekla moja baka.

J - I, ta onda?

V - Mi smo poli na itluk da ga traimo.

J - Teko ste ga tada mogli nai!

V - Nismo ga ni nali, ali jesmo se malo ispucali na naelnika i na sve koju su tu bili. Svatasmo govorili! Nek zatvore nas, ako treba, a neka ovjeka puste na miru. I, tako. Svata igotovo!

J - A oni?


50/231

V - Tako i oni nami. Taman im zgodno ispalo. Jer, kad smo mi doli, oni su svi u jedan glaszagalamili: Taman ste ko narueni! I onda i oni nami svata... Ma, ne elim sad o tomu nimislit ni pripovijedat. Pa, pustimo to!

J - Dobro, Vicka. I bolje je tako. - Vi onda kui, da kud ete?

V - A da kud emo! Doli smo nekako oko dva po ponoi.

J - Pjeice?

V - Ne, ne! Doli smo autom, nekim naim, kojim smo i otili.

J - A Marinko?

V - On je doao nekako ujutro.

J - Onda ste se ipak smirili. Moda se nije trebalo toliko ni uznemiravati?

V - Dobro. Eto, recimo da nije.

Put kojim su se vidjelice uputile na etnju 24. lipnja 1981. godine kad im se Gospa prvi putukazala

OSMI DAN

(Srijeda 1. srpnja 1981.)


51/231

J - Dobro je. I, evo nas, Vicka, nekako do osmoga dana od onoga, svakako udnovatog,dogaaja na vaemu Podbrdu 24. odnosno 25. lipnja. Ne znam, a mislim da vam je sadstvarno nekako lake bilo.

V - Jest neto. Ali imali smo i tada dosta i nezgoda i muka. Evo, samo ovo: ba toga dana

pozvali su i nas i nae roditelje u kolu i...

J - Tko vas je pozvao?

V - Ta, zna ko! Oni iz Unutranjega.

J - A to su htjeli od vaih roditelja?

V - A to i od nas! Nagovarali su ji da nam zabrane na Podbrdo jer da e nas proglasitibolesnicima; da neemo moi nigdje u kolu. I, tako. Stotinu stvari.

J - I, ilo se - da kud ete?

V - Rodiitelji su tada ili, a mi nismo. Ta, jesmo li se njima natezali pola noi prije toga! Anisu ni roditelji ili ba uvijek kad su ji zvali.

J - Jasno je da ni roditeljima nije bilo lako. A kako su se oni drali?

V - Dobro. Branili su nas, koliko su znali i mogh. A zna, da im nije lako bilo.

J - Jesu li onda roditelji vas uvjeravali da bi sve to moda trebalo pustiti kraju ili...?

V - Ma, kakvi! Oni se nisu niiega bojali. Isto ko ni mi. Ta, i nji je Gospa pomagala!

J - I tako ste onda vi doekali predveerje i svoj odlazak na Podbrdo?

V - E, da jesmo, moj pratre!

J - Nego, ta?

V - Prije toga dola su k nama dvojica iz opine. Sjedili su kod nas. Pomalo pijuckali ipripovijedali... I, kad je trebalo poi na Podbrdo, oni su nas nekako posjedali u kola li poveli...

J - A kamo su vas poveli?

V - Pa, rekli su nam ko da emo tamo do crkve, ko na neko pie, ta li. I dok mo se mi s njimanatezali, kola su pola.

J - Koga su poveli?

V - Mene, Ivanku i Mariju. Bili su uvukli i maloga Jakova, ali njega je mater na polaskuizvukla.

J - A Ivan i Mirjana?


52/231

V - Oni tada nisu bili tu.

J - A jesu li ta dvojica stvarno bili doli po vas ili su htjeli napraviti neku alu?

V - to ja znam! Ja znam, kako je bilo i gotovo.

J - A to su vam stvarno govorili?

V - Pa, to sam ti ve rekla: da poemo njima ko na neku etnju, ko na neko ispitivanje i nekopie... Nami su to nekako tako mutili, a oni su znali ta oe.

J - Jeste li se nekali da poete?

V - Pa, da ta smo! A oni su nas stalno uvjeravali da to nije nita. Eto, nek i na nekoslobodno s nami poe. I tako... Kola pooe i gotovo.

J - A jeste li dolazili do crkve?

V - Jesmo. A onda je auto prolo i polo preko mosta gore do pote.

J - Do koje pote? .

V - Do nae. Tamo preko mosta. Ta, zna gdje je naa pota!

J - I onda?

V - Onda smo mi poeli lupati u autu, i oni su stali.

J - I onda?

V - Vratili su nas do crkve.

J - Tim istim autom?

V - Istim, da kakvim!

J - A kako su inae s vama postupali?

V - Pa, dosta dobro, samo to su nas tako zafrkavali.

J - A je li itko od vaih bio s vama?

V - Jest, jest. Sa mnom je bila sestra Zdenka, a s Ivankom njezin brat Mario.

J - A ta oni?

V - Pa, to e! Otimali su se i oni, ali ta moe.

J - A kako vas je toliko stalo u jedan auto?


53/231

V - Bio to neki karavan, kako li ga zovu.

J - Dobro to. Nego, vi taj dan niste vidjeli Gospe?

V - Kako da ne! I te kako! Nikad to neu zaboraviti.

J - A gdje ste je vidjeli?

V - Pa, u autu!

J - U autu?

V - Jest, jest, ba u autu!

J - A kako to? Je li se tada auto kretao ili je stao?

V - To ne znam.

J - A kako sad opet to?

V - E, jednostavno! Tada se od auta nije nita vidilo.

J - Ne razumijem!

V - Pa, ta u ti ja! Kad je dola Gospa, ni od auta i ni od koga ni znaka.

J - Opet ne shvaam.

V - Ma, to je ko kad mi sada vidimo Gospu u onoj sobi. Vidimo Gospu, a drugo nita nitividimo niti osjeamo.

J - A jeste li i molile da Gospa doe?

V - Ne, ne! Ko ti je u onoj guvi moga na to misliti?

J - Nego kako?

V - E, Gospa se, ko i toliko puta, stvorila meu nami i gotovo!

J - Jeste li se udile, preplaile ili... ?

V - A, nisi ima kad ni na to misliti!

J - Ipak je to bilo udnovato!

V - Pa, jest. One su se bile strano prepale, a ja nita.

J - Koje one?


54/231

V - Marija i Ivanka. One su se bile ive ukoile. Zato su im ona dvojica govorila da suvjetice i svata...

J - Koliko se Gospa s vama zadrala?

V - Nije dugo. Neto nam je rekla, nasmijeila se i otila.

J - A ta vam je govorila?

V - Nita posebno. Rekla nam je da se nita ne bojimo. I tako... Glavno je njoj bilo da nam sejavi; da nije na nas zaboravila. Dobra je Gospa!

J - I, to onda?

V - Oni su nas opet zvali ko na neko pie, to li, ali mi smo gledali samo da se to prijaizvuemo, pa kui.

J - A to oni?

V - Vratili su nas do crkve i otili.

J - A vi?

V - Mi smo se zadrali malo u crkvi, malo u upskoj kui, pa onda svojim kuama. I topoprikim putom, preko njiva.

J - Vicka, dobro. A prema ovomu Ivan, Mirjana i mali Jakov nisu bili s vama?

V - Ne, ne! Nisu.

J - A jesu li oni ili na Podbrdo Gospi!

V - Koliko ja znam nisu. Smeli se i oni, pa to e.

J - Onda, oni tada nisu ni vidjeli Gospe?

V - Jesu. Ja mislim, da jesu. Barem Ivan. On mi je kasnije to pripovijedao.

J - Zaista udnovato. A ovo mi nisi nikada do sada ovako ispripovijedala.

V - E, nije dolazilo na red. Ko e se svega sjetit!

J - I, tako se to svrilo?

V - Pa, jest. Mi smo nekako u sunoanje doli kui.

J - A narod?

V - Jadni narod! Gori su ekali i molili, pa onda kui. Da kud e!


55/231

J - Dakle, ve drugi dan uzastopce na Podbrdu ni Gospe ni Gospine djece. A narod se opetnije dao.

V - Nije. udan je narod kad poe za Gospom.

J - Eto, udan i narod i Gospa!

V - Pa jest! Zato to i jest tako.

Fra Janko razgovara s Ivanom, Vickom i malim Jakovom

Govorljive pojedinosti

GOSPIN IZGLED

J - Mi se, Vicka, evo ve napripovijedasmo o Gospi, kroz ovo sedam-osam prvih dananjezinih ukazanja, a ti mi jo nta ne ree kako Gospa izgleda.

V - E, ti to sigurno zna! Koliko sam ti puta o tomu ve govorila. Ali, evo opet ukratko:Gospa izgleda kao neka divna djevojka u dugoj sivkastoj haljini, od dvadesetak godina, uvijeks nekim velom na glavi. Oi plave, kosa crna, malo kovrava, usne i jagodice rumenkaste, lice

malo duguljasto. I tako...


56/231

J - Oi uvijek plave?

V - Uvijek!

J - A voli li ti plave oi?

V - To nije vano, ali njezine volim.

J - Kako zna da joj je kosa crna i, kako kae, malo kovrava?

V - Kako ne bi znala! Uvijek joj se vidi jedan mali uperak ispod vela.

J - I nita vie nema na njoj? Nekih nakita ili... ?

V - A, ja! Ima oko glave krunu od dvanest zvijezda.

J - Je li ih uvijek ba dvanaest?

V - Ma, ko ji sad broji! Meni se uvijekini da je tako.

J - A noge? Nisi mi rekla kako noge izgledaju.

V - Noge nisam nikad vidila. Noge joj uvijek pokriva duga haljna.

J - Ba uvijek?

V - Ba uvijek!J - A kad koraca?

V - Moj pratre, ona nikad ne koraca.

J - Na primjer, kad dolazi ili kad se premjeta s jednoga mjesta na drugo?

V - Rekla sam: nikad! Ako eli, ona se samo premjesti.

J - Dobro. A koje je veliine?

V - Ono osrednja. Malo via od mene. Moda onako ko Ivanka.

J - A je li zaista lijepa kako vi priate?

V - Ma, ta mi priamo! Mi kaemo da je lijepa, ali to ti nita ne kae. Nju treba vidjeti, paonda... Moj pratre, to nije naa ljepota! To ti je neto, neto... Ma, ne znam vie nita o tomurei!

J - Moda onako neto, kako izgleda na onom novom kipu u meugorskoj crkvi?

V - Haaa... Ko na onom kipu!


57/231

J - Dobro. Ali kad o tome razgovaramo, nekad si mi pripovijedala da je Gospa ponekadposebno obuena?

V - Jest posebno, to se tie boje. Nekad je (nije esto) bivala u zlatnim haljinama, ali krojhaljina uvijek je isti.

J - A zato se nekad tako bogato oblai?

V - ta ja znam. Ta, nije moje da to pitam!

J - To je valjda bivalo u nekim sveanim zgodama?

V - Pa da! To je bivalo na neke vee svetkovine.

J - A sjea li se jedne takve zgode?

V - Sjeam, kako ne sjeam. A posebno mi je ostala na pameti jedna njezina svetkovinanekako koncem treega mjeseca.

J - To je valjda Blagovijest?

V - Ne znam. Ona nam je neto rekla o toj svetkovini, ali ja nisam upamtila.

J - I nije ti, biva, jasno ta se slavi na tu svetkovinu?

V - I je i nije. Nemoj da se zaletim!

J - E to ti je, Vicka, uspomena na onaj as kad je aneo Gospi rekao da e zaeti po DuhuSvetomu i roditi Spasitelja svijeta.

V - Stvarno sam na to pomislila, a nisam bila sigurna. Onda je Gospa imala pravo da se takoveseli.

J - A veselila se?

V - Nikad je, ni na Boi, nisam vidila tako veselu. Ma, gotovo da je i plesala od radosti!

J - Dobro. Prijeimo sad na neto drugo. Pogotovo kad se, kako kae, Gospina ljepota ne daopisati.

IZBOR VIDJELACA


58/231

J - E sad bismo morali barem pokuati pojasniti neto to se nee nikada potpuno razjasniti.

V-A ta li je to?

J - Moda e tebi posve jednostavno izgledati, ali to ne znai da e ba tano i jasno

odgovoriti.

V - Ajde pomi, pa vidiemo...

J - Dobro. Daj reci mi ta misli: zato je Gospa ba vas estero izabrala za svoje vidioce?

V - E, moj pratre, ja mislim da smo mi ve kuali na to odgovoriti, ali... Sjeam se da si mejednom neto i zafrkava na raun toga. A lako za to! Nego, ja sam tebi govorila, a i sada toponavljam, da na to ne moe niko nita odgovoriti osim Gospe. Ti zna i to da smo mi odmanspoetka javno, prid svim narodom, pitali Gospu zato je ona ba nas odabrala.

J - A Gospa?

V - ta e? Rekla je da je to njezina stvar i da nije traila najbolje.

J - Moda ni najpametnije?

V -- Nije ni to!

J - Vicka, moda bi ovdje dobro dola ona evaneoska da Bog (a tako i Gospa) esto izabireludo u oima svijeta, da posrami mudre; i to je slabo u oima svijeta da posrami jake,Oprosti, Vicka, to ovo rekoh! A nije to nikakva sramota.

V - Kakva sramota! Za mene je silna, velika ast da su me Bog i Gospa ovdje uzeli meusvoje.

J - A sve drugo, biva, njihova je stvar?

V - Pa dakako! Ona nas je uzela s reda, s ulice, kako se ono kae. Nije birala ni najbolje ninajgore.

J - Dobro. A misli li da vas je Gospa ba posve sluajno odabrala?

V - To ne mislim. Ja mislim da Gospa nita sluajno ne radi. A opet ne znam zato ba nas.Imala je ona svoje razloge za to, a nije ih morala nami rei. Moda e to nekada biti jasnije. Inami i vama!

J - Moda vas je uzela i zato to ste svi nekako nejednaki. I u dobi i u naravi. Da se onda lakes vama poigrava; lake provodi svoje planove.

V - Moda. Ali ja to stvarno ne znam.

J - A vi ste, kae, i Gospu pitali za to?

V - Jesmo, jesmo. I to vie puta.


59/231

J - A ona?

V - Nekoliko nam je puta rekla: Zar vam je to krivo, aneli moji?

J - I nije vam krivo?

V - Ma, kakvi! Ko se ne eli sretati i razgovarati s Gospom! Ta ne znam ko to ne bi elio!

J - Dobro je to. Ali to vam je, kako si mi ve rekla donijelo mnogo muka i nevolja. Gnjavilivas fratri, gnjavila milicija; sumnjiilo vas; prijetilo vam svaim i... (da vie ne nabrajm!).

V - To jest sve. Niko ne zna koliko smo mi trpili, a pogotovo koliko emo mi jo trpiti. Tozna samo Gospa i (poneto) mi... Ali to sve nadoknadi jedan susret njom. To niko ne razumi,ali razumim ja i meni je to dosta.

J - Vicka, stvarno se dobro brani!

V - Od ega?

J - Eto da ne upane u neku moju zamku.

V - Kakvu zamku? Ja govorim to znam i to mislim, a ti onda misli i govori ta oe. I ovo jesve vako, pa ako razumi, razumi...

J - Dobra ti je ta! Neto razumim, a neto ne razumim. Ali od svega mi je ipak najzanimljivijezato je Gospa izabrala maloga Jakova.

V - Ja ne mogu rei da ja to znam. Ali niko od vas ne zna maloga! Meni je uvijek ostalo napameti kako je Gospa odman spoetka jednom rekla: Vi idite, a neka mali Jakov ostane samnom. To je neobian deko. Znala je Gospa...

J - Dobro. A to mu je tada Gospa govorila?

V - Niko to ne zna. Niti e moda ikada znati. On je kao kamen u uvanju tajna!

J - Pa zar nije tebi, kao nekoj svojoj voditeljici, to nikada rekao?

V - Nikada ni jedne rijei! A Gospa mu je sigurno neto vano rekla. Eto, to ti je Jakia!

J - Dobro. Eto, recimo.

V - Ma, ta recimo! Ovo ti je ovako, a ti onda razmiljaj.

J - E, kad je bo sve tako, reci mi jo ovo: ta misli, zato je Gospa na kraju Jakova i tebeizabrala kao stalne svjedoke svoje prisutnosti u Meugorju?

V - Ne znam. A mislim da je Gospa ipak imala svoje razloge za to. On je najmlai od nas, a jasam najstarija. A kad smo se mi najesen prve godine poeli razlaziti, ono tamo - ono ovamo,

Gospa je meni jasno rekla: Ostani ovdje s Jakovom! I, ja sam ostala.


60/231

J - A je li ti to nezgodno bilo?

V - Ne, ne. Ni najmanje!

J - I, nije ti to ao?

V - Ma, nimalo! ta e mi bit ao? Zna Gospa to radi.

J - Vicka, to je stvarno zgodno reeno. I nadam se da se Gospa nije prevarila. Nego, jo ovo!

V - ta li je sad opet to?

J - Moda je to i smijeno, ali reci mi: da li Gospa zna vaa imena?

V - Haaa... Zna li naa imena! Ma, ona nas je odman prvi dana zvala naim imenima.

J - Je li tebe ikada tvojim nazvala?

V - Sigurno vie od stotinu puta!

J - Kako te zove, Vidom ili Vickom?

V - Kako kada. Nekada Vidom, nekad Vickom.

J - Dobro, Vicka. Jo e negdje usput o ovome biti govora. Za sada toliko.

MIR, MIR, MIR I - SAMO MIR!

J - Ne znam, Vicka, da li se sjea: govorei o treemu danu ukazanja, rekli smo da emo se

jo jednom vratiti na svretak toga ukazanja.

V - Ja se stvarno ne sjeam.

J - A zar se stvarno ne sjea onoga doivljaja s Marijom?

V - A, da! Pa ve sam ti rekla ono glavno: kad se Gospa s nami pozdravila, Marija je netopourila sama. I kad je dola nad nau Lokvetinu...

J - Kakvu Lokvetinu?

V - Ma, nad onu uvalicu podno naeg brda.


61/231

J - I ta onda?

V - Kad je ona dola tu, kae, ko da ju je neto odvuklo, ko da je neto bacilo na stranu i...

J - I onda?

V - Onda joj se tu samoj ukazala Gospa. Marija nam je poslije rekla da je Gospa bila stranoalosna; da je u ruci drala neki veliki kri i da joj je ko kroz pla govorila: Mir, mir, mir isamo mir! Marija se nekako strano pripala.

J - I onda?

V - Onda smo naili mi. Ugledali smo Mariju i poli k njoj. Mi smo mislili da joj je doloneto slabo, a ona nam nije mogla odman nita o tomu priat, pa nismo pravo znali to joj je.

J - I to onda?

V - Uzeli smo je nekako za ruke i poli njom kui.

J - Je li mogla ii?

V - Jest, ali jedva i polako. Onda se malo ojaala, i doli smo njom kui. Tu nam je onda onaispripovijedala ta se njom dogodilo.

J - Dosta dobro si to ispripovijedala, ali nisi napomenula ono najglavnije.

V - ta li je sad to? Ja se toga ne sjeam. A ko e se svega sjetiti?

J - Dobro si, dobro. Ali nitko osim Marije ne napomenu da je to bio jedan od najozbiljnijihasova Gospinih ukazanja.

V - Ja ni sada ne znam na to ti misli.

J - Vicka, ja te shvaam, ali upamti (i nemoj to nikada zaboraviti!): tada je Gospa stvarnosaopila ovjeku ono najvanije iz svoje poruke.

V - Ja te ni sad ne svaam.

J - Pa kako se ne sjea da je tada Gospa mahala nekim dosta krupnim, tamnim (a ne posvecrnim, kako se govorilo) kriem i ponavljala ono kako si ve rekla: Mir, mir, mir i samomir! A onda je kroz pla dva puta ponovila: Mir mora zavladati izmeu Boga i ovjeka, a iizmeu ljudi! A to je, Vicka, SVE to nam je Gospa, doavi meu nas htjela rei. A svedrugo, zapravo, kao to su molitva, post i pokora, samo su sredstva do toga mira.

V - Sad se i ja toga sjeam. Ali ti kolovan i pametan, pa zna sve to izvodit, a ja...

J - Ne, Vicka, nisam ja ovo izvodio sam od sebe. Ovo mi je sve dva puta ispripovijedalaMarija. A i jedan razborit sveenik mi je o tomu pripovijedao. Zato ja ovo drim jednim ad

najozbiljnijih asova iz Gaspinih ukazanja. Jer, Gospa zapravo i jest tu da izmiri ovjeka sBogom...


62/231

V - Pa znam ja to! Samo malo udno da to Marija nije malo glasnije govorila.

J - Ti zna Mariju. Ona vjerojatno ni sama nije dovoljno shvatila dubinu tih rijei. A rekla ihje onomu komu je trebala. I one su toliko puta ponovljene s oltara kao Gospine rijei. Nemora se uvijek navoditi prijenosnik.

V - Dobro, dobro. Tako je.

J - Vicka, meni je veoma i drag i dragocjen ovaj podatak.

V - U redu. To je i meni drago.

SEDAM OENAA

J - Da, to je u redu: Nego, kad god se govori o dogaajima u Meugorju, gotovo uvijek se uzto postavi pitanje: to su ta djeca, vidioci toliko s Gospom radili ili to sad rade? Openito seodgovori da su djeca molila, pjevala i poneto (moda i previe) Gospu zapitkivala. I tako... Ana pitanje ta su molili, obino se odgovori da ste molili sedam Oenaa, sedam Zdravomarijai sedam Slava Ocu, a onda (kasnije) i Vjerovanje.

V - Dobro. Pa to tu ima udnovato?

J - Ma, ima tu, barem po mojem miljenju, i nejasnih stvari. Ja bih ba to nejasno, koliko sedadne, htio razjasniti.

V - Pa ajde! A ja ta znadnem,...

J - Dobro. Ja bih te kao prvo pitao: Kad ste vi poeli pred Gospom (i s Gospom) moliti sedamOenaa?

V - Ti si me to i prija pitao, a ja (nakon svega) mislim ovako: Niko nikad nee tono znati kadje to bilo.

J - A neko je negdje (i pismeno) tvrdio da je to bilo i da vam je Gospa to preporuila odmahdrugoga dana, dvadeset i peti estoga osamdeset i prve.

V - Tada nije sigurno! To je bio na prvi pravi susret s Gospom. Mi nismo od uzbuenja istraha znali ni gdje nam je glava, a kamoli...

J - Pa ipak ste neto molili?

8/6/2019 10

1000 susreta s gospom

Documents