Vedrana Rudan - Dabogda te majka rodilabiblioteka AMBROZIJAknjiga 280.izvršna urednica: Sandra UkalovićVedrana Rudan Dabogda te majka rodilaizdavač: V.B.Z. d.o.o.10010 Zagreb, Dračevička 12 tel: 01/6235-419, fax: 01/6235-418 e-mail: info@vbz.hr www.vbz.hrza suizdavače:Mile TomićV.B.Z. d.o.o., Beograd11040 Beograd, Bulevar vo|vod« MUlća 17/111tel/fax: +381 11 3119 857 e-mail: office@vbz.rsŽeljko Cvijetinović V.B.Z. d.o.o., Sarajevo71000 Sarajevo, Radnička 17tel: +387 33 717 175, fax: +387 33 716 176e-mail: info@vbz.baza nakladnika: Boško Zatezalourednik knjige: Vladimir Arsenijevićlektura i korektura: Zrinka Zorčecgrafička priprema: V.B.Z. studio, Zagrebilustracija na naslovnici: Mirko llićorganizacija tiska:Knjiga Print d.o.o., Zagrebtravanj 2010.Vedrana Rudan Dabogda temajka rodilavlblzbibliotekaAMBROZIJAknjiga 280.copyright © 2010. Vedrana Rudan All rights reserved.copyright © 2010. za hrvatsko, srpsko izdanje i bosansko izdanje: V.B.Z. d.o.o.ZagrebAll rights reserved.CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 734837.ISBN: 978-953-304-198-8 (tvrdi uvez)CIP — KarajrormauHJa y ny6jiHKaunJH Hapo/iHa 6H6nnoTeKa Cp6nje, Eeorpaa COBISS.SR-ID 173596684ISBN: 978-86-7998-155-4 (tvrd povez)CIP — Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo COBISS.BH-ID 17934854ISBN: 978-9958-32-037-8 (tvrdi uvez) Z E Lkćeri i njihove mame(Muž je oblizivao škampe, iz visoke, uske čaše u usta lijevao bijelo vino, češnjak u zraku, sjedila sam na kauču, osjećala želudac u grlu i gledala u telefon. Nazvati ili čekati da ona nazove? Bojala sam se majke, osjećala se krivom iako je ležala u najboljem staračkom domu u Hrvatskoj. Dom je velika zgrada na brežuljku okružena

parkom. Lavanda, ružmarin, lovor, šareno cvijeće. Pred glavnim ulazom parkiralište, gotovo uvijek puno jer djeca često dolaze posjetiti svoje nemoćne roditelje. Džipovi, audiji, mercedesi i neki skupi japanci. Kad uđete u zgradu ne osjetite miris posranih pelena, prljave, stare kože, mokraće, smrad trulih ljudskih bića koja glasno gnjile. Na ulazu u svaku sobu piše ime i prezime dvojice muškaraca ili dviju žena koji leže s druge strane vrata. Zidovi su bijeli, na njima fotografije staraca pod maskama, staraca pred kućicom u planini, staraca na rivi. Mi koji plaćamo već na ulazu vidimo da će naši starci u smrt otići presretni. Restoran je u prizemlju, od vrta odvojen velikim, staklenim prozorima, na sredini svakoga stola bokal, u bokalu narančasta tekućina. Cesto sam prolazila kroz restoran, u svako doba dana, gotovo je uvijek bio prazan i baš uvijek su na stolovima stajali bokali puni narančaste tekućine. Restoran je djelovao sterilno, kao da nikad nitko u njemu nije pojeo komadić kruha iako je u domu živjelo osamdesetak ljudi. Saznala sam da su neki mojih godina. Osjećala sam se nelagodno kad mi je to7vlasnik rekao. Zaista ne bih svoje posljednje godine htjela provesti na izletima koje bi vodila prevesela mlada žena u ružičastoj kuti. Vlasnika znam godinama. Dan prije nego je moja majka primljena u dom on i ja sjedili smo u ogromnoj dvorani, za konferencijskim stolom. Kakve se konferencije ovdje održavaju? Tko su ljudi koji sjednu za ovako ogroman stol, o čemu govore, što planiraju... Od vlasnika nisam tražila objašnjenje, bojala sam se da u posljednji trenutak majka ne ostane bez mjesta u ustanovi0 kojoj će se za koji dan snimiti dokumentarac. Ulio mi je vodu u veliku staklenu čašu: »Jesi li vidjela restoran? I mi tamo jedemo.« »Mi« su njegova žena i on. Smiješila sam mu se onako kako se smiješim potpuno nepoznatim ljudima na koje želim ostaviti dobar dojam. Poručivala sam mu da ću s velikom radošću sudbinu svoje majke povjeriti njegovoj ekipi. Na mjesto u državnim domovima čeka se godinama. Oni su mnogo jeftiniji, za tri ili četiri tisuće kuna može se dobiti sićušna garsonijera.U mom gradu postoji i ustanova u koju se trpaju luđaci, starci, maloljetne lezbijke i maloljetni pederi čiji roditelji misle da će njihovu djecu boravak medu luđacima1 starcima vratiti na pravi put. I tamo je smještaj jeftin, ali direktor me zna pa mi je rekao kako »to možda ne bi bio izbor za vašu gospodu mamu, prije nego je dovezete iz bolnice možda bi bilo dobro da osobno pogledate o čemu se radi, znate, personala je malo, a pacijenata mnogo, i više nemamo četverokrevetnih soba. Ako zaista mislite doći, molim vas da se pripremite za ono što ćete vidjeti.«Odustala sam.Dvije ulice dalje od naše kuće postoji mali dom za siarce, svega nekoliko soba. To mi je najviše odgovaralo jer bi majka bila blizu mene, a ipak daleko. Mogla bih je posjećivati svaki dan, ili više puta dnevno, pa izaći iz8njene sobe i isključiti je iz glave do idućeg dana. Nazvala sam vlasnika maloga doma.»U kakvom je stanju gospoda mama?« pitao me je.»U normalnom«, rekla sam.»Gospoda je samostalna, pokretna?«»Gospoda bi mogla biti pokretna ali, zasad, odbija hodanje i hranjenje za stolom.«»Dakle, nije u terminalnoj fazi?«»Ne, daleko je ona od te faze, nadživjet će ona i vas i mene«, htjela sam razveseliti doktora, reći mu da oko moje mame neće biti mnogo posla.

»Dobro, dođite, dogovorit ćemo se, cijena je tri tisuće i petsto kuna, kompletna skrb.«»Sto to uključuje?«»Sve.«Dom je žuta jednokatnica smještena između ribarnice Tuna i mesnice Tomo. Iznad vrata ribarnice klatila se željezna, tamnoplava tuna. Sa fasade zgrade u kojoj se prodavalo meso tužno su u mene gledale volujske oči iz volujske glave. Tijela nije bilo. Pokraj Tome je zubarska ordinacija. Stomatolog je svoje pacijente pozdravljao divovskim kutnjakom. Prijetnja? Obećanje? Srećom, došla sam pješice, parkirno mjesto se tamo ne bi moglo naći. Pozvonila sam. Vrata mi je otvorio liječnik osobno. Gospodin je na odijelo navukao bijelu kutu, bila je raskopčana, svijetloplava košulja, tamnocrvena kravata, na nogama crne cipele, gledao me plavim očima. Oko vrata stetoskop. Zašto svi liječnici oko vrata stalno nose stetoskop? Čak i onda kad u svom sobičku razgovaraju s rodbinom pacijenata? Liječnik, pravi liječnik, uvijek mora biti spreman, što ako rodbini pozli kad čuje koliko će baki platiti ultrazvuk srca?9»Da li ste dobro«, pitao me je gospodin u tamnom odijelu kad je iza mene zatvorio ulazna vrata.»Dobro sam«, nasmiješila sam se hrabro. Kad osjetim nelagodu uvijek se smiješim. A osjetila sam nelagodu, nelagodu i žestok smrad mokraće i govana.»Blijedi ste«, rekao je doktor. »Da vam pokažem sobu ili vam se čini da naša institucija nije ono s čim ste računali?«»Pokažite mi sobu«, želudac mi se meškoljio u grlu.Otvorio je vrata mračne sobe od nekih dvadesetak kvadrata. Osam kreveta. Na njima spodobe pokrivene plahtom, zgrčene. U neke je tekla tekućina, drugi su ukočeno buljili u strop. Smrad je bio nesnosan. Pogledala sam u gospodina doktora, htjela sam da se makne, smetao mi je, stajao je na vratima.»Nažalost«, nije se pomaknuo, »teško dolazimo do žena, nitko danas ne želi raditi, a svi kukaju.«Nešto je u kutu pokraj prozora zatulilo.»Gospoda Ana, nemirna je ovih dana.«Maknula sam ga, u nos mi je provalio armani, pojurila sam prema ulaznim vratima, uhvatila za kvaku, vrata su bila zaključana.Gospodin doktor mi je dotaknuo leda. »Gospodo, sjednite na trenutak.«Stresla sam se, pa upala u crvenu, udobnu fotelju. Doktor je sjeo pokraj mene i svoju njegovanu ruku stavio na moju njegovanu šaku. »Smirite se, gospodo...«»To je strašno, strašno, Isuse, mislim da ću povraćati...«»Nećete, samo dišite, dišite...«Disala sam i disala, plave su mi se oči smiješile.»Gospodo, smrt jest odvratna ako čovjek na nju gleda kao na nešto ružno, nešto što se dešava zlima i drugima. Vi ste samo puni predrasuda.«10»One bi ljude trebalo oprati...«»Mi ih peremo, ali ne stižemo toliko, žene nam stalno otkazuju.«»Ja znam da je smrt normalna i da ćemo svi umrijeti«, plakala sam, pojma nemam zašto, »ali ovako...«»Vidite«, doktor je pogledao u mobitel, a onda odbio poziv, »samo promijenite kut gledanja. Zamislite ovu sobu u kojoj leže starci kao sobu u kojoj leže pokakane bebe i sve će izgledati drugačije. Čudno je kako ljudima govno staraca smrdi, a bebinoj kakici, kad se ukaže na pelenama, plješću, naravno ako nije proljev. U čemu je

razlika? Svi kakamo i svi piškimo i svi smrdimo. Oni tamo ne znaju što se s njima dešava, ne pate, danas postoji milijun načina da se ljudima ubije bol, čekaju svoj zadnji trenutak bez boli, to je velika stvar, umrijeti bez boli.«»Da«, izvukla sam se iz fotelje, »to je velika stvar, hoćete mi, molim vas, otvoriti vrata, moja mama ne bi ovdje bila sretna.«»Poštujem vaš izbor, gospodo.« Pružio mi je ruku.Gledala sam u ulazna vrata, ako prihvatim ruku on će ih otvoriti, ako odbijem uvalit će mi u žilu iglu pa ću tko zna koliko dugo bezbolno crkavati u smradu kakice i pišakice. Čvrsto sam stegnula njegov dlan i nasmijala se srdačno: »Da sam znala da postojite, ovamo bih dovela svoga oca, nažalost, sada je prekasno.«»Razmislite o onome što sam vam rekao, starcima je najvažnije da ih ništa ne boli, domovi su danas pretjerano skupi, na nemoćnima svi žele zaraditi, naša je cijena najpristojnija.«Izašla sam u blještavo prijepodne. Autobusi i kamioni tutnjali su širokom ulicom. Htjela sam nešto popiti, nešto oštro, odmah, taj čas. U konobi Vijolica orila se pjesma. Pijani muški glasovi na talijanskom su pjevali o »stručku11cvijeća koji stiže iz brda« - quel mazzolin difiori che vien dalla montagna... Odustala sam i htjela ravno doma. A onda sam na onoj fasadi ugledala volujsku glavu, skrenula pogled pa ugledala veliki kutnjak. Dušu sam izrigala na zebri. Mlada mama gurala je kolica. Djevojčica mi se nasmiješila. Potrčala sam na drugu stranu da ne bih završila pod kotačima autobusa. Moja mama mora dobiti najbolje, samo je najbolje dovoljno dobro za moju mamu, ako to najbolje košta devet tisuća kuna platit ćemo devet tisuća kuna, nikad moja mama neće postati nešto što u vlastitim govnima čeka da ga Bog uzme. Nikad!»Drago mi je što se ove tvoje ženske stalno smiješe«, rekla sam vlasniku doma Felicita.Nasmijao mi se srdačno, od uha do uha, kao da se ne poznajemo godinama, kao da sam ja samo mušterija. U smeđim očima nije bilo iskre, zubi su mu bili mnogo bolji nego kad smo se posljednji put vidjeli, tada je držao restoran u gradu. »Ja svakoj odmah na početku kažem, stara, ako se ne možeš u jednoj smjeni čitavo vrijeme kesiti od uha do uha nisi za moju kuću. Zato su vesele. Medu nama, ovdje živi i majka najbogatije Hrvatice, jučer je bila ovdje, najbogatija Hrvatica, rekla mi je: 'Kad ostarim evo i mene ovdje'.«Nasmijala sam se veselo i glasno. Onako kako se smije teve-voditeljica šali teve-voditelja s kim u paru vodi emisiju »Stari hrvatski hitovi«. Majka je trebala otići u dom po preporuci liječnika, nije to bila moja ideja. Nikad joj nisam rekla da je u domu, s vremena na vrijeme spomenula bih »instituciju za oporavak«. U dom je došla iz bolnice u kojoj je ležala nakon moždanog udara. Ne bi je tamo primili da šef odjela nije naš kućni prijatelj.Kad je Mala našla popisanu nonu kako leži pokraj kreveta, pozvala je hitnu. Liječnica je rekla: »Moždani udar«, i otišla.12Mi smo bili u Beču, često putujemo, s Malom sam se čula telefonom. Muž je nazvao prijatelja neurologa, idućeg dana našli smo se s njim.»Ne znam, pojma nemam, možda će ostati, a možda i otići, to se nikad ne zna, za sada je živa.«Moja je majka ležala u bolničkoj sobi privezana za krevet kožnatim remenjem. Debela igla bila joj je ubode-na u vrat, u žilu je kapala nekakva tekućina. Na krevetu pokraj majčina ležala je mlada žena koju je muž uzalud dozivao. Znala sam da joj je

muž jer su u posjete smjeli dolaziti samo bračni partneri i najuža rodbina. Gladio joj je ruku, milovao lice. Djevojka je hroptala.»Mama«, rekla sam glasno jer je moja majka povremeno potpuno gluha, »kako si?«Gledala me mutnim očima.»Kako si«, digla sam ton.Mladi čovjek koji je svojoj ženi govorio: »Ti moraš dati sve od sebe, ti me ne smiješ ostaviti, probudi se, zlato«, trgnuo se kad sam zaurlala.»Oprostite«, nisam gledala u njega nego u majčine okovane ruke, »moja je mama gluha.«Nije mi odgovorio, okrenula sam se prema njemu, lice mu je bilo mokro od suza, njegova je žena hroptala.Moja me majka nije prepoznala. Ili jest, ali nije mogla govoriti. Otišla sam potresena. Osjećala sam se nekako nepripremljeno. Majka je u posljednje vrijeme bila jako zla. Stalno se žalila na nesnosne bolove u leđima, odveli smo je u ambulantu za bol, propisali su joj morfijske flastere. Lijepili smo joj ih na bolna leđa. Jedna je gospođa brinula o njoj danju, noću je uz nju bila Mala, sve je bilo pod kontrolom. A onda, preko noći, moždani udar. I ti kožnati remeni koji brane mršavom tijelu da tresne s kreveta. Izgledala je, onako gola i mršava, kao isušeni,13stari Isus kome je na glavi masna trajna. »Napunit ćemo je krvlju, dati joj nekoliko infuzija, napuhat ćemo je, ali tebi je jasno da to nije na duge staze, tvoja majka ima lijepe godine...« Naš me prijatelj gledao zabrinuto, kao da mu je život moje majke bitan i kao da brine kako ću ja sve to podnijeti. Stavio mi je ruku na rame i otpratio me do izlaza. Nakon deset dana moja je majka bila nova žena.»Nisam vam htjela reći«, muža i mene gledala je bli-jedosmedim, ispranim očima, »kad sam osjetila kožnato remenje na rukama mislila sam da su me zatvorili jer nisam platila teve pretplatu. Sjećaš se da su me zbog toga pravomoćno osudili na zatvor ili tri dana rada za opću korist, ja sam mislila da...«Bilo mi je drago da je moja majka pri sebi. Zaista je bila pravomoćno osuđena na trodnevni rad za opće dobro. Jednom je neoprezno otvorila vrata stana dvojici muškaraca, rekli su joj kako su rendgenom otkrili da ne plaća teve pretplatu, bolje joj je da odmah prizna nego da je uhapse. Pa je priznala i potpisala. Preklinjala nas je da se žalimo na presudu, ali nama je to bilo smiješno. Tko može na prisilni rad za opće dobro odnijeti jedva pokretnu staricu? Njoj je to bila noćna mora. Toliko se bila prestrašila da je i mene jedva propuštala u stan. Otvarala bi vrata tek kad bi moje nadnaravno urlanje doprlo do njenih, povremeno potpuno gluhih ušiju.»Mama, imala si moždani udar jer si pila premalo tekućine i zato što si se predozirala tramalom, uz morfijske flastere pila si i tramal. S tim ćeš morati prestati ako misliš poživjeti još malo.«»Ovdje mi ništa ne daju protiv bolova, reci im da mi daju flaster, zovi ih, neka mi odmah daju flaster«, vikala je.Trgnula sam se i pogledala prema krevetu gdje je jučer ležala mlada žena. Sada je tamo ležao star, potpuno gol muškarac, bez svijesti.14»Ne viči, mama, ovdje leže teško bolesni ljudi. Reći ću im da ti stave flaster.« »Kad?«»Odmah, sada idem doktoru, drž' se, mama, odlazim jer posjete traju samo petnaest minuta.« »Molim te, reci im za flaster.«»Kakav morfij, mi je stalno promatramo, ona uopće nema bolove...«»Ali, u ambulanti za bol su nam rekli...«

Naš se prijatelj podrugljivo nasmijao. »Mama ti se jednostavno navukla, ovdje je tri tjedna, skinuli smo je sa svega, ne prima baš ništa, moje su sestre rekle, i ja sam se u to uvjerio, kad misli da je nitko ne gleda mirno diše, čim vidi nekoga od nas postaje nemirna. Od danas dalje bez morfija, bez tramala, bez sredstava za smirenje i, naravno, potpuno ti je jasno, njoj treba njega dvadeset i četiri sata dnevno, mora ići u dom.«»Dom?« Zaprepastila sam se.»Dom! Njoj treba njega i danju i noću.«»Ima ženu koja o njoj brine.«Prijatelj je postao nestrpljiv, izvukao je cigaretu iz kutije i gledao me svijetlosmeđim očima. Odjel na kome je moja majka ležala bio je nevjerojatno uredan, kreveti novi, pokrivači novi, sestre tihe i ljubazne, oprema nova.»Donacije«, vratio je cigaretu u kutiju, »bez donacija ovo bi bila rupčaga.«»Ona ne želi u dom, uvijek je to govorila...«»Ne moraš joj reći da ide u dom, ja ću joj reći da ćemo je odvesti u instituciju za oporavak, to bolje zvuči. I svakako dodaj da ćeš je vratiti doma kad joj bude bolje.«»Da li će joj biti bolje?«»Ne znam, trenutno je dobro i, što je najvažnije, potpuno je cista'. Ne osvrćite se na njene vapaje, manipulira.«15Glavna sestra u domu nosila je tamnoplavu kutu. Nasmijala mi se od uha do uha. »Gospodo, ne morate odmah, ali ipak joj čim prije recite da leži u domu, gospoda nije glupa, bolje da to čuje od vas nego od spremačica.«»Ne mogu, čitav mi je život govorila kako ne želi umrijeti u domu. Osjećam se krivom.«»Krivom? Ovdje su starci sretni, jeste li vidjeli fotografije na zidovima? Imaju i tečaj plesa, od papira mogu izrađivati krasne životinje, tako razvijaju motoriku, imamo animatoricu, frizerku, masere... Ovo nije ubožnica, ovo je hotel s pet zvjezdica.«»Znate, moja mama se navikla na morfijske flastere, lijepili smo joj ih na leđa jer je patila od strašnih bolova, govorila nam je da je jezivo boli kičma, kad je dobila moždani udar odvezli smo je u bolnicu, tamo su otkrili da je ništa ne boli, moja se mama samo navukla, skinuli su je s morfija, trenutno je čista, ako bude plakala, zavijala i tražila drogu...«Glavna sestra se nasmijala od uha do uha. Zena ima plave oči. »Dobili smo otpusno pismo, ne brinite, mi znamo s njima izaći na kraj. Svi su oni isti, stalno traže nešto za smirenje. Svaka tri dana lijepit ćemo joj lažne flastere na leđa. Mi ovdje ljude ne omamljujemo, nama su oni dragi budni, mi ih volimo ali, to znate i vi, oni su poput djece, ne brinite, smirit ćemo mi nju i bez lijekova.«Izašla sam iz zgrade u kojoj je negdje ležala moja n&ma, nisam imala hrabrosti ići k njoj, odlučila sam da ću je posjetiti u kasno popodne, posjete su bile dozvoljene čitavoga dana, ako je posjetim na kraju dana noć će joj biti kraća. Sestra mi je rekla da starci na svojim noćnim ormarićima imaju telefon s direktnom linijom, u sobi televizor i veliku kupaonicu, hrane se ili ih hrane pet puta dnevno. Zene koje o njima brinu stalno su nasmiješene,16to su one koje nose ružičaste kute. Terapeuti nose bijele, sestre plave kute.Digla sam slušalicu. »Zašto nisi bila gore kad su me dovezli?«Režala je.»Rekli su mi da dođem kad se smjestiš, malo privikneš, doći ću kasnije, treba li ti nešto?«

»Vožnja kolima hitne pomoći bila je jeziva, svaka me je kost boljela i još me svaka kost boli...«»Kako ti je gore, to je jedna od najboljih institucija za oporavak u Hrvatskoj, u sobi imate televizor, veliku kupaonicu, da li si išla u kupaonicu, jesi li danas napravila popo?«Kroz slušalicu mi je u uho provalio podrugljivi cerek. »Kćeri moja, ja sam nepokretna, jedva živa, da si me dočekala znala bi u kakvom sam stanju, stavili su mi pelenu...«»Mama, pokušaj malo živnuti, izvući se iz pelena, nisi više na intenzivnoj njezi, nema potrebe da budeš toliko vezana za tuđu pomoć, i vježbati moraš, svako jutro, šetati moraš, čim više, sestra je rekla: vaša mama mora šetati i šetati, kad se potpuno oporaviš doći ćeš lijepo doma...«»Donesi mi ledeni čaj od breskve, maramice, salvete i dječju kremu. Mazat će mi tijelo svaki dan.«»Djeluješ mi nekako umorno, zašto si tako bezvoljna, hvala Bogu ono najgore je iza tebe.«»Sto je najgore?«»Moždani udar, bila si vezana za krevet kožnatim remenima, sjećaš se, hranila si se samo kroz žilu...« »Kad ćeš doći?«»Zeka je žalosna bez tebe, stalno grize rešetke kaveza, kupila sam joj svježu hranu, malo sam joj milovala leđa, baš se osjeća kako joj nedostaješ, njuši zrak...«17»Kad ćeš doći?«»Jutros ti je stigla talijanska penzija, bio je novi poštar, rekao mi je: kako imate krasnoga zeca, narančast je poput cigle, ja sam mu rekla: 'To nije zec, to je zečica'.«»Kad ćeš doći?«»Mislila sam da si možda danas preumorna, da bi se trebala malo odmarati, doći ću sutra.« Spustila je slušalicu.18Moj otac, moj mrtvi otac miriše na češnjak i bijelo vino. Pitala sam, sve moje prijateljice pamte miris oca, ni jedna ne zna kako joj miriše majka. Kad zaguglate »miris majke« pokaže vam se tisuću i šesto rezultata, na »miris oca« Google vas pita, da li ste možda mislili na miris octa?Znam kako je mirisao moj otac, on je i danas u mom nosu. Kako miriše moja majka? Prije nego je dobila moždani udar, ležala je na gastro odjelu. I tamo nam je šef prijatelj. Nismo zvali hitnu, ja sam blijedo, gotovo bijelo, mršavo tijelo unijela u zgradu. Nosila sam je, tijelo uz tijelo, nos uz nos, uzalud. Možda zato što je o njoj brinula gospoda koja bi je svakoga dana oprala od pete do glave?»Umirem«, rekla je dok sam je vukla uz stepenice, »gasim se.«»Ne pretjeruj«, prostenjala sam, »ne umire se baš tako lako«, skinula sam je s leda, jauknula je, opet sam je zgrabila. Željela sam da umukne, nisam je mogla nositi i razgovarati s njom. Unijela sam polumrtvu majku u bolnicu i predala je liječnicima. Većina njih išla je sa mnom u školu, posvetili su joj mnogo pažnje. Ja ne mogu ovoga časa nabrojiti sve pretrage koje su obavili, ultrazvukove, analize krvi, cete, kolonoskopiju... Nešto sam vjerojatno zaboravila.»Ništa«, rekla mi je šefica odjela, »zdrava je, malo anemična, dat ćemo joj krv i bit će kao nova, ali, nemoj previše očekivati.«19ZELINA»O čemu govoriš?«

»Tvoja majka ima preko osamdeset, to su lijepe godine, tijelo posustaje iako je zdravo, a ona je, čini mi se, depresivna, ne znamo kako to riješiti. Zabavite je nekako, ne bi smjela biti sama, nađite neku ženu.«»Imamo ženu.«»Odlično. Tvojoj majci zaista treba profesionalna pomoć. Hranjenje nekoliko puta dnevno, pomaganje pri odijevanju, redovito kupanje, masiranje, vježbanje, tebi je to previše, ni mi više nismo mlade.«»Da«, rekla sam, »sve mi je to previše.«Liječnici su mi majku vratili napojenu krvlju. Iako je živjela blizu nas nisam je često posjećivala, uvijek kad bih stala uz njen krevet ogorčena me starica gledala blijedo-smeđim okom pokrivena do vrata. Na stoliću lončić pun crne kave, lončić čaja, brdo lijekova, ali ne i tramal.»Boli me«, rekla bi, »a nitko mi ne vjeruje.«»Svi ti vjerujemo i gospoda ti vjeruje, vidiš kako je sve čisto oko tebe, svi brinemo o tebi, svatko na svoj način, svi te volimo«, nadala sam se da u mom glasu neće osjetiti beskrajno nestrpljenje i dosadu.»Ne razumiješ«, zarežala je, »nitko ne razumije, bol je nepodnošljiva, dajte mi kapi.«»Doktor je rekao da ne smiješ pretjerivati, navući ćeš se na tramal...«.»O kakvom navlačenju govoriš?«Tjedan dana prije našla sam bocu tramala u sudoperu među deterdžentima.»Opet ćeš se predozirati i pasti s kreveta. Ni prala se nisi dok u kuću nije došla gospoda.«»Zašto me ti nisi prala?«»Zato što ja ne znam kako se peru odrasli ljudi.« »Gadim ti se.«20»Ne gadiš mi se, ali oprati čovjeka može samo kvalificirana osoba, kako te uhvatiti, držati, sapunati, izbjeći da ne tresneš...«»Gadim ti se.«»Ne gadiš mi se, ali zašto ti ne platiti najbolje?«»Najbolje je kad kći voli majku, najbolje je kad kći pere majku, najbolje je kad kći posjećuje majku, najbolje je kad kći sluša što joj majka govori. Mene boli, zato se ne volim prati, daj mi tramal, ubijaju me bolovi...«Uvalila sam joj šest kapi u čaj.»Ne budi bešćutna.«Pa još tri.»Ne budi škrta.«Pa još sedam.Izlila je čaj u grlo luda od straha da ću joj oteti lončić. Pokrila sam je, izašla iz stana. Ubila sam je. Napravit će autopsiju. Hoću li otići u zatvor? Da li je zločin ubiti majku kojoj se ne živi? Da li joj se uopće ne živi ili joj se bez tramala ne živi? Kakav život čeka moju majku ako je uskoro ne ubijem? Ispred majčine zgrade u majušnom vrtu prljavobijeli je maltezer, ili je to bila maltezerica, raširio svoju riticu pa onda ispustio ili ispustila govance u gladiolu. Luda sam za cvijećem. Pogledala sam oko sebe, jedna je gospoda držala glavu u kontejneru, zrak je bio čist pa sam ga ili ju lagano šutnula nogom. U ovoj zemlji ima previše pasa.»Zašto nikoga nema?«»Mama, znaš koliko je sati?«»Ne znam.«»Pet sati ujutro, spavaj još malo...« »Spavaj, spavaj, spavaj, čitave noći nisam oka sklopila, kad će netko doći?« »Doći ću večeras.«

21»Imaš auto?« »Imam.«»Ne ulazi u auto, čuješ me! Ti ne znaš voziti, nikad ti to nije išlo, ne želim te imati na duši.« »Dobro, doći ću taksijem.«»Uzmi za taksi od moje penzije, meni ionako ništa ne treba. Boli, boli, boli, kćeri moja, kako boli.«Spustila sam slušalicu puna gađenja. Dokle ću slušati stari, nervozni, drhtavi bijesni glas? I kako bih joj mogla ugoditi?22Bio je Dan mrtvih, preciznije, bio je dan prije Dana mrtvih. Stajala sam pokraj njegova groba, tamo gdje su mu možda bile noge, ili ono što je od njih ostalo, i gledala u nadgrobnu ploču, trebalo bi zalijepiti fotografiju? Moj se otac fotografirao na svom grobu, ležao je na nadgrobnoj, mramornoj ploči i smijao se fotografu. Tu bi fotografiju trebalo zalijepiti. Moj je otac volio da ga ljudi drže veseljakom. I držali su ga. Pa ipak, što bi ljudi do čijeg je mišljenja mome ocu uvijek bilo jako stalo rekli da na nadgrobnoj ploči vide fotografiju razvaljenog, nasmijanog starca? Ljudi? Tko su ljudi koji su mome ocu tako mnogo značili kad sam ja imala petnaest i kad sam svim svojim srcem željela stajati na očevom grobu i plakati od sreće? Tada mi se činilo, ako nešto snažno želiš... A Coelho još nije bio napisao ni jedan od svojih hitova. Ja sam zaista snažno i presnažno željela da mi oca ubije grom, proguta morski pas, da noću, dok lovi ribu, padne s barke u mrklo more, da danju, dok čempresu čisti stare grane, tresne na beton, da se udavi malom lignjom koju bi, neočišćenu, bacio na vruću ploču štednjaka pa je gotovo sirovu uvalio u usta, da mu noću plastični zubi zapnu u grlu, da ga ugrize kuja Nika koju je volio, ali ona njega nije... Ništa od toga.Ležala je pokrivena ružičastim prekrivačem. Kavu iz automata položila sam na noćni ormarić.23»Kako je provela noć?«Gospoda koja je svoje pelene pokrila kad sam ušla pa ih otkrila kad je vidjela da sam sama odgovorila mi je bijesno: »Čitavu je noć spavala poput leša. Preko dana je stalno zivkala sestre i tražila tablete protiv bolova pa su joj isključili zvonce. Ja to ne razumijem. Vidite mene, vidite ove dvije noge, ne osjećam ih, taknite ovdje...«Dodirnula sam joj list lijeve noge.»Vidite, ništa ne osjećam, moje su noge kao dva stupa, nepokretna sam, da imam pola zdravlja vaše mame skakala bih, trčala po domu, ne bih bila ovdje, bila bih doma da nisam nepokretna...«»Sto gospoda govori, opet govori kako me ništa ne boli?«»Probudila si se?«»Nisam ni spavala, samo sam imala zatvorene oči.«»Jesi li danas vježbala, moraš mnogo hodati, svaki dan moraš otići do restorana, morala bi sama jesti i riješiti se pelena...«»Jedna me gospođa fotografirala.«»Koja gospođa?«»Jedna koja ovdje radi. Rekla je da sam lijepa starica. I dobra. I njen je muž rekao da sam lijepa starica.«Gledala me. Sijeda, kratka kosa nemarno odrezana škarama, kroz pramenje nazirala se lubanja, veliki, mesnati nos, pjegava koža, jedno oko zatvoreno, tamnocrveni kapci, bezuba usta, upaljeno zubno meso.»Mama, ti jesi lijepa, ali bila bi još ljepša da staviš naočale, da staviš zube, da dozvoliš frizerki da ti nako-vrdža kosu...«

»Mene sve boli, svaka kost u tijelu, isključili su mi zvono.«»To je zato što nisi strpljiva.«24»Ona gospoda misli da sam dobra starica, da li si mi donijela čaj od breskve?«»Zaboravila sam, donijet ću ti sutra.« »Tko će još doći?«»Mama, rasporedili smo se, jednom ću doći ja, jednom Mala, a doći će i muž.«Skopila je oči. »Popravi mi pokrivač, pokrij mi stopala.«»Idem, popij kavu dok je vruća.«»Nemam slamku.«»Evo, gospoda će ti pokloniti svoju.«Nije se pomakla, izašla sam iz sobe. Na recepciji je bila gospoda bolesna od alzheimera koja mi je veselo mahnula i dva muškarca, činilo mi se, mojih godina. Recepcionerka me pozdravila osmijehom od uha do uha. Netko mi je u međuvremenu ukrao kišobran. Oni muškarci, alzheimer, recepcionerka? Izašla sam. Žena u trapericama šmrkom je zalijevala lavandu i ružmarin.2504.Kad sam bila mala željela sam mrtvog oca onako kako danas želim dan bez bolova ili dan bez straha od smrti. Nevjerojatno mi idu na živce novinski tekstovi koji slave činjenicu da se ljudski vijek produljio. Ženske bebe koje se budu rodile ove godine dočekat će devedesetu, muške osamdesetu. Ali, već danas svatko ima osamdeset. Ti tekstovi ne govore o tome koliko košta beba stara osamdeset plus. Srećom, imam love, njeno me održavanje na životu nije ubijalo financijski. Trgujem anđelima. Zašto baš anđelima? Kako mi je to palo napamet? Reći ću vam kasnije. Izrađuju se u Aninoj stolariji. Zajedno smo odrasle, Ana i ja, zajedno smo rodile, ona erija, ja Malu.Đ

erijev otac Stanko naslijedio je stolariju od svoga djeda Dušana. Kao djevojčicaĐ igrala sam se u stolariji pokojnoga barbe Dušana. Kad god u zraku Osjetim miris piljevine, sjetim se bjesova koje je izrađivao pokojni barba Dušan. Radionica je bila ogromna, sjećam se krovnih greda u koje bih gledala iz lijesa. Kad je barba Dušan umro stavili su ga u lijes koji je za njega napravio pokojni Stanko. Da, i Stanko je umro, iako je bio moj vršnjak... Zdrav čovjek, nije ni pio ni pušio, život je provodio u piljevini. Sto bi netko zamislio, on bi to izradio. Drvenu igračku, drvenu haljinu, drvene hlače, drveni šešir, drvenu paučinu. Imao je zlatne ruke kojima je napravio drvena kolica. Volio je maškare više nego sve na svijetu. Jednom godišnje zatvarala bi se široka cesta koja od glavne ceste vodi do26Mjesta. Toga bi se dana odrasli muškarci spuštali niz cestu na drvenim kolicima. Onaj tko prvi stigne na cilj, cilj je riva, njemu djevojka maskirana u kurvu uručuje lovor-vijenac. Pokojni je Stanko na kolicima krenuo nizbrdo, a Rus koji je kupio najljepšu vilu u Mjestu, prije rata vila je bila vlasništvo Republike Hrvatske, u punoj je brzini krenuo uzbrdo. Rus se do dana današnjega nije uklopio u život moga rodnog mjesta. Stanko je ostao na mjestu mrtav. U lijes ga je položio mali Deri.Stavila sam komad papirnate maramice u usta. Nazvala sam je. Telefon je dugo zvonio. Odustala sam, pa pokušala sat kasnije. Javila se.»Mama«, mrmljala sam ustima punih papira.»Tko je«, glas joj je drhtao.»Ja sam«, papir je rastao u mojim ustima.»Tko je?«Izvukla sam papir iz usta. »Ja sam«, rekla sam malo razgovjetnije.»Sto ti je, zašto tako govoriš?«

»Operirala sam zube, razrezali su mi čeljust, doći ću pred večer...«»Ne dolazi, čuvaj se«, glas joj je bio tih, nemoćan i zabrinut.»Dobro, vidimo se sutra«, promumljala sam, pa spustila slušalicu. Jes!Progutala sam tri praksića pa zaspala. Vidjela sam more iz mog djetinjstva. Spustila sam se cestom do trga, htjela sam u Baru popiti kavu ako tamo ne sjedi moj otac. Sjedio je. Starac, ribar, tamne naočale na blijedom, izboranom licu. Široke, ribarske hlače, flanelska košulja,27čista, tko mu pere, da li me prepoznao? Prošla sam pokraj njega onako kako sam inače prolazila pokraj oca. Kao da ga nema. Probudila me zvonjava mobitela. Opet ona?2805.Željela sam ubiti majku. Riješiti je se.»Hoću mrtvu mamu, hoću mrtvu mamu«, hodala sam po dnevnom boravku i gledala u telefon. »Hoću te mrtvu, mrtvu, mrtvu!«»Pozdravila te Ana.« Gledala me tupo.»Pozdravila te Ana«, zaurlala sam pokušavajući nadjačati televizor.»Hvala«, rekla je, »danas sam hodala, bila sam na katu, napravila sam pipi u zahodu, više ne nosim pelene, jako me bole leda.«»Nije istina«, rekla je Nepokretna Gospoda. »Laže, sve laže, ništa joj ne vjerujte, napravila je popo u krevet.«»Opet govori protiv mene?«»Ne, gospoda je rekla da su joj noge dva stupa.«2906.Nisam željela svoju majku staviti u dom. Stotinu sam joj puta rekla: »Mama, ja te nikada neću strpati u dom, nikada i nikada.«»Ne vjerujem«, govorila bi, »predobro te poznajem. Ti si praktična, kad postanem nemoćna riješiti ćeš me se.«»Zašto?«»Zato što me ne voliš. Podnosit ćeš me dok budem sama sebi mogla skuhati juhu, kad onemoćam strpat ćeš me u dom. Ali, ja ću ti ipak reći, prije nego me odvezeš u dom, ubij me. Ti znaš kako ne mogu u svojoj blizini podnijeti nepoznate ljude...«Kad god bismo razgovarale o domu, uvijek bih ja prva načela temu, moja bi majka plakala. Brisala je nos u veliku, platnenu maramicu, odbijala je papirnate.»Mama, postoje domovi u kojima možeš dobiti svoju garsonijeru...«»Eto vidiš«, rekla bi moja majka, »eto vidiš.«»Mama, kad onemoćaš naći ćemo neku ženu.«»Koju ženu?« Mojoj je majci bilo nezamislivo da nekakva žena ude u njen život.»Ženu. Gospodu. Gospodu dobra srca.«Tada nisam znala ono što danas znam. Nemoguće je u Hrvatskoj naći ženu koja će se brinuti o bilo čijoj majci na malo dulji rok. Ne znam s koliko sam žena razgovarala. Sve su bile bez posla, sve su spominjale prokletu Hrvatsku30u kojoj čovjek ne može naći posao. Djeca su bez posla, muž je bez posla, brat je bez posla, sestra je bez posla...»Ja bih vas molila da mi majku jednom tjedno istuširate, kosu joj ne morate prati, zvat ću njenu frizerku, dođite oko devet ujutro, skuhajte joj kavu, preko dana pije ledeni čaj iz malih boca, za ručak, neka bude oko trinaest, pojede malo riže na

mlijeku, samo to jede. Trebalo bi povremeno usisati stan, po potrebi oprati prozore, očistiti kupaonicu, presvući je, staviti suđe u mašinu, uliti joj pet kapi tra-mala u čaj, u trinaest i trideset, u četrnaest ste slobodni, vikendom ne morate dolaziti, nudim tristo eura, tolika je njena talijanska i hrvatska penzija.«U Hrvatskoj nema žene koja je spremna raditi za dvadeset i četiri kune po satu iako na desetine tisuća njih crkava od gladi. Mi smo imali sreće. Našli smo jednu koja je radila za dvadeset kuna po satu. One koje su došle iza nje bile su skuplje, trideset i pet kuna po satu. Danas mi se čini da možda nije toliki problem bio u cijeni koliko u činjenici da su one moje odbijanje da sama brinem o majci doživljavale kao bahatost.»Zašto bismo mi brinule o tvojoj majci, kravo lijena«, govorile su mi njihova obješena kosa, jeftine torbe i cipele kupljene na tržnici. Nisam se ugodno osjećala dok su njihove oči ubadale moje, i ja sam sebe držala lijenom, a pritom još i bešćutnom, zlom i nezahvalnom kravom, ali, ipak mi je bilo lakše izdržati poglede »žena« nego prati mater. Što je ljubav djeteta prema majci? Koliko dugo ona traje? Da li smo moja majka i ja zaista bile mama i dijete ili ipak samo umorne stare žene koje bi obje trebale imati pravo na mir? Zašto sam je morala nazivati tri puta dnevno? Kad ja ne bih zvala nju, zvala bi ona mene ili na fiksni ili na mobitel. Nisam joj ulazila u stan da je ne bih morala gledati. Dok je s njom bila ona prva »gospoda«31moja je majka bila čista, sita, oprana, premazana svim mogućim mastima koje su tada postojale na tržištu. Konjska mast smiruje bol, tigrova hladi kožu... Nisam, zaista nisam mogla podnijeti ukazivanje njenog broja na ekranu kućnog telefona ili mobitela. Ne razumijem svijet u kome živim, svijet u kome ljudi međusobno razgovaraju samo mobitelima umjesto da razgovaraju šutnjom. Čemu tolika buka, zvonjava? Trzam se na svaki zvuk. Mobireli. Okružena sam mladim ljudima koji nemaju novaca za struju i vodu, a djeca im stalno mijenjaju mobitele. Da ne bi bila istraumatizirana kad udu u razred. Da ostala djeca ne saznaju da su im roditelji beskućnici i robovi. Ali, svoj djeci su roditelji beskućnici i robovi. Zašto baš njihovo dijete ne bi bilo prvo koje će ući u razred i reći, nemam mobitel jer mi ga starci ne mogu kupiti? Ne bi li to bio herojski čin? Možda će prvo dijete koje roditelji odgoje da učini tako nešto postati bijeli Obama? Satima bih mogla sama sa sobom raspravljati o Obami, najzad na ekranu crnac koji ni ne repa ni ne stepa, ne igra nogomet ni košarku osim rekreativno, aleluja, crnac koji nije samo noge ili samo glas. Tko zna koliko će ga dugo Ameri ostaviti na životu? Kako će ga ubiti? Bombom, otrovom, snajperom, nekom od trendi gripa...Glas joj je zvučao mlado. »Danas sam bila dobra. Napravila sam popo u zahodu i šetala i popila sam tri velike šalice mlijeka...«»Mama, ne pij mlijeko, pij čaj! Mama, mlijeko je otrov. Američki liječnici su jednoj grupi štakora davali čisti otrov, a drugoj mlijeko, ona grupa koja je grizla čisti otrov, živjela je dulje. Ne pij mlijeko, ne jedi sir, ne gutaj jogurt, sve oko mlijeka i mliječnih proizvoda je manipulacija proizvođača...«32»Govori glasnije, ne čujem te...«»Želim reći, mama, čuješ li me...« Urlala sam.»Čujem.«»Ne pij mlijeko, ne jedi sir, ne gutaj jogurt. Mama, mlijeko je otrov, mlijeko je otrov, zapamti, mlijeko je otrov, američki liječnici jednoj su grupi štakora davali čisti otrov, drugoj mlijeko...«

»Tko danas vjeruje liječnicima, to su manipulatori. Ako je priča o hranjivosti mlijeka manipulacija vlasnika krava kako znaš da priča o liječenju voćem i povrćem nije manipulacija prozvođača voća i povrća. Uvijek si bila naivna, prestrastvena, lakozapaljiva, uvijek si vjerovala u sve što je bilo dobro napisano.«Nije ovo rekla, tako je ona sa mnom razgovarala prije bolesti. U slušalici sam čula: »Zašto se dereš? U sve vjeruješ samo meni ne vjeruješ, a mene boli, danas je bilo nepodnošljivo, krenulo je od lijeve strane vrata...«»Mama, moram okulistu, rekao mi je da slijepim na lijevo oko, žuta pjega...«»Govori malo glasnije...«»Okulist mi je rekao da dođem danas, slijepim na lijevo oko...«Žile na vratu bile su mi debele poput užeta kojim se za rivu privezuje trajekt Marco Polo. Privezivao se. U međuvremenu su ga razbili.»Sto si rekla?«»Mama, ja slijepim, slijepim!« »Ne deri se, što lijepiš?«33S ekrana nam je mahao Obama. U sobi je bilo vruće. Nepokretna Gospoda je spavala.Toliki se ljudi vesele ukazanju Obame. Da je moj otac živ njemu bi to bilo smiješno. On nikad nije vjerovao u priče u koje su svi morali vjerovati. Tita je držao starim gadom. Dok smo sestra i ja napirlitane stajale uz rub ceste i mahale papirnatim zastavicama, on bi stajao pokraj nas obučen u svoje najprljavije vrtlarske hlače i poderanu potkošulju i mahao Titu prljavom krpom. Uvijek bi ga prekasno spazili jer bi uskočio u posljednji čas. Njegov prijatelj povremeno bi radio kao konobar na Brionima pa bismo sestra i ja slušale kako Jovanka ne zna odabrati desert, ajskafe se ne može istovremeno servirati stotini ljudi, neki su dobili kuglicu na kavi, a većina kavu umrljanu ledenom tekućinom. Moj je otac uživao u toj priči. Smijao bi se, u ustima je imao nekoliko zlatnih zuba, blijedoplave oči pokrio bi tamnocrvenim kapcima, lupao se rukama po koljenima. On je Tita, Jovanku i ekipu držao nakazama koje se prodaju za gospodu u zemlji u kojoj gospoda ne živi. Zašto razmišljam o pokojnom ocu? Zašto ja nju ne mogu pogladiti po ruci?Sjedila je na krevetu odjevena u bijelu pidžamu. Mala i ja bacile smo u smeće sve njene stare krpe. Za dom sam joj kupila brdo nove odjeće. Potkošulje, pidžame, čarapice34u svim bojama i dva lagana kućna ogrtača, žuti i crveni. Stavila sam joj crvenu slamku u šalicu kave i prinijela ustima. Odbila je.»Popit ću kavu kad odeš. Vjerujem samo njemu«, pokazala je na Obamu.»Vidiš bez naočala?«»Zato što crnci znaju što je patnja, da je Obama šef ovog 'rehabilitacijskog centra'«, učinilo mi se da me podrugljivo pogledala, možda mi se samo učinilo, » on bi mi dao tramal. Da je tvoj otac živ on Obami ne bi vjerovao. Rugao bi mu se: 'Obama predsjednik koji će prljavim, krezubim, bolesnim crncima vratiti vjeru u pravdu. Obama, glas obespravljenih. Obama, jedan od nas koji nosi naš križ na mršavom, istreniranom, tamnom tijelu. Obama, najzad crnac u crnim vremenima u kojima se crno piše svim crncima ma koje boje bili. Obama Isus. Obama Spasitelj. Obama Nada. Obama Izlaz. Obama Svjetlo. Obama Radost.'«Gledala me i kesila se poput mog mog pokojnog oca, lice joj je bilo ružičasto, brčići orošeni.»Tebi je bolje, mama, tebi je mnogo, mnogo bolje, mama, ti si ona stara.«

Kliznula je u krevet i pokrila se preko glave. Bila je u pravu. Da je moj otac živ on bi se na »Obama« uhvatio za jaja u prljavim hlačama i pokazao one zlatne zube, kasnije ih je skinuo, stavio protezu, a oči pokrio tamnim naočalama. Da je moj otac živ, da je dok je bio živ razgovarao sa mnom, on bi mene pitao kako mogu vjerovati u dobre namjere čovjeka u čiju je kampanju uštrcano dvije milijarde dolara. Da je moj otac živ, on bi za Obamu rekao da je čokoladni lutak na koncu bijelog kapitala. Da je moj otac živ, on bi rekao da je Obama projekt kojim se mažu glupe oči ljudskih bića koja vječno žele imati nadu jer čovjeku35samo zabluda pomaže da se ne upuca. Da je moj otac živ, ja bih se s njim svađala jer ja sam i Tita držala velikim. Ali, moj je otac mrtav, a ja sve više ličim na njega, da se digne iz groba naš razgovor bio bi razgovor dvoje ljudi koji isto misle, da mi je to netko rekao pred dvadeset godina da ću se ja slagati sa svojim ocem...»Mama, kad doživiš stotu, pisat ćemo Obami da ti pošalje čestitku.«»Neka mi pošalje tramal.«36Kad sam prvi put pomislila da je samo mrtav otac dobar otac? Tamo negdje oko dvanaeste kad je ribar Andre vidio da mi rastu grudi. »Gotovo je, Tone, čuvaj malu.«Stajali smo na rivi, Andre je ubadao iglu u poderanu mrežu, ramena su mu se tresla. A taj Andre... Taj je Andre imao ženu Karlu koja je spavala sa svojim nećakom. Njen nećak, sin Andrina brata, imao je petnaest godina, Karla najmanje trideset i pet. Stari Andre koji tada nije bio star nije se usudio svojoj ženi kurvi reći da je kurva, ali je mome ocu dao do znanja da ću ja to biti ako ne pripazi. Da li bi moj otac u sestri i meni vidio kurve da mu ljudi nisu rekli da ćemo to postati? Klinca koga je stara Karla onda tucala htjeli su maknuti od pohotne tete pa su odlučili da će ga poslati na školovanje u Grad udaljen od Mjesta tridesetak kilometara. Tada je to značilo kraj svijeta. Stara se Karla nije mogla s tim pomiriti, plakala je i tražila da se oprosti s klincem na autobusnoj stanici. Pristali su. Kad mu je pred ocem i majkom ovila ruke oko vrata nitko nije znao da u lijevoj ruci drži žilet. Izrezala mu je lice, gotovo ga oslijepila. I taj Andre koji je uz takvu Karlu ostao dok ih njegova smrt nije rastavila prvi je mome ocu rekao da se iz oca djevojčice mora pretvoriti u čuvara kurve. Još ću vam nešto reći o danas pokojnoj staroj Karli. Mjesto je bilo slabo povezano s Gradom. Mi37cure uglavnom smo putovale autostopom. I stara Karla. Kad bi se spustio mrak stala bi uz rub ceste, digla suknju, pokazala golu nogu, automobil bi stao, vozač otvorio vrata, kad bi vidio da vlasnica noge nema dvadeset nego šezdeset bilo bi kasno. Kužite? Ništa nisam naučila od stare Karle. Nema šanse da bih danas u svojoj šezdesetoj stala uz rub ceste i varala pošten svijet. Kad ju je unuka našla u krevetu sa starijim gospodinom rekla joj je da joj gospodin masira leda.Njena mi je unuka rekla, Nensi se zove: »Slušaj, dok budem živa, nikad neću zaboraviti osušenu, obješenu guzicu toga starca. Danima nisam mogla svršiti. Ja i inače ne mogu svršiti otvorenih očiju, nisam baš luda za Joškom, zato žmirim, kad žmirim iznad mene je svaki put netko drugi, ali tih dana, ili bih gledala staru guzicu kako se trese ili muža kako me ukočeno gleda. Isuse Kriste!«Kad nam je prva žena otkazala jer joj se razboljela majka, krenuli smo u lov na novu. Po njenoj preporuci zaposlili smo ženu Katu. Ona je gospoda mojih godina, u trapericama, vitka, nokti njegovani, lijep osmijeh, vesela umjetna plavuša. Rekla sam joj da od nje ne očekujemo mnogo, tri puta tjedno skuhati juhu, miješati je svakoga dana s rižom, ne davati majci mlijeko i mliječne proizvode, kupati je jednom

tjedno, paziti da stalno ima čisto rublje i čistu trenirku, prisiliti je da se diže iz kreveta, davati joj tramal, najviše šest kapi dnevno. Vikendi slobodni, praznici slobodni, radno vrijeme od deset do četrnaest, tristopedeset eura. Odvezla sam je u grad, stanuje u centru, u kafiću u kome moj muž radi kao konobar popile smo kavu. Bilo je zagušljivo iako su vrata bila širom otvorena. Zao mi je što je ukinut zakon o zabrani pušenja. Sjele smo pokraj vrata. Zena Kate gledala me je s osmijehom. Pripalila je cigaretu. Nisam joj rekla da u stanu ne smije puški. Ima38vremena. Ulicom su prolazile prekrasne, mlade djevojke golih nogu. Visoke pete, ispeglana kosa, sunčane naočale, vitke, vitke, vitke. Čvrste, tvrde, danas sve cure treniraju. I ja ću kupiti bicikl, pomislila sam. Mlada konobarica gledala nas je s dosadom. Žena Kate pitala me što hoću. Naručile smo makjato bez kofeina za mene, kratku kavu za nju. Pokraj prozora sjedila su dva odvjetnika. Ana zna reći kako je danas u Hrvatskoj veliki problem kad gledaš Dnevnik skužiti tko je odvjetnik, a tko zločinac, i jedni i drugi imaju obrijane glave, izbildana tijela i armani odijela. Ova dvojica bila su u sivim, jeftinim odijelima. Pili su viski iako je bilo deset ujutro.»Cigani nikad ne plaćaju, digao sam ruke od Cigana.«»Griješiš, isti su kao i svi ostali, lovu treba dignuti unaprijed, ako kasnije nešto zaškripi uvijek možeš vratiti dio.«»Ja Cigane više ne zastupam, dok su u pritvoru rodbina stalno naziva, 'doktore, doktore, pomozite, doktore', kad izvučeš lika iz pritvora na cesti mu cijela čerga organizira doček, svi plaču od sreće, a doktor onda mora mjesecima zivkati i prijetiti. Ni Cigane ni Siptare.«»Ma daj, rekao sam ti«, odvjetnik je nervozno uvlačio dim u mršavo tijelo, »naplati unaprijed, kad ga jedanput izvučeš - dovidenja.«»Misliš - zbogom.«»Mislim — dovidenja, kad opet završe u pritvoru jauču kao da su mi platili, 'doktore, doktore', Cigane treba odjebati. A opet, ako odjebem Cigane tko će mi ostati? U ovom gradu tri čovjeka žive od krivičnog, mi ostali uzmemo što ostane, a nekad, jebote, kad se samo sjetim kako se nekad živjelo. Bilo nas je pet u gradu, danas nas je tristo devedeset.«39»A upisnina pet tisuća eura.«»A upisnina pet tisuća eura. Moj je optužen zbog zanemarivanja maloljetnika. Ja ću reći onoj kozi: 'Štovana sutkinjo, moj klijent voli svo svoje desetero djece, on ih ne bi bio zapuštao da nije stalno u zatvoru, a zlostavljanja maloljetnika nije bilo, ako ste mogli osloboditi Cigana koji je spavao sa svojom trinaestogodišnjom šogoricom zato što je to medu Ciganima uobičajeno, koji kurac sada, štovana sutkinjo, zajebavate moga klijenta'...«»Pretjeruju s tim zlostavljanjem«, odvjetnik u tamnijem sivom odijelu pogledao je u okruglu stražnjicu mlade djevojke koja se probijala do zahoda, »da mene otac nije mlatio ne bih bio to što jesam. Jesi primijetio, nigdje plavuša više, sve crnke ili smeđe.«»Ja volim crvene, šteta što se sve danas briju pa na crveni muf možeš naletjeti jednom u deset godina.«»Jesi čuo najnoviji o plavuši?« Odvjetnik u tamnijem odijelu papirnatom je maramicom brisao stakla naočala.»Pucaj!«»Došla plavuša ginekologu i rekla: 'Gospodine doktore, ja imam vaginu pektoris.' Doktor ju je blijedo gledao pa se uznemirila. 'Zašto me tako gledate, doktore, ja

imam vaginu pektoris, hoćete li me liječiti ili nećete?' A onda je doktor«, odvjetnik se glasno nasmijao, »a onda je doktor krenuo skidati hlače... Plavuša je rekla: 'Sto to radite, doktore?' A doktor je rekao: 'Montirat ću vam penis mejker!'«»Ahahahahaha«, urlali su odvjetnici.Katini ružičasti umjetni nokti nisu mi ulijevali povjerenje. Odakle joj novac, ja tjedno svoje nokte plaćam tristo kuna. Nije mi žao, muž voli kad mu jednom mjesečno grebem leđa, nevjerojatno kako ti nokti ubrzavaju čitavu priču.»Moju majku zapravo ništa ne boli, to morate imati na umu, ali i fantomska bol je bol. Sto ja od vas očekujem?40Juhu možete kuhati ponedjeljkom i petkom, ona će vam reći kako, šaku riže ubacite u kipuću vodu, to ne bi trebao biti neki problem, čim dođete skuhajte joj kavu i odnesite u krevet, malo počekajte pa je otpratite do zahoda. Malo počekajte pa kad napravi popo onda uđite pa joj mlakom vodom operite riticu, lavorčić vam je na perilici, svakoga joj dana navucite čisto rublje, mijenjajte joj trenirke, ako joj pozli i zatreba liječnik da bude uredna, na stopala joj navucite frotirske čarapice, provjerite da li su joj ugodne, četkom joj počešljajte kosicu, onda je uhvatite pod ruku i s njom šetkajte po stanu bar deset minuta, ona mrzi kretanje, ali budite uporni.«»Budite bez brige«, rekla je Žena Kate u oblaku dima, »ja vam jako volim starčiće, sve ste mi to već rekli, zapamtila sam.«»Da, zaboravila sam, nema pušenja u stanu.«»Pušit ću na balkonu, ne brinite, samo vi ne brinite.«»Da, nisam vam rekla ono najhitnije, moja majka boluje od fantomske boli, nju zapravo ništa ne boli iako je i fantomska bol bol...«»Naravno«, rekla je žena Kata, »ništa vi ne brinite.«»To vam govorim jer će moja majka jaukati i tražiti tramal iako nju zapravo ništa ne boli.«»Ništa vi ne brinite, sve sam shvatila«, Žena Kate je iz torbice izvukla novčanik.»Ne, nikako, ne, ovo ću ja platiti.«»Dobro«, rekla je Žena Kate.»I još vam moram reći da inzistirate da svakoga dana stavlja nove zube, mrzi ih jer tvrdi da je žuljaju iako mi je zubar rekao da je to fantomski, ništa je ne žulja, prisilite ju da svakoga dana čita novine, morali biste ju bar jednom dnevno istrljati tigrovom mašću, iako je njoj draža konjska, i jedna i druga su vam u ormariću u kupaonici.«41»Samo vi ništa ne brinite, ja sam gospodu već zavoljela, mi ćemo postati prave prijateljice.«Ona dvojica odvjetnika naručila su još jednu rundu i glasno se nasmijala kad se djevojka s okruglom guzicom sagnula da s poda digne papirnatu maramicu koju je ispustila iz ruke. Izašle smo.»To bi bilo to«, rekla sam dok je pokraj nas prolazio dečko s vrećicom forneta u ruci. Udavila bih se u fornetima.Žena Kate gledala je u izlog draguljarnice. »Oprostite, nisam vas čula.«»Moja mama je povremeno potpuno gluha, ali samo povremeno.«»Ništa vi ne brinite, samo vi ne brinite.«Žena Kate otišla je na autobus pa mojoj mami, a ja doma. Parkirala sam ispred kuće, izašla iz automobila i povratila u susjedin jorgovan. Makjato? Dim? Oni odvjetnici? Žena Kate? Mama? Tata?»Ja sam se danas nasmijala. Kod mene je bio psihijatar i pitao me koji je danas dan. Rekla sam, petak. Začudio se. Oni misle da sam luda. Kako moja Zeka?«

»Mama, drago mi je da si dobre volje. Nitko ne misli da si luda, Zeka je jako vesela.«»Da li je češkaš medu ušima?«»Svaki dan.«»Da li joj kupuješ peršin?« »Svaki dan.« »Koliko mi često lažeš?« »Svaki dan.« Nasmijala se.4209.Tata? Zašto ne izvući iz nosa mrtvog oca koji me samo previše volio? Od njega sam naslijedila staru, primorsku kućicu na vrhu brdašca. Zato što je umro naglo i bez oporuke. Uvest ću vas u tu kuću.Ispred ulaza kamena šterna puna ustajale kišnice, oko kuće lavanda, ružmarin, majčina dušica. Kad velikim ključem otvorite mala ulazna vrata uđete u oveću sobu, truli podovi i ogromno ognjište. Moj je otac bio očaran činjenicom da je sve kako je bilo pred stopedeset godina. Lijevo bijedna spavaća soba, u njoj vojnički krevet, na kvrgavom zidu fotografija, Tito i Jovanka.Moj je otac Jovanki iskopao oči. Zašto ne Titu? Stalno je govorio kako će biti krvi do koljena kad stara svinja ode.Kad sam muža prvi put odvela u kuću, zgrozio se nad Jovankinim slijepim očima. »Jadnice«, rekao mi je, uhvatio me za ruku, spustili smo se niz stepenice i legli na travu ispred kuće. Gledali smo u more i smokvu. Moj muž mi je skinuo bijelu majicu onako kako sam ja trebala skidati mojoj majci gornji dio pidžame, pa sam digla guzicu da mi skine traperice onako kako sam ja trebala mojoj majci skidati donji dio pidžame, kasnije mi je navukao gaćice onako kako će jednom meni u onom domu navlačiti blijedozelene pelene.Nazvala sam je. Nije se javila.43Nakon pola sata nazvala sam je opet. Nije se javila.»Sto se dogodilo? Mama mi se ne javlja!«Glavna se sestra smijala. »Previše brinete. Danas je kupanje, možda se umorila pa spava ili šeta oko doma, dan je krasan.«»Prestrašila sam se, bojim se da joj se nešto ne dogodi.«»Što?«»Da ne umre.«Čula sam sestrin kikot, mora da su joj usta bila rastegnuta od uha do uha. Sve se one smiju i preko žice. »Vaša mama je zdrava žena, malo depresivna, ali zdrava, liječnik joj je prepisaoprozac, trebat će mu malo vremena, prozac ne djeluje odmah, a onda će vaša mama postati ono što je bila, vesela žena puna života.«»Hvala«, rekla sam, »nazvat ću kasnije.«Nisam nazvala. Živa je, zdrava je, okupana, šeta, otići ću na posao pa čitavo poslijepodne ležati na kauču i gledati male ptice kako kljucaju hranu u drvenoj kućici na smokvi. Zvala me, zvala i zvala. Nisam se javljala. Meni nitko ne daje prozac da bi me razveselio, neću se javiti, neću i neću.44Moj je otac bio poput vašeg oca? Možda.Rekla sam mužu: »Nema šanse da odem sama gore i kažem joj to, reci joj ti ako se usuđuješ.«»Bez problema«, rekao je moj muž, »opusti se. Ima krov, ima hranu, oko nje skače dvadesetak ljudi, zašto si tako izbezumljena? Ajde, uživajmo malo.«»Kako to misliš 'uživajmo malo', da li bi ti mogao uživati da ti se majka pred očima gasi? Da kopni? Ona nestaje.«

»Možeš li ti išta učiniti? Kako možeš spriječiti nestanak majke u osamdeset i četvrtoj? Budi razumna.«»Ti joj reci, ti joj reci, ti joj reci...« Drhtala sam, on mi je držao ruku na koljenu i vozio uskom cestom do Doma.Ušli smo u zgradu. Dva muškarca mojih godina digla su pogled s novina pa ga spustila.Gospođa bolesna od alzheimera veselo nam je rekla: »Kako ste, kako ste, kako ste, kako ste...«Recepcionerka je rastegnula usta od uha do uha: »Dobar dan, kako ste, krasan dan, majčica vam je dobro.«Spustili smo se niz stepenice, savršeno čiste mramorne stepenice, prošli smo kroz prazan restoran, na stolovima ćupovi puni narančaste tekućine, pokucala sam na vrata pa ušla u majčinu sobu. Nepokretna Gospoda gledala je u45ekran televizora obučena samo u plastičnu pelenu i gornji dio lagane pidžame.»Dobar dan«, rekla sam, »moj muž nosi kavu.«Nepokretna Gospoda mi se nasmiješila i plahtom pokrila tirkiznu, plastičnu pelenu. Moja je majka spavala otvorenih ustiju.»Kako je provela noć?«»Spavala je cijelu noć, spava i cijeli dan, ona zaista može spavati, spava i jede, poput bebe, a vidite mene, taknite mi nogu...«Taknula sam joj nogu.»Osjećate?«»Osjećam.«Televizor je ječao. Na zidovima sobe fotografije Nepokretne Gospode kad je bila mlada. Vjenčanje, mala djeca, šetnja uz more s mladim muškarcem, osmijesi, sunce u dječjoj kosi...»Dolazili bi oni, ali ne stignu, muž mi je umro, ja sam rekla vašoj mami: 'Vi ste sretna žena, vama djeca stalno dolaze', uzalud. Jučer su joj opet montirali zvonce, lijepo su je molili da ne zivka stalno, čim je sestra izašla iz sobe ona je krenula urlati: 'Boli, boli, boli...' Strašno. Opet su joj isključili zvonce, i neka su. Ona misli da je jedina...«»Sto gospoda govori? Da sam razmažena?«»Mama, probudila si se?« Glas mi je zvučao presretno.»Probudila? Ne spavam danima, šta je rekla?« »Gospoda je rekla da joj djeca ne dolaze jer mnogo rade i da si ti sretnica jer smo mi ovdje svaki dan.« »Jučer te nije bilo. Ni prekjučer.« »Bila sam kod zubara.« »Stalno si kod zubara.«46U sobu je ušao moj muž. Nepokretna Gospođa povukla je plahtu do vrata. »Kako smo danas, dobar dan«, moj je muž nosio kavu u plastičnoj čašici kao da nosi olimpijsku medalju.Nepokretna Gospođa se nasmijala i rekla: »Dobar dan«, moja se majka nasmiješila tamnoplavim usnama. Bezube desni bile su tamnocrvene.»Mama, zašto ne staviš zube?«»Ne napadaj me, stalno me napadaš, ne želim zube, ne trebaju mi zubi kad mi hranu melju.«»Da staviš zube, mogla bi gristi, jesti nešto normalno.«»Ajmo, ajmo, ne napadaj mamu. Nona, zašto dozvoljavate da vas kći ovako maltretira?«»Jedino me vi razumijete, jedino mi vi vjerujete«, rekla je moja majka i opet rastegnula tamnoplava usta u osmijeh.

»Evo, stigla je kavica.«»Podigni mi gornji dio kreveta«, majka je blijedosmeđim lijevim okom gledala u mene. Desno joj je bilo zatvoreno. Prišla sam krevetu s daljinskim u ruci. Pritisnula sam nešto, njene su noge sunule u zrak. Vrisnula je: »Spusti me, spusti me.«Stresla sam se i vratila krevet u normalan položaj.»Ubit ćeš me, ti ne znaš koliko me sve boli.«»Pokušat ću opet.«»Ne«, urliknula je moja majka, »ne diraj me!«Trgnula sam se i stala uz rub kreveta. Bijesno me gledala lijevim okom, pokušavala je otvoriti desno, uzalud.»Dobro, nona, kavu ćete popiti kasnije, na miru, kako ste?«»Sve me boli, želim umrijeti.«47»Ne smijete umrijeti sve dok vas mi volimo.«»Da me volite, dali biste mi nešto protiv bolova.«»Sestre vam stavljaju flastere, ne smijete pretjerivati da vas flasteri totalno ne omame, trebate biti budni i jesti, oporaviti se i doći nam doma...«»Boli me.«»Ja vam vjerujem«, moj ju je muž pogladio po lijevoj ruci. »Nešto vam moram reći, sutra idem na službeni put u Krakov pa sam vas htio zamoliti da li moja žena smije sa mnom, ona ne želi jer misli da mora biti uz vas, ja sam joj rekao, tvoja mama razumije da je posao posao, ja baš ne volim putovati sam, to znate, pa bih vas molio... Hoćete li mi posuditi kćer na sedam dana?«Moja se mama nasmijala: »Posuditi? Poklanjam vam ju, ne morate mi ju vratiti, ostavite je u Krakovu.«»Bravo, nona«, rekao je.»Samo neka me okrene na bok.«Okrenula sam je na lijevi bok. Vrisnula je. Pa na desni. Zaječala je. Vratila sam je u prvotni položaj.»Pokušaj zaspati.«Da me njen pogled mogao ubiti, ubio bi me. »Recite sestri da mi donese nešto.«»Bez brige«, rekao je muž, »bez brige.«»Jesi li vidjela?« pitao me poslije. »S njom treba znati. Malo strpljenja i koja lijepa riječ. Starica želi samo malo pažnje...«»Malo pažnje! Ja mjesecima i danju i noću mislim samo na nju. Ona mi je doručak, ručak i večera. Nikad zadovoljna, uvijek plačljiva, nezahvalna, bijesna. Ja ovako više ne mogu.«»Ma daj«, muž me u autu poljubio u vrat. »Zamisli nas dvoje kako se valjamo u hotelu stotinama kilometara daleko od Doma. Uživaj u životu, ljubavi.«48»Pitala bih ja tebe...«»Da je moja mama na mjestu tvoje mame... Ajmo, pustimo moju mamu na miru.«Krakov je prekrasan grad. I Varšavu volim. Tamo sam pred dvije godine naletjela na prodavaonicu suvenira. U njoj se prodaju drveni anđeli svih veličina i boja i otkačeni Isuši. Meni najdraži drveni Isus penjao se drvenim ljestvama na križ. Sinula mi je ideja. Kako ti pogled kroz prozor izloga može promijeniti život? Iz Varšave smo krenuli intersitijem. Piće i sendviče nudile su nam prekrasne plavokose i plavooke Poljakinje bez trunke šminke.»Zašto tako lijepe žene rade tako bijedan posao? Trebale bi otići u Hollywood.«

»Nemam pojma«, moj muž je čitao krimić, ja sam gledala kroz prozor. Beskrajno prostranstvo, nigdje kuće, nigdje čovjeka, samo ogromna, tamna stabla, tako će izgledati zemlja kad Ameri i Izraelci krenu na Iran, ako Iran zaista ima atomsku bombu. Kad uđeš u Krakov, ušao si u slikovnicu. Veliki kameni trg, kočije, konji, stare kuće, židovska četvrt, naša prijateljica stanuje na samom trgu u svojoj ogromnoj zgradi, vlasti su joj je nedavno vratile. Njeno je i kino na prvom katu i svi lokali u prizemlju. Prijateljica joj drži najbolji restoran u gradu. Pozvala nas je na večeru. Za stolom je bilo dvadesetak žena i tri muškarca. Meni je poljubio ruku gazdaričin dečko, ona šezdeset, on sedamnaest. Glumila sam kao da me to uopće ne čudi. Gazdarica je obilazila stolove, pozdravljala goste, pa se vraćala za naš stol i pružala svom premladom draganu stari vrat na poljubac. Bila sam jedina koja nisam ispijala votku za votkom. Gledala sam dječaka. Krhak, u crnom odijelu, bijela košulja, bezbrado, blijedo lice, gusta, tamnosmeđa kosa zalizana uz glavu, velike, gotovo crne oči, puna, ružičasta usta. Sto je moja vršnjakinja našla u49njemu, što on u njoj, kako ga može tako opušteno grliti i ljubiti mu sljepoočnicu, da li gospoda ima mamu i gdje je njena mama.»«Gdje vam je gospoda mama, kako je gospoda«, pitala sam vlasnicu restorana.»Ne razumijem«, rekla je na savršenom engleskom.Ja sam joj rekla na svom engleskom: »Moja je mama bolesna, leži u domu, zato vas pitam za mamu, ja stalno mislim na moju mamu.«Moj me muž zapanjeno gledao.»Moja mama je vjerojatno doma, nisam je vidjela mjesecima.«»Čujete li se«, bila sam uporna.»Ne«, rekla je kratko, a njen mi se dragi nasmiješio.Gospode su se uskoro napile, sve su bile lijepe, i, osim gazdarice, mnogo mlade, rekla sam mužu: »Ajmo u hotel, umorna sam.«Izašli smo i uputili se preko trga prema hotelu. Hotel se zove Bijela ruža. Vlasnik svakoga dana iz Nizozemske naručuje svježe ruže.»Čemu priča o mami«, pitao me muž dok smo zagrljeni bježali pred konjima i kočijama.»Ne znam, stalno mislim na mamu. To je jače od mene. Ova Poljakinja nije normalna, što nalazi u onom klincu, ona šezdeset, on možda sedamnaest...«Muž me gledao, oči su mu se smijale.»Onaj klinac nije klinac nego klinka u odijelu, Magda mi je rekla.«Stala sam, debeli, bijeli konj gotovo me srušio. Muž me povukao u stranu. »Djevojka?«»Djevojka. Žena zna uživati u životu.«50Ušli smo u hotel, pa u najljepšu sobu na svijetu s pogledom na Engleze koji su u hordama pijano bauljali trgom iz bajke, oni vikendom u Krakovu slave rođendane, dolaze čarterima. Muž je gol izašao iz kupaonice. Ja sam u nju ušla. Kristalno ogledalo, mramor, staklena kada, debeli, bijeli ručnici, debeli, bijeli ogrtač. Ušla sam u sobu gola, legla na krevet, okrenuo me na bok, čula sam kako stenje. Englezi su se smijali, konji njištali, a moja me je mama gledala lijevim okom. Ujutro smo se rano digli. Tražili smo muzej gdje je izložena da Vincijeva Djevojka s janjetom. Nisam luda za muzejima iako sam vidjela sve najvažnije evropske izložbe. Nema vangoga u koga nisam buljila iz neposredne blizine. Ali, ja zapravo ne volim izložbe, draži su mi muzejski šopovi u kojima uvijek kupim magnet koji će me na frižideru podsjetiti da sam kulturna gospođa. Namučili smo se. Poljaci koje smo susretali nikad nisu čuli za

da Vincijevu djevojku i njeno janje. U čudu su nas gledali dok sam im pokazivala kako u naručju njišem janje. Meketala sam: »Meeee, meeee, davinči.« Naletjeli smo na Engleza koji je razumio i »Leonardo da Vinci« i »meeee« pa smo najzad ušli u muzej. Muzej možda ima pedeset kvadrata, mi smo bili jedini koji smo gledali u »Damu s lasicom«. Odakle meni da je ženska u rukama držala mlado od ovce? To je najljepša slika na svijetu. Ostali smo pred njom pola sata jer u naše vratove nisu dahtali nestrpljivi Japanci.»Prekrasna je«, rekla sam mužu, »ajmo u šop po magnet.«Nije bilo šopa ni magneta. Drago mi je da Japancima nitko nije rekao da Leonardo da Vinci i dama i lasica vise u Krakovu sami samcati. Mužu nisam rekla da me lasica gledala pogledom moje mame.»Kad ste se vratili?«51»Sinoć.«»Zašto me nisi zvala?« »U pola noći?«»Koliko je dana Zeka bila bez peršina?«»Mala je o njoj brinula.«»Kad ćeš doći?«»Sutra.«»Kad sutra?«»Kako tebi odgovara?«»Cim prije.«»Zašto?«»Da te vidim još jedanput prije nego umrem.« »Ne pretjeruj, mama, tko zna tko će prije, sestre govore da se dobro oporavljaš.« »Kad su rekle?« »Prije nego smo otišli na put.«»Uživaj u životu, kćeri moja, dok možeš, kad dođeš na moje plati nekome da te ubije.«»Mama, budi malo veselija, svi oko tebe skačemo, svi te volimo, i muž i Mala i ja...«»I ti?«»I ja. I svi jedva čekamo da ti bude bolje pa da izađeš iz Centra za...«»Iz Centra za umiranje.« »Smiri se, lijepo spavaj.« Spustila sam slušalicu.5211.Pred dvije godine iz Poljske smo se vratili u depresivnu Hrvatsku okovanu životinjskim gripama. U mojoj je torbi počivao debeli, drveni anđeo. Anđeli nose sreću, anđeli čuvaju kuću, svatko od nas ima anđela čuvara... Ima li? Kako ljudi znaju da imaju anđela čuvara ako ga ne mogu zgrabiti u šaku? Skratit ću. Mene je moj debeli anđeo činio veselom i mirnom, zašto bih ja jedina u Hrvatskoj bila mirna i vesela? Sreću treba dijeliti i podijeliti. Anđeli čuvari moraju biti drveni. Drvo je plemenito, uvijek toplo pod rukom. Glupo bi bilo držati doma anđela od željeza, rostfraja ili plastike. Metal je leden, a plastika asocira na Kinu. Nitko ne želi u svojoj kući kineskog čuvarkuću. U toj kući već čuče kineske igračke, majice, armani odijelo, cjediljka za čaj, gnječilo za krumpir, luster, stolnjak, noćna lampica, dnevna lampa, grablje, lopata, okvir za sliku, poslužavnik, čaše, podmetač za tanjur, tanjur, televizor, automobil, kape, rukavice, gaće, gaćice, dugačke gaće, cipele, čarape, smrznuti škampi ručno obojeni... Odvezla sam se u svoje rodno mjesto. Sve je ostalo onako kako je bilo kad sam imala dvanaest i bila s tatom u parku. Park je malo dalje od centra. Kad skrenete s glavne ceste, tamo kod najboljeg ribljeg restorana, zove se Marina, prvo što ćete ugledati bit će velika, tamnožuta vila stara šezdesetak

godina. Podigli su je muž i žena koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata u Americi skupljali pomoć za jugoslavensku sirotinju.53Da li su baš svu sakupljenu pomoć ulupali u tu raskošnu kuću ili samo manji dio, a ostalo sačuvali u kesu, nikad se nije doznalo. Lijevo od vile je hotel čiji je okoliš uredio moj otac. Da li sam vam rekla da je bio vrtlar? Toliko dobar vrtlar da jedan njegov tamnozeleni zid, od ulaza u hotel pa desno, možete vidjeti u Enciklopediji vrtlarstva, izdana je u Jugoslaviji. Crkvica je u centru mjesta. Mala. Oduvijek su svi mještani svake nedjelje ulazili u crkvu i pjevali. Moj otac, moja majka, moja nona, moja sestra nikad nisu nogom kročili u to zdanje. Ja jesam, jednom, uvela me Silvana. Otac je doznao i prebio me. Samo prebio. Imala sam osam godina. Na trgu je fontana. Uz rub fontane veliki ružin grm. Na svakoj grani cvatu ruže drugačije boje. Tamnocrvene, žute, ružičaste, blijedocrvene, bijele... Moj je otac bio umjetnik, zaista je imao zelene ruke.Do prekrasne šljunčane plaže možete doći ili kroz hotel ili preko trga. Desno od trga je najveća plaža, ne i najljepša. Na trgu lijevo je Bar. Kad sam ja tamo živjela, a živjela sam osamnaest godina, žene nisu smjele ulaziti u Bar. One su pile kavu samo u kafiću u sklopu marketa. A rum su pile doma. Oblokavale su se dok su im se muževi opijali u Baru. Lučica je prekrasna. Drveni, ribarski brodovi, mreže se suše na rivi, kamena ribarnica je uz rub ceste koja vodi prema parku. Ako želite doći do najljepše plaže, morate hodati uz rub najveće. Prva zgrada desno nekad je bila milicijska stanica. Danas nije policijska postaja, danas je to obična kuća koju su kupili Slovenci. Ni pet minuta šetnje i ugledat ćete ogromni kameni spomenik. Tu su se neki heroji neke godine iskrcali i vjerojatno poginuli. Da su preživjeli, ne bi tamo stajao onaj veliki kamen. Desno od uskog puta plaža, pa plaža, pa opet plaža, a onda vila iz snova. U sličnoj je vjerojatno princ probudio onu blijedu curu. Obložena je oblucima. Dvorac. Zdanje54od običnih smrtnika dijeli željezna ograda. Nekad su se ovdje odmarali jugoslavenski političari i njihova djeca. Danas tu povremeno živi Rus koji za novine izjavljuje da voli umjetnost. Pa onda stijene, more, čempresi, pinjoli, ružmarin i čudne biljke kojima ne znam ime. Sve ih je posadio moj otac. Nedjeljom, kad bi onuda hodalo najviše ljudi, on bi pazio da žene ne otkidaju grančice s čudnih biljaka.»Kurvo«, rekao bi svakoj koju bi uhvatio u zločinu, »kurvo!« Iščupao bi joj grančicu iz ruke pa je nježno položio pokraj mame biljke.Ispred moje kuće raste bugenvilija. Ogromna. Neke kurve misle da je moguće otkinuti granu, staviti je u vodu pa čekati žilu. Glupe kurve. Vidim ih kako lome, ne govorim im ništa, izađem pred kuću i samo im izvučem granu bugenvilije iz šake pa je nježno položim pokraj majke bugenvilije. Kurve. Na samom kraju šetnice, ako baš nakrivite glavu, ugledat ćete uzak puteljak koji vodi do najljepše plaže. Nad plažom se diže visoka stijena. Skakala sam s nje u more kad sam bila dijete. Stolarska radionica je na sasvim drugom kraju mjesta, tamo pokraj parka. Možete doći i automobilom. Cesta je široka. Radionicu od ceste dijele strme stepenice. Ušla sam u stolarsku radionicu, očekivala sam u njoj Stanka, nisam znala daje šest mjeseci prije Stanko, maskiran u časnu sestru, sjeo na drvena kolica i poginuo. Ne čitam osmrtnice, ne čitam ni lokalne novine. Preciznije, ne čitam novine. Stolarska radionica mirisala je na moje djetinjstvo. Ogroman strop, piljevina, vrata, prozori, daske, čudni strojevi, mrtvačke sanduke nisam vidjela. Da sam ugledala bar jedan, legla bih u njega i gledala u nebo kroz veliki prozor na stropu. U kutu, pokraj velikog

prozora, stajala je Ana, majka malog Derija. Zajedno smo pred trideset godina bile u rodilištu.55Kad je Ana rodila, medicinska sestra ju je pitala kako će joj se zvati sin.»Deri«, rekla je Ana.»Deri«, sestra je bila začuđena, »Deri s mekim d ili deri s tvrdim d?«»Deri s običnim d, upišite samo Deri.«Ana je bila mlada majka koju su najviše pregledali. Ginekolozi su stalno otkrivali njeno svijetlosmede osunčano tijelo i opipavali trbuh da vide krvari li ili ne. Čak su je i studenti razgledavali. Ana se na plaži sunčala gola u vrijeme kad smo mi ostale svoje trbušine sakrivale u haljinama širokim poput čadora. Danas buduće mame ponosno nose svoje lopte odjevene u tanke majice. I tate ovoga vremena trbuhe svojih partnerica doživljavaju kao svoj veliki uspjeh. Možda je tome pomogla činjenica da sve manje ljudi može imati djecu. Nekad smo mi nosile i rađale poput mačaka.»Alo, alo...« Moja je majka režala u slušalici moga telefona.»Alo, alo«, vikala sam glasom djeteta.»Koga sam dobila«, moja je majka promijenila glas, »tko je na telefonu?«»Alo, alo«, vikala sam glasom petogodišnjeg djeteta.»Oprosti, zlato«, rekla je moja mama.Nazvala me na mobitel. Uključila sam mobitel i u njega viknula isti tekst. Zaboravila sam promijeniti glas. Spustila je slušalicu.56Majka me pred dvadesetak godina nazvala: »Dođi po mene!«Ušla sam u njenu kuću, oca nigdje, sjedila je u kuhinji na crnoj debeloj vreći, nisam znala čime ju je napunila, vreća je izgledala kao izobličena fitnes lopta, kad danas pogledam unatrag. Kad je moja majka sjedila na onoj vreći, fitnes lopte nisu postojale. Malo mi je bilo čudno. Kako to odjednom? Odlazi? Rat je bio na pragu, nismo znali ni što ćemo ni kako, pobjeći ili ostati u Hrvatskoj, Mala je bila dijete.»Dođi po mene.«Moj je muž uvijek bio dobar čovjek. Ne znam da li bih ja tako brzo krenula u pomoć njegovoj majci da jednoga dana, ne daj Bože, ona odluči napustiti svoga muža. Kad me ugledala zgrabila je debelu, crnu vreću, nervozno, baš nervozno, otela sam joj iz ruke da joj pomognem, vreća je bila lagana.»Što je u njoj?«»Jastuk i lijekovi.«»Koliko misliš ostati«, pitala sam dok sam trpala vreću na zadnje sjedište fiće.»Nikad se više neću vratiti.«»Danas mi je dobro, pojela sam zeleno i šetala oko Institucije. Terapeuta i ja smo u jednoj sobi vidjele nepokretne starce. To izgleda strašno. Gledaju u zid, imaju57as---otvorene oči, leže na leđima, noge su im u zraku, i ruke, terapeuta je rekla da imaju paralizu. Danas sam skinula pelenu i sama otišla u zahod.« »Bravo, mama!«»Manje me boli, samo lijevo gore, ali manje, možete me odvesti doma.«»Razgovarat ću s liječnikom.«Spustila sam slušalicu. Sitne ptice kljucale su hranu u crvenoj, drvenoj kućici. Možda je to dobra ideja. Uzet ću je k sebi, reći ću joj da će otići u svoj stan, kad se malo oporavi, a onda ću joj uvečer u grlo izliti tri boce tramala koje smo Mala i ja našle skrivene u sraroj plafonjeri na dnu ormara.

58»Putovanja su milovanje duše«, ponavlja moj muž. Tko zna da li bismo mogli milovati svoje duše i plaćati majci dom da onoga dana u Varšavi nismo naletjeli na prodavaonicu drvenih anđela?Anu sam pitala kako su Deri i Stanko. Rekla mi je kako je Stanko poginuo, činilo mi se da ne tuguje previše, Deri je bio dobro.»Sada ja vodim posao, plastična stolarija nas još nije uništila. Ljudi ipak najviše vole drvo.«Ana je izgledala fenomenalno, mršava, u trapericama i bijeloj majici. Kratka kosa, crne oči, blijedo lice, puna usta, lijepi zubi i vrat koji joj je izbrisao bar petnaest godina.»Ne mogu vjerovati«, rekla sam, »ostala si ista.«»Ista«, rekla je Ana i nasmijala se, »samo trideset godina starija. Možda me pomladila Stankova smrt.«»Kako to misliš?«»Mlatio me, slomio mi je ruku, a pogledaj ovo.«Razmaknuta je kratku kosu. Ugledala sam dugačak oži-ljak tanak poput dlake. Nož? Ne gledam krimi serije.»Ako želiš mogu ti pokazati i kako izgledaju moja bedra, gasio mi je cigarete na bedrima.«»Nemoj mi pokazivati bedra. Zašto nisi otišla?«»Kamo?«»Bilo kamo, mogla si otići u Italiju, tamo naći posao, ubiti ga.«59»Pa nikad više ne vidjeti erija. Kad u Hrvatskoj žena ubije muža nasilnika pa izađeĐ iz zatvora, zabranjuju joj ulaz u rodni grad i otmu dijete. Sve žene koje u Hrvatskoj nasilniku pruže otpor istom mjerom tretiraju se poput vještica. Samo muškarci imaju pravo na nož, pištolj, malj, cigarete. Ne čitaš novine?«»Ne čitam novine.«Nisam znala o čemu govori. Ja ne čitam novine zato što ne podnosim tekstove o nasilju. Ne zanima me koliko je ljudi poginulo u Iraku ni koliko je žena prebilo, upucalo, udavilo, silovalo i izmasakriralo u Hrvatskoj u jednom danu. To me uznemiruje.»Mi smo divlja zemlja«, rekla sam, »ne možemo preko noći postati Švedska.«»U Hrvatskoj ima nekoliko kuća u koje mogu pobjeći prebijene žene. U Švedskoj ih ima preko sto. To samo znači da Šveđani bolje brinu o svojim prebijenim ženama. Svijet se ne dijeli na hrvatske i švedske kad je o nasilju nad ženama riječ. Sve su zemlje Hrvatska kad mužjak šakom ili nožem krene na ženu koju drži komadom mesa sa rupom u sredini. Stanko je bio strašan, drago mi je da je bio lud za maškarama.«»Ako je to tako, uživaj, Ana.«Nasmijala se. »Uživam.«Objasnila sam joj što želim i pitala da li je u stanju izraditi debelog, drvenog anđela koji će imati veliku glavu. Obrazi bi morali biti bucmasti, ustašca puna, trebao bi se smiješiti, okice mile... »Da, i ne bi smio biti malen, najbolje da bude u prirodnoj veličini...«»Koja je prirodna veličina za anđela«, Ana se smijala.»Pedeset centimetara.« »Dogovoreno.«60»A rekla si da si skinula pelenu.«

»Još je prerano za skidanje pelena«, glas u slušalici bio je glas žene koja zna što hoće.»Mama, preglupo je da ti nosiš pelene, baš ti koja si do jučer sama brinula o sebi, liječnici govore kako možeš sama u zahod, bez ikakvih problema, ako se na nogama osjećaš nesigurno pozovi njegovateljicu...«»Isključili su mi zvono.«»Mama, pelene nas koštaju tisuću i tristo kuna mjesečno, nisu to danas male pare.«»Možeš ih platiti od moje penzije. Danas mi je bila maserka i terapeuta, ako baš inzistiraš da vježbam hodanje i popodne to moraš platiti dvije kune po minuti.«6114.Kad sam izašla iz stolarije, osjećala sam se dobro. Krasno proljetno prijepodne. More je bilo pariški modro, nekolicina muškaraca je s rive lovila ribu, krenuti prema Parku i baciti oko na prozor gospode Katice, ona je jedina u mjestu imala begonije? Da li već cvjetaju, bio je travanj. Danas znam ono što nisam znala kad sam kao djevojčica očarana gledala u krasne tamnocrvene cvjetove, begonije ne podnose sunce. Osim onih koje se zovu zmaje-vo krilo, takvih tada nije bilo, nedavno sam ih otkrila. Da sam kao mala znala koliko je teško održati begonije na žarkom suncu, možda bih zapamtila kako je pokojna gospođa Katica izgledala. Krenula sam prema Parku. Prozor na kući pokojne gospode Katice bio je gol. Mlada žena je pred vratima na talijanskom umirivala crvenokosu bebu koja je urlala i pokazivala svijetu četiri zuba. Da li je to nova vlasnica kuće ili samo gošća? Čija je danas ta kuća? Gospođa Katica nije imala djece. Ušla sam u Park. Staza je bila posuta šljunkom. Željezna ograda koja je dijelila puteljak od oštrih stijena opako se nakrivila. Nisam osjećala ništa. Krenula sam prema klupi. Pa sjela na nju. Trauma? Koliko traje trauma? Nelagoda? Žalost? Bijes? Osjećaj bespomoćnosti? Tuga? Samosažaljenje? Da sam proučavala literaturu, znala bih. Nisam. Sjedila sam na onoj klupi i sjetila se kako mi je otac pred... Pred koliko je to bilo godina? Imala sam dvanaest. Šezdeset manje dvanaest... Moj mi je otac pred četrdeset i osam godina svoju veliku62šapu stavio medu tanke noge. Trgnula sam se, stisnula ih, desnom mi je rukom grubo razmaknuo tanke noge i držao medu njima svoju šapu. Čvrsto. Pritiskao me. I gledao prema moru. Netko je iz barke u more bacao mrežu. Kad se barka približila Parku, vidjeli smo da je to bio barba Pino. Koliko mi je sekundi, minuta, sati otac držao šapu na medunožju? Ne znam. Da li je to bilo zlostavljanje? Nije me silovao, samo je tamo držao svoju ruku, čvrsto, tako čvrsto da se nisam mogla maknuti.Barba Pino je barkom prišao sasvim blizu. »Bog«, rekao nam je.»Bog«, rekli smo tata i ja.»Tlak mi je normalan«, lice joj je bilo osuto crvenim pjegicama. Stajala sam pokraj prozora sa šalicom kave iz automata u ruci. »Cijelu noć nisam oka sklopila, bolovi me ubijaju a oni mi ne daju ništa protiv bolova.«»Mama, lijepe ti flastere, paze da se ne predoziraš.«»Čime, flasteri ne djeluju, zašto mi ne daju nešto, čitavu noć nisam oka sklopila.«»Laže«, rekla je Nepokretna Gospođa, »spavala je čitavu noć, ja sam bila budna, moje su noge poput stupova, uopće ih ne osjećam, ja bdijem svake noći, pitajte sestre ako mi ne vjerujete.«»Sto gospoda govori, da sam zločesta? Ja sam jedna dobra, jedna dobra i strpljiva starica, zašto mi ne daju kapi?«63Moja je majka legla na kauč u dnevnom boravku, boljela su je leda.

»Fićo je neudoban auto«, rekla je.»Ti ćeš spavati tu na kauču, ja ću s njima u sobi, leći ćemo na pod.«»Nabijaš mi osjećaj krivice«, rekla je majka, »mogu ja leći na pod iako me boli kičma.«Živjeli smo u jednosobnom stanu s dnevnim boravkom. Nije bilo lako. U kafić gdje je moj muž radio kao konobar ulazilo je sve manje ljudi, a heroji u maskirnim uniformama piće nisu plaćali. U hotelu u kome sam ja radila na recepciji bile su izbjeglice, nervozne i bijesne jer bi ih rodbina iz Slavonije uvijek zvala kad ih ne bi bilo u sobi. Odahnula sam kad sam dobila otkaz. Davala sam instrukcije iz njemačkoga. Ljudi su tada mislili da im djecu može spasiti poznavanje stranih jezika. Srećom, jako malo ljudi u Hrvatskoj govori njemački rako da me roditelji mojih učenika nisu mogli kontrolirati. Nekad sam odlično govorila njemački, ali to je bilo nekad. Osjetila sam potrebu da s majkom popričam na miru. Bez muža i bez Male. Otišle smo u onaj kafić pred zgradom. Kesteni ogromni, bilo je ljeto, i mama i ja imale smo kratke rukave. Mojoj majci nisu smetale njene obješene nadlaktice onako kako meni danas smetaju moje. Ljepota njoj nije značila ništa. Uvijek je naglašavala da na njenim usnama nikad nije bilo ruža,64na koži kreme... Onda, onda kad smo sjedile pod onim kestenima naručile smo kavu. Ona kapučino, ja makjato. Ma, nema šanse da se sjećam baš tog detalja, spomenula sam te kave da baš ne sjedimo tamo bez ičega na stolu, a u kafiću smo. Zapamtila sam ono što smo govorile, ne ono što smo naručile, ali jasno mi je da će priča biti življa ako spomenem kratke rukave i kave. Konobar, ako je to bio Zeljko, danas radi na platformi, pitam se kako može, više nije mlad kao onda kad rat samo što nije izbio, donio nam je one kave. Zeljko je bio visok, tanak, imao je oči boje vode, ponavljam, ne kažem da nas je baš on posluživao, da jest moja majka mi ne bi rekla: »Kako je lijep ovaj muškarac«, ta je žena uvijek naglašavala da joj muškarci ništa ne znače.Koža moje majke bijela je poput kože opatice koja ne odlazi na plažu. Ne bih znala kakvu je kožu imala da nisam gledala kako su je u domu vrtjeli, brisali, mazali... Prastara beba koja nema pravo na dernjavu ni onda kad joj je mijenjanje pelena i premazivanje tijela neugodno i bolno. Kad bi zastenjala, a stalno je stenjala dok ju je njegovateljica prevrtala s boka na bok, uvijek bi čula: »Ajmo, nona, ne biti razmažena, izdržite još malo, morate biti dobri jer ćete inače dobiti rane, a što ćemo onda s vama...«»Zašto ne mogu umrijeti«, pitala me majka glasno dok joj je nepoznata žena popravljala pokrivač.Stajala sam, nasmiješena, uz rub kreveta. »Zato što si ti zapravo potpuno zdrava. Tebe ništa ne boli, tvoji su bolovi fantomski...«Mojoj su majci oči bile pune suza. »Ti mi ne vjeruješ.«»Ajmo, ajmo, nona, ne vikati na kćer, da su sve kćeri kao vaša ne bi bilo nesretnih mama, vidite kako vam dolazi, zet vam nosi kavu iz automata, a vi stalno kukate...«65»Kad me boli.«»Sve nas boli i kćer vam boli, je tako, gospodo...«»Tako je.« Ugađala sam agresivnoj njegovateljici u ružičastoj kuti, zaboravila bih da svaki njen pokret plaćam u tisućama kuna i da bih u nekim trenucima možda ipak mogla stati na majčinu stranu koliko god je ništa ne boljelo. Ali, iza mene su bila desetljeća iskustva s liječnicima koji su uvijek bogovi i uvijek u pravu i uvijek potplaćeni, zato se mi pacijenti osjećamo krivima. Ja sam, obuzeta starom,

socijalističkom krivicom, zaboravila da u ovom prekrasnom domu meni ništa nije besplatno. Mjesečno smo plaćali gotovo devet tisuća kuna, nisam se trebala smiješiti ni njegovateljici ni sestri i, da bih njima ugodila, režati na staru mamu koju ne boli, ali je psihijatar, koga sam posebno platila, rekao da je ipak boli jer je i fantomska bol bol. Posebno smo plaćali i prozac koji nije odmah djelovao, oni su bili sigurni, djelovat će za mjesec, dva, tri ili četiri. Gledala sam svoju osušenu majku u svijetlozelenim, plastičnim pelenama. Bilo je vruće pa je otkrila tanašne nožice, stopala u ružičastim papučicama, i ona kao da su se smanjila, mršavi torzo pokriven bijelom potkošuljom. Gledala me ispitivački, kao da će u mojim očima otkriti odgovor na pitanje koje ne postavlja. »Zašto ja ne mogu umrijeti, čemu ovo?«»Nona, ajmo, ne biti žalosna, nema smrti preko reda«, njegovateljica ju je pokrila blijedoljubičastim pokrivačem.»Tako je«, rekla sam, »nema smrti preko reda«, i još majku potegnula za palac na nozi.Ona je, puna gađenja, brzo izvukla stopalce iz moje ruke.6616.Pred dvije, ili su možda prošle tri godine, u našem se gradu teško mogao naći poslovni prostor u centru grada. Tražila sam prizemlje veliko tridesetak kvadrata. Činilo mi se kako bi bilo idealno otvoriti dućan u blizini knjižare Verbum. Kad mušterije udu u knjižaru u potrazi za krunicom, molitvenikom ili velikim križem od gipsa ukrašenim hrvatskim pleterom, najmanji će im problem biti ući u moju prodavaonicu drvenih anđela koja će se nalaziti vrata do.»Nisi normalna«, rekla mi je konobarica Natali koja radi s mojim mužem. Da li sam rekla da je kafić u epicentru moga grada, između suda, zatvora, policije i crkve Svetog Jerolima? »Ako misliš nešto prodati, prostor ti mora biti u blizini dućana u koga ljudi stalno ulaze«, Natali mi je pružila novine iako ih ja nikad ne čitam.»Nema marketa u gradu«, rekla sam, »pojeli su ih trgovački centri.«»O kakvom marketu govoriš, jedini dućani koji stalno dobro rade su prodavaonice za bebe. Tamo gdje se prodaju kolica, vrtići, krevetići, benkice, haljinice, kapice, sićušna lovačka odijela, ružičaste krinoline, srebrne haljinice za prvi doček Nove godine, tamo treba imati dućan. Hulahopke za bebu staru tri mjeseca koštaju sedamdeset kuna, onda ti daju na to pedeset posto popusta. Ljudi, ma koliko bili bijedni, ne mogu odoljeti kupnji pizdarija za svoje mladunče.«67Lagala bih kad bih rekla da smo imali sreću. Moj muž je odličan konobar, vlasnik njegovog kafića dobar je prema njemu kao da mu je sin rođeni, gospodin se ne može pomiriti s činjenicom da ima četiri kćeri, on nam je našao prostor pokraj prodavaonice Happy Baby. Petnaest kvadrata plus majušni WC. U međuvremenu Ana je napravila trideset i dva anđela od pedeset centimetara i četrdeset anđela od petnaest centimetara. »Danas ljudi nemaju love, ne možeš siromašne ostaviti bez zaštitnika.«Anđeli su mi izgledali čudno. »Nešto im fali«, rekla sam Ani, »izgledaju kao kuhane bebe. Nikad ne bih mogla povjerovati da bi tako nešto moglo čuvati mene ili moje.«Ana se nasmijala. Ta se žena često smije. Ja imam dobre zube, nije u tome problem, ali mi ih se ne pokazuje. »Stara, anđelima fali boja. Kad im lica postanu ružičasta, tijela ljubičasta, oči plave, kosica zelena, noktići tamnocrveni, usne crne, zubići bijeli, svi će povjerovati u njihovu moć.«»Tko će ih farbati?«»Javit ću ti se za dan ili dva.«

Nazvala me: »Stara, našla sam čovjeka.«Kad sam ugledala Pina u kolicima lecnula sam se. Uvijek mi je bio problem prići invalidu kao da nije invalid. Pino me bacio u duboku nelagodu. Zao mi je što ga ne poznajete. Do pojasa fenomenalan muškarac. Kratka, crna kosa podšišana na četku, preciznije četkicu. Velike, smeđe oči, visoke jagodice, krupan, ravan nos, široka ramena, mišićav torzo, zdravi zubi, na nogama, na onome što je ostalo od nogu, ostalo je samo nešto sitno od natkoljenica, kratke hlače. Tko ga je nosio do stolarije? Gdje je izgubio noge? Kako? Šećer? Maškare? Prišla sam mu kao da ima noge i pružila ruku. Nasmiješila sam se kad je moju sitnu ruku zgrabio u svoju. Kako je lijep taj68čovjek, pomislila sam, da ima noge, da stoji, vjerojatno bih se privila uz njega.»Ana vas hvali, jedva čekam da stvorite prvog anđela.«»Dat ću sve od sebe.« Ana me ispratila.»Gdje je ostavio noge, u maškarama?«»Ne«, rekla je Ana, »bio je policajac, dvoje male djece, četiri tisuće kuna, stalno na cesti, našao je vezu i otišao u Afganistan. Naši tamo ne ratuju, a lova je velika. Pet tisuća kuna mjesečno dobiva žena, a vojnici, čini mi se, sto eura dnevno. Kasnije je saznao da će morati plaćati porez i na dnevnice i na plaću, tamo nisu mogli dobiti ni košulju, na skladištu su imali samo one broj trideset i sedam...«Sve je to Ana saznala kad je zaguglala »hrvati u afgani-stanu« ili nešto slično. Nije htjela da ga previše platimo.»Kako je izgubio noge ako nije ratovao?«»Zaboravila sam, možda je nešto eksplodiralo u logoru ili mu se dokotrljala nečija bomba medu noge, pojma nemam.«»Strašno«, rekla sam, »ako ti misliš da je dobar, ako nam posao krene, platit ćemo ga kao daje u Afganistanu, naravno, bez dnevnica.«»Naravno, bez dnevnica«, rekla je Ana. Tamnocrvena kosica, narančasto lišće, zelene oči pod crnim obrvama, zelena ustašca, tijelo boje ciklame. Naš prvi anđeo.»Moj si«, vrisnula sam, »moj si!«Pino me gledao iz kolica. »Drago mi je da ti se sviđa. Ljudi vole boje.«»Pino«, poljubila sam ga, »ti si genije!« Pružila sam mu ruku da bih mu čestitala, on je meni pružio svoju, anđeo69koji mu je ležao na krilu tresnuo je na pod. Glava mu je ostala na ramenima.»Dobro je da su od punog drveta, naglasi to mušterijama.«Kako je posao krenuo, na pamet su nam padale sve bolje ideje. Srebrni anđeli čuvali su ljude na Božić, zlatni u danima svinjske gripe. Ne, nisu na gležnju imali naslikanog malog prasca. To bi Pinu uzimalo previše vremena.Ana je predložila ptičicu. »Ptičja gripa više ne igra, ne možemo izaći na tržište s robom koja je aut, trenutno nam svinje prijete. Ali, ako baš inzistirate, meni to neće biti problem, ako se odlučite, svaki će anđelčić na nožici imati crvenu svinjicu.«Pino je krasno slikao more, masline, ružmarin i otok koji se mogao vidjeti kad bi se rastvorila vrata stolarske radionice. Slikarstvo je bilo Pinina najveća strast, možda i jedina.»Ne muči se s prascima, Pino«, rekla sam, »na zlatni trbuščić crvenom bojom napiši slova...«Nevjerojatno, ali ni jedno od nas troje nije znalo kako se svinjska gripa zove. Zaguglali smo »svinjska gripa«, izletjelo nam je HINI. Internet je čudo. Moji vršnjaci i ja česro za večerom ne znamo kad je ubijen Kennedy, kad se autom streskao James

Dean, kad se rodila Anica Zubović koja je nedavno u Opatiji imala koncert. Bilo je u novinama, stara Anica često iskorači iz staračkog doma, stupi na binu pa se vrati u dom. Svi smo imali stare roditelje, svi smo željeli da negdje održe koncert, izložbu, da se upišu na tečaj plesa, da ne trunu u depri. Gugnuli smo »Anica Zubović rođena...« Zena je rođena 28. ožujka 1932. godine u Zagrebu. Biznis s anđelima pokazao se kao posao iz snova. Nisu svi mogli kupiti anđela od punog drva u prirodnoj veličini pa smo ljudima nudile, Pavica i ja, ja ujutro, ona popodne, i anđele70od daske, svih veličina. Ti su bili mnogo jeftiniji. Najbolje su išli anđeli totalno raširenih krila. Ta raširena krila, i to je bila Pinova ideja.»Izgledaju kao šišmiši«, rekla je Ana.»Ja sam umjetnik«, rekao je Pino.Krila su bila od žice, kokošjeg perja, igli za pletenje, bijele vune, kostiju od sipe, od perja iščupanog iz repa Titovog pauna, pero nam je došlo s Brijuna. Uostalom, rekla sam vam gdje je dućan, Happy Baby pa vrata do. Nemamo z«?L-stranicu jer ne možemo napraviti toliko anđela kolika je potražnja, a meni se baš ne da ni raditi više ni zarađivati previše. Ni Ana ni Pino nisu pohlepni. Uživamo u poslu, ne u lovi. Veliku smo sreću imali s Pavicom. Ne volim visoke, tanke prodavačice sa silikonskim sisama. Plaše me. Pavica je topla žena koja zna na pravi način objasniti što drveni anđeo može učiniti čovjeku dobre volje. Medu nama, jučer nam je tri anđela u prirodnoj veličini naručio ured gradonačelnika. Dva će pokloniti dvojici svojih kolega koji stižu u posjet našem gradu, jedan će zadržati za sebe.Njegovoj sam tajnici rekla: »Gospodo, ako već moramo pokloniti tri anđela u prirodnoj veličini, od punog drveta i ručno oslikane, vi znate koliko to košta, zašto nam gospodin gradonačelnik ne bi bar smanjio najam?«»Reći ću mu, vidjela sam, imate i male anđele, od daske, rodila mi se unučica, pošto su najmanji, od daske?«»Deset eura plus pedeve.«»Razmislit ću.«Nisam joj htjela pokloniti anđela. Meni su anđeli zaista pomogli, da nije njih moja majka ne bi ležala u najskupljem domu u Hrvatskoj koji nosi talijansko ime jer su vlasnici računali da će ga ispuniti stari Talijani, zato su možda i nabili cijenu. Kad su u njega ušli stari71Hrvati i Hrvatice, bilo je prekasno za spuštanje cijene. »Moja je majka to zaslužila«, govorila sam prijateljima koje bi užasnula cijena.»Danas sam pojela čokolino, popila dvije kave s čokoladom, malo ledenoga čaja, vode, ručak, punu zdjelu zelenog, voćni jogurt, a večeras ću opet čokolino.«»Bravo«, rekla sam.»Muče me hemoroidi, ali ipak sam sama otišla u zahod i tamo sama napravila popo. Jedva sam se odvukla, jedva.«»Bravo«, rekla sam.»Kupi mi faktu.«»Bravo«, rekla sam.Kupaonica je ogromna, savršeno čista, uvijek u njoj ima i toaletnog papira i tekućeg sapuna i papirnatih ubrusa, svaki put kad bih posjetila majku popisala bih se u njenoj kupaonici. Njegovateljice su bile sigurne da kontroliram čistoću, zapravo, imam problema s mjehurom, nikako da se toga riješim.»Znaš što sam noćas sanjala?«»Ne znam.«

»Da sam u svojoj sobi, pokrivena svojom dekom, da mi je na noćnom ormariću lončić crne kave, da mi je na krevet skočila Zeka, a onda sam se probudila.«»Lijep san«, rekla sam. »Ako budeš jela i mnogo hodala, vratit ćeš se doma, a sada lijepo spavaj«, viknula sam u slušalicu.»Koliko je sati?«»Pet popodne.«»Samo?«»Samo.«7217.»Ostajem kod tebe«, moja me je majka u onom kafiću pod kestenima gledala svijetlosmeđim očima. Teško je danas prepričati kakav me užas obuzeo, na prvu loptu. A onda sam se opustila. Nešto mi je palo na pamet, majka će ili pristati ili neće, imam plan, neka kaže.»Zašto odlaziš od njega?«»Ne mogu više, kćeri moja.«»Kćeri moja?« Patetično. Moja je majka čitav život bila nervozna, na rubu živaca, gotovo luda od bijesa, tiha, nemoćna, drhtava, ali patetična... nikad. Baš nikad.»Dosta mi je svega. Kad ti možeš biti sretna — mogu i ja.«»Mama«, baš sam rekla, »mama.« A nikad nisam govorila »mama«, ne sjećam se da li sam tri puta u životu izustila »mama«, možda dva puta u bolnici dok su u mene gledali doktori i medicinske sestre, neka čuju da smo bliske.Prijateljica doktorica mi je rekla: »Kad se doktori približe krevetu na kome leži tvoja stara obavezno budi pristojna, ne gubi strpljenje, ne odnosi se prema mami kao prema retardiranom, nervoznom djetetu, to doktori ne vole, ako vide da je tebi do nje stalo i njima će biti, svakako, neka ti mama bude čista, i tijelo i kosa, neka miriše, napraši je talkom i zovi je 'mama'.«Ali, da bih joj u normalnoj situaciji rekla »mama«... nikad. Ma, baš nikad. Na onoj sam terasi rekla: »Mama,73ako zaista misliš otići od njega, moraš znati — to košta petsto maraka mjesečno.«»Alo, alo, alo«, šištala je u slušalicu.»Alo, alo«, urlala sam, »tko zove, telefon je pokvaren, tko zove?«»Ja, ja zovem, da li će danas doći netko?« »Alo, alo, tko zove?«Spustila je slušalicu. Zazvonio mi je mobitel. Večeras ću joj reći da nam je telefon pokvaren, da mi je mobitel ostao u kupaonici, a da sam ja čitav dan bila u dućanu.7418.Prošlo je dvadeset godina. Kako mi to danas nevjerojatno zvuči?»To košta petsto maraka mjesečno.«Tada, bilo je predratno vrijeme, čovjek je mogao biti podstanar u lijepom stanu, jesti, piti, odijevati se i voziti autobusom, sve za petsto maraka mjesečno. Gdje su ti krasni i prekrasni dani? Nikad nitko nije rekao istinu o euru. Kad se samo sjetim kako su gospodari svijeta uvođenjem eura preko noći sve cijene udvostručili baš mi i nije žao što ćemo uskoro sve evropske gradove vidjeti u plamenu. Dečki i cure već pale banke, dućane, aute... Sve neka zapale. Da mene pitaju, najprije bi planuli starački domovi, ali nitko mene ništa ne pita.»Kupi mi kapi za desni, kupi mi papirnate maramice, kupi mi dječju mast, kupi mi čaj od breskve u malim bocama, kupi mi slamke. Zašto svi umiru, samo ja ne mogu?«75

19.»Kako si došla do te svote, petsto maraka je brdo novaca, ja sam skromna, ne treba mi mnogo, odjeću imam, treba otići po nju, malo jedem, jedem poput ptice, neću još dugo...«A kako sam rekla, moja majka inače nije bila patetična. Na drvenom stolu držala je šake premrežene tamnoplavim žilama.»Ne kažem da ćeš još dugo, ali postoji mogućnost da živiš još petnaest godina...«Moja se majka nasmijala i pokazala mi prastaru protezu. Cesto je znala reći kako joj odlično služi već trideset godina. Nekoliko godina kasnije jedna joj je zubarica napravila novu protezu koju je stavljala u usta samo na rođendanima i kad bi otišla u grad.»O čemu govoriš, petnaest godina? Kćeri moja, nisi normalna.«Dok sam izgovarala rečenicu: «Ne kažem da ćeš još dugo, ali postoji mogućnost da živiš još petnest godina«, da budem sasvim precizna, nisam rekla živiš, upotrijebila sam izraz potegneš. Bila sam sigurna da ona neće toliko potegnuti. Bila je mršava, djelovala je izmučeno, ali je valjda prvi put u životu znala što hoće.»Koštaš petsto maraka. Stopedeset maraka stan, ostalo režije, hrana, lijekovi. Stara moja, sloboda nije jeftina, ajmo u akciju, otac ima dvije penzije, talijansku i hrvatsku, neka ti da jednu, ostatak ćemo nekako naći, ili...«76»Ili«, rekla je moja majka.»Ili prodaj kuću, kuću si dobila od svoje majke, to nije bračna tečevina, on živi u tvojoj kući, ne želim živjeti s tobom i čekati da tvojom smrću dođem do svoga dijela koji bi mi možda pokrio troškove tvoga uzdržavanja, a možda ne bi, uostalom, kako rekoh, ja te pare nemam, da imam možda bih platila tvoju slobodu.«»Možda«, rekla je moja majka podrugljivo.»Možda«, rekla sam ja.Telefon je zvonio dugo, dugo. A onda mobitel. Ja sam sjedila na terasi i gledala kako magla ždere crkveni toranj. U našem je gradu ubijena djevojka. Do smrti su je iscipelarila trojica vršnjaka. Živimo u vremenu kad samo mladi umiru.7720.Ne kažem da su naši anđeli jeftini, ali nisu ni skupi. Kad imamo akciju, uvijek samo pred Božić, najmanji anđeli jeftiniji su deset posto ako plaćate kesom, pet ako plaćate karticom. Naravno da se osjećam neugodno što anđele prodajemo jeftinije baš za Božić, ali ne možemo biti drugačiji od drugih. Božična milost ima smisla samo ako je eksplicitna. Crkva, dobrotvori, tajkuni, gradonačelnici, svi sirotinju darivaju za Božić samo ako su kamere u blizini. Dobrotvori su onoliko veliki koliko je velik broj kamera koje snimaju njihovo dobročinsrvo. Ne sviđa mi se to, ali nikad nisam bila osoba van struje. Zato su naši anđeli za Božić, Pepica zna reći, »jako povoljni«. Njena je bila ideja, ona živi u prigradu, ima veliku kuću, inače je iz Slovenije, da ponudimo ljudima i anđele u obliku Pčelice Maje. Ispred Tuša na Kozini kupila je drvenu Pčelicu Maju na dugačkom štapu. Stap treba, na vjetrovitom mjestu, uvaliti u zemlju, onda Maja maše krilima. Ana je napravila deset anđela Pčelica, Pino ih je obojio u žuto pa tjelešca ukrasio crnim prugama, štap je denver-plavi, ne idu baš. Na akciji su. Mala misli da je to zato što naše mušterije žive u stanovima, sve su to gradski ljudi, a oni koji imaju kuće vole labudove od betona s rupom ispod vrata ili ljute, kamene lavove razvaljenih ralja. U mom vrtu crveni anđeo vrti svoja ljubičasta krila. Ne volim žutu boju. Ne, nisu nam anđeli pomogli da iz one jednosobne betonske rupe u najzagađenijem dijelu grada uselimo u prekrasnu kućicu

78u elitnoj četvrti. U njoj je sve što volim. Slike, cvijeće, imam malu drvenu kuću, na smokvi je, uvijek kad sam doma gledam kako ptice ulaze u nju, pa u kljunovima odnose hranu u svoja gnijezda koja su u blizini, da li se ponavljam, već sam govorila o tim ptičicama? Moja bi sreća bila potpuna, znala sam misliti dok bi one ptice lepršale oko mene, kad bi moju majku dragi Bog pozvao k sebi. Ona žestoko ne vjeruje u Boga, možda je zato on ne želi? Zašto moja majka totalno besmisleno iz dana u dan kroz slamu vuče mljeveno meso u bezuba usta? Ima li pravde na ovome svijetu? Zašto šezdesetogodišnje dijete nema pravo na duševni mir? Hoću li ja životom platiti činjenicu da osoblje najskupljeg doma u zemlji moju majku drži na životu i protiv njene i protiv moje volje? Svi govore o produženju ljudskog vijeka kao o čudu kome se trebamo radovati. Produženje ljudskog vijeka je ubijanje ljudi u najboljim godinama.»Alo, alo, alo...«»Tu sam, reci, što te muči?«»Što me muči? Kćeri moja, sve me muči. Hoćete li doći danas?« »Zašto?« »Da me vidite.«»Mama, vidjeli smo te jučer. Sjećaš se, svi smo bili.« »Dodi mi danas, donesi mi mast, ne mogu napraviti popo.«»Koliko dana nisi imala stolicu?« »Govori malo glasnije.«»Koliko dana nisi imala stolicu«, urlala sam na terasi. Cestom ispod naše kuće prolazila je gospoda s unučicom u naručju. Trgla se kad sam zaurlala.79»Dva dana nisam napravila popo, jutros sam šetala, sada idem na kupanje, bojim se kupanja.« »Zašto se bojiš kupanja«, urlikala sam. »Kupanje me boli.«»Mama«, gospoda s unučicom ubrzala je hod, »ti moraš napraviti popo, čuješ me, ti moraš napraviti popo da ne bi dobila zapletaj crijeva.«Boljele su me vratne žile. Da li su mi se usta osušila od urlikanja ili od ritmonorma?. Nisam više mogla izustiti ni riječ.»Sve me boli. Sve.«Spustila sam slušalicu.80»Halo«, rekla sam pred osamnaest ili dvadeset godina, »halo, to sam ja.«Ni mrtva, ni mrtva mu ne bih rekla »tata«, ni mrtva.»Što hoćeš?«»Ona je kod mene, za život joj treba petsto maraka mjesečno, daj joj hrvatsku penziju, ostatak ću joj ja dati...«Glas mi je bio čvrst, ne leden, htjela sam da ne čuje koliko me sve ovo pogodilo, bacilo u brigu i paniku, željela sam sakriti pred njim da sam siromašna, da ne znam kako ću sastaviti kraj s krajem, a ni mrtva, ni mrtva mrtvicijata ne bih mu priznala da preživljavam samo zahvaljujući onim parama koje mi je dao nekoliko mjeseci ranije kad je od Talijana dobio sedamdeset tisuća maraka. Meni je dao deset. I sestri je dao deset. Kad sam dobila te marke, rat se osjećao u zraku, sebi sam platila nove navlake za zube, porculanske, tako da, ako muž, Mala i ja budemo morali bježati preko granice, imam njegovane zube, tko će zaposliti krezubu sluškinju? Zahvalila sam mu se, ali mu nikad nisam rekla detalje, ovo što sad govorim. Deset tisuća maraka meni je tada bilo milijun maraka. Mirno sam čekala da počne klanje, sigurna da ćemo muž, Mala i ja preživjeti jer se novcem sve može kupiti, i lijekovi i hrana i bijeg od obrane zemlje i duševni mir.

U Mjesto sam odlazila jednom tjedno, po robu. Svaki put bih sebi rekla da se više neću ušuljavati u onaj hotel81i da neću, kroz zamućeno staklo, gledati oca i da se, ako ga budem gledala, neću uzbuditi jer to nije dobro za moje zdravlje. Onaj tamo starac toliko je bespomoćan da bih ga dlanom mogla zbaciti s drvene stolice pa mu stati na glavu, ako baš to poželim. Parkirala bih pokraj kuće tete Katice, vratila se na trg, ušla u hotel, skrenula u kafić, desno od recepcije. Kafić je najčešće bio prazan jer je kava bila i gora i dva puta skuplja od one u Baru. Kroz veliko bih staklo gledala oca sakrivena iza stupa iako me on nikako nije mogao vidjeti. Običan starac. Ribar. Mršav. Sjedi. Stap, široke hlače, šarena flanelska košulja, tanak vrat, naborano, mršavo lice, sunčane naočale, rijetka, prosjeda kosa. Na limenom stolu kvrgave ruke. Pred njim čašica bijelog vina. Nemoćni starac uskoro će morati platiti nekome da ga odnese do ulaznih vrata kućerka u kome živi. Tresle su mi se ruke, dlanovi su mi bili mokri, srce mi je lepršalo, želudac se grčio. Gledala sam u mrtvog starca i znojila se. Kao da me jučer mama poslala da s tatom odnesem Niki hranu. Kuća se davila u smradu kad bi mama kuhala za kuju Niku. U velikom loncu najčešće su bila pluća neke životinje i kruh. On je čekao u svojoj sobi. Dozvala bi ga čim bi se smjesa ohladila. Uručila bi mu lonac u platnenoj vrećici, a meni rekla: »Idi s tatom.« Ja bih išla s tatom. Ljeto. On je vrećicu držao u lijevoj ruci, ja sam hodala s njegove desne strane. Preko trga, uz plažu, pokraj spomenika, pa uz kuću obloženu oblucima koju je kupio onaj Rus, pa uz more. On lijevo, ja desno. Nismo se dodirivali. Mještani bi pozdravljali nas, mi njih. Za ruku bi me uhvatio tek na stepenicama koje su vodile do kaveza u kome nas je čekala bijesna Nika. Nika ga nije voljela. Na ruke bi navukao debele, kožnate rukavice, držao ih je u betonskoj kućici koju je od kaveza dijelio zid, oprezno otvorio vrata kaveza, istresao bi smrdljivi sadržaj iz lonca u korito i brzo zatvorio željezna vrata.82Ušli bismo u betonsku kućicu, najprije ja pa on. Naslonio bi me na zid, ja sam kroz prozorčić gledala borove, on bi se malo sagnuo, priljubio uz mene, trljao se, trljao, trljao pa zadrhtao. U nosu sam osjetila češnjak i bijelo vino. Ni jedanput, ni jedan jedini put nisam mu rekla: »Nemoj, tata.« Ni plakala nisam. Izašli bismo iz kućice, Nika bi uvijek zavijala, spustili bismo se niz stepenice pa nazad. Uz more, pokraj one kuće koju je kupio Rus, pa spomenik, velika plaža, trg, uz stepenice u kuću u kojoj smo živjeli. On bi lonac odnio u konobu, pa otišao u Bar na piće. Ja bih sjela u kut kuhinje i gledala mamu. Mama bi gledala mene, ali me nikad ne bi vidjela.Bili smo pokraj njenog kreveta, Mala, muž i ja. Kad smo ušli u sobu, Mala je krenula prema njoj, zagrlila je i poljubila. Nasmiješila se bijelim, tankim usnama.»Svi ste došli, kako to, da li mi je danas rođendan?«»Hvala Bogu da si malo bolje volje.«»Sinoć su mi dali dvije tablete, jutros jednu, urlala sam, urlala, rekli su mi da se ljudi sakupljaju ispred našeg prozora, ipak sam urlala.«»Mama, za miloga Boga, nisi normalna...«Gledala me lijevim okom. Desno joj je bilo otečeno i zatvoreno. »Vi mi ne vjerujete.«»Ja vam vjerujem«, rekao je muž, »urlajte ako vam je teško, plaćeni su da vam pomognu.«»Nona, ja ću te malo počešljati.«»Digni mi krevet.«U ruke sam uzela daljinski.

»Ne, Mala neka me digne, ti to ne znaš.« Mala je upravljačem lagano digla uzglavlje. »Vidiš«, rekla je, »a kad mi ti digneš krevet pucaju mi leđa.«83Mala joj je češljem prolazila kroz sijedo paperje pa joj onjušila kosu. »Nona, kosicu su ti oprali.«»Jučer je bilo kupanje, dvije su me držale, urlala sam i urlala, kupanje najviše boli.«»Kad ćeš skinuti pelene«, rekla sam.Oko je napunila vodom.Mala ju je gladila po glavi. »Nona, mama je zločesta, samo ti kakaj kako ti hoćeš.«Ušla je njegovateljica sa zdjelom čokolina. »Nona, hoćemo li sad papati ili kad gosti odu? Možda bolje sad dok je toplo?« Stavila joj je ubrus oko vrata i hranila je velikom žlicom. Majka je gutala da se ne bi udavila. »Bravo«, rekla 'je njegovateljica i žlicom joj prošla oko usta, pa ubrusom. »Bravo, nona, vidite da možete kad hoćete«, potapšala ju je po licu, okrenula se prema nama i nasmiješila od uha do uha.»Spusti mi krevet«, rekla je majka, »pokrij me.« Mala ju je ušuškala.»Okreni me na bok, ne, na desni. Nije mi dobro, uskoro ću umrijeti.«»Mama«, vrisnula sam, »za ime Boga prestani s tim umiranjem!«I Mala i muž su me pogledali.»Smiri se, mama.«»Ništa gospodi nije, po noći spava kao top, a vidite mene, noge su mi dva stupa, možete mi ih taknuti, da me sestre ne okreću svaka dva sata i danju i noću rane bi me pojele.«Nepokretna Gospoda u kutu zabrinuto nas je gledala.8422.Prodavaonicu sam htjela nazvati Angelus.Ana se nije složila. »Tu, odmah na ulazu u Mjesto, nisi vidjela, imamo mesnicu Angelus. Stara, jednom sam u mljevenom mesu otkrila crve.«»Nekako moramo ljudima dati do znanja da prodajemo anđele čuvare«, pogledala sam u Pina koji je jednom anđelu farbao kosu u crveno.»Neka se dućan zove Anđeli čuvari, šta mislite o tome, ženske?«Nasmijale smo se. »Pino, ti si srce, čisti genij«, rekla sam.»Još ćeš se zaljubiti u mene kad mi narastu noge.«»Imaš ženu koja te ljubi, dvije bi ti bile previše.«Pino je imao ženu, krupnu ženu koja ga je svakog jutra unosila u stolariju. Nekoliko puta dnevno nosila mu je hranu i izvlačila cigaretu iz usta. Već sam rekla, nikome od nas nije bilo stalo do velike love. Firma Anđeli čuvari bila bi najuspješnija u gradu da sam ambicioznija. Mogla bih sklopiti ugovor s Kinezima, možda niste znali da Kinezi našoj najpoznatijoj solani isporučuju krupnu sol, onda je oni u solani melju pa prodaju nama kao hrvatsku. Tko s Kinezima posluje ne može propasti. U svom dućanu nisam željela kinesku robu, bar ne samo kinesku robu.Kuću u kojoj živimo kupili smo kad sam prodala majčinu, imamo novi audi A8, majci plaćam dom u kome živi i majka najbogatije Hrvatice, muž uživa u svom poslu,85ne želi svoj kafić jer onda ne bismo mogli putovati. Da imam ogromnu firmu...Razgovarala sam s liječnikom kad mi je to palo na pamet. Nisam mu govorila detalje, pitala sam ga za savjet, Nikolić mi je rekao: »Draga moja, medicina je danas jako skupa. Ako kreneš u veliki biznis tko zna da li ćeš zaraditi toliko koliko će ti trebati da liječiš bolesti koje ne bi dobila da nisi krenula u veliki biznis.« To je presudilo, danas mi je drago.

Koji anđeli najbolje idu? To je zaista teško reći. Krupne, od punog drva, one u prirodnoj veličini, kupuju oni koji zaista imaju love. Petsto eura nije mali novac.Pa ipak, ne prođe dan, a da nekome ne uvalimo debeljka. S Pinom sam imala frku jer bi mušterije uvijek medu bucmastim nožicama tražile sićušni kurac i bile jako razočarane kad ga ne bi našle. Pino je bio neumoljiv. »Anđeli su bespolna i bestjelesna bića, pravi anđeli su zapravo svjetlost, svatko od nas ima anđela čuvara, naš anđeo čuvar dobije tijelo tek kad smo u velikoj frci, normalni anđeli nemaju tijelo...« Sve je to našao na internetu.»Pino«, zabrinuo me, »ako anđeli imaju tijelo samo kad je ljudima frka propast će nam biznis, kupovanje drvenih anđela zapravo je kupovanje problema. Tko će nam ući u dućan?«»Ne brini, svi znamo što patuljci rade Snjeguljici pa ih ipak ljudi drže u vrtovima. Objasni ljudima, ako baš netko bude nešto pitao, a neće, da je uvijek bolje u kući imati drvenog anđela nego pred kućom gipsanog silovatelja.«»Alo, alo, alo...«Glas joj je bio nekako škriputav.»Alo, alo, alo...«Spustila sam slušalicu.Zazvonio mi je mobitel. Nisam se javila.8623.»To Ti ONA poručuje, ne ja«, rekla sam pred dvadesetak godina. »Imaš dvije penzije, daj njoj hrvatsku ili će prodati kuću u kojoj živiš. Ja nemam ništa s tim, ja sam samo glasnik. Razmisli, dobro razmisli.«Dahtao je, puhao u slušalicu, moj otac. Osjetila sam daje nemiran, nesiguran, nikako prestrašen, ljut, bijesan. »Dobro«, rekao je, »dobro, vidjet ćemo.«Spustili smo slušalice. Vidjet ćemo. Tko? Tko će pobijediti, tko je neprijatelj, oko čega ratujemo? Ratujemo oko majčinog prava na slobodu. Moja majka je iskoračila, gleda u kavez s druge strane. I ja sam izašla.»Zvala sam te jutros, ali si spavala.«»Halo, halo, molim, tko je«, glas joj je zvučao nekako ubijeno.»Ja sam, kako si?«»Reci Maloj da donese ček na potpis, uskoro ću umrijeti, nemoj da propadne novac, Talijani ovaj mjesec šalju duplu penziju, nemoj da propadne novac...«»Mama, hoćeš li ikad odustati? Nećeš umrijeti«, zaur-lala sam u slušalicu, »doktori su te pregledali, ti si zdrava, zdrava, ali depresivna žena. Sve ćeš nas zakopati.«»Blago tebi«, rekla je, »da li si mojoj Zeki dala peršina?«Spustila sam slušalicu. Ruke su mi se tresle.8724.»Pičko«, rekao je, a inače nikad nije psovao, »ni ti ni ona kurva mene nećete ucjenjivati. Ne dam joj ni pare. Sjeti se kakva ti je mater bila kad si bila dijete. Ja sam čitav život radio. Kopao sam, lovio ribu, sadio cvijeće, cijepao drva, sve da bi se ti školovala, a ona mogla spavati do deset. Da nije bilo tvoje none, ti ne bi dočekala prvi rođendan. Umrla bi od gladi. Ako joj nisam bio dobar, zašto nije prije otišla? Ako tebi nisam bio dobar, zašto se nisi bunila? Nikad nisi rekla 'ne'. Ja te nisam ni na što prisiljavao. Nikad te nisam tresnuo otkako si odrasla. I tebi i njoj je godinama sve odgovaralo, a onda si najprije otišla ti, sada i ona. Zašto si otišla? Odjednom. Preko noći? A ujutro nisi ništa rekla. Jesi li išta rekla, da li si se bunila, kurvo?«»Jebi se«, rekla sam ocu.

Spustila sam slušalicu prije njega.»Moji su bolovi nepodnošljivi, zašto mi nešto ne daju? Molim te kao Boga, pitaj ih zašto mi nešto ne daju?«Rekla sam joj: »Lijepe ti flaster, budi strpljiva!«»Ne djeluje, uopće ne djeluje.«Okrenula sam se mužu i rekla: »Opet, 'boli, boli, boli'.« Nasmijala sam se: »Glumica.«I moj se muž nasmijao. Da bi mi ugodio.8825.Mislila sam, i danas mislim, moja je majka imala pravo na slobodu. Ali, zašto sam joj ja morala rješavati tehničke detalje? Ona jest bila slaba ženica koja nikad nije mogla uzeti svoj život u svoje ruke, s druge strane, imaju li mame, slabe ženice, pravo od svojih kćeri tražiti pomoć? Koji ja to dug mami vraćam?Cesto mi je znala reći: »Da te nisam rodila, da te nisam dojila, da me majka nije prisilila na udaju, da me majka nije prisilila da dam otkaz, ja bih danas bila ljudsko biće. Sve ste mi životne sokove isisali, ti, tvoja sestra, tvoj otac, moja majka i moj brat. Pojeli ste me.« Dok bi mi to govorila gledala bi me ravno u oči, mršava, drhtava, raščupana, nervozna, s polupopušenom cigaretom u ruci.Nikad joj nisam rekla: »Jebi se, stara! Nisam ja od tebe tražila da me rodiš, zašto me nisi abortirala, nije abortus otkriće dvadeset i prvog vijeka. Da si htjela, da si samo htjela, mogla si odjebati i moju nonu i moga oca i moju sestru i mene. Tko ti je branio? Gdje piše da udana žena i majka mora spavati u istom krevetu sa svojom majkom da bi joj bila pri ruci ako ju noću zaboli glava ili krene povraćati ili samo glasno podrigivati? Sjećaš se, teta Anica je ostavila dvoje djece i muža, otišla je u Njemačku i nikad se više nije ni javila ni pojavila. A i to dojenje. Zašto si me dojila, mogla si mi davati kravlje mlijeko, kravo drhtava!«Drhtava krava? Da li je moja majka zaista bila bespomoćna, drhtava krava? I kako izgleda drhtava krava?89Zašto krava? Krave djeluju malo tupo, ali nikad nisam vidjela nervoznu kravu. Krupne su, opušrene, osim kad im muha ude u oko. Pogled na velika, puna vimena uvijek me smiri. Moja majka zaista nikad nije bila krava. Nije me opuštala ni smirivala. Kad bih je pogledala, ukočila bih se od nelagode. A onda bih se osjetila krivom. Zašto ja, zašto ja jedina na svijetu ne volim svoju mamu? Gdje je moja prava mama?Telefon je zvonio i zvonio i zvonio. Mala je obećala da će otići k njoj. Zato nisam digla slušalicu. Mobitel mi je bio isključen.9026.Prvog zlatnog anđela protiv svinjske gripe prodala sam ja, Pavica je bila u Zagrebu, ima neku frku s plućima, oni na Jordanovcu su najbolji u Hrvatskoj, samo treba do njih doći. U prodavaonicu je ušla gospođa mojih godina, pričam vam ovo da biste vidjeli kako nije uvijek lako zaraditi veliki novac. Oči su joj bile uplakane, šmrcala je.»Gospodo«, nasmijala sam se od uha do uha, »nadam se da nemate svinjsku gripu.« Mobitel mi se tresao, ali ga nisam uključila. Svojoj se majci za vrijeme posla nikad nisam javljala.Ona je žena obrisala oči dlanom. »Nemam svinjsku gripu, plačem, ali imam glaukom.«

»Drago mi je da nemate svinjsku gripu, još nije došla u naš grad, čujem da samo što nije, pitaj Boga koliko čovjek može vjerovati cjepivu, neki tvrde da više ubija nego što pomaže, farmaceutska industrija je optužena za genocid, neka austrijska novinarka je tužila američke i još neke razbojnike koji nas cjepivom truju...« Nasmijala sam se od uha do uha, zlatnog anđela držala sam u ruci.Zena me gledala. »Imam glaukom.«»Strašno«, rekla sam, »morate piti puno čaja i čuvati se, a za ovo vrijeme svinjske gripe mi vam nudimo...«»Muž mi je rekao da previše izlazim, da sam stalno na cesti, da mi kurac iz očiju viri, imam troje unučadi, idem na tržnicu po povrće, nisam to zaslužila...«91Začudila sam se, gospoda je, rekla sam, bila mojih godina i jako zapuštena. Tamni izrast, žuto pramenje raslo joj je iz glave poput bodlji, crvene oči, blijedo lice, voda joj se iz nosa cijedila u papirnatu maramicu.»Strašno«, rekla sam, »ako vam treba zaštita mi ovdje imamo širok izbor...«Odložila sam na policu zlatnog anđela pa uzela s police denver-plavog, on štiti od lošeg raspoloženja.Gospoda je obrisala nos: »Morate priznati, totalno je neprimjereno tako nešto reći ženi koja poput mene ima velikih problema i s kičmom i s očima. 'Kurac ti iz očiju viri.' Bila sam kod oftalmologa... Najprije je mislio da imam glaukom, zato su mi oči crvene, doduše, u lijevom oku očni mi je tlak povišen, ali neznatno, pa mu se učinilo da je alergija, dao mi je neke kapi koje su mi jako digle tlak pa sam odustala od terapije, stalno nosim naočale s foto-senzibilnim staklima, skinula sam ih kad sam ušla ovamo, onaj prvi oftalmolog mislio je da imam glaukom, onda sam otišla privatniku on mi je rekao da zaista imam glaukom, zato kapam kapi i pod stalnom sam kontrolom, tamo na oftalmologiji vam ukapaju tekućinu za proširivanje zjenica, pa vam kažu, pričekajte dvadeset minuta. Gdje čekati? Na odjelu postoje samo dvije stolice, izađete pred bolnicu pa tamo čekate dvadeset minuta, zimi bauljate po bolnici, mnogi vas ljudi sreću, svi su bolesni, mnogi vas pozdravljaju, ovo je mali grad, ne znaju da su vam zjenice proširene i da ste slijepi poput šišmiša, pa se uvrijede kad im ne uzvratite pozdrav. Kad su mi posljednji put širili zjenice jedva sam na hodniku prepoznala vlastitu sestru, ali ona mene nije jer su i njoj širili zjenice, ovo s očima to je genetika, i moj je otac...« Gospođa je pokušavala doći do daha.»Da li vam je i mama imala problema s očima?«92»U oči kapam umjetne suze jer ljudi s godinama svoje gube, zato starci ne plaču na pogrebima ni kad im dijete stavljaju u grob. Neki tvrde da starci ne plaču jer godine ubijaju emocije, postaješ sve sebičniji i prestrašeniji. Plačeš samo nad samim sobom, baš te briga za bližnje. Ne slažem se. Nisu starci zli. Kad bi starci imali dobru djecu koja bi im kupovala umjetne suze, bočica košta trideset i nešto kuna, starci bi bili osjećajniji, fizički bi pokazali da pate, pa bi ih i djeca više voljela.« Gospoda je obrisala crvene oči. »Željela sam vam samo reći kako nije ugodno imati probleme s očima, a onda ti muž kaže da ti kurac iz očiju viri. Ja mu nisam rekla, bojim se da me ne tresne, a mogla sam ga pitati kako bi se kurac osjećao okupan umjetnim suzama, mastan od chloramphenicol*! i mokar od kortikosteroida? Baš njega briga, još ću vam nešto reći...«»Gospodo«, smiješila sam se od uha do uha i potapšala je po desnom ramenu, »smirite se. Možda se vaš muž samo boji svinjske gripe, svi smo u strahu, svi smo zbog nje i napeti i nervozni, zato često ljudi govore ono što ne misle...«»Mislite da se moj muž boji svinjske gripe, ali on je bio takav i kad gripe...«

»Najnovija istraživanja su pokazala da strah od svinjske gripe u muškaraca izaziva strahovitu agresiju, ja vam mogu ponuditi«, vratila sam denver-andela na policu, pa uzela zlatnoga, »zaštitu i od agresije i od gripe. Sto četrdeset i devet kuna danas i nije neki novac.«Gospođa je izašla iz prodavaonice mnogo smirenija, sa zlatnim anđelom u papirnatoj vrećici. Ovih ćemo dana za anđele dobiti deklaracije na kojima će pisati da su oni »izvorno hrvatsko«. To će nam u poslu jako pomoći.93»Danas sam napravila popo u zahodu. Vidiš da se trudim, a ti misliš da se ne trudim. Jako me boli, svaka kost.«»Bravo«, rekla sam, »da li to znači da si izašla iz pelena?«Uvrijedila se. »Ne traži previše, ne pretjeruj, polako, rekli su mi da pelene ne trebaš ti donositi u dom, ne treba ih ni platiti, oni to stave na račun.«9427.Oca sam još jednom nazvala. »To sam ja.« Htjela sam reći da mi se nos gušio u bijelom vinu i češnjaku. Nije. Bijelo vino pijem kad baš moram, kad netko tko ima rođendan inzistira, a ja tome nekome nešto dugujem. Da ne dugujem, ne bih bila pokraj njega na njegov rođendan. Mrzim bijelo vino, od njega me boli želudac, smrad bijelog vina me užasava, ili to ja, iako sam već u blago rečeno zrelim godinama, ne mogu podnijeti oca u svom nosu? Ne volim sebe, ovako sladunjavu. Češnjak, bijelo vino, miris oca, smrad oca, stari tamo leži, davno sam se ohladila, čemu ovo pretjerivanje, i vi imate oca i vi imate sa starcima problema, nisam ja jedina kći na svijetu koju je tata previše volio.A Fritzl? Lik iz malog austrijskog mjesta koji je u podrumu godinama tucao kći i napravio joj osmero djece? Šestero djece? Četvero djece? Svi su čuli za njega. Kasnije se pokazalo da još ima Fritzla na ovome svijetu. Austrijske vlasti namjeravaju srušiti njegovu kuću jer se pred njom okupljaju ljudi. To nije fer. Fritzlova kuća je spomenik jednako važan kao bilo koji spomenik na svijetu koji ne dozvoljava da se zaborave žrtve. Zašto je poginuli ratni heroj žrtva koju ne smijemo zaboraviti, a izjebana kći mora pasti u zaborav? Kad bi se srušile sve kuće u kojima očevi zlostavljaju svoje kćeri svijet bi izgledao kao Drezden.Zaguglat ću Drezden. »U noći s 13. na 14. veljače 1945. godine potpuno nepripremljeni Drezden napalo je više od95800 britanskih i američkih bombardera koji su izbacili 1.478 tona eksplozivnih i 1.182 tone zapaljivih bombi. Tijekom napada uništeno je preko 25.000 zgrada i 90.000 stanova, a život je izgubilo 25.000 stanovnika.«Fritzl je čudovište? Vi ne znate ni jednog oca koji jebe svoju kći? Bila sam nedavno na jednoj večeri, razgovarali smo o Fritzlu, svi smo se oko stola zgražali, civilizirani smo ljudi, neki su rekli da se tako nešto moglo dogoditi samo u perverznoj Austriji koja izvana izgleda kao slikovnica, a u njoj ipak žive fritzli i hajderi.Onda je jedan gospodin rekao, ja ga ne poznajem, da nije fer tako govoriti o Austrijancima. On živi na otoku, svi smo ga mogli vidjeti s terase restorana: »Eto, na mom otoku jedan otac jebe svoju kći, svi to znamo osim njene mame.«Zgrozili smo se.»Zašto ga netko ne prijavi«, moj muž mrzi nasilje.»Tko? Nitko se ne želi u to miješati.«Kika je rekla: »A zašto ne biste vi to rekli njenoj mami ili joj napisali anonimno pismo, možda bi ona mogla pomoći?«

»Mama? Nisi normalna. Baš mame briga. Kad se i otkrije da tata godinama siluje svoju curicu, nikad nitko ne pita gdje je bila mama. Zaboravi mamu«, to je bio moj glas.Otac je odbio moj prijedlog, predomislio se preko noći, ne, on ne pristaje, neće iz njene kuće preseliti u svoju kuću pokraj mora, ta je kućica stara i vlažna, on za adaptaciju nema ni snage ni volje ni novaca, keš je dao meni, keš je dao mojoj sestri, neće dati hrvatsku penziju, ona sama mora platiti svoj izbor.»Ti znaš«, naglasila sam, »ti dobro znaš, malo prije si rekao da nećeš iseliti, dakle ti znaš, ti vrlo dobro znaš da kuća u kojoj živiš nije tvoja, ti dobro, dobro znaš da je kuća u kojoj živiš njena, ti znaš, ti vrlo dobro znaš da sam ja krv tvoje krvi i meso tvoga mesa.«96Ovo o krvi i mesu sam izmislila i možda nisam toliko puta rekla »ti znaš, ti vrlo dobro znaš«, ne volim naglašavati ono što govorim, rekla sam mu da smo slični i dodala: »Ja ću prodati kuću i tebe u njoj.«Prodala sam kuću i njega u njoj.»Kako si danas?«»Opet sam sanjala isti san.«»Sto si sanjala, mama?« Držala sam telefon u ruci i gledala žutu mačku na terasi.»Sanjala sam da mi mama čupa kosu. Cijelu noć mi je mama čupala kosu, a ja sam plakala.«»Mama«, mačka je gledala u crvenu kućicu i čekala da na nju opet sleti ptičica, »mora da je dobar osjećaj probuditi se iz takvog strašnog sna pa vidjeti da mame više nema.«»Ne čujem te, govori malo glasnije...«»Što ste danas imali za ručak?«»Zeleno. Tko će doći? Zašto nitko ne dolazi?«»Ja stižem večeras. Što ću ti donijeti?«»Papirnate maramice i konjsku mast.«9728.Bila sam hrabra, pred dvadeset godina. Kratke rečenice, jasan ton, glavna misao oštra poput britve. Očevi su nasilnici i muškarci su nasilnici, svakih petnaest minuta u Hrvatskoj se prebije jedna žena, odnos mrtvih muškaraca i mrtvih žena koji se pobiju u vezi jedan je prema sto, možda i jedan prema tisuću, želim reći, kad je žena sigurna da je njen mrski muškarac dovoljno daleko zna kako treba s njim razgovarati. Ako je s druge strane žice mama...»Imam strašne bolove, strašne. Sve sam pojela, i jogurt, nisam otišla u restoran jer imam strašne bolove, ali sam stigla do vrata restorana, vodila me fina gospoda. Kad sam sjela za stol nešto me presjeklo, urlala sam, do kreveta su me vodile dvije gospode, toliko su me kosti boljele.«Da je moja majka samostalno odlazila u restoran, plaćala bih tisuću kuna mjesečno manje.9829.Dahtanje. Drhtavi glas u slušalici. Molećiv, bolećiv, star, nemoćan.»Jesi li to ti?«»Ja sam.«Plakao je. Jecao. Cvilio. Govorim vam o jecanju svoga oca pred dvadeset godina. Čitav sam život čekala taj trenutak. On će plakati, cviliti, gmizati, puzati, moliti,

preklinjati, drhtati, a ja ću ga čizmom tresnuti u lice, petom mu razmrskati glavu, iskopati vrhom cipele oko, šutnuti ga u jaja, nahuškati na njega kamion s prikolicom...To uopće nije tako izgledalo. Meni se povraćalo, dlanovi su mi bili i ledeni i mokri, bilo mi je neugodno, činilo mi se da me ljudi gledaju iako sam bila u dnevnom boravku sama, željela sam spustiti slušalicu, vratiti pare novom vlasniku kuće.»Dat ću penziju, davat ću petsto maraka mjesečno, dat ću unaprijed za godinu dana, ja sam siroti starac, kamo ću, kako ću, kuda ću...« Spomenuo mi je ime. Ne moje ime, zazvao me onako kako me zvao kad sam bila djevojčica, kad sam odrasla više me nije zvao ni tako ni drugačije. I još mi je rekao, u onu slušalicu onoga dana: »Kćeri moja, kćeri moja...«Rekla sam mu, baš ledenim glasom, potrudila sam se, dozvala sam one slike: »Ti mene očito ne poznaješ, ne znaš tko sam, kad sam rekla da ću prodati kuću željela99sam ti reći da ću prodati kuću, ništa više ni manje od toga, odakle ti ideja da sam se šalila, bila neozbiljna, ako imaš neki prijedlog, neku ideju, ako želiš još neko vrijeme, neko kratko vrijeme provesti u toj kući, nazovi svoga novog gospodara.«Spustila sam slušalicu. Legla na kauč. Sklopila oči.»Danas sam napravila popo u zahod i šetala s terapeutom, i šetala i šetala.«»Mama, ali danas je nedjelja, terapeuti nedjeljom ne rade.«»A ja sam mislila da je danas ponedjeljak.«10030.Svaka Čast, ma svaka čast. Odjebi, stari, tko te jebe, prodala sam kuću, marš na friški zrak... A odjebi, majčice? Izađi iz pelena ili ću te istresti kod prvog kontejnera! Prestani glumiti kako te sve boli kad su mi doktori rekli da te ništa ne boli.»Gospođo, nju apsolutno ništa ne boli. Gledamo je iz hodnika, kad je nitko ne vidi njeno je lice potpuno opušteno, čim netko pride ona krene jaukati. Njeno tijelo nije u grču. Ne nasjedajte, starci su ponekad izvrsni glumci.«»Gospodo, ona cijele noći spava, ona po čitave noći tiho diše, ja ne mogu oka stisnuti, nakon operacije, noge su mi dva stupa. Ja ne spavam, ona laže, laže čim zine, kad ste vi tu jauče i zapomaže, čim odete sama se digne i sjedne i pije kroz slamku kavu iz automata.«Rekla sam joj: »Danas će doći Mala, imam upalu pluća.«Jauknula je.10131.Imala sam dvanaest godina. Htjela sam otići na kat u našu sobu. Tata je bio na hodniku. Prošla sam pokraj njega i krenula prema stepenicama. Kad sam mu okrenula leda privukao me k sebi i pomilovao po sisicama, pa pustio. Mama je bila u kuhinji, dva metra dalje, kuhala je juhu. Stepenicama sam se popela do zahoda. Ušla sam u zahod, uzela u ruku velike škare i ošišala pola glave. Spustila sam se u kuhinju. Mama je kuhala juhu. Okrenula se prema meni. »Stavi tanjure na stol«, rekla je.Možda je moj tata bio najobičniji tata, tata poput vašeg, samo sam ja bila neobična?Ležala sam i kašljala. Muž mi je skuhao čaj i donio mi ga u krevet. »Donio sam ti buket astromerija, duplo, pašku skutu bez soli, čokoladu s lješnjacima, mliječnu, lindt, pet diskova Zvuk šezdesetih i Mirjanu Krizmanić.«»Cime sam ja to zaslužila? Kako je ona?«»Popila je kavu s čokoladom, nije se žalila na bolove, čitavu noć mlatio ju je brat.«

»Da li ima zube?«»Nisam gledao. Pozdravila te i rekla da ozdraviš. Pitala je kad će doći Mala. Nazvao sam Malu i rekao joj da sam ja gore, neka danas ne dolazi, sutra će otići do nje, ne brini. Popij, ovo je onaj francuski voćni čaj bez teina, nije ni prevruć ni hladan.«»Da li je još u pelenama?«»Previše me pitaš.«10232.Moja me majka nikad nije udarila. Nikad. Kad bih s njom razgovarala, ne bih čula fijuk biča iz davnine. Pa ipak, rijetko bih joj prilazila. Žalosna sam što ne znam kako je mirisala moja mama, uvijek me ubijao osjećaj krivice jer sam tu ženu gledala kao da je vaša majka. Nisam joj milovala sijedu kosicu, a trebala sam, i milovala bih je, da mi nije bila majka, nisam je tapšala po bijelom, koščatom ramenu, a bila bih da mi nije bila majka, nisam je gledala u mutne oči, a bila bih da mi nije bila majka... Kako razgovarati s majkom koju ne voliš? O zlim očevima postoji brdo literature, žene su uvijek žrtve, zato se ja u komunikaciji sa svojom majkom nisam snalazila. Ona je bila žrtva jer je živjela s mojim ocem, ona je bila žrtva jer ju je rodila moja nona, nju je mlatio pokojni brat kad je bila dijete, ona je žrtva jer sam joj ja kći. Tko sam ja? Sto sam ja?Nedavno sam na televiziji gledala dokumentarac o strašno debelom mladiću, imao je preko tristo kila i zlog oca. Rekao je: »Ja sam zbog svoga tate postao tužno biće.«Njegova se mama smiješila dok je veliki debeljko to izgovarao. Tata je mlatio njega, brata, njihovu sestru i njihovu majku. Ona je stalno bila uz svoju dječicu i uz svoga muža od koga ju je njegova smrt rastavila.»Voljela sam ga«, rekla je gospoda.»Nikad ga nisam voljela«, govorila je moja mama.10333.Čitam knjigu. Imam sedam godina. Ulazi otac, grabi mi knjigu iz ruke, mačak bježi iz moga krila, Risi se zvao. Majka tupo gleda, odmiče se od stola, odlazi na kat. Otac me mlati knjigom po glavi. Gleda me, sasvim je uz mene, bijelo vino i češnjak. I bijes.»Čitaš, čitaš. Čitaš. Zašto ne radiš nešto? Zašto stalno čitaš? Sto će jednom biti od tebe?«Pramen moje kose u njegovoj je šaci. Stojim, gledam i čekam. Otac zgađen briše ruku o hlače, moje dlake padaju na pločice. Knjigu polako pretvara u komadiće papira. »Eto, sude operi, pomogni mami, kravo lijena!«To je tužna priča zato što pred pedeset i tri godina u Hrvatskoj nije bilo žutog telefona. A da je i postojao žuti telefon, meni tada ne bi koristio jer mi uopće nismo imali telefon. Žuti telefon? Da li danas djeca u Hrvatskoj, kad im tata čupa kosu, zovu baš žuti telefon? Zaguglat ću »djeca, zlostavljanje, telefon, pomoć...« Nije »žuti« nego »hrabri«, »hrabri« je u Zagrebu, u mom gradu hrabri se zove »SOS telefon«, a dječica ga mogu zvati do 21 sat. Sto ako te tata grize za vrat oko 21.30? Moraš čekati jutro ili lupati na vrata zahoda, možda će ih mama otvoriti?»Danas mi je malo bolje«, rekla je u slušalicu, »a kako je tebi?«»I meni je malo bolje.«10533.Čitam knjigu. Imam sedam godina. Ulazi otac, grabi mi knjigu iz ruke, mačak bježi iz moga krila, Risi se zvao. Majka tupo gleda, odmiče se od stola, odlazi na kat. Otac

me mlati knjigom po glavi. Gleda me, sasvim je uz mene, bijelo vino i češnjak. I bijes.»Čitaš, čitaš. Čitaš. Zašto ne radiš nešto? Zašto stalno čitaš? Sto će jednom biti od tebe?«Pramen moje kose u njegovoj je šaci. Stojim, gledam i čekam. Otac zgađen briše ruku o hlače, moje dlake padaju na pločice. Knjigu polako pretvara u komadiće papira. »Eto, suđe operi, pomogni mami, kravo lijena!«To je tužna priča zato što pred pedeset i tri godina u Hrvatskoj nije bilo žutog telefona. A da je i postojao žuti telefon, meni tada ne bi koristio jer mi uopće nismo imali telefon. Žuti telefon? Da li danas djeca u Hrvatskoj, kad im tata čupa kosu, zovu baš žuti telefon? Zaguglat ću »djeca, zlostavljanje, telefon, pomoć...« Nije »žuti« nego »hrabri«, »hrabri« je u Zagrebu, u mom gradu hrabri se zove »SOS telefon«, a dječica ga mogu zvati do 21 sat. Sto ako te tata grize za vrat oko 21.30? Moraš čekati jutro ili lupati na vrata zahoda, možda će ih mama otvoriti?»Danas mi je malo bolje«, rekla je u slušalicu, »a kako je tebi?«»I meni je malo bolje.«105»Čuvaj se«, rekla je.Ja sam glasno kašljala, brisala nos, pa opet kašljala, a onda spustila slušalicu.10634.Godinama sam očeve koji bi ljubili svoje kćeri držala perverznjacima. Sve dok nisam rodila Malu. Ipak se ponekad, kad moj muž zagrli Malu, stresem. Ona mu često stavlja ruke oko vrata. I meni, ali njemu češće. Zajedno se glasno smiju. Ja se rijetko smijem, ozbiljna sam žena. Oduvijek su bili bliski. Čini mi se da ona više voli njega nego mene. Tko zna kako njoj njezin tata miriše? Da li ona zna kako ja mirišem? Kako mirišem mojoj kćeri? Moj muž je najnježnije stvorenje na svijetu. Moj muž je meni mama. Tko je moja majka? Sto je s našim majkama? Zašto ih ne spominjemo, mi kćerkice? Sve su mame spomenici, patnice, one su nas rodile, one su nas dojile, često dojenje spominju i one koje nikad nisu izvukle sisu, ja sam te rodila, ja sam te dojila, ila, ila, o rimi se radi. U naš dućan stalno ulaze žene. Ni jedna u nosu ne nosi svoju mamu. Ne govore, ona mi čuva dijete, ali će mi to dovijeka nabijati na nos. Ne žale se, moj joj se muž nikad nije sviđao, kad smo se rastali rekla je, kćeri moja, tko će sada brinuti o tebi? Ni psihijatru neće reći, odlazim joj u stan tri puta dnevno, brata nigdje na vidiku, a stara stalno govori, jedino me sin voli. Ostaju bez teksta kad od mame čuju, tvoj muž je krasan, što je u tebi našao? Nije pristojno citirati majke. Moje mušterije ružno govore samo o muškarcima.Žena je mojih godina. Gospoda kojoj sam u petak prodala žarkocrvenog anđela, on, ona ili ono, stručnjaci se još dogovaraju, štiti od depresije.107»Moj muž i ja jako smo se voljeli, imamo dvije kćeri, a onda mi je rekao, to je bilo prošli tjedan, ja sam mu pripremila francusku salatu, ne, nisam kupila smrznuto povrće, svojim sam rukama sjeckala mrkvu...« Spomenula je još neke sastojke, ali sam ih zaboravila. »Rekao mi je, još mu je majoneze bilo oko ustiju, to zaista mrzim, kad govori punim ustima i kad ne briše majonezu, jebenu majonezu, kao da je teško usta obrisati salvetom? Rekao je: 'Ovo nema smisla, ja...' Prekinula sam ga. 'Prije nego mi kažeš što nema smisla molim te kao Boga, obrisi tu jebenu majonezu i ta jebena usta i progutaj tu jebenu francusku prije nego mi kažeš što nema smisla. Da li je tako teško najprije progutati pa onda govoriti? Čudim se tvojoj majci, žena nikad nije radila, pa ipak te nije naučila, ne govori se punim ustima.' On je rekao: 'Ovo

nema smisla, ja..' 'Slušaj', rekla sam, 'ja te molim, molim te, samo te molim, učini to za mene, obrisi ta usta, izrigat ću se ako to ne učiniš.' Pa je obrisao usta i onda mi je rekao: 'Ovo nema smisla, odlazim.' 'Odlaziš, kamo, ti odlaziš, kamo?'« Gospoda je iz torbe izvukla mokru maramicu i obrisala kapke. Njeni kapci bili su iste boje kao i naši anđeli koji štite od depresije. »Rekao mi je: 'Nije bitno kamo, odlazim, mislim da ovo više nema smisla...' 'Nema smisla što, o čemu govoriš, samo zato što sam ti rekla da obrišeš usta, ti si uspješan muškarac, često si na večerama s poslovnim partnerima, ti bi morao znati da treba brisati usta umazana majonezom, da se ne smije govoriti punim ustima, poslovni partneri...' 'Nisam odlazio na poslovne večere, ja sam...' 'Sto', pitala sam, 'o čemu ti govoriš, nisi odlazio na poslovne večere...' 'Ni na poslovna putovanja', rekao je. 'Kamo si odlazio?' 'To sad više nije bitno', u usta je stavio žlicu punu francuske, onu veliku žlicu kojom se miješa salata, zgrabio je francusku direktno iz zdjele iako zna da me to ubija, gledao me ravno u oči. I ja sam gledala njega. A onda je iz ormara izvukao108plastičnu kutiju, onom žlicom zagrabio salatu, stavio je u kutiju, poklopio i izašao iz stana.«»A gdje je tada bila vaša mama?«»Moja mama«, žena je u velikoj torbi nešto tražila. Izvukla je paket papirnatih maramica. »Moja mama o tome još ništa ne zna, ona obožava moga muža, ne znam kako ću joj to reći. Moja je mama jako osjetljiva, ne smijem je opterećivati svojim problemima. Ima masnoće u krvi.«»Osim što vaša mama ima masnoće u krvi, kakva je vaša mama?« Gospoda je djelovala nervozno, treptala je crvenim kapcima. »Ipak joj recite, bit će vam lakše.«»Neću, ostavit ću svoju mamu na miru, bojim se da ne dobije moždani udar, mome je mužu uvijek naručivala talijanski sir, ali ne redano nego padano, ili obrnuto, moj je muž znao koji sir moja mama jede, ja nikako da zapamtim. Cijelu noć nisam spavala. Ujutro sam se istuširala, neki se ljudi tuširaju ujutro, neki uvečer, ja se tuširam ujutro, uvijek ujutro.«»Neki se ljudi uopće ne tuširaju«, smiješila sam se od uha do uha da bi gospodi bilo malo lakše.»Ušla sam u svoj auto, on se odvezao svojim džipom koji je po zakonu naš, a ne njegov, uzeli smo ga na lizing pa nije ni naš ni njegov, ipak je sjeo u njega, a ne u moj auto koji nije ni njegov ni moj nego od njegova oca. Sjela sam u auto i krenula prema Trstu.« Vratila je paket maramica u veliku, blijedocrvenu kenzo torbu. »Nisam ušla u Trst, ta livada se nalazi odmah pokraj granice, pokraj bivše granice, do livade vodi makadamski put, jedno tri kilometra, ja sam se odvezla do onog patuljka.« Gospoda je opet otvorila kenzo torbu. »Patuljak je još tamo. Boje mu više nisu ono što su nekad bile, ali on je tamo.«»Želite li da vam skočim do kafića, donijet ću vam čaj ili kavu, jako ste uznemireni...«109»Ne, ne pijem ni čaj ni kavu. Taj patuljak, to vam je duga priča, ja ću vam je ipak ispričati, sve smo mi žene sestre, vi ćete me razumijeti, bolje da sve istresem nekom nepoznatom nego prijateljici, Katarina se zove, žena je ženi muškarac, nju bi radovala moja nesreća. Odvezla sam se do onoga patuljka. On gleda mene, ja gledam njega. Plakala sam. Pred dvadeset smo godina bili u trgovačkom centru blizu Palmanove, tamo se prodaje sve za vrt, ja sam ugledala tog patuljka, stvarno je imao nešto u izrazu lica. Nije djelovao ni tupo ni veselo, obično tako djeluju patuljci, tupo i veselo, svi se kese i svi imaju crvenu kapicu na glavi, ovaj ne. Gleda on mene,

gledam ja njega, mužu sam rekla, to je to. Kupio mi je tog patuljka, ja čak nisam dozvolila da ga stavi u spremnik, toliko je to stvorenje imalo nešto ljudsko, sjedio je na zadnjem sjedalu, jako me obradovalo što mi je muž kupio patuljka iako sam znala što on misli0 našoj Snjeguljici koja još stoji u vrtu ispred kuće. I stajat će tamo. Borit ću se za svoj dio kuće do posljednjeg daha! Uzet ću odvjetnika«, gospoda je urlala.»Smirite se«, rekla sam, »hoćete li da vam iz kafića donesem neko piće, želite li helex!«Ubacila je u usta obje tabletice. »Muž je skrenuo prema onoj livadi, ja sam odmah shvatila što želi, sve je meni bilo jasno, ali, ja, znate, ne vjerujem filmovima u kojima se on1 ona skidaju na hodniku, u žurbi, upravo su se napaljeni popeli do stana, pa sa sebe pobačaju odjeću pa se krenu tucati na hodniku, vjerujete li vi takvim filmovima?«Gospoda se nervozno smijala. Ja sam se smiješila od uha do uha.»Ja vam ne volim seks ako se prije toga dobro ne operem, moj je muž to znao, nikad do tada nismo skretali sa ceste, to je bio prvi i zadnji put, on me ništa nije pitao, a ja nisam htjela biti nepristojna, zbog onog patuljka. Svukli110smo se, ja sam ipak rekla, samo malo, pa sam iz jedne vrećice izvukla Bi-Facil, non oily instant cleanser sensitive eyes, tekućinu za skidanje šminke s očiju, to je lancome, najbolje sredstvo za skidanje šminke s očiju, tamnoplava tekućina, pa sam se malo, dolje, oplahnula, malo, koliko je to bilo moguće u tim uvjetima. A baš i nisam htjela potrošiti previše tekućine, mala boca, skoro tristo kuna. Moj muž je kasnije rekao: 'Ti nisi normalna.' Pokušao je iz usta ispljunuti onaj lancome, ja sam iz auta izvukla bocu kokakole. 'Zašto se nisi u kokakoli oprala, ti si luda.' Nikad nisam voljela da mi govori kako sam luda, ali tamo je bio onaj patuljak pa sam prešla preko toga. Onda je rekao: 'Ja te volim, ja te zaista volim, ti si moja mišica, ajde da obilježimo teren, ajde da ovdje gdje smo vodili ljubav ostavimo patuljka, neka zauvijek bude spomenik naše ljubavi.' Ja sam rekla, nema šanse, Snjeguljica ga čeka, to je prvi... Muž me zagrlio, još uvijek smo bili potpuno goli, mene je malo onaj lancome peckao, lagala bih kad bih rekk) da je to bila neka strašna bol, samo lagano pec-kanjeVmuž je izvukao patuljka i stavio ga pod veliko drvo. Ja sam mu mahnula iz auta. I sad, kad sam otišla tamo vidjeti da li on još uvijek stoji pod onim drvom...« Žena je krenula otvarati onu torbu, pružila sam joj moj paketić maramica. »Hvala, gospodo. On je stajao tamo, gleda on mene, gledam ja njega, plakala sam... Ovo si nikad neću oprostiti. Ja vam pijem mnogo lijekova protiv visokoga tlaka, sve su to ustvari diuretici. Gledam ja njega, gleda on mene, ja sam morala, nisam mogla izdržati, spustila sam gaćice i popisala se pred patuljkom, popisala sam se na našu ljubav, ja...« Žena je bila van sebe.»Zašto ne biste sve ovo ispričali svojoj mami, ipak ste vi njeno dijete, svaka majka...«»Prije bih crknula nego nju uvlačila u ovo, moja mama je u domu, to bi je strašno pogodilo.«111»U kojem je domu vaša mama?«»Tu u blizini, jedan fini liječnik drži mali dom, praktično je jer je u centru grada, pokušali smo naći mjesto u državnom domu, preko nekih popova, oni su tražili da se mama odrekne svoje kuće u korist crkve. 'Čujte', rekla sam popu, 'kuća ima dvjesto kvadrata, a moja mama osamdeset i osam godina, gdje je tu logika?'« Gospoda je obrisala nos, mene su usta boljela. »Ali, to nije sve«, rekla je gospoda.

»Kako to mislite?«»Vratio mi se, pred šest mjeseci, ukazao se na kućnim vratima i rekao: 'Sto je bilo bilo je, za mene postojiš samo ti.'«»To je lijepo«, rekla sam, »zašto plačete, to je baš krasno.«»Jutros sam srela Katarinu, ona je moja najbolja prijateljica. Rekla mi je: 'Malo prije vidjela sam Joška kako u parku čeka da se pas iza grma posere, nisam vidjela psa, ali sam znala da čeka psa koji je iza grma srao, znam kako izgledaju ljudi koji čekaju da se njihov pas posere, baš je tupo gledao u daljinu i pušio. Joško još puši? Nisam znala da imate psa, ništa mi nisi rekla.'«Gospoda se skljokala na stolicu, stavila je glavu medu raširene noge.»Smirite se, zašto vas je to tako pogodilo?«»Mi nemamo psa, ona ima psa, opet su zajedno.«»Strašno«, rekla sam. Anđela protiv depresije stavila sam u skupu vrećicu u kakve stavljamo anđele samo strancima i ispratila gospodu. »Ovo će vam sigurno pomoći.«»Ajde, diži se, ne glumi, super izgledaš, u licu si ružičasta, djeluješ mi zdravo«, nasmijala sam se.»Zašto mi se rugaš«, zarežala je i zaklopila oči. Dala mi je znak da odem.112Nepokretna Gospoda mi je šapnula: »Vidite ove moje dvije noge, dva stupa, taknite ih, mene boli, danju, noću, sestre me okreću svaka dva sata, vi ste patnica, baš prava jadnica.«11335.Pino, Ana i ja dugo smo raspravljali. Obogatiti ponudu ili ostati samo na anđelima? Ani je palo na pamet da krenemo u biznis i s Majkama Božjima. Nisam bila sigurna da je to dobra ideja. Ako krenemo proizvoditi Majke Božje to bi možda išlo, iako je u našem gradu konkurencija ogromna. U svakoj suvenirnici možete kupiti Majku Božju koja jaše na nečemu, najčešće na potkovi, neka Majka Božja doji djetešce, a grudi joj se ne vide, drugoj se vide bujne grudi, ali nema djetešce nego samo krunu, mnoge Majke Božje zagrnute su zlatnim šalom, na njemu se hrvatski pleter diskretno nazire, ali se nazire, u jednom otkačenom, totalno otkačenom dućanu, tamo se uglavnom prodaju vragovi svih veličina, vidjela sam Majku Božju kako jaše na metli.Pino je rekao: »Ana, meni uopće neće biti problem obojari Majku Božju ako mi kažeš kako, samo, izrada Majke Božje traži mnogo više truda nego izrada anđela, još ako joj uvalimo djetešce... Izgubit ćeš previše vremena. Naša je ponuda fenomenalna, nema prilike za koju mi nemamo anđela. Za rođenje bijeli, ružičasti ili roza, za udovice crni, za otkačene anđeo u robijaškom odijelu, za domoljube...«»Znam, Pino, našu ponudu.«Pino se nasmijao, on se stalno smije. Jeste li primijetili kako su ljudi bez ruku i nogu uvijek dobre volje? Nikad ga nisam pitala zašto se on toliko veseli svakom danu. Zena114ga je jako voljela, i on nju. Često sam razmišljala da li bi muškarac tako volio ženu kad bi se ona iz Afganistana vratila bez nogu. Da li bi je svakoga dana, osim vikendom, unosio u našu radionicu anđela, smjestio je u kolica, poljubio u kosu pa otišao doma djeci? A ako bi se ona iz Afganistana vratila mužu s kim još nije imala djecu da li bi joj on napravio djecu? Da li bih ja moga muža voljela da iz Afganistana dođe bez nogu? Ja ne bih nikad mužu dozvolila da ode u Afganistan. Doduše, moj muž može ostati bez nogu u maškarama, srećom, ne voli ih, ili u prometu. Može mu u nekom hrvatskom tunelu pasti kamen na auto ili na ulici balkon na noge, sve je

moguće. Da li bih ja moga beznogoga muža voljela onako kako ga volim danas kad ima obje noge? Kunem se, bih. I još bih našu lijepu kuću prodala, kupila bih mu najskuplje proteze na svijetu da njegova beznogost na ulici bude naša mala tajna, prala bih mu kosu, oblačila ga i svlačila, ne bih ga nosila jer ima devedeset i pet kila, ja imam šezdeset, a zbog kičme ne smijem nositi teške terete. Gledala sam na televiziji, danas su proteze čudo. Možeš normalno hodati i uz stepenice i niz stepenice. Ako bi mome mužu bez nogu ostala jaja i kurac normalno bih s njim išla u krevet, možda malo rjeđe jer su muškarci osjetljivi na hendikepe, ali to bi mi odgovaralo. Pijem betablokatore koji ubijaju spolnu želju što nikako ne znači da želim da moj muž ostane bez nogu. Odustali smo od proizvodnje Majki Božjih jer mi se, to sam već možda rekla, nije dalo više raditi, zapošljavati još ljudi. Danas su svi u Hrvatskoj nekako loše volje, a ja nemam snage slušati još više tužnih priča. Tko god nam dođe u dućan žali se na nešto. Doduše, da je Hrvatska zemlja osmijeha, naši se anđeli ne bi ovako prodavali, ali koji put, kad se mušteriji nasmiješim od uha do uha, poželim da samo kupi anđela i ode.115»Više nikad neću napraviti popo u zahod.« »Zašto?«»Zato što me boli ritica kad sjednem na školjku.«11636.Jednom sam, nakon škole, čekala autobus. Išla sam u gimnaziju. Padala je kiša, bila sam jedina na stanici. Prišao mi je s leda i stavio mi desnu ruku oko vrata kao da me želi udaviti. Pribio se uz mene. »Ni zadrhtala nisi. Tebi svatko može prići s leda i biti dobrodošao. Zašto se nisi obranila?«»Od koga«, rekla sam i ostavila njegovu ruku na svom vratu, »od oca?«»Kako si znala da sam tvoj otac?«»Ti si jedini muškarac koji se trlja o mene.«Nisam mu spominjala ni vino ni češnjak. Da li bi to danas bilo zlostavljanje?Što bi pitali kćer na sudu kad bi prijavila oca koji joj s leda prilazi na autobusnoj stanici? »Da li ste kod gospodina osjetili erekciju?«Ja sam kod gospodina osjetila erekciju, ali pred četrdeset i pet godina. Tada tatine erekcije nisu bile ono što su danas.A da li bi na suđenju bila mama? Što bi je sutkinja pitala? Što bi mama rekla?Nazvala sam je. Nije se javila.Zvala sam je nekoliko puta. Nije digla slušalicu.Sestra mi je rekla: »Gospođi smo nešto dali, ne brinite, spava.«11737.»Danas sam pojela punu zdjelu zelenoga, kad će netko doći, zvala sam te jutros, gdje si bila?« »Kod frizera.«»To je dobro, znači da si dobre volje, kad ideš frizeru.«»I ti možeš naručiti frizerku.«»Ja? Ti ništa ne razumiješ. Kako ću do kupaonice? Kupanje boli.«11838.Bila sam kod glavne sestre.»Gospoda se odlično oporavlja, malo je depresivna, ali ipak jede pet puta dnevno, inzistira na mljevenoj hrani, ne jede samostalno, ne izlazi iz kreveta jer to ne želi, naše se njegovateljice trude, gospoda za sada odbija samostalno odlaženje u

kupaonicu, ne želi ni u običan krevet, boji se da bi s njega pala.« Glavna sestra smiješila se od uha do uha.»Sto su ti rekli, kako mi je?«»Rekli su mi da si zdrava, da ti pelene ne trebaju, da možeš ležati i u običnom krevetu, da ti ne treba ni drvena ograda, u restoran možeš sama, u zahod možeš sama...«»Kako si zločesta, kako si zločesta, kćeri moja.«11939.Iznenadila me. Ušla je u dućan glave pokrivene šarenom, svilenom maramom. Oči je sakrila tamnim naočalama, ten sivkast, na mršavom licu nos joj je izgledao veći, tanke usne prekrila je tamnocrvenim ružem. Lak na noktima, naravno, bio je potpuno iste nijanse. Nasmiješila mi se. »Nisi me očekivala?« »Ne.«»Rekli su da ću kemoterapiju primiti popodne, slobodna sam nekoliko sati. Nisam znala kamo bih, nije mi se dalo ostajati u bolničkom kafiću i raspravljati sa 'kolegama' koliko kome još preostaje.«»Ne pretjeraj. Nitko od nas pojma nema koliko nam je ostalo.«Sjela je na stolicu koja je stajala uz mali okrugli stol pokraj izloga.»Da ti skočim po kavu«, terasa kafića bila je pet metara udaljena od izloga. \»Nemoj, hvala.« Izvukla je cigarete iz zelene torbice.»Nisi normalna, ti stvarno nisi normalna.« jNasmijala se: »Sto mi želiš reći, ako budem puš/la, dobit ću rak?« (»Zašto ne prestaneš, pušenje ti sigurno ne pomaže.«Pripalila je cigaretu. Dodala sam joj pepeljaru i otvorila vrata.»Ovdje se ne puši, mogli bi nam izgorjeti anđeli.«120»Nema šanse, kako može izgorjeti prostor toliko ispunjen srećonoscima?«»Biraj, uzmi anđela koga hoćeš, ovaj«, uzela sam s police ružičastog debeljka, krila su mu bila napravljena od šarenih olovaka, »nosi sreću u ljubavi. Da vjerujem u anđele, toga bih odnijela doma.«»Jučer popodne pokušavala sam nekako zaspati, zalijepila sam si morfij na leđa, ništa drugo ne pomaže, a on je baš kad sam tonula u san krenuo batom lupati po komadu lima. Rekao mi je da se poslijepodne ne spava.«»Pusti ga, kad ozdraviš sve će biti drugačije, jednostavno ćeš tresnuti vratima i otići.«»Kamo?«»Možeš raditi kod mene, unajmiti mali stan, najmovi su niži, ova kriza ima i svoju dobru stranu.« »Ima, svi traže anđele«, nasmijala se. »Drago mi je da ti je bolje.«»Jučer sam mu spremila pržene škarpine, one iz leda.« Zakašljala se.Otišla sam u zahod i natočila joj čašu vode, čekala sam nekoliko minuta da se smiri. Uzela sam joj cigaretu iz ruke i ugasila je. »Ovdje nećeš puški.«Popila je vodu. »Podsjećaš me na njega.«»Na njega, na koga njega? Na njega muža ili na njega oca?«»Na muža. Jednom me trideset dana držao zaključanu u podrumu bez cigareta. Smjela sam samo na pišanje i kakanje. 'Ubijaš se', rekao je.«»Tko mu je kuhao?«Nasmijala se: »Ne znam. On i ja pred nekoliko smo se mjeseci sreli ispred Bara.« Tko on? On otac ili on muž?121On otac.

»Čuo je da sam bolesna, rekao mi je: 'U moj grob leći nećeš.'«»To ti je rekao? On stvarno nije normalan!« Nasmijala se: »Dobro jutro, Margareta.« »Sto si mu odgovorila?«»Rekla sam mu, više ti nikad, nikad, nikad neću spremiti njoke sa šljivama. Baš me razljutio.«»Ima Boga, on tamo leži pod debelom ploćom, a vidi nas.«»Da, a vidi nas. Kako je ona?«»Predobro, ali stalno zapomaže: 'Boli, boli, boli.'«»Glumica.«»Glumica.«Digla se iz stolice i rekla: »Možda sam ja u podjeli ipak bolje prošla?«Zaključala sam vrata, ispratila je do glavne ulice i poljubila u žuti obraz: »Ne bih se s tobom mijenjala.«»Vidjela sam ti kćer«, rekla sam zlobno.Skupila se u krevetu i pokušala povući blijedoljubičasti pokrivač do vrata.»Kako je ona?«»Umire.«»Baš umire?«»Baš umire.«»Samo se ti nemoj previše uznemiravati, ako se tebi nešto dogodi...«»Ako se meni nešto dogodi...« Čekala sam.»Pojela sam zeleno i šetala oko institucije.«»Nije«, šapnula je Nepokretna Gospoda kojoj su noge kao dva balvana, »laže, cijeli dan u krevetu ječi, 'boli, boli, boli'...«»Što govori, govori da sam zločesta?« »Gospoda govori da ne osjeća noge, njene noge su kao dva stupa. Kako si danas?«Pogledala me mutnim, desnim okom: »Bolje.« »Ako je vidim, da li ću je pozdraviti?« »Ti odluči.«Izašla sam iz sobe, pa na gornji izlaz. Sjela sam u auto i gledala u mokre listove agave. Gospoda u ružičastoj kuti crijevom je polijevala ružmarin.12340.Da sam bila osoba, a ne šaka jada... Bila sam umorna, iza mene je bila besana noć, nazvala me u sedam i trideset i rekla: »Jutros sam se pokakala sama.« Zašto joj nisam rekla, ma daj, odjebi više?124»Sad me bole laktovi.« »Laktovi?« »Laktovi.«12542.Armanijev sako, bijela majica, traperice, tod's mokasine, tod's torba. Izgledala je sjajno.»Imate lijepu frizuru«, rekla sam ženi koja je ušla u moj dućan s cigaretom u ustima. Tamnosmeđe velike oči, tamnosmeda ispeglana kosa. Sto će njoj moji anđeli? Ponudila sam joj pepeljaru.»Hvala. Imate li anđela koji će u mome mužu ubiti svaku seksualnu želju, u braku smo trideset godina.«Uzela je u ruku našeg najskupljeg anđela. Šezdeset centimetara, tri i pol kilograma, puno drvo, Pino je na njega potrošio tri dana, kovrdže od grube vune, tamnocrvena ustašca, staklena, blijedoljubičasta krila, zeleno lakirani noktići na rukama, noktići na stopalcima obojani sjajnim crnim lakom. Osamsto eura. Odložila ga je na policu.

»A ovaj ovdje? Zašto nema boje?« Kratkim noktima milovala je najstarijeg anđela u prodavaonici, drveno stvorenje premazano mat lakom. »Ne sviđa mi se ovaj, izgleda kao debeli Pinokio bez nosa.«»To je iz naše prve faze, taj nije na prodaju.«»Šteta, njega bih trebala kupiti, osjećam se kao debeli Pinokio.«»Vi niste debeli.«»Metar sedamdeset i sedam i šezdeset i osam kila, mislite da nisam debela?«»Ni blizu, žene u četrdeset i nekoj moraju imati dva kilograma viška, izgledate sjajno.«126Gospoda blijeda lica, tamnosmeđih očiju i tamnosmeđe ispeglane kose gledala me podrugljivo. »Zašto mi smanjujete godine, nemam problema sa svojim godinama nego s mužem. Gdje je anđeo koji će u njemu ubiti svaku strast?«Pripalila je cigaretu, a ja sam otvorila vrata prodavaonice. »Draga moja«, smiješila sam se od uha do uha, »neke bi u zlatu platile da imamo anđele koji bi u oženjenim muškarcima probudili bilo kakvu strast. Nakon trideset godina braka vaš vas muž još uvijek voli, trebali biste biti sretni zbog toga.«Ugasila je cigaretu, a ja sam pepeljaru ispraznila u kanticu za smeće. Gospoda se tresla. Pripalila je drugu cigaretu.Izvukla sam joj je iz usta i ugasila. »Ovdje je sve drveno, ne smijete ovdje pušiti.«»Ovaj smo se tjedan kresnuli tri puta. Mislite da je to normalno?«Šutjela sam i smiješila se od uha do uha.»Rekao mi je da ima pravo na životnu radost. Njemu je životna radost širiti moje noge ma što ja mislila o tome. Gdje su moja ljudska prava? Tko sam ja? Ili sam ja nešto poput ovog vašeg ružnog anđela?« Uzela je u ruku anđela iz naše prve kolekcije. »Što sam ja, komad drva koji mora širiti noge kad gospodar zaželi?« Raširila je noge anđelčiću.Naši novi anđeli više ne mogu širiti noge. To strahovito poskupljuje proizvodnju, zato smo odustali. Nitko se ne buni.»Gdje su moja ljudska prava? Zašto se ne bih seksala jednom godišnje, ako mi to odgovara? Gdje je moje pravo da urlam po cesti, dečki, ne zanimate me više, aleluja, aleluja? Zašto se mi udane žene do smrti moramo jebati s našim muževima?«127J»Smirite se«, rekla sam i zatvorila vrata. »Ako vam je s mužem prenaporno, možete se rastati.«»Zašto? Ja volim svoga muža, on je krasan čovjek. Uspješan, čist, pere se svakoga dana što većina muškaraca ne čini, kad nakon njega udeš u zahod ne treba ti gas-maska, rublje mijenja svaki dan, hranimo se vani, ja ga volim. I što me još ubija, svake večeri mi u krevetu čita, da nije njega nikad ne bih čula za Krležu...«Dotaknula sam joj rame. »Volite Krležu?«»Ne.«»Pa, zašto vam onda u krevetu čita Krležu?«»O tome vam govorim, radi što ga volja, jebe me kad mu padne na pamet i čita Krležu na sav glas. A ja sam od Krleže zapamtila samo da je neki njegov junak u nekakvoj drami, eseju ili pjesmi rekao: 'Ruke treba prati prije jela i nakon svakog ispražnjenja tijela.'«Nasmijala sam se. »Nemam pojma što je pisao Krleža, moj muž ne čita, on na televiziji gleda hokej, rusku profesionalnu ligu, preko satelita. Nekad su ruski hokej igrali samo Rusi, bili su amateri, najbolji su odlazili u Ameriku i Kanadu, za velike

pare, a danas u ruskoj hokej ligi za velike pare igraju i Rusi i Česi i Finci i Šveđani, moj muž misli da je to nevjerojatno.«Gospođa me gledala: »Ne volim sport, ne znam o čemu govorite, ali ne volim ni Krležu, ni seks ne volim. Ne volim. Ne volem! Ne volem! Volim Balaševića, njega volem.«»Ja Balaševića ne volim, baš ga opako ne volem.« »Ne volim ni Ambrosea Biercea ni njegov avolji rječnik.«Đ»Sjekirica. Mlada sjekira, medu Indijancima poznatija kao tomahavk. 'Daj zakopaj sjekiricu Crvenokošče ludi, mir128ti je blagodat', Bijelac ga kudi. Divljak se složi, pa zakopa tomahavk pravi, uz obrede važne u Bjelčevoj glavi.«Gledala me. »Imate dobro pamćenje, ja ni za sto godina ne bih mogla tu pjesmicu naučiti napamet. Znate li tko su Alex Ovechkin, Jarome Iginla, Marian Gaborik, blizanci Henrik i Daniel Sedin, Ilya Bryzgalov, Jaromir Jagr, Vyacheslav Kozlov i Aleksander Radulov?«»Naslućujem da bi to mogli biti oni hokejaši.«»Dobro naslućujete.«»A znate li vi tko je rekao: 'Posipao je sebi glavu pepelom svojih žrtava' i 'Najteže je potpaliti pakao' i 'Kad bi se bilo moguće roditi posle smrti neprijatelja'? To vam je Ježi Lec u srpskom prijevodu.«»Rusi su u finalu svjetskog prvenstva 2009. pobijedili, čini mi se, Kanadu.«»Mark Twain je rekao: 'Ništa ne može tako upropastiti dobru književnost kao previše istine.'«»Ciro Blažević ima oko sedamdeset i pet godina.«»Oscar Wilde je rekao: 'Povijest žene povijest je najgore vrste tiranije: tiranije slabih nad jakima. I to je jedina tiranija koja bi mogla potrajati.'«»Jeste li kad čuli za snooker? Prenosi se samo na Euro-sportu, moj muž navija za Ronnieja O'Sullivana zvanog Raketa. Dobri su i Junhui Ding, John Higgins, Marco Fu i Mark Allen. Ne biste vjerovali, taj snooker najbolje igraju Britanci i Kinezi.«»A Predrag Lučić je rekao: 'Ja tvoj da budem kmet/ Slobodu si mi dala/ Kaj morem ti neg reč/ Od vsega srca fala.'«»Dudu je najveći Hrvat.«»Christopher S. Hyatt je rekao: 'Some think to sell books one must be kind and let the reader off the hook. This in129my mind is an insult, for the reader deserves to stay on the hook, if he hopes to do more than masturbate.'« »Ne govorim engleski.«»Neki misle da pisac koji želi prodati knjige mora biti fin i pustiti čitatelja na miru. Po meni to je uvreda, čitatelj zaslužuje biti nemiran ako želi postići nešto više od samog drkanja.«»Shvaćam.« U drhtavu ruku zgrabila je ljubičastoga anđela.Prestrašila sam se. Sto ako padne pa mu se slome staklena krila? Pino se ubio oko montaže staklenih krila u komad drveta. Od svakog prodanog skupog anđela dobiva deset posto.»A gdje je vaša mama«, pitala sam.»Moja mama, kakve veze ima moja mama s ovom pričom, kako vam je moja mama pala na pamet?«Gledala sam je i smiješila se od uha do uha.

»Moja mama? Umrla je. Njena je teza da moram sa svim muškarcima biti ljubazna inače će me oni ostaviti pa ću umrijeti od tuge. Nikad me nitko nije ostavio. Sve sam svoje muškarce ja ostavila. Ali, dok su bili sa mnom bila sam s njima ljubazna. I to me ždere. Zašto mi s njima ne možemo otvoreno razgovarati? Kao muškarac s muškarcem. Umorna sam od glume, dosta mi je svega.« Uperila je anđela u mene. »Da znate, na neki ste mi način pomogli. Večeras ću doći doma i reći mu, neću vrištati, reći ću mu normalnim glasom: 'Stari, ne boli me glava. Stari, nije to od atenolola koji ubija svaku spolnu želju, a kod muškaraca izaziva rak prostate.' Pijem ga deset godina, srećom, meni od njega ne opada kosa. 'Stari, nije mi skočio tlak. Stari, jednostavno mi se s tobom ne jebe. Ne shvati to osobno, volim te, luda sam za tobom, ali mi se s tobom ne jebe, pička ti materina!'«130»Smirite se, gospođo.« Pokušala sam joj anđela izvući iz ruke.»Ostavite to. Kupujem.«»Dajte mi da vam ga umotam i stavim u vrećicu.« »Ne treba.« »Keš ili kartica?« »Keš.«»Na keš imate deset posto popusta.« Ubacila ga je u torbu, platila i izašla.»Mama, postaješ svima prenaporna. Da, svima si naporna, daj se opusti i uživaj u životu, dok tvoji vršnjaci trunu u rupama i gnjile u ranama, ti imaš krov, grijanje, hlađenje, poslugu, sestre, njegovateljice, fizioterapeute, liječnike, psihijatra, prozac, što hoćeš od života?« »Smrt, zašto se dereš?«13143.»Jutros sam dva puta kakala, a to nije » S v e g a m i j e dosta, želim umrijeti, donesi mimoj običaj.« dječju kremu, veliku kutiju. Trideset i sedam kuna.«»Bravo, mama!«13213345.46.»Da sam životinja, tresnuli biste me batom po glavi ili ustrijelili. Zašto nisam životinja?«»Opet nova haljina, nikad nisi imala ukusa, tvoja sestra je i u vreći bila ljepotica, tebi ni ovo ne pomaže. Kad ćeš se pomiriti s godinama, sve me boli, zašto smrt ne dođe po mene, jutros nisam imala stolicu, pojela sam jogurt, sinoć me nisi nazvala, zatvori prozor, hladno je.«13413547.Imala sam petnaest godina kada smo izletničkim brodom krenuli na Rab. Rekla je: »Idi, Rab je krasan, bit će ti lijepo, donesi noni kornjaču.« Bila je u šarenoj haljini bez rukava, kroz čupavu kosu vukla je široki češalj. Ja sam bila visoka i vitka i imala sam velike sise. Na brodu je svirao orkestar, pjevala je Maja Papandopulo. Cura je imala prekrasan glas, srebren, baš je zvonio. Pijani su ga izletnici čuli, a možda i nisu. Smijali su se i mahali galebovima. Maje Papandopulo više nema. Plesali smo. Otišli na komandni most. Predstavio me kapetanu. Kad danas gledam fotografije s tog izleta, to su jedine fotografije na kojima se grlimo, on i ja, uvijek se pitam da li su taj odrasli muškarac i ta djevojka otac i kći. To je moj otac? Bijedni vrtlar, siroti ribar, najamni radnik, ljudsko smeće nesposobno da opstane bez krvavog, ubitačnog

robijanja. Neobrazovani sirotan rođen u Primorju, mjestu na kugli zemaljskoj gdje su sve žene kurve osim nekih časnih sestara. A baš su se njemu rodile dvije kćeri. Mrzila sam njegov smrad, život u onoj rupi i njegov žestoki prijezir prema novcu i moći. Neki žele osvojiti svijet, postati predsjednici svoje zemlje ili kućnog savjeta. Moj je otac bio bez ambicija. Bijelo vino, frigane, male lignje, dvije kćeri i žena. Tu su započinjale i završavale sve njegove životne radosti. Nikad sestru nisam pitala što je njoj radio. Jednom joj je rekao, predebela si, vidi sestru. U dvanaestoj godini prestala je jesti, čitav je život imala težinu djevojčice. Metar136sedamdeset, četrdeset i četiri kilograma. Umjesro hrane gutala je cigarete. Da je moja mama otišla, da je moja mama bila prava ženska, ja ne bih u svakom muškarcu gledala svinju, pa bih naletjela na svinju. Udala bih se za svinju, pa bih danas s vršnjakinjama odlazila na večere i u vikendice i prepričavala anegdote iz života sa svinjom. Ne pere se, ne reže nokte na nogama, boji se zubara, prdi u snu i na javi, pije, ima ljubavnicu koja mu ne da pa dolazi doma ljut i erektivan... Da je moja mama bila bolja, moj bi tata bio blaži, a ja bih živjela poput vas, u očekivanju njegova hropca. Ovako...Moj me muž držao za ruku dok smo sjedili u automobilu na parkiralištu doma.»Ako ne možeš ući, ako je večeras ne bi mogla podnijeti, ne muči se, sve ću ja obaviti.«Ostala sam u autu, osjećala sam kako sam je izdala. Bila sam joj tako blizu, ali mi želudac nije dao da joj se približim. Nije fer, nije fer, moja majka nije moja mama ona je samo stara, bolesna žena, nije fer.»Kako je«, pitam nakon dvadeset minuta.»Odlično, baš odlično, pozdravila te, rekao sam da si kod zubara.«Milujem mu ruku na mjenjaču: »Sto bih ja bez tebe?«13748.Povukao me u salon, svi su putnici bili vani, plesali su ili hranili galebove, s glave mi je skinuo maramu. Pomilovao mi je grudi. I to je bilo to. Jesam li ja previše osjetljiva? Zašto mrzim mrtvog šutljivog starca za onim metalnim stolom? Nije me silovao, nisam krvarila između nogu, nije u meni ubio životnu radost, moj muž je sve ono što on nije, iskustvo s ocem nije me učinilo osobom s posebnim potrebama. Orgazam doživljavam bez problema, kad mi muž takne grudi ne pada mi otac na pamet, ni kad mi stavi ruku među noge. Češće smo u krevetu s mojom mamom. Vrlo često, zapravo. Moj muž to ne zna. Kakva je ljubav između oca i kćeri? Ovoga časa u svakom dijelu kugle zemaljske na stotine tisuća očeva siluje svoje kćeri, ili ih bar drapa, liže im vratove ili ih miluje po ritici. To je ljubav? Sto je očeva ljubav kad o kćerima govorimo? Očevi ili siluju ili mlate? Ili žele silovati ili mlatiti? Ako se o tome ne govori toga nema? Opet mi na pamet pada onaj Fritzl. Nikako da zapamtim koliko je djece napravio svojoj kćeri. Zaguglat ću Fritzla.Muškarac je s vlastitom kćerkom imao četvero djece od kojih je jedno umrlo dok su druga imala ozbiljne fizičke deformacije, tukao je i vlastitu suprugu i djecu.Na suđenju su mu ponudili psihološku pomoć dok sluša ispovijest svoje zatočene, silovane, nesretne kćeri, majke njegove djece. Njemu treba pomoć? A gdje je, gdje138je sve te godine bila njegova žena, majka silovane kćeri i baka njene djece? Gdje je bila ta žena dok je Fritzl bio na krstarenju? Tko je njegovoj ljubavnici i njegovoj kćeri i majci njegove djece nosio hranu dok je stari Fritzl bio na nekim Karibima? Gdje su, gdje su, diljem svijeta, majke, dok očevi siluju kćeri u svom i bračnom krevetu? Brišu

prašinu u dnevnom boravku? Ciste zahod? Kuhaju ručak? Šute jer se boje? Čega se boje? Da ih muž i otac njihove kćeri i silovatelj njihove kćeri ne ubije? Tko je ženama tih muževa i majkama tih kćeri rekao da je njihova smrt gora od onoga što se njihovim kćerima dešava? Kad otac siluje kćer ili kad ju mlati on šalje poruku svojim unukama i praunukama, svi su muškarci silovatelji i nasilnici, to je normalno, žene, to je vaša sudbina. To i jest normalno, to i jest naša sudbina. Ali, frustrirane smo jer nam muškarci, gospodari svijeta i naših života, prodaju priču kako to nije normalno i kako to nije naša sudbina. Treba samo pozvati socijalne radnike, policiju, reći mami. Mami? Kojoj mami? Gdje je mama? Mama kuha, pere, pegla, čita, dok nam ga on stavlja. Tko je mama? Mama je samo prebijena, silovana žena. Ona nam ne može pomoći. A i zašto bi? Pokušavam shvatiti svijet u svojoj šezdesetoj. Da li ja to volim svoju majku ili se plašim što će ljudi reći? Zato joj iz kontejnera ne vire noge?»Boli, boli, boli... Jučer sam tri puta napravila popo.«13949.Kad sam ušla u kuhinju, moja je mama valjala inćune u brašnu. Na štednjaku je bila velika tava. Još u nju nije bila ulila ulje u kome je pržila ribu. Držala ga je u posebnoj boci. Nekad se ulje nakon prvog prženja nije bacalo. Ljeto. Upisala sam razrednu nastavu i veselila se odlasku u Grad. Dobila sam studentski kredit i mjesto u domu. Za tri godine bit ću učiteljica.»On je u sobi, odnesi mu novine.«»Zašto mu ih ti nisi odnijela?«»Imam prljave ruke.«Bila sam u tankoj haljini, majci sam s ramena skinula kuhinjsku krpu pa je umazala ribljom krvlju i brašnom. Omotala sam je oko struka, na leđima vezala u čvor. Uzela novine i ušla u sobu. Ležao je na krevetu u bijelim gaćama i bijeloj potkošulji bez rukava. Debeli muškarac u najgorim godinama. Ja osamnaest, on četrdeset i osam. Kroz grilje su dopirali glasovi ljudi koji su se spuštali niz stepenice prema rivi. Zagušljivo, polumračno. On je u sobi imao svoj krevet, svoj ormar, svoj noćni ormarić, svoj televizor. Položila sam novine kraj njegovih nogu. Digao se polako. Povukao me nježno, pa bacio na krevet. Maknuo mi je s haljine smrdljivu krpu, pa legao na mene svom težinom. Koliko je trajalo dahtanje? Drhtanje. Hroptanje. Pa hropac. Tri minute? Trideset minuta? Tristo minuta? Ništa nisam čula osim cvrčanja riba u tavi. U jednom se trenutku odlijepio od140mene i okrenuo na leda. Gurnuo me. Krenula sam prema vratima sobe. Dobacio mi je prljavu krpu. Opasala sam krpu i pokrila mrlju na haljini. Pogledala sam ga, čitao je novine. Kad sam izašla iz sobe vidjela sam majčina leda. Stajala je za štednjakom. Stepenicama sam se popela do zahoda. Nisam povraćala, nisam se tresla, nisam plakala. U predvečerje sam otišla od kuće. Neko sam vrijeme spavala u Opatiji kod moje najbolje prijateljice Eme, umrla je. Ona mi je našla posao. Godinama sam radila kao vodička Jugotoursa. Otišla sam. Sestra je ostala.»Okreni me na bok.«Dotakla sam joj mršava leda. »Ne dodiruj me«, zaurlala je.Trgnula sam se. Očima sam pokušala pitati Nepokretnu Gospodu što se dešava. Slegnula je ramenima. »Jesi li pojela zdjelu zelenog«, vrisnula sam. »Zašto se dereš? Stalno mi spominješ hranu.« »Moraš ojačati.«Nasmijala se podrugljivo bezubim ustima. Zubno meso bilo joj je gotovo ljubičasto.»Ako ovo plaćaš onoliko koliko govore, zašto mi ne daju ništa za smirenje?«»Daju ti prozac, treba mu nekoliko tjedana da...«

»Mene boli danas, svakoga dana, svakoga časa, zašto si tako bešćutna, osvećuješ mi se, prepuštena sam ti na milost i nemilost, zašto mi nikad nisi oprostila, valjda sam okajala svoj grijeh nakon toliko godina?«»O čemu pričaš«, rekla sam u njene mutne oči.Ušla je njegovateljica, mlada žena u ružičastoj haljini. U rukama je držala pelenu. Otkrila je gotovo dječje tijelo moje majke.141Majci sam zaurlala: »Vidimo se«, i izašla na hodnik.Novac je čudo. Da nemam love, ja bih ovom koščatom prastarom djetetu mijenjala pelene i slušala ga kako bolno stenje. Koliko bi mi vremena trebalo da se naviknem na njen smrad? A opet, da nismo mogli platiti liječnike, izvlačenje iz srčanog udara, moždanog udara, teške anemije, dehidracije, operaciju na anusu, detaljnu kontrolu štitnjače, lijekove za održavanje niskog tlaka, skupe kreme za mazanje stare kože, terapiju slanom vodom, terapiju slatkom vodom, posebnu tekuću hranu, da sve to nismo mogli platiti moja bi majka umrla u šezdeset i petoj u punoj snazi. Sto čovjeku čini moderna medicina? Sto djeci starih roditelja čini moderna medicina? Baca ih na prosjački štap ili im nabija strašan osjećaj krivice. Kako odabrati najbolje za starce kad im ne želiš dati ono što je za njih najbolje, dvadesetčetverosatno dežuranje njihova djeteta uz bolesničku postelju.»Nema šanse«, davno sam rekla majci, »nema šanse da ću uz tebe biti dvadeset i četiri sata.«Kćeri sam rekla: »Gledaj i uči i ubij me na vrijeme.«Da nisam kukavica, davno bih svoju majku ubila. Za njeno i moje dobro. Odvezla bih je doma, ona bi ispila pet boca tramala i zauvijek zaspala. Kukavica sam. Mrtvozornik bi vjerojatno nešto vidio, ne gledam televiziju pa ne znam kako ubiti bez tragova, napravili bi autopsiju pa bi me smjestili u Požegu na, vjerojatno, deset godina. Pitala sam muža, on je pitao odvjetnike u svom kafiću. Dobila bih dvije, najviše tri godine. Koliko bi nam se to isplatilo? Ja bih u Požegi imala besplatan stan i hranu i osjećaj da sam nevina zato što sam ubila iz milosrđa. Mjesečno dom plaćamo tisuću i dvjesto eura puta dvanaest, puta tri, neka je mjesečno tisuću, ne da mi se uzimati papir i olovku u ruku, dvanaest tisuća puta142tri, trideset i šest tisuća eura. Danas bi u Hrvatskoj ubili desetoricu za te pare. Njegovateljica je izašla, vratila sam se u sobu. Mirisala je na kremu koja je ovdje skuplja nego u apoteci, mi ipak plaćamo njihovu cijenu jer ne želim da nas drže škrtima. Mogli bismo u dom nositi i naše pelene, uštedjeli bismo šesnaest kuna mjesečno. Moj muž misli da je to smiješno.»Kunu po kunu«, rekla sam.On je praktičan. »Ulažemo u svoj duševni mir, ne bacamo pare. Da je ostala doma, plaćali bismo nekoliko žena. Gdje bismo ih našli? Nitko danas u Hrvatskoj ne bi s tvojom majkom bio dvadeset i četiri sata za tisuću eura.«»Za tisuću i dvjesto.«»Za tisuću i dvjesto.«»Mi smo bogata zemlja«, rekla sam podrugljivo mužu kao da je moj muž novinar s kojim raspravljam o svemirskoj lijenosti hrvatskoga naroda.»Spavala je cijelu noć, dali su joj nešto, jučer je urlala čirav dan. Ja ću tražiti da me premjeste u drugu sobu čim netko umre. Ovo je neizdrživo, ja pošteno plaćam smještaj, imam pravo na mir. Rekla sam im, dajte joj nešto, ja ovako više ne mogu.« Nepokretna Gospođa je plakala.Spavala je.

Nisam je budila.14350.»Ne smijete biti tako osjetljivi«, sestra u tamnoplavoj kuti smiješila se od uha do uha, »nju ništa ne boli, ona samo ulazi u senilnost. To je djeci uvijek teško prihvatiti, ali mi smo, nažalost, nemoćni. Ona je u dobrom stanju, samo se polako gubi. Ne dolazite tako često, možda je uznemirujete. Da se slučajno, ne daj Bože, nešto dogodi, mi bismo vas pozvali.«14451.Spavale su. I Nepokretna Gospoda i ona. Imala je razvaljena usta.14552.Tata jebač, tata silovatelj, tata nasilnik, tata zločinac u ratu, tata ubojica mame i kćeri... Tata, tata, tata, tata! A mama? Tko je mama? U svakom dokumentarcu o životinjama, o mačkama vam govorim, mama mačka skriva mlade pred tatom koji ih želi ili pojesti ili udaviti da bi mamu mogao opušteno jebati. Znam da sam vam o tome već govorila. U svakom dokumentarcu o velikim i malim mačkama mama mačka seli svoje mačiće, čuva ih, trči s njima u zubima preko ceste, zna da je tata neprijatelj. Zašto mi ne znamo tko je nama naš tata? Zato što smo male? A da li naša mama koja je velika nešto zna o tati? Ona bi morala znati. Pa ipak, nikad nas ne sakrije, nikad nas ne zgrabi zubima za vrat i nikad ne krene preko ceste. Zašto naše mame nisu mačke kad naše tate jesu mačci?Digla se iz mrtvih. Prijepodne je hodala dvadeset minuta. To se ne plaća posebno. Popodne je hodala sedam minuta, puta dvije kune po minuti.»Napravila sam popo u pelenu jer sam se danas preho-dala. Možeš otvoriti prozor ako ti u sobi smrdi, gospoda me još nije presvukla.«Nisam otvorila prozor. »Mama, donijela sam ti čaj od breskve.«»A maramice?«14653.Mama? Kako je mirisala moja mama kad sam ja imala tatu? Slatkast smrad? Kiselkast smrad? Gadan smrad? Smrad? Da li mame smrde? Mame ne smrde. One nit smrde nit mirišu.14754.Nisam otišla gore. Zvala me tri puta.Najzad sam digla slušalicu. »Bila sam kod zubara, imam nekoliko šavova, jedva govorim.«»Da li te boli«, glas joj je drhtao.»Malo«, rekla sam.»A mene strašno, strašno, strašno boli, oka nisam sklopila, čuvaj se, kćeri moja.« Plakala sam.14855.»Vidiš kako si lijepa, odlično izgledaš.«»Oprala mi je kosu, naprašili su me puderom, gospoda mi je posudila svoj puder jer mi ti uvijek doneseš krivi.«Pogledom i smiješkom zahvalila sam Nepokretnoj Gospodi.

»Rekla je sestra, vaša je koža preosjetljiva za taj puder, neka vam kći donese onaj najobičniji.« Nasmijala se bezubim ustima. »Moja kći«, odmahnula je rukom i gledala me u oči kao da o svojoj nemarnoj kćeri ne bi trebalo razgovarati sa svojom kćeri.»Kakve si volje?«»Ja? Volje? A kakve bi ti bila volje da si na mom mjestu?«»Mama, što ti fali?« »Smrt.«»Stalno govorite o smrti, nemojte tako, a što bih ja rekla, vidite ove moje noge, dva stupa, ne mogu se maknuti, vi možete, vi možete hodati kao jedna vjeverica, vi biste mogli biti vjeverica samo kad biste htjeli, imate dobroga zeta, dobru kćer, dobru unuku, zašto ih ljutite umjesto da se lijepo dignete iz kreveta i sami odete u kupaonicu, vama ni pelene ne trebaju, ništa vama ne treba, vi ste zdrava žena, vidite mene, vidite moje noge, dva stupa.« Nepokretna Gospoda djelovala je uznemireno.»Vidiš«, rekla je.149»Idem«, rekla sam ja. Račun me čekao na recepciji. Moramo platiti do petnaestoga, bolje da platimo direktno, da ne bismo morali da plaćamo poštarinu, ovaj mjesec je potrošila petsto kuna pelena, popodne je hodala - sto kuna, dječja mast - šezdeset kuna, telefon - nula kuna, osam i pol tisuća kuna. Kako čudno, moja majka mrzi crkvu iz dna duše, a anđeli joj plaćaju dom.15056.Nesuvislo sam mumlala u slušalicu. »Opet si bila kod zubara?« »Mmmmm.«»Ne čujem«, rekla je. Glasnije sam mumlala. I dulje.»Mmmmmmmmmmmm.«»Dobro, lezi, čuvaj se, zvat ću te sutra, čuvaj se.«Plakala sam.15157.Samo u jednom danu Pavica i ja prodale smo anđela za pet tisuća eura.Pino je rekao: »Ako se ovako nastavi, kupit ću si noge.«Pavica je platila struju unaprijed za čitavu godinu. Ana i ja otputovale smo u Toskanu proslaviti Osmi mart.»Zašto idete u Toskanu«, pitala je Pavica, »kad vam je Istra pred nosom?«»Zato što Istra nema Firencu.«U mjestu San Casciano Val di Pesa uključila sam mobitel.»Boli, boli, boli, pomozi mi, kćeri moja!«152Otac je imao pet razreda osnovne škole, išao je u talijansku školu, u Jugoslavenskoj narodnoj armiji neko je vrijeme bio zastavnik. Nikad nisam saznala tko je zastavnik.»Kad sam bio zastavnik, sve sam te majmune s fakultetom postrojio na rubu potoka. Bili su u punoj ratnoj spremi. Naoružani do zuba. Naredio sam im da preskoče potok, da vidimo koliko će im u tome pomoći fakultet.« Moj se otac smijao. Vidjela sam mu suze u crvenim očima dok mi je razdragano pričao kako su se svi oni glupi doktori i profesori i inženjeri davili u ledenoj vodi. »Ni tebi fakultet neće pomoći. Bitna je životna škola, ne škola.« Dobio je nečasni otpust jer je negdje rekao kako su talijanske uniforme ljepše od jugoslavenskih i kako bi trebalo ubiti Staljina. Dan kasnije svi su morali govoriti kako treba ubiri Staljina, ali mu ono o uniformama nisu oprostili.Muž je stajao uz mene. »Idemo u Istanbul«, rekao je veselo, »na pet dana.«

Pogledala nas je, u ustima joj je bila blijedozelena slamka kroz koju je u bezuba usta vukla kavu iz automata. »Uživajte, zabavite se, zaslužili ste«, gledala je u moga muža.»Zapravo, u Istanbul idemo najviše radi vas, oni imaju odličan pamuk.«»Odličan«, rekla je moja majka, »tust poput špeka, ali mekan, odličan pamuk.«153»U Istanbulu ćemo vam kupiti krasne mudante.«»Hvala«, rekla je moja majka.Nepokretna Gospoda nijemo nas je gledala.»Nisi normalan«, rekla sam mužu u automobilu, »zašto si morao spominjati one gaće, ionako svaku tvoju priču puši, čemu takvo pretjerivanje?«»Ali, mi ćemo joj iz Istanbula donijeti gaće i njihov je pamuk fenomenalan, i saten im je jeftiniji nego kod nas.«»Nećemo valjda mojoj majci iz Istanbula nositi gaće od satena?«»Ne, kupit ćemo za nas posteljinu od bijelog satena i provoditi noći u njemu.« »Želiš li naglasiti da sam baba koja se sjeća pjesme sa satenskom tematikom ili si samo pun životne radosti?«»Ja sam samo pun životne radosti.«Potapšao me po bedru, moj muž.15459.»Prestani pričati o pokojnom ocu i budućoj pokojnoj majci«, rekla mi je Ana dok smo u Firenci, tamo gdje se na otvorenom prodaju sve one torbe, umirale jer se nismo mogle odlučiti koje izabrati. Firenca u ožujku ne liči na Firencu u srpnju. Prodavači ne urlaju i ne povlače te za rukav. »Sve cure tvoje generacije prošle su isto samo nemaju vremena razmišljati o tome. Kamo bih ja završila kad bih analizirala što je sve moj otac meni radio? I otac i majka. Tvoja je stara u krasnom domu...«»Osjećam se krivom zbog toga. Njoj nedostaje njen krevet, nedostaje joj noćni ormarić, stolić na kome su bili svi njeni lijekovi, nedostaje joj dom...«»Daj, prestani. Tvoju majku treba svako jutro izvući iz popisanih i posranih pelena, oprati je, namazati mašću, izmiksati joj voće, hraniti je žlicom, dati joj lijekove, počešljati je, staviti joj u usta zube...«»Ne nosi više zube...«»Promijeniti joj posteljinu, odslušati jauke, vrtjeti mršavo, bolesno tijelo...« »Nju ništa ne boli.«»Čovjeka blizu devedesete sve boli. Umjesto da si sretna što starici možeš platiti vrhunsku njegu u vrhunskoj ustanovi... Vidi ovo!«Na vratima restorana visjela je ploča na kojoj su ružičastom kredom napisali jelovnik. Prezzo Anticrisi, Primo Piatto, Bottiglia di acqua, caffe, sve za pet eura.155»Nismo u krizi, nećemo ovdje jesti«, rekla je Ana, »ali super izgleda, Talijani imaju duha.«Idućeg dana odvezle smo se u Greve in Chianti. Ana odlično vozi. U maloj oštariji jele smo njihove fenomenalne nareske i rižoto, pile smo vino tignanello. U majušnoj mesnici kupile smo njihov aceto balsamico i autentičnu salamu, naletjele smo na antikvarijat, kad su iz njega izašle dvije Engleskinje ušle smo i svaka kupile po jednu staru fotografiju. Na fotografiji su tri prekrasne žene iz tisuću devetsto i pitaj Boga koje.»Reći ćemo da su nam ovo tetke«, rekla je Ana.

Ana je luda za vinima, ne pije ali se razumije u vina. U Badia a Passignano posjetile smo vinariju Antinori i tamo srele našeg čovjeka, mladić je iz Viškova. On je Ani pomogao odabrati vino. Odabrala je solaiu i brunello di montalcino, ja sam mužu kupila grappu tignanello. Vratile smo se u Firencu. I Ana i ja tamo bismo mogle provesti ostatak života. U ulici kože kupile smo kape iz Baskije i nabile ih na glave, ušle smo u mali restoran, potpuno prazan. Ljeti u njega ne možeš ući bez rezervacije. Teški, drveni stolovi bez stolnjaka, male stolice. Gazda nam je donio jelovnike.»Ona nije sretna«, gledala sam u jelovnik.»Ti si najzabrinutija žena na kugli zemaljskoj. Starci su sebični, manipulatori, bijesni što odlaze, ljuti na nas koji ostajemo, ljubomorna, zla, zlobna bića. Bešćutna bića. Tvoja je majka bešćutna.«»Izbacila sam njen krevet iz stana, bacila njenu zimsku garderobu u kontejner, i ljetnu, kupila sam joj nekoliko pidžama i trenerki, u smeće sam bacila i njene cipele, ostavila sam joj samo šlape, u jednoj je prastaroj kožnatoj torbi držala sve svoje papire, stare račune, vjenčani list, staru zdravstvenu knjižicu, sve sam pobacala u smeće, ostavila sam u torbi156samo fotografije. Kad sam pogledala u torbu koju godinama gledam, ali prvi put gotovo praznu, zaplakala sam.«»Zašto ne ideš nekom psihijatru? Nije normalno da tuliš gledajući u staru torbu.«»Zao mi je što će iza moje majke ostati torba i nekoliko fotografija.«»Jesi li sigurna da neće iza tebe, ako ovako nastaviš, ostati stara majka s torbom i nekoliko fotografija? Potpuno si luda, stare majke umiru, bolje ona nego ti, ili, ne daj Bože, netko koga voliš...«»Ja volim svoju mamu.«»Naravno da voliš svoju mamu, ali nije li malo djetinjasto plakati za majkom koja je, u punoj snazi, okružena fenomenalnom pažnjom? Tko će o tebi tako brinuti? Misliš li da će tebe Mala smjestiti u takav dom? Tko zna gdje ćemo i kako mi crknuti. Uživaj u životu, uživaj daleko od matere u pelenama, ženo, zgrabi muža medu noge, ostat ćeš bez njega budeš li mu svakoga dana pokazivala crvene oči. Muževi to jednostavno ne mogu razumijeti.«»Moj muž mene razumije.«»Dokle? Možda bi ti neki psihijatar mogao reći zašto ti zapravo tuliš, gledaš kako se ona gasi pa se bojiš smrti, kad ona ode ti si na redu...«»To je tako banalno.«»Strah od smrti u šezdesetoj jest banalan, ali gricka. Nepotrebno. Umiru mladi, umiru stari, što ako još poživiš trideset godina u tuzi i očaju?«»Ne straši me, često poželim da me nema.«»Meni se čini da ti jednostavno želiš da ti stara čim prije umre i skine ti se s leda, zbog toga se osjećaš krivom pa tuliš gledajući u staru torbu. Priznaj sebi istinu pa ćeš prodisati.«157»Nije istina.«Ana me pogledala. Držala je jelovnik u ruci. »Ovo ne kužim, što ovo znači? 'Ovdje jede i pije Adrian Mutu.' Tko je taj Adrian?«»Adrian Mutu je rumunjski nogometaš koji igra za Fiorentinu.«Ana me gledala zapanjeno. Naručile smo odrezak. Kad smo izašle, Ana je u blizini otkrila prastaru vinoteku i kupila vino »Marina Cvetić«. Hrvati tvrde da je Marina Cvetić Hrvatica, Srbi da je Srpkinja.

»Spavala sam cijelu noć, boli me malo, na drugačiji način, ali slabije...«Slušalicu sam pridržavala bradom, turpijala sam nokat.»Kad ćete doći?«»Uskoro.«»Kad?«»Uskoro«, zaurlala sam, »baš sam sretna što ti je bolje...«»Govori malo jače.«»Sretna sam što ti je bolje, sreeetnaaa.«»I ja sam sretna. Da li si Zeki dala peršina, tu mi je terapeuta, šetat ćemo, možda ćemo otići na kat, pa onda liftom nazad.«»Bravo, mama!«Uvijek me raznježi kad čujem da ženu koja uz nju hoda zove »terapeuta«.15860.Moja je mama, prije nego je postala mama, bila direktorica vrtića. Školovala se u Zagrebu. Moja je nona više voljela svoga sina nego nju. On je u školi bio loš, plaćala mu je instrukcije, poslala ga na školovanje u Italiju, kad joj je muž poginuo u američkom rudniku dobila je njegovo životno osiguranje, nije kupila vilu pokraj mora, iako je mogla, nego seosku kućicu u divljini s puno zemlje.»Bojala se da bih ja u vili pokraj mora postala kurva. Uvijek me je tukla. Papučom, štapom, šibom, čupala mi je kosu, ispisala me iz škole nakon petog razreda iako joj je učiteljica rekla da će mi školovanje biti besplatno. 'Boli me glava', rekla je tvoja nona mojoj učiteljici, 'netko mora o meni brinuti kad me zaboli glava.' Imala sam pet godina kad sam išla od kuće do kuće i gospođama u vilama nosila mlijeko i jaja. Imala sam petnaest godina kad sam otišla u partizane. Da se nisam udala za tvoga oca, da nisam rodila i dojila, da nisam morala ostati uz svoju majku, svijet bi bio moj. Mene nikad nisu zanimali muškarci. Zapamti, nikad, nikad, nikad nisam voljela tvoga oca, nikad i nikad.«Kad sam praznila onu torbu, medu papirima sam našla ceduljice koje mu je na kuhinjskom stolu ostavljala uvečer. Ona bi ujutro spavala do deset, on se dizao u šest.»Kupi mi francuza.«159Kako čudno. Nisu razgovarali, dnevno bi razmijenili dvije, tri rečenice, pa ipak joj je on godinama svako jutro kupovao francuza. Voljela je samo taj kruh, kad bi ona otišla u dućan već bi bio prodan. Zapanjilo me kako je moja majka od moga oca koga je mrzila ipak tražila uslugu. Zapanjilo me kako je moj otac koji o mojoj majci preda mnom nikad nije rekao jednu lijepu riječ svako jutro odlazio u market i kupovao joj francuza.Tko su bili moji tata i mama?»Popila sam dulcolax. Danas sam tri puta napravila popo. A možda i četiri.160Super, stara. Nikad te nisu zanimali muškarci, nikad i nikad. Pa ipak si se najmanje dva puta u životu tucnula? Zašto? Da ugodiš mojoj noni? Da ugodiš ljudima? Da, jebući se protiv svoje volje, postaneš normalna? A što je s kolateralnim žrtvama? Stara, ti imaš pravo stalno ponavljati kako nikad nisi voljela muškarce, ali zašto to ponavljaš meni koje ne bi bilo da nije bilo onog muškarca i još od mene očekuješ da ti donosim pravi puder, pravu kremu, pravi ledeni čaj? Sto ako mene nikad, nikad, nikad i baš nikad ti nisi zanimala? Pa ipak... Nedavno sam pročitala da se ljudi dijele na sretne i nesretne, sretni su sretni ma što im se dešavalo, a oni poput moje majke

stalno strahuju da će ih nešto pojesti. Postoje čvrsti dokazi da ljudi imaju istu vrstu zrcalnih neurona kao i majmuni. Oponašamo ljude oko sebe. Oblačimo se slično, kad preselimo u drugi grad promijenimo govor, isti princip djeluje i na emocije. Ako se čovjek druži s nervoznim i napetim ljudima i sam će postati takav. Kad se čovjek okruži sretnim ljudima i sam će postati takav. Neurolog Richard Restak misli da se treba čim manje družiti s mojom majkom.»Sutra ti neću doći«, rekla sam. Pokrila se preko glave.16162.Zašto moja majka živi kad je bole leda, hemo-roidi joj razaraju guzicu, faktu mast je nemoćna, ima dvije očeve penzije koje je ne usrećuju jer su stigle prekasno, žene koje su se oko nje motale nisu za nju marile, samo ju je jedna voljela, pudrala joj prepone, češljala, riža je bila za pod zub, noga od školjke nije bila prašna, stakla tuš kabine uvijek čista, pušila je na balkonu. Ne mogu je zagrliti, to me ubija, ni poljubiti, ni milovati joj kosu, da li je zaista leda toliko bole, zašto se fantomska bol zove 'fantomska' ako ženu zaista boli, što je 'fantomsko' u boli koja ti razara živce, da li bi moja majka bila depresivna da nije kći posesivne majke, sestra zločestoga brata, žena zlog muža, majka hladne kćeri, majka pokojne kćeri, baka rastresene unuke? Moja je majka, dok je bila doma, svake noći sanjala kako je mlate majka, brat i moj otac. To mora da je prestrašno, to mora da je jezivo, ja bih morala više i češće razmišljati o patnji i osjećajima moje majke. »Boli li te nešto?«Moj mi je muž sve češće postavljao to pitanje. Sjećam se kako je ležao na leđima, lakši za nekoliko grama ili miligrama, brojke mi nisu nikad bile jača strana, gledao me, nekako pun sažaljenja, pokušavala sam biti vesela, povukla sam ga za nožni palac, pojma nemam zašto, neka misli da sam dobre volje, legla sam uz njega pa njegovu ruku uzela u svoju.162»O čemu razmišljaš?«O kapima za desni koje nisam kupila, nisam je ni nazvala danas, da li spava, da li je budna, mamurna, bijesna ili tužna, kupit ću joj trenirku u kešendkeri, tirkiznu, neka joj Julijana skrati nogavice...»Razmišljam o Toscani.«»Bravo«, govori moj muž, okreće se na bok i pokazuje mi svoje golo, bijelo tijelo, pokrivam ga plahtom. »Nemoj me pokrivati, vruće je.«Telefon zvoni. Zvoni, zvoni. Dižem slušalicu iako pojma nemam što ću joj reći.»Čekam, cijeli dan čekam, zašto ne zoveš?«»U frci sam.«»Ti si uvijek u frci kad ja zovem, boli me, cijeli dan i cijelu noć, bez pauze.« »I njega.« »Govori glasnije.«»I njega boli, moga muža boli, boli, boli...«»Sto ga boli«, zabrinuta je.»Vrat«, urlam, »vrat i lopatica, lijeva.«»Namazi ga konjskom mašću.«»Ne čujem«, urlam, »govori glasnije.«»Konjskom, konjskom, konjskom...« Glasić joj je slab. »Namazi ga konjskom mašću i pozdravi ga.«»Dobro«, urlam i spuštam slušalicu.Moj se muž smije. Ja ga gledam. »Ima žalostan glas, ona nije dobro.«»Ajde, nona je super, dremni malo.«Gledam mu u bijela leda.

16363.Pavica je morala odvesti oca liječniku, zato sam ja u dućan ušla u dva popodne. Ne znam da li ste bili u mom dućanu, ako jeste znate koliko je mali. Polica s anđelima, pult za kojim stojimo Pavica ili ja, okrugli stolić pokraj izloga, kad kupci vide da je netko u dućanu odustanu. Da imamo pedesetak kvadrata, anđele bi moglo gledati više ljudi istovremeno. Nažalost, najmovi u centru jako su skupi. Iako je recesija, najamnine gradskih prostora ne padaju. Cesto pomislim kako je možda ključ našeg uspjeha, osim ponude, i skučeni prostor. Čovjek zna, kad uđe u našu trgovinu, da ćemo mu Pavica ili ja posvetiti maksimalnu pažnju. U najskupljem dućanu u gradu, tamo se prodaju samo dizajnerska rasvjetna tijela, kupila sam ludu plafonjeru. Iz rostfraj rozete poput pipaca čelične hobotnice pružaju se elastične cijevi, devet komada, svaka na vrhu ima stakleni tulipan druge boje. Crveni, zeleni, plavi, ljubičasti... Zašto vam ovo govorim? Želim reći kako čovjek često učini dobar potez iz nehaja. Ja sam taj luster kupila sebi za dušu, ne kao poslovnu investiciju. Pa ipak, donio nam je brdo para. Bit ću jasnija. Kad mlada majka s bebom u rukama izađe iz Happy Baby, ude k nama i misli da će kod nas izgubiti minutu ili dvije jer će dijete biti nemirno. A događa se nešto čudno. Uvijek. Svaka beba zagleda se u taj luster, ja na stol slažem anđele koji bi se mogli svidjeti mladoj mami, mama se čudi kako njena beba gleda luster, pita me gdje sam ga kupila, uvijek164kažem da sam ga dobila. Dok beba gleda, majka plaća. Potpuno nevjerojatno. Kad je on ušao u dućan? Znam da je gorjelo svjetlo, luster je sjao u svoj svojoj ljepoti, bila je hladna večer, teško je zimi odrediti vrijeme, već u četiri popodne sve je u mrkloj mračini. Na zidu nemamo sat jer su nam sve zidove pojele police. A ja nikad ne gledam na sat kad mušterija ude u dućan. Prosjaci nam rijetko ulaze, znaju da im nećemo ništa dati. Ne zato što smo Pavica i ja škrte, kad u kafiću pijemo kavu uvijek damo pet kuna onom starcu koji traži samo jednu. Ali, rekla sam, prostor je toliko mali da u njemu nema mjesta za kupca i prosjaka. Ušao je u prostor u ofucanom kaputu, sako mu je bio krvav, i nogavice hlača, lice mu je bilo obraslo u sijedu bradu, staru dan, dva, teško mi je bilo odrediti. Nije smrdio.»Gospodine«, glas mi je zvučao ledeno, »ovdje se ne smijete zadržavati, novac vam neću dati, molim vas, izađite«, krenula sam prema tamnoplavom telefonu u obliku anđela, kupila sam ga u Ferrari. Uvijek bi upalilo. Prosjaci bi pomislili kako ću nazvati policiju.»Gospodo, nisam prosjak, želim kupiti anđela.«Zastala sam, pa se opustila. U sebi sam mu dala pet minuta. »Izvolite, pogledajte«, rukom sam pokazala na kineske anđele, »imamo akciju, komad dva eura.«Bili su po deset eura, ali ja sam se htjela brzo riješiti krvavog prosjaka koji nije smrdio ni na porigotinu ni na kiselo vino, nije ni pušio. Ljude natopljene duhanskim smradom mogu osjetiti na kilometar.Gledao je u policu. »Imate li djece?«Ne volim razgovarati sa sirotinjom, to je jače od mene. »Imam, možda bi vam odgovarao ovaj žuti?«»Ne, sviđa mi se ovaj tamnoplavi, ovaj, sa staklenim krilima.«165»Gospodine«, nisam znala da li da se nasmijem ili da ostanem ozbiljna, »taj košta petsto eura.« »Znam, već sam bio kod vas.«»Kad ste bili kod mene?« Pomislila sam, stari, nema šanse da bih te zaboravila.»S Lenom, prošle godine, svidio joj se ljubičasti anđeo sa staklenim krilima.«

»Prodali smo ga, tko je Lena?«»Moja kći.«»Zašto ona nije došla? Jako je teško djevojkama kupovati poklone na slijepo, a mi vam, to vam moram reći, ne zamjenjujemo robu i ne vraćamo novac. Znalo nam se dogoditi da ljudi po nekoliko puta dolaze, svaki put im se neki drugi anđeo sviđa više nego onaj koga su kupili. Zato smo prekinuli s tim, kupi ili ostavi. Dragi gospodine, neka gospodična...«»Lena.«»Neka gospodična Lena sama dođe, idući tjedan dobit ćemo još robe, izbor će biti bolji...«»Lena ne može doći, ubio ju je.« Gospodin me gledao suhim, tamnosmedim očima. Uznemirio me. Danas svakakvi luđaci šeću Hrvatskom.Pogledala sam prema vratima. Nitko nije namjeravao ući. Bilo je hladno, trg je bio pust. Opustila sam se. Ako ne pokažem da sam u panici, otići će, ako bude trebalo, poklonit ću mu anđela. Gospodinu sam ljubazno rekla: »Želite li, možda, popiti čašu vode?« Pokazala sam rukom na stol i plastičnu bocu na njemu. Čaše su bile na pultu.»Hvala«, rekao je, »hvala.«Nasmiješila sam se od uha do uha: »Hvala ne ili hvala da?«»Ubio ju je pred šest mjeseci, niste čitali u novinama?«166»Oprostite, ne čitam novine«, bila sam jako ljubazna, »možete li mi objasniti...« »On je ubio Lenu.« »A on je tko?« »On je on.«Ulila sam vodu u čašu i pružila mu: »Popijte.«Popio je. »Što imate, sina ili kćer?«»Kćer.«»Onda znate koliko čovjek može voljeti dijete?«»Znam«, rekla sam, »ja jako volim Malu«, pa sam stala. Nisam htjela o Maloj razgovarati s krvavim strancem.»Što je Lena učinila? Izašla je iz škole, ove gimnazije, tu u centru, znate gdje je gimnazija?«Šutjela sam, naravno da sam znala gdje je gimnazija.»Izašla je iz škole i vidjela kako trojica gadova cipelare starca koji je nekoliko trenutaka prije u kontejneru ubadao plastične boce. Sigurno ste vidjeli takve ljude.«»Naravno«, rekla sam, »potpuno su opremljeni, imaju šipku, vreću, neki čak i lampu na glavi, da mogu boce skupljati i po mraku.«»Ovaj je bio bez lampe.«Čekala sam.»Kad je moja Lena vidjela kako gadovi cipelare starca prišla im je i rekla neka prestanu. I oni su prestali pa krenuli na nju. U centru grada, usred bijelog dana oni su moje dijete bacili na asfalt i iscipelarili je do smrti.«Gledao je u mene tamnim, suhim očima.»Žao mi je«, rekla sam, »strašno mi je žao, i ja imam dijete, zove se Sanja, svi je zovemo Mala, mogu misliti kako se osjećate...«»Ne možete. Lena je meni i mojoj ženi bila sve na svijetu. Ja sam bio profesor engleskoga, žena talijanskoga,167na početku rata dobili smo našu djevojčicu, da bismo joj omogućili bolji život, plaće u prosvjeti su male, prodali smo kućicu i osnovali privatnu školu za jezike.«Gledala sam kako mu se miču tanka, ispucala usta. Bijele ruke su mu se tresle.

»Naša Lena bila je najvoljenije i najbolje dijete na svijetu. Već kao beba spavala bi čitavu noć, mi smo u nju gledali, da li diše ili ne diše, tako je tiho spavala. Moja ju je žena dojila godinu dana, pazila je što će pojesti, Lenica je dobro napredovala, kad je imala godinu dana brigu o njoj je preuzela moja pokojna mama.« Obrisao je mokro čelo.I meni je bilo vruće. Nekako sam se davila. Popila sam čašu vode.»I moja pokojna majka bila je luda za Lenicom. Sila joj je haljinice, vozila je u kolicima, kad bismo došli po nju znala bi reći: 'Ne dam vam moju Lenicu.' Nismo dugo izdržali, ubili su nas porezi, propali smo, ali smo se snalazili. Davali smo instrukcije po kućama, iza moje mame ostao je stan, lagao bih ako bih rekao da smo teško živjeli. Lenica je bila krasno dijete.«»Razumijem«, rekla sam.»U školi je bila najbolja, jezici su joj išli, ali i matematika, planirala je otići u London, ona i Renata, od prvog razreda osmogodišnje škole bile su zajedno.«»Shvaćam«, rekla sam, »sve mi je jasno.«»A onda je naletjela na one vragove.«»Dobro ste rekli, 'vragovi', sve češće našim ulicama stupaju maloljetni kriminalci, u pravu ste, 'vragovi'.«»Nitko joj nije pomogao. Ljudi su obilazili one monstrume dok su ubijali moju Lenicu. Na asfaltu je mrtva ležala možda pola sata, tek je onda netko nazvao hitnu.168Obdukcija je pokazala da joj je on okovanom martensicom razbio lubanju, moja Lenica...«»Smirite se, molim vas, smirite se«, odvela sam ga do stolice, »sjednite, popijte malo vode.«»Dvojicu su osudili, a on je pušten. Sudski vještak nije mogao otkriti čija ju je okovana martensica ubila. Sutkinja je rekla da su mladi, a on je iz dobre porodice, njemu je to bilo prvi put, treba mu pružiti još jednu šansu, mali je gotovo dijete. Otac mu je sudac. Izvukli su se.«»Naši su sudovi strašni«, rekla sam, »prestrašni. Ubojice normalno šeću našim gradovima.«»Ne svi«, rekao je. »Raspitao sam se. Pratio sam ga danju i noću, o njemu sam znao više nego on o samom sebi. Zena, moja žena je krasna, mirna osoba, dala mi je podršku, rekla je, ništa ne možemo izgubiti, ali nešto ipak možemo učiniti za Lenu. Ona je Lenicu uvijek zvala Lena, nije voljela deminutive. Moja pokojna majka Lenu je uvijek zvala Lenica.«Trg je bio potpuno prazan, padala je gusta, tiha kiša. Odakle kiša? Jesu li rekli na televiziji da će padati kiša? Ne gledam televiziju, Pavica uvijek gleda vremensku prognozu.»Nabavio sam vreću, lampu, kapu i šipku. I čekao. Četiri mjeseca sam čekao. Uvijek je bio u grupi. Do danas. Kad sam vidio da iz škole izlazi sam, dozvao sam ga. Prišao mi je: 'Što vam treba, barba?' Bio je jako ljubazan. Plavokosi, krhki dječak. Na nogama je nosio obične cipele. 'Molim te, sine, izvuci mi ovu bocu iz kontejnera.' Nasmiješio mi se, skinuo je jaknu, okrenuo mi leda i stavio glavu u kontejner. A onda sam mu zabio šipku u vrat. Bili smo sami, on i ja, vidite, nikoga nema na cesti. Krkljao je. Izvukao sam šipku iz njegova vrata pa ubo još jedanput. Pa sam opet izvukao šipku iz njegova vrata pa ubo još jedanput. Izvukao sam169šipku i bacio u kontejner i nju i njega. Bio je lagan dječak. Ne znam da li je imao šezdeset kila.« Odložio je praznu čašu na pult i izašao iz dućana.

Kad sam došla doma, u dućanu nemamo kompjuter, zaguglala sam »odvjetnik po službenoj dužnosti, ubojstvo iz osvete«. Gospodin će dobiti četrdeset godina.»Loše izgledaš.«»Mama, umorna sam.«Dom je bio okićen šarenim, papirnatim trakama.»Jučer poslijepodne tu su bila maskirana dječica. Svatko od nas morao im je pokloniti crveno, čokoladno srce. Neka se dječica raduju. Ja im nisam dala srce.«»Mama! Zašto?«»Zato što sam ga pojela.«170anjala sam da je umrla Zeka. Jako sam kala. Zašto nitko ne dolazi?«17165.»Zeka mi je rekla: 'Nona, umrla sam jer mi ona nije dala peršina.' Danas sam pojela žuto, a nisam još napravila popo. Donesi mi konjsku mast. I tigrovu. Ona hladi.«17266.»Pojela sam punu zdjelu zelenoga, bila mi je gospoda Katica, donijela mi je veliku bocu čaja, dva puta sam napravila popo, sama sam otišla u kupaonicu, ušparala sam tri pelene, da li si zadovoljna?« »Danas neću doći...«»Zašto nećeš doći, hoće li doći Mala, tko će doći?« »Danas nitko. Jesi li hodala?« »Neću ti reći da li sam hodala.« »Mama, ne budi djetinjasta.« »Zašto nitko neće doći?« »Zato što smo bili jučer.« »Mala je bila jučer, ti nisi.« »Dobro, ja nisam, jesi li hodala?« »Jesam. Bila sam na katu, a onda smo se spustile liftom.«»Hodala si? Kako si hodala kad je danas nedjelja, a nedjeljom ti terapeuta ne dolazi?«»Ja sam mislila da je danas ponedjeljak.«173»Treba mi muž, mislila sam kad sam imala dvadeset i šest godina. Muškarci su svi isti, muškarci su seksualno pomagalo, uz njih se svrši lakše i bolje. Treba mi otac moje djece. Visok, lijep, neka ima lijepe oči, neka ima krupne ruke, neka ima široka ramena, samo tako će moj sin biti lijep, imat će lijepe oči, krupne ruke, široka ramena, rodit ću dva lijepa, visoka sina, dva Indijanca, ravne, crne kose, ja ću stati između njih i fotoaparatu pokazati sve svoje zube. Kad rodim djecu ljudi će znati da sam normalna, žena kao svaka druga, mlada mama, jedna od milijun.«To sam rekla svome mužu koji tada nije bio moj muž.»Ja ću ti napraviti djecu«, rekao je i gledao me onim svojim pogledom. Žao mi je što nikad nećete vidjeti te tople, smeđe oči.»Ne možeš mi ti napraviti djecu, nisi visok, nemaš široka ramena ni crnu ravnu kosu, mišice su ti mekane...«»Vježbat ću, narast ću, izravnat ću kosu, ofarbat je u crno.«»Ti i ja smo poput brata i sestre, kad god sam se s nekim tucnula odmah sam dotrčala k tebi i sve ti ispričala, smijali smo se zajedno svim mojim ljubavnicima, o svakome od njih sve znaš, znaš i što sam ja njima radila, ti si mi više od brata; ti si moja jedina i najbolja prijateljica.«174»Gdje piše da najbolje prijateljice ne mogu biti očevi?«Tucali smo se mjesecima jer sam htjela provjeriti da li on uopće može imati djece, nisam željela muškarca kome spermiji gmižu, koga zbog toga treba tješiti ili se kresnuti s nekim drugim da se on ne bi osjećao loše. Kad sam ostala u drugom

stanju rekla sam svom budućem mužu i mojoj tada jedinoj i najboljoj prijateljici da želim vjenčanje jer dijete mora imati i oca i majku i mora biti rođeno u braku.»Tvoja riječ meni je uvijek bila zapovijed«, rekao je on, pa smo se vjenčali u srednjevjekovnom gradiću, na brdu, malo mi je bilo neugodno da me svake noći i svakoga dana jebe i brat i najbolja prijateljica i muž, s vremenom sam se privikla. Moja kći je visoka, kosa joj je gotovo crna, dugačka i ravna.»Reci, na koga je moja kći, tko joj je otac, ti znaš da meni možeš sve reći.«Toliko ne liči svome ocu da je to nevjerojatno. Pa ipak, moj muž jest otac moje kćeri, imajte to na umu kad ga sretnete na cesti, on jest otac moje kćeri. Savršen otac, on joj kupuje trenutno najdraži parfem, on zna sve njene tajne, svi njegovi diskovi su i njeni, kupuje joj gaćice i grudnjake, moj muž je i mojoj kćeri njena najbolja prijateljica. A ja sam mislila da su u ljubavi sretne samo lijepe žene koje mama voli.»Dajte mi onog plavog anđela.«»Jučer je ovdje bila gospodina kći.«Pogledala sam u Nepokretnu Gospođu. Buljila je u ekran, televizor je treštao.»To je lijepo«, rekla sam u majčine mutne oči.»Pokrij me.«175Pokrila sam je. »Pokrij mi stopala.« Pokrila sam joj stopala. »Pokrij me.«Ponovno sam je pokrila. »Pokrij mi stopala.« Pokrila sam joj stopala. »Pokrij me.«U sobu je ušla nasmiješena Ružičasta Kuta. U ruci je držala zeleno.17668.Diže se ranije. Svako jutro, prije nego odemo na posao, skuha mi kavu i stavi je na noćni ormarić. Razmakne zavjese da mogu gledati u tamnocrveno cvijeće dok pijuckam. Cime sam ja to zaslužila? Reći ću vam iako ne bih trebala, ovo stvarno neka ostane između vas i mene, u krevetu nisam neka, ne znam da li sam se u životu pedeset puta glasno nasmijala, ne smijem jesti slano, zato rjeđe jedemo u restoranima, uglavnom pripremam pureće medaljone, na paketu piše da se prže pet minuta, često jedemo palačinke, luda sam za njima, i to bi bilo to. Imam kućnu pomoćnicu, ne čistim, ne peglam. Ponekad mi padne na pamet da će moj muž, jednog lijepog jutra ili dana progledati.»Sto je našao u tebi«, pitala me moja majka.»Sto si našao u meni?«»Ne seri.«»Mislite da bismo mogli otići na godišnji, neće umrijeti dok nas nema?«Glavna sestra nasmijala se u slušalicu. »Draga moja, svaki dan ovdje gledamo smrt, vaša je majka daleko, daleko, jako daleko od smrti, jednostavno, kreće u senilnost, vaša je pa to ne vidite, opustite se, krenite na odmor, mi smo tu.«»Isključili ste joj zvono.« ^177»Zivkala nas je svakih pet minuta, da joj zaista nije dobro mi bismo došli...«»Kako znate kako joj je, ako je ne vidite?«»Kako to mislite da je 'ne vidimo'?«»Pa, ne možete je vidjeti ako ste daleko, može joj pozliti, može povraćati pa se ugušiti, dok vi dođete...«»Gospođo, o čemu govorite? Sve su sobe pokrivene kamerama, postoje i mikrofoni, ništa se u ovoj zgradi ne događa što se ne prati dvadeset i četiri sata. Sve je pod kontrolom, pa i vaša majčica.«»Oprostite, najljepša vam hvala.«

»Nema na čemu.«Nazvala sam je. »Razgovarala sam s glavnom sestrom, rekla je da si u odličnoj formi.«»Sutra je kupanje, mene kupanje boli.« »Mama, nije vrag da se vode bojiš?« Prekinula je vezu.17869.»Ako ja umrem dok vi budete na putu, Zeku dajte u dobre ruke.«17970.»Kad si počela piti, mama?«»To je bolest kao i svaka druga. I moj je tata bio bolestan. Da nije bilo tvoje posesivne none o kojoj sam morala brinuti, da nije bilo moga brata koji se školovao iako je bio gluplji od mene, da mi je tvoja nona dozvolila školovanje, da se nisam morala udati jer me tvoja nona na to prisilila, da me tvoj otac nije prisilio da dam otkaz u vrtiću nakon drugog poroda, da vas nisam rodila i dojila, mogla sam postati Netko. Izvukla sam se bez lijekova, doktorica mi je rekla, vi ste pametna žena, vama to ne treba, nikad u životu nisam vidjela tako pametnu ženu, vi samo morate sebi reći, piti ću sutra. I ja sam sebi rekla, piti ću sutra i danas sebi govorim piti ću sutra, ne pijem već četrdeset godina, piti ću sutra.«»Prestala si kad je meni bilo dvadeset.«»Zločesta si, ti si zlopamtilo, alkoholizam je bolest, ne porok.«»Danas neću doći.« »Zašto?«»Zeka je bolesna, vodim je veterinaru.« »Što joj je?«»Umire, uspavat ćemo je.« Plakala je. Nekako škripuravo.18071.Nona drži moju ruku u svojoj, puše jugo ili bura, otac je negdje vani, mi idemo od vrata do vrata. Noni sijedi čuperak viri ispod rupca, ima tridesetak kila, na njoj je kao i uvijek crna haljina, gotovo do poda, na nogama papuče. U ruci drži svijeću i šibice. Moja majka izašla je iz kuće, pijana, rekla nam je da se ide objesiti, čovjek se u primorskom mjestu, dok dere jugo ili bura, može objesiti samo u konobi, otvaramo vrata konoba, sva su vrata otključana, obilazimo jednu po jednu, ima ih dvadesetak, ulazimo u svaku, palimo svijeću, gledamo u kuke na stropu. Visi? Ne visi? Visi? Ne visi? Ne visi. U kutu jedne konobe tijelo pokriveno prljavom dekom. Čuje se hrkanje. Otkrivamo tijelo. To nije moja mama, to je stari Andre. Pokrivamo ga. Potok je nabujao. Prelazimo mali most, pa hodamo pokraj hotela, skrivamo se od kiše, nemamo kišobran, u kanalu, tamo kod prodavaonice, leži moja majka. Tanke ruke, tanke noge, tamnocrveno lice, nona je i ljuta i sretna, nosimo je doma. Otac je negdje, moja sestra na katu, vučemo je u sobu, peremo joj lice, ruke, noge, stavljamo limeni lavor pokraj kreveta, noćas će povraćati žuč, jetru, krv. Ujutro će biti ljuta, mrka ili slomljena. Ležat će čitav dan pokrivena preko glave, ili će tiho sjediti u kuhinji pokraj štednjaka, ili će režati na nas jer nema novaca. Nona i ja otkrile smo u kući boce s rumom, ispraznile ih, pa prazne bacile u smeće. I one male u kojima je rum za kolače i one od pola litre. Bile181su u prljavom rublju, u čistom rublju, u vodokotliću, u konobi. Nikad, baš nikad ne bismo pronašle sve boce. Kako je mogla kupiti sav taj rum? Moja mama nije radila, ali uvijek je bilo dobrih ljudi koji su mojoj mami posuđivali novac znajući da ga nikad neće vratiti.

»Da li je umrla Zeka?«»Nije još. Pazimo na nju. Dajemo joj lijekove svakih pola sata i danju i noću.«»Jadna moja Zeka.«18272.Mene nikad nećete vidjeti kako slavim rođendan u restoranu koji liči na pravu primorsku konobu. Primorci su samozatajni ljudi. O njima se baš ništa ne zna. Slavonci vole kulen i tamburu, Dalmatinci blitvu i tužne pjesme o papi, didi, staroj materi i staroj curi koja godinama čeka svoga kapetana. Tko su Primorci? Nikad nitko nije istražio zašto Primorke piju, bacaju se u bunar ili truju tabletama i zašto Primorci ne govore o svojim pijanim ženama ili onima koje su skočile u bunar. Primorci su šutljivi, žao mi je zbog toga, da više govore ja bih danas možda znala tko je bio moj otac, tko je bila moja majka.»Mala mi je rekla da je Zeki bolje. Tko će danas doći«, glas joj je zvučao nekako slomljeno, baš slomljeno. »Nitko!«18373.Alkoholizam je bolest i treba je liječiti. Kako? Moja je baka mislila da se alkoholizam njene kćeri može izliječiti urlanjem, zavijanjem, čupanjem kose, plakanjem, psovanjem, vrištanjem, šamaranjem moje majke, proklinjanjem i preklinjanjem. Moj je otac mislio da se alkoholizam njegove žene može izliječiti njegovim alkoholizmom, skakanjem po mojoj mršavoj, polumrtvoj majci, rezanjem, psovanjem, podrugljivim cerekom, razbijanjem, urlanjem, mlaćenjem djece, lizanjem moga vrata, grljenjem tuđih žena, plesanjem s djevojkama koje su mu mogle biti kćeri, zatvaranjem svojih kćeri u malu sobu. Ja sam mislila da se alkoholizam moje majke može izliječiti razgovorom, placom, bacanjem tanjura u njenu pijanu glavu.Zazvonio je telefon. Buljim u broj. Dignuti slušalicu, čekati da odzvoni?»Tko će danas doći«, glas joj je zvučao molećivo.»Nitko!«184Nepokretna me Gospoda gledala. Bilo je jako vruće. Njene su pelene bile bijele. I opet nisam mogla zagrliti majku. Ni poljubiti je.»Pokrij me«, reklo mi je mršavo djetešce u tirkiznoj plastici.Pokrila sam je.»Boli me pokrivač.«Gledala me molećivo okom kuhane ribe. Gledala me, gledala me, baš me gledala, očekivala je poljubac, zagrljaj, tapšanje.»Ubij me, ne mogu je poljubiti, ne mogu je zagrliti, ne mogu je pomilovati po kosi, ne mogu i ne mogu«, rekla sam mužu u automobilu.»Smiri se, ona to od tebe i ne očekuje, Primorci su suzdržani ljudi, ne pokazuju svoje osjećaje. Ženo, da li ti mene uopće voliš?« Gledao me i smijao mi se očima.»Ne«, rekla sam, »tko može voljeti brbljavog Dalmatinca?«18575.»Zašto mi netko ne pomogne, zašto me netko ne ubije!«Bacala se po krevetu i neprestano tražila da joj pokrijemo stopala, leda, da je okrenemo na bok, pridignemo uzglavlje kreveta, namjestimo jastuk...»Stara, smiri se.«»Zašto me ne ubijete, čemu sve ovo?«

Gospoda u kutu je govorila: »Ne vjerujte joj, ništa nju ne boli, spavala je cijelu noć, nije se maknula, lagano je disala. Vidite moje noge, dva stupa, sestre me okreću cijele noći, svaka dva sara, ja uopće ne spavam, ona stalno spava, i danju i noću, kuka samo kad vi dođete, čim vas vidi krene urlati.«Dok je Nepokretna Gospoda govorila gledala sam u blijede oči moje majke.»Sto ti je rekla, sigurno govori kako me ne boli, kako spavam cijele noći...«»Gospođa govori kako je ovdje hrana dobra i kako je danas bila u restoranu, možda bi i ti mogla sutra lagano, do restorana...«Majka je pogled skrenula na moga muža. »Zašto joj vi ne kažete da me boli, da ne mogu hodati, samo mi vi vjerujete.«»Nona, ja vam vjerujem, ali vi najbolje znate kako je težak život s vašom kćeri, pustite je da govori, a vi radite po svom.«186»Molim vas, hoćete li biti tako dobri pa reći sestri da mi da nešto protiv bolova, neke kapi, ili me odvezite doma.«»Doma«, rekla sam, »kako to misliš, doma?«»Doma, u mom krevetu sve bi bilo lakše, čovjek, kad je doma, može sebi pomoći.« Gledala je u moga muža.Duboko sam udahnula pa izdahnula.»Sto ti je«, riblje oko okrenulo se prema mojim očima.»Aritmija.«»Zašto ne odeš doktoru? Čuvaj se.« »Ništa joj nije«, rekao je moj muž, »previše je zločesta da bi joj nešto bilo, je tako, nona?« Nasmiješila se: »Tako je.« Izašli smo iz sobe.»Ajmo okolo pa ćemo kroz prozor pogledati da li sjedi i pije kavu ili leži.«Pogledali smo kroz prozor. Ležala je i gledala nas ravno u oči.18776.Da mogu, od svoga bih strica otkupila kuću moje bake i uselila u nju. Okružena je livadama, ovce vjerojatno i danas tamo pasu, zvone zvonca oko njihovih vunenih vratova, u zraku majčina dušica, more blizu iako daleko, kameno dvorište, šterna. Moj je otac bio opsjednut mišlju kako njegova majka više voli njegovog brata nego njega. Baka je dvadesetak godina živjela sama, ni jednom je moj otac nije posjetio. S mržnjom je govorio o ženi koja će sve ostaviti njemu. On, to je bio njegov mrski brat. Moj stric je volio svoju majku, stalno joj je nosio poklone, javljao se s broda, pisao joj razglednice i pisma, kad je bio kod kuće nosio joj je kruh i meso...»Sve je to samo interes, goli interes, on bi za dva dinara ubio oca i mater, skače oko nje jer će mu sve ostaviti.«Što je moja baka mogla ostaviti mome stricu? Mogla mu je ostaviti seosku kuću i nekoliko desetaka tisuća kvadratnih metara zemlje.»Zna on zašto skače oko nje, zna on dobro zašto skače oko proklete krave.«Sigurna sam da je želio reći kurve, krava i nije neka uvreda, krava je više tupa nego opaka, više glupa nego zla, u kravi nema ni malo proračunatosti ni mržnje, krava sigurno ne bi sve svoje ostavila samo jednom sinu, kurve to čine, sve su žene kurve, sve one vole jednoga sina više nego drugoga. Kurva, kurva, kurva.188Govorio je: »Krava, krava, krava.«»Ti znaš da sam ja strpljiva žena, da mogu mnogo podnijeti, ovo više ne mogu.«»Mama, izdrži.«»Sto da izdržim?«

»Bolove.«Plakala je.»Ne mogu. Ne mogu više. Reci im da mi daju nešto.«»Reći ću.«»Kada?«»Sada, ovoga časa idem u ambulantu.« »Idi, molim te kao Boga, idi.«Sestra me saslušala. »Razumijem, ali morate razumijeti i vi mene. Sama sam, bez dozvole liječnika ne mogu ništa.«»Zovite liječnika, pozovite bilo koga, dajte mi njegov mobitel.«Nazvala je liječnika. Odnijela joj je zaldiar.18977.Baka je jednoga jutra rekla: »Tone me zove.«Nije dočekala iduće jutro.Moja je majka čuvala Malu da bih ja mogla otići na pogreb. Otac nije otišao. Ni ja nisam otišla na njegov, ali njegov se pogreb dogodio mnogo, mnogo, mnogo kasnije. Kad sam se vratila s pogreba nitko me ništa nije pitao. Majka mi je pokazala pokretom ruke da je on tamo, leži u svojoj sobi, Mala je spavala u bračnoj sobi, ona mi je u dječjoj sobi rekla da on čitav dan leži u krevetu onako kako leži kad se oporavlja od alkohola, ali nije pijan, njoj se čini, šaptala je i pušila polovicu cigarete, nikad nije pred njim pušila i nikad nije popušila cigaretu do kraja, ugasila bi je, ubacila u veliki džep na pregači, pa je dva sata kasnije opet pripalila, njoj se čini da ga je čula kako plače. Preciznije - cvili. Jeca.»Nećeš vjerovati, zazivao ju je, govorio je: 'Mama, mama, mama, mama...'«»Ne mogu vjerovati«, rekla sam, »pa to je vijest. On plače, on može plakati, njemu je umrla mama.«To me razveselilo.»I, kako je«, vikala sam u slušalicu, »pomaže tableta, velika je, ogromna, mora pomoći, to ti je kombinacija tramala i paracetamola, ako ti to ne ubije bol ne znam što će.«190»Bolje mi je, hvala.«»Bolje ti je, samo ti je 'bolje', ili ti je dobro?« »Nije mi 'dobro', bolje mi je.«»Ja ovako više ne mogu«, rekla sam Maloj, »ova će nas stara sve otjerati u ludnicu.«»Mama, zašto dramiš? Ona je daleko, jako daleko od nas, gotovo pola sata vožnje, saslušaj ju pa spusti slušalicu, valjda možeš izdržati te dvije minute?«»Dvije minute«, urlala sam, »kako ne razumiješ, naš razgovor traje gotovo šezdeset godina. Čitav je život slušam, ne mogu više.«»I ja tebe slušam čitav život pa što mi fali, opusti se, stara, danas ja idem gore.«19178.Krava nije sve ostavila samo jednom sinu. Umrla je bez oporuke.Nazvala sam je. Dugo je potrajalo dok u slušalici nisam čula čudne zvukove. Štropot pa težak uzdah. Pa spuštanje slušalice.Osjetila sam kako mi srce u grlu treperi.192Zašto mi mrtav otac tako često pada na pamet? Ne bi se trebalo osvrtati, treba obrisati nos, dobro ga obrisati, ispuhati, očistiti, isprazniti, osloboditi svih mirisa, Sekspir je rekao, tugovati nad prošlim jadom najsigurnije je sredstvo da se privuče drugi.

Moja mi je sestra rekla, sjedile smo ispred onokologije, mala terasa gotovo na cesti, oko nas su se bolesnici na samrti borili za dah ili svjetlo: »Godinama nisi vidjela oca, sjećaš se kako miriše?«»Ne«, rekla sam, »sve sam zaboravila.«»Ubijte me, ubijte me, ubijte me, ja više ovako ne mogu.« Gledala sam u njeno bijesno, izobličeno lice. »Otići ću sestri...« »Kad?«»Malo kasnije.«»Malo kasnije«, zastenjala je, »zašto ne odeš odmah?« Otišla sam u ambulantu.»Doktora nema, ja joj ne smijem dati ništa što joj nije propisano, morate biti strpljivi, fantomski bolovi će nestati kad krene djelovati prozac, gospoda je jako depresivna, psihijatar je rekao da je potpuno pri sebi, nije senilna, samo depresivna, budite strpljivi. Nemojte se vraćati k njoj, samo ćete je uznemiriti, gospoda koja leži s njom u193sobi rekla je da je vaša gospoda majka nemirna samo kad vas vidi, inače mirno leži i mirno spava.«Izašla sam iz zgrade kroz donji izlaz, s ceste sam mogla vidjeti moju majku u krevetu. Ležala je na boku, meni okrenuta leđima i gledala u vrata sobe.Čekala me.19480.Kad je moja majka napustila oca, ja sam prodala njenu kuću, prodali smo naš stan, kupili kućicu u kojoj živimo i mojoj majci garsonijeru. Na moje ime, da ne bude stečena u njenom braku.Rekla je: »Prvi put u životu imam svoj ključ.«Naručila je dodatnu bravu, živjela je u paklenome strahu da će je on pronaći, u velikom gradu, u velikom neboderu na devetom katu, iza vratiju na kojima nema pločice s imenom.»Naći će me, naći će me, ne može on prijeći preko toga, sanjam ga svake noći, tuče me, i on me tuče i moja me majka tuče i brat me tuče...«»Samo nemoj opet početi piti«, rekla sam.»Piti ću sutra.«Desetak godina kasnije moj muž i ja upali smo u financijsku frku, prodali garsonijeru u kojoj je živjela moja majka i za nju unajmili stančić.Nije se protivila: »Djeco moja, kako vama tako meni, glavno da smo zajedno.«Nekoliko godina kasnije moja je majka prodala grob u kome je ležala njena majka da bismo vratili dugove.»Malo me brine kamo će s njenim kostima, to me jedino brine, pitaj kamo će s kostima.«Nisam pitala. Sto osjećam prema svojoj majci, da li sam joj oprostila, može li se ikad išta oprostiti, što je oprost?195»Oprost je riječ koju smo izmislili da grešnik pomisli kako smo zaboravili.« Ambrose Bierce.Ja se svakoga dana sjetim. A morala bih i zaboraviti i oprostiti jer je meni moja majka bila dobra? Moja je majka meni bila dobra jer je tako sebi pomagala. Sebična stara gospoda, uvijek je gledala samo svoj interes.»Gospodo, preosjetljivi ste«, rekla mi je glavna sestra. Stajale smo pokraj njenog kreveta, teško je disala. »Vidite, nema bolova.«»Ali, teško diše, možda ima upalu pluća, zašto se ne budi?«

Glavna se sestra nasmiješila od uha do uha. »Nema upalu pluća, a ne budi se jer ste vi tražili da joj damo nešto protiv bolova. Nikad niste zadovoljni, kad mama spava ne vrijedi, kad urla ne vrijedi...«, potapšala me njegovanom rukom po ramenu.»Htjela bih budnu majku bez bolova.«»Strpite se, gospoda je depresivna, psihijatar je rekao daprozacu treba neko vrijeme, vidjet ćete, na proljeće ćete skupa šetati parkom, jeste li primijetili da pred domom gradimo kafić, teretanu, frizerski salon, imat će i dvoranu za ples...«»Hvala«, rekla sam, »najljepša hvala, jako ste ljubazni.«196Svoju sam majku mogla poljubiti samo za rođendan i Novu godinu. Jedva. Gledale bismo se ispod oka pa onda to obavile. Ja njoj suhi poljubac na suho lice, ona meni poljubac u zrak pokraj moga obraza. A ja uopće nisam bešćutna. Na vratima frižidera držim dvije fotografije gospoda koje su trebale biti moje mame. Gospođa Ana me zove »zlato moje« i sprema mi salsu bez soli, gospođa Marica živi u Beogradu, ima preko devedeset, ali uvijek veselo cvrkuće u slušalicu kad čuje moj glas. Zašto mi one nisu mame? Njih ljubim čim ih vidim, uz njih sam opuštena i vesela, one misle da sam mlada i da je preda mnom još mnogo lijepih godina. I Mirjanu Krizmanić volim. I njenu ću fotografiju staviti na frižider.Osjećam se krivom jer svojim rukama ne perem guzicu moje majke, ne navlačim pelene, ne češljam rijetku košiću, ne masiram bijela leda, ne režem nokte na rukama i nogama, uvijek kad joj njegovateljica u domu mijenja pelenu izađem iz sobe. Ja pojma nemam kako miriše moja mama. Njegovateljica tepa mojoj majci dok ona bolno ječi, stalno ječi, čujem to kroz zatvorena vrata sobe dok se na hodniku tresem.Nazvala sam je.»Gdje si do sada? Kad ćeš doći, da li će danas netko doći, koji je dan, koliko je sati? Boli, boli, boli, da znaš kako boli. Strašno boli, umirem u najstrašnijim mukama...«19782.Nazvala sam je. Dugo je zvonilo, ali nije mi se javila. Nazvala sam je nakon pola sata. Uzalud.Ukucala sam broj glavne sestre. »Kako je moja majčica, ne javlja mi se?«Glavna sestra je uvijek bila fenomenalno raspoložena: »Ne javlja se jer spava. Dali smo joj nešto.«»Kako joj je?«»Kako bi joj bilo? Dobro. Vaša je mama zapravo dobro, možda je malo razmažena. Vi previše oko nje skačete, razrijedite posjete, neka vas se malo zaželi, ne dozvolite joj da manipulira, da vam kvari raspoloženje, njoj je dobro.«»Rekla mi je da ima strašne bolove.«Glavna sestra se nasmijala: »Opustite se, mi je pratimo, ona polako ulazi u senilnost, ponavlja poput automata boli, boli, boli, ništa nju ne boli.«Razrijedila sam posjete.19983.»Sanjala sam da si mrtva i da ti mrtvoj Zeka po trbuhu skače. Kako je Zeka?«20084.Ruke su joj bile tanke poput štapića. I noge. Na stopalima je imala ružičaste čarapice. Ja sam joj ih kupila. Kad? Gdje?»Zašto ne mogu umrijeti, imaš li neki odgovor?«Nije bila napeta, gledala me onim očima kuhane ribe.

»Mama, ti ne možeš umrijeti jer nisi bolesna.« Nisam uspjela shvatiti da li su se njena bezuba usta iskrivila u podrugljiv osmijeh ili je plakala bez suza. »Kćeri moja.«U sobu je ušla njegovateljica, u ruci je držala zdjelu ispunjenu narančastom smjesom, pridigla je gornji dio kreveta, majka je jauknula.»Ajmo, nonica, ne se žaliti, sad ćemo lijepo popapati ovo pa nina nana.«Majka me je gledala dok je otvarala usta, gutala narančastu smjesu pa opet otvarala usta.»Idem ja«, veselo sam mahnula mami dok su joj usta bila puna smjese, »vidimo se sutra.«20185.»Danas su me dvije gospode nosile u restoran jer si ti rekla da moram jesti u restoranu.«Češkala se po leđima i namještala ljubičasti pokrivač.»Mama, moraš se kretati, ne smiješ žaleći pa dobiti dekubitus, vjeruj mi, postoji i gore od ovoga kroz što trenutno prolaziš...«»Prokleta bila!«Trgnula sam se. Nije me gledala, namještala je pokrivač i pokušavala se okrenuti na bok. »Što si rekla?« »Rekla sam, prokleta bila.«Začudilo me kad sam osjetila suze u očima. »Zašto mi to govoriš«, nevjerojatno, gotovo sam glasno zaplakala.»Zato što mi ne vjeruješ, one dvije su me vukle u restoran samo zato što mi ti ne vjeruješ, tamo sam im pala dok se me prisiljavale da sjednem za stol i toliko sam urlala da su se svi razbježali, jedna je gospođa pred sobom gurala hodalicu, i ona je pala kad sam ja zaurlala...«»Mama!«»A onda su me one dvije vratile u krevet, urlala sam, urlala i urlala u krevetu pa su mi donijeli veliku, debelu tabletu, rekle su da će me to smiriti, nije, pa sam dobila još tri zelene.«»Nemam riječi, kako se to ponašaš?«202»Kako se ti ponašaš, želim ići doma...«»Doma?«»Doma. Želim umrijeti doma, u svom krevetu, želim posljednji put vidjeti Zeku.«Moja majka nije znala da smo gazdarici njena stana vratile ključ i da Zeka sada stanuje kod nas. Kad izađe iz kaveza popisa se iza zahodske školjke.»Mama, tebi treba njega i danju i noću, ti jednostavno ne možeš biti doma dok ti ne bude bolje, kad bi samo malo više jela...«»Ne spominji mi jelo, stalno me tjeraš da jedem...«»Mama, ti se moraš oporaviti, ojačati...«»Želim umrijeti, svi umiru osim mene.«»Tko je umro?«»Svi su umrli, umrla je i Savka Dapčević Kučar.« »Tko ti je to rekao?«»Gospoda Meri, jutros je bila ovdje.« Gospoda Meri je bila jedna od žena, ne sjećam se koja po redu. »Gospođa Meri me poljubila.«»To je lijepo, mama, ljudi te vole.«»Mene su ljudi uvijek voljeli, donijela mi je čaj od breskve i mlijeko za tijelo i maramice, jesi li ti donijela maramice?«»Jesam, u kutiji, da ih lakše vadiš.«»Ja ne mogu izvlačiti maramice iz kutije, vidi, otkazale su mi ruke, takni mi prste...«

Taknula sam joj ledene prste. »Nisu ti prsti otkazali, da vježbaš...«»Ja se više neću suzdržavati, ja sam bila pristojna žena, zato mi se i sve ovo događa, kad me opet bude boljelo, to moraš znati, toliko ću urlati da ćeš me čuti doma, vrištat ću dok me ne omame...«20385.»Danas su me dvije gospode nosile u restoran jer si ti rekla da moram jesti u restoranu.«Češkala se po leđima i namještala ljubičasti pokrivač.»Mama, moraš se kretati, ne smiješ žaleći pa dobiti dekubitus, vjeruj mi, postoji i gore od ovoga kroz što trenutno prolaziš...«»Prokleta bila!«Trgnula sam se. Nije me gledala, namještala je pokrivač i pokušavala se okrenuti na bok. »Sto si rekla?« »Rekla sam, prokleta bila.«Začudilo me kad sam osjetila suze u očima. »Zašto mi to govoriš«, nevjerojatno, gotovo sam glasno zaplakala.»Zato što mi ne vjeruješ, one dvije su me vukle u restoran samo zato što mi ti ne vjeruješ, tamo sam im pala dok se me prisiljavale da sjednem za stol i toliko sam urlala da su se svi razbježali, jedna je gospođa pred sobom gurala hodalicu, i ona je pala kad sam ja zaurlala...«»Mama!«»A onda su me one dvije vratile u krevet, urlala sam, urlala i urlala u krevetu pa su mi donijeli veliku, debelu tabletu, rekle su da će me to smiriti, nije, pa sam dobila još tri zelene.«»Nemam riječi, kako se to ponašaš?«202»Kako se ti ponašaš, želim ići doma...«»Doma?«»Doma. Želim umrijeti doma, u svom krevetu, želim posljednji put vidjeti Zeku.«Moja majka nije znala da smo gazdarici njena stana vratile ključ i da Zeka sada stanuje kod nas. Kad izađe iz kaveza popisa se iza zahodske školjke.»Mama, tebi treba njega i danju i noću, ti jednostavno ne možeš biti doma dok ti ne bude bolje, kad bi samo malo više jela...«»Ne spominji mi jelo, stalno me tjeraš da jedem...«»Mama, ti se moraš oporaviti, ojačati...«»Želim umrijeti, svi umiru osim mene.«»Tko je umro?«»Svi su umrli, umrla je i Savka Dapčević Kučar.« »Tko ti je to rekao?«»Gospoda Meri, jutros je bila ovdje.« Gospođa Meri je bila jedna od žena, ne sjećam se koja po redu. »Gospoda Meri me poljubila.«»To je lijepo, mama, ljudi te vole.«»Mene su ljudi uvijek voljeli, donijela mi je čaj od breskve i mlijeko za tijelo i maramice, jesi li ti donijela maramice?«»Jesam, u kutiji, da ih lakše vadiš.«»Ja ne mogu izvlačiti maramice iz kutije, vidi, otkazale su mi ruke, takni mi prste...«Taknula sam joj ledene prste. »Nisu ti prsti otkazali, da vježbaš...«»Ja se više neću suzdržavati, ja sam bila pristojna žena, zato mi se i sve ovo događa, kad me opet bude boljelo, to moraš znati, toliko ću urlati da ćeš me čuti doma, vrištat ću dok me ne omame...«203

»Mama, zašto mi to radiš, svi ti želimo pomoći, da vježbaš, da više hodaš, da odeš bar jednom dnevno do zahoda ne bi ti trebale pelene, osjećala bi se manje bespomoćno, da sama odeš do restorana, to je deset koraka od tvoje sobe...«Zaklopila je oči i tiho ječala.Pomilovala sam joj ruku.»To je bilo strašno kako je vaša mama urlala, strašno. Da sam bar ja zdrava kao ona, moje su noge dva stupa, i danju i noću me sestre okreću, svaka dva sata, otišla sam na operaciju kičme, bila sam, danas mi se tako čini, kad sam otišla na operaciju kičme, bila sam prava i zdrava, prava i zdrava, vidite me, vidite mene, pa ne urlam. Ona je jako razmažena, svi oko nje skaču, tražila sam da me premjeste u drugu sobu...«Televizor je urlao, na ekranu je muškarac srednjih godina govorio ženi kako odlazi jer ju više ne voli. Ona je plakala.Izašla sam i potražila glavnu sestru.»Mama mi je rekla da joj je danas u restoranu pozlilo.«»Pozlilo?«»Da, pala je i urlala od bolova.«»Nije pala, samo je kliznula iz ruku njegovateljica, pokušali smo je odvesti u restoran da malo živne. U posljednje je vrijeme jako nemirna.«»Zašto?«»Zašto? To se sa starcima nikad ne zna.«»Rekla je da ima jezive bolove.«»Svi oni žele malo pažnje, malo nježnih riječi, poljubite je i pogladite po kosi pa će sve proći, oni su kao djeca.«»Mislite da bih se trebala vratiti u sobu i malo je počešljati?«204Sestra se nasmijala. »Vi toliko činite za nju, stalno netko dolazi, svi ste oko nje, mi ćemo je počešljati, samo vi lijepo odite doma i opustite se. Ništa njoj ne fali.«Izašla sam na gornji izlaz, pa se vratila u zgradu, pa izašla na donji. Moja je majka ležala na boku i gledala u vrata sobe. Ipak sam se trebala vratiti i počešljati je. U sobu je ušla njegovateljica u ružičastoj kuti. U ruci je držala zdjelu punu zelene mase. Stavila ju je na noćni ormarić pa izašla. Moja je majka spavala.20586.Ja sam davno otišla od smrada češnjaka i bijelog vina. Neki odlaze, neki ostaju. Odlaze? Kamo odlaze? Svake večeri kad u svojoj kuhinji vidim brdo suda u sudoperu pomislim kako će kroz staklena vrata terase ući moj pokojni otac i prebiti mene i moga muža jer živimo u neredu i kaosu zatrpani neopranim suđem i brdima knjiga. Naravno da moj mrtvi otac nikad neće doći u moju kuću, u nju nije ušao ni dok je bio živ, ja jesam od svoga oca na neki način otišla, moja sestra je osrala. Moja je priča sretna priča.Pa ipak, može li se pobjeći od oca?Može li se pobjeći od mrtvog oca?Kad je mrtav otac mrtav?20687.Ana je ušla u dućan. Donijela je brdo kineskih anđela koji svijetle u mraku. Pet eura komad.»Tko je umro? Mama?« Ana se smijala.

»I dalje odbija frizerku, otkako je u domu nije stavila protezu u usta ni naočale na nos.«»Šalje ti poruku da je digla ruke od života, da si ti za to kriva, želi da je izvučeš i vratiš doma, da opet bude jedan na jedan, ne nasjedaj, stara.« Ana me gledala.Nasmijala sam se.»Tako, stara, bori se za svoje pravo na život, ako neće zube, neće zube, neće naočale, neće naočale, neće frizera, neće frizera, tko je jebe. Ili ona ili ti.«»Noćas je vrištala, toliko je vrištala da su sestre rekle da će je preseliti.«»Kamo?«»U stacionar. Leđa je bole na potpuno drugi način, trnu joj prsti, ponekad ju bol tako presječe da joj se čini kako će umrijeti. Traži da ju odvezemo doma, jedno joj je oko stalno zatvoreno.«»Daj se smiri«, Ana je slagala anđele na policu, »da odem po makjato?«»Pitala sam sestru što je stacionar. Rekla mi je da je to dio doma gdje su starci pod boljom kontrolom, sve je isto samo što u sobi leže četiri žene i nema toliko privatnosti.«207»Kako nema privatnosti«, Ana je ogromnog tamnocrvenog anđela stavila u izlog. »Stara, ovaj je toliko dobar da bih ga odnijela doma. Pino je car. Pogledaj, tamnocrveni anđeo, zelena kosica, plava usta, crni zubi, što kupci vide u crnim zubima, zlatni lak na noktićima, kako nema privatnosti?«»Vrata sobe širom su otvorena dvadeset i četiri sata, tako pacijente mogu bolje kontrolirati.«»Ili ih ostave na propuhu da brže umru.«»Ne zajebavaj«, rekla sam, »mojoj mami nije dobro. Oni brinu o pacijenrima, svaki od njih nosi im mjesečno gotovo devet tisuća kuna.«»U pravu si, da skočim po makjato?«»Neke gospode su godinama u stacionaru.«»I godinama spavaju u sobi kojoj su širom otvorena vrata?«»Nisu još odlučili kad će ju preseliti, ako bude mirna ostaje u svojoj sobi, ako bude nemirna otići će u stacionar.«»Ne razumijem, zašto je ne smire, stalno na televiziji slušamo kako je i bol bolest, kako bol treba ubiti, kako danas svi imamo pravo čekati smrt bez boli, samo tvoja stara urla od bolova i još ti za to plaćaš. Da sam na tvom mjestu, otišla bih gore i poslala ih u kurac. Da skočim po makjato?«»Nju ništa ne boli osim fantomski, rekli su mi da odlazi u senilnost, stalno se smiješe od uha do uha...«»Svi se trgovci smiješe od uha do uha, postoje istraživanja koja govore da je to jedan od najtežih poslova, to stalno smiješenje od uha do uha. Stjuardese, prodavačice, medicinske sestre, njegovateljice, pedikerke, konobari, svi ti jadni ljudi stalno se kese pa onda puknu.«»Gubi kontakt sa stvarnošću...«»Blago njoj, idem po makjato.«208»U posljednje vrijeme često vrišti, meni je jako teško spavati pokraj vaše mame, stalno jauče, boli, boli, boli. Ne mogu to više izdržati, ni meni nije lako. Noge su mi kao dva stupa, danju i noću me sestre okreću, svaka dva sata, pa ipak ne urličem, a njoj stalno netko dolazi, stalno, i nikad nije zadovoljna. Meni kći ne može doći jer ima dvoje male djece, ni sin mi ne može doći, radi u Italiji, znate da sam ja prodala stan

da bih mogla ovdje ležati, a nemam mira, pare samo nestaju, pitam se što će biti sa mnom kad sve potrošim...« »Pomoći će vam djeca.«»Sto ti govori, opet ti govori kako sam zločesta?« »Mama, gospoda govori kako joj kći ne može doći jer ima malu djecu, a sin joj radi u Italiji...« »Ne čujem, što je rekla?«»Gospoda je rekla da joj kći ne može doći jer ima malu djecu, a sin joj radi u Italiji...« Urlala sam. »Nema potrebe da na mene vičeš...« »Kako si«, ipak sam zaurlala. Iskrivila je bezuba usta. »Kad idete u Istanbul?« »Sutra.«»Lijepo se provedite i reci Maloj da digne penziju, ako umrem propast će novac...« »Nećeš umrijeti.«209Zaklopila je oči.Neki ljudi putuju, snimaju svoja putovanja, pišu putopise, nabrajaju u koje su sve crkve i džamije ulazili, izložbe vidjeli, suvenire kupili. Muž i ja stalno putujemo, ali ja ne znam u kojim sam sve svjetskim gradovima bila jer ne putujem da bih ulazila u slavne zgrade nego da bih pobjegla od onih pokraj sebe. Kad sam van zemlje šetam nepoznatim ulicama, gledam ljude, njušim zrak, drag mi je Beč u prosincu, konji na kiši čekaju mušterije, na Hilferici postoji kafić gdje služe čaj u listićima, do njega je prodavaonica nakita, u Burggasse postoji galerija u kojoj sam kupila torbicu napravljenu od bubnja perilice za rublje, u Lisabonu sam u Oceanovih pet gledala kako prekrasna mlada crnkinja drvenim batom mlati jastoga po glavi, Oceanovih pet je na obali, u blizini ogromnog mosta, volim i Siciliju, u travnju, polja naranača, ugašenu Etnu, volim i sajam u Muggiji, tamo odjeću uglavnom prodaju mlade Kineskinje koje savršeno govore hrvatski, talijanski i slovenski. Primirivna sam, ne zanimaju me ni stoljetne crkve, ni izložbe, iako sam vidjela sve pikaše ovoga svijeta, kod putovanja je najljepši osjećaj da si daleko od kuće, da će se možda srušiti avion, da mama zna da te ne smije zvati, da mami može biti zlo, ali ti uz najbolju volju ne možeš odjuriti u dom, da telefon u hotelskoj sobi nikad ne zvoni jer nitko ne zna u kojem si hotelu, da ulice van gradskih pješačkih zona još uvijek izgledaju kao mjesta gdje žive ljudi, a ne lutke opsjednute armanijima i gabanama. Moj muž i ja uvijek kažemo da ćemo se vratiti dan kasnije. To je krasan osjećaj kad si doma, a nitko ne zna da si doma, ni Mala ni prijatelji ni moja majka, kuća ti je hotel u nepoznatoj zemlji, dan provedeš u pidžami, ako i zazvoni ne dižemo slušalicu,210da se mene pita umrla bih na nekom putu. Kad smo se vraćali iz Istanbula, u avionu smo se sjetili da mojoj mami nismo kupili gaće iako su se nudile na svakom uglu. Dva sam sata provela u prodavaonici gaća, pidžama i donjeg rublja, a majka mi ipak nije pala na pamet. Prodavačica me uporno nagovarala da kupim specijalne gaće koje dižu guzicu, ja sam odbila, sada mi je žao. Otići ćemo opet u Istanbul, tamo ću se opet ubijati rižom na mlijeku i kupit ću one gaće.»Prestrašno se osjećam«, rekla sam mužu u avionu.On se smijao. »Nisi normalna, noni ćemo kupiti turske gaće na tržnici, ti stvarno misliš da će ona vidjeti razliku?«»Zašto sam na nju zaboravila?«Na tržnici nije bilo turskih gaća, moj joj je muž kupio gaće marke dević, nije primjetila razliku, rekla je hvala, ja sam svoje dvije prekrasne turske pidžame dala skratiti i suziti, složila sam ih u njen ormar.Idućeg je dana tijelo moje majke osvanulo u tirkiznoj pidžami na bijele pruge, izgledala je poput slomljene lutke.»Mama, da li ti je topla pidžama?«

»Boli, boli, boli, boli...«21189.Kad ljudi odrastu? Kad bi morali odrasti? Nije li nevjerojatno da ja u šezdesetoj strahujem od žive majke i stalno gledam mrtvog oca kako urla, mlati, psuje, prijeti, reži, davi, pljuje, udara... Ja sam u svojoj šezdesetoj djevojčica koja se boji zlog oca? Ne pretjerujem li? Konačno, stari tamo leži, ovce mu bleje pokraj groba, leži medu ružmarinom i lavandom, sve je onako kako je htio, sam je izabrao lokaciju i vrstu mramora, ruke su mu tanke kosti, više me nikad neće uhvatiti za vrat ni za kosu, neće se trljati o mene ni stavljati mi ruku u krilo. I ribar Pino je pokojni Pino, kuća je prodana, sve je zauvijek nestalo, to što slabije čujem na lijevo uho možda i nije od udarca šakom u glavu nego od starosti, i moj je ujak slabije čuo tamo oko šezdesete, a moj ga otac nikad nije tresnuo. Da li je moja majka gluha zato što je sestra moga pokojnoga gluhoga ujaka ili zato što ju je muž nekoliko puta odvalio šakom? A moja nona, njegova punica, odlično je čula do smrti. Moj ju je otac poštovao, pribojavao se sijede, mršave Ličanke koja mu je gotovo iskopala oči kad ga je vidjela da kod milicijske stanice slini nekakvu Slovenku. Stara je imala dobar sluh jer ju nije dosegla šapa moga oca? Da li je sve baš tako jednostavno? Idu mi na živce moji vršnjaci koji stalno prizivaju roditelje i leševe optužuju za sve loše što im se u životu dogodilo. Davno sam rekla, sama ću uzeti život u svoje ruke, pijani majmun i pijana mater nikad mi neće biti alibi za neuspjeh. Neuspjeh? Ja nisam212neuspješna. Moji anđeli su apsolutno najprodavanija roba u gradu. Ipak ćemo proširiti ponudu. Uskoro ćete kod nas moći kupiti stolnjake posute anđelima, kišobrane, posude za kišobrane, papirnate salvete, vaze za cvijeće, gaćice za anđele i gaćice na anđele, muške bokserice na anđele, cipelice za anđele, rukavice za anđele. Ni jedna hrvatska kuća ne bi smjela biti bez anđela čuvara. Ja sam sretna, sretna, sretna, malo ima ljudi koji mogu šetati Istanbulom, pa stati, pa sjesti, pa topiti granule čaja od jabuke u vrućoj vodi.»Danas sam sama otišla u zahod, ali nisam napravila popo. Terapeuta je htjela da prošećem do restorana, sve me boli pa sam ostala u krevetu.«»Laže, nije otišla u zahod, popo je napravila u krevetu, sestre se jako na nju ljute jer odbija pelenu, a ne ide u zahod, sve vam laže, ako mi ne vjerujete pitajte sestru.«Dok je Nepokretna Žena govorila ja sam gledala u moju majku u turskoj ružičastoj pidžami.»Sto govori, govori da sam zločesta?«»Gospođa govori da je bole noge, da su njene noge dva stupa, da ju sestre okreću svaka dva sata, i danju i noću«, vikala sam.»Da li je netko umro?«»Mama, zašto ne staviš naočale, imaš Novi list, sama pogledaj osmrtnice, trgni se malo, dignut ću ti gornji dio kreveta, gdje je daljinski?«»Vidiš, vidiš kako ti ne ide, Mala mi zna namjestiti krevet, pokrij mi noge.«21390.Tko je moja majka danas? To je stara, nemoćna žena koja govori, život je lijep ako možeš spavati. Ja bih je morala voljeti, razumijeti, poljubiti joj pjegavo lice makar nakon toga crkla. Dobrota je ubijanje ogorčenja i bijesa.Gledala sam u telefon, zvonio je, zvonio i zvonio. Nisam digla slušalicu. Plakala sam i glasno govorila: »Ne mogu, ne mogu, ne mogu.«

»Pretjeruješ«, rekla je Ana, »tvoja majka je samo hrpa kostiju pokrivenih kožom, benigno biće koje neće još dugo, čemu tolika strast? Sta bi bilo da si na mom mjestu? Ja svoju staru ne mogu uvaliti u dom, tri puta dnevno letim k njoj, presvlačim je i hranim žlicom i još kasno uvečer unuci dajem instrukcije iz prirode. Moja unuka ima samo devet godina, mora znati da je rijeka Dobra ponornica, da je najstarija hidroelektrana Zeleni vir podno Skrada izgrađena 1921. godine, a radi i danas, moram izraditi žabu ili ribu u tehnici origami, da li znaš tko na Malom Lošinju jede mušice, bube i komarce?«»Ne.«»Jede ih macaklin.«21491.Da moja majka nije imala djece, kakva bi bila njena sudbina? Sigurno ne bi ostala pokraj moga oca jer u njeno vrijeme muškarci nisu ostajali uz žene s kojima nisu mogli imati djecu. Da moja majka nije imala djece rastala bi se od moga oca, nastavila školovanje, napravila nešto od života u sistemu koji je propovijedao jednakost medu spolovima. Imala bi svoj stan, majka bi joj ostavila kuću na moru, bila bi mnogo zdravija, da nije bilo sestre i mene ne bi u osamdeset i petoj sanjala kako ju mlate moj otac i njena majka, sanjala bi samo majku, a to je ipak upola manje frustracije. Kuću na moru prodala bi za sto i pedeset tisuća eura, oko nje bi skakali ljudi dobre volje koji bi fenomenalno glumili ljubav, ja ne glumim ljubav prema njoj, mislim da djeca smiju prema roditeljima biti iskrena. Ona zna da ja ne volim nju, ona ne voli mene, nije li to strašna starost? Da li to i mene čeka? Tko će prije umrijeti, ja ili muž? Kakav bi bio moj život bez muža? Hoću li ja stara, bespomoćna, mršava i nemoćna čekati da mi Mala nekamo donese orahe? Volim orahe. Kako se jedu orasi kad imaš gotovo devedeset? Kao krema? Kao prah? Kao miris?Nisam digla slušalicu, ni danas, ni jučer, a neću ni sutra. Neću je zvati ni preksutra, neću je zvati danima, tjednima, mjesecima, godinama. Neću, neću i neću.21592.UŠLA SAM U SOBU i vidjela prazan krevet. Srce mi je zalepršalo. Danas znam da je to bila fibrilacija atrija, pijem ritmonorm i martefarin.»Jako je vikala, vrištala je tako jako da su je čuli i ljudi koji su šetali oko doma.« Nepokretna Gospoda je plakala. »Danima vrišti, i danju i noću, to je strašno, gospodo, ja to nisam zaslužila.«»Zašto mi niste javili da ste je preselili u stacionar?«»Preselili smo je pred pola sata, htjeli smo vas nazvati kad se malo smiri.« Glavna sestra smiješila se od uha do uha.»Čujem da je opet bila nemirna. Vi ste mi rekli da ne dolazim, da smo je razmazili, da joj od nas treba odmor, zato nisam dolazila danima.«Sestra me gledala, plave oči su joj blistale, smiješila se od uha do uha. »Bila je nemirna, ali sada je mnogo, mnogo bolje. Dali smo joj nešto pa spava. Morate računati s tim da će u stacionaru uglavnom spavati.«Popela sam se na kat. Stacionar je soba, četiri kreveta, na svakom krevetu leži nešto. Iskrivljene mršave ruke, izobličene noge, jedna je starica nešto mrmljala, druga ležala poput leša, ona pokraj prozora gledala je u mene sivim očima, ja sam joj se nasmiješila, uzalud, moja je majka hroptala. Pokraj žene koja je na krevetu ležala poput mrtvog žohara okrenutog na leda, sjedila je žena216

mojih godina i gospodi nešto govorila. Gospoda žohar nije reagirala.U sobu je ušla njegovateljica u blistavoj ružičastoj kuti. »Ajmo, nona«, rekla je mojoj majci. Namjestila joj je krevet tako da je izgledalo kao da moja majka sjedi. Žena ju je prstima tuckala po licu. Uzalud.»Nemojte je buditi, neka spava«, rekla sam.»Mora jesti. Ajmo, nonica, probudimo se, vidite tko vam je došao, došla vam je kćerkica.« U rukama je držala zdjelu punu tamnozelene smjese.Moja je majka otvorila oči i pogledala me.»Da li me vidiš, da li me prepoznaješ«, urlala sam. Svoje sam lice približila njenim modrim usnama.»Zašto urlaš«, šapnula je, »zašto stalno urlaš?«»Bravo«, urliknula sam, »bravo! Pojedi ovo pa će ti odmah biti bolje.«Sestra joj je stavila ubrus oko vrata i ubacivala smjesu u otvorena usta. Moja je majka gutala poput robota ili neke umorne, gladne ptičurine. U jednom je trenutku stisnula ljubičaste usne.»Gotovo, nona, bravo, dosta smo pojele, a sada ćemo lijepo nina nana.« Njegovateljica je spustila naslon kreveta.»Zašto spava?«»Nešto su joj dali, glavno da je više ne boli.«Gospoda kojoj je mrtvi žohar mama i ja zajedno smo napustile sobu, ali nismo razgovarale. U autu me čekao muž koji nije smio ući u stacionar iz poštovanja prema živim leševima koji se u snu znaju potpuno otkriti. Plakala sam.»Rekla je njegovateljica da je više ne boli, a čitavo mi vrijeme govore da je uopće ne boli...«»Smiri se, smiri se, zamisli da kroz sve to prolazi sama, kako bi to bilo strašno, kako bi patila. Oko nje je čitavi217tim visokokvalificiranih osoba koje najbolje znaju što će i kako će. Budimo sretni da sve to možemo platiti.«Pomilovao mi je koljeno, a ja sam se ukočila.Oriana Fallaci je napisala knjigu o ratu u Vijetnamu. Okružena brdima mladih leševa zapitala se da li je moguće da netko tamo u Italiji plače nad mrtvim starcem u osamdeset i osmoj? Da li je moguće da me uznemiruje prastara majka koja je možda na samrti? Zašto sam bila toliko nemirna?Ana mi je u slušalicu rekla: »Nemirna si jer nemaš problema, stara. Da li znaš na što se dijeli ovčarstvo, oprosti, ne ovčarstvo nego stočarstvo? Stočarstvo se dijeli na ovčarstvo, peradarstvo, govedarstvo i svinjogojstvo. A poljodjeljstvo se dijeli na povrtlarstvo, voćarstvo, vinogradarstvo i maslinarstvo. A ostalo se dijeli na ribarstvo, šumarstvo, lov i pčelarstvo. Jadna djeca.«Nazvala sam je. I u stacionaru je svaka pacijentica imala telefon na noćnom ormariću.Zvonilo je, zvonilo. Nitko se nije javio. Osjetila sam olakšanje.218Lice moje majke bilo je žuto. Gledala me. »Kako si, da li me prepoznaješ?« Rastegnuta je bezuba usta. »Bravo«, vrisnula sam. Gledala me jednim okom.Mrtvi žohar nešto je mrmljao, jedan je krevet bio prazan, jednoj je gospodi mladi bolničar mijenjao pelenu. Osjećala sam se neugodno. Učinilo mi se da je mijenjanje pelena nešto što definitivno nije muški posao, da mora da se dečko osjeća strašno.Pogledao me i nasmiješio se. »I nonu ću presvući«, gledao je u moju majku, »kad vi odete.«

»Možete je presvući i dok sam ja ovdje, neću otići tako brzo.«Srce mi je lepršalo, da sam znala da imam fibrilaciju atrija možda bih bila jako zabrinuta, to je opaka bolest, ako srce leprša dulje od pola sata krv se zgrušava, kad srce opet krene u sinus šalje ugruške na sve strane, najčešće u mozak. To sam sve saznala kasnije. Stajala sam uz majčin krevet i čekala. Dečka? Medicinskog brata? Njegovatelja? Kako se zove muškarac koji staricama mijenja pelene?Prišao je mojoj majci, otkrio je i skinuo joj donji dio pidžame. Zaprepastila me njena mršavost. Prastaro nedonošče u blijedozelenoj peleni. Približila sam se krevetu. Izvukao je mokru pelenu. Moja je majka zastenjala.219»Dobro, dobro, nona, sve će biti dobro, samo još malo.«Promijenio joj je pelenu i pogledao me. »Znate da gospoda ni jučer nije imala stolicu?«Dolazila sam do daha. »Kako to?«»Ne znam, trebat ćemo joj dati malo tople, jako slatke kamilice, klistir ne dolazi u obzir, trebala bi imati urednu stolicu, da ne dođe do najgoreg. A sada ću vas ostaviti same.«Izašao je iz sobe kroz vrata koja se nikad ne zatvaraju. Da je moja majka imala redovitu stolicu, saznala bih kako miriše.Približila sam se njenom licu i glasno rekla: »Mama, rreba li ti išta, sutra ću doći opet, glavno da te ništa ne boli, više te nikad neće boljeti, daju ti nešto, mama...«Nije otvorila oči, ali disala je mirno.220Ana je rekla: »Kad imaš šezdeset, samo je mrtva majka dobra majka.«»Kako je moja majčica?«Nazvala sam sestru jer mi se ona nije javljala na telefon.»Mirno, spava.«»Možete li mi reći što se s njom dešava?« »Kako to mislite?«»Nekako mi je slaba i tiha. Vi ste rekli da je depresivna i da ima fantomske bolove, sad je potpuno omamljena od lijekova, možete li učiniti nešto da bude bez bolova i pri sebi?«Sestra se veselo nasmijala. »Morate biti strpljivi, vaša mama je dobro i bit će još bolje...«»Taj stacionar, nije li to za one koji...«Sestra se ponovo veselo nasmijala. »Nije, stacionar nije za one na smrt bolesne, jeste li vidjeli gospodu koja leži u kutu?« Mislila je na mrtvoga žohara. »Vidite, nju održavamo već tri godine, zato, ne brinite.«»Da dođem danas, ima li to smisla, da li joj nedosta-jem?«»Vaša mama mirno spava, nema nikakve potrebe da dolazite, samo se vi smirite.«22195.Kako je to strašno da baš moju djevicu majku presvlači muškarac. Baš nju koja mi je čitav život govorila kako je muškarci nisu zanimali i kako će oni meni doći glave. A danas mojoj majci širi noge klinac koji bi joj mogao biti unuk, tepa joj, gladi lice, češlja sijedo paperje. Morala bih biti zadovoljna. Moja majka je dobila kaznu, najzad, na samrti plaća za sve zlo koje mi je učinila, za pijane noći, za buljenje u prazno, za gledanje kroz mene dok sam urlala kad bi me otac prebio, za sva ona dojenja preko volje, stigla ju je Božja kazna iako nikad u Boga nije vjerovala, plaća strašnu cijenu za svoje zločine, ja bih morala biti sretna žena. Trebala bih biti opuštena. Nikako ne bih smjela gledati u frižider i plakati dok gledam svoju nonu, nonicu iz Beograda i

gospodu Anu. Zašto plačem? Ja sam patetična stara gospoda puna samosažaljenja. Trebala bih nazvati Anu, Ana bi mi rekla što su pravi problemi. Njena unučica ima šarlah, sin joj je ostao bez posla, majka joj je dobila proljev, mijenja joj pelene devet puta dnevno, devet puta pet kuna, pa ti vidi. Pa ipak, Ana noću izrađuje anđele. Na poslu se ne vidi koliko Ana ima problema. Zašto mi stara majka nije izazov? Ja sam zločesta, a trebala bih joj dokazati da sam bolja od nje, toplija, strpljivija, nježnija... Nisam. Ne mogu glumiti. Ne želim. Ne mogu joj oprostiti. Kad sam ja bila mala, kad me mlatio otac... Kad sam ja bila cura, kad me slinio otac... Opet. Dokle? Smrdljivi otac. Smrdljivi otac?222Svakoga se dana pitam, a to nije fer, koliko bi naši očevi smrdjeli da naše majke ne sjede u blizini. Bespomoćne, prekriženih ruku, tihe, mršave, raščupane, pomirene, eutanazirane. Da je moja majka ubila moga oca ja bih bila bolja. Moja mi je majka poslala poruku, tko te jebe, gledam svoju kožu, čuvam svoj duševni mir u svojoj boci ruma. Smijemo li baš uvijek biti na strani naših majki bez obzira na sve što za nas nikad nisu učinile? Kako mirišu naše majke, kako miriše moja mama?Tko leži u onom krevetu? Moja majka?Ono je moja majka?22396.A KAKVA SAM JA mama? Ne podnosim alkohol. Otac naše Male prekrasno je biće koje mi uvijek kad sam u dućanu iz svoga kafića donosi makjato bez kofeina. Ne grlim i ne ljubim kćer, preciznije, ja nikad ne napravim prvi korak, ali ona mene, kad god me vidi, zagrli i poljubi u obraz, ili mi ponudi svoj na poljubac. Ja ne mrzim svoju kćer, ne režim, kupujem joj nakit i jakne, stalno joj ponavljam da je divna djevojka, i lijepa i pametna, čujemo se bar tri puta dnevno, ja nisam poput moje majke, ja nisam moja mama. Naša kći nije usporila moju putanju, nije pokvarila ni jedan moj plan, nisam je dojila protiv svoje volje, nisam je uopće dojila jer je rođena u vremenu kad dojenje nije bilo u modi. Na televiziji su se reklamirala umjetna mlijeka onako kako se danas reklamiraju mobiteli, mi mame iz sedamdeser i neke bojale smo se obješenih grudi više nego raka. Ja nisam moja mama pa ipak pojma nemam kako ja mirišem svojoj kćeri. Da li me njuši kad me grli, da li me njuši kad me ljubi? Ja nisam i nisam i nisam moja mama, depresivna, stara kuja koja grize svoju kćer, ja sam, za razliku od nje, zgrabila život za rogove, još uvijek držim te rogove u rukama. Moja kći nikad, nikad i nikad neće izaći iz sobe dok mi njegovateljica bude mijenjala pelene?22497.Zazvonio je telefon. Šest sati ujutro. Subota. Stavila sam naočale i pogledala displej. Dom.»Gospoda je noćas dobila visoku temperaturu, četrdeset i dva, upravo je pripremamo za bolnicu...«Užasnula sam se. »Četrdeset i dva, što bi to moglo biti, možda je dobila upalu pluća...«»Možda.«»Što mislite, ima li smisla da odem u bolnicu i tamo je pričekam?«»Nema, gospodi nije dobro, samo biste je uznemirili, moraju joj napraviti pretrage, vratit će nam je pa dođite popodne.«Smrt? To je smrt? To može biti samo smrt? Tko u osamdeset i četvrtoj može preživjeti upalu pluća? Što ako umre u bolnici sama, bez igdje ikoga?»Idemo«, rekla sam mužu.

»Ne idemo, čemu«, rekao je muž, »ili će preživjeti, ili umrijeti, ti tu ne možeš učiniti ništa, samo bi se strašno uznemirila.«»Ne želim da mi majka umre poput psa u nekoj sobici za metle, gledala sam njenu majku kako tako umire.«»To je bilo pred sto godina, u bolnicama više nema sobica za metle, sve su sobice iskorištene, ljudi danas umiru u društvu, jedan od drugoga odijeljeni paravanom, tvoja mama neće umrijeti sama.«225Kroz prozor sam gledala u begoniju, jedinu begoniju koja podnosi žarko sunce, zove se zmajevo krilo. Tamnocrvena. Ako moja majka umre, ako je ovo kraj, odahnut ćemo, kad se samo sjetim da me nikad nije voljela, ono njeno mlijeko koje sam gutala tisuću mi je puta izašlo na nos, uostalom, ja sam već stara, što će mi mama, što će mi zlobna, stara, zla mama koja urla zbog fantomskih bolova i nikad joj ništa nije dobro, čaj mora biti leden i baš od breskve, kavu iz automata može piti samo ako joj je donese Mala, ja joj ne znam namjestiti krevet ni pokriti je kako treba. Ustala sam, otvorila njenu kožnatu torbu i našla u njoj sliku na kojoj se smije u šarenoj haljini koju joj je kupio moj otac. Nosila ju je godinama, desetljećima. S male fotografije gledala me žena koja je bila mnogo mlada nego ja danas, ali nenjegovana. Raščupana sijeda kosa, ali na neki nemarni, veselo neuredni način. Mojoj su mami oči blistale, tko zna zašto se smijala, da je moja mama ostala ta žena ja bih je voljela?226»Vaša se mama vratila, nije joj dobro, dođite...«Ležala je sama u maloj sobi. Medicinski brat joj je mjerio temperaturu. »Trideset i pet sa dva.« »Kako to?«Otkrio je mojoj majci noge i pokazao na otečene gležnjeve. »To je to.« »Što je to?«»Morate biti hrabri, gospoda, čini mi se, odlazi. Napušta nas.« Potapšao me po ramenu.»Mama«, viknula sam i svoje lice približila njenom, »mama!«Tiho je disala.»Mama, prepoznaješ li me, mama!«Usta su joj bila poluotvorena, oči sklopljene. Njušila sam, njuškala, svoje lice gotovo zalijepila uz njeno. Izašla sam.Glavna sestra me gledala i nije se smiješila od uha do uha. »Nevjerojatno«, rekla je, »njeni su nalazi prava koma, snimili su joj pluća i otkrili metastaze na kostima, mora da je sve ovo vrijeme strašno patila...«Gledala sam joj u oči.I ona je gledala u moje.22799.Jučer smo urnu položili u zajedničku grobnicu jer niša za urnu još nije gotova. Izabrali smo krasnu nišu, pogled na more, mama i ja ćemo tamo skupa počivati u prahu. Sjedim u našem dnevnom boravku, ptice nisko lete, bit će kiše. Moja me mama gleda s one fotografije, smije mi se, a oči joj blistaju, šarena haljina je baš vedra. Dižem se i lijepim moju mamu na vrata frižidera. Tamo je drži magnet Laiterie, Marc Chagall. Velika kravlja glava, veliko, tamnosmeđe oko, na kravljoj glavi plavu kravu muze žena.228100.U sobu ulazi Mala. Grli me i ljubi. Mičem je od sebe.

»Reci mi, kako ja mirišem?«Moja me kći gleda blistavim, smeđim očima: »NaCoco Mademoiselle.«229KNJIŽNICA ZELINAHvala: uredniku i prijatelju Vladimiru Arsenijeviću koji je moju knjigu učinio boljom, Predragu Lučiću na naslovu, Mirku Ilicu na naslovnici, a Barici Smole na podršci.Bilješka o autoriciVedrana Rudan rođena je 1949. godine u Opatiji, a živi u Rijeci. Knjige su joj prevedene na desetak jezika, i nisu svi »svjetski«. Do sada je objavila slijedeće naslove: UHO, GRLO, NOŽ; LJUBAV NA POSLJEDNJI POGLED; JA, NEVJERNICA; CRNCI U FIRENCI; KAD JE ŽENA KURVA / KAD JE MUŠKARAC PEDER; STRAH OD PLETENJA. Ako vas o Vedrani Rudan zanima više ili baš sve, zaguglajte gospodu ili skočite na njen sajt www. rudan.info. Možete joj i pisati na vedrana@rudan.info.A540034170B