Pompea

-1-

STEPHANIE DRAY

LOTOS S NILA

ROMAN O KLEOPATRINOJ KĆERI

Naslov izvornika: Lily of the Nile

Pompea

-2-

Adamu,

čovjeku koji je omogućio nastanak ove knjige, kao i sve ostalo u mojemu životu.

Pompea

-3-

OSOBE:

Kleopatrin dvor

Kleopatra, egipatska faraonka, kraljica kraljeva Marko Antonije, njezin muž, rimski trijumvir Kleopatra Selena, njihova kći, egipatska princeza Aleksandar Helios, njihov sin, Selenin brat blizanac, egipatski princ Ptolomej Filadelf, njihov sin, egipatski princ Antil, osamnaestogodišnji sin Marka Antonija iz braka s pokojnom suprugom Fulvijom Cezarion, kraljičin sedamnaestogodišnji sin iz ljubavne veze s rimskim diktatorom Julijem Cezarom EUFRONIJE, odgojitelj Kleopatrine djece, dvorski vrač i izidinski svećenik PETUBAST, kraljičin šesnaestogodišnji rođak, svećenik boga Praha Mardion, kraljičin eunuh i glavni savjetnik OLIMP, dvorski liječnik IRA I HARMION, kraljičine sluškinje Dvor Cezara Augusta Oktavijan, ili Gaj Julije Cezar Oktavijan, imperator i pobjednik kod Akcija JULIJA, njegova kći iz braka s bivšom ženom Skribonijom i njegovo jedino dijete Livija, njegova žena Tiberije, njezin najstariji sin iz prethodnoga braka Druz, njezin najmlađi sin iz prethodnoga braka Oktavija, njegova sestra Marcel, njezin sin iz prvoga braka Marcela, njezina kći iz prvoga braka Antonija Starija, njezina starija kći iz braka s Markom Antonijem Antonija Mlađa, zvana i Minora, njezina najmlađa kći iz braka s Markom Antonijem Jul, njezin štićenik, sin Marka Antonija iz braka s njegovom pokojnom ženom Fulvijom AGRIPA, rimski vojskovođa i Oktavijanov najodaniji vojskovođa MECENAT, Oktavijanov tajnik i veliki pokrovitelj umjetnosti JUBA, učitelj djece na Oktavijanovu dvoru, svrgnuti princ Numidije Vergilije, slavni pjesnik Krisa, jedna od brojnih robinja u carskoj palači

Pompea

-4-

PROLOG PROSINAC, 40. GODINA PRIJE KRISTA Došli su iz Memfisa, Tebe i Heliopolisa kako bi posvjedočili rođenju Spasitelja. Robovi i oslobođenici, trgovci i zanatlije, pjesnici i svećenici — svi su došli. Babilonski proroci došli su sa svojim proročanstvima. Čak su i Rimljani došli, jer njihov je mistik Vergilije prorekao dolazak novoga razdoblja i boljih ljudi. Neki su došli na devama, neki na ribarskim brodicama, neki pješice. A svjetionik na Farosu, veličanstveno se uzdižući u luci, sve ih je dočekivao. Aleksandrija je bila blistavo središte svijeta — njezini su stanovnici pripadali svim rasama, religijama i filozofijama. Gdje bi se drugdje mogao roditi Spasitelj? Kada nego ove sretne noći? Bilo je to uoči zimskoga solsticija, svetkovine Horusova rođenja, a mnoštvo je ispu-nilo trgove i mramorne terase. Vino je teklo u potocima, a glazba lutnje miješala se sa žamorom deset različitih jezika. Slatki miris tamjana ispunjavao je zrak, teži nego ikada prije jer ovo nije bilo obično slavlje. Narod je vjerovao da će se kraljici Kleopatri i njezinu rimskom mužu roditi božansko dijete pa su nervozno čekali šapćući: »Dolazi nam Spasitelj!« U zoru, glasnici su klicali: »Nova Izida podarila nam je boga Sunca i božicu Mjeseca!« Dva Spasitelja, a ne jedan! Blizanci koji su zatvorili krug Izida Oziris, bal kao što je bilo pretkazano. Dva djeteta koja će promijeniti svijet. Sada je taj svijet čekalo Zlatno doba.

Pompea

-5-

Prvo poglavlje

Nešto se prijeteće migoljilo u košari koju sam nosila, ali rekli su mi da ne smijem skidati poklopac niti pitati što se skriva ispod njegove pletene trske. Košara je ugodno mirisala na cedrovinu i sočne smokve, no bila je ukrašena prikazima Anubisa — vodiča mrtvih sa šakalovom glavom. Anubis je bio milostiv bog, stoga sam se trebala utješiti, no njegova mi je pojava samo povećala osjećaj strepnje. Otkako smo izgubili rat, Aleksandrija je utihnula i postala puna zlokobnog znamenja. Nekoć sam bila najsigurnije dijete u Egiptu, no sada mi svijet priprema užase na svakome koraku, a ovo živo meškoljenje u košari uvjerilo me da u rukama nosim izdaju. Odjednom sam zastala nasred ulice, ispod mramorne kolonade koja je nad nijemom ulicom bacala mračne sjene. »Ne želim više nositi ovu košaru«, rekla sam. »Nekad moramo činiti ono što ne želimo, princezo Selena«, rekao je naš kraljevski učitelj, usuđujući se gurkati me svojim proročkim štapom. To što me bocnuo povrijedilo je moje kraljevsko dostojanstvo, no znala sam da ne smijem koriti Eufronija jer taj je stari vrač toga dana bio neuobičajeno tjeskoban. Metalan miris crne magije širio se iz njegove bijele lanene halje i slijedio ga dok se žurio svojim putem. Stalno se osvrtao i promatrao rimske stražare koji su nas pratili na jedva pristojnoj udaljenosti, a iako je sunce bilo na zalazu, a večer prohladna, na njegovoj ćelavoj glavi blistale su kapljice znoja. Eufronije je podigao mojega najmlađeg brata Filadelfa u naručje i uporno tražio da hodamo brže. »Požurimo se prije nego što se Oktavijan predomisli i zabrani vam da posjetite majku!« Pokušavala sam održavati korak, no košara je bila nepodnošljivo teška, a rub moje haljine optočene biserjem zapeo je za moju posrebrenu sandalu. Čula sam kako se tkanina para, no uspjela sam održati ravnotežu, doduše uz prigovor: »Mogla bih hodati brže kada bi sluga nosio košaru! Zašto je ja moram nositi?« Naposljetku, nisam bila samo egipatska princeza. Zar nisam također bila kraljica cijele Cirenaike i Libije? Na glavi sam nosila kraljevski dijadem optočen biserjem. Zašto bih išta nosila sama, a kamoli nešto što me plašilo? »Ja ću ti to ponijeti«, ponudio se Helios, moj brat blizanac. No Eufronije je na to odmahnuo rukom. »Princezo Selena, vaša je majka zatražila da joj vi donesete košaru kao dar za vašega oca. Zar ćete iznevjeriti gospodara Antonija tako što se nećete pobrinuti za ono što je ostalo od njegove duše na ovome svijetu?« Naš vrač nije trebao posegnuti za tupom oštricom krivnje, podsjećanje na to da je ovo od mene bila zatražila moja majka bilo je dovoljno da poslušam, no spominjanje mojega mrtvog oca bacilo me u šutnju ispunjenu tugom. Moj jadni iznevjereni otac.

Pompea

-6-

Prvi sam ga put vidjela kada sam imala četiri godine. Nosio je mač za bokom, visok šljem ukrašen konjskom grivom i blještav oklop pod plaštem krvavo crvene boje; utjerao mi je strah u kosti. Kada sam prvi put čula njegove vojničke sandale kako grme po mramornim podovima, ustuknula sam i zaplakala. Majka me je podignula u naručje i rekla mi da se ne bojim, jer moj otac nosi darove za mene i mojega brata blizanca, a nju je došao isprositi. Rimljani su naši prijatelji i štite nas, tada mi je rekla. No sada znam da mi je lagala. Kada su došli pravi Rimljani — jer tako su se nazivali Oktavija novi ljudi — došli su nas pokoriti. Kada su došli pravi Rimljani, čak nas ni moj otac svojim moćnim mačem nije mogao zaštititi te je, ne mogavši živjeti s tom gorkom spoznajom, zario taj isti moćni mač u svoje nepokolebljivo srce. Sada kada ga više nema, sve se raspada. Našu su palaču zauzeli neprijateljski vojnici, moja su dva najstarija brata nestala, a moja je majka postala zatočenica. Jedino što sam mogla bilo je nesigurnim korakom slijediti našega učitelja, ušutkana neopisivom težinom naše nevolje. Prostrane ulice pokorene Aleksandrije bile su prazne. Samo su tende na tržnici stajale kao šareni podsjetnik na uobičajenu graju trgovaca. Čak su i hramovi zlatnih kupola bili napušteni, a ja sam se pitala jesu li nas napustili i naši bogovi. »Gdje su svi?« upitao je mali Filadelf. »Pobjegli su«, otresito je odgovorio Eufronije dok smo prolazili pokraj niza kipova unutar kraljevske palače. »Ljudi su pobjegli kada su čuli da dolaze Oktavijanove legije. Oni koji su ostali, zatvorili su se u svoje kuće, zaključali su i zakračunali vrata.« »Znači, samo kipovi hrabro stoje pred Rimljanima«, rekao je Helios i osjetila sam kako se naježio. Od mračnog raspoloženja mojega brata blizanca moje je postalo još crnje. Sa svojom teškom košarom, vukla sam se mramornim stubama i nisam mogla šuštati svojom suknjom na kraljevski način kako sam bila vježbala. Ionako sada nije bilo nikakve svjetine koja bi mi mahala. Došli smo u grobnicu moje majke u koju se sakrila od Oktavijana, no on ju je našao. Sada joj je zapravo postala tamnicom. Eufronije je pristupio rimskim stražarima. »Došla su djeca kraljice Kleopatre u posjet. Časni je Oktavijan dao svoje dopuštenje.« Jedan od stražara pretražio je Eufronija. Drznuo se staviti svoje nečiste ruke na svetu osobu našega vrača! Gledala sam taj prizor, zaprepaštena, pokušavala sam ne osvrtati se na neobično komešanje u košari, na jeku straha koji je obavio moje srce. Zatim se taj neotesani rimski stražar približio meni te sam mu pružila košaru, u nadi da će u nju posegnuti rukom. U nadi da će iz nje iskočiti taj zloduh koji se skrivao u njezinoj unutrašnjosti i usmrtiti ga! No stražar je samo odmahnuo rukom i kao neku seljanku pozvao me da uđem. Bio je to prvi put, no ne i zadnji, da sam uvidjela s kakvom lakoćom Rimljani pokazuju prezir prema djevojkama. Dakako, moja je majka već odavno naučila tu lekciju. Našli smo majku u njezinoj grobnici, kraj voštanoga kipa mojega oca. Pripremala je obrok za njegov ka, kao da je tek skromna supruga, a ne Kleopatra, egipatska kraljica.

Pompea

-7-

Dok sam ja bila svijetle puti, njezina je bila bakrena, suncem pomilovana, kakva i dolikuje vladarici pustinjskoga naroda. Kosa joj je bila neobična mješavina: tamni pramenovi prošarani brončanima. Iako su joj crte lica bile grube, boja joj je bila kao u zlatne božice. Milijuni ljudi vjerovali su upravo u to — da je ona ponovno rođena Izida. Svjetlo svijeća plesalo je na pozlaćenim zidovima grobnice i okruživalo je eteričnim sjajem pa sam na trenutak pomislila da izvodi čarolije nad očevim kipom. Običan puk govorio je da kipovi u koje je udahnut ka mogu oživjeti, no Eufronije nam je rekao kako ostatak duše mojega oca mora kroz vrata proći u novi život, a moja se majka s njime složila. Sada se okrenula prema nama, lice joj je poprimilo izraz nezemaljskoga spokoja, koji je samo pridonio mojim bojaznima jer moja majka nikada nije bila poznata po spokoju. Naložila je svojim sluškinjama Iri i Harmion da od mene preuzmu košaru koju sam im rado predala. Zatim je raširila ruke. »Dođite.« Potrčali smo k njoj. »Vojnici su posvuda!« zaplakao je Filadelf, jer imao je tek šest godina i bio je uplašen. »Ne plači«, zapovjedio je Helios. »U redu je«, rekla je moja majka, prstima nježno milujući obraze mojega uplakanog brata. »Kraljevi i kraljice plaču kada su s rodbinom. Skrivajte svoju tugu od podanika i neznanaca.« »Rimljani nam ne žele ništa reći«, rekla sam susprežući vlastite suze. »Gdje je Cezarion? Gdje je Antil? Što je s našim rođakom Petubastom? Svi su oni nestali iz palače!« »Petubast je mrtav.« Odgovorila je jednostavno, kao da tako manje boli. »A Antila su zaklali dok je molio za milost pod Cezarovim kipom.« Oteo nam se prigušeni krik. Petubast je bio mladi Ptahov svećenik, nije bio ratnik. Antil je bio sin mojega oca i Rimljanke, njegove supruge, no došao je živjeti s nama prije mnogo godina i svi smo ga zavoljeli. Bilo je nezamislivo da nijednoga više nema. »Kako su mogli ubiti Antila?« zaplakao je moj brat blizanac. »On je jedan od njih! On je Rimljanin!« Majka nas je čvršće privinula u zagrljaj i prošaptala: »Bez obzira na sve njegove riječi o Republici, Oktavijan je običan despot. Ne poštuje nikakav zakon ni rodbinsku vezu. To dobro upamtite.« »A što je s Cezarionom?« Htjela sam znati što se dogodilo mojemu najstarijem bratu. »On je egipatski kralj. Ne smiju i njega ubiti!« Srce mi je lupalo dok sam čekala majčin odgovor. Nije me pogledala u oči dok je govorila. »Cezariona nema.« Nema? Što je htjela reći time? Nekada se činilo da je Helios naslijedio više rimskog stoicizma nego što ga je posjedovao čak i moj otac, jer njegova se čeljust objesila uz sumorno negodovanje. »Misliš, pobjegao je?« »Nekada je bolje odgoditi borbu za budućnost«, odgovorila je majka. Osjećala sam kako u mom bratu blizancu kipti bijes. Tražeći metu, okomio se na Eufronija. »Zašto se narod nije borio za nas? Zar su kukavice? Zar nas mrze?«

Pompea

-8-

Stari je vrač znao da bez dopuštenja ne smije prozboriti u kraljičinoj prisutnosti, pa se pozabavio paljenjem obrednih svjetiljki od alabastra dok je majka primila Heliosa za bradu i prisilila ga da je pogleda. »Heliose, naredila sam narodu da se prestane boriti. Kada je umro vaš otac, izgubili smo svu prednost. Da smo pružili otpor, Rimljani bi spalili grad. I predobro znadem koliko Rimljani vole vatru.« Već su bili spalili luku, skladišta puna knjiga za Veliku knjižnicu, a čak i njezina muža Julija Cezara. Kao da se svega toga sada prisjećala dok je zarivala lice u moju kosu. »Heliose i Seleno. Moje sunce i moj mjeseče. Zar je već došlo vrijeme rastanka? Kao da mi vas je jučer Izida podarila, a ne prije cijeloga jednog desetljeća.« S jednoga stupa optočenog lazuritom padala je plava sjena na lice mojega brata blizanca koji je upitao: »Zašto se opraštamo?« Majčin je pogled bio miran, no glas joj je zadrhtao. »Vi morate u Rim, djeco, no ja idem nekamo drugamo. Kada mene ne bude bilo, Oktavijan neće imati razloga da vas ubije. Bez mene, vas će trebati.« Jeza koja mi je prožimala ruke dok sam nosila košaru sada se uzdizala mojom kralježnicom. Prvi sam put shvatila da je moja majka nakanila umrijeti. Helios je zacijelo shvatio to isto jer lice mu je smjesta pocrvenjelo. »Rekla si da za tri dana svi idemo u Rim!« »To sam rekla jer su nas Rimljani slušali«, promrmljala je majka. Posegnula je za Heliosovim rukama, no on je ustuknuo kao opečen. Osjetila sam paniku koja mu je zatitrala licem kao da sam je i sama osjećala. I jesam je osjećala. »Nemamo mnogo vremena«, rekla je majka. »Zato dobro slušajte. Kada nam je Oktavijan navijestio rat, rekao je da se žena ne smije smatrati ravnopravnom muškarcu. Bio je to pravedan povod u ime kojega su Rimljani poveli rat, pa će vam u Rimu biti teško. Nastojat će da zaboravite tko ste ili vas natjerati da se toga sramite. No ne smijete zaboraviti i ne smijete se sramiti.« »Rekla si da svi idemo u Rim«, uporno je govorio Helios, kao da će ponavljanjem to postati istina. Majka se pretvarala da ga ne čuje. »Eufronije vas je učio o devet tijela, zar ne? Vaš je otac propisno sahranjen, pa njegov ankh, njegovo duhovno tijelo, putuje prema zagrobnome životu. Ja ću mu se sada pridružiti.« Pogledala sam u smjeru grobnice gdje je sa svojom ratnom opremom počivao moj otac. Bio je kršan muškarac, ratnik debela vrata i širokih ramena koji mi se, usprkos tome, klanjao i nazivao me svojom princezom. Nekada bi, nakon svojih bitaka, došao kući, zgrabio me i nosio pod jednom rukom dok je hodao. A katkada bi čak hodao na sve četiri, pretvarao se da me vreba poput neke od velikih mačaka iz džungle. To je bio otac kojega sam izgubila, a sada je i moja majka odlučila da će ostati ovdje s njime, u ovoj grobnici, zauvijek. Sluškinje su joj već pripremale kraljevsko ruho. Ne kraljevski dijadem kuće Ptolomejevića, nego drevne, davno napuštene egipatske simbole — bijelu krunu Gornjega Egipta i malenu crvenu krunu Donjega Egipta, zajedno s bičem i zakrivljenim štapom. Shvatila sam da plačem tek kada su moje suze kapnule na mramorni pod. »Ne želim da i ti

Pompea

-9-

umreš!« »Seleno«, rekla mi je majka. »Uskoro ću se pridružiti bogovima Zapada i proći kroz vrata koja me vode mojoj sudbini — a i tvojoj.« Nisam mogla podnijeti njezin odsutan pogled. Kao da je već počela svoje putovanje. »Molim te, nemoj umrijeti«, preklinjala sam je. »Učinit ću sve što mi zapovjediš!« Filadelf mi se pridružio u zaklinjanju. »Ne, majko, molim te, ne ostavljaj nas!« U tom trenutku, majčine su se suze napokon prelile preko njezinih trepavica. Prinijela je Filadelfove ruke usnama i poljubila svaki od njegovih debeljuškastih prstiju. »Smrt, ako se pravilno izvede, prijelaz je iz ovoga svijeta u drugi. Ona ne mora biti nikakav kraj. Ne bojim se, pa se ni vi, djeco, ne trebate bojati.« Zatim su joj se usne zgrčile u bolan izraz. »Stalno vas nazivam djecom, no nikada vam nisam dopustila da budete djeca. Rođeni ste kao kraljevi i kraljice, a sada ste kao što sam i ja bila u vašoj dobi. Gledale kroz uvele oči. Pogotovo ti, Seleno. To je tvoja sreća i tvoje prokletstvo.« »Vaše Veličanstvo«, prekinuo ju je Eufronije. »Sunce samo što nije zašlo. Više nema mnogo vremena.« Majka je polako kimnula glavom i treptajima odagnala suze. »Donesite mi moju čarobnjačku škrinju.« »Mogu vam pomoći u izvođenju heke«, rekao joj je Eufronije dok smo se okupljali oko uljanice. »Ne«, rekla je. »Ostavi svoju magiju za vrijeme koje predstoji. Upotrijebit ću što mi je ostalo za djecu.« Zatim se moja majka zagledala u plamen dok je slatkasti dim ispunjavao grobnicu, a blagi miris magije obavijao se oko nas. Progovorila je strožim glasom. »Večeras imam dar za svakoga od vas. Da vas štiti kada mene više ne bude.« Iz škrinje majka je izvadila ogrlicu sa zlatnim amuletom i stavila je Filadelfu oko vrata. Njegovo je čelo dotaknula svojim i rekla: »Ptolomeju Filadelfu, podajem ti svoj vid.« Zatim je prošaptala čarobne riječi nad amuletom kako bi ga prožela svojom moći. »Oh, Ozirise, oče moj, Horuse, brate moj, Izido, majko moja, odmatam povoje i vidim.« Filadelfove su se blage smeđe oči uznemirile, a potom je ustuknuo kao da je vidio nešto što ga je prestrašilo. Helios i ja okrenuli smo se u isti mah, bojeći se da su u ovo svetište ušli Rimljani, no vidjeli smo samo majčine sluškinje. Zatim je majka oko Heliosova vrata stavila amulet u obliku zlatnog supa, a on je pognuo glavu, ruke su mu bile stisnute u šake od nemoćnoga bijesa. »Aleksandre Heliose, predajem ti svoju moć, svoj sekhem.« Primila ga je za ruku dok je izgovarala svete riječi: » Vrhovna vlast cijeloga, svijeta određena je za njega. Neka ratuje snažno i neka se njegova djela pamte. Njegova majka, moćna gospodarica Izida, neka ga štiti i preda mu svoju snagu.« Naposljetku, majka je prišla meni. Oko vrata pričvrstila mi je mali privjesak od zada u obliku žabe. Stisnula sam oči jer su mi se amuleti moje braće činili mnogo dojmljivijima. Sa zanimanjem pročitala sam riječi ugravirane na žabinu zelenom trbuhu i znatiželjno podignula obrve.

Pompea

-10-

»Pročitaj ih naglas«, rekla mi je majka. Riječi su iz mene izašle odvažne i snažne. »Ja sam Uskrsnuće.« U tom je trenutku kroza me prošla sila koju nikada prije nisam osjetila. Čarolija. Zeleni valovi Nila oplahnjivali su moju svijest, povlačili me u močvarnu trstiku budnoga sna gdje je sve vrvjelo od života. Vidjela sam žabu i ribice, mulj koji daruje život slijegao se na polja, a kamo god da sam se okrenula, u vodi su se skupljale ptice, a lotosi su cvjetali. Prstima sam šarala krugove u snenoj rijeci u kojoj su ribe izranjale na površinu. Hodala sam po suhom smeđem lišću prema obali, kada se odjednom sve ponovno zazelenjelo, puno života. Zagledala sam se u strvinu neke zmije koju je donijela voda, a ona je oživjela, migoljava i blistava. Bilo je to nešto najljepše što sam ikada vidjela, no silina prizora bila je prevelika. Koljena su me izdala. Majčine ruke što su me vodile uhvatile su me da ne padnem. »Kleopatro Seleno, predajem ti svoj duh, svoj ba. Ti si sada Uskrsnuće.« Počela sam se tresti, usne su mi zadrhtale. »Ne razumijem.« »Tako je i bolje«, rekla je. »Rimljani ne prežu od mučenja djece kako bi doznali ono što im treba. Otac bi ti rekao da živiš sve dok možeš živjeti časno. Ja ti kažem da živiš dok god možeš služiti Izidi. Štuj je i slijedi njezinu volju. Zakazat ćeš, i ja sam zakazala mnogo puta. No ipak, moraš ustrajati. Budi milostiva prema siromašnima i bolesnima. Pomaži bespomoćnima i potrebitima. Budi ljubazna kad god možeš i opaka kad to moraš. Upamti da Egipat i naša vjera žive u tebi.« Helios je odmahnuo glavom, ne želeći više čuti ni riječi. Ni ja to više nisam željela. Željela sam da sve to prestane — da se sve vrati u ono vrijeme prije nego što je Oktavijan došao sa svojim legijama. No majka nas je primorala da slušamo. »Samo su tri tinte kojima vladari pišu svoju povijest. Znoj, krv ili suze. Zato pomno odaberite svoju tintu jer jednoga će dana Anubis vagati vaše srce. Ako ono bude crno i puno grijeha, bacit će ga krokodilima u času posljednjega suda. No budete li vjerni, Izida će vam podariti besmrtnost.« Majka nas je posljednji put privinula u zagrljaj, a zatim je pozvala našeg učitelja. »Eufronije, odvedi djecu i predaj ove voštane pločice Oktavijanu. One sadrže moje posljednje želje. Čekaj dok ne bude prekasno da me ožive jer to će zasigurno pokušati. Njegovi će mu savjetnici reći da se veseli tome što sam mrtva, a on će shvatiti da je za njega tako bolje. No u tom čovjeku ima nečega mračnog i izopačenog. Oktavijan uvijek najviše želi ono što ne može imati.« Eufronije se duboko naklonio. »Bit će mi čast spasiti vas od njegovih kandža. Vaše Veličanstvo. Nadao sam se da ću u ovoj Rijeci vremena moći dovršiti s poučavanjem blizanaca...« »Nije bilo vremena, Eufronije, razumijem«, rekla je. Starčeve su oči zablistale. »Sve će biti izvršeno kako ste zapovjedili.« Pružila mu je ruku — što je rijetka gesta jedne egipatske kraljice, dodirnuti nekoga tko nije član njezine obitelji. »Tvoja mi je odanost vrijedila više nego sve zlato ovoga svijeta.« Eufronije je poljubio njezin prsten od ametista, a onda se povukao kao da su ga riječi izdale.

Pompea

-11-

»A sada odvedi djecu«, rekla je. Eufronije je pokupio pločice i povukao me za ruku dok sam pokušavala suspregnuti jecaje. Uzviknula sam: »Mogli bismo zajedno pobjeći! Mogli bismo otići onamo gdje nas Rimljani nikada ne bi našli!« »Seleno!« odvratila je moja majka otresito. »Idem na jedino mjesto kamo me Rimljani ne mogu slijediti. Ti si Ptolomejevićka, kraljica i Izidino utjelovljenje. Upamti to.« Dok smo odlazili, majka je stavila košaru u svoje krilo. Gurnula je ruku ispod poklopca i začula sam zmiju kako sikće. Zatim je prošaptala posljednje riječi koje sam od nje čula. »Možda ću nestati u prahu, no moj duh ostaje. Sada polazim na put kući i iako je moja zemlja na ugaru, a moje se palače pretvaraju u pijesak, Egipat u meni živi milijun godina. Ne bojim se jer smrt nije kraj Opet će me vatra grijati, muškarac će me ljubiti, djeca će se igrati u mojemu krilu. U Vječnome Nilu živjet ću zauvijek.«

Pompea

-12-

Drugo poglavlje

Bilo je teško prihvatiti da moje majke više nema. Rimljani su nas držali zatočenima u njezinim odajama, okruženima njezinim mirisima i biserjem urešenim češljevima. Gotovo da smo je očekivali kako će strastveno uletjeti sa svojim najnovijim planom. Tek smo počinjali uistinu shvaćati da ona više nikada neće ući u ovu prostoriju. Rimski vojnici donosili su nam jelo i nisu dopuštali slugama da nam dolaze. Zatražili smo da nam dovedu Eufronija, no odbili su. Nismo znali što žele učiniti s nama. Nije bilo druge nego čekati. Filadelf je spavao na mahove u majčinu krevetu, a Helios i ja zajedno smo se šćućurili na jastucima obloženoj klupi do prozora i šutke promatrali luku. Vjetrić, noseći slani morski zrak, igrao se zavjesama oko nas dok smo promatrali brodove koji su doplovili iz udaljenih mjesta kao što su Numidija, Kapadocija i Emesa. Brodska spremišta bila su puna bjelokosti, zlata, finih vina, tamjana, skupocjenih boja i svile. Uzdižući se nad ovim blagom, svjetionik na Farosu izranjao je iz svjetlucava Sredozemnog mora poput budnoga stražara. Ti su nam prizori bili poznati, ali pogled na rimske vojnike kako pljačkaju bilo je nešto novo i užasno. Upadali su na brodove i zlostavljali mornare, no još je bilo gore na kopnu gdje su iz zgrada izvlačili vreće blaga i gazili naše perivoje. Oktavijan će poslije tvrditi kako je iz naše palače uzeo samo jedan pehar od ahata, no moj brat i ja znamo pravu istinu: vlastitim smo očima vidjeli Rimljane kako pljačkaju. Iskazivali su prezir prema svemu što su dotaknuli. S užitkom su uništavali kipove mojega oca. Na stubama Izidina hrama jedan od vojnika čak je zadigao kožne preklope svoje vojničke halje kako bi se pomokrio dok su ga njegovi drugovi klicanjem poticali. Ako su se sve to usudili činiti unutar kraljevske palače, grozila sam se pomisliti što možda rade u samome gradu. Helios i ja smo gledali, pamteći svaki užas, slažući vlastiti popis zlodjela. No kada je jedan rimski vojnik izvukao svećenicu iz Izidina hrama, poderao joj odjeću i prisiljavao je da ide od muškarca do muškarca, više nisam mogla gledati. Umjesto toga, stala sam prekapati po papirusima što ih je moja majka ostavila. Možda je među svim tim listovima i lončićima tinte neka poruka za nas ili čarolija koju bih mogla naučiti. Moja je majka bila najveća čarobnica u cijelome Egiptu. Sada je bila mrtva, a njezino je kraljevstvo bilo u neprijateljskim rukama, pa kakve bi onda koristi i bilo od njezine magije? Posložila sam papiruse u tri hrpe, kad je Helios zgrabio baklju sa zida. Promatrala sam ga kako korača prema mjestu na kojem je majka čuvala maketu broda koju joj je on darovao. Helios je oduvijek volio brodove, ovaj je načinio vlastitim rukama. Sjećam se kako je obrađivao drvo, posvetivši osobitu pozornost svakom detalju, učeći od našega oca čemu je

Pompea

-13-

služio pojedini dio. Helios je bio veoma ponosan na taj brod. Sada ga je zapalio. Pohitala sam k njemu u panici. »Što to činiš?« Igračku je već gutao plamen, njezino je jedro od papirusa pocr njelo, smežuralo se i nestajalo. »Radije sam ga zapalio nego da ga Rimljani uzmu. Trebali bismo sve zapaliti. Sve!« Kada je Helios krenuo s bakljom prema zavjesama na krevetu, vrisnula sam i zgrabila ga za ruku. »Prestani!« Ponovno sam počela plakati; nisam se mogla suzdržati. Donijela sam majci smrt u košari, a ona me je nazvala Uskrsnućem. Jecala sam. »Rimljani su ti koji sve pale! A ne mi!« Helios se zagledao u mene dok se dim uzdizao između nas. Ne mogu biti sigurna jesu li do njega doprle moje suze ili moje riječi, ali prstima je protrljao pepeo svojega uništenog broda prije nego što je ugasio baklju. Nekoliko trenutaka poslije, kao da ga je probudila naša svađa, Filadelf se prenuo iz sna. Oči su mu bile širom otvorene, a bakreno kestenjaste kovrče bile su mu zalijepljene za čelo od znoja te je rekao: »Dolazi.« Moj se brat blizanac trgnuo i pogledao našeg najmlađeg brata. »Tko?« »Čovjek s mora«, rekao je Filadelf. Helios je škiljnuo prema luci koju je obasjavao svjetionik kao da mu je promaknuo neki važan brod. »Koji čovjek s mora?« upitala sam. »Filadelfe, jesi li ružno sanjao?« Ako mi je i odgovorio, nisam ga čula od lomljave vrata koja je netko provalio. Izrezbareni okvir od cedrovine razbio se u komadiće udarivši u zid, a mjedena se kvaka svinula od velike siline udarca koji je odzvanjao cijelom majčinom odajom i hodnikom iza nje. Filadelf se sklonio iza mene dok je Helios držao ugašenu baklju poput toljage kako bi zapriječio put plečatom Rimljaninu koji je stajao na ulazu, na glavi mu je bio izrezbareni rimski šljem s perjanicom vojskovođe. Neznanac je također nosio dobro poznati oklop rimskoga vojnika, no duboke bore na licu učinile su ga još strašnijim. Kada je progovorio, učinio je to s grčkim naglaskom. »Znači, vi ste Antonijeva kopilad?« Helios je bio zatečen. »Kako se usuđujete?« Snažnim zamahom šake, Rimljanin je udario Heliosa po obrazu i oborio ga na pod, baklja mu je ispala iz ruke i otkotrljala se po mramornome podu. Još nikada nitko nije digao svoju grubu ruku na nas i sada sam bila više ljuta nego preplašena. »S kojim ste pravom udarili mojega brata?« htjela sam znati. »On je Aleksandar Helios, kralj Armenije, Medije i zemlje Parta. Zar nemate poštovanja prema kraljevima?« »Rim nema previše poštovanja prema kraljevima«, odgovorio je Rimljanin. »A ja ih poštujem još i manje.« Sada je Helios već bio na nogama. Remen njegove tunike ukrašen kuglicama stajao mu je ukoso, a zlatni je amulet u obliku supa poskakivao. Ondje gdje ga je neznanac udario, po licu, vratu i uhu, koža mu je bila crvena, no ipak je uspio smiriti svoje lijepe crte lica u kraljevsko držanje. »Moj otac, rimski trijumvir, postavio me je za kralja.«

Pompea

-14-

»Nije imao to pravo«, odgovorio je neznanac. »Tvoje takozvano kraljevstvo Parta još nije ni pokoreno. Trebali bismo te poslati onamo pa da vidimo možeš li izdržati, mladi izdajnice.« Helios ga je prkosno gledao. »O kakvoj to izdaji govoriš, Oktavijane?« »Oktavijan?« Muškarac se gromko nasmijao iz trbuha. »Zar misliš da bi se on spustio tako nisko da ispituje djecu one žene? Ja sam Marko Vipsanije Agripa!« Poznavala sam njegovo ime. Agripa je pobijedio mojega oca u pomorskoj bitki kod Akcija i bio je najsposobniji rimski borac. I Filadelf je zacijelo prepoznao Agripino ime jer me čvršće primio za suknju pa sam pomislila da će je poderati. Za to vrijeme, Agripa je prekrižio svoje mesnate ruke i zakoračio prema Heliosu. »Osim toga, kada se budete sreli sa svojim novim gospodarom, oslovit ćete ga s Cezare, a ne Oktavijane.« Helios je rekao ono što bi rekla naša majka. »Oktavijan nema pravo na ime Cezar. Moj brat Božanski kralj Ptolomej Cezarion jedini je sin Julija Cezara!« »Dječače«, počeo je Agripa. »Nisi u poziciji da razgovaraš o pravima ili da se nadmudruješ oko titula. Cezar je obećao tvojoj majci da će vas mučiti i ubiti ako se ona ubije. Sada vas spašava samo Cezarova milostivost, pa bih ti predložio da ga zoveš onako kako on to želi.« »Zvat ću ga tim naslovom ako on mene bude zvao mojim«, odgovorio je Helios, njegova samosvijest bila je jednako rezultat našega odgoja kao i činjenice da je još bio dječak. Za tu je samosvijest bio nagrađen šamarom od kojeg mu je navrla krv na usta. Helios je zamahnuo kako bi uzvratio udarac, no promašio je tog diva. Zatim je Agripa zgrabio Heliosa za njegovu zlatnu kosu i doimao se spremnim da ga uistinu prebije. »Molim vas, nemojte nauditi mom bratu!« zavapio je Filadelf. Morala sam nešto učiniti, ali što? »Gospodaru Agripa!« povi kala sam. Iako su mi ruke drhtale, primila sam amulet koji mi je dala majka i podesila svoju najodrasliju boju glasa. »Predstavili ste nam se. Dopustite i meni da učinim isto. Ja sam Kleopatra Selena, kraljica Cirenaike.« »Djevojčice, nisam ti se obratio.« Rimljanin je stisnuo šaku, spreman udariti Heliosa. Sakrila sam ruke koje su drhtale. »Ipak, vi ste gost u našoj kraljevskoj palači i tražim da se tako i ponašate.« Agripa se zagledao u mene ispod perjanice svojega šljema, a zatim je odgurnuo Heliosa od sebe. »Koliko imaš godina?« »Još malo jedanaest«, rekla sam. »Ne govoriš kao dijete.« »Govorim kao kraljica.« Ili sam se to barem nadala. »Kako vam možemo pomoći, gospodaru Agripa?« Upotrijebila sam kraljevski Mi i taj se divljak odmah doimao razoružanim. »Možeš li mi reći kako je vaša majka uspjela izigrati Rim i onemogućiti ga da je gleda kako je u lancima vuku njegovim ulicama? Znamo da ste bili s njome prije nego što je umrla. Tko joj je pomogao?« Ja sam joj pomogla, pomislila sam, a koljena su mi stala klecati od straha. Nekoliko rimskih stražara naguravalo se kraj ulaza. Nisu ulazili, no činilo se da iza tog privida službene nezainteresiranosti pozorno prate što se govori. No nisam odgovorila na

Pompea

-15-

Agripino pitanje. Nisam mogla odgovoriti. Kao da me želio pridobiti laskom, Agripa je rekao: »Cezar je dopustio tvom ocu častan pokop, a kraljica Kleopatra obećala je da se neće ubiti. Prekršila je dogovor. Tko joj je pomogao? Kako je to učinila? Je li se otrovala?« Srce mi je tupo udaralo u prsima, no pokušavala sam ostati mir na. Filadelf me je promatrao, a ja se nisam usudila dopustiti da nam se oči susretnu. Helios i ja samo smo stajali kao kipovi, među nama je zavladala urota šutnje. Agripa je skinuo svoj ulašteni šljem i stavio ga pod ruku. U njegovu sjaju ogledala se iskrivljena slika mojih nijemih zelenih očiju. "Već smo uhvatili Eufronija. Taj je stari vještac donio otrov, zar ne?« Zamislila sam našega krhkog starog vrača okovanoga u tamnici i zadrhtala sam. Ipak, ako nas ispituju o Eufronijevoj krivnji, znači da nisu sigurni u nju. Zato i dalje nismo ništa govorili. Zavjese nad majčinim krevetom šuštale su na laganom povjetarcu. Jedan se vojnik zakašljao u hodniku. Jedna je uljanica zatreperila. »Zar ne želite dokazati Cezaru koliko vrijedite?« upitao je Agri pa. »Prevara vaše majke ne služi joj na čast.« No činjenica da je prevarila neprijatelja nadahnjivala me je. Očima sam pokazala na sredstva za uljepšavanje na majčinu stoliću. »Moja majka ne bi trebala Eufronija da joj donese otrov. Držimo ga na svakom koraku.« Agripa je pogledao u smjeru raznobojnih staklenih bočica, a zatim natrag prema nama, posve užasnut. Odmahnuvši rukom vojnicima iza sebe, rekao je: »Riješite se toga! Bacite to u Nil pa neka Egipćani piju Kleopatrin otrov!« Vojnici su pokupili svaku bezopasnu bočicu kao da sadrži čudovište koje bi moglo pobjeći ako se ukloni čep. Njihov strah i prezir prema otrovima, napicima i magiji bio mi je očit čak i tada. Da sam samo znala kako ga iskoristiti protiv njih. »Znači, tvoja je majka doista umrla od otrova?« navaljivao je Agripa. Nisam bila sigurna zašto je tako važno kako je umrla moja majka, no činjenica da su Rimljani to željeli doznati značila je da to ne smiju otkriti. Čvrsto sam odlučila da neću ništa odati, no Helios je rekao: »Umrla je od zmijskoga ugriza, čime je postala besmrtna. Sada joj više ne možete nauditi.« U očaju sam ga poželjela zadaviti! Tijekom cijelog našeg djetinjstva, posvemašnja iskrenost mojega brata blizanaca dovodila me je u nevolje, no sada je ulog bio mnogo veći. Što bi mi Rimljani učinili da su otkrili kako sam joj ja donijela zmiju skrivenu u košari sa smokvama? Možda je Agripa osjetio moj strah. »Djevojčice, je li to istina? Je li Eufronije Kleopatri donio zmiju?« »Moja je majka oduvijek imala zmije uza se«, rekla sam i molila se bogovima da mi braća ne proturječe. »Tri kobre krase joj krunu. Majka ih je mogla prizvati u život kad god je poželjela. Rekla je da će je to odvesti mojemu ocu. Eufronije je samo naš učitelj — on zna sve jezike, čak i svete — no niti je krotitelj zmija

Pompea

-16-

niti je trovač.« Ovo zadnje rekla sam na latinskome jer mi se činilo vrlo važnim da me taj Rimljanin shvati, a Agripa je trepnuo od iznenađenja. Zar je očekivao da ćemo biti neškolovani barbari? Bila sam kći rimskog trijumvira; govorila sam grčki, latinski i mnoge druge jezike. »Znači, tvrdiš da je Kleopatra čarolijom dozvala zmiju sa svoje krune i tako okončala svoj život?« »Tako je«, rekla sam s punim uvjerenjem. Naposljetku, Egipat je bio poznat po čarolijama sa zmijama. Moja je majka bila moćna čarobnica i vidjela sam kako je pretvarala štapove u zmije da bi nas zabavila. No kad je bilo vrijeme da umre, zatražila je da joj donesem zmiju. Kad bi Rimljani to saznali, bi li ubili i mene? »Bile bi potrebne dvije kobre da ubiju nju i njezine sluškinje zajedno s njome...« Agripino se lice činilo nepodnošljivo blizu mojemu. Njegov rimski dah zaudarao je na ocat. »Onda su bile dvije«, rekla sam, sjećajući se migoljenja u košari. Možda su doista bile dvije. Možda su zmije bile ljubavnici, ili braća, ili blizanci! Nisam se usudila pogledati u svojega brata blizanca. Agripa mi se podrugljivo nasmijao. »Kada razapnem starog vješca i kada pod mukama bude ispričao drukčiju priču, mislite da se neću vratiti i okončati vaše bijedne, razmažene životiće?« Zavrtjelo mi se u glavi jer sam znala da je umiranje na križu užasno te da njime Rimljani produžavaju patnju. »Molim vas, nemojte nauditi Eufroniju. On je samo običan starac!« »On je vrač i Izidin svećenik«, zarežao je Agripa. »Izidino sve unstvo nije ništa nego skup vještica, čarobnjaka i kurvi! Proklet bio dan kad je vojnik poput Antonija pao u njihove šake!« Na spomen mojega oca, Agripine su se crte lica izobličile od tuge i žaljenja. Treba lo mu je nekoliko trenutaka da se sabere, a kada je to učinio, potpuno je promijenio temu. »Gdje je Cezarion?« Napokon, Helios i ja razmijenili smo poglede. Ovo je pitanje bilo neočekivano i oboje smo znali što znači. Ako Rimljani nisu znali gdje je Cezarion, moj je najstariji brat ipak pobjegao. Srce mi je ustreptalo od nade. »Egipatski je kralj u progonstvu«, rekao je Helios. »Gdje u progonstvu?« upitao je Agripa. »Ne znamo gdje«, odgovorila sam. Jer to je i bila istina. No gdje god da je bio, Cezarion bi skupio vojsku da nas spasi. Ljudi bi mu se pridružili u ime njegova mrtvog oca Julija — pravoga Cezara! Činilo se da Agripa to znade. »Je li Cezarion još uvijek ovdje u Aleksandriji? Hoćete li mi reći ili moram spaliti svaku kuću u gradu da ga nađem?« Način na koji je Agripino lice bilo naborano od bijesa uvjerio nas je da je bio spreman učiniti upravo to, stoga sam rekla: »Ne znamo gdje je. Naša nam majka nije htjela reći.« Nastojala sam da se ne primijeti koliko sam bila zadovoljna sama sa sobom. Julije Cezar bio je nepobjediv u ratu, pao je tek od bodeža izdajničkih ubojica. Zar ne bi bogovi zaštitili njegova sina? Cezarion će nas spasiti!

Pompea

-17-

Agripa je zarežao; »Ako mi lažete, razapet ću vas, bili vi kraljevskoga roda ili ne! Posljednja želja vaše majke bila je častan pogreb te da je ukopaju kraj vašega oca. Iz razloga koje ne razumijem, moj je zapovjednik odobrio taj zahtjev. Da se mene pitalo, bacio bih joj tijelo krokodilima u Nil zajedno s vama djecom!« Upravo u tom trenutku Agripine su oči odlutale na zastavu koja je visjela kraj majčina kreveta. Na toj zastavi bio je ispisan moto naše obitelji Ptolomejevića: Pobjeda ili smrt. Tražila sam majčinu poruku na pogrešnome mjestu. Nije bila među papirusima, nego ovdje, na zidu, poruka i njezinim neprijateljima i njezinoj djeci. Ispod nje stajali smo s onoliko kraljevskoga držanja koliko bi naša majka očekivala od nas. Znajući da je Cezarion živ, netremice smo gledali Agripu kao da je ološ vrijedan prezira. Bogovi će ga zasigurno zgromiti. Helios me zaštitnički primio za ruku, a ja sam drugom rukom primila Filadelfa. Stajali smo pred Rimljaninom, zurili smo u njega, no bili smo nijemi. Bili smo Ptolomejevići. »Neprirodni ste«, obrecnuo se Agripa. Rekavši to, vojskovođa je bučno izašao iz majčinih odaja, ostavljajući za sobom krhotine drvenih vrata, krv i prestrašenu djecu.

Pompea

-18-

Treće poglavlje

Sedamdeset nas je dana Oktavijan držao zarobljenima u majčinim odajama dok je učvršćivao svoj stisak nad jezivo nijemom Ale ksandrijom. Sve to vrijeme moja braća i ja čekali smo da nas oslobode. Kada je balzamiranje moje majke bilo gotovo, napokon su nam dopustili da izađemo iz palače kako bismo ispratili njezin sarkofag u pogrebnoj povorci. Nadali smo se da ćemo čuti zvuk Cezarionove vojske kako maršira na Aleksandriju. Nadali smo se da ćemo čuti narod kako širom otvara vrata i prozore te kliče svojemu mladom kralju. Umjesto toga, grad se vratio u život tek toliko da se oprosti od moje majke. Iako je bilo neobično toplo za to doba godine, građani su izašli iz svojih skrovišta i slili se u užegle ulice. Pod neumoljivim suncem naguravali su se u potrazi za hladom ispod palmi. A što se tiče egipatskoga kralja, bila je Cezarionova dužnost pokopati našu majku, no kako njega nije bilo, dužnost je pripala nama. Moja braća i ja morali smo odigrati ulogu trojstva — Izide, Ozirisa i Horusa — a kada su nas ljudi vidjeli, stali su nam klicati: »Volimo vas, Izidina djeco!« Iako su ih svećenici odjeveni u bijelo pokušali zadržati, plemići, kao i seljaci, plakali su i pružali nam ruke. Lica su im bila puna tuge i straha, no tugujući puk nudio nam je svoj nakit i namještaj da nadomjestimo ono što su nam Rimljani oteli kako naša majka u zagrobni život ne bi otišla kao sirota. Dok su građani mahali sa svojih pragova i svojim naricanjima upotpunjivali žalobnu glazbu naše opće tuge, moja braća i ja koračali smo u pratnji tmurnih tonova panovih frula. Kako je na svakome uglu bila postavljena rimska straža, činilo se kao da nismo oplakivali samo majku nego i cijeli Egipat. Naša je povorka prošla pokraj Some gdje su pokopani svi moji preci kraj sarkofaga Aleksandra Velikoga, no naša majka nije željela biti pokopana ovdje. U smrti je, kao i u životu, prigrlila svoj narod; zatražila je da je pokopaju u vlastitoj grobnici prema tradiciji velikih egipatskih faraona. Naš stari učitelj nije priznao dok su ga Rimljani bičevali te su ga na kraju pustili, što je značilo da je bio ovdje kako bi nadgledao poštuje li se tradicija. S plavom perikom na glavi, odjeven u kožu pantere i noseći glinenu posudu punu kuglica natrona za pročišćavanje, Eufronije se pridružio najvišim svećenicima Egipta i predvodio majčinu pogrebnu povorku. Neki su svećenici nosili majčine organe u Kanopuskim žarama, a drugi su pak pod maskama vukli pogrebnu kočiju koja je prevozila sarkofag moje majke. Jedan je svećenik nosio lažnu bradu, a drugi su nosili maske pasa, pavijana i sokolova. Koračala sam iza njih pod svjeducavom maskom božice i susprezala suze. Vrat me bolio od težine krune srebrnog mjeseca, a moja crna haljina — koja je bila svezana tietom, svetim

Pompea

-19-

Izidinim pojasom — kao da je privlačila svu vrućinu jarke aleksandrijske sunčeve svjetlosti. Do mene, koža mojega brata blizanca svjetlucala je od zlata, a nosio je i krunu sunčeva diska koja je simbolizirala Horusa. Nosio ju je jer je njegov imenjak bio bog sunca i jer je kostim bio još i teži od mojega. Njegove gole ruke orosile su se znojem od napora što je morao hodati pod njim. Na sreću za maloga Filadelfa, njegova Ozirisova kruna bila je načinjena od suhe trske. Dok smo prolazili Ulicom Some, između drvoreda palmi, vidjela sam smrskane kipove mojega oca. Komadi mramora bili su razasuti po tlu. No kipovi moje majke ponosno su se i neoštećeno uzdizali jer Eufronije je znao da Rimljani uvijek imaju svoju cijenu: uz pomoć bogatih prijatelja otkupio je majčine kipove svim zlatom hramske riznice. To mi je pričinjavalo zadovoljstvo. Gledati majčine kipove, neta knute, ulijevalo mi je snagu sa svakim novim korakom. Podsjećali su me na majčinu strast — kako nas je mogla zasuti bujicom kletvi u jednom dahu, a zatim nas u sljedećem privinuti na svoje grudi. U igri se katkada moglo zaboraviti to da je moj otac zapovjednik vojske, no čak ni majčini poljupci nisu mogli prikriti činjenicu da je ona egipatska kraljica. Ni sada, dok smo koračali iza njezina sarkofaga, nismo to mogli zaboraviti. Također nismo mogli zaboraviti naše neprijatelje. Željela sam vidjeti čovjeka koji je donio toliko zla mojoj obitelji i koji se sada nazivao gospodarom Aleksandrije. No Oktavijan je ostao tajnom. Dopustio je mojoj majci dostojan pogreb, no nije mu nazočio. Umjesto toga, poslao je druge Rimljane, uključujući Planka, jednog od vojskovođa mojega oca koji nas je izdao. Plank i ostali Rimljani budno su držali na oku moju braću i mene. Njihov je oklop zlokobno blistao na suncu, no njihovi prijeteći pogledi upereni u građane bili su uzaludni. Aleksandrijci su prkosno mahali Ptolomejskim orlom i svjesno kršili Oktavijanove naredbe da se sve takve zastave imaju spaliti. Moja je majka za svoj epitaf izabrala naziv Philopatris — Ljubiteljica domovine — a danas nije bilo nikakve sumnje da joj njezina domovina uzvraća tu ljubav. Naposljetku, povorka je stigla do majčine grobnice i najkrvavija zadaća na pogrebu pripala je Heliosu. Njegov je zadatak bio pomoći da se zakolju žrtveni bikovi te ponuditi njihovo meso kao hranu majčinu duhovnom tijelu. Svećenici su držali bikove i stajali spremno da pomognu mojemu bratu ako mu dječačka snaga ne bude dovoljna u njegovoj zadaći. No Helios je zario oštricu u bikov vrat brzom i milostivom snagom. Krv je poprskala čelo mojega brata blizanca u grimiznim točkicama, a životinja je zateturala i srušila se. Zatim je došlo vrijeme za simboličan obred otvaranja usta. Ovo je bila Cezarionova zadaća te se činilo kao da mnoštvo zadržava dah čekajući da vidi što će svećenici učiniti u kraljevoj odsutnosti. S lukavim je pogledom Eufronije podigao željezni štap u namjeri da izgovori svete riječi, a mnoštvo se zgranulo nad takvom herezom. Samo je sljedeći faraon smio otvoriti usta. Čak ni najsvetiji svećenik u Egiptu nije imao to pravo. Eufronije se zaustavio, dramatično zastao, a zatim pružio štap Heliosu čiji je kostim

Pompea

-20-

poprskan krvlju blistao na suncu. »Oh, Egipte, hoće li faraonkin sin otvoriti usta?« Isprva je bilo tiho. Zatim klicanje. Zbunjeni Rimljani samo su promatrali, nisu razumjeli dramu dok svjetina nije počela skandirati. »On je Horus! HeliosHorus!« U egipatskim mitovima Horus je bio božanski sin Izide, koji je bio tajno othranjen u močvari Nila dok nije dovoljno stasao da osveti očevo ubojstvo. Bila je to moćna egipatska priča kojoj narod nije mogao odoljeti. Eufronije je zacijelo znao da će uspostaviti tu vezu: odjenuo je Heliosa za tu ulogu. »HeliosHorus, Osvetnik! Otvori usta!« Dok je narod klicao, brat me pogledao kao da od mene traži dopuštenje. Nisam mogla shvatiti zašto. Bila sam kraljica drugih zemalja, no u Egiptu sam bila samo princeza, a Helios nikada prije ni za što nije zatražio moje dopuštenje. Zatim sam se sjetila, u ovoj pogrebnoj drami on je bio Horus, a ja sam bila Izida. Izida koja doji svoje dijete na prsima, njezino tijelo sjedi u obliku prijestolja tako da se faraon može nasloniti na nju dok ona hrani svoj narod. Kao Izida, nisam bila samo djeva, majka i starica. Kao Izida, bila sam i prijestolje! Zbog toga je Helios trebao moj pristanak. Polagano, odmjereno, spustila sam glavu, tako da se kruna u obliku mjesečeva diska nagnula i nagovijestila Izidin blagoslov. Tada je, odgovarajući na znak, moj brat blizanac uzeo štap u svoju zakrvavljenu ruku i Aleksandrijci su zagrmjeli u znak odobravanja. Helios je tada prinio željezo ustima na sarkofagu kako bi ispustio majčin dah. Zatim je podigao krvavi bikov but i prislonio ga mumijinim ustima kako bi pružio hranu našoj majci. Eufronije je zatim povikao: »HeliosHorus otvorio je usta mrtvoj, kao što je i u drevna vremena otvorio usta svojega oca Ozirisa! I baš kao što je tada Oziris ustao od mrtvih, tako će i pokojna Kleopatra koračati u velebnom zajedništvu bogova!« Sluge su se sjatile u majčinu grobnicu s pliticama punima datulja i sira, pečenih pogača, zdjelama voća i pladnjevima pečena mesa. Primijetila sam da kraljici nisu došli odati počast samo Grci i svijetloputi Aleksandrijci. Došle su i djeve sa sela, a njihova je koža bila jednako smeđa kao i pivo koje su posluživale. Moja braća i ja od majčine smo smrti bili tako izolirani da smo uživali biti ponovno medu ljudima. Morala sam se doslovno obuzdati da se ne bacim u zagrljaj našem razdražljivom doktoru Olimpu kada sam ga ugledala. Čak sam bila sretna što ponovno vidim majčina eunuha, debelog Mardiona! Mardion se naklonio i poljubio mi ruku. »Princezo, drago mi je vidjeti da ste vi i vaša braća dobro. Imam malo dobrih vijesti u ovoj tuzi. Mogu izvijestiti kako je Nil u posljednjoj godini života vaše majke nabujao i preplavio dolinu svom svojom snagom. Kraljičin posljednji dar njezinu narodu jest obilna žetva.« Obilna žetva koju će proždrijeti Rimljani, pomislila sam. »Gdje je onaj izdajnik Plank?« upitao je Helios. »Ako pojede i samo zalogaj pogrebne gozbe moje majke, nadam se da će se zadaviti njime!« »Što to govorite o davljenju?« upitao je Olimp bezizražajnim glasom. Dužnost mu je bila

Pompea

-21-

održavati moju majku na životu, a sada su se njegove smeđe oči doimale praznima. »Hrane li vas Rimljani, djeco? Izgledate mršavo.« »Donose nam hranu, no nikada ništa dobro«, odgovorio je Fila delf, komu su oči zablistale kada je vidio kakve se sve slastice poslužuju. Trepćući, suspregnula sam neočekivane suze koje su navrle zbog ugode koju su mu pružili poznati glasovi i lica. Ipak, najbliži prijatelji moje majke i oca nisu bili s nama. Kanidije, pobočnik mojega oca, bio je pogubljen. Ostalih vojnika, učenjaka i nižih kraljeva koji su se nekada nazivali društvo »Neprispodobivih« nigdje nije bilo. Bojala sam se da će mi Eufronije reći kako su i oni ubijeni. Ostali su samo učenjaci poput Nikole Damascenskoga, Laste nije iz Pitagorejske škole te plemići kao što je Diodor koji je nekad zadirkivao moju majku da je previše Egipćanka, a nedovoljno Grkinja. Aleksandrija je bila središte helenističke kulture, a grčkomakedonska krv tekla je i našim venama, no moja je majka bila egiptofil u svakom pogledu. Odgojila nas je u tom duhu, tako da nas je Eufronije držao odvojenima od grčkih plemića. Nažalost, još smo mogli čuti njihove razgovore. »Kažu da je kralj Cezarion pobjegao u Indiju«, rekla je Lasteni ja. »No ja mislim da se sigurno krije ovdje u Aleksandriji. Čeka pravi trenutak da okupi ljude oko sebe i udari na Oktavijana!« »Ne«, odgovorio je Diodor. »Kraljica Kleopatra jedina je stajala između nas i Rima. Ubit će dječaka i porušiti Izidine hramove! Okta vijan neće podnijeti da ima suparnika za ime Cezar.« Kada je shvatio da ga slušam, pognuo je glavu i zanijemio pod mojim pogledom. Dopustio je slugi da mu natoči gusto smeđe pivo u pehar. Ja sam kušala svoje i bilo je gorko. Nisam bila ni gladna, pa sam Filadelfu ponudila ono što je ostalo na mojem tanjuru, što je on proždro kao da nikada prije nije jeo. Uljanice su obasjavale zidove oko nas, no u meni su se prikradale sjene. Kruna i tuga bile su mi prevelik teret i samo sam gledala u svoj pehar. Boja s mojega lica ostavila je mrlju na njemu, koja je izgledala kao groteskna posmrtna maska i prema pogledima svih koji su došli počela sam shvaćati kako se ne opraštaju samo od naše majke, nego i od nas. »Ponašaju se kao da je ovo naš sprovod«, prošaptao je Helios, posegnuvši za posudicom za pranje ruku, kao da mi čita misli. Zatim je oprao lice i ruke, ostavljajući zakrvavljenu vodu i komadiće zlata u posudici. Primijetila sam da mi je brat blizanac sličio, no onako kako bi mi sličio dječak. Ruke i noge bile su mu dulje od mojih, lice mu je bilo plosnatije, a njegova gusta, svijetloplava kosa bila je kovrčava, dok je moja bila tamna i valovita. Izgledao je kao Aleksandar Veliki, osvajač po kojemu je dobio ime. Pitala sam se kako je naša majka znala da mu treba dati upravo to ime, no nastojala sam ne misliti na nju, jer svaki put kada sam pomislila na nju, sjetila sam se kako sam joj upravo ja donijela smrtonosnu košaru. »Jedite, princezo«, inzistirao je Olimp, pa sam grickala malo pogače dok nam nisu prišle hramske prostitutke i položile nam svete amulete do nogu. Jedna od njih, s tamnom pletenom vlasuljom, otvoreno je jecala. »Sveti blizanci, Spasitelji, što ćemo bez Izide?«

Pompea

-22-

Počela sam joj nekako odgovarati, iako sam bila iznenađena pitanjem, no Eufronije se umiješao, usne su mu bile stisnute. »Nemoj uzrujavati djecu. Odlazi!« Naposljetku, miris bilja za pogrebnu magiju ispunio je zrak, dok su svećenici čitali riječi naslikane na majčinoj grobnici u bojama okera, karneola i azura. Okrijepljeni snagom iz Izidina hrama, bacili su čini na šauabtije — malene voštane figure slugu i vojnika koji će služiti mojoj majci u zagrobnome životu. Zatim su pomno skupili ostatke gozbe i položili ih u grobnu komoru zajedno sa sarkofazima moje majke i oca. Također su ostavili svete knjige zajedno s blagom koje su građani za njih prikupili. Potom je, uz cjelove, grobnica zapečaćena. Vani — gdje je sunce na zalasku obojilo nebo ljubičastom bojom, bojom kraljeva i kraljica — čekao nas je rimski vojskovođa Agripa. »Došao sam po djecu. Ujutro isplovljavamo za Rim, pa se oprostite.« Naš je vrač zaštitnički stao ispred nas i zabio svoj štap u tlo. »Gospodaru Agripa, zima samo što nije stigla. Previše je opasno upustiti se u putovanje morem.« »Jesi li ikada zapovijedao brodom, ti stari vješče?« upitao je Agripa i nije ni sačekao odgovor. »Dok to ne iskušaš, bavi se svojim napicima, a ja ću se baviti brodovima!« Filadelf je skinuo svoju krunu s glave i počeo drhtati. »No trebali smo ići u Rim kopnom, duljim putem. Tako je gotovo uvijek.« Helios i ja oboje smo pogledali Filadelfa. Od majčine smrti, naš mali brat nije često govorio, a kada jest, rekao bi čudne stvari, kao sada. Međutim, naš učitelj kao da to nije primijetio. Umjesto toga, Eufronije je pokušao urazumiti Agripu: »Barem mi dopustite da otpratim djecu u Rim. Siguran sam da bi mi gospodar Oktavijan u svojoj beskrajnoj milosti dopustio da nastavim s njihovim obrazovanjem.« Agripa je stao motriti našega vrača s izrazom između prezira i straha. »Nećemo ti dopustiti da poučavaš ovu djecu izidinskim vradžbinama. Ne želimo tebe ni ikakvu hramsku kurvu blizu njih! Oni su sada ratni zarobljenici, vlasništvo Rima!« Ne ako nas Cezarion dođe spasiti. No za to nam treba vremena i upravo je zbog toga Eufronije nastavio. »Plemeniti će Oktavijan će zasigurno željeti ostati malo dulje u Egiptu i razgledati bogatstvo koje je dobio u ovoj velikoj pobjedi.« »Oh, Cezar će ostati neko vrijeme«, rekao je Agripa. »U međuvremenu, ja ću u njegovoj odsutnosti paziti na Rim i na ova derišta.« Eufronije se lecnuo. »Zar ne želite posjetiti Aleksandrovu grobnicu i...« Filadelf ga je prekinuo, gledajući u daljinu prema luci. »Slomili su Aleksandra.« »Bio je to nesretan slučaj«, nestrpljivo je rekao Agripa, sumnjičavo promatrajući Filadelfa. »Cezar je samo ispružio ruku i Aleksandrov mu je nos ostao u ruci.« Naš je vrač gotovo zarežao s ogorčenjem. Zar se Oktavijan doista drznuo dodirnuti Aleksandra Velikoga? Već generacijama Aleksandrovu grobnicu posjećuju hodočasnici kako bi vidjeli njegovo zlatno tijelo očuvano u medu. I sam je Julije Cezar kleknuo pred sarkofagom od alabastra i zaplakao. Sada je Oktavijan oskvrnuo njegovo tijelo! Rimljani su zaista bili pravi barbari! Eufronije se sabrao s vidljivim naporom. »Ako ste oskvrnuli grobnicu, onda se morate

Pompea

-23-

pomiriti s Aleksandrovim duhom. Ovo je loš znak.« Agripa je slegnuo ramenima. »Ili dobar znak. Mi kažemo da je Aleksandrov duh u Oktavijanu prepoznao svojega nasljednika i dopustio Cezaru da mu odlomi jedan dio njega. U svakom slučaju, odvest ću djecu u Rim.« »Gospodaru Agripa«, zaklinjao ga je Eufronije. »Ponovno vas preklinjem da se okanite mora. Počelo je povlačenje voda, kada seljaci siju plodno tlo što ga je za sobom ostavila poplava Nila. Ostanite još malo kako biste mogli shvatiti što donosite Rimu.« »Niti još jedan jedini dan!« rekao je Agripa. »Ne osjećam lju bav prema ovoj pokvarenoj zemlji gdje se štuju životinje i crna magija. Vojnici koji predugo ostaju u Egiptu postaju poput Antonija.« Rekavši to, Agripa je otišao, znajući da će nas njegovi vojnici povesti sa sobom da ga slijedimo. Filadelf je zaplakao, držeći se za nogu našega učitelja. »Dosta je bilo suza«, prošaptao je Eufronije. »Oktavijan se boji pobune u domovini. U Rimu bi moglo biti nevolja, a tu su i njegovi nemirni veterani. Morate ići i nadam se da će se vizije vaše majke obistiniti.« Cezarionova vojska doći će prekasno. »Zar se više nikada nećemo vratiti kući?« upitala sam. »Jeste li tako vidjeli u Rijeci vremena?« Eufronije nam nije kanio lagati, iako sam vidjela da to želi. »Ne znam hoćete li se vratiti u Egipat, no znam da su Egipat i Izida uvijek u vama. Oskvrnuli su njezine hramove i pohvatali njezine svećenike. Sada kada više nema vaše majke, Izida ovdje više ne može prebivati. Dok na prijestolje ne sjedne netko odan njoj, ona mora poći s vama. Moramo vas poslati u svijet, kao lotose na vodi, kao egipatske pupoljke koji tek trebaju procvjetati.« Otete iz toploga zagrljaja aleksandrijskih obala, ukrcali su nas na brod za Rim. Dok je golema lađa polako klizila iz luke, vidjela sam svjetlucavo bijeli i zlatni Serapeum, gdje me otac okrunio za kraljicu zemalja koje nikada nisam ni vidjela. Galebovi su kliktali na vjetru, palme kao da su se opraštale od nas mašući nam, a ja sam čvrsto držala amulet u obliku žabe koji mi je visio oko vrata. Tajanstveni čovjek koji je pokorio naše kraljevstvo nije uspio zarobiti našu majku. Radije je umrla nego da dočeka kakvu god joj je okrutnu sudbinu namijenio, stoga se morao zadovoljiti nama. Bili smo njegovi zarobljenici, njegov ratni plijen, a nismo mu čak ni vidjeli lice. Eufronije je rekao da sada sa sobom nosimo Izidu. Kad bih skočila u more, bi li me spasila? Čak i da to ne učini, ne bi li bilo bolje da se utopim nego da je odvedem u Rim gdje bi je mogli ubiti? Filadelfove oči bile su crvene od plača kada nam je pristupio vojskovođa Plank. "Dođite, djeco. Odvest ću vas u potpalublje da se malo odmorite.« Filadelf je ustuknuo pa se Plank, suočen s kamenim pogledom mojega brata blizanca, obratio meni zapomoć. »Barem neka najmlađi pođe sa mnom, Seleno. Nekoć sam bio prijatelj vašeg oca. Postupat ću ljubazno s Filadelfom.« Čvrsto sam se uhvatila za drvenu ogradu broda, silina me je moje mržnje prema Planku iznenadila. »Ne prihvaćamo ljubaznost izdajica. Da se više nisi usudio osloviti nas imenom!«

Pompea

-24-

»Princezo, znaš li koliko je ljudi na kraju napustilo vašega oca? Nismo prešli na drugu stranu zato što smo prestali voljeti Antonija. Pridružili smo se Oktavijanu jer je vaša majka uporno zahtijevala da vlada ravnopravno s njime. Ona je upropastila...« »Kao da nije dovoljno što si izdajica«, rekao je Helios. »Nemoj je još i klevetati!« Plank je slegnuo ramenima i otišao. Tako je Filadelf ostao s nama na palubi dok su se jedra nadimala, a svjetlucavo more gutalo sve više vidljivoga horizonta, sve dok svjetionik nije ostao jedino što se vidjelo od Aleksandrije. Heliosove crte lica bile su sumorne i nedokučive, njegov je plašt bijesno lepršao na morskome povjetarcu. Slijedila sam njegov nesmiljen pogled do svjetionika na Farosu te odlučila da neću skočiti, dok god stoji svjetionik, sa svojim blistavim svjetlom, dok god se ljudi mole Izidi i dok god uza se imam Heliosa, neću skočiti.

Pompea

-25-

Četvrto poglavlje

Baš kao što nas je Eufronije upozorio, put je trajao mnogo duže nego što je trebao, a ja sam provela veći dio putovanja šćućurena s braćom u brodskoj kabini dok su vjetrovi vani zavijali. Čak i nakon što smo pristali u luku, ostali smo na brodu jer je Agripa rekao da je jedino drugo rješenje baciti nas u tamnicu Mamertino zajedno s ostalim zarobljenicima. Čovjek bi pomislio da sam nakon osam mjeseci putovanja brodom imala živopisnih uspomena, no nije bilo tako. Možda mi je tuga otela te uspomene, a možda je to milostivo učinila Izida. A ipak, sasvim se jasno sjećam našega dolaska u Rim. Rimljani su nas odjenuli u kraljevsku odjeću povodom Okta vijanova trijumfa. Nosila sam grčku haljinu bijele i ljubičaste boje s bisernim dijademom na čelu, pa sam nastojala zadržati kraljevsko držanje dok su nas rimski vojnici tjerali na mjesto. Braća i ja morali smo marširati na otvoren prostor Marsova polja zajedno s ostalim zarobljenicima, dok su robovi, vojnici, znatiželjnici, pa čak i životinje u kavezima, svjedočili našem poniženju. Strani prinčevi koji su nekoć bili majčini saveznici bili su okovani oko vrata i ruku. Nisam se začudila što su oni koji su nekad ustali na oružje protiv Rima sada bili u lancima, no nisam očekivala da ću vidjeti toliko Izidinih svećenika i svećenica među zarobljenicima i laknulo mi je što Eufronije nije bio među njima. Neki od zatvorenika stajalisu sumorno ravnodušni, no neki su jecali od straha. Promatrali su nas djecu njihovih palih vođa — pa sam znala da ne smijem plakati. U starim vremenima ratni su zatvorenici za rimskih trijumfa znali dobiti pomilovanje, no nadati se tomu danas bilo je previše. Ovaj je rat bio drukčiji — a ovo je bio novi Rim. Oktavijanov Rim. Čuli smo povike svjetine u iščekivanju iza gradskih vrata i znali smo da žele krv. Pod budnim okom vojskovođe Agripe, vojnici su zgrabili Heliosa kako bi mu na silu stavili zlatne okove. Iako smo znali da nas to čeka, zbilja situacije odjednom je postala nepodnošljiva. »Ostavite ga na miru!« povikala sam. Agripa me je ošamario, zavrtjelo mi se u glavi. Prije nego što sam uspjela doći k sebi, zgrabile su me snažne ruke Rimljana i počele tresti dok nisam sasvim klonula od straha. Voljela bih da mogu reći kako sam se toga dana opirala okovima, no bila sam suviše omamljena tim nasiljem. Međutim, moj se brat blizanac žestoko opirao Rimljanima, bila su potrebna dvojica da ga drže i nataknu mu okovratnik. Kada su to učinili, Helios je jednog vojnika oborio na tlo udarcem u međunožje. »Baš je srčano malo kopile, je li?« Agripa se nasmijao. »Šteta što Kleopatrina vojska nije imala barem pola hrabrosti kao ovaj dječak. Možda bi nam onda bilo zabavnije boriti se protiv nje.« Vojnici su se nasmijali, a Agripa je zadovoljno kimnuo glavom kada smo brat i ja napokon bili okovani. Čak ni moje ptolomejevi ćevsko dostojanstvo nije me spriječilo u tome da ne

Pompea

-26-

pokušavam odmaknuti zlatan okovratnik koji mi je stezao grlo. »Ne mogu disati!« Točkice su mi počele plesati pred očima kada me je jedan Rimljanin pljunuo i gurnuo me naprijed. »Da ne možeš disati, ne bi vikala!« Jedva sam načinila tri koraka kada sam se pod težinom okova srušila na tlo. Ogrebla sam koljena pri padu, no jedino na što sam mogla misliti bilo je to što me stezalo oko vrata. Znala sam da su Rimljani davili zatvorenike i zasigurno su se ovako osjećali. »Ona je samo djevojčica«, rekao je drugi zarobljenik. Podignula sam pogled i vidjela da je to bio princ Emese, saveznik koji se borio uz moje roditelje u ratu, a sada je plaćao cijenu svoje odanosti. »Ne razumije što se događa!« Bio je u krivu. Razumjela sam, i predobro. Agripa se kočoperno pojavio. »Antonije ju je smatrao dovoljno starom da je imenuje kraljicom kada je dijelio Rimsko Carstvo svojoj neotesanoj kopiladi. Dovoljno je stara da maršira u lancima!« Zarila sam prste ispod metala, pokušavajući olabaviti nemilosrdni okovratnik. U stvarnost me je vratila tek Heliosova ruka na mojemu laktu. »Ne daj da te vide na koljenima«, prošaptao je. »Diši polako. Uzak je, ali možeš disati.« Nakon nekoliko sporih udaha, uvidjela sam da je u pravu. Dopustila sam mu da mi pomogne ustati. Helios je disao sa mnom, oboje smo marširali u vlastitome zajedničkom ritmu dok nisam pobijedila paniku. Ošamućena, okovanim sam rukama obrisala prašinu sa svoje haljine dok me Rimljani nisu povukli naprijed i pričvrstili naše lance za golemi kip. Bila je to divovska figura moje majke sa zmijom omotanom oko ruke te prikazom njezinih vjernih sluškinja, mrtvih pod njezinim nogama. Obrazi su me stali peći kada sam vidjela da su moju majku prikazali golu. Oktavijan je Rimljanima bio obećao da će im dovesti moju majku kao pokorenu robinju. Sada sam se pitala je li našao načina da ispuni obećanje. Jesu li Rimljani znali kako udahnuti majčin ka u voštani kip te ga tako oživjeti? Kažu da samo moćni vračevi poput Eufronija znaju takvo što napraviti — iako ga nikada nisam vidjela da je to pokušao — no možda su i Rimljani to naučili. Je li plan majčinih neprijatelja bio vratiti je u život samo da bi je ponizili i ponovno ubili? U tom trenutku, čovjek grimizna lica prošao je pokraj nas i popeo se na kola ispred nas. Jedino što sam vidjela bilo je vijorenje njegove ljubičaste toge, prije nego što su ga okružili stražari koji su nosili obredne fascese, sjekire omotane prućem. Vojska je stala klicati i shvatila sam da taj čovjek može biti samo Oktavijan, no čim se ukrcao na svoja zlatna kola, majčin ga je kip potpuno prekrio. Nije se potrudio ni pogledati nas, djecu njegove pale neprijateljice, koju će vući ulicama. Jedan je čovjek stajao kraj svjetine, na ramenu mu je bio gavran. Zamahnuo je krilima i rekao: »Ave, pobjedniče, imperatoru Oktavijane!« »Pametna ptica«, čuli smo kako je rekao trijumfator. »Zasigurno je lojalist.« »Ha!« uzviknuo je drugi čovjek. »Još je jednu pticu naučio da govori Ave, pobjedniče, imperatoru Antonije!«

Pompea

-27-

Vojnici su se stali smijati sve dok njihovo veselje nije nadjačao zaglušni zvuk truba koje su najavile otvaranje gradskih vrata. Gomila je urlajući dočekala snježnobijele žrtvene bikove koji su poveli našu povorku u Rim. Slijedilo je blago moje majke: konvoj pretovarenih kola, amfore pune egipatskoga zlata. »Gledate slavlje razbojnika«, rekao je princ Emese. »Mi smo se borili za Zlatno doba, ali oni se bore za doba zlata!« Bio je ljutit i ponosan, kao da izaziva rimske vojnike koji su se poredali pokraj nas da ga kazne zbog prkosa, no njegovi komentari jedva da su se čuli od buke kotača. Moj otac, Marko Antonije, pričao nam je priče o svom voljenom Rimu. Jednom se čak hvalio da će me uvesti u grad na svojim ramenima. Kako li mu je duh morao plakati kad nas je vidio kako nas u lancima vuku kroz njegov grad! »Ubit će nas. Zadavit će nas u tamnici kao obične lopove«, po vikao je jedan od ostalih zarobljenika. Vidjela sam da je to bio Diodor s majčina dvora, no sada je doista izgledao kao običan lopov. Rimljani su mu dopustili da zadrži samo tkaninu oko bokova, kako bi mu se na leđima jasno vidjeli ožiljci od biča. »Ne plaši djecu«, rekao je princ Emese. »I trebaju se plašiti«, odgovorio je Diodor. »Pogledaj kako pristižu legije! To je rimska moć! Marširaju ispred nas samo da rulji pokažu našu sramotu prije nego što nas zadave!« Filadelf je počeo jecati. »Ne slušaj ga«, rekla sam Filadelfu. Pokušavala sam misliti samo na disanje dok su legionari ulazili u grad. Jedan po jedan, dijelovi parade nestajali su kroz ta vrata, no gomila je čekala nas — Oktavijana i njegove zatočenike. Svirači su glazbalima najavljivali veliki trenutak. Konji su pro jahali pokraj nas i podignuli oblake prašine te nam zaklonili pogled na kola što su krenula naprijed. Čim smo umarširali u Rim, zaglušna buka gomile ošinula nas je gotovo jednako snažno kao i smrad. Možda je to bilo od naguranih ljudi duž uskih ulica ili od mošusa izloženih egzotičnih životinja. A možda je to bilo od niskih zgrada, stiješnjenih jedna do druge tako gusto da su zakrilile sunce. Očima sam sijevnula ulijevo, zatim udesno. Gdje god da sam pogledala protezale su se osrednje kuće. Neke su čak bile načinjene od sivoga blata i cigle. Tende i lukovi trebali su uljepšati povorku, no nakon što sam cijeli svoj život provela u mramornome gradu Aleksandriji, ovaj sam trud mogla vidjeti samo kao vanjsku oplatu kojom se trebala prekriti prljavština. Pogledala sam u pravcu Heliosa čije su oči također bile razrogačene od zaprepaštenja. Ovo nije mogao biti voljeni Rim našega oca, jer u našim očima, ovo nije bilo ništa drugo nego prenapučeni barbarski logor! Ljudi su stajali na krovovima, visjeli su s prozora. Vrištali su i klicali Oktavijanu i bacali mu cvijeće na put. »Ave, osvajaču!« Zatim, kada se pojavila majčina voštana statua, klicanje se pretvorilo u porugu — zvuk ulagivanja odjednom se pretvorio u zlokobni prezir. »Nilska zmija!« netko je zaurlao. »Zlotvorka! Bludnica! Kurva!«

Pompea

-28-

Vrištanje je dosegnulo takvu grozničavu snagu da se jedan konj prestrašio i uzmaknuo, umalo nas pregazivši. Princ Emese trgnuo je lance da povuče moju braću i mene s puta. Gdje god smo pogledali bilo je lica što su urlala. Pljuvali su kip moje majke, proklinjali ga, gađali kamenjem, a onda usmjerili pogled u nas. Shvatila sam zašto je okovratnik tako uzak i visok. Zato da ne mogu odvratiti pogled. Ovo je bila druga vrsta pogreba moje majke, mračna i izopačena. Dok me u Aleksandriji grlila ljubav njezine svjetine, ovdje me je davila nesnosna mržnja rimske rulje. »Izrode egipatskog čudovišta! Moj je sin umro zbog tvoje majke«, dobacila mi je neka žena. Kamen me je pogodio u ruku i izazvao oštru bol od koje sam tiho jauknula. »Želim te gledati kako umireš!« povikao je jedan čovjek mojemu bratu blizancu. »Kako goriš! Kako ti deru kožu nakon što te izbičuju!« Helios je samo stisnuo usne i time pokazao svoj prezir. Moj se brat blizanac tada doimao tako plemenitim i hrabrim, neokaljanim i prkosnim, da me je to osokolilo. »Je li pravedno osuđivati Kleopatrinu djecu?« povikao je jedan Rimljanin, izdvojivši se iz te mahnitosti. Bio je stariji, imao je grubo lice, možda je nekoć poznavao mojega oca. No ušutkali su ga povicima. Krici, trube i činele stopili su se u luđačku mješavinu mržnje nad kojom bi i sama Izida proplakala. Zbog njihovih povika čovjek bi pomislio da smo moja braća i ja sami od sebe iskočili iz majčine utrobe. Čovjek bi mogao gledati ovu predstavu i ne shvatiti da je moj otac odigrao ikakvu ulogu u ratu, njegove se pristaše nigdje nije moglo vidjeti. Je li ih Oktavijan sve pobio ili protjerao, nisam znala. Možda su se odlučili za šutnju iz straha za svoj život. Eufronije nas je učio da neki Rimljani štuju Izidu te da se kult Izide širio svijetom i prije mojega rođenja. No ako je u ovoj gomili i bilo Izidinih štovatelja, i oni su bili nijemi, ili su čekali da prođe vrijeme ili im naša nevolja nije ništa značila jer je njihova vjera umrla zajedno s mojom majkom. Njezina voštana figura nije bila izložena kao sveti lik nego kao gola kurva. Možda je to bilo stoga da se baci sumnja na Cezarionovo podrijetlo. Ili naše, jer i mi smo bili napola Rimljani. Te se činjenice Rimljani nisu željeli sjetiti, a danas nisam ni ja. »Io Triumphe!« vikali su ratnici Oktavijanu, no nikakva uvreda nije bila preniska za kip moje majke ili za njezinu djecu. Bilo mi je drago što je umrla da ne mora doživjeti ovo. Doista drago! Egipćani su vjerovali da faraoni proživljavaju užase na svakim vratima zagrobnoga života i sada sam se osjećala bliskom tim faraonima. Dok su me ljudi pljuvali, proklinjali mene i moje ime — željeli mi smrt zajedno s mojom braćom — očeličila sam. Bila sam kraljica, Izidina kći, iz loze Aleksandra Velikoga. Potjecala sam iz čistoga grada kulture i bijeloga mramora. Ako moram umrijeti ovdje u Rimu, neću umrijeti kao preplašeno dijete. Neumoljivo ljetno sunce pržilo je moju svijetlu kožu, od sati marširanja ožednjela sam i umorila se, no nisam kanila plakati. Jedan kamen pogodio je Filadelfa ispod oka i potekla mu je krv. Zatim su ga izdale noge te ga je princ Emese podigao.

Pompea

-29-

»Hvala vam na ljubaznosti«, rekla sam pokušavajući biti dovoljno glasna da nadjačam smijeh rulje dok su pokraj nas prolazili plesači. »Hvala vam i na odanosti koju ste iskazali mojoj majci i mojemu ocu Pogledi su nam se susreli. »Moja je odanost uvijek bila upućena vama i vašem bratu«, odgovorio je princ. »Kralj Cezarion vam je zahvalan.« »Ne tom bratu«, rekao je. »Vama i vašem svetom bratu blizancu.« Nisam znala kako odgovoriti na to. Nisam bila ni sasvim sigurna je li to doista rekao. Bila sam izgubljena u strahu i boli. Više nisam čula ni prostačke epitete kojima me rulja častila; postali su tek buka. Od silne premorenosti bilo mi je lakše ne obazirati se na bol u sto-palima. Naposljetku, povorka je usporila kada su kola došla do Kapito lijskoga hrama. Povici »Io Triumphe!« počeli su jenjavati. Helios mi je pružio ruku i ja sam je uhvatila — gesta Ijubavi usred beskonačne mržnje. Zatim je sve stalo. Oktavijan osvajač sišao je sa svojih kola optočenih draguljima i popeo se stubama u svom ljubičastom sjaju, a gomila je utihnula. Pred kipom Jupitera trijumfator se napokon poklonio, predajući svoj lovorov vijenac i žezlo. Tada je Oktavijan podigao nož iznad jednog od žrtvenih bikova i pustio da visi iznad te zvijeri osuđene na smrt. Mrzim i učinkovitim udarcem trijumfator je biku prerezao vrat. »Tako i sa zarobljenicima!« povikala je rulja kad se životinja srušila mrtva, poprskala sveti oltar svojom krvlju koja je nastavila teći za to pripremljenim žljebovima. Vojnici su zgrabili Filadelfa i povukli Heliosa i mene stubama hrama da nas dovedu pred čovjeka koji je držao našu sudbinu u svojim rukama. Oktavijan se napokon udostojio pogledati djecu onih koje je uništio. Svjetina kao da je zadržala dah u trenutku kada smo se najzad našli licem u lice s osvajačem. Pogledala sam Oktavijana u oči i bila sam potpuno nepripremljena na ono što sam vidjela. Moja je majka bila žena iz koje je prštala energija i beskrajna izdržljivost. Moj je otac bio div širokih ramena čija je tjelesna građa zastrašivala njegove neprijatelje, dok mu je šarm priskrbio prijatelje. Odrasla sam znajući da su moji roditelji najmoćniji ljudi na svijetu i zamišljala sam Oktavijana kao kolosa kad ih je uspio pokoriti. Međutim, Oktavijan je bio sitne građe i blijed ispod grimizno obojenoga lica. Ruke su mu bile krhke, vrat tanašan — sve na njemu bilo je maleno u usporedbi s vojnicima koje sam poznavala. Zinula sam od iznenađenja i zapitala se nije li to neka pogreška. Naposljetku, vojskovođa Agripa mnogo se više doimao kao vladar. Ipak, dok sam promatrala Oktavijana, privukle su me njegove oči. U tom uskom sivom pogledu skrivala se ledena nemilosrdnost koja ga je obilježavala kao čovjeka. Sve na njemu bilo je hladno — leden je bio i način na koji se kretao — i od toga sam osjetila jezu. Oktavijan nas je pregledavao dok je gomila čekala. Uhvatio mi je bradu između palca i kažiprsta, okrenuo mi glavu najprije na jednu, a potom na drugu stranu, koliko mu je

Pompea

-30-

dopuštao moj metalni okovratnik. Od njegova su mi dodira kralježnicom prošli žmarci. Prstima je prošao niz moj vrat do amuleta u obliku žabe koji sam nosila te se zagledao u natpis. »Što piše?« upitao je, glas mu je bio mekan i lagano nazalan. »Ja sam Uskrsnuće«, prošaptala sam, nisam se sjetila lagati. Oktavijan je podigao jednu obrvu. »Je li?« Nisam imala glasa kojim bih mu odgovorila. Nož mu je još bio u rukama, s njega je još kapala krv žrtve koju je prinio. »Kurvin izrod prava je slika i prilika svoje majke«, rekao je. »Ona je i Antonijevo dijete!« usudio se povikati princ Emese. »Ona je i Rimljanka! Zaboravi to na vlastitu propast!« Uvijek ću se pitati kakva je to snažna odanost ili vjera mogla nagnati princa na takav prkos — jer stajala ga je života. Oktavijan je učinio jednu kretnju i učinkovito, po čemu su Rimljani bili poznati, stražari su žarili obrednu sjekiru u prinčeva prsa. Poput žrtvenog bika, i princ Emese srušio se na hramskim stubama. Filadelf je vrisnuo, a ja sam zinula u nijemi vrisak kad je krv poprskala moju haljinu. Glava umirućega čovjeka udarila je u mramor šupljim zvukom, a zatim mu je na usta izašla pjena krvi i sline. Nje-gova vrela krv prolila se po mojim sandalama. Iz njegove rane šikljala je krv, prsa su mu bila rasporena napola. Zatim sam vidjela kako mu je život nestao iz očiju i princa iz Emese više nije bilo. Rulja je klicala u znak odobravanja kao da gleda kazališnu pred stavu. u tom se trenutku sve što me držalo na okupu rasplinulo. Moja je majka bila u krivu. Nije bilo ničega lijepog u smrti. Ne, lice mrtvoga čovjeka odavalo je sivu beživotnost. Bio je beživotan kao i voštana statua moje majke. Oktavijan je podigao nož prema Heliosu i ja sam povikala; »Ne, molim vas!« »Ne preklinji«, prosiktao je Helios. Pobjeda ili smrt, bio je moto Ptolomejevića, no ja sam očajnički željela živjeti. Gdje su bili naši prijatelji? Svi su bili mrtvi ili su ostali u Aleksandriji. Gdje je bio Cezarion i vojska koju je trebao podići kako bi uništio te barbare? Kad smo već kod toga, gdje je bila Izida? Ako je živjela u nama, što bi joj se dogodilo kada bismo mi umrli? Naša nas je majka učila da ne plačemo pred neznancima, no ako je Oktavijan želio moje suze, dobit će ih. Pala sam na koljena pred ubojicom mojega roda i plakala: »Milost! Djeca rimskoga trijumvira Marka Antonija mole za milost!« Da je ta molba došla od moje braće, možda bi rulja reagirala drukčije, no nisu vidjeli ništa sramotno u molbi jedne djevojčice. Dobila sam njihovu sućut te se, dok sam klečala u krvi pred Oktavi janom, gomilom pronio samilostan jauk. Kutovi Oktavijanovih usta izvili su se u osmijeh. U tom trenutku, kao da je bila postavljena upravo u tu svrhu, neka matrona uredno odjevena u smeđu haljinu i usklađeni šal stupila je na hramske stube. Bila je obična žena, no za mene ona je bila utjelovljenje Izide, božica spasenja koja je rekla: »Cezare, oprosti nedostojnoj ženi na njezinoj drskosti, no i ja te preklinjem da pokažeš svoju veliku milost

Pompea

-31-

prema ovoj jadnoj bespomoćnoj djeci.« Oktavijan je odgovorio teatralnim glasom; »Sestro, tražiš milost za ovu kopilad? Zasigurno znadeš da su oni djeca egipatske kurve koja je tebi i Rimu otela plemenitog Antonija!« Kada je ta žena ponovno prozborila, također je povikala: »An Kinije bi ostao vjeran Rimu da ga Kleopatra nije opila istočnjačkim napicima i izopačenom religijom! Kao Antonijeva prava rimska žena, tražim milost za ovu djecu. Podići ću ih kao vlastitu. Bit ću odana Antonijevoj uspomeni onako kako je on trebao biti odan Rimu!« Podigla sam pogled tek toliko da vidim Oktavijanov osmijeh, kao majstora u komadu što ga je sam napisao i odigrao do savršenstva. No krv između mojih prstiju, koja je natapala tkaninu moje haljine bila je veoma stvarna. Naposljetku, Oktavijan je rekao: »Sestro, ispunit ću ti želju!« »Cezar je poštedio djecu!« uzviknuo je glasnik. Pomiješan miris lovora i krvi dopro je do mojih osjetila. Nezadrživo sam se počela tresti i zamaglilo mi se pred očima. Jedva da sam bila svjesna drugih zarobljenika koje su odvlačili u tamnicu gdje će umrijeti. Rim me je mrzio i ja sam mrzila Rim, no ipak, živjet ću. Živjet ćemo. To je jedino bilo važno.

Pompea

-32-

Peto poglavlje

Šapat me polako vraćao k svijesti, no pokušavala sam ne obazirati se na njega. Sanjala sam Cezariona kako zasigurno, čak i sada, plovi preko mora sa svojom vojskom ne bi li nas spasio. Sanjala sam i o vremenu kada je Cezarion učio Heliosa i mene jahati. Pomogao nam je da se konju umilimo jabukom, a svaki put kada smo pali s njega, podigao nas je i natjerao da pokušamo ponovno. Rekao je da, ako želim postati njegova kraljica, a Helios njegov najvatreniji ratnik, oboje moramo biti hrabri i naučiti jahati uz njega. No nikada nismo pitali što će se dogoditi ako Cezarion padne... Sretan je san nestajao, ostavivši me s dubokim osjećajem čežnje. »Je li budna?« netko je upitao. »Pusti je neka spava«, odgovorio je neki čovjek. Promatrali su me, a od te neugode nisam željela otvoriti oči. Ipak, ako otvorim oči, možda ću se naći kod kuće u Aleksandriji, a uspomena na Oktavijanov trijumf možda je samo ružan san. Uspravila sam se i ugledala rimsku djecu na vratima. Kada su vidjeli da sam budna, svi su utihnuli. Na meni su bili ljepljivi tragovi osušene krvi i prljavštine. Ondje gdje su bili okovi, oko obaju zapešća Imala sam modrice, bile su bolne i natečene. Oktavijanov trijumf nije bio tek ružan san.

Pompea

-33-

»Aqua«, prošaptala sam. Vode. Grlo me zaboljelo od te jedne latinske riječi što sam je prozborila suhim ustima. Neki naočit mladić zagasite kože iskoračio je naprijed. »Pozdrav, Seleno. Ja sam Gaj Julije Juba, Cezarov prijatelj.« Kao da mi je bilo stalo tko je on. Jedino do čega mi je bilo stalo bila je drvena šalica koju je prinio mojim usnama. Bila sam tako žedna da sam gutala sve dok mi se želudac nije zgrčio. Zatim sam, u strahu da ću povratiti, odgurnula šalicu i stala dahtati. Zacijelo sam im izgledala poput životinje. Osjećala sam se poput životinje. Čovjek po imenu Juba rekao je: »Minora, pođi reći majci da se probudila.« Najmanja djevojčica kimnula je glavom i otrčala, a pred mojim očima stvorilo se još lica. »Gdje su moja braća?« »Obojica se peru«, rekao je Juba. Sada sam primijetila da su mu crte lica kraljevske, gotovo suviše savršene, kao u grčkoga kipa. Mirisao je na cimet, kao moj dom, kao Egipat, no odjeća mu je bila rimska. »Sada se spremamo na poslijepodnevni obrok.« Znači, bilo je poslijepodne? Nisam mogla odrediti koliko je vremena prošlo, a u prostoriji nije bilo prozora. Ponovno sam posegnula za vodom i oprezno otpila gutljaj dok sam promatrala prilično oskudno namještenu sobu. Nalazila sam se na ležaju za spavanje s lijepim bjelokosnim nogama — mnogo neudobnijem od postelje na koju sam naviknula. Ondje je bila i drvena škrinja s brončanim ukrasima, izrezbarena stolica od cedrovine i nizak pisaći stol koji bi mogao poslužiti kao toaletni stolić. Pod nije bio od mramora, nego od ukrasnih pločica, a umjesto svijetlih tapiserija, na zidu su bile freske. »Jesmo li u robovskim odajama?« »Nipošto!« nasmijao se Juba. »Ne budi takva razmažena prin cezica. Dom gospe Oktavije skroman je, ali ugodan. Ovo je tvoja nova soba.« Jedva da sam mu uspjela povjerovati. »Da«, rekao je jedan stariji dječak s vrata. Nije mogao imati više od četrnaest godina, a već mu je počela rasti i pahuljasta bradica. »Dobro došla u jadan skup kraljevske siročadi!« Vidjevši toga dječaka, brzo sam udahnula i ispustila šalicu. Voda mi se prolila po krilu, no nije mi smetalo. Možda sam još sanjala, no prepoznala sam bratovo lice. »Antile! Ali majka je rekla da su te ubili...« »Nisam Antil.« Dječak se smijuljio, a moje se srce ponovno slomilo. »Ja sam Jul, sin Antonija i njegove druge žene Fulvije.« Zanjihala sam se, sva zbunjena, bolno se ispravivši. Čini se da su se svi odrasli u mojemu životu ženili više puta, a nikada prije ovoga trenutka nisam razmišljala o posljedicama te činjenice. »Znači, Antil je bio i tvoj brat?« »Dakako«, odgovorio je Jul. »A to znači da sam i tvoj polubrat. Ili možda uopće nismo u rodu ako su glasine o promiskuitetu tvoje majke istinite.« Trepnula sam na to zadirkivanje bolno iznenađena što je ono došlo iz usta čiji sam oblik nekoć tako voljela. »No izgledaš baš kao Antil.« »Upravo sam ti rekao zašto«, odvratio je, kao da sam osobito glupa.

Pompea

-34-

»No zašto te ne poznajem?« upitala sam. »Zašto nisi došao živjeti s nama kao Antil?« Julove su oči potamnjele na način koji me podsjetio na očeva najcrnja raspoloženja. »Vjerojatno sam u svoj toj zbrci bio nekako zaboravljen.« Juba je prekinuo moju ošamućenu šutnju. »Seleno, kada je tvoj otac prekinuo s Rimom, Jul je još bio veoma mlad. Car je zadržao Jula ovdje, no dopustio je Antilu da pođe k tvom ocu. Moraš shvatiti da je to bila mudra odluka.« Oh, shvatila sam. Oktavijan je zadržao Jula kao taoca, kako bi ga upotrijebio protiv mojega oca u ratu. Sada je Jul bio siroče, baš kao i ja. Zurila sam u njega, a u srcu me nešto neugodno stegnulo. Usprkos mračnom pogledu mojega novog polubrata, željela sam mu pružiti ruke. Je li mrzio Oktavijana i Rimljane zbog onoga što su učinili? Nisam se usudila pitati ga pred ostalima. Juba je podigao šalicu. »Uskoro ćeš ponovno biti sa svojom braćom i upoznat ćeš ostalu djecu iz carske obitelji. Uskoro ćeš imati mnogo prijatelja s kojima ćeš se moći igrati.« Nisam se željela igrati, niti sam bila sigurna znam li se više igrati. Samo sam željela vidjeti Heliosa i Filadelfa, no Juba je pogrešno pro tumačio moju šutnju kao odobravanje. »Tu su Julija, Tiberije i Druz, Marcel i dvije Antonije, Marcela i Jul kojega si upravo upoznala.« »Dvije Antonije?« upitala sam, zbunjena svim tim imenima. Najmanja se djevojčica vratila, a ja je nisam niti primijetila. Zaskvičala je uzbuđeno: »Ja sam jedna od Antonija! Antonija Mlađa, no zovu me Minora, a ti si moja sestra!« Baš kad je malena djevojčica objavila ovo, u prepunome hodniku pojavila se neka žena. Nosila je odjeću kućne izrade koja nije priličila ni egipatskim trgovcima, a kosu je nosila strogo začešljanu bez ikakva uresa. Prepoznala sam je sa stuba Jupiterova hrama gdje je zatražila od cara da nam poštedi živote. »Nisi smio dopustiti da tako zure u nju, Juba.« »Poznajem vas«, prošaptala sam. Nasmiješila se toplo. »Ja sam Oktavija, dušo. Ja sam žena tvojega pokojnog oca.« I samo tako, tom pretjeranom bliskošću izbrisala je zahvalnost koju sam osjećala. Nakostriješila sam se i prosiktala: »Moj se otac rastao od vas! Moja majka vječno počiva uz njega! Ne služi vam na čast što uzurpirate njezino mjesto!« Nestalo je topline iz Oktavijinih očiju. »Kako bilo da bilo, tvojih roditelja više nema. Najbolje je da ih zaboraviš.« Nisam ih kanila zaboraviti. Nikada ih neću zaboraviti. »Što se dogodilo princu Emese? Što se učinilo s njegovim khat?« Oktavijine su se usne stisnule. »Mrtve zatvorenike obično spaljuju.« Prisjetila sam se koliko je puta moja majka plakala jer su spalili Julija Cezara, uskratili mu magične pogrebne obrede koji bi mu zajamčili ulazak u zagrobni život i sada sam znala kako joj je bilo. Bilo je to kao da su princa Emese ubili po drugi put. »Njegovo je tijelo ili spaljeno ili su ga ostavili vranama«, dodao je Jul. »Dosta o tome«, odbrusila je Oktavija. »Kupka je spremna za tebe, Seleno. Poslije ćemo objedovati s tvojom braćom i Jubom. On je tvoj novi učitelj.« To nije bilo moguće. Jubine klasično lijepe crte lica bile su mladenačke, izgledao je kao da

Pompea

-35-

ima tek devetnaest ili dvadeset godina. Kako bi mogao biti dovoljno mudar da ikoga poučava? »Ali moj je učitelj Eufronije«, rekla sam tiho, pokušavajući biti pristojna. »Više nije«, bio je kratak Oktavijin odgovor. »Ovdje u Rimu imat ćeš mnogo učitelja, no Juba je veoma mudar mladić. Već je objavio knjigu o arheologiji. Svidjet će ti se. Iz Afrike je, baš kao i ti.« Juba mi se pristojno nasmiješio, no ja sam odvratila pogled. Jedva sam dočekala uroniti u toplu kupku kako bih sprala prljavštinu bol, no također sam se željela udaljiti od ostale djece. Bilo je previše novih lica, previše novih imena i previše ljudi koji su tvrdili da su mi rod. Dakako, znala sam da moj otac ima djecu s prethodnim ženama, no osim Antila, nikada nismo upoznali polubraću. Moj otac nikada nije govorio o njima. Odrastala sam osjećajući se posebnom — njegovom princezom, jedinom razmaženom djevojčicom u kući punoj braće. Nikada nisam zamišljala da postoje druge kćeri. Pogotovo ne takve kao što je Minora, koja je bila tek malo starija od Filadelfa — začeta prije nego što sam upoznala svojega oca. Toliko sam bila utonula u razmišljanja o ovim novim i neočekivanim otkrićima da uopće nisam primjećivala što me okruživalo. Majka mi je jednom rekla — s određenim gađenjem — kako se rimski patriciji nekad kupaju s običnim pukom u javnim kupaonicama. Međutim, meni je pripremljena privatna kupelj. Spuštajući se stubama popločenima šarenim pločicama, došla sam do bazena i zastenjala kada sam zakoračila u njega. Bol se pomiješala s olakšanjem kada mi je vođa prešla preko ranjene kože. Robinja po imenu Krisa ušla je u vođu za mnom, a pokraj nje je plutala je pletena košara puna ulja i strugalica. »Ti si Grkinja«, rekla sam promatrajući njezine crte lica s priličnim iznenađenjem jer su u Egiptu Heleni činili najplemenitiju klasu, a ne ropsku. »Da«, rekla je. »Ja sam i ornatrix. Moja je zadaća urediti vas i počešljati da se možete pojaviti pred ljudima, pa mi dopustite da vam sastružem krv s kože.« Više nije bilo onih dana u Aleksandriji kada smo se moja majka i ja kupale u mlijeku i među prije nego što smo se sušile na suncu dok su nas sluškinje mazale uljima. Tako sam bez prigovora izdržala grubo struganje rimskim strigilis iako sam bila sigurna da je robinja zajedno s prljavštinom skinula i nešto moje kože. Kada me je oprala, Krisa mi je pomogla da odjenem novu odjeću. Nije bilo bisernih broševa ni vrpca kojima bi me ukrasila. Samo vrlo obična tunika boje badema, čiji su rubovi imali izvezene bijele listiće. Bila mi je više nego prevelika. Odjeća robova bila je tek neznatno slabije kvalitete, što je samo potvrdilo moje mišljenje kako je u Rimu sve lošije. Zbog toga sam robinji otela iz ruku svoju odbačenu svilenu haljinu kada sam vidjela kako poseže za njom. »Daj mi to!« »Tvoj chiton je krvav i odrpan«, prekorila me Krisa. »Zadržat ću ga«, rekla sam joj znajući da je krv na toj haljini jedino što je ostalo od princa Emese. Također je čuvala moja sjećanja, a željela sam sve pamtiti. Moja mi je majka rekla da pamtim.

Pompea

-36-

Robinja ju je htjela preoteti. »Gospa Oktavija želi da se haljina spali!« Udarila sam je po rukama. Kakva drskost od jedne robinje! »Da, znam kako Rimljani vole spaljivati.« Potom sam izjurila iz prostorije. Krisa je pošla za mnom pa sam potrčala kroz hodnike dok nisam izletjela u vrt, potpuno izgubljena. Naglo se okrenuvši, učinilo mi se da sam se zaletjela u zid. Podigla sam pogled i ustanovila da je taj zid zapravo Agripa. Veliki me Rimljanin uhvatio za ruku. »Kakvu to nepodopštinu sada izvodiš?« Bilo je čudno vidjeti Agripu odjevenoga u građansku odjeću. Ipak, pripremila sam se na grubost. Agripa me već jednom pljusnuo i bacio u okove. Očekivala sam i veću brutalnost te sam se iznenadila što je samo zurio u moje ruke kao da je nehotice uhvatio zmiju za rep. »Što si to sebi učinila?« »Vi ste mi to učinili! Vi i vaši lanci!« rekla sam očekujući da ću vidjeti modrice oko zapešća, no kada sam pogledala, ruka mi je bila prekrivena sitnim krvavocrvenim hijeroglifima. Podignula sam i drugu ruku te zinula naglo udahnuvši zrak. I tu su na mojoj koži bile sličice, urezane u kožu, koje su se protezale oko obaju zapešća niz ruku. Porezotine su bile fine, kao iglom urezane, s tek sićušnim tragovima krvi. Agripin je glas postao neobično blag. »Zašto si to učinila?« Odmahivala sam glavom kao da mi se rukama širila žestoka bol. »Ne znam što se to događa!« »Odakle ti igla za to?« upitao je Agripa. »Mislite da sam ih sama urezala?« »Ti simboli...« Agripa je bio opčinjen. »Što znače?« Pokušala sam ih prevesti. »Govore o Izidi. Vidjela je kako su joj osramotili djecu...« zaustavila sam se. Je li ovo bila poruka od moje majke? Je li vidjela moje sramotno preklinjanje na stubama pred Oktavijanom i našla načina da me prekori? Agripina je blagost nestala. »Izida?« Zgrabio mi je obje ruke i povukao me prema sebi. »Kakva je ovo opaka magija? Cezar je doveo guju u kuću svoje sestre!« Očajnički sam željela pročitati što mi piše na koži, no Agripa me vukao kad sam počela zaostajati. »Kamo me vodite?« »Cezaru!« rekao je trčeći uza stube koje su vodile u trokatnicu koja je očito pripadala caru. Prošli smo kroz prostoriju u kojoj su me sa zidova promatrale voštane maske julijevskih predaka. Zatim smo zajedno upali u triclinium gdje su se žene i djeca pripremali za objed. Agripa me bacio na pod, a ja sam se među ležaljkama i niskim stolovima uspravila na koljena, zakrvavljena mi je haljina ispala iz ruku. Filadelf je kriknuo kada je vidio kako postupaju sa mnom, a Helios je skočio na noge da mi pritekne u pomoć. »Pogledaj joj ruke!« zaurlao je vojskovođa. Oktavija je ustala sa svojega mjesta i rukom zadržala Heliosa. »Agripa, plašiš djecu!« »Ovo se tiče Cezara!« zagrmio je Agripa. »A Cezar je ovdje«, rekao je Oktavijan ušavši iza nas. On je bio gospodar svijeta, no u svojoj vunenoj tunici izgledao je kao loše odjeven seljak. Djeca su ustala da ga pozdrave, a ja sam iskoristila priliku da sakrijem svoju staru

Pompea

-37-

zakrvavljenu haljinu ispod ružne nove odjeće dok je Oktavijan bio okrenut prema Agripi. »Malo pristojnosti, molim, Agripa. Nadao sam se ugodnome obiteljskom ručku sa svom djecom. Što te muči?« Još nikada nisam vidjela Agripu kako se povlači. Nisam mogla zamisliti da je ovaj zastrašujući čovjek uopće za to sposoban. No sada je ustuknuo pred Oktavijanovim prijekorom. »Moje isprike, Cezare. Samo, tek si jučer pomilovao ovu djevojčicu, a ona se već služi magijom. Urezala si je simbole po rukama.« Svi su stali zuriti u mene, čak i moja braća. Oktavijan je rekao: »Seleno, pokaži mi ruke.« Moj je neprijatelj ponovno stajao nada mnom, a ja sam ponovno klečala i drhtala pred njime. Kakav god da sam prkos osjećala prema svojim porobljivačima, on je zastao u mojim prsima. Oktavijanov prijeteći pogled od kojega mi se ledila krv u žilama bio je dovoljan da me obuzda. Nisam onda preklinjala za svoj život samo zato da bih ga sada razbjesnila, pa sam podignula ruke. »Modrice od lanaca?« Oktavijanovo pitanje odalo je njegovu zbunjenost. »Ona je Ptolomejevićka. Nije ni čudo što lako dobiva modrice...« Brzo sam pogledala je li u pravu. Ipak ništa nije bilo urezano na mojim rukama! Jesu li prije nekoliko trenutaka oko mojih zapešća zbilja bili sitni hijeroglifi ili su to bile samo modrice? Istodobno sam osjetila i olakšanje i tjeskobu zbog njihova nestanka. Kakvu su mi to poruku donijeli? »Urezala je simbole po svojim zapešćima, kao one koje smo našli na egipatskim hramovima i grobnicama.« Kada mi se približio da mi i sam pregleda ruke, Agripa je zastao i lecnuo se kada je vidio da ondje nema ničega. Agripa je očito bio čovjek koji nije volio tajne. »Što si to ovdje vidio prije?« Oktavijan je svojim hladnim prstima prolazio po mojim zapešćima, kao da ih ispituje. Željela sam ustuknuti od njegova ljigavog dodira, no nisam se usudila. »Ne znam, Cezare! Ne osjećam se dobro«, odgovorio je Agripa. »Da sam pri sebi, nikada ne bih podigao glas pred tvojom sestrom. Smijem li otići?« Oktavijan me temeljito pregledao pogledom, kimnuo glavom i pustio mi ruke. Agripa se jedanput osvrnuo preko ramena u mojemu smjeru, a oči su mu bile jednako zbunjene kao što su jamačno bile i moje. Nakon što je Agripa otišao, car je počeo razmišljati; »Predugo smo bili u Egiptu. Sav taj njihov razgovor o smrti i magiji utječe na mene.“ Bilo je jasno kako je želio da se ponašamo kao da se ništa nije dogodilo, no ja sam bila potresena. Oprezno skrivajući svoju zakrvavljenu haljinu, sjela sam na svoje mjesto kraj braće i robovi su nam donijeli najpriprostija jela — kašu, običan kruh, hranu kakvu biste očekivali za stolom robova. Filadelf mi se popeo u krilo, a moj je brat blizanac jeo u mrzovoljnoj tišini, dok su se sva djeca predstavila. Tu su bila dva careva posinka, Tiberije i Druz. Zatim caričina kći Julija, njegov nećak Marcel i njegove nećakinje. No bilo je previše imena da bih ih sve upamtila, a

Pompea

-38-

i previše djevojčica s istim imenima. Uglavnom sam stalno pogledavala svoje ruke i pitala se kako smo Agripa i ja oboje mogli vidjeti nešto čega nije bilo. Sve su žene upravo skakale oko cara. Njegova sestra Oktavija prekorila ga je što ne nosi šešir na otvorenome, a njegova žena Livija donijela mu je napitak za prehladu, noseći mu šalicu svojim tankim, finim prstima. Jedva sam čekala da ručak završi, no car kao da je uživao u njemu. »Obožavam objedovati sa svojom djecom!« rekao je naslanjajući se i protežući ruke. »Znate, gatar mi je jednom rekao da ću imati samo jedno dijete — i to još djevojčicu. No ja sam kovač vlastite sudbine. Pogledajte kako sam okružen djecom!« Zatim je njegov osmijeh postao zlokoban. »Upamtite da ste sada svi moji.«

Pompea

-39-

Šesto poglavlje

„Nakon ručka čekali smo u Oktavijinu atriju. Tu nije bilo nikakvih .. fontana od kojih zastaje dah — samo dobro održavani bazen i neki kameni stupovi. Umjetnine su bile skupocjene, ali malobrojne, a oskudnost u namještaju posramila bi Aleksandrijca bilo kojega staleža. Poslije sam naučila cijeniti Oktavijinu jednostavnost, no za moje kraljevske oči cijela njezina kuća bila je nedopustivo priprosta. Dok smo čekali, koža me je svrbjela od vunene odjeće i jedva sam odoljela tome da se počnem češati. Činilo se da je mojoj braći jednako neudobno u njihovim togama koje su na dnu imale veliki ljubičasti obrub — što je bio pokušaj da ih se pretvori u rimske školarce koje se ne bi moglo razlikovati od ostalih. Svakom kretnjom Helios je iskazivao prezir prema odjeći i meni. »Prestani zuriti u mene!« prosiktala sam. Heliosove zelene oči bljesnule su, a njegov amulet u obliku supa kao da je zasvijetlio na suncu. »Zašto bih? Preklinjala si za naše živote pred tisućama Rimljana!« »Morala sam! Ubili bi te!« Na način na koji to znaju samo blizanci, znala sam da će mi odgovoriti nešto ružno, no Filadelf nas je prekinuo: »Nemojte se svađati!« Ovdje je sve bilo tako čudno i golo, nisam mogla podnijeti ni gnjev svojega brata blizanca, pa sam ga pokušala urazumiti. »Majka je rekla da car neće imati razloga da nam naudi kada nje više ne bude ona je željela da budemo na sigurnome...« Helios je rekao: »A sada naši neprijatelji mogu reći kako Anto nijeva djeca preklinju Oktavijana za milost!« Nisam znala koliko smo već čekali, no Oktavija je napokon ušetala u atrij s carevom ženom. Bile su neobično uravnotežen par. Careva je sestra imala dostojanstveno držanje, a ruke su joj bile čvrste poput onih neke mljekarice. No careva je žena bila tanka kao prut — ravna i čvrsta tijela. Zajedno, njihova je matronska prisutnost djelovala kao granitni zid, priječile su svaki bijeg. Livija je prva prozborila. »Djeco, danas ste ovdje zahvaljujući milosti mojega muža. Više nemate nikakva prijestolja ni titule. Vaši su mirazi i bogatstva zaplijenjeni. Nemate nikakva osobna vlasništva, robova ni slugu — ukratko, nemate ništa osim onoga što vam mi dademo. Nemojte misliti da ste mnogo više od robova.« Sada je bio red na Oktaviji. Prekrižila je ruke zbog čega se tkanina njezine haljine čvrsto nategnula preko njezinih bujnih grudi. »Ovdje će vam u Rimu sve biti sasvim drukčije od onoga na što ste naviknuli. Neće biti dangubljenja ili ispraznosti. Cezar je pripremio strogi plan za vaše obrazovanje.« Cezar. Bila sam sigurna da nikada ne bih tako mogla nazvati cara. To je ime pripadalo Juliju Cezaru, mentoru kojega su oba moja roditelja voljela i koji je volio njih. To je ime

Pompea

-40-

pripadalo jedinom sinu Julija Cezara — mojemu nestalom starijem bratu. Pa ipak, Oktavija je nastavila. »S vremenom ćete se početi pojavljivati u ludusu s ostalom rimskom djecom školske dobi, no dok se situacija ne smiri, većinu ćete vremena provoditi ovdje, kod kuće, s privatnim učiteljem. Imate sreće što je Juba odabran kao osoba koja će nadgledati vaše obrazovanje. Čak i ovako mlad, cijenjen je među učenjacima diljem Rima.« »Hoćemo li učiti glazbu i ples?« upitala sam jer su mi te discipline oduvijek bile najdraže i voljela sam sjediti kraj oceana i svirati harfu kithara. No na moj prijedlog Oktavija je začuđeno podignula pogled. "Ja bih se klonila glazbe. Vaš je djed svirao lutnju i njega nitko nije poštovao. Štoviše, ples vodi u opačinu i promiskuitet. Toga ovdje neće biti.« Oktavija je zatim nastavila iznositi proglase poput vojnog zapo-vjednika. »Kada ne budete učili, imat ćete zaduženja po kući.« »Zaduženja?« upitala sam u čudu. Znači, mi smo doista trebali biti robovi... »Cezarovo je načelo da sva djeca u njegovoj obitelji moraju biti korisna. Ovdje neće biti razmaženih princeza, zato nemojte ni pokušavati nagovarati robove da obave vaša zaduženja. Ako ne možete naći posla, izmislit ćemo vam ga. Tkamo kao što su to činili naši preci, pa će poslijepodne Selena presti i šiti s ostalim djevojčicama.« Moja su se usta nehotice otvorila. Pa valjda si car uza sve zlato koje je pokrao mojoj majci može kupiti vlastitu odjeću! No u to vrijeme još nisam razumjela važnost takvih smiješnih, ali simboličnih poslova u Rimu. »Svaki obrok blagovat ćemo u obitelji«, nastavila je Oktavija. »A svake će vam večeri Cezar držati predavanja. Imamo navade koje nećemo narušiti. Ovdje vam, djeco, drskost neće proći kao u Aleksandriji. Naučit ćete da je disciplina vrlina. Uistinu, savjetovala sam Jubi da ne štedi batine.« Nijedan od moje braće nije odgovorio na ovu litaniju. Nježan vjetrić poigravao se s neobičnim rimskim drvećem čije je lišće bilo poput malih iglica. Koža me je i dalje svrbjela od vune i bilo mi je neizdrživo što se ne mogu počešati po rukama, osim toga to je bilo ispod mojega kraljevskog dostojanstva, pa sam kriomice pogledala svoja zapešća puna modrica da po tisućiti put potvrdim kako su hijeroglifi nestali. »Kada ćemo štovati bogove?« Livija je svoje tanke usne razvukla u osmijeh. »Bit će prilike za štovanje državnih bogova.« »Mislite na lare i penate?« upitala je Oktavija, pokazujući na nišu u kojoj je bilo nešto što je nalikovalo na maleno svetište. »Bogovi naše kuće su u larariumu, ondje. Također neke držimo u smočnici da štite naše skladište.« »Ali moja braća i ja štujemo Izidu«, rekla sam im. Oktavija je reagirala kao da je i samo ime te božice bilo svetogrđe. »Ne dopuštam da govorite o toj božici kurvi!« Livija se stala smijuljiti zbog tog Oktavijina ispada. »Pripadnici carske kuće ne mogu štovati stranu božicu, Seleno.« »No Izida nije strana«, tvrdila sam. »Ona je božica svih mjesta!« »Slušaj je kako govori, kao neka fanatična djevica vestalka«, rekla je Livija, a onda se

Pompea

-41-

nasmijala kao da je ispričala neku dobru šalu. »Nadi rimsku božicu, Seleno. Portuna je mojemu mužu najdraža.« Zurila sam u njih. Zar misle da se religiju može odabrati tako jednostavno kao odjeću? Kako je samo Oktavija nehajno uvrijedila Izidu! Zar ti Rimljani nemaju nikakva strahopoštovanja ili pobožnosti? U međuvremenu, Oktavija nije mogla dočekati da nastavi. »Sada ću vas poslati da odete učiti s ostalom djecom. Znam, jedva da ste se oporavili od svih muka, no umor je najbolji za uklanjanje boli.« Livija je stavila ruku na bok. »Onda? Imate li što reći prije nego što vas otpustimo?« »Da«, rekao je Helios i s gorčinom promotrio obje žene prije nego što mu je pogled odlutao preko dvorišta. Zidovi kuće okruživali su nas s tri strane, a na četvrtoj bila je niska ograda obrasla zelenom biljkom penjačicom. Ondje su bila vrata sa stražom. Ako je Helios tražio put za bijeg, nije ga bilo. »Nadam se da će naš brat, kralj Cezarion, egipatski faraon, dovesti svoju vojsku ovamo, opljačkati Rim i odvesti vas obje u ropstvo!« Zar sam preklinjala za naše živote samo zato da bi ih moj brat blizanac mogao prvom prilikom odbaciti? Dok je Oktavija kipjela, pokušavala sam se sjetiti nečega čime bih mogla ublažiti ovaj udarac. No prije nego što sam dospjela moliti za oprost, Livijine su se oči suzile s nedvojbenom zloćom. »Zar vam nitko nije rekao da je Cezarion mrtav?« Njezine su riječi istisnule zrak iz mojih pluća. Odjednom sam u tišina čula otkucaje vlastita srca. Oči sam u nevjerici uperila u njezino lice. »Oh, da«, podrugljivo se smješkala Livija. »Vlastiti ga je učitelj izdao. Zadavili su ga. Smrt je to kakva dolikuje lopovu — ne sinu jednoga Cezara — kao da su i sami bogovi željeli dokazati da je varalica!« »Lažete!« povikao je Helios. »Oh, to je istina«, rekla je Livija. »Rodon je bio učitelj vašega brata, zar ne? Izdao je Kleopatrino derište. Nema sumnje, car će ga bogato nagraditi.« Osjetila sam kako me obuzima osjećaj panike, nisam mogla povjerovati. Cezarion nije mogao biti mrtav! Obožavala sam njegov pustolovni duh. Obožavala sam njegove priče i šale — i to što pokraj njega nije mogao proći ni jedan rimski vojnik a da ne zastane kako bi ga još jedanput promotrio, toliko je sličio svojemu znamenitom ocu. Bio je kralj Egipta! Nije mogao biti mrtav jer toliko je ljudi ovisilo o njemu! Nije mogao biti mrtav jer ja sam ga voljela! I jer smo ga trebali. On je bio naša jedina nada! »Lažete!« ponovno je povikao Helios, a Filadelf se u plaču bacio na mene. Nisam mislila da nas čeka još boli, ova me je vijest slomila kao da se stup srušio na mene i prignječio me kameno hladnom tugom. »Znači, pobit ćete nas sve«, rekla sam. »Pobit ćete nas jedno po jedno!« »Ne, Seleno«, počela je Oktavija. »Rekao sam ti da lažu!« zaurlao je Helios, crven u licu. Filadelf je zario svoje lice u mene, jecajući. »Gdje je onda Cezarionovo tijelo?« upitala sam. »Ako je mrtav, gdje mu je sarkofag? Želim ga vidjeti!«

Pompea

-42-

»Njegova tijela nema«, rekla je Livija. »Cezarion je egipatski kralj«, rekla sam. »Našem bratu kralju moramo prirediti pogrebnu svečanost i obaviti obred otvaranja usta. Ako je mrtav, to je naša sveta dužnost. Gdje je njegovo tijelo?« »Spaljeno je«, rekla je Livija. Kao da je cijeli svijet zanijemio. Mogla sam zamisliti riječi koje su oblikovale Oktavijina usta, no nisam ih uspjela čuti. Ne samo da je Cezarionova smrt potopila naše zadnje nade u spas, nego sam jednostavno prešla granicu boli koju sam mogla podnijeti iole pribrana. Car je mojoj majci i ocu omogućio častan pogreb, no dao je spaliti Cezariona — istinsku prijetnju. Ubio je Cezariona i uskratio mu zagrobni život. Kralj Egipta, posljednji faraon, postao je samo prah i pepeo. Zvuk se naglo vratio u svijet, kao udar valova kada nadolazi plima. Rukama sam se uhvatila za lice i zavrištala: »Ubili ste ga dva puta!« Prodoran zvuk mojega vriska odzvanjao je atrijem. Kao da ga je prizvala moja tuga, iznenadni nalet vjetra prohujao je otvorenim prostorom, zadigao Oktavijine skute i namreškao površinu vode u bazenu. Vjetar je sa sobom odnio moje riječi, protutnjao kroz kuću i snažno zalupio vratima. I Oktavijine i Livijine oči su se raširile. Nisam bila gotova. »Julija Cezara zovete božanstvenim, a Ceza rion je bio njegov sin, no vi ste ga ubili! Dvolični ubojice!« Vjetar je ojačao. Krila prozora su zaklopotala. Možda me je božica čula i došla razoriti Rim. Puši jače. Oh, puši jače, nijemo sam se molila, a vjetar je prevrnuo dva glinena vrča pokraj bazena. Oktavija je pogledala u nebo. »Možda bismo trebali poći unutra.« »Možda je Agripa bio u pravu kad je rekao da se mala bavi magijom«, počela je Livija. »Da se znam baviti magijom, bacila bih čini na vas!« rekla sam. »Je li?« upitala je Livija, unijevši mi se u lice. »Nisi bila tako hrabra za vrijeme trijumfa. Misliš li da je Cezarion molio za milost prije smrti kao ti?« Želudac mi se stisnuo od srama, a Helios se podignutih šaka zaletio prema Liviji. Prije nego što je uspio udariti carevu ženu, Oktavija ga je zgrabila za obje ruke i protresla ga. Počeli su se hrvati, moj brat blizanac primio je Oktaviju za zapešća i čvrsto je držao dok nije rekla: »To me boli, mali!« Na moje iznenađenje, Helios ju je pustio. »Znači, Oktavija vas je opet spasila«, rekla je Livija Heliosu. »Da si me udario, što misliš, koliko bi te dugo moj muž ostavio na životu?« Zatim se ohola careva žena ispravila i povukla, ostavivši me uplakanu dok se vjetar napokon stišavao. »Mrzim vas!« bjesnio je moj brat blizanac. »Mrzim vas sve!« »Možda će bič izbiti nešto te mržnje iz njega«, frknula je Livija i prošla pokraj Heliosa, Filadelfa i mene, koji smo se držali jedno za drugo u zagrljaju. Stražari su dotrčali vidjeti tko to urla i dvorište je ubrzo brujalo od robova. I Juba je bio ondje, pod rukom je nosio tuljce sa svicima. »Možda Kleopatrina djeca nisu spremna za

Pompea

-43-

današnju poduku, gospo Oktavija«, rekao je pristojno se naklonivši. Oktavija je rukom zaklonila oči i zagledala se u nebo, duboko dišući. »Možda si u pravu, Juba. Možda si u pravu. Djeco, pođite u svoje sobe.« Koliko god Helios bio ljut na mene, zaštitio bi me. Činio se spremnim za bitku, borbu protiv careve straže, pa sam ga uhvatila za ruku. »U redu je. Idemo.« »Naša je soba kraj tvoje«, rekao je Helios, kao da me tješi. Kao da je znao kako ću se osjećati čim me stražari zaključaju samu u moje odaje. Bilo je glupo vjerovati da će nas Cezarion spasiti. Bio je to samo još jedan san, sada raspršen kao i svi snovi kojima se usudila nadati moja majka. Posljednji put kada sam vidjela Cezariona, počupao me za kosu u igri, a ja sam se naljutila na njega. Sada će me njegov izgubljeni duh, gdje god lutao, vječno progoniti. Kada mi je netko pokucao na vrata, nisam otvorila. »Seleno, ja sam. Gaj Julije Juba. Smijem li ući?« »Ne!« rekla sam odrješito. Otvorio je vrata i ipak ušao, praćen svojim već poznatim mirisom sličnim tamjanu. Zatim je sjeo na stolicu ravnoga naslona u kutu. U Egiptu se nijedan učitelj — čak ni ovako mlad i naočit učitelj kao što je Juba — ne bi usudio ući bez našega dopuštenja te sam stala zuriti u iščekivanju. »Znam kako se sada osjećaš«, rekao je Juba. Frknula sam nosom ne baš otmjeno. »Ne znaš kako se osjećam! Nitko ne zna!« »Mislim da znam«, odgovorio je i sjeo do mene. »I mene su vodili u trijumfu baš kao i tebe.« »Ne vjerujem ti!« rekla sam, no dobio je moju pozornost. »Istina je. Bio sam princ Numidije, doveli su me u Rim kada su porazili mojega oca u ratu.« »Porazili...? Moja je obitelj mrtva!« »I moja je«, rekao je mladi afrički princ tužno se osmjehnuvši. Zagledala sam se u njegovo glatko lice i nježan tužan osmijeh. Hoću li moći razgovarati o onome što mi se dogodilo s jednako pomirljivim izrazom lica? »Zašto su tebe poštedjeli?« »Zato«, rekao je Juba, »što mi je Julije Cezar spasio život. Odveo me iz tamnice u kojoj dave zatočenike i doveo me k sebi. Tada sam bio tek dijete, a car je bio mladić, no pobudio sam Oktavijanov interes.« To mi je bilo zanimljivo. »Kako se to dogodilo?« »Jer zna gledati u budućnost«, odgovorio je Juba, njegove žute oči bile su tople i ohrabrujuće. »Znao je da ću mu jednoga dana biti od koristi. Afrički princ dobro dođe kada Afrikance obraćaš na rimski način života. Kada je dobio nasljedstvo od Božanskoga Julija, Oktavijan mi je dao kuću, odjeću i obrazovao me kao da sam njegovo dijete, a to će isto učiniti i za tebe.« Zagrizla sam donju usnicu. »Govoriš kao da mu se diviš.« »Divim mu se više nego bilo kojem drugom čovjeku. Rimu je vratio krepost.« To je zbilja bilo previše! »Krepost?« »Da, Seleno. Možda misliš da je Egipat pokorio snagom rimske vojne moći, no car je

Pompea

-44-

pobijedio jer je moralno tkivo njegovih vojnika bilo jače. Rimski je način pravi način. Bolje je da se ovako dogodilo, uvidjet ćeš to s vremenom.« Kako bi čovjek s tako lijepim licem mogao vjerovati u nešto tako ružno, kako je bolje da je moja obitelj mrtva? »Ne želim više slušati!« »Pokušavam ti pomoći, Seleno. Želim da shvatiš, koliko god se situacija sada činila teškom, čeka te budućnost, kao što je čekala i mene. Imam blago, položaj, prijatelje i obrazovanje. Sretan sam ovdje, a i ti možeš biti sretna.« »Želim da odeš!« rekla sam. »Ne dok mi ne obećaš da ćete se ti i tvoja braća pristojno ponašati.« Sada mi je opet govorio kao da sam dijete. »Sutra ćemo početi s podukom i rečeno mi je da moram biti strog u provođenju discipline ako bude nereda u učionici. Mislim da Filadelf ne zaslužuje više boli, a ti?« Zapekla me je savjest. Zar se ne bismo trebali ponašati dostojanstvenije radi Filadelfa, a i radi ugleda naše obitelji? Bacila sam pogled na zapešća i poželjela da su zapisi još ondje. Da sam ih barem uspjela pročitati prije nego što me Agripa odvukao! Možda bi mi pomogli da nađem smisao svega toga. Zatim sam shvatila da me Juba još uvijek promatra i čeka odgovor. »Pokušat ću se pristojno ponašati«, rekla sam i okrenula se u krevetu prema zidu, pretvarajući se da sam zaspala sve dok nije otišao. Poslije sam čula glasove u hodniku. Odšuljala sam se bosih nogu po kamenu podu i prislonila uho na vrata te začula Oktavijin glas: »Kako je?« »Kako se može i očekivati«, odgovorio je Juba. »Juba, nadam se da ćeš mi pomoći da ublažim ono što se danas dogodilo kada je dječak pokušao napasti Liviju. Znaš kako se car voli miješati. Mora voditi carstvo, no kada je riječ o djeci, ništa nije dovoljno nevažno.« »Ta djeca i jesu njegovo carstvo!« rekao je Juba. »Oni su građa za ono što pokušava postići. Oni su figure na njegovoj ploči.« »Znam«, rekla je. »No oni su i djeca kojoj treba vodstvo. Da kaznim Heliosa?« »Ne«, odgovorio je Juba. »Djevojčica će kontrolirati braću. Najbolje je da se usredotočimo na nju.« Te sam noći odlučila sakriti bol zbog Cezarionove smrti. Egipćani vjeruju da je jedan od devet dijelova ljudske duše khabit — naša sjena gdje žive naše tajne i najmračnije misli. Pospremila sam svoju tugu za Cezarionom onamo, na mjesto za koje sam se nadala da ga Rimljani nikada neće otkriti, niti tu tugu iskoristiti protiv mene kao što je to učinila Livija. No kada sam pospremila tu bol, osjetila sam se hladnom. Hladnom poput Rima. Ne. Hladnom poput Egipta bez faraona. Što će se dogoditi s Egiptom? Faraon je bio utjelovljenje Nila — veza između Egipta i bogova. Bez faraona Nil možda neće preplaviti korito i seljacima donijeti plodno tlo. Ako Nil ne bude plavio dolinu, ljudi će umrijeti od gladi. A ako Egipat umre od gladi, cijeli će svijet umrijeti od gladi. Helios i ja trebali smo naslijediti prijestolje i zajedno vladati, kao muž i žena. To je bio

Pompea

-45-

običaj naše dinastije. Odgovornost za Egipat i njegove poplave sada leži na nama. Narod je bio naša briga, no kako ćemo im pomoći zarobljeni ovdje u Rimu? Figure na ploči, tako nas je nazvao Juba i to mi je ostalo u glavi. Je li bila milost ostaviti nas na životu dok su Cezariona spalili poput otpada? Ili su nas poštedjeli radi još zlokobnijega cilja? Helios i ja bili smo nasljednici najstarijega i najuglednijega prijestolja na svijetu. Zapravo, ubivši Cezariona, car nas je učinio zakonitim kraljem i kraljicom Egipta. Sada nas je oboje držao pod svojim nadzorom. Time je Egipat učinio taocem. Žezla Egipta, bič i zakrivljeni štap sada moraju biti u Heliosovim rukama, a kruna na mojoj glavi, no sve je to držao car. Pokušala sam ništa ne osjećati dok me obuzimala studen i sjetila sam se sobe s maskama u carevu domu. U Egiptu ljudi nose drvene maske pavijana, leoparda i božica. No ovdje u Rimu, ljudi su od svojih lica učinili maske. Car, Livija, Juba. Svi navlače maske koje im najbolje odgovaraju. Prstima sam vježbala podići kutove usana u smiješak. Eto, i ja mogu nositi masku.

Pompea

-46-

Sedmo poglavlje

Jutro je došlo prebrzo. Oktavija je otkračunala moja vrata da vidi jesam li ustala i odjenula se. Zatim je u moju sobu ušla vragolasta djevojčica. »Ja sam Julija«, rekla je. Već sam vidjela carevu kćer s ostalom djecom, no ovo je bio prvi put da smo se našle izbliza. Bila je otprilike moje dobi — možda malo mlada — široko postavljenih izražajnih očiju i malih usana koje su nestašno podrhtavale. Njezine mišje uši i prćast nosić nepogrešivo su odavali da je carevo dijete. Na njezinu ocu te su crte lica djelovale sićušne i slabašne, no na njoj su bile privlačne. »Livija me poslala da te naučim kako da si urediš kosu na pravi rimski način. Sjedni i počešljat ću te.« Oklijevala sam, nesigurna. »To je posao robinje. Zašto bi poslali tebe da me uređuješ umjesto ornatrix'?" »Jer se Krisa u sve miješa. Rado krade češljeve i nakit kada misli da ne gledamo.« To se činilo vrlo drskim ponašanjem za jednu robinju, no nisam ništa rekla. Julija me povukla za ruku. »Sjedni i dopusti mi da ti to učinim ili ćemo nastradati zbog dangubljenja.« Sjela sam na krevet i stavila ogledalo u krilo. »Zapravo«, počela je, provlačeći tamne pramenove moje kose kroza svoje prste, »željela sam te upoznati. Vidjela sam te u očevu trijumfu i bila si vrlo potresna, kao Antigona.« »Ne, ne Antigona«, rekla sam brzo, oprezna da ne upadnem u klopku. Poznavala sam Sofoklovu dramu. U njoj je junakinja Antigona prkosila kralju zbog časti svoje obitelji i time priskrbila vlastito pogubljenje. Nisam imala namjeru dijeliti Antigoninu sudbinu — ili Cezarionovu. »Nisam nikomu prkosila. Poklonila sam se tvojemu ocu.« Julija je na moj odgovor slegnula ramenima i provukla češalj kroz moju kosu iznenađujućom nježnošću. Razdijelila mi je kosu po sredini, a onda ju jednostavno smotala na mojemu vratu. Mlađe djevojčice, kao što je bila Minora, nosile su kosu raspuštenu, kao što je bio običaj, i možda bi mi tako bilo i draže. Namrštila sam se jer, iako su mi oči bile zelenije bez ukrasa, nekako mi je koža bila previše svijetla. »Znaš«, počela je Julija, »bilo mi je uzbudljivije gledati tebe u trijumfu nego ići u kazalište, a obožavam kazalište! A ti?« Naježila sam se kad sam čula da ju je zabavila naša patnja, no bojala sam se uvrijediti je. »Da, volim kazalište, gospo Julija.« U ogledalu vidjela sam njezine kao u košute smeđe oči kako su zatreptale od smijeha. »Gospo Julija? Je li ti Livija rekla da me tako zoveš? Zovi me samo Julija. Moj otac kaže da nisi robinja, bez obzira na to što bi moja maćeha željela.« »Livija je tvoja maćeha?« upitala sam iznenađeno. »Nadam se da nisi pomislila da je ta grozna žena moja majka!«

Pompea

-47-

»Nne, nisam...« počela sam mucati, zbunjena, pitajući se jesmo li obje iskusile isti gubitak. »Je li tvoja prava majka... je li umrla?« »Nije«, tiho je rekla Julija. »No kao da je mrtva. Moja majka Skribonija... trebala bi biti mrtva za mene. Nije mi dopušteno da je viđam ili razgovaram s njome.« Nisam mogla zamisliti da ću suosjećati s nekim od tih Rimljana, no jasna patnja u Julijinu glasu duboko je djelovala na mene. »Ali zašto ne smiješ vidjeti vlastitu majku?« Julija je slegnula ramenima. »Možda bi bilo drukčije da sam se rodila kao dječak. Tada bi moj otac poštovao moju majku, barem malo. No budući da sam se rodila kao djevojčica, on je mrzi i drži nas razdvojene. A u onim rijetkim prilikama kada mi dopusti da vidim majku, Livija bjesni. Ne želi da se itko sjeća da je moj otac ikad bio oženjen ikime osim njome.« »Ali to je okrutno!« rekla sam, a onda zagrizla donju usnu u strahu da sam pretjerala. »To je Livija«, rekla je Julija, sređujući posljednji uvojak moje kose. »Ne podnosimo jedna drugu. Jutros me je uhvatila izvan očeve radne sobe i otpravila me. Misli da nisam ništa čula, ali jesam. Znaš što sam čula?« Još sam bila oprezna. Nisam mogla odgonetnuti je li mi Julija došla s dobrim ili zlim namjerama. »Da, rado bih doznala što si čula... ako to smiješ podijeliti sa mnom.« »Poslanik kralja Heroda došao je mojemu ocu zbog tebe.« »Herod?« Znala sam da je on kralj Judeje i da ga moja majka nije voljela, no nisam mogla zamisliti zašto bi poslao poslanika u Rim da pita za mene. »Da, kralj Herod«, rekla je Julija. »Želi da vas moj otac ubije.« Dobro da sam sjedila jer koljena su mi otkazala. Netko na drugom kraju svijeta, netko koga uopće nisam poznavala tražio je cara da nas ubije. »Ali zašto?« »Prema onomu što sam čula, kralj Herod mrzio je tvoju majku. Osim toga, tu je i proročanstvo.« »Koje proročanstvo?« upitala sam. Julija je opet slegnula ramenima. »Zar to ne bi ti trebala znati? Kako bilo da bilo, kralj Herod misli da biste ti i tvoj brat blizanac mogli biti prijetnja njegovoj vlasti.« Nikada nisam ni bila u Judeji. Štoviše, moja je majka bila omiljena među Židovima. U svojim nastojanjima da od Aleksandrije stvori grad za sve narode, Židovima je među prvima dala pravo građanstva. Ipak, ako je bilo vjerovati Juliji, kralj Židova želio je moju i bratovu smrt. Trudila sam se da me ne uhvati panika. »Što je rekao car? Je li pristao ubiti nas?« »Ne. Moj je otac rekao da vas je već poštedio pred cijelim Rimom i da se ne želi javno predomisliti. Poslanik je otišao ljutit.« Julija je zgrabila ogledalo iz mojih ruku i natjerala me da je pogledam. »Moj otac ubija ljude, Seleno. Sjećam se proročanstva o Antigeni, ako je kralj pogubi zbog njezina prkosa, cijela će mu obitelj propasti. Je li proročanstvo takvo? Zašto te je poštedio?« »Ne znam«, prošaptala sam. Oktavija je pokucala na vrata. »Djevojčice! Bez dangubljenja!«

Pompea

-48-

Julija i ja otišle smo zajedno u tišini, kćeri Oktavijana i Kleopatre, svaka se pitala što bi moglo izazvati propast one druge. U Aleksandriji moja braća i ja katkada smo imali poduku u Velikoj knjižnici. Ovdje u Rimu naša je učionica bila prostorija u carevu domu s drvenom oplatom u kojoj se nalazilo mnoštvo smotaka papira smještenih na policama od poda do stropa. Učionica je gledala na dvorište radi svjetla. Ipak, pljesniv miris pergamenata od ovčje kože zadržavao se u zraku, a na Jubinu su radnom stolu ležali štapovi umrljani krvlju da nas podsjete na to što će se dogoditi ako ne budemo slušali. Usprkos atmosferi i činjenici da se Juba doimao premladim da bi bio ičiji učitelj, svrgnuti afrički princ zapravo je bio izvrstan učitelj pun elana. Pričao je zabavne priče. Zahvaljujući njegovu živahnom šarmu i lijepom izgledu, činilo se kao da svaka djevojčica pod njegovom brigom živi da bi ga zadivila. Unatoč tomu, teško sam se mogla usredotočiti, ujutro bih sneno posrtala. Do kasnoga poslijepodneva pridružila sam se ostalim ženama u palači gdje je Oktavija krenula poučavati me kako se prede vuna. Prisilila sam se to pratiti jer sam odgojena na ptolomejevićevskom ponosu. Ako je Ptolomejević prisiljen raditi posao robova, Ptolomejević će ga napraviti s više talenta od bilo kojega roba! Tako sam naučila prstima češljati vunu kako bih uklonila otpatke, a zatim je češljati kako bih poravnala vlakna. Naučila sam upotrijebiti masnoću na prstima kako bih između njih omatala malo vune, potom je pričvrstila za vreteno te prela. Bio je to naporan i besmislen posao, no pomogao mi je da zadržim prisebnost pred tim ženama koje sam toliko prezirala. Dvije su Antonije — moje polusestre — gledale sve što sam radila. Marcela, starija Oktavijina kći, ignorirala me je kao da sam manje vrijedna od nje. Nijedna od djevojčica nije mi se zapravo obraćala osim Julije koja se stalno na nešto tužila. Za večeru smo dobili kuhanu ribu i povrće. Zatim je došlo vrijeme za carevo večernje predavanje. Svi smo se smjestili na niskim ležaljkama, stolicama i klupama dok je car stajao za govornicom. »Ovdje, pod mojim krovom«, počeo je, a onda zastao kako bi se nakašljao, »okupio sam djecu svojih prijatelja, svojih neprijatelja i palih drugova. Vi ste sinovi i kćeri stare Republike, a ja sam posljednji preostali čovjek. Sada ćemo zajedno izgraditi novi Rim.« Oči su mi se sneno sklapale slijedeći nizove malenih plavobijelih pločica na podu sve do moje braće koja su zijevala i pospano se njihala na svojim stolicama. »Okončao sam građanske ratove«, nastavio je car. »I sada su zbog žrtava ili progona ostale tisuće praznih mjesta koja trebaju ljude. Rim treba moralne žene i javne službenike, a ja ću od vas, djeco, stvoriti sposobne kandidate za ta mjesta.« Iskreno, ne sjećam se što je još govorio. Kada sam te noći legla u krevet, cijelo me je tijelo boljelo te sam se zapitala može li se bol slomljenoga srca proširiti na udove poput bolesti. Dignula sam ruke i zagledala se u njih pri treperavu svjetlu. Vidjela sam što je vidio i Agripa. Nisam to umislila. Vidjela sam poruku urezanu u svojoj koži. Sada sam čekala sljedeću.

Pompea

-49-

Osmo poglavlje

Najpodmuklija prijetnja bilo kojoj državi jest nemoralnost njezinih žena«, govorio je car. Nastojala sam ne gledati ga dok nas je poučavao. Njegov me je hladni pogled još uznemirivao. Osim toga, još sam nastojala zadržati masku kraljevskoga držanja. Livija je mogla govoriti da su mi kraljevski naslovi oduzeti te da sam tek malo više od robinje, no ja sam znala da je istina sasvim drukčija. Bila sam ptolomejevićevska princeza — kraljica u egzilu koja mora čekati da joj vrijeme prođe dok ne uspije smisliti neku urotu, nekakav plan pomoću kojega bi se vratila na prijestolje koje joj pripada. »Zbog egipatskih mlakih religija žene postaju preslobodne i nezavisne«, ustvrdio je car. »Čak i prije rata s Kleopatrom, njihov je primjer iskvario rimske žene.« »Opsjednut je!« prošaptao je Helios. Večeras sam uspjela sjesti kraj svojega brata blizanca, no sada sam to požalila. Očima sam preklinjala Heliosa da bude tih jer je careva kći sjedila s nama. Ipak, Helios je bio u pravu. Car je bio opsjednut idejom o tome kako se žene moraju ponašati te, još važnije, kako se žene ne smiju ponašati. Činilo se da trabunja već satima. Iz čiste dosade razmišljala sam o blijedoj crvenozelenoj fresci na kojoj je bila prikazana rimska matrona koju susjedi noću promatraju s balkona — podsjetnik da i moju braću netko promatra. Napokon, car je počeo govoriti strastvenije. »Prije Akcija žene su izricale mišljenja a da ih nitko ništa nije pitao! Zanemarivale su svoju dužnost rađanja djece! Žene su postajale sve tvrdoglavije i sve je teže bilo s njima živjeti!« Taj slabašan vladar svijeta sam je sebe tako razjario da je morao zastati kako bi ispuhao nos. Zatim je srknuo malo napitka koji mu je Livija dala za njegove bolesti i posložio si bilješke. »Nije ni čudo da se naši patriciji radije žene oslobođenim robinjama nego rođenim Rimljankama!« Helios se nagnuo prema meni i prišapnuo mi: »Rimljani se ne boje nijedne vojske ovoga svijeta, no čini se da se nasmrt plaše svojih čangrizavih žena.« »Tiho budi! Nastradat ćemo zbog tebe«, odvratila sam mu šap tom. Prekasno. Car nas je čuo i mrko pogledao, čekajući da mu ponovno posvetimo punu pozornost. Možda su zato njegovi primjeri postali još više ponižavajući. »Kada se žene počnu miješati u svjetske odnose, to može donijeti samo katastrofu. Fulvija, odnedavno ozloglašena, stala se miješati u politiku te je podigla vojsku, posramila supruga i izazvala mnoge nepotrebne žrtve.« Krišom sam pogledala našega polubrata Jula ne bih li vidjela njegovu reakciju na ovaj javni prijekor upućen njegovoj pokojnoj majci, no lice mu je bilo kameno, nije odavalo nikakav osjećaj. Koliko je već ovakvih predavanja pretrpio u carskome domu? Je li bio usamljen ovdje? Ja sam barem imala braću s kojom sam odrasla. Koga je imao Jul? Car je frknuo nosom. »Zato žene moraju znati gdje im je mjesto. Žena mora cijeniti čistoću i

Pompea

-50-

krepost. Monogamija obuzdava ženske nezasitne apetite. Ako je prepustite samoj sebi, žena će mnoge muškarce odvući u krevet te se njima oženiti, a potom se od njih jednako lako rastati, baš kao Kleopatra!« Helios nije mogao ostati mirno sjediti, najprije je stavio ruke u krilo, a onda na bokove. Ispustio je zvuk kao da reži, na što se moj želudac stisnuo. Istina, majka se udavala četiri puta, no svaki je put ostala udovica, nikada se nije rastala. Ne kao svi ti Rimljani. Car nipošto nije pokušavao biti suptilan. Očito je naumio služiti se našim mrtvim roditeljima kao primjerom, otvoreno i često. »Neprirodna žena kao što je bila Kleopatra uništava muškarca. Jednom je amazonska lidijska kraljica zavezala velikoga junaka Herkula i prisilila ga da se odjene u ženu. Marko Antonije tvrdio je da potječe od Herkula te je baš kao i njegov predak dopustio da mu iskvarena Kleopatra oduzme muževnost i učini ga slabim!« Uto je Helios skočio na noge. »Beskrajne laži!« Ukočila sam se na svojem stolcu dok je Helios nastavio: »Moja majka nije bila iskvarena, a moj otac nije bio slab! Njegovi su vojnici ispripovijedali tisuću priča o njegovoj hrabrosti!« Dio mene bio je ljut na Heliosa zato što je riskirao da izazove carev gnjev. Drugi dio ponosio se njime. Nažalost, osjećala sam se kukavno što sam nijemo trpjela uvrede protiv časti naše obitelji. Car je podignuo svoj hladni pogled s bilježaka i mirno se zagledao u Heliosa. »Da tvoj otac nije bio slab, ne bi izgubio rat.« Vidjela sam da se Helios bori sa srdžbom, ruka mu se trzala. »Što vi znate o tome? Pustili ste Agripu da se bori umjesto vas! Kod Filipa moj je otac osvetio ubojstvo Julija Cezara dok ste se vi skrivali u močvari!« Careva je kći kraj mene zinula, a prostorijom se proširilo nervozno šuškanje zbog onoga što je Helios izrekao. Gospodar svijeta nakrivio je glavu kao da iznova procjenjuje mojega brata. Očekivala sam da će car srdito zanijekati, no češće je bio tih nego ljut. »Dakle, poučio vas je o Filipima.« »Moj nas je otac poučio o svim bitkama«, odgovorio je Helios, .a to je bila i istina. Izvadio bi geografske karte i pričao nam o narodima u svakoj zemlji te nam pokazivao gdje je sve marširao. Car je rekao: »Onda vas je sigurno naučio da su Filipi vrlo neugodno mjesto. U takvoj klimi loše dišem.« »Dovoljno ste dobro disali da prisilite oca i sina da izvlače ždrijeb kako biste odlučili koga poštedjeti«, nastavio je Helios. »Vojnici mojega oca rekli su nam kako su pokoreni Filipi bili toliko zgroženi vašom nemilosrdnošću da su vas proklinjali dok su pozdravljali mojega oca kao milostivoga pobjednika!« Zaklopila sam oči, bojeći se disati. Nije moglo biti pametno podsjećati cara na sve ljude koje je tako okrutno pogubio. Mi smo mogli biti sljedeći! Kada sam opet otvorila oči, car je netremice zurio u mojega brata, njegove sive oči bile su oštre i nesmiljene, no ni na koji način nije pokušao išta od toga poreći. »Antonije je možda jednom bio hrabar ratnik«, rekao je. »No zatim je izgubio glavu za tvojom majkom i orgijama punim vina i raskoši. Prisilila ga je da napusti Rim i svaku trunku časti koju je

Pompea

-51-

ikada posjedovao.« Postalo mi je vruće od stida zbog te slike o mojim roditeljima koju je on opisivao. Oni su ugošćivali najbolje umjetnike i znanstvenike svijeta, a Oktavijan je veselje na dvoru prikazao razvratnim. »Tvoji se roditelji očito nisu potrudili da te odgoje«, rekao je car. »Vrijeme je da primiš pravi odgoj. Heliose, dobit ćeš tri udarca bičem jer si govorio kada te nitko ništa nije pitao.« Vilica mojega brata blizanca ukočila se baš kao i onda kada je spalio svoju maketu broda. »Jesu li to tri udarca po jednom prekidanju? Imam još toga reći za barem šest udaraca!« Prostorijom je prošao val straha, osjećala sam kako car kipti od bijesa. »Možeš dobiti petnaest!« Livija je ustala sa svojega mjesta i pošla po jedan od štapova za discipliniranje koje je Juba držao u svojoj učionici. U međuvremenu, car je prstom pozvao mojega brata da dođe pred njega. »Skini mu tuniku«, Oktavijan je naredio jednom robu. Rob je ustao, no moj je brat sam svukao tuniku i bacio je na pod prije nego što ga je itko uspio razodjenuli. Zatim se Livija vratila sa štapovima i dodala ih Jubi koji je mojega brata blizanca pogledao s priličnim razočaranjem prije nego što je izvukao klupu na koju se Helios trebao nasloniti. Juba je pripremio šibu dok sam ja promatrala lica djece i robova u prostoriji. Bili su kao isklesani iz mramora. Djeca su se vani možda smijuljila i svađala, ali pred carem nisu ništa pokazivala. Čak je i Oktavija pokazivala potpunu pokornost, ruke je elegantno položila u krilo. Nisam mogla pročitati njezin izraz lica — je li to bilo strogo odobravanje ili gađenje — no rekla je Marceli da odvede Filadelfa i Minoru u krevet zbog čega sam odahnula. Nisam željela da Filadelf vidi kako šibaju Heliosa, no nastojala sam ne osjećati zahvalnost prema Oktaviji zato što ga je toga poštedjela. čim su mlađa djeca otišla, Helios je legao licem prema dolje, njegova glatka kraljevska leda bila su otkrivena. Rukama se primio za drvene noge klupe, a Juba je zamahnuo i udario ga. Šiba je fijuknula zrakom i prasnula o leđa mojega brata. Jauknula sam, no Helios nije ispustio ni glasa. »Gdje sam stao?« upitao je car. »Ah, da. Nemoral žena opasan je za državu. Jednoga ću dana donijeti nove zakone koji će vratiti starije, ispravnije rimske vrijednosti.« Drugi udarac šibom bio je jednako žestok. Treći je na Heliosovoj koži ostavio trag. Moj se brat blizanac trznuo, a zatim spustio glavu da mu ne možemo vidjeti izraz lica. Car je za vrijeme svega toga nastavio sa svojim predavanjem. »Novi će zakoni tražiti da se muškarac odmah rastane od žene koja je počinila preljub i prijavi je ako zna da je bila nevjerna ili će biti osuđen zbog podvođenja.« Šesti je udarac rasporio Heliosovu kožu, a zglobovi na prstima pobijeljeli su mu dok se držao za noge klupe. Pokušala sam odvratiti pogled, no nisam mogla. On je bio moja druga polovica i osjećala sam odjek njegove boli na vlastitoj koži. Činilo mi se gotovo kao da se noge klupe napinju pod stiskom mojega brata. Ipak, nije ispustio ni glasa. Dok sam se meškoljila na svojemu mjestu u suosjećajnoj boli, iz najneočekivanijeg izvora

Pompea

-52-

stigla mi je utjeha. Julija mi je dotaknula vrške prstiju. Bila je careva prava kći, no stisnula sam joj prste zauzvrat. Od desetoga je udarca potekao lagani mlaz krvi po Heliosovim rebrima. Ispustio je prigušeni jecaj. Od jedanaestoga je poteklo još krvi, a moje su se oči napunile suzama. Četrnaesti je udarac napokon slomio Heliosa. Viknuo je. No Juba nije stigao do petnaestoga. Poput praska groma, noge klupe slomile su se pod željeznim stiskom mojega brata. Drvo se smrskalo, klupa je pala na pod, a Helios se srušio naprijed, zaprepašten što u svakoj ruci drži slomljeno drvo. Napokon je sa svih lica u prostoriji nestala kamena fasada — Julija je vrisnula, a jedan od Livijinih sinova nervozno se nasmijao. Car je s gnušanjem izjurio iz prostorije. Kada cara više nije bilo, potrčala sam Heliosu, koji je ležao među komadićima drva, i pomogla mu da ustane. Kako se klupa mogla tako slomiti ? Činilo se nemogućim da se smrska u komadiće. »Seleno«, počeo je Juba pružajući ruku prema meni kao da se želi ispričati. »Barbarine!« rekla sam i otela mu se. Bilo je užasno promatrati isprepleteni niz modrica i krvi na leđima mojega brata blizanca što mu ih je priskrbio Juba. Je li to bila sreća za koju mi je tvrdio da ću je naći ovdje? Je li Juba iz dana u dan slušao kako vrijeđaju njegovu obitelj ? Izbičevao je mojega brata blizanca i nisam bila sigurna hoću li mu moći to oprostiti koliko god mu je bilo žao. Zagrlila sam Heliosa iako mi je njegova krv zamrljala ruke. Bila je topla kao krv princa Emese kada su mu sjekirom raskolili prsa. Kada sam se toga prisjetila, osjetila sam mučninu i zavrtjelo mi se u glavi. Što se tiče Heliosa, bio je ljut i posramljen. Toliko sam uspjela primijetiti. Rukama je obrisao suzne oči. Zatim se okrenuo prema ženama i djeci u prostoriji. »Ovdje je bilo samo troje Kleopatrine djece da je brane«, rekao je Helios. »No ako je sve što ste rekli istina, ovdje je sjedilo šestero djece Marka Antonija. Oktavija čak tvrdi da mu je bila prava žena. A ja sam ga jedini branio!« Naš polubrat Jul uperio je pogled u Heliosa, jedva prikrivši bijes. »Zašto bih ga ja branio? Kako mogu braniti ono što je neobranjivo?« Helios samo što nije pljunuo na Jula. »Bio ti je otad« »Nažalost!« odgovorio je Jul. Jul je bio tri godine stariji od Heliosa, bio je veći i imao je dulje ruke. Ipak, njih su dvojica izgledali spremni da se potuku. »Dosta je bilo, dječaci«, rekla je Oktavija. U glasu joj se osjećala nervoza i odvratila je pogled. »Vrijeme je za počinak... Svi smo veoma umorni.« »Seleno!« Taj se šapat pronio tminom i prenuo me iz sna. Okrenula sam se na tankoj prostirci i zaškiljila pod prigušenim svjetlom. »Heliose? Gdje si?« »Potraži me pod svojim toaletnim stolićem«, rekao je. Ustala sam iz kreveta i na prstima prišla zidu. Sagnuvši se pod stolić, našla sam otvor u zidu i vidjela lice mojega brata blizanca s druge strane, osvjetljavala ga je njegova uljanica.

Pompea

-53-

»Robinja mi je rekla da je između naših soba labava cigla«, pro šaptao je kroz rupu. »Čekao sam da Filadelf zaspi i izvukao je.« »Koja robinja?« »Krisa. Grkinja.« Namrgodila sam se u tami. »Ne možeš joj vjerovati. Hrvala sam se s njome nakon kupanja kada mi je pokušala uzeti haljinu.« Ta krvava oprava, trofej Oktavijanova trijumfa, sada je bila skrivena pod mojom prostirkom, jedinim sigurnim mjestom koje sam uspjela naći. »Samo će nas uvući u neprilike.« »Ne«, rekao je Helios. »Mislim da nam Krisa ne želi zlo. Rekla je da nam želi pomoći.« Po toj čvrstoj i neutemeljenoj vjeri u tuđu čast, podsjetio me na našega oca. »Zašto bi nam željela pomoći?« Helios je navlažio donju usnu kao da mi se to boji reći. »Vidjela je ono što je vidio Agripa. Vidjela je hijeroglife na tvojim rukama, ali bojala se išta reći. Sada prema tebi osjeća strahopoštovanje.« Znači i ta mlada robinja ih je vidjela. Ipak, bila sam na oprezu. »Ovdje ne možemo vjerovati nikome. Čak ni Julu.« Helios je kimnuo glavom. »Da onda stavim ciglu na mjesto?« »Ne.« Otkad smo došli u Rim, proveli smo samo nekoliko trenutaka nasamo i strašno mi je nedostajao. Pružila sam prste kroz rupu i dodirnula Heliosove s druge strane. »Bole li te leđa od šibanja?« Izgledao je kao da će to poreći, ali onda je umjesto toga kimnuo glavom. »Ali vrijedilo je. Nisam mislio da ću tako stiskom ruke uspjeti slomiti klupu.« Zatim je zabrinuto pogledao svoje dlanove. »Kada su nam u dvorištu rekli da su ubili Cezariona, Oktavija me protresla, a ja sam je čvrsto primio za ruke. Ozlijedio sam je. Nisam je htio tako čvrsto stisnuti, a onda večeras...« »Bio si ljut«, rekla sam prelazeći prstom po neravnom rubu otvora gdje je nedostajala cigla. »No Heliose, ne smiješ ih izazivati čak i ako je to ono najmanje što zaslužuju!« Preko Heliosova lica prešla je sjena. »Kako možeš tražiti od mene da ih ne izazivam?« Osjećala sam se slabo i djetinjasto. »Jer se bojim!« priznala sam iako to nije bilo dostojno jedne kraljice. »Mrzim Rimljane, kunem ti se! Mrzim ih jednako kao i ti. No bojim se učiniti bilo što zbog čega bi se predomislili oko toga što su nam dopustili da živimo.« Helios je uzdahnuo. »Prsti ti se tresu, Seleno. Trebala bi se vratiti u krevet.« Osjećala sam hladnoću kamenoga poda, no odmahnula sam glavom. »Ne želim. Samo ću sanjati o Cezarionu.« »I ja«, rekao je, jer često smo sanjali iste stvari, jednake u svakom detalju. »Nema ga više. Zaista ga više nema! I neće nas doći spasiti. Nitko neće!« »Onda možda moramo spasiti sami sebe«, rekao je Helios. Iznenada mi se učinilo da je moj brat mnogo stariji od mene, iako smo bili blizanci. U jednome se danu tako promijenio da to nisam mogla opisati. »Seleno, kada je Eufronije od mene zatražio da predvodim obred otvaranja usta, misliš li da je znao da je Cezarion mrtav?« Dok smo odrastali, uvijek nam se činilo da naš stari vrač sve zna, no pomisao da je znao da

Pompea

-54-

je Cezarion mrtav i naveo nas da vjerujemo drukčije bila je previše užasna da o njoj uopće razmišljam. »Ne, nije mogao znati!« Heliosov se glas napinjao. »Ali zar se ne sjećaš kako me je mnoštvo dozivalo? Zvali su me Horus osvetnik!« Osjećala sam koliko je moj brat blizanac žarko želio osvetiti našeg oca, no sada smo dijelili važniji teret. Približila sam mu se još više i prošaptala: »Sjećam se ovoga: sada kada više nema Cezariona, ti si egipatski kralj!« »A ti si egipatska kraljica!« rekao je Helios. Usto smo bili dvoje djece šćućurene u kutu sobe, koja su se kroz otvor u zidu tješila tako što su se držala prstima. To je bila ostavština Oktavijanova trijumfa.

Pompea

-55-

Deveto poglavlje

Izida mi se javila. Probudila sam se u strašnoj boli. Po rukama kao da me žarila vatra pa sam se pitala sanjam li još. Kada sam se pridigla, obasjao me sjaj uljanice i ugledala sam krvave otiske ruku na gruboj posteljini. Podigla sam ruke pred lice, a na zidu su se pojavile njihove treperave sjene. Krv je kapala niz moje ruke. Vrisnula sam. Stotine, možda i tisuće sitnih posjekotina precizno je urezalo simbole u moje dlanove te niz ruke. Bol je bila nalik na ugrize mnogih insekata. Sitne ptice, valovi i ostali simboli plesali su u mojoj krvi. Drhteći, ponjavom sam obrisala desnu ruku kako bih mogla pročitati hijeroglife. Jedva sam ih uspjela prevesti. Obično demotsko pismo kojim se Egipćani služe lako se čita, no hijeroglifi su se služili sličicama kako bi prenijeli značenje. Začula sam korake u hodniku. Moj je vrisak probudio cijelu kuću, pa sam pokušala što brže čitati. Dok sam prevodila, gotovo da sam čula predivan glas kako izgovara te riječi — jeku glasa moje majke. Atenjani me zovu Atena. Ciprani i Rimljani poznaju me kao Veneru. Kandijci kažu da sam Dijana. Sicilijanci me zovu Prozerpina. Eleuzijanci me poznaju kao Cereru. Neki me zovu Junona, drugi Belona, a treći pak Hekata. No Egipćani, koji dobro poznaju drevno znanje i koji su navikli na to da me štuju u svojim obredima, ispravno me nazivaju Izida. Ja sam jedna božica. Ja sam sve božice. »Hvaljena budi, Izido«, prošaptala sam u čudu i uto su u moju sobu upali Filadelf i Helios. »Ozlijeđena je!« povikao je Filadelf i potrčao do mene, u panici je širom otvorio oči. Čula sam ostale ukućane kako su se ustrčali, probudio ih je moj vrisak. Stražari će doći svakoga trenutka, njihove čizme već odzvanjaju hodnikom prema mojim vratima. »Na mojim je rukama poruka! Zakračunajte vrata i pokušat ću je pročitati!« Helios je ugledao moju krv i lice mu je problijedjelo. Nesigurno je pogledao prema vratima, a zatim ponovno u mene. Zatvorio je vrata za sobom i naslonio se na njih. Stala sam čitati naglas, glas mi je podrhtavao. Ja sam prirodna majka svega i znam što je patnja. Bog tame ubio je mojega ljubavnika i prisilio me da lutam svijetom skupljam njegove odsječene udove. U tuzi skupljala sam razde rano meso, prolivenu krv i uništene snove, zatim ih posljednj put u Ijubavi ponovno zašila zajedno kako bih mogla začet dijete. Sama i uplašena, kao što si ti, sakrila sam svoje rado sno čudo dok nije bilo dovoljno snažno da me opet postavi za gospodaricu elemenata i kraljicu nebesa. Pogledajte, Izidina djeco, znadem vašu sudbinu i patnje! Netko je pokušao otvoriti vrata moje sobe, no Helios je u njih upro ramenima kako bi ih držao zatvorenima. Znala sam da dječak ne može biti dorastao stražarima, no kada su se

Pompea

-56-

oni zaletjeli u njih, Heliosove su se noge samo malo pomaknule na kamenu podu. »Čitaj brže! Simboli blijede«, požurivao me je Filadelf. Pokušala sam upamtiti zvukove i riječi. Bilo ih je mnogo, a bol mi je otupjela čula. Zatim sam shvatila da se mijenjaju. Pročitala sam prvi dio poruke, a sada se pojavio drugi dio, simboli su zacjeljivali, a novi su se urezivali. Prijestolja, diskovi, perja, zmije i kravlji rogovi rojili su se pred mojim očima. Obrisala sam još krvi o svoju spavaćicu. »Otvorite vrata po carevoj naredbi!« Nakon te zapovijedi uslijedio je još jedan udarac. Okvir vrata napuknuo je, no Helios ih je držao zatvorenima. Napokon su mi i posljednji simboli postali jasni. Izidina djeco, prestanite plakati i jadikovati. Zatomite tugu i pogledajte lijep dan koji posvećujem svojom providnošću. Poput dojenčadi skrivenih u trsci, ispunite moje zapovijedi. Živite, ljubite i učite. Više nije bilo ničega. »Zar je to sve?« upitao je Helios u nevjerici. Nisam mogla sakriti svoje razočaranje. Izida se poslužila mnome kako bi prenijela poruku, a rekla nam je tako malo. Tražila je da prihvatimo sudbinu i to me je slomilo. Zurila sam u svoje ruke i gledala kako mi koža zacjeljuje. Vojnici s druge strane vrata i dalje su pokušavali provaliti. Vrata su napokon popustila i Helios je ustuknuo, dopustivši jednom stražaru da uz tresak upadne u sobu. U hodniku zajedno s vojnicima bila je Oktavija u spavaćici, lice joj je bilo natečeno od sna. »Što se događa?« Oktavija je pohitala prema meni i povukla pokrivače. Zagledala se u moje ruke, no poruka je za sobom ostavila samo krv. Na trenutak Oktavijino lice preplavila je istinska zabrinutost. Primila me za ruke i stala tražiti ranu. »Pošaljite po iscjelitelja!« Primijetila sam joj modrice na zapešćima za koja ju je prije koji dan zgrabio moj brat blizanac. Helios je ipak ozlijedio Oktaviju, a ona je to zatajila. Mogla je reći caru, no nije. Nisam znala što misliti o tome. »Možda je djevojčica sazrela«, predložio je stražar. Oktavija ga je ošinula pogledom. »Gdje te boli, Seleno?« Možda mi je Izida htjela dati oprost. Zapovjedila nam je da živimo, ljubimo i učimo — možda stoga preklinjati cara za milost nije bilo sramno kao što je to mislio moj brat. Možda je ova poruka trebala olakšati moj osjećaj krivnje. »Više ga nema«, prošaptala sam kukavno. Oktavijina se zabrinutost pretvorila u sumnjičavost. »Čega više nema?« Samo sam odmahnula glavom. Nešto je kod Oktavije u meni uvijek pobuđivalo prkos kada sam to najmanje očekivala. Bila je to moja poruka i nisam njoj kanila ništa reći. Bila je namijenjena mojoj braći i meni, od same Izide. Oktavijine oči sijevnule su kada sam joj odbila reći. »Jesi li čarala u mojoj kući?« Ti barbari ništa ne znaju o heki. »Kako sam mogla čarati? Ne dopuštate nam ni da štujemo

Pompea

-57-

svoje bogove kako valja. Znakovi na mojim rukama bili su Izidino djelo i ona će suditi vašim postupcima!« »Neće meni suditi neka kurva«, rekla je Oktavija i izvukla me iz kreveta za ruku. »Izida je prirodna majka svega«, odvratila sam. »Prestani!« Oktavija me prodrmala. »Reći će da si vještica kao što su to govorili za tvoju majku. Ubit će te! Zar to želiš?« »Dopustite nam da štujemo svoje bogove«, rekla sam omamljeno. »Ako ne u hramu, onda ovdje, sa svijećama i kaduljom. Izida je sada naša majka!« Oktavijino se lijepo lice naboralo i ona je zarila prste u moje ruke. »Zašto mi to radiš? Zašto? Iako me svaka tvoja gesta podsjeća na tvoju majku, prihvatila sam te među vlastitu djecu. Muž me napustio, a ja odajem počast njegovoj uspomeni tako što odgajam njegovu kopilad! I to mi je hvala?« »Moj vas otac nikada nije volio!« rekla sam, prisjećajući se svih detalja koje sam čula od svojih roditelja. »Car mu je zaprijetio ratom ako se ne oženi vama. Zatim ste ga oboje izdali — i još očekujete da vam budemo zahvalni?« Oktavija je bila osupnuta. Kutovi su se njezinih usana stisnuli, kao da ju je spopala jaka bol. Bilo je zastrašujuće gledati tako snažnu osobu kako se slama. Odjednom je izgledala veoma krhko i požalila sam što sam to rekla. Pokušala sam izreći neku ispriku, no Oktavija se već povukla. Drhtava glasa rekla je: »Odvedite je caru.« Stražari su me odveli do careve kuće i uza stube do njegove privatne radne sobe, prostorije koju je nazivao Sirakuzom. Ovdje nije primao goste, nego je radio sam, a pristup su imali samo najbliži kao što su bili Agripa i Mecenat, carev tajnik. Ipak, primio je mene. Car je podigao pogled sa svojega rada kada sam se pred njime pojavila u zakrvavljenoj spavaćici. Stražar me bacio na koljena i tako sam ostala, pod njegovim ledenim pogledom. Pustio me da tako klečim u tišini i dovršio što je već pisao. I dok me tako silio da čekam, usudila sam se osvrnuti i razgledati što me okružuje. Ovdje, skriveno iza običnih vrata, napokon je zasjalo blago gospodara svijeta. Njegov je radni stol bio urešen i pozlaćen, prekrasne slikarije krasile su zidove. Crvene svilene zastavice visjele su sa stropa, bilo je kao u unutrašnjosti šatora. Zlatni dupini koji su nekoć resili kupelj moje majke sada su visjeli u jednome kutu njegove radne sobe. Rado je govorio kako iz Egipta nije uzeo ništa osim jednog pehara od ahata, no sav je Egipat sada bio njegovo privatno vlasništvo, a primijetila sam da je i sag pod mojim koljenima ukraden iz palače moje majke. »Seleno«, napokon je rekao car, »želiš li vidjeti na čemu upravo radim?« Bila sam previše prestrašena da učinim išta drugo osim da kim iicm glavom. Nagnuo je nekoliko skica kako bih ih mogla vidjeti. Bili su to arhitektonski planovi — za nekakvu građevinu — i nešto je bilježio na marginama. »Ovo će biti moj mauzolej«, rekao je. »Kažu da su I Egipćani opčinjeni smrću, pa sam pomislio da bi te to moglo zanimati.« To što sam vidjela istoga me trenutka dovoljno trgnulo pa su mi udovi prestali drhtati.

Pompea

-58-

Crtež je bio neka mješavina etruščanske, grčke i Egipatske arhitekture. Bila je to kružna zgrada s nadsvođenim stropom. Također se uzdizala na zemljanom humku, poput grobnice Aleksandra Velikoga, no okitio ju je obeliscima nalik na one kojima je moja majka ukrasila svoju grobnicu. Da, ako bih zaškiljila, podsjećala me na njezinu grobnicu... a od skrivene prijetnje toga što mi ju je pokazao ledila mi se krv u žilama. »Zar ti se ne sviđa?« upitao je car. Kada nisam odgovorila — jer nisam mogla odgovoriti — upitao je: »Seleno, zar me nisi molila za život prilikom trijumfa?« Nisam ga se usudila pogledati u oči. »Jesam«, prošaptala sam. »Jesam Ii te drage volje poštedio na molbu svoje sestre?« »Jeste«, prošaptala sam. »Zašto ste onda ti i tvoj brat tako naumili umrijeti?« Zadrhtala sam. »Kunem vam se, nisam čarala!« »Zašto si onda umrljana krvlju?« upitao je car, ustao od stola i krenuo prema meni. »Jesi li se nekako iskrala iz svoje sobe? Jesi li ubila neku životinju? Reci istinu i nemoj oklijevati jer, iako je moja strpljivost legendarna, nije bezgranična.« Pred Oktavijom sam bila puna prkosa, no pred carem sam ustuknula. »Probudila sam se i posvuda su mi po rukama bili urezani simboli — bila je to poruka božice Izide.« »Da mi se nisi usudila lagati«, prošaptao je car, čučnuvši preda me kao da mi tako želi bolje promotriti lice. Očajnički, puna straha, skočila sam kao da je povikao. »Ne lažem! Nisam ih ničime izazvala! Kunem se! Bilo je isto kao kad je vojskovođa Agripa vidio te simbole. Javljaju se i nestaju.« Car je stisnuo čeljust, a onda je mahnuo stražarima. »Pozovite Agripu i zatvorite vrata.« Sada sam bila sama s njime u toj raskošnoj prostoriji i osjećala sam zlu slutnju. Na sredini jednoga zida, na najvišem počasnom mjestu bio je kip Fortune, koja je zurila u mene podrugljivo mi namigujući. Ako je Izida utjelovljivala svu dobrotu, je li me sada promatrala kroz Fortunin prevrtljiv osmijeh? »Morate mi vjerovati!« Car je stao promatrati moje lice. Osjećala sam njegov dah na obrazima. »I tvoja je majka ljupko lagala.« Nisam bila hrabra kao Helios. Nisam mogla stati u njezinu obranu. »Ne lažem.« Car je suzio pogled. »Što je bilo u poruci?« Nisam mu željela reći, no bilo me je strah odbiti. »U poruci je bila zapovijed da živimo, ljubimo i učimo.« Pokušala sam se sjetiti još nečega. »I pisalo je da smo Izidina djeca.« Naslonio se na svoje pete. »Propaganda tvoje majke!« I dalje sam šutjela, a car je ustao i hitro se vratio za radni stol. »To je i propaganda hramova Izidina kulta. Ti i Helios odgojeni ste u toj gluposti. Ne poriči! Od Kleopatrine smrti danomice slušam ta blebetanja! Svećenici Izidina kulta dolaze i mole za vaše živote! Čak je i Herod, ta stara sumnjičava budala, prestrašen jer se šaptom pronose vijesti o mesiji.« »Zašto bi se Herod bojao nas?« upitala sam. »Vjerojatno vas više mrzi nego što vas se boji«, rekao je car jednostavno. »Vaša je majka u Herodu potaknula gorko neprijateljstvo koje je nadživjelo njezinu smrt. Bio je moćan

Pompea

-59-

vazalni kralj, znaš, no Antonije je uzdignuo tvoju majku iznad njega i nazvao je kraljicom kraljeva. Osim toga, Herodov narod uvijek čeka nekakvoga spasitelja. Herod ne želi da Zidovima na pamet padaju nedomoljubne ideje. A ni ja, kad smo već kod toga. Zato, dopusti da te razuvjerim, ako još imalo sumnjaš, ti i tvoj brat i te kako ste smrtni. Nemoj da ti to moram dokazivati. Tvoju su majku nazivali utjelovljenjem Izide, a tvojega oca utjelovljenjem Bakha, a sada su oboje mrtvi.« Narod nije mojega oca nazivao samo Bakhom. Bakho je bio i Dioniz, koji je bio Oziris, koji je predstavljao tajnu ponovnoga rođenja te je bio Izidin božanski muž. Kao muž moje majke, nije mogao biti ništa manje, no nisam se usuđivala to objasniti caru, koji se naslonio na svoj radni stol i zagledao u mene. »Seleno, svi mi biramo svoju propagandu, a seljaci joj povjeruju. Ja sam samo sin iz osrednje obitelji. Mojim tijelom ne teče ni kap kraljevske krvi, no sada, prvi put u svojemu životu, nemam protivnika. Uspio sam gdje su svi drugi Rimljani doživjeli poraz. Tako ću odabrati nekog boga kojega ću utjeloviti. Kojega da izaberem?« Zagrizla sam usnicu pred njegovom herezom. »Nije li Julije Cezar bog?« upitao me, pijuckajući svoj napitak prije nego što se zatresao od kašlja. »Budući da me je posvojio kao sina, logično je da i ja budem bog, ali koji? Moja obitelj potječe od Venere, no ona baš i ne tjera strah u kosti mojim neprijateljima.« Samo sam zurila u njega dok nije rekao: »Apolon bi mogao poslužiti.« Apolon. Hladan, razuman, Apolon Purifikator. Tako je Oktavijan vidio sebe — pomazan da bi Rim očistio od stranih utjecaja i novih ideja. Apolon je bio poznat i kao Pitijski jer je ubio Pitona s Parnasa. U carevu trijumfu moju su majku nazivali zmijom s Nila i sada sam uvidjela da Oktavijan svoju legendu kani graditi na njezinoj smrti. Ne na smrti mojega oca — nikada na njoj — jer Marko Antonije bio je Rimljanin. Ne, Oktavijan je želio da ga pamte kao onoga tko je Rim spasio od Kleopatre. Uto je Agripa upao kroz vrata, udarivši šakom u oklop na prsima. »Ave, Cezare!« Otac mi je jednom rekao da je ratna odjeća unutarpomeriuma — starih gradskih zidina koje su štitile srce grada — zabranjena. No znala sam da su carevi stražari skrivali bodeže i drugo oružje pod svojim togama. Agripa je također nosio oklop gdje je god želio. Usprkos carevoj stalnoj hvali tradicije, stara rimska pravila koje je moj otac njegovao, a moja majka ismijavala, zanemarena su zbog onih koji su vladali. Tu lekciju nisam previdjela. Car je Agripi dao rukom znak da ude. »Djevojčica tvrdi da je sva ova krv došla iz simbola koji su joj bili urezani po rukama. No sada ih više nema, Agripo. Što ti kažeš na to?« Mišićav je vojskovođa pogledao moju krvlju umrljanu pojavu i oči su mu sijevnule u strahu. »To sam vidio i prije!« Car je prekrižio ruke na prsima. »Stražari nisu našli nikakav oštar predmet u njezinoj sobi, a ja ne vidim nikakve rane. Krv se doima pravom, no nisam siguran odakle bi došla ako nije njezina. Cijelo je vrijeme nadgledaju.« »Čarolija!« rekao je Agripa. Car je na to samo odmahnuo rukom. Agripa se činio posramljenim, a meni je bilo neugodno gledati kako car uspijeva snažnijega čovjeka navesti na to da se uzvrpolji. »Onda možda iluzija.«

Pompea

-60-

»U čemu je razlika?« upitao je car. »Iluzija je kada vidite ono što ne vidite. Kada mislite... Nisam siguran.« »Pih!« rekao je car. »To je kao znamenje i auguri«, objasnio je Agripa. Na to su se careva usta stegnula. Još od svojega utemeljenja, Rim je vršio obrede divinizacije i osobito pazio na dobro i zlo znamenje. Na carevu sam licu ugledala mješavinu praznovjerja i skepse. »Ako bih i povjerovao u to da se radilo o magiji ili iluziji, odakle je to došlo?« »To je djelo pripadnika Izidina kulta.« Agripino izborano lice bilo je sasvim uvjerljivo. »Kleopatra i Antonije čak ni sada nisu bez pomagača. Skrivaju se u ovome gradu poput štakora i čekaju!« Car je rekao da više nema nikakvih protivnika, no Agripine riječi govorile su sasvim drukčije. Koliko je god Oktavijan pokušavao prikazati taj rat kao rat protiv moje majke, istina je bila da se radilo o građanskome ratu. Rimljani su se žestoko borili protiv drugih Rimljana. Oktavijan je iz njega izašao kao pobjednik, no upravo sam uvidjela da njegova moć nije bila sigurna. Netko mu se još protivio, a zahvaljujući Agripi, sada sam doznala da su neki Oktavijanovi neprijatelji baš ovdje u Rimu. Možda bi bili voljni boriti se na našoj strani. Car je podigao ruke u bespomoćnoj kretnji koja je djelovala hinjeno. »Ako si u pravu, gdje da udarimo?« »Zar niste gospodar Rima?« upitao je Agripa. »Sada znademo da je izidinska vjera opasna. Potiče žene da stoje ravnopravno uza svoje muževe, potiče robove na pobunu, prijeti društvenom redu. Njezini svećenici djeluju u sjeni. Tko su oni da vam stoje na putu? Ne dajte im da se igdje skrivaju. Uništite sve hramove u Rimu posvećene Izidi!« Te su riječi u meni izazvale instinktivnu reakciju. »Ne možete!« Agripa se zagledao u mene, no carev je glas bio oprezan, kao da stoji na rubu oštrice. »Djevojčica je u pravu. Znaš da tom kultu |pripadaju i patriciji i robovi. Rušenje hramova u Rimu izgledalo bi bogohulno.« »Ipak, postoji presedan, Cezare. U prošlosti je Senat naredio da hramovi ovoga egipatskog kulta u Rimu unište.« Carev hladan izraz lica odao je da je to već znao. Izvukao je to iz Agripe kako bi se činilo da je nesklon napadu. No komu je bio namijenjen ovaj privid nesklonosti? Njemu ili meni? »Kada smo uništili hramove Izidina kulta u Rimu«, rekao je car, narod se pobunio. Ne, moramo polako potkopati njihovu vjeru prije nego što povučemo tako odvažan potez.« Poslije sam naučila da je ovo bila klasična strategija. Oktavijan nikada nije riskirao otvorenu borbu prije nego što bi izdajom oslabio protivnika. To je učinio i mojemu ocu. Agripa, očito zadovoljan svojom ulogom u ovoj carevoj teatralnoj konstrukciji, postavio je pitanje koje je trebao: »Kako ćemo potkopati taj kult?« »Najprije ćemo pokazati da su blizanci samo djeca. Često ćemo ih pokazivati kao članove

Pompea

-61-

carske obitelji, kako rade ono što djeca obično rade. Vidjet će da su sretni i zadovoljni.« Zatim je pogledao mene i shvatila sam kako je u ovoj predstavi posebnu ulogu sačuvao samo za mene. »Ako Selena opet bude patila od tih iluzija na svojemu tijelu, morate mi je smjesta dovesti. Optu žit ćemo ljude u Izidinu hramu da je napadaju čarolijom jer sam joj pružio dom. Napadaju nju, obično dijete, jer više ne služi njihovu proturimskom djelovanju.« Bila sam preneražena, jedva sam pomicala jezik. »Ali to nije istina.« »To jest istina. Napali su te, Seleno. Zar nisi rekla da si krvarila i da te je boljelo?« »Da, ali...« Car se prijeteći nadvio nad mene. »Reći ćeš nam ako se to bude ponovilo. Zar ne?« Zbog njega sam izdala čast svoje obitelji pred cijelim Rimom, a sada je od mene tražio da izdam i svoju vjeru. No božica mi je zapovjedila da živim, ljubim i učim. Ništa od toga neću moći budem li otvoreno prkosila caru. Prikrivajući maskom svoju mržnju kao što faraon stavlja svoju krunu i boji lice, kimnula sam glavom u znak pristanka.

Pompea

-62-

Deseto poglavlje

Danima sam čekala da mi se Izida opet javi — napola u strahu, i napola željno — no nije mi se javila. Nije bilo druge nego prepustiti se dnevnome ritmu novoga života. Moj je svijet sada bio skup kuća od opeke na brežuljku Palatinu, carski kompleks koji su povezivali perivoji te okruživali niski zidovi. Nije bilo stupova sa zlatnim kapitelima ni mramornih šetališta kao u Aleksandriji, no ono što je Rimljanima nedostajalo u sjaju, nadoknadili su lopovlukom. Iz careva doma na Palatinu pružao se pogled na Forum Roma num, gdje je obilje egipatskoga zlata izazvalo pomamno kupovanje. Štoviše, po brežuljcima bili su razasuti stupovi, obelisci i kipovi — opljačkani plijen Egipta. Izgledali su poput zbrkanih ruševina — zatočenih i izmještenih, baš kao i ja. Za vedrih jesenjih dana mogla sam razabrati akvedukte koji su povezivali brda Monti Albani i Sabinjanske brežuljke te tako činili zidove mojega zatvora, pa sam bila još svjesnija toga kako nisam jedini zarobljenik. Ovdje u Rimu ropstvo je prvi put u mom životu bilo tako sveprisutno. I u Aleksandriji je bilo robova, dakako, i govorila sam sama sebi da ne postoji razlog zašto bi me uznemirivala njihova prisutnost u Rimu. No u Egiptu dobro postupati s robom bila je moralna dužnost jer je ropski status prolazan — on je bio cijenjen član kućanstva i s vremenom je mogao otkupiti slobodu. Tako je trebalo biti i u Rimu koji se hvalio kako sinovi robova čak mogu postati građani. No u praksi taj je san uspjelo ostvariti vrlo malo ljudi. Dok je radna snaga u Egiptu bila oskudna i cijenjena, u Rimu je bila brojna i jeftina. Samo je Livija posjedovala više od dvije tisuće robova, a to je bilo mnogo manje nego što ih je imao car ili država. Mnogi su robovi živjeli u sramotnim uvjetima, a čak sam čula priče kako neki Rimljani svoje robove iz zabave bacaju paklarama kao hranu. Nisam u to sum-njala jer je patnja koja se urezala tim porobljenim ljudima u lica bila sablasna. Tako sam shvatila da je mojoj braći i meni moglo biti mnogo gore. Koliko nam je još moglo biti gore ako ne uspijemo preokrenuti situaciju u našu korist. Ipak, u svemu što smo radili, netko nas je promatrao. To je He liosa posve iscrpljivalo, no dok su Rimljani promatrali mene, i ja sam proučavala njih. Znala sam da i Livija i Oktavija vole cara te da strepe nad njegovim zdravljem dok za javnost navlače masku kako je on neumoran i besmrtan. Zauzvrat, car je jako volio obje žene. Čim bi hvalio svoju ženu, odmah bi nešto lijepo rekao i o svojoj sestri. Ako je jednoj dao neki dar, dao bi ga i drugoj. Tražila sam nekakvu napuklinu u jedinstvu odraslih, neku pukotinu koju bih mogla iskoristiti. No nisam ništa našla. Gorko sam zamjerala caru što me pretvorio u zarobljenicu, no bila sam mu zahvalna na tome što nam je dao da živimo. Bila sam mu zahvalna i na tome što me spojio s preostalim

Pompea

-63-

članovima moje obitelji. Okupio je svu moju preživjelu polubraću, a ja se nisam mogla oduprijeti želji da ih upoznam. Nažalost, oni nisu željeli upoznati mene. Moj polubrat Jul kao da je mislio da smo okaljani — kada bi ga vidjeli u našem društvu, narod bi se podsjetio da je i on Antonijev sin. Moja malena polusestra Minora nekad je znatiželjno zurila u mene, no slušala je svoje starije sestre koje su me izbjegavale bez imalo grižnje savjesti. Stoga sam se držala Heliosa i Filadelfa. Svaku večer prije spavanja Helios i ja izvadili bismo ciglu iz zida između naših dviju soba i poželjeli laku noć jedan drugome. Nekad bih se probudila iz noćne more u kojoj nosim onu košaru u majčinu grobnicu. Tada bih u krevetu pregledavala svoje ruke, pokušavajući se sjetiti simbola koji su mi se urezali u kožu, i nisam se mogla odlučiti oko toga želim li da ih nije bilo ili da se molim da se vrate. Svako jutro ustajali smo u zoru kako bismo obavljali poslove po kući. Moja je zadaća bila dolijevati ulje u sve uljanice. Uživala sam u tom vremenu jer mi je omogućilo da u miru šapućem jutarnje molitve Izidi kao što sam to činila u Aleksandriji. Nakon poslova, dok je car primao mnoge klijente, nas su djecu vodili prema učionici, kroz gomilu onih koji su došli moliti neku uslugu. Ondje je Juba smokvama nagrađivao točne odgovore. Helios je odbijao odgovarati te je gladovao, no ja bih obično ponudila točne odgovore te bih razdijelila sve svoje smokve kad bi nam Juba okrenuo leda. Mrzim ih još od majčine smrti. Povremeno bi u učionicu svratio i sam car. Iako su njegovi posjeti remetili Jubine nastavne planove, car je iznad svega uživao moralizirati: »Za dobro carstva, očekujem da vi, djeco, radite jednako predano kao i ja«, rekao bi. Barem u tome Oktavijan nije bio licemjer. Moja je majka znala govoriti kako vladari svoju povijest pišu u krvi, znoju ili suzama. Činilo mi se da se car služio svima trima tintama. Čitao je svitke papirusa, potpisivao dokumente i raspravljao o politici sa svojim intimusima od jutra do sutra. Morao je raditi tako naporno, rekao je, jer je Rim u građanskim ratovima izgubio najbolje vođe te se nije moglo čekati da naša generacija odraste i preuzme teret s njegovih leđa. Carev nećak Marcel jedva je imao nešto dlaka na bradi, no već je dobio zaduženja, a u tome nije bio jedini. Car nije imao sinove te je lulo samo po sebi razumljivo da čak i Livijini dječaci iz prvoga braka, Druz i Tiberije, moraju učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi se pripremili za javne dužnosti. Djevojčice je trebalo obrazovati kako bi postale vrijedne supruge — politički zalog u bračnim savezima. To se svaki dan usađivalo u nas. Poslijepodne su na redu bili sport i kupelji. Dječaci su se bavili lovom, jahanjem, gimnastikom i hrvanjem. Iako je Helios uvijek bio tih za vrijeme nastave, nije mogao zatomiti svoje fizičke talente. Bio je i snažan hrvač i uspijevao je pobijediti i starije dječake. Jednom je prikliještio Jula dok je slučajno prolazio Agripa te je vojskovođa rekao: »Hajde, izbaci to iz sebe, mali! Izbaci sve to iz sebe!« Ja nisam imala takav ispušni ventil. U Aleksandriji sam plesala, no Oktavija je uporno

Pompea

-64-

ponavljala kako je ples ono što muškarci čine kad su pijani, a žene u bordelima. Umjesto toga morale smo siti. Tako sam se svaki dan nakon poslijepodnevna obroka povlačila s ostalim djevojčicama kako bih prela niti i izrađivala tkaninu za obiteljsku odjeću i posteljinu. U međuvremenu, dječaci bi u dvorištu učili umijeće ratovanja. Za careve štićenike nije bilo prihvatljivo ništa ispod Agripine stručnosti. Dosta često, taj je slavni vojnik zaista morao prekidati svoje poslove kako bi mačevanju poučavao dječake koji nisu bili dovoljno stari ni da se priključe nekoj legiji. Nakon toga, Agripa bi nam se pri-družio za večernjim obrokom koji smo uvijek blagovali s carem. Gotovo je uvijek bio prisutan i carev tajnik Mecenat — lukav čovječuljak koji je vodio careve dokumente i sastavljao raspored. Bio je nametljiv. Moju braću i mene gledao je na isti način na koji bi gledao trgovačku robu koju je kupovao za Rim. Nije mi se sviđao, kao ni njegova lijepa žena Terencija, no oboje su imali izvanredan ukus u odijevanju, a sklona sam vjerovati da je većinu lijepih umjetničkih djela u palači dopremilo njih dvoje. Na dvoru moje majke kraljevska su djeca u raspravama uvijek bila dobrodošla. Ovdje je car od nas očekivao da njegove goste zadivimo nijemom brižnošću. Rijetko je bilo bogatih gozbi, car je više volio jednostavnu hranu. Zapravo, Julija se katkada izrugivala očevoj navici kljuckanja po tanjuru, šaleći se da su nervozni gosti vjerojatno odlazili gladni. Prije spavanja, car je držao predavanja. Oh, kako je obožavao držati predavanja, pompozno deklamirati otrcane fraze o kreposti, vrednotama i skromnosti. Helios nije pretjerivao kada je rekao da je car opsjednut, a ti govori kao da su uvijek bili usmjereni upravo prema meni. Helios bi prevrtao očima, no predavanja više nije prekidao. U međuvremenu sam počela zavidjeti svojoj polubraći na nježnosti koju im je iskazivao car. Obožavao je Antonija, a i Jul mu je bio drag. Ja sam se stoga osjećala kao životinja u kavezu, kao da sam natezala lanac dok su pripitomljeni kućni ljubimci slobodno šetali. Pitala sam se što bi moja majka učinila na mojemu mjestu. Šarmom, oštroumnošću i vjerom pridobila je naklonost Julija Cezara i Marka Antonija. Na mnogim je jezicima mogla raspravljati o suptilnostima Platonove filozofije kao i šaliti se s raskalašenim vojnicima. Mogla je ići u lov cijeli dan i zatim kockati cijelu noć ili svirati liru da stiša strasti. Možda bih i ja mogla navesti Rimljane da me zavole, promijeniti način na koji gledaju na život, otvoriti im oči da uvide ljepotu Izidina kulta. Moja je majka u tome uspjela. Nije samo pripovijedala o partnerstvu i povjerenju kao političkom kredu, ona je to i živjela. Dvojica rimskih vojskovođa uzeli su je za ženu. Tako su osobnim i političkim primjerom pokazali da žene i muškarci mogu zajedno raditi i vladati, ravnopravno, kao što se Istok i Zapad mogu sjediniti u mirnome partnerstvu. Ako je moja majka uspjela u svemu tome, odlučila sam učiniti isto. Ako se ikada opet vratim u zemlju gdje Izidu ljube i štuju, morat ču steći saveznike za naš cilj. "Danas je sajmeni dan", šapnula mi je Julija jedno jutro dok sam joj pomagala s grčkim. »Idemo u kupovinu.« »Gdje?« upitala sam, nastojeći ne odati uzbuđenje u glasu. Sve što bi prekinulo ustaljeni tijek u carevu domu bila je dobrodošla promjena.

Pompea

-65-

Julija je zataknula zalutali pramen svoje smeđe kose iza uha i stilusom prepisala malo poezije na voštanu pločicu. »Vjerojatno ćemo ići na Forum i posjetiti trgovine u Ulici Sacra.« Sjetila sam se kako su me u lancima vukli rimskim ulicama i odjednom mi ovaj izlet nije više zvučao tako primamljivo. »Što se to došaptavate, djevojčice?« upitao je Juba. »Učimo grčki.« Juba se tako nasmiješio da je sigurno znao da lažem, no ipak je na mojem stolu ostavio smokvu te me je Julija stala zadirkivati: »Ti si njegova najbolja učenica! Jako te voli!« Često sam razmišljala o svemu što mi je rekao one noći kada smo saznali za Cezarionovu smrt i sjećala sam se kako je rekao da moram braću držati pod kontrolom. Međutim, vidjela sam kako ga gledaju koketne robinje, a ni ja nisam bila sasvim imuna na njegov šarm, zbog čega sam očajnički morala početi razgovarati o nečemu drugome prije nego što Julija primijeti da sam se zarumenjela. »Pusti Jubu, što ćemo kupiti?« Julija je ispružila donju usnu. »Vjerojatno ništa zanimljivo. Moj otac voli da nas građanstvo vidi kako radimo obične stvari. No možda ću ti moći pokazati Hram Venere Genetrix!« Hram Venere Genetrix ili Roditeljice poznat je kao mjesto gdje je Cezar postavio kip moje majke. Sada su oboje bili mrtvi, no zgrada je i dalje postojala, kameni duh prošlosti moje obitelji. »Ne budi tako mrka, Seleno«, rekla je Julija, kao da mi je pročitala misli. »Jul mi uvijek kupi slasticu kada idemo u kupovinu pa ću je podijeliti s tobom!« Je li zbilja careva kći živjela u takvoj oskudici da joj je tako jednostavna stvar pričinjavala toliko zadovoljstvo? No zatim sam uvidjela da i meni cure sline od pomisli na slastice. Nakon nastave Oktavija nas je poredala radi inspekcije dok je Agripa uporno zahtijevao da sa sobom povedemo veću vojničku pratnju. Oktavija se od srca nasmijala njegovoj brizi. »Nema potrebe za pratnjom. Car želi da se krećemo među gomilom poput skromnih građana.« »Dok je grad pun lopova i razbojnika?« Agripa je gromko zarežao i odmahnuo glavom. »Red još nije u potpunosti uspostavljen. Ubojstva se događaju usred bijela dana, čak i u hramovima! Ne smije biti nikakva kretanja među gomilom.« Oktavija je prstima prošla kroz Filadelfovu neposlušnu bakreno kestenjastu kosu, kao da je želi izravnati. »Zar je i dalje tako loše, Agripa?« Agripa je stisnuo šake. »Ja ću poći s vama.« Bilo je suludo da nas čovjek Agripina položaja prati poput nekog tupavog čuvara, no Oktavija je odmah prihvatila njegovu ponudu, pokorno spustivši pogled i rekavši: »Kako želiš.« Lice mu se lagano zacrvenjelo. Između njih dvoje postojalo je nešto i bila sam osobito ponosna što sam to uspjela primijetiti jer bih to nešto, kako god maleno bilo, mogla iskoristiti da ih pridobijem. Zapravo, voljela bih da sam čula još razgovora, no Livija ih je prekinula.

Pompea

-66-

»Djeco, svakomu ću dati nešto novčića«, rekla je careva žena, zveckajući kesicom zlatnika. »No potrošite ih samo kod uglednih trgovaca i obiteljskih prijatelja. I ne udaljavajte se od zidova kako vas ne bi poprskala kal koju plebs baca kroz prozor!« Julija i Jul su se nasmiješili, no nisam mogla dokučiti je li tomu uzrok bila pomisao da će netko bacati kal po ulici ili neka njihova tajna šala. Kako bilo da bilo, to je veselje razljutilo Liviju. »Julijo! Spusti pogled i ne privlači pozornost muških prolaznika. To vrijedi i za tebe, Seleno!« Nisam znala zašto je upravo nas izdvojila, no samo sam kimnu la glavom. Jedva sam čekala pobjeći iz tog zatvora, makar samo na nekoliko sati. Kada sam zadnji put kročila rimskim ulicama, bila sam zarobljenik. Sada sam putovala s Julijevcima. Pitala sam se hoće li ovaj put itko pljunuti na mene. Pješice smo se spustili s Palatina, slijedili vijugavu cestu pokraj zelenih brežuljaka i lelujavog drveća. Ovdje nije bilo aleksandrijske ljepote, no putem sam vidjela krasne vile i smiren krajobraz. Tek kada smo ušli u uske ulice pravoga grada, osjetila sam nelagodu zbog koje mi je bilo neobično drago što je Agripa u blizini. Stanovništvo Rima kao da je bilo dvostruko, možda i trostruko veće od aleksandrijskoga. Ovaj je grad bio prenapučen. Govorili su da je Aleksandrija dom rulje, no Rim je pokazao da je to bila laž. U lukim je ulicama još bilo krhotina i smeća od starih nereda. Posvuda su bili grafiti, a neki su bili toliko prosti da sam se zacrvenjela. Gomila se okupljala brzo i zlokobno. Još su se osjećali tragovi anarhije. Možda su ljudi mislili da je Oktavijan samo još jedan u nizu diktatora kojeg će brzo svrgnuti sljedeći. Uvidjela sam zašto se bojao u reakcije javnosti na uništenje hramova. Možda je osvojio Egipat, no još nije u potpunosti osvojio srca Rimljana — a to je bio rat koji Agripa nije mogao voditi u njegovo ime. Iako je narod slavio Oktavijana u njegovu trijumfu, Rimljani sada nisu osjećali nikakvo strahopoštovanje prema njegovoj obitelji. Gurali su nas u gomili kao i svakog drugog građanina dok smo se probijali beskrajnim mnoštvom. Zaklanjala sam nos jer, unatoč sustavu kanalizacije, Rim je i dalje bio prljaviji i smrdljiviji nego Aleksandrija u najgorem izdanju. U međuvremenu, Helios i ja držali smo se za ruke dok sam upirala pogled uvis promatrajući visoke kose insulae koje su omeđivale cestu i bacale sjene na uske ulice. »Neke od ovih zgrada srušit će se pri snažnome vjetru«, rekla sam. »Ili će izgorjeti u dimu«, dobacio je Helios. Moj je odgovor na to ostao neizrečen jer su se pokraj nas progurala dva mladića u bijegu, prethodno ukravši košaru kruha nekom trgovcu. Kada je to vidio, moj je budalasti brat blizanac pustio moju ruku i dao se u potjeru za lopovima. Srećom, Helios nije daleko stigao. Agripa ga je uhvatio za tuniku i gromko se nasmijao. »Pun si vatre, dječače!« »Ali to su lopovi«, rekao je Helios. »Ukrali su kruh pred mojim nosom!« »U današnje je doba svatko lopov. Pusti neka se time pozabave tresviri capitales«, rekao je Agripa, puštajući Heliosa i skrenuvši našu ekspediciju u pokrajnju ulicu. Gomila nas je gurala odostraga te smo se Helios i ja, kako nismo bili naviknuti kretati se u

Pompea

-67-

rijeci pješačkoga prometa, našli okruženi neznancima. Odvojili smo se od ostalih i sada su nam put priječila upala lica. Iz svih smjerova prema nama pružale su se ruke. »Kruha ili novčić, molim vas!« prosila je jedna žena. Lice joj je bilo prljavo, a na koljenima je držala dva dječačića. Posvuda je bilo mnoštvo građana u dronjcima, bili su maloduš ni i očajni. U svakome je društvu bilo bogatih i siromašnih, čak i u Egiptu, no nikada nismo vidjeli ovako siromašne ljude. U Aleksan driji mi se puk nikada ne bi usudio ovako pristupiti, ili toliko tražiti. Naposljetku, tada sam bila kraljičina kći. Sada sam bila samo dobro uhranjeno dijete s novcem. Moj je brat uzeo novčiće koje nam je dala Livija i udijelio jedan ženi s dječacima na koljenima. »Hvala, vaša milosti!« rekla je. »Hvala! Čije ime da hvalim?« »Izidino«, rekao je Helios ženi. »Hvali Izidu koja razumije što je patnja.« Zatim je drugima dao preostale novčiće pa su ga i oni upitali za ime. Pitala sam se što će im reći jer nisam bila sigurna je li mudro priznati da smo Kleopatrina djeca. I Helios je djelovao zabrinuto jer je upro svoje zelene oči u tlo, kao da prikuplja hrabrost. »Ja sam kralj Aleksandar Helios«, rekao je. Okrenula sam se prema njemu i zinula. Mnoštvo kao da je bilo jednako zapanjeno te je ustuknulo. Toliko je Rimljanima bila moćna riječ rex. Netko se nervozno zahihotao. »Ali on je tek dječak!« Drugi čovjek u prnjama pljunuo je na do pred Heliosa. »Ti više nisi kralj Parta! Nikada nisi ni bio!« Helios se zagledao u tog čovjeka, kao da mu pokušava zapamtiti lice. »Možda nisam. No sada sam zakoniti egipatski kralj... a moja je sestra kraljica!« Cirenaika, Libija, zemlja Parta... svim smo tim zemljama vladali samo po imenu. Malo su nam toga značile osim što su zadovoljavale ptolomejevićevsku pohlepu. No Egipat nam je bio u krvi, bio je to poziv iznad ambicija običnoga smrtnika. Egipat je bio ogrtač koji nam je spao i vidjela sam da ga je Helios naumio ponovno zaogrnuti, bez obzira na to jesmo Ii bili zatvorenici ili nismo. Na kraju prosjacima ni prijestolja ni dječaci koji tvrde da su kraljevi nisu bili važni. »Milostinju! Milostinju!« Sve je nestalo u magli dok su se ljudi probijali i gurali ulicama. »Seleno, daj im svoj novac!« rekao je Helios. Namrštila sam mu se, a moji su se prsti škrto ovili oko rubova novčića. Novac koji sam imala u rukama bio je sve što sam posjedovala osim amuleta u obliku žabe te skrivene zakrvavljene haljine. »Nakon što su ti ljudi pljuvali i bacali kamenje na nas?« »Kako znaš da je itko od njih to činio?« rekao je Helios. »A čak i da jest, Izida nas uči praštanju. Molim te!« Nisam znala zašto je ta mala, uzaludna gesta bila toliko važna mojem bratu, no Helios me toliko preklinjao da sam mogla jedino predati svoje novčiće u njegove ruke. Kada sam to učinila, neki mi je teret pao sa srca. Promatrala sam Heliosa kako dijeli sve novčiće, a onda je digao ruke kako bi mi pokazao da su prazne. »Hvaljen budi!« rekla je Heliosu neka starica.

Pompea

-68-

»Hvaljeni budite, Izidini sveti blizanci, jer njezini su sljedbenici uvijek s vama i promatraju vas«, rekao je drugi čovjek glasom koji mi se učinio poznatim. Oči su mi sijevnule prema tom poznatom zvuku. Učinilo mi se da sam to umislila, ali bio je to on! Pod bijelom kukuljicom bilo je lice našega vrača Eufronija. Na moj unezvijereni pogled starac je prinio prst svojim naboranim ustima kako bi me ušutkao. U trenu kroza me je prostrujio cijeli niz osjećaja, od straha do ushita. Zadnji sam put vidjela Eufronija u Egiptu i mislila da ga više nikada neću vidjeti. Okrenula sam se Heliosu da vidim njegovu reakciju, no moj se brat okrenuo u smjeru Agripe koji je jurio prema nama, probijajući se kroz gomilu. Slijedila ga je Oktavija držeći s jedne strane Minoru, a s druge Filadelfa. »Tu ste, dakle, djeco!« Okrenula sam se kako bih upozorila Eufronija, no njegova je bijela halja već nestala u moru sivih i smeđih seljaka. »Što to vas dvoje radite?« zarežala je Livija kada je stigla do nas. »Rekla sam vam da novčiće potrošite u uglednim trgovinama. Tko zna kakve ste sve boleštine mogli pokupiti od prosjaka. Heliose, ako nisi u stanju slijediti obične upute, dat ću te šibati dok ne naučiš!« »I ja sam podijelila svoje novčiće«, rekla sam, ne želeći dopustiti da na Heliosa padne sva krivica. »Helios je dječak'.« planula je Livija. »On je odgovoran za ono što ti činiš!« Iz mene je provalio bijes dok nas je Agripa vodio natrag među ostalu djecu. »Sljedeći put učini nešto što će barem biti vrijedno batina«, rekla je Julija Heliosu, a zatim meni ponudila ljepljivu slasticu. »Evo. Obećala sam ti pola!« Uzela sam slatkiš, no oči su mi bile uperene u gomilu. Što je Eufronije radio u Rimu? Je li mi on slao one krvave poruke? Ako jest, kako bih ga mogla upozoriti da prestane ?

Pompea

-69-

Jedanaesto poglavlje

Stigla je zima, a više nisam vidjela Eufronija te sam se počela pitati jesam li ga — čeznutljiva i nostalgična kakva sam bila — samo zamislila u gomili. Međutim, Helios je vjerovao da je stari vrač u Rimu. »On ima plan, Seleno. Došao je po nas da nas odvede kući gdje ćemo preuzeti prijestolje.« Ja nisam bila tako sigurna. Iako smo se iscrpili smišljajući načine na koje bismo mogli stupiti u vezu s Eufronijem, bili smo izolirani i pod nadzorom, bez ikakve mogućnosti za bijeg. Grčka nam je robinja ponudila pomoć, no uhvatili su je kako isprobava Livijin nakit, izbičevali je zbog te drskosti i poslali na rad na seosko imanje. Bila sam sigurna da nam ona više neće moći pomoći, no ponovni susret s Eufronijem i mojemu bratu blizancu i meni vratio je smisao te smo sada bili još veći urotnici nego prije. Oktavija kao da je to primijetila pa nas je stalno držala odvojene. Ona i careva žena uporno su me sumnjičavo pratile, što sam osobito osjećala tijekom dugih poslijepodneva nakon što smo se povukle iz učionice kako bismo radile za tkalačkim stanom. U Egiptu su tkalci često radili na podu, no moj je tkalački stan bio uspravan i nakrivljen, što je značilo da sam morala hodati amo tamo kako bih umetala poprečnu nit. Nažalost, trebala sam Julijinu pomoć, a ona nije bila osobito pažljiva. »To će se sve trebati razmr siti«, prekorila ju je Livija. »Zar ne paziš što radiš, Julijo? Pogledaj kako Selena uvijek lijepo obavlja svoj posao!« Kad joj je Livija okrenula leđa, Julija je upravila grimasu prema meni i podrugljivim šaptom oponašala: »Pogledaj kako Selena uvijek lijepo obavlja svoj posao!« Livija se okrenula točno da uhvati Julijinu vragoliju. »Zločesta si djevojčica, Julijo, i nadam se da ću to moći jednoga dana dokazati tvojem ocu! U međuvremenu, imam posla oko priprema za Saturna lije. Očekujem da će ovo biti popravljeno kada se vratim!« Nakon što je Livija otišla, Julija je zakolutala očima i prošaptala: »Nisam ja tako zločesta kad me želi udati za svojega sina Tiberija!« »Što to vi djevojčice tu šapućete?« pitala je Oktavija dok je svojim snažnim rukama obrađivala vunu. »Samo zato što Livija ima drugog posla, ne znači da smijete dangubiti.« »Jednoga dana«, prošaptala je Livija, »kada budem odrasla i kada budem imala vlastitu kuću, stalno ću dangubiti. Dangubiti, dangubiti, dangubiti!« »Što si rekla?« pitala je Oktavija. Julija je namjestila svoj najneviniji pogled. »Ma, samo sam govorila Seleni kako je važno biti smjerna dama u Rimu ako želiš da ti se muškarci dive!« Oktavija me je pogledala, a usne su joj se stanjile. »Obje ste premlade da se brinete o tome kako zadobiti divljenje muškaraca.« »Ja se ne brinem oko toga«, rekla sam u obrani, mrko pogledavši Juliju jer je izvela ovu

Pompea

-70-

nepodopštinu. »Osim toga, u Egiptu ženi nije toliko važno hoće li se muškarac diviti njoj. Umjesto toga važnije joj je što ima muškarac da se ona njemu može diviti.« Oktavija je izgledala zaprepašteno. »To je preuzetan stav!« »Možda muškarci više vole preuzetne žene«, rekla sam iako sam bila u dobi kada sam imala više pitanja o muškarcima nego što sam na njih mogla odgovoriti. »Zašto muškarac ne bi u ženi mogao naći snagu koja bi mogla nadopunjavati njegovu?« Oktavija je načas samo gledala u mene, kao da sam rekla nešto buntovno. »Car je nadugo govorio o toj temi. Muškarci trebaju žene radi nasljednika, a ne partnerstva.« Ne znam što me je obuzelo. Možda je to bilo zbog ustajale prostorije s njezinim lažnim freskama. Možda je to bilo jednostavno zbog činjenice što nisam mogla nositi masku svakoga trenutka svakoga dana. »Moj je otac želio partnericu«, ustvrdila sam. »Bio je prvi Rimljanin koji je na novčiće stavio likove žena i više je volio samosvjesne žene snažnoga duha kao što je bila Fulvija iz Rima ili Kleopatra iz Egipta!« Čak i prije nego što sam završila, znala sam da sam pretjerala. Mogla sam dodati da je moj otac na novčiće stavio i Oktavijin lik, no to ništa ne bi pomoglo. Podsjetila sam Oktaviju na ljubav mojega oca prema mojoj majci i njezino je lice probiijedjelo. »Nastojala sam biti savršena žena tvojemu ocu! Je li Antonije ikada rekao koju lijepu riječ o meni?« Nisam joj mogla iskreno odgovoriti, pogotovo ne dok su moje dvije polusestre Antonije slušale svaku moju riječ, pa sam govorila oprezno. »Moj je otac rekao da ste skromni i pravični, gospo Oktavija.« Da sebe smatrate pravičnom, istini za volju, no nije bilo nužno da to čuje. »To je bilo ljubazno od njega«, odgovorila je Oktavija. Mislila sam da je ta stvar riješena, no zatim je upitala; »Je li rekao išta drugo o meni i mojim kćerima?« Oh, kako bih voljela da nije pitala. Moji su se roditelji izrugivali Oktaviji kao kreaturi svojega brata. Moj se otac čak šalio da se u braku s njome osjetio bliskim rimskim matronama koje u bračnu postelju legnu s jezom kako bi ispunile svoju dužnost prema Rimu. Mogla sam povrijediti Oktaviju time što sam znala. Dio mene želio ju je povrijediti. No Antonije su me gledale s takvim ushitom, željne čuti bilo što o svojemu ocu kojega nikada nisu upoznale, pa sam spojila istinu i laž što sam uvjerljivije mogla. »Moj je otac rekao da nijedan muškarac nije mogao imati poslušniju ženu od vas i žalio je što su ga okolnosti spriječile u želji da okupi svu svoju djecu pod jednim krovom.« Vješto sam lagala koliko sam mogla radi nje, no dok je Oktavija radila, njezina je šutnja ispunila prostoriju gušeći nas. Podigla je pogled tek kada je Agripa prolazio arkadama. »Hoćete li se opet udati, gospo Oktavija?« upitala sam je, očajnički je želeći oraspoložiti. Oktavijini su se debeli prsti zapleli u vuni. »Ne, osim ako mi to moj brat ne zapovjedi. Previše volim djecu. Kada bih se udala, morala bih napustiti kćeri.« »Ali zašto?« upitala sam. »Od Rimljanina se ne očekuje da u kuću primi djecu iz prethodnoga braka.« To me nije trebalo zaprepastiti. Ipak, zinula sam. Oktavija je podigla pogled i zatekla me s

Pompea

-71-

otvorenim ustima te upitala: »Uostalom, za koga bih se udala?« »Sviđate se Agripi«, predložila sam joj. Oktavijine su se ruke prestale gibati, a glas joj je postao beživotan. »Prestara sam da Agripi podarim nasljednike. On će se oženiti mojom najstarijom kćeri Marcelom.« Ako je bilo suditi prema Marcelinu izrazu lica, ona je to već znala. Sramežljivo nam je pokazala zaručnički prsten. Bio je to prsten pečatnjak od zlata i željeza, a nosila ga je na četvrtome prstu lijeve ruke, odakle navodno živac ljubavi putuje ravno prema srcu. Kada su ugledale prsten, ostale su djevojčice zaskvičale. Minora je zapljeskala, a Antonija je zagrlila Marcelu u rijetkom izljevu osjećaja. Samo je Julija od djevojčica to smatrala lošim spojem. »Ali Agri, pa je tako star! Osim toga, tako je običan!« Oktavija ju je prekorila. »Julijo, on je carev najodaniji prijatelj. Agripa je dobar izbor za Marcelu.« »I dovoljno star da joj bude otac!« Julija je povukla neke niti. »Kako će Marcela moći voljeti Agripu?« »Ne mora ga voljeti«, odgovorila je Oktavija. »Samo se treba udati za njega. Ljubav donosi bol, no dobri brakovi služe na dobrobit države. To je vaša glavna zadaća i dužnost, djevojke. Upamtite to jer ćete se jednoga dana sve udati.« U carevoj je kući hladno vrijeme označilo početak mahnitih priprema za Saturnalije. Robovi su ukrašavali zgrade zimzelenim vijencima. Gozbe su se pripremale diljem grada, a duh veselja koji se tako često može naći na ulicama Aleksandrije tek je sada našao put do Rima. Dok se smijeh obično zatomljivao kao uvreda rimskoj ozbiljnosti, osmijesi i veselje sada su obitavali i u carevoj palači. Helios i ja imali smo dojam da će se uskoro dogoditi nešto važno. Nešto važno uskoro se moralo dogoditi. Samo smo trebali biti spremni kada se pojavi prilika. Nekoliko dana prije Saturnalija, Oktavija je vidjela Heliosa i mene kako šapućemo, pa me poslala u carevu kuću kako bih s Julijom izrađivala košare za darove. Vukući se u Livijine odaje, Julija i ja naslagale smo hrpe košara u jednome kutu, hrpe crvenoga voća u drugome te postavile redove bijelih svijeća u sredini. »Bar će Marcela dobiti lijepu vjenčanicu«, rekla je Julija, očito je više željela tračati nego raditi. »Ipak, slaba je to utjeha za brak s Agripom. Možeš li zamisliti da se udaš za muškarca koji pati za tvojom majkom?« Pogledala sam je, iznenađena što je i ona primijetila sklonost između njezine tete Oktavije i vojskovođe. »Misliš li da Marcela znade?« »Kako bi mogla ne znati? Oktavijino je srce slomljeno, no ona i Agripa čine što god moj otac zatraži od njih.« »Imaju li izbora?« upitala sam, namještajući jednu vrpcu na košari sa svijećama i voćem. Julija je napravila grimasu. »Pa, rekla bih ne mnogo. Moj otac ubija ljude koji ne učine ono što im on kaže.« Progutala sam slinu. »Pa valjda ne bi ubio vlastitu sestru.« »Mislim da bi mogao«, rekla je Julija tiho. »Ili barem... protjerao bi je kao što je protjerao

Pompea

-72-

moju majku i više je nikada ne bismo vidjeli.« Nisam znala što da odgovorim i trenutak je trajao cijelu vječnost dok Julija nije rekla: »Pričaj mi onda o Africi!« Prohladan zrak štipao mi je obraze i nerado sam bila zahvalna na svojoj ružnoj vunenoj odjeći. »Toplija je nego ovaj kraj, da znaš!« Nedaleko od mjesta gdje smo Julija i ja radile, car je vodio svoje poslove u otvorenom atriju. Liječnici su mu rekli da bi mu svjež vjetar mogao pomoći kod njegovih raznih bolesti. Tako je stajao ondje, zamotan protiv hladnoće. Činilo se da mu na živce idu trgovci koji su ga gnjavili, a ja sam svim silama nastojala ne obazirati se na njih dok u dvorište povjetarac nije donio sladak miris magije. Tada sam uvidjela da je trgovac Sirijac te da razgovara s tumačem. Prestrašila sam se kada sam čula da govori o Heliosu i meni. Prestala sam s radom i naćulila uši. »Ne. Pogledaj, radi ovako.« Julija mi je zgrabila košaru i stavila voće na estetski zadovoljavajući način. »To je sve što ćeš mi ispričati o Africi? Da je ondje toplo?« »Mi slavimo i ljetni solsticij te godišnje ponovno rađanje«, rekla sam odsutno, pokušavajući čuti razgovor u dvorištu dok je Sirijac nešto gorljivo molio, držeći ogledalo i druge lijepe tričarije za cara, čija se strpljivost napokon bližila kraju. »Mecenat ti je dopustio audijenciju radi ovoga?« planuo je car. »Livija kupuje stvari za kućanstvo. Mene ne zanimaju te drangulije.« Rimski je tumač rekao: »Samo se pokušavamo pošteno prehraniti.« Car je tom čovjeku bacio vrećicu s novcem. »Imaš sreće što je doba Saturnalija i što sam velikodušno raspoložen. Evo, uzmi ove novčiće i gubi se!« Ostavivši Juliju i košare za sobom, otišla sam do dvorišta. Znala sam da ne smijem prekinuti cara dok radi, no nepravda me potaknula na djelovanje. »Taj Sirijac nije trgovac«, rekla sam. Trojica muškaraca pogledala su u mojem smjeru dok je Julija stajala iza mene kod vrata. Carevo se blijedo čelo naboralo od očaja. »Budi tiho, dijete!« »Zar bi Cezar želio da dopustim ovom čovjeku da mu laže?« upitala sam. Cezar. Bio je to prvi put da sam ga počastila tim imenom. U mojim ustima ostavilo je okus pepela. Ipak, bio je to jedini način da uvjerim cara da me posluša. Car mi je rukom dao znak da pristupim. »Kakve to laži priča ovaj čovjek?« Na tumačevu licu pojavio se tjeskoban izraz i time potvrdio moje sumnje. »Sve je krivo preveo. Sirijac vam ne pokušava prodati drangulije.« Careve sive oči gotovo su se neprimjetno suzile dok je gledao u tumača. »Je li to istina?« »Care«, odgovorio je tumač, »Sirijac mi je ponudio udio u svojemu poslu ako mu pomognem da proda svoju robu s Istoka. Što uopće znade ta mala djevojčica?« Bahato sam podigla bradu. »Znam sirijski!« Svi su u dvorištu utihnuli. Tumačeva je ruka zadrhtala, a ja nisam bila jedina koja je to primijetila. Car je napokon upitao: »Ako nije trgovac, što je onda?« »On je vrač«, rekla sam. »Mag koji donosi darove, a daje ih radi mene.« »Tebe, Seleno?« Careve su se oči raširile. »Zašto?«

Pompea

-73-

Na spomen mojega imena, Sirijac je preda mnom pao na koljena i čelom dotaknuo do u znak poniznosti. Prestrašeno sam ustuknula. Vidjela sam ljude kako štuju moju majku kao faraonku, no ovo je bilo drukčije u načinu i snazi. »Kakve su to gluposti? Neka ustane!« zahtijevao je car. Dotaknula sam magovo rame i šapnula mu na sirijskome: »Molim te, ustani ili ćeš razljutiti cara. Tko si? Zašto nosiš darove?« Mag mi se nasmiješio s takvom radošću da sam sva zatreperila. Ustao je, držao se nesigurno dok mi se klanjao glavom. Čak je počeo plakati. »Došao sam s Istoka kako bih slavio Izidu. Oktavijan Rimski poštedio je svete blizance koji su spasitelji. Nosim darove njegovoj obitelji i tebi jer se sveti dan tvojega rođenja približava.« Mojim prsima stala se širiti toplina kada sam čula da je narodu u udaljenim zemljama još uvijek stalo do nas. Moja braća i ja osjećali smo se kao da smo sami na svijetu, a ljudi koje nikada nismo vidjeli skupili su svoje blago i poslali nam ga na dar. Potpuno sam zaboravila na svoj rođendan jer sam prošli provela u unutrašnjosti ratnoga broda, Očekujući svoj dolazak u Rim. No u udaljenoj zemlji drugi su ga se ljudi sjećali. »Što je rekao?« upitao je car. Znala sam da moram priznati istinu, no pričekala sam nekoliko trenutaka kako bih uživala u ovim toplim riječima prije nego što mi ih Rim otme i pretvori u nešto ružno. Kada sam prevela što je rekao, car je svim silama nastojao sakriti svoje iznenađenje. Mrzio je nepredvidivo, pa mi je laknulo kada je svoj opasan pogled upro u tumača, a ne u mene. »Zašto si mi lagao i rekao da je ovaj čovjek trgovac?« »Možda ne govori sirijski dobro«, ponudila sam odgovor, no sumnjala sam u mračnije motive. Kao i car. »Možda je htio da platim robu koju sam dobivao na dar? Možda me je htio pokrasti, a da ja to nikada ne otkrijem!« Tumač je problijedio kao da ga je netko udario, znoj mu se skupljao na čelu. »Nipošto, Cezare! Možda sam krivo shvatio neke riječi, ali ja znam sirijski bolje od djevojčice, možda je ona krivo shvatila!« »Dovedi Jubu«, rekao je car Juliji. Gotovo sam zaboravila da je ona bila iza mene. Sada je pohitala po očevoj zapovijedi. Stajali smo i čekali dok su u Livijinu atriju ptice u kavezu cvrkutale i tako odagnale muk. Kao da ga je potaknulo neugodno čekanje, Sirijac mi se obratio; »Sveto dijete, kako bismo slavili tebe i tvojega brata kao Izidinu djecu, napunili smo brod darovima. Miomirisima i svilom, zlatom i mirhom.« Brzo sam to prevela kako bih ublažila careve sumnje, a zatim dodala: »Možda se istina može provjeriti u dokumentima s broda.« Car je podignuo jedan prst. »Upravo sam to htio predložiti, Seleno.« Tumač je upao u riječ: »Cezare, ovaj barbarin s Istoka nije mi pokazao nikakve dokumente!« Bilo je prekasno. Car više nije ni slušao tumača, slušao je samo mene. »Ako me je ovaj

Pompea

-74-

čovjek doista htio pokrasti, Seleno, što da učinim?« Čak i ovako mlada, znala sam kako od mene traži da ga osudim na smrt. Promotrila sam tumača i primijetila upalo lice. Izgledao je očajno i gladno. »Njegovoj će duši suditi Izida. Molim Cezara da bude milostiv.« Tumač je zarežao: »Povjerovat ćete kćeri jedne egipatske kurve umjesto građaninu Rima?« Predložila sam caru da bude blag, no kada je moju majku nazvao kurvom, odjednom sam dodala: »No pitam se... Bi li se poslije smijao tome kako je napravio budalu od vas?« Po tome kako su se careve oči lagano smračile, shvatila sam da moja strelica nije promašila cilj. Upravo u tom trenutku stigao je Juba, znojav i zapuhan. Nosio je samo tuniku i togu, no salutirao je kao da je bio u vojničkoj odori. »Juba, govoriš li sirijski?« upitao je car. »Donekle«, odgovorio je Juba. Zatim mi se dražesno nasmiješio, još ne osjećajući napetost između prisutnih. Julija je prisluškivala na vratima iza njega, a car je podigao obrub svojega šešira prema nebu. »Juba, pitaj Sirijca tko je on.« Ja se nisam ni lecnula, no tumač se stao tresti dok je Juba činio kako ga je zamolio car. »Cezare, kaže da je svećenik koji donosi darove.« »Darove? A ne trgovačku robu?« upitao je car. »Pa da«, rekao je Juba zbunjeno. Tumač je u očaju optužio Sirijca. »To govori tek sada jer se nada da će izbjeći kaznu što je dojadivao Cezaru svojim drangulijama!« Car je otrgnuo crvenu bobicu iz jednog od grmova u dvorištu i hitnuo je. »Koji to trgovac nudi sav svoj teret besplatno ako je mogao otići s vrećicom novčića koje sam mu ponudio? Straža, uhitite ovog čovjeka!« Tumač je zadržao pribranost čak i kad je znao da je osuđen na propast. Nije se opirao kada su po njega došli carevi stražari. Bio je to rimski način i gotovo sam mu se divila. Sirijac je pak od mene otišao u suzama, kao da je bio u vjerskoj ekstazi. Počeo je padati snijeg. Nikada prije nisam vidjela snijeg pa sam ispružila ruke ne bih li uhvatila blistave pahuljice dok je car svoje ruke stavio pod pazuha da ih ugrije. »Postupila si u svojemu interesu, no učinila si dobro, Seleno. Koje još jezike poznaješ?« Ustuknula sam kad su se na mojim jagodicama pahuljice pretvorile u vodu. Bila je to sasvim nova čarolija i trebalo mi je nekoliko trenutaka da se sjetim kako me je car nešto upitao. »Naši su se učitelji u Aleksandriji pobrinuli da naučimo sve jezike koje je znala moja majka. Etiopski, arapski, sirijski, latinski, grčki, egipatski, partski, hebrejski, a stekli smo i površno znanje nekih drugih istočnjačkih jezika i afričkih dijalekata.« Jubin pogled postao je suviše pun divljenja, a prsa kao da su mu se nadimala od ponosa. »Selenin rad u mojoj učionici pokazuje i da izvrsno razumije povijest. Veoma je obrazovana, Cezare.« »I oštroumna«, rekao je car. »Agripa kaže da to nije prirodno.«

Pompea

-75-

Juba je položio ruku preko mojega ramena, tobože da me ugrije. »Da nije djevojčica, predložio bih je za učenjaka.« Car je stavio prste na sljepoočnice. »Zar sada moram sumnjati u sve svoje tumače? Najradije bih uposlio tu djevojčicu da me izvještava o njihovoj točnosti. Tumači se ne bi usudili varati dok je Mecenat u blizini, no ne bi ih zabrinula prisutnost djevojčice.« Moj pristanak nije bio potreban, niti ga je tko tražio, i odjedanput car se razvedrio. »Kako da nagradim tvoju današnju dobru službu, Seleno? Što bi željela?« Željela sam se vratiti kući u Egipat, no znala sam da takvo što ne smijem pitati. »Hoćete li dopustiti da razgovaram sa Sirijcem?« »Ne.« »Smijem li poslati pismo našim prijateljima i voljenima u Egipat? Debelom Mardionu i Olimpu te slugama koji ne znaju što se s nama ovdje dogodilo...?« »Ne.« »Hoćete li nam dopustiti da štujemo Izidu u hramu?« »Ne. Zatraži nešto praktično, Seleno.« Stisnula sam šake. »Želim darove koje je Sirijac donio mojemu bratu i meni.« »Ah, djevojačka lakomost!« rekao je Juba, nastojeći biti od po moći. »Ne možete je optužiti da je u tome nepraktična.« Car se nasmijao. »Istina, no ne mogu odobravati tlapnje Izidin skoga kulta. Vidio si da je Sirijac bio u ekstazi. Misli da je Selena nekakav spasitelj!« Juba je nagnuo glavu i upitao: »Ako štovatelji Izide misle da ste blagonaklon otac njihovim svetim blizancima, zar u tome ima ičega lošeg?« Bilo je to previše bolno da bih i samo razmišljala o tome. Okta vijan nije bio moj otac i nikada to neće postati. Zar nije bilo dovoljno što je otjerao moje roditelje u smrt? Zar car mora zauzeti i njihovo mjesto? Činilo se da je tako jer su se careve tanke usne razvukle u osmijeh te mi je dodao ogledalo koje mu je Sirijac ostavio. »Zašto ne? Približavaju se Saturnalije i velikodušno sam raspoložen. Moja će sestra ukloniti sve nepoćudne darove i predati ti ostatak. Pođi sada, Seleno.« Nevoljko sam se vratila košarama s voćem gdje me čekao rad zajedno s Julijom, no još sam čula cara kako je ustao iz stolice. »Dođi, juba, vrijeme je za toplu vatru i možda gutljaj vina. Fortuna ima smisla za humor. Imam tisuću važnih položaja za koje treba naći ljude, a moje je najtalentiranije dijete ptolomejevićevska princeza!« Obojica su se nasmijali. Julija je sve čula i za koji sat ostala su djeca sve znala. Preko noći pretvorila sam se iz uljeza kojeg su izbjegavali u egzotičnu princezu s Istoka — tragičnu polubožicu koju još štuju preko mora. Dok je prije samo Julija iskazivala nekakve simpatije prema meni, sada su mi sve djevojčice u kući željele pomagati oko mojih dužnosti. Kada su u blizini bili odrasli, brbljale su o planovima za Saturnalije — pitale se koje Ili darove trebale dati, koje bi darove mogle primiti te tko bi ih mogao doći zabavljati. No kada smo bile same, zatrpavale su me pitanjima. »Ali zašto te štuju?« pitala je Minora. »Je li to zato što se znaš služiti magijom?«

Pompea

-76-

»Ne znam se služiti magijom«, brzo sam rekla, prvo zato što je to bila istina, a drugo zato što sam znala koliko je opasno tako razgovarati. »Magija uopće i ne postoji«, frknula je nosom Antonija. Nisam joj se smjela suprotstaviti, no nešto me nagnalo da kažem; • Postoji. Magija dolazi kroz Izidu. Obični ljudi svakodnevno donose moć u njezine hramove, a ona dopušta svećenicima da se njome služe kako bi u njezino ime izvodili heku. Vidjela sam ih kako to čine, tako da znam da je to stvarno.« Marcela se namrgodila. »Još ćeš nam reći da krokodili, nilski konji i pavijani trebaju nama vladati te da ih treba štovati! Ne bismo smjele ni razgovarati o takvim stvarima.« Marcela je bila najstarija djevojčica u carevu domu. Sve su je ostale slušale, a ja sam ionako jedva čekala promijeniti temu, pa sam ih očarala pričama o egipatskim bogovima i opisala im sarkofag Aleksandra Velikoga od zlata i alabastra. Zapitkivale su o egipatskim običajima, našim robovima, palači i mojoj odjeći. Čak je i Marcela željela znati o mojoj neslavnoj vladavini kao kraljice Cirenaike. Dok smo radile, iz kuhinje su dopirali mirisi začina te smo osjećale da postoji neka prirodna toplina u našemu zajedničkom radu — izrađivale smo slatkiše za djecu s ulice. Meso se peklo na vatri, koža je cvrčala, hrskava od začina, a robovi su svako malo dolazili provjeravati. Sve je moralo biti pripremljeno prema Oktavijinim i Livijinim visokim kriterijima. U Egiptu nikada nismo obavljali tako niske dužnosti zajedno s robovima, no car je volio da njegova obitelj održava barem privid radišnosti. Osim toga, u Rimu je svaki izgovor da se bude kraj peći bio dobar i primijetila sam da si ne mogu pomoći nego da uživam u tim trenucima. »Kakvo je bilo tvoje kraljevstvo?« upitala je Marcela. »Jesi li imala vlastitu palaču?« »Nikada nisam bila u Cirenaiki«, priznala sam. »No kažu da joj je zemlja plodna i puna oaza.« Minora je upotrijebila previše prstiju da nespretno zaveže vrpcu pa joj ju je Antonija istrgnula iz ruku kako bi je popravila. »Što su to oaze?« Pomno sam zavezala svoju vrpcu da je Antonija ne bi i meni otela. »Oaza je mjesto gdje su na pustinjski pijesak pale Izidine suze te su donijele život na mjesto smrti.« »Tvoja je zemlja bila puna suza?« pitala je Minora. Činilo mi se da je svako mjesto koje ima ikakve veze sa mnom bilo puno suza. »Zamislite mjesto gdje nema ničega osim pijeska i pustinje. Zatim, kada to najmanje očekujete, iz tla iskače drveće i voće i voda, poput skrivenoga blaga! Poput magije!« Opet sam izgovorila tu zabranjenu riječ, a Julija je stavila prst na svoja usta kako bi me ušutkala. Julijina smeđa kosa pretvorila se u kovrčavu aureolu iznad njezine glave zbog pare koje se izdizala iz lonca u kojem je Julija nešto miješala. Da bi prikrila svoju pogrešku, upitala je: »Što ljudi jedu u Cirenaiki?« Zavezala sam jednu vrpcu i počela vezati drugu. »Ružmarin, bademe i poseban gorki med. Šalju mi ga kao dar i imala sam ga prilike kušati.« »A tko je bio tvoj kralj?« Julija je iz lonca ukrala šljivu natopljenu vinom kada je robovi nisu gledali, a onda je pokušala obrisati ljubičasti trag sa svojih prstiju.

Pompea

-77-

»Bila sam jedina vladarica, čak je iskovan i novčić s mojim likom, no moja je majka trebala vladati u moje ime do moje punoljetnosti.« »Jedina vladarica?« upitala je Julija. »Čak ni tvoja majka nije vladala sama!« »Pa jest. U praksi«, rekla sam. »Osim toga, mnoge su žene vladale Egiptom — većinom iz moje obitelji.« »Ne vjerujem ti«, rekla je Marcela, lice joj je bila stroga imitacija majčinoga. »Ne?« uzvratila sam. »Egipćanke su najslobodnije žene na svijetu.« Marcela to nije htjela prihvatiti. »Ti možda kažeš da si Egipćanka, no svi dobro znamo da si Grkinja, a Grci sa svojim ženama postupaju gore nego s ovcama!« Dvije Antonije stale su se smijuljiti, a ja sam osjetila toplinu u obrazima. »Ne svi Grci. Atenjani su rekli da su Spartanke bile ravnopravne svojim muževima. A uostalom, moja je krv makedonska, a neke su moje pretkinje bile ilirske vladarice i ratnice!« Marcela je frknula nosom. »Vladarice i ratnice? Baš! Žene ne ratuju.« »Moja je majka ratovala«, podsjetila sam je. Bilo je nesmotreno to reći i nekoliko se djevojčica otvoreno zagledalo u mene. Spasilo me je brzo Julijino posredovanje. »Trebala bi učiti iz ovoga što nam Selena priča, Marcela. Ja sam čula da Egipćanke imaju prava na sudovima. Mogu biti pisari, liječnici ili učenjaci.« Marcela je podrugljivo odvratila: »Ne mogu, Julijo! Tko ti je pričao takve priče? Egipćanke čak trebaju namirisane eunuhe da bi im čuvali krepost!« Što su ih sve naučili! Bila je istina da je moja majka imala eunuhe kao što je bio debeli Mardion, no mene nitko nije držao pod nadzorom. Moj je učitelj bio Eufronije, svećenik, vrač i pravi muškarac. Sada kada sam ga se sjetila, strašno mi je nedostajao. Kako nam je mogao pokazati lice na rimskim ulicama samo da ponovno nestane? Duboko udahnuvši, nastavila sam: »Samo kažem da nema ničega neprirodnog u tome da nekom zemljom vladaju žene.« Julija mi je ponudila šljivu. »Bi li to narod dopustio?« Zagrizla sam je — bila je bogato začinjena vinom i mirodijama, najbolje što sam kušala otkad sam otišla iz Egipta. Uživala sam u okusu, nepristojno ližući prste. »Nekada je narod to zahtijevao\ Otkad se Ptolomejev sin oženio svojom sestrom, žene u mojoj obitelji ravno-pravno vladaju sa svojim muževima, ili čak i same.« Sve su se djevojčice lecnule, a meni nije bilo jasno koji ih je dio onoga što sam rekla tako uznemirio. Kada sam vidjela polupojedenu šljivu kako visi s Julijinih usana, uvidjela sam da je možda problem bio u svemu i želudac mi se stisnuo. Antonija je prosiktala, prečvrsto svezavši vrpcu oko grane tako da se slastica ispod nje zdrobila. »Govoriš kao da nema nikakva srama u tome što se sestra udaje za svojega brata!« Ona je bila moja polusestra, no u njoj nije bilo ničega od mojega oca. Čeljust joj je bila kao Oktavijina i osjetila sam da me je iskreno prekorila. »Zašto bi u tome bilo ikakva srama?« upitala sam polako. Morala sam se prisjetiti kako ovaj narod nije nimalo sličan mojemu. »To je stara egipatska tradicija. Nekada sin i ne može postati faraon dok se ne oženi faraonovom kćeri — svojom sestrom.«

Pompea

-78-

»To ne znači da je to ispravno!« odvratila je Antonija. Osjetila sam kako me gledaju. Pokušavale su me posramiti, baš kao što me majka upozorila. Nastojala sam im to objasniti onako kako je to majka meni objasnila. »Brak brata i sestre sprečava nastajanje suparničkih obitelji i građanske ratove. Priječi stranim vladarima da dođu na egipatski dvor i udvaraju se faraonovoj kćeri te pokradu naše blago. Osim toga, egipatska kraljevska obitelj potječe od bogova. Izida i Oziris bili su brat i sestra i nitko nije doveo u pitanje njihov brak.« »Jupiter i Junona također su brat i sestra, ili nam barem tako kažu naše priče«, dodala je Julija, nasmiješivši mi se blagonaklono, no ostale su me i dalje ogorčeno promatrale. »Hoćeš li se onda udati za Heliosa?« upitala je Minora. Pitanje me zateklo nespremnu. Prije sam mislila da ću se udati za Cezariona. On je bio kralj, a ja sam bila faraonkina kći. No takva je bila tradicija, a moja ju je majka oduvijek slijedila. Sada kada je Cezarion bio mrtav, što bi to značilo za ptolomejevićevsku kraljevsku lozu? Kao jedina faraonkina kći, morala sam se udati za egipatskoga vladara ili Nil možda više neće plaviti dolinu. No tko je sada bio egipatski vladar? Zar nije Helios bio zakoniti kralj? »Helios je zaručen za medijsku princezu lotapu«, promrmljala sam, a onda shvatila da ne znam ni što se dogodilo s njome. Možda su i nju vukli ulicama u Oktavijanovu trijumfu a da je ja nisam vidjela. U tom je trenutku Livija projurila kuhinjom, izgrdila robove i stala provjeravati kako napredujemo. »Vi djevojčice dangubite! Ako ne završite pripremu grančica, neću vam dopustiti da prisustvujete čitanju poezije!« »Doći će pjesnik?« Nastojala sam se doimati manje zainteresiranom nego što sam bila. »Je li darovit?« Livija se namrgodila pogledavši u lonac sa šljivama, kao da je svaku prebrojila i otkrila da neke nedostaju. »Naravno! To je Vergilije, glupa djevojko!«

Pompea

-79-

Dvanaesto poglavlje

Car je održao svoje obećanje i dao mi darove koje je donio sirijski mudrac. Najljepši je dar bila pjegasta mačka za moju braću i mene. Mačke su u Egiptu bile svete i postojali su strogi zakoni koji su zabranjivali da im se učini išta nažao, a čak je bilo zabranjeno voditi ih u druge zemlje. Ovoga elegantnog sivog lovca očito je prokrijumčario iz Egipta, no nismo mu mogli to zamjeriti kada je počela skakutati po mojoj sobi hvatajući vrpcu koju je Filadelf pred njom izmicao. »Nazovimo je Bastet!« rekao je Filadelf. Baš i nije bilo maštovito nazvati je po egipatskoj božici mačjega lica, no Bastet je bila i jedan vid božice Izide, pa smo joj i na taj način mogli odati počast, čak i ovdje na Palatinu. »Da, Bastet«, ustrajao je Helios. »Trebala bi joj dopustiti da spava u tvojoj sobi, Seleno.« Zatim mu je ta divlja mačkica skočila u krilo te ga nasmijala. Nisam se mogla sjetiti kada sam zadnji put vidjela Heliosa da se toliko smije, pa sam mu rekla: »Ne, ti bi je trebao zadržati, Heliose! Sviđaš joj se!« Osim toga, kako je Bastet imala pjegavo krzno i bistre oči, već sam je počinjala voljeti, a bilo me je jako strah zavoljeti ikoga novoga. Uostalom, ono što voliš drugi ti mogu oduzeti ili upotrijebiti protiv tebe. Srećom, mačka nije bila jedini dar koji su nam za naše rođendane poslali Sirijci. Dobili smo zavjese za krevet sa srebrnim zvijezdama koje su me podsjećale na one što su visjele iznad kreveta moje majke u Aleksandriji, no Oktavija ih je nazvala razvratnima i nije mi dala da ih zadržim. Svjetlucava svilena haljina, kutija sa sredstvima za uljepšavanje i bočice parfema također su se smatrale neprikladnima te su bile uklonjene. Oktavija mi je, doduše, dopustila da zadržim posudicu za paljenje tamjana u obliku roga obilja. Soba mi je sada bila ukrašena novim šarenim pletenim sagom, a tu je bila i škrinja puna svilenih haljina koje je Oktavija smatrala dovoljno skromnima. Izrezbarena harfa kithara bila je naslonjena na najudaljeniji zid, a usprkos Oktavijinim upozorenjima u vezi s glazbom, bilo mi je dopušteno svirati na njoj. Zapravo, car mi je rekao da možda čak imam dara za glazbu. Naposljetku, Oktavija mi je dopustila da zadržim plavu lanenu tuniku s posrebrenim pojasom kako bih je nosila za vrijeme Saturnalija bio je to rimska svetkovina kojoj sam prvi put trebala prisustvovati. U vrijeme Saturnalija careva je kuća bila prekrivena vrpcama kako bi njezina arhitektura poprimila blagdansku draž te zimske svetkovine. Osušeni začini i pozlaćeni češeri — neobična raskoš — postavljeni su u ukrasnim zdjelama kao ukrasi u svakoj prostoriji. Sve je bilo okićeno zelenim grančicama i crvenim bobicama. Na Saturnalijama bilo je naše prvo službeno javno pojavljivanje nakon trijumfa, pa su se svi pobrinuli da Helios, Filadelf i ja u potpunosti izgledamo kao sretna rimska djeca. Čak su mi dopustili da kosu uredim na moderniji način, pričvršćenu ukosnicama ukrašenima

Pompea

-80-

biserjem što sam ga posudila od Julije. Dok su gosti pristizali na carevu gozbu, vikali su jedni drugima: o Saturnalia!« Muškarci su nosili raznobojne tunike od muslina širokoga donjeg dijela. Žene su nosile haljine koje bi inače bile neprilične za javnost, a svi su nosili crvene pileuse — široke šiljate šešire koji su bili znak slobode. Među carevim gostima bili su patriciji, trgovci, oslobođenici, pa čak i cijenjeni robovi. Zapravo, za vrijeme Saturnalija gospodari su posluživali robove, pa je Livija poslala djecu da nose pladnjeve slastica. No kada su uhvatili Minoru i Filadelfa kako jedu više slatkiša nego što su ih razdijelili, Oktavija ih je poslala da se odu igrati u dvorište. Ja sam iznova punila pehare mirisnim vinom, a Julija je dijelila grančice sa slatkišima koje smo izradile i sve vrijeme ogovarala goste. Oktavija nam je usadila važnost manira i smjernosti, pa sam se bojala i najmanje pogreške. Nisam se trebala toliko brinuti. Kada sam prelila malo vina preko ruba pehara jednog senatora, on mi je samo namignuo i viknuo: »Io Saturnalia!« Čula sam djeliće razgovora, neke sam razumjela, a neki su me prilično zbunili. Povremeno sam čula cara kako se žali da je sedam dana Saturnalija predugo vrijeme da sudovi ne rade. Smatrao je da slavlje treba skratiti na tri dana, no čini se da se nitko nije složio s njime. Livija se hvalila darovitošću svojih sinova i svi su bili dobro raspoloženi — čak i Helios, čija je prirodna ozbiljnost ustuknula pred sportskim duhom kada su ga ostali dječaci pozvali van na hrvanje. Te sam noći naučila da čak i Agripa ima smisla za zabavu. Vidjela sam ga kako nekim vojnicima pokazuje manevar mačem i svi su prasnuli u smijeh kada je ispričao neku šalu. Zatim mu je Oktavija ponudila voće s jednog pladnja i pustila da joj prsti dotaknu njegove. Tako su stajali nekoliko trenutaka, samo su se smiješili jedno drugome dok Agripini prsti nisu primili njezinu ruku kao da je riječ o skupocjenu dragulju. Oktavija se zbog toga rumenih obraza naglo udaljila. Ostali gosti nisu bili tako suzdržani. Koketiranja je bilo na sve strane. Car je prekorio Juliju što »upravlja oči« prema muškim posjetiteljima, no kada su Marcel, Tiberije i Jul očijukali s lijepim djevojkama svojih godina, nitko to nije smatrao nepoćudnim. Hrane je, za promjenu, bilo u izobilju, a pjevanje se poticalo. Neki su gosti čak i plesali. Kako sam im samo zavidjela! I u Egiptu je ovo bilo doba svetkovine. Bilo je to vrijeme kada su se častili i slavili Izida i Oziris zbog godišnjeg ciklusa života. Donijeli bi blistave sunčeve zrake Horusa, božanskoga djeteta, kako bi mogla početi još jedna godina sjetve. Rimljani su na to gledali drukčije, a Juba je uživao u pričanju te priče dok su djeca sjedila okupljena oko njega. Da budem iskrena, pogled na Jubu s djecom mamio mi je osmijeh na lice. Volio je pričati priče gotovo s jednakim žarom kao što ih je volio slušati. Kada sam mu napunila pehar vinom, primijetio je moj posrebreni remen i nasmiješio mi se. »Veoma si ljupka večeras, Seleno. Plavetnilo haljine ističe tvoje zelene oči.« »Hvala«, rekla sam, sasvim polaskana što mi je tako naočit muškarac dao kompliment.

Pompea

-81-

Iskreno govoreći, voljela sam Jubu više nego što sam to željela priznati. »Lijepo te je vidjeti kako se smiješiš«, dodao je. »Čujem da je za to zaslužna mala siva mačka. Znaš, volio bih kupiti mačka pa bi Bastet mogla imati mačiće.« Široko sam se osmjehnula. »A ja čujem da si postao bogat mladić zahvaljujući svojim tekstovima. No Egipćani ne prodaju svoje mačke. Neke se stvari ne mogu kupiti novcem.« Nasmijao se. »Upravo tako, moja lijepa princezo!« Ponovno sam se zarumenjela, nervozna od pomisli da bi Julijine prevelike uši mogle prisluškivati izdaleka dok se smijuljila u mojem smjeru. Osobito je uživala upravljati mi značajne poglede kad god smo Juba i ja razgovarali. »Još priča!« prekinuo nas je Filadelf. Juba se predao uza smijeh. »Dobro, Filadelfe. Kada je stigao kraj Saturnovoj vladavini, taj je put mudro odlučio skinuti krunu.« Već sam čula priče o Saturnu, no šutjela sam dok je Juba nastavio pripovijedati. »Otplovio je dalje od Sjevernoga vjetra gdje i sada spava na skrivenome otoku na vrhu svijeta. Tako u ovom najhladnijem godišnjem dobu upravljamo molitve u Saturnovo snježno carstvo kako bismo probudili toga drevnog i milostivog kralja. Jednoga će se dana njegovo božanstvo ponovno roditi u ovome godišnjem dobu i mi ćemo uživati u blagodatima Zlatnoga doba.« Zlatno doba! To je rekao i princ Emese prije nego što je car naredio da ga ubiju, prije nego što me poprskala njegova krv i prije nego što je njegove oči napustio život. Amfora vina odjednom mi se učinila preteškom. Zavrtjelo mi se u glavi. »Seleno, jesi li dobro?« Juba me uhvatio za lakat. Gomila ljudi oko mene odjednom mi je bila nesnosna. »Trebam svježega zraka.« Ostavila sam ga s vinom i potražila Heliosa, no nisam ga u gužvi mogla naći, pa sam izašla u perivoj. Čak su i ondje djeca vrištala te se igrala u snijegu, stoga sam se povukla u cubiculu. Saturnalije su bile proslava života, a toliko je članova moje obitelji bilo mrtvo. Julije Cezar, Marko Antonije, Antil, Cezarion — nikoga više nije bilo. I moja je majka bila mrtva, a ja sam je ubila. Zašto nisam bacila košaru i pustila zmiju da odgmiže? Bila je mrtva zbog mene, a mi smo bili u Rimu, poučavali su nas lažima o našoj obitelji i još su k tomu očekivali da ćemo se smješkati. Opet sam nastojala pretvoriti lice u masku. Kad bih si dopustila da osjećam sve što je u meni, vrištala bih kao onoga dana kada sam čula da je Cezarion mrtav. Vrištala bih i nikada ne bih prestala. A to mi ne bi pomoglo da nađem put za Egipat. Dok sam se borila protiv tih misli i utiskivala nokte u dlanove, shvatila sam da nisam sama. Izvan careve ložnice stajale su Livija i lijepa kći jednoga od senatora te razgovarale. Djevojka je bila rumena u licu i lagano raščupane kose. »Učinit ćeš što ti on kaže«, rekla je Livija djevojci, nježno joj milujući rumeni obraz. Znala sam, čak i tada, da sam naišla na nešto zabranjeno, no nisam razumjela što. Ostala sam gdje sam bila, u sjeni, znatiželja me je paralizirala. Djevojka je pogledala prema carevoj ložnici i sva zadrhtala. »No nisam ga poticala, gospo Livija...« Livijina ljupkost pretvorila se u gnjev te je ruku pomaknula s njezina obraza i zgrabila je za

Pompea

-82-

kosu. »Nemoj ti meni gospo Livija! Znam ja takve kao što si ti — što uistinu želiš od cara, usprkos tomu što govoriš! Nemoj to poricati!« Djevojka je pokušala skloniti pogled, a kada je to učinila, ugledala je mene. Zatim me je pogledala i Livija te je svoj bijes iskalila na meni. »Zar ti nisam rekla da poslužuješ vino, Seleno? Kako se usuđuješ uhoditi me?« »J-ja«, promucala sam, iznenađena njezinom srdžbom, no prije nego što sam uspjela završiti, spasila me vika u kući. »Vrijeme je da izaberemo kralja nereda!« vikao je netko, a gosti su stali klicati. Iskoristivši to veselje, podigla sam skute svoje suknje i pobjegla od Livije. Došla sam do svečanosti na vrijeme da izvučem kolačić kako bismo vidjeli tko će nominalno biti vladar careve palače do kraja Saturnalija. Zabrinula sam se kada sam vidjela svojega najmlađeg brata kako gura svoju debeljuškastu šaku u zdjelu i izvlači komad kolača sa skrivenim zrnom graha. Taj ga je komad kolača odredio kao dobitnika te sumnjive časti. Gomila se zasmijuljila u očekivanju careva odgovora. Filadelf je bio Antonijev sin, kao što je svatko mogao i sam vidjeti. No bio je i Kleopatrino dijete, a to nisu zaboravili. Ptolomejevićevo dijete da bude vladar careva doma? Čak i kao saturnalijska šala, bi li to bilo previše za carevu čast? Sve su oči bile uprte u cara dok je moj mali brat gnječio kolač svojim debelim prstima. Vidjela sam da ga je samo zbunilo to što se događa, no car se nad njega nadvio poput oronule dadilje. »Ah, Filadelfe, dijete moje. Ti si kralj nereda! Kakve su tvoje želje? Kako ti mogu služiti?« Molila sam se u sebi da moj maleni brat ne zatraži nešto uvredljivo. Na svu sreću, Filadelf se nasmiješio caru i upitao: »Smijem li dobiti još jedan kolačić?« Car se nasmijao i dao Filadelfu po kolačić u svaku ruku. »Kralj nereda zapovjedio je da svi moraju dobiti kolače i moramo ga poslušati!« Gomila je stala klicati, a car je podignuo Filadelfa. Lecnula sam se kada sam ga vidjela kako drži mojega malenog brata i smiješi se smiješkom koji sam prepoznala. Bio je to isti onaj prepredeni smiješak kao onoga dana za vrijeme Trijumfa. Kao da su se svi gosti složili da je car bio plemenit i dobrohotan. Kako je spremno praštao i bio milostiv ovaj vladar svijeta, baš kao i njegov praujak Julije. Kako su Kleopatrina djeca imala sreće što ih je Oktavijan primio u obitelj s takvom ljubavlju. Znala sam da će se nakon Saturnalija ulicama širiti takva priča, a to je znao i car. Da bi upotpunio prizor, pozvao me k sebi i ispričao gostima priču o lažljivome tumaču. »Zatim mi je rekla: Ali Cezare, ja znam sirijski! Nije li tako, Seleno?« Kimala sam glavom, a on me je tapšao po ramenu svojim lede nim prstima. Njegovo je lice moglo hiniti toplinu, no prsti su mu uvijek udavali skrivenu hladnoću. Bio je veoma velikodušan prema meni u hvali, ispričao je priču na takav način da je i sebe i mene oslikao u najboljem mogućem svjetlu kako bi Rimljani tu priču mogli ponijeti kući kako je car lako pridobio odanost Kleopatrine djece. Naposljetku došlo je vrijeme za čitanje poezije. Toliko se gostiju uguralo u dvoranu za primanje da su morali stajati i uza zidove. Kada me je Juba ugledao, pomaknuo se kako bi

Pompea

-83-

mi napravio mjesta na klupi do sebe. »Sjedni kraj mene, Seleno. Jedva čekam čuti što misliš o našem rimskom pjesniku.« Ugurala sam se kraj njega, ruke su nam se nakratko ispreplele. Lijepo je mirisao, mirisi Saturnalija miješali su se s pustinjskim mirisom koji je uvijek zaostajao na Jubinoj odjeći. Slijedila sam njegov ispruženi prst do pjesnika koji je stajao u prednjem dijelu prostorije. Iako ga je Juba nazvao rimskim pjesnikom, Vergilije je crtama lica nalikovao na Gale, posebice svojim teškim čelom. Njegove tajanstvene oči bile su usječene, a čelo mu je bilo izbrazdano borama. Pjesnik je s čela rukom odmaknuo uvojak crne kose kad je Mecenat upitao koju će to priču ispričati Vergilije. Odgovor je stigao u rimi:

Tom ću, Mecene, pjevat, što njive napredne čini. Kad li je orati hora, kad vezati loze uz brjeste,

Oko goveda kako valjade se starat i kako Sitnu držati stoku, koliko se iskustva hoće

Oko čuvarnih pčela. To što je Vergilije odgovorio poezijom, oduševilo je goste. Muk strahopoštovanja nadvio se nad prostorijom dok je recitirao ostatak. Vergilijeva je pjesma govorila o zemlji i žetvi. Tako je dirljivo govorio o seljakovu životu da je čak i ptolomejevićevska princeza poput mene poželjela uprljati ruke plugom. Kraj pjesme dočekan je pljeskom, a žene su se primale za prsa koja su se nadimala, kao da ne mogu prigušiti svoje osjećaje. Jubine su oči zablistale. »Seleno, kada čuješ priče o njegovoj plodnoj zemlji, zar te to ne navodi na to da barem malo zavoliš Rim?« »Egipat je plodniji«, rekla sam tiho, pitajući se je li se vodostaj Nila digao ove godine. Došlo je vrijeme bujanja vode, a ako Nil ne poplavi dolinu, bit će gladi. »Ja volim Egipat.« Jubine su oči bile pune razumijevanja. »Egipat hrani Rim, zato si Rim više ne smije priuštiti da ga izgubi. Car je uzeo Egipat kao svoj privatni posjed. Čak je zabranio ikomu iznad čina equites da ga posjeti bez njegove dozvole. Moraš zaboraviti Egipat, Seleno.« Zagledala sam se u svoje ruke. »Kao što si ti zaboravio kraljevstvo Numidije?« Juba se tužno osmjehnuo. »Nisam zaboravio Numidiju.« Vergilije je sada već završio s čitanjem. Juba je ustao kako bi čestitao pjesniku na njegovu djelu te me povukao za sobom. »Publije Vergilije Maron, dopustite mi da vam predstavim Kleopatru Selenu iz Egipta.« Spustila sam pogled na način kako je to činila Oktavija kada je upoznavala nove ljude, čekajući da mi se muškarac obrati prije nego što prozborim. Vergilije se nasmiješio. Njegovi su obrazi bili rumeni bio je neočekivano sramežljiv u ophođenju. »Dušo draga, pravo si utjelovljenje svoje ljupke majke!« Prvi je put netko u Rimu spomenuo moju majku s Ijubaznošću pa sam se iskreno osmjehnula. »Poznavali ste moju majku?« »Jesam. Jednom je boravila u Rimu na imanju Julija Cezara i bila je velika pokroviteljica umjetnosti. Bio sam jako mlad, no imao sam tu čast da me njoj predstavi naš uzajamni prijatelj. Bio je to Krinagoras iz Mitilene, veliki epigramatik. Veselim se našem ponovnom susretu, Kleopatre Seleno. Naći ću vremena da te opet posjetim prije kraja Saturnalija.«

Pompea

-84-

Time sam bila otpuštena pa sam dopustila da mi se s usana otme neočekivano »lo Saturnalia!« Zatim sam se okrenula i ugledala Heliosa. Njegov izraz lica kao da nije pristajao veseloj crvenoj kapi koju je nosio na glavi. Zgrabio me je za ruku i povukao u mirni kutak. »Krisa se vratila sa sela«, prošaptao je. »I vidjela je Eufronija.«

Pompea

-85-

Trinaesto poglavlje

Zapalila sam uljanicu kraj kreveta u svojoj sobi dok je Helios uvodio Krisu i tiho zatvorio vrata. Bastet mu se veselo plela između stopala i trljala se brkovima i njuškicom o njegove noge. Iznenada, robinja je pala na koljena. »Oprostite mi, gospo!« Na trenutak pomislila sam da nas je izdala, no Helios je odmahnuo glavom kao da ona to često čini. »Što da ti oprostim?« upitala sam je. »Bila sam drska prema vama onoga dana nakon trijumfa. Zatim sam vidjela Izidino znamenje po vašim rukama i znala sam da ste sveti mojoj božici!« Sjetila sam se kako smo se hrvale oko one krvave haljine, no sada mi je otkrila nešto mnogo važnije. »Štuješ Izidu?« »Dakako«, rekla je. »Izida je jedina božica kojoj je uistinu stalo do života robova. Njezini hramovi primaju sve koji je žele doći slaviti. Gospa Livija bacila bi me paklarama da dozna, no volim Izidu više nego što se bojim Livije.« »Morala bi se bojati Livije«, rekla sam zabrinuto. »Ona ima moć života i smrti nad tobom.« »Samo u ovome životu«, rekla je Krisa i poljubila rub moje haljine. »Eufronije poučava da smrt nije kraj te da ćete nam pomoći da nađemo spasenje.« Tada me je pogledala kao da imam moć okončati patnju u njezinu svijetu, no nisam mogla okončati ni vlastitu patnju. »Kako znaš za Eufronija?« upitala sam, radoznala da saznam što je još naš stari vrač naučio ovu robinju. »Prije nego što vam kažem, hoćete li me blagosloviti?« Helios mi je kretnjom ruke dao znak da to učinim, no osjećala sam se baš kao varalica. Krisa me je zamolila da joj podarim Izidin blagoslov, no ja nisam bila faraonka. Nisam bila ni svećenica, a ovo nije bio hram. Kako sam to mogla učiniti? »Nisam legla ni s kojim muškarcem i posvetila sam svoje djevi čanstvo Izidi. Nastojala sam biti milostiva i sućutna prema drugima. Vaš je brat zaključio da sam dostojna i dao mi svoj blagoslov. Hoćete li mi i vi dati vaš?« Pokušala sam se sjetiti onoga što je moja majka činila. Stavila sam jednu ruku na svoj amulet u obliku žabe, a drugom sam razmaknula čuperke boje meda s Krisinih očiju. Izgledala je kao da ima petnaest ili šesnaest godina. Bila je starija od mene, no klečala je preda mnom kao dijete pred svojom majkom. »Blagoslivljam te«, rekla sam joj i osjetila toplinu kako prolazi mnome poput jakoga vina — vjerojatno je to bila vrućina mojega srama i tračak straha da bi se Izida mogla naljutiti zbog moje prevare. No ako je Krisa osjetila licemjerje u mojemu blagoslovu, ničime to nije odala. Umjesto toga, zjenice su joj se raširile i zadrhtala je kada sam povukla ruku. Helios joj je pomogao da ustane. »Molim te, Krisa. Selena je učinila kako si tražila. Sada nam reci sve o

Pompea

-86-

Eufroniju.« Brzo je kimnula glavom. »Upoznala sam ga u Izidinu hramu na Martovu polju.« »Io Saturnalia!« povikao je netko ispred vrata te smo nas troje umuknuli dok nisu prošli. Usudila sam se prozboriti tek kada sam čula kako smijeh gostiju odjekuje u daljini. »No zašto je Eufronije u Rimu? Agripa ga je dao bičevati u Egiptu. Eufronije ovdje ne može biti siguran.« »Mnogo je stranaca u ovome gradu, gospo! Ne traže ga ovdje. Kaže da je došao pomoći u pripremama za vašu slavnu vladavinu.« Je li itko mogao izgovoriti slađe riječi? No kamo bi nas Eufronije odveo? Čak i da nas nekamo otpremi, gdje bismo se u cijelome svijetu mogli sakriti od Rimljana ili uspješno vladati? Sve što sam posjedovala nalazilo se u ovoj prostoriji. Moj brat i ja bili smo bez države i bez vojske. Nismo vladali ničime. Bilo je uzaludno nadati se, a opet, morala sam upitati; »U Rimu Izidini hramovi nemaju nikakvog utjecaja. Car im se protivi. Kakvu bi moć Eufronije mogao imati ovdje?« »Vjera je moćna, gospo«, rekla je Krisa. »Tisuće je sljedbenika Izide samo u ovome gradu koji su vam spremni pomoći. Ja čak nisam ni jedina Izidina sljedbenica u ovoj kući!« »Tko još?« pitao je Helios, držeći na oku moja popravljena vrata. »Mnogi robovi i još jedan čak i važniji od njih. Gaj Julije Juba posjećuje hram i počeo je učiti osnove magije. Eufronije želi da vas pitam može li vjerovati Jubi kao glasniku.« »Juba?« odjednom sam shvatila miris romaniziranoga afričkog princa koji je bio naš učitelj. Sve mi je to vrijeme mirisala magija. Helios je skinuo svoju crvenu kapu i zgužvao je u jednoj ruci. »Juba je bio pošten prema nama. Bi li mu vjerovala, Seleno?« Oklijevala sam s odgovorom. Juba mi se sviđao. Koji put kada bi me pogledao, osjetila bih kako mi nešto zatitra u utrobi. Željela sam vjerovati našem naočitom mladom učitelju, no još sam se sjećala kako je o nama govorio kao o figurama u igri. Sjećam se i kako je šibao Heliosa dok mu nije potekla krv. »Juba je bio milostiv prema nama kada je to mogao biti«, priznala sam. »No ispunjava careve želje poput dresirana ljubimca. Moraš reći Eufroniju da se ne otkrije dok ne doznamo više o Jubinoj istinskoj odanosti.« Helios je lupio šakama o moj stol od bijesa. »To je sve što Eufronije želi znati? Može li vjerovati Jubi? Jednom nam se već javio, zašto ne bi opet? Reci našemu vraču da ga želimo vidjeti vlastitim očima. Reci mu da mu to zapovijedamo'!" »Heliose...« upozorila sam ga, iako u njegovu licu sada više nisam vidjela neposlušna brata blizanca, nego lice mojega kralja. »Mogao bi biti ubijen zbog tebe.« Helios je gnjevno skrenuo pogled, a mojom je glavom prostrujalo sjećanje na carevu prijetnju da će podrovati sljedbenike Izidina kulta i optužiti ih da su me napali magijom. »Krisa, je li mi Eufronije poslao poruku na mojoj koži? Ako jest, reci mu neka prestane ili će car onda imati izgovor da uništi naše hramove.« »Zar Izida neće zaštititi svoje hramove?« upitala je Krisa. Voljela sam Izidu, vjerovala sam u Izidu i bila sam njezin kanal u smrtnome svijetu, no

Pompea

-87-

Oktavijan je razorio Egipat. Mogao bi razoriti i Izidine hramove. »Samo reci Eufroniju da ne mogu primati te poruke. One ljute Rimljane.« Kada je Krisa otišla, Helios me napao. »Kako si mogla to reći ? Izida je govorila kroz tebe, a ti odbacuješ njezine riječi jer misliš da bi mogle naljutiti Rimljane?« Zbog njegovih riječi osjetila sam se sitnom i bezvrijednom, no nisu njegove ruke krvarile niti izgarale od boli. »Heliose, ne želim se svađati. Ne večeras. Eufronije će doći po nas. To su dobre vijesti, zar ne?« Helios je odmahnuo glavom. »Mislim da ne bismo trebali čekati da nas oslobodi. Mislim da bismo ga morali sami naći.« Srce mi je zatreperilo u grudima. »Što ako nas uhvate? Riskirati nešto takvo sada, baš kada smo postigli nekakav privid...« »Privid čega?« pitao je Helios. »Sigurnosti.« Nisam mogla izgovoriti riječ sreća, no situacija se uvelike promijenila otkad smo došli u Rim kao zarobljenici. Iako nikada nisam zaboravila to da smo stalno izloženi caru na milost i nemilost, on je počeo pokazivati određenu naklonost prema meni. Možda bismo ga nekako ini)gli nagovoriti da nas ponovno postavi na egipatsko prijestolje. »Sigurnosti?« Heliosove su se usne iskrivile u grimasu gnušanja. "To je tek sigurnost ptica u kavezu — kao one koje drži Livija!« »Znam samo da Filadelf više ne plače stalno«, rekla sam, prstima se igrajući vrpcom svoje haljine. »Oktavija dobro postupa prema njemu. Drago mi je kada ga opet vidim da se smije.« »Zar misliš da bih ga ja radije vidio tužnoga i prestrašenoga? Ne možemo samo sjediti i čekati da nam Eufronije opet dođe.« »Zašto to ne bismo mogli? On je mudar čovjek. Zna stvari koje mi ne znamo. Pitao nas je možemo li vjerovati Jubi kao glasniku, zašto jednostavno ne bismo mogli učiniti ono što nas je zatražio?« »Jer smo u opasnosti svaki dan koji provedemo ovdje. Car bi se mogao predomisliti i ubiti nas iz svojega hira. U njegovoj smo moći. A što ako uvidimo da se Jubi ne može vjerovati ? Što ako Krisa više ne bude mogla ići u hram i prenositi nam poruke? Onda će biti kao prije i bit ćemo sami. Egipat će biti sam. Trebali bismo sami naći Eufronija — vrijedi riskirati.« »Znam da očajnički želiš učiniti nešto, bilo što. No možda je car u pravu kada kaže žuri polako.« Lecnula sam se na vlastite riječi čak i prije nego sam ih izgovorila. Od svih mogućnosti koje su mi bile na raspolaganju da ga uvjerim, izabrala sam citirati jednu od carevih najdražih uzrečica. Bijesan kao ris, Helios je ustao, izašao iz sobe i zalupio vratima. Pokušala sam ih uhvatiti prije nego što su lupila, no bilo je prekasno pa sam ih silom otvorila i dala se u trk. Spotičući se o svoju tuniku, sustigla sam Heliosa i zgrabila ga za ruku. »Heliose, molim te! Tako sam prestrašena!« Bilo me je sram to reći i nisam se mogla sjetiti zadnjega puta kada strah nije upravljao svakim mojim postupkom. Mislila sam da će vikati na mene. U očima

Pompea

-88-

sam mu vidjela gnjev zbog kojega sam zadrhtala. »Zar ti nisi prestrašen?« »Kraljevi nemaju pravo biti prestrašeni«, rekao je Helios. »Osim toga, nekad mislim da se sve čega sam se bojao već ionako dogodilo.« »Samo još malo pričekaj prije nego što pođeš tražiti Eufronija«, zaklinjala sam ga. »Samo dok snijeg ne okopni i proljeće ne stigne. Dok ne budemo više znali. Naposljetku, kako znamo da Krisa nije careva uhoda?« »Nije«, rekao je Helios mrko, no vidjela sam da se nije htio prepirati sa mnom. »Možda si u pravu. Uvijek si bila pametnija od mene. Onda ćemo pričekati do proljeća. Nadajmo se da nam je preostalo barem toliko vremena.« Posljednji dan Saturnalija bio je vrijeme razmjene darova s carskom obitelji. Heliosu je ta zamisao bila osobito odbojna, no uvjerila sam ga da bi nam situacija mogla biti mnogo gora uvrijedimo li članove obitelji tako što im nećemo ništa dati. Dali smo im sirijski tamjan, a svakoj djevojčici jednu od srebrnih zvijezda koje sam skinula sa zavjesa za krevet prije nego što ih je Oktavija bacila. Također sam Juliji dala bjelokosni češalj, a ona me posramila s košarom punom ukosnica, vrpca i prstenja. »Dirnuli su me tvoji darovi«, uvjeravala sam je. Livija je frknula nosom i ispružila se na svojoj ležaljci od baršuna. »Ne budi previše zahvalna, Seleno. Julija se osobito lako rješava svojih stvari jer ih se brzo zasiti.« Julijini su se obrazi zarumenjeli i skrenula je pogled, a ja sam se zapitala zašto car nikada nije branio svoju kćer od Livijinih strelica. Nije obratio pozornost na podbadanje i svakoj nam je dobacio vrećicu egipatskih zlatnika. Zatim je dao nakit moje majke ženama u obitelji. »Izvoli, Seleno. Tvoja je majka bila znamenita po svojim biserima. Trebala bi imati jednu njezinu nisku.« Ionako su trebali pripasti meni, no morala sam mu se zahvaliti dok je oko Livijine ruke stavljao majčinu narukvicu od zlata i azurita. Car je bio dobro raspoložen, što je značilo da i ostali ukućani mogu biti dobro raspoloženi. Stalno je iznova pričao priču kako sam mu pomogla uhvatiti tumača u laži, iako sam u njegovoj verziji samo potvrdila ono što je on već znao. Car je bacio pogled na voštanu pločicu koju je često imao uza se za bilješke i podsjetnik. »Ah, da, umalo sam zaboravio. Sutra Selena i Helios imaju rođendan, a čuo sam da je Helios zavolio robinju Krisu.« Zadržala sam dah. Je li znao za naš razgovor s Krisom o Eufroniju? Pripremila sam se na najgore. Car se, međutim, nasmiješio. »Kupio sam Krisu od Livije i sada je dajem Heliosu za rođendan. Mladić njegova statusa mora imati sluškinju.« Nastojala sam ne zinuti od olakšanja. Robinja je bila velikodušan dar i svi su stali hvaliti carevu širokogrudnost. Helios je uspio samo promucati zahvalu, a ako je cara pogodila nezahvalnost mojega brata blizanca, on to nije pokazao. »Nisam zaboravio ni Selenin dar. Dobit će djela najvećega od svih pjesnika, i to Rimljanina.« Car je preda mnom otvorio škrinju, a ja sam prošla prstima po glatkoj površini svitaka pergamenta koji su se nalazili u njoj. Bile su to kopije Vergilijeve poezije. Kompletna zbirka. Bio je to uistinu velikodušan dar. »Hvala vam!«

Pompea

-89-

»Lijepo«, izjavio je car, zadovoljan sobom. »Imat ćeš priliku razgovarati sa samim pjesnikom. Uvijek sam smatrao da posvećuje previše pozornosti mojem nećaku Marcelu, no sada si ga zainteresirala ti, Seleno. Kaže da će te posjetiti prije kraja Saturnalija.«

Pompea

-90-

Četrnaesto poglavlje

Kada je razmjena darova završila, otišla sam s djevojčicama u kuhinju kako bismo oprale posuđe s gozbe. Heliosa su također poslali da radi s djevojčicama za kaznu što je nešto drsko odbrusio Agripi. Filadelf i Minora meli su ognjišta dok smo se mi ostale bacile na brdo prljavih tanjura. U međuvremenu, Bastet nam je pomogla tako što je proždirala ostatke hrane koji su nam pali, njezin hrapavi jezik grebao je po podu. Julija je zviždala dok je prala posuđe. »Pitam se jesi li na neki način prirasla Vergilijevu srcu, Seleno.« Helios se naježio od načina na koji je to rekla, pa sam požurila s odgovorom. »Julije, ti misliš da sam svima, na neki način prirasla srcu.« »A zašto ne?« upitala je. »Sada si već u dobi kada možeš stupiti u brak. Kada se Marcela uda za Agripu, bit ćeš najstarija djevojčica u carevu domu i svi će biti zainteresirani za tebe. Naposljetku, dolaziš s velikom nasljeđem.« »Smrti?« upitala sam mrzovoljno. No Julija se samo nasmijala i zakolutala očima na moju dramatičnost. »Zašto bi te Vergilije želio vidjeti ako se ne kani oženiti tobom?« Helios se tako brzo okrenuo da sam pomislila kako će udariti Juliju. »Oženiti se njome?!« Tako je snažno udario tanjurom o stol da je napuknuo. »Vergilije se ne može oženiti Selenom! On je samo bogat pjesnik. Nije čak ni patricij i nipošto nije dostojan oženiti se faraonkinom kćeri.« »To je istina«, priznala je Julija. »Sada kada je Selena članica obitelji mojega oca, morat će se udati za nekoga tko ima određeni status. Za cijenjenoga starijeg senatora ili možda vojnika kao što je Plank.« Više sam zadrhtala od pomisli da bih se trebala udati za izdajicu nego da bih se udala za nekog naboranog starca, no u svakom sam slučaju sigurno sva problijedjela, jer me Julija primila za ruku i rekla: »Za koga god te moj otac uda, trebala bi imati veličanstveno vjenčanje, Seleno.« »Veličanstveno?« Helios je udario još jednim tanjurom, kao da ga je ljutilo sve što je Julija rekla. »Supruga je u Rimu u potpunosti podložna muževoj vlasti. Kako je to veličanstveno, Julijo?« Bio je u pravu. Da me car uda, bila bih odvojena od svoje braće. »Ne ljuti se na mene«, rekla je Julija Heliosu. »Ta nisam ja pisala rimske zakone o braku. Kako bilo da bilo, sigurna sam da će moj otac naći nekoga prikladne dobi i statusa da se oženi Selenom.« Moj brat blizanac i ja nismo ništa rekli. Oboje smo bili svjesni da je na cijelome svijetu

Pompea

-91-

ostala samo jedna osoba prikladne dobi i statusa da se oženi ptolomejevićevskom princezom, a to je bio Helios. »Nadam se da ti ne smeta svježe vrijeme, Seleno«, rekao je Vergilije ponudivši mi ruku. Budući da sam znala kako bi me car mogao udati za njega ili bilo kojega muškarca kojega poželi, bilo me je strah prihvatiti njegovu ruku. »Dođi, Seleno«, nagovarao me je Vergilije. »U Rimu zimi obično nije ovako hladno, no mislio sam da bi ti šetnja dobro došla. Pretvaraj se da šećemo selom.« Čvršće sam privukla ogrtač i prstima se uhvatila za pjesnikovu ruku. »Ne smeta mi vrijeme, no mislila sam da ćete mi danas čitati poeziju.« »Pokazat ću ti poeziju«, rekao je Vergilije, široko zamahnuvši rukom pokazujući na krajolik. Stabla su bila poput srebrnih kopalja, a Rim je napokon djelovao čisto pod pokrovom bijeloga snijega. U daljini čula sam smijeh i melodije svirača, svi su nastojali iskoristiti posljednji dan Saturnalija. »Lijepo od vas što ste poželjeli susresti se sa mnom«, rekla sam. »Car mi je dao sva vaša djela osim jednoga. Nedostaje Četvrta ekloga.« »Ne, imaš cijelu zbirku«, rekao je te sam shvatila da i Vergilije zna pretvoriti lice u masku, jer se prisilio na osmijeh dok me vodio prema gradilištu gdje je prije mnogo godina grom udario u dio careve palače koji je zatim izgorio. »Kako bilo, Seleno, imam sasvim drukčiji dar za tebe, već ti ga neko vrijeme želim dati.« U taj čas prisjetila sam se Julijinih riječi i pokušala sam ostati ravnodušna. Ako je car htio da se udam za pjesnika, ne bih se mogla usprotiviti, no koliko je god Vergilijevo lice bilo blago, nisam se mogla zamisliti u braku s njime. »Bojim se da vam ne mogu ništa dati zauzvrat.« »Tvoje je društvo već dovoljan dar«, rekao je pjesnik, vodeći me oko stabla na čijem se vrhu bijelio snijeg i kraj kojega je nekoliko robova pilo vino dok se meso peklo na otvorenoj vatri. »Io Saturnalia!« povikali su nam robovi u pozdrav, a naša prisutnost nije nimalo umanjila njihovo slavlje. Bilo mi je osobito drago što su nas tako prekinuli. Potpuno neosjetljivi na hladnoću od koje su im obrazi i nos po crvenjeli, plesali su usred gradilišta. Slobodno druženje žena i muš karaca bilo je dovoljno da se čak i Aleksandrijac posrami. Smjerno spuštajući pogled, uočila sam bjelokosna vrata nedovršene zgrade te sam se zapitala hoće li car napokon dati sagraditi nešto lijepo u čemu bismo živjeli. »Hoće li ovo biti carev novi dom?« »Ne, dušo. No baš je lijep, zar ne?« Tada sam primijetila ukradene stupove i ratni plijen. Je li to bilo svetište posvećeno narodima koje je Oktavijan pokorio? Zatim sam se u čudu zagledala u reljef koji je prikazivao mit o Niobi koja je uvrijedila bogove svojom drskošću te Je Apolon strelicama pobio svu djecu pred njezinim očima. Jedan mi je rob ponudio pehar toploga mirisnog vina. Iako bi mi zbog hladnoće godilo, bilo me je strah uopće ga prihvatiti. »Kkakvo je ovo mjesto?« pitala sam sa zebnjom. »Ovo će biti Apolonov hram«, odgovorio je pjesnik. »Car je odabrao Apolona za svojega

Pompea

-92-

zaštitnika. Ovdje će biti najskupocjenija umjetnička djela na svijetu zajedno s grčkim i latinskim knjižnicama.« Zar mi se nije car hvalio kako će ustvrditi da je Apolonovo utjelovljenje? Zar me nije poslao ovamo s Vergilijem kako bih vidjela ova vrata koja bi poslužila kao upozorenje? Je li kanio pobiti svu djecu moje majke kao što je Apolon pobio Niobinu? Vergilije je moje oklijevanje pogrešno protumačio hladnoćom. Primio me je za ruke i stao mi ih trljati ne bi li ih ugrijao. »Prije nego što se smrzneš, moram ti dati dar. Ima prilično neobičnu priču.« »Kakvu priču?« »Osobnu priču«, počeo je. »Vidiš, kao što sam ti prije rekao, poznavao sam tvoju majku. Kada ju je Julije Cezar doveo u Rim, svaki ju je mladi umjetnik želio upoznati. Ja u tome nisam bio nikakva iznimka. Ta je egipatska kraljica bila sjajna vizionarka.« Kada je Vergilije govorio o mojoj majci, oči su mu zablistale s takvim simpatijama i divljenjem da sam zastala. Morala sam preispitati sve priče o majčinu promiskuitetu što ih je ispričao car te nisam mogla zaustaviti to da se s mojih usana ne otme drsko pitanje: »Jeste li bili njezin ljubavnik?« »Ma ne.« Sramežljivo je oborio pogled. »Tvoja je majka bila suviše zaljubljena u Cezara da bi me uopće primijetila, a ja više volim muškarce.« Posramljena, nekako sam odgovorila: »Ah, tako.« Primijetio je da mi je neugodno. »Nadam se da te nisam uznemirio. Tvojoj majci nikada nisu smetale moje sklonosti.« »Ne smetaju ni meni«, brzo sam odvratila. Muškarci koji vole muškarce bili su česti u grčkome društvu. Dvor moje majke na to je gledao ravnodušno. Zapravo, uvelike mi je laknulo, s obzirom na Julijino zadirkivanje da se Vergilije želi oženiti mnome. Vergilijeve su ruke bile tople dok smo se polagano udaljavali od robova. »Tvoja je majka ovamo došla na poziv Julija Cezara, no bila su to opasna vremena — prije Martovskih ida te godine svi su u gradu viđali znamenja i snivali mračne snove. One noći kada je Cezar ubijen, pošao sam je uvjeriti kako je i dalje dobrodošla u Rimu.« »No tada je već odlučila otići?« Znala sam da je majka pobjegla iz Rima bojeći se za svoj život. Ipak, nisam mogla a da ne budem očarana pričom nekoga tko je uistinu tada bio ondje. »Da. Našao sam kraljicu Kleopatru uznemirenu, tuga ju je bila posve svladala. Zrakom se širio težak miris tamjana, a oči su joj bile širom otvorene kao da je popila neki čarobni napitak. Primila me za ruku, dala mi je ovu narukvicu i rekla: Daj ovo mojoj kćeri.« Iz vrećice o pojasu, Vergilije je izvadio zlatnu narukvicu — obruč u obliku zmije sa smaragdima umjesto očiju. Utisnuo mi ju je u ruku. Sumnjičavo sam ga pogledala, a zatim stala zuriti u zmijsku narukvicu kao da je živa te se sprema napasti me. Vergilije je zasigurno lagao i to me razljutilo. »Nisam se ni rodila kada je Cezar ubijen.« Vergilije je kimnuo glavom kao da je očekivao moj prigovor, "Podsjetio sam je da nema kćer, no nije ju se moglo uvjeriti. S divljom kosom i čarobnim Izidinim talismanima na

Pompea

-93-

prsima, rekla je: Daj to mojoj kćeri i reci joj da nije ona kriva!« Riječi su me zapljusnule kao da sam nekako propala kroz led u zamrznutome ribnjaku. Još sam osjećala krivnju zbog smrti svoje majke i osjećala sam bol svaki put kada sam na nju pomislila. »Lažete!« »Ne«, rekao je pjesnik. »Uvijek sam se pitao hoćemo li se tome poslije smijati, ali nikada je više nisam vidio. Kada sam čuo da je rodila kćer, razmišljao sam trebam li joj poslati tu narukvicu, no zatim se sve promijenilo. Sljedbenici Antonija i Oktavijana već su birali strane u građanskome ratu i činilo se lakomislenim održavati vezu s Kleopatrom.« Kako je mogao znati o zmiji koju sam donijela majci da je ubije? Čak ni car nije znao da sam je donijela u onoj košari smokava. Nitko nije to znao osim Eufronija i moje braće. »Prestanite lagati!« »Govorim ti istinu«, rekao je Vergilije žalosno. »Kada sada razmišljam o svemu tome, mislim da je predvidjela tu tragediju. Bila je izidinska proročica, pa je možda onkraj vela vidjela ono što razdvaja ovaj svijet od drugih. Njezina je molba na mene ostavila dojam koji nikada nisam zaboravio.« Stisnula sam narukvicu dok mi zglobovi prstiju nisu pobijelili, pod kožom mi je kipio bijes prema Vergiliju i majci. »Zašto mi sve to govorite?« Vergilijeve su se oči smekšale od suosjećanja. »Nisam te htio uznemiriti, dušo, no kada sam te vidio u Oktavijanovu trijumfu, kada si koračala s takvim kraljevskim držanjem, poželio sam ispuniti jedino što je Kleopatra ikada zatražila od mene. Sada kada sam izvršio tu dužnost, osjećam olakšanje. Svih sam je ovih godina nosio kao teret.« Ako je moja majka znala kakva je budućnost čeka, zašto je učinila sve što jest? Zar je moja majka znala da je njezina borba protiv Rima uzaludna i ipak ustrajala u njoj? Je li me mogla odriješiti osjećaja krivnje za svoju smrt i prije nego što se ona dogodila? Prije nego što sam se rodila? Grlo mi se stegnulo od nastojanja da ostanem pribrana. Nisam mogla zaplakati pred Vergilijem, samo sam željela biti sama. »Seleno, jesi li dobro?« nježno me je upitao pjesnik. Nisam bila dobro. Odmahnula sam glavom i potrčala prema Oktavijinoj kući, bježeći od pjesnika, ostavivši ga bez ikakva odgovora. Povikao je za mnom, no nisam se osvrtala. Došavši u svoju sobu, bacila sam se na jednostavan ležaj svojega kreveta i sklupčala se pod pokrivačem. Zašto se moja majka posvetila borbi za koju je znala da je gubi ? Kako je mogla predvidjeti vlastitu smrt i tako neustrašivo sudjelovati u farsi toga rata? Sjetila sam se zastave u njezinoj sobi koju je postavila da je car nađe — moto naše obitelji — Pobjeda ili smrt. Je li to bilo samo da dokaže kako će dinastija Ptolomejevića, posljednji faraoni, radije umrijeti nego položiti oružje? Je li riskirala živote svojega naroda i djece radi te geste? Je li željela da i ja učinim isto ili me je ova zadnja poruka trebala osloboditi njezine sudbine ? Šćućurena s Bastet u svojemu krevetu, čvrsto sam sklopila oči i zarila lice u njezino krzno. Pokušavala sam poreći istinu u onome što mi je Vergilije rekao, no nekako sam u svojoj nutrini znala da je to bilo istinito. Užasno, jezivo istinito. Moja je majka sve vidjela i ipak je dopustila da se to dogodi. Sjećam se kako se oprostila s

Pompea

-94-

nama, kako su se Izidine riječi urezale u moje ruke, i to se doimalo kao jedno zbogom. Usprkos boli, usprkos opasnosti, uživala sam u tome što sam utjelovljenje božice. To me je označilo kao nekoga osobitog i učvrstilo mi je vjeru, no sada kada sam gledala svoje ruke, nisam osjećala ni tračak heke u svojim dlanovima. Kakva se god magija skrivala u meni, sada je zaspala i bolje je bilo da sve zaboravim kako ne bih završila poput svoje majke. Kada bi me netko tražio, rekla bih da mi nije dobro jer mi je bilo teško na srcu. Livija je poslala robinju Krisu da mi donese neki od svojih eliksira, no nisam htjela otvoriti vrata. Nisam odgovorila niti kada je Helios izvadio ciglu iz zida i stao me dozivati. »Je li ti Vergilije učinio nešto nažao, Seleno? Zašto ne želiš razgovarati sa mnom?« Previše sam bila izgubljena u srdžbi da ga umirim. »Samo me pusti na miru! Ne želim više krvariti, niti učiti magiju, niti vidjeti Eufronija!« »Na to ne možeš utjecati.« Zvučao je kao da je u nevjerici. »Seleno, što ti je?« Kako sam mu mogla reći da su neke od onih groznih stvari što ih Rimljani govore o našoj majci možda istinite? Da je bila toliko ambiciozna da se borila protiv Rimljana iz inata i ostavila nas bespomoćne u odnosu na njihovu moć? Napustila nas je. Napustila nas je! U bijesu sam ustala iz kreveta i sagnula se pod toaletni stolić kako bih mogla vidjeti svojega brata blizanca kroz otvor u zidu. Spustila sam narukvicu niz podlakticu. »Dar od Kleopatre, egipatske kraljice! Vergilije mi ju je dao.« Kada je ugledao zlatnu zmiju, u zelenim očima mojega brata blizanca pojavilo se zaprepaštenje — jer i moj je brat bio ondje onoga dana kada je umrla naša majka. »Kako ti je Vergilije mogao dati nešto što je pripadalo našoj majci?« Netko je pokucao na vrata i time me poštedio odgovora na to pitanje. Helios je vratio ciglu u zid a da mu to nisam trebala ni reći. Sakrila sam narukvicu pod prostirku i izravnala svoju odjeću. »Tko je »Juba. Došao sam provjeriti kako si.« »Molim te, dođi poslije.« »Oktavija kaže da ti nije dobro«, odgovorio je Juba. »Daj da provjerim imaš li vrućicu, Seleno. Otvori vrata.« Pošla sam prema vratima i odškrinula ih — dovoljno da vidim da su Jubine oči bile sumnjičave. »S kime si to razgovarala?« Brzo sam slagala. »Samo sam pjevala jednu pjesmu sa Saturnalija!« Pomirisao je zrak i onda se progurao u sobu. »Više je zvučalo kao čarolija nego pjesma.« Ustuknula sam. »Ti bi vjerojatno to mogao dobro znati.« Juba je podignuo jednu obrvu onako kao što bi to činio na nastavi kada smo bili nestašni. »Seleno, znaš što gospa Oktavija misli o čarolijama. Jesi li izvodila magiju?« Sada je došlo vrijeme da ga provjerim. Eufronije je želio znati možemo li vjerovati Jubi. Sada je kucnuo čas da to otkrijem. »Izvodiš li ti magiju?« Jubini su se obrazi naduli od iznenađenja. Trenutak je oklijevao prije nego što je rekao: »Netko je nešto pričao.« Prekrila sam usta objema rukama, a zatim prošaptala; »Juba, ti si pripadnik Izidina kulta, zar ne?«

Pompea

-95-

Jubino je oprezno lice izgubilo svaki izražaj, a zatim je zatvorio vrata za sobom. Mogao je navući Oktavijin gnjev time što je bio sam sa mnom u zatvorenoj sobi sada kada sam stasala za udaju, tako da sam znala koliko je ozbiljno shvatio moje pitanje. Sjeo je za moj toaletni stolić i zagledao se u svoje lijepo oblikovane ruke. »S vremena na vrijeme odem u Izidin hram.« Srce mi se ispunilo srećom. »Divna Izido!« Željela sam ga zagrliti. Iako je bio odrastao muškarac, Juba je ipak bio afrički princ, u istoj situaciji kao i moja braća i ja. Možda bi nam mogao pomoći zaštititi hramove. Nakon svega meteža zadnjih nekoliko dana, napokon dobre vijesti. Možda je Eufronije bio u pravu kada nam je rekao da će nas Izidini sljedbenici promatrati i paziti na nas. Najprije Krisa, a sada i Juba. »O tome ne valja dalje govoriti«, upozorio me Juba. Sklopila sam dlanove ispred sebe. »Juba, moraš mi vjerovati. Nikada neću caru odati tvoju tajnu.« Juba se namrštio. »Nije to tajna, Seleno. Car znade da me privlače razni kultovi, posebno zbog knjige koju pišem. Zatražio je samo da budem diskretan i da ne osramotim njegov dom.« Njegove su se riječi sručile na mene kao kuća koja se ruši. Zateturavši, sjela sam na rub svojega kreveta. »Ali car mrzi sljedbenike Izide!« »Ne, on mrzi sve što prijeti miru. Ja sljedbenicima Izide ne značim ništa, stoga u mojoj znatiželji nema ničega lošeg. Ti si, s druge strane, simbol njihove vjere...« Znatiželja? Zar je on mislio da se naša vjera može proučavati kao neki svici u knjižnici? »Ali...« »Ništa ali«, prekinuo me je Juba. »Reci što hoćeš, no car ima vrlo jednostavne i hvalevrijedne ciljeve. Želi sačuvati svoju ostavštinu, osigurati mir i pronijeti napredak rimske kulture ostatkom svijeta.« »A što je s grčkom i egipatskom kulturom?« upitala sam. Juba je na to samo odmahnuo rukom i stao govoriti s uvjerenjem jednoga pristaše. »Prvi put nakon mnogo desetljeća nemamo jednoga nasilnika koji se bori protiv drugoga služeći se Afrikancima kao pijunima. Nemamo gusare koji haraju morima i izgladnjuju građanstvo. Cijela je jedna generacija stasala a da nije znala ni za što drugo osim za građanski rat, a car ga je zaustavio. Želi graditi umjesto da ruši, samo da prihvate rimski put.« Prošla sam prstima po ruci na mjestu gdje je bila narukvica. »No rimski je put izgrađen na ugnjetavanju.« » Ugnjetavanju?« Juba je uzdahnuo. »Nekad je tako lako zaboraviti da si tek djevojčica. A onda kažeš nešto ovakvo.« Na to sam se ukočila. Nisam bila tek djevojčica. Bila sam Pto kimejević! Bila sam zakonita egipatska kraljica! Bila sam čak, barem jedno kratko vrijeme, utjelovljenje Izide! Kada sam govorila, nisam skrivala ogorčenje. »Znači, branit ćeš Rimljane i njihov put? Juba, jednoga će dana Rimu ponestati zemalja koje će pokoravati i od kojih će krasti, a što će onda biti?«

Pompea

-96-

»Oboje ćemo već davno biti mrtvi kada se to dogodi. Osim toga, Rim ne bira rat. On se bori u pravednim ratovima. Drugi ga guraju u rat.« Tako su Rimljani govorili sami sebi, no vojskovođe, kao što je bio moj otac, znali su pravu istinu. A znala sam je i ja. »Juba, zar ne vidiš da Rim samo traži izgovore da povede ratove?« Jubine su se oči zagledale u moje. »Je li to imalo drukčije nego što je radio Aleksandar Veliki?« »Jest, drukčije je«, rekla sam, prisjećajući se onoga što me učila majka. »Aleksandar je želio ujediniti ljude kao građane jednoga svijeta. Imao je plan osvajanja koji je nadilazio puki plijen. Ima li to Rim?« »Dakako«, rekao je Juba. Prsa su mi se podigla i spustila, a lice mi je gorjelo. Juba me je zbunjivao. Kako sam mogla objasniti da je čak i Aleksandrov Egipat bio drukčiji od Rima? Dok je Egipat hranio svijet, Rim ga je krotio. Dok je Egipat poticao, Rim je disciplinirao. Egipat je bio zamaman poput zavodnice, brižan poput majke i mudar poput starice. Duh Rima za mene je bio sasvim muški. »Seleno, ti i tvoja braća posljednji ste u glasovitoj lozi. Vi ste posljednji Ptolomejevići. Želite li poštovati to nasljeđe? Odano služite caru i možda će vam naći neko mjesto u Africi...« »Car nas sve želi pobiti!« Juba je pružio ruke prema meni kao da me želi protresti. »Prestani razmišljati poput djeteta'. Car je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da vas održi na životu! Afrika još nije u potpunosti pokorena. Buni se protiv rimske vladavine. Zašto bi vas ubio i time zapalio iskru koja bi mogla obnoviti stari požar rata?« »Drugim riječima, mogao bi izgubiti Egipat ako nas ubije.« »Vi ste njegov zalog za budućnost«, objasnio je Juba. »Sjeti se kako je veličanstveno postavio scenu onoga dana u trijumfu kako bi vam mogao ponuditi milost. Čak i da ga ti nisi preklinjala za život, to bi učinila gospa Oktavija.« Usta su mi se osušila od poniženja. Nisam morala preklinjati za naše živote. Juba se nagnuo prema meni i natjerao me da ga pogledam. »Kada biste ti i tvoja braća ugrozili mir, ne bi imao izbora nego uništiti vas, no kakva biste mu mogli biti prijetnja kao odani članovi njegove obitelji ? Vaša slava odražava se i na njega. Slučajno znam da vas želi pustiti da odete kući u Afriku.« »Moj je dom Egipat.« »Onda ga uvjeri da možeš držati Egipat bez izdaje. Oktavijan dopušta da ga u Egiptu zovu ocem domovine. U tome ima simbolike. Stoga podari caru svoju odanost kao prava dobra kći.« Gadila sam se samoj sebi što sam osjetila kako mi u grudima buja nada. Ipak, bila sam sumnjičava. »A kamo je tebe dovela odanost, Juba? Jesi li kralj Numidije ili samo učitelj nezahvalnoj kraljevskoj siročadi?« Očekivala sam da će pokazati nekakvo skriveno ogorčenje. Umjesto toga, nasmiješio mi se pokroviteljskim osmijehom. »Strpljenje je temelj careva režima. Ako ništa drugo ne naučiš

Pompea

-97-

o njemu, nauči to. On se kreće polako i sigurno. Morao sam mu se dokazati, no jednoga će me dana poslati u Numidiju.« Samo što nisam frknula nosom. »Rimljani su Numidiju pretvorili u provinciju! Zar misliš da će car pucnuti prstima i ponovno je pretvoriti u kraljevinu koju ćeš ti naslijediti? Je li on sada toliko moćan da može razljutiti rimske senatore od kojih se svaki natječe da postane upravitelj neke provincije kao što je Numidija?« »Mislim da jest toliko moćan«, rekao je Juba. »A ako nije, pomoći ću mu da postane toliko moćan. A i ti bi trebala učiniti isto.« »Zašto bih to učinila?« »Jer je on jedini čovjek koji te može postaviti za bilo kakvu kraljicu. I jer te je poštedio, Seleno! Duguješ mu život!« Želudac mi se stisnuo na spomen toga. »Poštedio nas je samo zato da nas drži kao taoce.« »Pa ipak, Seleno, zar bi bila kao Brut ili Kasije?« Kako li se samo usudio usporediti me s njima? Od uvrede zaža rili su mi se obrazi. »Nisam ja ni Brut ni Kasije!« Bili su to ljudi koje je Julije Cezar pomilovao — ljudi prema kojima je bio milostiv — i onda su ga ubili. No nisam bila ni kao Plank, koji se zakleo na život mojemu ocu, pa mu okrenuo leđa zbog mita i laži. »Seleno, zar nisi ni najmanje zahvalna caru?« Istini za volju, bilo mi je teško razlikovati ono što sam osjećala od onoga na što sam se prisilila da osjećam. Navrle su mi suze od nemoći. »Ja sam...« Juba mi ih je obrisao vršcima prstiju. »Nisi jedina koja je proživjela rimska osvajanja. Znam što proživljavaš jer sam i ja tako patio. Vidio sam oca kako umire...« A ja sam gledala svoju majku kako stavlja ruku u košaru s ljutom kobrom. Zbog te zajedničke prošlosti pogledala sam u Jubino prinčevsko lice. Nisam osjetila nikakvu lukavštinu u njegovim toplim očima boje meda. »Kako je umro tvoj otac?« Kao da je samo čekao da ga to pitam. »One noći kada je moj otac shvatio da su ga Cezarove legije porazile, opio se s jednim vjernim rimskim vojskovođom. Nazdravili su smrti i zatim potegnuli oružje jedan na drugoga.« Sjedila sam sasvim mirna, skamenjena od užasa. Juba je nastavio: »Taj se vojskovođa zakleo da će mu posljednji čin prijateljstva biti da mojemu ocu osigura časnu smrt. Bio sam mladi od Filadelfa, no sjećam se da sam gledao kako su moj otac i taj čovjek kružili jedan oko drugoga, u krvavoj borbi punoj suza. Mačevi su im se sudarali i zapinjali jedan za drugoga dok od nagla nasrtaja nije potekla krv. Mač mojega oca prvi je pogodio cilj. Drugi je čovjek ležao mrtav kraj mojih nogu, no i moj je otac bio smrtno ranjen. Zaplakao sam kada mu je jedan rob prerezao grkljan.« Osjetila sam kako mi je drhtaj prošao cijelom kralježnicom. »Žao mi je«, prošaptala sam, iako sam znala da nikakve riječi ne mogu biti prikladan odgovor na tu priču. Toliko sam ga željela utješiti u tom trenutku da sam ga uhvatila za prste u jednostavnom suosjećanju kao što je onomad Julija učinila meni. »Trebalo mi je vremena, ali prebolio sam to«, rekao je Juba i prinio moje prste svojim

Pompea

-98-

usnama te ih nježno poljubio. »I ti ćeš preboljeti smrt svojih roditelja.« Kada sam osjetila njegove usne na svojim prstima, tijelom mi je prostrujala toplina. Poljubio me je — barem moje prste — i sva mi je utroba zatitrala. Osjetila sam privlačnost među nama. Približio mi se, nagnuo se prema meni, oči su mu bile kraj mojih usana. Zatim — nenadano — Juba je ustao i otišao prema vratima. »Juba...« počela sam, no nisam imala pojma što ću reći. Pročistio je grlo i pogledao prema meni. »Sada moraš razmisliti o svemu što sam rekao, Seleno, i odlučiti. Hoćete li ti i tvoja braća biti posljednje tužno poglavlje u povijesti egipatske dinastije koja izumire ili ćete stvoriti novi početak pod zastavom Rima.«

Pompea

-99-

Petnaesto poglavlje

Znači, Jubi ne možemo vjerovati«, prošaptao je Helios sa svoje strane zida. »I ne može biti naš glasnik. Kad bi Juba samo znao da je Eufronije u Rimu, rekao bi caru i uhitili bi našega vrača prije nego što bismo mogli išta učiniti da mu pomognemo.« Razljutilo me što je ovo bilo jedino što je moj brat blizanac zaključio iz razgovora s Jubom koji sam mu prenijela, no nisam mu mogla proturječiti. »Onda bi trebao poslati Krisu u Izidin hram da upozori Eufronija.« »Ne mogu opet poslati Krisu. Ona je sada moja robinja, što znači da će je pratiti i sve što učini povezat će sa mnom.« »Misliš da ti je car dao Krisu jer te želi uhvatiti u stupicu?« »Zar bi mogao postojati ikakav drugi razlog?« pitao je Helios. »Srećom, nisam tako tup dječak kao što to car misli.« Ne, nije bio. Iz ponosa sam pokušavala ostaviti dojam na Rimljane kako smo mi kraljevske krvi, kako smo pametniji i bolji od njih. No Helios je prigušio svoje talente u učionici. Nije im ništa pokazao, a možda je i u tome bilo prednosti. »Što ćemo onda? Eufronije ne može doći k nama. Rimljani su ga izbičevali u Aleksandriji. Sigurno zna da bi mu učinili još gore stvari da ga uhvate ovdje.« »Morat ćemo naći načina da se potajno sretnemo s njime«, uporno je ponavljao Helios, u očima mu je sijevala posvemašnja odlučnost. »Egipat treba faraona. Egipat treba Izidu. Mi trebamo prijestolje da je vrati. Naći ćemo Eufronija i on će nam pomoći da pobjegnemo prije nego što te car uda za nekoga groznog starca.« Nije mogao uistinu vjerovati da bismo mogli samo tako pobjeći! Ostala sam bez riječi, pitala sam se je li Helios poput naše majke, bori se iako zna da će izgubiti. Nastojala sam sakriti osjećaj panike koja me počela obuzimati. »Heliose, sjeti se da si mi obećao da ništa nećemo poduzimati prije proljeća.« Namrgodio se i stao prosvjedovati, no nikad nije kršio obećanja, kao što sam ga upravo na to podsjetila. »Kralj ne krši svoju riječ. Pogotovo ne onu koju je dao svojoj sestri.« Helios je zarežao. »Onda ćemo pričekati do Nivigium Isidis, kada je grad pun bučnih slavljenika pa će nam biti lakše izgubiti se u gomili.« Nivigium Isidis bila je izidinska svetkovina kojom se slavilo otvorenje razdoblja plovidbe početkom ožujka. To što je moj brat izabrao baš taj dan pokazivalo je koliko je bio ozbiljan u svojoj nakani. Nije postojao dan kada bismo lakše našli Eufronija u Rimu ili barem neko-ga tko ga je vidio. »Ništa nećemo izgubiti ako pokušamo«, rekao je Helios. Bio je u krivu — mnogo smo toga mogli izgubiti ako pokušamo, no prije nego što sam mu to uspjela reći, Oktavija mi je počela lupati po vratima. »Probudi se, Seleno! Valja upaliti jutarnje svjetiljke, a nakon toga možeš pomoći Marceli da sakupi svoje stvari iz djetinjstva!«

Pompea

-100-

Robovi su već trčeći ulazili u Marcelinu sobu i izlazili iz nje kada sam stigla onamo i zatekla je kako stoji usred te strke, blijeda i iscrpljena. Budući da je Krisa sada pripadala Heliosu, koji joj je davao vrlo malo zadaća, carska je obitelj uposlila drugu ornatrix po imenu Feba — koja je sada objašnjavala Marceli kako joj se kosa vrškom koplja treba podi-jeliti u šest pletenica za njezino skorašnje vjenčanje. »To je zato da se rastjeraju uroci i zli dusi iz vaše kose«, objasnila je, a Marcela je samo kimala glavom, pogled joj je bio izgubljen negdje u daljini. Nije mi bilo drago prekidati, no rekla sam; »Tvoja je majka rekla da ti moram pomoći skupiti stvari iz djetinjstva. Zar ideš nekamo?« Na to se Marcela namrštila. »Sutra se udajem za Agripu. Odlazim u njegovu vilu.« Sada sam se i ja namrštila. »Udaješ se sutra?!« Kada nam je Oktavija rekla da će se njezina najstarija kći udati za Agripu, nipošto nisam pomislila da će to biti tako brzo, a pretpostavljala sam i da će to popratiti velika pompa. Marcela je, naposljetku, bila careva nećakinja. »Zar neće biti... slavlja?« »Što imamo slaviti?« upitala je Marcela i zagrizla donju usnu te se zagledala u veo boje šafrana prebačen preko kreveta kao da je to njezin mrtvački pokrov. »Livija je rekla da se ova prigoda ne smije raskošno obilježiti jer je Agripa niskoga roda. Patricijske obitelji to ne bi odobravale.« »Čak ni gozba?« upitala sam. »Ah, da. Bit će malena. Zatim svadbeni doručak sutra ujutro u Agripinoj vili. No ništa onako veličanstveno kao što su to bile Satur luilije.« Kao i njezina majka, Marcela je često imala suzdržan izraz lica, no vidjela sam da je nesretna. Pokušala sam je utješiti koliko sam mogla. »Pomoći ću ti da se spakiraš.« »Ne moraš«, rekla je Marcela. »Većinu smo stvari već poslali. Sada još samo trebamo spaliti ostalo.« »Spaliti?« Mislila sam da sam krivo čula. »Sutra ću biti mladenka«, objasnila je, poigravajući se privjeskom koji je nosila oko vrata. »Večeras moram žrtvovati ovu bullu i ostatak svojih stvari iz djevojačke dobi.« Te smo se noći svi okupili te je Marcela skinula bullu, spalila ono što je ostalo od njezina djetinjstva i žrtvovala to kućnim bogovima. Agripa i Oktavija oboje su joj bili pri ruci i promatrali je kako sve te stvari baca u plamen, nijedno od njih nije ni pogledalo ono drugo. Sljedećega dana robovi su zaklali ovcu i podigli oltar pred kojim su se u suton trebali vjenčati Marcela i Agripa. Oktavija je cijeli dan bila razdražljiva pa sam pazila da joj se ne nađem na putu. Zaposlila sam se tako što sam pomagala robovima u paljenju svijeća i svjetiljki kojima su dočekivali malobrojne goste i svjedoke, potrebne da vjenčanje bude zakonito. Zatim sam sjela zajedno sa svojom braćom i Julijom koja je na cijeli događaj gledala s gađenjem. »Kada se ja budem udavala, moj će veo biti izvezen zlatnim koncem«, ustvrdila je. »I bit će veliko slavlje!« Glazbenici su se latili svojih instrumenata i Marcela se napokon pojavila, izašla je iz kuće

Pompea

-101-

poput nekoga blijedog duha. »Izgleda poput mumije ukrašene draguljima«, prišapnuo mi je Helios, a to nije bilo daleko od istine. Marcela je nosila dugu bijelu tuniku, svijetlonarančasti veo koji joj je zakrivao lice poput kukuljice, otkrivajući samo uvojke njezine kose. Sa svojim bijelim tenom i vijencem cvijeća kojim je bila okićena, izgledala je kao vestalska djevica, istinski simbol nevinosti i čistoće. Njezin je mladoženja pak bio neupitno pijan. Doimajući se nespretno sa svojom kršnom vojničkom figurom ogrnutom u togu, Agripa je halapljivo ispio zadnje ostatke vina iz svojega pehara prije nego što je doteturao do svojega mjesta kraj mlade nevjeste. Jesam li ja jedina primijetila kako su Agripa i Oktavija izmijenili značajan pogled? Zurili su jedno u drugo kao da su između njih postojale godine neizrečene čežnje. Na trenutak sam se čak pitala hoće ii se pobuniti i prekinuti ovo vjenčanje. No na kraju, mislim da su oboje na svoj način više voljeli cara nego jedno drugo, pa čak i sebe. »Tko je ona djevojčica?« upitao je Filadelf, primijetivši dijete koje je stajalo iza Agripe, bilo je njegove dobi. »To je Vipsanija«, objasnila je Julija. »Agripina kći.« Oktavija je rekla da muž u Rimu ne treba prihvatiti djecu drugih muškaraca, no od Marcele će se očito očekivati da postane majka Agripinoj kćeri, koja je cijelu situaciju promatrala u čudu širom otvorenih očiju. Imala sam samo četiri godine kada su se moji roditelji vjenčali, no sjećam se obreda i razuzdana slavlja koje ga je pratilo. Još mi se u sjećanju javljaju pojedinosti: zlatna svečana haljina moje majke i blistave oči mojega oca. Vino, ples i veselje koje me je umorilo puno prije nego što su po mene došle Ira i Harmion da me odvedu u krevet. Stoga mi je bilo neugodno promatrati stoicizam s kojim su Marcela i Agripa koračali prema oltaru, Marceline su usne bile stisnute. Kao zašivene. Čvrsto sljubljene. Pitala sam se je li ikada bila ona djevojčica koja se svađala sa mnom dok smo ukrašavale grane za Saturnalije.

Pompea

-102-

Po kratkom postupku, dok su gosti promatrali obred, mladenka i mladoženja razmijenili su zalogaje svadbenoga kolača i zatim izrekli jednostavne rimske zavjete. »Gdje si ti Gaj, ja ću biti Gaja«, promrmljala je Marcela. »Gdje si ti Gaja, ja ću biti Gaj.« I to je bilo to, jednostavnije nije moglo biti. Bili su vjenčani i svi su im gosti stali klicati i čestitati. Svi osim Julije, naime. »Jadna Marcela«, rekla je, no kada sam se osvrnula i promotrila sva ta lica bolesnih starih senatora koji su došli prisustvovati vjenčanju, zaključila sam da je situacija mogla biti i mnogo gora. Gozba te večeri nije bila raskošna, no jelovnik je odabrala Okta vija te je uključila neka uistinu ukusna jela. Moja braća, kojima je nedostajao život kraj mora, prežderavali su se rakovima i školjkama, no ja nisam imala teka. Stalno sam mislila na svoju majku i kako se zasigurno gostila ovdje u Rimu. Nema sumnje, nosila je onu zmijsku narukvicu za koju je zamolila Vergilija da mi je dade. Kada su svijeće već dogorijevale, bilo je vrijeme da Agripa svoju mladenku odvede kući. Marcela se trebala držati za svoju majku, a Agripa ju je trebao otrgnuti iz majčina zagrljaja. No Marcela je suviše dobro odigrala svoju ulogu, otvoreno je plakala. Agripa je svoju ulo-gu odigrao loše, samo je stajao i mucao, potpuno pijan od vina. Čak i potaknut veselim zadirkivanjem, jedva se prisilio da dotakne svoju novu ženu. Napokon, na carev nestrpljiv pogled, Agripa je zgrabio Marcelu za ramena i povukao je prema sebi, podižući je. » Talasio!« povikali su gosti, što je bio drevni rimski poklik ohrabrenja. Agripa je izgledao poput medvjeda koji u rukama nosi dijete dok su ga nosači baklji pratili. Ustala sam sa svojega mjesta, zamišljajući sebe na Marcelinu mjestu, željela sam samo pobjeći. Julija me zaustavila. »Kamo ideš, Seleno? Propustit ćeš povorku!« »Svi ste premladi za povorku«, rekla je Oktavija nakon što nas je čula. »Ne želim da raskalašene šale naših gostiju pokvare vašu nevinost dok prate mladence. Pođite u krevet i povedite Filadelfa sa sobom. On jedva drži oči otvorene!« »Neću dopustiti da se to tebi dogodi«, rekao je Helios nakon što smo stavili Filadelfa na spavanje. »Što nećeš dopustiti da mi se dogodi?« upitala sam ga kada smo oboje sjedili na mojemu krevetu. »Neću mu dopustiti da te uda za nekoga kao da si njegova imovina! Ti si egipatska kraljica, čak i ako to ne želiš biti!« Promatrala sam svjetiljku kako gori. »Kada sam rekla da ne želim biti kraljica, nisam to ozbiljno mislila.« A uostalom, to i nije bio slobodan izbor. Bilo mi je to u krvi. Bila sam posljednja kraljica Ptolomejevića. Uistinu posljednja. Lakše bih si odsjekla ruku nego okrenula leđa tom nasljeđu. »Znam da to nisi mislila ozbiljno«, rekao je Helios. »I obećavam ti, jednoga ću te dana vratiti u Egipat.« Bilo je to lakomisleno obećanje, no zvučao je vrlo sigurno i nisam si mogla pomoći pa sam

Pompea

-103-

se nasmiješila. »Na pramcu svojega ratnog broda...« »Da. A kada ugledamo svjetionik, znat ćemo da smo kod kuće. Ljudi će na dokovima bacati latice cvijeća u luku.« »Da te dočekaju kao kralja«, rekla sam, želeći se izgubiti u toj maštariji, makar samo na trenutak. »Odmah ću te odvesti u Iseum da te pomažu pred cijelim narodom i stavit će ti kraljevsku krunu na glavu...« »No to neće biti dovoljno«, prosvjedovala sam. »Egipat treba faraona. Treba blagoslov drevnih bogova te magiju od koje se vode Nila podižu. Morat ćemo ploviti niz Nil.« »Sve do Asuana«, složio se. »Na raskošnoj riječnoj lađi. A kada osiguramo obilnu žetvu i hranu za narod, posjetit ćemo piramide i obnoviti Tebu. Reformirat ćemo i zakone...« »Zvuči kao da biti kraljica zahtijeva mnogo rada«, zadirkivala sam ga, spuštajući glavu na krevet i sklapajući umorne oči. »To neće biti rad«, rekao je liježući kraj mene. »Pozvat ćemo najveće umove na svoj dvor, sve sjajne, genijalne ljude. A ako žetva bude dobra, hranit ćemo ih i posluživati im skupocjeno vino. Svirat će nam glazba i plesat ćemo, ti i ja. Tako da će svaki Rimljanin koji to slučajno vidi pasti u nesvijest od užasa!« Svidjela mi se ta zamisao. »Nosit ću svilu i staviti zavjese iznad kreveta, a stavljat ću i mirise«, promrmljala sam dok sam sve više tonula u san. »A ja ću ti dati dragulje«, rekao je Helios. »Dat ću ti smaragde, zelene poput tvojih očiju, i crne perike s kuglicama u pletenicama kako bi ih nosila u egipatskome stilu, i nitko ti neće moći ništa prigovoriti jer ćeš biti moja kraljica...« Sljedećeg smo se jutra probudili prije zore, no ne sami od sebe. Čuli smo viku i lupanje vratima — takvu zbrku da sam pomislila da su Oktavijinu kuću napali barbari. Jedva sam uspjela navući sandale kada je Julija banula u moju sobu. Zasigurno je trčala još od Livijine kuće jer su joj obrazi bili rumeni i trebalo joj je nekoliko trenutaka da dođe do daha. »Što vas dvoje radite ovdje?« Pogledala sam prema Heliosu, koji je još trljao svoje snene oči. »Što ti radiš ovdje, Julijo?« »Marcela se vratila!« zakreštala je. »Pa?« nisam ni vidjela da je mladenka otišla prošle noći pa ni sain bila sigurna zašto se Julijine oči tako sjaje naslađujući se tračem. »Kako ste mogli prespavati svu viku i plač?« pitala je Julija. »Marcela je pobjegla od Agripe, zaključala se u svoju staru sobu i neće izaći!« Jadna. Marcela, pomislila sam. »Oh, ne...« No Julija je prasnula u smijeh. »Agripa će doći po svoju ženu za svadbeni doručak, no najprije se mora naspavati i otrijezniti! Umalo da mi nije žao tog velikog klipana, mora juriti za svojom nevjestom kao neki trgovac kojemu je netko nabio rogove...« »Stišaj se«, prosiktala sam. »Što će gospa Oktavija misliti ako čuje da se veseliš Marcelinoj nesreći?« »Oh, pa ne veselim se«, odgovorila je Julija, smjerno spustivši glas do šapta. »Iskreno mi je

Pompea

-104-

žao Marcele. Možeš li uopće zamisliti što joj je Agripa napravio kada je tako pobjegla?« Zapravo nisam mogla zamisliti. Nisam si mogla pomoći, bila sam znatiželjna. Pogledala sam Heliosa, a on je rekao: »Idi.« Tako sam slijedila Juliju do hodnika. Oktavija je stajala kraj Marceline stare sobe i vikala: »Smjesta otvori vrata, zločesta djevojko!« Kada je vidjela Juliju i mene, Oktavija je prekrila lice rukama i duboko uzdahnula. »Vi, djevojke, recite mojoj kćeri: ako ne izađe u sljedećih sat vremena, poslat ću stražu da razbije vrata i odvede je natrag u muževu kuću.« Marcela nije odgovarala niti na naše kucanje niti na povike dok se Julija nije glasno zapitala: »Možda je umrla. Možda je popila jedan od Livijinih otrovnih napitaka pa sada leži i trune — nadam se da mi je nešto ostavila u oporuci. Svidio mi se izvezeni pojas koji je Marcela nosila na Saturnalijama i mislim da bi mi jako dobro pristajao.« Marcela je otključala vrata i odškrinula ih tek toliko da može u Juliju uprti jedno oko, crveno od plača. »Nisam mrtva«, napokon je prozborila Marcela. »A i da jesam, tebi ne bih ništa ostavila, Julijo!« »Ne znam što imaš protiv mene«, ljutito je otpuhnula Julija. »Nije bila moja ideja da se udaš za Agripu. Ja sam jedina bila protiv toga!« Vrata su već bila otključana pa ih je Marcela još malo odškrinula. Julija i ja ušle smo u Marcelinu sobu i sjele zajedno za toaletni stolić, koji je bio prazan jer su sve njezine stvari dan ranije bile spakirane i poslane u Agripinu kuću. »Zar nisi dobro?« upitala sam jer je Marcela još bila u spavaćici i nije se ni potrudila pričvrstiti kosu, koja joj je preko ramena padala u neurednim i zapletenim tamnim valovima. »Nemate pojma kako je bilo užasno«, rekla je Marcela, sklapajući ruke. »Agripa je bio tako velik i težak i bazdio je po vinu!« Nosnice su joj se raširile kao da se prisjeća tog prodornog zadaha. »Bio je strašno pijan! Zatim je legao na mene i sav se znojio. Doista znojio! Kapao mi je po licu dok se gibao iznad mene!« Careva kći i ja ostale smo bez riječi. Julijin pogled prikovao se za Marcelino uplakano lice. Ja sam se u međuvremenu tako nagnula na rubu stolice da sam umalo izgubila ravnotežu. »I boljelo je!« nastavila je Marcela, donja usna joj je drhtala. »Nastojala sam mirno ležati, stoički, ispuniti dužnost prema svojoj obitelji i Rimu. No na koju god sam stranu okrenula bokove boljelo je još više!«Oktavija bi sigurno voljela misliti da sam premlada da išta znam o tome kako se muškarci i žene spajaju u trenucima intime, no dovoljno sam dugo radila kraj robinja u njezinoj kući da sam usput ponešto i čula. Ipak, obrazi su mi se zarumenjeli i osjetila sam toplinu. »No to sigurno nije dugo trajalo, ili?« »Čovjek bi pomislio da neće«, odbrusila je Marcela. »Naposljetku, obećao je da neće dugo trajati. Lice mu se zacrvenjelo, ruke su mu natekle od naprezanja, krevet je škripao kao lud, a on je psovao kao da predvodi napad u bitki! No čak bih i to izdržala, barem dok...« Ovdje je Marcela zajecala i zarila lice u ruke. Gledala sam je kako plače, potpuno izgubljena, ne znajući kako je utješiti. Julija je instinktivno sjela kraj Marcele i zagrlila je. »Izgovorio je njezino ime«, prošaptala je Marcela. »Agripa je izgovorio njezino ime i zatim

Pompea

-105-

doživio vrhunac zadovoljstva. Stenjao je i dozivao ju dok je...« I tada sam znala. Rekao je Oktavijino ime. Nešto se u mojemu želucu zgrčilo od užasa. Nije ni čudo što Marcela nije mogla reći svojoj majci što joj je. »Pa to je strašno!« rekla je Julija. »To je tako ponižavajuće'.« viknula je Marcela. »Kako to ikomu mogu reći? Kako se mogu vratiti u Agripinu kuću?« »Znaš«, rekla je Julija, oči su joj iznenada nestašno zablistale, »ovime bi mogla ucjenjivati Agripu. Vjerojatno je bio previše pijan da se sjeća onoga što je sinoć rekao. Mogla bi malo nakititi taj događaj da ga posramiš. Pa čak bi mogla tvrditi da je u krevetu uzviknuo ime mojega oca! Oktavija postaje Oktavijan! Samo jedno dodatno slovo!« »Julijo!« viknule smo Marcela i ja uglas. No careva se kći nije ni najmanje smela. »Agripa neće htjeti da se ta priča pročuje i dat će ti što god poželiš u zamjenu za tvoju šutnju.« »Julijo!« obje smo ponovno povikale. Ona je samo slegnula ramenima. »Da sam ja na Marcelinu mjestu, sastavila bih popis svih stvari koje želim, dobro znajući da Agripa neće reći ne.« Pomislila sam kako je to jako loša ideja, no Marcela se nasmijala kroza suze, pa sam potražila voštanu pločicu kako bi mogla početi pisati. »Za Marcelu više nema šivanja i predenja!« objavila je Julija, stavivši zahtjev za švelju na vrh popisa i sve smo se tri nasmijale. Teško je bilo ne voljeti Juliju kada je bila ovakva, otvoreno je poticala pobunu u kojoj je mogla uživati samo posredno. Na trenutak me je nasmijala — iskreno nasmijala — a mislila sam da to više nikada neće biti moguće.

Pompea

-106-

Šesnaesto poglavlje

Kasnije toga jutra bili smo gosti na svadbenom doručku u Agripinoj vili na Palatinu. Otkad je Marcela pobjegla, uspjela je umili lice, urediti kosu i vratiti se u dom svojemu mužu. Radi čednosti, udane su žene preko ramena nosile šalove koji su se zvali pallas, a Marcela kao da se svojim koristila kako bi se podsjetila da je sada odrasla žena. Ispravivši svoja ramena, izdavala je robovima zapovijedi i dostojno oponašala svoju majku u ulozi domaćice. Zapravo Agripa se sa svojim podočnjacima i natečenim obrazima doimao nedoraslim i spremnim na bijeg. U Agripinoj vili cijeli jedan zid bio je ukrašen umetnutim dra mm kamenjem pa sam se divila njihovu sjaju dok su pristizali ostali gosti. »Imaš oko za skupocjene stvari«, rekao je car prišavši mi sleđa. Sviđaju li ti se?« Kimnula sam glavom, sjetivši se da su i moji roditelji skupljali dragulje. »Jesu li pripadali mojoj majci?« »Nisu«, rekao je. »Njezini su u mojoj radnoj sobi u Sirakuzi. Volim držati njezine stvari nadohvat ruke.« Zbog nečega u načinu na koji je to rekao, došlo mi je da ga pogledam. Nešto u načinu na koji je uvijek govorio o mojoj majci, kao da su se prezir i očaranost zajedno ispreplitale poput zmija blizanaca ureusa. Kao da ona nakon svoje smrti ima još veći utjecaj na njega. »Nekada ne mogu shvatiti to koliko me podsjećaš na nju«, rekao je. »Tvoje lice nije isto. Ni tvoja kosa. Ni koža. Ali nekako... Moja je sestra u pravu. Kleopatra je u svakoj tvojoj gesti...« Nisam uspjela razabrati je li me time želio zaplašiti, no učinio je to. U tom trenutku stigao je Mecenat sa svojom ženom Terencijom. Počela se ulagivati caru, a ja sam iskoristila priliku da se iskradem na svoje mjesto. »Jesi li uživala u vjenčanju, Seleno?« upitao me Juba, sjedeći zajedno s Heliosom i sa mnom. »Nemoj reći Marceli, no ja mislim da si bila ljepša od mladenke.« Od toga sam se zarumenjela te sam zagrizla ostatak svadbene torte kako bih sakrila učinak laskanja na svojemu licu. Zatim mi je Helios prišapnuo: »Ovo je bila kuća našega oca.« Torta mi je postala gorka. »Ovo?« »Marcel mi je rekao«, objasnio je Helios. »Ovo je bila kuća našega oca, no nakon Akcija car ju je dao Agripi na dar.« Očima sam pratila kako je prostor zamršeno uređen sve do balkona koji je gledao na Palatin. Primijetila sam pozlaćene kvake na vratima i zbirku uklesanih dragulja na suprotnome zidu. Gotovo sam mogla zamisliti oca u toj prostoriji. Njegov bi se gromki smijeh odbijao od zidova i zamišljala sam njegovu jeku. A opet, umjesto da se na to nasmiješim, osjetila sam melankoliju. Moja je majka možda znala što će joj se dogoditi i

Pompea

-107-

svejedno je riskirala naše živote — njezina prokleta narukvica bila je dokaz tomu — no bila sam sigurna da je moj otac uvijek mislio kako će se jednoga dana vratiti. Možda točno u ovu prostoriju za gozbe. Možda je neki dio njega i bio ovdje. Osjetila sam iznenadan poriv da dodirnem mozaike na podovima, vrata s brončanim okvirom i oslikane zidove, kao da bih time mogla nekako proći kroz vrijeme do mojega oca i njegovih utješiteljskih ruku. »Nije u redu da Agripa živi ovdje«, rekao je Helios, pazeći da ga nitko ne čuje. I nije bilo u redu, no nismo ništa mogli poduzeti. U međuvremenu, gosti su se okupili oko stola za gozbu, a car je izgledao kao da je sve uredio prema nekom genijalnom planu. Podigavši pehar vina, nazdravio je paru i objavio; »Feliciter! Ovo je dobar dan za sretni pari za mene. Očistio sam Senat od nepoželjnih, a senatori koji su ostali izglasali su mi nove časti. Između njih, novi naslov, koji je predložio vojskovođa Plank.« Na spomen svojega imena, Plank je ustao i kazao: »U ime našega prvoga među jednakima... našemu prvom građaninu... novomu Augustu!« August. Bio je to neobičan naslov, sa sobom nije nosio ni zakonitu vlast ni kraljevske konotacije. Zapravo, bio je više religijske naravi, kao da je odjedanput postao svetom osobom. Oktavijan, svetac? Moj bi se otac podrugljivo nasmijao da je bio ovdje, no moj je otac bio mrtav, a ljudi koji su ga izdali sada su ispijali zdravice u njegovoj staroj dvorani za gozbe. »Za Augusta!« rekao je Agripa i svi su gosti to ponovili. A August se doimao zadovoljnim. »Ne samo da svojim častima dodajem novi naslov, nego ću sada u Rimu imati i Agripu kao svojega nećaka koji će paziti na red dok mene nema.« »Dok te nema?« upitala je Livija, obrazi su joj se zarumenjeli. »Odlazim se boriti s Kantabrima u Hispaniju«, odgovorio je. »Planinska su se plemena pobunila, a i vrijeme je da sam povedem neko osvajanje.« Zagrizla sam usnicu. Nije moglo biti samo zbog Heliosove zajedljive primjedbe koja je mučila cara, no dobro sam se sjećala kako je moj brat zadirkivao cara zato što je dopustio da mu Agripa vodi sve bitke. »Povest ću Jubu sa sobom jer je gotovo jednako vješt vojnik kao i učenjak«, nastavio je car, a Juba je kimnuvši glavom zahvalio na komplimentu. Pogledala sam ga kao da mi je to bilo prvi put. Kako to da nikada nisam primijetila da se u njemu skriva ratnik? »Borio si se u legijama?« upitala sam ga. »Ne baš«, odgovorio je Juba. »No sudjelovao sam u konjaništvu.« Numidijci su bili slavni po svojim konjaničkim vještinama i vidjela sam Jubu kako jaše, pa sam to trebala i prije povezati, no prije nego što sam išta više doznala, car je objavio: »Također, stariji dječaci iz obitelji trebaju vojno iskustvo, pa ću sa sobom povesti Jula, Marcela i Taberija da služe u legijama.«

Pompea

-108-

Jul se naduo od ponosa dok su ostala dva dječaka podigla pogled u čudu. Marcel je sjedio blizu Vergilija te mu je taj pjesnik sada srdačno pružio ruku da ga umiri, a majka mu je problijedjela. Livija je ostala u tišini, usne su joj bivale sve tanjima dok je razmišljala o visokom i mrzovoljnom Tiberiju. No Oktavija nije mogla mirno sjediti. »Hispanska plemena okrutni su divljaci! Jul barem ima šesnaest godina, no Marcel i Tiberije imaju samo četrnaest! Nisu još niti odjenuli togu virilis kao znak muževnosti!« »To ćemo brzo popraviti«, rekao je car. »Osim toga, dječaci su gotovo u dobi kada me je moj otac Božanski Julije pozvao da služim s njime u Hispaniji...« »I bio si premlad!« upala mu je u riječ Oktavija. »Nikada nisi služio s Julijem jer si bio krhak dječak koji je umalo umro na putu, a moj sin...« Car je ušutkao svoju sestru mračnim pogledom upozorenja. »A tvoj sin jednog bi se dana mogao oženiti Julijom i vladati Rimom umjesto mene... Ili to ne želiš?« Oktavija se lecnula. Vidjela sam kako se majčina briga bori sa svim njezinim nadama i snovima za njezina sina. Je li moja majka tako izgledala kada je riskirala sve tražeći Cezarionova prava kao nasljednika Julija Cezara? Moja je majka podigla tri sina, no Oktavija je imala samo jednoga. Marcel joj je bio sve, stoga je rekla: »Dakako da želim. On bi trebao vladati Republikom!« »Onda Marcel mora steći iskustvo u ratovanju!« rekao je car. »Mislim da je to sjajna ideja«, napokon je dodala Livija. »Vidjet ćeš da Tiberije brzo uči na tom polju, a ako je Marcel previše krhak da ti služi, moj je sin čio i krepak!« Oktavija je udarila svojim peharom po stolu. »Marcel nije krhak! Osjetljiv je, ali nije krhak!« Livija kao da je uživala u tome što je ovako bocnula Oktaviju. »Kada se situacija primiri, voljela bih ti se pridružiti u Hispaniji, mužu moj. Znam da patiš kada si daleko od doma, a nitko se ne može brinuti o tebi kao ja.« »Onda je riješeno«, rekao je car, doimajući se neopisivo samodopadno. Nije bio jedini. Helios je sjedio kraj mene, na licu mu je bio

Pompea

-109-

izraz koji sam jasno mogla pročitati. Ako car, Livija, Marcel, Juba, Jul i Tiberije svi budu u Hispaniji, bit će nam lakše pobjeći. Zima se otopila u proljeće i sljedeći su tjedni bili ispunjeni spletkama mojega brata. »Za tjedan dana slavit će se Navigium Isidis«, rekao mi je Helios dok smo zurili u grad s visina brežuljka Palatin. »Ulicama će prolaziti velika povorka. Svećenice će nositi cvijeće, a inicijati će prinositi žrtve brodu koji će porinuti za božicu.« Šćućurena zbog hladnoće u svom vunenom ogrtaču, naslonila sam se na ulazna vrata pokušavajući zamisliti povorku. »I misliš da će nam novi August samo tako dopustiti da sudjelujemo u Izidinskoj svetkovini? Lud si!« »Ne, neće nam dopustiti«, rekao je Helios. »No robovi će ići. Čuo sam da razgovaraju o tome. Postoje tuneli kojima odlaze i dolaze, a možda s obzirom na svu gradnju nitko neće primijetiti ako odemo s Krisom. Tada bismo se samo trebali izgubiti u gomili i pustiti da nas vodi. Ubrzo bismo zamijenili odjeću s inicijatima, a kada svećenice budu prolijevale mlijeko prinoseći žrtvu ljevanicu i ispunjavale brod začinima, mogli bismo pitati vjernike o Eufroniju.« »A što ako nije ovdje?« upitala sam. »Što ako se Eufronije vratio u Egipat?« »Onda ćemo se ukrcati na brod posvećen Izidi. Porinut će ga u Tiber. Ja znadem upravljati brodom. Siguran sam da znadem!« »Sam samcat?« upitala sam, trepćući na njegov očaj. Naći Eu liunija bilo bi riskantno, no činilo se da ima nekakvoga smisla. Skrivati se na žrtvenomu brodu i njime ploviti bilo bi ludo odvažno. To sam mu i rekla. Ruke mojega brata blizanca zgrčile su se na željeznim šipkama su odvajale carsko imanje od ostatka svijeta. »Zar želiš ostati ovdje? Zar želiš postati nekakva Rimljanka i udati se kao Marcela? Ili je Jubin utjecaj!« optuživao je Helios. »Otkako si razgovarala s ponašaš se drukčije!« No nije bio u pravu. Nije me Juba promijenio — barem ne samo Juba. Bilo je to zbog majčine narukvice. Bila je to ta smotana zmija koja je spavala pod mojim krevetom, podsjećajući me svake noći da sam ubila svoju majku i da je ona znala da ću to učiniti. Oklijevala sam zbog te žareće ogorčenosti prema njoj i moje odlučnosti da ne smijemo dijeliti njezinu sudbinu. A što ako je Juba ipak bio u pravu? Što ako bismo se mogli vratiti u Egipat i vladati njime u ime Rima, baš kao što je moja majka vladala Egiptom u ime Julija Cezara? »Idem unutra«, objavila sam i nisam vidjela Heliosa do sutradan ujutro. Sjedili smo zajedno i jeli kašu za doručak kada je Oktavija pogledala u našem smjeru i kao da je znala za našu urotu. Nisam mogla znati je li joj neki uhoda dojavio o čemu smo šaptali ili je ona jednostavno imala nadnaravan osjećaj za intrige, no jedva da smo završili s doručkom kada nas je obavijestila da smjesta odlazimo iz Rima. »Odlazimo?« upitao je Helios problijedjevši. »Ali zašto?« »Marcela treba vremena da se nauči na to da je sada udana žena«, rekla je Oktavija. »Ne mogu dopustiti da mi stalno trči u zagrljaj kada joj Agripa uputi koju grubu riječ. Osim toga, August treba vremena za planiranje svojega veličanstvenog ratnog pohoda. Dok su

Pompea

-110-

muškarci usredotočeni na vojna pitanja, ne trebaju im žene i djeca u blizini. Provest ćemo neko vrijeme na Livijinu seoskom imanju. Bit će dobro za vas djecu da budete na svježem zraku.« Rim mi se nije sviđao, i to ne samo zato što su me ondje držali protiv moje volje. Mračnim uličicama, klimavim zgradama i kiselim mirisom rijeke Tiber, taj grad nije stekao moju naklonost. Osim toga, nije mi bilo drago prisjećati se da je moja majka bila u njemu, vidjela svoju sudbinu i ipak ustrajala. No ovo novo putovanje ispunjavalo me zlom slutnjom. Na selu bismo mogli biti izolirani. Lakše bi nas bilo ubiti na spavanju i smisliti zgodan izgovor za one kojima bi još moglo biti stalo do toga što se dogodilo Antonijevoj djeci. Suspregnula sam strah dovoljno da upitam: »No što je s našim učenjem?« »Unajmit ćemo nove učitelje«, zacvrkutala je Oktavija, oduševljena tom zamisli. »Kakvi će samo briljantni učenjaci željeti poučavati carevu obitelj. Povest ćemo i Juliju te mlađe dječake. A sada pođite u svoje sobe i pomozite robovima da vam spakiraju stvari. Želim da odmah krenemo.« Boja se sada brzo vratila u Heliosovo lice. Oboje smo znali da nećemo moći pobjeći u vrijeme Navigium Isidis ako uopće ne budemo u gradu, a Oktavijina iznenadna objava nije nam dala vremena da smislimo alternativni plan. Bojala sam se da bi Helios mogao sve pobacati sa stola u napadaju bijesa. Nekako se uspio primiriti dovoljno dugo da ustane i odjuri. Trčala sam za njime niz hodnik do naših soba. »To samo znači da ćemo morati čekati malo duže da nađemo Eufronija«, rekla sam mu. Helios mi nije ni odgovorio. Prošao je pokraj Filadelfa i širom otvorio vrata svoje sobe u kojoj je Krisa već radila, skupljala njegove stvari i stavljala ih u putničku škrinju. »Gdje je Livijina vila?« upitao ju je Helios. »Koliko je daleko?« »Šest milja od Rima«, odgovorila je robinja. »Ne više od toga.« Bilo bi isto da je preko mora. »Ima li kakvih hramova u blizini Livijine vile?« pitao je Helios. »Bilo kakvih oltara? Bilo kakvoga mjesta gdje bismo se na sigurnome mogli sresti s Eufronijem?« »Eufronijem?« Filadelf je upitao razrogačenih očiju. »Zar je on ovdje u Rimu?« »Tiho«, rekla sam mu, nisam željela objašnjavati, a nisam ga ni htjela uplitati u bratov plan. »Ondje se nigdje ne možete susresti s njime«, rekla je Krisa. "Niti možete igdje štovati Izidu, Livijino je imanje izolirano i dobro čuvano." Kada je to čuo, Helios je rukama uhvatio svoju zlatnu kosu. Željela sam mu nešto reći. Željela sam naći riječi kojima bih ga utješila, no raspoloženje mu je bilo mračno kao što je bilo i moje onoga dana kada mi je Vergilije dao narukvicu naše majke. Ništa nismo mogli poduzeti, čak je i Helios to znao. Kada su nas kočijom poslali s ostalom djecom, njegova je srdžba gorjela tamna poput čađe. Nije ga mogla utješiti ni Bastet, koja ga je nježno u krilu pritiskala šapicama dok smo vozili duž Ulice Flaminia, daleko od Rima. Livijino seosko imanje gledalo je na dolinu Tibera i imalo je veličanstven pogled na obronke talijanskih brežuljaka. Nazvala ga je Ad Gallinas Albas, prema bijelim kokosima koje su nastanjivale to mjesto. Rekla nam je da joj je na dan njezina vjenčanja za cara jedan orao

Pompea

-111-

bacio bijelu kokos u krilo zajedno s lovorovom grančicom. Kao mlada supruga, posadila je lovor, a njegove je grančice pune lišća upotrijebila za carev vijenac u njegovu trijumfu. Čak i kada bih joj povjerovala, ne bih mogla mrziti veličanstvene gajeve lovora koji su okruživali vilu i obavijali je svojim nježnim mirisom. Ovaj me kraj neočekivano očarao. Oduvijek sam živjela u gradu, najprije u Aleksandriji, a potom u Rimu. Ovdje se činilo kao da smo potpuno odsječeni od ostatka svijeta. U perivojima rasle su voćke, iza svake je živice uspijevalo bilje. Iako su se oholi stupovi nadvijali nad bazen poput glomaznih stražara i sve je bilo osmišljeno u nemilosrdnim ravnim linijama kako su to voljeli Rimljani, Livijina se vila ipak manje doimala kao zatvor od kuća na Palatinu, a moje bojazni da su nas doveli u ovo udaljeno mjesto kako bi nas ubili počele su jenjavati pogotovo kada sam doznala da ću dijeliti sobu s Julijom. Kreveti su nam bili ukrašeni umetnutim školjkama, a Julija i ja smo svaka imale vlastiti pomno izrađeni toaletni stolić. Pozlaćeni žeravnici zagrijavali su prostoriju, svaki je bio u obliku snopa žita. Mozaik na podu bio je pokriven debelim tkanim crvenozlatnim sagom i bio je raskošniji od bilo čega što sam vidjela u Rimu. »Ako ti se ovo sviđa, oduševit će te Capri«, rekla je Julija. »Samo u Rimu svi paze na nas i žele da budemo skromni.« Prije nego što smo se raspakirale, Julija i ja istražile smo svaki kutak naših novih odaja, uključujući ormar ukrašen s bjelokosti pun staromodne odjeće, što su je generacijama nosile žene dinastije Julijevaca, te smo ih naizmjence isprobavale. Bilo mi je drago što se careva kći tako zadubila u svoj odraz u ogledalu da nije primijetila kako sam pod prostirku sakrila majčinu zmijsku narukvicu — pomno zamotanu u moju staru krvavu haljinu. Zakopala sam je kao što sam zakopala vlastito nezadovoljstvo. Bila sam ljuta još od majčine smrti, no za sve sam nevolje okrivljavala Rimljane. Sada sam okrivljavala i svoju majku. Pitala sam se što je od onoga što je car govorio o mojim roditeljima moglo biti istina. Nekada sam se u mraku pitala kako nas je Izida mogla voljeti, a onda dopustiti da se sve ovo dogodi. Kada je malo zatoplilo, dane smo provodile jureći za Bastet kako bismo je spriječile da ne lovi bijele kokoši. Budući da je Livija caru u Hispaniju otišla tek mnogo kasnije, pobrinula se da dobijemo i zadatke. Nije bilo važno to što su naša djetinja nastojanja bila više gnjavaža nego prava pomoć — Oktavijine djevojčice radile su u voćnjacima i brinule se o voćkama, dječaci su skupljali jaja i brinuli se o životinjama u stajama, a, koje li podlosti, Julijin zadatak bio je musti koze. Ja sam veći dio dana provodila u kući, pomažući robovima u kuhinji. Još od one noći za Saturnalija, kada sam otkrila Liviju kako miluje obraz senatorove kćeri, kao da mi je uvijek dodjeljivala neugodne zadatke. No ako me je Livija nakanila protjerati u život mukotrpnog rada u kuhinji, pogrešno je shvatila moju prirodu. Za mene su ku-hinjski mirisi bili poput magije — sigurne vrste magije, u kojoj sam mogla uživati bez srama. Uz dim koji se širio s ognjišta dok su robovi spravljali kašu, uživala sam u zemljanom mirisu. Ujutro sam uživala spravljati ružin med, tiješteći ružine latice kako bih

Pompea

-112-

iz njih iscrpla opojan miris. U vrijeme večere, obožavala sam pripremati začine za varivo. Koliko sam god pokušavala zaboraviti Egipat, prsti su mi uvijek izrađivali kolačiće u obliku piramida. Nekad sam te kolače stavljala u kožne torbe kako bismo ih za ručak mogli odnijeti u brda. Dok je car planirao svoj rat, a mi ostali živjeli u izgnanstvu, zrcalo je počelo pokazivati promjene. Zelene su oči i dalje dominirale mojim licem, no usne su mi postajale punije i izražajnije. Poželjela sam da sam ljupka kao Julija sa svojim jamicama na licu i prćastim nosom, no moje je lice imalo strog izgled poput hramskoga kipa, bilo je dugo i kraljevsko. Zabrinjavalo me i što je Julijina figura još bila dječačka, dok su se moji kukovi već zaoblili, a i grudi su mi počele rasti. U Livijinoj seoskoj vili prvi sam put prokrvarila — ne od Izi dinih urezanih poruka, nego krvlju ženstvenosti. Znala sam da je to sada značilo kako mogu imati djecu. No preplašila me pomisao da će me car udati za nekoga strogog starog senatora kako bih mu rađala djecu. Zato nikomu nisam rekla za svoju mjesečnicu i krvave sam krpe zakopala iza kuće prije jutarnjih zadataka. Također sam sapinjala grudi kako Rimljani još ne bi znali da sam postala žena. Ovdje na ladanju nisam bila jedina koja se gubila u svakodnevnim zadaćama. Filadelf je uživao hraniti ptice u dvorištu za perad pogotovo paunove s njihovim perjem u bojama što se prelijevaju, koje me toliko podsjećalo na domovinu. Svojom bakrenokestenjastom kosom i rumenim obrazima, Filadelf se lakše uklapao u carsku obitelj od Heliosa ili mene jer mu je i narav bila blaga. Kada bih ga promatrala kako se igra s Antonijama, pitala sam se hoće li moj najmlađi brat zaboraviti da je jednom bio član egipatske kraljevske obitelji. Zavidjela sam mu i pitala se hoću ii i ja to moći zaboraviti. No Helios nije zaboravio. Posvetio se crtanju brodova — um ga je stalno vodio na more koje nas je dijelilo od Egipta. Kada su car i njegova pratnja napokon otputovali za Hispaniju, počela sam se pitati drže li mene i moju braću na ladanju upravo zato što su posumnjali da bismo mogli pobjeći. I Helios je to sigurno uvidio jer sam ga često znala zateći kako korača pred mramornom ogradom terase, poput zvijeri u kavezu. Oči su mu često bile uperene u smjeru Rima, gdje je zamišljao da bi mogao biti Eufronije, čekajući da nas oslobodi. Što se mene tiče, ja nisam bila tako sigurna. »Zašto ne dođete unutra?« rekla nam je Oktavija jednoga posli jepodneva. »Miriše na kišu. Osim toga, Vergilije nam dolazi u posjet. Zavolio je Marcela i zna koliko se brinem za svojega dječaka, pa će nas doći zabaviti. Nije li to lijepo od njega? Znate priču o utemeljenju Rima, zar ne?« »Romul i Rem«, rekla sam dok smo je slijedili u unutrašnjost. »Dva brata koje je othranila vučica i koja su se nasmrt borila kako bi odlučila tko će vladati Rimom.« »Tako je!« rekla je ponosno, a ja si nisam mogla pomoći i samo sam odmahnula glavom. I Egipat je imao svoju priču o bratoubojstvu, kada je Set ubio Ozirisa — no u Egiptu, Seta su prezirali kao mračnoga boga kaosa. U Rimu su ubojicu štovali. Sada kada nije bilo starijih dječaka, do izražaja je došlo veselo, lakrdijaško ponašanje

Pompea

-113-

Livijina najmlađeg sina Druza. Zatekli smo ga kako baca kocke s Filadelfom kada smo došli u knjižnicu. »Ah, djeca su došla«, rekao je to upravo istim tonom kao car, oponašao je svojega očuha. Helios je prevrnuo očima, a ja sam suspregnula smijeh baš kad je Oktavija dostojanstveno unišla u prostoriju vodeći sa sobom našega pjesnika. Jedan rob je upalio vatru u žeravniku jer se vani spremala oluja, a Vergilije je stao govoriti. Svoje je novo djelo nazvao Eneida. Ipak nije bilo o Romulu i Remu, a počelo je ovako: Bojeve pjevam i onog junaka, što prvi je došo Od kraja Trojanskih gonjen sudbinom u Italsku zemlju, to na Lavinske žale; po suhu, po vodi ga bozi Ganjahu mnogo srdžbe Junonine zlopamtne radi. On i u boju je mnogo pretrpio, dok grad je moga Zagradit i donest Penate u Latij, otkle je pleme Latinsko, Albanski oci i visoki zidovi Rimski. Možda nitko u prostoriji nije bio više očaran od Filadelfa, koji je, sjedeći na svojoj ležaljci, upijao svaku riječ. No što je pjesnik dalje čitao, sve mi se manje sviđalo ono što sam čula. Vergilijev Eneja bio je čestit ratnik kojega je s njegova pravog rimskog puta skrenula zavodljiva kraljica. Nisam mogla a da ne pomislim kako je to Vergilijev komentar na moje roditelje. Još i gore — mnogo gore — bilo je kako je ocrnio naša vjerovanja, svi oni odlomci u kojima se izruguje Anubisu i u kojima uspoređuje egipatske bogove s rimskima. Zatim je u svojoj pjesmi nastavio veličati cara, implicirajući da će Oktavijan donijeti Zlatno doba! Trudila sam se ne pokazati otvoreno svoje razočaranje, no Helios, koji je sjedio do mene, prekrižio je ruke i zagledao se u vatru što je pucketala. Čula sam svojega brata blizanca kako gunđa blizu mojega uha, a plamen kao da se podizao i spuštao u ritmu njegova disanja te postajao sve snažniji kako je mojega brata hvatala veća srdžba. Poslije, kada su svi ostali otišli na večeru, ostala sam pomoći Vergiliju da smota svoje pergamente. »Ah, Seleno! Zar ti se nije svidjela moja pjesma?« »Više mi se sviđaju druga vaša djela — barem ona koja mi je dao car. Voljela bih pročitati vašu Četvrtu eklogu koja nedostaje.« »Imaš sjajno pamćenje«, rekao je Vergilije, prolazeći svojim debelim prstima kroz tamnu kosu. »Odustani od toga. Četvrta je ekloga zabranjena po Augustovoj naredbi.« Bila sam zaprepaštena jer Vergilije je bio carev miljenik. »Zašto je zabranio vašu poeziju?« Vergilije me je pozorno promotrio, kao da me provjerava ne bi li otkrio što znam. »Četvrta je ekloga samo jedna moja stara maštarija pod utjecajem previše vina. Bili su to čudni dani ludih proročanstava. Čak i prije nego što je tvoja majka bila na vrhuncu moći, svijet je bio na prijelomu preobrazbe.« »Kakve preobrazbe?« »Ustanci robova, agrarne reforme, početak davanja građanskih prava ljudima izvan Rima. Ptolomejevićevske žene natjecale su se za moć i upotrebljavale je bez zadrške. Rimljanke pod Hortenzijinim vodstvom prosvjedovale su na Forumu i zahtijevale pravdu. Tvoj je otac stavio Fulvijin lik na novčiće iako je bila samo žena, povela je vojni ustanak bez njega.

Pompea

-114-

A zatim se pojavila tvoja majka... Sibilinske knjige upozoravale su na ženu poput nje. Znaš li za najstarije rimske proročke knjige?« »Samo znam da su upozoravale na to da morate otpraviti egipatskog kralja dođe li u Rim tražeći pomoć, no kada je moj djed došao moleći za pomoć, pružili su mu je. Nitko se tada nije bojao proročanstava. « »Ljudi često tumače proročanstva kako im je drago«, priznao je Vergilije. »U Sibilinskim knjigama piše da će žena zavladati te da će u Rimu biti uništenja, no zatim će doći doba pomirbe i sklad. Zlatno doba.« Sjela sam podvivši noge pod sebe budući da nije bilo Oktavije koja bi me zbog toga prekorila. »I o tome ste pisali u svojim pjesmama? Predvidjeli ste isto to?« »Vidio sam pomrčinu koja je nagovještavala novo doba. Predvidio sam da će Antonijev nasljednik donijeti Zlatno doba. Car ne želi da se takvo što pročuje, pa je zabranio eklogu.« Bila sam opčinjena. »U vrijeme mojega rođenja bila je pomrčina...« »Da, no ti nisi bila Antonijevo dijete na koje sam mislio. Mislio sam da će to biti Oktavijin sin — dijete koje će u sebi ujediniti Antonijevu i Oktavijanovu krv te time napokon okončati građanske ratove.« Namrštila sam se. »Ali moj otac nije imao sina s Oktavijom.« »Nažalost«, rekao je Vergilije tiho. »Da je Antoniju podarila sina, možda se ne bi vratio tvojoj majci i ne bi bilo rata.« U ovo sam odbila povjerovati, jer moj je otac bio Rimljanin drukčije vrste. »On nije trebao još sinova. Imao je već dva sina Rimljanina — Antila i Jula! A imao je i Heliosa! Vaše je proročanstvo bilo pogrešno.« »I rekao sam ti da je bilo pogrešno«, odvratio je Vergilije nježno. »Vidiš?« Suzila sam pogled. »No ako je vaše proročanstvo bilo pogrešno, zašto bi ga onda car želio zabraniti?« »Zabranio je sve što bi moglo potaknuti ljude da se vežu za tebe i Heliosa kao spasitelje. Ne samo moju pjesmu. Naumio je zaplijeniti same Sibilinske knjige i pohraniti ih u svoj novi Apolonov hram.« Odjedanput sam bila jako znatiželjna oko toga što još piše u Sibilinskim knjigama. »Što onda znači sve ono o zlatnom djetetu u Eneidi? Govorite li o caru? Predviđate li da će Marcel biti njegov nasljednik?« »Seleno, ja sam ono najbliže mistiku što Rimljani imaju, a proročanstva su nezgodna stvar. To je kao čitanje...« »Rijeka vremena?« upitala sam, prisjetivši se onoga što nas je učio Eufronije. »Da, upravo tako. Vidiš struje svih mogućih budućnosti, no teško je predvidjeti koju će slijediti ovaj svijet. Kada me je tvoja majka zamolila da ti dadem onu narukvicu, mislim da je vidjela jedno od svih svojih mogućih budućnosti. Ona je bila vještija u tome nego ja, a kada sam ja pokušao, uzrujao sam cara. Zato ti i tvoj brat morate to zaboraviti.« »A što je s pjesmom koju sada pišete? U toj Eneidi kao da gledate u budućnost i kao da je car spasitelj, a rimski način kao da je jedini način. Jesu li moji roditelji doista bili tako zli ljudi kakvima ih opisujete? Je li car u pravu?«

Pompea

-115-

»Dušo«, rekao je Vergilije žalosno. »I pjesnik mora jesti.« Ljeto se oborilo na poluotok smradom i vrućinom. Čak su se i lovorova stabla oko vile isušila pod suncem. Kako bismo pobjegli od vrućine, obično smo učili u podzemnoj prostoriji u kojoj su na zidovima bile vedre freske koje su prikazivale prizore iz vrta, no kako je Juba bio u ratu s carem i starijim dječacima, proveli smo dan u igri. Druz i Filadelf loptali su se na mramornoj terasi gdje smo ih Julija i ja prskale kristalnom vodom iz bazena. »Učinite to još jedanput i utopit ću vas!« zaprijetio je moj mali brat. Samo je izazivao, dakako. Ipak, bio je to izazov kojemu nismo mogle odoljeti. Nastavile smo ga prskati, podižući bijele mlazove vode kroza zrak sve dok nije potrčao prema nama, ispruženih ruku, obarajući nas obje u bazenu. Julija i ja izašle smo iz vode vrišteći, naše su pomno uređene frizure bile nepovratno uništene, mokra nam se odjeća prilijepila poput pokisloga krzna na psima. Zatim su se sva djeca našla u bazenu gdje nas je Helios stao potapati. Minora je skvičala od užitka, penjući se na Filadelfova leđa te smo svi — čak i Helios i mrka Antonija — stali plivati, prskati se i smijati sve dok nas mišići nisu zaboljeli. U tom rijetkom trenutku veselja dojurila je Livija, crvenih očiju, divlje kose, a palla joj se vukla za njom poput pogrebnoga pokrova. »Tako vam olimpskih bogova, što se smijete na ovakav dan? Vi mali nezahvalnici!« »Majko, jesi li dobro?« upitao je Druz, uozbiljivši se istoga trenutka. Izašao je iz bazena kako bi joj prišao, no ona ga je pljusnula i potjerala. »Nemoj me smočiti! Ti i tvoj brat sada mi ne možete pomoći!« Nitko od nas nije znao što je navelo Liviju na ovaj iznenadni ispad, a ona je nestala u kući prije nego što smo je dospjeli pitati. Iza nje, stizali su robovi i glasnici, nervozni poput mačaka. Zatim nam je jedan od njih prišapnuo vijest, oborena pogleda: »August umire.« Je li car bio ranjen? Je li stradao u ratu u Hispaniji? Ili je to bila groznica, kao što su pretpostavljali robovi? Imali smo tisuću pitanja, no nitko nam na njih nije mogao odgovoriti. Kada je Livija pobjegla u svoje odaje, Oktavija je preuzela zapovijedanje kućom i naredila nam da odemo u svoje sobe. Baš sam se uputila prema kući kada smo začuli jednu od kokosi kako proizvodi užasne zvukove u dvorištu za perad. Oktavija je otresito odvratila: »Seleno, idi po tu svoju mačku! Kao da nije dovoljno što ste svi mokri do gole kože! Ako Bastet ubije jednu od Livijinih kokoši, oderat će vam kožu!« S obzirom na Okta vijino raspoloženje, nisam se usudila proturječiti, nego sam poslušno krenula puteljkora prema kokošinjcu. Pokušavala sam zadignuti mokru odjeću da se ne vuče prašnjavim dom te sam skrenula iza staje i ugledala Bastet u stavu spremnom za napad. »Zločesta maco!« povikala sam i pljesnula rukama. Na taj prijekor, Bastet se provukla ispod ograde i počela lizati svoje pjegavo krzno kao da joj je upravo to bila namjera cijelo ovo vrijeme. Sagnula sam se da je podignem u naručje, no izmaknula mi se i potrčala nekoliko koraka prema puteljku, divlje trzajući repom. Ljutito sam stala opet dozivati

Pompea

-116-

Bastet. Znala sam da me je čula jer je okrenula jedno uho u mojem smjeru, no otrčala je u smjeru suprotnome od vile što me je dodatno razbjesnilo. »Nikada je nećeš uhvatiti«, rekao je jedan od stražara, koji samo što od dosade nije zadrijemao na vrućini na svojemu stražarskome mjestu. Ako ga je i uznemirila vijest o carevu lošem zdravlju, nije to pokazivao i jednostavno je rukom mahnuo u znak dopuštenja da slijedim svoju mačku. Skupivši skute svoje mokre haljine, stala sam progoniti Bastet niz brežuljak. U ovim krajevima obično nije bilo mnogo prometa, no zbog vijesti o caru, sve je bilo puno glasnika i kola, a naša je mačka trčala upravo između kotača. Srce mi je skočilo u grlo. »Bastet!« No kada je skočila u sigurni zaklon visoke trave, zabrinutost mi je zamijenila ljutnja. Teško bih je našla, a odrasli u kući već su bili uzrujani. Ako se previše zadržim, Oktavija će se rasrditi. Dok mi je sunce udaralo u glavu, probijala sam se kroz korov i trnovito grmlje koje mi je poderalo odjeću. Zatim sam vidjela Bastet kako je stala, brkovi su joj se ukočili, otvorila je usta i stala njuškati niz povjetarac. Bez razmišljanja, ja sam učinila isto i nesumnjivo osjetila metalni miris magije u zraku. Tada smo obje spazile skitnicu koji se skrivao ispod krošnje akacije i drijemao na ljetnome suncu. Prestrašila sam se toga neznanca, čije je lice bilo skriveno pod naborima iznenađujuće bijele kukuljice, no Bastet mu je samouvjereno prišla i njuškom dotaknula ruku. Neznanca )c probudila Bastetina nježnost te ju je pozvao u svoje krilo. »Možete li je pridržati dok dođem, molim vas«, rekla sam, približavajući se. »Nosim je kući.« »Kao što sam i ja došao po tebe«, rekao mi je taj čovjek na egi patskome, okrenuvši lice prema meni s osmijehom. »Izidino dijete.« Morala sam suspregnuti vrisak kada sam ga prepoznala. »Eufronije!« Nisam ni pričekala da ustane, nego sam pala na koljena na naj nedostojniji način i zagrlila ga. Mirisao je na pijesak i magiju, na sol more, na mačeve i kovačnicu. Mirisao je na domovinu. »Nedostajali ste nam!« rekla sam, oči su mi se punile suzama. »Tako ste nam nedostajali!« »I vi meni«, rekao je Eufronije. »Bilo mi je teško slati vam poruke.« »Jeste li mi vi slali one krvave poruke, one na mojim rukama?« Odmahnuo je glavom. »To je Izidino djelo. Čudesno je, a to i nije tvoja jedina moć.« »To nije moć. Dolazi mi nepozvana. Ne mogu upravljati hekom, a čak i da mogu, Rimljani bi to zabranili.« »Oh, ali ti možeš upravljati hekom, samo još nisi naučila kako«, rekao je vrač, okrećući mi ruke da pregleda blijedu donju stranu podlaktica. »Nema nikakvih ožiljaka«, objasnila sam. »Hijeroglifi su nestali. Znamenja više nema.« »Osim ovoga«, rekao je, upirući prstom na znamen tik ispod unutrašnjeg dijela mojega lakta. »Rođena si s time. Zar ne prepoznaješ simbol?« Nisam ga prepoznala. Izgledao je samo kao tamni dio kože, možda skup pjegica, ali kako je nastavio prstom ocrtavati linije između njih, shvatila sam što znači. »Hijeroglifski znak za jedro? Znak za vjetar?« Prije nego što je Eufronije mogao išta objasniti, oboje smo začuli šuškanje u travi, a ja sam

Pompea

-117-

zadrhtala od pomisli da bi nas rimska straža mogla ovdje zateći. Zatim sam uvidjela da je to bio samo vjetar. »Uskoro će me početi tražiti. Što da učinimo?« Ponovno sam se osjećala kao djevojčica za vrijeme privatne nastave. Eufronije je prošaptao; »Prije zore ti i tvoja braća morate pobjeći iz kuće i doći do ovoga stabla.« Usta su mi se osušila u razmišljanju. Došla sam do ovoga stabla pukim slučajem, a već sam dovoljno dugo odsutna da bi me Oktavija mogla istući. Nisam mogla zamisliti kako bismo se mogli iskrasti iz vile pokraj straže i u mraku nekako naći ovo stablo. Samo sam željela da Eufronije zamahne svojim čarobnim štapom, upotrijebi magiju i sve uredi. »Zar ne možete upotrijebiti magiju da ovamo dovedete moju braću?« Eufronije se blago nasmiješio. »Nisam tako veliki vrač, a čak i da jesam, upotrijebio sam većinu heke da uspavam stražare i namamim te prema sebi. Možda ću te večeras moći voditi sjajnim mjesecom, no moraš sama naći hrabrosti da pobjegneš.« »A onda?« upitala sam, zatičući uvojke vlažne kose iza ušiju. »Pobjeći ćemo«, rekao je Eufronije. »Do Rima je samo šest milja, a kako car umire, grad će biti u kaosu. Iz Rima, probit ćemo se do Ostije. Ako Marcel bude Oktavijanov nasljednik, taj će dječak imati preča posla nego da se daje u potragu za nestalim Ptolomejevićima.« Želudac mi se stisnuo. »Što ako car ne umre?« S obzirom na to kako se Eufronijevo čelo naboralo, bilo je to pitanje koje nije očekivao. »Nađemo li se u Rijeci vremena u kojoj car ne umre u Hispaniji... situacija će biti opasnija.« »Kamo bismo išli? Natrag u Egipat?« upitala sam. »Ako bismo u Egiptu mogli podići vojsku koja bi se borila za vas«, rekao je Eufronije. »Inače bismo morali ići na Istok i moliti pomoć starih saveznika vaše majke.« Čula sam svoje sporo disanje. »Kao što je trebao Cezarion?« Stari je vrač zaškiljio, uviđajući da sam mnogo naučila otkako smo se zadnji put rastali, a zatim je tužno kimnuo glavom. »Zao mi je zbog tvojega brata, Seleno. Cezarion je trebao potražiti sklonište u Indiji — nije stigao onamo.« Nije stigao do Indije jer ga je car dao uhvatiti i ubiti. Čak i da se Cezarion jest spasio, bio bi bogat kralj u egzilu, no Helios i ja bili smo siroti, a nismo ni bili okrunjeni. Bili bismo bjegunci, primamljiv plijen za istočnjačke vladare, kao što je bio kralj Herod, koji bi nas ponudili Rimu u zamjenu za uslugu. Eufronije je osjetio moje nezadovoljstvo. »Moraš biti hrabra, Seleno, i vjerovati u Izidu.« Nervozno sam ovlažila usne. »Štiti li nas Izida?« »Dakako!« rekao je. »Sveti ste joj.« »Zar joj nije bila sveta i moja majka?« Eufronije se razljutio na moje pitanje i stisnuo šake, pa sam mu rekla; »Vergilije mi je dao njezinu zmijsku narukvicu. Znam da je moja majka vidjela vlastiti kraj...« Nije djelovao iznenađeno. »Ipak, tvoja je majka pokušala usmjeriti našu Rijeku vremena u najbolji tok, kao što moraš i ti.« »Eufronije«, rekla sam, veoma ozbiljno. »Kada pogledaš u svoju Rijeku vremena, spašava li

Pompea

-118-

Izida moju braću i mene od svakoga zla?« »Ne, dijete moje.« Naš me stari vrač podragao po mokroj kosi, uzevši si slobodu koju si nikada ne bi dopustio u Egiptu, a ja sam primijetila da su mu bore na licu nakon smrti moje majke postale dublje. »No vi mnogo puta spasite Izidu.« Sto je time htio reći? Bastet je naćulila uši, a ovaj sam put znala da nije riječ samo o vjetru. Netko je dolazio. »Moram ići«, prošaptala sam. »Bit ću ovdje«, rekao je Eufronije, »čekat ću te do zore. Ti i tvoja braća morate doći ovamo, Seleno. Neće više biti prilike kao što je ova.« Poljubila sam ga — moje ružičaste usne dotaknule su naboranu kožu njegova obraza. Zatim sam podigla Bastet i požurila se natrag prema cesti gdje je mrzovoljni stražar mačem krčio puteljak u visokoj travi. »Prokleta mačketina!« rekao je kada me je ugledao. »I pogledaj se, puna si kopriva.« Nisam se usudila osvrnuti preko ramena i pogledom potražiti našega vrača, skrivenog u travi. Slijedila sam stražara natrag do vile, čvrsto držeći Bastet na svojim prsima. Nervozno je prela, a srce joj je kucalo tek neznatno brže od mojega. Budući da su Oktaviju uzrujale vijesti o njezinu bratu, nije me dala išibati kada sam se pojavila pred njom, mokra i prljava, noseći mačku. Umjesto toga, careva je sestra ispuhivala nos u maramicu i bilo je očito da je plakala. »Nisam ti smjela dopustiti da zadržiš tu životinju kao ljubimca. Pođi u svoju sobu bez večere, ne želim te vidjeti do sutra ujutro!« Sva sreća da su mi zabranili večerati jer sam bila suviše nervozna da jedem. Nakon što sam se presvukla u suhu odjeću, ushodala sam se kraj prozora u sobi koju sam dijelila s Julijom i promatrala sunce kako se spušta na horizontu. Svaki pomak dovodio me bliže bijegu pred zoru koji sam morala nekako omogućiti. »Hoćeš li sjesti već jedanput?« pitala je Julija. »I što ti je s rukom? Zašto je stalno trljaš?« Nesvjesno sam dodirivala madež na unutrašnjoj strani podlaktice, onaj koji mi je Eufronije pokazao. »Opekla me kopriva ili nešto slično«, rekla sam, gorljivo želeći da careva kći ode kako bih mogla isplanirati bijeg. Da smo bili u Rimu, bila bih sama u sobi. Mogla bih ukloniti ciglu iz zida i šaptom sve ispričati braći. No sada kada sam dijelila sobu s Julijom, kako bih im mogla reći za Eufronijev plan? »Ne znam zašto si ti tako nervozna«, rekla je Julija, bacivši se dramatično na krevet. »Za mojega su oca rekli da umire.« »Možda bi trebala ići u kućno svetište«, rekla sam, ali to sam istoga trenutka požalila. Vidjela sam da je Julija iskreno potresena mogućnošću da izgubi oca. Osjećala sam se sebičnom i sitničavom zato što sam je se samo željela riješiti. Julija je uzdahnula. »Kakve bi od toga bilo koristi? Ne vjerujem da bogovi slušaju djevojčice... no čula sam robove. Misle da Izida sluša čak i njih. Je li to istina? Da je tvoj otac bolestan, što bi ti učinila?« »Molila bih se Izidi«, rekla sam, prisjećajući se kako je naša majka upravo to zatražila od nas kada je moj otac razmišljao o samoubojstvu. »U njezinu hramu?« upitala je Julija, pokušavajući me dobiti da sjednem kraj nje. »Kakvu

Pompea

-119-

bi joj žrtvu svećenici morali prinijeti u tvoje ime?« »Izidi se možeš moliti bilo gdje i ne moraš joj prinositi žrtve.« To nije bilo u skladu s rimskim načinom, znala sam to. Oni su češće prema bogovima postupali kao prema udaljenim vladarima, slali su im poslanike i darove. Za njih je štovanje bilo pitanje pravilnoga obreda ponašanja. Nije imalo nikakve veze s osobnom vjerom — bio je to pojam što im je zvučao više kao filozofija nego religija. Stoga me je iznenadilo kada me je Julija pogledala sasvim iskreno i upitala: »Hoćeš li se moliti sa mnom za život mojega oca?« Oh, Izido, na kakvu si me samo kušnju stavila toga dana! Sjela sam na krevet kraj Julije, skupila svoje bose noge pod plahtom i očajnički se trudila da nam se pogledi ne sretnu. Izida nas je učila da budemo milostivi te da u srcu nosimo dobru volju, no kako sam se mogla moliti za cara kada je njegova smrt bila jedino što me je moglo osloboditi? Nisam mogla niti zanemariti Julijinu bol koju sam joj vidjela u očima niti uživati u njoj. Izgubila sam i oca i majku — znala sam kako se čovjek tada usamljeno osjeća i nisam mogla poželjeti nešto takvo jedinoj djevojčici koja mi je bila prijateljica. »Željela bih naučiti o tvojoj vjeri u Izidu«, rekla je Julija, prsti su joj se isprepleli s mojima. »Nauči me moliti se.« Vani se sunce spustilo ispod horizonta, a ja sam osjetila kako mi je u dušu ušla tama noći. Grlo mi se stisnulo. Što bi Izida htjela da učinim? Zašto to nisam znala? Ako je Izida prebivala u meni, ako sam nosila njezine riječi, zašto mi je veza s mojom božicom bila uskraćena? »Nene mogu«, promucala sam. Julija je uvukla svoje usne nalik na pupoljak, a onda uzviknula: »Zato što mrziš mojega oca! Ti želiš da on umre!« Pročitala sam Izidine riječi na svojoj koži, rekle su mi da živim, ljubim i učim. Nisu mi zapovjedile da mrzim ili da želim carevu smrt. Nisu mi zapovjedile da pobjegnem s našim vraćem usred noći. Štoviše, nisu mi zapovjedile niti da podignem vojsku u borbu protiv Rimljana. »Ne«, rekla sam u očaju ostajući bez daha. »Ne mogu se moliti s tobom jer Izida ne može pomoći tvojemu ocu.« U želucu sam osjetila gorku bol kada sam to rekla. Izida nije zaštitila moje roditelje. Nije zaštitila moju braću Cezariona i Antila. Nije mogla zaštititi ni Egipat. Njezin svećenik Eufronije skrivao se u gustoj travi nedaleko od ove vile, čekao me je, a rekao je da nas Izida ne može zaštititi od svih zala. Možda Izida nije mogla spasiti nikoga. Možda nije bila ništa drugo do onih malih kamenih kipova kućnih bogova koji nikada ne slušaju male djevojčice, kao ni ikoga drugoga. »Onda mi nitko ne može pomoći«, rekla je Julija naposljetku. »Ako moj otac umre, što će biti sa mnom?« Nisam joj mogla dati nikakav odgovor. »Ne bi me trebalo biti briga«, rekla je. »Mojega oca ne bi bilo briga da ja umirem.« »To nije istina! Stalo mu je do tebe«, rekla sam, iako nikada nisam vidjela nikakav dokaz topline između njih dvoje.

Pompea

-120-

»Nije mu stalo! Rastao se od moje majke onoga dana kada sam se rodila! Čekao je dovoljno dugo da me otme od nje! Zatim se požurio oženiti Livijom i njezinim patricijskim klaudijevskim vezama! Ja sam za njega samo sredstvo!« »Tvoj je otac samo suzdržan čovjek«, rekla sam joj. »No ako umre...« Zatim je lice prekrila objema rukama. »Što ako se dogodila neka bitka i ako su dječaci također ranjeni?« Tiberije je bio sin njezine maćehe, a Marcel njezin dobrodušni bratić, pa mi se činilo prirodnim to što se bojala za njih. No iznenadilo me kada je rekla: »Jul! Što ako i Jul umire?« Moj rimski polubrat i dalje mi je bio neznanac, mrzovoljan mladić zajedljiva humora. Primijetila sam kako je tetošio Juliju i laskao joj uvijek sam mislila kako je to samo još jedan od mnogih načina na koje udovoljava caru. No Julijina ljubav prema njemu nije bila hinjena. »Sigurna sam da bi glasnici već nešto rekli.« To je bila jedina utjeha koju sam joj mogla pružiti. Kada se tama napokon spustila, ležala sam na krevetu i slušala Juliju kako diše. Dok su vani pod prozorom cvrčali cvrčci, a mjesec se dizao na nebu, razmišljala sam kako je Eufronije jednostavno mogao od mene zatražiti da otplivam do Egipta — a zatim sam se upitala ne bi li takav put bio manje opasan. Prevrćući se u krevetu, razmišljala sam jesam li od kova Ptolomejevića. Moja majka dala se prokrijumčariti Cezaru kroz neprijateljski teritorij omotana ponjavom ili sagom, kako su neki rekli. Kockala se vlastitim životom. To je bilo moje nasljeđe, no nisam mu bila dorasla. Mogla sam spletkariti i manipulirati, no činilo se da nisam mogla baciti kocku pa što bude. Moja se majka oslanjala na magiju i prkos, iako je znala kako će sve završiti. Ja nisam željela dijeliti njezinu sudbinu. Željela sam živjeti dug život s onime što je ostalo od moje obitelji. Razmišljala sam o onome što mi je Juba rekao i kako sam, preko cara, možda mogla vratiti dio onoga što su nam oteli. Napredovati pod rimskom zastavom činilo se sigurnijim putem povratka u Egipat od onoga koji je obećao Eufronije. Helios bi ovakva razmišljanja smatrao izdajom, a možda bi i bio u pravu. Možda sam već postajala jednom od njih, možda sam postajala Rimljankom. Možda me je Egipat izgubio. Možda me je Izida izgubila. Nije mi bilo stalo. Odlučila sam da neću otići Eufroniju. Nisam mogla spasiti Izidu, mogla sam spasiti samo sebe. A ako je to bila istina, onda ipak nisam bila Uskrsnuće. Shvativši da je tada umro jedan dio moje duše — iako nisam mogla reći koji — skinula sam amulet u obliku žabe s vrata i stala ga prevrtati u ruci. U mraku sam posljednji put jagodicama prstiju trljala natpis na njemu, a onda sam je spremila pod prostirku zajedno s majčinom narukvicom u obliku zmije i umrljanom haljinom, sve je to sada trebala postati moja prošlost.

Pompea

-121-

Sedamnaesto poglavlje

U mojoj Rijeci vremena August nije umro u Hispaniji. Dok su se njegove vojske borile u hladnim planinama bez njega, on se povukao u utvrđeni grad Tarakon. Livija mu se prvom prilikom pridružila i brinula se o njemu za vrijeme njegova oporavka. U među-vremenu dječaci su se vratili, dojahali do naše vile, s Jubom na čelu povorke. Taj je numidijski princ jahao kao da je rođen na konju, vidjeti ga u rimskoj odori bio je fascinantan prizor. Znala sam da ga od sada neću moći lako zamišljati samo kao učitelja ili učenjaka. Uvidjela sam da je Juba jednako pouzdan vojskovođa kao i Agripa. Sluge su digli graju kako bi nas dozvali i svi smo pohitali van, željno iščekujući vijesti. Marcel, Tiberije i Jul sada su već bili mladi muškarci, prekaljeni u ratu, izgledali su ponosno u svojim oklopima Jok su silazili s konja. U trenutku, Julija je zadigla skute i potrčala prema njima, projurila pokraj Marcela i Tiberija te se bacila Julu u naručje. Gledala sam Jula kako grli Juliju. Sada je bio visok i naočit kao i Juba, no imao je debeo vrat kao naš otac i izgledao je kao pravi ratnik. Još nije imao široka ramena, no kraj njega su Tiberije i Marcel izgledali poput krakatih mladića. »Oh, Marcele, tako sam se brinula!« rastapala se Oktavija nad svojim sinom. »Jesi li bio ranjen?« »Samo ogrebotina«, rekao je Marcel široko se nasmiješivši. »Kantabri su divljaci koji se bacaju na ljude s drveća!« Oktavija je izgledala kao da bi se mogla onesvijestiti i od same pomisli. »Tako mi je drago što si se vratio kući! Ti si moj život! Sve moje nade! Ti si mi sve, znaš li to?« »Nemoj da mu bude neugodno«, rekao je Tiberije mrko, iako sam se zapitala je li to stoga što se činilo da je jedino Druzu drago što ga vidi. Nisam se mogla suzdržati. »Je li August...« »Na putu je prema kući, s mojom majkom«, odgovorio je Tiberije i nije bio u krivu. Kada se car napokon vratio u Rim — koji se pretvorio u moderniji grad zahvaljujući Agripinim graditeljskim projektima i numidijskom mramoru — ustvrdio je da je Kantabrima zadao odlučujući poraz. No nije proslavio trijumf. Možda ga je bolest previše oslabila da bi u lancima vukao pokorene narode iza svojih kola ili je možda znao da je više od samo nekolicine ljudi u Rimu bilo proslavilo njegovu smrt. Vrativši se hitro na vlast, isplatio je mnogo novca kako bi udobrovoljio građane i osigurao njihovu odanost. Kako bi osigurao stabilnost grada, zamijenio je tresviri capitales s gradskom kohortom te zaštitio sebe i carsku obitelj pretorijanskom gardom koja je bila odana njemu i samo njemu. Upravo je zbog učinkovitosti pretorijanaca Helios prestao govoriti o bijegu. Istini za volju, kako se oko nas kovitlao kaos izazvan carevim povratkom, Helios je gotovo u potpunosti prestao govoriti. Kao da je i njega zarazio moj osjećaj klonulosti i bespomoćnosti, oboje smo bili paralizirani dok je August učinkovito i nemilosrdno ubijao

Pompea

-122-

ili protjerivao neprijatelje koji su se otkrili u vrijeme krize s njegovim zdravljem te je progonio pripadnike Izidina kulta kao i prijatelje mojega oca. Kada se Helios naglas zapitao je li Eufronije mrtav, ubijen u čistkama, je li naša posljednja nada izgubljena, jezik mi je naticao od nijeme prijevare što mi se skrivala u ustima. Uvjerila sam samu sebe da je razborito ne bježati s Eufronijem, no nisam mogla reći svojoj braći da sam ga vidjela jer mi to nikada ne bi oprostili. Nisam mogla reći nikomu! Bila je to mračna tajna koju sam dijelila samo s Bastet i znala sam da sam čuvajući tu tajnu mnogo toga izgubila. u godini koja je uslijedila vratila sam se u Rim s ostatkom obi telji te sam postala netko koga sam jedva mogla prepoznati. Nisam se molila. Gušila sam misli o magiji. Naviknula sam se na buku Rima. Moju prirodno društvenu narav zamijenilo je poniranje u samu sebe i melankolija. Hrana mi više nije bila ukusna i lako bih se rasplakala ne samo zato što sam imala trinaest godina. Bilo je to stoga što je moja khaibit, sjena duše koja je skrivala moju tamnu stranu, sada bila veća od ostatka mene. Jedno jutro Helios je izvadio ciglu. »Seleno...« Još od svoje prve mjesečnice sapinjem grudi i pokušavam izgledati kao mala djevojčica. Helios me prestrašio i zatekao usred odijevanja, pa sam se naglo okrenula kako bih se zaštitila od njegova pogleda. Nisam bila sigurna koliko je vidio, no osjećaj stida cijelu me je prožeo. Kada sam završila, došuljala sam se do radnoga stola i prišla mu te vidjela da se i on zarumenio. »Što si to radila?« upitao je Helios. Možda bih bila otvorenija u tjelesnim promjenama da smo bili u Egiptu. No kako smo bili u Rimu, opći osjećaj stida i mene je obuzeo. »Nisam ništa radila.« Između nas zavladala je neugodna tišina. Kako sam na brzinu pričvrstila haljinu, ona se otvorila i Helios je zinuo. »Zar je to zavoj?« »Nije«, rekla sam brzo. Posramljena što sam vidjela jasne kvržice mojih bradavica ispod tkanine, prekrižila sam ruke, a u trbuhu sam osjetila nepoznat, sladunjav i nježan osjećaj. Bilo je ugodno, no nekako sam poželjela pobjeći. Crvenilo se s Heliosovih obraza proširilo do vrha njegovih ušiju. Otvorio je usta kao da će nešto reći, no nikakve riječi nisu izlazile. »Što si mi htio reći?« bila sam prisiljena napokon pitati. Helios se zagledao u mene kao da nije siguran kojim jezikom govorim. »I... Idem u luku kod Ostije. Agripa ima posla ondje i ponudio se da me odvede.« Odmah sam naslutila da je riječ o nekakvoj spletki. Zašto bi Agripa ikamo vodio mojega brata osim da ga se riješi? No Helios je bio ushićen. »Agripa kaže da će me odvesti u luku kako bih mogao razgledati brodove — veće od onih koji dolaze u Tiber!« »Zašto bi te Agripa vodio?« upitala sam sumnjičavo. »Vodi Marcela, Druza i Tiberija, no rekao je da i Jul i ja možemo poći, pa idem.« Možda smo imali prijatelje u Rimu, stare pristaše našega oca koji bi caru zagorčili život da nam naudi, no kakve smo prijatelje imali u Ostiji? Tko bi posumnjao u išta podmuklo da se dječak posklizne u luci i padne u more? »Ne želim da ideš.« »Moram ići«, rekao je Helios. »U Ostiju svaki dan stižu brodovi iz Egipta. Možda čujem

Pompea

-123-

novosti iz Aleksandrije ili uspijem poslati poruku našem narodu, da im dadem do znanja kako ih nismo napustili! Možda uspijem doznati što se dogodilo s Eufronijem!« ja sam se pitala što se dogodilo s našim vračem. To ljeto na ladanju, kada je zora zarudila pred Livijinom vilom, a mi nismo došli, je li bio ljut na mene? Je li razumio? Ili je digao ruke od nas kao što sam ja digla ruke od Izide? Stajala sam na vratima, gledala niz cestu još dugo nakon što su Agripa i dječaci nestali iz vida sve dok me Julija nije odvukla. »Kako možeš biti tako neraspoložena, Seleno? Cijeli je tjedan pred nama bez dečki da nam zapovijedaju!« Tjeskoba zbog razdvojenosti od Heliosa bila je prevelika da bih se mogla nasmijati. Biti daleko od njega, čak i samo nekoliko dana, činilo mi se neprirodnim. Mora vam biti jasno da sam voljela svu svoju braću. Cezariona, Antila i Filadelfa. Stoga sam poznavala dubok i katkad iscrpljujući način na koji sestra voli brata. No moja je povezanost s Heliosom bila drukčija. Helios je u ovome životu bio moj brat blizanac, no oduvijek sam bila sigurna da je bio sa mnom i prije. Zajedno smo došli na ovaj svijet i nikada se nismo razdvajali. Nekada smo dijelili i iste snove. Možda smo jednom, u Egiptu, kada smo bili mala djeca, bili samo brat i sestra. No kada je Cezarion umro, Helios i ja postali smo nešto sasvim drugo. On više nije bio moj brat. Ne istinski. Bio je moj kralj. Bio je moja druga polovica. Bez njega sam se osjećala kao da sam raspolovljena i to sam rekla Juliji. Samo je uzdahnula. »Ne znam kako ću podnijeti cijeli tjedan s tobom i Krisom, toliko mrzovoljnima samo zato što nema Heliosa! Mislim da je ona napola zaljubljena u njega. Tvoj je brat razmazio tu robinju!« Naravno, bila je u pravu. Iako je Krisa odgojena da obavlja poslove za Liviju, Helios kao gospodar nije mnogo zahtijevao i gotovo se nikada nije odnosio prema njoj kao prema robinji. Umjesto toga, dopuštao je Krisi da uči zajedno s nama ostalima. Juba se tomu protivio, dakako, no car nas je sve iznenadio kada je odobrio odluku mojega brata rekavši; »Mudro je od Heliosa što želi obrazovanu sluškinju. Čemu bi drugome uopće služila grčka robinja?« Istini za volju, Krisa je bila oštroumna. Bolje su joj išli brojevi nego bilo komu od nas. No zamjerila mi se. Možda je to bilo zbog načina na koji je uvijek bila kraj mojega brata, oči bi joj bile razroga čene od privrženosti. Čak bi i Jul gdjekada primijetio kako vjerno služi svojega gospodara te bi se Marcel nasmijao. Julija me prenula iz tih misli povukavši me za rukav, nastojeći me odvući od vrata. »Trebala bi žaliti dječake što su otišli na put dok mi ostajemo ovdje i uživamo u ovoj jednoličnosti. Okrenut ćemo to na zabavu! Možemo iznova proživjeti jučerašnji dan, na potpuno jednak način, kako bismo izbjegle zlu sreću, baš kao što su to učinili neki ljudi kada su uredili kalendar.« Počela je hodati unatrag, smijući se cijelo vrijeme. ja sam se željela smijati s njome. Smijeh joj je bio veseo, živahan i topao. Nažalost, znala je biti tako zaokupljena sama sobom i nestrpljiva te je, kada je vidjela da sam neutješna, jednostavno odskakutala i ostavila me samu. Nakon dugo vremena napokon sam se odvojila od vrata i otišla u potragu za Jubom. Dio

Pompea

-124-

mene vjerovao je kako se odgovori na sva pitanja što su me mučila mogu naći u nekom svitku, samo kad bih dovoljno pomno tražila. Sukladno tomu, proučavala sam svaku školu Filozofske misli od rimskoga stoicizma do grčkoga epikurejstva. Proučavala sam i matematiku i astronomiju. Sada mi je bilo potrebno nešto što će me zaokupiti. Juba je bio u dvorištu. Bilo je rano proljeće i koža mu je bila sjajna i preplanula od sunca. »Dođi i pridruži mi se, Seleno! Baš sam razmišljao o tome da ti napišem pjesmu.« »Meni?« upitala sam, zarumenjevši se naglo. MarceI i Tiberije vratili su se iz Hispanije s ožiljcima, no Juba je uglavnom ostao kakav je i bio. Možda su mu mišići na rukama bili čvršći, a kada bih ga pogledala, nekada bih pomislila na gole grčke kipove na kojima se ispod isklesana trbuha nalazio falus, no takve su misli bile sablažnjive te bih ih potisnula. Jednom sam se ponadala da Juba štuje Izidu te da bi bratu i meni mogao pomoći da pobjegnemo. Sada sam znala da to nije istina, no ipak sam ga smatrala prijateljem. Ili je samo stvar bila u tome što mi se nekad koža znala naježiti kad bi me pogledao. Sviđala mi se linija njegovih ramena i njegove lijepo oblikovane ruke. Tako glatke i tamne. A sjećala sam se i kako mi je jednom poljubio vrške prstiju. Taj sam trenutak proživjela više puta i pomislila sam da ću se onesvijestiti učini li to opet, no zatim sam se sjetila Heliosa i opasnosti u kojoj se možda nalazi što me prenulo. »Nisam znala da si pjesnik, Juba.« Juba se nasmiješio. »Svi ove godine misle da su umjetnici. Ver gilije se posvetio Marcelu, a Jul uči kod Horacija. Čak je i car počeo pisati priču o Ajaksu na grčkom. Radi na njoj cijelo jutro.« Iznenadilo me je što Jul piše o ljubavi, no još i više to što se car okušao u pisanju. Naposljetku, car se nije smatrao velikim umom — više se oslanjao na svoju životinjsku prepredenost. Bio je odgojen u skromnoj obitelji i nikada nije savladao grčki. Kao da smo ga dozvali razgovarajući o njemu, car je upravo tada ušetao u dvorište sa smiješnim šeširom široka oboda. Duboko je udahnuo i doimao se jako zadovoljnim. »Osjećam se mnogo bolje ovih dana. Osjećaš li taj miris, Juba? Kiša će!« Car nikada nije bio tako dobre volje kao kada je kišilo, jer kiša je bila sjajan izgovor da izbjegne sunce. Nitko nije izbjegavao sunce više od cara jer ga je njegov liječnik uvjerio kako mu ono pogoršava mrlje na koži. Držao je šešir u jednoj ruci dok je drugom lupkao pločicom po svojoj nozi. »Kako napreduje vaš ep o Ajaksu?« upitao je Juba veselo. »Tragedija, Juba«, rekao je car, preobrazivši lice u masku hinjene tuge. »Čini se da je Ajaks posustao.« Otklopio je pločicu tako da smo mogli vidjeti kako ju je cijelu prebrisao spužvom. Juba se nasmijao njegovoj šali. Car ipak nije bio posve nesposoban izreći neku dosjetku. Znao je biti i velikodušan, a bilo je i dana kada sam mogla vidjeti naznake uzvišenosti. Iskreno je vjerovao u vlastitu propagandu — da je on dobrohotna očinska figura siročadi koju je okupio oko sebe. Stoga je, kada se nisam nasmijala njegovoj šali, nastupio kao blagi paterfamilias. »Seleno, čemu to tužno lice?« Pogledala sam u mračno nebo. »Bude li kišilo, Heliosov će put u Ostiju možda biti još duži.«

Pompea

-125-

»Ništa zato, Agripa se jutros posavjetovao s augurima i znamenja su dobra.« Natjerala sam se da se nasmiješim, no znala sam da je car sumnjičav što se tiče mističnih gatanja. Katkada se izrugivao zamisli da bi itko mogao čitati budućnost iz znamenja. Ipak, pazio je da slavi sve javne vjerske obrede. Nije to bilo zato što je bio pobožan čovjek — jednostavno nije želio nepotrebno riskirati. U tome možda nismo bili toliko različiti. »Dođi, Seleno, zasviraj mi na svojoj kithari«, rekao je car. »Razveselit će te, a znam da mi želiš udovoljiti.« To je bila istina. One noći kada sam napustila Eufironija, udovoljiti caru postao je moj jedini izbor. Nekoliko dana poslije, Helios se vratio sa svojega puta, a meni je toliko laknulo da sam doslovce zaurlala od radosti. Bacila sam mu se u zagrljaj, a on me tako zavrtio da sam sandalama pomela pomno njegovanu travu uz puteljak. Helios je imao darove za nas. Košaru nara za Filadelfa i novu haljinu za mene, načinjenu od plave i zelene prozirne svile. Čak je donio i vrpce za Bastet da se može igrati njima. Svi mladići iz obitelji uživali su na putu u Ostiju s Agripom, no Helios nije ništa ispričao dok nismo ostali sami. »Nosim loše vijesti iz Egipta«, prošaptao je sa svoje strane zida između naših soba. »Izida je napustila Afriku. Od pogreba naše majke vode Nila nisu se podigle. Bez faraona, neće preplaviti dolinu.« Moja je majka pripremila zalihe žita za ovakav slučaj, no neće dostajati. Bit će gladi, a budući da je Egipat hranio cijeli svijet, glad će svuda prouzročiti patnje. »Što će učiniti rimski upravitelj?« »Rimljani ne znaju ništa o Egiptu!« bjesnio je Helios. Filadelf ga je ušutkao: »Budi tih ili će te čuti vani!« Heliosov se glas stišao, no nije bio ništa manje strastven. »Rimljani misle da će moći upravljati Aleksandrijom, no što je s Gornjim Kraljevstvom? Jesi li znala da je car odbio posjetiti svetoga bika Apisa u Memfisu kada je bio u Egiptu? Rekao je da je navikao štovati bogove — a ne stoku!« »Rimljani preziru sve stare religije!« Helios je gnjevno udario ciglom o kameni pod. »Napisao sam poruku na papirusu da je odnesu u Aleksandriju, no Agripa me uhvatio i bacio je u luku a da je nije ni pročitao!« Srce mi je skočilo u grlo. »Imaš sreće da je nije pročitao!« Helios je frknuo nosom. »Kao da Agripa znade čitati!« »Agripa možda djeluje priprosto«, prosvjedovala sam, »no u njemu se skriva genije i to ne samo za vojnu taktiku! Jesi li vidio njegove projekte? Ceste, akvadukte i zgrade! Znade on čitati! Sto da je pokazao tvoju poruku caru?« »Onda bi se August iznenadio kada bi doznao koliko ga mrzim!« Neuobičajen sarkazam mojega brata odao je koliko je uistinu uzrujan. »Seleno, Egipat umire! Sljedbenici Izide ovdje u Rimu više ne smiju slaviti ni Navigium Isidis! Naša je vjera u opasnosti, a ti i ja nismo uspjeli ovladati ni moćima koje imamo!« »Ne želim više krvariti kroz hijeroglife! To nije moć, a ako govoriš o heki, ne želim je

Pompea

-126-

naučiti!« Svemu sam tomu okrenula leđa one noći kada sam skinula amulet. »Onda ću ja naučiti dovoljno za nas oboje, no kako god bilo, ne možemo ovdje samo sjediti i dopuštati Oktavijanu da nas iskorištava!« »Što drugo možemo učiniti?« upitala sam. »Rekao sam ti bezbroj puta«, kazao je Helios. »Pobjegnimo! Doznajmo što se dogodilo s Eufronijem!« Odlučno sam odmahnula glavom kako bih prikrila svoju mračnu tajnu. Željela sam mu reći: Vidjela sam Eufionija i nisam mogla pobjeći. Došao je jednom po nas, a. to je bio kraj moje vjere. No umjesto toga rekla sam: »Kako uopće možeš i pomisliti da je Eufronije još u gradu nakon svih ovih godina? Gotovo je, Heliose! Došao je kraj! Neću ti pomoći u potrazi za njime, a nemoj u to uvlačiti ni Filadelfa! Sjećaš li se svih onih lijepih pričica koje si mi pričao o tome kako ćeš me ponovno odvesti u Egipat? Bile su to samo priče! Jedini način na koji možemo pomoći Egiptu jest steći prijatelje i saveznike u Rimu i upravo to namjeravam učiniti!«

Pompea

-127-

Osamnaesto poglavlje

Kako smo bili lišeni poznatoga ciklusa rijeke Nil koji bi nam označavao vrijeme, mojoj braći i meni godišnja su doba brzo prolazila. Još je jedan rođendan došao i prošao. Nisam više vidjela Eufronija i nikakve se krvave poruke nisu urezivale u moje ruke. Osjećala sam se odsječenom od svega što smo nekoć poznavali te sam se prisilila da vjerujem kako sada moram biti Rimljanka. Juba je učinio isto kao protjerani princ i vjerovao je da će ga taj napor jednom odvesti u domovinu. Željela sam vjerovati da će se isto dogoditi mojoj braći i meni. Kada sam navršila četrnaest godina, razumjela sam glumce i dramu u kojoj sam trebala igrati svoju ulogu. Samo sam trebala izabrati pravi trenutak za izlazak na scenu. Taj je trenutak došao jednoga toplog proljetnog dana za vrijeme poslijepodnevnoga obroka. Car bi u to vrijeme ispitivao dječake o vojnim pitanjima, no danas su njegova pitanja bila miroljubivije prirode. »Marcele, luka u Aleksandriji previše je zakrčena. Nema mjesta za širenje, a naša se roba gomila u Egiptu. Što predlažeš?« Marcel je upravo u tom trenutku žvakao te stoga nije mogao odgovoriti. »Netko drugi?« zapitao je car. »Jule, možeš li nam ti reći što bi predložio u vezi sa zakrčenošću luke u Aleksandriji?« Naš je polubrat spremno uskočio u boj. »Spalio bih stare neupotrebljive zgrade kako bih načinio mjesta za širenje.« Mrko sam pogledala Jula. »Spaljivanje nije uvijek rješenje!« Sve su oči sada bile uprte u mene. Trebala sam šutjeti, no raspravljali su o sudbini Egipta. Ruke su mi se počele tresti te sam rekla: »Ja bih sagradila novu luku u sasvim drugom dijelu Afrike!« Nijedna se od ostalih djevojaka ne bi usudila biti tako odvažna. Julij a se nakašljala. Livija se namrgodila i odrezala komadić sira za svoj kruh, a Oktavija je rekla: »Nepristojno je govoriti kada nije na tebi red, Seleno. Nitko te ništa nije pitao.« Ipak, Juba mi je upravio pogled ohrabrenja, a car se nagnuo prema naprijed, znatiželjno je namreškao čelo. »Gdje bi sagradila novu luku, Seleno?« »U Mauretaniji«, rekla sam. »U Zapadnoj Africi!« »To je predaleko«, oglasila se Julija, osokoljena odjednom. Nisam joj htjela proturječiti, no morala sam. »Mauretanija je daleko od Aleksandrije, no samo tjedan dana udaljena od Rima — možda i manje brzim brodom i u slučaju dobroga vremena. Maureta iiijska bi luka primala robu iz Hispanije. Također bi donijela napredak potlačenim narodima te regije.« Careva su se usta stisnula. »Mislim da si htjela reći buntovnim narodima te regije, Seleno. Otkad je stari kralj Bokho umro bez nasljednika, područje je potpuno bez vlasti.« Rim se prenapregnuo i to je pridonijelo pobunama, no bila sam sigurna da sam u pravu.

Pompea

-128-

»U Africi mnogi štuju Izidu. Prava bi ih osoba mogla ujediniti pod zajedničkom vjerom.« Pod pravom osobom mislila sam na Ptolomejevića. Moji su preci bili veoma uspješni u tome da uzmu komad pustinjskoga pijeska i pretvore ga u mjesta koje je svijet promatrao sa strahopoštovanjem. Sve što je teklo mojim žilama vrištalo je za prilikom da gradi i stvara. Car je lupnuo po svom tanjuru. »Heliose, slažeš li se sa svojom sestrom?« Moj je brat blizanac nastojao zadržati nepristran izraz lica, no prijetvornost nikada nije bila jedna od njegovih jačih strana. Jako mu je bilo stalo do tog pitanja, a rekao je samo: »Nisam mnogo razmišljao o tome.« »Pa razmisli malo«, prasnuo je car. Zagledala sam se u svojega brata blizanca, on se zagledao u mene. Helios, koji je obožavao sve što je imalo veze s moreplovstvom, znao je bolje od mene gdje treba izgraditi luku. Sigurno je o tome mnogo razmišljao, no odbijao je podijeliti te misli s carem. Agripa je prekinuo napetost, listajući iz ležaljke, s pladnja je uzeo nekoliko bobica ljubičastoga grožđa i ubacio ih u usta. Uvijek sam imala dojam da bi Agripa ionako radije jeo stojećki. »Možda će mu uz malo tjelovježbe krv doprijeti do mozga«, rekao je a da se nije ni potrudio prožvakati grožđe. »Jul, Marcel i Tiberije trebali bi naći vremena da pokažu mladim dječacima što su naučili boreći se u Hispaniji. Vrijeme je za vježbu, Heliose. Moraš biti spreman za jahanje u Trojanskim igrama.« Car je odmahnuo rukom kisela izraza lica. Napokon je završio izgradnju Apolonova hrama i približavalo se vrijeme njegova posvećenja. Naumio je u tu čast održati atletska natjecanja na kojima bi prodefilirao cvijet rimske mladosti. Car je želio da dječaci iz njegove obitelji služe kao primjer, pa je dopustio da odu s Agripom bez ikakva prigovora. Mi smo djevojke u međuvremenu otišle u prostoriju za šivanje kako bismo pobjegle od njegova lošeg raspoloženja. No dok sam odlazila onamo, primijetila sam neku snagu u koraku. Kao što me je Juba potaknuo, uvukla sam se u careve planove za Afriku, a možda bih time čak mogla utjecati na slijed događaja. Tek što sam počela tkati za tkalačkim stanom, začuli smo viku iz dvorišta. Julija, znatiželjna poput mačke, u trenutku se našla na vratima kako bi vidjela što se događa. Nije trebala dugo čekati prije nego što je dotrčala Krisa. »Gospodar Helios tuče se s Julom!« viknula je robinja, sva zadihana. »I potekla je krv!« Ispustila sam pribor za tkanje i pohitala prema atriju. Izide mu, što li je Helios sada učinio? Zatekli smo Heliosa i Jula kako se hrvaju, pod njima se prašilo. Glinene lončanice u kojima je bilo proljetno cvijeće bile su prevrnute, latice su bile zdrobljene pod teškim stopalima. Jul je bio tri godine stariji od Heliosa — mladić očvrsnuo od vojničke izobrazbe, no on je bio krvaviji i izudaraniji. Lice mojega brata blizanca bilo je crveno i bijesno, kosa mu je bila divlja kao lavlja griva. Dok su Marcel i Tiberije pokušavali zadržati Heliosa, sva sam se naježila. Neki dio mene uvijek je reagirao na najintenzivnija raspoloženja mojega brata blizanca kao da su moja. »Prestanite!« povikala sam, no moj se glas izgubio u graji ostalih dječaka kada im se Helios otrgnuo. Između njega i Jula opet su poletjele šake — oba sina mojega oca, pokušavala su

Pompea

-129-

ubiti jedan drugoga. »Nisi ni poznavao našega oca!« urlao je Helios na Jula. »Tko je za to kriv?« odvratio je Jul. »Egipatska kurva od tvoje majke namamila ga je i odvela!« Helios je zaurlao, njegove su šake mahnito udarale. »Ubit ću te!« Tiberije je zgrabio Jula za desnu ruku i povukao ga te je zalutali udarac mojega brata blizanca zahvatio pogrešnoga dječaka. Psujući, Tiberije se našao nadu, ublaživši pad tako što se dočekao na ruku. Pao je na krhotine lončanica koje su mu porezale ruku. Za to je vrijeme Jul nastavio izazivati Heliosa. »Zašto ne bih zvao tvoju majku kurvom? Zar vam to nije obiteljski zanat? Augustu je Selena već draga. Uskoro će omotati noge oko Jube!« Zinula sam zgranuto, no Helios je izgledao kao da će poludjeti. Oborio je Jula na tlo i ovaj mi je put to bilo drago. Dvojica su boraca za dlaku promašila kameni zidić oko bazena na koji su mogli razbiti glave pri padu. Moj je brat blizanac porezao usnu, imao je ogrebotinu ispod oka, a i koljeno mu je bilo oguljeno, no Jul je prošao daleko gore, čak sam pomislila da bi mu nos mogao biti slomljen. Napokon je stigla Oktavija. »Dječaci! Prestanite smjesta!« Nisu se obazirali na nju, a mala je Minora stala plakati, velike okrugle suze slijevale su joj se niz obraze. »Neka prestanu!« Na Minorino preklinjanje i Druz i Filadelf htjeli su se uključiti u borbu, no zadržala sam obojicu mladih dječaka. »Dosta!« netko je zaurlao. Osvrnula sam se i vidjela Agripu kako upada u dvorište. Livija je dotrčala za njim držeći skute objema rukama. Oči su joj zastale na Tiberijevoj ruci što je krvarila. »Što se događa? Tko je ozlijedio mojega sina?« »Nije to ništa«, rekao je Tiberije, iako mu je krv niz prste kapala na tlo. »Helios me nehotice udario.« Po vatri koja je sijevnula u Livijinim očima shvatila sam da ona neće oprostiti ovaj prijestup. Onoga trenutka kada ju je umalo udario, Helios je stekao neprijateljicu. Sada je ozlijedio Tiberija i to je u njezinim očima zapečatilo njegovu sudbinu. Agripa se umiješao u okršaj i nijedan od Antonijevih zaraćenih sinova nije bio dorastao tom prekaljenom ratniku. Podmetnuo je nogu Heliosu te ga oborio munjevitim manevrom koji nas je sve ostavio bez daha. S koljenom na leđima mojega brata, Agripa mu je držao lice na tlu, dok je Helios mlatarao udovima. »Jak si kao vol, sinko, no nedostaje ti disciplina«, rekao je Agripa. »Nije ni čudo što te je otac postavio za kralja Parta. Divlji si kao i oni!« »Pobjesnio je!« povikao je Jul, držeći prašnjavu ruku preko svojega krvavog nosa. »Zaveži gubicu, Jule!« zarežao je Agripa. »Čisto sumnjam da si ti nevin! Što si učinio da si tako razjario ovoga dječaka?« Nosnice su se mojega brata blizanca širile, dok je očajnički plitko dahtao. »Rekao je da je moja sestra kurva!« Helios se otimao dok mu Agripa nije svinuo ruku iza leđa, a ja sam se lecnula kada sam vidjela svojega brata tako bespomoćnoga. »Jule, je li to istina?« »Da, istina je«, odgovorio je Jul. Kosa mu je bila zamršena od znoja što je nagrđivalo njegovo patricijsko držanje. »Kleopatra jest bila kurva, car tako kaže. A i Selena bi bila kad

Pompea

-130-

bi se to dopustilo.« Od prvoga dana kada sam upoznala Jula, znala sam da je skrivao more mržnje, no nisam znala da je tu mržnju gajio prema nama i Jul i dvije Antonije bili su rimska djeca mojega oca, no nikada mi nisu bili istinski brat i sestre. Mrko sam pogledala Jula dok je kršni vojskovođa odmahnuo glavom i ustao, podigavši mojega brata na noge. »Helios je ozlijedio mojega sina!« prosiktala je Livija. »Želim da ga zavežete kao roba i izmlatite!« »Mislim da su se njih dvojica dovoljno izmlatili«, rekao je Agripa. »Dobro su sredili jedan drugoga. Osim toga, imamo preča posla sa sutrašnjim posvećenjem i igrama.« Livija se nije dala tako lako udobrovoljiti te je pokazala na Heli osa. »Taj je dječak životinja! Želim da ga izmlatiš, Agripa!« Agripa je samo tvrdoglavo stajao raširenih nogu. »Neću ga tući jer je branio svoju obitelj. Čak i tu obitelj.« »Rekla sam ti da ga izmlatiš!« ustrajala je Livija. »Zar mi odsad ti naređuješ?« upitao je Agripa, puštajući ruku mojega brata. »Ako želiš da ga netko izmlati, obrati se jednom od svojih robova. Uspiješ li naći nekoga dovoljno jakoga tko će ga moći zadržati.« Rekavši to, vojskovođa je bijesno izjurio. »Livijo!« prekorila ju je Oktavija. »I sama dobro znaš da Agripa nije tvoj da mu naređuješ!« »Nije ni tvoj, Oktavijo, koliko god bi ti voljela da jest!« Na te riječi careva žena i sestra razmijenile su poglede koji su odjeknuli poput potresa. Jaz između tih dviju žena toliko se produbio da smo to mogli osjetiti čak i mi djeca. Oduvijek sam smatrala da te dvije žene čine dvije nerazdvojne trećine careve obitelji. Sada sam znala da sam previdjela nešto ključno. Liviji i Oktaviji možda je bila zajednička Ijubav prema caru, ili možda njihova ovisnost o njemu, no to je bio domet njihova jedinstva. Nije im bio izbor da budu prijateljice ili družice, one su bile ljute suparnice. Pun modrica i krvav, Helios je sjedio na rubu svojega kreveta, u ruci je stiskao svoj svjetlucavi amulet u obliku supa. Našla sam posudu za pranje, zatim kleknula na sag, namočila tkaninu i prinijela mu je licu. Nježno je odgurnuo moju ruku. »Pusti.« »Ozlijeđen si«, rekla sam. »Jul je teže ozlijeđen«, naslađivao se Helios. Vidjela sam još jedan djelić sebe u njegovim zelenim očima — taj gnjevni djelić koji sam pokušavala zatomiti svakoga dana. »Osim toga, mora ti biti barem malo drago što sam te branio. Ne možeš me mrziti zbog toga, Seleno.« »Nikada te ne bih mogla mrziti«, prošaptala sam u iznenadnom naletu iskrenosti. »Ti si mi nešto najdraže što imam na ovome svijetu! No nisi me trebao braniti.« Helios me natjerao da ga pogledam. »Uvijek ću te braniti. Ti si Egipat, a ja sam egipatski kralj. Uvijek, uvijek ću te braniti!« Njegova me uvjerenost istodobno dirnula i uplašila. Kao da je u borbi s Julom shvatio da se još može boriti. »Ali, Heliose, ako me uvijek budeš branio, onda će Jul znati kako da te najlakše izazove.«

Pompea

-131-

»Nije me izazivao. Tako Rimljani razmišljaju o nama. Pretvaraju se da su nas prigrlili, no uistinu misle tako.« »Tako misli Jul«, rekla sam. »A čak i on ne vjeruje u to. Samo je ogorčen što nema ni majku ni oca. Sam je. Mi barem imamo jedno drugo.« Helios, čije je srce oduvijek bilo nježnije od mojega, oborio je pogled, odjedanput više nije bio tako ponosan. »Umrljala si ruke mojom krvlju. Prestani toliko skakati oko mene, Seleno, nisi mi robinja.« Ne, nisam mu bila robinja, no nisam mu htjela dopustiti da pozove Krisu. Vlažnom tkaninom uklanjala sam mu tragove krvi, a zatim je ispirala u posudi. »Ako ti mene možeš uvijek braniti, onda ja uvijek mogu skakati oko tebe. Sjećaš li se pjesme što nam ju je znala pjevati majka? Sunce daje mjesecu da se odmori, a mjesec sja kad sunce je umorno.« »Nisam umoran«, rekao je, no dopustio mi je da mu očistim krv s lica. »Ljut sam! Zašto slušaš Jubu? Zar ti je toliko drag? Zašto stalno želiš zadiviti Rimljane?« »Zašto ih ti uporno pokušavaš natjerati da nas zamrze? Sto je učinio naš djed kada se borio za naše kraljevstvo? Je li zaratio s Rimljanima?« »Obratio se Rimljanima za pomoć i vidi kakvu smo cijenu platili za to. Kada su jednom stupili na tlo naše zemlje, više je nisu napustili.« »Nije u tome stvar.« Helios me nježno primio za zapešće. »Upravo je u tome stvar, Seleno.« »S kojom ćeš to vojskom pobijediti Rimsko Carstvo, Heliose?« Bilo je okrutno postaviti takvo pitanje, no nisam imala izbora. One noći kada sam pustila Eufronija da nas uzaludno čeka, odlučila sam iskoristiti Rim iako je Rim iskorištavao mene. Došlo je vrijeme da u isto to uvjerim i Heliosa. »Ne znam«, odgovorio je Helios, izmučen. »No možda Eufro nije znade. Za vrijeme naših prvih Saturnalija poslao je poruku po Krisi, no otad nismo ništa čuli od njega. Da je mogao doći do nas, učinio bi to. Moramo naći načina da mi dođemo do njega!« Od grižnje savjesti nastala mi je rupa u želucu, ta grozna istina o onome što sam učinila pržila mi je jezik. »Heliose...« »Seleno, nismo bespomoćni! Imamo sposobnosti, samo moramo naučiti služiti se njima. Snažan sam. Nekad i previše snažan. Mislim... Mislim da sam danas mogao ubiti Jula.« »On je sin našega oca«, rekla sam jer se nisam mogla prisiliti da Jula nazovem bratom. »Kako bi nam pomoglo da si ga ubio?« »Ne kažem da sam ga trebao ubiti, kažem da sam ga mogao ubiti! Imam Izidinu snagu. Filadelf ima njezin vid. Ti si nosila njezine riječi! Rimljani nas ne mogu ovdje držati zauvijek ako ovladamo svojim moćima i naučimo upotrebljavati heku!« »Izida više ne govori kroz mene.« »Jesi li je pokušala dozvati?« upitao je Helios. Posegnula sam za svojim amuletom u obliku žabe i — ne našavši ga na mjestu — prisjetila sam se noći kada sam ga skinula i okrenula leđa Iziđi. »Ne osjećam magiju ovdje u Rimu. Jednostavno ne osjećam. Tako dugo nismo bili u Izidinu hramu da se jedva sjećam kako

Pompea

-132-

izgleda, a ona mi više ne šalje poruke. Zaboravila nas je.« »Nije nas zaboravila!« rekao je Helios strogo, njegova je vjera bila suviše crnobijela u mojem sivom svijetu. »No ako se mi ne budemo trudili, narod bi mogao zaboraviti nju!« Zagledavši se u smaragdne oči mojega brata blizanca, vidjela sam zelene vode Nila i svjetlo svjetionika na Farosu kako nas dozivaju. Prisjetila sam se deva i trgovaca, palminih stabala, začina i piramida — svjetskih čuda sagrađenih tisućama godina prije nego što sam se uopće rodila. Prisjetila sam se noćnog zova žaba i svilenkastoga dodira pustinjskoga pijeska kako mi prolazi kroz prste. No još smo bili u Rimu i nismo mogli zaobići tu činjenicu. Bacivši se na grimizni pokrivač na Heliosovu krevetu, prekrila sam lice rukama. »Eufronije je vrač, a ne ja! Ako je ovdje u Rimu, onda ga Krisa mora naći, a ne ti!« Helios je legao do mene, a ja sam mu načinila mjesta. »Seleno, Krisa je već suviše riskirala za nas.« Taj me je zaštitnički ton u Heliosovu glasu razljutio. Čula sam kako ga stariji dječaci zadirkuju. Znala sam što Tiberije i Jul rade s robinjama. Zamišljala sam da i moj brat mora imati iste porive iako je mlađi. Dugo ga se nisam usudila pitati, no prisilila sam riječi da mi prijeđu preko jezika, koji me pekao. »Vodiš li... Krisu u krevet?« Helios se nije zarumenio. »Ne.« Okrenula sam se prema njemu da ga pogledam. »Zašto ne? Lijepa je.« »Jer je posvetila svoje djevičanstvo Izidi.« Zagledao se u zid gdje je neki umjetnik naslikao lažne vijence kako bi ukrasio prostoriju. I ja sam se zagledala u taj zid, pitajući se je li Heliosova obzirnost prema Krisi zapravo još gora od alternative. Time nije nestao gorući osjećaj u meni koji sam mogla prepoznati samo kao ljubomoru. Nisam mogla dopustiti da takva neugoda između nas traje zauvijek, pa sam se naslonila na njegovu ruku kao na jastuk i prstima prešla duž unutrašnje strane njegova lakta, primjećujući da i on ima madež na tom mjestu, iako je njegova šara bila drukčija od moje. Njegova je izgledala gotovo kao kobra, ureus, koji riga vatru. Obgrlio me rukom te smo stali disati istim ritmom i sjetila sam se da je Helios drugi dio mene. Eufronije nas je naučio da svatko od nas ima devet tijela duše, no mislila sam da je naš stari vrač bio u krivu. Helios i ja zasigurno smo imali barem jedno tijelo zajedničko. Zajedno smo došli na svijet i bila sam sigurna da ćemo u zagrobnome životu koračati odvojeno, ali u jednome akh. Ipak, moj je brat blizanac mirisao na prašinu, znoj i izgaženu travu, no nijedno od nas nije mirisalo na magiju. Odustala sam od heke i digla ruke od svoje vjere. Željela sam da to shvati, pa sam ponovila razloge koje sam iznijela sama sebi one noći kada sam ostavila Eufronija da nas čeka u tami pod onom akacijom. »Čak i da pobjegnemo, Heliose, nemamo vojsku, a i ne možemo se služiti magijom u još jednome ratu. Što bismo učinili kad bismo pobjegli?« »Ne znam. No dok nas god car drži kao taoce, naš narod pati.« »Ako Egipat gladuje, gladovat će i Rim. Car to znade.« »On znade da će Egipćani gladovati prvi«, rekao je Helios. »Rim će ukrasti egipatsko žito, a onda pokoriti neku drugu zemlju kako bi se dočepao još žita. Zašto misliš da želi još

Pompea

-133-

jednu morsku luku u Africi?« To mi nije palo na pamet kada sam predložila izgradnju još jedne luke u Mauretaniji. »Ali zar ne vidiš kako car čezne za ljubavlju? Što sve izvodi za druge. Želi da mu se ljudi dive! Moramo ga uvjeriti da će u partnerstvu s Egiptom prosperirati cijeli svijet! Aleksandar, Julije Cezar, naš otac — svi su se oni promijenili kada su uvidjeli kakav je Egipat! I car se može promijeniti!« »Oktavijan nije naš otac«, rekao je Helios. »Nije ni Julije Cezar, a ni Aleksandar! Oktavijan se neće promijeniti, on će promijeniti nas! Već nas mijenja!« Mijenjao je mene. To je Helios želio reći. Helios je oduvijek bio zvijezda vodilja naše vjere kada sam se ja kolebala, no sada sam pokušavala svladati njegov duh kao što je on pokopao moj. »Ratnici oblikuju svijet, a ne vračevi, Heliose. Mi nemamo ratnike! Nemamo vojskovođe! No imamo pristup caru. Želim zaštititi Egipat, a ako zbog toga moram pridobiti carevo povjerenje, onda ću to i učiniti!«

Pompea

-134-

Devetnaesto poglavlje

Sljedećeg jutra pripadnici carske obitelji stali su u vrstu pred carem, potpuno skrušeni. Dok su vrtlari uljepšavali dvorište, procijenio nas je kao da smo robovi na sajmu. Livija, Oktavija i Agripa stajali su iza njega, kao kipovi. Ni Helios ni Jul nisu rekli ni riječi. Druz se primaknuo starijem bratu Tiberiju, koji se igrao svojim zavojem dok je Marcel zurio u do. »Dakle«, napokon je rekao car. Ta je riječ dramatično visjela u zraku dok napetost nije gotovo zapucketala. Moji su roditelji bili vatreni, temperamentni ljudi. Moj je otac u bijesu razbijao, majka je vrištala. Čak je i Agripa bio sklon vikanju. No ne i August. Kako sam željela da poviče ili udari ili baci nešto! Umjesto toga, morali smo se napinjati da ga čujemo kada je bio ljut. »Svi znadete koliko su mi sutrašnje igre važne i koliko je truda i novca uloženo u njih. Njima smo se trebali ponovno predstaviti Rimu kao obitelj. A sada imamo Tiberija, Jula i Heliosa, pune modrica i natučene, opipljiv dokaz mojim neprijateljima kako u mojoj kući postoji nesloga.« Stariji su dječaci pokušali zaustaviti tučnjavu, no carev je gnjev bio podjednako uperen u sve nas, kao da smo se urotili kako bismo uznemirili. Julija se zgrbila u obrani. "Ali oče..." Glas joj je bio tek šapat. Car je svoju kćer ošinuo pogledom. »Julijo, da bi imala pravo proturječiti mi, trebala si se roditi kao sin i nasljednik kojega trebam! A sada ušuti!« U tom trenutku Filadelf me povukao za rukav, šapnuvši mi: »I ti i Helios spasit ćete živote sutra na igrama. Vidio sam to.« »Pst!« ušutkala sam svojega najmlađeg brata. Car je upravio pogled u mene. »Imaš li što reći, Seleno?« Grlo mi se stisnulo. Lagani povjetarac njihao je lovorova stabla prema nama slao njihov opojan miris. Bijele latice što su padale s badema kao da su se zakovitlale od moje nervoze. Miris im je bio opojan i sladak, u sjećanje mi je prizivao blagu magiju. »Samo... Zar je nekoliko modrica i ogrebotina zaista tako grozno? Zar bi itko to primijetio? A ako bi i bilo tako, zar bi zbog toga izgledali manje muževnima? Manje... rimskima?« »Zar ne razumiješ da nas stalno promatraju?« odbrusio je car i u tom sam trenutku shvatila: pobjeda nad mojim roditeljima, slavlje njegovih trijumfa — ništa od toga nije ga umirilo. Čak i nešto tako sitno kao što je bila tučnjava između Antonijevih sinova mogla ga je uzdrmati. Ponovno je Agripa priskočio u pomoć. »Cezare, koji bi Rimljanin pomislio išta loše o dječacima koji se tuku iz zabave?« »Istina«, priznao je car. »No nema više tučnjave. Jule, Heliose, morate se dobro slagati. A

Pompea

-135-

kada budete među ljudima, smješkat ćete se i nećete ničime pokazivati da je između vas postojala zavada. Bit ćete dio ove obitelji! Mahat ćete svjetini! Bit ćete ljubazni! A ti, Heli-ose, kada već toliko voliš udarce, više se neću truditi. Kakvo god mi nezadovoljstvo odsad priskrbiš, iskalit ću se na tvojoj robinji. Odsad će svaki tvoj mrki pogled postati udarac bičem na njezinim lijepim leđima. Razumiješ li?« Sada je postalo jasno zašto je car bio tako velikodušan s Krisom. Ona nije bila uhoda. Bila je više kao trojanski konj koji je pridobio ljubav mojega brata, a sada će je car upotrijebiti protiv njega. I Helios je to znao. Čeljust mu se neprimjetno stezala, škrgutao je zubima. Zatim je kimnuo glavom. Agripa je zarežao na Heliosa. »Ne kimaj glavom, dječače! August te je nešto pitao. Razumiješ li?« »Savršeno razumijem cara«, odgovorio je moj brat blizanac. Apolonov se hram uzdizao posve dovršen, njegov čisti bijeli mramor blistao je na suncu. Rim je možda bio sagrađen od blata i cigle, no ova je građevina zajedno sa svojom okolicom bila uistinu veličanstvena. Na vrhu središnjega luka bilo je isklesano remekdjelo — kola koja su vukla četiri konja — a bilo je veličanstveno čak i mojim ptolomejevićevskim očima, navikle na ljepotu. Car je pucao od ponosa kada je proglasio: »Od sutra postajem glavni Apolonov svećenik! Prenio sam velika književna djela iz cijeloga grada u ovaj hram. Još ću donijeti Sibilinske knjige iz Jupiterova hrama u sveti trijem pod Apolonovim kipom. Štoviše, jednoga ću dana sazvati Senat, kada ga bude trebalo sazvati, u ovome hramu! Ovaj hram, moj je dom, moj dar Rimu!« Dok je car ovako pompozno govorio, a gomila klicala, Helios je škiljio gledajući suncem obasjana kola, no ja sam osjetila još veće strahopoštovanje ugledavši nešto u ravnini mojih očiju. Mislila sam da su užasna vrata u hram koja su prikazivala Apolona kako ubija Niobinu djecu dovoljno mračno upozorenje, no sada sam primijetila crvene i žute kipove između svakoga stupa. Pedeset žena s bodežima, svaka se prikradala svojemu zlosretnom mužu. Od kipova zastajao je dah, bili su prekrasni i sablasni. Jer to su bile Danaide, kćeri Danaja, egipatskoga princa — koji je, kako bi se pomirio sa svojim bratom Egiptom, dao da se njegovih pedeset kćeri zaruči za njegovih pedeset sinova. Prema mitu, prve bračne noći uoči vjenčanja, princeze, nevjeste protiv svoje volje, pobile su svoje muževe bodežima otrovnih oštrica. Sada je taj prizor bio prikazan ovdje u mramoru, da ga može vidjeti cijeli Rim. »Poznaješ li tu priču?« upitala sam Heliosa. Kimnuo je glavom. »No što je njome htio reći ? Zar slavi ubojice? Govori li da su egipatske princeze loza ubojica, a egipatski prinčevi slabići?« »Optužuje našu majku«, prošaptala sam. »Optužuje ju da je ubila Julija Cezara i Marka Antonija baš kao što su Danaide pobile svoje muževe.« Istini za volju, bojala sam se da to nije samo optužba protiv naše majke nego i optužba protiv svih žena. Ti su se kipovi izrugivali ideji da muškarci i žene, ili susjedni narodi, mogu zajedno živjeti u partnerstvu. Poruka je bila: sklopi savez sa stranom silom i ona će te izdati.

Pompea

-136-

Ljubi egipatsku princezu i ona će ti zariti bodež u srce. »Odvratan mi je ovaj hram«, promrmljala sam i to je bila istina. Zvuk dječačkoga zbora koji je pjevao u slavu posvećenja bio mi je odvratan. Apolonov kip koji je bio mršav poput cara bio mi je odvratan. Apolon Pitijski, Apolon Krvnik mi je bio odvratan. Ako je Apolon postojao, nadala sam se da neće vidjeti što mi je u srcu i zgromiti me. »I odvratno mi je kako svi gosti zure u nas.« »Naravno da zure«, odgovorio je Helios, nagnuvši se i dotaknuvši moje čelo svojim. »Egipat i Danaj bili su blizanci, kao mi. Rimljani žele vidjeti tko od nas dvoje ima bodež.« Za priliku ovih igara, nosila sam zelenu tuniku nabranu u struku s dvjema plavim vrpcama obrubljenim izvezenim listovima akanta. Iako je Oktavija više voljela da nosim bijelo, sama sam izradila ovu haljinu, a ona se složila s tim da je dovoljno skromna. Kosa mi je bila razdijeljena po sredini, na zatiljku sam svezala pletenice, a pogled mi je stalno bio smjerno oboren kako bi Rimljanke Oktaviji mogle pohvaliti moje ponašanje. Dok smo ulazili u arenu, nisam mogla a da ne primijetim divovski obelisk u središtu, blago Egipta koje je car ukrao iz Heliopolisa. Zaškrgutala sam zubima i pridružila se Juliji i ostalim ženama obitelji u carskoj loži. Sa svojega sjedala imala sam odličan pogled na cara kad je ušao u arenu u zlatnim kolima, ukrašen kao trijumfator, vodeći povorku gimnastičara i zabavljača. Sjećam se kada sam ga zadnji put tako vidjela, vukli su me iza njegovih kola u lancima. Ovaj me put nisu izložili kao prezrenu zarobljenicu nego kao člana carske obitelji, tako da sam gledala cara kako se u svojim kolima vozi u malim krugovima te sam potrudila malodušno klicati zajedno s ostalom publikom. Vidjevši da je carev oklop ukrašen Apolonovim štitom, zapitala sam se hoće li car danas napokon odustati od maske običnoga građanina Rima i proglasiti se bogom. No ako mu je to i bila nakana, brzo je od nje odustao. Rimljani su mu klicali, no osjećalo se i nestrpljenje. Ljudi su se gurali da dođu do boljih mjesta u areni, a ja sam se zabrinula hoće li drveni nosači popustiti pod njihovom težinom. Došli su na igre, ne da bi veličali Augusta, a on kao da je to znao. Kada je napokon sišao s kola, nije održao govor koji je pripremio, nego je umjesto toga krenuo prema carskoj loži. Njegovi liktori — stražari sa sjekirama i prućem koji su ga uvijek pratili — pomno su pripremili koji se građani mogu naći na njegovu putu i koje ruke mogu biti ispružene, željne njegove pažnje velikodušnosti. Promatrala sam ga, zapanjena kako je nespretno sve to izveo, usprkos svoj toj orkestraciji. Kada se moja majka pojavljivala u javnosti, uvijek je bila nova Izida, omotana u crnu svilu i srebrne zvijezde. Narod ju je promatrao sa strahopoštovanjem. Moj je otac, sasvim suprotno tomu, bio zavod Ijivac, bilo mu je jednako ugodno s prosjacima kao i s kraljevima. Volio je provoditi vrijeme s pučanima i osvajao ih je svojim dobroćudnim lakrdijaštvom. Car nije bio sličan nijednom od mojih roditelja. Kada je razgovarao s plebsom, bio je ukočen. Lecnuo bi se kada bi neko osobito prljavo dijete dotaknulo njegovu togu. Zgražao se nad koketnim ženama. Nekada me čudilo kako je uopće postao vladar svijeta, no onda

Pompea

-137-

su glasnici najavili spektakl koji je trebao početi i sve je opet postalo jasno. Dok su pomoćnici brzo pripremali arenu s labirintom prepreka i štitnika, car je prošao pokraj mene i smjestio se na svojemu mjestu na podiju odakle je dao znak da počnu Trojanske igre. Prijašnjih godina sudjelovali su Tiberije, Marcel i Jul, no sada je svatko od njih formalno službovao u Hispaniji te su se smatrali suviše odraslima. To ih nije spriječilo u tome da kliču kada su zasvirale trublje, a dječaci rimske aristokracije dojahali u pravilnim redovima. Sva je svjetina ustala na noge. Na najodličnijim konjima poredali su se sinovi senatora i važnih obitelji u svom svojem sjaju, a među njima bio je i Helios, kosa mu je bila čvrsto svezana. Kao i ostali, izgledao je poput mladoga ratnika jer je nosio blistav tobolac za strijele na ramenu, a u svakoj ruci drveno koplje. No čak i u vojsci tih ponosnih dječaka, Helios je svojim kraljevskim držanjem na tom žutosmeđem iberijskom konju odudarao od ostalih. Jašući na snažnoj životinji, čvrsto stežući koljena, Helios je spretno krivudao na čelu kolone. I najzahtjevnije manevre izvodio je promišljenom otmjenošću i bilo je teško skinuti pogled s njega. Helios je predvodio jedan odred dječaka, Druz drugi, a na čelu trećega bio je neki dječak Ahenobarbo. Prema carevim riječima, bila je to rimska tradicija koja je sezala sve do Enejinih dana, no njegova mi je namjera bila očita. Želio je da se cvijet buduće generacije navikne na to da slijedi muškarce iz njegove obiteiji. »Helios je prilično dobar!« rekao je Juba, dodavši mi kruščić koji je kupio od prodavača i koji je još bio topao kada sam zagrizla u njega. Nisam željela ispasti previše zahvalna. Tajno sam se nadala da bismo Juba i ja mogli sjediti zajedno, no moj me ponos još pekao od Julova zadirkivanja. Zar je bilo pogrešno nadati se da će moj naočiti učitelj primijetiti moju novu haljinu? Zar sam bila razvratnica ako sam se nadala da će mi udijeliti kompliment ? Naposljetku, bič je pucnuo u zraku i odredi su se podijelili, poveli paradu u labirint dok se dječaci nisu postavili u dvije ravnomjerne snage spremne za lažnu bitku. Znala sam da je to trebala biti tek zastrašujuća predstava, tek oponašanje rata te da su njihova koplja tupa. No od divljih izraza njihovih lica dok su galopirali preko prepreka te njihovih oružja spuštenih za napad zgrčila sam se na rubu stolice. Nama koji smo to gledali možda je to bila tek puka zabava, no dječacima u areni to je preraslo u pravi rat. Helios je izvikivao zapo vijedi dok su se dvije strane borile. Kraj mene Minora je skvičala, a Tiberije je glasno bodrio svojega mlađeg brata baš kad je Druzovo koplje zahvatilo nekog dječaka za rame i oborilo ga s konja. Nikada nisam vidjela ovakvu predstavu, pa nisam znala je li se trebala pretvoriti u okršaj, no kada se to dogodilo, Helios je bio utjelovljenje otmjenosti. Tako je okretao torzo kako bi izbjegao koplja koja su se pružala prema njemu da je bio nedodirljiv. Štoviše, nitko mu se nije mogao suprotstaviti, a kako je topot kopita podizao oblake prašine, tako se raspoloženje u areni mijenjalo. Sve su oči bile uprte u mojega vještog brata. Čak se i car nagnuo prema naprijed u svojoj stolici da ga bolje vidi. Agripa je dao znak rukom da želi tamno pivo i rekao: »Pogledajte Heliosa kako jaše poput Numidijca! Dječak je rođeni vojnik! Ako je tako nadaren, možda

Pompea

-138-

će još i pokoriti zemlju Parta!« Livija je Agripinu izjavu dočekala s mirnom ravnodušnošću, kao da je svaka pohvala Heliosu išla na štetu njezinih sinova. »A rimskim sc dječacima ne diviš?« Agripa nikada nije bio od onih koji su spremni brzo odgovoriti pa sam ja upala u riječ: »Oh, da, kako lijepo izgleda Druz na svojemu konju!« Oktavijina su se usta skupila dok se nervozno igrala prstima u krilu. Znala sam da misli kako su ovakve igre previše opasne. S obzirom na to koliko su ti konjanički manevri bili složeni, a zapjenjeni ratni konji željni borbe, razumjela sam je. U tom se času to dogodilo. Druzov se konj propeo, a Livija je vrisnula kada joj je sin pao na leđa. I ja sam uzviknula jer je Druz nestao pod topotom kopita. Dječaci su se borili u labirintu, a neki od njegovih vojnika nisu ga primijetili. Izgledalo je kao da će ga nasmrt izgaziti. »Zaustavite ih!« povikao je Tiberije, njegov je glas pucao. No prije nego što je car dospio ustati, začula sam Heliosa kako izdaje naredbe. Ja sam već mnogo puta našla pozornicu na kojoj ću pokazati svoje vrline, a možda je sada moj brat blizanac našao vlastitu ulogu jer Helios je doslovno skočio u boj. Bacio se s konja, u trku je izbjegavao koplja i smrtonosna kopita. Njegova djevičanski bijela tunika odmah se zaprljala. Činilo se kao da se porezao preskačući jednu od zapreka, no ni na trenutak nije izgubio pribranost. Gledala sam ga kako stavlja život na kocku i osjetila slabost po cijelom tijelu. Izgubiti njega značilo bi izgubiti sebe, a to ne bih podnijela. No u areni Helios je lako došao do Druza i pokušao ga dignuti na noge. Dok ga je podizao, Heliosova se kosa oslobodila spona i zavijorila se poput lavlje grive. Lice mu je bilo rumeno i znojno od napora. Dozvao je konja i njegov je iberijac zatresao grivom i zlatnim repom, no čak je i u kaosu te bitke došao na zapovijed mojega brata. Dok su koplja bila uperena u njega, moj je brat nekako uspio podići omamljena, ali naoko neozlijeđena Druza na svojega konja. Zatim je Helios skočio u sedlo iza njega, odjahao iz divlje borbe i doveo Livijina sina na sigurno. Dok je galopirao, rulja je klicala Heliosu kao da je bio njihov najodaniji sin. Žene su se držale za prsa, a muškarci izvikivali pohvale za njegov smioni čin. Moj je brat možda bio Kleopatrin sin, no sada su se sjetili da je bio i Antonijev. Udarali su nogama dok se drvena konstrukcija arene nije sva zatresla, a ja sam se pobojala da će se sve urušiti. Kada su Trojanske igre napokon završile, rulja je zahtijevala da se vijenac dodijeli mojemu bratu. Gledala sam kako je car nevoljko ustao da mu ga osobno dodijeli, no nisam mogla pročitati izraz na njegovu licu. Nije mogao predvidjeti da će se moj brat ovako hrabro ponijeti, no nije se činilo ni da je nezadovoljan. Iz carske je lože povikao, a glasnici su pronijeli njegove riječi: »Ovime dodjeljujem vijenac za izvrsnost u igrama svojemu štićeniku Marku Juliju Aleksandru!« Na trenutak svi su u areni utihnuli. Tko je bio Marko Julije Aleksandar? Netko se nasmijao. Neko je dijete zaplakalo. Zamor se pronio publikom poput zujanja pčele. Zatim su shvatili. Car je upravo pred cijelim Rimom prekrstio mojega brata.

Pompea

-139-

»Novo obiteljsko ime!« rekao je Juba uzbuđeno. »Ne samo još jedan Gaj ili Lucije. Nekonvencionalan, ali dobar izbor!« Ne samo da je bio nekonvencionalan nego je bio sablažnjiv! Ime je evociralo trojicu muškaraca: mojega oca, Julija Cezara i Aleksandra Velikoga. Sve je to učinio a da ničime nije spomenuo moju majku, omraženu kraljicu Nila. Kakva je to bila igra? Nije moglo biti zakonito da car objavi takvo nešto, no činilo se da ga to ni najmanje ne zabrinjava. Helios je, pak, bio više nego uznemiren. Čak i odavde iz gledališta, mogli smo primijetiti srdžbu mojega brata blizanca što je tako javno prekršten... kao i njegovo iznenađenje načinom na koji je publika izrazila svoje odobravanje. Kako li su samo prevrtljivi bili ti Rimljani! Zar nisu prije samo nekoliko godina tražili našu krv? No sada, budući da je bio najbolji u dječačkoj vojnoj igri, Rimljani su željeli prigrliti Heliosa kao svojega. Marko Julije Aleksandar, uistinu. S ovakvim imenom car je mojega brata proglasio i Rimljaninom i djetetom vlastite obitelji, kao da je car zaista vjerovao da će napokon zacijeliti rane građanskoga rata time što će Antonijeva sina proglasiti svojim. U međuvremenu, drugi Antonijev sin, onaj koji se borio uz cara u Hispaniji, samo je mrko gledao. Doimalo se kao da moj rimski polubrat gleda kako ga istiskuje upravo onaj dječak koji je bio kriv za njegovo lice puno modrica. Vidjela sam Juliju kako mu je pružila ruku da ga potiho utješi. No ako je Jul bio ljut, nije to bilo ništa prema bijesu koji je osjećao sam Helios. Vidjela sam ga kako se bori sa svojom srdžbom pod vijencem koji su mu pričvrstili. Možda se sjetio carevih prijašnjih prijetnji, pa je šutio, a kada je napokon na svom prekrasnom iberskom konju odjahao iz arene, a da nije napravio nikakav ispad, bila sam mu zahvalna. »Ovo je bilo bolje nego što sam se nadao«, rekao je car, uzevši kruščić od roba što je prolazio. »Neka sljedbenici Izidina kulta to vide i upamte! Dođite, Seleno i Juba. Sjednite bliže meni. Recite mi imena životinja koje sada uvode u arenu.« Zar ćemo gledati ostatak igara kao da se ništa nije dogodilo? Ja nisam dobila novo ime, no jedan dio mene osjećao je isto ono što je osjećao Helios. Ruke su mi se gotovo tresle dok smo se Juba i ja približavali caru. Livija nam je napravila mjesta s gotovo neprimjetnom grimasom predbacivanja dok su horde afričkih životinja ulazile u arenu. Bilo je tu divljih zvijeri svih vrsta: neke su bile u kavezima, neke pod jarmom. »Ah, Seleno, ovo je veličanstven dan!« rekao je car. »Ne osjećaš li promjenu? Ostvario sam sve — sve se mijenja!« »Da.« Doista sam to osjećala, no to nije bio dobar osjećaj. Car je mijenjao svijet prema svojem liku i ništa više neće biti isto. Upravo je tada stubama došao Druz, znojan, ali oporavljen. Do njega nije prva došla majka Livija, nego brat Tiberije. »Jesi li ozlijeđen?« upitao je Tiberije. »Druže, jesi li ozlijeđen?« »Dobro je«, rekla je Livija. »Nema sumnje, ponižen je padom kao i njegova majka. Možda će ga to naučiti da više vježba!« »Ne posramljuj dječaka!« rekao je August dok se Helios uspinjao stubama praćen klicanjem gomile. Marcel i Tiberije potapšali su ga po leđima kao da nisu primijetili mračan izraz na licu mojega brata blizanca.

Pompea

-140-

Bacila sam mu se oko vrata, nadajući se da će mu moj zagrljaj prenijeti sve ono što mu nisam smjela reći. Bojala sam se za Heliosa i bila sam ponosna na njega. Sada sam bila i ljuta zbog njega, a on kao da je to i osjećao, rukama me obujmio oko struka. »Bravo!« rekao je Agripa. Čak je i car dobronamjerno kimnuo glavom. »Da, bravo, mladiću! Jako sam zadovoljan.« Tada se Helios oslobodio mojega zagrljaja, skinuo vijenac sa svoje glave i zdrobio lišće svojim rukama. »Moje ime nije Marko Julije Aleksandar!« »Zašto ne bi bilo?« Car je ispružio ruke u dobrohotnoj gesti. »Danas si mi iskazao čast i ja ti jednako uzvraćam. Podario sam ti zasluženo mjesto kao Rimljaninu. Bit će to novi početak našega odnosa.« Najčudnije je bilo to što sam povjerovala da misli iskreno, no njegova očita iskrenost nije dirnula Heliosa. »Ja sam Aleksandar Helios iz kuće Ptolomejevića!« time je krhki mir bio narušen. »Ti si onaj tko ja kažem da jesi!« prosiktao je car. »Kuća Ptolomejevića više ne postoji, zato sjedni ili ću tvoju robinju baciti paklarama!« Nosnice mojega brata raširile su se, no sjeo je na svoje mjesto. U međuvremenu, car je okrenuo leđa areni i skinuo svoj prsni oklop. Nije bio naviknut nositi ni ukrasni oklop. »Koja je ono životinja, Seleno?« U tom trenutku nisam se usudila pogledati Heliosa. Prvi sam ga se put bojala više nego cara. »To je nosorog.« »Izgleda krvoločno«, uzvratio je car. »A ona životinja ondje?« »Nilski konj«, prošaptala sam, zureći u svoje ruke. »Izgleda manje krvoločno, no svake godine ubije jednak broj ljudi kao i krokodili.« »Doista?« upitao je car, zaprepašten. »Moram priznati da me fasciniraju stvorenja koja su opasnija nego što bi se reklo.« Car je također bio opasniji nego što bi se reklo. Tako se uspeo do tih visina. Moj ga je otac pogrešno smatrao boležljivim dječakom. Sada se činilo da car čini istu pogrešku s Heliosom. Osjećala sam toplinu pogleda mojega brata blizanca na svojim leđima i znala sam da se ne smijem okrenuti. U arenu su ušli lovci s mrežama i kopljima. Životinje su bile uhvaćene radi klanja — kao i sve iz Egipta — i grlo mi se stisnulo. Nilski konj najbolje lovi u vodi. Ovdje u areni stajao je omamljeno. Pokraj njega protrčao je noj. Zatim otmjena žirafa. U zraku se mogao osjetiti vonj straha, vonj užasa. Životinje, stjerane u kut i prestrašene, divlje su se borile. Neke su se okrenule jedne prema drugima. Životinje su ugibale, a publika je klicala. Krv je prskala na sve strane, a rulja je urlala. Hijene su se gostile mesom i glasale se sablasnim smijehom. Rulja je također uzvratila smijehom. Nosorog se zaletio u drvenu barijeru na što je nekoliko ljudi počelo bježati, gazeći jedan drugoga dok su lovci s kopljima zabadali svoje oštrice u njegovu debelu kožu. Nosorog je pao na koljena. Takvo ubijanje bez potrebe bilo je nešto tipično rimsko. U Egiptu su se duše životinja štovale, bile su svete — dio velike božanske obitelji. Ubijali smo ih samo za hranu ili u

Pompea

-141-

svetim obredima, a neke smo mumificirali za vječni zagrobni život. »To nije pošteno!« prosvjedovao je Filadelf dok je elegantna gazela puštena zajedno s ljutim lavom, a lovci su ga pokušavali nahuškati da je napadne. »Ali ni život nije pošten, zar ne?« pitao je car dok je lav napadao jednoga od lovaca umjesto antilope duboko mu pandžama zare zavši bedro iz kojega mu je počela šikljati krv. Rimljani su i tomu klicali, mučenje ljudi i životinja bilo im je jednako zabavno. Pola moje krvi bilo je rimsko i protekle sam dvije godine pokušavala postati poput njih. Čitala sam njihove pjesnike, učila o njihovoj tradiciji, čak sam i zavoljela Saturnalije. Izgledala sam poput njih, odijevala sam se poput njih i sjedila sam s njima. No dok sam gledala ovu predstavu krvave smrti, u potpunosti sam se uvjerila da nikada neću biti jedna od njih. Car je mahnuo prema meni svojim peharom. »Lov je postao dosadan. Juba, podijeli dobre vijesti sa Selenom!« Juba se nasmiješio. »Poslat ćemo izvidnicu da nade dobro mjesto za novu luku u Mauretaniji. Tvoja je ideja bila dobra!« »Što misliš o toj vijesti, Seleno?« Dok se car smješkao, pekla me je savjest što sam to predložila. Svjesna da me Helios promatra, oponašala sam Oktaviju i sklopila ruke u krilu. Heliosove riječi kako će car izgladniti Egipat i pokrasti žito negdje drugdje pritiskale su me, pa sam odlučila reći: »Ako je to drago Augustu, drago je i meni.« Ponovno su se oglasile trublje i car se nagnuo prema naprijed na svojemu mjestu. Publika je klicala neopisivom silinom. Nisam čula takvo urlanje još od Oktavijanova trijumfa. Srce mi je brže zakucalo kada mi je taj zvuk u mislima vratio strah onoga dana. »Jesi li kada gledala gladijatorske borbe?« upitao me je car. Kada sam odmahnula glavom, izgledao je iznenađeno. »Mislio sam da ih je tvoj otac priređivao u Aleksandriji.« Zasigurno je bio pun samopouzdanja kada je spomenuo mojega oca. »Nisu se sviđale mojoj majci.« Istini za volju, moja je majka rekla da se ni najoholiji faraon u Egiptu ne bi usudio tražiti od svojih sunarodnjaka da se nasmrt bore jedni protiv drugih radi nečije zabave. Osim toga, takve su igre bile suprotne Izidinu učenju. »Mislim da će ti se svidjeti, Seleno«, rekao je car dok su gladijatori sa šljemovima ulazili u arenu i salutirali. Gledala sam sa strahom njihova mrka lica i prljave oklope. Kada su dva gladijatora početnika ušla u ring, publika se počela kladiti. Jedan je gladijator bio Gal naoružan mačem i malim okruglim štitom. Drugi je bio Egipćanin koji se borio s trozubom i mrežom. Primijetila sam mu ožiljke od biča na tamnoj koži i pitala se što ga je dovelo ovamo. Je li služio u snagama moje majke pa su ga dovukli ovamo kako bi umro? Je li imao obitelj koju više nikada neće vidjeti ? Izgledao je prestrašeno i ja sam se počela bojati za njega. Dvojica gladijatora počela su kružiti jedan oko drugoga, nisu se željeli boriti, no goniči su ih stali bičevati i zaprijetili im polaganijom smrću nego što bi ih snašla u ringu.

Pompea

-142-

»Nemoj gledati«, prišapnula sam Filadelfu i pokušala mu prekriti oči. »Još ih vidim«, rekao je te sam još čvršće skupila prste. Napokon, dvojica su se muškarca sukobila, zadala rane jedan drugome, svaki je od njih uzmicao. Rulja im je podrugljivo dobacivala dok su se štedjeli. Zatim su ponovno nasrnuli jedan na drugoga. Trozub je promašio cilj, no mačevalac je izbio mrežu iz Egipćaninove ruke i time ga prisilio da četveronoške puzi do nje. Odjednom se začulo klicanje kada je Egipćanin, naoko u gorem položaju, uhvatio protivnik u mrežu koju je uspio dohvatiti. No Gal se uskoro oslobodio i oborio Egipćanina na tlo gdje je ostao bespomoćno ležati, prikliješten. Borba je za rulju bila prebrzo gotova te je stala negodovati. Noge oborenoga Egipćanina bile su sasvim mokre od znoja ili urina, nisam mogla razabrati. Mislila sam da će sada uslijediti smrtonosni udarac, no nije. Umjesto toga, pobjednički je gladijator upravio pogled u carsku ložu, tražeći carevo odobravanje te su sve oči sada bile uprte u njega. Car je bio taj koji će odlučiti o sudbini gladijatora. »Poštedi ga!« povikao je Helios. Umjesto toga, car je uperio pogled u mene. »Da ga poštedim, Seleno?« Okrenula sam se s polaganom zebnjom i na tlu vidjela blijedo lice Egipćanina koji se pripremao za svoju smrt. Usne su mu se micale i vidjela sam ime koje su izgovarale. Izida. Čovjek kojemu nije bilo spasa zazivao je moju božicu i vidjela sam kako mu je pogled postao blag. Je li već gledao u zagrobni život? Je li čuo prekrasan Izidin glas kako ga doziva? Je li zvučao isto onako kao što sam ga ja čula vlastitim ušima kada su se njezine poruke urezivale u moju kožu? Iskreno vam kažem, čak i kada mu je za vratom bilo oružje, njezino mu je ime vratilo osmijeh na usne te me njegova vjera umalo nije slomila. Počela sam drhtati, prva gorka misao bila mi je da mu Izida više ne može pomoći... ili možda može? Prije nego što je naša majka umrla, rekla nam je da se moramo pokoravati Izidinim naredbama, skrbiti za one manje sretne od nas i sjetila sam se lakoće koju sam osjetila onoga dana kada smo Helios i ja sve svoje novčiće razdijelili prosjacima. Možda sam bila naivno dijete uvijek očekujući da će Izida djelovati u trenutku heke. Odrekla sam se svoje vjere a da je uistinu nisam shvatila. Moja je vjera bila na kušnji i ja sam podbacila, no je li Izida još prebivala u meni? Je li još mogla djelovati kroza me ako bih joj se ponovno predala? Jul me optužio da sam careva miljenica. To zasigurno ima svojih prednosti. »Molim vas, poštedite ga«, rekla sam caru, donja mi je usna podrhtavala. Izida. Gladijator je ponovno zaustio njezino ime i ono je stalo odzvanjati u mojoj glavi kao da ga je vikao. Bila sam bez Izide. Izgubila sam svoj put. U teškim vremenima, odrekla sam se svojega amuleta i božice. No ovaj čovjek, kada je gledao smrti u oči, još je dozivao Izidu i to me posramilo. Car je kao savršen ravnatelj predstave uživao držati svjetinu u napetosti. »Seleno, bi li zatražila milost i da je Gal bio poražen umjesto Egipćanina?« »Bih!« rekla sam brzo. »Milost je univerzalna!«

Pompea

-143-

»Ipak, nisi imala milosti za lažljivog tumača.« Grlo mi se stisnulo kada me je podsjetio na taj davni dan prije mojih prvih Saturnalija. Prisjetila sam se gladnoga izraza lica toga tumača i kako sam pomogla da ga osude. Koliko je dugo car čekao da me zaogrne krivnjom? No možda drugo nisam ni zaslužila. Šćućurila sam se kada sam se sjetila koliko sam puta iznevjerila svoju božicu. Izido, oprosti mi! Molim te, vrati mi se! »Tumač je bio lopov!« rekla sam. »No kakav je zločin počinio ovaj gladijator?« Na carevim je tankim usnama zatitrao nagovještaj osmijeha. Uživao je poigravati se s mojim osjećajima, znala sam to. Zarila sam si nokte u dlanove. »Ako ga poštedite, možda će živjeti dovoljno dugo da se bori i zabavlja vas neki drugi dan kada bude u boljoj formi!« »Seleno?« upitao me car. »Kako se zove tvoj brat?« Svaki put kada je car od mene tražio da izdam svoju obitelj ili vjeru, mučila sam se s odgovorom. Ovaj put nisam. Na caru je bilo da odluči o sudbini onoga tumača, bio je Rimljanin. No ako je ikoji dio Heliosa i mene još bio egipatski, onda je ovaj gladijator pripadao nama! Samo sam trebala dati caru ono što je želio. Jednostavne riječi u zamjenu za život. Surađivati i moj narod živi. Prkositi i umire. Jasno naglašavajući svaki slog, rekla sam: »Moj brat blizanac zove se Marko Julije Aleksandar.« Helios je zateturao naprijed, no nisam ustuknula zbog gnjeva mojega brata. Neku cijenu za ponos nikada nisam bila spremna platiti. Osjećala sam da je moja predaja bila neupitno opravdana kada je car napravio gestu svojim palcem i Egipćanin je bio spašen. Sve se počelo stapati — prašina, arena, more seljaka. Zadah smrti miješao se s mirisom kobasica i piva. Iznad svega, na povjetarcu sam osjetila miris magije, kao sandalovina i jasmin, intenzivan i tužan. Toliko sam duboko zarila nokte u dlanove da sam se pobojala kako bi mogli prokrvariti. Zapravo, gotovo da sam osjećala vlažnost krvi i peckanje ogrebotina. Ne, doista sam ih osjećala! Okrenula sam ruke i polako ispravila prste, a krv je počela curiti niz moje ruke.

Pompea

-144-

Dvadeseto poglavlje

Nikada prije nisam vidjela cara tako zgranutoga, istinski zgranutoga. Njegova su se razdražljiva usta objesila dok je promatrao kako se mojim dlanovima i zapešćima ispisuju hijeroglifi u krvi. Nije bio jedini koji je to vidio jer je Julija vrisnula, na što je Agripa skočio na noge. Prije sam ponovno prizvala Izidu da mi se vrati, no sada sam bila skamenjena od straha. Stala sam dozivati Heliosa dok su mi crvene točkice plesale pred očima. Pohitao je da mi pomogne, no Juba mu se našao na putu. Ubit će me zbog ovoga — opet će me optužiti za crnu magiju. Sjećam se kako je Oktavija reagirala prošli put kada se ovo dogodilo, a tada to nije bilo u javnosti. Pozornost publike usredotočila se na zbrku u carskoj loži, a car je postao svjestan njihovih pogleda. »Dižite se!« povikao je car i obitelj je ustala, zaklanjajući me svojim tijelima od rulje. Zatim su nas okružili i pretorijanci, kao da je netko pokušao ubiti cara. »Je li ozlijeđena? Je li joj pozlilo?« pitala je Oktavija, pokušavajući umiriti najmanju djecu. Agripa joj nije odgovorio nego je strgnuo pallu s Marcelinih ramena i njome omotao moje ruke. U tom me je trenutku Juba podigao u naručje i povikao: »Mjesta! « Dok me Juba držao, ugledala sam Heliosa i ponovno povikala njegovo ime, no ovaj je put odvratio pogled, uperio ga u svoje ruke, raširio ih kao da su bespomoćne i njemu strane. Njegov je pogled napokon zastao na zgaženome vijencu do njegovih nogu, a lice mu je poprimilo neprobojan izraz. »Heliose!« povikala sam opet, no nije ni pokušao odgovoriti te mi se u tom trenutku zamračio cijeli svijet. Kao da je netko zaklonio sunce. Helios je rekao da će me uvijek braniti, no možda sam ovaj put napokon prevršila svaku mjeru kada sam pomogla caru da ga liši njegova imena. Mislila sam da su spone koje su vezivale Heliosa i mene neraskidive. No pogriješila sam i u mnogo drugih stvari. Juba me privinuo na svoja prsa dok me nosio putem koji su pred nama raščišćavali pretorijanci. Glasnici su uvjeravali gomilu da se caru ništa nije dogodilo te da je jedna od djevojčica jednostavno izgubila svijest od sveg uzbuđenja kao što se to često događa sa ženama. Znatiželjni Rimljani izvijali su vratove dok me Juba iznosio iz arene, no većina je jedva dočekala ponovno se posvetiti igrama. Iz grla mi se oteo jecaj, na što je Juba rekao: »Tiho, Seleno, ne plači.« Nisam željela plakati. Kraljice ne plaču, no ja više nisam bila kraljica. Čak mi ni ime nije pripadalo ako ga car može oduzeti po volji. Pred očima plesale su mi vizije i shvatila sam da ipak gubim svijest. »Seleno, probudi se«, rekao je Juba, nježno me protresavši. Bila sam na ležaljci u carevoj radnoj sobi, a na čelu mi je bila mokra krpa. Nisam znala koliko je vremena prošlo. Juba mi

Pompea

-145-

je prinio pehar ustima, baš kao i prvi put kada smo se upoznali. »Evo, popij ovo. Okrijepit će te.« »Je li to jedan od Livijinih napitaka?« okrenula sam glavu na drugu stranu. »Ne, Oktavija ti ga je poslala. Popij!« Srknula sam malo, imao je okus po travi i pivu. Zatim sam podigla ruke i vidjela da su obje zamotane zavojima. »Moram pročitati što mi piše na rukama.« Juba me pomilovao po kosi. »Mislim da car to ne bi želio. Osim toga, izgubila si mnogo krvi.« Ako je krv koja mi se razmazala po odjeći doista bila moja — a zasigurno jest — onda je bio u pravu, no nije mi bilo stalo. »Izida je sa mnom!« Mahnito sam pokušala osloboditi ruke. »Pomogni mi da pročitam te riječi!« Juha je popustio, njegovi dugi prsti nježno su odmotali uništenu pallu s mojih ruku. Zatim smo se oboje u čudu zagledali u znakove koji su i dalje bili urezani u moju kožu. »Znaš li to čitati?« Kimnula sam glavom i polako prevodila sličice koje sam poznavala, one koje su bile teže zbunjivale su me. Zmije, krila i vage uvijale su mi se po koži. Iz tih je znakova curila krv te sam morala brisati ruke kako bih vidjela crvene linije urezane u mojoj koži. Uspjela sam pročitati tek zapešće svoje desne ruke kada je stigao car. Lice mu je bilo bljeđe nego inače, a nezdravi podočnjaci samo su naglašavali njegov bijesan izraz lica. Kada sam prošli put bila u njegovoj radnoj sobi, podsjetio me da još postoje kraljevi poput Heroda koji žele moju smrt, a sada sam mu pružila izgovor da im udovolji. »Nisam čarala«, brzo sam rekla iako nisam bila sigurna da je to istina. Car mi nije odmah odgovorio nego je privukao stolac do mene i otpravio Jubu pokretom ruke. Vladar svijeta izgledao je tako jako uznemiren da me je to prestrašilo te se zagledao u moje lice kao da nikada neće prestati zuriti. »Smiri se, drago dijete«, napokon je izustio. Nije mu bio običaj služiti se izrazima od milja, pa me to još više zastrašilo. Već je vidio krv na mojoj spavaćici, no nikada nije povjerovao da se u moje ruke urezuju znakovi. Do sada nije. Ipak, nije pokazivao ushit vjerskoga otkrivenja — odavao je dojam mrke odlučnosti čovjeka koji je vidio neprijatelja. »Ovo je djelo sljedbenika Izidina kulta«, rekao je. »Molim vas, vjerujte da je to djelo same Izide!« Odlučila sam da neću skrivati svoj zanos, nadajući se da će ga to uvjeriti, da će si dopustiti da shvati ljepotu i misterij božice koju više nisam željela zatajivati. »To oni žele da povjerujemo u to«, rekao je car, dodirujući mi rame gestom koja se mogla protumačiti kao sućut. On je bio glumac s tisuću uloga, no čini se da je u svaku vjerovao. »Seleno, kada mi je to Agripa prvi put rekao prije nekoliko godina, nisam mu vjerovao, no sada razumijem. Napali su te svojom magijom, no neće uspjeti u svojemu naumu.« Jagodice njegovih prstiju bile su hladne na dodir i željela sam ustuknuti, no nisam se mogla pomaknuti. S krinkom posesivnosti upitao me je: »Boli li te?« Kimnula sam glavom jer su mi ruke gorjele. Bilo je to najduže vrijeme što su mi se znakovi zadržali na rukama, no koliko god me boljelo, nadala sam se da neće nestati dok ih ne pročitam. Car je naslonio laktove na koljena i bradu zamišljeno podupro šakama. »Otkad si

Pompea

-146-

došla u moj dom, bila si dobra djevojčica i činila si što sam tražio od tebe. Zato ću te štititi. Sastavio sam službenu optužbu protiv sljedbenika Izidina kulta da su upotrijebili magiju protiv tebe i želim da je potpišeš kada ti bude bolje.« »Nisu ništa učinili!« Moje su oči potražile Jubinu potporu, no on me nije ni pogledao. »Kako to znaš?« upitao je Oktavijan. »Jednostavno znam!« rekla sam, osjećajući snagu Izidine prisutnosti u sebi. »Zašto vam uopće treba moj potpis ili pečat? Otkad se Rimljani obaziru na svjedočanstvo jedne djevojčice?« »Rimljani se ne obaziru, no možda će se obazirati Izidini sljedbenici«, rekao je car dok mi je tekla krv. »Želim da mi prevedeš riječi na svojim rukama. Juba će ih zapisati.« Dok sam se prije žurila da pročitam natpise, sada sam oklijevala. »Želim Heliosa. Želim svoju braću! Gdje su moja braća?« »Dolje su i čekaju te«, rekao je car umirujućim glasom. »Vidjet ćeš ih ubrzo. Danas si bila dobra, a jedan ti čovjek čak duguje svoj život. Veoma si dobra djevojčica. Samo mi još to moraš učiniti.« Ruke su mi se stale tresti, no prevodila sam sitne i precizne ureze, spirale i perja, supove i zastavice, sve se to omotavalo oko mojih ruku te sam nagnula glavu u stranu primijetivši promjenu u tonu od zadnje poruke. »Osjećaš li se sigurnim, gospodaru svijeta?« Car se nagnuo bliže, a Jubina je pisaljka od trske zastala nad pločicom, kao da mi ne vjeruje. Počela sam čitati ispočetka. »Osjećaš li se sigurnim, gospodaru svijeta? Hoće li tvoja zvijezda sjati jace ako ukrotiš moj mjesec i moje sunce? Imaš moje prijestolje, no hoćeš li zasjesti na njega? Hoćeš li hraniti moj narod kao što faraon to mora činiti? Misliš da si dobio rat, no možda je u ovoj Rijeci vremena on tek počeo.« U carevim se očima pojavio bljesak nalik na paniku. Njegovo se blijedo lice orosilo znojem, koji je otro nesigurnom rukom. »Lažeš li mi, dijete?« »Kunem se Izidom! Tako piše!« rekla sam mu. Zatim je svaki od sitnih ureza zacijelio, svaka se rana savršeno zatvorila te su kao dokaz mojih rana ostali samo krvavi zavoji. »To je samo propaganda fanatičnih sljedbenika Izidina kulta«, rekao je Juba. »Oni se doista služe magijom. Vidio sam to u njihovim hramovima.« »Već si to vidio?« upitao je car. »Ne«, priznao je Juba. »Ove krvave poruke... ne.« Car je odšetao do prozora s kojega se pružao pogled na Rim, odakle smo mogli vidjeti kolose koje je ukrao iz Egipta. Nabori njegove toge ljubičastoga obruba lepršali su dok je gledao kroz prozor. »To nije djelo sljedbenika Izide«, rekao je car. »To je djelo Izide!« odgovorila sam. »Ne«, rekao je car, leđima okrenut prema nama. »To je djelo Kleopatre'!«

Pompea

-147-

Dvadeset prvo poglavlje

Uvijek Kleopatra!« povikao je. »Mislio sam da sam je se riješio, a evo je opet! Uvijek mi se plete pod noge! Otela mi je prauja ka, a kada je umro, tražila je moja prava za svojega Cezariona! Čak i prije nego što sam uspio sklopiti savez s Antonijem, ona je već bila u njegovu srcu i spriječila me!« Gledala sam cara u čudu, bojala sam ga se prekinuti. »No vidio sam je mrtvu'!!« nastavio je. »Srce joj nije kucalo, nije disala! Ležala je hladna kao kamen! Trebao sam poći na taj pogreb i gledati kako zapečaćuju njezinu grobnicu.« Juba ga je pokušao smiriti. »Kraljica Kleopatra jest mrtva. Egipćani su vješti u magiji, Cezare. Upravljaju svoje moći kako bi u vama potaknuli sumnje.« Careve su oči bile u sjeni kada se okrenuo prema meni. »Što uzrokuje pojavu te krvi na tvojim rukama, Seleno? Događa li se to svaki dan u isto vrijeme? Jedeš Ii ili piješ nešto neuobičajeno?« »Ne znam«, odgovorila sam brzo i iskreno. »Dogodilo se dva puta rano ujutro, ovaj put kasno poslijepodne.« Sada kada je odustao od privida zaštitničke topline, od njegovih mi se sivih očiju opet sledila krv u žilama. »Gdje ti je majka?« »Ona je u kraljevstvu mrtvih«, prošaptala sam. »Gdje je Kleopatra?« ponovno je upitao car. »Progovara mi kroz tebe, stoga znam da je živa. Je li ono bila dvojnica? Kako je pobjegla i gdje je sada?« »Rekla sam vam. Ona je u kraljevstvu mrtvih.« »Ne«, rekao je car. »Smrt je kraj svega!« »Onda je mrtva«, rekla sam s gorčinom. »Mrtva je!« Krajnja okrutnost mojega tona iznenadila je Jubu. Položio je svoju pločicu i oborio pogled. Također je prenula cara iz ludosti koja ga je bila obuzela. Sjeo je za svoj stol i prstima opipao dupine koji su nekoć krasili kupelj moje majke. Zatim je uzeo prazan smotuljak papira i dobacio ga Jubi. »Piši!« Juba je stao bilježiti što mu je diktirao car. »Ja, Kleopatra Selena iz kuće Ptolomejevića, štićenica Gaja Julija Cezara Oktavijana Divi filius, današnjega sam dana postala žrtvom čarolije od koje su mi ruke prokrvarile te su me stoga morali odvesti s igara. Magija je sastavni dio Izidina kulta te su je upotrijebili protiv mene kao osvetu zbog moje odanosti Rimu. Stoga tražim da se krivci za ovu izdaju kazne. Datiraj s današnjim danom, Juba, i posvjedoči Selenin potpis.« Slušala sam ga sa zebnjom. »Sto su vam to sljedbenici Izide učinili da ih toliko želite uništiti?« Car je zgrabio smotuljak iz Jubine ruke i stavio ga preda me, tutnuvši mi pisaljku u ruku. »Oni predstavljaju sve ono protiv čega sam se borio! Oni gaje proturimske ideje koje se šire

Pompea

-148-

poput zaraze! Odobravaju nemoralne odnose između muškaraca i žena! Potiču običan puk da misli kako je bogovima stalo do njih! Njihov je kult opasan i utjecajan i ne mogu tolerirati njihovu opoziciju! A da i ne spominjem kako su se urotili s Antonijevim starim pristašama kada su mislili da umirem u Hispaniji! Ako je tvoja majka živa, neću dopustiti da joj pruže pomoć! Sve su to uljezi i izdajice, čak i ovi u Rimu! Vrijeme je da se napokon riješim te napasne sekte! A sada potpiši!« Surađivala sam i egipatski je gladijator preživio. Nisam to zaboravila, no sada sam odgurnula smotuljak od sebe, kao da je otrovan. »Ionako ćete vi to potpisati i reći da sam to učinila ja.« »Nemoj da ovo bude gore nego što već jest, Seleno«, rekao je car. Htio je da izaberem. Htio je da dokažem svoju odanost. Držala sam pisaljku u ruci, no nisam mogla pisati. »Što će se dogoditi kada potpišem?« »Agripa će isposlovati da to procuri u Senat«, rekao je samozadovoljno. »Zanimat će ih što to skrivam. Zatim ću napraviti predstavu oko toga kako sam im prisiljen predati ovu žalbu. Senat će biti zgrožen i poduzet će potrebne korake u naše ime. Hramovi će se zatvoriti, a Izidine će sljedbenike progoniti.« Hvastao se. Želio je da uvidimo detalje njegova plana i da se divimo njegovoj jezivoj jednostavnosti. Oduvijek je trebao publiku koja bi se divila njegovu geniju. Sada mi je carev zlatni namještaj podrugljivo namigivao dok sam se koprcala u njegovoj zamci. Nije imalo smisla odbiti. Jedino što bih time postigla bilo bi to što ne bih sudjelovala u uništenju svoje božice i njezinih sljedbenika. Juba je promatrao kako se borim sama sa sobom i stavio mi ruku na nadlakticu. »Potpiši, Seleno.« Razna su se pitanja rojila u mojoj glavi. Kako bih mu se mogla suprotstaviti? Što bi učinila moja majka? Najpoznatija priča o mojoj majci jest ona da je sebe samu predala Juliju Cezaru kada više nije imala čime pregovarati. No ovo je bio drukčiji Cezar. Bih li mu mogla smekšati srce, kao što je moja majka smekšala dvojicu Rimljanina prije njega? Bih li mogla od Oktavijana načiniti boljega, milosrdnijega vladara? »Potpišem li ovo, to će uništiti moj utjecaj kod sljedbenika Izide«, rekla sam tiho, povlačeći taktički potez. »Zašto da ih tlačite kada bih ja mogla utjecati na njih?« »Ne igraj se, Seleno.« Car je već počeo ustajati. Pomislio je na to, bila sam sigurna u to. Razmatrao je, vagao. I odbacio tu mogućnost. Morala sam mu promijeniti mišljenje. »Izida govori kroza me, pa možda mogu pridobiti njezine sljed biiiike na vašu stranu.« »Ili se urotiti s mojim neprijateljima«, razmišljao je car. »Je li se ikada pokazalo da vam nisam bila odana, Cezare?« Pristala sam ga zvati imenom mojega mrtvog brata. »Dopustite mi da odem u Izidin hram i razgovaram s njezinim sljedbenicima. Pošaljite Agripu sa mnom ako se bojite.« Car je frknuo nosom. »Agripa bi sigurno učinio sve za mene, no ovdje bi mogao povući crtu. Znaš što misli o toj religiji.« »Onda pošaljite Jubu sa mnom, no nemojte uništavati hramove u moje ime! Ako to učinite,

Pompea

-149-

kakve onda koristi od mene za vaše carstvo?« Oktavijan se doimao uzrujanim. »Doista, kakve koristi?« Pomolila sam se u sebi da sam dobro shvatila careve motive. »Kada sagradite luku u Mauretaniji, trebat će vam netko da za vas pridobije lokalno stanovništvo. Budu li vjerovali u mene, možda bih mogla uvjeriti ih da vam se ne opiru.« »Možda pošaljem tvojega brata blizanca koji bi mogao doživjeti tragičnu nesreću na moru, Ne trebam te, Seleno.« Srce mi je zastalo. Je li me car pokušavao zastrašiti ili je doista toliko mrzio Heliosa? »Ali trebate me!« prisilila sam se da mu kažem. »Potječem iz loze vladara koji su ujedinjavali različite narode! Loze graditelja! Treba vam Ptolomejević u Africi, a ja sam taj Ptolomejević!« Vidjela sam da su poruke na mojim rukama posijale otrovne sumnje u carevu umu. Dok je danas bio tako samodopadan vozeći se u kolima, sada je bio sasvim rastrojen. »Tvoje ime možda ima svoju moć, no ti si tek djevojčica. Veoma neobična djevojčica, priznajem to, no samo djevojčica.« »Nisam samo djevojčica. Ja sam Kleopatrina kći!« Tišina. Car je zurio u mene, pokušavajući prodrijeti kroz moje bedeme, zagledati mi se u um, no nekako sam opet uspjela naći svoju faraonsku masku. Podignula sam bradu dok je zurio u mene. Neka me car gleda i misli na moju majku. »Ti jesi Kleopatrina kći«, napokon je rekao. »No hoćeš li biti i moja, Seleno? To je pitanje, zar ne?« Tada sam to prvi put vidjela, kao nikada prije. Trebala mu je štićenica. Želio je da mu pripadam, nije si mogao pomoći. Moja je majka također igrala ovu igru s opasnim Rimljanima. I ja je moram naučiti igrati. »Cezare, vaša sam«, rekla sam skrivajući drhtaj koji mi je prošao tijelom. »Sve što želim može mi doći samo preko vas. Vi ste jedini otac kojega sada imam!« Zlo mi je bilo od toga što sam rekla. Zlo u duši, zlo u želucu. Odanost Izidi pobijedila je odanost mojemu ocu, a to me zaboljele više nego što sam mogla i zamisliti. No nije mi bilo žao. »Kada ti nešto želiš, Seleno, ti to žarko želiš«, rekao je car. »Kao i vi«, uzvratila sam udarac. »Ja želim da se udaš za Jubu.« Ovo me je sasvim osupnulo, zanijemjela sam. Pogledala sam Jubu čiji su se obrazi zarumenjeli, no nije izgledao iznenađeno. Očito su o tome već razgovarali, a od toga uvida meni su se zarumenjeli obrazi. Dosad sam se bojala kako će me car udati za nekog naboranog saveznika iz Senata, da će me poslati daleko od moje braće kako bih služila starcu i da više nikada neću vidjeti Egipat. Nikada nisam očekivala ovo! Juba je bio mlad i naočit, a ponekad kada bi me pogledao, nešto bi mi zatitralo u želucu. Ono što je bilo najvažnije, ako bih se udala za Jubu, to bi značilo da mogu ostati u blizini svoje braće. Jesam li ga toliko opčinila da je od cara isprosio moju ruku?

Pompea

-150-

Kako sam bila smiješna što sam stezala grudi, kako bih ga spriječila da u meni vidi išta više od djevojčice! Sada su mi se povezi činili beskorisnima i željela sam ih strgnuti. Nikada ih više neću nositi — jer shvatila sam da moja snaga leži u tome što sam žena. »Objavit ću zaruke kada mi to bude odgovaralo«, rekao je car. »No dobit ću tvoj pristanak i suradnju u zamjenu za milost prema Izidinim sljedbenicima.« Nije trebao moj pristanak. Mogao me udati za koga god poželi. Imao je svu moć, a ja nisam imala ništa — osim ovoga. On je želio moj pristanak. A ja sam mu ga kanila dati. Nisam se udostojila ni pogledati svojega budućeg supruga te sam rekla: »Imate moj pristanak i suradnju. Kada ćemo se vjenčati?« »Uskoro«, rekao je car. »Možda vas možemo vjenčati kada i Juliju, budući da će onaj za kojega se ona uda biti moj nasljednik.« Sve je lijepo zamotao u paket. Julija i ja bile smo imovina kojom je uza se trebao vezati odabrane muškarce. Ponovno sam kimnula glavom u znak pristanka i promatrala cara kako dokument kojim optužuje sljedbenike Izide baca u vatru. Dogovor je pao.

Pompea

-151-

Dvadeset drugo poglavlje

Juba me je pratio do Oktavijine kuće i usprkos tomu što je sve moglo ispasti mnogo gore, putem sam zapala u neprobojnu šutnju. »Ispravno si postupila«, rekao je Juba. Nisam željela razgovarati, no upitala sam: »Bi li moj otac tako mislio?« »Tvoj otac ne bi poticao pobunu djeteta. Nisi imala izbora nego surađivati... no nadao sam se da će ti biti drago što ćemo se vjenčati.« »Možda bi mi bilo drago kada bi me prestao nazivati djetetom.« Juba je zastao pod arkadom po čijim se stupovima penjala loza. »Ti si mlada žena — zrelija od većine koju poznajem. Zato se želim oženiti tobom.« Jubine su se oči ispunile ljubavlju i shvatila sam koliko sam željela da izgovori takve riječi, no kako sam im mogla vjerovati? »Laskaš mi, Juba.« »Sumnjaš u moju iskrenost? Draža si mi nego što bi bilo prikladno da ti priznam.« »Ne bi trebao govoriti takve stvari.« Prislonila sam se uza zid kako bih umirila koljena što su mi počela klecati. »Znam da je naš brak politički dogovor.« »Da, politički«, rekao je Juba, smeteno. »No brakovi tvoje majke također su bili politički, pa to nije umanjilo njihovu navodnu strast.« Znala sam što su u Rimu govorili o navodnoj strasti moje majke i brinula sam se zbog toga što će i mene pratiti taj glas. »Ako ovaj brak bude pomogao u služenju Izidi, onda sam sretna.« Juba se lecnuo na moju nepristranost. »Zamjeraš način na koji ti je ovo predstavljeno i to razumijem. Jesam li znao da bi car mogao željeti da se jednoga dana vjenčamo? Jesam. No nisam znao koliko bi meni to bilo drago. Nisam očekivao da će mi ovako biti stalo do tebe. Nisam znao da ćemo imati toliko toga zajedničkoga, kao što je književnost i...« »Ljubav prema Africi?« pogledala sam ga puna nade. »I to.« Povukao me od arkade i odveo u perivoj osvijetljen bakljama. »Pružit ću ti dobar život, Seleno. Uzbudljiv život. Putovat ćemo. Pisat ćemo. Sretat ćemo najvažnije ljude svijeta. Prošlost nam je toliko slična. Zar ne misliš da je to i prikladno, na neki način?« Ostala sam bez riječi i promatrala ga dok je on promatrao mene te mi maknuo pramen kose koji mi je pao preko očiju. »Seleno, zar ti se ne sviđam barem malo?« »Ali sviđaš mi se«, rekla sam. Sviđala mi se njegova inteligencija, sviđala mi se njegova znatiželja i sviđala mi se osjećajnost koju sam mu vidjela u očima. Ipak, ovo nije bio trenutak za romantiku. Danas sam ponovno otkrila Izidu i jedino na što sam mogla misliti bilo je da moram vidjeti Heliosa. Toliko sam tajni čuvala od svojega brata blizanca i to se sada moralo promijeniti. Morala sam mu sve reći — o Eufroniju i o svojem dogovoru s carem. Uvidjet će da se borim za našu obitelj, za naš narod i za našu vjeru s jednakom

Pompea

-152-

predanošću kao i on. Uvidjet će što sam sve voljna žrtvovati za Egipat i oprostit će mi, a možda mi i pomoći. Kada sam ušla kroza vrata svoje sobe, Bastet je drijemala na mojem krevetu te se probudila iz sna sasvim nakostriješena, kao da se nasmrt prestrašila moje pojave prekrivene krvlju. Otišla sam do posude s vodom i spužvom oprala ruke, a zatim se presvukla u čistu odjeću. »Je li ti bolje, Seleno?« upitao je Filadelf iz hodnika. »Da. Mnogo mi je bolje...« Prišla sam mu i čvrsto ga zagrlila. »Izida je caru poslala upozorenje, a on misli da ga je poslala naša majka!« »Je li?« upitao je Filadelf. To me pitanje iznenadilo. Našu su majku nazivali novom Izidom, a možda je i nosila riječi i volju te božice dok je bila živa. Možda je dio moje majke koji je bio Izida caru poslao to upozorenje, no nisam vjerovala u to. »Nije«, rekla sam naposljetku. »Kroza me progovara Izida, no mislim da Oktavijan želi da je to naša majka. To ga uznemiruje, proganja ga, a ipak želi da je to ona.« Filadelf je zagrizao usnu, očito sasvim zbunjen. Možda će moj brat blizanac razumjeti. »Gdje je Helios ?« »Ne želi te doći vidjeti«, rekao je Filadelf. »Rekao sam mu da se ne bori, no tvrdoglav je.« »Idemo vidjeti možemo li ga nagovoriti«, rekla sam, sagnuvši se pod stol kako bih dosegnula labavu ciglu. Povukla sam je prema sebi, izvadila iz zida i shvatila da je Helios zapriječio otvor svojim krevetom s druge strane. »Heliose?« Nesretno sam uzdahnula kada nije odgovorio. Filadelf je čučnuo do mene. »Oprostit će ti.« Zagledala sam se u njega. »Kako to znaš?« Filadelf je podigao pogled pod svojim smećkastim trepavicama. »Jednostavno znam.« Sjetila sam se svih čudnih stvari koje je rekao moj mali brat i riječi koje je moja majka izgovorila kada mu je stavila amulet oko vrata onoga dana kada je umrla. »Filadelfe, znao si da ću spasiti gladijatora na današnjim igrama. Znao si to prije nego što se dogodilo. Znaš čitati Rijeke vremena, zar ne?« »Da«, priznao je Filadelf »Ponekad vidim stvari prije nego što se dogode. A nekad se ono što vidim ne dogodi jer je rijeka promijenila smjer. Široka je kao Nil, u njoj su sve moguće budućnosti. Nekad rukama uhvatim vodu i sve vidim savršeno bistro. Nekad ponovno pogledam i rijeka pođe drugim smjerom te onoga što sam vidio više nema.« »Vidiš li majku?« »Katkada«, rekao je sramežljivo. »Katkada je vidim kao pobjednicu, zajedno s našim ocem, a egipatski orao leti nad cijelim svijetom. Vidim Heliosa oženjenog za lotapu i Cezariona kako nosi faraonsku krunu te Antila kao velikoga gospodara. No nekada vidim majku u lancima, a Izidine hramove pretvorene u prah i pepeo.« Ovo sam se pitanje usudila postaviti samo šaptom; »Je li naša majka živa?« Filadelf je nagnuo glavu. »Negdje jest. Negdje je vidim s Julijem Cezarom kako se zajedno smiju, a mi uopće ne postojimo. No uglavnom je u kraljevstvu mrtvih... Seleno, ne ljuti se na mene.« Zagrlila sam Filadelfa da ga umirim. »Zašto bih se ljutila na tebe?«

Pompea

-153-

»Gospa Oktavija kaže da bi ljudi mogli misliti da se bavim magijom te da bi bili ljuti na mene i da bi me razapeli. Rekla je da nikomu ne kažem za to. Čak ni caru. Rekla je da će čuvati moju tajnu.« Problijedjela sam od pomisli da je Oktavija znala za dar mojega maloga brata, a ja nisam. Kako sam mogla prepustiti Oktaviji da štiti Filadelfa? »Vjeruješ li gospi Oktaviji? Postupa li dobro prema tebi?« »Veoma je dobra i uvijek kaže da imam kosu poput našeg oca.« Filadelf je prstima primio jednu kovrču. »Nekad sam točno znao kako je izgledao, ali više ga se ne mogu sjetiti.« Zaboljelo me od tuge kada sam čula njegovo priznanje. Još me više zaboljelo kada sam se i sama pokušala sjetiti očeva lica. Detalji su blijedjeli. Koliko će još vremena proći prije nego što potpuno zaboravim kako je izgledao? U tom trenutku na vrata je zakucala Krisa. Filadelf i ja ustali smo i odmah pustili robinju u sobu jer su joj oči bile crvene i pune suza. »Nisam mislila da će to učiniti!« uporno je ponavljala Krisa, šmrcajući i brišući suze. »Oh, gospo moja, samo sam mu pokazala imele kako bih mu objasnila kako odlazim i dolazim. Nikada nisam pomislila da bi se on mogao poslužiti njima!« Tuneli! Sjećam se da je Helios prije govorio o tunelima kao načinu na koji bismo pobjegli. Srce mi je počelo tući. »O čemu to govoriš?« Krisa je povikala: »Gospodar Helios je nestao!«

Pompea

-154-

Dvadeset treće poglavlje

Helios je nestao. Od svih riječi koje sam mogla čuti, ni od kakvih drugih ne bih se osjećala ovako izgubljeno, jer u mojem svijetu kada ljudi odu više se ne vraćaju. Zurila sam u Krisu bez riječi, očaj me sasvim obuzeo. Tako sam nepomično stajala da sam pomislila da ću se pretvoriti u kamen. »Recite nešto!« preklinjala je Krisa. Umjesto odgovora, ruka mi se trznula poput guje i pljusnula je po licu. No jedan udarac nije bio dovoljan da utaži moj gnjev. Udarila sam je ponovno i pala je na koljena. Neka mi Izida oprosti, tako brzo nakon što sam ponovno našla njezinu milost, željela sam da netko drugi osjeti bol. Zaurlala sam na nju: »Kako si ga mogla pustiti da ode?« Filadelf je stajao razrogačenih očiju, iznenađen mojom grubošću. Zatim sam se okomila i na njega. »Je li ti Helios išta rekao o ovome?« Odmahnuo je glavom, očito je bilo da je i on uznemiren. Robinja se rukom uhvatila za obraz gdje su se poznali crveni otisci mojih prstiju, a suze su joj počele kapati na pod, no kada se u meni javila sućut, zatomila sam je. »Gdje je Helios? Što si mu pokazala?« »Postoji tunel blizu Apolonova hrama«, rekla je Krisa drhtava glasa. »Car ga je izgradio kako bi mogao prolaziti a da ga klijenti ne ometaju, no i mi robovi služimo se njime. Na kraju tunela je straža. Helios bi mogao još biti unutra, čekati priliku da se provuče neopaženo.« »Možda ga možemo uhvatiti ako potrčimo«, rekla sam, podižući Krisu. Zgrabila sam Filadelfa jednom rukom, zadigla skute drugom i prva krenula, trčeći niz hodnik prema perivojima. Željela sam juriti koliko bi me noge nosile, no to bi pobudilo sumnju. Umjesto toga, koračali smo kao da imamo određeni cilj, kao da nas je sam car pozvao. Provukli smo se pokraj sjenica, gdje je miris jasmina ispunjavao topli noćni zrak, no baš kada smo skrenuli iza ugla u zaklon živice, Krisa me povukla natrag. Sve u kući bilo je mirno, svi su bili iscrpljeni od igara, no ipak sam začula tihi smijeh. Pod svjetlom baklji primijetila sam Juliju i svojega rimskog polubrata ispod svoda kako se ljube. Jul je držao obje ruke na Julijinim obrazima i ljubio je kao da je odrasla žena. Zvuk koji je od iznenađenja ispustio Filadelf privukao im je pozornost te su se odmaknuli jedno od drugoga. Zatim je Julija skočila na noge, a Jul se prezirno nasmijao prema meni. »Zar ti ne bi trebala negdje krvariti nasmrt, Seleno? Što radite ovdje?« Što smo mi radili ovdje? Što je on radio ovdje s carevom kćeri bilo je bolje pitanje, no nisam ih imala vremena koriti. »Jeste li vidjeli Heliosa?« Jul se stao podsmjehivati. »Hoćeš reći Marka Julija Aleksandra?« Čak i pod slabim osvjetljenjem baklji, primijetila sam da su Juli jini obrazi gorjeli. »Nismo vidjeli Heliosa, Seleno, no ako je on vidio nas, ne bi rekao ocu, zar ne?« Tada je Filadelf izlanuo: »Mislimo da je možda pobjegao tunelima.«

Pompea

-155-

Ponovno me bacilo u očaj što imam brata koji ne zna kada treba šutjeti, no Julija je izgledala zadivljeno, kao da ju je oduševila hrabrost mojega brata. »Pobjegao?« Julu je to bilo neopisivo smiješno. Nasmijao se naglas. »Kako će car biti zadovoljan svojim novim miljenikom kada to čuje!« Prebrojila sam sve ljude koji su imali moć nada mnom i kojima rrcbam udovoljavati: Livija, Oktavija, Agripa, Oktavijan. Moj polubrat Jul nije bio na popisu te sam rekla: »Slušaj ti mene, crve ogorčeni! Možda mrziš obitelj u kojoj si rođen, no ako mi ne pomogneš da nađem Heliosa, pobrinut ću se da požališ što si se ikada rodio!« Jul se zagledao u mene kao da i on nešto računa. Sada kada sam znala da ljubi carevu kćer, imala sam nešto čime sam mu mogla zveckati nad glavom. Bila sam djevojka, no znao je da sam pametna. U igri carske politike mogla bih pobijediti. Slegnuo je ramenima u znak predaje. »Vjerojatno je još u tunelima. Čuvaju ih pretorijanci, znaš.« Kimnula sam glavom. »Pokaži nam gdje su tuneli, Krisa. Svi idemo u potragu za Heliosom.« No tek što su mi te riječi prešle preko usta, začuli smo nekog pretorijanca kako puteljkom trči prema nama. »Zašto vi djeca niste u krevetu? Zar ne znate koliko je sati?« Kada nismo odgovorili, rekao je: »Na imanju bi mogao biti uljez. August želi da se sve pretraži, a vi biste trebali biti u svojoj sobi. Gospo Julija! Vaš će se otac brinuti.« »Nekako sumnjam u to«, rekla je Julija, no na njezinu vragolastom licu zaigrao je osjećaj krivnje pa me pogledala radi pomoći. Nisam joj je mogla pružiti. »Kakav uljez?« »Našli su jednoga stražara u nesvijesti na njegovu mjestu kod Apolonova hrama. Na glavi je imao veliku krvavu kvrgu. Mislimo da je netko pokraj njega pokušao ući na imanje.« Jul se pakleno zasmijuljio. »Ili je netko pokušao izaći.« Car je uvijek duboko spavao. Rano je lijegao i ustajao je prije zore, pa su ga prekidi u ovoj kolotečini neopisivo ljutili. Prijašnji ga je dan ionako dovoljno uzrujao, a to što su ga probudili stražari s vijestima o uljezu samo je pogoršalo situaciju. Ušao je u tabulinum u svojim papučama. Kosa mu je bila raščupana, a sive oči krvave. »Gdje je Agripa?« »Stiže, Cezare«, rekao mu je stražar. Car je progunđao. »Kada bi barem doveo moju nećakinju da živi u mojoj kući umjesto u Antonijevoj. Okružen sam ženama i djecom, dan i noć, njihovom grajom!« Zatim je car upravio svoju pozornost na nas. »Kažete da ste pomislili kako je Helios otišao kroz tunel kada ste uvidjeli da ga nema, pa ste potrčali da ga nađete i da ga zaustavite?« Dlanovi su mi se znojili, no primijetila sam da caru više nije važno kako se Helios zove. »Da, tako je bilo.« Car se nagnuo prema meni. »I nemaš nikakva pojma kamo ide, Seleno?« Znala sam što me uistinu htio pitati. Zanimalo ga je je li Helios otišao potražiti našu majku, gdje god bila. »Ne, naravno da ne znam kamo je otišao.« To i nije bila laž. Znala sam da će Helios potražiti Eufronija te da će tražiti sljedbenike Izide koji su skloni našem cilju. No što onda? Hoće li Helios pokušati otići u Egipat? A što ako uspije? Bi li mi bilo drago zbog njega ili možda ne bih mogla podnijeti što sam ostala ovdje?

Pompea

-156-

Car se zagledao u mojega malog brata. »Filadelfe, ti dijeliš sobu s Heliosom...« Filadelf je ustuknuo bez riječi te sam ja odgovorila umjesto njega. »On ništa ne zna.« Zatim je carev kameni pogled zastao na Juliji kao da mu neopisivo smeta. »Kako se moja kći uplela u ovo?« Julove su oči počele strijeljati prostorijom kao da je mogao sakriti svoj osjećaj krivnje medu tapiserijama i svjetlucavim žeravnicima koji su osvjetljavali prostor. Uživala sam promatrati kako mu iščezava samodopadnost i dio mene želio je razotkriti njegovu tajnu, no od toga ne bi bilo ničega dobroga. Osim toga, kada bih lagala za Jula, možda bi on osjećao dužnost da mi pomogne. Zato sam duboko udahnula i rekla: »Zamolila sam Jula da mi pomogne naći Heliosa. Predložio je da provjerimo vašu kuću, a kada smo došli onamo, tražio je da nam i Julija pomogne.« Car me sumnjičavo pogledao. »A Julija, budući da je poslušna kći, jasno, pozvala je stražu?« Julija je lagala bez imalo napora kao i ja. »Ne. Pomislila sam da bi Helios mogao biti u perivoju. Katkada ondje crta svoje brodove.« Znala sam što bi cara sada udobrovoljilo pa sam promišljeno rekla: »Molim vas, nađite ga, Cezare! Molim vas, ne dajte da se išta dogodi mojemu bratu blizancu!« Uvijek je volio gledati me kako ga preklinjem, a tako je bilo i sada. Pružila sam mu priliku da ispuni ulogu pater familiasa u kojoj je toliko uživao pa se zagledao u mene s nečime nalik na dobrohotnost. »Ne uzrujavaj se, Seleno. Dječak kraljevske krvi neće daleko dospjeti u Rimu. Iznenadit će me uspije li uopće doći do Foruma.« U tom trenutku Agripa je upao u prostoriju, oklop mu je stajao ukoso. Očito su ga probudili iz sna. »Poslao sam svoje najbolje vojnike. Naći ćemo ga.« »Budi diskretan«, rekao je car. »Ne želim da cijeli Rim sazna za ovo.« Agripa je kimnuo glavom. »Što da učinimo s ozlijeđenim stražarom? Dao bih da ga ponovno udare kako bi se onesvijestio, no i ovaj ga je udarac zamalo ubio.« »Kako je to taj dječak uspio?« zapitao se car. »Helios nije završio ni vojnu obuku!« Agripa je zastao da protrlja bradu. »Tresnuo je stražara mramornom bistom. Našli smo je slomljenu.« Car je ustuknuo, nesretni stražar bio je sasvim zaboravljen. »Pa ne valjda novom bistom božanskoga Julija! Ta ona stoji cijelo bogatstvo!« »Ne, Auguste.« Agripa je zaškrgutao zubima. »Bila je to jedna tvoja bista.«

Pompea

-157-

Dvadeset četvrto poglavlje

Da bi našao Heliosa, Agripa je postavio stražare u svako Izidino svetište i hram u gradu. Ako se Helios nije skrivao s Izidinim sljedbenicima, pretpostavljali smo da je krenuo prema luci u Ostiji, a da će odande pokušati otploviti u Egipat. No dani su prolazili bez ijednoga traga gdje bi moj brat mogao biti, a Agripa je bio osobito uzrujan. »Kada nađemo toga dječaka, pošaljimo ga u legije kao izviđača. Prepredeniji je od bilo koga pod mojim zapovjedništvom!« To je bilo najviše što je Agripa bio spreman izustiti kao izgovor. Car je računao na njega da nade Heliosa, kao i ja. Što dulje Heliosa nije bilo, to je bilo teže čuvati tu tajnu. Štoviše, ako moj brat uistinu uspije stići do Egipta i proglasi se za kralja, sve bismo izgubili. Dječačka pobuna pretvorila bi se u rat, a Rim nas ne bi poštedio drugi put. Za to vrijeme, car je posvuda vidio moju majku. Kada je orao prenoćio na novome Apolonovu hramu — na mjestu na kojemu je bila naslikana munja — car je bio užasnut jer je orao na munji bio ptolomejevićevski simbol. Kasnije toga tjedna jedan je obelisk pao dok su ga radnici postavljali te je smrvio ruku nekom radniku. Radnici su među sobom šaputali da je riječ o Kleopatrinu prokletstvu, a car je bio izvan sebe od bijesa. Toga istoga dana rimska je kurtizana prošla pokraj cara noseći egipatsku periku, a on ju je zbog toga dao baciti u tamnicu. Činilo se da je svakim danom bio sve više rastrojen te je odlučio ispuniti prijetnju i iskaliti srdžbu prema mojemu bratu na njegovoj robinji. Krisu su bičevali tijekom popodnevnoga obroka, čuli smo njezine krikove dok su nam posluživali jelo. Njezino se golo tijelo savijalo pod udarcima biča koji je ostavljao vrele crvene tragove na njezinim leđima, a meni se činilo da Jul sve to promatra s više nego morbidnom očaranošću. Dok je robinja vrištala, Julija je dva puta ispustila žlicu. Juba je stalno pročišćavao grlo, a Filadelf je tiho plakao. Što se mene tiče, želudac mi se toliko stisnuo da sam pomislila da ću povratiti. »Seleno, jako si smršavila otkako je Helios pobjegao«, rekla je Oktavija. »Moraš nešto pojesti, dušo.« No nisam mogla jesti i to ne samo zato što Heliosa nije bilo. Dok sam gledala tragove boli na Krisinim rebrima, sjetila sam se kako sam je nepravedno udarila. Nisam se mogla prepoznati tako gnjevna. Bilo je to kao da bez Heliosa nisam mogla služiti Izidi onako kako sam morala i bila sam ljuta na njega jednako kao što sam se bojala. Bilo je teško vjerovati da je Helios ostavio Krisu da podnese njegovu kaznu. Još mi je teže bilo povjerovati da je napustio Filadelfa i mene. To me boljelo jednako kao tjelesna ozljeda. Je li Heliosu bilo žao što nas je ostavio ovdje ili mu je laknulo što je pobjegao? Je li našao Eufronija? Je li bio ranjen? Je li bio prestrašen? Je li negdje ležao mrtav? Ne. Sigurno bih znala da je tako.

Pompea

-158-

Kada je bičevanje završilo, a Krisini su se krici pretvorili u tiho jecanje, car je podigao pogled sa svoje juhe od ječma i izjavio: »Razmišljam o još jednome vjenčanju — Jube i Selene.« Juba i ja oboje smo dočekali ovu objavu šuteći, no Julija je zinula. »Pa ne valjda! Selena je nekoć bila kraljica...« Pogledala je Jubu, za čiji je status natuknula da je mnogo niži od mojega. On je bio tek princ, a njegovo je obiteljsko ime mnogo manje ugledno od mojega. On nije bio Ptolomejević. »Žao mi je, ali bila je!« Na moje iznenađenje, Julija nije bila jedina koja se uvrijedila zbog mene. Moja polusestra Antonija također je izrazila oštro protivljenje. »Volimo Jubu, no ako se Selena mora udati za stranca, morao bi biti barem kralj!« Juba se lecnuo, a meni ga je gotovo bilo žao što je bio tako posramljen. Za to vrijeme, car nas je promatrao, očito nije očekivao protivljenje svojemu planu. Nije bio naviknut na kritiku, pogotovo od djevojaka. »Gluposti! Mi smo Rimljani. Što će nama kraljevi?« »Juba, oprosti mi«, dodala je Marcela, »ali Selena je kći Marka Antonija, a ti nisi ni napola Rimljanin.« Ovo je, čini se, najviše uvrijedilo Jubu pa se ustao. Car je planuo na tu iznenadnu pobunu. »Nije Rimljanin? Ja sam ga proglasio Rimljaninom! Zar on nije Gaj Julije Juba? Zar nije odrastao u mojoj obitelji?« Nisam mogla shvatiti zašto se djevojke protive caru u moje ime. Jesu li se brinule da će, ako je meni odabrao lošeg partnera, njima izabrati još gorega? No kada mi je Julija pružila ruku, a dvije su me Antonije pogledale u znak umirivanja, shvatila sam da sam tijekom godina postala više od egzotične životinje. Smatrale su me dijelom obitelji. Car je napokon zavapio, podigavši ruke: »Tako mi Apolona, samo sam se upitao naglas o tome braku! Jednostavno mi se čini da Juba i Selena imaju mnogo toga zajedničkoga. Što ti misliš, Oktavija?« »Ja sam od početka odobravala taj brak«, odgovorila je njegova sestra, što me je još više iznenadilo. »Zapravo, koliko se sjećam, to je bila moja ideja.« Livija je pomirisala svoje vino. »Ima li car na umu neke brakove za moje sinove?« Tiberije i Druz tek su se sada počeli zanimati za razgovor. Car se namrgodio i rekao: »Tiberije je već zaručen za Agripinu kćer Vipsaniju.« Livija je zinula. »No to je bilo prije mnogo godina, prije Akcija! Mislila sam da smo se dogovorili kako je taj dogovor zastario te da ćeš naći bolje nevjeste za moje sinove!« Car je rekao: »Pa, još nisam odlučio o tome.« Livijin se pogled suzio, sačuvavši poseban otrov upravo za mene. To što je car meni spremao brak prije nego njezinim sinovima bila joj je prava pljuska i krivila je mene za to. Možda je to znala i Julija jer je privukla Livijinu pozornost na sebe. »Možda bih se ja trebala zaručiti za Tiberija ovo ljeto...« »Julijo, nije prikladno da djevojka sama za sebe predlaže brak«, prekorila ju je Oktavija. Livija je udarila svojim peharom o stol. »To samo kažeš jer želi mojega sina, a ne tvojega!« Onaj tko se oženi Julijom postat će carev nasljednik i obje su to žene očito željele svojoj krvi

Pompea

-159-

i mesu. »Uvjerena sam da Julija voli Marcela«, uzvratila je Oktavija te su dvije matrone jedna drugu pro bole bijesnim pogledima. »Dosta je bilo!« rekao je car. »Kako vi žene stalno blebećete! Upamtite ovo, momci. Ovo se dogodi kada dopustite ženama da pogrešno povjeruju kako imaju pravo na svoje mišljenje. Van! Želim da sve žensko nestane s mojih očiju kako bih mogao jesti u miru!« Car je zapovjedio da se kućni poslovi nastave kao i obično, kao da praznina koju je u mojem životu za sobom ostavio Heliosov odlazak treba ostati neprimjetna. Ipak, bio je nervozan kako će reagirati stari pristaše mojega oca. Kako je već jedanput podmitio ljude kao što je bio Plank, možda se bojao da ih se ponovno može pridobiti protiv njega. Nakon Heliosova nestanka, car više nije imao povjerenja u mene, pa mi nije dopuštao da odlazim iz kuće i cijeli mi je život ponovno sveden na brežuljak Palatin, a Bastet mi je bila najvjernija pratiteljica. Na sajmeni dan, kada sam se osjećala osobito napuštenom, Julija je pristala praviti mi društvo kod tkalačkih stanova. »Veoma si zabrinuta. Bilo je to više od brige. Bez Heliosa, osjećala sam kao da se neko uže u meni steže, odmata, samo što nije puklo. Nisam mogla ni jasno razmišljati. Onoga dana kada je Eufronije od mene tražio da pobjegnem, poslao me je natrag u vilu da dovedem svoju braću. Nikada ne bih otišla bez njih, no Helios je otišao bez mene. Možda je našao Eufronija. Možda je doznao moju tajnu i što je mogao pomisliti? Nisam mu ništa mogla objasniti te sam zbog toga bila na rubu plača. Julija je zagrizla donju usnu. »Možda ti mogu odvratiti misli. Ako ti nešto ispričam, hoćeš li to moći zadržati za sebe, kao tajnu?« Polako sam kimnula glavom, nikad sigurna je li pametno išta obećati Juliji. Oči su joj zasjale, a usne nalik na ružin pupoljak razdvojile su se s uzdahom. »Jul mi je napisao pjesmu. Ljubavnu pjesmu.« »Što bi tvoj otac rekao na to?« upitala sam. »On čak i ne zna da si se ljubila s Julom u perivoju... kako li si se samo izložila opasnosti!« »Ionako nikada neću dobiti očev pristanak. Ti si mu miljenica.« A kada sam ustuknula, dodala je: »Hvali te jer si strankinja. Ptolome jevićka si. Znaš biti pametna. No ja? Ja moram držati jezik za zubima i predati status nasljednika onom muškarcu kojega on odabere. Vidjet ćeš kako će biti sa mnom, Seleno. Ništa što ja kažem ne veseli ga, pa zašto da se onda uopće trudim?« »Misliš li da će ga veseliti kada sazna da se potajno susrećeš sa sinom njegova neprijatelja?« Julija je napravila grimasu, kao da sam zvučala poput stare rimske matrone, a vjerojatno i jesam. »Ne razumiješ. Ja volim Jula!« Upravo sam vezla, a njezine su me riječi tako iznenadile da sam se ubola iglom. Još nisam navršila petnaest godina, no sve što sam znala o Ijubavi govorilo mi je da je smrtonosna. Prinoseći grimiznu kaplju krvi usnama, rekla sam: »Ne bi to smjela govoriti.« »Zašto ne? Istina je. Volim Jula strastveno'!« »Moji su se roditelji voljeli strastveno pa su sve izgubili.« To ju je ušutkalo, barem na trenutak. Kada je ponovno progovorila, bila je mrzovoljna.

Pompea

-160-

»Kažu da u Egiptu žena može birati.« Hvalila sam se hrabrim ženama u mojoj obitelji koje su preuzele vlast i njome upravljale. Je li Julija osjećala da joj to nabijam na nos svaki put kada sam pričala te priče, znajući da se njezin otac nikada ne obazire na nju. Ipak, boljelo me je slušati Juliju kako se žali na to što nema izbora u životu kada sam ja bila prisiljena udati se za Jubu. Da sam imala izbora, možda bih i sama izabrala svojega naočitog učitelja, no bjesnjela sam znajući da to uopće nije bio slobodan izbor. Julija je nastavila, nesvjesna mojih briga. »Kažu da u Egiptu žena čak može imati ljubavnike prije nego što se uda.« »Žene iz kraljevske obitelji ne mogu. Ili barem ne bi smjele.« Istini za volju, slijed majčinih trudnoća i brakova pamtila sam kroz maglu, a bilo je i teško razlučiti istinu od careve propagande. »Pa ja ne pripadam kraljevskoj obitelji«, rekla je Julija. »A nisi ni Egipćanka«, dodala sam, i sama ozlojeđena vlastitim pretjerano kreposnim tonom. »Možda bi trebala zamoliti oca da te uda za Jula umjesto da se šuljate po perivojima.« Julija je frknula nosom. »Otac me nikada neće zaručiti za Jula jer ni Oktavija ni Livija to ne zagovaraju. Livija nije uspjela podariti sina mojemu ocu, pa sam mu ja jedini put do nasljednika. Zašto misliš da se Oktavija i Livija kolju oko toga hoću li se udati za Tiberija ili Marcela?« »Koji ti je draži?« upitala sam. »Ni jedan. Srce bi mi se slomilo kada bi me dali ijednome muškarcu osim Julu, no ako bih morala birati, izabrala bih Marcela. Tiberije je uvijek tako mrzovoljan. Osim toga, svaki muškarac koji je izašao iz Livijine utrobe ne može mi biti ništa drugo do otrov.« Da ja imam majku kao što je Livija, mislim da bih bila jednako mrzovoljna kao Tiberije, pa mi se činilo nepoštenim za to kriviti njega. »Livija je doista neugodna žena.« »Mrzim je!« rekla je Julija iznenađujućom žestinom. »Želi biti utjecajna, a pretvara se da to ne želi. Želi moć za sebe dok je svima ostalima predbacuje. Mislim da joj je žao što nije muškarac! Drži predavanja o doličnosti i grijehu, a cijelo vrijeme pomaže mojemu ocu da...« Julija je naglo zastala. »A cijelo vrijeme pomaže ocu u čemu?« brzo sam upitala. Julija je radila za tkalačkim stanom, Ijutito klopoćući. »Dovoljno je reći to da bi me Livija već sto puta otrovala kada bi znala da će proći nekažnjeno. Dok sam ja živa, njezin je položaj gospodarice Rima ugrožen. Želi me se riješiti. Gledaj kako me potkopava pred ocem.« »Što si govorila maloprije?« ustrajala sam. »U čemu pomaže tvojem ocu?« Julija se nije ni pretvarala da odgovara na moje pitanje i nisam je mogla nikako natjerati. Što god da je znala o Liviji, nije mi to htjela reći. Mijenjajući temu na nimalo uglađen način, izjavila je: »Sigurno si užasnuta prijedlogom braka s Jubom. Oh, priznajem, lijepo ga je gle-dati. Čak sam čula da je bio prilično dobar vojnik na bojnome polju. A mislim i da moj otac na svoj način doista misli kako ste dobar par. Za njega, to je najbolja rimska priča — dvoje

Pompea

-161-

djece stranih kraljevskih kuća u egzilu pod okriljem Rima nalaze Ijubav. Zna da će zbog toga plebs uzdisati i primati se za prsa s nježnim osjećajima za njegovu velikodušnost i milost.« Proučavala sam je, prvi put shvaćajući koliko je dobro razumjela svojega oca. Budući da me car nije puštao iz kuće bez pratnje, Juba me izveo u šetnju perivojima. Vodio me je kroz dvorište gdje su se dječaci hrvali. Nadala sam se da ću među njima vidjeti Heliosa, no nisam pa sam se opet osjećala isprazno i samo. »Jesi li čuo išta o mojemu bratu, Juba?« »Jako si zabrinuta za njega, zar ne?« »Rekao bi mi da si nešto čuo, Juba?« upitala sam, zadržavajući suze. »Rekao bi mi, zar ne?« Juba je kimnuo glavom. »No nisam ništa čuo. Heliosa još nema. To su loše vijesti, kao što znaš.« »Izvan sebe sam!« priznala sam. »Znam. Ne jedeš, malo spavaš, a za vrijeme nastave ne govoriš. Čak i sa mnom ne razgovaraš, a vjenčat ćemo se.« Duboko sam udahnula, zabrinuta da sam ga uvrijedila. »Zao mi je.« »Nema potrebe da se ispričavaš. Blago tvojemu bratu što ima tvoju Ijubav.« Juba je ovdje zastao. »Nadam se da ćeš jednoga dana biti tako odana i meni.« »I želim biti odana supruga.« Iskreno sam to mislila. Oh, Izido, kako sam bila nevina. Ništa nisam znala o braku, samo sam mu željela udovoljiti i on se na to nasmiješio. Nijemo smo se šetali perivojima gdje su Livijini robovi obrezali živicu u obliku životinja. »Divno je, zar ne?« upitao je Juba, naslonivši ruke na mramornu ogradu. »Mogli bismo sagraditi ovakve perivoje u našem domu, pođe li sve po planu.« Rukama sam obujmila ramena. »Voljela bih da ono što mi izgradimo bude više nalik na Aleksandriju nego na Rim.« »Sjećaš li se uopće Aleksandrije nakon svih ovih godina? Jesi li sigurna da je zaista toliko ljepša od Rima?« Zar je uopće trebao pitati? »Jesi li ikada bio u Aleksandriji?« »Nisam imao to zadovoljstvo«, rekao je. Uzdahnula sam. »Onda ne možeš shvatiti.« Juba je ubrao pupoljak iz živice i dodao mi ga, bila je to veoma romantična gesta. »Ako mi objasniš, pokušat ću shvatiti. Danas ti možeš biti učiteljica, a ja ću biti učenik.« Jako se trudio steći moju naklonost, kao da još nije znao kako je već ima. Nisam bila suzdržana prema Jubi zato što mi nije bilo stalo do njega, nego zato što sam jedino mogla misliti na to koliko mi nedostaje moj brat blizanac. Uzela sam cvijet i pomirisala ga dok sam sabirala svoje misli. »Najprije uzmimo Rim«, počela sam. »Zabrinuto grakće o tome kako su stare rimske vrijednosti izgubljene i kamo god da se okreneš, car pokušava vratiti vrijeme unatrag. Sve što je novo, sumnjivo je. Sve čija praktična korist nije odmah vidljiva, smatra se bezvrijednim. Ljepota se smatra ispraznom, a knjige se pohranjuju u hramove, namijenjene samo nekolicini. Rim se stalno osvrće preko ramena i pati za onime što je nekoć bio.«

Pompea

-162-

Jubino se čelo zamišljeno namreškalo. »Nastavi.« »No Aleksandrija nije samo grad«, rekla sam. »Ona je ideja! Njezina bit nije u tome što je nekoć bila, nego što može biti! Ona ima najbolju školu, poziva najbolje mislioce našega vremena da surađuju i otkrivaju nova znanja! Velika knjižnica objedinjuje ljudsko znanje sa svih strana svijeta, ili je barem tako bilo prije nego što su došli Rimljani. Iznad svega, Aleksandrija prihvaća slobodu uma!« Juba je sa mnom učinio nekoliko koraka, a zatim je rekao: »Koliko um može biti slobodan u monarhiji? Vi Ptolomejevići niste uveli atensku demokraciju. No čak i bez obzira na to, neki kažu da je slobodan um također i nediscipliniran um. Aleksandrijci su najbun tovniji i najnemoralniji ljudi na svijetu.« Duboko sam uzdahnula. »Nekada mislim da je riječ nemoralan samo nešto što Rimljani rabe za stvari kojih se boje. Zašto bi strast bila nemoralna? Zašto bi užitak bio grijeh? Zašto bi bilo važno koja žena spava s kojim muškarcem?« »Seleno!« uzviknuo je užasnuto. »Znaš zašto je to važno!« I doista sam znala. Ipak, vidjela sam da ga je očaralo to što sam govorila pa sam si dopustila da se zanesem. Na trenutak sam zamišljala da sam u njegovu naručju. Juba mi se približio pa sam se upitala hoće li me zagrliti. Pitala sam se i kako bi to bilo kada bi me poljubio kao što je Jul ljubio Juliju one noći u perivoju. Osjećala sam njegov dah na obrazu. Mirisao je na cimet, pijesak i tamjan. Kao otvorene latice cvijeta, podigla sam lice prema njemu, nudeći se. No Juba je poljubio samo moje čelo. »Kada ti je do nečega stalo, onda je to strastveno«, rekao je. »Ako su i osjećaji tvojega brata jednako snažni, nije ni čudo što je pobjegao kako bi se pokušao vratiti kući. No ako ga još neko vrijeme ne bude...« »Možda nije otišao u domovinu«, rekla sam, malo omamljena Jubinom blizinom, sjećajući se Eufronijevih riječi koje mi je izgovorio na travi pred Livijinom vilom. »Možda je Helios otišao na Istok. Možda u Indiju!« Čarolija između nas polako je jenjavala. Juba je rekao; »Čak i ako Helios nije u Egiptu, Egipćani bi se mogli pobuniti u nadi da će uskoro stići. Ako ga proglase kraljem, car će me opet poslati u Afriku kako bih to zaustavio.« »Opet?« upitala sam, zatečena. »Kada si zadnji put bio u Africi?« Uspravio se kao da se pripremao za udarac. »Za vrijeme rata.« Nešto me je unaprijed upozorilo da ne bih trebala postaviti sljedeće pitanje, no nisam se mogla zaustaviti. »Kojega rata?« Juba je pustio moju ruku. »Seleno, što je bilo, bilo je.« Krv kao da mi se pretvorila u vodu. Morala sam to čuti iz njegovih usta. »Kojega rata?« Juba me nije pogledao. »Rata protiv tvojih roditelja.« »Bio si u Egiptu?« »I okolici«, rekao je Juba. »Ja sam trebao pomoći u sprečavanju ostalih Afrikanaca da ne pristignu u pomoć legijama tvojega oca. Moj je posao bio uvjeriti one koji su služili tvojemu ocu da ga napuste.«

Pompea

-163-

»Pomogao si proširiti priču da je moj otac pobjegao za mojom majkom s Akcija kao kukavica...« »Jesam.« Samo prije nekoliko trenutaka, pitala sam se kako bi to bilo da me Juba poljubi. Nisam se nimalo opirala, dopustila sam si da mu se približim i ovo mi je bila nagrada! To je bio čovjek za kojega ću se udati? To je bio taj čovjek? »A kakvu si plaću dobio za te usluge, Juba?« znala sam odgovor i na to pitanje. To sam bila ja. »Car me je obećao tebi, prije sveg ovog vremena. Ja sam tvoja plaća za ulogu u porazu Egipta.« »Molim te, nemoj tako gledati na to«, preklinjao je Juba. Da mi to nije bilo ispod časti, pljunula bih ga. »Kako da onda gledam na to? Oduvijek si znao da mi car neće nauditi jer me je već obećao tebi kao robinju za nagradu. Zar si mislio da će ti brak sa mnom pomoći da se vratiš na numidijsko prijestolje? Ili te je privlačila pomisao da ćeš se oženiti Ptolomejevićkom, Juba?« »Nije važno zašto sam te želio«, rekao je. »Najvažnije je to da bih sve ponovio tisuću puta ako bi to carstvu donijelo mir.« Gorko sam se nasmijala. »Vjerujem da bi!« Počela sam se odmicati od njega, a onda sam se nakon nekoliko koraka predomislila. Okrenula sam se na peti i rekla: »Ako moj brat uspije doći do Egipta i ako ga proglase kraljem, poslat će te da se boriš protiv njega. Tražit će od tebe da se poslužiš mojim imenom kao moj muž za što? Da se boriš protiv Heliosa? Da ga ubiješ?« »Da«, rekao je Juba. Naravno. Baš kao što su Rimljani suprotstavili moju majku njezinoj braći, isto će učiniti s nama. Zato je car želio moj pristanak. Želio je ovim brakom razdvojiti Heliosa i mene te oslabiti naše pravo na Egipat. No ja nisam bila neka priglupa Rimljanka koja će stati uz muža bez obzira na sve, a car je bolje nego itko to morao znati. Nikada se ne bih suprotstavila Heliosu! Ni zbog Jube ni zbog bilo koga drugoga! Prsti su mi se zgrčili u šake, a jedna od njih zgnječila je cvijet koji mi je Juba dao. Kako sam ga željela udariti! Kako sam željela vrištati! No netko je dozivao moje ime. Bila je to Julija, mahala je objema rukama. »Seleno! Vergilije je ovdje i svima govori da je vidio Heliosa!«

Pompea

-164-

Dvadeset peto poglavlje

Okrećući se od Jube, potrčala sam puteljkom u perivoju i upala u tabulinum gdje je car nadgledao robove koji su pripremali stolice klupe za njegovo večernje predavanje. Vergilije je stajao do njega i znojio se. »Je li to istina?« pitala sam. »Jeste li vidjeli Heliosa?« Car je otresito odvratio na moje uplitanje. »Seleno!« »On je moj brat! Moram znati!« Juba i Julija stigli su za mnom te nas je car sve kretnjom ruke u kojoj je držao šešir pozvao da uđemo u dvoranu. »Onda, Vergilije«, rekao je, »čini se da imam novu ispitivačicu u službi, a ona bi mogla biti učinkovitija od Agripe! Hajde, odgovori joj!« »Bojim se da je to prilično zbunjujuća priča«, počeo je Vergilije, bacivši pogled na moju ruku, možda očekujući da će na njoj ugledati zmijsku narukvicu moje majke, no sakrila sam je još onoga dana kada mi ju je dao. »Pojednostavit ću tu zbunjujuću priču«, prekinuo ga je car, izraz lica bio mu je negdje između ogorčenja i ironije. »Helios je pokušao zapaliti Vergilijevu kuću!« Bila sam sigurna da sam krivo čula. Vergilije je nervozno cupkao s noge na nogu. »Imam seosko imanje u blizini Kume. Lakše mi je raditi ondje, daleko od gužve i vrućine Rima. Jedne večeri kada sam se vratio, zatekao sam robove kako viču i vjedrima polijevaju moju radnu sobu koja je bila u plamenu.« Bila sam zaprepaštena. »Zašto mislite da je Helios imao veze s time?« »Jer su moji robovi uspjeli uhvatiti palikuću i doveli su ga preda me. Možeš misliti kako sam bio iznenađen kada sam vidio da je to tvoj brat. No kažnjavanje krivca nije mi bilo najvažnije. Morao sam spasiti kuću pa je tvoj brat pobjegao u kaosu zajedno sa starcem u svećeničkoj Kalji kojega nitko od mojih sluga nije prepoznao.« »Sigurno neki Izidin sljedbenik«, prezirno je dobacio car. Nije ni znao koliko je bio u pravu. Taj je čovjek s Heliosom mogao biti samo Eufronije, no Rimljani su odavno zaboravili na našega starog učitelja, a ja ih nisam kanila podsjetiti na njega. »Seleno«, rekao je car potiho, mlatnuvši komarca koji mu je do dijavao. »Tvoj brat nije samo pobjegao od mene. Sada me je i izdao.« »Tako što je učinio štetu Vergiliju?« upitala sam, kao da nisam znala točno što je htio reći. »Helios pokušava uništiti epsko djelo koje sam naručio da proslavi Rim!« Moj budući mladoženja zinuo je od čuda. »Mislite da je pokušavao uništiti Vergilijevu Eneidu'?« upitao je Juba. Uhvatila sam se za naslon stolice i stala lagati bez ograda ili oklijevanja. »Moj brat ne

Pompea

-165-

obraća pozornost na rimske pjesnike. Nimalo ga ne zanima Vergilijevo djelo.« »Zbilja?« upitao je car. »Od svih ladanjskih imanja na Apeninskom poluotoku on je uspio naći Vergilijevo i zapaliti ga? To je simboličan čin. Način na koji mi zadaje udarac. Neobično suptilno za tvojega brata, moram priznati.« Bilo je to doista suviše suptilno za Heliosa, no upravo ono što bi učinio naš stari vrač. Ako je Vergilije pisao raspravu koja bi glorificirala Rim i ponizila moju majku, oni bi je željeli uništiti. No zar Eufronije nije znao u kakvu je opasnost doveo mojega brata i zar ga nije bilo briga? Kada je od mene tražio da pobjegnem sa svojom braćom, Eufronije nije spominjao nikakve požare. Samo je govorio o tome da ćemo pobjeći iz Rima. Zašto onda još nisu otišli? Jesu li čekali Filadelfa i mene? Jesu li kanili doći po nas? »Požar je ugašen, nadam se«, pitao se Juba. »Jest«, odgovorio je Vergilije. »Na svu sreću ništa važno nije uništeno. Ležaljka, neke zavjese i nagorjela vrata najgore je što se dogodilo. Sve se zbilo prilično brzo i uspio sam spasiti svoje spise.« Car se uhvatio za korijen nosa. Gotovo da sam ga mogla čuti kako u sebi broji koliko je vremena potratio tražeći mojega brata u Ostiji. No tko je mogao predvidjeti da će Helios otići u Kumu? »Sele no, iako sam često osuđivao moral tvoje majke, nikada nisam poricao da je oštroumna. A kažu da su joj braća bila totalni idioti. Je li to nasljedni problem u vašoj obitelji?« »Ne znam...« »Bilo je to retoričko pitanje!« Upravila sam pogled u Vergilija. »Jeste li sigurni da je to bio Helios ?« Na to je pitanje odgovorio car. »Jasno da je siguran! Zar misliš da uokolo juri mnoštvo zapanjujuće plavokosih dječaka kraljevskoga odgoja pokušavajući uništiti moju ostavštinu?« Zaredalo se nekoliko vrlo loših dana i careve su oči bile umorne, a koža mu je bila više prekrivena mrljama nego inače. »Ostavite me. Svi! Julijo, idi u svoju sobu!« Julijine su se oči raširile zbog ove nepravde. Uostalom, što je ona učinila? »Ali...« »Julijo, idi! Juba, pošalji po Agripu! Seleno, daj Vergiliju kakvu okrepu dok čekamo Agripu. Možda će imati još pitanja za njega. A sada, idite. Van!« Odvela sam Vergilija u drugu prostoriju gdje sam znala da će biti medovine. Dok smo prolazili kroza svilene zastore, primijetila sam da se Vergilije još znoji i da je vidno nemiran. Čim smo bili sami, rekao je: »Seleno, nisam baš sve rekao caru. Tu je još i poruka.« Sjećam se zadnjeg puta kada mi je Vergilije prenio poruku, pa sam bila oprezna. »Kakva poruka?« »Od tvojega brata. Zamolio me da ti je predam prije nego što je pobjegao.« Vergilije mi je stavio komadić papira u ruku i odmah sam prepoznala Heliosov rukopis. Bojao sam se da će car shvatiti kako si mi draža od robinje, draža i od mojega vlastita imena, draža i od Egipta. Sada kada sam slobodan, učit ću za nas oboje. Sunce omogućuje

Pompea

-166-

mjesecu da se odmara, a mjesec sja kada je sunce umorno. Kada sam pročitala do kraja, oči su mi se napunile suzama. Upamtila sam riječi i veoma nevoljko poderala poruku u male komadiće kako je car ne bi našao. »Ah, dušo moja, čini se da ti uvijek donosim vijesti koje te uznemiruju«, rekao je Vergilije. »Priznajem da se nisam osobito trudio da uhvatim Heliosa. No neće biti iste sreće s Agripinim ljudima.« Kao da ga je spomen njegova imena dozvao, Agripa je upao u Livijinu blagovaonicu i gotovo se srušio preko niskoga stola. Pladanj s voćem uz tresak je pao na pod. »Vergilije!« zaurlao je vojskovođa. »Za ime Jupitera, kako si mogao dopustiti dječaku da pobjegne?« »Vila mu je bila u plamenu«, upala sam u riječ. »Seleno, vrati se u Oktavijinu kuću!« obrecnuo se Agripa. »Helios je moj brat. Ja...« »Smjesta!« Na svoj način, Agripa je katkad bio manje razuman od cara. To je i sada bio slučaj. Odvukla sam se u svoju sobu, osjećaji su mi bili ispremiješani. Zatekla sam Krisu kako se skriva kraj vrata moje spavaće sobe. Rukama je obuhvatila koljena, pazeći da se ne nasloni na zid. Rane na leđima od nedavnog bičevanja još su krvlju vlažile zavoje pod tunikom. Ustuknula je kada je ustala da me pozdravi. »Gospo, došla sam vas zamoliti za posredovanje.« Otvorila sam vrata svoje sobe i kretnjom ruke pozvala je da me slijedi. »Žao mi je što su te izbičevali zbog nedjela mojega brata i žao mi je što sam te udarila. Nisi zaslužila ništa od toga.« »Nema potrebe da se ispričavate«, rekla je. »Ja sam samo robinja, a vi ste utjelovljenje Izide.« »Ali Izida poučava sućuti«, rekla sam žalosno. »Moram slijediti njezin primjer. Trsim se, ali teško je biti onakva kakva želim biti.« Uto sam počela plakati. Duboko ponižena jer sam dopustila robinji da vidi moje suze, pokušala sam ih obrisati rukama. »Pokušat ću ti pomoći«, rekla sam šmrcajući. »No već hodam po rubu oštrice što se cara tiče.« »Željela sam vas zamoliti za posredovanje drukčije vrste.« Nastojeći se pribrati, sjela sam za toaletni stolić i počela rasplitati pletenice u kosi. Donja mi je usna još drhtala pa sam je zagrizla ne bih li je umirila. »Pomoći ću ti ako mogu.« Krisa je duboko udahnula prije nego što je rekla: »Zaklela sam se da ću čuvati svoju nevinost za Izidu. Moj je zavjet razvrgnut.« Još sam bila dovoljno mlada da me ovo zaprepasti. Okrenula sam se da je pogledam, a ona je stala mucati: »Nnnetko je doznao da sam još djevica. Ddoveli su me...« »Kamo su te doveli?« nježno sam joj pomogla. Bila sam strašno znatiželjna. »U careve odaje«, rekla je, a moje oči zasigurno su se sasvim razrogačile od iznenađenja jer je dodala: »Bilo je glupavo od mene što sam uzela na se zavjet nad kojim nemam kontrole. Sada se bojim da mi Izida neće oprostiti. Budete li se molili za mene, sigurna sam da će vas poslušati!« Primijetila sam modricu na Krisinim usnama, crvene oči te način na koji su joj se ruke tresle. Hrabro sam pokušavala ne zamišljati izopačeni užas prizora kako leži pod boležljivim vladarom svijeta. Ne. Nisam to mogla zamisliti — moja se sućut pretvorila u

Pompea

-167-

sumnjičavost. »Jesi li se opirala?« »Nisam bila toliko lakomislena, niti vjerna. Hoćete li moliti Izidu da mi oprosti?« Spustila je glavu, očekujući moje odrješenje od grijeha, no primijetila sam da nešto izbjegava reći. Netko je otkrio da je djevica? Netko ju je odveo u careve odaje? Tko? Što je mogla postići izrekavši mi te laži? Možda je time željela vratiti moju naklonost, no već sam osjećala grižnju savjesti zbog načina na koji sam postupala prema njoj. »Sigurna sam da će ti Izida oprostiti. Ako si ispričala istinu, nisi ti bila kriva. Ako se dogodilo kako kažeš, car je to učinio da se osveti Heliosu, a i Izidi, dakako.« »Hoćete li se moliti za mene?« ponovno je upitala. »Hoću«, rekla sam. Naposljetku, Izida je svima nudila oprost i sućut. »No ako joj se sama moliš, moraš joj reći samo istinu o onome što se dogodilo, i to cijelu istinu.« Znala sam da je Krisa jedna od rijetkih koje bi utješila vijest da je Helios živ, pa sam je pokušala obradovati. »Imam neke vijesti koje ćeš rado čuti. Vidjeli su Heliosa! Skriva se negdje blizu Rima!« Zinula je. »Jesu li ga uhvatili?« »Još nisu. S Eufronijem je. Ne znam točno što radi, no mislila sam da bi ti to voljela znati.« »Hvala vam, gospo!« rekla je i vidjela sam da je iskrena. Nije ni pogledala moj nakit s uobičajenom zavisti, pa sam joj rukom dala znak da ustane i da se udobno smjesti na mojem krevetu. Lecnula se kada je sjela, koža joj je još bila bolna od bičevanja. »Nadam se da ga neće uhvatiti!« rekla je. »Previše je snažan i hrabar!« »Kako ga možeš hvaliti nakon što te ostavio da izdržavaš njegovu kaznu?« »Ne smeta mi«, odgovorila je robinja. »Rekla sam mu neka ga to ne zabrinjava kada je odlazio. Bila je to žrtva koju sam rado podnijela za njega.« Krisa je uvidjela da je pogriješila u istom trenutku kao i ja te je oborila pogled. Nosnice su mi se raširile. Udarila sam češljem o stol i okomila se na nju poput lava u areni. »Rekla si mi da nisi znala kako će pobjeći! Lagala si mi!« »Gospo, molim vas, oprostite mi, ali nismo znali što biste učinili ako biste znali da sam sudjelovala u njegovu bijegu!« Željela sam je ponovno pljusnuti i to mnogo jače nego prošli put. No da sam to učinila, možda se ne bih mogla zaustaviti. »Helios ti je rekao da mi ne vjeruješ?« Podigla je ruke u znak preklinjanja. »Rekao je da se boji da biste mogli reći pogrešnu stvar pogrešnoj osobi. Oh, kako me to zaboljelo. »To nije pošteno!« rekla sam hrapavim glasom. »Zvala sam Heliosa, a ne Jubu. Zvala sam njega!« »Rekao je da ne može postati Marko Julije Aleksandar.« »Zar ne znaš koliko je to opasno? Ako ga još neko vrijeme ne bude, smatrat će se to kraljevskom pobunom i završit će u Nilu sa svojim zlatnim oklopom, kao brat moje majke! Reci mi gdje je ili, tako mi svega...« »Jedino što znadem jest da je otišao Eufroniju«, uporno je ponavljala Krisa. »Već tri godine Ptolomejevići ne vladaju Egiptom. Sjećaju li nas se više? Što Eufronije želi

Pompea

-168-

od mojega brata blizanca?« »Ono što svi Izidini sljedbenici žele. Želimo da se vrati na Izi dino prijestolje, da vodi kraljevstvo u kojemu je narod može slobodno štovati te u kojem se mogu čuvati njezine tajne. Od smrti vaše majke, Izida nema doma. Vi i vaš brat morate joj ga vratiti. Onda će možda zavladati Zlatno doba.« Kroza zube sam procijedila: »Svi blebeću o Zlatnome dobu, a Izida ga nikada nije spomenula, čak ni kada su se njezine poruke urezivale u moju kožu!« »Već se šire glasine o Heliosovoj božanskoj snazi, gospo, te o tome da će osloboditi Egipat od rimske tiranije. Uskoro će pobuna možda početi i u samome Rimu!« Usta su mi se osušila. »Ako se to dogodi, car će biti prisiljen ubiti ga! Zar ti to nije jasno?« »Ili će možda Helios biti prisiljen ubiti cara.« Srdžba je iz mene provalila poput lave. Reklo bi se, kada nije bilo mojega brata blizanca, moj se bijes oslobodio i jedva sam ga mogla susprezati. Nisam se osjećala kao mirna Izida puna Ijubavi. U sebi sam osjećala razorni gnjev svoje majke. »Reci mi gdje je Helios, smjesta!« Krisa je ustuknula u strahu. »Rekla sam vam sve što znam!« »Krisa, ako mi lažeš, tako mi svega, stavit ću ti sol i ocat na rane! Pobrinut ću se da patiš! Pobrinut ću se da proživiš veće muke nego što bi ti ih car ikada zadao!« »Kunem se Izidom, ne znam gdje je Helios!« »Znaš li išta, ti lažljiva, bezvrijedna robinjo? Gubi se!« Krisa je brzo ustala. Zgrabila sam obližnju uljanicu i bacila je za njom dok je bježala. Razbila se o dovratak, komadići gline i ulje prosuli su se posvuda. Nisam mogla spavati. Vlažna studen zavukla mi se u vunene pokrivače dok je vani hučala oluja. Gnjev koji je u meni oslobodila Krisa još je bjesnio mojim žilama. Sada kada sam znala da mi je lagala u vezi s Heliosom, bila sam sigurna da mi je lagala i u vezi sa svim ostalim — pogotovo o onoj smiješnoj priči kako joj je car oduzeo nevinost. No sada kada sam bila sasvim sama i prevrtala se u krevetu, morala sam priznati da me nije uzrujala robinja. Uzrujao me Helios. Izluđivala me spoznaja da mi nije vjerovao. A zašto i bi? Lagala sam mu gotovo otkako smo stigli u Rim. Lagala sam mu prešućivanjem, dakako, no ipak sam mu lagala. Helios je mislio da ću ga izdati caru, a možda bih to i učinila. Možda bih mu to još činila ako bi ga to spasilo. Kada je Eufronije od mene zatražio da pobjegnem s njime, još je bilo razloga vjerovati da bismo mogli uspjeti ako Oktavijan umre. Ali sada? Helios je morao znati kako bi završio sukob s carem, ali možda je, kao i moja majka, moj brat u borbi vidio vrlinu čak i ako nije bilo izgleda za pobjedu. I kao i moja majka, napustio me je. Za to vrijeme, ja sam se trebala udati za čovjeka kojega sam sada prezirala. Izdajnički Juba! Jednom sam bila željna Jubine pažnje zbog djevojačke zaluđenosti, no sada sam znala da sam bila samo njegova lovorova kruna. Od sada, kada se god budem sjetila onih mračnih noći kada je moj otac razmišljao o samoubojstvu u kući na obali, za to ću okriviti Jubu. Kako ću podnijeti biti u braku s njime? Izdajica!

Pompea

-169-

Je li Helios isto to mislio o meni? Između naleta kiše, vani su kreketale dvije žabe u Oktavijinu atriju, a jedna od njih zvučala je kao da mi se smije. Kada sam začula ciglu u zidu kako se miče, zbacila sam pokrivače sa sebe i skočila iz kreveta. »Heliose?« »Ne, to sam samo ja«, rekao je Filadelf, gledajući jednim okom kroz rupu u zidu. Pokušala sam ne pokazati koliko sam razočarana što vidim njega. Voljela sam Filadelfa. Trebala sam ga sada više nego ikada, no on nije bio moj brat blizanac. »Što se dogodilo?« Filadelf je rekao: »Mislim da sam ja kriv što je Helios otišao.« Nisam si mogla pomoći, uzdahnula sam zajedno s njime, podijelila tu bol i zapitala se jesam li iznevjerila oba brata. »Ti, kriv? Ne. Ja sam kriva.« »Znao je da ja vidim budućnost, Seleno, i želio je da pokušam to učiniti, no previše sam se bojao. Gospa Oktavija upozorila me da to ne činim.« »Možda je i dobro što si je poslušao«, rekla sam. »Ionako ne mogu vidjeti budućnost samo zato što to želim«, rekao je Filadelf. »No mislim da bi moglo biti drukčije za tebe.« »Kako to misliš?« upitala sam, no nisam bila sigurna želim li čuti odgovor. »Nešto sam vidio u Rijekama vremena. Mislim da znam kako Izida dolazi kroz tebe. Ona je božica koja je spojila odsječene Ozirisove udove. Dirne je patnja onih koje voli. Priziva je naša krv.« »Krv?« podigla sam ruke i zagledala se u njih. Prvi put kada su se pojavili hijeroglifi bilo je to dan nakon što me poprskala krv princa Emese na stubama Jupiterova hrama. Druga i treća poruka uslijedile su nakon što sam dotaknula ili previjala Heliosove rane. Ipak, previjala sam vlastite rane i ogrebotine, a dotaknula sam i vlastitu menstrualnu krv i tada se ništa nije dogodilo. »Jesi li siguran?« Filadelf je kimnuo glavom. »A vidio sam i druge stvari. Sada kada sljedbenici Izide u Egiptu znadu da je Helios slobodan, namjeravaju dignuti ustanak i izazvati nerede.« »Blaga Izido!« primila sam se rukama za lice. Bila je to ludost! »Zar se Helios proglasio kraljem Egipta?« »Pssst!« Filadelf je govorio glasom koji nije bio sasvim njegov. »Helios pokušava spasiti Izidu, jer ako ne bude Izidina prijestolja, sve će se promijeniti. Neće više biti božice na svijetu, samo bogova. Godine i godine prolaze, a sve božice nestaju.« Oči su mi se raširile. »To vidiš?« Filadelf je brzo zatreptao. »Bez Izide, ljudi će zaboraviti žensko božanstvo. Moramo spasiti Izidu.« Čula sam to i prije, no još me progonilo isto pitanje. »Kako možemo spasiti božicu?« Filadelfovo je lice imalo onaj isti izraz zbunjenosti kakvu sam uvijek osjećala kada bih dobivala poruke na rukama. Bila sam Izidin glasnik, no nisam uvijek razumjela njezine poruke. Činilo se da je tako i s Filadelfom, pa sam poželjela da ga mogu utješiti. Tolike sam noći pružala ruku kroz tu malu rupu pod stolom radi utješnoga stiska mojega brata blizanca. Zapravo, Filadelf i ja oduvijek smo pružali ruke prema Heliosu. Sada smo

Pompea

-170-

imali samo jedno drugo. No u sebi nosili smo i Izidu. Možda nas naša božica nije mogla štititi od svih zala, a možda ni sama vjera nije mogla riješiti sve probleme koji su nas tištali, no Izida nas je povezala baš kao što je povezala i dijelove Ozirisova tijela. Sjećam se kako je onaj gladijator dozivao njezino ime dok je ležao na pijesku u areni, grlo mu je bilo izloženo maču. Pozvao ju je u pomoć, a kroz mene mu je Izida uslišila molitvu. Nisam mogla podnijeti svijet u kojem obična magija ne bi bila moguća. Što god se dogodilo, kakva sam god zla učinila, Izida još mora prebivati u meni. Posegnula sam pod madrac i izvukla amulet u obliku žabe s njezinim zlatnim lančićem. Izrezbareni žad svjetlucao je zelenim sjajem pod svjetlom uljanica, bio je tako nježan, tako lijep, tako dragocjen. Stavila sam lančić oko vrata i poljubila natpis, kameno hladan, djelovao je tako umirujuće na moje usne.Ja sam Uskrsnuće, pisalo je i prošaptala sam te riječi sama sebi. One noći kada sam odlučila da neću pobjeći s Eufronijem, odlučila sam ispravno. Možda sam imala sreće što sam tako odlučila. No bilo je pogrešno — sasvim pogrešno — što sam okrenula leđa Iziđi. Nisam vjerovala da su prkos mojega brata blizanca i Jubina rezignacija pravi način na koji bih spasila vjeru, no s Izidinom ljubavlju, naći ću vlastiti put.

Pompea

-171-

Dvadeset šesto poglavlje

Dok je carska obitelj sjedala na svoja uobičajena mjesta, carevo je raspoloženje bilo sve samo ne uobičajeno. Mučio ga je zub te je iskaljivao svoj bijes kroz natečeni obraz. »Tri nereda u Rimu u dva dana!« Nije mi bilo jasno zašto ga je to osobito zabrinjavalo. Rimljani su dizali nerede zbog bilo čega kada bi zatoplilo, no car je zario svoj stylus u voštanu pločicu i rekao: »Proširio se glas da je Helios nestao. Neki čak govore da sam ga ja ubio! Eto kamo te dovede milost!« Želudac mi se stisnuo, a Juba je rekao: »Nema više smisla tajiti da je pobjegao, Cezare. Istina bi nam čak mogla dobro poslužiti u ovome slučaju.« Nisam se usudila pogledati Jubu. Glas mu je nekoć bio tako milozvučan, a sada me je ljutilo sve što je učinio. Agripa mu je upao u riječ. »Ako misle da smo ubili dječaka, neće povjerovati da je pobjegao. Možda je vrijeme da ljudi više ne razmišljaju toliko o Antonijevoj djeci. Antonije je izdao Rim! Proglasili smo njegov rođendan zlosretnim i zabranili njegovo ime. Pa ne mogu valjda dizati nerede zbog jednoga od njegovih derišta!« Jul se ukočio na svojoj stolici. Oktavija je privinula Filadelfa uza se, a Agripa je barem bio dovoljno uljudan da odvrati pogled. Znala sam da to govori samo iz nemoći, no njegove su riječi boljele. Moj je otac bio poražen, ali Rim ga je još pamtio i volio. No jednoga dana Rimljani se možda više neće sjećati Antonija, a kada se to dogodi, mogle bi se promijeniti i naše sudbine. »No«, rekao je Juba tiho, »možda bismo trebali nagovoriti Vergilija da kaže narodu kako mu je Helios pokušao zapaliti kuću.« »Tko će povjerovati u takvu ludost čak i da je istina?« upitao je car. »Osim toga, ne dižu nerede toliko zbog Heliosa koliko se koriste njime kao izgovorom da prosvjeduju protiv moje politike!« Djeca su uglavnom bila tiha za vrijeme ovoga razgovora, a primijetila sam i Krisu kako se zadržava pred vratima s nekim drugim robovima. Jul je pogledao u njezinu smjeru i, s mjesta na kojemu sam bila, mogla sam primijetiti kako mu je izraz na licu bez sumnje bio sablastan. Iznenada, car je tresnuo voštanom pločicom po stolu. »Zatvorit ću svaki Izidin hram unutar rimskih gradskih zidina! Njezini sljedbenici stoje iza ovih nereda i neću im to dopustiti!« Je li kanio prekršiti dogovor koji je imao sa mnom? Nastojala sam prikriti gnjev koji mi je zarumenio obraze — pogotovo kada sam znala da je u pravu. Ovaj put sljedbenici Izide vjerojatno jesu bili krivi za nerede. Dok sam pokušavala sakriti te misli, shvatila sam da me car gleda, oči su mu bile oštre

Pompea

-172-

poput noža i teške od iščekivanja. Želio je nešto od mene. Kada je car igrao ovu igru s Agripom, uvijek je tog vojskovođu poveo istim putem. Počeo je to raditi i sa mnom, no što sam postajala bolja u predviđanju onoga što je trebao, on je to činio manje očitim. Morala sam postati još bolja u toj igri. Još bolje jahati tu zmiju koja bi se mogla okrenuti i u svakome trenutku napasti ako nisam bila dovoljno oprezna. Sada kada više nisam stezala grudi, vrpce koje su pridržavale moju tuniku kao da su mi se urezale u kožu. Vrpoljila sam se dok se nabori nisu posložili kako valja. Stolica na kojoj sam sjedila bila je pretvrda. Nisam znala što car želi, no znala sam što moram učiniti. »Care, ako Izidini sljedbenici stoje iza ovih nereda, dajte da im kažem da je Helios pobjegao i da je viđen živ. Ja sam mu sestra, meni će vjerovati. Reći ću im da je otišao zbog tučnjave s Julom. Reći ću im da je riječ o dječačkome buntu. Reći ću što god poželite od mene.« Nije pokazao je li mu bilo drago ili nije. »Razmislit ću o tome. Postoje određeni dodatni uvjeti koje bi trebalo ispuniti, Seleno.« »Ispunit ću ih«, obećala sam. Car je shvatio da sam bila voljna ponovno pregovarati. Njegove ledene sive oči susrele su se s mojima s razumijevanjem prije nego što je svoj gnjev usmjerio prema Agripi. »Kako taj dječak uspijeva izbjeći da ga uhvate? Zar su tvoji vojnici nesposobni?« Agripa se isprsio u obrani. »Sljedbenici Izide su poput gamadi. Mogu se nastaniti i u najboljim kućama. Sada ih je više u gradu nego što ih je bilo prošle godine. Neki od njih tvrde da je Helios...« »Znam što oni misle da on jest«, rekao je car s gorčinom. »Neki bi se mogli okupiti oko njega zbog svojih izidinskih fantazija, drugi stoga što je Antonijev sin. No cijeli Rim sada znade da je Helios nestao, pa možeš slobodno obavijestiti gradsku kohortu.« Livija je promiješala napitak za carevu zubobolju i stavila ga pred njega. »Dok gradom vladaju nemiri, možda bismo narodu vjenčanjem mogli odvratiti pozornost. Julija je izrazila želju da se uda za Tiberija...« Car nije ni pogledao svoju ženu. Nije pogledao ni Juliju. Samo je pogledao svoju sestru i rekao: »Julija će se udati za Marcela!« Svi su u prostoriji sasvim utihnuli. Baklje kao da su se bojale pucketati i nitko se nije usudio disati. Iako je napetost u prostoriji bila opipljiva, Oktavija je sklopila dlanove, položila ih na srce te se nasmiješila, no ona je u tome bila jedina. Marcel se skamenio na svojoj stolici dok su svi zurili u njega. Livija je bijesno sijevala očima kao kakva gorgona, spremna sve pretvoriti u kamen. Osobito svojega sina Tiberija, koji očito nije ispunio njezina očekivanja. Što se Julije tiče, bila je zatečena. Zadržavala je suze i sigurno ju je mučilo što nije mogla pogledati Jula, pa sam ga ja pogledala u njezino ime. Moj je polubrat veći dio svojega života proveo učeći kako ovladati svojim crtama lica ne bi li udovoljio caru, no sada se čak i njegov izraz lica urušio. Morala sam priznati da je uistinu izgledao jadno kada je posegnuo za svojim peharom i iz njega ispio vodom razrijeđeno vino. »A što ako se ja ne želim udati za Marcela?« upitala je Julija.

Pompea

-173-

Uvidjevši da joj se pružila prilika, Livija je požurila reći: »Jadna djevojka, zaljubljena je u Tiberija, zar to ne vidiš?« Samo se na trenutak činilo da bi Julija mogla biti dovoljno lakomislena da kaže istinu o svojim osjećajima prema Julu, no promatrala sam je kako je progutala svu svoju bol i pritajila se, baš kao što sam to oduvijek i ja činila. »To nije istina.« »A ionako ne bi imalo veze«, rekao je car. »Tiberije nije moj sin.« »Nije ni Marcel«, odgovorila je Livija. »U Marcelu teče krv Julijevaca«, odvratio je car. »Moj nećak potječe od Venere baš kao i ja. A kada Vergilije završi Eneidu, ona će pomoći u oblikovanju mita oko naše dinastije. Marcel će mi podariti unuka s Julijom. Imat će moju krv. I nema više diskusije!« »No Julija je još tako mlada«, usudila se reći Livija. »Zar ne može čekati još malo?« »Može rađati, dakle, dovoljno je stara. Kada mi podari unuka, napokon će mi biti korisna.« Na to je Julija počela plakati, a Oktavija joj je prišla. »Oh, Julijo, dušo. Marcel će ti biti dobar muž. Kunem ti se!« No Julija je ustuknula. Krupne suze tekle su joj niz obraze, a njezino mršavo tijelo potresali su iznenadni jecaji. »Seleno«, rekao je car. »Urazumi moju kćer!« Sada sam shvatila da je to bio novi uvjet. Trebala sam se pobrinuti da ga Julija posluša. Trebala sam uvjeriti njegovu kćer da pristane na njegove planove kao što sam pristala i ja. Poslije sam našla Juliju i Jula na mramornoj klupi kraj živice, upravo ondje gdje su bili onomad. Ovaj je put Julija sjedila Julu u krilu, a on joj je milovao koljeno, prstima joj je podizao tkaninu, a usta su mu bila na njezinu vratu, kao dva ljubavnika. Na njezinim su se obrazima još uvijek vidjeli tragovi suza, ali bilo je tu još nečega — očaja bez daha dok ga je ljubila. Zvuk želje u njezinu glasu dok je dopuštala Julu da je dodiruje gdje god je htio. Taj me je prizor istodobno i očarao i uznemirio, srce mi je lupalo u grudima. Zar je tako izgledala Ijubav? Bi li tako bilo s Jubom i sa mnom da ga nisam pitala za njegovu ulogu u ratu?

Pompea

-174-

Promatrala sam ih nekoliko trenutaka dulje nego što sam trebala, a onda sam obznanila svoju prisutnost. Jul me je prvi ugledao. »Seleno, nitko nije tako znatiželjan kao ti! Zar si došla pogoršati situaciju?« Zarumenjela sam se. Zarumenjela sam se zbog onoga što sam vidjela, zarumenjela sam se što sam se zarumenjela i zarumenjela sam se zbog straha za njih. »Uhvatit će vas, zar vam to nije jasno? A sada kada je Julija zaručena za Marcela, car će misliti da si ga izdao. Koliko je provokacije caru dovoljno da ukloni još jednoga problematičnog Antonijeva sina?« Jul se nakostriješio. »Car me ne vidi kao problematičnoga Ano tonijeva sina! Ne misli o meni na taj način! Ja nisam kao Helios! Član sam ove obitelji još otkad sam bio dijete! Smatra me jednim od svoje djece! Ja nisam stranac kao ti i tvoja braća!« Vidjela sam da ga još progone prijašnje Agripine primjedbe, pa sam ustrajala. »Nije bio ni Antil.« Ime našega mrtvog brata sigurno nije nanijelo bol Julovu srcu kao mojemu jer lice mu je ostalo kameno. Pogledao me je u oči i rekao: »Antil je bio neprijatelj Rima.« Izdajica jer je volio našega oca, htio je reći. Izdajica jer je došao u Egipat, htio je reći. Antil je bio izdajica jer je bio moj istinski brat, iako je po krvi bio Julov brat. »Zar je sada izdaja iskazivati Ijubav prema roditeljima?« »Jest ako ti je otac izdajica«, rekao je Jul, zagledajući se prema rimskim brežuljcima, obasjanima ljubičastom bojom sunca na zalazu. »Odbijam Antonija i priklanjam se Cezaru! Ne pokušavam sjediti na dvije stolice kao ti! Jednoga će te dana car prozreti!« Odjednom sam shvatila Jula — izgubljeni dječak, pokušava naći novoga oca. Mislio je da ja pokušavam isto, a to je raspirivalo njegovu mržnju prema meni. Mislio je da sam mu preotela jednoga oca i da mu sada pokušavam preoteti drugoga. Prema njemu sam osjećala mješavinu sućuti i prezira, a riječima sam se služila kao kirurg skalpelom kako bi odstranio bolesno tkivo. »Jule, car ti je sada pokazao što misli o tebi. Kažu da mu nitko nije tako odano služio u Hispaniji kao ti. No koga je upravo odabrao da se oženi njegovom kćeri? Odabrao je Marcela. Obje su Antonije s njime barem u krvnome srodstvu, a moja je majka bila kraljica. Ti si samo sin drske Rimljanke koja se usudila povesti rat protiv njega. Ne vrijediš mnogo caru i vrijeme je da to uvidiš.« Ovaj put Jul nije odvratio arogantnom dosjetkom. Stisnuo je šake, ustao se i unio mi se u lice, no nisam ga se bojala. Nisam se dala smesti. Zatim se okrenuo i odjurio u Oktavijinu kuću, sandale su mu klopotale preko grmlja i cvijeća dok je odmicao. Julija ga je stala dozivati, no on je samo odmahnuo rukom. Obje smo ga gledale kako se udaljava. »Bila si okrutna prema njemu«, rekla je Julija, rukama brišući suzne oči. »Okrutna!« »Bila sam dobrohotna, Julijo. Tvojega oca Jul ne zanima osim toliko da se njime služi kao primjerom kako može biti milostiv. Kažeš da ti je stalo do Jula, no izlažeš ga propasti. Sada si zaručena za Marcela. Ne smiješ više nikada poljubiti Jula! Previše je opasno!« »Opasno je samo ako nas odaš«, rekla je Julija. Ne bih ih odala. Jul me možda nikada neće doživljavati kao sestru. Možda me nikada neće prihvatiti, možda ću za njega uvijek biti samo kći egipatske kurve, no ja sam odlučila

Pompea

-175-

zaštititi ono što je ostalo od moje obitelji, željeli oni moju zaštitu ili ne. »Neću ništa reći, ali...« »Hvala ti!« Julija me je zagrlila u napadaju spontana veselja. »Volim ga, Seleno!« Ovaj sam joj put povjerovala kada je to rekla. Nastavila sam: »Nije važno voliš li ga. On ne voli tebe. Znam da misliš kako te voli jer mu Horacije pomaže da ti piše ljubavne pjesme. No Jul misli da si važna samo zato što si careva kći. Želi te samo zato što te ne može imati.« Ustuknula je preda mnom. »Zašto si tako zla?« »Nisam zla. Govorim ti da Jul nije dobra osoba. U sebi ima mračnu stranu protiv koje se uopće ne bori.« Julija je rukama obgrlila svoja ramena. »Kako to možeš reći?« »Mislim da je silovao robinju mojega brata.« Kada su Julijine oči zasjale od ljubomore, objasnila sam: »Krisa je svoje djevičanstvo posvetila Izidi, no tvrdi...« »Čula sam to«, prekinula me Julija, glas joj je postao nešto tiši. »O ženama koje posvećuju svoje djevičanstvo za vrijeme obreda plodnosti u Izidinim hramovima.« Osjetila sam kako mi je krv neočekivano uzavrela. »Mislim da nije bilo tako. Izidini sljedbenici često se zavjetuju na krepost. Žrtvuju se za duhovno prosvjetljenje.« »No neki od njih se i ponižavaju u obredima plodnosti, zar ne?« upitala je Julija. »To nije ponižavanje«, proturječila sam joj prije nego što sam se uspjela zaustaviti. »To je vrlo stara tradicija koju još održavaju u njezinim hramovima. Rijetka je, ali nekada se hramske prostitutke i drugi vjernici okupljaju i iniciraju pridošle.« »Iniciraju?« Julija je uvijek voljela pikantne detalje. Sjela sam na mramornu klupu do nje. Bila sam ogorčena, no nastojala sam biti upućenija u tu temu nego što sam uistinu bila. »Vode Ijubav. Time zemlja dobiva Izidin blagoslov kako bi se mogla roditi nova djeca.« Julija je širom otvorila oči. »Kažeš da sljedbenici Izide odlaze u hramove i... prave djecu s potpunim neznancima?« »Mislim. Ne znam. Ponekad. No to nije...« Julija je zaurlala. »Izidini sljedbenici čine to, a ti se brineš zato što sam se ljubila s Julom u perivoju?« »Kakve to ima veze? Riječ je o svetom obredu koji je posvećen već tisućama godina i vjerojatno ljudi više govore o njemu nego što se on prakticira. Čak i da je Krisa to kanila učiniti, ona je neudana robinja. Ti si pak careva kći.« Julija kao da je odlučila odvratiti me od planiranoga smjera razgovora. »Što se dogodi ako žene u tom obredu zanesu?« »To i trebaju«, rekla sam. »Dobro je imati djecu u braku. Nekada udane žene idu u hram ako ne mogu zanijeti, s blagoslovom svojih muževa.« Vjerojatno sam potvrđivala sve što je car rekao o mojoj majci i mojemu narodu, no bila je riječ o Juliji, a pred njom nisam kanila osjećati stid. »To nije isto kao da imaju ljubavnike!« Julija me pogledala u nevjerici. »Izmišljaš!« »Istina je. Čak i u hebrejskoj svetoj knjizi pišu o tome. Drvo, plod i zmija, Izidini simboli protiv kojih upozorava njihova priča o postanku — jer su bili u sukobu sa sljedbenicima

Pompea

-176-

Izide još i prije nego što je kralj Herod došao na vlast.« »Kako mogu znati tko je otac djeteta?« protivila se Julija, sasvim opčinjena. »Ne mogu i moja je majka rekla da bismo trebale proklinjati dan kada su muškarci otkrili da oni prave djecu jer su se od tada počeli odnositi prema ženama kao prema svojemu vlasništvu.« Obje smo utihnule na trenutak. Julija me promatrala s mješavinom divljenja, zavisti i straha. »Možda bi Livija trebala otići na jedan od tih obreda — možda bi onda mojemu ocu uspjela podariti sina kojega treba pa se ne bih morala udati za Marcela.« »Julijo...« »Možda bih ja trebala ići! Bez obzira na to za koga me otac uda. mogla bih odabrati tko će biti otac mojega djeteta. Možda bih onda mogla odabrati Jula.« Prestrašio me ozbiljan ton njezina glasa. »Nemoj tako govoriti. Nemoj to ni pomisliti! Nikada ti to nisam smjela spomenuti.« »Zašto si onda to učinila?« Julija se naslonila na povijušu na niskome zidiću, a malena su joj se usta napućila dok je razmišljala. »Samo želim da bolje promisliš. Jul nije momak kakvim ga smatraš i vjerojatno je obeščastio Krisu, iako je ona izmislila tu nečuvenu priču o tvojemu ocu.« »Mojemu ocu?« rekla je Julija, nagnuvši svoju Ijepuškastu glavicu. Već sam to izrekla, nije imalo smisla zaustaviti se. »Rekla je da je netko otkrio da je djevica i odveo je caru u krevet.« Očekivala sam da će se Julija nasmijati ili zaprepastiti s gnušanjem, no nije pokazivala nikakve znakove iznenađenja. Kada ništa nije rekla, nastavila sam: »To je očito laž, no Krisa se uzrujala. A i vidjela sam kako je Jul gleda.« Julija je prekrižila ruke. »Nekada si tako pametna, Seleno, a nekada ništa ne znaš.« Zagrizla sam donju usnu. »Znam što tvoj otac misli o tim stvarima. Čak mi je rekao da nije dolično ni zakonito da Rimljani liježu s robovima.« »Prvo«, rekla je Julija, »kada drži predavanja o doličnosti, čisto ći i kreposti, govori o ženama. Drugo, čak i da govori o muškarcima, to ne znači da se to odnosi na njega.« »Car drži predavanja o domaćem suknu i nosi ga«, istaknula sam. »Govori o jednostavnoj hrani i jede je.« Julija je zakolutala očima. Podigla je kamen koji joj je bio do nogu i bacila ga u grmlje. »Moj otac također govori o umjerenom uređenju kuće, a vidjela si njegovu radnu sobu. Vidjela si hram koji si je sagradio dok je Rimu rekao da je to za Apolona. Moj je otac poput onih glumaca u amfiteatru. Sve je predstava. Prestani kriviti Jula jer bi ti svatko mogao reći da je oduzimanje djevičanstva najdraža razbibriga mojega oca.« Sjedila sam mirna poput kipa. »To je smiješno!« »Istina je. Prijatelji su ga pokušali odvratiti od toga, no nema smisla. Čak se dogodilo da je jednom otac poslao po djevojku, a kada je otvorio nosiljku, njegov je prijatelj iskočio s nožem da bi mu pokazao koliko je ranjiv. Mislim da se Mecenat nadao kako će mojemu ocu biti dovoljno da uzme Terenciju za ljubavnicu, no očito nije ni dovoljno mlada ni dovoljno kreposna.« »Izmišljaš!«

Pompea

-177-

»Kao što si ti izmišljala one Izidine obrede plodnosti?« Izraz lica postao mi je kiseo dok sam pokušavala srediti dojmove. •Samo... Htjela sam samo istaknuti da ne bi smjela tako lako vjerovati Julu. Čak i da si u pravu po pitanju svojega oca, Krisa je rekla da ju je netko doveo caru. To je zasigurno bio Jul, pokušavao mu je udovoljiti.« Julija je ustala i počela se odmicati. Bila je nalik na mene na toliko načina, odraz i sjena istodobno. Koliko god je griješila u svojoj odanosti prema Julu, nisam joj to mogla zamjerati. »Dobro!« rekla sam. »Možda nije Jul doveo Krisu caru. Mogao je to biti bilo tko. U pravu si.« »Oh, ali to nije bio bilo tko, Seleno«, rekla je Julija okrećući se prema meni. »To je bila Livija!« Prasnula sam u iznenadan smijeh. »Livija!« No Julija se nije smijala. »Što misliš, zašto je uopće smatrala da postoji šansa da izabere Tiberija za svojega nasljednika? Ona pridobiva njegovu naklonost tako što mu ispunjava svaki izopačeni hir. Pretražuje cijeli grad kako bi našla djevice koje će on obeščastiti. Neki robovi čak kažu da mu pokušava naći ženu plemenita roda koja bi mu rodila sina da ga ona može posvojiti kao vlastitoga.« Kroz glavu prostrujalo mi je sjećanje s mojih prvih Saturnalija. Sjetila sam se djevojke pred carevom ložnicom te kako joj je Livija dragala obraz, a zatim joj zapovijedala. Osjetila sam kako mi se od toga sjećanja toplina diže vratom. »Ne budi tako zaprepaštena, Seleno«, rekla je Julija. »Livija ispunjava sve potrebe mojega oca.« S druge strane zida, Filadelf je pritisnuo zašiljenu iglu uz mesnati dio svoje ruke. »Ne znam hoću li uspjeti, Seleno. Nikada se prije nisam ubo.« »Nemoj prejako«, rekla sam. »Samo malo krvi.« Imali smo teoriju o hijeroglifima. Poruke su stizale samo kada bih dotaknula tuđu krv. U sva tri slučaja, krv je pripadala nekomu do koga mi je bilo stalo. Sada je došlo vrijeme da iskušamo tu teoriju. Stolicom sam poduprla vrata kako nas uljezi ne bi ometali, no još me je uvijek bilo strah da bi Julija ili Oktavija mogle upasti, a živciralo me što je Bastet stalno mijaukala da je pustim van. Filadelf je i dalje oklijevao. »Ali svaki put kada dobiješ poruku, bude nevolje, a car je već ionako loše volje!« »Car ne zna što je uzrok porukama. Kada sam ih prošli put dobila, to ga je uznemirilo. Sada kada nema Heliosa, mislim da se moram pobrinuti da bude uznemiren. Najopasniji je kada je hladnokrvan i miran.« »Ali poruke ti nanose bol«, rekao je Filadelf. »Ne previše«, lagala sam, očajnički sam trebala vodstvo. Nisam znala je li sporazum koji sam sklopila s carem ispravan i nadala sam se da bi mi Izida mogla to reći. Filadelf je zajecao, dodavši mi iglu. »Ne mogu!« Pomislila sam kako je mojemu ocu sigurno bilo teško zariti si mač u srce ili mojoj majci pružiti kobri golu ruku te sam osjetila sram zato što sam ovo zatražila od Filadelfa. »U

Pompea

-178-

redu je, smislit ću neki drugi način.« Filadelf je gurnuo ruku kroz otvor. »Ovo je pravi način, no ti mi to napravi.« Prvi mi je pokušaj bio neuspješan, samo sam mu nanijela bol a da mu nisam probila kožu i Filadelf je kriknuo. »Oprosti! Oprosti!« Napokon sam duboko udahnula i zabila mu iglu u ruku te je iscurilo malo krvi na mjestu gdje sam ga ubola. »Jao!« Povukao je ruku i protresao je. Posegnula sam za njegovom rukom i povukla je prema sebi, razmazala njegovu krv po svojim dlanovima i prošaptala: »Izido, daj da ti budem utjelovljenje.« Kada su se grimizne kapljice razlile u linijama na mojim dlanovima, nisam znala što dalje. Trebam li ostaviti bratovu krv na rukama? Isprati je? Morali smo ići obavljati poslove po kud, a ako ne bih izvršila svoje zadaće, Oktavija bi se razljutila. »A što sada?« pitao je Filadelf i prinio ranu usnama. »Valjda moramo čekati.« Stizalo je ljeto i Rimljani su se već žalili na nesnosnu vrućinu. Možda sam je i ja osjećala zbog nervoze jer sam, kada sam se zajedno s Juli jom izvalila na ležaljku za vrijeme obroka, morala obrisati znoj s čela. Bilo mi ju je teško gledati dok su nam robovi posluživali kašu od prosa obilno prelivenu medom. Nisam mogla ni pogledati Liviju. Ne nakon što mi je Julija rekla ono o njoj. Livija je rado govorila kako se ne boji toga da bi se car mogao rastati od nje jer je uvijek činila ono što je on od nje tražio, spremno, bez prigovora. No što bi ljudi mislili o Liviji, savršenoj matroni, kao svodnici koja svojemu mužu dovodi rimske djevice? Rim bi caru taj porok oprostio — možda bi mu se čak zbog njega i divio — no Liviji? Nikada! Budući da je car netom objavio Julijine i Marcelove zaruke, Livijin je položaj bio neizvjesniji nego ikada i znala sam da je to tajna zbog koje bi ona i ubila, samo da se ne otkrije. Bojala sam se da će mi na čelu pročitati što znadem o njoj. Tako sam umalo poskočila kada je car ušetao u prostoriju noseći pod rukom neke svitke. »Ovog ćemo ljeta imati dva vjenčanja«, objavio je, a zalogaj poluprogutane kaše zapeo mi je u grlu. »Julija će se udati za Marcela, a Juba će uzeti Selenu za ženu!« Moj se budući muž široko osmjehnuo, no Livijine su oči samo nakratko ogorčeno zabljesnule prije nego što ih je opet napola zatvorila. Bio je to njezin reptilski instinkt kako sačuvati energiju. Znala sam da će napasti tek kada se bude osjećala najsnažnijom. Podigla sam pogled prema caru koji je samozadovoljno stajao nada mnom i čekao moju reakciju. Pogledom sam ih sve odmjerila. Livija je bijesno zurila u mene, no napetost i nemir koji su pratili objavu Julijina vjenčanja sada se nisu osjećali. Svi su mi se ostali smiješili ili su zinuli od iznenađenja. Čak je i Agripa djelovao neobično sretan te nam je nazdravio. Jedva sam mogla povjerovati. Čak i da je netko bio spreman prosvjedovati, car je već podigao ruke. »Rekli ste da je za Selenu dovoljno dobar samo kralj? Samo bi kralj bio dovoljno dobar za Ptolomejevićku? Sada će ga dobiti. Vraćam Jubi zemlje njegovih predaka. Čestitajte kralju Jubi!« »Kralj Juba?« Podigla sam obrve. »Vratili ste mu Numidiju?«

Pompea

-179-

Kako je to bilo moguće? Zar je zbilja nakanio ukinuti provinciju u Numidiji i vratiti zemlju njezinu domaćem princu ili je to bio samo formalni naslov? Kako bilo, Juba je izgledao kao da će se raspuknuti od ponosa. No nisam mogla dijeliti njegovu sreću. Kao prvo, nisam vjerovala u ovu objavu. Sigurno bi trebalo sastaviti neki dokument kako bi se dokazalo da će se Rimljani povući iz Numidije u korist Jubine vladavine. Kao drugo, mislila sam na oca kako kleči nagnut nad mač kada ga je napustila vojska. Juba je dobro obavio svoj posao za koji je sada dobio nagradu. » Što ti kažeš na ovo, Seleno?« upitao me car. Već sam pristala da ću se udati za Jubu, pa ne bih ništa postigla time da sada odbijem, čak i ako je to značilo da će me odvući u Numidiju — na drugi kraj svijeta. Voljela sam Heliosa, voljela sam Filadelfa, voljela sam sljedbenike Izide i voljela sam Egipat. Izbor nije bio težak, iako mi se grlo stisnulo od riječi kao od gutljaja žuči. »Počašćena sam.« Car je očito uživao u drami koju je upravo pisao. On je igrao ulogu dobrohotnoga diktatora i od svih je očekivao da cijene njegovu širokogrudnost. »Zar me nećeš pitati za miraz?« Obrazi su mi se na to pitanje zažarili. Nisam imala miraz. Oduzeo nam je sve što smo ikada posjedovali. Kao da je nekomu muškarcu trebalo platiti da se oženi mnome! To me poniženje zaboljelo. »Miraz, Auguste?« Bacio je svitak na stol. Bojala sam ga se pročitati, a kada sam ga pročitala, uhvatio me strah. Juba je bio zakoniti nasljednik Numidijina prijestolja — možda je bilo prirodno što mu je vratio njegovo kraljevstvo — no kao miraz za ptolomejevićevsku princezu, car je Jubi daro-vao kraljevstvo koje mu uopće nije pripadalo: Mauretaniju! Zatražila sam od cara da nas pošalje u Mauretaniju kako bismo tamošnji narod nagovorili da izgradi luku. Nisam ga tražila da ih podvrgne pseudorimskoj vlasti! »Znači, Juba će vladati i Numidijom i Mauretanijom?« »Kako ćemo inače sagraditi moju trgovačku luku?« upitao je car, sasvim zadovoljan sobom. »Ako mi treba Ptolomejević u Africi, imat ću ga u liku kraljeve supruge, iako ne zavidim Jubi na zadaći da te drži gdje ti je mjesto.« »A što je s Egiptom?« usudila sam se prošaptati. Moja je zakonita baština bila Egipat i oboje smo to znali. Je li car kanio postaviti Jubu i za faraona? Car se nasmijao. »Prije nekoliko trenutaka nisi imala gotovo ništa osim mačke i harfe! Sada sam ti dogovorio kraljevski brak, a ti misliš samo na Egipat!« »Egipat gladuje bez faraona«, rekla sam potiho, proklinjući samu sebe što hodam opasnim rubom litice. Ako bih nastavila, podsjetila bih ga na to da se moj brat blizanac otvoreno pobunio protiv njega. »Egipat je okovani krokodil«, objavio je car, zašuštavši svojom togom ljubičasta obruba. »Više nije prijetnja nikomu i ne daje dovoljno žita. Afrika je budućnost. Ako ti i Juba učinite ono što se od vas traži, vidjet ćemo hoćemo li vam vratiti neke dijelove staroga Ptolomejevićevskog Carstva. Nakon toga, možda ćemo razgovarati i o Egiptu.« Bila je to previše sočna voćka kojom me je mamio. Znao je to. »Sada, nakon objave zaruka, otići ćeš u Izidin hram i potražiti brata.« Srce mi je zatreperilo od mogućnosti da posjetim Izidin hram, no veselje mi je utišala

Pompea

-180-

mračna svrha radi koje me je onamo slao. Znala sam da se moram naviknuti na to. Kada postanem Jubina kraljica, morat ću opravdati i ostvariti carevu viziju. Morat ću napustiti Rim, a možda i svoju braću, no to će njima spasiti živote, a možda i našu vjeru. »Seleno?« Caru je bilo dosta čekanja moje zahvalnosti. Pogledala sam prema Jubi, njegove su me oči preklinjale da ovu priliku iskoristim da se napokon u potpunosti posvetim Oktavijanovim snovima, dušom tijelom. Dogovor s carem zaključila sam prije Heliosova bijega, pa sam stavila svoju masku mile i zahvalne štićenice. »Cezare, tako ste velikodušni, toliko sam dirnuta da nemam riječi.« Brak, prijestolja i Ijubav prema obitelji sada su me okovali u zlatne lance, čvršće od onih koje sam nosila kada su me vukli ulicama Rima.

Pompea

-181-

Dvadeset sedmo poglavlje

Za objavu zaruka morala sam se odjenuti u izvezenu bijelu haljinu pričvršćenu bisernim broševima za oba ramena. Srebrne vrpce ukrašavale su moju tamnu valovitu kosu, a nosila sam i majčinu bisernu ogrlicu. Julija, Marcel, Juba i ja stajali smo zajedno u srcu grada gdje su naše zaruke već bile objavljene u Acta diurna kako bi prolaznici mogli pročitati. Zatim je glasnik pročitao obavijest, a ljudi su stizali u gomilama kako bi nam čestitali. Uvijek sam se bojala biti među rimskom svjetinom — sjećanje na Oktavijanov trijumf nikada mi nije izblijedjelo — no ovoga dana lica su im bila radoznala i prijateljska. Dok me Juba predstavljao kao skupocjenog sokola, djeca su bacala latice cvijeća, vladalo je ozračje opće radosti. Ljudi su bili toliko očarani Julijom i Marcelom da ih naizgled uopće nije zabrinjavalo što se vladar Rima usuđuje postavljati kraljeve kraljice u dalekim zemljama, jer Rim je sada vladao cijelim svijetom. Što se mene tiče, pretvarala sam se da ne prezirem čovjeka za kojega sam se trebala udati. Smješkala sam se senatorima. Mahala sam djeci i trgovcima. Sve to vrijeme u gomili sam pogledom tražila Heliosa. Hoću li ugledati njegove zlatne uvojke pod šeširom nekog seljaka? Hoću li najprije spaziti Eufronija i njegovu suncem obasjanu ćelu? Gledala sam preko mula s teretom na leđima što su revale i pretraživala lica mladića koji su bili okupljeni kraj cisterni. Škiljila sam zbog sunca preko svjetlucavih novčića koji su se razmjenjivali, no nisam vidjela Heliosa. Prepustili smo Juliju i Marcela njihovim obožavateljima jer smo novi kralj Mauretanije i ja imali još posla. »Seleno, zar ne možeš uživati u ovome danu sa mnom?« upitao je Juba dok smo prolazili pokraj rostre koju je car dao ukrasiti kljunovima sa zarobljenih brodova moje majke. »Ipak smo prijatelji, zar ne?« »Bili smo prijatelji«, rekla sam, pramen kose pobjegao mi je i povjetarac ga je podigao. »To je bilo prije nego što sam doznala da si izdajica i lažljivac!« »Nikada ti nisam lagao...« »Jesi. Rekao si mi da si gledao svog oca kako umire, no nisi se mogao toga sjećati. Proučila sam povijest. Bio si suviše mlad. Da nisam takva budala, uvidjela bih to i ranije!« Juba je izgledao kao da pati. »Seleno, samo sam želio zaslužiti tvoje povjerenje. Kako se ne bi osjećala sasvim usamljenom. Osim toga, toliko sam puta čuo priču o očevoj smrti da mi se čini kao da je se doista sjećam. Oduvijek sam ti bio prijatelj. Što trebam učiniti da ti to dokažem?« Iskreno sam razmislila o tome, a zatim podigla pogled da mu odgovorim. »Zakuni se u Izidu da nikada nećeš pomoći caru da učini išta nažao Heliosu, mojoj obitelji ili Egiptu.« Juba se zagledao u plavo nebo, no nije se zakleo. »Zar ne možemo prijeći preko toga?« Neki gostioničar nazdravio nam je na ulici pred svojom tavernom, a ja sam se nasmiješila

Pompea

-182-

na silu. Kada sam se obratila Jubi, zubi su mi ostali stisnuti. »Možemo li prijeći preko toga da su moji roditelji i dvoje moje braće mrtvi zbog tebe? Ne bih rekla.« »Ne zbog mene«, prosvjedovao je Juba. »Bio je to carev rat, Agripin rat, rat tvojih roditelja — a ne moj! Kako me možeš smatrati odgovornim?« »Jer je car, usprkos svoj svojoj podlosti, uvjeren da se borio za svoju obitelj i domovinu! Štoviše, za Agripu bi se moglo reći barem da se mojemu ocu suprotstavio u otvorenoj bitki! No ti nisi Rimljanin, a odigrao si svoju ulogu u sjeni, mitom i lažima!« Jubin se izraz lica za javnost počeo gubiti. »Ako sam ja izdajica jer sam stao na stranu Rimljana, što je onda tvoja majka koja se borila zajedno s Julijem Cezarom?« »Zar se uspoređuješ s mojom majkom?« Nasmijala sam se. »Jesi li ti dao da te donesu pred tvojega Cezara u sagu prije nego što te odveo u krevet?« Juba je problijedio. Znala sam da hoće. Njegovo rimsko dostojanstvo nije moglo podnijeti ovakvo izrugivanje. Zastao je, pod sjenom neke zgrade od cigle, usred ulice. Počeo je drhtati od srdžbe. »Seleno, pretjerala si...« »Oh, Juba, ne smiješ me koriti«, zapjevala sam, držeći ga čvrsto pod ruku. »Zar mi nismo sretan par? Ako ja to moram podnijeti, moraš i ti.« Juba je stisnuo zube. »Očito ću jednostavno morati biti sretan što narod nije podigao ustanak.« Objava naših zaruka odvratila je pozornost od mojega odbjeglog brata te je pomogla u održavanju dojma da car ne želi nauditi djeci moje majke — zapravo, ostavila je dojam da nas želi glorificirati. To je također značilo da je car suprotstavio jednog Ptolomejevića drugome, baš kao što su Rimljani činili u doba moje majke. Naposljetku, braću moje majke utopili su rimski vojnici, a ona je završila u Cezarovu krevetu. To nije bila sudbina koju bih poželjela ni Heliosu ni sebi. Srce mi je zaigralo kada sam ugledala hram na Martovu polju. Živo obojeni, crveni, plavi i žuti stupovi bili su pravi melem za moju umornu dušu — tračak boje u sivome rimskom svijetu. Iako je Senat već jednom oskvrnuo, uništio i zabranio Izidine hramove, moj je otac obećao da će vratiti Izidu u Rim jer je narod to tražio. Sada je bila ovdje, čekala me je. Rimski su se hramovi otvarali prema ulici, no Iziđin je hram bilo tiho svetište za vjernike. Okruživao ga je zidom opasani perivoj, a u njemu sam osjećala miris magije. Osjećala sam heku, kao da je brujala iz svakoga cvijeta akanta pokraj kojega sam prošla. Mnoštvo svjetiljki svijeća srebrnim su sjajem obasjavale svetište te je unutrašnjost hrama blistala poput punog mjeseca u ponoć. Mali bazen svjetlucao je zelenim odsjajem baš onako kako to može samo voda Nila — ili je to bila samo varka mozaika na njegovu dnu? Ovdje su se okupljali ljudi kako bi gledali kip božice koji se u kamenu uzdizao pred nama. Smekšala sam se kada sam je vidjela, srce mi se stegnulo od neočekivane radosti. Oh, Izido! Toliko dugo sam bila daleko od nje, od njezine milosti, a ona je bila ovdje, njezina isklesana haljina svezana u mistični čvor tiet na njezinim grudima. Dojila je Horusa, božansko dijete. Na trenutak zaboravila sam na Jubu i zaboravila sam na Rim, očarana mirnoćom na Izidinu licu. Crte lica nisu bile poput onih moje majke, a ipak osjećala sam njezinu

Pompea

-183-

prisutnost ovdje, kao da je upravo prošla pokraj mene, a zrakom još uvijek lebdi njezin miris. U komori desno od njezina kipa, ležali su sveti krokodili jedan do drugoga, vezani lancima, a posjetitelji su se uvijek klonili njihovih opasnih čeljusti. Zagledala sam se u njihove hladne reptilske oči i u njima ipak našla toplinu. Oni su, kao i ja, bili daleko od svojega doma. »Seleno, sjeti se zašto smo ovdje«, rekao mi je Juba, vodeći me za ruku. Car je bio sasvim jasan u vezi s onim što je od mene očekivao. Trebala sam popraviti štetu koju je nanio Helios time što je probudio nade onih koji su se pobunili protiv careve vlasti. Okrenuvši me prema gomili, Juba je objavio: »Predstavljam vam Kleopatru Selenu iz kuće Ptolomejevića!« Svećenici i svećenice pali su na koljena preda mnom, kao i neki pučani. »Sveta blizanka«, prošaptali su, no stajala sam pred njima kao živo biće, od krvi i mesa, dovoljno blizu da me dotaknu, no bila sam bez svoje druge polovice. »Izidina kćeri«, rekla je jedna svećenica s dubokim poštovanjem. »Čekali smo te.« Bili su to pripadnici Izidina kulta koji je car toliko prezirao i bojao ga se — tih svetih ljudi? Dok me Juba gledao, znala sam da moram biti oprezna sa svakom gestom. »Molim vas, ustajte. Počašćena sam što mi je car dopustio da dođem. On je velik i veoma mudar čovjek i želio je da provedem vrijeme sa štovateljima Izide te s njima podijelim vijesti o svojoj sreći.« »Svoju sudbinu smatrate sretnom, gospo?« Svi su naćulili uši da čuju moj odgovor. Činilo se da su gladni svega što bih im mogla reći. Osjećala sam kako nije pošteno da im govorim poluistine, no kakav sam izbor imala? »Dobra je moja sudbina i dobra je sudbina onih koji vole Izidu zato što ću se udati za Gaja Julija Jubu, koji će uskoro postati kralj Numidije i Mauretanije.« Prisilila sam se da se nasmiješim od čega me zaboljela utroba. »Bit ćete kralj i kraljica Mauretanije, ali ne i Egipta?« upitala je svećenica. Sljedbenici Izide razumjeli su ispreplitanje religije i politike. Moje im je prijestolje bilo suštinski važno te su se čak i obični vjernici okupili oko mene da bi me čuli. »Ne, Egipta nećemo.« U iznenadnom bljesku nadahnuća dodala sam: »No u Mauretaniji ćemo sagraditi najveći Iseum koji je svijet ikada vidio! Novu luku, novi svijet u kojem će Izida ponovno biti prijestolje, kako bismo joj podarili dom gdje će njezini sljedbenici naći sigurno utočište.« Bio je to samo san ili laž — nisam znala što od toga. S obzirom na način na koji je Juba piljio u mene, u pogledu mu je bio tračak upozorenja, znala sam da mi nikada ne bi dopustio takvo što, no nije se usudio prekidati me. Ne sada kada su me slušali s pobožnom pozornošću. Ne sada kada sam im zaokupila maštu. To je bio pravi trenutak. »No kako bismo sve to učinili, kako bismo iskazali čast Izidi, trebat ću svojega brata blizanca Heliosa uza se.« »Tako stoji u proročanstvu«, netko je prošaptao. Brzo sam nastavila. »Do sada ste zasigurno čuli da je Helios pobjegao iz careva doma.

Pompea

-184-

Zabrinuta sam za njega i želim da se vrati kući svojoj obitelji, pod carevu zaštitu. Ako ste vidjeli mojega brata — bilo tko od vas — preklinjem vas da ga zamolite da se vrati. Ne mogu podnijeti da budem odvojena od njega! Trebam ga!« Grlo mi se stegnulo od ganuća jer je zadnji dio moje izjave bio istinit. Bez Heliosa bila sam očajnički izgubljena i dopustila sam im da to vide u mojim očima. No ako je bilo tko od njih vidio Heliosa, nitko to nije priznao. Popravila sam broš na ramenu i zagladila haljinu dok su razmišljali o onome što sam rekla. Još je više znatiželjnih ljudi došlo u hram da me vidi. Željeli su znati je li istina da je Oktavijan, koji je osudio Kleopatru, Egipat i Izidu — ikako mogao dopustiti Kleopatri Seleni da obnovi tu vjeru. Morala sam ih uvjeriti. »Car mi je dao dopuštenje da se pridružim vašem današnjem obredu.« »Dođite onda na lamentacije«, rekla je svećenica. »Operite ruke u Izidinim suzama, koje nosim u ovoj posvećenoj zdjeli. Budući da su nam Izidine suze svete, znaj da su i tvoje suze svete njoj. Izida plače za nas i pere nas svojim suzama.« Sjetila sam se poznatih obrednih riječi iz svojega djetinjstva dok je Juba prao ruke u svetoj vodi. Čim sam umočila vrške prstiju u zdjelu, osjetila sam kako se moj amulet oko vrata zagrijao. Vidjela sam Nil onakav kakvim sam ga vidjela onoga dana kada je umrla moja majka, zelen poput očiju mojega brata. Prepun života koji mi je plesao oko prstiju. Nešto mi se događalo, a svijet se činio samo kao jedna rijeka koja hrani ocean u kojemu je sve moguće, u kojemu je Egipat i u ruševinama bio nadmoćan, u kojemu je Rim bio i osvajač i osvojeno, u kojem su Zlatna doba nestajala i nastajala. Bio je to šum heke! Dok sam se trudila pribrati se, s prstima uronjenim u svetu vodu, shvatila sam da je svećenica pričala priču o Izidi. »Nekoć je Izida vladala zajedno sa svojim mužem i njihova je vladavina bila veličanstvena. No bog tame postao je ljubomoran na njihovu Ijubav. Ubio je Ozirisa, rastrgao njegovo tijelo i razbacao njegove dijelove. Izida je lutala svijetom u velikoj tuzi i skupljala ostatke svojega muža. Noću je plakala, a danju je tražila, hodala je svijetom ostavljajući za sobom trag suza. Prođimo sada Put suza.« Nedostajala mi je ljepota ovoga obreda i zbog njega mi je Helios sada još više nedostajao. »Kao što je Izida rasplitala kosu u svojoj tuzi, tako sada i mi rasplićemo svoju kosu«, rekla je svećenica. Odvezala sam vrpce koje su mi pridržavale kosu i pustila je da mi padne preko ramena, prkoseći Jubinu prijekornom pogledu. Zatim je svećenik prošao pokraj mene noseći urnu i utrljao mi pepeo po licu govoreći: »Kao što je Izida namazala svoje lice pepelom od boli i u plaču, tako i mi mažemo svoja lica i plačemo s njome.« Osjećala sam se sirovom, golom, izloženom. Osjećala sam teret na srcu i prsima i navrle su mi suze na oči. Juba me je povukao k sebi. »Ovo je pokazivanje osjećaja nedolično.« Nisam se obazirala na njega. Jedna je svećenica preuzela molitvu. »Plačemo za otrovanu zemlju uprljanu ratom.« Puk je ponovio tu rečenicu, a kao svaki dobar Rimljanin, Juba se ukočio na spomen rata kao nečega što nije veličanstveno. No uslijedilo je još toga zbog čega sam uvidjela zašto je

Pompea

-185-

Rim, i osobito car, želio ušutkati sljedbenike Izide. Bila sam tek djevojčica kada sam zadnji put sudjelovala u obredu. Prateći ga sada novim očima, shvatila sam da naši obredi nisu samo duhovni, nego su i te kako usredotočeni na politiku. I bili su suštinski nerimski. »Plačemo za one koji poriču da postoji zagrobni život u kojemu će nam se svima suditi«, rekla je svećenica. »Plačemo zbog pohlepe koja stvara poniženje, siromaštvo i ropstvo.« Čak sam se i ja na te riječi trgnula. Hram je propitkivao svjetovnu vlast temeljem moralnih pravila. Hram je zazivao uspostavljanje novoga poretka između čovjeka i božanskoga, između čovjeka i čovjeka. »Brate, zbog čega ti plačeš?« upitala je svećenica nekoga seljaka. I ovo je posve odudaralo od rimskih religija. Da običan puk sudjeluje u obredima — tako osobno — bilo je to nečuveno! »Plačem za svojim ocem, poginuo je u ratu u Hispaniji«, bio je seljakov odgovor. »Sestro, zbog čega ti plačeš?« pitala je svećenica ženu koja je stajala blizu mene. Kosa joj je bila crvena poput bakra, a na leđima je nosila ožiljke od biča. Bilo je očito da je robinja te je rekla: »Plačem zbog jalove utrobe.« Jedan za drugim, ljudi su povjeravali svoje strahove, patnje, tugu i ono za čime žale. Otvarali su se sudu potpunih neznanaca i to me posramilo. »Sestro, zbog čega ti plačeš?« Sada je bio red na mene. Bila sam gorko svjesna da je svaka osoba u hramu priznala svoju bol Izidi. U tome su nalazili snagu. Došli su ovamo iskreno dok je moje srce bilo prepuno krivnje. Željela sam plakati zbog toliko toga, no moje je plakanje moralo čekati. Izido, oprosti mi. Nisam mogla ni pogledati svećenicu kada sam progovorila. »Plačem jer je Helios pobjegao iz časnoga doma punog Ijubavi te što narod misli da mu je car učinio nešto nažao.« Ovaj put vidjela sam da su moje riječi dirnule sljedbenike Izide i bila sam zahvalna kada nam je svećenica podijelila poveze za oči, pa sam se mogla sakriti. S tkaninom omotanom oko očiju, posegnula sam u tminu, gdje je vjerna Izida skupljala dijelove Ozirisova tijela i poslužila se svojom hekom da ga ponovno sastavi, dajući mu novi život. I ja sam prigrlila noć. Moj amulet u obliku žabe nije bio samo topao oko mojega vrata, bio je vruć. Dodirnula sam ga jednom rukom i nijemo se pomolila. Izido, molim te, vrati mi Heliosa. Bez njega sam sasvim sama. Začula sam glas u sebi, bio je poznat i strašan. Nisi sama. Nikada nisi sama. Ti si Izidina kći. Jesam li izdajica? Zapitala sam se. Znaš što si, rekao je glas. I doista sam znala. Riječi su izašle iz mene, jasne i smjele. »Ja sam Uskrsnuće.« Izida je prebivala u meni. Prebivala je u meni! Bila je posvuda! Uzviknula sam: »JA SAM USKRSNUĆE!« Snaga je prostrujala mnome. Životna snaga. Heka. Ispunila me i prepunila. Bila sam poput vrča u vodopadu. Oduvijek sam znala da mi amulet u obliku žabe daje snagu, no sada sam znala da je samo pojačavao ono što je već bilo u meni. Bio je više kao uporište, nešto što

Pompea

-186-

usredotočuje moju magiju i pojačava njezinu silu. Tek sam u Izi dinu hramu to u potpunosti shvatila. Ovdje, gdje su tisuće, a možda i milijuni ljudi dolazili i ostavljali svoje suze kao zdenac magije iz kojega sam mogla crpiti snagu. To mi je nedostajalo otkad sam otišla iz Aleksandrije. A sada kada se vratilo, otvorila sam se da bih prenijela poruku Izidi. Osjetila sam goruću vatru u rukama, riječi su se urezivale u moju kožu. Strgnula sam povez s očiju i podigla prste. Krv je već kapala s njih. No ovaj se put nisam iznenadila. Niti sam to kanila skrivati. Moji su povici izazvali pomutnju i ljudi su stali skidati poveze s očiju, vikali su dok su se hijeroglifi ispisivali na mojim rukama. Juba me je zgrabio i pokušao mi prekriti rane, no moja je krv kapala na mramorni pod između nas, a oko mene niknuli su cvjetovi, kao tvrđava latica. Netko je glasno uzdahnuo. Jalova je robinja crvene kose vrisnula. Okrenula sam se prema njoj u ekstazi i stavila joj svoje krvave ruke na trbuh. »Ja sam Uskrsnuće! Stavljam svoje ruke u Nil i ribe plesom oživljavaju! Sasušene smeđe biljke postaju zelene! Mrtva se zmija za mene vraća u život! Tako će i tvoja utroba postati plodna!« »Spasiteljice!« obratila mi se i zaplakala. »Seleno!« prosiktao je Juba, usudivši se odvući me od te žene. »Pusti me!« Odgurnula sam njegovu ruku kao da je nešto odvratno i trulo. Zatim sam, prije nego što me ponovno mogao zgrabiti, pobjegla, potrčala prema zaštiti božanskoga kipa. Nisam pazila kuda trčim, ljudi su povikali upozoravajući me na krokodile. U tom mi je trenutku bilo draže da me pojedu svete zvijeri nego da me Juba okalja. Prije nego što je umrla, majka me je upozorila da će mi jednoga dana suditi krokodili. Ako su mi djela zla, neka mi pojedu srce. Ako mi je srce lagano, neka bude spašeno. Najveći je krokodil pojurio prema meni, noge su mu se postrance izvrtale dok je na svojem trbuhu klizio podom, njegov moćan rep podizao je vodu u zrak. Bojala sam se da će me dohvatiti čeljušću i rastrgati na komadiće, no kada smo se sudarili, pala sam, a on se bacio preda me, glavu mi je stavio u krilo poput najposlušnijega psa. »Ne, Seleno!« povikao je Juba. Nisam se obazirala na njega. Koža nilskoga krokodila gruba je i Ijuskava, a ova životinja u mojemu krilu bila je tamne maslinaste boje sa smeđim prugama. Zagrlila sam glavu te velike zvijeri i nagnula se da je poljubim, krv mi je kapala po njezinoj veličanstvenoj njušci. Bio je opasan stvor kojem sam pohitala radi sigurnosti, a on je pak meni iskazao povjerenje. Uzdahnuo je, njegove su se reptilske oči zatvorile u blaženstvu dok su vjernici oko mene zurili u nas. Bili smo utočište jedno drugomu. Ovdje, osjećali smo se sigurno — krokodil i ja — izbjeglice iz Egipta. Juba je nasrnuo kako bi me zgrabio, a drugi je krokodil jurnuo prema njemu. Hramom je odzvanjalo brektanje. Sijevnuli su zubi i jedva promašili Jubin lakat. Moj je zaručnik ustuknuo, a krokodil se bacakao na kraju lanca. Juba je podigao glas. »Seleno, smjesta dođi ovamo!« »Nećeš mi ti zapovijedati!« rekla sam.

Pompea

-187-

Sada sam u potpunosti razumjela Izidu i zauvijek sam se promijenila. »Odvucite je od tih zvijeri!« rekao je Juba svećenicima i vjernicima. No nitko ga od njih nije poslušao. Podigla sam ruke kako bih pročitala hijeroglife koji su mi plesali pred očima dok je jalova žena klečala na mramoru i plakala. Gomila se okupila, oči su im bile blistave i sanjarske. Neki su drhtali. Drugi su sklopljenih dlanova mrmljali molitve. Dok sam im promatrala lica, znala sam da sam oslobodila neku silu, moćniju od sebe same. Bila sam Uskrsnuće. Kao Izida skupit ću svaki komadić ostavštine svojih roditelja. Skupit ću njihovu obitelj, njihova uvjerenja i ambicije, njihovu vjeru njegovati ih u močvari svojega srca. »Seleno, ako ne dodeš, pozvat ću pretorijance!« zaprijetio je Juba. Da, on bi i učinio nešto tako užasno. Doveo bi vojnike na ovo sveto mjesto, a budući da su oni Rimljani, pobili bi krokodile. Prvi se put nisam bojala rimskih vojnika, ali nisam im niti kanila dopustiti da oskvrnu ovo svetište pa sam ustala i prišla Jubi, s vatrom u očima. Svjetina se razdvojila dok sam koračala preko grimiznih cvjetova izraslih iz moje krvi, a Juba je ustuknuo jedan korak. Magija je bila u meni i bila je moćna, čak ju je i on osjećao. Bol mi je sijevala niz ruke, a krv kapala s vršaka prstiju dok sam stajala pred njime poput gladijatorice. Nisam bila bespomoćna, ne ovaj put. Imala sam samo nekoliko riječi za njega, a one su bile; »Imam poruku za cara!«

Pompea

-188-

Dvadeset osmo poglavlje

Dok sam koračala cestom u svojoj bijeloj haljini umrljanoj krvlju, prolaznici su zurili u mene. Ipak, nisam se bojala. Tako sam dugo živjela u Rimu poput prestrašenoga miša, osjećala se kao da nisam vrijedna moći svojega nasljeđa. Sada, s ovom hekom iz hrama koja je strujala u meni, osjećala sam se poput lavice. Stotine su ljudi vidjele Izidinu božansku snagu kako djeluje kroza me — reći će svojim prijateljima. Uskoro će znati tisuće. Te se mistične moći više neće moći skrivati. »Samo još malo«, rekao je Juba, no nije mi trebalo njegovo ohrabrenje. Izida je još bila sa mnom. Kada smo ušli u kuću, Livija je ustuknula vidjevši me krvavu, a njezina je robinja umalo ispustila amforu koju je nosila. »Što si to učinila, zločesta djevojko?« Bila sam Izidino dijete. Livija mi nije bila ništa. Kada sam je pogledala, iz očiju mi je zasigurno sijevnuo žar jer više ništa nije rekla, samo me pustila da prođem. Kada sam prošli put bila utjelovljenje božice, bila sam tek preplašeno dijete i Juba me je morao odnijeti po stubama. Ovaj put, skupivši krvavim rukama bijele nabore svoje zaručničke haljine, hodala sam sama. Nisam kucala nego sam širom otvorila vrata careve radne sobe te stala na prag gdje me je mogao vidjeti. Već je stajao, nosio je oklop i plašt. Ne znam je li ga tko došao upozoriti ili me je vidio s prozora, no sada smo gledali jedno drugo kao dva kolosa na različitim stranama ulice. Ako sam ja bila neki dio Izide, onda je on bio neki dio Seta, boga tame. »Je li poruka za mene?« napokon je upitao car s hladnim gnjevom. Podigla sam bradu. »Jest.« Car je kružio oko mene, a ja sam podigla svoje krvave ruke da vidi tisuće malih ureza na mojoj koži. Nisu nestajali dok ih je promatrao. »Prevedi!« rekao je. Jedva sam to čekala. Budući da si Izidi uskratio prijestolje, znaj da tvoji nasljednici nikada neće naslijediti tvoje. Zaniječi me i tvoje će neslavno ime nestati u prahu. Prije nego što sam mogla prevesti više, car me grubo uhvatio za oba ramena. »A kada ću ja odgovoriti, Kleopatro? Da istaknem kako si ti potekla iz rodoskvrne loze debelih ubojica rođaka, koji su većinom potratili Aleksandrovo nasljeđe dok Egipat nije postao zaduženi kostur koji si naslijedila zahvaljujući Cezarovoj dobroj volji!« Tresao me dok mi zubi nisu zacvokotali. Ipak, znala sam da ne viče na mene. Ne, obraćao se mojoj majci. Možda nije želio misliti da je prkosio božici ili se dio njega još morao sukobiti s mojom majkom. Zurili smo jedno u drugo, oboje smo bili svjesni svakoga zvuka u prostoriji, svakoga udisaja. Moja je želja bila da ga napadnem pa sam se istodobno osjećala zadovoljnom i uznemirenom posljedicama. Iako je u svojim rukama držao moj život još i prije nego što

Pompea

-189-

sam ga upoznala, nikada me nije ovako zgrabio. Bio je hladnokrvan čovjek koji je rijetko izgovorio nepromišljenu riječ, no sada su se njegovi prsti ukopali u moja ramena poput pandža. »Boli me!« prošaptala sam. Pogledao je kroza me, drhteći od bijesa. A njegove oči — oh, njegove oči! »Tko si ti?« »Selena«, promrmljala sam. »Ne! Misliš kao ona! Govoriš kao ona!« optuživao je. Zatim se njegova ruka našla na mojem vratu, gdje me rukom zgrabio za kosu. Ruke su mi pale uz tijelo, a kapljice krvi zamrljale su pleteni sag pod nama. Bila sam savršeno mirna. Čula sam otkucaje vlastita srca u ušima, kucalo je tek malo polaganije od njegova. Bili smo u koštacu, gotovo u zagrljaju. »Ja sam Selena...« Napokon me pustio i vratio se u svoju stolicu, zauzevši doličan stav, kao da me nije ni dotaknuo. Moja je krv sada bila razmazana po njegovu prsnom oklopu. Činilo se kao da nije primijetio. Trebao mi je trenutak da uspijem ponovno progovoriti. »Ima još.« »Čuo sam dovoljno.« Glas mu je bio poput mača što se polako vraća u korice za buduću upotrebu. Zagledao se kroz prozor, a bol je polako počela zasjenjivati moj zanos. »Simboli ne zacjeljuju kao obično«, rekla sam mu. »Izida još prebiva u meni, a moje ruke neće prestati krvariti dok ne čujete sve.« »Ne govori kao da sam ja kriv. Ona ti to čini, ne ja!« Je li želio da budem ljuta na svoju božicu? Na svoju majku? Ti su dani već odavno prošli. Dijelila sam suze s Izidom, slavila njezino ime, a ona mi je podarila moć za koju nisam ni znala da je mogu upotrijebiti. Stajala sam. Čekala. Činilo se kao da su prošli sati prije nego što je car napokon dao znak rukom. »Pročitaj ostalo.« Duh Izide i dalje živi. Pritajit ću se u prikazima majke i djeteta. Živjet ću u sjenama i čekati Zlatno doba. Justum bellum, Oktavijane. Kada sam završila s prijevodom, svaka se rana zatvorila, moje su ruke bile krvave, no zacijeljene. Sada me je snaga napuštala. Nisam više mogla stajati, srušila sam se na stolicu. Oktavijan je sjedio u tišini, glavu je zabacio, zagledao se u strop. »Zvučiš sasvim poput nje.« Poput krotitelja s opasnom gujom, znala sam da ne smijem načiniti nikakvu naglu kretnju koja bi ga potaknula da ponovno napadne. »Žao mi je.« »Sjećam se kako je tvoja majka govorila o pravdi za Cezarove ubojice. Tada smo bili saveznici, tvoji roditelji i ja. Jesi li to znala?« Jesam, znala sam. »Tužno je to što su se za nasljeđe Julija Cezara borili oni koji su ga najviše voljeli.« »Je li ga ona voljela?« upitao je car. »Oduvijek sam se pitao. Ah, znam da ga je očarala i uništila razmećući se njihovom ljubavnom vezom pred cijelim Rimom. Čak je dopustila da postavi njezin kip u hramu Venere Genetrix. Kakvo poniženje za moju obitelj! No je li ga voljela?«

Pompea

-190-

Vidjela sam da je uistinu to želio znati. Pod njegovim krvlju umrljanim prsnim štitom, grudi su mu se nadimale od napora da zauzda osjećaje, kao da još tuguje za svojim praujakom. Ramena su mu bila napeta. Gotovo sam osjetila samilost prema njemu dok se nisam sjetila da je ubio jedinoga sina Julija Cezara — mojega brata Cezariona. Istini za volju, ako je on doista bio Cezarov sin, onda je Cezarion bio i carev brat. A on ga je ipak ubio. S tom mišlju ono malo samilosti što sam je osjećala prema njemu, polako je nestalo. »Da, voljela ga je. Moja je majka voljela Julija Cezara i borila se za njega sve do svoje smrti.« »Ne, mislim da ipak nekako živi«, rekao je, gotovo samom sebi. Glas mu je bio bezizražajan, hladan. »A ipak, neobično mi je drago.« Nikada ga nisam vidjela ovako uznemirenoga. U ovome bi me trenutku inače poslao da odem kako bi imao vremena za razmišljanje. No umjesto toga, dopustio mi je da ostanem, u očima mu je još bio onaj čudni žar. »Drago?« upitala sam. »Je li ti tvoja majka rekla da bih je ubio? Ako jest, bila je u krivu. Znam što kažu — da sam je želio mrtvu. Da mi je to dobro došlo. I jest. No usprkos politici, želio sam je živu!« Njihala sam se na rubu stolice. »Da biste je mučili?« »Da bih je natjerao da to cijeni!« odvratio je otresito. Njegov mir bio je samo oklop neke druge vrste, a ja sam ga udubila, i to jako. »Zar ne vidiš, Seleno? Tvoja bi majka razumjela to što sam postigao. Čak i u porazu, znala bi cijeniti ono što nitko drugi ne može. Kleopatra me je podcjenjivala kao mladoga, no nisam se mnogo razlikovao od nje. Ona je postala kraljica s osamnaest godina, a ja sam bio najmlađi konzul u povijesti! Pobjeđivao sam Antonija u manevrima prije nego što sam navršio dvadesetu godinu!« Prstima je pomilovao zlatne dupine kraj svojega radnog stola. Bili su majčini. I sag je bio njezin. Namještaj, pa čak i pehar od ahata iz kojega je nekoć pio pripadali su mojoj majci. Okružio se njezinim stvarima i njezinom djecom. »Pogledaj sada«, nastavio je. »Nalazim se u svijetu punom takvih malih ljudi. Svi su veliki mrtvi: Marije, Sula, Pompej, Katon, Ciceron, Cezar, Brut, Kasije, Antonije! Nikoga više nema, osim mene! Da, Oktavijan je uspio gdje oni nisu!« Upotrijebio je svoje pravo ime. Možda je govorio istinu, no bila sam na oprezu. U njemu su se oduvijek sukobljavali njegovi oprezni instinkti i njegova žudnja za publikom. Trebao je ne samo promatrače koji su bili očarani njegovom predstavom, nego i kritičare koji su shvatili lukavstvo u njegovoj drami. »Sigurna sam da je moja majka razumjela golemost onoga što ste učinili.« »Opasno je sada mi povlađivati«, rekao je car. »Poznajem te. Znam kako razmišljaš. Možda izgledaš kao nevin lotos što pluta na Nilu, no ti si poput onih plavih lotosa koji noću zarone ispod površine. Svijetu danju pokazuješ jedno lice, no kao tvoj imenjak mjesec, promjenljiva si! Ispod površine u tebi vreba stvorenje neutažive gladi! Poznajem te kao što sam poznavao tvoju majku! Kleopatra i ja razumjeli smo jedno drugo! Znali smo za što se borimo!«

Pompea

-191-

Car je spustio pogled i na svojem prsnom oklopu, u utorima rezbarije što je prikazivala njegovu pobjedu kod Akcija, spazio sasušene tragove moje krvi. Oči su mu mahnito sijevnule. »Borimo se za svijet. Rat koji će sve odrediti — koje će ideologije zavladati i koji će bogovi preživjeti.« »I vi ste pobijedili, Cezare!« rekla sam koračajući u dubine močvare, ostavljajući samo svoje oči vidljive kroz trsku svoje namjere. Moram se sakriti poput Izide dok ne ojačam. Međutim, oči su ga izdale. Bile su to oči lovine i opsjednutoga. »Objavivši rat Egiptu, rekao sam da ne smijemo dopustiti da se ijedna žena proglasi jednakom muškarcu. Egipatsku kraljicu Kleopatru iz kuće Ptolomejevića, egipatsku kurvu koja štuje gmazove i zvijeri, moramo pobijediti. Proglasili smo pravedan rat, Justum bellum!« Sjetivši se toga, kao da mu se vratila vatra iz nekog izgubljenog vremena, šaka mu se ukočila. Polako je dolazio k sebi. »Želim mir, a čini se da je Kleopatra još živa te da se želi nastaviti boriti. Gdje će, pitam se, naći još jednoga Rimljanina koji će se zauzeti za njezin cilj?« »Ne znam«, rukama sam obujmila ramena. Nije mi se svidjelo što mu uspomene vraćaju snagu. Nije mi se svidjelo gledati kako ga opsesija mojom majkom zasljepljuje. »Ne u tvojemu bratu«, razmišljao je. »On je tek dječak. Ne u Agripi, previše je odan. Plank i Sozije bez sumnje, te svi stari pristaše tvojega oca koji se sada pretvaraju da su moji, rado bi se založili za njezine ciljeve, no nitko od njih nije dovoljno velik da mi se sada suprotstavi. Kao što sam rekao, svijet je pun malih ljudi.« »Ja sam samo glasnik«, prošaptala sam. Nisam bila samo glasnik. Bila sam Uskrsnuće, a on kao da je to znao. Stajao je, stavivši oba dlana na radni stol i nagnuo se prema meni prijeteći. »Ti si više od toga. Možda tvoja majka planira naći novoga ratnika među Izidinim sljedbenicima koje si zapalila svojom današnjom demonstracijom?« Srce mi je počelo nepravilno lupati. Mnogo je toga stavio na kocku poslavši me u hram, nije bilo prekasno da pokopa svoje pogreške. »Cezare, neću više ići u hram. Ono što se danas dogodilo, ne može se zanijekati.« »Oh, ne, Seleno. Pozornica je namještena i sada smo oboje zarobljeni njome. Tvoja i moja sudbina isprepletene su. Slobodno idi u hram, krvari, poskakuj s krokodilima. Izvodi svoju ptolomejevićevsku čaroliju nad masama, glumi božanstvo. I budi zaljubljena u Jubu, neka ti se obrazi rumene. Što si moćniji simbol, postaješ moćnije oruđe u mojim rukama! Neka ti se klanjaju, neka plaču. Neka misle da si im spasiteljica, jer ja sam tvoj spasitelj. Tvoju je majku možda osokolio bijeg tvojega brata — Helios je možda sada s njome, gdje god da ona jest, čak i sada. No zaboravila je jednu ključnu stvar. Ti pripadaš meni!«

Pompea

-192-

Dvadeset deveto poglavlje

Po izlasku iz careve radne sobe, utroba mi se zgrčila, a koljena se zatresla, no prisilila sam se da ostanem uspravna. Čarolija me je duboko iscrpila. Boljelo me sve do kostiju. Želudac mi se bolno stisnuo i osjećala sam se loše. Crni stupovi koji su držali krov kao da su se njihali pred mojim očima. »Daj da te otpratim do Oktavijine kuće gdje se možeš oprati«, rekao je Juba, oprezno mi pružajući ruku. »Ostavi me na miru. Gaju Julije Juba!« »Seleno, budi razumna. Jedva možeš stajati, a kamoli sama hodati.« Bio je u pravu. Kada sam pogledala prema tlu, učinilo mi se kao da se odmiče od mene. Povjetarac u krošnjama zvučao je ritmično i grubo, nezamislivo glasno. Ruke su mi se ukočile, na njima se sušila krv. Vjerojatno sam pala jer me Juba uhvatio i njegov me dodir prenuo. Nisam primijetila da je bio tako blizu mene jer mi se činilo da sam i ja daleko od sebe same. Iako me je vjerojatno spasio da ne razbijem glavu na stubama, bijesno sam ga pogledala. No bila sam odviše slaba da se otrgnem iz njegova stiska. Juba je odmahnuo glavom. »Danas... Seleno, kako si znala da te krokodili neće ozlijediti?« »Nisam to znala.« Ovaj je odgovor ostavio Jubu u privremenoj, ali dobrodošloj šutnji. Kada je opet progovorio, glas mu je bio hrapav. »Jesi li vratila plodnost onoj ženi? Ženi u hramu na koju si položila ruke. Imaš li tu moć?« Pogledala sam ga u oči. »U što ti vjeruješ?« Promatrao me je trenutak. »Pokušavaš li me zastrašiti?« »Pokušavam spasiti život bratu. Pokušavam poštedjeti Egipat. Pokušavam proširiti svoju vjeru i slaviti svoju božicu. Ako te to zastrašuje, to se mene ne tiče.« Juba je uzdahnuo. »Bit ću ti muž...« »No još mi nisi muž, zar ne?« upitala sam ga, otevši mu se i nastavivši hodati sama. Počeo je koračati uz mene. »Za nekoliko tjedana bit ću tvoj muž! Svi to očekuju!« Bila sam toliko umorna da nisam bila u stanju ni tjerati mušice. »Ne uzrujavaj se, Juba. Spremna sam podnijeti žrtvu da ti budem žena, no do toga dana, ne diraj me.« »Žrtvu?« upitao je, pognuvši se da bi me mogao pogledati u oči. »Zar će ti brak sa mnom biti tako užasan? Stvoreni smo jedno za drugo! Zamisli što ćemo sve učiniti! Ne možeš mi reći da se ne želiš vratiti u Afriku.« Dio mene želio je to. Nisam mogla dobiti Egipat bez Afrike, a nisam mogla dobiti Afriku bez Jube. No činjenica da je mogao kleknuti pred mene i pokušati govoriti o našem zajedničkom životu dok mi se na rukama sušila krv, jednostavno me je nasmijala. Nisam mogla ništa drugo. Krisa me je veoma pažljivo svukla. Zatim mi je pomogla da uđem u kupelj jer sam bila

Pompea

-193-

suviše slaba da to učinim sama. Uronila sam u vodu u polusnu. Za to vrijeme Bastet je kružila po prostoriji, nako striješena, a rep joj se trzao kao da je osjećala heku koja je strujala kroz mene taj dan. Krzno joj se podignulo duž kralježnice i nije se htjela smiriti. »Je li to istina?« upitala je Krisa. »Ono što govore o hramu danas... Moja sestra Feba čula je da ste doživjeli Izidinu ekstazu, a zatim se suprotstavili caru.« Toliko sam joj dugo zamjerala, no sada sam razumjela da smo povezane, ona i ja. Nisam znala bih li ikada mogla oprostiti Krisi što je pomogla Heliosu da pobjegne ili što mi je lagala, no Julija je potvrdila Krisinu priču kako joj je car oduzeo djevičanstvo i bilo mi ju je žao. Nisam se mogla ljutiti na nju. »Istina je. Osjetila sam Izidinu moć, čak su i krokodili vidjeli to na meni.« »Osjećam magiju oko vas čak i sada«, objasnila je Krisa, a zatim me šutke oprala spužvom natopljenom mirisnim uljima — onakvim kakve Oktavija nije odobravala jer su bili strani luksuz, no Julija i ja više smo ih voljele od maslinova ulja i strugalice. »Hram vam obnavlja moć. Eufronije mi je rekao da je ona pohranjena u vama te da će polako nestajati svakom čarolijom koju izvedete.« »Ne znam izvoditi čarolije«, rekla sam, pazeći na vrata. U Oktavijinoj se kući nikada nije smjelo govoriti o magiji. »Krisa, znam da si mi lagala prije i znam da nisam bila poštena prema tebi, no sada je najvažnije da mi kažeš istinu jer je Izida danas progovorila kroz mene. Moraš mi reći znaš li gdje je Helios!« Krisa je podigla mokre ruke iz vode. »Kunem vam se da ne znam!« Ovaj sam joj put vjerovala. »Boli li vas još?« upitala je Krisa kada se vratila strugati krv s moje kože. »Da.« Uspješno sam dobila bitku s nesvjesticom, no tijelo mi je bilo slabo, glava me je boljela, a i borila sam se s mučninom. »No mislim da sam danas u hramu shvatila nešto o patnji i zašto je dijeliti s drugima. Važan je to korak prema... nečemu drugome.« »Prema ponovnome rođenju«, rekla je Krisa. Polako sam kimnula glavom, zatvorivši oči. Vjerojatno nisam dugo spavala kada me je careva žena grubo probudila. Vlažni pramenovi kose hladili su mi čelo, pokušavala sam usredotočiti pogled. »Glupa djevojko!« povikala je Livija. Bastet je puhnula, Krisa je pobjegla u kut, a ja sam nekoliko puta zbunjeno zatreptala očima. Bili smo u Oktavijinoj vili, a Livija je rijetko dolazila nepozvana. No bila je tu, njezino je lice bilo izobličeno od bijesa. »Seleno, ova se kuća okrenula naopako kako biste se ti i Julija dobro udale. Čak sam si kupila odjeću za tvoje vjenčanje! Provela sam cijeli dan u pripremama, a ti zatim osramotiš cijelu našu obitelj, huškaš mase protiv nas svojom krvlju i besmislicama!« Obično bih se prestrašila Livije, no nešto se u meni promijenilo u Izidinu hramu. Čak nisam ni uronila tijelo da sakrijem svoju golotinju. »Krivo su vas obavijestili. Nisam rekla ništa protiv vas ni protiv ove obitelji.« »Nisi trebala! Samo si trebala uključiti svoju ptolomejevićevsku draž i robovi su ti se klanjali poput slinavih idiota!« Livija je oštro pogledala Krisu, a zatim upravila pogled u

Pompea

-194-

mene. »Jesi li upotrijebila kokošju krv ili neke jeftine trikove da izvedeš tu predstavu?« »Izida mi je došla«, rekla sam. »Možda biste i vi trebali posjetiti njezin hram da vam pruži vodstvo.« Livija je zateturala. »Ti si jedna drska nesretnica! Taj će događaj valjda izbrisati onaj samozadovoljni izraz na Oktavijinu licu! Možda će zahvaljujući sramoti što ima vješticu u domu drugi put malo bolje promisliti prije nego što primi ovakve kao što si ti!« Podigla sam bradu, ponos mi je nadvladao razum. »Zašto bi bilo sramote u tome što slijedim careve naloge? Danas sam otišla u hram baš kako mi je on zapovjedio. Maločas sam došla iz njegove radne sobe, dao mi je svoje odobrenje, pa možda niste tako dobro upućeni u njegove želje kao što mislite.« Livija je suzila pogled i stisnula šake. Točno sam znala kako pogoditi njezinu taštinu. Premda ju je možda cijeli Rim smatrao uvijek staloženom, ovo je bila Livijina strana koju sam najbolje poznavala. Sitničava i zla, crvena lica, bijesna. »Tko si ti da preispituješ moj brak?« upitala je. Ustala sam, popela se stubama koje su vodile iz kupelji i zgrabila halju koja se nalazila u kutu do šćućurene Krise. Danas sam bila utjelovljenje Izide. Vidjela sam život onkraj života. Ovaj put nisam pobjegla od Livije. »Ako car u meni ne vidi nikakva zla, zašto biste vi vidjeli?« Livija je prosiktala: »Vidim zlo u tebi jer ga on ne vidi! Ti si opasna mala guja! Zavodiš dobre Rimljane baš kao što je to činila tvoja majka! Pomračuješ im um! On misli da te iskorištava, no ti iskorištavaš njega! Zašto samo ja to vidim? Sto si dulje u ovoj kući, to više njegov zdrav razum blijedi, no ja neću dopustiti da moj muž postane još jedan Rimljanin kojega je zavela i uništila neka egipatska kurva!« Stisnula sam oči. »Car mi je poput oca.« »Lažljivice!« zaurlala je Livija. »Znam ja kakve su žene poput tebe, što uistinu želiš i kunem se da ću te poslati odavde s Jubom čim to bude moguće sada kada cijeli Rim znade da se prepuštaš općenju s krokodilima!« »Općenju s krokodilima?« Bilo je to više apsurdno nego uvredljivo. »Ni tvojoj majci izopačenost nije bila strana!« siktala je Livija. »Zašto bi itko očekivao išta bolje od tebe?« Kako sam mogla podnijeti takvo što od žene koja je pretraživala grad da nađe djevice te ih protiv njihove volje dovodila u krevet svojemu mužu? Nakon svega što se dogodilo toga dana, bilo je to previše. »Livijo, ti od svih ljudi imaš najmanje prava napadati me što se tiče izopačenosti!« Pogled mi je nekontrolirano sijevnuo prema Krisi i Livija je odmah shvatila što sam htjela reći. Zatim je careva žena pocrvenjela i shvatila sam da sam grdno pogriješila. Livija je ubojito pogledala Krisu prije nego što me je odmjerila od glave do pete. »Ne znam što želiš reći.« Bilo mi je jasno da sam pogriješila, no nadala sam se da ću to brzo prikriti kako Krisa ne bi platila cijenu. »Govorila sam napamet. Uznemirili ste me, a protekli mi je dan bio naporan. Željela bih se povući u krevet.«

Pompea

-195-

Livija me je gledala nekoliko trenutaka koji su mi se činili kao cijela vječnost. »Ne bih rekla. Pomno biraš riječi, Seleno. Oduvijek to radiš. Zato objasni što si htjela reći ako se usudiš!« Gotovo da sam osjećala Krisin strah. Nisam skidala pogled s Livije te sam sada bila sigurna da je Julija u pravu. »Samo sam htjela reći...« »Livijo?« Oktavija se pojavila na vratima i spasila me je od još jedne laži. »Što ti radiš ovdje?« Livija se okrenula prema sestri svojega muža, a glas joj je bio otrovno sladak. »Došla sam reći Seleni da su vjenčani darovi već počeli pristizati.« »Mogla si poslati tu poruku po nekom robu«, rekla je Oktavija. »Nisi se trebala gnjaviti.« »Željela sam se gnjaviti«, rekla je Livija. Bilo je jasno da joj se nije svidio Oktavijin upad, no nije željela da careva sestra dozna njezinu tajnu. »Došla sam razgovarati sa Selenom ako ti to ne smeta.« »E pa, smeta mi«, rekla je Oktavija, ne popuštajući. Ovaj je put Livija prva trepnula i otišla. Oktavija me nakon toga odvela u krevet i ugasila većinu uljanica. Činilo se da sam zaspala čim sam zatvorila oči. Spavala sam bez snova, kao kada postoji samo mirno crnilo, kada ne osjećam nikakvu bol, kao da me je Izida ponovno uzela u svoju utrobu. Zato sam se iznenadila kada sam, probudivši se, ugledala Oktaviju. »Smeta li ti svjetlost?« upitala je, prišavši rubu mojega kreveta kako bi stavila ruku na moje čelo. »Ne«, prošaptala sam. Jezik mi je bio natekao, a u glavi mi je bolno kuckalo. »No žedna sam.« »Mogu ti dati malo hladne juhe. Pomoći će ti«, rekla je. Njezina me je jednostavna ljubaznost dirnula. Htjela sam joj olakšati brige, željela sam da joj mogu reći da nisam izvodila magiju, no ovaj put bila bi to laž. Filadelf i ja to smo prouzročili i nije mi bilo žao. Oktavija je sjela na krevet do mene. »Svaki ti je put sve gore. Štuješ okrutnu božicu.« »Ona je najmilostivija, kada biste to samo shvatili«, rekla sam. »Hvala vam na onome prije, s Livijom.« »Mogu se brinuti o djeci u svojemu domu i bez Livijine pomoći.« U tom sam trenutku shvatila da nas nije trebala prihvatiti upravo Oktavija. Ako nas je car želio zadržati kao štićenike, mogao nas je povjeriti Liviji. »Zašto ste nas vi prihvatili?« Oktavija je svojim debelim rukama popravila pokrivač oko mojih ramena. Oči su joj bile pune opreza. »Time sam mogla učiniti nešto za tvojega oca.« Voljela sam svojega oca, no on nije bio stalno prisutan u mojemu životu, čak ni prije svoje smrti. Bilo mi je teško shvatiti zašto ima toliko djece i bivših žena. »Svi znaju kako je ružno postupao s vama. Zašto mislite da mu išta dugujete?« Uzdahnula je, kao da je nešto boli. »Dužna sam tvojem ocu jer bi, da ga nisam voljela, možda još bio živ.« Šutjela sam, čekajući da nastavi. »Istina je da je Marko Antonije bio moj zakoniti muž«, rekla je Oktavija. »Također je istina

Pompea

-196-

da ga je tvoja majka preotela od mene i od Rima. No postoji još jedna istina, moj grijeh, a to je da sam ga ja najprije preotela od tvoje majke.« Progutala sam slinu, a neki neobjašnjivi poriv nagnao me je da joj dodirnem ruku, kao da joj time dajem dopuštenje da stane, no sada kada je počela svoju priču, sve je izašlo na vidjelo. Duboko je udahnula i rekla; »Kada se situacija s Fulvijom pogoršala, tvoj se otac mogao rastati od nje i uzeti novu Rimljanku za ženu, no ostao je u Egiptu. Bio je sretan s tvojom majkom, pogotovo nakon što mu je rodila blizance.« Pokušala sam prognati osudu iz svojega pogleda, no njezini su se obrazi zarumenjeli. »Moraš znati da sam voljela Marka Antonija otkad sam bila mlada. Upoznala sam ga u domu svojega praujaka — za stolom Julija Cezara — i nijedan muškarac kojega sam prije vidjela nije mu bio ravan. Gromko se smijao, preko jednoga ramena nosio je lavlju kožu poput Herkula, a u očima mu je sijevala strast... Nitko nije bio kao on!« »Nije grijeh dopustiti da vas privuče snažna ličnost«, uvjeravala sam je iako mi se činilo da je to bilo nelojalno od mene. Istini za volju, moja je majka mrzila Oktaviju, no ja više nisam. Zagledala se u moje oči kao da traži odrješenje. »Nisam mogla prihvatiti da ljubi strankinju. Nisam mogla vjerovati da želi graditi život s Kleopatrom. To nije bilo ispravno! Nije bilo zakonito! Zato sam se ponudila kada je moj brat tražio način da se pomiri s tvojim ocem. Neka ostavi Kleopatru i njezine blizance i oženi se mnome. Bio je to najbestidniji prijedlog koji sam ikada dala i mnogi su umrli zbog toga.« »Jer nas se nije mogao odreći«, prošaptala sam. Oktavija se zagledala u svoje ruke. »Pokušao me voljeti, mislim. No kada ju je opet vidio, bio je očaran. Rastao se od mene kako bi se oženio Kleopatrom, a cijeli je svijet to doživio kao da se rastao od Rima da bi se oženio Egiptom! Ja sam za to kriva. Za sve sam ja kriva...« »Niste!« Zar nije shvaćala da je njezina ljubav prema mojemu ocu bila samo sredstvo za ostvarenje carevih ciljeva? »Rat bi se dogodio tako i tako.« »Rat bi se možda dogodio tako i tako«, složila se, »no ne bi se dogodio zbog moje časti. Svaki napor koji sam uložila kako bih bila dobra žena tvojemu ocu pretvorio se u propagandu protiv njega jer su Rimljani smatrali da je, odbivši mene, odbio sve njih!« Položila je jednu moju ruku na drugu i nježno ih pritisnula svojima. »Tvoj otac sada živi samo u svojoj djeci. Tako ja otplaćujem svoj dug njima. Ne razumijem što se danas u Izidinu hramu dogodilo s krokodilima i ne odobravam to. No prije nego što se udaš za Jubu i odeš u Afriku gdje te više možda neću nikada vidjeti... Pa, voljela bih da me se rado sjetiš.« Oktavija je bila kreatura svojega brata, istina. Uvijek će izabrati cara umjesto bilo čega drugoga, čak i svojega srca. No i ja sam imala brata kojega sam jednako toliko voljela. Bilo mi je teško ne suosjećati s njome. »Oktavijo, u mojoj vjeri najsvetije što netko može učiniti jest slaviti živote onih koje voli tako što će skupljati razasute komadiće i ponovno ih spajati. Vi ste to učinili s djecom mojega oca, pa se nadam da ćete i vi mene rado pamtiti.« Oktavija si je dopustila da pokaže više osjećaja nego što je možda namjeravala. Nježno se

Pompea

-197-

osmjehnuvši, utrnula je svjetiljku kraj mojega kreveta i moju je sobu obavila tama. No prije nego što je otišla, zastala je kraj mog kreveta i poljubila me u obraz. Bio je to nježan poljubac kakav bi majka mogla dati svojemu djetetu. I dok sam polako tonula u san, pomislila sam: Izida prebiva i u njoj.

Pompea

-198-

Trideseto poglavlje

Ujutro sam se odjenula i stala lutati neobično praznom kućom. Bio je sajmeni dan, pa sam se nadala da su svi samo otišli na Forum, a ne da su me izbjegavali. Obitelj me je već vidjela kako krvarim, na Trojanskim igrama, no kako će se djevojke odnositi prema meni kada čuju da su mi se i krokodili pokorili, a da su iz moje krvi niknuli cvjetovi? U kuhinji sam zatekla samo robove koji su čistili razderane ostatke štakora koje im je na pragu ostavila Bastet. Robovi su zanijemjeli kada sam ušla u prostoriju i naklonili su mi se. Bilo je to prilično usiljeno, pa sam uzela suhe datulje i otišla potražiti Filadelfa. Bio je u svojoj spavaćoj sobi, usred dana, sjedio je na krevetu prekriženih nogu. Bacao je koštane kocke tali, igrao je igru koju ga je naučio car. Izgledao je blijedo i još je bio u odjeći za spavanje. »Što ti je?« upitala sam ga, stavivši zdjelu datulja kraj njegova kreveta. »Kašljem«, rekao je Filadelf, a zatim mi to i dokazao iskašljavši malo sluzi. Dok smo razgovarali o onome što se dogodilo u hramu, sjedila sam na Heliosovu napuštenome krevetu i prstima prolazila po tkanini, tražeći bar neki dio njega. Zamišljala sam da ga mogu namirisati, kao blagu jeku morskoga povjetarca i pijeska izblijedjela na suncu. U srcu sam osjetila bol, istodobno slatku i tužnu. »Čini se neobičnim da sam u hramu u kojem Izida poučava da rat truje svijet dobila poruku kojom objavljuje pravednički rat protiv cara.« »Ne vode se svi ratovi radi ubijanja. Možda se neki vode radi ideja.« Filadelf je uzeo nekoliko datulja i počeo ih jesti. »Baš i ne razumijem sve što vidim, no mislim da ćeš jednoga dana biti velika kraljica.« »Doista?« Igrala sam se zaostalom vlasi na Heliosovu jastuku. Bila je kovrčava i plava. »Vidio sam to. U toliko različitih rijeka, vidim da ponovno uspostavljaš prijestolje za Izidu. Vratit ćeš je kući. Očuvat ćeš njezinu vjeru u srcu rimskoga svijeta...« Zagledala sam se u njega, toliko sam mu željela vjerovati. Ako je to što je rekao bila istina, možda mi je bilo suđeno da se udam za Juhu. Što ako su Rim i car bili samo odskočna daska za moju sudbinu? Raspoloženja su u carskoj palači ključala. U potrazi za Heliosom Agripini vojnici terorizirali su sljedbenike Izide, robove i oslobođenike. Zbog toga što je August »zagubio« Kleopatrina sina, car je izgubio na ugledu u očima svojega naroda, a Agripa — koji je dobio toliko ratova i podigao toliko javnih zgrada za Rimljane — činio se nesposobnim. Sve to vrijeme, moja se zvijezda uzdizala. Glas o mojim čudima proširio se gradom, a sjaj mojega skorašnjeg vjenčanja samo je dodavao draži, pa me je car držao uza se. Nekada bi me tražio da mu prevodim, nekada je samo želio da mu sviram na kithari. Znala sam da me držao blizu sebe iz straha da bih, poput svojega brata blizanca, mogla pobjeći, no bilo je tu još nečega. Promatrao me je, u mojim očima uvijek je tražio moju

Pompea

-199-

majku. Ja mu, pak, nisam davala povoda za zabrinutost. Dovoljno sam ga uzdrmala svojom zadnjom krvavom porukom. Sada sam činila što je god tražio od mene, bez pogovora. Kao Izida, kovala sam urotu u trstici. Nisam pokazivala koliko mi je Helios očajnički nedostajao i prepustila sam se carevim preokupacijama. Naredila sam sama sebi da mi bude važno sve ono što je i caru bilo važno. Prisilila sam se cijeniti njegove vrline — jer najbolje su laži one u koje djelomično vjerujete. Jednoga dana, kada smo nas dvoje bili sami u njegovoj radnoj sobi, podigao je pogled sa svoje korespondencije i upitao me: »Što to čitaš?« Pomaknula sam se na plišanome sagu kraj njegova radnog stola i okrenula na jednu stranu. »Učim punski jezik«, objasnila sam. »Želim razgovarati s Jubinim narodom na njihovu materinjem jeziku.« Pitala sam se kako će na nas gledati Afrikanci kada budemo dolazili s legionarima i rimskim kolonistima. Hoće li na nas gledati kao na Rimljane koji su ih došli pokoriti ili će slaviti Jubu kao svojega vođu? Nisam pretjerivala kada sam rekla caru da mu treba u Africi Ptolomejević. Moja će zadaća biti podsjećati rimske koloniste da mi je Antonije bio otac, a domoroce da mi je Kleopatra bila majka. Sve ću to trebati činiti za veličanstvenu vladavinu svojega muža. Znala sam da će moja kruna biti samo simbolična te da Mauretanija nije pripadala meni, no odgojena sam da vladam i željela sam naučiti sve što sam mogla o kraljevstvu koje je dobio moj budući muž. Od Jubina dva kraljevstva, Mauretanija je daleko bogatija. Ribe su plivale u takvu izobilju da se govorilo kako možete baciti mrežu i samo nekoliko trenutaka poslije izvući je iz vode priskrbivši si sigurnu večeru. Juba i car uposlili su arhitekte, angažirali koloniste, odabrali službenike i administratore, a ja sam promatrala kako se mašinerija izgradnje jedne države počela pokretati jer ja sam služila samo kao obična figura. No bila sam kći svoje majke i Ptolomejević te sam željela više od toga. Filadelf je obolio. »Ima groznicu!« povikala je Oktavija, vodeći me u Filadelfovu sobu. »Srušio se dok se danas loptao u dvorištu! Najprije sam mislila da je to od vrućine, no sada Krisa kaže da ništa ne želi jesti!« Filadelf je ležao na leđima, posteljina mu je bila omotana oko nogu, a tunika mu se zalijepila za prsa od znoja. Mokri uvojci kose prianjali su mu uz lice i drhtao je iako mu je koža bila crvena i vruća na dodir. »Seleno!« povikao je kada me je ugledao, oči su mu bile širom otvorene i divlje kao što su bile kada je zadnji put gledao u Rijeke vremena. Vidjela sam da je bio izgubljen u svojim vizijama, istodobno je gledao u mene i kroz mene. Cvilio je, prsti su mu se omatali oko mojih. »Ne tuguj, Seleno. Moraš ići.« »Stalno govori takve stvari«, rekla je Oktavija, uklonivši vlažnu krpu s njegova čela i ispravši je u posudi s vodom da bi je ponovno nježno položila na njegovo čelo. Uhvatila sam se objema rukama oko vrata ne bih li se smirila. »Ne želim da ga Livija vidi ovakvoga!« napokon sam rekla. Istini za volju, nisam željela da itko Filadelfa vidi takvoga. »Molim vas, dopustite meni da se brinem o njemu. Ostavite nas.«

Pompea

-200-

No Oktavija se nije dala pokolebati. »Seleno, Filadelf treba iscjelitelja. Poznajem liječnika čija su specijalnost vrućice. Zove se Muza. Poslat ću po njega.« »Je li taj liječnik barem Grk ili Egipćanin? Je li stručan?« »Već je pomogao caru.« Ako je najbolja preporuka za Muzu bila careva boležljivost, onda sam se uvelike plašila toga liječnika. Čula sam za vrućice koje su ljeti harale Rimom. Julije Cezar jednom je isušio močvaru kako bi spriječio širenje bolesti, no djeca su i dalje svake godine umirala od nje. Filadelf je bio posljednji član moje obitelji koji je još bio uza me i nisam mogla podnijeti pomisao da bih ga mogla izgubiti. »Zove se Antonije Muza. Bio je oslobođenik tvojega oca. Iako nikada nisam tražila od njega da to potvrdi, mislim da štuje tvoju božicu. Možemo mu vjerovati, a ti moraš vjerovati meni, dušo.« Oktavija je pogledala mojega malog brata koji se grčio od neugode. »Da sam Antoniju podarila sina, mislim da bi bio baš kao Filadelf... Neću dopustiti da mu se išta dogodi.« Kako je Oktavija izgledala rimski u svojoj neukusnoj odjeći i s kosom tako strogo začešljanom! Kako su je moji roditelji prezirali! Kako je bila odana svojemu bratu — barem jednako odana kao što sam ja bila mojemu. No sjećala sam se majčinskoga poljupca u mraku. »Obećavate li? Obećavate li mi?« Oktavija je svečano kimnula glavom. »Obećavam. Objasni Fila delfu da mora biti tih kada dođe iscjelitelj.« Zatim je Oktavijin pogled pao na zlatni lanac koji je visio oko Filadelfova vrata. »Dopustila sam vama djeci da zadržite te amulete jer mi se činilo da su slični bullama koje nose rimska djeca, no sada mislim da ne bi smio nositi nešto što priziva zlo i bolest.« Slobodnom sam rukom bojažljivo uhvatila amulet u obliku žabe koji sam jednom već skinula, no od kojega se sada ne bih rastala ni za živu glavu. »To je zadnje što mu je dala naša majka. Nikada mu ne bi dala nešto od čega bi obolio!« Oktavija je napućila usne u znak matronskoga protivljenja, no kada se Filadelf uhvatio za svoj amulet, problem kao da se sam riješio. »Seleno! Vidim Heliosa i on te želi spriječiti da se udaš za Jubu!« Zaboravila sam disati. Pogledala sam Oktaviju u očaju. »Što god da kaže u vezi s Heliosom, ne smijete reći caru!« Zatražila sam od nje da počini izdaju i obje smo to znale. Oktavijin kiseo izraz lica postao je uočljiviji te je odmahnula glavom, uzmičući s poticanjem. »Nemam što reći. To je buncanje u groznici. Idem po iscjelitelja!« Rekavši to, Oktavija je izašla iz sobe i ostavila nas same. »Filadelfe, dovest će ti iscjelitelja i ne smiješ ništa govoriti o Rijekama vremena ili o onome što vidiš za Heliosa. Razumiješ li?« Filadelfove su oči podivljale. Bio je negdje drugdje, na nekome drugom mjestu. »Helios ne želi da se udaš za Jubu, no ti se gotovo uvijek udaš za Jubu! To zna i Eufronije!« Uhvatila sam se za lice. Ako iscjelitelj dođe i čuje Eufronijevo ime, to će sve pokvariti. Dosad sam čuvala tajnu o imenu svećenika koji je bio s Heliosom. Ako car sazna za to, nanjušit će urotu. »Danas više nemoj gledati u Rijeke vremena. Previše si bolestan«, rekla

Pompea

-201-

sam i primaknula mu posudu s vodom. Morala sam ga smiriti prije nego što dođe liječnik. Podigla sam Filadelfa u sjedeći položaj i skinula mu tuniku, uklonivši znojnu odjeću dok je objema rukama zahvaćao vodu u posudi i prskao se. Isprva sam mislila da to čini kako bi se rashladio, no zatim je uzeo vodu u ruke. »Udat ćeš se za Jubu.« Zatim je ispustio tu vodu i uzeo novu. »Opet ćeš se udati za njega.« Budući da ga je tresla groznica, nisam mogla biti sigurna ima li Filadelf istinske vizije, no prošli je put bio u pravu. Bio je u pravu i oko toga da moje stigme uzrokuje krv. »To vidiš u vodi? Uvijek se udam za Jubu?« »Nekada Helios podigne vojsku«, rekao je Filadelf. Srce mi je skočilo u grlo. »A ovaj put? Što je u ovoj Rijeci vremena? Pokušava li Helios podići vojsku?« Filadelf se srušio na krevet i pustio da se voda prolije na pod. Uzela sam posudu i krpom mu obrisala tijelo. »Jesu li ti vizije prošle?« Slabašno je kimnuo glavom. »Kada dođe iscjelitelj, moraš biti tih, čak i ako ti se vizije vrate. Hoćeš li moći biti tih?« Filadelf je privukao pokrivač k sebi, potvrdno kimnuvši glavom. Ipak, pogled mu je bio uprt u daljinu. »Rijeka skreće, a procijep se zamutio. Sada ne vidim što se događa tako jasno.«

Pompea

-202-

Trideset prvo poglavlje

Liječnik je smatrao da groznicu mojega brata treba izliječiti tako što će ga najprije uroniti u vruću kupku, a potom u hladnu. Tako je jadan Filadelf jutra provodio u caldariumu, dišući u pari, a poslijepodneva u frigidariumu, namačući se u ledenoj vodi dok mu usnice nisu poplavile, a zubi zacvokotali od studeni. Ipak, i dalje je gorio. A gorio je i Rim. Najprije su se zapalile oružarnice. Ratni strojevi i barake na Martovu polju nestale su u plamenu prije nego što ih je vatrogasni odred uspio ugasiti. Zatim su na red stigla skladišta, u nekima od njih još su bili skriveni dijelovi majčina bogatstva. Napokon je plamen zahvatio i vile. Većina bogatih domova na Palatinu ljeti je napuštena, a patriciji ljetuju u vilama na moru. Tako je izgorjelo nekoliko domova a da nije bilo nikoga tko bi ugasio požare. Nitko se nije čudio što su to bili domovi najodanijih carevih senatora. A trebali su se čuditi. Kada je i Agripina kuća izgorjela, bila sam sigurna da je riječ o paležu. Ta je kuća pripadala mojemu ocu, nisam se trebala ni sjetiti kako je Helios zapalio svoj brod igračku u Aleksandriji da bih znala kako on stoji iza svega toga. Sjetila sam se znamena na njegovoj ruci. Ureus, koji riga vatru. No car nikada nije javno optužio Heliosa. Zapravo, izdana su varljiva službena objašnjenja za požare. Preokrenuta uljanica za vile, udar groma za dokove, nesmotren vojnik za barake. Ipak, sada kada su Marcela i Agripa bili prisiljeni živjeti s nama ostalima u carskoj palači, očekivala sam dan konačnoga obračuna. Još od mojega posjeta Izidinu hramu, više se nisam bojala za sebe. No car je još imao moć nad ljudima koje sam voljela, za njih se jesam bojala. Jednoga dana dok sam gledala kroz vrata i pitala se želim li uopće da se Helios vrati, car se pojavio ispod arkade, noseći pod rukom svitke papirusa. Osjetila sam kako me njegove oči promatraju i sva su mi se osjetila uznemireno napela. Rekao je: »Mogao bih poslati vojsku od kuće do kuće, prognan svakoga Izidina sljedbenika iz grada. Mogao bih narediti da ih uhite i bace lavovima u arenu.« »No Cezar je milostiv«, rekla sam, odjednom svjesna tanke odjeće koju sam odjenula toga vrućeg dana te njegova ne baš očinskoga pogleda. »Da, milostiv sam. Zato šaljem Agripu da zatvori hramove i zabrani štovanje Izide samo unutar gradskih zidina.« Počela sam se protiviti. Počela sam ga podsjećati na to da krši naš dogovor, no on je samo podigao ruku. »To je za njihovu zaštitu kao i za moju. Senat je optužio sljedbenike Izide za požare.« »Ali ako zatvorite hramove, doimat će se kao da ih i vi krivite!« rekla sam ustajući. »Zbog

Pompea

-203-

vas će se činiti kao da su krivi!« Unio mi se u lice. »Bi li radije da narodu kažem istinu?« Ne. Ispod nas širio se grad Rim i znala sam da se negdje u labirintu mračnih prolaza i potleušica od cigle skriva Helios, da čeka priliku kako bi ulio strah u kosti najmoćnijem narodu na svijetu. Kada bi car rekao Rimljanima da Helios podmeće požare, rulja bi mojemu bratu blizancu priredila goru sudbinu od smrti. Oboje smo to znali pa se više nisam mogla suprotstavljati. »Što želite da učinim?« »Napiši pismo Izidinim sljedbenicima i zamoli ih da mirno predaju hramove i oltare u gradu. Svi se sjećaju tvoje predstave s krokodilom. Tebe će poslušati.« Ubrala sam grančicu lovora, znala sam da ću zauvijek povezivati njegov miris s Rimom — s Palatinskim brežuljkom i vijencem koji je Oktavijan nosio kada me je, poput kakva mračnog boga, vukao ulicama grada u lancima. Izida sigurno ne bi željela da njezini sljedbenici napuste hramove, no kada joj se suprotstavio bog tame, pobjegla je u močvaru. Tako će i njezini sljedbenici sada morati pobjeći. »Napisat ću to pismo«, rekla sam, znajući da će to biti najteža zadaća koju sam ikada morala izvršiti. To poslijepodne Juba me je došao posjetiti dok sam na terasi čitala medicinske tekstove u nadi da ću naći lijek za Filadelfa. »Kako si?« upitao me Juba. »Nisam dobro«, priznala sam. Još sam bila ljuta na njega, no nisam više imala snage za gnjev. Vjenčanja su se približavala, a Filadelf mi je rekao da se gotovo uvijek udam za Jubu u Rijekama vremena, pa sam se prisilila biti uljudna. »Što ako uhvate Heliosa i okrive ga za požare? Što će se dogoditi Filadelfu i meni?« Juba je sjeo do mene. »Ako se to dogodi, car će te trebati još više nego što te treba sada. Odreci se Heliosa kao izdajice i car će biti još spremniji obasuti te počastima. Naposljetku, tvoja je majka proglasila svojega brata izdajicom kada se borio protiv Julija Cezara.« Uspoređivati Heliosa s mojim zlim ujakom bilo je nečuveno! »Nikada se neću odreći Heliosa!« Juba je uzdahnuo. »Ne bih bio tako siguran, Seleno. Ti i ja moramo prihvatiti činjenicu da ćemo morati stati na suprotnu stranu od tvojega brata bude li ovako nastavio.« »Najviše se bojim toga, no ne mogu to prihvatiti.« Juba je uzeo svitke iz moje ruke i stavio ih na stranu. »Daj da te razonodim pričama o našoj budućnosti. Nemamo mnogo vremena za pripremu svega što će nam trebati za putovanje. Naše je kraljevstvo još divlje...« »Je li?« upitala sam jer sam pročitala drukčije. Mauretanija je možda nenaseljena, no Numidija barem kao rimska provincija ima gradove. »Pa, divlja je u nekim dijelovima, tako da ćemo morati sve ponijeti sa sobom.« Pogledala sam ga stisnutih očiju. »Pa valjda ne sve!« Nije bilo razloga zato ne bismo živjeli u nekoj od palača njegovih predaka... Osim ako Rimljani nisu kanili zadržati Numidiju te mu je predati samo formalno. »Već sam počeo okupljati brodove i mornare za putovanje«, nastavio je Juba. »Naša će prva dužnost biti osigurati sigurnu opskrbu hranom. Morat ćemo poduzeti sve kako bismo

Pompea

-204-

mogli slati žito u Rim.« Žito za Rim. Još jedna cijena koju je valjalo platiti. Baš kao što je bila sudbina moje majke, i moja će biti hraniti nezahvalnu rimsku rulju. »Juba, zar misliš samo na vojnike, brodove i karte? Moramo imati i svirače, pjesnike i ljude koji će putovati s nama te se nastaniti na našemu dvoru. Trebat ćemo i vlastitu kraljevsku gardu.« Nagnuo je glavu. »Kraljevsku gardu?« »Hoće li rimski stražar kušati tvoju hranu da vidi je li otrovana?« upitala sam, uživajući zlurado u ismijavanju. »Bio kralj ili ne, Rimljani će na tebe gledati u najboljem slučaju kao na ravnopravnoga, a u najgorem kao na barbarina, nipošto kao na nekoga za koga vrijedi umrijeti. Zar bi im povjerio svoj život?« Jubi nije bilo drago slušati sve ovo, ako je bilo suditi prema naborima na njegovu čelu. »Znači, kraljevska straža. Želi li još štogod Vaše Kraljevsko Veličanstvo?« »Kad već pitaš, da. Trebat ćemo darove za važne ljude koje ćemo susresti. Miomirise, slike, svilu, tamjan, namještaj, zlatne plitice...« »A kipove?« upitao je Juba, napokon se zainteresiravši za tu temu. »I trgovce. Budemo li sagradili novi grad, ne možemo čekati da se pojavi lokalni talent.« Novi grad. Ta mi je zamisao bila u krvi. Pčela je letjela pred nama i zaustavila se na obližnjem cvijetu akanta pa sam se pobojala njezina uboda. Moja je ptolomejevićevska ambicija bila moja snaga, ali i moja slabost. Juba je znao da je može iskoristiti kako bi me privukao k sebi jer osnovati grad bilo je nešto veličanstveno — čak ni moja majka to nije uspjela postići za života. Ako bih uspjela u tome, dokazala bih se dostojnom nasljednicom ptolomejevićevske loze. Zar ne bi onda ona bila ponosna na mene u kraljevstvu mrtvih? »Kakav god grad podignemo, moramo sagraditi knjižnicu kao onu u Aleksandriji!« prošaptala sam prije nego što sam se uspjela zaustaviti. Je Ii bilo moguće obnoviti sve što je bilo uništeno? Je li bilo moguće vratiti sve što je mojoj obitelji bilo ukradeno? Služila sam Izidi na jedan način, Helios joj je služio na drugi. Nisam znala koji je od ta dva načina bio ispravan. Oktavija je brižno sjedila uz krevet mojega bolesnog brata, gladeći mu kosu dok ga je liječnik pregledavao. Filadelfova su se prsa podizala i spuštala dok je hroptao pod budnim okom Bastet, koja je drijemala na prozorskoj dasci, brkovi su joj se trznuli svaki put kada bi moj brat zakašljao. Boljelo me gledati kako je koža mojega brata bila blijeda i nedodirnuta suncem, no orošena groznicom. Slab od iscrpljenosti, nekako se činio manjim. U Egiptu bismo ga doveli do obale kako bi ga hladili povjetarac i robovi mašući nojevim perjem. Svirači bi mu svirali da ga umire, a za njega bi se brinuli najbolji liječnici svijeta. No ovdje u Rimu, držali su ga u ovoj smrdljivoj sobi. Činilo se da je Oktaviji laknulo kada me je ugledala. »Ah, Seleno! Fino. Sada mogu malo protegnuti noge.« Smušeni liječnik škiljnuo je prema meni, a onda pospremio svoj pribor u torbu. Primijetila sam da je bio nizak, zdepast i da mu je bilo teško gledati me u oči pa sam se pobojala da mu je Filadelf nešto otkrio u svojem grozničavom buncanju. »Vi ste zasigurno Muza«,

Pompea

-205-

rekla sam bahato. »Ja sam Kleopatra Selena i želim da me izvijestite o zdravlju mojega brata.« »Ima malariju«, rekao je liječnik. »Vidio sam tu groznicu mnogo puta. Iz močvare se uzdiže loš zrak i ljudi od njega obolijevaju. Možemo očekivati mučninu i povraćanje. Možda mu požute koža i oči ako stanje uznapreduje.« To mi je sve iznio kao puste činjenice, kao da uopće nije svjestan kakvu će to bol prouzročiti. Jedva sam ostala pribrana. »A... onda?« »Onda treba nastaviti s vrućim i hladnim kupeljima i nadati se da će ozdraviti«, odgovorio je Muza. Spremio se otići s Oktavijom, no zatim je zastao na vratima. »Govori stvari od kojih se zapitam...« Zaustavila sam ga prije nego što je uspio izustiti ijednu riječ više. »Liječnik vašega glasa zasigurno je već vidio buncanje.« »Dakako!« rekao je. »Samo sam vam želio reći da je vaš otac bio odličan gospodar. Podario mi je slobodu i osjećam dug prema njegovoj djeci. Ako ikada budete nešto trebali od mene, nemojte se ustručavati pitati.« Zatim je pustio da ga Oktavija izvede. Zauzela sam njezino mjesto kraj Filadelfova kreveta i prošaptala mu: »Moraš ozdraviti. Molim te, moraš ozdraviti!« Ne znam je Ii me čuo, no tada sam osjetila sjenu iza mene, na vratima. Iznenadila sam se kada sam vidjela da pripada Agripi. Rijetko je ulazio u Oktavijinu vilu, no sada kada je njegova kuća — kuća mojega oca — bila spaljena, bio je nemiran. Gledala sam ga kako nervozno cupka s noge na nogu. »Gospa Oktavija upravo je otišla«, rekla sam mu. »Naći ćete je u perivoju.« Agripa je pročistio grlo, kao da ga je posramilo to što sam rekla. »Došao sam vidjeti kako je dječak. Ima li promjene?« Odmahnula sam glavom, a Agripa je podlakticom obrisao znoj s čela, a zatim otkopčao desnu stranu svojega prsnog oklopa. »Seleno, znam za jedan narodni lijek. Mogao bi svladati dječakovu groznicu.« Brzo sam se uhvatila za taj tračak nade. »O čemu je riječ?« Agripa je protrljao stražnji dio vrata i pomaknuo svoje golemo rame. »Nekakva trava. Zovu je pelin. Ne znam hoće li pomoći ni bi li liječnik dopustio da mu je damo, no ipak ću poslati po nju... ako misliš da trebam.« Bilo je čudno to što je tražio moje dopuštenje. »Može li tko jamčiti za taj lijek?« Agripa je napravio grimasu i naslonio se na vrata. »Tvoj je otac mogao. Davno.« Nisam uspjela prikriti iznenađenje. »Moj otac?« »Znaš da smo služili zajedno prije... nego što je postao Egipća nin. U Filipima su bile močvare. Ljudi su pobolijevali. Ova biljka... Antonije ju je dao nekim svojim ljudima. Pomogla im je.« »Onda svakako, molim vas! Pošaljite po nju!« Agripa je kimnuo glavom, no i dalje je stajao, šutke. Znala sam da mu je neugodno razgovarati o mojoj obitelji, no on ju je prvi spomenuo, pa sam ga upitala: »Jeste li oduvijek mrzili mojega oca?«

Pompea

-206-

»Ne.« Agripa je pogledao Filadelfa. »Antonije je jednom bio pravi vojnik.« Ako je Agripa to rekao, radilo se o najvišoj pohvali, a porazi koje je nanio mojemu ocu bili su takvi da su mu uskratili bilo kakvu čast. Naposljetku, nije bilo dovoljno razbiti egipatsku flotu kod Akcija, trebalo je i okaljati muževnost mojega oca lažući da je pobjegao kako bi otišao za svojom egipatskom kurvom. »Moji su roditelji probili vašu blokadu kako bi spasili svoje brodove i kako bi se mogli boriti neki drugi dan. Moj otac nije pobjegao od vas poput kukavice, no naložili ste Jubi da kaže da jest. Zasigurno ste ga mrzili.« »U to vrijeme jesam.« »Zašto? Zbog čega ste ga tako mrzili?« Agripa se danas još nije obrijao. Izgledao je kao da nije ni mnogo spavao. Osvrnuo se preko ramena kao da traži kuda će pobjeći, a zatim je pogledao u mene. Napokon je rekao dvije riječi: »Gospa Oktavija.« Zatim je preda mnom cijeli jedan život prikrivene ljubomore izronio na površinu. »Želio sam je, a ona je željela Antonija.« Zagledala sam se u njega, pitajući se kako sam mogla biti tako glupa. Car je jednom rastavom braka osigurao ne samo da moj otac razbjesni cijeli Rim nego i da mu Agripa postane protivnik. Moja se majka služila svojim intimnim vezama kako bi oblikovala svijet. Sada sam uvidjela da se car služio vezama drugih ljudi kako bi postigao isto. »Još je volite«, rekla sam. »Iako ste oženjeni njezinom kćeri!« Agripa se ukočio i prekrižio ruke na prsima. »Svi imamo svoje dužnosti, Seleno. Žrtvujemo se radi časti i tražimo sreću gdje smijemo.« »Ostajem u Rimu«, grozničavo je promrmljao Filadelf. »Bolje da odem prije nego što ga probudim«, rekao je Agripa. Promatrala sam ga kako uzmiče, pitajući se što bi trebalo učiniti da se pridobi odanost ljudi poput Agripe.

Pompea

-207-

Trideset drugo poglavlje

Najpoznatija priča o osnutku Rima jest ona o Romulu i Remu, braći koju je othranila vučica i koji su se borili za prevlast. No postojala je još jedna priča o ranim stanovnicima Rima. Nisu imali vlastite žene, pa su pozvali susjedno pleme, Sabinjane, na gozbu. Nakon što su Sabinjane najeli i opili vinom, Rimljani su oteli njihove žene i protjerali muškarce. Kada su se sabinjanski ratnici vratili sa svojim saveznicima kako bi oslobodili svoje žene i sestre, Rimljani su već silovali žene koje su im rodile sinove. Sabinjanke su tada već živjele među Rimljanima i dijelile njihove uspjehe i boli. Stvoreni su novi savezi. I tako, kada su se dvije vojske trebale sučeliti, Sabinjanke su pohitale na bojno polje kako bi se umiješale. Žene su oprostile Rimljanima i uvjerile svoje očeve i braću da polože oružje te da se dva plemena ujedine kao jedno. Tako je rođen Rim. Bila je to priča koja je u potpunosti bila u skladu s mojim životom. Svakoga mi je dana postajalo sve teže praviti razliku između svojih neprijatelja i saveznika. Godinama sam živjela kao careva taokinja, štićenica i miljenica. Vidjela sam Rimljane u svim nijansama sive boje. Negdje u svijetu, moj je brat blizanac palio Rim, no Rimljani su pokušavali iscijeliti Filadelfa. I to nisam mogla zaboraviti. Agripa je poslao svoje najbrže glasnike da donesu narodni lijek i nitko nije mogao ništa prigovoriti Oktavijinoj predanosti. Sjedila je uz mojega najmlađega brata satima i čitala mu. I car mi je, usprkos svemu što sam kod njega mrzila, osigurao dobar brak. Uporno je ponavljao da je moje vjenčanje važan događaj za svijet jer je teritorij kojim će Juba vladati bio najveći od svih vazalnih kraljevstva u carstvu i jedini takve vrste na Zapadu. Predstavljali smo novi carev dinastijski red i sve je moralo biti na svojemu mjestu. Dan vjenčanja se sve više približavao i vazalni su kraljevi počeli stizati, noseći darove. Car je također bio velikodušan. Dao je biserja, zlata, škrinja s nakitom i svile. Poput Oktavije, možda je i on smatrao da nešto duguje mojim roditeljima ili da se mora iskupiti. Stoga sam bila zbunjena. Je li se moja majka borila sa svojom odanošću kao što sam se ja borila sa svojom? Koliko sam god ljubila Heliosa, koliko sam god ljubila Egipat, sada sam imala voljene osobe i u Rimu. Zato sam, kada mi je Oktavija rekla da je i Julija oboljela od groznice, potrčala k njoj kao da mi je rođena sestra. Zatekla sam Juliju u krevetu, na boku, leđima okrenutu vratima, posteljina joj je bila zapetljana oko koljena. Okrenula se i pogledala me, a zatim drhtavom rukom posegnula za peharom vode koji joj je stajao do kreveta. Dodala sam joj ga, a ona je halapljivo pila, prsti su joj se za to vrijeme tresli. Uplašila sam se kada sam je vidjela takvu. »Zatvori vrata«, prošaptala je. »Julijo, bit će više zraka ostaviš li ih otvorenima.«

Pompea

-208-

»Zatvori ih.« Ponovno je legla kao da je potrošila svu snagu na to da popije vodu. Zatvorila sam vrata, prestrašena da će izdahnuti dok joj okrenem leđa. No čim sam zatvorila vrata, Julija je već sjedila u postelji. »Hvala bogovima! Bilo mi je tako dosadno! Mislila sam da nikad nećeš doći.« Zagledala sam se u nju, zapanjeno. »Došla sam čim su mi dopustili.« Julija je zbacila pokrivač i otkrila mi knjigu poezije koju je čitala. »Čitam Katula i posve je zločest! Moraš ga pročitati! Tako je strastven! Voli je, mrzi je, zove je prostitutkom. Sav je na mukama, sve zbog žene!« Sjela sam do njezina kreveta s jastukom na resice. »Julije, zar nisi bolesna?« »Naravno da jesam«, odgovorila je trijezno. »Zlo mi je od vjenčanja. Tebi nije?« Obuzela me je srdžba. »Julijo, svi se boje za tebe! Tvoj je otac izvan sebe od brige!« Držanje joj je postalo nježno i sjetno — bio je to izražaj koji se rijetko mogao vidjeti kod nje i vjerojatno ga nije bila svjesna. »Doista je djelovao zabrinuto kada me je došao posjetiti. Dakako, nije htio ući u sobu. Zdravlje mojega oca je krhko, znaš. Ne smije riskirati. Osim toga, u zadnje vrijeme ima noćne more.« Moje noćne more poprimaju oblik košare smokava. No što je remetilo carev san? To sam svakako morala doznati. »Je li ti rekao što ga uznemirava?« Julija je slegnula ramenima. »Za vrijeme sna izvikuje Kleopatrino ime.« Usta su mi se lagano otvorila. »Je li?« »Oh, da. Tako je teatralan... Ima Ii onda ičega čudnog u tome što sam morala odglumiti groznicu da me zapazi?« »Julijo, svi se boje da bi mogla umrijeti!« »Oh, to vjerujem! Da ja umrem, tko bi se udao za Marcela i podario mojemu ocu unuka kojega želi ?« »I ja sam se zabrinula! Kako ti je to uspjelo? Prevarila si liječnika!« Julija je izgledala kao da se dosađuje. »To je tako lako. Ako želim dobiti groznicu, skačem goredolje dok ne pocrvenim i ne oznojim se od te vrućine i onda se srušim u krevet. Uglavnom stenjem i držim se za trbuh. Muza se toliko brine, rekao je da ne moram obavljati nikakve zadatke dok ne zahladi.« »Ali zašto to radiš?« »Tako da otkažu moje vjenčanje, naravno!« Julija me uhvatila za ruke. »Treba nam samo malo vremena. Vremena da Jul postane quaestor i da se dokaže kao izabrani dužnosnik. Nije dobar u brojevima kao ja, no mogu mu pomoći u radu u riznici, pratit ćemo sve zlato mojega oca.« Prekrila sam lice rukama. »Julijo, zar nisi čula ništa što je rekao tvoj otac? On želi da se udaš za nekog Julijevca, a ostao je samo jedan za kojega se možeš udati. Marcel! Znam da on nije muškarac s kojime želiš biti, ali...« »Jesi li slijepa, Seleno? Marcel uopće ne voli djevojke! On je catamitus!« To me je ušutkalo. Posve. Potpuno. Primijetila sam kako se Vergilije posvećuje Marcelu, dakako. Svi su to primijetili. No to nije ništa značilo. Sada kada sam malo bolje razmislila, sjetila sam se da nisam ništa čula o Marcelu i robinjama. Ili bilo kakvim djevojkama. Ali

Pompea

-209-

catamitus? Jedna je stvar bila da neki Rimljanin uživa u uslugama nekog dječaka, ali sasvim je druga stvar biti taj dječak! »Zna li tvoj otac?« »Naravno da ne!« rekla je Julija. »Čak ni ja nisam dovoljno sebična da mu kažem. Moj je otac licemjerno čudovište. Kaznio bi Marcela i to bi slomilo Oktavijino srce. Štoviše, Livija bi to iskoristila za svoje ciljeve. Ne želim se udati za Marcela, no ne želim ga ni uništiti. Ima dobru narav.« »Onda se jednostavno moraš udati za njega«, rekla sam sumorno. »I zanemari ostalo. Tako smo rekli Marceli kada se udala za Agripu.« »Ali ja nisam poput Marcele. Sve što je ona željela u životu bio je vlastiti dom. Nakon što je otišla živjeti s Agripom, gotovo je uopće nismo viđali dok im vila nije izgorjela. No ti i ja smo drukčije. Znam pisati na grčkom i pročitala sam očeve govore. Mogla bih mu popraviti retoriku. Mogla bih biti dvostruko bolji rimski magistrat nego itko od dječaka, no nikada neće tražiti od mene ništa drugo nego da se udam za muškarca po njegovu izboru.« Nisam joj mogla proturječiti. Nije bila riječ o nadutosti ili samohvali. Sve što je Julija rekla bila je istina. »Nijedna od nas ne bi se trebala udati za muškarca kojega ne želi«, nastavila je. »Osim ako se ti ne želiš udati za Juhu.« »Ne želim!« bila sam odrješita. Julijine velike smeđe oči ispitivački su se prikovale za mene. »Ne laži. Oduvijek ti se sviđao!« Da, Juba mi se sviđao. No ti su osjećaji utrnuli onoga dana kada mi je ispričao o svojoj ulozi u egipatskome porazu. »Možda mi se jednom sviđao, no više ne.« činilo mi se da mi Julija ne vjeruje. »Svaka djevojka koja pogleda Jubu sigurno se pita kako bi bilo ljubiti te lijepe usne, no čak i da je ružan poput žabe krastače, željela bi se udati za njega sada kada je kralj. Jesi li vidjela vjenčane darove koji stižu za tebe? Nakit i haljine, žeravnici i tamjan... Ja sam Cezarova kći, no svi su najbolji darovi za tebe! Moj je otac kupio čak dvadeset robova da te dvore, a to ne uključuje one koje će dati Jubi. Neki ti je kralj čak poslao zlatna kola s dva snježnobijela pastuha da ih vuku!« Zagrizla sam donju usnu kako se ne bi činilo da se previše veselim svojem novom bogatstvu. No Julijina je ljubomora bila kratka daha. »Dat će ti i Krisu. Kaže da je tvoj brat izgubio pravo na svoju imovinu, no moj otac vjerojatno ne zna što bi s njome sada kada više nije djevica.« Lecnula sam se kada sam čula kako je lako riješena Krisina sudbina. Sada kada je iskorištena, odbačena, sada će postati moja. Julija je prekrižila ruke na prsima i rekla; »Seleno, najgore je što ću te i ja izgubiti. Ne samo da ne mogu biti s Julom, sada ćeš i ti otići u Afriku i više se nikada nećeš vratiti!« »Vratit ću se«, obećala sam. »Uostalom, obitelj mi je ovdje.« »Zar Filadelf neće ići s tobom?« Odmahnula sam glavom. »Previše je bolestan.« Bila je dovoljno sućutna da osjeti grižnju savjesti što se samo pretvarala da ima groznicu dok je moj brat istinski patio. »Zar ga ne možeš iscijeliti svojim moćima? Čula sam što se dogodilo u Izidinu hramu onoga dana kada su objavljene naše zaruke. Svi govore o tome!

Pompea

-210-

Krvarila si, no krokodili su te štitili, vratila si plodnost jalovoj ženi tako što si položila ruke na nju!« »Zar to govore?« upitala sam zatvorivši oči kao da sam time mogla ponovno proživjeti osjećaj kako mi Izida struji tijelom. »Osjetila sam da joj mogu vratiti plodnost, no ne znam jesam li uspjela. Ne mogu to objasniti, ali ne znam kako bih ikoga mogla iscijeliti.« Julija je uzdahnula. »Voljela bih vjerovati u tu tvoju Izidu kao ti, no kakve koristi od magije ako ne možeš nikomu pomoći?« Zbilja, kakve koristi? Izašavši iz Julijine sobe, bila sam zamišljena. Umalo sam ušla u dvoranu za primanje, no zaustavila sam se kada sam začula Livijin glas. »Molim te, posvoji moje sinove!« govorila je. »Posvoji i Marcela ako moraš! Nemoj se oslanjati na te brakove! Zar ćeš dopustiti da sve ovisi o sudbini jedne krhke djevojke?« Zadržala sam se pred vratima gdje me nisu mogli vidjeti, no čula sam carev odgovor. »Julija će ozdraviti. Koliko li su puta rekli da ću ja umrijeti jer sam slabe građe, pa sam ipak nadživio cijelu obitelj osim svoje sestre!« »Možda se Julija i oporavi, no ako se to ne dogodi, što će biti s nama?« Voljela bih da sam mogla vidjeti carev izraz lica kad je planuo: »Nisam ja kriv što si jalova!« Zadržala sam dah. Kada Livija nije odgovorila, car je ublažio ton. »Odlučio sam da ću se oženiti tobom dok si još bila žena Tiberija Klaudija Nerona, u visokoj trudnoći, nosila si njegovo dijete. Mislio sam da je to dokaz tvoje plodnosti, ali kako li se sada bogovi smiju! Dobro, vjerojatno nisi ti kriva. Pružila si mi sve osim nasljednika. To je jednostavno tako.« »Situacija se time ne mijenja«, rekla je Livija tiho. »Zar ne bi Republika bila sigurnija kada bi znala da imaš nasljednike prije nego što te snađe najgore? Ne znaš kako nam je bilo kada smo mislili da umireš u Hispaniji. Kaos, strah, nesigurnost.« »Neka Rim bude nesiguran!« uzvratio je car Ijutito. »Neka se ljudi brinu što će mi se dogoditi! Antonijevi pristaše još se vrzmaju gradom. Čak se i senatori usuđuju kritizirati me! Neka vide kako sam nezamjenjiv! Možda ću jednoga dana jednostavno otići i gledati ih sve kako mi dolaze na koljenima!« Naćulila sam uši kako bih čula Livijin odgovor, no umjesto toga čula sam jasnu škripu čizama caligae u hodniku. Stizali su vojnici. Povukla sam se sa svojega skrovišta pokraj vrata i stala uzmicati. Zatim sam vidjela da to dolazi Agripa u pratnji stražara. Lice mu je bilo mrko. »Nosim vijesti za cara!« zaurlao je. »I ti bi ih trebala čuti!« Uhvatio me je za ruku željeznim stiskom i povukao u dvoranu. Livija je ustala, a Agripa je ozbiljno pozdravio; »Ave, Cezare!« »Što je?« upitao je car nervozno.

Pompea

-211-

»Dobio sam vijesti od Kornelija Gala!« Znala sam da je taj čovjek egipatski prefekt. Vijesti nisu mogle biti dobre. »Aleksandrija je pod kontrolom, no u Tebi vlada otvoreni ustanak!« nastavio je Agripa. »Stanovnici Tebe proglasili su Aleksandra Heliosa kraljem i faraonom!« Zavrtjelo mi se u glavi. Čak ni Livijin moćan pogled nije mogao prodrijeti kroz moju vrtoglavicu te sam odjednom bila zahvalna što me Agripa držao. Bile su to najgore moguće vijesti. Heliose, Heliose. Što si to učinio?

Pompea

-212-

Trideset treće poglavlje

Jedan od moje braće umirao je od groznice, a drugoga će uskoro uništiti moćne rimske legije. Pod teretom te stvarnosti srušila bih se na koljena da me Agripa nije držao za ruku. Ipak, otela sam mu se. »Pusti me, ti nesposobni pavijane! Kako ti se samo cijeli Rim sada sigurno smije! Junaka Akcija ponizio je običan dječak!« »U pravu je«, rekao je car s nestrpljivošću koju je rijetko iskazivao pred svojim pobočnikom. »Požari su te uvjerili da je dječak u Rimu, a sada kažeš da je u Egiptu i da podiže ustanak? Što je istina? Što kaže Gal?« Agripa je objesio ramena. »Nitko ne zna. Možda čak ni sami Egipćani. Prema porukama, nije se proglasio za kralja. To je učinio puk.« »Ne bi se usudili da nisu imali jamstva kako je na putu za Egipat!« rekao je car osuđujućim pogledom. »Razmisli malo! Dječak je otišao u Egipat kako bi zauzeo svoje prijestolje! Antonijeve pristaše i Izidini sljedbenici pale grad, a možda i našu flotu kako bi spriječili da pođemo za njim! Javi Galu neka krene na Tebu! Pohvataj Izidine sljedbenike u Rimu! Sve ih razapni i izbriši taj kult s lica zemlje!« Sve se rušilo pred mojim očima, ni na što nisam mogla utjecati. Dok su mi osjećaji nadirali u grudima, zagrijao mi se amulet oko vrata. Čak su mi i ruke počele treperiti. U zraku kao da se osjećao nagovještaj mračnoga mirisa, metalnoga, poput mirisa mača koji se kuje u kovačnici. Osjetila sam njegov okus u grlu kada sam se suprotstavila caru. »Obećali ste da nećete nauditi sljedbenicima Izide, lažljivče!« Livija, koja je dosad nijemo stajala, ošamarila me je. Jednom sam se rukom uhvatila za obraz po kojem me je udarila, a drugu sam podigla kao štit. Oštra bol širila mi se kožom. Gnjev me zaslijepio. Bijes je toliko dugo rastao u meni, odjednom sam osjetila kako se oslobađa mračni dio mene. Livija je podigla ruku za drugi udarac, a ja sam povikala: »Da me više nikada nisi udarila!« Heka je izronila iz mojega lakta gdje se zakovitlala oko mojega madeža poput pisarskoga pera i ocrtala jedro. Zatim je u bujici istekla iz vršaka mojih prstiju. Osjetila sam kako me poništava, preplavljuje snaga magije koja je tekla kroza me. Iz ruku mi je zapuhao vjetar. Nisam znala kako sam to učinila ni kako upravljati tim vjetrom. Nije bio nimalo sličan prirodnomu vjetru. Bila je to olujna sila. Otpuhala je stolicu na drugi kraj prostorije gdje se nagnula na zid, zastala na dvije noge i pala na pod. Zatim je iz mojega tijela provalio silan nalet zraka i zabio se u Liviju te je oborio na tlo. Na trenutak sve je stalo. Čula sam samu sebe kako dišem, kratkim dahtanjem. Vrata su se uz štropot otvarala i zatvarala, podsjećajući me na onaj davni dan kada su mi rekli da je Cezarion mrtav. Osjetila sam kako me car promatra svojim sivim očima dok su mi pramenovi kose lepršali

Pompea

-213-

oko lica. Agripa je zurio razjapljenih usta dok je Livija dahtala ležeći na podu, nosnice su joj se širile, a na licu joj se mogao čitati strah. Usne su joj bile tek tanak, zao procijep. »Ti zbilja jesi vještica!« Obuzimao me umor koji bi obično uslijedio nakon što bi mi ruke krvarile, skupo me je stajala heka. Osjetila sam mučninu i koljena su mi klecala, no iako su mi udovi bili olovni, okrenula sam se i ne osvrćući se izašla. Kada su me stražari pokušali zaustaviti, podigla sam ruku i samo ih otpuhnula. Nikada nisam tražila utočište u stranome hramu, no nešto me je neobjašnjivo vuklo prema hramu Venere Genetrix. Bio je to hram Julijevaca, gdje je sve počelo. Drhteći od slabosti, prolazila sam kroz stupovlje i kretala se stubištem do predvorja koje je bilo u sjeni. Netko me je trebao zaustaviti, no možda se nitko nije usudio. Zbog vjetra koji je još izlazio iz mojih prstiju, svećenici su se dali u bijeg. I tada sam bila sama. Nisam se obazirala na raskošnu umjetnost. Jedva sam primijetila ugravirano drago kamenje i biserjem ukrašen prsni oklop donesen čak iz Britanije. Moje su oči tražile samo Veneru, koja je bila tako prelijepo bestidna, isklesana tako da joj je jedna okrugla dojka bila naga, a njezina bradavica ukrućena. Bila je omotana prozirnom tkaninom ispod koje su se vidjeli erotski nabori između njezinih nogu. Bila je sablažnjiva i predivna, bila je sve ono što su Rimljani željeli prekriti kod žene. U jednoj je ruci Venera držala jabuku. Bila je to, možda, jabuka iz Ilijade, jabuka koju joj je Paris dao kada je birao najljepšu božicu, no meni je izgledala više kao primamljivo voće znanja koje je Izida nudila svima. Još sam se sjećala riječi koje je Izida urezala u moje ruke prije toliko godina; Atenjani me zovu Atena. Ciprani i Rimljani poznaju me kao Veneru... Ja sam jedna božica. Ja sam sve božice. Sada kada sam gledala Veneru, shvatila sam da je to istina. Oči su mi odlutale do niše ispod koje su bila dva manja kipa. Jedan je prikazivao Julija Cezara i — što je meni bilo važnije — drugi je bio pozlaćena statua moje majke. Nije bila prikazana kao kurva s Nila, gola kako drži zmije na prsima kao što je to bio slučaj s voštanim kipom u Oktavijanovu trijumfu. Ne, ovdje je moja majka bila kao za života i grlo mi se stegnulo kada sam je se sjetila. Nikada nisam vidjela lice svoje majke tako mlado kao što je bilo na ovome kipu te sam uvidjela da je bila tek nešto starija od mene u doba kada je bila suočena s građanskim ratom i aneksijom Egipta. Bila je tek nešto starija od mene kada je igrala istu ovu opasnu igru s Rimljanima. Divila sam se izidinskome čvoru na njezinim prsima, narukvici u obliku zmije na njezinoj ruci i malešnim trbuščićem. Na ramenu je imala dječačića, Cezariona. Bio je poput Kupida koji se drži za Veneru, što je najjasnija poruka Julija Cezara da je ona majka njegova sina. Time što je ovdje postavio njezin kip, Cezar nas je proglasio jednom obitelji — Ptolomejeviće i Julijevce. Rimljane i Egipćane, muškarce i žene. Kleknula sam pred kipom svoje majke i prislonila obraz uz njezina koljena, kao što sam to činila kad sam bila djevojčica. Požalila sam što sam je jednom osuđivala. Nisam željela izgledati poput nje,

Pompea

-214-

nisam željela nositi njezine terete i nisam željela osjećati njezin duh u sebi. No to se sve promijenilo i sada sam prešla puni krug, bila sam zahvalna na ovih nekoliko mirnih trenutaka s njome. Nisam bila iznenađena kada sam začula polagane korake iza sebe. Znala sam da će car doći po mene. Okrenula sam se i vidjela da je odjeven za bitku, a do njega sa svake strane stajali su liktori, kao da mu ja predstavljam smrtnu opasnost. Vidjeli su me kako dižem ruke i dozivam vjetar. Vidjeli su me kako sam pokosila stražare koji su me pokušali obuzdati kao da su bili glineni vojnici. Vidjeli su da moja moć nije ograničena samo na krvarenje. Car je sve to vidio pa sam se zapitala: boji li me se sada? Klečeći, pustila sam da mi na usnama zaigra mali osmijeh. Kao da mu se rugam kao kukavici, otpustio je stražare. Zatim smo bili sami. »Hram moje obitelji?« Glas mu je ispunio tihu dvoranu. »Čudan izbor.« »To je i moja obitelj«, rekla sam. »Ustani, Seleno!« naredio je car. »Zašto? Što još želite od mene?« Koraci su mu odzvanjali dok je koračao hramom. Zatim sam vidjela kako je skupio svu odvažnost te me je, povukavši za ruke, podigao na noge. Prisilio me da ga pogledam i tada sam mu u očima spazila neobičnu pobjedu i uzbuđenje. »Želim još mnogo od tebe!« Sjetila sam se kako me je zgrabio u svojoj radnoj sobi, pokušavajući doprijeti do moje majke, no ovo je bilo drukčije. Ovaj put uistinu je gledao mene, a oči su mu sijevale lakomošću. Njegov stisak bio je gotovo poput milovanja. »Imaš moći o kojima mi nikada nisi ništa rekla, moći koje želim iskoristiti. To želim od tebe, između ostaloga!« »Čega?« »Udat ćeš se za Jubu!« »Već sam rekla da ću to učiniti.« »Također ćeš se odreći brata kao izdajice!« Ukočila sam se, prkosno. »To neću!« Osmjehnuo se zlokobno. »Dogovorili smo se, Seleno.« »Prekršili ste dogovor mnogo puta«, podsjetila sam ga. Slegnuo je ramenima. »Što je Cezar dao, Cezar može i uzeti.« »Zašto želite da se odreknem Heliosa? Zašto riječ kralja Juhe nije dovoljna? Zašto bi Senat to morao čuti od mene?« U očima sam mu vidjela da ga moja poruga nije razljutila. Igrao je igru i poticao me na sljedeći potez. »Jer želim da to čuju od tebe!« Ne! Bilo je to zato što je želio da budem poput izdajničkih Da naida koje je postavio oko svojega Apolonova hrama. Kada smo vidjeli te kipove, Helios je rekao da se cijeli Rim pita tko od nas nosi bodež. Car je mislio da sam to ja. No nije me mogao natjerati da ga zarinem u Heliosovo srce. »Što ako odbijem? Što ako odbijem taj brak? Što ako kažem da se nadam da će Helios podići vojsku i uništiti Rim jer je to i zaslužio? Hoćete li me uhititi? Hoćete li me opet voditi iza svojih kola? Bila bih vam najlakši plijen. Bitka koju ste dobili u hramu! Čak vam

Pompea

-215-

ne bi trebao ni Agripa! Bila bi to prva bitka koju ste dobili sami!« Car me je polako pustio i ustuknuo jedan korak. Namjestio je pojas na odori. Izazivao je svakom svojom gestom. »Ili bih te mogao osloboditi, Seleno. Mogao bih te poslati u Egipat da pomogneš bratu.« Nisam bila toliko glupa da pomislim kako je to iskrena ponuda. Time bih samo dobila slobodu da uništim Afriku. Još plijena za rimske trijumfe. Još pobjeda za Oktavijana. Još patnje i krvoprolića. »Zar nemaš nikakvu poruku za Senat?« upitao je. Zagledala sam se u njega. On se zagledao u mene, nije odvratio pogled. Je li me još uvijek smatrao onom prestrašenom djevojčicom koja je pala na koljena pred njime i molila za život? »Oh, veliki Ceza re«, rekla sam sarkastičnim glasom, »ako ću biti vaša marioneta, zašto mi jednostavno ne kažete što moram reći?« »Ne moja marioneta«, rekao je car sasvim polako. »Moja Kleopatra!« Usta su mi bila previše suha da pljunem na njega. »Mrzim vas!« »Voljela bi da me možeš mrziti! No ti si baš kao i ja, Seleno! Želiš moć! To ti je u tvojoj ptolomejevićevskoj krvi! Zavjetovala si mi se na vjernost, rekla si da si Kleopatrina kći kao i moja! Sada ćemo vidjeti!« Bio je lud, opsjednut! Bila je to moja jedina prednost. »Ne mogu vam pomoći da ubijete Heliosa«, rekla sam. »Neću!« Na moj prkos, car je napućio usne. »Za njega bi moglo biti oprosta ako budeš surađivala po mojim planovima. Naposljetku, Agripa kaže da se Helios nije proglasio za kralja. I to nešto znači.« Lagao je. Jednom je poštedio mojega brata, ne bi ga poštedio opet. Ipak, kako bih mogla ne iskoristiti mogućnost da se Heliosa spasi? »Pomilovat ćete mojega brata blizanca?« »Bit će posljedica. Progonstvo, u najmanju ruku. Morat će živjeti u anonimnosti s tobom u Mauretaniji i morat će se odreći svojega imena. No Helios još nije ni odjenuo togu virilis, znak muževnosti, pa može biti pomilovan. Moraš vjerovati Cezaru i učiniti sve što budem tražio od tebe.« Vjerovati Cezaru. Je li te riječi izrekao i mojoj majci, a zatim ubio njezina sina? Očvrsnula sam od te pomisli. Car je oduvijek od mene tražio obećanja, a vlastita je kršio, no podcijenio je koliko sam naučila od njega. Zapravo, bila sam njegova najbolja učenica. Što god da moram postati kako bih mu se mogla suprotstaviti, postat ću. Car i ja smo opet stajali jedno nasuprot drugoga, kao kolosi svaki sa svoje strane ceste. Kao da sam ja dijelom Izida, a on dijelom Set. Osjećala sam Izidu i Egipat u sebi. Dok smo stajali u tome sjenovitom hramu, smogla sam unutrašnju snagu. »Imam uvjete.« Odmahnuo je glavom. »Nisi u poziciji da postavljaš uvjete.« »Nisam?« upitala sam, sjećajući se kako mi je vjetar zapuhnuo iz vršaka prstiju. Tko zna kakva će mi magija jednom biti na raspolaganju? Nisam to znala, a nije znao ni on. »Dok ste nas držali kao taoce. Istok vam se pokorio. Helios je pobjegao prije samo nekoliko mjeseci i Teba se već pobunila. Aleksandrija će biti sljedeća, zatim Kušiti, Numiđani, Mauretanci, cijela Afrika i Hispanija! Trebate me da vam osiguram vaše Zlatno doba — ne ono stvarno, ali lijepu viziju koju Verglije propagira u svojoj Eneidi. Trebate me!«

Pompea

-216-

»Jubu mogu poslati u Afriku i bez tebe«, rekao je car sklanjajući pogled s Venere. Bilo mu je neugodno na ovome mjestu i bilo mi je drago zbog toga. Oko vrata osjećala sam težinu svojega amuleta u obliku žabe. »Tko će prihvatiti romaniziranoga kralja po imenu Gaj Julije Juba bez kraljevske žene uz njega? No svi su čuli za ime Ptolomej. Svi znaju ime Kleopatra.« »Ako odbiju Jubu kao svojega kralja, zaratit ćemo s njima.« »Onda će sklopiti savez s hispanskim plemenima«, rekla sam, pokazavši da sam dobro naučila svoje lekcije. »Na koliko se fronta možete boriti?« Zarumenio se. »Koliko god je potrebno! Cijeli svijet zavidi rimskim vojnicima!« »Možda ste u pravu«, rekla sam mu nježno. »No koliko vam je vojskovođa ostalo? Agripa može biti samo na jednome mjestu. Zar nam niste govorili da moramo brzo odrasti jer u Rimu nema dovoljno vođa?« Nije mi odgovorio. »Možda su proročanstva bila pogrešna«, nastavila sam, glas mi je bio milozvučan. »Možda zbilja jeste uklonili sve protivnike. Možda ste sretniji od Julija Cezara, no možete li biti sigurni?« Promatrala sam careve oči koje je upravio prema kipu svojega praujaka. Vođa baš kao i on, kojega su na kraju nasmrt izboli u Senatu upravo oni za koje je mislio da su mu prijatelji. Careva se čeljust ukočila. »Zašto riskirati kada nudim razumne uvjete?« upitala sam. »Zar ne volite govoriti: Bolje siguran nego odvažan zapovjednik?« Car je podigao bradu. »Kakvi su ti... razumni uvjeti?« »Nećete progoniti Izidine sljedbenike, nećete ih razapeti, ni jednoga!« Car je na to samo odmahnuo rukom. »To je jednako u mojem interesu kao i u tvojem. Ako su Izidini sljedbenici podijeljeni između tebe i tvojega brata, nema smisla da svoju mržnju usredotoče na mene.« »Osudit ću pobunu u Tebi«, ponudila sam, »no nikada se neću odreći Heliosa ili ga prozvati izdajicom!« Nestrpljivo je ispravio oklop, no nije odbio moj prijedlog. »Ima još uvjeta?« Duboko sam udahnula i rekla: »Postavite me za kraljicu Egipta!« Kada je to čuo, lice mu se trznulo, oči raskolačile, a na vratu mu je nešto stalo pulsirati. »Ne! Rim je već jednom učinio tu pogrešku!« Vidjela sam da je čvrsto odlučio, no i ja sam. I ja sam skovala svoje planove. »Onda mi dajte Mauretaniju.« »Ali tako i tako ćeš biti...« »Jubina žena, njegova kraljica. To nije isto. Ako uzmete Mauretaniju, nemojte je dati Jubi kao miraz. Dajte je meni!« »Već sam obećao Mauretaniju Jubi!« »Što Cezar daje, Cezar može i uzeti«, rekla sam polako. Po načinu na koji je otvorio usta nisam mogla biti sigurna je li me promatrao s bijesom ili

Pompea

-217-

divljenjem. »Seleno, mogu te postaviti za suvladaricu po helenističkoj tradiciji, no Rimljani će te priznati za kraljicu zato što si Jubina žena.« »Onda me priznajte za punopravnu kraljicu. Potvrdite moje pravo na Cirenaiku! Moj mi ju je otac dao, sada mi je možete vratiti!« Mislila sam da će se zagušiti. S Egiptom, Cirenaikom, Numidi jom i sada Mauretanijom, mogla sam polagati pravo na cijelu sjevernu Afriku. Više nego ijedan Ptolomejević prije mene. Ta smionost kao da ga je ošamutila. »Znaš da to mogu učiniti samo kao simboličnu gestu.« »To će biti dovoljno.« Za početak. »Seleno, shvati da u cijelom carstvu imam samo vazalne kraljeve, a ne kraljice.« »Sada ćete imati jednu. Imat ćete mene!« rekla sam. Sve te godine tražio je od mene da mu sviram harfu kitharu, no sada sam povlačila njegove žice. U sjeni kipova, vidjela sam da se njegov razum bori s nečim dubljim u njemu, nečim mnogo mračnijim opasnijim. Car je bio Rimljanin, no i on je imao khaibit u kojem su se skrivale tajne. Ta je sablast bila dio njega koji nije vidio ili razumio, a ja sam ga mogla iskoristiti. »Dobro!« napokon je rekao. Nije moglo jednostavnije. Je li Julije Cezar to tako jednostavno rekao mojoj majci kada ju je postavio za najmoćniju ženu svijeta? Sve, sve se promijenilo u trenutku te sam pokušala ne pokazati ni iznenađenje ni sumnju. »Filadelf mora poći sa mnom u Mauretaniju.« »Tvoj brat nije dovoljno zdrav da putuje.« Znala sam da jest. »Lijek koji je potražio Agripa pomaže mu. Oporavlja se.« Car je odustao od svakog pretvaranja. »Filadelf će ostati u Rimu kako bih bio siguran da ćeš mi biti odana! Dok god budeš provodila moje interese, s Filadelfom ćemo dobro postupati. A sada mi je dosta ovoga. Udat ćeš se za Jubu, pomoći ćeš mi da zaustavim pobunu u Egiptu, a ja ću potvrditi tvoje pravo da vladaš kao Jubina suvladarica.« »Kako mogu znati da ćete održati riječ?« upitala sam. »Ne možeš!« planuo je. »Kakva bih to bila kraljica kada bih prihvatila taj odgovor?« »Dobit ćeš to napismeno i zapečaćeno na dan svojega vjenčanja!« »To nije dovoljno«, rekla sam, osjećajući mahovinu koja je rasla u kutovima građevine, a ispod tog zemljanog mirisa osjećala sam nešto još dublje. Zar čak i u rimskome hramu može biti magije? Nije je bilo dovoljno da bi me ispunila svojom moći, no bol od heke koja mi je pritiskala udove počela je jenjavati te sam mogla stajati uspravnije. »Zašto ne vršite vjersku službu ovdje? Naposljetku, ovaj je hram sagradio Julije Cezar!« »I to ga je ubilo«, odgovorio je car. »Ne čini se kao da vam je istinski žao«, priznala sam, pogledavši božanstvenoga Julija preko ramena. »Jednom ste me pitali je li moja majka voljela Julija Cezara. Jeste li ga vi voljeli?« »Bio mi je otac!« »Bio vam je praujak«, rekla sam, odmahujući glavom.

Pompea

-218-

»Ne!« rekao je car, prekriživši ruke na prsima. »Ne sjećam se čovjeka koji me je stavio u majčinu utrobu. Umro je kada sam imao samo četiri godine i ne sjećam se ničega u vezi s njime. No sjećam se Julija Cezara, koji mi je bio otac na svaki način!« »Onda budite poput njega!« rekla sam. »Tražite od mene da budem vaša Kleopatra, onda vi budite moj Cezar!« Oči su mu sijevnule prema meni, a kad je pokušao govoriti, zamuckivao je. Sada su se njegova usta osušila. Bila sam Egipćanka, naučila sam sve o dijelovima duše — znala sam da čovjek nije samo ono što jest, nego i ono što želi biti. Car nije želio biti samo skromni Oktavijan, čak i ako je pokorio svijet. Nije se pomirio sa svime što je učinio kako bi mu bilo lako biti ono što jest. Oduvijek je držao svu moć, ništa ga nije prisiljavalo da se pogađa sa mnom, ne istinski. Kada sam mu rekla da me treba, govorila sam samo djelomičnu istinu. Želio me trebati jer je tako postao drugi čovjek. Zato sam znala da ću toga dana odnijeti pobjedu. »Budite moj Cezar«, rekla sam ponovno. »Kako?« upitao je osorno. »Dajte mi svoj mač.« Gledao me je sumnjičavo, no polako je isukao gladius s boka i dodao mi ga. Mislim da je bio suviše znatiželjan da bi mi ga uskratio. To je oružje bilo više bodež nego tipičan legionarski gladius. Uhvatila sam ga za izrezbareni držak koji je savršeno pristajao mojoj šaci. Bilo mi je drago što je načinjen od bjelokosti, od kljova velikoga afričkog slona čiji me duh možda sada gledao dok sam podizala obrub haljine mačem proparala tkaninu. » Što to radiš?« upitao je car. Zvuk paranja odgovorio mu je. »Pravim dijadem«, rekla sam. »Aleksandar Veliki nosio je samo vrpcu oko glave kao simbol svoje božanske kraljevske vlasti. To će i meni biti dovoljno.« Car je podigao obrve. »Njegov je vjerojatno bio izrađen od neke fine svjetlucave tkanine, a nije bio izderan iz haljine kućne radinosti poput nekog otrcanog zavoja.« Doista, traka u mojim rukama sa svojim otrcanim rubovima jest izgledala kao zavoj, kada sam to uvidjela, nešto me stegnulo u prsima. U Egiptu smo zamatali mrtve u zavoje kako bismo očuvali njihove duše. Jednako tako, Izida je zavojima vezala dijelove svojega mrtvog muža te ga vratila u život. Zavoji su bili sveti. »Ne mogu te okruniti unutar rimskih zidina«, rekao je car. »To je protuzakonito.« Nije ga bilo briga za zakone i to smo oboje znali. Bilo mu je samo stalo da ga nitko ne uhvati kako ih krši. »Na svetome smo mjestu«, rekla sam, »iznad zakona. A ono što učinimo nitko neće vidjeti.« »Kakva onda ima smisla krunidba bez svjedoka?« »Oh, bit će svjedoka«, rekla sam, pokazujući na kipove koji su se nadvijali nad nama. »Zar ne osjećate njihov ka? Gledaju nas: Julije Cezar, Kleopatra i Venera!« Pogledao je kipove i nestala mu je napetost u ramenima. Uzeo mi je bodež i polako ga

Pompea

-219-

vratio u korice, kao da se sve događa u snu, a zatim mu se čeljust opustila. Možda je i on osjetio blagi trag heke te pao pod njezin utjecaj. »Zakunite mi se«, rekla sam. »Vaša zakletva u hramu naše obi telji pred mojom majkom i vašim ocem kao svjedocima! Povjerovat ću u ono što mi obećate.« »Povjerovati«, rekao je polako. »Povjerovati«, ponovila sam. Zatim mi je pružio ruku. S punim poštovanjem poljubila sam vrpcu prije nego što sam je položila u carevu ispruženu ruku. Iako je vrpca kojoj se tek maloprije rugao bila istrgnuta iz moje haljine, vidjela sam da se nešto promijenilo u njemu kada ju je dotaknuo. Pomilovao ju je prstima kao da je načinjena od najfinije svile, a zatim me je smrtno ozbiljno pogledao svojim sivim očima. »Vladati znači preuzeti golemu odgovornost.« Kada sam bila djevojčica, nisam znala što znači biti kraljica. Nisam razumjela zašto je moja majka zatražila od svojega naroda da se više ne bori — kada je stavila ruku u onu košaru radi njih i radi mene. No sada sam razumjela da biti kraljica nema veze s blještavim kruna-ma i žezlima. Niti s veličanstvenim palačama, srebrnim sandalama i otmjenim haljinama. Niti s gomilom koja kliče i zlatnim prijestoljima. Biti kraljica ima veze sa životima koje držiš u rukama. Nikada nisam živjela u Cirenaiki ni Mauretaniji, no bila sam posve uvjerena da ću vladati pravednije od bilo kojega rimskog upravitelja i slavnije nego što bi to Juba ikada mogao. »Prihvaćam tu odgovornost i polažem svoje pravo na krunu.« Careve su oči zasjale poput nekog mračnog metala u kovačnici, dotaknuo me je ramenom dok je prolazio pokraj mene. Sada smo oboje bili okrenuti prema kipovima. Da su me okrunili za egipatsku faraonku, to bi bilo u Memfisu, nosila bih dvostruku egipatsku krunu i u rukama držala bič i zakrivljeni štap. No bila sam u Rimu, a zemlja kojom ću vladati nije imala takvu tradiciju. Moglo je biti samo ovako — no pod budnim pogledom moje majke, ipak je bilo sveto. Tračak svjetla s baklje osvijetlio je majčino lice i činilo se kao da se smiješi. Car je sada bio iza mene, vrlo blizu, osjećala sam njegov dah na svojemu vratu. Trebala sam se bojati hoće li mi omotati vrpcu oko vrata i zadaviti me. Naposljetku, i Antila je ubio u hramu. No nisam se bojala. S blagim tračkom heke koja je strujala mojim tijelom, u tom sam trenutku bila sigurna da me ne može uništiti nikakva smrtna ruka. Car je ispružio ruke ispred mene i osjetila sam njegov prsni oklop na leđima dok je omatao tkaninu oko mojega čela. Dijadem mi je poljubio čelo kao usne ljubavnika. Zaklopila sam oči dok ga je car vezivao. Zatim sam na egipatskome prošaptala riječi koje su došle iz neke prošlosti koja nije bila moja: Čuj me, kraljice nebesa. Neka me se boje kao što se tebe boje. Neka me se plaše kao što se tebe plaše. Neka mi se dive kao što se tebi dive. Neka me ljube kao što tebe ljube, Neka vladam kao voda živih.

Pompea

-220-

Neka budem moćna kao voda duhova, Oh, Majko, ti si nastala iz mene, A ja sam nastala iz tebe. Zarumenjela sam se od snage tih riječi. Toplina je potekla iz mojega srca do mojih usta i do mojih najtajnijih mjesta. Nakon svega što sam pretrpjela i svega što su ljudi pretrpjeli zbog mene, osjetila sam blaženstvo. Na oči su mi navrle suze kada sam pomislila kako ovaj zavoj ponovno vezuje razbijene djeliće moje obitelji i moje vjere. Ja ću se za to pobrinuti. Došla sam u Rim u lancima, no odlazim iz njega kao kraljica. Okrenula sam se, uzdignutih ramena kao da lebdim prema nebu. Zastao je na trenutak, kao da me nije prepoznao. »Sada si vladarica. Što onda kažeš na egipatsku pobunu protiv Rima? Kakav ćeš stav zauzeti u ratu ako do njega dođe? Biraj!« Bila je to moja prva — i najvažnija — odluka od svih koje ću ikada morati donijeti za svoj narod. U ljetnoj večeri, vani su žabe dozivale jedna drugu, na toplom noćnom zraku osjećale su se brojne mogućnosti, no izbor je bio samo jedan. Držeći se jednom rukom za svoj amulet, podigla sam bradu i proglasila: »Ostajemo prijatelj i saveznik rimskoga naroda!« »Dobar izbor, kraljice Selena!« Kraljica Selena! Nasmiješio se i ja sam mu uzvratila osmijeh. Bio je to Izidin osmijeh, oči su mi se još uvijek skrivale u trski. Mislio je da ću svoje kraljevstvo sagraditi na krvi svoje braće, no uskoro će shvatiti da je bio u krivu. Car se tužio što živi u svijetu s malo ljudi. Želio je imati nekoga sebi ravnoga. Postat ću ravna njemu. Poželio je vlastitu Kleopatru u meni. Dobit će je. Pobjeda ili smrt.

Pompea

-221-

AUTORIČINE NAPOMENE Kleopatrina kći rođena je na vrhuncu vjerskoga buđenja, a punoljetnost je doživjela u opasnom političkom svijetu. Kao i njezina poznatija majka, ova mlada djevojka također je sklopila važan savez s Rimljanima i upotrijebila svoje čari da dođe do vlasti. Moglo bi se čak ustvrditi da je to učinila uspješnije i s manje krvoprolića. No Selenina važnost možda ima više veze s njezinim vjerskim utjecajem nego državničkim sposobnostima. Danas pojam osobne duhovnosti ili odnosa prema Bogu uzimamo zdravo za gotovo. Međutim, u drevnome je svijetu religija uglavnom bila savez između države i božanskoga kraljevstva. U onoj mjeri u kojoj su osobni ili kućni bogovi postojali za Rimljane, štovanje je bilo više ortopraksa nego ortodoksija. To jest, naglasak je bio na ispravnome ritualu, a ne na vjeri ili intimnoj molitvi. Religija je, posebno za rane Rimljane, bila više stvar muškaraca nego žena. Sve se to počelo mijenjati s usponom henoteističkih misterijskih kultova, a kao preteča kršćanstva, izidinska je religija bila jedna od malobrojnih u antičkome svijetu koja se doticala društvene pravde. Preispitujući svjetovnu vlast, širenje Izidina kulta njegovalo je novonastajuću koncepciju osobne duhovnosti bez koje je naš svijet mogao biti sasvim drukčiji. Da nije bilo utjecaja Kleopatre Selene kao najistaknu rije zagovarateljice Izide u vrijeme Augustova doba, takva se tranzicija možda nikada ne bi učvrstila. Unatoč njezinoj ulozi u poticanju religije koja je utrla put modernoj duhovnosti, povijesni izvori o izvanrednome životu Kleopatre Selene veoma su šturi. Plutarh, Svetonije i Dion Kasije daju nam samo kratke, ali primamljive nagovještaje. Upravo sam zbog toga zamislila istinu o Seleninoj priči u okviru magije. Ideja da je Oktavijan bio opsjednut Kleopatrom nije izvorno moja. Nakon njezine smrti, Oktavijan ne samo da je dopustio rast legende o Kleopatri, nego ga je aktivno poticao. Bilo je to stoga što je ona, nema sumnje, veličala njega, budući da je pobijedio izvanrednu ženu, no povjesničari poput Diane E. E. Kleiner u djelu Cleopatra and Rome opisali su fascinaciju koja je možda bila više od političke, a i nije teško zamisliti kakav bi utjecaj mogla imati Selena u održavanju slike svoje majke u mašti njezina osvajača. Udaljila sam se od povijesne istine u vezi s ratom u Hispaniji utoliko što se August nije uspio vratiti u Rim prije Julijina vjenčanja za Marcela 25. godine prije Krista. Juba je postavljen za kralja Maure tanije te iste godine, vjerojatno dok je služio Oktavijanu u Tarakonu. Moguće je da je Juba otišao izravno u Afriku zauzeti prijestolje sa Selenom a da se nije vratio u Rim. Posvećenje Apolonova hrama zbilo se ranije nego što bi se stekao dojam iz mojega romana, kao i ustanak u Tebi. Radi sažetosti, također sam izostavila Higina kao jednoga od siročadi u carskoj palači i nisam spominjala Oktavijinu najstariju kćer koja se također zvala Marcela. Nikakvi antički izvori ne spominju Jula u Hispaniji, no s obzirom na činjenicu da je Oktavijan poveo sve druge mladiće sa svojega dvora koji su bili dovoljno stari za rat, uključujući Jubu, to je najvjerojatnije vrijeme u kojemu bi Jul stekao vojno iskustvo koje bi

Pompea

-222-

ga kvalificiralo za političke dužnosti koje će kasnije obnašati. Što se tiče Selenine braće, Aleksandra Heliosa i Ptolomeja Filadelfa, povijesni su izvori nejasni. Primjerice, dok se blizanci poimence spominju kao sudionici u Oktavijanovu trijumfu, Filadelf se ne spominje. Razlog tomu mogao bi biti taj da je umro prije nego što je dobio priliku da maršira u trijumfu, da je bio pošteđen zbog svojih godina ili da je jednostavno vodio vrlo nezanimljiv život pa ga povijesni izvori ne spominju, osim onih koji tvrde da su oba dječaka otišla živjeti u Mauretaniju sa Selenom. Neki su povjesničari iznijeli teoriju da su dječaci zasigurno umrli u djetinjstvu, no u svrhu narativne konstrukcije ovoga romana, priklonila sam se nesigurnosti koja obavija njihovu sudbinu. Naposljetku, iako reference na kršćanstvo mogu djelovati anakronistično u romanu koji se zbiva trideset godina prije Kristova rođenja, važno je sjetiti se da kršćanstvo nije nastalo u vakuumu. Prihvatimo li Matejev opis pokolja nevine dječice kao neosporno evanđelje, moramo prihvatiti da se Selenin život preklapao s važnim ljudima kao što je bio kralj Herod koji je odigrao važnu ulogu u kršćanskoj vjeri. Štoviše, kršćanstvo ne samo da je bilo pod utjecajem sljedbenika Izidina kulta, ono je i dijelilo mnogo simbola s njima. Nadam se da vam se svidio Lotos s Nila i da ćete potražiti njegov nastavak koji će pratiti Selenino putovanje u Afriku te kako je ova fascinantna, ali dosad neproslavljena mlada kraljica utjecala na rimski svijet i njegovu vjeru, kao i našu.