Naslov izvornika Stan Gooch

THE DREAM CULTURE OF NEANDERTHALS

Stan Gooch

KULTURA NEANDERTALACA

Čuvari drevne mudrosti

Postoje dvije vrste, bijela i crna. Bijela je slaba i lako propada, a crna je

jača i manje podložna propadanju. TEOFRAST

Sadržaj

Zahvale 9

Uvod 11

1. Trinaest 15

2. Sedam 29

3. Trinaest i rogati bog 36

4. Mjesečeva rijeka 45

5. Dva jednaka 57

6. Ne tako maleni ljudi 63

7. Mudrost i vještina 89

8. Uspravno kamenje 109

9. Sveti Gral 130

10. Zemlja žena 142

11. Umjetnici, pjesnici i svećenici 155

12. Gatanje 166

13. Neandertalac danas 174

14. Krist 202

15. Nova mudrost za staru 210

Dodatak 1 - Kosturi u našem ormaru 216

Dodatak 2 - Naša nutrina i svemir 218

Uvod

Mnogi pisci, neki s dobrim, ali drugi bez ikakva razloga, govore o "drevnoj mudrosti" - o nekom bogatom znanju i velikim civilizacijama koje su ga stekle i pohranile - koja je za nas izgubljena. Govori se da su djelići toga znanja otkriveni diljem svijeta, što dokazuje da je potpu­ni skup spoznaja nekoć postojao.

To je svakako zanimljiva zamisao. No je li to samo nekakav poku­šaj ispunjavanja želja, neki općeniti bijeg odnaše, ne baš uvijek privla­čne stvarnosti? Tako kažu njezini najstroži kritičari. Ili ako nije to, što točno jest?

Nekoliko ozbiljnih i visoko kvalificiranih autora (za razliku od mnogo većeg broja dobronamjernih piskarala) pozabavili su se nasto­janjima da ponovno otkriju ili definiraju posebne aspekte te navodne drevne mudrosti. Neki od prve vrste su Robert Graves, Margaret Murray, J. G. Frazer, Robert Temple i Geoffrey Ashe.

Što zapravo pokreće te tražitelje? - jer nemojte se zavaravati, u njihovim nastojanjima ima mnogo više žara i osjećaja čežnje od onoga što bi se moglo objasniti samo intelektualnom znatiželjom. Njih, kao i čitatelje koji čitaju njihove knjige, vodi osjećaj potrage. Što je potraga i kamo nas vodi?

Maloprije sam također rekao da se tim pothvatom bave ozbiljni autori, kao i oni drugi. Što zapravo opravdava korištenje riječi "oz­biljni"? Ili, da drukčije postavimo pitanje, što nam preostaje nakon što se uklone sve očite besmislice nerazumnih odgovora?

Misl im da nam ostaje nešto doista presudno. To nije samo ključ naše stvarne prošlosti, za razliku od ispraznih odgovora u povijesnim knjigama, već i ključ naše jedine nade za budućnost. Moje je mišljenje da ništa manje nije na kocki. Podrobno opisana potraga u ovoj knjizi prelazi mnoge očito fiksne granice. Sigurno nećemo nikome dopu­stiti da nam kaže gdje smijemo, a gdje ne smijemo tražiti. Dakle, sve je potencijalna voda na naš mlin - biologija, legende, seks, prazno­vjerje, evolucija, devijacija - kao i cjelokupna područja religioznih,

11

znanstvenih i magičnih vjerovanja. Bez obzira što još vrijedi za sva­ko istraživanje s ciljem razumijevanja današnjice, jedno je sigurno: vrijeme proučavanja posebnih aspekata čovjekova života u izolaciji je prošlo. Čovjek je totalitet (čija se sva svojstva neprestano nalaze u koegzistenciji i interakciji). Nikad ga se nije smjelo proučavati kao nešto drugo.

Kao što svi znaju, trenutno smo svjedoci velike obnove mističnih misli i prakse. Jedan od mojih ciljeva je pokazati da su ta obnova, i one ranije, samo sporadični vanjski znakovi stalne, premda skrivene, tradicije. Te su obnove poput, po svemu sudeći, pojedinih izoliranih vulkana koji su ipak povezani stalnim podzemnim silama.

Otkrivanje skrivenih sila i tradicija okultnog jedna je od velikih pustolovina našeg vremena. Apsolutno je sigurno da će se ortodoksne spoznaje i ortodoksna povijest morati mijenjati kako bi se tome prila­godile. U to nema nikakve sumnje.

No, treba istaknuti još nešto. Moderna znanost i konvencionalno mišljenje nisu toliko pogrešni - premda su u nekim područjima do­ista na posve pogrešnom putu - koliko su nepotpuni. Otkrivaju samo dio ljudske priče, i to samo iz jednoga kuta. No, s druge strane, dok u igru uvodimo mističnu mudrost i psihologiju, moramo veoma paziti da ne tvrdimo (a) da je mistična mudrost uvijek u pravu i nikad u krivu, i l i (b) da ne mora uzimati u obzir ortodoksno gledište. To su dvije točke u kojima griješe mnogi okultisti i alternativni istraživači.

Dakle, sasvim je dopustivo, primjerice, iznijeti pretpostavku o posjetiteljima iz svemira, a zatim govoriti o posljedicama takvih na­vodnih posjeta - ali ako nema niti jednog djelića stvarnog, proizvede­nog materijala iz izvanzemaljskog izvora, to gledište mora ostati hipo­teza, samo ideja. To nije isto kao činjenica. Također je dopustivo iznositi pretpostavke o zemljama i civilizacijama koje su progutali valovi, ako mislite da to trebate učiniti. A l i ipak ne možete tvrditi da je ta ideja činjenica sve dok se ne pronađu stvarni ostaci te civilizacije, ako se pronađu.

U međuvremenu, što je s obiljem tradicionalnih arheoloških i fo­silnih otkrića (i kronologijama i hipotezama koje se, sasvim razum­no, na njima temelje)? Ta otkrića jesu činjenice. Pretenciozni, i l i samo­zatajni, okultni teoretičar ne može ih ignorirati. Isto tako, što je s našim

12

znanjem iz područja konvencionalne biologije i evolucijskih meha­nizama? Teorija o drevnoj civilizaciji ili drevna psihologija nekako se mora uklopiti u sve to. Mora se i to također objasniti. Zapravo, to je veoma koristan uvjet jer djeluje kao kontrola i l i zaštita od potpune anarhije, od budalastog stava "sve prolazi". Kao što obično kažem, gdje sve prolazi, ništa ne prolazi.

U svojim teorijama nastojim podjednako voditi računa o primje­renosti i neprimjerenosti okultnih misli; a jednako tako o primjereno­sti i neprimjerenosti konvencionalnog načina razmišljanja. Osobno želim sliku koja poštuje jedno i drugo, te smatram da sve drugo u sebi sadrži sjeme vlastite propasti.

Zato, premda su moje vlastite pretpostavke nekonvencionalne i doista revolucionarne, ipak u suštini ne pobijaju uočeni fosilni, arheo­loški i povijesni zapis. Tom zapisu dodaju zaboravljene, i l i namjerno potisnute, dimenzije okultnog. Moje pretpostavke također uzimaju u obzir modernu biologiju i psihologiju. A zašto ne? Sigurno ne mo­že biti loše za nas ako izvučemo korist iz svega toga.

Ono što točno nudi moja knjiga su veoma čvrsti pokazatelji o skri­venoj, izgubljenoj civilizaciji. No to je više bila civilizacija uma nego građevina. Jer ti izgubljeni preci nisu gradili gradove od kamena, već gradove od snova. I štoviše, njihovi siroti stanovnici, danas spušteni ispod razina životinja, još uvijek u ovom trenutku žive na rubovima naše civilizacije. Svim se srcem nadam da još možemo spasiti neke od njih.

Ako ćemo sada vratiti dug tim ljudima i onome što su značili, moja knjiga također nudi novi evolucijski pogled - to nam je zasigur­no potrebno. Nudi nam radost seksa, što je radost kreativnosti, te cijeli niz vidovitih i paranormalnih sposobnosti: cijelo novo zanema­reno skladište intuitivnog uma.

Na koncu, tu je i tema 14. poglavlja. No pustit ću da govori sama za sebe.

Dok se pred nama nalaze takvi vidici koji nadahnjuju, nemojmo više gubiti vrijeme, već odmah prijeđimo na pojedinosti i početnu točku naše potrage - broj trinaest.

13

1 . P O G L A V L J E

Trinaest

Rečeno je da je Merlin, kad je otišao s ovog svijeta, sa sobom ponio trinaest čarobnih blaga.

- VELŠKA L E G E N D A

U vrijeme kad sam trebao početi pisati ovu knjigu moj vlastiti stav prema broju trinaest bio je kako slijedi. Smatrao sam izrazito važ­nim da Mjesec, u bilo kojoj godini, ima trinaest uštapa ili trinaest mlađaka. Te se dvije mogućnosti redovito izmjenjuju, iz godine u godinu. Osjećao sam da su drevni narodi, koji su štovali Mjesec - a postoji obilje pokazatelja da su to činili - možda tu činjenicu smatra­li važnom samoj po sebi. Izmjena mlađaka ili uštapa na kraju godine il i na prijelazu iz jedne u drugu godinu (što je također događaj od velike važnosti), nakon niza od dvanaest uštapa i dvanaest mlađaka, možda im je ukazivala na nešto od trajne dualnosti našeg univerzuma - na izmjenjivanje i l i suprotnost, recimo, muških i ženskih načela u ljudskom životu. Zapravo, takav filozofski stav vidimo pohranjen u pomno razrađenoj yin yang simbolici drevne Kine.

Usput rečeno, izrazitu sl ičnosti yin yang simbola s Mjesecom, te u općenitom smislu s Mjesecom koji prolazi kroz faze, ne bi se smjelo zanemariti. Mislim da se u izučavanju okultnoga to dosad činilo.

Međutim, imao sam važnije razloge iz kojih sam "trinaest Mjese­ci" pune godine smatrao važnima. Iz knjige Textbook of Physiological Psychology (Priručnik o fiziološkoj psihologiji) S. P. Grossmana, saznao sam da prosječni (za razliku od individualnog) menstruacijski ciklus u žena traje dvadeset osam dana. Dakle, 28 x 13 daje 364 dana, što je gotovo jednako trajanju jedne pune godine.

Zapravo, tu situacija postaje veoma zanimljiva. Što se tiče brojeva, skeptik bi jednostavno mogao reći: "U redu. Žene dobivaju menstru-aciju u prosjeku jednom mjesečno. U godini postoji trinaest mjeseci

15

Slika 1. Yin yang simbol (ili Mjeseci). Dakle, zapravo kažete da je trinaest mjeseci jednako trinaest mjeseci." Međutim, takvo se pojednostavljeno gledište lomi na pogrešnoj pretpostavci da postoji trinaest potpunih Mjeseca, tj. trinaest potpunih mjesečevih mijena u jednoj godini. Ne postoji. Ima samo trinaest uštapa il i trinaest mlađaka.

Mjesečeve mijene - potpuni ciklus svih faza Mjeseca - traje 29 1/2 dana (točnije, 29,53059 dana). Međutim, 13 x 29% daje godinu koja traje 383 1/2 dana, što je posve beznadno.

Zapravo, primitivni Mjesečevi kalendari uopće se nisu temeljili na pravim Mjesečevim mijenama. Temeljili su se na proizvoljnom mjesecu od dvadeset osam dana, a kao što smo vidjeli, dvadeset osam dana slučajno je prosječni menstruacijski ciklus suvremene žene.

Kao što smo također vidjeli, 28 x 13 daje 364 dana, gotovo punu godinu. A l i prava puna godina traje 28 x 13 plus jedan, odnosno 365 dana. Čini se da je to zapravo razlog iz kojeg se u najstarijim europ­skim bajkama, kad god ljudi kreću na neko mitsko il i pustolovno puto­vanje, kaže da će se vratiti za "godinu i jedan dan". Robert Graves primjećuje da se "u najstarijim irskim i velškim mitovima nepresta­no koristi izraz 'godina i jedan dan'".

U međuvremenu, već sam vidio knjige, kakva je Luna-ception Lou-ise Lacey, u kojima se tvrdi da se menstruacijski ciklusi žena, koji često uvelike variraju na obje strane broja dvadeset osam, mogu regu­lirati ako žena, tijekom određenih dana u mjesecu, spava s upaljenim svjetlom u spavaćoj sobi. Neizravan zaključak bio bi da je svjetlo u spavaćoj sobi "Mjesec", te da je ženska menstruacija na neki način doslovce povezana s Mjesečevim mijenama.

Naime, prije nego sam počeo pisati ovu knjigu, bio sam impresio­niran činjenicom da se židovski obred i proslava zrelosti (barmicva),

16

kad židovski dječak službeno postaje odrastao, događa u dobi od trina­est godina. A u tom je trenutku, naravno, on star 13x13 mjeseci - to jest, menstrualnih mjeseci.

U POTRAZI ZA TRINAESTICAMA

Svatko tko nije obavio odgovarajuće istraživanje mogao bi vjerovati da postoji obilje literature o broju trinaest.

Istina je posve drukčija. Sati strpljivog istraživanja, u ortodoksnim i alternativnim knjižnicama, donijet će samo nekoliko bilješki. Većina rječnika i enciklopedija okultnog čak ne sadrži pojam trinaest! Ako ga ipak sadrži, naći ćete samo nekoliko rečenica koje su više i l i manje nagađanja. Ukoliko se spominju neke čvrste činjenice, vjerojatno su izvučene iz drugih priručnika, a riječi su malo izmijenjene. Čovjek se pita kako je moguće da broj kakav je trinaest, koji još uvijek snažno zaokuplja maštu javnosti, ima tako malo povijesti?

Međutim, svremenom i uz mnogo strpljenja ipak se počinje pojav­ljivati slika. Fascinantna je i opravdava svaki trud i napor. Ta otkrića, dalje proširena mojim vlastitim i nagađanjima drugih, potom posta­ju čvrsti oslonac u pothvatu identificiranja drevnog znanja - te kona­čno u obnavljanju same čarolije.

NESRETAN ZA NEKE?

Svi u našoj kulturi znaju da je trinaest nesretan broj. To naučimo još dok se držimo majci za skute. Čini se kao da to upijamo već s majčinim mlijekom. U našem je društvu to vjerovanje univerzalno kao i zrak.

To nije pitanje koje treba olako shvatiti. U svojem djelu Encyclope-dia of Superstitions (Enciklopedija praznovjerja), E. i M. A. Radford pišu o nedavnom slučaju žene čija je kuća bila uključena u promjenu kućnih brojeva što su je obavile lokalne vlasti. Njezina je kuća trebala dobiti broj trinaest. Podnijela je tužbu na sudu, tvrdeći da se smanji­la vrijednost njezine kuće. Nekoliko je agenata za trgovinu nekretni­nama svjedočilo, pod zakletvom, da je taj broj definitivno štetan za vrijednost imanja. Druge enciklopedije izvješćuju o sličnim pravnim slučajevima u kojima je presuđeno u korist tužitelja.

17

Svi se komentatori slažu da još i danas velika većina stambenih zgrada i hotela izbjegava broj 13, bilo da ga posve preskaču il i ga zamje­njuju brojem 12A.

Svatko bi već mogao pomisliti da tako rašireni i ustrajni odjeci u našem suvremenom društvu moraju potjecati iz nekog, nekoć važnog izvorišta utjecaja.

Međutim, budući da ne želim stvoriti dojam da stvaram slučaj na običnim rekla-kazala, odmah se okrećemo dokazima koji su daleko čvršći i opipljiviji.

ROBERTGRAVES I BIJELA BOŽICA Robert Graves je ugledni romanopisac i znanstvenik, a mnogi ga naj­bolje poznaju kao autora djela I, Claudius (Ja, Klaudije). Na početku svoje knjige The White Goddess (Bijela božica) on nam kaže:

Moja je teza da je jezik poetskog mita, koji je davno postojao na Mediteranu i u sjevernoj Europi, bio čaroban jezik povezan s narodnim religioznim obredima u čast Mjesečeve božice, ili Muse, od kojih neki potječu iz starog kamenog doba ...

Potom nastavlja:

Jezik se promijenio ... kad su zavojevači ... počeli patrijarhal­nima zamjenjivati matrijarhalne institucije.

Mnogi od Gravesovih pristupa poslije će nas ponovno zanimati. Ov­dje ćemo se pozabaviti konkretnim informacijama što ih je pronašao u cilju obrane svojega gledišta o neprekinutoj tradiciji magije, koja se pruža od starog kamenog doba do današnjeg vremena - te posebno njegovim tvrdnjama koje se tiču broja trinaest.

Graves nam odmah kaže da je tema kojom se bavi "antikna priča koja je ispričana u trinaest poglavlja". Ovdje doslovce misli na stvar­nu pjesmu ili komplet pjesama - jednako kao i na komplet magičnih riječi i l i čini.

Postoje različiti potomci prvobitnih primjera. Jedan od tih poto­maka je Song of Amergin (Amerginova pjesma), što ju je navodno izgovarao glavni bard milesijskih zavojevača kad je 1286. pr. Kr. no-

18

gom kročio na tlo Irske. Song of Amergin počinje s trinaest tvrdnji. Drugi potomak je Beth-Luis-Nion, najstariji irski alfabet koji sadrži trinaest suglasnika. Suglasnici tog alfabeta čine temelj kalendara se­zonske čarolije stabla. U mnogo starijim vremenima tu su kralj Ar-thur i njegovi vitezovi, naravno, kojih također ima ukupno trinaest, a Graves nam kaže: "U velškim romancama neprestano se pojavljuje broj trinaest."

Graves smatra da se te trinaestice, kao i sve ostale, temelje i potje­ču od lunarnog kalendara koji ima trinaest mjeseci. On kaže da se sjećanje na godinu od trinaest mjeseci zapravo zadržalo na britanskom selu barem do četrnaestog stoljeća. Originalna Ballad of Robin Hood and the Curtal Friar započinjala je:

Ali koliko mjeseci ima u godini? Ima ih trinaest, kažem; Lipanjski je mjesec najveseliji od svih, Uz bok veselom mjesecu svibnju.

Cijela družina Robina Hooda također broji trinaest ljudi (dvanaest muškaraca i jedna žena) - ali takva ćemo općepoznata pitanja osta­viti za poslije.

Graves nam naime kaže, da su se žrtveni kameni krugovi, što su ih keltski druidi koristili (ali ih nisu izgradili) u prvom tisućljeću pr. Kr., "uvijek" sastojali od dvanaest kamenova, a još jedan, trinaesti žrtveni kamen nalazio se na vrhu ili u sredini.

Možda je diskutabilno je li riječ "uvijek" opravdana il i nije. Graves možda samo kaže da se svaki čisto žrtveni krug sastojao od trinaest kamenova, što je održiva tvrdnja, premda je u najstrožem smislu mo­žda nedokaziva. Jer sigurno ima još mnogo krugova koji se sastoje od više, ili manje, od trinaest kamenova. Ta su različita pitanja tema kasnijeg poglavlja.

Međutim, na temelju pokazatelja sklon sam složiti se s Gravesom da su se žrtveni krugovi obično sastojali od trinaest kamenova. Kao podršku tom gledištu, možemo napomenuti da se sama druidska skupina sastojala od dvanaest svećenika i vođe, te ih je bilo ukupno trinaest.

19

Graves vjeruje da je Mojsije u Izlasku 24,4-6 prinosio žrtve baš u takvom krugu: "Tada Mojsije popiše sve riječi Jahvine. A ujutro urani te podigne žrtvenik na podnožju brda i dvanaest stupova ..."

MARGARET MURRAY I VJEŠTIČJI KULT

Godine 1921. Margaret Alice Murray, ugledna egiptologinja i antro-pologinja, objavila je knjigu The Witch Cult in Western Europe (Vješti­čji kult u zapadnoj Europi). Kao u slučaju Gravesova djela White God-dess, knjiga je odmah izazvala gnjev u krugovima uskogrudnijih i tradicionalnijih znanstvenika i akademika. A l i knjiga The Witch Cult, kao i The White Goddess, radikalno je utjecala na sva razmišljanja po tim pitanjima od tada pa nadalje.

Murray je iznijela pretpostavku da vještičji pokret u Europi nije samo noćno poskakivanje priprostih, praznovjernih seljaka, ili razblud­nih aristokrata koji se dosađuju, već je riječ o preživjeloj organiziranoj religioznoj praksi koja seže čak iz vremena prije nego je čovjek počeo uzgajati usjeve. (Dakle, mislim da su tu već jasno vidljive općenite paralele s Gravesovim stavom.)

U svojem predgovoru Murrayinoj knjizi, Sir Steven Runciman na­pisao je:

Temeljito i pomno proučavanje dokaza u izvještajima o suđe­njima vješticama u Britaniji uvjerilo je Margaret Murray, kako pokazuje ova knjiga, da je vještičji kult ostatak pretkršćanske religije u zapadnoj Europi ... koja se možda najprije razvila u Egiptu ... Walter Scott, premda je on bio najodgovorniji za ro-mantiziranje ideje o čarobnjaštvu, bio je itekako svjestan činje­nice da su vještice i vile, osobito u zapadnoj Europi, predstavljale primitivne rase koje su nestale nakon dolaska kasnijih zavo­jevača.

Jednako kao u Gravesovu slučaju, u Murrayinu razmišljanju ima mnogo tema za široku raspravu; no u ovom poglavlju pozabavit ćemo se samo brojem trinaest.

Murray u tom smislu tvrdi da je vještičja družina uvijek imala trinaest članova. Sastojala se od dvanaest pojedinaca i vođe. Vođa

20

je katkad bilo drugo ljudsko biće. Katkad je on il i ona (ili ono) bio zli duh il i duh zaštitnik kojeg je skupina štovala, te koji je posredo­vao između njih i pravog vraga. ("Vrag" je samo prikladna riječ za korištenje u ovom dijelu teksta. Poslije možemo koristiti riječi "bo­žica" i l i "bog".)

Takva uvriježena i univerzalna organizacija je, kako kaže Murray, strukturalni element koji potječe izravno iz stare religije. To je jedna od dosljednosti u prakticiranju čarobnjaštva u veoma različitim po­dručjima, što opravdava tvrdnju o drevnoj i trajnoj infrastrukturi -to jest, tvrdnju da vještičji kult ima dugu tradiciju. Dakle, nikako ne može biti govora samo o izoliranim ili čisto lokalnim "budalašti­nama".

Još jedan od tih trajnih i univerzalnih elemenata bila je činjenica da niti jedna osoba od stotina osuđenih vještica i čarobnjaka u Brita­niji nije imala anglo-saksonsko kršćansko ime. Svi su imali romanska il i keltska imena. Očito je da su se vještice, kad god je to bilo potreb­no, odricale svojih anglo-saksonskih imena u korist drugih koja su bila prikladnija. Usput rečeno, to uzimanje drugog imena je proces inicijacije tipičan za sva tajanstvena društva u svim vremenima - ta­kođer i u samoj ranoj kršćanskoj religiji.

Murray kaže da se najstarije izvješće o suđenju u Engleskoj, u ko­jem se spominje broj trinaest, odnosi na 1567. godinu. Riječ je o su­đenju ženi po imenu Bessie Dunlop. U Francuskoj je takva standardna vještičja družina postojala već 1440. (u slučaju Gillesa de Raisa). Je­dan od Murrayinih kritičara, Jeffrey Burton Russell, u svojem djelu Witchcraft in the Middle Ages (Čarobnjaštvo u srednjem vijeku), prem­da osobno odbacuje hipotezu o broju trinaest, naglašava da se na prvom suđenju radi čarobnjaštva u Irskoj dvjesto pedeset godina prije Bessie Dunlop (suđenju Alice Kyteler) radilo o vještičjoj družini od trinaest članova. Russell to smatra običnom slučajnošću - premda je dovoljno pošten da prizna kako slučaj Kvteler "veoma neobično" sa­drži elemente koji od petnaestog stoljeća nadalje postaju uobičajeni.

Čak i samo na temelju dokaza što ih je Murray prikupila, mislim da moramo zaključiti da paralele između Gillesa, Bessie i Alice nisu nikakva slučajnost - te da je Russell, poput mnogih drugih, kriv za ne baš razumne predrasude prema činjenicama. U svakom slučaju,

21

naš provizorni zaključak potvrđuje obilje drugih dokaza koji se tiču vještičjih družina i čarobnjaštva općenito kojima ćemo se pozabaviti. Neobično je da je Murray i sama često ignorirala taj širi okvir.

Međutim, Murray je u kasnijim djelima, primjerice u The God of the Witches (Bog vještica) (1931), proširila svoju teoriju o vješticama. Time je izgubila bezrezervnu podršku čak i onih kolega koji su prije bili zdušno uz nju. Sad je jedna od njezinih tvrdnji bila da su mnogi monarsi i visoki državnici umrli uslijed obrednih zahtjeva drevnoga kulta.

Unatoč tome, neki dijelovi Murrayina materijala iziskuju našu po­zornost - njezin prikaz, primjerice, važnosti plemenitog Reda podve­zice. Prema povijesnim knjigama, priča kaže da je lijepoj djevi iz Ken-ta i l i grofici od Salisburyja ispala podvezica dok je plesala s Edwardom III, da se žena posve smutila, te da je kralj podigao podvezicu i pričvrstio je na svoju nogu, rekavši: "honi soit qui mal y pense" (sram bilo onoga koji ružno misli o ovom incidentu). Kralj je također smje­sta utemeljio Red podvezice.

Usput moramo spomenuti da se na nekim špiljskim slikama vidi uzica ili podvezica što je šam'ahi i l i vračevi nose iznad koljena, te da je u Francuskoj vođa vještičje družine nosio ili nosila podvezicu kao obilježje svojeg položaja. Čini se da je obično isključivo ukrasna pod­vezica što je danas nose striptizete, te po tradiciji bacaju u publiku, također ostatak starog narodnog običaja u kojem su se svi nastojali dočepati mladenkinih podvezica na vjenčanju - jer stara predaja ka­že da podvezica, osobito ako ju je nosila žena, ima čarobna svojstva.

Red što ga je utemeljio Edward III sastojao se od dvanaest vitezova za kralja (12 + 1 = 13) i dvanaest vitezova za princa od Walesa (12 + 1 = 13). Drugim riječima, osnovao je dvije družine. Još je jedna veoma neobična činjenica da je kraljev plašt, kao vođe Reda, bio posut sa 168 podvezica, a to je, zajedno s podvezicom što ju je nosio na nozi, činilo 169, i l i 13 x 13.

DALJNJA RAZMATRANJA Sad možemo dodati mnogo drugog materijala, uglavnom bez komen­tara, budući da prethodna dva odjeljka pružaju općenitu pozadinu uz koju daljnji materijal odmah počinje imati smisla.

22

Nije potrebno mnogo mašte da bi se zaključilo kako su se Graveso-vi keltski i l i pred-keltski krugovi od dvanaest kamenova, uz trinaesti koji je služio kao žrtveni oltar, do srednjeg vijeka pretvorili u dvanaest pojedinaca, a vodio ih je trinaesti koji je posjedovao posebne moći. Ne moramo čak ni koristiti svoju maštu - budući da Richard Cavendish odlučno tvrdi da u najranijoj druidskoj tradiciji pronalazimo druži­ne od trinaest pojedinaca čiji je vođa visoki svećenik il i svećenica.

Neupućeni često kažu da je broj trinaest došao na zao glas na te­melju posljednje večere našega Gospodina, nakon koje je Juda izdao Krista. Čak i da doista odatle potječe vjerovanje o broju trinaest, ipak bi nam ostala "slučajnost" da Krist zajedno sa svojih dvanaest učenika čini družinu od trinaest članova.

U norveškoj ili skandinavskoj mitologiji postoji priča o banketu u Valhali. Na banket je pozvano dvanaest bogova, uključujući Baldera koji je miljenik svih bogova. Međutim, ljubomorni Loki, duh razdo­ra i nepodopština, koji nije bio pozvan, ipak dolazi tako da ih ima trinaest. On ubija Baldera.

Tako su očite paralele između te priče i one o posljednjoj večeri - obje uključuju obrok, obje govore o ukupno trinaest uzvanika, me­đu kojima se nalazi izdajnik, i u objema na kraju umire onaj koji je najomiljeniji - da čovjek odmah poželi tražiti objašnjenja. Kršćanski apologet vjerojatno će zaključiti da je verzija priče o posljednjoj veče­ri na neki način veoma rano stigla do Skandinavije (premda je Skandi­navija ostala čvrsto izvan kršćanskog okrilja sve do desetog stoljeća). No zapravo, čini se da stvar stoji sasvim drukčije - odnosno, da su obje priče potvrda nečeg mnogo starijeg, koje seže mnogo dalje u prošlost od jednog i drugog. Jer u narodnim predajama ima mnogih drugih odjeka te priče. U bajci Trnoružica, naprimjer, dvanaest mudrih žena il i vila pozvano je na princezin rođendan ili krštenje, te joj svaka daje svoj blagoslov. No trinaesta, koja nije bila pozvana, baca na nju pro­kletstvo i određuje joj smrt nakon uboda.

Graves, Murray i mnogi drugi komentatori ustrajavaju na tvrdnji da važnost broja trinaest potječe iz vremena prije kršćanstva. Već smo vidjeli neke dokaze, a vidjet ćemo ih još mnogo više.

Ako pogledamo Stari zavjet, čini se da je u početku postojalo (ka­ko nam također kažu Graves i ostali) trinaest izraelskih plemena, a

23

ne dvanaest kako je danas slučaj. Pleme koje "nedostaje" i l i je "cenzu­rirano" je pleme Gad. Usput rečeno, ta ideja o cenzuri izrazito je važna. Zapravo se čini kao da je Stari zavjet (kao i drugi pretkršćanski zapisi) očišćen od broja trinaest. To pitanje zaslužuje posebnu po­zornost. No najprije ćemo navesti dobro poznate trinaestice od kojih većina, premda ne sve, pripadaju našim vremenima, od rođenja Kr i ­sta nadalje.

Dakle, od dobro poznatih družina imamo Jakova i njegovih dvana­est sinova; Rolanda i dvanaest francuskih velmoža; Odiseja i njegovih dvanaest pratitelja; Hrolfa i njegovih dvanaest Berserka (divljaka); te Romula i njegovih dvanaest pastira. Tom popisu također pripadaju kralj Arthur i njegovih dvanaest vitezova; Robin Hood i njegova dru­žina; i, naravno, Krist i njegovi učenici.

Osim tih određenih primjera, raštrkanih i očito značajnih, broj trinaest se spominje u narodnim predajama mnogih naroda i rasa. U germanskoj mitologiji pojavljuje se trinaest Valkira; i Asgard, sjedište bogova, katkad je podijeljeno na dvanaest a katkad na trinaest kru­gova. Gulfaginning također govori o zlatnom dobu kad je postojalo dvanaest mjesta za bogove i jedno za svemogućeg oca. U slavenskoj l i ­teraturi pronalazimo priču o Ivanu koji je uz pomoć dvanaest kovača svladao zmaja; a ruski narodni junak Fjodor Tugarin bdije nad dvana­est kobila koje pripadaju jednoj starici. Sasvim daleko, u indijskom panteonu postoji trinaest Buda, a mističnih diskova koji prekrivaju indijske i kineske pagode također ima trinaest.

Spominjanje Kine već nas podsjeća da postoje drugi svjetovi, dalje od Europe i Bliskog istoka - njima ćemo se pozabaviti u 3. poglavlju.

BIBLIJA I CENZURIRANA TRINAESTICA

Spomenuto je da su Stari zavjet i židovska povijest možda očišćeni od broja trinaest. "Izbačeno" trinaesto pleme Izraela već je spomenu­to, kao i činjenica da se u Izlasku 24,4-6 čini da Mojsije žrtvuje u "druidskom" krugu od 12 + 1 kamen.

Naravno, zasigurno znamo da je prvobitni židovski kalendar bio lunarni, te da su sveti dani tada, i danas, određivani prema kretanjima Mjeseca, a ne prema solarnoj godini. To je također razlog iz kojeg

24

neke od naših kršćanskih svetkovina iz godine u godinu padaju na različite datume. Vjerojatno je da su svi lunarni kalendari u početku sadržavali trinaest mjeseci. (Međutim, Židovi su u povijesnim vreme­nima već koristili kalendar s dvanaest mjeseci, premda su, poput mnogih drugih naroda, povremeno ubacivali trinaesti mjesec kako bi nadoknadili akumulirane dane.) Slučajno ili ne, proslava i obred zrelosti za židovske dječake, kako je već rečeno, zbiva se kad navrše trinaest godina.

Graves citira odjeljak iz Josipa Flavija (Starine svezak 5,5) za koji se čini da govori o ranijoj tajnoj židovskoj tradiciji, prije službenog Zakona ili Tore. Tu je trinaest različitih vrsta mirodija na oltaru opi­sano kao jedno od tri čuda svetišta. Graves također navodi upute dane u knjizi Brojeva 29,13, o žrtvovanju trinaest junaca prvoga dana svetkovine Sukotha (Blagdan sjenica). Potom nastavlja: "Josip suge­rira da se broj trinaest odnosi na Rahab, proročansku božicu mora, čuvaricu Šeola ('dijelovi svijeta nepodobni za život') gdje Bog danas također ima vrhovnu vlast."

Mene su osobno zaintrigirali sljedeći odjeljci, koje Graves ne spo­minje. Govore o raspodjeli zemlje što ju je Mojsije dodijelio pobjed­ničkim Židovima. Bilježeći taj događaj, Jošua i Ljetopisi daju besko­načne popise "gradova" dodijeljenih raznim "plemenima". Na tim se popisima riječ "grad" zacijelo odnosi na selo, a riječ "pleme" vjeroja­tno je najbolje protumačiti kao obitelj. U svakom slučaju, sljedeće četiri bilješke govore o raspodjeli "trinaest gradova": Jošua 19,6 i Jošua 21,4, 19, 33.

... I Bet-Lebaot i Šaruhen: trinaest gradova i njihova sela.

... pripade trinaest gradova od plemena Benjaminova.

Tako su svećenici, sinovi Aronovi, dobili svega trinaest gradova s njihovim pašnjacima.

Svega Geršonovih gradova po porodicama njihovim bijaše tri-naest gradova s pašnjacima.

Sigurno se može tvrditi da se na popisu na kojem se pojavljuju i dru­gi brojevi, povremeno i slučajno može pojaviti i broj trinaest. Među-

25

tim, također ne smijemo zaboraviti da se prvobitna makrostruktura samog Izraela sastojala od trinaest plemena. Meni se također čini da se na popisu broj trinaest pojavljuje gotovo hipnotički i obredno. Štoviše, od svih brojeva koji se ponavljaju, taj se ponavlja najčešće, uz iznimku broja četiri. I konačno, u sličnom opisu tih događaja u Ljetopisima, dvije su trinaestice neobično izbačene. One koje su pre­ostale nalaze se u Ljetopisima 4, 60, 62.

U međuvremenu, bilješke u Postanku 16 i 17 Išmaelu ("i dvanaest prinčeva on će začeti") ukazuju Gravesu na "religioznu konfederaciju trinaest plemena iz južne pustinje koji su štovali božicu, pod vodst­vom plemena posvećenog Setu."

Ako se sve to gleda zajedno, meni se čini da postoje opravdani temelji za pretpostavku da se prvobitna struktura Židova (ili njihovih predaka - pa možda i svih plemena koja su štovala Mjesec) sastojala od hijerarhije trinaestica - drugim riječima, od družina.

Sad smo iscrpili sva spominjanja broja trinaest u Starom zavjetu. Međutim, ni slučajno nismo iscrpili sve dokaze o općem zataškavanju.

DRUGE PRETKRŠĆANSKE TRINAESTICE

Kulturalna il i obredna uporaba broja trinaest potječe iz vremena prije razvoja kršćanstva i događaja poznatog kao posljednja večera. The Encyclopedia of Folklore, Myths and Legends of Great Britain (En­ciklopedija narodnih običaja, mitova i legendi Velike Britanije) jasno kaže: "praznovjerje broja trinaest starije je od kršćanstva." Dakle, tri­naest osoba nazočnih na posljednjoj večeri nije bio početak bilo ka­kve tradicije, već korak natrag u smjeru nečeg daleko starijeg, mrač­nijeg, a ipak snažnijeg (jer bi se inače moglo ignorirati).

Sama Song of Amergin, sa svojih trinaest tvrdnji, je tisuću dvjesto godina starija od kršćanstva. Priče o Jakovu, Odiseju i Romulu potje­ču iz razdoblja prije kršćanstva. Štoviše, jedan grčko-rimski tekst iz pretkršćanskog vremena savjetuje nam da bismo, želimo li osvojiti neku ženu, trebali uzeti voštanu lutku te osobe i probosti je sa trinaest igala kroz mozak, oči (x 2), uši (x 2), usta, šake (x 2), stopala (x 2), trbuh, anus i genitalije. Kako snažno to podsjeća na okultne postupke u srednjovjekovnoj Engleskoj i drugdje! J. Hastings nas dalje uvjerava,

26

ako smo slučajno sumnjali, da u grčkoj literaturi i mitologiji doista postoje tragovi drevnog štovanja broja trinaest. "Platon (Phaedrus 247 A) sugerira da ima trinaest grčkih bogova, a Filostrat odlučno tvrdi da su Atenjani imali trinaest bogova'."

Pretkršćanskog podrijetla su također i karte mističnog špila Taro-ta, od kojih potječu naše moderne igraće karte. Većina autoriteta smatra da su te karte potekle iz drevnog Egipta (premda nekolicina smatra da su stigle iz drevne Kine), te su zasigurno iz razdoblja prije kršćanstva. Čini se da su ih u srednjem vijeku u Europu donijeli Ciga­ni, koji su stigli iz Indije preko Egipta. Svrha karata je gatanje i prori­canje sudbine. Srednjovjekovni se špil sastojao od dvadeset dvije glavne arkane (ili aduta) i pedeset šest manje važnih arkana, a ove posljednje bile su podijeljene u četiri boje od po četrnaest karata. Neobično je, ali te četiri boje od po četrnaest karata u našem suvreme­nom špilu postale su četiri boje od po trinaest karata, ali razlog tome nije jasan. S pravom bismo mogli očekivati da će se broj trinaest izbje­gavati.

Ono što je od velike važnosti je činjenica da trinaesta karta, jedna od glavnih arkana, prikazuje lik smrti, kostur koji žanje svojom ko­som. U travi oko lika leže odsječene glave kralja i jedne žene, kao i brojne šake i stopala. No kad pažljivije pogledamo, vidimo da šake i stopala zapravo niču iz tla. Ponovno rastu.

Trinaesta Tarot karta doista prenosi ideju o smrti - ali samo u smislu regeneracije. U modernom zapadnom svijetu postali smo filozofski opčinjeni jednim elementom u jednakosti - smrću - te je stoga trinaest nesretan broj. Drevni su narodi bolje znali cijeniti či­njenicu da se jedino nakon smrti staroga može pojaviti novo. Tako nove biljke rastu u raspadajućim ostacima starih (i zapravo, slijedom toga, rastu brže i uspješnije), a novi listovi pojavljuju se u proljeće zahvaljujući djelovanju uvelog lišća koje je otpalo prethodne jeseni. Samo Sunce umire svake godine, a zatim se ponovno rađa. Do te zna­čajne smrti i ponovnog rođenja dolazi tijekom "trinaestog Mjeseca". (Poslije u knjizi pokazat ćemo da su štovatelji Mjeseca vjerovali da je Mjesec izravno zaslužan za obnovu Sunca.) Ciklus smrti i ponovnog rođenja imao je golem formativni utjecaj na sva drevna razmišljanja, a dva su se elementa u toj jednakosti smatrala nerazdvojnima, je-

27

dnostavno kao dva lica jednog procesa. (Ovdje također imamo mnoge poveznice s pitanjima kao što su Mjesečeve mijene, općenita dualnost i bog Janus s dva lica.) Pozitivan stav prema trinaestom adu­tu zasigurno je originalan i ispravan - tako da je broj trinaest zapravo bio sretan il i svet. U daljnjem tekstu bit će još dokaza o tome. No zasad ćemo prekinuti naše proučavanje broja trinaest kako bismo se pozabavili još jednim važnim mističnim brojem, brojem sedam.

28

2 . P O G L A V L J E

Sedam

Ja sam jelen: sa sedam rogova Ja sam poplava: preko ravnice Ja sam vjetar: na dubokoj vodi Ja sam suza: koju Sunce pušta Ja sam jastreb: iznad klisure Ja sam trn: ispod nokta Ja sam čudo: između cvjetova.

— ROBERT GRAVES

U svojoj knjizi The Ancient Wisdom (Drevna mudrost), Geoffrey Ashe primijenio je jednostavan postupak - gotovo briljantno jednostavan: odlučio je slijediti broj sedam do njegova izvora.

Za razliku od mojeg vlastitog iskustva s brojem trinaest, Ashe je zasigurno imao stol zatrpan bilješkama o broju sedam. Utjecaj tog mističnog broja širi se kroza sve aspekte naših zapadnjačkih života, u religioznim i svjetovnim stvarima. Već možemo opravdano naga­đati iz kojih su razloga tako različite sudbine zadesile ta dva broja.

Vjerojatno nitko, čak i kad bi mogao previdjeti utjecaj broja trina­est, ne može zanemariti važnost koju broj sedam ima u našem načinu razmišljanja i institucijama. Naš tjedan ima sedam dana (što je kraj­nje neprikladan način podjele godine), navodno u čast činjenice da je Bog stvorio svijet za sedam dana. Većina nas svjesna je da bi sedam trebao biti "sretan" broj, a gotovo jednako mnogo ljudi zna da sedmi sin sedmoga sina navodno ima mistične moći. Biblija i kršćanska religija jednostavno su preplavljeni sedmicama: Jošua sedam puta obilazi grad Jerihon dok sedam svećenika svira trube; Krist sedam puta govori s Križa; faraon sanja o sedam krava i sedam klasova pše­nice, što proriče sedam godina obilja i sedam godina gladi; vjeruje­mo da ima sedam smrtnih grijeha i sedam stupova mudrosti; sveti

29

židovski svijećnjak ima sedam krakova; postoji sedam arhanđela i sedam nebesa. Popis je gotovo beskonačan.

Kao što je već rečeno, sedmica podjednako vlada našim svjetov­nim životima - a tu doista bez ikakvog logičnog opravdanja. Objek­tivno se kaže da postoji sedam svjetskih čuda (no njihov je izbor više i l i manje prepušten vama). Isto tako, kaže se da ima sedam svjetskih mora (netočan podatak do kojeg se došlo posvemašnjim izbacivanjem Sredozemnog mora, te podjelom Atlantskog i Tihog oceana na dva dijela!). Kaže se da se na ljudskom tijelu nalazi sedam otvora - uši, oči, nos, usta, pupak, mokraćna cijev i anus - ali postoje dva uha, dva oka i dvije nosnice. Tonsku ljestvicu dijelimo na sedam tonova (ali Kinezi je dijele na pet). Mi kažemo da duga sadrži sedam boja (ali Kinezi, iz vlastitih kulturnih razloga, opet kažu samo pet). Tvrdimo da postoji "sedam doba čovjeka" i naglašavamo da se ljudsko tijelo posve obnavlja svakih sedam godina (no medicinska znanost to ne potvrđuje). Tvrdi se da je, slijedom "kozmičkog bila", svaki sedmi val koji se razbija na obali veći od prethodnih šest. (Nije.)

Tu se pojavljuju neki problemi. Sigurno već možemo stvoriti pra­vilo zasnovano na iskustvu i reći, da kad god se sedam pojavljuje kao dio religioznog obreda ili dogme, može postojati - samo kao to. No kada se broj sedam pojavljuje izvan religioznog konteksta kao objaš­njenje nekog stvarnog događaja, svi su izgledi da je "objašnjenje" netočno. U tom slučaju, kako objašnjavamo navodnih sedam chakra (ili vitalnih središta) ljudskog tijela što ih opisuje joga? Jesu li religioz­no stvarni, ali objektivno lažni?

To neprestano guranje, ne samo religioznih događanja u sedmice - što se, u određenom smislu, može opravdati ako je sedam jedno od načela vaše vjere - već i logičnih, objektivnih događanja u isti okvir, doista je intrigantno. Što na svijetu, ili na nebesima, može navesti ta­ko velike dijelove čovječanstva da poštuju ta pravila? Ashe je odlučio naći odgovor na to pitanje.

U svojem opsežnom istraživanju, Ashe ravnomjerno prodire una­trag kroz povijest, te konačno stiže i do pretpovijesti. Dok tako napre­duje, također pomno pazi na geografske granice utjecaja broja sedam. Ne zanima ga samo doba u kojem je sedam započeo svoju vladavinu, već i mjesto. Naravno, u ovom skučenom prostoru ne mogu iznijeti

30

sve uspjehe Asheova pothvata. Zato ću sada preskočiti veći dio njego­vog fascinantnog teksta i prijeći na zaključke do kojih je došao - koje, uz jednu važnu iznimku, smatram izrazito uspješnima.

Ashe je zaključio da se utjecaj magičnog broja sedam geografski ne proteže mnogo dalje od Indije - gdje je veoma snažan. No u budi­zmu Tibeta i srednje Azije također se vidi određeni utjecaj, primjeri­ce u podupiranju ideje da ljudsko tijelo ima sedam vitalnih središta (čakre). Nekoliko usputnih spominjanja drugih sedmica također se javlja u općenitoj mitologiji tih regija. U tom se smislu sedam razliku­je od trinaest, jer utjecaj broja trinaest nema takvih ograničenja.

Bliski istok je u jednom povijesnom razdoblju očito bio pravi rasadnik broja sedam - budući da je imao snažan utjecaj u židovskoj i islamskoj vjeri. Prilično snažan utjecaj vidljiv je u Sumeru, među pretečama egipatske civilizacije. Ipak, "veoma je neobično što ga skoro nema u religiji i mitologiji drevnog Egipta".

Dok putuje natrag kroz vrijeme, Ashea put postupno vodi ne na Istok (kako bi se možda moglo očekivati), nego na Sjever. Tragovi što ih slijedi sami su po sebi fascinantni. Naprimjer, otkrio je da naša riječ "Arktik" potječe od grčke riječi za "sjever" - a doslovce znači "medvjedovo mjesto". A latinska riječ za sjever, septentriones, sadrži broj sedam, te doslovce znači "sedam volova".

Na kraju putovanja (otprilike nešto prije 6000. g. pr. Kr.) Ashe se našao na sjeveru Rusije. Dotad je već prikupio obilje dokaza koji po­kazuju da je izvorište mističnog broja sedam zapravo sedam zvijezda koje čine zviježđe što ga popularno nazivamo Velika Kola. Čini se da nema nikakve sumnje da je židovski svijećnjak sa sedam krakova stilizirana verzija zviježđa (vidi slike 2a i 2b), tumačenje što gapodupi-ru izrazi "sedam Božjih očiju koje vide cijeli svijet", "sedam zvijezda", "sedam nebeskih svjetala", i tako dalje.

To je zviježđe također općepoznato kao Veliki Medvjed, a na na­šim modernom zvjezdanim kartama to je zapravo i službeni, latinski naziv, Ursa Major. Ashe je otkrio da je taj naziv također najstariji, a koliko mi znamo, i originalni naziv što su ga davni ljudi nadjenuli zviježđu.

Zašto bi točno to zviježđe bilo važno za davne ljude? Prvo, zasigur­no je najlakše prepoznatljivo na nebu. Među Ugima u Melaneziji,

31

Slika 2. (a) Zviježđe Velika kola, također poznata kao Veliki Medvjed, (Ursa Major), (b) Sveti židovski svijećnjak sa sedam krakova (Menora):

stilizirani prikaz Velikog Medvjeda.

na primjer, to je jedina skupina zvijezda koja je uočena i imenovana. Drugo, vidljiva je iz svih dijelova sjeverne Zemljine polutke. U većini područja, uključujući Europu, i za razliku od većine zviježđa, nikad se ne spušta ispod obzora. Umjesto toga, tijekom noći kreće se ne­bom u krugovima, kružeći oko nepomičnog središta nebesa", što ga danas označava Zvijezda Sjevernjača (premda prije dvije tisuće go­dina nije bilo tako). Takva općenita situacija ponovno se vidi u opisu "sedam Božjih očiju koje vide cijeli svijet".

Drevni čovjek, u potrazi za stabilnim referentnim točkama i objašnjenjima u zbunjujućem kozmosu u kojem se našao, nesigurno je pogledao prema zvijezdama i ugledao zviježđe Ursa Major.

Samo ćemo na trenutak rekapitulirati zašto u to možemo biti prili­čno sigurni. Ursa Major je jasno vidljivo zviježđe koje lebdi neovisno o drugim zvijezdama, u vlastitom prostoru. Vidi se tijekom cijele no­ći dok se dostojanstveno kreće duž obzora. Budući da se to zviježcte može lako prepoznati i slijediti, čovjek shvaća da se sve zvijezde za­pravo kreću i l i vrte oko središnje točke - premda neke povremeno nestaju ispod obzora, a u nekim se dijelovima godine uopće ne pojav­ljuju. Kad se jednom stekne stabilna referentna točka, može se početi dobivati smisao u inače zbunjujućim zvijezdama. Arhimed je u druk­čijem kontekstu primijetio: "Dajte mi uporište poluge na kojem mogu počivati i pokrenut ću svijet." U paraleli s time, moglo bi se reći, dajte mi fiksnu referencu i napravit ću kartu zvijezda.

32

Zašto je davni čovjek to zviježđe nazvao Velik Medvjed (a drugu blizu nje Mali Medvjed)? Ashe kaže da je razlog bio taj što su ti naro­di štovali medvjeda na Zemlji. Budući da je medvjed bio svemoćan na Zemlji, slijedi da mora biti svemoćan i na nebu. ("Kako je gore, tako je i dolje", poznato je vjerovanje koje se može naći u svim primi­tivnim magičnim (hermetičkim) objašnjenjima svemira.)

Na temelju čega možemo pretpostaviti da je davni čovjek na sjeveru doista štovao medvjeda? Čini se da su Asheove tvrdnje u tom smislu posve adekvatne - i, u svakom slučaju, mnogi drugi stručnjaci slažu se u tome da su u pradavnim vremenima postojali medvjeđi kultovi. Veoma važna poanta za moje kasnije teorije je ta, da je već prije sto tisuća godina neandertalac izrađivao oltare od medvjeđih lubanja i slagao medvjeđe kosti u obrednim obrascima.

Povrh toga, Ashe napominje da su "Ursine" (to jest, medvjeđi) kultovi "postojali diljem goleme regije koja se pružala od Skandina­vije preko sjeverne Azije i daleko u Ameriku". Čak su i Ainu iz Japana imali komplicirane medvjeđe obrede. Danas još uvijek mnoga sjever-noamerička indijanska i eskimska plemena medvjeda smatraju sve­tim. U nekim je plemenima bilo zabranjeno ubijati i l i čak dodirnuti medvjede. U drugima, trebalo je odobrovoljiti boga svaki put kad se medvjeda ubilo za hranu. Nije potrebno više ništa reći u obranu As-heovih tvrdnji; ali kako bi se naglasila njihova ispravnost, poznato je da su davni Hindusi daleko na jugu to zviježđe zvali "sedam med­vjeda".

Široki raspon štovanja medvjeda - daleko opsežniji od mističnog broja sedam - veoma je važan.

Očito je da su šamani i vračevi personificirali i l i utjelovljivali medvjeda tijekom svetih obreda, vjerojatno noseći medvjeđu kožu i glavu. Nema sumnje da su vjerovali (ili su vjerovali njihovi sljed­benici) da su se u tim trenucima doista pretvarali u medvjeda. Sve su te značajke dobro poznate u kultovima štovanja životinja u novijim vremenima. Usput rečeno, vođe vještičjih družina u srednjovjekovnoj Britaniji i Europi također su se prerušavali u životinje.

Zahvalni smo Asheu iz nekoliko razloga. Jedan je uvjerljiva demon­stracija da utjecaj nekog broja može preživjeti mnogo tisuća godina, čak i ako nema nikakvog znanja o pisanju.

33

Međutim, osobno bih doveo u pitanje Asheovu logiku kada iznosi pretpostavku da je čarolija broja sedam i štovanje medvjeda započelo u Rusiji negdje između 6000 i 8000 godina pr. Kr. (Tradicija nije mo­gla biti neprekidno starija u tom dijelu svijeta, jer je do 8000. g. pr. Kr. - i l i deset tisuća godina prije sadašnjosti - taj dio svijeta bio usred ledenog doba, ispod glečera debelih kilometar i pol ili više.) Ashe i sam spominje, kao što je već rečeno, da je neandertalac izrađivao oltare od medvjeđih lubanja prije devedeset tisuća godina.

Što se događa u ledenom dobu? U relativno kratkom razdoblju od samo nekoliko stotina godina (dakle, ne baš preko noći), glečeri se spuštaju sa Sjevernog pola, tjerajući pred sobom ljude i druga stvore­nja, bez obzira htjeli to oni i l i ne. A l i kamo su trebali poći izgnani ljudi? Južne zemlje nisu bile nenastanjene. Natiskivanje velikog broja ljudi u sve manjem prostoru moralo je imati nekakve posljedice. S jedne strane, vjerojatno je dolazilo do žestokih borbi za teritorij. Ili je moguće da su se narodi miješali više i l i manje miroljubivo, uz neka­kav danak što su ga pridošlice morale dati. Bez obzira kako se situacija razvijala, sigurno je da su dobivena dva rezultata. Prvo, kulture koje su možda bile stare tisućama godina prisiljene su na preseljenje. Ili su se raspale tijekom bijega prema jugu ili su, budući da su bili snažni i brojni, preplavili druge kulture na drugim mjestima. A l i , drugo, do­slovce nikad taj proces nije mogao proći bez neke dvostrane razmje­ne između kultura o kojima se radilo.

Na koncu nam ostaje, kulturološki, nešto poput zbrkane mješavine različitih stijena i slojeva tla, kakve se mogu vidjeti u većini dijelova svijeta, a i same su posljedica kretanja glečera i drugih sličnih prirod­nih promjena.

Vratimo se Asheu i sjevernoj Rusiji od prije deset tisuća godina -Europa je tada doista doživjela neku vrstu novog "početka". Jer lede­ni se pokrivač povukao i čovjek je ponovno mogao krenuti prema sjeveru. Neka sjevernjačka rasa, i l i skupina rasa, lako je mogla zauze­ti istaknuti položaj u tom iznenadnom trenutku obilja i prostora na sve strane. "Kulturna eksplozija" lako je mogla biti rezultat toga - ona koje smo i mi sami, u određenom smislu, također dio.

A l i reći da je sve počelo u tome trenutku - ne, to je drugo pitanje. Ja sam osobno još uvijek zaokupljen neandertalcima iz razdoblja de-

34

vedeset tisuća godina ranije; a također i kromanjoncima, koji su se gotovo niotkuda pojavili u Europi pedeset pet tisuća godina poslije, a prije samo trideset pet tisuća godina ponovno su se pojavili nakon završetka još jednog ledenog doba.

Ovdje želim reći da ono u čemu se nikako ne slažem s Asheom (kao ni s još sjajnijim argumentima Roberta Templea - vidi dodatak 2) je kad on (i Temple) sugeriraju da su posjetitelji iz svemira donije­li znanje koje se razvilo u pretpovijesti. Izgledi da je jedna skupina takvih posjetitelja (kako kaže Ashe) sasvim slučajno stigla iz najis­taknutijeg i najtrajnijeg zviježđa sjeverne hemisfere, Velikog Medvje­da, umjesto s jedne od milijardi vidljivih i nevidljivih zvijezda na našem nebu, doista su veoma slabi. No kada Temple iznosi pretpo­stavku da je druga skupina posjetitelja stigla sa Sirijusa, što je slučajno najsjajnija i najpouzdanija zvijezda, ponovno sjeverne hemisfere, ona, uz pomoć koje su Egipćani proračunali datume poplavljivanja Nila, mislim da je to doista pretjerano. Ne, ta su zviježđa i zvijezde važne iz veoma stvarnih i praktičnih razloga, ali ne zato što odande potječe izvanzemaljska inteligencija.

Premda Ashe ne govori u prilog te veze, mislim da je sedam tako­đer u početku pripadao staroj religiji i štovanju Mjeseca. Ipak je 4 x 7 = 28, a četiri tjedna otprilike odgovaraju četirima Mjesečevim faza­ma (mlađ, polumjesec, tri četvrtine, uštap).

No čini se da je broj sedam pošteđen izgona i osude kojima je trinaest očito bio podvrgnut, a mislim da za to ima nekoliko razloga. Jedan je taj da novije religije nastoje zadržati što više značajki starijih religija, što su ih nadomjestile, kako bi sljedbenici starih religija lakše prihvatili nove. (Kršćanstvo je to uvelike primjenjivalo, kako ćemo poslije vidjeti.) Sedam nije bio tako očito povezan sa štovanjem Mje­seca, a osobito s menstruacijskim mjesecom, kao trinaest, pa se mo­gao zadržati. Ima veza, kao što sam maloprije rekao, ali nisu tako očite. Te se korijene može prerezati bez većih poteškoća. Još jedan razlog za zadržavanje broja sedam bila je jasna vidljivost i korist od sedam zvijezda u zviježđu Velikog Medvjeda za orijentaciju, i l i za praćenje kako vrijeme noću prolazi. Te izrazito praktične primjene Velikog Medvjeda mogle su biti, i zapravo su bile izdvojene iz općeg konteksta štovanja Mjeseca.

35

3 . P O G L A V L J E

Trinaest i rogati bog

U Francuskoj je sve donedavno službeno imenovani poje­dinac, poznat kao "quattorzieme", bio na raspolaganju kao četrnaesti gost na svakom skupu koji je slučajno imao trina­est nazočnih.

Snažno praznovjerje koje je u ljudskom umu povezano s brojem tri­naest nije objašnjeno u povijesnim knjigama, kao ni u literaturi o okultnome. Ipak, povremena spominjanja omogućuju nam da vidi­mo kako je taj utjecaj trajao tijekom mnogih tisuća godina i zapravo još uvijek postoji, ne samo u novijoj povijesti, već u našem današ­njem religioznom i javnom životu.

Utemeljitelj kršćanstva pripadao je družini od trinaest osoba. U našim sudnicama, tijelo koje donosi pravorijek u najtežim slučajevima također se sastoji od trinaest osoba - sudac i dvanaest porotnika.

Francuski običaj spomenut na početku ovog poglavlja zasigurno potječe iz srednjovjekovnih vremena i doba stravičnih suđenja i spa­ljivanja vještica. Kako bi se izbjegla opasnost bilo kakve sumnje u okultna ili devijantna ponašanja, javna je osoba pozivana na svečane večere i l i druge skupove gdje je bilo trinaest gostiju. Međutim, vješti-čje družine srednjovjekovne Europe nisu bile nikakav početak. Na­stavljale su (u nekom smislu riječi nastavljati") druidske i keltske običaje koji su postojali mnogo prije rođenja Krista. A l i ni keltski običaji nisu bili početak.

Moramo još ponešto reći o kulturnom podrijetlu broja trinaest. Potom možemo prijeći na neka posve originalna razmišljanja u sljede­ćem poglavlju. S time možemo početi shvaćati ono što je inače potpu­no zbunjujuće - te odlučno i konačno izići iz područja rekla-kazala pokazatelja, običnih mišljenja i protu-mišljenja.

36

KULTURNO PODRIJETLO Robert Graves, ja osobno i drugi smatramo da sve trinaestice u osno­vi i konačno proizlaze iz trinaest mjeseci Mjesečevog kalendara. Do­slovce svi stručnjaci (a ja nisam naišao ni na jednu iznimku) također se slažu da su Mjesečevi kalendari u svim dijelovima svijeta stariji od Sunčevih kalendara. Margaret Murray naglašava da datumi dvaju glavnih vještičjih svetkovina (svibanjske i one u studenom) ukazuju na činjenicu da su nastale prije razvoja poljoprivrede i prije spoznaje važnosti solsticija, a u tome se većina stručnjaka slaže s njom. Sama ta činjenica vještičjem kalendaru daje starost veću od pet tisuća godi­na, a možda i od deset tisuća godina. U svakom slučaju, nije naročito teško pronaći općenite veze između vještica i Mjeseca; ali "prije sol­sticija" točnije znači "prije Sunčevog kalendara".

Graves kaže da je legenda drevnih Egipćana o Izidi, Ozirisu i Setu u početku bila priča o godini koja je trajala trinaest mjeseci. U legen­di, Set ubija svojega brata Ozirisa, siječe njegovo tijelo na četrnaest dijelova i razbacuje ih na sve strane. Izida, Ozirisova sestra i žena, pronalazi trinaest dijelova, te ih spaja i oživljava svojega muža. A l i ne može pronaći četrnaesti dio, penis. Graves iznosi pretpostavku da je trinaest dijelova trinaest mjeseci u godini, a maleni četrnaesti dio je onaj "jedan dan" iz "godine i jedan dan" (28 x 13 + 1). Zapravo, Ozi­risa se, između ostaloga, smatralo bogom cijele godine.

Penis može biti "malen" - ali, naravno, to je vitalno važan i magični dio. Muškarac bez penisa je impotentan - znači, Oziris je bio kastri­ran. Set je u to vrijeme bio bog Sunca. Dakle, može li se to protumači­ti kao da je Sunce (solarni kalendar?) kastriralo magičnu Mjesečevu godinu?

Drevni mitovi i legende Egipta, Grčke i Europe su prava močvara detaljizirane zbrke i kontradikcija. Postojeće se legende uvijek iznova primjenjuju na nove osobe, imena se razmjenjuju, a novi kultovi i pod-kultovi pojavljuju se naoko iz ničega. Vlada takva zbrka da se gotovo svako tumačenje ili "objašnjenje" može primijeniti na gotovo svaku priču il i događaj. Takva situacija stvara velike probleme ozbiljnom znanstveniku. A l i još gore, dopušta neodgovornim autorima da se prepuste nagađanjima.

37

Dakle, svakako bismo željeli dati nešto bolje od još jedne obične interpretacije.

ZAŠTO MJESEČEVI KALENDARI?

Zapravo nema nikakve sumnje da je prvobitni, pretpovijesni Mjese­čev kalendar služio u isključivo religiozne svrhe. Čak i u povijesnim vremenima, židovske i islamske religiozne svetkovine usklađivale su se prema Mjesecu - dok su se Sunčevi kalendari primjenjivali samo za čisto svjetovne događaje. Nema nikakvog praktičnog smisla u po­stojanju dva kalendara. Ne, riječ je o tome da je drevni, tradicionalni kalendar (koji je služio u neke nepraktične svrhe), djelomice zamije­njen kalendarom koji je bio korisniji za svakodnevne situacije.

Mjesečev je kalendar doslovce beskoristan (to jest, izrazito ga je teško upotrebljavati) ako pokušavate odrediti ekvinocije, i l i nastojite odrediti najbolji trenutak za sijanje žitarica, i l i želite otkriti kada će početi kiše, i l i pokušavate odrediti bilo koji datum. Razlog tome je činjenica da Mjesec ima varijabilan odnos prema onome što danas zovemo solarnom godinom. Zato su religiozni blagdani (kao što je Uskrs) često varijabilni, te iz godine u godinu padaju na drugi datum fiksnog kalendara.

Mjesečeva varijabilnost nije nikakav problem, naravno, ako je vaš jedini cilj štovanje. Činite ono što je potrebno za trećeg punog Mje­seca, i l i za šestog mlađa, i l i što god, te uopće nije važno je li ta noć (ili dan) isti datum kao i prošle godine, ni je li u skladu s godišnjim polo­žajem Sunca iznad obzora. Međutim, ako vas počne zanimati koje je najbolje vrijeme za sijanje sjemena, ili predviđanje završetka sušne sezone, i l i migracija divljači, ili bilo koje od redovnih cikličnih zbiva­nja u godini, onda morate početi promatrati Sunce. Ta su zbivanja izravno određena položajem Sunca u odnosu na Zemlju. Za razliku od Mjeseca, Sunce se, u odnosu na Zemlju, svake godine isto kreće, iz godine u godinu. Istodobno je predvidljivo i pouzdano.

Na prvi je pogled moguće tvrditi da je drevno štovanje Mjeseca (i lunarni kalendar) postupno zamijenilo štovanje Sunca (i solarni ka­lendar), na potpuno svjestan način, kako je čovjek postajao civilizira­niji i praktičniji. Međutim, takvo objašnjenje ne može izdržati teme-

38

ljitije proučavanje. Ne kaže nam zašto bi se štovanje Mjeseca aktivno potiskivalo, i l i zašto je, u svojoj istinskoj suštini, zašlo iza kulisa. Uop­će ne uzima u obzir sve druge popratne varijable koje dolaze uz štova­nje Mjeseca i štovanje Sunca. A one su veoma važne.

ŠTOVANJE MJESECA: PROPALO SAMO OD SEBE ILI POTISNUTO?

U djelima Roberta Gravesa, Margaret Murray i J. G. Frazera - čije veličanstveno djelo The Golden Bough (Zlatna grana) dosad nismo spomenuli - kao i u samim mitovima i legendama Europe i Bliskog istoka, pronalazimo niz paralelnih tema. Murray smatra da je čarob­njaštvo bilo Dijanin kult, drevna religija plodnosti koja se temeljila na štovanju Dijane (i njezinog muškog pandana Dijanusa il i Janusa), božice Mjeseca i prirode. J. G. Frazer također vjeruje da je drevna religija plodnosti preživjela iz još ranije prošlosti, te postoji i u sadaš­njosti. A Graves, kako smo vidjeli, tvrdi da je uglavnom kroz isto ra­zdoblje preživjelo štovanje antikne božice. Geoffrey Ashe, Tom Let-hbridge i drugi iznose daljnje varijacije na te teme.

Nemoguće je zalaziti u sve podrobne za i protiv raznih stavova tih autora - ne bez pisanja knjige samo o toj temi. A l i u svima njima na­lazimo niz međusobno isprepletenih niti. Ukratko rečeno, u onome što bismo mogli nazvati "Mjesečevom" stranom imamo: štovanje Mjeseca, broj trinaest i godinu od trinaest mjeseci, žene u vodećim ulogama (dakle, neka vrsta matrijarhata), tajne i često orgijastičke ceremonije, te općenito obrede plodnosti. Na "Sunčevoj" strani nema svih spomenutih elemenata, već imamo: štovanje Sunca, godinu od dvanaest mjeseci, izrazito cijenjen broj dvanaest, te muškarce u vode­ćim ulogama.

Dok sam pisao prvi sažetak ovog poglavlja, objavljena je knjiga Mysteries Colina Wilsona. Drugo poglavlje te knjige sadrži daljnji, veoma relevantni materijal o toj temi. Naprimjer, profesor Geoffrey Webb, tajnik Kraljevskog povjerenstva za povijesne spomenike, pre­gledavao je staru crkvu, teško oštećenu tijekom Drugog svjetskog rata, i otkrio muški spolni organ uklesan u kamenu unutar oltara. Nije smatrao vjerojatnim da je to izolirani slučaj. Biskup od Exetera je u

39

četrnaestom stoljeću našao fratre samostana Frithelstock kako u šu­mi štuju kip Dijane. Štoviše, brojne stare crkve također sadrže neobi­čne rezbarije poznate pod nazivom Sheila-na-gigs. Prikazuju ženu koja čuči, raširenih bedara tako da se vidi njezino spolovilo. To je, naravno, majka božica. Tom bih popisu ja dodao znakove labirinta umetnute, bez vidljiva razloga, u sredinu poda nekoliko srednjovje­kovnih katedrala u Francuskoj. Originalni labirinti, izgrađeni ispod zemlje, imali su središnju ulogu u obredima ekstremno drevnih tajan­stvenih religija, a vodile su ih svećenice, te su se još uvijek potajno izvodili u klasičnim grčkim vremenima. I konačno, u osamnaestom stoljeću, pronađen je keltski oltar, upotpunjen imenima i portretima keltskih bogova, ugrađen u kor crkve Notre Dame u Parizu.

Ti nam podaci (osim svega drugoga o čemu je bilo riječi) daju konkretan odgovor na pitanje: je li drevna religija Mjeseca/plodnosti propala sama od sebe ili je svjesno potisnuta? Očito je da nije propala sama od sebe. Drevna se religija bavi svojim aktivnostima u samom srcu nove!

Nije riječ samo o tome da smjerni vjernici (dovodeći u opasnost vlastite živote) obavljaju zabranjene obrede - premda ima i toga. Ne­sumnjivo je riječ o tome da su visoki dužnosnici nove religije potajno također bili pripadnici stare. Možda čak i najviši dužnosnici. Inače same katedrale i crkve ne bi mogle biti obilježene - i, nema sumnje, odista posvećene - za nastavak prakticiranja stare religije. Naravno, u retrospektivi, sve to Murrayin prikaz utemeljenja Reda podvezice čini daleko uvjerljivijim.

Prije nego pođemo dalje, još jednom želim naglasiti trajnost i uni­verzalnost aspekata drevnog štovanja Mjeseca u našem svakodnev­nom životu, te podjednako u ortodoksnoj religiji i praznovjerju.

Početak važnog muslimanskog blagdana Ramazana najavljuje po­java mladog Mjeseca - što uopće ne čudi, jer je religiozni kalendar islama, jednako kao i judaizma, lunarni. Međutim, veoma su zanimlji­ve točne riječi uputa vjerniku. Kažu da morate "golim okom" vidjeti mladi Mjesec prije nego započnete svetkovati. Dakle, to ne znači da ga morate baš vi vidjeti, jer ako vam tri druge osobe kažu da su ga vidjele, ipak smijete svetkovati.

40

U Britaniji postoji praznovjerje koje kaže da vidjeti mladi Mjesec kroz staklo donosi nesreću. To je praznovjerje povezano s islamskim uputama, što ću pokazati. No mislim da ne moramo zaključiti da je islamski utjecaj stigao tako daleko! Vjerujem da britansko praznovjer­je možemo prihvatiti kao neovisni preživjeli ostatak - čega? Starog vjerovanja koje više ne razumijemo.

Druga razmatranja najprije povećavaju ovu zagonetku, ali zatim daju rješenje. Na primjer, stakleni prozori nisu postojali sve do kasnih rimskih vremena (to jest, dosta dugo nakon rođenja Krista), a i tada su se tek veoma rijetko koristili. Islamske su upute daleko starije od toga. Dakle, pod kojim okolnostima, osim kroz prozor (ili naočale), je u drevnim vremenima itko mogao vidjeti Mjesec na neki drugi način, a ne golim okom? Pa tako da vidi njegov odraz, naravno: bilo na povr­šini vode ili na nekoj drugoj glatkoj površini.

Ipak, što bi moglo biti loše u tome da se mladi Mjesec vidi kao odraz? Odgovor leži u činjenici da ga u odrazu vidite obrnuto. Okre­nut je naopako. Ta se pojava nikako ne može zanemariti. Jer mladi Mjesec nije okrugao, naravno, nego je "rogati Mjesec". (Usput reče­no, taj opis često koriste pjesnici, a kako nam kaže Graves, poetska je tradicija također potomak drevne magične tradicije.)

Pitanje obrnutosti doista je veoma bitno, te ga moramo pomno razmotriti. Niti smijemo zanemariti veoma mnogo drugih implika­cija "rogatog Mjeseca". Zasad ćemo razmotriti samo dvije stvari.

Kad mi sami pogledamo u površinu vode il i zrcalo, naš je lik obr­nut; naša desna ruka postaje lijeva, a lijeva postaje desna. Kako biste to provjerili, stanite tik ispred prijatelja, te oboje ispružite ruke jedno prema drugome. Vaša će lijeva ruka dotaknuti njegovu ili njezinu desnu ruku, a vaša desna njegovu il i njezinu lijevu ruku. Sad stanite pred zrcalo i učinite isto. Vaša desna ruka dotiče lijevu ruku vašeg odraza u zrcalu.

U vezi s tim, dalje napominjemo da je rašireno drevno vjerovanje bilo da površine koje zrcale prikazuju čovjekovu dušu, te da mogu "uhvatiti dušu", osobito u prijelaznim trenucima kao što su smrt i l i sklapanje braka. Iz tog razloga ortodoksni Židovi još uvijek pokrivaju zrcala u kući kad netko umre.

41

Dakle, naš lik u zrcalu je ljevoruk. Sama lijeva ruka smatra se veo­ma nesretnom i nečistom, te su u drevnim vremenima postojali mnogi tabui protiv nje i protiv ljevorukih osoba. U svim jezicima Europe i Bliskog istoka riječ za ljevoruke je krajnje pogrdna. (U an­glo-saksonskom lyft znači "slab, bezvrijedan i ženskast".) Ovdje treba reći još nešto: ako se dešnjaku stavi povez na oči i kaže mu se neka hoda ravno preko ravnice, postupno će skretati u desno. Ako isti za­datak dobije ljevoruka osoba, postupno će skretati u lijevo. Znači da je desni kružni pokret, ili u smjeru kazaljke na satu, prirodan za deš-njake; ali prirodan pokret za ljevake je suprotan od smjera kazaljke na satu, i l i suprotan vidljivom kretanju Sunca.

Vještice i druge mistične skupine (kao što su derviši) plesali su u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. U Crnoj misi svi su obredi također obrnuti - svijeće su crne, molitve se izgovaraju unatrag, križ je okrenut naglavce, vjernici su leđima okrenuti oltaru. Međutim, Margaret Murray iznosi pretpostavku da nije riječ o tome da su poga­ni naopako okrenuli obrede kršćanske crkve, već da je Crkva naopa­ko okrenula obrede vještica! Svim se srcem slažem s njom. Obrnuto il i "ljevoruko" obavljanje obreda zapravo je daleko starije.

Pitanja što smo ih razmatrali su jedna vrsta dokaza. No već smo počeli doticati druge dokaze što ih je stvorila unutrašnja dinamika - ono što bismo mogli nazvati politikom preuzimanja.

U povijesti imamo mnogo primjera da jedna religija silom istisku­je drugu. To se veoma često događa kad je neka zemlja poražena u ratu i vlast preuzimaju osvajači. Osobito u primitivnim društvima, gdje su "crkva" i "država" mnogo više jedno nego u modernom svije­tu, mora se slomiti religija zajedno s vladom poraženog naroda. Ako bi se dopustilo da stara religija nastavi postojati, poraženom bi narodu ostao fokus i svrha okupljanja. U svakom slučaju, njihova je religija bogohulna. Vaša je prava religija.

(Hipotetski) priručnik za te prilike ukazuje na dvije strategije:

1. "Koliko god je to moguće, prihvatite trenutne religiozne običaje kao vlastite, osobito ako su osjećaji snažni. Ako je neki datum važan, stavite jedan od vlastitih religioznih blagdana na taj dan."

42

Tu su strategiju prihvatili oni koji su bili zaduženi za obraćanje poganske Europe na kršćanstvo. Najpopularnija svetkovina u pogan­skom kalendaru bile su Saturnalije, a slavile su se od 17. do 24. pro­sinca. To je blagdan zimskog solsticija, a najkraći dan u godini zapra­vo je 21. prosinca. U skladu s time, blagdan rođenja Krista smješten je na 25. prosinca - ne treba ni reći da to nije dan Kristova rođenja. Božićno drvce i imela također potječu iz poganskih vremena.

2. "Ondje gdje je nemoguće zadržati neku važnu značajku svrgnu­te religije, a to se posebno odnosi na glavnoga boga, taj običaj i l i bo­žanstvo mora se stigmatizirati kao zlo, pakleno il i nemoralno."

Takva je bila sudbina "rogatog boga" u rukama kršćanstva. (Roga­ti bog je kompleksan, složen lik, što ga na jednoj strani predstavljaju špiljski crteži stvarnih jelena i bikova, kao i šamana koji nose rogove, a na drugoj likovi kao što je moćni Oziris. Pan je još jedno rogato božanstvo - usput rečeno, Izida također ima rogove poput njezina brata Ozirisa.) Taj bivši bog tako je postao vrag - a kao takvoga ga, naravno, kršćanstvo nemilosrdno progoni već dvije tisuće godina.

Prisilno prekrivanje poganskih vjerovanja i običaja kršćanstvom, uve­like objašnjava "tajnu" prirodu drevne religije tijekom posljednja dva tisućljeća.

A l i ni u kojem slučaju nismo razotkrili sve misterije. Na kraju kra­jeva, rogati bog je izrazito muški lik. Ne možemo ga tek tako izjed­načiti s majkom božicom, ako je to uopće moguće. Točnije rečeno, Oziris nije Mjesec. A Dijana, žena, je božica lova - što je veoma čud­no, jer bez obzira što su sve žene radile u pretpovijesti, nisu se bavile lovom. Dijana (premda ovdje zapravo, u najmanju ruku, govorimo o složenom liku Dijana-Artemida-Luna-Hekata); je također Mjesec; ipak, noću se ne lovi. Dakle, čak i na prvi pogled uvelike se čini da ovdje imamo više od jednog kompaktnog sloja.

Pozabavili smo se kršćanstvom koje je prekrilo pogansku religiju. Međutim, još nam preostaje da se pozabavimo štovanjem Sunca koje je potisnulo štovanje Mjeseca.

Svi autori smještaju podrijetlo "drevne religije" u kameno doba, što u najmanju ruku mora značiti prije 6000. g. pr. Kr. Murrayina pronicava pretpostavka da vještičje svetkovine potječu iz vremena

43

prije razvoja poljoprivrede mogla bi nas odvesti natrag do otprilike deset tisuća godina pr. Kr. Međutim, na tome se stalo. Kao u slučaju mnogih akademika, čini se da nikome od spomenutih autora nije palo na pamet potražiti pomoć u drugim, posve različitim discipli­nama - biologiji, fiziologiji, i l i čak anatomiji. Ipak, u vjerovanju da su vještice i sljedbenici drevne religije u biti "maleni ljudi", vile i vilenja­

ci iz narodnih predaja i legendi, mislim da je Murray bila na pravom tragu. Doista govori o "minijaturnoj" rasi neolitskih naroda (vjero­jatno misli na Pikte, ili čak Kelte), koji su mogli biti izvorište legendi o vilama. No događaji što ih ona ima na umu pripadaju u posljednjih nekoliko tisuća godina, i l i tako nešto. Stoga mi se čini da nisu osobi­to korisni.

Da se Murray barem u svojim razmišljanjima vratila nekoliko de­setaka tisuća godina unatrag.

Pokušajmo se mi cijelim pitanjem pozabaviti iz drugoga kuta.

44

4 . P O G L A V L J E

Mjesečeva rijeka

Magična veza Mjeseca s menstruacijom je snažna i raširena. Zlokobna Mjesečeva rosa što su je koristile vještice iz Tesa-lije bila je krv prve djevojčine menstruacije, uzete tijekom pomrčine Mjeseca.

— ROBERT GRAVES

Ovo poglavlje počinje otkrićem za koje se nadam da će zapanjiti znanstvenu zajednicu jednako kao što je zapanjilo mene. To je "moje" otkriće jedino u smislu da sam povezao podatke koji su se već nalazi­li svima pred očima u udžbenicima biologije, te u čijem su prikuplja­nju sudjelovali mnogi pojedinačni znanstvenici. Zapravo, učinio sam manje od toga. Čak nisam ni povezao podatke. Jednostavno sam iz toga izvukao zaključak koji je posve očit, ali ima zapanjujuće implikacije na sadašnje ortodoksne stavove o evoluciji čovjeka.

Zaključak glasi da su čovjekoliki majmuni - u koje se i mi ubraja­mo - evoluirali kao skupina jer su njihove ženke odbacile normalni estrus ciklus ("tjeranje") svojstven sisavcima, te umjesto njega razvile menstruacijski ciklus kojim izravno upravlja i regulira ga kretanje Mjeseca.

Nakon što sam iznio zaključke, pozabavit ću se dokazima. No po­vrh toga, sad je u određenom smislu uspostavljen obrazac za ostatak ove knjige. Više se ni u jednom trenutku nećemo nalaziti daleko od pitanja seksa. Seks je samo srce i središte stare Mjesečeve religije. Kao što Peter Redgrove mirno i otvoreno kaže: sva magija je seksual­na magija.

U 1. smo poglavlju vidjeli da suvremene žene u prosjeku dobivaju menstruaciju svakih dvadeset osam dana, ili trinaest puta godišnje; te da su drevni narodi, usprkos činjenici da puni ciklus Mjeseca traje

45

dvadeset devet i pol dana, temeljili svoj lunarni kalendar na trinaest mjeseci od dvadeset osam dana.

Upravo je taj navještaj o važnosti menstruacije koji me odveo na pravi put, premda iz pogrešnog razloga, kako ćemo vidjeti. U potrazi za pokazateljima, počeo sam proučavati informacije o menstruaciji u primata, to jest, u majmuna i čovjekolikih majmuna.

Biolozi dijele majmune u dvije velike skupine: majmuni Novog svijeta i majmuni Starog svijeta. Majmuni Novog svijeta su oni koji žive u Južnoj i Sjevernoj Americi. Svi su ostali, od Kine do Britanije, majmuni Staroga svijeta. Jasne razlike između te dvije veoma velike skupine pokazuju da su veoma dugo bili razdvojeni, geografski i genet­ski. Jedna od ključnih razlika između njih je ta da majmuni Starog svijeta imaju menstruaciju, a oni iz Novoga svijeta je nemaju. Ili da budemo posve precizni, majmuni Novoga svijeta imaju menstruaciju samo na mikroskopskoj razini, bez ikakvih vidljivih vanjskih znako­va; ali majmuni Staroga svijeta imaju obilnu i vidljivu menstruaciju.

Čovjekolikih majmuna, naših najbližih srodnika, nema nigdje u Novom svijetu, već žive samo u Starom svijetu. Čovjekoliki majmuni, jednako kao i majmuni Staroga svijeta, imaju obilne i vidljive men­struacije.

Šokovi počinju kad se potrudimo usporediti menstruacijske ob­rasce majmuna Staroga svijeta i čovjekolikog majmuna Staroga svi­jeta., svi čovjekoliki majmuni imaju menstruaciju koja se približno podudara s punim ciklusom Mjeseca, a kod drugih majmuna ne postoji apsolutno nikakva veza s Mjesečevim mijenama. Tablice 1 i 2 dramati­čno ilustriraju tu pojavu.

Implikacije tih tablica, kao što sam rekao, nevjerojatne su i veoma dalekosežne. Čini se nepobitnim da je jedna od glavnih značajki koja

SAIMIRI KAPUCIN URLIKAVAC

Trajanje u danima 10 18 23

46

TABLICA 1. PROSJEČNO TRAJANJE MENSTRUACIJSKOG CIKLUSA KOD NEKIH TIPIČNIH MAJMUNA STAROGA SVIJETA (Na temelju podataka iz knjige Comparative Reproduction of Non-Human Primates E. S. E. Hafez)

TABLICA 2. PROSJEČNO TRAJANJE MENSTRUACIJSKOG CIKLUSA U ČOVJEKOLIKIH MAJMUNA

(Na temelju podataka iz knjige The Apes Vernona Reynoldsa)

ČIMPANZA GORILA ORANGUTAN GIBON ČOVJEK

Trajanje u danima 36,5 30,5 30,5 30 28

je dovela, prije oko trideset milijuna godina, do zasebne evolucije čo-vjekolikih majmuna od zajedničkog pretka čovjekolikih i drugih maj­muna, upravo razvoj fiziološke reakcije na Mjesečeve mijene.

Šok za antropologe je činjenica da je čimpanza najudaljenija od Mjesečevih mijena, i najmanje bliska čovjeku. No mene osobno odu­ševljava ta okolnost.

U jednoj svojoj ranijoj knjizi, The Neanderthal Question (Pitanje neandertalca), ustvrdio sam kako se čini, iz velikog broja psiholoških i fizioloških stavova, da je moderni čovjek bliži gibonu i orangutanu nego čimpanzi i gorili. Međutim, ortodoksna teorija trenutno svrstava čimpanze i gorile među najbliže srodnike svih vrsta ljudi. Među argu­mentima što sam ih naveo kao podršku svojem gledištu su povezivanje u parove (to jest, sklonost uzimanju jednog seksualnog partnera za cijeli život), navika branjenja određenog teritorija, činjenica jest da mladi gibona u pubertetu odlaze iz doma i osnivaju vlastiti, savitljiva kralješnica gibona, njihova gibljivost, te uspravan hod na dvije noge. Tom ionako poduljem popisu sad se mora dodati menstruacijski ci­klus. Gibon je (s trideset dana) od svih čovjekolikih majmuna zapra­vo najbliži pravom trajanju lunarnog ciklusa (29,53 dana).

Unatoč tome, jasno je da je u svim slučajevima došlo do određe­nog udaljavanja od točnog lunarnog ciklusa. Uskoro ćemo spomenu­ti jedan čimbenik koji lako može potajice djelovati na to pitanje. No za slučaj da još uvijek ima onih koji smatraju da je aproksimativno podudaranje između menstruacijskog ciklusa i lunarnog ciklusa kod čovjekolikih majmuna "samo koincidencija", dopustite da naglasim da je prosječno trajanje normalne trudnoće u žena 9 x 29,53 dana, s točnošću gotovo u minutu.

47

No još važnije, vratimo se ponovno na rad Louise Lacey i ostalih (vidi str. 16) koji pokazuje da se menstruacijski ciklus žene može re­gulirati ako se tijekom određenih noći u mjesecu spava s upaljenim svjetlom. Kad se kaže "regulirati", to između ostaloga znači da je ci­klus sada veoma blizu razdoblju od dvadeset devet i pol dana. Dakle, trenutno prihvaćena procjena o ciklusu koji u žena traje dvadeset osam dana nije točna - i l i u najmanju ruku, ukazuje na iskrivljeni ciklus. Više o tome poslije.

Čini se sigurnim da svjetlo u spavaćoj sobi djeluje poput Mjeseca. Ako je tako, usput rečeno, to znači da ta pojava mora potjecati iz evo­lucijskog razdoblja u kojem ljudski preci nisu spavali čak ni u špiljama, nego na otvorenom, u klimi gdje je vedro nebo postavljalo čvrsta pra­vila.

Šokovi za ortodoksiju još nisu gotovi. Prvo, mnogi biolozi govore o tome da menstruacija čovjekolikih majmuna ima neke veze s lunar-nim ciklusima - a upravo je gibon istaknut kao glavni kandidat za demonstriranje toga. No još je važnija pretpostavka da upravo mladi Mjesec pokreće ciklus.

Prisjetimo se da je mlađ "rogati Mjesec". Također je već rečeno da blagdan Ramazan započinje mladim Mjesecom. A l i ima toga još. C. A. Ronan (Britannica) kaže da je židovski kalendar zasigurno bio od­ređen na temelju promatranja polumjeseca, ali također naglašava da riječ za "Mjesec" na hebrejskom, chodesh, doslovce znači "novi polu­mjesec"! Možemo li u ovom trenutku i dalje sumnjati u vezu između štovanja Mjeseca i menstruacije?

Važno je pitanje zašto je menstruacijski ciklus u čovjekolikih maj­muna i ljudi donekle skrenuo od lunarnog ciklusa?

Riječ je o tome da su se mnogi, premda ne svi, podaci o menstru-aciji u čovjekolikih majmuna prikupili promatranjem životinja u za­robljeništvu. Dobro je poznato da zarobljeništvo i / i l i pripitomljavanje često ima značajan učinak na fiziološke reakcije životinja. Suvremeni je čovjek i sam "pripitomljen" i "u zarobljeništvu" u tom smislu - a često uvelike neredovite menstruacije modernih civiliziranih žena zasigurno su jedna posljedica toga. (To se može ispraviti povratkom u prirodne uvjete Mjesečeve stimulacije.) Dakle, što se tiče čovjekoli­kih majmuna, potrebno je opsežno istraživanje tih stvorenja u divljini

48

kako bi se potvrdilo podatke prikazane u tablici 2. Moguće je da su "prirodni" čovjekoliki majmuni, kao i "prirodne" žene, zapravo još uvijek pod snažnim utjecajem Mjeseca.

Je li to zapravo razlog iz kojeg su vještice plesale na mjesečini - je­dnako kao Vilinska kraljica i njezini vilinski ljudi?

DRUGI ČIMBENICI

Ženke velike većine sisavaca dopuštaju parenje jedino kad se tjeraju, i l i kako se stručnije kaže, kad nastupa estrus. Tijekom estrusa, i l i tje­ranja, ženka izlučuje živo jaje i l i jaja. Dakle, ako u tom trenutku dođe do snošaja, najvjerojatnije će doći do trudnoće.

Neki sisavci, kao što je visoka divljač i l i ovce, tjeraju se samo jed­nom godišnje, a i tada samo kroz nekoliko tjedana. Slijedom toga, svake godine jednom imaju mlade, obično u proljeće. Međutim, neki se sisavci, kao što su miševi i štakori, razmnožavaju tijekom cijele go­dine.

Većina primata (čovjekoliki i drugi majmuni) sposobna je dobiti mlade tijekom cijele godine, a u kompatibilnim uvjetima (u tropskim krajevima, naprimjer) to će i činiti. Čak i u tim slučajevima, životinje najčešće dobivaju mlade u određenim sezonama; ondje gdje su uvje­ti nepovoljni, životinje se obično kote samo u tim razdobljima.

No čak i u sisavaca koji se mogu kotiti tijekom cijele godine, uvjet je i dalje da se ženka tjera, inače neće i ne može doći do snošaja. Osim ako se ženka ne tjera, neće dopustiti snošaj; a bez znakova koji prate estrus, mužjak neće biti motiviran i ništa neće pokušavati.

Ženke majmuna tjeraju se mnogo puta godišnje, u cikličnim vre­menskim razmacima, tijekom cijele godine. No ti ciklusi u majmuna nemaju nikakve veze s djelovanjem Mjeseca.

A l i kod ženki čovjekolikih majmuna dogodilo se nešto nevjeroja­tno. Seksualni ciklus sad je povezan s Mjesecom i određuje ga njego­vo djelovanje. Stoga se ženka tjera jednom tijekom svakog lunarnog mjeseca. Mladi Mjesec pokreće ciklus, pa svake druge kalendarske godine ima ovulaciju dvanaest, odnosno trinaest puta.

Zasad je sve u redu, u smislu da se sve dosad rečeno o čovjekolikim majmunima u osnovi može primijeniti i na žene ljudske vrste. No

49

ljudska bića dalje pišu novi scenarij, povrh osnovnog scenarija čo­vjekolikih majmuna.

Prvo, još nekoliko pojedinosti. Premda ženka čovjekolikog maj­muna prolazi kroz stalni godišnji seksualni ciklus, do snošaja dolazi jedino u danima samog estrusa (kad je ženka najplodnija). Kod čim­panze, estrus traje maksimalno deset dana u mjesecu. (Kad je ženka trudna il i kada doji bebu, uopće ne dolazi do estrusa, a takva situaci­ja može potrajati čak pet godina.) kod gorila, orangutana i drugih, razdoblje estrusa je još kraće - te traje samo tri i l i četiri dana.

Što je sa samim snošajem? Pa, kod čimpanza mužjak ostaje na žen­ki samo deset do petnaest sekunda! Tijekom tog "na brzaka", mužjak može nonšalantno žvakati bananu; u međuvremenu, ženka ne doživ­ljava baš nikakav orgazam; isto tako, nema nikakve predigre niti ičega nakon samog čina. Kod gorila i orangutana snošaj traje nešto duže, a katkad se opažaju i osnove predigre. S druge strane, te dvije vrste čo­vjekolikih majmuna vode ljubav mnogo rjeđe od čimpanzi.

S obzirom na činjenicu da je kod čimpanza sami snošaj tako povr­šan čin, iznenađujuće je da se priroda toliko trudi da kod te životinje najavi razdoblje estrusa. U to vrijeme spolni organi ženke postanu monstruozno otečeni i jarko ružičasti. Jasno ih se može vidjeti s udalje­nosti od stotina metara. Isto se zbiva i kod pavijana. A l i kod gorila i orangutana nema takvih oteklina. Ipak, premda nemamo preciznih podataka po tim pitanjima, nema sumnje da ženka u estrusu izlučuje seksualno privlačan miris (i stvara povišenu tjelesnu temperaturu na temelju čega je i nastao izraz "uspaljena"); također će, naravno, u to vrijeme aktivno tražiti pozornost mužjaka s ciljem obavljanja snošaja.

Sve je to veoma daleko od ljudskog bića opsjednutog seksom. Seks kod čovjekolikih majmuna je tako usputan i rijedak, da je to tek manje važno "sredstvo povezivanja" - što bi značilo aktivnost, i l i zadovolj­stvo, i l i pojava zbog koje životinje (u načelu, mužjak i ženka) ostaju zajedno. No kod ljudskih bića seks je postao razlog povezivanja par excellence.

Zanimljivo je da postoji drugi čovjekoliki majmun koji je na mnoge načine, sličan nama, a to je gibon. Giboni, poput nas, vode ljubav tijekom cijelog mjeseca i cijele godine. Mužjak ima snošaj sa ženkom ne samo u vrijeme estrusa, već i tijekom menstruacije pa i trudnoće!

50

Isto tako, mužjak i ženka gibona ostaju zajedno cijelog života; žive zajedno na jednom malenom području i imaju potomke tako da su doista obitelj. Vjerojatno je seksualna veza, kao kod nas, glavni kohe­zivni čimbenik u odnosu odraslih gibona - ali nemamo preciznih informacija o toj pojavi.

No sada, što je s nama? I koje su točne pojedinosti i interesne sfe­re ove knjige?

Ranije sam spomenuo da je kod žena ciklus estrusa postao men-struacijski ciklus. Zapravo, točnije je reći da je menstruacijski ciklus prekrio i pojačao ciklus estrus. (Estrus je vrijeme kad se stvara plod­no jaje; menstruacija je vrijeme kad se neiskorišteno i neplodno jaje uništava.)

Moderna žena ima menstruacijski ciklus u ovom smislu - naju­padljivije promjene u njezinu emocionalnom ponašanju primjećuju se u vrijeme menstruacije. Ona ima estrus ciklus u smislu da do spol­nih odnosa još uvijek najčešće dolazi otprilike u vrijeme oko estrusa; međutim, također postoji sekundarni vrhunac spolnih odnosa nepo­sredno prije menstruacije, što gotovo odgovara razdoblju estrusa. (Ovi podaci o seksualnom životu žena su, usput rečeno, prikupljeni na dva velika uzorka bijelih i afro-američkih žena.)

Koje su promjene u emocionalnom ponašanju žena za vrijeme menstruacije? Dobro je poznato da tipično dolazi do naglašeno pove­ćane razdražljivosti, osjećaja napetosti, otvorene agresivnosti (prema mužu, djeci i društvu općenito; vidi 9. poglavlje) i depresije (što do­vodi do povećanja samoubojstava žena u tom razdoblju). Ima i pozi­tivnih aspekata u vrijeme menstruacije, a o tome će također biti riječi u 9. poglavlju.

Jačanje agresivnosti prema mužjacima i potomstvu tijekom men­struacije opaženo je i kod drugih primata, uključujući pavijane i čim­panze. Ta nam činjenica pokazuje da menstruacijsko ponašanje žena nije isključivo društveno pitanje, već je posljedica hormonalnih pro­mjena unutar tijela. (Usput rečeno, doslovce sva emocionalna pona­šanja temelje se na hormonima.) Međutim, također je primijećeno da kod pavijana povećani društveni stres dovodi, primjerice, do pro­duljenja trajanja menstruacije. Dakle, društveni čimbenici također imaju važnu ulogu.

51

Muškarci s neodobravanjem gledaju na "loše" ponašanje žena u vrijeme menstruacije. "Dobra supruga" privremeno nestaje. Zamje­njuje ju rospija i zla vještica, čije je agresivno ponašanje odjednom više "muško". Istodobno su njezine spolne žudnje neuobičajeno visoke. A l i to nije spolno uzbuđena, podatna i popustljiva ženka razdoblja estrus. Riječ je o zahtjevnoj ženi koja kažnjava i kastrira, te seksualno postaje muškarac. (Tu je također i pitanje pojačanih sposobnosti žene da sanja i postaje vidovita u tom razdoblju, što je još jedna tema za kasniju raspravu.)

No, sve u svemu, lako možemo razumjeti zašto Penelope Shuttle i Peter Redgrove tvrde da su spaljivanja vještica u srednjem vijeku i prije bila "menstruacijska umorstva". Takvi su progoni kažnjavanje onih aspekata u žena koji su najvidljiviji tijekom menstruacije.

Ako se vratimo na pozitivnije aspekte seksualnog života žene, je­dna od veoma velikih promjena po kojoj se žene razlikuju od svojih srodnika među primatima (osim gibona? - nije nam poznat odgovor na to pitanje) je ženski orgazam.

Kako bi seks postao primarno sredstvo povezivanja u ljudskom društvu, bilo je potrebno (a) da muškarci postignu nešto bolje od za­dovoljavanja za petnaest sekundi i (b), što je još važnije, da žene i same dođu do zadovoljavajućeg orgazma. To je nagrada, poticaj i l i plaća što ju je priroda dala ženama - izvrstan pradavni primjer uspješnih međuljudskih odnosa. Žena je otad nadalje imala vlastiti neovisni interes za promoviranje spolnih odnosa, posve različit od instinktiv­ne želje za dobivanjem potomstva.

HOMOSEKSUALNOST, LEZBIJSTVO I DVOSPOLNOST (ANDROGINIJA)

Još jedna važna značajka ljudskog seksualnog života također zadire u posve novo područje. Riječ je o pojavama homoseksualnosti, lez-bijstva, dvospolnosti, biseksualnosti i aseksualnosti.

Ovo posljednje su aspekti ljudskog seksualnog života koji uopće nisu primijećeni među životinjama u divljini. Međutim, ono što jest primijećeno, u uzgoju stoke i u eksperimentalnim laboratorijima - a ta je pojava veoma zanimljiva - su oblici homoseksualnosti kad su

52

životinje drastično prenatrpane, odnosno, kada ih ima previše na od­ređenom prostoru. Ovdje je važna riječ "drastično". Osobno mislim da je moguće da dio naših vlastitih homoseksualnih ponašanja po­tječe iz tog izvora (kako je Jung suho primijetio, priroda ima mnogo načina za rješavanje problema viška populacije), ali ne vjerujem da je to dostatno objašnjenje za sve aspekte homoseksualnosti.

U prirodi ne postoji vidljiv način na koji se homoseksualnost mo­že reproducirati. Takvo stanje dovodi isključivo do nedostatka poto­maka. Samo po sebi dovodi do istrebljenja populacije u kojoj se pojav­ljuje, jednostavno prema definiciji. A l i taj uvjet ne vrijedi za ljudsku populaciju.

Moje mišljenje kao psihologa je, prvo, da homoseksualnost, lez-bijstvo i dvospolnost u većini slučajeva nisu bolesna ili patološka sta­nja. Smatram ih savršeno "normalnima". Katkad je riječ o tome da neka ranija trauma pretvara nekoga tko bi bio heteroseksualan, u osobu koja će cijelog života biti u vezi s osobom istoga spola. No mislim da je to rijetka pojava.

Donekle tipičan primjer prirodnog homoseksualca, i l i "pedera", je Don Smith. U svojoj brošuri Why Are There Gays At All? (Zašto uop­će postoje homoseksualci?) piše kako slijedi:

Moje je ime Don Smith. To je moje pravo ime, a ne pseudonim. Imam četrdeset jednu godinu. Svjestan sam svoje homoseksual­nosti otprilike od dobi od deset godina. Poput većine nas, neko sam vrijeme to pokušavao ignorirati, nadajući se da će nestati. S vremenom sam se čak oženio i dobio dva sina, sada tinejdžera. Nisam osjećao i još uvijek ne osjećam nikakvu gorčinu spram svojega braka, ali došao je trenutak kad sam shvatio da je vrije­me za prekid. Premda to nije u izravnoj vezi, moja odluka o okon­čanju braka sazrela je uskoro nakon što se promijenio zakon o homoseksualcima.

Što je s brojem homoseksualaca u sveopćoj populaciji? Don Smith, crpeći iz dva Kenseyjeva poznata istraživanja o seksualnom ponaša­nju, predlaže statistiku koja slijedi. Naravno, to je vjerojatno preni­ska procjena. Mnogi od njih, poput Smitha, koji mogu u dovoljnoj

53

mjeri kontrolirati svoje porive, skrivaju se i skrivali su se pod krinkom normalnosti. Promjena zakona nekima je omogućila da se razotkriju. A l i društveni žig sramote još uvijek se stavlja na pojavu homoseksual­nosti, te nepoznati postotak još uvijek izbjegava izlaženje u javnost. Slijede Smithove i Kinseyjeve procjene:

Prema Kinseyjevim tvrdnjama, blizu dvadeset posto populaci­je je tijekom cijelog života, ili u nekim razdobljima svoje zrele dobi, isključivo ili prvenstveno homoseksualno. Drugih sedam­naest posto će tijekom cijeloga života povremeno ostvarivati homoseksualne kontakte, ili barem u nekim razdobljima svojih života. Daljnjih trinaest posto priznaje da ima homoseksualne porive, ali se zapravo nisu upuštali u takve veze. To čini otprili­ke pedeset posto.

Kako homoseksualnost održava kontinuitet biološki? Jedan možda manje važan faktor već je spomenut, prenatrpanost koja je dio civilizi­ranog života. Snažnija mogućnost, ona koje smo postali više svjesni nakon objavljivanja knjige The Selfish Gene (Sebični gen) Richarda Dawkinsa, je ta da postoje ponašanja genetski povezana s homoseksu-alnošću, koja su korisna za opstanak heteroseksualnih srodnika homo­seksualaca, koji također nose neke od njegovih ili njezinih gena. Ka­rakteristike kao što su nježnost i pronicavost lako mogu biti primjeri takvih ponašanja (a nema nikakve sumnje da su homoseksualci iz­nad prosjeka u inteligenciji, kreativnosti i razumijevanju). Još je jedna činjenica da mnogi homoseksualci, premda uglavnom skloni vlasti­tom a ne suprotnom spolu, ipak katkad imaju heteroseksualne veze, pa čak sklapaju brakove i dobivaju djecu.

Zapravo, bolji izraz za mnoge homoseksualce i lezbijke je riječ dvospolnost - osoba koja do određene mjere preuzima aspekte druš­tvenih i bioloških uloga, te koja, zapravo, do određene mjere istodob­no posjeduje oba seksualna obilježja.

Ne bih želio stvoriti dojam da neoprezno klizim preko nečega što je zapravo veoma kompleksna situacija. Postoje mnoge različite vrste homoseksualnosti i dvospolnosti. Također postoje ponašanja i nači-

54

ni života koji su aseksualni, ali izvana nalikuju homoseksualnosti, a katkad čak stvaraju i sličan način života.

Kao profesionalni psiholog i neovisni predavač, posjetio sam us­tanove u kojima se nalaze zatvoreni redovi opatica i svećenika. Čak sam boravio u ovom drugom. Ti su se redovi, naravno, u potpunosti odrekli seksa kao aspekta njihovih života - i l i barem tako kažu. Ne­ma sumnje da neki od njih to nisu učinili, bez obzira na njihove tvrd­nje, pa bi bilo zanimljivo pretvoriti se u muhu na zidu sobe nekog od tih redovnika. Ipak, mislim da su se mnogi uistinu odrekli seksa - i l i ih možda nikad nije previše ni zanimao.

U spomenutim mi je ustanovama upalo u oči općenito dječačko ponašanje i stavovi muškaraca, te djevojačko ponašanje žena. Na te­melju takvih opažanja, zaključio sam da su mnogi od tih ljudi sluča­jevi neispunjenog il i zaustavljenog seksualnog razvoja. Dakle, u tom općenitom emocionalnom području oni su više pred-pubertetlije ne­go aseksualni.

Nema sumnje da je ta primjedba uvrijedila neke religiozne čitate­lje ove knjige, ali bojim se da će ih moja sljedeća pretpostavka još više uvrijediti. Reći ću da je svećenstvo oduvijek bilo utočište za homosek­sualce i lezbijke, kao i za ljude sklone drugim vrstama seksualnih "devijacija" - tj. seksualnih, pred-seksualnih ili aseksualnih ponašanja čiji cilj nije stvaranje djece. Poći ću čak tako daleko i reći da je homo-

55

seksualno/lezbijsko i dvospolno ljudsko biće dalo znatan doprinos evoluciji religije. Možda do kraja ove knjige ta tvrdnja neće zvučati tako nevjerojatno kako možda sada zvuči.

Moram naglasiti da ovdje ni u kojem smislu ne pokušavam oma­lovažavati i l i izraziti prijezir spram religioznog procesa ili , kad smo već kod toga, izrugivati se samoj evoluciji. Mislim da je tu riječ o vi­talnom i integralnom dijelu evolucije. Drugi ozbiljni autori, kao što su June Singer i Charlotte Wolfe, očito vjeruju isto. Osobito kozmo-loginja Charlotte Bach cijelu svoju teoriju o evoluciji temelji na važno­sti homoseksualnosti, dvospolnosti i biseksualnosti.

Kao široku generalizaciju (uz istodobnu napomenu da je tu riječ o mnogim suptilno različitim svojstvima ponašanja), osobno bih re­kao kako se čini da mi kao vrsta, barem emocionalno, zauzimamo dva do sada prazna pola ili osovine (prikazane na slici 3b) osnovnog biološkog muško-ženskog kompasa (prikazanog na slici 3a).

Pa, rekao sam da se ova knjiga više uopće neće previše udaljavati od seksa.

Kako bismo se vratili osnovama, dopustite da samo objasnim za­što sam ovom poglavlju dao naslov "Mjesečeva rijeka". Razlog je taj što evoluciju uvijek doživljavam kao rijeku koja teče kroz vrijeme, katkad vrludajući i oklijevajući, ali zapravo uvijek postaje šira i snaž­nija. U veoma kasnoj fazi, kod nas i naših najbližih srodnika - te da proširimo metaforu, poput svake velike vode - ta je rijeka došla pod utjecaj Mjeseca. U nedavnim je vremenima, kako kaže geologija, Mjesec počeo igrati važnu ulogu u ljudskim pitanjima. To još uvijek čini.

56

5 . P O G L A V L J E

Dva jednaka

Smatra se da se yang kreće u desno, a yin u lijevo. -I C H I N G

Ono čime se u ovom trenutku bavimo je pristup pitanju religije u modernim povijesnim vremenima - te svim mnogim srodnim aspek­tima kulture, društvenih zbivanja i razmišljanja koji su s tim poveza­ni - s udaljenoga kraja. Pokušavamo pronaći osnovno korijenje, bio­loško prije nego kulturološko (premda su to samo dva aspekta iste pojave), iz kojeg su niknule kompleksne i raskošne tvorevine naših vremena. Nastojimo stajati u veoma dalekoj prošlosti, gledajući na­prijed - umjesto da stojimo ovdje i gledamo unatrag.

Religija se u početku razvija iz onoga što jest, biološki. Svaki aspekt uma razvija se iz onoga što jest, biološki. Kako bi, za ime svijeta, mo­glo biti drukčije? Naša pogreška - to jest, pogreška modernih misli­oca - bila je zamisao da um nije biologija i da biologija nije um.

Jane Goodall je promatrala čimpanze u divljini, kako tresu mlada stabla i izvode kišni ples na početku oluje. To je ono gdje sve počinje. U vašem odnosu prema "tome". Al i stvar je u tome da ste vi vaš odnos. (A u svakom slučaju, vi ste također i "to".)

U Mjesečevoj religiji, Mjesec je "to", a menstruacija je odnos. S vremenom, Mjesec/menstruacija počinje simbolizirati i predstavljati sve aspekte plodnosti, seksualnosti, smrti i ponovnog rođenja. U ka­snijim vremenima, plodnost također znači i rodnost usjeva, a time i ono što održava na životu; smrt i rođenje također znače smrt i rođenje godine; a zatim više apstraktno i mistično, smrt i ponovno rođenje cijelog univerzuma; te konačno, motivaciju značenje tog univerzuma.

Pogledajmo na trenutak hipotetski primjer što sam ga koristio u ranijim knjigama. Zamislimo da se krtica popela evolucijskom lje-

57

stvicom, razvivši svijest i kulturu u smislu u kojem mi shvaćamo te pojmove.

Dakle, kao vrsta, krtica oslijepi. Mnoge podvrste već imaju trajno zatvorene oči. Jer krtica je napustila površinu Zemlje, i dnevnu svje­tlost, te je počela u potpunosti živjeti ispod zemlje. Ipak, u svojim genima, i u svojoj povijesti, ima sjećanje na dnevnu svjetlost i život na površini Zemlje.

Religija i filozofija moje zamišljene krtice priča, prigušenim šap-tom, o strašnom svjetlu i površini odakle je stigla, kako je nakon du­gotrajnih muka otišla s dnevne svjetlosti i otvorenih prostora, te na­pokon stigla u mrak i ljepljivo blato. Majke krtica discipliniraju svoju neposlušnu djecu prijetnjama da će doći dnevna svjetlost. Površina Zemlje je mjesto kamo se bacaju svi otpaci i ostavljaju stari neželjeni dijelovi ambalaže. Krtičji psihijatri razvijaju teoriju i model uma u kojemu se neželjeni mentalni sadržaj i traume izražavaju u dnevnoj svjetlosti.

Pa, vjerojatno je dovoljno riječi o tome. A l i imajte na umu hipotet­sku krticu dok krećemo dalje.

Dakle, kad čujem da su u staroj religiji plesači kružili u lijevo (su­protno od kazaljke na satu) i bili su skloni okretanju svega naopako, moja je prva pomisao da su ti ljudi bili ljevoruki; jer je pokret supro­tan od smjera kazaljke na satu prirodan za ljevoruku osobu. Ili, u slučaju da su ti ljudi bili dešnjaci poput nas, počinjem proučavati drevne evolucijske aspekte živčanog sustava kako bih vidio je li obr­nuto kretanje nekoć činilo bilo koji dio njegovog funkcioniranja. (Taj način razmišljanja vodi do razmatranja našeg "drugog mozga", ma­log mozga.)

Kad pronađem dokaze o dvije religije (očito u početku razdvoje­ne, premda danas nekako spojene), od kojih se jedna uglavnom bavi Mjesecom, a druga Suncem, tada počinjem razmišljati o dvije različi­te - biološki različite - vrste čovjeka.

Kako bih to malo pojasnio, počinjem vjerovati u mogućnost dvaju posve odvojenih evolucijskih vrsta u našoj pretpovijesti. Dolazim do pretpostavke da je jedan tip ljudi proizišao iz biološke situacije u kojoj je njegovu pozornost prirodno (i veoma snažno) privlačio Mjesec; te

58

da je drugi tip čovjeka proizišao iz biološke situacije u kojoj je njego­va pozornost bila prirodno usredotočena na Sunce.

Doista imamo dva sasvim različita tipa davnih ljudi koji su živjeli u posljednjih stotinu tisuća godina, a mogli bi biti nositelji dvaju mo­gućih kulturnih tradicija. To su neandertalci i kromanjonci.

Već sam napisao knjigu o te dvije vrste ljudi (The Neanderthal Question) u kojoj sam iznio pretpostavku da smo mi, moderni ljudi, nastali biološkim, hibridnim križanjem između neandertalaca i kroma-njonaca. Takvo bi genetsko miješanje gotovo sigurno podrazumije­valo i kulturološko miješanje, te sam pokušao odrediti aspekte naše današnje kulture koje su zasebno mogli pridonijeti svaki od naša dva pretka. Posebno moram reći da sam neandertalce smatrao štovatelji­ma Mjeseca, a kromanjonce štovateljima Sunca.

Nemam namjeru ponovno govoriti o onome što sam već napisao, ali za ovu je knjigu potrebno iznijeti sažetak nekoliko poanti. Biološ­ki aspekt moje teorije ukratko glasi: prije dvadeset do petnaest miliju­na godina (dakle, oko deset milijuna godina nakon što je Mjesec pre­uzeo kontrolu nad menstruacijskim ciklusom ženki), jednom od mnogih čovjekolikih majmuna koji su tada postojali, bilo je suđeno da postane predak svih oblika ljudskih bića koji su se nakon toga po­čeli pojavljivati. Što se nas tiče, to je stvorenje bilo posljednji čovjeko­liki majmun te osobite loze. Jer svi njegovi kasniji potomci nisu bili čovjekoliki majmuni, nego tipovi ljudi.

Moja je pretpostavka da su djeca tog čovjekolikog majmuna ima­la bijelo i l i žuto krzno, bijelu kožu i plave oči. A l i u vrijeme puberteta i l i nešto ranije, krzno se pretvorilo u puni, gusti sloj dlake koja je po­stala tamnosmeđa il i crna, jednako kao koža i oči.

To je savršeno prihvatljiv scenarij. Mlada čimpanza na licu ima bijelu kožu i bijelu mrlju krzna na trtici. Kad odraste, koža lica postaje crna i bijela mrlja nestaje. Ružičasta koža mladog pavijana također kasnije postaje crna. Mladi gibona imaju rijetku, blijedu dlaku i kožu. Kao odrasle jedinke, također imaju tamno gusto krzno po cijelom tijelu.

Dakle, jedino što sam "izmislio" su plave oči. A l i mladi mnogih sisavaca, kao što su mačići, doista imaju plave oči. Sasvim je jasno da bijeli i blijedi aspekti kod svih mladih primata djeluju kao inhibitori

59

u etološkom smislu, te sprječavaju odrasle mužjake da ih napadaju. Vjerojatno također djeluju na majčinsku nježnost. Dakle, odmah vi­dimo da kod svih čovjekolikih majmuna postoje "stavovi" prema cr­nome i bijelome, jednako kao i kod naših predaka.

Prije otprilike četrnaest milijuna godina, priroda je odlučila tada raširene čovjekolike majmune smjestiti u tri zasebna spremišta: Afri­ku, Indiju i Maleziju (Malajski poluotok i Borneo).

Dok se čovjekoliki majmun koji nas zanima uglavnom slobodno kretao Afrikom i Malezijom, u Indiji je boravio na krajnjem sjeveru. Tijekom razdoblja od mnogo milijuna godina o kojima sada govori­mo, sjeverna Indija je često bila hladna i prekrivena oblacima, te je hrane bilo malo. U takvim uvjetima pomanjkanja hrane, indijski predstavnik našeg pretka, čovjekolikog majmuna, razvio je poveziva­nje u parove. Upravo takvo ponašanje opažamo kod pavijana kad hra­ne ima malo. Kad je ima u obilju, pavijani čine skupine od više poje­dinaca, slično kao čimpanze. Giboni su također razvili povezivanje u parove, vjerojatno također iz istog razloga, tj. nestašice hrane. Istodo­bno su razvili naviku življenja na određenom malenom teritoriju koji brane. Misl im da je naš čovjekoliki majmun iz sjeverne Indije činio isto.

No još je važniji bio daljnji aspekt situacije. Iz razloga uglavnom povezanih s difuznim i povremenim Sunčevim svjetlom, svijetle boje i dlaka mladih, kao i njihove plave oči, zadržavale su se sve duže i duže. Na koncu je ta promjena postala potpuna. Preostale su samo jedinke svijetle kože i svijetle dlake svih dobi.

U Africi, osobito na samom ekvatoru, prevladavala je suprotna situacija. Možda zbog nadmetanja s drugim čovjekolikim majmunima, naš se predak ondje preselio iz džungle na teren pokriven šikarom. Ondje je bio izvrgnut nemilosrdnom tropskom suncu. Blijeda mladun­čad sad je bila u nepovoljnom položaju. Došlo je do snažnog selek­tivnog pritiska u korist ranog tamnjenja kože. Na kraju je taj proces također stigao do svojeg logičnog završetka. Preostala je samo posve tamna mladunčad. Na samom ekvatoru, koža je bila ekstremno tamna. Podalje od središnjeg tropskog područja adekvatnu zaštitu pružala je crnomanjasta ili žuto-smeđa koža.

60

U Africi i Maleziji nije bilo nestašice hrane, pa se očuvala osnovna društvena struktura od više mužjaka i ženki. Svi su se mužjaci parili sa svim ženkama. No premda ih nije ugrožavala nestašica hrane, vje­rujem da su ti afrički i azijski čovjekoliko majmuni bili suočeni s drugom prijetnjom (tu je pretpostavku iznio Carl Sagan), tj. s veli­kim gmazovima mesožderima. Gmazovima je potrebna visoka tem­peratura da bi mogli funkcionirati (te iz tog razloga nisu postojali u sjevernoj Indiji, i l i su ondje bili tromi), a tropski dan stvara idealno okruženje za njih. Stoga je vjerojatno da su čovjekoliki majmuni u Africi, o kojima je ovdje riječ, postali polu-noćna stvorenja u svojim navikama, obrane radi. Tropski je Mjesec, naravno, veoma svijetao ... Sagan iznosi pretpostavku da su čovjekoliki majmuni s vremenom istrijebili gmazove tako što su noću jeli njihova jaja, jer jaja su jedna od omiljenih delikatesa primata.

Iz tih situacija proizlaze još neke pojedinosti. Ako parovi žive u čvrstoj vezi, pojedinac zna tko mu je otac, kao i majka, a otac uvijek upravlja obiteljskom zajednicom. (Možda veze između parova na neki način smanjuje obilnost menstrualne krvi, jer se za gibone kaže da je izlučivanje "slabo".) Međutim, ako se živi u skupini, pojedinac zna samo tko mu je majka. Ne zna tko mu je otac - a iz tog razloga on ga ne kontrolira niti njime upravlja. (Poznato je da se očevi u gibona aktivno zanimaju za svoje potomstvo. No, očevi čimpanze nemaju nikakvu posebnu vezu sa svojim potomcima.)

Vjerojatno je sad već jasno kako vjerujem da su se afrički i azijski čovjekoliki majmuni, o kojima je upravo bilo riječi, tijekom milijuna godina razvili u vrste neandertalaca; dok se indijski čovjekoliki maj­mun, o kojem je ranije bilo riječi, razvio u kromanjonca.

Prije nego rezimiram ostavštine što ih tražimo u ponašanju nean­dertalaca i kromanjonaca kroz posljednjih sto tisuća godina il i više, dopustite da zakoračim u teme sljedećeg poglavlja.

Pišući o američkim Indijancima (koje ja osobom svrstavam u "neandertalce"), W. N. Stephens nam kaže da je jedno pleme na paci­fičkom sjeverozapadu ranije navodno prakticiralo pravi promiskui­tet. Muškarac bi posjetio ženin dom, donio joj darove, a zatim s njom vodio ljubav. A l i nijedan pojedini muškarac nije imao nikakvih pra­va nad bilo kojom ženom, kao ni nad njezinom djecom.

61

Opet ćemo se vratiti na to izvješće. Nadam se da uvjerava čitatelja, čak i u ovoj fazi, da moje teoretske zamisli dobivaju čvrstu podršku temeljem modernim opažanja.

Vjerujem da je stvarnost neandertalaca - o kojima su arheolozi pronašli samo šačicu kostura, nekoliko žrtvenika, tragove obrednih pokopa, niz kremenog oruđa i pokazatelje da su poznavali biljne lje­kovite pripravke - bila ovakva: štovali su božicu Mjeseca, živjeli su u matrijarhatu, bili su sakupljači plodova, a žene su odlučivale o svim pitanjima. Jedini zadaci dodijeljeni muškarcima bili su oni koji su iziskivali izravnu i doslovnu snagu mišića, primjerice, u borbama.

Struktura i priroda života kromanjonaca bila je dijametralno su­protna. To je bilo patrijarhalno društvo lovaca i ratnika, a muškarci su vladali u svim aspektima, uključujući i religiozni život. Žene su bile samo dodatak svemu ostalome, a njihova je glavna svrha bila rađati sinove i skrbiti o muškarcima. Vrhovno božanstvo koje su što­vali bio je bog Sunca.

Modeli ta dva društva omogućuju nam da dođemo do mnogih objašnjenja.

62

6 . P O G L A V L J E

Ne tako maleni ljudi

Australski Aboridžini imaju priču koja govori o tome kako bijeli labud postaje crni. Ali u Australiji uopće nema bijelih labudova.

— ABORIDŽINSKA L E G E N D A

Službeni opisi neandertalca i kromanjonca su kako slijedi:

NEANDERTALAC: SLUŽBENO

Neandertalac je bio veoma uspješan i rasprostranjen tip ljudskih bi­ća, jedini tip čovjeka koji je istodobno postojao u Europi, Africi i na Dalekom istoku u posljednjih sto tisuća godina, prije iznenadne po­jave kromanjonca.

Generalizirani neandertalski tip je nizak (muškarci u prosjeku 162 cm, žene 147 cm), krupna i zdepasta tijela, zbijenih i snažnih kostiju, te zbijene lubanje. Glava je velika u odnosu na tijelo. Čelo se prilično oštro povlači od obrva i, kao da je riječ o kompenzaciji, lubanja je vidljivo izbočena na stražnjoj strani. Same su obrve veoma čvrste i strše na istaknutoj kosti, podijeljenoj između očiju. Čeljust je masivna, premda je sama brada uvučena. Usta i zubi su veliki i izbočeni (po­put gubice). Očne duplje i otvori za uši također su veliki. Nos je širok i vjerojatno spljošten. Malena visina i zdepasto tijelo ukazuju na prila-gođavanje životu u šikari i niskom raslinju.

Neandertalac je izrađivao cijeli niz adekvatnog oruđa od kremena i kosti.

Posebna podvrsta neandertalca je takozvani klasični neandertalac. Kod njega su sve značajke općenitog neandertalskog tipa još naglaše­nije.

63

KROMANJONAC: SLUŽBENO Kromanjonac je bio drugi veoma uspješni tip čovjeka, koji je brzo istisnuo neandertalce iz Europe.

Taj je tip izrazito visok (muškarci u prosjeku 183 cm; žene 15 do 23 cm niže), mišićav i sportski građen. Ima visoko, ravno čelo, sna­žnu bradu i uzak, vjerojatno oštar nos. Usta, zubi, uši i oči su pravilni. Njegov općeniti tjelesni izgled ukazuje na činjenicu da se razvijao na otvorenim ravnicama kao lovac na divljač. Pojavljuje se naglo, više i l i manje iznenada, u Europi prije trideset tisuća godina. Još uvijek nije otkriven nikakav trag koji bi vodio do mjesta odakle je potekao; no na Bliskom istoku pronađeno je nekoliko kostura s neobično pomije­šanim značajkama kromanjonca i neandertalca, a potječu iz razdob­lja prije otprilike trideset pet tisuća godina.

Izrađivao je veoma mnogo raznovrsnog oruđa od kremena i kosti.

NEANDERTALAC: NESLUŽBENO Slijede moja vlastita neslužbena (ali ne i neutemeljena) nagađanja o neandertalcu.

Prirodno, imao je pretke. Glavni kandidat za jednog od njih je ho­mo erectus, čiji su ostaci otkriveni u Africi i Kini, a potječu iz razdoblja od prije petsto tisuća godina. Erectus je poznavao vatru, kuhao je svoju hranu i živio je u suradničkim skupinama.

Za ono o čemu će ovdje biti riječi uzimamo petsto tisuća godina prije našeg vremena kao početnu točku. Tijekom tog razdoblja od pola milijuna godina (kao i kroz prijašnjih milijun i pol godina), izmje­njivao se brzi niz ledenih doba različitog trajanja. Prema današnjim službenim stavovima, moglo je postojati čak dvadeset ledenih doba. Vjeruje se da su takva razdoblja, upravo zbog očajničkog stanja, do­vela do veoma brze evolucije.

Dakle, prije petsto tisuća godina u Africi je evoluirao tip čovjeka kojeg ću nazvati neandertalac 1., na Dalekom istoku (Malezija i K i ­na), u istom razdoblju imamo neandertalca 2. ta se dva srodna tipa već pomalo počinju razlikovati.

Dakle, osobito tijekom toplijih razdoblja između ledenih doba, afrički neandertalac (neandertalac 1.) može migrirati u Europu, što i

64

čini preko područja gdje se danas nalaze Egipat i Izrael. Međutim, klima tih razdoblja veoma je komplicirana. Općenito se događalo ovo: kad god je Europa bila topla, Sahara se pretvarala u pustinju -koju je bilo nemoguće prijeći. Neki tipovi neandertalca 1. bili bi odsje­čeni južno od Sahare, te su za to vrijeme bili odvojeni od svojih srod­nika u Europi i na Bliskom istoku. Kad je Europa bila hladna, Sahara je bila travnata ravnica ispresijecana rijekama, a ponegdje i stablima. Ponovno ju je bilo moguće prijeći. No s druge strane, nakon prve ko­lonizacije Europe, neki su neandertalci zapeli u južnoj Grčkoj, južnoj Italiji i južnoj Španjolskoj kad se led vratio. Nisu se uspjeli vratiti u Afriku. (U Aziji, gdje se razvijao neandertalac 2., nisu postojali takvi geografski problemi slobodnog kretanja između sjevera i juga.)

Ukratko rečeno, neandertalci Europe/Afrike s vremenom su po­stali neandertalci Europe i Afrike. Postali su zasebne podvrste uz samo povremeno miješanje na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi u odre­đenim razdobljima. Možemo ih nazvati neandertalac 1a i 1b.

No tu dolazimo do najvažnije točke. Zbog njegovog neprestanog susretanja s hladnoćom i ledom europski neandertalac - neanderta­lac la - nije izgubio tjelesnu dlaku koje su se svi njegovi srodnici do tog vremena, u cijelosti ili djelomično, evolucijom riješili.

Dakle, prije otprilike petsto tisuća godina i poslije imamo nešto sli­čno ovoj situaciji:

Europa - neandertalac 1a Afrika - neandertalac lb Azija - neandertalac 2

Čak ni to nije sve. Tijekom posljednjih sto tisuća godina razvila se još jedna podvrsta čovjeka. Dio neandertalaca vrste la ostalo je u klopci u središnjoj i zapadnoj Europi tijekom jednog od ledenih doba. Sre­ćom, imali su vatru i živjeli duboko u špiljama, ali ipak nisu imali baš previše izgleda. Nevjerojatno, ali preživjeli su. Razvili su se u takozva­nog klasičnog neandertalca. Taj je tip, na mnoge načine, najmanje srodan ljudskim bićima - barem s našeg modernog, šovinističkog stanovišta. Bio je snažniji, ali više zakržljao od svih drugih neanderta­laca, te vjerojatno posve pokriven gustom dlakom.

65

HIBRID

Moje osnovno gledište je - a podržava ga otkriće miješanih kostura u Izraelu, starih trideset pet do dvadeset pet tisuća godina - da je uz ponovno poboljšanje vremenskih uvjeta, kromanjonac prije trideset pet tisuća godina prvi put odlučio napustiti Indiju i zaputiti se na za­pad. Možda je slijedio Sunce. Potom je susreo neandertalca i križao se s njim, u početku na Bliskom istoku.

Katkad tijekom svojih predavanja o tim pitanjima, slušateljima dajem sljedeći niz pitanja - na koje, naravno, nema jedinstvenog od­govora: Imaju li slonovi malene il i velike uši? Imaju li deve jednu i l i dvije grbe? Imaju li ovnovi rogove ili ne? Žive li rakovi u slatkoj i l i slanoj vodi? Žive li članovi porodice mačaka sami il i u skupinama?

Ne postoji jedinstveni odgovor na bilo koje od ovih pitanja jer, u svakom primjeru, govorimo o više nego jednoj vrsti.

Evo još nekoliko pitanja: Hoće li muškarci oćelaviti u kasnijoj do­bi ili ne? Imaju li ravnu il i kovrčavu kosu? Imaju li svijetlu i l i tamnu kosu? Imaju li svijetlu ili tamnu kožu? Imaju li dlakava prsa ili ne? Ima­ju li očnjake i l i ne? Ostvaruju li vezu s jednom ženom za cijeli život, i l i istodobno imaju nekoliko žena?

Tu je zasigurno riječ o više nego jednoj vrsti muškarca. Međutim, neobično je da u Europi, na Bliskom istoku i u Indiji te dvije vrste (jer doista su dvije) žive pomiješane zajedno. Zapravo postoji mnogo pitanja što sam ih upravo postavio o čovjeku; odgovori na sve njih dovode nas do zaključka da govorimo o više nego jednoj vrsti.

Također je moguće pokazati, primjerice, daje vegetarijanstvo mno­go popularnije u nekim zemljama i u nekim supkulturama nego u

66

Dakle, dolazimo do ovakve situacije u Europi:

Europa - neandertalac 1a "klasična" vrsta

obična vrsta

Za sve to vrijeme i tijekom svih tih migracija, kromanjonac, narav­no, i dalje evoluira u sjevernoj Indiji, gledajući svoja posla, te je zasa­da još nepoznat.

drugima gdje se radije jede meso. Naprimjer, na jugu Indije više se jede povrće, a na sjeveru meso. Razlozi za to ni u kojem slučaju nisu uvijek ekonomski. Ili bolje rečeno, "ekonomski razlozi" - to jest, na­čin života - i ostali razlozi su aspekti jedni drugih, aspekti stava prema životu. Također je moguće pokazati da je instinktivna gesta pokor­nosti spuštanje glave kod nekih naroda, a kod drugih je to okretanje stražnjice.

Ono što je od svega najzanimljivije - i završna riječ u ovom obliku argumenta - je činjenica da različiti parovi suprotnih psiholoških i bioloških mogućnosti imaju tendenciju okupljanja. Posjedovanje ta­kozvanih očnjaka, primjerice, povezano je s višim rastom, dok su ve­liki, plosnati zubi povezani s nižim rastom; na sličan su način poveza­ni viši rast i svijetla koža, te niži rast i tamna koža.

To su, naravno, veoma široke generalizacije koje se, u svakom slu­čaju, ne mogu podjednako primijeniti u svim dijelovima svijeta. Mo­žda upravo Afrika najviše odstupa od tih smjernica. (Ipak, premda među Afrikancima, koji su tamne kože, ima nekih od najviših ljudi na svijetu, također ima i najnižih, Pigmejaca.) Nejednako križanje raznih podvrsta - neandertalaca 1a, lb i 2 - s kromanjoncima ne daje uredan konačni rezultat kakvog bismo mogli poželjeti. No, vje­rujem da vrijede općenite glavne crte, premda pomalo krivudaju.

Neandertalski je element u našem ustrojstvu univerzalan. Moram to naglasiti. Postoji u svim narodima svijeta; i uvijek je svugdje, u određenom smislu, minorni element. Kao cjelina, moderni čovjek više nalikuje kromanjoncu nego neandertalcu. A l i neke današnje et­ničke skupine ipak imaju neznatno veće primjese neandertalske vrste od drugih. To vrijedi za sve Azijate i Afrikance. U "Europi" to najviše vrijedi za Židove, Cigane i većinu mediteranskih naroda (ovdje uklju­čujemo i Kelte), a najmanje vrijedi za sjeverne i zapadne Europljane (uz izuzetak Kelta).

Takvo hibridno naslijeđe je, u jednu ruku, naša velika snaga. Iz njega crpimo našu veliku energičnost i inventivnost, a također mu dugujemo oslobađanje velikog potencijala što ga je čovjek oduvijek posjedovao. No naša hibridna priroda također je i naša slabost, naša Ahilova peta, te jedan od glavnih izvora "podijeljenog bića". Pojedini pripadnici našega društva osjećaju se rastrgani u sebi, a istodobno se

67

moderno društvo kao cjelina neprestano pokušava podijeliti - na religiju i znanost, socijalizam i konzervativizam, komunizam i faši­zam, miroljubive farmere i agresivne lovce, muško društvo i žensko društvo. Ta je neprestana borba u prošlosti i sadašnjosti imala različi­te oblike, ali u biti je uvijek riječ o istoj borbi.

Verzija borbe koja nas zanima u ovoj knjizi je ona između božice Mjeseca i boga Sunca.

BOŽICA MJESECA PROTIV BOGA SUNCA

Ako zanemarimo pojedinosti, moje je gledište po tom pitanju isto kao i gledište već spomenutih Roberta Gravesa, Margaret Murray, J. G. Frazera, Toma Lethbridgea i mnogih drugih. Riječ je o stavu da tijekom cijele zabilježene i legendarne povijesti, sve do sadašnjosti, postoje tragovi drevne religije. To je uglavnom bilo štovanje božice (božice Mjeseca, božice Zemlje, majke svega), a uključivalo je obrede plodnosti i vjerojatno orgijastičke rituale. Iz nekog il i nekih razloga, zapalo je u nemilost krajem pretpovijesnih vremena, te je prešlo u tajnost. Unatoč tome, ostalo je snažno i rašireno, te je imalo mnogo sljedbenika i ostavljalo jasne pokazatelje svoje nazočnosti čak i u ob­redima i mjestima štovanja ortodoksne religije.

No čini mi se da drugi autori nisu do kraja spoznali, premda su svjesni da je drevna religija nekako imala više veze s božicama nego bogovima, pojavu da se sama drevna religija sastoji od veoma drevne razine koja je prekrivena nečim drugim, manje starim, što je došlo kasnije. U specijaliziranoj literaturi zapravo ima mnogo navještaja o tome. Naprimjer, The New Larousse Encyclopedia of Mythology (Nova Larousseova enciklopedija mitologije), u tekstu o vremenima prije kla­sične Grčke kaže: "Glavno božanstvo naroda uz Egejsko more bilo je - poput onoga mnogih azijatskih kultova - ženskog roda. Ona je bila Velika Božica, Univerzalna Majka!'

Ne znamo koje su joj točno ime dali ti narodi, ali na Kreti su je zvali Rea. U toj je mitologiji Zeus (poslije vrhovni bog Grka) bio Rein sin. Slično tome, kao što ćemo uskoro vidjeti, Oziris je u početku bio Izidin sin, a ne njezin brat i muž. U simboličkom obliku obje nam te priče govore da je prvotno štovanje božice zamijenilo (poslije)

68

štovanje boga. (Hesiod, pjesnik drevne Grčke, navodeći Geu kao pr­vobitnu božicu, naziva je "Gea razvijenih prsa, univerzalna majka, čvrsto uvriježena, najstarija među božanstvima". Ovdje su jasno vidljive točne veze s kipićima.).

U dalekoj Kini pronalazimo veoma kompleksno službeno štova­nje i panteon (koje uvelike podsjeća na birokratsku javnu službu pre­nesenu na nebesa), koji sadrži štovanje Sunca i Mjeseca. No ta kom­pleksna nadgradnja postavljena je preko onoga što se naziva narodnom religijom. Međutim, nema ničega zabranjenog u toj drugoj religiji, te je to javni fenomen. U narodnoj religiji Mjesecu se prinosi više žrta­va nego Suncu, a Svetkovina Mjeseca je jedan od tri velika godišnja blagdana u Kini . Zbiva se u vrijeme punog Mjeseca koji je najbliži jesenjem ekvinociju. Larousse nam kaže: "To je poseban blagdan za žene i djecu ... Muškarci nikad ne sudjeluju u tom obredu" (kurziv autora).

Kineski kalendar je Mjesečev-Sunčev kalendar poznat kao yin-yang li. Međutim, Ronan tvrdi da je to u početku vjerojatno bio čisto Mjesečev kalendar, te da su, u svakom slučaju, njegove lunarne poje­dinosti važnije od solarnih. Ja sam također rekao da je i sâm yin yang simbol stilizirani Mjesec.

Kao što sam prije primijetio, religiozna mitologija i povijest tako su kompleksna zbrka da se može iznijeti bilo kakvo tumačenje zbivanja ako se pomno biraju primjeri. ("Indijska je mitologija nerazmrsiva džungla raskošnih priča. . . u Meksiku mnoštvo božanstava" - Larous­se.) I svakako, doista se mogu naći bogovi Mjeseca i božice Sunca. Ipak, sljedeće generalizacije vrijede: ima više božica Mjeseca nego bogova Mjeseca, te ima mnogo više bogova Sunca nego božica Sunca. Isto tako, štovanje božica je univerzalno starije nego štovanje bogova - a njihova se drevna nadmoć još uvijek može opaziti ispod suvre­menijih i muževnijih struktura.

Drugi autori, koje sam ranije naveo, vjeruju da je ono što oni zovu drevnom religijom u Europu (s istoka) donio narod poznat kao In­doevropljani, prije nešto više od šest tisuća godina. Ne kažu ništa o tome koja je u tom trenutku bila postojeća religija u Europi.

Ipak, Graves tvrdi da je Izida, "rogata božica Mjeseca", tek "poslije" postala Ozirisova sestra i žena; te da je u početku bila njegova majka.

69

Isto tako, Asheov kult medvjeda s dalekog sjevera očito je bio noćna religija s obzirom na njegovu povezanost sa zviježđem Velikog Med­vjeda (da i ne spominjemo njegove veze s neandertalcima nekoliko desetaka tisuća godina prije). Ta se religija doima veoma drukčijom od dnevnog štovanja jelena. Ne čini li se da tu imamo pomalo razli­čite sklonosti ili tradicije?

Ja osobno uopće ne sumnjam da je doista riječ o dvjema veoma različitim tradicijama. A l i najprije riječ-dvije o vremenskim razdo­bljima.

Ortodoksna teorija (ovdje moramo Roberta Gravesa i ostale sma­trati ortodoksnima) vjeruje da su Indoevropljani stigli u Europu s istoka prije šest do deset tisuća godina. Navodno su zauzeli cijelu Eu­ropu, od istočne Rusije do zapadne Irske, te od dna Italije do Norveške, Islanda i Grenlanda. Prilično velik osvajački pothvat! A ipak u narod­nim predajama i legendama nema ni šapta o tom navodnom osvaja­nju. Ako utjecaj broja sedam ili broja trinaest, kao i sami religiozni običaji, mogu doprijeti do nas kroz isto vremensko razdoblje, onda zasigurno mogu i priče o dolasku i osvajanju Europe?

Štoviše, kad nova, moćna rasa ljudi dođe i preuzme cijeli konti­nent, očekujemo da ćemo naći ono što arheolozi zovu "kulturni sraz". Kad jedan narod preuzme vlast od drugoga, jednu vrstu lončarske robe, oružja, način stanovanja i tako dalje, odjednom zamjenjuju drugi - i l i se u najmanju ruku iznenada pojavljuju dvije pomiješane vrste svega toga. I mnogo kasnije, dok kopamo kroz slojeve starih građevina i otpadaka, odjednom se pojavljuje sraz, točka u kojoj se kultura X sastala s kulturom Y.

No u Europi od prije šest do deset tisuća godina, unatoč navodnom masovnom preuzimanju teritorija, nema baš nikakvih pokazatelja o bilo kakvom kulturnom srazu. Posude i oružje razvijaju se polako i kontinuirano, bez ikakvog prekida.

Možemo li tako masivni kulturni sraz naći u nekom ranijem razdo­blju? Da, možemo. To se dogodilo kad je musterijensku kulturu odjed­nom (u arheološkom smislu) zamijenila orinjasijenska, šireći se u velikom valu od istoka prema zapadu Europe. To je također trenutak u kojemu se pojavljuje kromanjonac, a čisti neandertalac nestaje. To se dogodilo prije trideset tisuća godina.

70

"Musterijenska" je naziv za kulturu neandertalaca, a bila je raspro­stranjena u Europi prije događaja o kojima je ovdje riječ. Ima neznat­nih varijacija u stilu na različitim lokalitetima, ali daleko su veće slično­sti među, premda učinkovitim, prilično nezgrapnim komadima kre-menog oruđa. Oruđe orinjasijenske kulture, kulture kromanjonaca, vidljivo je drukčije. Lakše je i finije, čak veoma lijepe izrade; te je već raznovrsnije od ionako znatnog raspona neandertalskog oruđa.

Moja je pretpostavka da je musterijensko oruđe služilo čovjeku koji se bavio svim i svačim, obavljao je razne zadatke i lovio; dok je orinjasijensko oruđe pripadalo stručnjaku, profesionalnom ratniku i lovcu. Čini se da nije nimalo slučajno što izvrsne slike u špiljama koje nam je ostavio kromanjonac ne pokazuju samo isti stupanj vješti­ne kao i oruđe, već gotovo bez izuzetka prikazuju rogatu divljač. Čini se da je kromanjonac bio predani lovac, a to su životinje koje je što­vao zajedno sa Suncem, te one koje je najradije lovio i jeo.

Postoje li igdje ikakve naznake o dugotrajnoj borbi između dva posve drukčija tipa ljudi (kakvu iziskuje preuzimanje Europe), te osobito o borbi sa zakržljalim, deformiranim klasičnim neandertal­cem? Da, mislim da postoje. Imamo ih u najstarijim bajkama koje nam govore da su europske šume i planine nekoć bile obitavalište zastrašujućih trolova i goblina. To jest, malenih ljudi.

Moja je pretpostavka veoma jednostavna i elegantno rješenje ma­ločas spomenutih teoretskih problema. Međutim, ipak podrazumije­va maleni pomak u vremenu od nekih dvadeset tisuća godina. Moja je pretpostavka da su kromanjonci i Indoevropljani (preci suvreme­nih stanovnika Europe) bili jedni te isti ljudi.

Harold Wilson je rekao da je u politici tjedan dana dugo vremen­sko razdoblje. Međutim, u povijesti čovjeka, dvadeset tisuća godina nije osobito dugo vremensko razdoblje. Naprimjer, već prije petsto tisuća godina homo erectus je imao vatru, kuhao je svoju hranu i ži­vio u stalnim špiljskim domovima. Štoviše, tijekom dvadesetog sto­ljeća vremensko razdoblje dodijeljeno postojanju čovjeka, doista kao čovjeka, neprestano se povećavalo, pa sad vjerujemo da čovjek kao ljudsko biće postoji već četiri milijuna godina. Svakako si možemo dopustiti širenje novijeg razdoblja za samo dvadeset tisuća godina.

71

MJESEČEVA KULTURA NEANDERTALACA (KAKO JE JA DOŽIVLJAVAM)

Premda su muškarci obavljali teške poslove, borili se i ubijali kad je to bilo potrebno, te izrađivali veći dio oruđa, žene su upravljale religi­oznim i ekonomskim životom ljudi. Štoviše, njihov se religiozni utjecaj širio na sve aspekte života. Nema sumnje da je bilo dana kad je bila zabranjena izrada oruđa, na primjer. Ono što se štovalo bilo je "žen­sko načelo". U njegovom nezemaljskom obliku to je bila božica - Bo­žica Mjeseca i Majka Svega u kombinaciji. Možda su također posto­jale i manje važne božice, i možda su sve one, uključujući vrhunsko božanstvo, imale muževe; ali oni nisu imali nikakvu važniju ulogu.

Na Zemlji, žena je bila inkarnacija božanskog načela, a kao takva bila je sveta, kao i sva njezina ženska svojstva. Menstruacija, kojom je upravljao Mjesec, bila je trajni znak nazočnosti božice i njezine vječne moći. Sve žene plemena istodobno su imale menstruaciju, i to su bili najsvetiji od svetih dana, vrijeme mladog Mjeseca. Trudne že­ne nisu imale menstruaciju i stoga su one bile posebne miljenice bo­žice, privremeno oslobođene upozoravajućeg znaka da je čovječan­stvo podložno božici. Dakle, bilo je jasno da Božica voli djecu, te da su ona njezina posebna imovina. A l i isto tako, sva priroda i sva plod­nost pripadali su njoj, kao i izmjena godišnjih doba, kruženje zvijez­da i kretanje mora.

Božica je noću vladala u svoj svojoj promjenjivoj, hirovitoj slavi među svojim nebrojenim dvoranima koji su kružili oko Zemlje. Da­nju je dopuštala svojem nepromjenjivom, sputanom drugu da prije­đe svoju monotonu, i uvijek unaprijed određenu, stazu preko neba. Najprije se veličanstveno uzdizao, ali se potom pokorno klanjao njoj, tijekom cijele godine.

A l i Mjesec je uvijek bio mlad.

OBRANA

Tu su, u prvom redu, neki od pretpovijesnih kipića '"Venere" (vidi sliku 4), pronađeni diljem Europe. Pojavljuju se u razdoblju od prije trideset tisuća godina i poslije.

72

Slika 4.(a) Prednja, bočna i stražnja strana kipića iz Kostienki.

(b) Prednja i stražnja strana kipića iz Monrovije.

73

(c) Prednja i stražnja strana kipića iz Francuske.

Sasvim je jasno da su to likovi koji predstavljaju plodnost. Veliča­ju se dojke, stražnjica, bedra, genitalije i trudnoća. Glava i stopala su minijaturni i stilizirani, a crte lica uopće nisu važne. Premda su liko­vi svakako pretjerani, imamo razloga vjerovati da nisu previše daleko od životne stvarnosti - jer nalikuju ženama iz nekih današnjih afrič­kih plemena, primjerice Bušmana i Hotentota. Usput rečeno, premda bi anatomija neandertalca s teškim kostima i krupnim tijelom mogla odgovarati takvom izgledu, anatomija kromanjonca ne bi. Još nešto možemo s apsolutnom sigurnošću reći za takvu ženu: nije se bavila lovom.

Drugi lik (slika 5), reljef iz Francuske, prikazuje još jednu "Vene­ru" koja na uzdignutoj ruci drži rog.

Taj je lik važan iz mnogih razloga. Jasno nam dopušta da poveže-mo rog s majkom-božicom, neovisno o bilo kakvoj vezi s lovom. Rog je simbol plodnosti, kako se slažu svi stručnjaci. Također je, tvrdim, svakako i rogati polumjesec.

Ovdje moramo napomenuti da su u engleskom jeziku izrazi "horn" (rog) i "horny" (rogati) sleng izrazi za muški spolni organ u erekciji i spolno uzbuđenje, te da se u Shakespeareovo vrijeme fraza "ima ro­gove" odnosila na muža kojeg je žena varala, što u nekim zemljama

74

vrijedi i danas. Odatle potječe znak V što ga s dva prsta činimo iza nečije glave, a zapravo je uvreda.

No možda tu imamo još nešto važnije. Već sam spomenuo svoje vjerovanje da je kromanjonac štovao rogatog jelena i bika, a mnogi špiljski crteži podupiru to mišljenje. U trenutku kad je postao sposo­ban formalizirati svojega boga, prikazao ga je u muškom rodu i dao mu je rogove. To je također bio dnevni bog, poistovjećen sa Suncem. (Sunce u vrijeme pomrčine pokazuje rogove sunčanih baklji.) kro­manjonac je tijekom vremena sve žešće promovirao taj oblik religije (koja se, naravno, dalje razvijala i postajala sve kompleksnija) kao suprotnost starijem, "ženskom", štovanju Mjeseca. Ako ste vi, kao ne­andertalac i l i dijelom neandertalac, bili mudri, pristali ste na tu prisil­nu preinaku - inače biste umrli. No više je nego moguće da su mno­gi preobraćenici pristali na novu religiju samo naoko, uz tajni uvjet: "Naoko ćemo štovati rogatoga boga lovaca; ali potajno ćemo štovati rogati Mjesec naše vlastite vjere."

Srećom, imamo mnogo presedana baš za takve lukavštine. U osam­naestom stoljeću mnogi su plemenitaši bili lojalni budućem katolič­kom kralju Engleske, Jakovu III, koji je bio u izgnanstvu u Francuskoj. Kad se od njih tražilo da piju zdravicu u čast protestantske monarhije, najprije su čašama prešli preko zdjelica za pranje prstiju. To je značilo: "Pijemo za kralja koji je na drugoj strani vode." Slično tome, kad je

Slika 5. Lik Venere i roga iz Francuske (reljef).

75

Inkvizicija prisilila Marano Židove iz Španjolske i Portugala da se preobrate na kršćanstvo, uveli su elemente židovskih obreda u kršćan­ske. To je značilo da su njihovi potomci i dalje živjeli po nauku ži­dovske vjere (premda toga u ovom slučaju nisu bili svjesni). Ti se židovski obredi još uvijek obavljaju u tim "katoličkim" obiteljima. Marano Židovi se još uvijek žene međusobno.

U kontekstu spajanja (tajnog) štovanja Mjeseca s (javnim) štova­njem jelena/Sunca, možemo razumjeti anomalije kao što je ona da je Dijana, božica Mjeseca, postala lovac te činjenicu da se Pan povezuje s orgijastičkim obredima plodnosti. Rimski "rog izobilja" (tj. plodnost) vjerojatno je također povezan s tim pojavama.

Pođimo dalje, do drugih pokazatelja. Iznio sam pretpostavku da su žene koje su imale menstruaciju i trudnice bile svete. Među Žido­vima, "neandertalskim" ljudima, postoje doista stroge sankcije (pra­ćene bičevanjem i prokletstvom rane smrti) protiv muškarca koji bi imao spolne odnose sa ženom koja ima menstruaciju. Isto tako, na­kon menstruacije žena mora obaviti obrednu kupku (Mikveh) kako bi se ceremonijalno pročistila.

Ono što ovdje vidimo, naravno, i vidjet ćemo još mnogo toga u daljnjem tekstu, je česta pojava da ono što je bilo sveto postaje pro­kleto. Kao što dobro znamo, ono što postojeća religija smatra svetim, religija koja je istisne često stigmatizira kao bezbožno. Graves kaže: "Demoni i vragovi uglavnom su svrgnuti bogovi ili svećenici potisnu­te religije." Murray primjećuje: "Kad je invazija slična ratu, pobjed­ničkom se božanstvu pripisuju sva dobra svojstva, a bog poraženih zauzima niži položaj, te ga osvajači doživljavaju kao onoga koji stva­ra zlo; slijedom toga, često ga se više boje nego vlastitog legitimnog božanstva."možemo okrenuti te tvrdnje i izgovoriti ih na drugi način. Kad god naiđemo na oštru represiju ili izbjegavanje bilo kakvih običa­ja ili stanja, možemo s priličnom sigurnošću pretpostaviti da su ti običa­ji ili stanje nekoć bili sveti. To bi se čak moglo primijeniti na pojavu kao što je incest. Također treba imati na umu da su se među faraonima, naprimjer, sklapali brakovi između braće i sestara.

Zapravo, danas najsnažnije tabue tražimo među onima koje ja na­zivam "neandertalskim" rasama, jer tu najviše dolaze do izražaja osta­ci načina života i stavova neandertalaca.

76

Među Ciganima, još jedne "neandertalske" skupine, pronalazimo još snažniju verziju tabua menstruacije (ili možda plodnosti). Žene moraju prati ruke nakon dodirivanja bilo kojeg dijela donjeg tijela, ispod struka, čak i kad su posve odjevene, prije nego dotaknu bilo koji dio tijela iznad struka, čak i kad su posve odjevene. Čak ne smi­ju nositi haljinu il i neki drugi odjevni predmet od jednog komada. Moraju nositi jedan odjevni predmet iznad struka i drugi ispod - blu­zu i suknju, na primjer. Svaku posudu il i tanjur što ga žena slučajno dotakne svojom suknjom mora se uništiti, osobito ako je žena nedav­no rodila.

Među australskim je Aboridžinima ženi koja ima menstruaciju zabranjeno dotaknuti sve što koristi muškarac, i to pod prijetnjom smrću. Čak ne smije hodati stazom kojom se kreću muškarci. Tijekom porođaja, žene se odvajaju od ostalih, a sve što u to vrijeme koriste poslije se spaljuje. Posve jednaka pravila primjenjuju se u Ugandi. Na Tahitiju, žene ne smiju dolaziti u kontakt s drugim ljudskim bićima dva il i tri tjedna nakon porođaja. Isto vrijedi na Aljasci, gdje se za rodilju čak gradi posebna kolibica. Hrana joj se dodaje uz pomoć šta­pova.

Kakav preokret u odnosu na kipiće sa slike 4. Jer sigurno je da su to bili obožavani predmeti. (A ipak "sveto" i "prokleto", kako je Freud primijetio, oduvijek su bile osobito bliske suprotnosti.)

U samoj Europi nalazimo slične strahove, premda su manjih raz­mjera. Više toga ima u seoskim područjima nego u gradovima (bu­dući da je "neandertalski" element ondje snažniji). Ondje se kaže da dodir i l i nazočnost žene koja ima menstruaciju ubija pčele, uništava sjemenke, kvari pivo, vino i mlijeko, zbog nje potamne zrcala, željezo zahrđa, a životinje izgube svoje mlade. Neki izvori kažu da su ti učinci naglašeniji "za smanjivanja Mjeseca".

Usput rečeno, Cigani za sebe još uvijek kažu da su štovatelji Mje­seca, kao što su, najvjerojatnije, nekoć bili i Židovi. Dakle, tu imamo dovoljno veza za naš opći cilj. Moja je teorija da su, upravo zbog Mje­seca i drugih "neandertalskih" veza tih naroda, oni toliko proganjani tijekom povijesti.

Druga snažna "neandertalska" veza među Židovima i Ciganima je sklonost da se ženama dopušta (unatoč tabuima po pitanju menstru-

77

acije i trudnoće) jednako il i više nego jednako pravo glasa, osobito po pitanjima koja se tiču općenite dobrobiti plemena. To je pojava koja nema nikakve veze s potomstvom po majčinskoj liniji, ali je ipak nalazimo kod australskih Aboridžina, faraona, te ponovno Židova, a također je "neandertalska" značajka. Dakle, premda ciganska pleme­na imaju muškog poglavicu i vijeće staraca, to se vijeće također sa­vjetuje s Plemenskom Majkom. Njezina je moć odvojena od njihove, a njezini stavovi imaju veliku težinu. Također s tim u vezi možemo spomenuti lažan autoritet "Židovske majke".

No značajnija je veza s "čarobnicom" ranijih vremena. Premda to danas postoji samo u ciganskim plemenima i ponekim vu-du centrima kao što je Haiti, očito je nekoć bila izrazito štovana osoba. Pretpovi­jesni pokopi često ukazuju na tu činjenicu. Jedan takav pokop odnosi se na "Lisičju damu" iz Dolni Vestonice u Čehoslovačkoj, prije dvade­set tri tisuće godina.

Kostur pripada malenoj i elegantno građenoj ženi, visokoj sto šezdeset centimetara i staroj oko četrdeset godina, što je veoma mnogo za to povijesno razdoblje. Priređen joj je pomno razra­đen pokop unutar jedne od koliba, te je položena u pripremlje­nu udubinu na lijevoj strani, u sklupčanom položaju, okrenuta prema zapadu. Tijelo i glava bili su pokriveni crvenim okerom i zaštićeni dvjema lopaticama mamuta, a na površinu jedne bila je urezana mreža nepravilnih crta. Kraj žene se nalazilo njezino kameno oruđe, a uz njezinu lijevu ruku nalazile su se šape i rep polarne lisice, dok su se zubi nalazili u njezinoj drugoj ruci. Ob­red u kojem se osoba pokapala u sklupčanom položaju i okrenu­ta prema zapadu već je bio dio neandertalskog pokopa tijekom ledenog doba ... Veliku duhovnu il i intelektualnu moć zasigur­no je posjedovala sitna stara žena kojoj je priređen takav pokop.

Najstarija ikad pronađena skulptura (stara između trideset i dvadeset pet tisuća godina) otkrivena je nedaleko tog mjesta, u Brnu, a prika­zivala je muškarca "prilično primitivnog fizičkog tipa: snažnog s neo­bično naglašenim grebenima iznad očiju, tek neznatno udubljenim u sredini".

78

U oba se slučaja vide snažne neandertalske veze. Nisam ih ja na­metnuo. To su riječi N. K. Sandarsa, jednog od najuglednijih autorite­ta po pitanju pretpovijesne umjetnosti.

Bez posebnog naprezanja mašte, Lisičja nas dama može povezati sa svećenicama drevnih Misterija i sa čarobnicom iz narodnih priča. Isto tako, Murray kaže kako se čini da u bajkama malenim ljudima vlada vilenjak il i vilinska kraljica, a ne bilo koji kralj.

Ovo je također možda najbolji trenutak da se spomene lik Djevice Marije u katoličkom panteonu. Njezina važnost za prosječnog kato­lika na neki je način zapravo veća od važnosti Krista, te je vjerojatno više molitvi upućeno njoj nego njezinu sinu. Paralele između Ree i Marije ne mogu se zanemariti (obje su rodile Oca Svega, na primjer). No u ovom trenutku ne govorim o povijesnoj vezi, već prije o neovi­snom razvoju koji je proistekao iz duboke psihološke potrebe. Poslije ćemo vidjeti da Majka Svega ni slučajno nije samo povijesni ili socio­loški fenomen, već trajna značajka ljudske psihe.

Još dva "neandertalska" ponašanja su (1) visok općeniti stupanj praznovjerja, i (2) velika ljubav prema djeci. O tome će također biti riječi u sklopu psihološke naravi Majke Svega. No relevantnost tih dvaju značajki za cilj ovog poglavlja zabilježena je i naglašena. To su još dva elementa koja povezuju (ili su povezivala) neandertalsko dru­štvo i čine ga drukčijim od društva kromanjonaca.

Ono što se može podrobnije razmotriti je poznavanje i vještina korištenja biljnih i prirodnih ljekovitih pripravaka. Ta tradicija, koju također posjeduju Cigani, ima dugu neandertalsku povijest. Profe­sor Ralph Solecki je 1951. godine započeo niz iskopavanja u špilji u Shanidaru, Irak. U toj su špilji prije nekoliko desetaka tisuća godina živjeli neandertalci, te je ondje obavljeno nekoliko pokopa. Jedan od njih zbio se prije šezdeset tisuća godina. Taj je pokojnik pokopan u golemoj masi cvijeća i uz veliku svečanost. No slijedi važniji podatak. Većina biljaka upotrijebljenih za pokop poznata je po svojim ljekovi­tim svojstvima. Ljudi koji danas žive u regiji Shanidar te iste biljke koriste za liječenje. (Dakle, tu imamo tradiciju koja bez prekida traje šezdeset tisuća godina.) Samo na temelju toga dokaza možemo biti sigurni da su neandertalci poznavali prirodno liječenje.

79

Meni se čini vjerojatnijim da je sakupljač plodova otkrio svojstva biljaka, a ne lovac.

KULTURA SUNCA KROMANJONACA

Kromanjonac je volio Sunce i bojao ga se. Volio ga je jer je ljeti, kad je Sunce bilo na najvišoj točki, divljač bila debela. Tada je nastupalo vrijeme lova, što je on najviše volio (više od borbe i igara), i velikih gozbi. U međuvremenu, djeca su rasla uspravno i visoko. A l i zimi, te u godinama kad je Bog-Sunce svoje ljutito lice skrivao čak i ljeti, dje­ca su slabo rasla, iskrivljenih udova, a divljač je nestajala. (Djeca nean­dertalaca u Europi također su katkad slabo rasla, uslijed nedostatka vitamina D; ali neandertalci nikad nisu shvatili da je to dar što ga daje i uzima Sunce.)

Kad bi nestali i posljednji ostaci sušenog mesa, preostala je jedino riba, a i nje je bilo sve manje. U takvim su situacijama ljudi katkad jeli blato.

Kromanjonac je shvatio da Sunce daje i uzima sav život, te premda se On katkad povlačio, uvijek se ponovno vraćao. I On će uvijek doći sve dok Ga čovjek štuje i prinosi Mu ljudske žrtve koje je želio. To je bio željezni zakon života i bio je pravedan. Čovjek nije očekivao ništa manje od svemogućeg boga.

Najbolje od svega bilo je kad je Sunce sjalo.

OBRANA

Štovanje Sunca tako je dobro poznat fenomen povijesnih vremena da je potrebno veoma malo opisivanja i l i obrane te činjenice. Mnogi od velikih bogova antiknih vremena bili su bogovi Sunca: egipatski Ra, Helios i l i Apolon u Grčkoj, rimski Sol, Shamah Asiraca i Babilona-ca. Kršćanstvo je također religija Sunca (Krist je svjetlost svijeta i božansko blještavilo.) Nacizam je također u osnovi religija Sunca.*

Svetkovina zimskog solsticija (kojapostoji doslovce u svim narodi­ma) je proslava rođenja Sunca, jer otad nadalje ono je ponovno ro-

* Daljnju raspravu o tim pitanjima potražite u knjizi The Neanderthal Question.

80

đeno i svakodnevno postaje sve snažnije. Saturnalije su blagdani Sun­ca, jednako kao i Božić koji ih je zamijenio nakon preobraćenja Euro­pe. 21. lipnja je dan kad je Sunce najjače, a ekvinociji su proljetne i jesenje svetkovine žetve.

Međutim, ovo posljednje u prvom redu zanima farmere i poljopri­vrednike, te ne može potjecati iz razdoblja prije više od deset tisuća godina. Sasvim je sigurno da je razvoj poljoprivrede dao veliki poticaj štovanju Sunca. No ja osobno mislim da je muževnost koja čini sušti­nu štovanja Sunca iz mnogo starijeg razdoblja. To je psihološko pitanje koje iziskuje psihološko objašnjenje, što će postati sasvim jasno.

MOGUĆI SLIJED DOGAĐAJA

Kao što sam rekao, moja je teorija da je kromanjonac već bio na do­brom putu prema potpuno razvijenoj religiji Sunca kad je stigao u Europu (s istoka). (Možda je na svojem putovanju na zapad slijedio Sunce). Međutim, na Bliskom istoku i u Europi našao je tip ljudskog bića koje se uvelike razlikovalo od njega - neandertalca - koji je bio na dobrom putu do potpuno razvijene religije Mjeseca.

Točno stanje kompleksnosti ili svijesti do koje su te dvije religije dotad stigle ovdje nije previše važno. Jer mi zapravo raspravljamo o štovanju ženskog načela i štovanju muškog načela. To se ubraja među trajne motivacije ljudske vrste, ugrađeno je u samu suštinu njezina bića, kao i u samu suštinu univerzuma. Štovanje Mjeseca i štovanje Sunca samo su dva relativno novija izričaja tih dvaju vječnih načela.

Ne radi se o tome da kromanjonac uopće nije poznavao "žensko načelo", ili da neandertalac ništa nije znao o "muškom načelu". To bi bilo nemoguće. Oba su načela postojala kod jednih i drugih, u osnov­nom smislu. Unatoč tome, točno je da je kromanjonac iskoristio svoj "muški" dar, a to će raditi i dalje; dok je neandertalac iskoristio svoj "ženski" dar i tako je trebao nastaviti, ili bolje rečeno, pokušavao je tako nastaviti, ali je u kromanjoncu naišao na (privremeno) jaču silu koja je nastojala zaustaviti taj razvoj.

U svojoj sam ranijoj knjizi o toj temi opisao ono što mislim da se zbivalo na Bliskom istoku prije trideset pet tisuća godina, kad su ta

81

dva tipa ljudi prvi put došla u kontakt. Ukratko, moja teorija glasi ovako:

Kromanjonac, superiorni ratnik, za kratko je vrijeme svladao ne­andertalca na Bliskom istoku. U svakom slučaju, neandertalci nisu pružali prevelik otpor. Kromanjonci, muškarci, na uobičajeni su način dokazali prednost osvajača i iskoristili neandertalske žene. Možda je dio kromanjonaca ostao i "udomaćio se". U tom se dijelu svijeta sad pojavila hibridna populacija. U međuvremenu, glavni dio kroma-njonskog naroda nastavio je put u Europu, ali tada sa sobom nisu po­veli neandertalce.

Kromanjonac je u Europi naišao na klasičnog neandertalca, čistu uvredu njegovoj čovječnosti. Tu je vrstu čovjeka jednostavno izbri­sao s lica zemlje - neka vrsta "konačnog rješenja" za taj problem. Događaj je zabilježen u našim "bajkama" o deformiranim patuljcima koji su, između ostaloga, otimali i jeli ljudsku djecu, izvodili čarolije, te živjeli i kretali se noću.

No prilično brzo nakon tih događanja - barem, prilično brzo što se tiče prirode - započinje novo ledeno doba. Kromanjonac, osvajač Europe, morao je bježati u sasvim južne dijelove kontinenta. Ondje, tijekom narednih deset tisuća godina, preživljava uz velike poteškoće i u sve manjem broju. Isto tako, u njegove se redove postupno infiltri­raju miješani tipovi s Bliskog istoka. Čisti kromanjonac sada doslov­no prestaje postojati, ali ostaci njegovog fizičkog tipa još se i danas pronalaze u zapadnim i sjevernim dijelovima Europe. Čisti je nean­dertalac također prestao postojati, ali ostaci njegovog fizičkog tipa još uvijek se mogu naći, osobito u Aziji i Africi, na južnom Meditera­nu i na Bliskom istoku, te možda najznačajnije od svega, među Žido­vima.

Toliko o biološkim zbivanjima. A l i što se događalo na sociološkom i psihološkom planu?

"Mješanci" s Bliskog istoka ponašali su se jednako kako se takvi ljudi ponašaju do dana današnjega. Nastojali su biti što sličniji "supe­riornoj" roditeljskoj rasi, pa su prihvatili društvene i religiozne običa­je i stavove te rase. Takvi izvlašteni narodi često idu dalje no što je potrebno. "Naginju se naprijed", da tako kažemo, kako bi se razlikova­li od "domorodaca" (kojima, naravno, ipak pomalo nalikuju).

82

Čišće vrste kromanjonca u Europi su se, tijekom tisućljeća, pona­šale poput današnjih Južnoafrikanaca il i Rodezijaca. Činili su sve što je bilo u njihovoj moći kako bi ostali izdvojeni i na vrhu (kao u staroj Grčkoj). A l i polako, polako, njihov je položaj i apsolutni monopol nad događajima počeo erodirati. Kao u današnjoj Južnoafričkoj Re­publici, postalo je sve teže i teže vidjeti tko je zapravo mješanac (za pola, četvrtinu, osminu il i što god). Također je postojao pritisak dru­ge vrste, a bio je jednostavno brojčani.

Jer "neandertalac" je bio plodonosniji kad je riječ o broju žive no­vorođenčadi, kao i po pitanju općenite izdržljivosti u preživljavanju. Jednostavno je bio otporniji i bolje je podnosio tegobe i teška vreme­na. Dakle, tijekom mnogih tisućljeća - zapravo, od samih početaka miješanja rasa prije dvadeset pet tisuća godina - omjer "neanderta­laca" na svijetu ravnomjerno je rastao u odnosu na "kromanjonce".

Ti različiti događaji, na ovaj i onaj način, te katkad paradoksalno, uzrokuju da društvene i religiozne strukture "kromanjonca" postaju sve strože i represivnije u odnosu na "neandertalca" i njegove dru­štvene i religiozne sklonosti. Kako vrijeme prolazi, "kromanjonac" sve manje može tolerirati nazočnost i utjecaj "neandertalca". (Jedna određena posljedica - jedan izravan potez - bila je mijenjanje svih trinaestica iz Mjesečevoga kalendara u dvanaestice novoga, a sam broj trinaest stigmatiziran je kao zao i bezbožan.)

Taj represivno/destruktivni pokret "kromanjonca" dosegnuo je svoj suludi vrhunac u ponašanju nacističke Njemačke, te u manjoj mje­ri u McCarthyjevim progonima u Americi i fašizmu u Španjolskoj.

Međutim, dijelom kao reakcija na sve veću represiju prema njemu, "neandertalski" element postaje kontra-represivan i, zapravo, revolu­cionaran. Taj protu-pokret doseže svoj, također suludi vrhunac u ko­munističkoj Rusiji, u užasima Francuske revolucije, te u blažoj mjeri, u aktivnostima ljevičarskih skupina diljem svijeta. Ti različiti pokre­ti, po svemu sudeći proturasistički, i sami su posve rasistički po svo­jem podrijetlu, što pokušavam pokazati.

83

PONOVNO TRINAEST Moderni čovjek nije jednostavno hibrid. On je, nažalost, ono što bio­lozi zovu nestabilnim hibridom. Njegova dva pretka s nelagodom obitavaju u jednom tijelu, jednoj lubanji i jednom društvu. Mješavina "kromanjonca" i neandertalca" ponaša se poput nestabilne emulzije ulja i vode. Ulje se neprestano nastoji uzdići, a voda neprestano na­stoji potonuti - oboje u cilju ostvarivanja svojih zasebnih potencijala i svojih jedinstvenih bića. Zasebne etike o kojima je ovdje riječ na dru­štvenoj razini su (općenito govoreći) "aristokratska" protiv "narodne". Naravno, svaka za sebe smatra da je jedino ona važna. Drugi oblici istog nastojanja da se odvoje su "grad" i "selo"; te "šefovi" i "radnici". Ima još mnogo sličnih primjera.

Na temelju čega govorim o neandertalskim i kromanjonskim ele­mentima u našem naslijeđu kao o nestabilnoj emulziji ulja i vode koja se ne može povezati? Gdje se to događa u prirodi?

Odgovor glasi da se to u prirodi ne događa. Poput homoseksual­nosti i aseksualnosti (vidi 4. poglavlje), nemiješanje je stanje koje neprestano dokrajčuje samo sebe. Iskorjenjuje se po definiciji i od prvog trenutka vlastitog postojanja. No u laboratoriju možemo stvo­riti inkompatibilne instinktivne tendencije kod jedne životinje. Pou­čan je primjer hibridnog križanja između dviju vrsta patuljastih pa­piga. Te dvije vrste imaju različite, posve instinktivne načine nošenja materijala za gnijezda. Jedna nosi lišće i koru drveta ispod perja na stražnjem dijelu tijela, a druga ih nosi u kljunu. Hibridni potomak posjeduje oba instinktivna ponašanja svojih roditelja.

Tako nesretni potomak otkine komadić kore drveta. Naslijeđe jed­nog pretka kaže mu da ga gurne ispod perja na zatku, što ptica i čini. Međutim, naslijeđeni instinkti drugog pretka ne dopuštaju mu da ispusti koru iz kljuna - jer još nije stigao do gnijezda. Tako potomak zauzima položaj za let, a koru drveta još uvijek drži u kljunu. Instinkt prvoga pretka, opazivši da je materijal za gradnju gnijezda još uvijek u kljunu, ponovno ga tjera da koru zavuče ispod perja na zatku. Tako se ciklus ponavlja unedogled. Za tu pticu, to bi značilo sigurnu smrt u prirodi.

Ono što je laboratorijska nakaza što se tiče životinja, zapravo je svakodnevna životna činjenica za nas (faustovski čovjek), s naše "dvije

84

duše u jednini prsima". Svatko od nas u sebi nosi dva kompleta inkom-patibilnih nagona, u većoj i l i manjoj mjeri. Dokazi se mogu naći u svakoj ljudskoj aktivnosti.

Uzmite romantičnu europsku ljubavnu priču, na primjer, standar­dni temelj za beskonačnu poplavu džepnih romana i priča u ženskim časopisima. U velikoj većini tih priča, glavni je lik rastrgan između dvije djevojke. Jedna je otvorena, pristojna, poštena, moralna, lojalna, plavokosa, plavooka djevojka koja žudi za domom i doista ga voli. Dru­ga je besramna, seksi, pohlepna, nemoralna, strastvena, tamnokosa previše slobodna djevojka smeđih očiju. (Čak bi mogla biti Ciganka!) Prva se djevojka želi udati za čovjeka, roditi mu djecu i pomoći mu u karijeri. Druga ga samo želi uloviti i opčiniti, potrošiti njegov novac, pokoriti ga svojoj divljoj volji, natjerati ga da napusti svoju obitelj i posao, te pođe s njom u sramotan način života. Tada će ga ostaviti zbog drugog muškarca, jer je njezin izopačen seksualni apetit nezasitan.

Druga verzija iste priče je ona u kojoj je djevojka rastrgana izme­đu dva muškarca. Jedan je pouzdan, siguran, lojalan, predvidljiv, is­kreno je voli, želi je oženiti, kupiti kuću, imati djecu, itd., te ima pla­vu kosu i plave oči. Drugi je naočit, tamnokos, nevjerojatno privlačan i senzualan, obična ništarija koja želi samo jedno, a kada to dobije, jednostavno će otići. Jedino može uništiti djevojčinu sreću - ali tako je seksi i privlačan da ona u njegovoj nazočnosti zaboravlja na zdrav razum, moralne vrijednosti i ljubav prema onome kako se već zove.

A l i vidite, sve je to istina. To je stalna tema u književnosti zapadne Europe otkako književnost postoji.

Općenito govoreći, tu je u osnovi riječ o dvije glavne osobine nean­dertalca i kromanjonca. Zapravo, radi se o povezivanje u parove s je­dne strane i promiskuitetu s druge.

S tim u vezi, prisjetimo se izvještaja W. N. Stephena o promiskui­tetnom indijanskom plemenu. Kao što smo vidjeli, otac djeteta nije mogao biti poznat, te niti jedan muškarac nije imao nikakvih prava nad bilo kojom ženom ili djetetom. Jasno je da se u svakom takvom društvenom uređenju krvna loza može pratiti jedino preko žene, pre­ko majke. Mnogi "neandertalski" narodi imaju ostatke sustava praće­nja krvnog podrijetla, te prenošenja imovinskih, građanskih i religi­oznih titula po ženskoj strani - australski Aboridžini, Židovi, drevni

85

Egipćani i (kao što ćemo vidjeti) Kelti. Samo postojanje takvog susta­va praćenja podrijetla govori u prilog postojanja prvobitne kulture u kojoj je muško-ženski seks u cijelosti bio promiskuitetan.

Kao što sam rekao, takvo stanje stvari - takav sraz suprotnih nago­na - ne postoji i ne može postojati u životinjskom svijetu. Samo kod samosvjesnih i, do određene mjere, neovisnih jedinki kakvi smo mi mogu se tolerirati i donekle kontrolirati takvi konflikti. Unatoč tome, djelomično je rješenje moguće jedino u posljednjoj analizi jer je op­ćenita instinktivna baza naših života slabija. Nalazimo se u procesu evolucijskog izbacivanja onoga što je nekoć bilo jedini prirodni način reguliranja života - apsolutnog zakona naslijeđenog instinkta. M i , prva stvorenja koja to čine na ovom planetu, promijenili smo pravila - ili smo dali da se promijene za nas. Kod nas, priroda je u procesu osmišljavanja doista neovisnog organizma - ali na našu nesreću, projekt je tek u fazi nacrta. Prototip nije osobito dobar - i u nama još uvijek ima previše sukoba između naših nagonskih žudnji i naših svjes­nih odluka; kao i, naravno, između naših suprotnih nagona, o čemu je ovdje riječ.

Vraćamo se na našu glavnu temu. Neki od prvobitnih miješanih tipova s Bliskog istoka, umjesto da slijede kromanjonca u Europu, skrenuli su prema istoku. Vratili su se kroz Indiju u Kinu. Nedugo nakon toga, miješani su tipovi također prešli kopneni most između Rusije i Aljaske, te naselili Sjevernu i Južnu Ameriku.

U Kini i ostatku istočnjačkog svijeta imamo situaciju da je prave neandertalce (neandertalac 2) preplavio miješani kromanjonsko/ne-andertalski tip. Ovdje u svakom smislu imamo (usprkos pretenzija pridošlica) mnogo manji kulturalni i psihološki šok. Pridošlice posta­ju apsorbirane ili, kako danas kažemo, integrirane. Ponovno imamo stva­ranje hibrida, ali sve u svemu situacija je mnogo više uravnotežena.

To zapravo dovodi do yin-yang filozofije drevne Kine, u kojoj "mu­ško" i "žensko" načelo dobivaju jednaku težinu. Ipak, unatoč tome, takvo doživljavanje situacije još uvijek je mnogo više intuitivno nego znanstveno racionalno. Cijela pojava "intuitivnog načina razmišljanja" je glavno pitanje.

No, možda je pravi dokaz integracije, za razliku od hipoteze o repre­siji, na Istoku stav prema broju trinaest izvan Europe.

86

Već smo vidjeli da su Kinezi u osnovi davali prednost Mjesecu, a ne Suncu, te bismo mogli očekivati da broj trinaest ondje nije stigma­tiziran kao nesretan. I doista pronalazimo tragove toga broja u reli­gioznim obredima u Aziji. Trinaest "mističnih diskova" prekriva kine­ske (i indijske) pagode. Pohranjen u hramu Atsura u Japanu nalazi se sveti mač s "trinaest tajanstvenih predmeta" koji čine njegov držak. A l i zapravo u srednjoj i Južnoj Americi (krajevima koji su najudalje­niji od "kromanjonskog" utjecaja i represije prema broju trinaest u Europi) nalazimo apsolutno jasan dokaz da je trinaest nekoć bio sre­tan, povoljan i najsvetiji broj.

Najprije bismo još jednom trebali napomenuti da su Indijanci Sjeverne i Južne Amerike zapravo Azijati koji su migrirali pretežno iz Kine, te su prešli u Sjevernu Ameriku preko Beringova tjesnaca i otočja Aleuti. Te su migracije počele prije otprilike dvadeset i l i dvade­set pet tisuća godina - nakon dodavanja "kromanjonskog" elementa.

(Zbog te migracije, Maye u Južnoj Americi zviježđe koje mi po­znajemo kao Škorpion također tako zovu. Naš Orion - Lovac (Kosci), Aries - Ovan, i Taurus - Bik, također imaju svoje ekvivalente u Kini . Zatim, Kinezi govore o godinama Zmaja, Zmije, Zeca, Psa i Majmu­na, dok aztečki kalendar ima dane Aligatora, Zmije, Zeca, Psa i Maj­muna. ("Nazivi su se nesumnjivo u osnovi ponavljali od Meksika do Afrike i Polinezije - i zadržali su se do današnjih dana.")

U cjelokupnoj religiji i kulturi Maya, Asteka, Inka i meksičkih ci­vilizacija, trinaest je "veoma značajan broj" i važna komponenta ka­lendara. Trinaest je "najsvetiji broj" Meksikanaca. Tonacatecotle predsjedava nad "trinaest načela". Među Astecima je razdoblje od tri­naest dana, definirano brojevima dana, bilo od vrhunske važnosti, a na popisu božanstava koja su bili Gospodari Dana nalazi se trinaest imena. H. B. Alexander nam kaže: "Hopi Indijanci - što je posebno zanimljiva činjenica - koriste trinaest točaka na obzoru za određiva­nje datuma svetkovina." Možda je zanimljiva upravo činjenica da su to Pueblo Indijanci (oni koji žive u malenim naseljima od koliba i bave se poljoprivredom) iz sjeverne Arizone. A l i trinaest također ima središnju su ulogu u obredima Osage plemena u Missouriju i Kansasu. Tolteci iz Srednje Amerike opisuju univerzum kao sastavljen od "dvanaest nebesa i Zemlje" - što je, usput rečeno, još jedna družina.

87

H. B. Alexander primjećuje da je "izvorište neobičnih korištenja broja trinaest u Srednjoj i Južnoj Americi zagonetka bez zadovoljavajućeg rješenja". No trebao je dodati: "i Sjevernoj Americi".

Možda sad imamo odgovor na tu zagonetku. Radi se o tome da je drevna vrsta praljudi nekoć štovala Mjesec i samo Mjesec. Sve su nje­gove značajke bile svete, uključujući trinaest mlađa ili uštapa koji su se mogli vidjeti svake godine. Kasnije, djelomice zbog onoga što ja nazivam "kromanjonskim" utjecajem, a na kraju i iz praktičnih razlo­ga povezanih sa sjetvom i sličnim stvarima, štovanje Sunca dodano je kulturama svih nacija i naroda. Međutim, posebno među onima koji su stigli do Srednje i Južne Amerike, religija Sunca nije prekrila ili posve zamijenila religiju Mjeseca. Te su se dvije religije integrirale (slično kao u Kini, premda je ondje službeni utjecaj Sunca bio naglaše­niji). Nije bilo nikakve represije, nikakvog pročišćavanja od Mjesečevih elemenata.

U Engleskoj postoji samo jedan, usamljeni navještaj statusa što ga je broj trinaest nekoć imao. Narodne nam predaje kažu da će osoba koja se rodi trinaestog u mjesecu u životu imati uspjeha u svim pot­hvatima što ih započne na taj dan. Jedan slabašan odjek veličanstve­ne trinaestice u Južnoj Americi, preko desetaka tisuća kilometara (kopnom) i dvadeset tisuća godina.

Ili možda trideset milijuna godina.

88

7 . P O G L A V L J E

Mudrost i vještina

Kazališni kritičar je poput eunuha. Gleda predstave po cije­le dane, zna sve što se o tome može znati, ali kad bi sam trebao to činiti, posve je beskoristan.

— B R E N D A N B E H A N

Kako bi ovo poglavlje imalo smisla, moramo odrediti distinkciju ko­ja je barem srodna distinkciji između mudrosti i vještine. To će nam pomoći pri utvrđivanju koja se mentalna djela davnih ljudi mogu legitimno, točno i zasigurno ubaciti u spremnik s natpisom "drevna mudrost", te kojima je mjesto u kutiji s natpisom "rane suvremene vještine".

Distinkcija koju tražim nije baš ona o kakvoj je govorio Brendan Behan, premda je to dobar početak. Također mi omogućuje da usput kažem, iako to nije sasvim pošteno, da u određenom smislu znanstve­nika možemo doživljavati kao "životnog kritičara". Možemo reći da on zna sve što se može znati o životu, ali kad se sam mora u to uklju­čiti ... A l i to nije pošteno, naravno, u smislu da veći dio onoga što znanstvenik postiže (za razliku od djelokruga kazališnog kritičara) ima izravne veze sa življenjem naših života. Ono u čemu znanstvenik zavređuje prijekor je njegovo arogantno vjerovanje, da su znanost i znanstvene metode jedini način rada - da samo primjenom toga mo­žemo nešto razumjeti - te da ćemo na kraju sve shvatiti. To su obične besmislice. To je "muško načelo" u prvom planu.

Jer vidite, ostaje i drugi plan. A tu su relevantne i važne primjedbe Swedenborga:

I nebeski anđeli stižu u taj dio glave koji pokriva mali mozak, a zove se zatiljak, te se širi od ušiju u svim smjerovima, čak do stražnjega dijela vrata; jer to područje odgovara mudrosti.

89

Prije te primjedbe, Swedenborg je govorio o inteligenciji koju smješta u područja na vrhu, sa strane i u prednjem dijelu glave.

Ovdje počinjemo dobivati niz parova: kreativnost i kriticizam; mu­drost i znanje (ili mudrost i vještine); mudrost i inteligenciju. A tada ih Peter Redgrove, zapravo ponavljajući stavove Roberta Gravesa, naziva poezijom i znanošću, ja također ta dva para nazivam iskust­vom i informiranošću, te katkad intuicijom i spoznajom.

Na koncu ću se držati posljednjega para: intuicija i spoznaja. Defi­nirat ću ih jednostavno kao "izravnu percepciju" i "neizravnu percep­ciju". Kod izravne percepcije (intuicija), odmah shvatite ono o čemu se radi - "tek tako" - i obično ne znate kako vam je to uspjelo. Kod neizravne percepcije (spoznaja), čovjek dolazi do točnog odgovora iskušavanjem različitih svjesnih strategija, odbacujući svaku koja se ne uklapa. Na kraju dolazi do pravog odgovora - i također točno zna zašto je pravi.

Kod intuicije, kao što sam rekao, u pravilu ne znate zašto ste u pra­vu. Zapravo, objašnjenje što ga ponudite, obično je poslije, uvijek više metafora nego objašnjenje. Na primjer, obično neće nikome drugome pomoći da učini ono što ste vi učinili. A l i suprotno tome, objašnjenje znanstvenika uvijek u potpunosti pomaže nekome drugome da učini isto.

Ovdje ne želim dublje zalaziti u te vode: zaslužuju cijelu knjigu samo za sebe. Zapravo bismo trebali proučiti ideje i funkcije subjektiv­nosti i objektivnosti iz prvih načela. No jedan usputni primjer intui­tivnog "objašnjenja" nekog događaja, koje ni na koji način ne može odgovoriti na pitanje kako, je san o pobjednicima budućih konjskih utrka. U jednom takvom mojem snu vidio sam, dvaput, veoma za­nimljiv film, drugi put u boji. Naslov filma bio je "Showman's Fair" ime konja čijeg postojanja tada uopće nisam bio svjestan - premda sam dan nakon sna saznao za njega. Zabilježeno je mnogo takvih snova. Svaki je u potpunosti osobne naravi i svojstven pojedincu koji ga je sanjao.

Meni se čini da su drevni ljudi, a posebno neandertalac, i oni koji su došli poslije njega i bili mu bliski, do stvarnih spoznaja doista do­lazili intuitivno, do pravog znanja o aspektima ljudskog života i bio­logije čovjeka, nekim djelovanjima geologije ovoga planeta, a možda

90

su čak došli do nekih spoznaja o atomskom i molekularnom gradivu. Kako su do toga su dolazili? Možda pomoću snova, kroz neke oblike vidovitog otkrivanja, ili jednostavnim promatranjem i zaključivanjem "to je tako". I - u tome je bit - imali su pravo.

U ovom ćemo se poglavlju pozabaviti nekim "grumenima" znanja (ili mudrosti, ako sudimo prema izvorištu), koje drevni ljudi uopće nisu trebali imati - ako su bili primitivni, priprosti špiljski ljudi kako tvrdi ortodoksna povijest, te s obzirom na činjenicu da nisu posjedo­vali ni naše znanstveno oruđe ni naš znanstveni pristup.

Ondje gdje ima tih grumena, naravno, obično postoji i glavna žila iz koje grumeni potječu.

Osim onoga što ja smatram nepobitnim primjerima drevne mu­drosti, to jest, drevnog intuitivnog načina razmišljanja koji je dao čvrste, točne rezultate, također nailazimo na predmete koje je daleko bolje nazvati primjerima rano modernih vještina - predmete koji nas iznenađuju, ali se pri pomnijem pregledu čini kao da su proizvod samo posljednjih nekoliko tisuća godina (poput električnih baterija u povijesnoj Indiji i na Bliskom istoku), i djelo mozgova, po svemu sudeći, briljantnih davnih znanstvenika koji su radili sami i u određe­nom smjeru. Međutim, u ovome poglavlju nije riječ o tome (vidi dodatak 2).

GRUMENI

Razni su pojedinci razotkrili neke prilično impresivne grumene mu­drosti, ali želim započeti s nekim svojim otkrićima. Premda je to pomalo neobično, riječ je o psihološkim grumenima. Uskoro će vam postati jasno što time točno mislim.

U grčkim legendama, jedna od priča o Heraklu govori o njegovoj borbi s Antejem, sinom božice Zemlje. Heraklo je otkrio da svaki put kad baci Anteja na zemlju, njegov protivnik skače na noge s obnov­ljenom žestinom. Shvatio je da svaki kontakt s njegovom majkom (Zemlja) Anteju daje novu snagu. Kad je to shvatio, Heraklo je svojeg protivnika podignuo uvis i tada je uspio usmrtiti diva koji je brzo gu­bio snagu.

U 1950-ima je H. F. Harlow, tijekom istraživanja odnosa mladun­čadi majmuna prema njihovoj okolini, došao do sljedećeg otkrića.

91

Sve dok je mladi majmun mogao doticati svoju majku, dolazilo je do normalnog psihološkog razvoja. No kad nije mogao dotaknuti maj­ku, čak i ako ju je vidio, razvoj mladunčeta doživio je potpuni i trajni slom. Međutim, otkriće koje doista zaprepašćuje je sljedeće: moguć­nost dodirivanja jednostavnog žičanog modela majke pokrivenog grubom krpom rezultiralo je posve normalnim razvojem. Taj je model bio mnogo privlačniji od drugog žičanog modela, koji nije bio pokri­ven krpom, ali je kao dodatni poticaj davao mlijeko kroz bradavicu. Ako bi se prijeteći predmet, poput lutke koja se miče, stavio u kavez gdje se mladi majmun nalazio sam, majmun je imao napadaj čistog užasa. A l i u nazočnosti modela majke od žice i krpe, isto je mladunče, suočeno s istom lutkom, najprije potrčalo i zagrlilo posve nepomičnu majku. Potom je, bez straha, potrčalo kako bi istražilo lutku.

Pitanje glasi; jesu li drevni ljudi razumjeli golemu važnost fizičkoga dodira između majke i njezinih potomaka u smislu vitalnog formativ­nog utjecaja, što je posve instinktivno i posve neovisno od tako očito srodnih pojava kao što su hranjenje, skrb i ljubav? Ako odgovor jest potvrdan, kako su oni to mogli znati? Jer zasigurno nisu izvodili nika­kve pokuse, a svako ljudsko dijete koje nije bilo u doticaju sa svojom majkom u bilo kakvoj slučajnoj situaciji također ne bi bilo hranjeno niti zaštićeno. Umrlo bi za dan ili dva.

Jesu li te okolnosti, možda, također izvorište praznovjerja koje tra­ži da se "dotakne drvo" - hrapava kora, poput grube tkanine na žičanom modelu koja je predstavljala krzno majke primata, a mi smo ga također imali kad je ta reakcija prvi put usađena u nas? U tom slu­čaju, predstavlja li drvo "Majku" slično kao što Križ predstavlja Krista? Misl im da je tako.

Priča o Adamu i Evi pruža još materijala za razmišljanje. Usput rečeno, treba napomenuti da je ta priča postojala prije njezina uklju­čivanja u Stari zavjet, a njezini se elementi također mogu naći u narod­nim predajama mnogih drugih drevnih naroda. U toj priči Eva prva jede jabuku i otkriva seks. Moje je mišljenje da je jedna od informa­cija koju sadrži ta simbolika, činjenica da djevojčice prije nego dječaci ulaze u pubertet. To se može činiti nevažnim podatkom - no usuđu­jem se reći da, ako biste na ulici zaustavili stotinu ljudi i pitali koji

92

spol prvi ulazi u pubertet, ne biste dobili ni sto sigurnih ni sto točnih odgovora. No ima toga još.

Zaobljena je jabuka simbol oblina odrasle, seksualno privlačne žene. Nisu samo dojke, stražnjica i bokovi zaobljeni i puni, već i trbuh ("tvoj je trbuh poput hrpe žita" - Salomonova pjesma), usne, bedra i sve zajedno. Jer žene imaju sloj potkožne masti koja ublažava i zaob-ljuje sve obrise - ramena, bradu, listove i što god. Zaobljenost je glav­na karakteristika žene, jednako kao što je uglatost, suprotnost zaoblje-nosti, karakteristika muškarca.

Ovdje pokušavam reći da nam jabuka iz priče o Adamu i Evi govo­ri nešto više, a ne samo da su žene s oblinama seksi. Moja je teorija da ona prenosi spoznaju da je zaobljenost sredstvo oslobađanja (ona­ko kako se izraz koristi u modernoj etnologiji) određenog ponašanja, u ovom slučaju muškog seksualnog ponašanja. Ova ideja dobiva po­dršku u kipićima Venere na slikama 4 i 5, ali i u drugima koji su još više stilizirani, te su izbačeni svi oblici osim zaobljenosti - kao na slici 6.

Tu je također, kao što ćemo vidjeti u 10. poglavlju, daljnja poveza­nost zaobljenosti žene sa zaobljenošću punog Mjeseca.

Ima još mnogo zanimljivih točaka u priči o Adamu i Evi. U pre­davanju održanom na Europskoj konferenciji o humanističkoj psiho­logiji (Ženeva, 1978), R. D. Laing iznio je teoriju da su drvo i zmija

Slika 6. Stiliziran "etološki" kipić iz Čehoslovačke (Dolni Vestonice).

93

izrazito stilizirani prikaz pupčane vrpce novorođenčeta. Kao podršku svojoj tvrdnji, pokazao je dijapozitive crteža "drva i zmije" iz mnogih kultura i razdoblja. Često je zmija (a katkad i dvije zmije) omotana oko drva.

Prava se pupčana vrpca, zapravo, sastoji od tri vrpce - središnja vena oko koje su omotane dvije arterije. One prenose upotrijebljenu i neupotrijebljenu krv između posteljice i embrija. Na spojevima s posteljicom i embrijem, vrpce se spajaju na način koji snažno podsje­ća na korijenje i grane stabla.

Simbolika drva veoma je raširena. Značajno je da ga se često spo­minje kao Drvo života (osobito, naravno, u židovskoj kabali). U do­bro poznatom priručniku stoji: "Zajednička tema u mitologiji je drvo mističnog značenja povezano s izvorom života." Za drva se također često kaže da povezuju Zemlju s nebom; u Skandinaviji se za drvo svijeta, Yggdrasil, kaže da je srž univerzuma. S tim su također nesum­njivo povezani Gravesov alfabet drva i keltska magija drva.

Sada počinjemo poimati doista veoma zanimljiv stav i neke izrazito važne idejne veze. Pupčana vrpca je "drvo života", a mi "dodirujemo drvo" za sreću. Ukoliko dijete ne može neprestano dodirivati majku, ne može doći do normalnog razvoja. Na drvu života raste zaobljeno voće (Evina jabuka), a to je zaobljenost žene i zaobljenost plodnosti. (Univerzalno) drvo spaja Zemlju s nebom. Na nebu raste okrugli Mje­sečev plod. A Mjesec, naravno, izravno upravlja menstruacijom i trudnoćom.

Premda je asocijativna slika fascinantna po svojim detaljima, ona ovdje nije središnje pitanje. Samo kao slika, ne sadrži nikakvu prijet­nju za znanost i ortodoksiju. Kao slika, to je samo pažljivo razrađeno praznovjerje možda maštovitih, ali inače neukih ljudi. Međutim, ono što treba naglasiti je da ta slika, kao što smo vidjeli, sadrži djeliće nečega što veoma podsjeća na dobro poznavanje biologije.

Ako se vratimo na grčku mitologiju, imamo nešto o čemu bi treba­la razmišljati medicinska profesija. Prometej, jedan od Titana, ukrao je tajnu vatre bogovima s Olimpa. Za kaznu, Zeus je Prometeja osudio na vječnu kaznu tako da je bio vezan lancima, a orao mu je kljucao jetra i jeo ih. Nakon svakog orlovog obroka jetra je ponovno narasla.

94

Kad se malo bolje razmisli, priča se već doima pomalo čudnom. Zašto baš jetra? Oči ili srce mogli bi se doimati vjerojatnijim izborom. Međutim, zaplet postaje dramatičan kad se sjetimo da je jetra jedini ljudski organ koji se može regenerirati nakon propadanja. Standard­ni medicinski tekst kaže: "Jetra ima veliku moć oporavka. Ako bolest nije progresivna ni tako teška da joj pacijent podlegne, izgubljene ili oštećene stanice će se regenerirati."

Uistinu se čini da su stari Grci, ili još vjerojatnije, njihovi preci to znali. (Usput rečeno, legenda je stara najmanje tri tisuće godina.) Pi­tanje je kako su oni to znali?

Točno je da je kirurgija bila poznata i prakticirala se u pretpovijes­nim vremenima, ali rijetko je kada bila uspješna, osim u lakšim slučajevima. Među razlozima za gotovo neminovne fatalne posljedice težih kirurških zahvata u pretpovijesnim društvima bili su: njihova nesposobnost da kontroliraju krvarenje; nepoznavanje anatomske povezanosti unutrašnjih organa; neznanje o prirodi i kontroliranju infekcija; te postoperativna trauma uslijed nedostatka anestezije.

Dakle, kakvi su bili izgledi da je pretpovijesni kirurg otvorio čo­vjeka s ciljem velikog operativnog zahvata, tako da jetra bude dostup­na za pregled, uspješno zatvorio ranu, a zatim, poslije, još jednom otvorio čovjeka i zapazio ono što ukazuje na činjenicu da je došlo do regeneriranja? Mislim da bi današnji liječnici prvio dbacili mogućnost tako opsežnog kirurškog zahvata. Ipak, mislim da ne možemo odba­citi znanje što ga legenda pokazuje.

Znači, pitanje glasi: Jesu li drevni ljudi, barem katkad, znali o če­mu govore? Odnosno, jesu li iznosili čvrste činjenice jedinim jezikom koji im je bio dostupan - jezikom simbolike i asocijacija? Mislim da jesu. Također mislim da do spoznaja nisu dolazili na logičan i znan­stveni način, već intuitivno. Sada ćemo prijeći na drukčiju vrstu im­presivnog ponašanja "lunarnih" ljudi.

MJESEČEV PLES

Eksperimentalni rad na menstruaciji, o kojem je već bilo riječi, poka­zao je da je do reguliranja menstruacijskog ciklusa došlo ako je žena,

95

od četrnaeste do sedamnaeste noći nakon menstruacije, spavala s upaljenim svjetlom u spavaćoj sobi.

Do menstruacije dolazi u vrijeme mladog Mjeseca. No jasno je da je mladi Mjesec ne pokreće, kako su pogrešno pretpostavili neki bio­lozi koji su promatrali primate. Menstruaciju pokreće utjecaj Mjeseca koji sja četrnaest do sedamnaest noći nakon mlađa. To je zapravo razumniji zaključak, jer je Mjesec u to vrijeme više nego napola pun, te daje dovoljno svjetlosti. Mladi Mjesec, premda je vidljiv, daje mno­go manje svjetlosti.

Ono što se čini jasnim je to da su i sami štovatelji Mjeseca bili svjesni učinka i važnosti Mjeseca od četrnaeste do sedamnaeste noći njegovog ciklusa - jer inače menstruacija njihovih žena ne bi bila redovita, te ne bi započinjala u vrijeme mladog Mjeseca. U vremen­skom razdoblju o kojem govorimo, posljednjih stotinjak tisuća go­dina, čovječanstvo je već odavno živjelo u špiljama ili nastambama koje su bile djelo ljudskih ruku. Ti su se ljudi, znači, učinkovito sklo­nili od Mjesečeva prirodnog utjecaja i tako blokirali fiziološku reak­ciju koja je uspostavljena, dok su njihovi daleki preci stalno živjeli i spavali na otvorenom.

Moja je pretpostavka da su Mjesečevi narodi održavali noćne svetkovine od četrnaeste do sedamnaeste noći Mjesečeva ciklusa. U tim su noćima plesali za Mjesec.

Te su mjesečne svetkovine zacijelo bile među najsvetijima u Mje­sečevoj religiji. Vjerujem da su u njima sudjelovale samo žene i djeca - djeca po definiciji - ona koja još nisu imala trinaest godina (tj. 13 x 13 menstruacijskih mjeseca). Sjetimo se da na velikom Blagdanu Mjeseca u modernoj Kini sudjeluju samo žene i djeca. Vjerujem da je muškarcima bilo zabranjeno čak i promatranje tih pretpovijesnih obreda, i to pod prijetnjom smrću.

Dalje imam osjećaj da su te ceremonije sredinom mjeseca po ka­rakteru bile orgije, premda vjerojatno ne u uobičajenom heterosek­sualnom smislu. Vjerojatno su bile lezbijske (ovdje imamo vezu s pjesnikinjom Sapho i njezinim sljedbenicima na otoku Lezbosu, o kojem Graves govori, u kontekstu, kao o "Mjesecu u bijeloj haljini"). Sasvim je moguće da je dolazilo do žrtvovanja djeteta čiju su krv že­ne potom pile. Ili su se, možda, sudionice obredno rezale i jedna

96

drugoj lizale rane. (Takvo gledište podupiru tajne Dionizove i Bak-hove orgije iz mnogo kasnijeg razdoblja u Europi, na kojima su se ljudska bića katkad trgala na komade i potom pojela.) Vino, i l i vjero­jatnije neko drugo opojno sredstvo (moja je pretpostavka da se radi­lo o "svetoj gljivi"), obilno bi se konzumirali tako da su na kraju svi sudionici spavali. Ta je posljednja okolnost važna.

Upravo opisani scenarij na zadovoljavajući način objašnjava sve vrste zbrkanih običaja i priča koje sežu do današnjih dana. Objašnjava zašto se za vile kaže da plešu na mjesečini, te zašto će onaj koji ih promatra umrijeti. Iz tog su razloga i srednjovjekovne vještice u Eu­ropi plesale na mjesečini (premda mislim da nisu razumjele zašto to čine, ni koje su noći važne). Scenarij također objašnjava priče o vu­kodlacima - ljudskim bićima koja se za punog Mjeseca pretvaraju u vukove i piju krv. (Mjesec zapravo nije bio pun tijekom obreda nean­dertalaca, premda je bio više nego napola pun, pa tu nema previše pogrešaka.) Također objašnjava priču (naravno, posve neistinitu) o tome da su srednjovjekovni Židovi koristili krv kršćanskih beba pri­likom pripremanja kruha za Pashu.

Upravo suprotno, Židovima uopće nije dopušteno konzumirati krv. Svako meso mora biti posve osušeno od krvi, pod nadzorom svećenika. Međutim, taj običaj doista podsjeća na jednu od onih pre­okrenutih situacija o kojima je ranije bilo riječi - pri čemu je nekoć veoma sveti običaj poslije postao bezbožni. Rašireni tabui protiv krvi u judaizmu, uključujući i krv menstruacije, svakako ukazuju na veo­ma drukčiju daleku prošlost. S druge strane, katoličanstvo je simbo­lički uspjelo očuvati mnoge neandertalske značajke - uključujući i ulogu krvi. Stoga je krv Kristova izrazito važna i za nju se kaže da pere svijet od grijeha. Ta se krv također pije, simbolički, tijekom sa­kramenta. Mislim da tu doista imamo veoma jasan odjek onih pradav­nih obreda ispod Mjeseca.

Vjerujem da su neandertalski štovatelji Mjeseca razumjeli važnost spavanja pod Mjesecom koji se nalazi na sredini svojeg ciklusa (samo "kromanjonsko" narodno praznovjerje koje upozorava da nije dobro spavati na mjesečini govori u prilog tome), ali su to možda činili iz pogrešnih razloga. Možda su smatrali važnim omogućiti božici da "im pošalje san" u kojem bi narednoga dana tražili značenje.

97

Bilo bi lijepo, čak i uzbudljivo, kad bismo mogli tvrditi da Mjesec zasigurno zrači nekom vrstom tajanstvenog magnetizma, i l i da je nje­gova svjetlost na neki način posebna. Nažalost, ni jedna od te dvije tvrdnje ne može biti točna - jer da jesu, svjetlo u spavaćoj sobi ne bi moglo djelovati kao poticaj, a to se događa. Dakle, tu je riječ samo o djelovanju izvora svjetlosti na organizam koji spava. Moje je mišljenje da ta svjetlost dopire do epifize i aktivira je; ta je žlijezda duboko u ljudskomu mozgu, ali je ipak osjetljiva na svjetlost.* Međutim, da bi ona obavljala svoju funkciju, vjerojatno uobičajeni receptori svjet­losti (oči) ne smiju biti u funkciji, a točno takvu situaciju imamo kad spavamo.

S tim u vezi možemo poći do Indije i dalje.

INDIJA

U kontekstu drevne mudrosti, hinduističkoj i tibetanskoj jogi ja osob­no dodjeljujem samo jedan bod, ali i on je veoma značajan.

Još prije tri tisuće godina, a najvjerojatnije i mnogo prije, Hindusi su epifizu nazivali "trećim okom", tvrdeći da ima središnju ulogu u mističnom životu. Epifiza je nekoć doista bila dodatni par očiju smje­šten na vrhu glave naših dalekih predaka iz porodice gmazova. Kao što je rečeno, kod nas je i danas još uvijek osjetljiva na svjetlost i vjero­jatno je posrednik u učinku što ga Mjesec ima na menstruaciju.

Louise Lacey također iznosi veoma zanimljivu izreku Hopi naro­da iz Sjeverne Amerike - što je veoma daleko od indijskog potkonti­nenta. Ona glasi: "Držite otvorenu rupu na vrhu vaše glave." (Kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju, Hopi također drže svetim broj trinaest.)

Čini se da je taj djelić mudrosti Hindusa i Hopi Indijanaca još jedno fragmentarno, ali autentično neandertalsko sjećanje, ovaj put o funkcioniranju epifize. Kao takvo, uvelike podupire tvrdnju da su neandertalci poznavali ljudsku biologiju, ali su je, čini se, nastavili umatati u svakojake "nepotrebne" religiozne obrede i dogme. (Jesu li

* Vidi zapažanja u knjizi Lunaception Louise Lacey, te u mojim vlastitim knjigama.

98

doista bili nepotrebni? Ili su, možda, kasniji narodi to činili, djelujući u neznanju? Ne postoje pitanja na koja se lako može odgovoriti.)

Volio bih da je moguće bez daljnjeg ustručavanja potvrditi postoja­nje čakra o kojima govore hinduistički i tibetanski misticizam joge. Za te se navodne čakre, kojih ima sedam, kaže da su točke u kojima se spajaju takozvano eterično il i duhovno tijelo i fizičko tijelo. Kaže se da su smještene duž kralježnice, od baze do vrha lubanje.

Moderni branitelji joga filozofije tvrde da čakre po položaju odgo­varaju žlijezdama s unutrašnjim izlučivanjem (endokrine žlijezde) živčanog sustava. Te su žlijezde izrazito važne za stvaranje i regulira­nje hormona vitalnih za funkcioniranje i dobrobit tijela, uma i živča­nog sustava. Na nesreću po jogu, tih žlijezda ima devet: hipofiza, epifiza, štitnjača, paratireoidna, timus, nadbubrežna, gušterača, bu­breg i ženska/muška spolna endokrina žlijezda. Povrh toga, mnoge od tih žlijezda same su po sebi kompleksne, te katkad imaju režnje s različitim funkcijama koji izlučuju različite hormone. Neke su žlije­zde u parovima, primjerice bubrezi i testisi, a katkad postoji samo jedna, kao što je epifiza.

Sve u svemu, navodne su čakre samo približno slične stvarnosti. To uvelike podsjeća na još jedan slučaj nametanja mističnoga broja sedam bez pravog opravdanja i podrške, o čemu je bilo riječi u 2. poglavlju. No možda ovdje ipak imamo tračak nade, odnosno nezna­tni pokazatelj točnijeg sjećanja. Jer neki izvori govore o osam ili devet čakri.

Naravno, ovdje uopće ne kažem da nije moguće da je čovjek imao nekakvu izravnu ili neizravnu percepciju ili iskustvo po pitanju funk­cioniranja njegovog živčanog sustava. Upravo suprotno, tvrdim da jest imao. Samo razumijevanje epifize uvelike podupire tu ideju. Ne možemo a priori tvrditi da navodne čakre uopće ne postoje. A l i nema nikakvih objektivnih dokaza da ih ima sedam. Tvrdoglavo podupira­nje te tvrdnje može samo nauditi teoriji o postojanju intuitivne per­cepcije.

Općenito govoreći, hinduistički misticizam kao cjelina nije osobi­to dobar izvor na temelju kojega možemo vjerovati u intuitivne moći uma. U Indiji ne postoji velika tradicija iscjeljivanja i l i vidovitosti kakvu nalazimo u Kini (vidi daljnji tekst). Umjesto toga, na indijskom

99

potkontinentu pronalazimo mnogo pričanja - veoma mnogo priča­nja, to je njihova specijalnost - ali ne baš mnogo čvrstih činjenica.

Što se tiče same joge, dugotrajno i navodno neizbježno naukovanje, koje vodi do "prosvjetljenja" koje se sastoji od (a) "viđenja stvari" i (b) kontroliranja funkcija autonomnog živčanog sustava, može se skratiti bez da se naruši uspješnost izvedbe.

Riječ je o tome da svatko može imati mistične vizije samo ako ne­koliko tjedana gladuje, ili ako uzima malene količine psihodeličnih droga. Katkad su prilično dramatičnu kontrolu autonomnog živčanog sustava - pri čemu se noževi mogu zabadati u meso bez da se osjeća bol, mogu se znatno smanjiti brzina otkucaja srca i disanja, i tako dalje - izveli ljudi sa Zapada bez da su se bavili jogom ili vjerovali u te teo­rije. Jedan živi primjer je Jan Merta, koji u ruci može držati užareno željezo i gasiti cigarete na jeziku, a raniji primjer bio je Jerome Car-dan.

Moje je mišljenje da je prakticiranje joge zatvoreni krug. Ne vodi nikamo osim do sebe. Nikad se ne okreće od sebe prema objektivnom svijetu, u kojem svi mi živimo i moramo živjeti. Može (katkad) pružiti "unutarnji mir", što je zasigurno veoma dragocjeno - ali to mogu i mnogi drugi postupci i načini samokontrole koji ne prisvajaju du­hovnu nedokučivost. Sve u svemu, hinduističko "postignuće" je niz dramatičnih trikova.

Te teške riječi mogu se opravdati - nadam se, i razumjeti - ako pogledamo Kinu.

KINA

Upravo u Kini pronalazimo čvrste i nepobitne dokaze da neznanstve­ni, intuitivni pristup fenomenima doista može dati sigurne činjenice - činjenice koje su jednako vjerodostojne kao i one što ih daje zna­nost. Međutim, čini se da su činjenice dobivene intuitivnom meto­dom, gotovo bez iznimke, u području biologije - pod uvjetom da kao grane biologije uključimo psihologiju i religiju.

Temelj kineske filozofije/religije je, kako je već spomenuto, ideja da u univerzumu postoje dva procesa il i načela koji djeluju jedan na drugoga i time stvaraju sve fenomene. Ta se dva načela nazivaju yin i yang. Pojavljuju se pod mnogim krinkama, i l i ako želite, imaju

100

mnogo svojstava. Uvijek su u paru, a pojavljuju se kao tama-svjetlo, muško-žensko, Mjesec-Sunce, majka-otac, i tako dalje.*

Osoba koja živi na Zapadu i naiđe na te ideje, mogla bi ih smatrati šarmantnima, poetskima, romantičnima, umjetničkima - što god želite - ali sigurno ne znanstvenima il i logičnima. Stoga nisu oprav­dane, a u konačnoj su analizi (i objektivno) bezvrijedne.

Strogo govoreći, točno je da tako izražene ideje nisu ni znanstve­no ni objektivno valjane. Međutim, tvrdim da su posve opravdane, točne i znakovite. Intuitivno su valjane. Drevna kineska yin-yang filozofija dovodi do velikih postignuća koja se, individualno, mogu nositi s bilo čime od onoga što je postigla zapadnjačka znanost. To su (1) akupunktura i (2) I Ching, Knjiga promjena. Kao što većina ljudi danas zna, akupunktura je metoda liječenja i anestezije bez lijekova. Mnoge su se generacije zapadnjačkih liječnika ogorčeno opirale aku­punkturi, smatrajući je šarlatanstvom, ali ona je danas prihvaćena kao valjana metoda liječenja. Ukratko rečeno, tretman se sastoji od zaba­danja malenih srebrnih igala u kožu na raznim točkama tijela, tako­zvanim meridijanima. Druge vrste igala, uključujući one od kosti i l i drva, djeluju jednako uspješno, kao i jednostavan pritisak. Postoje stotine tih točaka, a smještene na svakojakim nevjerojatnim mjesti­ma - uškama, nožnim prstima i tome slično. Učinak obično nastaje mnogo dalje od mjesta stimulacije. Igle zabodene na zapešću djeluju na jajnike, a desna je podlaktica, naprimjer, mjesto za liječenje prsa.

Akupunktura se koristi za liječenje mnogih različitih malignih bo­lesti i patoloških stanja - malarije, pneumonije, išijasa, artritisa, reu­matizma, prijeloma rana, epilepsije, nesanice, gluhoće, njemoće. Ovi primjeri samo donekle ukazuju na raspon mogućnosti.

Kineski kirurzi su tek 1966. otkrili moć anestezije akupunkture -i l i je možda ponovno otkrivena. Međutim, otad je obavljeno mnogo tisuća operacija pri kojima je akupunktura bila jedino sredstvo aneste­zije.

U Sunday Timesu je u 1970-ima objavljen članak koji je opisivao odstranjivanje tuberkulozom zahvaćenog plućnog krila, a operativni

* Ovdje ponovno moram naglasiti da je insistiranje na tome da nijedna polovica para ne može postojati sama za sebe, zapanjujuće točno.

101

je zahvat obavljen na posve svjesnom čovjeku u čiju je desnu podlak­ticu bila zabodena samo jedna igla. Čovjek je bio budan i svjestan tijekom cijele operacije. Nakon što je rana zatvorena i igla odstranje­na, sjeo je i održao tiskovnu konferenciju. Nedavno je na britanskoj televiziji prikazana snimka takve operacije (možda iste). Čovjek je ponovno bio cijelo vrijeme svjestan, smiješio se i razgovarao sa snima­teljskom ekipom.

Tijekom operativnog zahvata ili drugog tretmana ne osjećaju se nikakvi bolovi, a ipak ostatak živčanog sustava ostaje posve normalan. Među drugim velikim prednostima akupunkture u odnosu na kon­vencionalnu anesteziju su činjenice da ima veoma malo krvarenja i gotovo uopće nema postoperativnog šoka. Gubitak krvi i postopera-tivni šok su neki od najvećih rizika zapadnjačke kirurgije.

U određenom je smislu nebitno hoće li netko prihvatiti kinesko objašnjenje akupunkture. Ostaje činjenica da ona djeluje. Možda je i neandertalac koristio akupunkturu kao sredstvo anestezije i tako doi­sta obavljao operacije?

Na yin-yang filozofiji također se temelji jedno još veće postignuće - to je I Ching ili Knjiga promjena. U I Chingu upoznajemo činjenicu da intuitivna percepcija također seže do područja paranormalnih fe­nomena, područja u koje je znanost ne može slijediti. Situacija da je paranormalno, premda posve dostupno naprednom intuitivnom umu, nepristupačno područje za znanost, zacijelo je glavni razlog nepomir­ljive mržnje što je većina znanstvenika osjeća prema paranormal-nome.

I Ching je proročište. Obraćate mu se prema propisanom ritualu, te postavljate precizno pitanje o onome što vas muči. I Ching ne od­govara neodređeno i općenito, već izrazima koji se odnose na vas osobno, te pokazuje točno, podrobno razumijevanje situacije u kojoj se nalazite. To je zasigurno zapanjujuće postignuće. Činjenica koja još više zaprepašćuje je ta da se I Ching može s jednakom točnošću konzultirati po pitanju budućnosti, o događajima koji se još nisu do­godili.

To su tvrdnje koje se ne mogu u potpunosti dokazati ako se samo piše o njima. No svaka zainteresirana osoba može sama upoznati i doživjeti I Ching, a ja vam svim srcem savjetujem da to učinite. Ov-

102

dje ću samo ponoviti ono što sam rekao u jednoj ranijoj knjizi u ko­joj također navodim mnoge primjere postignuća I Chinga:

Vjerujem da se svatko može uvjeriti u učinkovitost I Chinga, pod uvjetom da poštuje pravila i pristupi knjizi u pravom duhu. Pravila su sljedeća: isto pitanje možete postaviti samo jednom. Odgovor što ga dobijete je pravi odgovor. Pravilo jednog pita­nja i jednog odgovora primjenjivalo se u magičnom svijetu od­vajkada ... Ne može biti testiranja I Chinga onako kako to zna­nost shvaća, jer nikad ne možete pokušati dvaput dobiti isti rezultat... Međutim, mogu vam obećati da će vas ta knjiga za­panjiti osjećajem postojanja u univerzumu izvan prostora i vre­mena.

DRUGI GRUMENI

Otkrića drevnih intuitivnih spoznaja uglavnom su ograničena na bio­logiju. Al i postoje važni izuzeci. Jedno takvo otkriće dolazi iz alkemije.

Alkemija se prakticirala u srednjovjekovnim vremenima, a nelago­dno se nalazila negdje između čiste magije i moderne kemije. Kažem nelagodno jer doslovce ništa od bilo kakve praktične vrijednosti, ova­ko i l i onako, iz nje nije proizišlo. Time mislim da nijedna od njihovih središnjih postavki ili glavnih potraga - traženje eliksira mladosti i l i kamena mudraca, naprimjer - nikad nije potvrđena il i ostvarena. Doista, čini se da je alkemija bila golema zbirka psiholoških tvrdnji o fizikalnoj materiji. A kao takva, jednostavno nije imala nikakvog do­slovnog značenja. Fizikalnom materijom upravljaju fizikalni zakoni, a ne zakoni ljudske psihologije.

Čini se da nam alkemija ne može baš mnogo reći o naravi fizikalne materije. (Naravno, alkemičari su katkad naišli na neku kemijsku isti­nu, ali to je drukčije i manje važno pitanje.) Međutim, alkemija nam zapravo mnogo govori o ljudskoj psihi - kako je Jung shvatio - oso­bito o djelovanju nesvjesnog uma, te o funkcioniranju kao o nekoj vrsti tehnike projiciranja. A l i time se uopće nije trebala baviti. Kad je riječ o njezinoj svrsi, bila je krajnje neuspješna - uz, možda, jedan važan izuzetak.

103

Alkemičari su vjerovali u "pretvorbu metala". To jest, vjerovali su da je moguće takozvane "obične" metale pretvoriti u takozvane "ple­menite" - recimo, olovo u zlato. Mnogo suvremena potrošili u nasto­janjima da to učine. (Isključivo svjetovna nastojanja, očito više motivi­rana željom za novcem nego traženjem više istine: jer bilo bi jednako sjajno pretvoriti granit u kremen, i l i željezo u kositar - i l i čak zlato u kositar!)

Međutim, među najpopularnijim teorijama o tome koji se metali mogu pretvoriti u koje, nalazimo pretpostavku da su olovo i živa naj­prikladniji za pretvorbu u zlato.

Znanstvenik Mendeljejev je sredinom devetnaestog stoljeća uočio obrazac koji se ponavlja u svojstvima elemenata kad se oni poslože u skladu s povećavanjem njihovog atomskog broja (atomske težine). Atomski broj je broj protona u jezgri atoma o kojem je riječ. U Mende-ljejevljevoj "periodičnoj tablici elemenata" atomski broj zlata je 79, žive 80, a olova 82. Kako bismo bolje shvatili implikacije takvog po­ložaja, treba napomenuti da je atomski broj željeza 26, bakra 29, sre­bra 47, a kositra 50.

Dakle, jesu li alkemičari na neki način intuitivno shvaćali atomski broj? Nemoguće je dati siguran odgovor na to pitanje jer su dokazi doista slabi, ali "koincidencija" je svakako veoma zanimljiva.

Pojam samog atoma bio je poznat u staroj Grčkoj i Indiji. Lucreti-us je rekao da "atomi vječno jure kroz sav prostor", te da ih je nemo­guće vidjeti jer su previše maleni. Yoga Vashishta kaže: "Postoje go­lemi svjetovi unutar šupljina svakog atoma, raznovrsni poput trunaka u zraci sunca." To se, naravno, može protumačiti kao opis subatom-skih čestica. Ipak, možda bi svaka maštovita osoba mogla pretpostaviti da postoje čestice koje su previše malene da bi ih oko moglo vidjeti. A s obzirom na "kako je gore, tako je i dolje", Mjesec koji kruži oko planeta, i l i planeti oko Sunca, moglo bi se doći do ideje o beskonačno malenom "planetarnom sustavu".

U svakom slučaju, čini se posve jasnim da takve misli nisu bile rijetkost u staroj Grčkoj i Indiji, mnogo prije rođenja Krista. U tom su smislu, drevni narodi Indije zapravo pošli dalje od starih Grka. Prema izvorima Andrewa Tomasa:

104

Brahmanci su u početku mjerili vrijeme na temelju broja šezde­set... U drevnim je vremenima dan bio podijeljen na 60 kala, a svaka je iznosila 24 minute koje su se potom dijelile na 60 vikala, a svaka je bila ekvivalentna vremenu od 24 sekunde. Potom je slijedila daljnja podjela vremena, sve po šezdeset, na para, tatpara, vitatpara i konačno na kashta - ili 1/300 milijun -tog dijela sekunde.

Pitanje je, jesu li Hindusi doista shvaćali što rade? Odnosno, jesu li se samo poigravali mističnim ili metafizičkim idejama - i l i su pokušavali opisati duljinu životnog vijeka subatomskih čestica, što je blizu tom broju? To je jedina praktična primjena što je tako kratkotrajna mje­renja mogu imati.

Čini se da drugi drevni tekst što ga Tomas citira govori o veličini vodikovog atoma - usput rečeno, vodikov je atom jedan od dva kame­na temeljca cijelog univerzuma.

Taj put istraživanja je fascinantan, a postaje još fascinantniji kada Tomas citira dijelove drevnih indijskih tekstova (Mausola Parva i Drona Parva) koji, čini se, opisuju atomski rat - "gigantski glasnik smrti" koji je cijele vojske pretvorio u pepeo, a preživjelima su otpa­dali kosa i nokti. Ili: "Plamteće koplje koje posjeduje blještavilo vatre bez dima odaslano je ... oblaci su tutnjili u višem zraku, prskajući krv. Svijet, spaljen vrelinom tog oružja, kao da je bio u groznici." Ista je detonacija poslije uspoređena s bljeskom "deset tisuća Sunaca".

Nisam sklon nepromišljenom odbacivanju tih opisa kao da su samo djelo pretjerano aktivne mašte - kao što bez razmišljanja ne odbacu­jem viziju Ezekijela (od koje su Däniken i ostali tako mnogo izvukli), i l i teorije Sassoona i Dalea u The Manna Machine, ili Nostradamusova proročanstva.

Ezekijelova vizija kola koja se okreću na nebu veoma je dobro poznata, a nalazi se u Knjizi Ezekijela 1. Knjiga Sassoona i Dalea je novijeg datuma (1978). To je pokušaj da se židovski, mistični, kabali-stički tekst, Zohar, doživljava kao opis atomskog stroja što ga je dao primitivni, nomadski narod koji nema tehničkog znanja! To je splet-karsko uvjerljivi prikaz, koji zasigurno ima određenog smisla ("mah­nito velikovskijanska vjerojatnost", kako je neki kritičar rekao za

105

jednu moju knjigu) nečega što je inače zbrkana, pred-frojdovska, seksualna noćna mora, koja nema baš nikakvog smisla. (Ono što je knjizi Sassoona i Dalea hitno potrebno kao dokaz, naravno, je nekoli­ko drevnih radioaktivnih kostura na Bliskom istoku.) Nostradamu-sova su proročanstva također prilično dobro poznata. Nostradamus je bio srednjovjekovni liječnik i mistik, a vjerovao je da je doista vidio vizije budućnosti, te ih je zabilježio. Neke od tih vizija, osobito jedna koja se odnosi na atomsku eksploziju, doima se neugodno točnom.

Budući da sam usput spomenuo Velikovskog, također ću reći da se njegova gledišta nikako ne mogu izostaviti kad je riječ o valjanosti neortodoksnog ili navodno besmislenog materijala u drevnim teksto­vima. Njegova najnovija knjiga, The Peoples of the Sea, još je jedan dragocjeni pokušaj da se adekvatno složi prava kronologija drevnih događaja.

No upravo kod Nostradamusa pronalazim moguće rješenje tih "atomskih" zagonetki, ako bih bio prisiljen izjasniti se o tome. Osob­no smatram mogućim da su daroviti pojedinačni mediji u drevnim vremenima doista imali djelomične vizije stvarne budućnosti čovje­čanstva. Kad kažem "osobno", mislim da kao medij, s relativno velikim iskustvom u tim stvarima, mogu prihvatiti mogućnost ekstrasenzor-ne vidovitosti dok to čisti znanstvenik ne može. Za njega, to objašnje­nje nije nimalo bolje od teorije o posjetiteljima iz svemira; no za mene je daleko bolje.

Razmatrajući "drevnu mudrost", postavljam si pitanje je li davni čovjek nekoć posjedovao opsežno znanje (osobito po pitanju ljudske biologije) koje je za nas izgubljeno, osim nekoliko djelića - ili su to uvijek bili samo maleni djelići nečega što se tek počelo shvaćati, ali nikad zapravo nije bilo pravo znanje? Nisam posve siguran kako od­govoriti na to pitanje. No mislim da svakako možemo reći da je obim drevne mudrosti nekoć bio veći od onoga što je nama danas ostalo od toga. U posljednjem ćemo se poglavlju vratiti na to pitanje.

Materijal kojim smo se bavili zasigurno je veoma star. Akupunktu­ra je stara najmanje četiri tisuće petsto godina, a slično tome, I Ching je postojao kao verbalna predaja mnogo prije nego je zapisana. Već prije tri tisuće godina Hindusi su epifizu nazivali trećim okom. Isto tako, taj po svemu sudeći intuitivan pristup otad nije proširen. Stoga

106

je razumnije na to gledati kao na kraj nečega, a ne na početak. Narav­no, otad nadalje na scenu stupa naša moderna logičko-racionalna metoda.

Moj je stav, rekao bih, negdje u sredini. Uopće ne zagovaram bilo kakvu vrstu potpunog "zlatnog doba" od kojeg smo se poslije udalji­l i . No jasno je da vjerujem da su neandertalci, s određenog stanovišta, imali naprednu kulturu, daleko napredniju od one koja im se danas pripisuje. Premda je njegova središnja preokupacija bila religija, i premda je njegova terminologija bila simbolika, mislim da je unatoč tome prilično dobro poznavao mnoge čvrste biološke i psihološke činjenice, te do određene mjere i činjenice geologije i fizike (vidi ta­kođer 8. i 12. poglavlje). Poneki dijelovi tih spoznaja dolaze do nas kroz povijesna vremena.

Svjetonazor neandertalca bio je, možda, poput kolača u kojem se nalazilo previše grožđica. Kolač je bio "nepotrebna" religiozna nad­gradnja, a grožđice su bile stvarne činjenice. Objektivno govoreći (u smislu vještina), mislim da je moralo biti tako. Jer kad pogledamo objašnjenja ponuđena za, recimo, akupunkturu, vidimo da su to stari modeli Heatha Robinsona. A ipak, akupunktura djeluje. Zato se čini da je neandertalac posjedovao trajnu sposobnost da nešto točno sh­vati, ali iz "pogrešnih" razloga. Dakle, u nastojanju da kažemo kako mu je to uspijevalo, vraćamo se na koncept intuicije - zahvaljujući kojoj, kako često kažem, najprije točno nešto napravite, bez svjesnog razumijevanja kako ste to učinili, a zatim izmišljate objašnjenje. Ob­jašnjenje često uopće nije važno.

Ovdje moram ponovno naglasiti da je, po mojemu mišljenju, ne­andertalac svakako posjedovao sposobnosti, kad je riječ o čisto para-normalnim pojavama, koje su bile daleko snažnije od naših.

Neandertalska botanika-biologija-psihologija-filozofija (a osobno mislim da je I Ching najvažniji plod toga) bila je doista veliko posti­gnuće. Ne podupire ju, niti se nalazi u sklopu onoga što bismo mi danas nazvali nepobitnom ili objektivnomtehnologijom. Jer suvreme­ni čovjek gradi gradove od kamena, a čini se da je neandertalac bio zadovoljan građenjem gradova od snova.

107

DRUGA PRILIKA ZA SEDAM? Postoji još nešto što se tiče intuicije, ali tu je više riječ o intuiciji mo­dernog, živućeg znanstvenika, Arthura M. Younga, koji je, vjerujem, naišao na duboku istinu, ali možda ponovno iz pogrešnih razloga. Young je bio silno impresioniran utjecajem broja sedam u mističnim spoznajama Europe i Bliskog istoka. Poput Geoffreyja Ashea, pitao se zašto je tako.

Matematičarima je dobro poznato da prilikom crtanja normalnog dvodimenzionalnog zemljovida, koji prikazuje nekoliko zemalja koje graniče jedna s drugom, trebate četiri boje kako biste bili sigurni da se ista boja neće morati koristiti za dvije susjedne zemlje. A l i kod to-rusa - što je, za one koji nisu znanstvenici, jednostavno oblik obične krafne s rupom u sredini - treba vam sedam boja kako biste bili sigur­ni da ista boja neće biti jedna do druge. Isto tako, prisjetimo se da duga navodno sadrži sedam boja. Jesu li te pojave bile povezane? I postoji li tu negdje razlog mističnog utjecaja broja sedam?

Vrtlog je također torus, kao i veoma čest oblik u prirodi. Takav oblik ima tornado i virovi u vodi, naprimjer. Zapravo, kako nam Yo-ung kaže, to je "jedini način na koji kretanje koje samo sebe održava može postojati u nekoj sredini".

Bipolarno magnetsko polje (a sva magnetska polja su bipolarna) također je vrtlog. Što ako je, pita Young, sam univerzum oblikovan poput torusa?.

Vjerujem da je to intuitivno gledište apsolutno točno. Dobilo je znatnu znanstvenu podršku otkako ga je objavio.*

Mogli bismo reći, a to je za mene razumniji stav, da je Young do svojeg zaključka došao iz pogrešnih razloga - to jest, jer je pogrešno pretpostavio da su sedmice uistinu važne. Ili se, ako želimo, možemo vratiti na argumente u 2. poglavlju. U tom slučaju, "sedam svjetala na nebu" ipak ne bi bila uzrok štovanja broja sedam, nego tek još jedan izraz toga, sjećanje na sjećanje.

Možda bismo, po tom novom pitanju, trebali pričekati s dono­šenjem konačne odluke i zaključka.

* Vidi New Scientist, 25. svibnja 1978, te moju knjigu Tje Double Helix of the Mind.

108

8 . P O G L A V L J E

Uspravno kamenje

Daljnja istraživanja dovela su Gravesa do zaključka da je božica Mjeseca središnji lik u cijelom nizu pretkršćanskih kultura i mitologija: daje to, zapravo, temeljna praizvorna religija cijelog svijeta. Božica Mjeseca bila je božica poezije, magije i iracionalnoga; a postupno ju je zamijenio bog Sun­ca, bog svjetlosti i racionalnosti. Kako je mistični druidski alfabet ustupio mjesto komercijalnom feničkom alfabetu, doba magije ustupilo je mjesto dobu znanosti, s naglaskom na fizičkom svijetu i "dnevnom" znanju.

- COLIN WILSON

Poznato je da na Britanskom otočju postoji više od devetsto kame­nih krugova, a djelo su ljudskih ruku. Možda ih je dvostruko toliko uništeno. Nema sumnje da druge tek treba otkriti. Neki od onih što ih danas poznajemo, pronađeni su ispod treseta i čak pod morem. Većina je krugova izgrađena između 2500. i 1000. g. pr. Kr. (ili prije četiri i pol do tri tisuće godina). Najstariji dosad, čija je starost pouz­dano određena, potječe iz 3300. g. pr. Kr.; to jest, podignut je prije pet tisuća tristo godina.*

Najbolji činjenični vodič o tim megalitima nesumnjivo je knjiga The Stone Circles of the British Isles (Kameni krugovi na Britanskom otočju) Aubreyja Burla. To je opsežno djelo bez kojega ne bi smio biti nijedan entuzijast kad je riječ o drevnim zagonetkama. Upravo takvu čvrstu bazu mora imati svatko tko se kani baviti dalekosežnim teori­jama, jer će mu ona poslužiti kao lansirna rampa.

Veliki dio mojeg vlastitog zanimanja ovdje se odnosi na uporabu broja trinaest kod megalita - tema kojom se, koliko je meni poznato,

* Možda je zanimljiva koincidencija da je židovski kalendar počeo prije 5739 godina.

109

nitko osim Roberta Gravesa dosad nije pozabavio. Nadam se da ću još jednom pokazati kako je utjecaj broja trinaest, i sve što uz to ide, pitanje koje prelazi granice onoga što se previše često smatra zasebnim dobima - i uspješno ignorira navodno nepremostive jazove između veoma različitih kultura.

Ono što najprije s apsolutnom sigurnošću moramo naglasiti je činjenica da ni britanski Kelti, ni bilo koji od njihovih europskih srodnika nisu bili zaslužni za podizanje kamenih krugova. Kelti su narod koji je prvi put privukao pozornost povjesničara oko 1000. g. pr. Kr. Oni potječu (koliko to povijesni zapisi mogu pokazati) iz po­dručja oko Balkana i istočne Europe. Dosegnuli su vrhunac svojih geografskih i kulturoloških snaga do 500. g. pr. Kr. - a stigli su u Bri­taniju oko 600. g. pr. Kr.

Međutim, vrhunac gradnje kamenih krugova već je prošao do 1000. g. pr. Kr.

Dakle, da ponovimo, Kelti i njihovi religiozni vođe, Druidi, nisu podigli megalite. No ipak su ih preuzeli.

Već smo vidjeli da je broj trinaest imao veliku važnost za Kelte (1. i 3. poglavlje), a po tom se pitanju može još mnogo toga reći. Ako možemo pokazati da su graditelji megalita bili slično povezani s tim brojem, bit ćemo na dobrom putu dokazivanja religioznog kontinui­teta između graditelja megalita i Kelta, usprkos inače, možda, velikih kulturnih razlika. (Graditelji megalita možda uopće nisu govorili indo­evropskim jezikom.) Također bismo imali početke objašnjenja za či­njenicu da su Kelti s takvim entuzijazmom preuzeli kamene krugove.

Prilikom razmatranja broja kamenih blokova koji čine krug i l i kompleks, treba biti veoma oprezan. Burl nam kaže da se, uslijed ru­šenja i l i uništavanja, "opravdana procjena" prvobitnog broja kamenih blokova može napraviti samo za otprilike trećinu nalazišta. U slučaju preostalih nalazišta, svaka procjena mora biti puko nagađanje.

Proučavajući ukupno 316 pouzdanih nalazišta, Burl daje tablicu broja kamenih blokova u svakom. Vidimo da je četrnaest od tih nala­zišta sastavljeno od trinaest kamenih blokova (neki su prikazani na slici 7). Na prvi pogled, to se možda ne čini velikim postotkom. A l i najčešći broj kamenih blokova, a to je dvanaest, pojavljuje se samo trideset dva puta. Dakle, postoji samo nešto više od dvostruko nala-

110

zišta s najčešćim brojem kamenih blokova (dvanaest) od onih s tri­naest. (Međutim, ima više nalazišta sa četiri, šest, osam, devet, deset i jedanaest kamenih blokova nego onih sa trinaest.)

Odmah možemo reći da trinaest zasigurno nije bio broj što su ga graditelji megalita na bilo koji način nastojali izbjegavati. No taj stav možemo dopuniti opravdanim nagađanjima. Usput rečeno, po detalj­nom raščlanjivanju njegove tablice vidi se da Burl isključuje komplek­se prikazane na slikama 7c, 7d i 7e, vjerojatno zato jer se ubrajaju u njegovu kategoriju nepouzdanih". Premda moramo pozdraviti takvu strogost, 7c, naprimjer, doima se poput prilično sigurne trinaestice.

Dakle, prema Burlovu vlastitu priznanju, pokazalo se da su "mno­gi od krugova sa trinaest kamenih blokova zapravo krugovi od dvana­est kamenih blokova s dodatnim kamenom koji leži". Stoga je mogu­će da se mnogi (ili možda svi) krugovi od dvanaest kamenih blokova zapravo sastoje od trinaest blokova, ali je kamen iz sredine uklonjen. Uskoro ćemo razmotriti zašto se to moglo dogoditi.

Najprije, Burlova primjedba iz uvoda njegove knjige:

... u tišini kruga od kamenih blokova posjetitelj ne dobiva nika­kve odgovore na svoja pitanja. Postoji, možda, dvanaest kame­nih blokova oko njega, neki uspravni i l i nagnuti, neki srušeni i napola pokriveni tresetom i travom. Izglodani dijelovi pokazu­ju gdje su pasle ovce il i su se goveda trljala o uspravljeno kame­nje. Unutar kruga možda je nešto nalik udubljenju.

Važna je posljednja rečenica. Ta "udubljenja", kad se pregledaju, često sadrže spaljene ostatke ljudskih bića - katkad mnogih ljudskih bića.

U drugim slučajevima, u neznatno drukčijim okolnostima, u sre­dini kruga od dvanaest kamenih blokova imamo mogilu (humak) od kamenja.

Ispod te mogile također se nalazi udubljenje ili jama, a unutra spaljeni ostaci ljudskog bića. (Znači da je to, možda, grobnica nekog velikog kralja i l i svećenika.) Slika 7h prikazuje jedan takav krug. Mo­guće je tih dvanaest kamenih blokova i mogilu smatrati trinaesticom ili "družinom". S druge strane, postoje takve mogile koje su okruže­ne, i l i na drugi način sastavljene od trinaest kamenih blokova (vidi

111

7b i 7c). Naravno, sada govorimo o cijelom Britanskom otočju gdje ima regionalnih razlika između plemena i plemenskih običaja, što se može očekivati. Takve različitosti ne isključuju jedna drugu - prije bi se moglo reći da su to varijacije na istu temu.

Vratimo se na udubljenja u krugovima od dvanaest kamenih blo­kova koji također, kako je već rečeno, katkad sadrže polegnuti trina­esti kamen. Nije potrebno mnogo mašte da bismo taj trinaesti kamen

Slika 7. Trinaest i kameni megaliti na Britanskom otočju. Napomeno: Ovi i sljedeći prikazi nisu u odgovarajućem omjeru, te nije vođeno računa o veličini ili obliku pojedinih kamenih blokova, niti jesu

ili uspravni ili polegnuti.Takve pojedinosti mogu se naći u prikazima Aubreyja Burla, u knjizi The Stone Circles of the British Isles.

112

113

zamislili kao oltar, i l i možda čak i žrtvenik. Takav stav zauzima Ro-bert Graves.

Kad je kršćanstvo stiglo u Britaniju (oko 600. g.), razdoblje kamenih krugova (što su ih preuzela keltska plemena, koja su dokrajčila prvobi­tne vlasnike) bilo je pri kraju. Krugovi se nisu jednostavno prestali koristiti, već su ih često posve uništavali. Katkad su na tim mjestima izgrađene crkve. U drugim su slučajevima, krugovi samo razrušeni ili su kameni blokovi razbacani naokolo. Postoje crkveni dokumenti koji potiču župljane na uništavanje tih "vražjih krugova".

Ipak je praznovjerje (ili potajno nastavljeno štovanje, što je točni­je u nekim slučajevima) često sprječavalo njihovo potpuno uništenje. Prirodno, tijekom pomicanja tako golemih kamenih blokova ljudi su katkad osakaćeni ili su smrtno stradali. Nema sumnje da su se te ne­sreće pripisivale pritajenim moćima tih krugova. Zato je često kompro­misno rješenje bilo djelomično uništavanje krugova.

Koji je bolji način da se to učini od uklanjanja središnjeg kamena oltara -možda se istodobno iskopavalo udubljenje i punilo svježim tlom? Tako se jednim potezom uništavao broj trinaest, kojeg su se po­čeli bojati i mrziti ga, i zamjenjivao se prihvatljivim brojem dvanaest. Kako smo vidjeli u prethodnim poglavljima, taj se proces već neko vrijeme sporadično zbivao diljem Europe i Bliskog istoka, po pitanju raznih drugih tema, čak i prije pojave kršćanstva. Kršćanstvo je pro­cesu samo dalo još jedan poticaj.

Dakle, postoji mogućnost da se sva nalazišta krugova od dvanaest kamenih blokova ubrajaju među ona od trinaest. Ako to zbrojimo s postojećim (pouzdanim) trinaesticama, dobivamo ukupan broj nala­zišta kojih ima daleko više od bilo koje druge vrste.

GRADITELJI KAMENIH KRUGOVA

Što znamo o narodima i plemenima koji su izgradili megalite? Ne baš mnogo.

Robert Graves i njegovi izvori kažu sljedeće: razne narode, koji nisu bili Indoevropljani, a bavili su se pomorstvom u Grčkoj i Maloj Aziji, istisnuli su indoevropski narodi koji su migrirali sa sjevera. Ne­ki od tih izgnanih naroda su, tijekom generacija stigli do Irske i Bri-

114

tanije, u nekim slučajevima uz zadržavanje u Španjolskoj, a u drugi­ma, po svemu sudeći, bez en route naseljavanja bilo gdje.

Irska povijest (ili legenda) naziva ih Danajcima koji su stigli s Egej­skog mora i prvi put nahrupili u Irsku oko 2000. g. pr. Kr., a zatim u novom valu (možda iz Britanije) dvjesto pedeset godina poslije. U razdoblju o kojem je riječ također se spominju Milezijanci, narod koji je također potjecao iz područja Grčke i Krete, a u Irsku je stigao nešto iza 2000. g. pr. Kr.

Za nas je zanimljivo da su Danajci štovali božicu (Danaja), te da su oni i Milezijanci poštivali majčinsku lozu - što je značilo da se titula kralja prenosila na djecu kraljeve sestre, ili da je muž kraljeve kćeri postajao kralj, ili tome slično."

Takvi povijesni prikazi nužno uključuju nagađanje, te po tim pita­njima ima mnogo nesuglasica među pojedinim teoretičarima. Što se tiče kamenog kruga, uz nedavnu reviziju procijenjene starosti mega-lita, i Danajci i Milezijanci stigli su prilično kasno - što znači da oni nisu prvi podignuli krugove na tim otocima. Takve nas poteškoće ovdje ne moraju zamarati, jer moje vlastite teorije imaju obilje podr­ške u podacima o Keltima, narodu o kojem imamo mnogo pouzda­nih informacija.

KELTI

Sljedeće su činjenice o Keltima važne za teorije u ovoj knjizi. Sjetimo se da su Kelti bili veoma razvijeni narod tijekom tisuću

godina prije rođenja Krista, a njihovo se carstvo u jednom razdoblju pružalo od Balkana u istočnoj Europi do Britanskog otočja na zapadu. Gali, o kojima je Cezar tako mnogo pisao, i koji su uglavnom živjeli u području današnje Francuske, također su bili Kelti. Švicarska je bilo još jedno keltsko uporište.

Larousse nam kaže da se među tim keltskim plemenima često štovalo više božica nego bogova. Štoviše, čini se da božice potječu iz ranijeg razdoblja. Najvažnija među njima je Majka Božica. Kraljevska

* Prisjetimo se da se titula egipatskih faraona nasljeđivala po ženskoj liniji; te da se među Aboridžinima u Australiji skupina totema sastoji od krvnih srodnika po majčinoj strani.

115

loza nasljeđivanja kod Kelta u početku je bila po ženskoj liniji, što znamo iz keltskih narodnih predaja.

Što se tiče pitanja odakle zapravo Kelti potječu, većina se autorite­ta slaže da je to istočna Europa. Međutim, ovdje možemo reći samo to da su u tom geografskom području pronađeni najstariji povijesni zapisi o imenu Kelti. Njihovo je kulturno podrijetlo očito mnogo sta­rije. To vidimo u činjenici da keltska kultura definitivno ima veze s Indijom. Naprimjer, keltski rogati bog Cernunnos je na poznatom Gundestrup kotlu (iz Danske) prikazan kako sjedi u standardnom položaju za jogu. Na glavi ima rogove jelena i okružen je životinjama, uključujući zmiju s ovnujskom glavom. Također je prikazan u tom položaju u važnim nalazištima u Francuskoj i Škotskoj, ponovno okružen životinjama. Na tim prikazima, te u svojoj ulozi "Gospodara životinja" Cernunnos uvelike podsjeća na indijsko božanstvo Šiva Pa-supati. Kelti su također žrtvovali kobilu prilikom inauguracije kralja, a isti se obred obavljao u Indiji. Osim takvih kulturno/religioznih veza, postoje jasne lingvističke sličnosti između keltskog i indijskog jezika.*

Veoma je zanimljiva činjenica da su Kelti imali kult medvjeda. Po­stojali su i kultovi drugih životinja, ali štovanje medvjeda bilo je važan kult, a možda i najvažniji. Na rezbariji u kamenu koja prikazuje Cer-nunnosa, otkrivenoj u koru kraj oltara u crkvi Notre Dame u Parizu, kraj boga se nalazi medvjed, a jednako je i na otkriću u Perthshireu. Kameni reljefi i kameja** broševi s likom medvjeda prilično su česta pojava. Važan predmet je takozvano Čudovište iz Novesa (Francu­ska). Taj je predmet mitsko stapanje čovjeka i medvjeda. Iz čeljusti strši ljudska ruka, a ispod dviju prednjih šapa nalaze se odsječene glave dvojice muškaraca. U keltskom Walesu i Irskoj veoma su česta dva imena, a oba znače "sin medvjeda". Možda je najzanimljivije od svega da su u Bernu, Švicarska, pronađeni tragovi štovanja božice medvjeda. Njezino ime, Andarta, znači "moćan medvjed".

* Usput bismo se ponovno mogli prisjetiti da europski Cigani također potječu iz Indije ** kameja - franc. camée, - oblikovan, rezan dragi kamen s ispupčenom figurom; također- slika u kamenu; isp. gema)

116

Vjerujem da imamo opravdanih osnova za teoriju da to štovanje medvjeda čini neprekinuti niz prenošenja s generacije na generaciju, još od oltara napravljenih od medvjeđih lubanja što ih je neanderta-lac izgradio sto tisuća godina prije.

Religiozni obredi Kelta također su uključivali, između ostaloga, štovanje izvora, rijeka i svetih stabala. Riječ "Druid" zapravo znači "onaj koji poznaje hrast", a obredi su se često održavali u šumskim svetištima. Te su pojedinosti važne iz razloga o kojima će poslije biti riječi, ali zasad napominjemo da ti postupci čine oblike "zemaljske magije".

Kelti su čvrsto vjerovali u zagrobni život, te su svoje mrtve pokapa­li s hranom, oružjem i ukrasima. Često se mnogo govori o običajima štovanja Sunca britanskih Kelta. No, jasno je da su mnoga megalitska nalazišta, što su ih preuzeli i nisu ih mijenjali, izgrađena podjednako, a katkad i više, za štovanje/promatranje Mjeseca. Originalni gradite­lji megalita "mogli su čak opaziti Mjesečev 'manji zastoj', fenomen što ga uzrokuje njegova eliptična orbita koja ima ciklus od 18,6 godina; otkrivanje te sićušne nepravilnosti od 9 stupnjeva u Mjesečevoj orbiti zasigurno je iziskivalo mnoge generacije znanstvenog proučavanja". Nadalje, poravnanje na nekim nalazištima počinje imati smisla tek ako se uzme u obzir točka na obzoru gdje Sunce zalazi (ne gdje izlazi). Čini se da je tu razlog poravnanja obilježavanje početka noćnih obre­da, što bi prirodno uključivalo Mjesec.

U fizičkom smislu, Kelti su u drevnim vremenima često opisivani kao svjetloputi, visoki i plavooki. Međutim, ta se tvrdnja može uzeti s rezervom iz dva veoma dobra razloga. Prvo, neki grčki i rimski au­tori brkali su Kelte s Germanima. Drugo, pregledi kostura nekadaš­njih Kelta zapravo pokazuju veoma velike razlike u veličini tijela i tipu glave. Ratnička je klasa bila visoka (i možda također svjetloputa i plavooka). Opis ne odgovara drugim klasama u keltskom društvu.

Rješenje "zagonetke" možemo potražiti u Indiji, čiji narod dijeli zajedničko kulturološko naslijeđe s Keltima. Ondje do dana današ­njega postoji sustav kasta, uz relativno neprobojne granice između kasta. Vidljivo je da više kaste (poput Brahmanaca) imaju svjetliju put i viši su rastom od nižih kasti (kao što su Nedodirljivi). Osobno vjerujem da je ono što vidimo u današnjoj Indiji jedan od pokušaja

117

mirenja s našom vlastitom dualnošću, sa činjenicom da smo mi hi­bridna vrsta. Rješenje je "živjeti zajedno, a ipak zasebno". Naše osob­no različite sklonosti i naravi - "kromanjonske" i "neandertalske" značajke što ih svatko od nas osobno ima, te koje obično redovito odgovaraju određenim fizičkim svojstvima kao što su visina, boja kože i boja kose - "rješavaju se" dodjeljivanjem odgovarajućih uloga. Logi­čno je da "kromanjonski" tip obavlja funkcije ratnika i vodstva opće­nito (u autoritarnom smislu riječi). Očito je da su i Kelti primjenjivali to "rješenje". No većinski fizički tip otkriven među Keltima otprilike odgovara niskim, tamnoputim tipovima koje u današnje vrijeme pove­zujemo s Walesom, Irskom, Cornwallom i Francuskom. Što se dogo­dilo s visokom, svjetloputom, plavookom manjinom? Pa, ratničke kla­se doista mogu nestati s lica Zemlje u dugotrajnom ratu protiv nadmoć­nijeg protivnika. (Međutim, protiv sebe, moram se složiti da današ­njim Keltima ne manjkaju agresivna svojstva.)

INTERPRETACIJA

Meni se čini da tako raspršena zapažanja, zajedno s onima o kojima će dalje biti riječi, najviše imaju smisla ako se uklope u moju vlastitu glavnu hipotezu - a time također podupiru tu hipotezu.

U kratkoj rekapitulaciji, moj osnovni scenarij je kako slijedi:

1. Kromanjonac se razvija u sjevernoj Indiji, milijunima godina izoliran od ostalih oblika čovjeka. Razvija i prakticira štovanje Sunca i lovačku magiju. Njegova je kultura patrijarhalna.

2. U ostatku svijeta, tijekom istog vremenskog razdoblja, razvijaju se različiti tipovi neandertalaca. Ovdje se bavimo neandertalcem 1., neandertalcem Europe i Bliskog istoka. On razvija i prakticira štova­nje Mjeseca i magiju Zemlje. Njegova je kultura matrijarhalna.

3. Prije otprilike trideset pet tisuća godina, kromanjonac napušta Indiju i kreće na zapad kroz Bliski istok i Europu, pregazivši neander­talca. Prije oko dvadeset pet tisuća godina prevladavajući tip čovjeka u Europi je kromanjonac.

4. Na Bliskom istoku se pojavljuje miješana populacija, hibrid iz­među tipova kromanjonca i neandertalca. Čisti je neandertalac uglav-

118

nom prestao postojati, na Bliskom istoku i u Europi (pogledajte 13. poglavlje).

5. Otprilike petnaest tisuća godina prije našeg vremena prestao je postojati i čisti kromanjonac. U međuvremenu ga je sa sjevera i zapa­da Europe protjeralo novo ledeno doba, te je naselio južne dijelove kontinenta. Ondje su ga postupno infiltrirali i apsorbirali miješani tipovi (to jest, mi).

U međuvremenu su miješani tipovi također prodrli u Afriku - jer ti­jekom ledenog doba u Europi, Sahara postaje travnata ravnica dobro opskrbljena vodom - i natrag u Indiju, a potom u Kinu. Na tim se područjima miješani tipovi dalje stapaju s lokalnim neandertalskim ti­povima. Stoga je u Africi, Kini, te u Sjevernoj i Južnoj Americi "neander-talski" utjecaj općenito snažniji nego u Europi i na Bliskom istoku.

No čak i tijekom ledenih doba, dio Europe pogodan za život nije malen (sastoji se od južne Francuske, Španjolske, Italije, Grčke i tako dalje). Kad su se prije deset tisuća godina glečeri ponovno povukli, područja Britanije, Njemačke, Skandinavije, Poljske, Rusije i tako da­lje, također su ponovno na raspolaganju ljudima. Na tom golemom području nema nikakvih cesta ni zemljovida, već samo deseci i deseci tisuća kvadratnih kilometara slobodnog teritorija, uglavnom netak­nutih šuma. U to su vrijeme plemena lako mogla ostati odvojena jedna od drugih.

Glavna misao ovdje je: mješavina kromanjonskih i neandertalskih gena znatno se razlikuje kod raznih suvremenih naroda (u i izvan Europe). Miješanje kultura također je nejednako. Neke i dalje uglav­nom idu putem zemaljske magije i štovanja Mjeseca, a druge se pridr­žavaju lovačke magije i štovanja Sunca. Ima kultura koje neko vrijeme održavaju prilično jednoliku ravnotežu između tih dviju struja; ali takvo stanje stvari se sve više narušava kako se čovječanstvo razvija (te u suštini zato jer se u području ljudske psihologije objektivnost sve više udaljava od subjektivnosti). U svakom slučaju, više nigdje ne­ma samo štovanja Mjeseca il i samo štovanja Sunca, što je nekoć zase­bno postojalo, prije velikog miješanja.

Sve kompleksniji događaji koji se zbivaju u Europi u povijesnoj Europi tijekom posljednjih deset tisuća godina (od posljednjeg lede-

119

nog doba) mogu se dobro razumjeti, kulturološki, u smislu promje­njive sudbine poslije Mjesečeve religije i poslije Sunčeve religije. Jed­nako se dobro mogu razumjeti sociobiološki u smislu sukoba dvaju naravi, "neandertalske" i "kromanjonske". U tom kontekstu ta dva iz­raza uvijek treba pisati pod navodnicima, jer kao dijelovi našeg vla­stitog bića imaju samo tangencijalni odnos prema prvobitnim nara­vima neandertalca i kromanjonca.

Također vjerujem da su takozvani Indoevropljani i kromanjonci isti narod, te da su oni koje se ne smatra Indoevropljanima zapravo neandertalci (u knjizi The Neanderthal Question iznio sam podrobne razloge za takvo mišljenje). Bez obzira jesu li moji razlozi prihvatljivi i l i ne, zanimljivo je da drugi autori i teoretičari, sasvim neovisno, iznose jednake tvrdnje o posljednjih deset tisuća godina kao i ja - osim što oni koriste riječi "Indoevropljani" i "ne-Indoevropljani" ondje gdje ja koristim "kromanjonci" i "neandertalci".

Robert Graves, naprimjer, dok piše o višegodišnjoj tendenciji što­vanja božice i njene obnove u nekim narodima, unatoč tisuću petsto godina represije od strane kršćanstva, kaže sljedeće, a govori o današ­njim Keltima na Britanskom otočju:

... popularnost modernog katoličanstva u narodu, usprkos pa­trijarhalnom trojstvu i samo muškom svećenstvu, više se teme­lji na egejskoj religioznoj tradiciji Majke-i-Sina na koju se polako vratilo, nego na svojim ... indoevropskim elementima boga-ra-tnika.

Već smo spomenuli dominantni položaj što ga kod mnogih katolika Marija ima u odnosu na svojeg sina Isusa. Ovdje želim još nešto na­glasiti. Riječ je o tome da bih bio savršeno zadovoljan da sam napisao posve jednaku rečenicu kao Graves, osim što bih stavio "neandertalac" ondje gdje je Graves napisao Egejac, te "kromanjonac" ondje gdje je on napisao Indoevropljanin. Naše je promišljanje o tim pitanjima iden­tično. Razlikujemo se jedino po terminologiji.

Graves također, bez da je toga svjestan i vjerojatno bez da se s time slaže, navješćuje sve ugledniju znanost sociobiologije. (Za nas, koji smo se godinama zalagali za sociobiologiju, ugodno je dobiti respek-

120

tabilnu etiketu za naše argumente.) Sociobiologija kaže da je kultura izraz naše prirode, a to je pak izraz naše biologije (prošle i sadašnje). Etnička će skupina stvoriti kulturu koja joj odgovara il i se "prirodno" uklapa u tu skupinu. Ukoliko se druga kultura, koja se ne uklapa, ra­tom ili osvajanjem nametne toj skupini, ta druga kultura nikad neće biti prihvaćena na duge staze, bez obzira kako to izgleda kratkoročno. Koristeći moje izraze, germanski/skandinavski/anglosaksonski "kro-manjonac" nakraju je odbacio katoličanstvo jer jepreviše "neandertal-sko" za njegovu prirodu, te ga je zamijenio oblicima protestantizma. No za narode Irske, Italije, Španjolske, i tako dalje, katoličanstvo nije dovoljno "neandertalsko"! Slijedom toga, neprestano povećavaju "žen­ske" elemente i elemente "božice" u svojoj religiji.

Nekima čak ni takvo povećavanje ne odgovara i nikad nije odgova­ralo. Uvijek su težili za pravom "neandertalskom" religijom štovanja Mjeseca, zemaljske magije i štovanja božice - za svećenicom, vješti­com, čarobnicom. To su bili pojedinci koji su simbole plodnosti skri­vali u oltarima crkava, koji su izrađivali intarzije labirinata na podo­vima katedrala i pobrinuli se da keltski oltar, s imenima i portretima Eseusa i Cernunnosa, čini dio kora u Notre Dame. Na kraju su ti isti instinkti doveli do spiritizma, spiritualizma i obnove okultnog u da­našnje vrijeme.

MEGALITI, KELTI I ČAROLIJE

U javnom mnijenju je tijekom posljednjih tisuću petsto godina, od nestanka Druida, postojao snažan i raširen osjećaj povezanosti izme­đu megalita i prakticiranja magije. No mi možemo pružiti dokaze koji pokazuju da je ta tradicionalna povezanost daleko starija.

Geoffrey od Monmoutha je 1136. godine pisao o Merlinu koji je navodno bio zaslužan za donošenje kamenih blokova Stonehengea iz Irske do Salisbury Plaina. Kako napominje Aubrey Buri, to je izrazito zanimljiva primjedba jer su kameni blokovi doista transportirani ta­dašnjim trgovačkim pravcem Irska-Wessex. Međutim, većina teore­tičara danas vjeruje da su kameni blokovi prevalili put od samo tristo dvadeset kilometara, iz jugozapadnog Walesa.. Unatoč tome, Monmo-uth kaže da Merlin govori "pošaljite po Giant's Ring (Prsten Diva)

121

koji je na Mount Killaurusu u Irskoj", što je naglašeno precizna tvr­dnja. Burlovi izvori ukazuju na mogućnost da je Killaurus bio srednjo­vjekovni naziv za planine oko Kildarea i Wicklowa, gdje se nalazi nekoliko kamenih krugova, oblikom sličnih onima u Wessexu.

Ono što nas ovdje zanima je sljedeće: prvo, Monmouthovi napisi pokazuju da je u dvanaestom stoljeću vladalo živo zanimanje za Sto-nehenge, te da njegovo podrijetlo ni u kojem slučaju nije bilo posve neshvaćeno. Drugo, s obzirom na činjenicu da je Monmouth pisao o druidsko/keltskoj legendi iz prvog tisućljeća pr. Kr., ta legenda ipak pokazuje da su sami Druidi donekle poznavali događaje koji su se zbivali tisuću godina prije nego su oni sami stupili na scenu - jer Giant's Ring potječe iz 1500. g. pr. Kr. (a prvi su radovi na tom nalazištu obavljeni 2700. g. pr. Kr.). Dakle, da se vratimo Monmouthu, legen­darno/povijesni materijal dostupan u dvanaestom stoljeću nove ere odnosi se na petnaesto stoljeće pr. Kr., što znači da je u određenom smislu preskočio druidsko/keltsku civilizaciju.

Tu ni slučajno nije zamrlo zanimanje za te teme. Godine 1560. Si­noda Argylla smatra potrebnim uništiti kameni krug na Ioni (ispod čijeg se prstena od dvanaest kamenih blokova zakopavalo žive ljude), zbog stalne uporabe istog kao mjesta štovanja. Još prije, na europskom kontinentu, vijeće u Nantesu je 658. godine naredilo uništavanje ka­menih krugova "pred kojima se ljudi često mole ... i prinose žrtve", a Lateransko vijeće je 452. zabranilo štovanje kamenih blokova.

Ovdje vidimo neke od mnogih veza između kamenih krugova kao takvih i eventualnog srednjovjekovnog kulta čarobnjaštva. Dvije veoma čvrste veze između čarobnjaštva i Kelta su činjenica da se vje-štičja družina sastojala od trinaest članova, baš kao i druidska druži­na iz prvog tisućljeća pr. Kr.; te činjenica da su vođe srednjovjekov­nih družina preuzimale romanska, tj. galsko/keltska imena. No, još je zanimljivija pretpostavka da su Druidi i vještice zapravo nastavlja­li tradiciju koja je bila mnogo starija od keltske civilizacije.

Merry Maidens (Vesele djeve), Trippet Stones (Zupčasto kame­nje) i drugi kornvolski krugovi navodno su bili ljudska bića koja su pretvorena u kamen jer su plesala na sabat (dan počinka). Pipers (Gaj-daši) u Wicklowu, Irska, prema predaji su također skupina plesača i njihov gajdaš koji su počinili sličan prekršaj. Zanimljivo je da se jedna

122

takva skupina doista zove Vještica i njezine kćeri. Hurlers (Bacači), opet u Cornwallu, prema predaji su skupina muškaraca koja se igra­la loptom na sabat.

Često spominjanje plesa veoma je zanimljivo jer ga se može pove­zati s plesom na mjesečini, o čemu je već bilo riječi u prethodnim poglavljima (vidi također tekst o labirintima). Naravno, dok su u krš­ćanskom smislu plesači oskvrnjivali sabat, kad je riječ o staroj religiji, oni su slavili sabat.

Što je točno sabat? Penelope Shuttle i Peter Redgrove kažu da riječ sabat (što ju je

kršćanstvo preuzelo od hebrejske riječi shabbat) zapravo potječe od akadijske shabattu (ili shappatu), a to je svetkovina koja se održavala u čast punog Mjeseca. Ti nam autori dalje kažu da se smatralo da Ištar, babilonska božica Mjeseca, ima menstruaciju za punog Mjeseca. Za­pravo, oni i njihovi izvori smatraju da je shabattu bila svetkovina ko­jom se slavila menstruacija božice.

Prije nego razmotrimo daljnju izravnu po dršku toj ideji, pronalazi­mo tangencijalnu podršku u običajima koji prate proslavu židovskog sabata. U judaizmu je nekoć, po svemu sudeći, mjesečna svetkovina postala tjedna (što nije nerazumni korak, jer kao što znamo, 4 x 7 daje 28, sedam je snažan mistični broj, a Mjesec prolazi kroz četiri prepoznatljive faze svakih 28 dana). Zanimljivo je da se židovski sa­bat smatra ženom, a religioznim obredom koji u židovskim domovima započinje u petak u sumrak (subota je, naravno, židovski sabat) želi se izraziti dobrodošlica "mladenki sabata".

U Indiji se, u današnje vrijeme, vjeruje da Majka Božica ima men­struaciju. U redovitim razmacima kad se to događa, izlažu se okrvav­ljeni komadi platna kao dokaz da je imala svoju bolest (samo je platno veoma cijenjeno radi svojih iscjeliteljskih moći). U međuvremenu, kipovi božice drže se dalje od očiju javnosti.

Shuttle i Redgrove nam dalje kažu da su stari Grci također slavili blagdan menstruacije Atene. Njezino se "rublje" u početku pralo jed­nom mjesečno, ali je s vremenom to postao godišnji obred.

Na temelju tih informacija, smatram da je engleski izraz "ne peri svoje prljavo rublje u javnosti" zapravo veoma slabašan odjek tih istih obreda - ideja koja dobiva podršku i u činjenici, da je u Japanu danas

123

jedan od najozbiljnijih uzroka gubitka ugleda ako se neku osobu vidi da pere i l i nosi prljavo rublje.

U svim posve religioznim svetkovinama povezanim s tim vjerova­njima i običajima, na dan blagdana svaki je rad zabranjen. (Shuttle i Redgrove vjeruju da se zabrana u početku odnosila samo na "muške" il i "poslovne" radove.) U našoj religiji (i u modernom judaizmu), zabrana se ne odnosi samo na rad, već i na putovanja i zabave. Dakle, "plesanje" ( = zabava) nije dopušteno; ali kod stare religije bi "plesanje" kojim se slavilo religiozne obrede, naravno, itekako bilo dopušteno. U tome je bila suština stvari!

"Bezazleni" ples oko okićenog stupa (obično u svibnju) - danas na seoskim sajmovima i u školama, dok se u davnim vremenima ple­salo oko stabla - očito je ostatak običaja plesanja stare religije.

Dakle, vještica i njezine kćeri, vesele djeve, te gajdaš i njegova sku­pina nisu činili ništa loše ako su plesali na sabat, barem što se tiče stare religije. Samo su "oskvrnjivali" kršćansko poimanje sabata.

Možda je ponovno suština svega toga da smo preskočili Druide i vratili se u prošlost prije Kelta (kao takvih). Samo spominjanje Babi­lona vodi nas natrag do 3000. g. pr. Kr. A l i nema nikakve sumnje da su preci kasnijih Kelta uvelike sudjelovali u svemu tome - jer, kako smo vidjeli, imaju drevne veze s Indijom. A kad govorimo o vezama s veoma drevnim i veoma modernim, nemojmo zaboraviti na dio na­šeg uvodnog materijala - na činjenicu, primjerice, da upute musli­manskim vjernicima koje se tiču mladog Mjeseca, a stare su nekoliko tisuća godina, postoje kao današnje, neovisno praznovjerje u moder­noj Engleskoj.

Ovako il i onako, već smo iznijeli mnogo pokazatelja koji govore o kontinuitetu niza tradicija iz vremena prije Kelta, preko keltske civili­zacije, do vještica srednjovjekovne Europe. No, slijedi još dokaza.

PRIJE KAMENIH KRUGOVA

Ne samo u Britaniji, već i u mnogim dijelovima Europe pronalazimo krugove koji potječu iz vremena prije podizanja prvih kamenih me-galita. Riječ je o raznovrsnim krugovima od dubokih jaraka iskopa­nih u tlu (često ispunjenih predmetima religioznog značenja, kao što

124

su ostaci žrtvovanja), te o krugovima od jama u kojima su postavlje­ni drveni stupovi. Vjerojatno je da su postojali i krugovi napravljeni samo od drvenih stupova, ali bez iskopanih jama. Takvi bi stupovi ostavili malo i l i nimalo tragova nakon uništavanja i l i rušenja od sta­rosti.

Dakle, čini se da ovdje imamo prototipove kasnijih kamenih kru­gova kojih, za razliku od prvih kamenih krugova, ima u mnogim dijelovima Europe. Pretpostavka dobiva podršku i temeljem drugih razmatranja.

Kelti su bili štovatelji stabala - do te mjere da riječ Druid znači "onaj koji poznaje hrast". Zapravo, u drevnim se vremenima doslovce svugdje prakticiralo štovanje stabala, a sigurno svuda oko Grčke (odakle potječu Danajci i Milezijanci). Stanovnici Skandinavije imali su Drvo svijeta, Yggdrasil. Kršćanstvo, judaizam i mnoge druge religi­je imaju Drvo života, znanja, ili nečeg sličnog.

Kada to imamo na umu, nije li moguće da je prvi krug bio krug pravih stabala, zasigurno dvanaest sa trinaestim u sredini? (I jesu li Yggdrasil i Drvo života potomci tog središnjeg drva?) Zadatak je vje­rojatno bio raščistiti dio šume kako bi ostala samo potrebna stabla, ili posaditi određeni broj sadnica na nekoj čistini. (Trebalo bi iskopa­ti jamu da bi se posadila sadnica ...) Činjenica da bi tako posađenim stablima trebalo mnogo vremena (i ljudskih generacija) da dosegnu zrelost ne predstavlja nikakav problem. Imamo obilje dokaza o takvom kontinuitetu. Tu ideju također podupire okolnost da su Druidi neke od svojih obreda obavljali u "šumskim svetištima", a u Grčkoj i drugdje imamo koncept "svetoga gaja" (šumarka) posvećenog određenim bo-žicama i bogovima.

Poslije su se prava stabla možda zamijenila stupovima od obrađe­nih debla. Tako izmjereni i obrađeni stupovi zapravo bi bili mnogo korisniji u astrološkim zadacima poravnavanja i promatranja nebeskih tijela. Aubrey Buri nije protivnik te ideje, već je čak i sam sugerira.

Na Kreti, u Grčkoj, te na istočnom Mediteranu općenito, sveta su stabla preinačena u kamene stupove! Ti su stupovi često mali spiral­ne il i vertikalne kanelire (ukrasni žljebovi) - znači da ovdje, možda, imamo vezu s isprepletenom pupčanom vrpcom/zmijom oko stabla, kao i stilizirano naslijeđe toga. Ili možda, u slučaju vertikalnih kane-

125

lira, tu vidimo stiliziranu koru stabla. Kora mnogih stabala je ispru-gana ili kanalizirana vertikalno radi lakšeg otjecanja vode. Grčki hram je, dakle, stilizirani šumarak.

Nekoliko tisuća kilometara dalje na zapadu, plemena na Britan­skom otočju došla su u osnovi na istu ideju - kamenim stupovima zamijeniti drvene stupove. Kameni su blokovi, naravno, bili daleko trajniji i pouzdaniji. (Što se tiče graditelja, bili su vječni!) Kamen što su ga koristili na Britanskom otočju nije se mogao obrađivati onako lako kao mekši kamen što su ga izabrali Grci - a grčki su stupovi, u svakom slučaju, iz kasnijeg razdoblja i kasnije izradbe.

Ovo je možda trenutak da skrenemo pozornost na zapanjujući trud i rad što su ga iziskivali britanski pothvati, ako se ima u vidu ka­kve su resurse imali ti davni ljudi. Kao i na činjenicu da je, u nekim slučajevima, kamenim blokovima, po svemu sudeći, osiguran siguran transport preko velikih udaljenosti. No, te okolnosti ukazuju na gole­mu moć svećenstva i same religije, te na vjerojatnost da je postojala jedna zajednička religija u svim tim različitim (sjetite se da je to bilo prije Kelta) plemenima raštrkanim na velikom području. Sigurno je između njih bilo i ratovanja. Ipak, koliko mi danas možemo procijeni­ti, nikad nisu oštećivali svetišta jedni drugih, a čini se da u svoje suko­be nisu uključivali religiozna pitanja.

Ta je religija verzija onoga što se u narodnim predajama i drevnim zapisima spominje kao "stara religija". Poslije ćemo sažeti sadržaj i običaje stare religije. Zasad ćemo samo reći da je uvijek sadržavala mješavinu elemenata Mjesec/zemlja i Sunce/nebo. Keltska je religija također bila verzija stare religije. Stoga je sličila religiji što su je keltski osvajači našli u Britaniji kad su onamo stigli, možda tako blisko kao što protestantizam nalikuje katolicizmu, ili se možda razlikovala kao kršćanstvo od islama. A l i ovako ili onako, Kelti su lako prepoznali reli­giozne običaje plemena koje su ondje zatekli, te su mogli preuzeti njihova svetišta i njihovu namjenu, bez oklijevanja i l i promjena. Mo­žemo ih zamisliti kako kažu: "Kameni krugovi. Kako sjajna ideja!" Za razliku od kasnijih kršćana, uopće nisu smatrali da moraju uništi­ti krugove.

Dvije se stvari mogu povezati s tim teorijama. Prva daje dodatnu podršku golemoj geografskoj raširenosti ideja što ih razmatramo. Na

126

slici 8 vide se četiri prikaza labirinata iz Cornwalla (Engleska), s Kre-te, iz Indije i Sjeverne Amerike. Njihove sličnosti uopće nije potreb­no komentirati. No što se tiče podrijetla takvih labirinata, smatra se da su nastali na temelju izrazito kompleksnih pokreta obrednih ple­sača - vjerojatno "plesa utrobe (maternice)" koji simbolički govori o početku i završetku života. Labirinti koji su se koristili u obredima Misterija zapravo su izgrađeni ispod zemlje, a riječ "labirint" potječe iz razdoblja prije Grka.

Druga je stvar proširenje nečega što je već rečeno. Grčki se stup doima poput stiliziranog stabla, pa stoga grčki hram može biti stilizi­rani šumarak napravljen od kamena - a to su možda i kameni megali-ti u Britaniji.

Međutim, između te dvije verzije svetog šumarka postoji jedna veoma važna razlika. Grčka je verzija često pravokutna, te se nizovi stupova spajaju pod pravim kutovima. Britanska je verzija gotovo bez izuzetka okrugla ili ovalna. Moja je teorija da je razlog tome činjenica da su spirala i zaobljeni oblik kulturne značajke neandertalca; dok je ravna crta kulturna značajka osobnosti kromanjonca. Ti su kulturo­loški pokazatelji zapravo socio-biološko izražavanje psiholoških ra-

127

zlika. Ravna je crta prirodni izražaj svjesnog, racionalnog i logičnog uma. Krug i spirala su prirodni izražaj nesvjesnoga.

ČEMU SU SLUŽILI KAMENI KRUGOVI?

To je, na neki način, neobično pitanje jer se ovo poglavlje dosad ug­lavnom bavilo nastojanjem da na njega odgovori. No, ipak moramo ponoviti neke pojedinosti.

Prvi krugovi, koji su postojali mnogo prije krugova od kamenih blokova, sigurno su imali čisto magičnu/religioznu namjenu. Obilje­žavali su mjesto okupljanja u cilju štovanja određenoga božanstva i prinošenja žrtava. Trenutak žrtvovanja mogao je biti, recimo, kad je Mjesec bio točno poravnat s određenim stablom i/ i l i sa žrtvenim sta­blom (oltarom), ili kad je sjena jednog od stabala u krugu dodirivala središnje stablo, i l i nešto tome slično. Možda se, slijedom samo tako jednostavnih postupaka il i "opažanja", tada shvatilo da se taj krug za­pravo može koristiti za bilježenje i proučavanje (i eventualno predvi­đanje) kretanja nebeskog tijela. Tako se, s vremenom, počelo priku­pljati znanje o Mjesecu, Suncu i zvijezdama - prenosilo se usmenom predajom s generacije na generaciju svećenika. (Druidima je, kaže nam Cezar, trebalo dvadeset godina da napamet nauče druidske "za­kone".)

Te astrološke/astronomske funkcije kompleksnijih kamenih kru­gova su ono o čemu je, u novije vrijeme, napisano tako mnogo knji­ga. A l i nas više zanimaju magijsko/psihološki aspekti. Usput rečeno, moj stav o postupnom ili slučajnom nastanku astronomskih funkcija krugova dobiva podršku u Burlovoj primjedbi da krug nije idealan oblik za takva promatranja. Ravni niz kamenih blokova il i oblik pot­kove, kaže Burl, bili bi prikladniji.

U svakom slučaju, iz niza različitih razloga, mnogi krugovi, ka­meni i l i neki drugi, nikad nisu mogli imati funkciju opservacijskih točaka. (Mogli su se nalaziti odmah uz planinu, naprimjer.) Tijekom proučavanja petnaest nalazišta u Cumbriji, profesor Thom je naveo samo pet prikladnih za eventualnu astronomsku uporabu. Dio namje­ne svih krugova bila je magija; a u mnogim je slučajevima to bila nji­hova jedina namjena. O kakvoj "magiji" govorimo?

128

Pa, dobro je početi od razmišljanja o tome zašto se krug nalazi ondje gdje se nalazi. Što je graditelje krugova navelo da ga postave ovdje, a ne ondje? Ako neizravno pristupimo mogućem odgovoru, primjećujemo da se za krugove i druge kamene blokove još i danas kaže da imaju iscjeliteljske moći, te mogu liječiti i obnavljati. Napri-mjer, ako neplodna žena dotakne takav kamen, navodno postaje plodna. U dalekoj Sjevernoj Americi, indijanski se vračevi odmaraju leđima naslonjeni na uspravni kamen. Tvrde da to obnavlja njihove vlastite iscjeliteljske moći. Nadalje, u staroj je Grčkoj (a vjerojatno i drugdje) bio običaj provesti noć spavajući kraj svetišta i l i u svetom gaju. Tijekom noći, ta bi osoba imala san, što mu ga je poslalo božan­stvo, uz pomoć kojega bi riješila svoj problem.

Sva se ta različita vjerovanja (ako su točna) mogu objasniti "vibra­cijama" -nekom vrstom zračenja što ga stvara kamenje, ili tlo na kojem stoje. Postoji teorija da će kamen (ili drvo?) koji se nalazi u tlu iznad tekuće podzemne vode stvarati elektromagnetski naboj. Neki mediji (uglavnom rašljari) tvrde da u nekim kamenim blokovima mogu osjetiti takavnaboj, a profesor John Taylor trenutno istražuje tu moguć­nost, koristeći osjetljivu elektronsku opremu. (Ili možda te legende ipak potječu iz "dodirivanja drveta"; vidi 7. poglavlje.)

Slično teoretiziranje kaže da se, budući da je Zemlja golemi elek-tromagnet, što je točno, sastavljen od mnogih različitih materijala, određene "sile" mogu koncentrirati na nekim točkama Zemljine po­vršine. Premda još uvijek ne postoje stvarni dokazi za tu hipotezu -to jest, osim u samim megalitima - sama po sebi uopće nije nerazum­na. Ponovno ćemo se njome pozabaviti. U svakom slučaju, Kršćanska crkva je bez oklijevanja gradila svoje crkve i katedrale na posve istim mjestima.

Ako se pokaže da su drevni narodi, koji su nesumnjivo bili bolji mediji od nas, imali pravo kad su neka područja "dijagnosticirali" kao osobito korisna za zdravlje - ili da, u svakom slučaju, emitiraju neobične vrste zračenja - morat ćemo megalite i drevna svetišta svr­stati među prave komponente i doprinose "drevne mudrosti". Među­tim, astronomske funkcije megalita, o kojima u načelu nema nikakve sumnje, doista čine dio "ranih modernih vještina", kako je definirano u 7. poglavlju, te nisu od središnje važnosti za glavnu temu ove knjige.

129

9 . P O G L A V L J E

Sveti Gral

Što se tiče Robyn, njoj se sviđala suprotna tehnika. Gregory je volio donositi san u budan život. Ona je voljela koristiti predmete i postupke iz budnog stanja kako bi se približila snu. Voljela je magiju ... Palila je svijeće i potamnjeli Mjesec spuštala dolje u svoju kuću.

- T H E TERRORS OF DR. TREVILES

Izvrsna knjiga Penelope Shuttle i Petera Redgrovea, The Wise Wound (Čarobna rana), dospjela mi je u ruke krajem 1977. Dotad sam poja­snio vlastita razmišljanja o menstruaciji i već sam napravio nacrte dijelova ove knjige koji se bave upravo tom temom.

Knjiga The Wise Wound me apsolutno oduševila, velikim dijelom i zato što je potvrđivala moje vlastite zaključke, ali iz drugih kutova. Pitanje je bilo kako ću taj novi materijal najbolje uklopiti u svoj vlasti­ti? Na kraju sam odlučio predstaviti stavove tih autora u zasebnom poglavlju (ovom), te usput dodati vlastite komentare, reakcije i proši­renja. Shuttle i Redgrove vjeruju da je priča o svetom Gralu, ispriča­na ukeltskom mitu, izvorno prikaz štovanja menstruacije koje je čini­lo dio religije plodnosti zapravo, stare religije Božice Mjeseca.

Kao što je slučaj s mnogim drevnim legendama, postoji nekoliko verzija priče o Gralu, a sve se međusobno razlikuju po pojedinostima. Priča je dobila mnogo kršćanskih elemenata kako bi se prikrilo njezi­no pravo značenje - činjenica koja svjedoči o velikoj važnosti te legen­de. Jer, kako znamo, kada se uspostavlja nova religija, priručnik o preuzimanju kaže: uništiti što je moguće više prijašnje religije, a ono što se ne može uništiti prilagoditi tako da odgovara novoj religiji. Druga zanimljiva značajka legende o Gralu je činjenica da je zapisana prilično kasno. To sugerira kako se kršćanstvo nadalo da će, bude li

130

se ignorirala, jednostavno nestati; i l i da je činila dio središnje poruke stare religije, te su je kasniji čuvari nevoljko razotkrili.

Prvu pisanu verziju priče o Gralu dobili smo od Chrétiena de Tro-yesa koji je u dvanaestom stoljeću nove ere napisao svoje djelo Le Conte del Graal ili Roman de Perceval. Nikad nije dovršio svoju verzi­ju priče, te rukopis završava buđenjem Parsifala na pustomu mjestu nakon što nije uspio obaviti svoj zadatak. Čini se da je Chretien na­mjeravao pisati o drugim Parsifalovim pustolovinama, te bi na kraju njegova potraga zasigurno bila uspješna. Nakon Chretienove smrti, drugi su pisci na različite načine nastavili priču.

Što se tiče kršćanskih elemenata u priči, sveti Gral je pehar i l i zdje­la što ju je Krist koristio na Posljednjoj večeri. Prilikom Spasiteljeva raspeća, Josip iz Arimateje uhvatio je nešto Kristove krvi u tu zdjelu, a zatim ju je donio u Englesku. Ondje je Gral nestao.

Alternativne priče govore o tome kako je Perceval/Parsifal (ili ne­ki drugi vitez) jednoga dana stigao do dvorca kraj mora. Primili su ga u dvorac, a ondje je vidio procesiju djeva i vitezova (ili svećenika) koji su nosili koplje (ili mač) s kojeg je kapala krv. Jedna od djeva hva­ta krv u srebrni kalež. Persifal je trebao pitati o Gralu i procesiji, te reći: "Taj kalež koji krvari, čemu služi?" A l i on pristojno šuti. Među­tim, u nekim verzijama on ipak pita zašto kalež ili koplje krvari - u kršćanskim je očima to koplje kojim je Krist proboden dok se nalazio na križu - a to pitanje čini dio varke.

"Varka" i l i zadatak je, ili je bio, vratiti zdravlje (ili katkad vratiti iz mrtvih) ranjenoga kralja te zemlje, te također osloboditi zemlju ne­plodnosti, jalovosti. Dakle, odmah se pojavljuju pitanja plodnosti. Isto tako, budući da nam je rečeno da je kralj ranjen nakon što mu je "koplje zabodeno kroz oba bedra" (neobična vrsta rane), bez oklijeva­nja možemo pomisliti da je bio kastriran. Osim toga dijela i pitanja jalovosti zemlje, elementi plodnosti/seksa još se pojavljuju u gledišti­ma mnogih teoretičara koji smatraju da je Gral zapravo čarobni ko­tao drevnih Kelta "iz kojeg nitko ne odlazi nezadovoljen". Izraz ukazu­je na prilično očitu mogućnost dvostruke interpretacije.

Ne treba biti pretjerano maštovit da bi se u simbolici priče također vidjeli elementi muškog i ženskog načela (u čemu se mnogi teoretiča­ri slažu). Koplje i l i mač je penis, a zdjela je vagina/zdjelica. (Istodob-

131

no je "kralj koji umire", prema mojemu mišljenju, Sunce koje svake godine umire, ostavljajući neplodnu zemlju sve dok se ponovno ne uzdigne.)

Međutim, ono što je promaknulo autorskom paru Shuttle i Redgro-ve, premda se ideja tako dobro uklapa u mnoge njihove argumente, je mogućnost da je "koplje s kojega kaplje krv" zapravo penis muškar­ca koji je imao snošaj sa ženom u vrijeme njezine menstruacije. Au­tori naglašavaju da seksualne žudnje žena dosežu vrhunac upravo u vrijeme menstruacije (premda, moram dodati, ne baš razinu kao u vrijeme estrusa). Isto tako, s obzirom na činjenicu da su mjesečne svetkovine iz drevnih vremena slavile menstruaciju Božice Mjeseca, moguće je daje vrhunac događaja bio snošaj visoke svećenice s izabra­nim muškarcem (uz obećanja velike nagrade na nebesima), koji je potom možda žrtvovan il i kastriran.

(Ovdje je teško ne skretati u druge srodne teme, bez obzira koliko su relevantne. No Shuttle i Redgrove poslije iznose pretpostavku da Meduza - užasna žena čija se kosa sastojala od živih zmija i čiji je po­gled muškarce pretvarao u kamen - potječe iz vagine koja ima menstrua­ciju. Muškarcima vjerojatno nikad nije bilo dopušteno gledati tu naj­svetiju od svih misterija, a jedini put kad su je vidjeli, to je bilo odmah prije nego su bili žrtvovani. "Ranjeni" kralj iz priče o Gralu ipak je, na kraju bio kastriran.)

Moj je argument, koji govori u prilog vjerovanju da je snošaj sa ženom koja ima menstruaciju (svećenicom koja ima menstruaciju) bio najvažniji dio najvažnijeg obreda, upravo željezni zakon kojim judaizam zabranjuje snošaj sa ženom koja ima menstruaciju! Kao što smo vidjeli u 6. poglavlju, taj se zločin mogao kazniti smrću, a svako dijete začeto tijekom takvog čina bilo je nezakonito, usprkos činjenici da je rođeno u braku.

Posvemašnje nijekanje uloge krvi u svim aspektima židovskog ži­vota (a također i u mnogim aspektima života Cigana) zapravo nam govori da je judaizam u početku bio religija koja je štovala krv. Priče o vampirima i vukodlacima slabašni su odjeci takvih običaja. U preo­kretu kromanjonca po tom pitanju, koji je poslije uslijedio, potisnute su sve takve značajke stare religije. Iz tog je razloga menstruacija da-

132

nas poznata kao "prokletstvo", a ima i niz drugih pogrdnih naziva. Stoga je nekoć vjerojatno bila "blagoslov".

Ishitreni zaključak? Pa, ne, bojim se da nije. "Blagoslov" i "krv" su ista riječ. (Blagosloviti je nekoć značilo posvetiti krvlju.) Nadalje, bla­goslov/krv je isto što i cvat, u smislu nicati, rasti ili cvjetati. Dakle, ponovno smo se vratili na obrede plodnosti.

Shuttle i Redgrove razrađuju svoju temu uzevši u razmatranje Sa-lomonovu pjesmu. Pravo značenje te biblijske pjesme nije daleko ispod površine, što nam autori pokazuju. Isto tako, Salomonova pjesma je, naravno, dio preuzete židovsko/kršćanske tradicije. To barem nije ni­kakva keltska izmišljotina!

Prije nego prijeđemo na Pjesmu, treba naglasiti da "kristijanizacija" keltske legende o Gralu možda nije baš onakvo zataškavanje kakvim se doima. Bolesni kralj iz priče o Gralu zove se Kralj ribara, a dvorac se nalazi kraj mora. Jedva zamjetljiv navještaj zapravo je izrazito važan, te vrijedi malo skrenuti s teme.

Riba je bila stari simbol kršćanstva i stoga je njezina uporaba bila veoma raširena. (Krist je sam neke od svojih učenika pretvorio u "ri­bare ljudi".) Grčka riječ Ichthus, što znači riba, koristila se kao akrostih za kršćansku vjeru - početna slova riječi činila su, na grčkom, prva slova rečenice "Isus Krist, sin Boga, Spasitelj". No simbol ribe je zapra­vo mnogo, mnogo stariji, te ga nalazimo u veoma drevnim narod­nim običajima na Bliskom istoku. U Siriji, naprimjer, riba se štovala i nitko ju nije smio jesti, osim svećenika kako bi se očistili od grijeha. Međutim, u drevnom Egiptu upravo je svećenici nisu smjeli jesti; ra­zličiti kultovi u Egiptu također su ribu smatrali svetom. Kultovi eleu-zinskih misterija strogo su zabranjivali jedenje ribe. Kartažani su ribe žrtvovali raznim bogovima, a one su također, u određenim prigoda­ma, bile propisani zavjetni darovi među Rimljanima i Etruščanima. Kao još jednu zanimljivost za nas, treba spomenuti da se riba smatra­la najprikladnijom hranom za židovski ritualni obrok petkom uvečer, što je vodilo prema sabatu. (Prema židovskim narodnim predajama, riba je posebno dobra zaštita od uroka.) Činjenica da katolici petkom jedu ribu svakako je još jedan odjek tih situacija.

Znak Zodijaka, Ribe, sastoji se od dvije ribe koje su povezane svo­jim repovima. To potječe iz grčke priče, koja pak potječe iz mnogo

133

starije egipatske predaje, o Afroditi i Erosu koji skaču u rijeku kako bi pobjegli od Tifona, a nakon toga su pretvoreni u ribe.

Na kraju, jedan ili dva teoretičara pokušala su sugerirati da kršćan­ska uporaba ribe potječe iz pojma "riba spasitelj" iz Indije. No ne moramo se opterećivati pitanjem potječe li jedno iz drugoga. Bolje je objašnjenje da obje pojave potječu iz zajedničkog izvora. U indijskoj je legendi, Manu, indijska verzija Noe, poštedio život mladoj ribi i od­gajao je u zarobljeništvu. Ona mu najavljuje potop i upućuje ga kako će napraviti brod. Poslije Manu oslobađa tada već veliku ribu i pušta je u more. Kada dođe do potopa, riba se vraća kako bi mu pomogla.

Komentar je u ovom slučaju nepotreban. No, ne počinje li vam se činiti da je sav taj materijal, na prvi pogled tako različit i nepovezan, zapravo sve jedno te isto? Čini se da su hramovi prvih povijesnih religija svi djelomice izgrađeni od materijala otetog jednom jedinom pretpovijesnom hramu - Hramu prave stare religije. Naše će sumnje rasti, a ne se smanjivati, dok napredujemo dalje.

Govoreći o rečenici u Salomonovoj pjesmi, "tvoj pupak je okrugli pehar, kojemu ne nedostaje napitka", Shuttle i Redgrove kažu da je to pretjerano krepostan prijevod. Pravilan prijevod nije pupak nego "kri­lo" - odnosno, vagina. Napitak u tom peharu je, dakle, tekućina koja podmazuje vaginu tijekom seksualnog uzbuđenja ili snošaja. Ta je te­kućina, naravno, apsolutno nužna za vođenje ljubavi koje pruža užitak.

Jedan moj, prilično promiskuitetni, židovski prijatelj jednom je prilikom primijetio da najviše voli voditi ljubav sa židovskim djevoj­kama "jer one stvaraju više tekućine".

To nas vodi dalje, do pitanja užitka u vođenju ljubavi. Što je snošaj senzualniji i spolno uzbuđeniji, to su veći izgledi da će rezultirati trudnoćom i rođenjem djeteta. Naprimjer, ako je ejakulacija muškar­ca snažnija, vjerojatnije je da će sperma uspješno prijeći svoj težak i dugi put. Dobra ejakulacija smanjuje to putovanje za nekoliko sati, ako ne i dana!

Pička, sisa i jebanje su vulgarne riječi u suvremenom društvu Za­pada. A l i nekoć su to bili blagoslovi. Jer, kao što svaka prostitutka zna, uporaba takvog rječnika uvelike pojačava žudnju. Kako je neo­bično da zapadnjački Bog zabranjuje takvu radost seksa, ali se pobri­nuo da oni koji Mu po tom pitanju prkose imaju više djece.

134

Doista, uživanje u seksu jedan je od razloga zašto se "neanderta-lac" razmnožava brže od "kromanjonca", ima više trudnoća i snažni­je bebe. Kaže se da je mlijeko majke djeteta začetog tijekom senzual­nog vođenja ljubavi slađe, a odatle i vino naziva Liebfraumilch.

Ta su pitanja važna u svakom dobu, radi opstanka vrste. A l i kako vitalnu važnost dobivaju kad shvatimo da je među pravim neandertal­cima (za razliku od "neandertalaca") jedna trećina populacije umirala do dobi od dvadeset godina, a doslovce svi ostali do dobi od četrdeset godina. Slično je situacija bila i s kromanjoncima.

Glavni argument knjige The Wise Wound autora Shuttle i Redgro­ve je taj da je menstruacija u žena fizička popratna pojava, vanjski znak, velikih unutarnjih mentalnih moći. Menstruacija je, tvrde, bila štovana i smatrala se svetom djelomice zbog mentalnih i fizičkih moći što ih je navješćivala - kao i, naravno, jer je to znak plodnosti. Tvrde, primjerice, da žene više sanjaju neposredno prije i tijekom noći menstruacije. To je, kažu, pokazatelj većeg kreativnog potencija­la u tom razdoblju.

Sigurno je da u današnje vrijeme uopće nije teško pokazati da po­stoji jasna veza između snova i kreativnosti, u muškaraca i žena. Go­tovo je uobičajena pojava da pisci, umjetnici i dizajneri kažu da su snovi bili izvor njihova nadahnuća. Kao primjeri mogu se navesti R. L. Stevenson, Coleridge, Goethe, Jung i Blake. Dvojica od spomenutih (Goethe i Jung) također su bili ugledni znanstvenici, a mnogi drugi znanstvenici (uključujući nekoliko dobitnika Nobelove nagrade) ve­lika znanstvena otkrića također pripisuju snovima - Niels Bohr, von Stradonitz, Otto Loewi. Ovdje također treba spomenuti da Penelope Shuttle i Peter Redgrove neprestano i namjerno koriste snove i srodne oblike transa za stvaranje vlastite umjetničke proze i poezije. Više o tome u 11. poglavlju.

Međutim, ti autori tvrde da je vrijeme kad žena ima menstruaciju, zbog svega što uz to ide, skrivanja i prijezira od strane modernoga društva (o pogrdnim izrazima za menstruaciju gotovo bi se mogla napisati posebna knjiga), obično razdoblje bola, uzrujanosti i gnjeva. Taj se općeniti stav ne odnosi samo na menstruaciju, naravno. Svaka značajka što je društvo odluči smatrati nepoželjnom često postaje iz­vor mentalnog, a zatim fizičkog, tj. psihosomatskog bola - boja vaše

135

kože, veličina dijelova tijela (Adlerova inferiornost organa), vaša re­ligiozna uvjerenja, i tako dalje.

Određenu ideju o obimu patnje što je izazivaju nijekanje i repre­sija u odnosu na menstruaciju, pružit će nam obilna statistika što su je prikupili Shuttle i Redgrove. Ovdje ću navesti samo maleni dio njihova popisa:

84% nasilnih zločina što ih počine žene zbiva se neposredno prije menstruacije; većina silovanja događa se dok žrtva ima menstruaciju; najviše samoubojstava događa se u razdoblju ne­posredno prije i tijekom i nakon menstruacije; devetnaest od dvadeset dvije Hindu žene koje su počinile samoubojstvo tako što su se polile benzinom i zapalile u tom su trenutku imale menstruaciju; godišnje se u SAD-u gubi pet milijardi dolara zbog izbivanja s posla radi menstruacije; 45% od 276 akutnih psihijatrijskih pacijentica primljeno je u bolnicu u razdoblju neposredno prije, tijekom i nakon menstruacije; od 185 prim­ljenih u bolnicu radi depresije, 47% također je bilo u tom razdo­blju; 50 % od 156 nedavno osuđenih počinile su zločine u tom razdoblju; u 54% opijanja i 56% krađa radilo se o ženama koje su bile u tom razdoblju; od 94 kažnjenice neprihvatljivog po­našanja koje su se proučavale, 35% je imalo menstruaciju.

Te statističke podatke podupire činjenica da zakoni u nekoliko drža­va smatraju olakotnom okolnošću ako žena počini zločin u vrijeme kad ima menstruaciju. Isto tako, žena koja je počinila samoubojstvo smjela se pokopati na posvećenom tlu ako je u vrijeme smrti imala menstruaciju.

Sve u svemu, prilično veliki splet okolnosti prema bilo kakvim mjerilima. Takvi statistički podaci i drugi pokazatelji dovode nas do snažne sumnje da su progoni vještica u povijesti velikim dijelom bili progoni seksualne žene koja je imala menstruaciju; i naravno, istin­ski magičnih/kreativnih moći koje su povezane sa seksualnošću.

Međutim, riječ upozorenja. Iznesene statističke podatke ne mora­mo u potpunosti prihvatiti kao takve, premda su ih autori, naravno, točno prikazali. Kao što se autori i sami slažu, ipak moramo uzeti u

136

obzir metode i metodologiju što su ih koristili razni istraživači prili­kom prikupljanja podataka, pa čak i same stavove istraživača, jer ta­kve stvari doista mogu znatno utjecati na ishod svakog istraživanja. Ukratko rečeno, istraživači obično nadu ono što su odlučili tražiti. Svi smo mi uvijek u opasnosti da ćemo pokušati "stvarati" činjenice. Stoga je sasvim sigurno da bi neovisni ili skeptični istraživač, nakon proučavanja ili ponavljanja tih istraživanja, mogao smanjiti postotke.

Unatoč tome (ovdje govorim kao psiholog), možemo zaključiti da navedene brojke doista izražavaju istinski trend i uvelike prikazuju stvarnu situaciju.

Također se u potpunosti slažem s autorima Shuttle i Redgrove da su menstruacija i snovi (značajni) elementi unutar još većeg okvira. To je okvir cjelokupnog autonomnog živčanog sustava i njegova glav­nog evolucijskog proizvoda - "nesvjesnog" intuitivnog uma. (Usput rečeno, koristim riječ nesvjesnog jednostavno zato jer je to izraz što ga naše društvo - nevoljko! - priznaje. Osobno više volim izraz "alter­nativna svijest".) Intuitivni je um od vitalne važnosti u pojavama kao što su duševno iscjeljivanje, vidovitost, telepatija, te općenito stvaranje paranormalnih fenomena.

Moderno, zapadnjačko društvo čini izravno, masivno nasilje nad ženama i nesvjesnim intuitivnim umom. Zatim vrši nasilje nad cije­lom lepezom kreativnosti. Jer doprinos autonomnog živčanog sustava i njegove nadgradnje, alternativne svijesti, čini jednu polovicu naših kreativnih moći.

No, ovdje je potrebno još jedno upozorenje. Obrnuto od toga ta­kođer je točno. "Neandertalsko" društvo vrši izravno, masivno nasilje na mušku psihu i svjestan, racionalan um. Zatim vrši nasilje nad cije­lom lepezom kreativnosti. Jer doprinos centralnog živčanog sustava i njegove nadgradnje, normalne svijesti, čini jednu polovicu naših kreativnih moći.

Jednostavno rečeno, previše objektivnosti škodi našim intuitivnim moćima koje se temelje na subjektivnosti. A l i previše subjektivnosti šteti našoj objektivnoj racionalnosti. Potrebne su nam obje sposob­nosti ako želimo postojati i ostati zdravi. "Ravnoteža" znači da se na obje strane vage nalazi jednaka težina. No mi danas nismo u ravno­teži. Glavni problem našeg današnjeg društva je taj, da smo gotovo

137

sasvim izgubili vezu s "neandertalskim" dijelom sebe. Moderna reli­gija, čak ni katoličanstvo, ne ispunjava tu očajničku potrebu naše psihe - odatle proizlazi bijeg u ekstremne, nekontrolirane oblike čarobnja­štva i spiritizma, te do komunizma, što su mahniti pokušaji da spasimo sebe i naše društvo. Ti očajnički pokušaji, koji sami po sebi ne nude rješenje, već drukčiji oblik bolesti, izravna su posljedica našeg pretje­rano znanstvenog, previše racionalnog, materijalističkog, fašističkog, autoritarnog, patrijarhalnog društva.

Postoji obilje dokaza za te tvrdnje. Shuttle i Redgrove daju nam jedan oblik tih dokaza. Njihovi izvori pokazuju da je menstruacijska napetost najveća u onih žena koje se najviše trude ispuniti konvencio­nalne uloge koje im je moderno muževno društvo nametnulo. (Na­dam se da sad možemo shvatiti da su gubitak "drevne mudrosti" i nedaće modernog društva djelomice povezane situacije.)

Vraćajući se na samu drevnu mudrost, Shuttle i Redgrove iznose pretpostavku da čuveni crveni prah alkemičara, koji je navodno mogao obične metale pretvoriti u zlato, nije ništa drugo do mutnog, iskrivlje­nog sjećanja na menstrualnu religiju. (U drevnoj je religiji naprimjer, bilo uobičajeno crvenim okerom mazati svete predmete i one pred­viđene za žrtvovanje.) Crveni je prah u početku simbolizirao krv bo­žice koja ima menstruaciju. Do srednjovjekovnog se razdoblja zabo­ravilo na tu vezu. Zapamtio se samo čarobni crveni prah.

Andrew Tomas daje nam nekoliko tipičnih "opisa slučajeva" na­vodnog fenomena:

Nakon dugotrajne potrage našli su staru bakrenu škrinju ispod stupa. Sadržavala je pergament s neobičnim znakovima i slovi­ma, te četiri posudice crvenog praha. Seiler je očekivao da će u škrinji naći zlatne novčiće, te je bio tako razočaran da je htio baciti sadržaj. No, stari se redovnik zainteresirao za dokument, pa je zahtijevao da se prah zadrži. Stari je redovnik na kraju do­šao do zaključka da bi crveni prah mogao biti dragocjena tvar za pretvorbu što su je koristili alkemičari. Potom je Wenzel Sei­ler iz kuhinje opatije ukrao stari kositreni tanjur, pokrio ga crve­nim prahom i zagrijavao na vatri. Kao nekom čarolijom, kosi­treni se tanjur uskoro pretvorio u čisto zlato!

138

Čini se da je ideja o pretvaranju baznih metala u zlato samo iskriv­ljena i još naglašenije simbolična verzija priče o Gralu, o moći crvenog sadržaja (navodno Kristove krvi - ali u originalnoj verziji, menstrua-cijske krvi) u Gralu il i kotlu da obnovi jalovu zemlju i liječi neplodnost. Sjetite se jednog od navodno iscjeliteljskih svojstava kamena mega-litskih krugova - omogućuje da neplodna žena zatrudni. U početku je cijelo kompleksno štovanje božice Mjeseca/majke, uključujući ele­mente menstruacije, održavalo plodnost usjeva i čovječanstva, te sva­ke godine pretvaralo jalovu zemlju u plodnu. Ili su barem tako vjero­vali njezini sljedbenici.

Shuttle i Redgrove skreću pozornost na interpretaciju priče o Tr-noružici Bruna Bettelheima, a ja bih želio dodati vlastite komentare. Bettelheim kaže da je to zapravo priča o ocu koji je nastojao spriječi­ti svoju kći da stigne do puberteta i postane seksualna. Dvanaest bla­goslova je dvanaest godina djevojčice prije dobi puberteta. Proklet­stvo (trinaeste, nepozvane vile) je menstruacija koja dolazi u trinae­stoj godini. Ili je to možda, prema mojemu mišljenju, krv koja poteče prilikom razdjevičenja. U priči se Trnoružica "ubode" na vreteno, ali "ubod" je i ono što čini penis.

Meni se čini da je priča o Trnoružici priča svih očeva koji jednoga dana moraju izgubiti svoje voljene kćeri (koje ih tako snažno podsje­ćaju na izgled i mladost žene koju su nekoć oženili, ali koja je sad os­tarjela) i prepustiti ih drugim muškarcima. Nema nikakve sumnje da prvi snošaj kod djevojke oslobađa instinktivni mehanizam koji je povezuje s muškarcem koji joj je oduzeo djevičanstvo. (Odatle običaj da gospodar imanja ima prvi snošaj sa svim tek udanim ženama -droit de seigneur - te ih tako simbolički i doslovno veže uza se.) U vri­jeme prvog snošaja, "Edipove" su veze između oca i kćeri prekinute, a zamjenjuje ih djevojčina neovisna seksualna aktivnost.

Danas je u židovskoj religiji trinaest godina dob u kojoj dječaci prolaze obred muževnosti. Je li to nekoć, u maglovitoj prošlosti, bilo vrijeme kad su djevojčice (također) bile obredno razdjevičene - od­nosno, pretvorene su u žene - što je, naravno, još jedno moguće zna­čenje koplja s kojega kaplje krv - pred očima božice?

Možemo spomenuti grubu frazu iz našeg društva, te reći "kad su dovoljno velike, dovoljno su stare". Neandertalski su narodi sigurno

139

ulazili u pubertet ranije nego današnji Europljani (činjenica je da židovski - kao i afrički - dječaci i djevojčice ulaze u pubertet u prosje­ku godinu dana prije od Europljana), a Bettelheimovih "trinaest go­dina" zapravo je prilično kasna dob za to. Nemojmo zaboraviti da je trećina neandertalaca umirala do svoje dvadesete godine. Nisu imali vremena za gubljenje kad je riječ o rađanju djece.

Shuttle i Redgrove iznose dobro zapažanje o riječi "supersticija" (praznovjerje). Ona doslovce znači "ono što postoji iza" - tj. preživlja­va - prijašnjih religija i kultura. To ne mora automatski značiti, kako oni super racionalni posprdno tvrde, "ono što je puko naklapanje".

Etimologija nas također povezuje s nekim drugim fascinantnim mogućnostima i aktualnostima. Ti autori usmjeravaju našu pozornost na tvrdnju Ericha Neumanna da su riječi "čovjek" (to jest, čovječan­stvo) i "mjesec" u početku bile jedna te ista riječ. Neumann postavlja izazov pred ortodoksno gledište da "man" (čovjek) (što također znači "um" i "duh" - u to nema nikakve sumnje) nastaje od korijena "men", dok "mjesec" nastaje od korijena "me-", što u osnovi znači "mjeriti", te tako dobivamo mjesec (kojim mjerimo vrijeme), "menstruaciju", i tako dalje.

To je zanimljiva pretpostavka, ali uvelike ostaje gledište manjine. Ja bih je rado prihvatio jer bi nam takvo tumačenje omogućilo da ka­žemo da je čovječanstvo nekoć sebe doživljavalo kao "ljude Mjeseca". Međutim, bojim se da se u ovom slučaju još uvijek slažem s ortodok­snim mišljenjem.

No pitanje me dovelo do spoznaje koja je jednako značajna, a ta­kođer ima podršku ortodoksnih etimologa. Pitao sam se ima li "maj­ka" ikakve veze s tim stvarima. Prvi slog "majke" temelji se na dječjem zvuku (osobito dok se hrani na majčinoj dojci), a to je m-m-m. Javlja se u mnogim jezicima (kao mummy, mama, mutti, i tako dalje). Na moje golemo oduševljenje, otkrio sam da W. W Skeat, jedan od stupo­va etimološke zajednice, smatra da riječi "majka", "mjera" i "mjesec" sve imaju zajednički korijen! (Njegovo je objašnjenje da je majka ona koja uređuje i l i odmjerava kućanstvo.) To je sjajna vijest, jer sad više uopće ne moramo oklijevati kad Božicu Mjeseca i Majku Božicu smatramo istom osobom. ("Majka" je, dakle, "ona koja ureduje dru­štvo" i l i sâm svijet.)

140

Time postaju valjane sve sugestivne unakrsne reference između te dvije božice. To je pravi cement za teoretsku građevinu što je ova knjiga podiže.

Vratimo se na početak ovog poglavlja, i kažimo da Shuttle i Redgro­ve smatraju da su riješili tri velike zagonetke legende o Gralu, a ja bih se složio s njima. To su sljedeće zagonetke: (1) Kome služi taj Gral? (2) Svijet je Gral i Gral je svijet: što je Gral? (3) Gdje je dvorac Grala, okružen vodom, koji je istodobno svugdje, i koji je nevidljiv?

Odgovor na prvo pitanje je "čovječanstvo". Odgovor na drugo je "Mjesec" - jer svijetom upravlja i oplođuje ga Mjesec, ali Mjesec se na­lazi u Zemljinoj orbiti. Odgovor na treće pitanje, gdje je središte Grala? - je vagina/maternica žene. Okružena je tekućinom i skrivena je, premda svugdje postoji, jer je unutarnji organ. (Čak i ako naga žena stoji ili normalno hoda, njezina se vagina ne vidi.) Mjesec upravlja funkcioniranjem maternice (dvorac Grala), te se veze zagonetke na zadovoljavajući način isprepliću.

Žena, Mjesec, Božica Mjeseca-Majka i menstruacijski ciklus uvijek se iznova pojavljuju kao najstarije srce stare religije. Bit će bolje da još jednom pogledamo žene.

Napomena: Nakon što sam dalje pomno razmišljao o tim pitanjima, sad sam uvjeren da ciganski tabui prema kojima se žena ne smije do­taknuti ispod struka nakon što se dotaknula iznad struka (i obrnuto) bez da se opere, te ne smije nositi haljinu od jednoga komada (vidi 6. poglavlje), po podrijetlu su isti kao i židovski religiozni običaji stro­gog i trajnog odvajanja mesa od mlijeka u kuhinji i ishrani. Meso ovdje predstavlja vaginu u vrijeme menstruacije, a mlijeko dojku koja hra­ni dijete.

To nisu samo frojdovske igre riječima. Kad žena ima menstruaciju, njezine dojke ne stvaraju mlijeko. Kad zatrudni, dojke stvaraju mlije­ko, ali menstrualno krvarenje prestaje. (Dojenje djeteta također sprje­čava ponovni početak menstruacije.) Ako je sama Božica (Mjesec) tako pomno razdvojila i izolirala ta dva procesa, onda čovječanstvo ne može učiniti ništa manje.

Pravo je izvorište tih tabua u ciganskoj i židovskoj religiji, naravno, odavno zaboravljeno.

141

10. P O G L A V L J E

Zemlja Žena

Ja sam crn, ali pristao, o vi, kćeri Jeruzalema ... Kao voćka jabuke usred šumskih stabala, takav je moj obožavani među sinovima.

— S A L O M O N O V A PJESMA

Drevno, poetsko ime Irske je Erin. Mislim da se sve što želim reći u ovom poglavlju može sažeti pod tim imenom: to je ženstvena riječ, a znači mir.

U keltskoj mitologiji postoje mnoge priče o predivnoj zemlji na drugoj strani oceana, a katkad i ispod površine vode. Ima mnoga pre­lijepa imena. Zove se Zemlja obećanja, Božanska zemlja, Zemlja is­pod valova, Zemlja vječne mladosti, Vedra ravnica, Zemlja živućeg srca i Otok jabuka; ali se također zove Zemlja žena, Zemlja djeva, Zemlja žena koje žive vječno i Otok žena.

Te priče imaju dvojako značenje. S jedne strane, izražavaju dubo­ku čežnju ljudske psihe za onim što je istodobno vječno i prelijepo. Keltska mitologija, više od bilo koje druge, aktualizira i evocira čaro­bni svijet do te mjere da nam se čini kako jednostavno možemo ispru­žiti ruku i dotaknuti ga. Gledaj, ondje je ... gotovo.

Međutim, osim izražavanja i ispunjavanja (gotovo) duboke i istin­ske žudnje ljudske psihe, vjerujem da su te priče također posljednje, maglovito sjećanje na stvarnu zemlju - davno poznatu zemlju, i l i vri­jeme. Dok proučavamo sadržaj tih priča, naići ćemo na mnoge poje­dinosti o kojima je u ovoj knjizi već bilo riječi. Poslije ćemo također naći druge priče slične keltskima - premda zasigurno ne tako bogate i moćne - čak u dalekom Japanu. Paralele što ih nalazimo u tim dru­gim mitologijama ponovno će nam ukazati na mogućnost zajednič­kog izvora.

142

Keltske nam priče često govore o nekom dobro poznatom junaku il i ratniku. Obično upoznaje jednu ženu - možda na selu, možda u nekom dvorcu - koja mu nudi da će ga povesti u tu predivnu zemlju o kojoj govorimo, što često i čini.

Takva je priča o Branu pod naslovom The Voyage of Bran (Brano-vo putovanje). Jednoga dana Bran iza sebe začuje glazbu, te shvaća da svira žena iz nepoznatih zemalja". Ona mu kaže da ondje odakle ona dolazi, postoji vječna lijepa glazba i beskrajna radost. Bol, žalost, sta­rost, bolest i smrt posve su nepoznati. Ljudi vode ljubav "bez zloči­na". Bezgrešni su i besmrtni. Usjevi rastu bez da itko obraduje tlo. Rijeke donose med ...

Bran odlazi s njom preko mora, do "pedeset otoka" koji čine taj raj. (Ovaj "pedeset" mogao bi imati veze s brojem pedeset što ga je Robert Temple tako temeljito istražio u svojoj knjizi The Sirius Mystery.) Putem prolaze kraj Manannana. Manannan je bog mora - što bi uka­zivalo na činjenicu da su otoci dio njegova kraljevstva. Doista, Bran ni sâm nije siguran nalazi li se na moru il i na kopnu.

U svim tim pričama putnik susreće predivne žene te zemlje, koje katkad čine većinu stanovništva, te koje, u svakom slučaju, žive odvo­jeno od muškaraca (ili bogova) u vlastitom dijelu kraljevstva. Žene - i l i božice - posjeduju najviši autoritet. Žene su, zapravo, uvijek bo­žice, a ne obične smrtnice. One muškim putnicima nude vječni život ako su spremni ostati i voljeti ih. (To je, naravno, žensko načelo koje preklinje neobuzdano muško načelo u cilju ponovnog uspostavljanja nekadašnjeg odnosa.)

Međutim, putnici/junaci obično se istrgnu iz te sredine i vrate se kući. A l i ondje, poput Brana, shvate da su izbivali stoljećima, te da ih se ljudi sjećaju samo u legendama, ili kad nogom stupe na svoju rodnu grudu, odmah se pretvore u pepeo il i smežurane starce.

(Ovdje, naravno, imamo općenite veze s pričama poput one o Ripu Van Winkleu, čiji je boravak od "nekoliko dana" u začaranim plani­nama zapravo trajao mnogo, mnogo godina. Isto tako, s pričama poput one o Odiseju, naprimjer, u kojoj on i njegovi ljudi borave u zemlji Kirke.)

Te priče zapravo, premda opisuju čudesa i radosti u Zemlji ispod valova, savjetuju ratniku, muškarcu, neka ondje ne ostane. U nekim

143

pričama on uopće ne ide onamo. Tako je vila Dunlaugu O'Hartiganu ponudila dvjesto godina života i radosti, egzistenciju bez smrti, hlad­noće, žeđi, gladi ili propadanja - samo ako bitku koja ga očekuje od­godio za jedan dan. A l i on je više volio smrt nego "sramotu". Tako je otišao u bitku i "boreći se u prvim redovima, poginuo".

Dakle, Zemlja živućeg srca je, u najboljem slučaju, klopka. U naj­gorem slučaju, traži izdaju hrabrosti i muževnosti.

Elementi koji se u tim pričama o predivnoj zemlji uvijek iznova pojavljuju su: nezemaljska, nadnaravna glazba; nadnaravne voćke (obično jabuke); bezvremenost i l i usporavanje tijeka vremena; hrana i piće koji uvijek svakoga zadovolje; vođenje ljubavi bez grijeha; te vječna ljepota i mladost.

Osim, recimo, običnih ili vrtnih čarobnih namirnica u toj zemlji, također postoji i posebna vrsta čarobne hrane, te se katkad spominje medovina il i pivo, a katkad "grimizni orasi" i l i "mirisne bobice": "od­ređene mirisne bobice za koje se kaže da one koji ih jedu štite od svih bolesti, te ih obuzima ushićenje što ga daje vino i stara medovina; i bez obzira imaju li sto godina, ponovno će se vratiti u tridesete." (Zna­či da se od te hrane čovjek osjeća "opijeno", kao od alkohola.)

Bajke iz svih dijelova Europe upozoravaju čovjeka neka ne jede "čarobnu hranu" i l i "vilinsku hranu" - te ovdje opet imamo element koji se pruža izvan keltskih granica i nalazi se u gotovo svim europ­skim narodnim predajama.

Nakon putovanja (engl. trip) u Zemlju obećanja, te osobito nakon konzumiranja čarobnog voća, junak se često budi i shvaća da je sam na nekom pustom mjestu ili u praznom dvorcu. Nije nestalo samo društvo od prethodne noći, već katkad i same građevine.

Uporaba riječi "trip" i značenje te riječi u modernom hipijevskom žargonu ukazuju na veoma dobro objašnjenje za neke aspekte tih za­gonetnih putovanja i doživljenih čudesa. Ne zvuči li to poput vizija izazvanih halucinogenim drogama - te ne toliko "čarobnim gljiva­ma" koliko možda opijumom?

Ne pokušavam reći da su čarobne gljive bile općenito dostupne kelt­skoj javnosti (premda mi Peter Redgrove kaže da rastu u Cornwallu). No, čini se mogućim da su čarobne gljive (mada ne i opijum) bile dostupne Druidima, za njihovu vlastitu uporabu, kao i za povremenu

144

uporabu nekoga izvan njihova kruga (možda kralja) koga su željeli impresionirati. Kao podršku tom gledištu, nemojmo zaboraviti da je sadržaj mističnog keltskog kotla navodno također davao nadahnuće. Manje se pojedinosti jednako tako dobro uklapaju. Oni koji su uzima­li halucinogene droge znaju kako one iskrivljuju čovjekovu percepciju vremena - te kako čak i banalna glazba može zvučati apsolutno pre­krasno.

U svakom slučaju, što se tiče Kelta, nekoć je postojala "vilinska hrana", zajedno sa ženama čarobnicama (svećenice, božice) koje su čovjeka mogle prenijeti u drugi svijet gdje je način života bio veoma drukčiji od onoga na koji je navikao.

Zapravo, pokušajmo te priče prevesti na moderniji jezik. "Slušaj, nekad su postojale te nevjerojatne žene. Ili bolje rečeno, još

uvijek postoje, ali nisu ovdje. Nalaze se negdje preko mora, ili žive ispod morske površine, na nekom prekrasnom mjestu. I mogu ti čini­ti takve stvari da nikad ne bi vjerovao. Mogu izliječiti bilo što - bilo koju bolest. Ako si star, mogu te učiniti mladim. Pa, svakako ti mogu usaditi osjećaj da si mlad, što je isto. Zapravo, sve dok uzimaš tablete, ostaješ mlad, lijep i seksi - pa, zauvijek, zapravo. Naravno, kad si jed­nom ondje, kad jednom sve to započneš, moraš nastaviti. Inače će te prilično naglo sustići svi tvoji nakupljeni dugovi, da tako kažemo. A l i sve dok nastavljaš trčati, bit će sve u redu. U svakom slučaju, te žene ..."

Danas su simptomi odvikavanja narkomana, kojemu se uskrati droga, svima dobro poznati. Oni veoma brzo postaju veoma "stari"; pretvaraju se u pepeo. Je li to jedna od pojava o kojima govorimo u starim bajkama? Mislim da jest.

Sjećate se djevojke u priči Goblin Market koja je nakon sutona slu-šala vilinsku glazbu, pošla s vilenjacima i jela njihove jabuke? Kako se nakon toga razboljela, te nije mogla jesti ni spavati od čežnje za voćem goblina? Njezina je sestra pošla goblinima (koji joj nisu htjeli prodati voće) i dopustila im da joj voćem natrljaju usne, ali je pazila da ništa ne pojede, te se vratila k svojoj sestri, a ona je polizala njezine usne i izliječila se. Nije li to priča o postupnom odvikavanju od jake droge kao što je opijum?

Ovdje bih svim srcem želio reći da su te prelijepe božice stvarne. No, mislim da je riječ o iskrivljenom sjećanju na Božicu Mjeseca -

145

Majke i staru religiju. (Goblini i vilenjaci Europe također su stvarni. To su zapravo neandertalci, a vilinska hrana su različite prirodne dro­ge - zemaljska magija - što su ih tako dobro poznavali. Sve je to dio cjeline.)

Postoji još obilje drugih dokaza. Neke od keltskih priča govore o tome kako se u Zemlji bogova/

božica stječe mudrost ako se jede losos. (Dakle, opet se bavimo ribom kao i u prethodnom poglavlju.) To se zove Losos znanja. Kako pose­bno neobičan izraz! Naravno, da priča govori o Jabuci znanja ili o Drvu znanja, to nam se uopće ne bi činilo čudnim.

Sada doista počinjeno otkrivati tajne. Manannan, bog mora i go­spodar Zemlje vječne mladosti, ima palaču na otoku Arran, a on je zove Emhain of the Apple Trees (voćke jabuka). Zašto? Jer je voćka jabuke za njega bila sveta. (U velškoj - britanskoj - mitologiji taj se isti bog zove Manawyddan. Nakon bitke s bogom Sunca, on je bio jedan od sedmorice koji su pobjegli... Tada je postao čuvarem veličan­stvenoga kotla "koji je uvijek uspijevao zadovoljiti". Sadržaj je tako­đer mogao stvoriti nadahnuće ...)

Prije nego prijeđemo na daljnje implikacije onoga što je rečeno, moraju se naglasiti bitni aspekti dosad iznesenog materijala.

Prvi je da se Zemlja preko Vode nikad ne povezuje sa smrću il i ži­votom poslije smrti. Nema nikakve veze sa zagrobnim životom i l i bilo kakvom idejom o raju. Također nema nikakvih spominjanja krivnje i l i pokore. Posebno je vođenje ljubavi oslobođeno svakoga grijeha. Daljnji, izrazito važan aspekt koji dosad nije spomenut, je taj da u Zemlji preko vode ne postoji osobno vlasništvo. Kako jedna legenda kaže, ne postoje riječi kao što su "moje" i "tvoje". Druga kaže da su "sve stvari zajedničke". I konačno, vođe toga društva su žene.

Maločas spomenuta priča - bez nadnaravnih sadržaja koji se mo­gu razumjeti uglavnom ako je riječ o halucinogenim drogama - je, prema mojem čvrstom uvjerenju, opis stvarnog načina života. Pra­vog načina života koji je nekoć doista postojao.

Misl im da tu imamo - naravno, u veoma idealiziranom obliku -opis načina života neandertalskih plemena. To je bio način života radikalno, zapravo dijametralno suprotan načinu života kromanjo-naca. Kromanjonski način života temeljio se na (1) vlasništvu, (2)

146

muškoj dominaciji i (3) povezivanju u parove, to jest, zajednice jed­nog muškarca s jednom ženom. Neandertalski način života nije po­znavao pojam osobnog vlasništva (najmanje vlasništva nad teritori­jem ili zemljom), kod njih su dominirale žene (u religioznim i eko­nomskim pitanjima - nemojmo zaboraviti da "majka" znači ona koja "uređuje" ili "upravlja"), i nije bilo povezivanja u parove. Muškarci i žene plemena "slobodno" su vodili ljubav, a pleme je kao cjelina odga­jalo djecu. Usput rečeno, ovo posljednje još i danas vrijedi za neke otočne zajednice na Pacifiku.

Mislim da nije potrebno ukazivati na važnost i učestalost tih ideja u današnjim gledištima (idealne) socijalističko komunističke države: slobodna ljubav, nepostojanje osobnog vlasništva, kolektivna druš­tvena odgovornost, jednaka prava za žene. Sve je to, naravno, doista provedeno u djelo u prvim izraelskim kibucima.

Život biljaka i jedenje biljaka (vegetarijanstvo) također je igralo veću ulogu i neandertalskom društvu; suprotno tome, životinjski svijet i jedenje životinja bili su važni u kromanjonskom društvu. Na­ravno, ne želim tvrditi da neandertalci nikad nisu jeli meso, i l i da kromanjonci nikad nisu jeli voće, lješnjake i orahe. Međutim, još i danas vidimo kako se te dvije krajnosti pojavljuju u vegetarijanskim sklonostima ljevičarskih, progresivnih skupina (te odbacivanje, na-primjer, lova); i obrnuto, u preferiranju odrezaka kod sportaša, po­slovnih ljudi i drugih desničarskih podskupina u kojima dominiraju muškarci.

Nekoliko sam puta spomenuo da je neandertalski način života, prikazan u keltskim legendama, bio izrazito idealiziran. Posve sam siguran da je njihova realnost često bila neugodna i očajna. Činjeni­ca da je trećina neandertalaca umirala do svoje dvadesete godine (od neishranjenosti, bolesti, nesretnih slučajeva i vjerojatno sporadičnih - premda ne osobito organiziranih - bitaka) sasvim je dovoljan dokaz za tu tvrdnju.

No, uobičajeno je da (1) sve što se davno zbivalo dobiva ružičastu nijansu i (2) ono što je nekome uskraćeno, postaje veoma poželjno. Točnost obiju tvrdnji možete provjeriti na vlastitom iskustvu. A l i obje su eksperimentalno testirane i na prozaičnoj razini. Studenti su dobi­li zadatak da napisu točan prikaz svojih odmora. Šest mjeseci poslije

147

dobili su zadatak da ponovno napisu isti esej. Usporedba dvaju eseja pokazala je znatno smanjenje prikaza svih neugodnosti u drugom pokušaju. U jednoj studiji o oskudici, djeca iz siromašnih i ona iz bogatih područja trebala su po sjećanju procijeniti veličinu novčića. Siromašna su djeca znatno precijenila veličinu u usporedbi s imućnom djecom.

U plemenima i narodima s većim primjesama neandertalske nara­vi i kulture pronalazimo posebno živa i emotivno nabijena sjećanja na neandertalski način života, koja ni u kojem slučaju nisu netočna u općenitom smislu.

Sada možemo poći dalje i pozabaviti se još nekim pričama o Ze­mlji obećanja - i l i joj sad možemo dati njezino grčko ime, Elizej (El-ysium).

Prvo, bliski srodnik općenitije keltske Zemlje živućeg srca je velški ili britanski Avalon. Avalon je također otok, a još se zove "Otok jabuka" (avall znači voćka jabuke). Na tom otoku "ništa dobro ne nedostaje", usjevi rastu sami od sebe, i tako dalje. Ondje vlada djevičanska kralji­ca i to je uglavnom zemlja žena.

S tim je povezana Nimue, Gospa od jezera (koja je Arthuru dala mač Excalibur). Navodno živi u predivnoj palači u stijeni ispod povr­šine jezera.

Avalon i to jezero povezani su s Glastonburyjem. Upravo su u Ava­lon odnijeli Arthura kako bi se oporavio od rana zadobivenih u borbi s Mordredom. Imamo veoma zanimljivu verziju te priče. Ta je verzija sama po sebi dokaz da je postojao Arthur stariji od onoga o kojemu mi danas znamo.

Neki konjušar dolazi u dvorac u Italiji. Ondje nalazi Arthura koji leži bolestan od zadobivenih rana. Rečeno mu je da se te rane "svake godine iznova pojavljuju".

Ovdje smo se, naravno, još jednom vratili ranjenom ribaru iz priče o Gralu. "Rane koje se svake godine iznova pojavljuju" jasno ukazuju na godišnju smrt/ponovno rođenje, ep o plodnosti. Moja je teorija da taj ep govori o sljedećem: svake godine, sredinom zime, Sunce i Zemlja umiru. Mjesec, naravno, nikad ne umire u tom smislu. Ostaje isti tijekom cijele godine. On je uporan i ustrajan. Zahvaljujući nje-

148

govom utjecaju mrtvo se Sunce (umirući kralj) obnavlja i vraća u ži­vot. A potom ono, obnovljeno, također vraća život Zemlji.

Sad ćemo se malo pozabaviti Elizejom stare Grčke. Ta se zemlja također zove "Otoci Blagoslovljenih". Podroban opis te zemlje veoma je sličan opisima u keltskim predajama. The Mythology of All Races (Mitologija svih rasa) o tome kaže sljedeće:

Paralele između keltskog i grčkog poimanja Elizeja nevjerojat­no su bliske. U obje je verzije ta zemlja otvorena favoriziranim ljudskim bićima, što znači da ona postaju besmrtna i ne umiru. Obje opisane zemlje iznimno su lijepe, ali senzualne i nemoral­ne. U objema postoje otoci kojima vladaju božice koje katkad vole smrtnike ... i obje su prekomorske.

Nema nikakve sumnje da keltska i grčka legenda potječu iz zajednič­kog izvora.

Postoje daljnje paralele s objema u skandinavskim i germanskim legendama. No, verzije su mnogo siromašnije. (Moje je mišljenje da se to može objasniti mnogo većim utjecajem kromanjonaca u tim narodima.) Međutim, ponovno vidimo da u čarobnoj zemlji bogova vrijeme prolazi kao u snu. Hrana vila i bogova ne smije se jesti. Upra­vo ona uništava osjećaj za vrijeme i navodi ratnike da okrenu leđa svojim dužnostima. Mnogo snažniju paralelu keltskoj i grčkoj legen­di imamo u Japanu, pa je teško ne pomisliti da tu ponovno postoji posve jednaka legenda.

Legenda govori o budističkoj božici Benten (isto što i hinduska Sarasvati), jednoj od kćeri boga mora. (Keltski Manannan također je bio bog mora.) Duž obale ima mnogo prelijepih svetišta posvećenih toj božici. Jedno od njezinih svetišta je "Otočić Hrama" - otok na kojemu, prema predaji, nikad nije došlo ni do smrti ni do rođenja. Ri­ječ je o pravom otoku smještenom u moru između tri velika japanska otoka. Kad nastupi plima, more okružuje hram, te se čini kao da plu­ta na morskoj površini:

Još jedno mjesto poznato po štovanju božice Benten je Chiku-bushima na jezeru Biwa. Otok se strmo uzdiže iz vode, a njego-

149

ve su klisure obrasle zimzelenim biljkama. Pjesnici se nikad ne umaraju od pisanja o njegovoj ljepoti, a narodna mašta tomu mjestu pripisuje raznorazna vilinska čuda. Ondje se nalazi sve­tište posvećeno božici Benten čija se glazba čuje u valovima i zapljuskivanju vode o kamenite klisure, te čiji se lik vidi kako lebdi na nebu kad Mjesec otok i njegovu okolinu pretvori u car­stvo srebrnaste svjetlosti. Kaže se da se određenog dana u prolje­će, kad je na nebu pun Mjesec, sva božanstva i vile zemlje sa­staju na Chikubushimi te čine predivan orkestar.

U ovoj priči jasno vidimo da se Benten povezuje s Mjesecom; zapravo, ona jest Mjesec. Ona vlada duhovima zemlje i šuma (rijekama, šumar-cima, i tako dalje). U njezinu su carstvu bića besmrtna (nema ni rođe­nja ni smrti). Imamo asocijaciju u riječima "preko vode" i snažan naglasak na glazbi, za koju se čak čini da dolazi ispod vodene površi­ne. (Dok pišem ovaj odjeljak, na pamet mi pada izraz "Panove frule".)

Sad možemo početi učvršćivati određene asocijacije i veze što smo ih neprestano spominjali. Tu zasigurno imamo posla s glazbom, poe­zijom i lijepim umjetnostima. Čarobni kotao također daje "nadah­nuće", zacijelo umjetniku. U Grčkoj iz sedmog stoljeća pr. Kr. imamo još jedan otok, uglavnom nastanjen ženama, posvećen umjetnostima i štovanju Mjeseca. To je otok Lesbos (Lezbo) u Egejskom moru. Osim što je našem jeziku dao riječi "lezbijstvo" i "sapfizam", pjesnikinja/ svećenica Sapfo i njezini sljedbenici obdarili su Grčku lijepom tradi­cijom lirske poezije i glazbe. Ovdje govorimo o stvarnim ljudima i stvarnim postignućima. No, možemo li sumnjati da su oni svjesno činili dio tradicija o kojima je bilo riječi?

Amazonke također u ovom trenutku ulaze u naš krug zanimanja. Kao što većina ljudi zna, to je bio polu-mitski (ali nesumnjivo djelo­mice stvaran) narod žena kojima je vladala kraljica, koje su odlučile upravljati svojim poslovima odvojeno od muškaraca. (Povremeno su posjećivale muškarce kako bi zatrudnjele. No poslije su zadržavale i odgajale samo žensku djecu.) Utemeljile su nekoliko gradova - uklju­čujući jedan na Lesbosu.

Česta priča o Amazonkama kaže da su rezale svoje desne dojke kako bi lakše koristile luk i strijelu. No Larousse nam kaže da ta priča

150

nema nikakvih temelja. Nijedna od mnogih slika koje prikazuju Amazonke nema nikakvih pokazatelja takvog sakaćenja. Larousse iz­nosi pretpostavku da ime ne znači a-mazos ("bez dojke"), već da pre­fiks "a-" znači "pojačan" il i "povećan". To znači da su Amazonke imale velike grudi, doslovce il i metaforički. Sjene neandertalskih žena.

Sad ćemo napraviti prilično dramatičan skok do Aboridžina u Au­straliji. Australski Aboridžini vjeruju u nešto što zovu "snivanje" ili "vječno vrijeme snova". To je vrijeme snova navodno formativno il i kreativno razdoblje koje je postojalo na početku svijeta. "Mitska bića" oblikovala su zemlju i stvorila različite vrste. Mitska bića više ne po­stoje, ali nisu umrla. Preobrazila su se i postala dio nas. I zapravo, uopće se u osnovi nisu razlikovala od ljudi. Štoviše, ostavila su opip­ljive dokaze o svojoj fizičkoj nazočnosti na Zemlji. -

Vjerujem da bez nepotrebnog forsiranja u aboridžinskoj priči o vremenu snova možemo uočiti spominjanje ranije, magične vrste ljudi - neandertalaca. Izbor riječi "san", osobito za opisivanje nečega stvarnog, veoma je zanimljiv.

Što Aboridžini kažu o ženama? Kakav je njihov stav prema njima? Pa, ženama je potpuno zabranjeno sudjelovati u religioznim stvari­ma. To je jača zabrana čak i od one što je imaju Židovi, koji ženama barem dopuštaju da budu nazočne na religioznim obredima, ali ih tada ipak posve odvajaju od muškaraca. Žena Aboridžina koja ima menstruaciju, a dotakne predmete koji pripadaju muškarcu il i hoda stazom što je koriste muškarci, može biti kažnjena smrću. Taj je stav daleko stroži od židovske obredne kupke!

Što bi, za ime svijeta, mogle biti tako divljačke odmazde, ako ne protureakcija na nekoć sveopću moć druge strane?

Sjećanja na pradavna vremena, stari običaji još uvijek postoje među Aboridžinima. Postoje svetišta (središta gdje raste broj totema) u kojima žene mogu na mističan način zatrudnjeti. Kao što je već rečeno, skupina totema sastoji se od krvnih rođaka po majčinoj strani.

Vjerujem da su sve priče diljem svijeta o nekoć rajskim ili magič­nim uvjetima (također o legendarnim zemljama i utočištima koja navodno i danas postoje, kao što je Shangri-La) zapravo magloviti, iskrivljeni i katkad namjerno prikriveni prikazi života kakvim su ne­kad živjeli neandertalci. Atlantida se također ubraja u tu kategoriju.

151

Moja se tvrdnja jednako može primijeniti na pojam kao što je Sion (Zion il i Cion), ideju o obećanoj zemlji koja se tijekom posljednje dvije tisuće godina tako čvrsto ukorijenila u židovskim srcima. "Pravi" Sion nije čak ni gradić i l i selo. To je mjesto u brdima blizu Jeruzalema. Ipak, Jeruzalem se i sam naziva "kćerkom Siona" (no, s obzirom na patrijarhalnost modernog judaizma, uporaba ženskog roda sama je po sebi veoma značajna). Jeruzalem se čak naziva "djevičanskom kće­ri Siona"! U tom slučaju, nije li ona (poput mladenke sabata) visoka svećenica sionskog/neandertalskog naroda?

A zatim, što je s "Obećanom zemljom" Mojsija, zemljom mlijeka i meda? Nije li to jednako onome što su Kelti zvali Zemljom obećanja? Ondje je također rijekama tekao med, a usjevi su rasli sami od sebe.

Daljnju pomoć dobivamo u legendi o Rajskom vrtu, jednom od mitova koji čine samo srce judejsko-kršćanske vjere. Riječ je uvelike o prikrivenom i muškom prikazu koji, u svakom slučaju, ima više od jednog sloja simboličkog značenja. Međutim, njegovi stanovnici (Adam i Eva) su u prvom redu besmrtni. Oni su "bez smrti ili rođenja" onako kako mi shvaćamo te pojmove. A njihov "zločin" bio je seksu­alne prirode, senzualno vođenje ljubavi.

Odakle im znanje o senzualnoj ljubavi? Pa, od jabuke sa stabla (koje je Drvo znanja). Magični je Avalon bio Otok jabuka. (Diljem drevne Europe muškarce se upozoravalo neka ne jedu "goblinsko voće" - ča­robne jabuke, možda.)

Kao što smo vidjeli u uvodnim poglavljima, postoje dobri temelji za pretpostavku da je "jabuka", koja se spominje u svim tim pričama, zapravo Mjesečevo voće koje raste na Univerzalnom drvu. Okrugla je jabuka simboličan Mjesec.

Gotovo svako voće je oblo ili okruglo, jednako kao orasi, lješnjaci, šumsko voće i drugo. Žene su oble (s dojkama poput jabuka) i posta­ju još oblije kad su trudne. Sve su te okrugle obline u čast Mjeseca, čiji su one plod. Sunce je također okruglo, a njegovo izravno djelovanje zaslužno je za rast i nadimanje plodova. A l i njime, zapravo, upravlja Mjesec koji ga svake godine vraća iz smrti. Na isti način, premda je muškarac taj zbog kojega žena zatrudni, on to može postići jedino zato što je ona plodna, a plodna je samo zahvaljujući djelovanju Mje­seca. Mjesec je ultimativni pokretač i kontrolor svega.

152

To je bio grijeh Adama i Eve: otkrili su staro znanje stare religije. To je bilo zabranjeno znanje.

Usput rečeno, jabuka iz priča nije jabuka. Jabuka je voće područja umjerene klime. Iz tog je razloga iznesena pretpostavka da je "jabu­ka" iz Staroga zavjeta zapravo mogranj. A l i nije ni to. "Jabuka" je čisto simboličan izraz. Ona je zapravo "plod", "zaobljenost". Browning je mogao napisati "zaobljenost je sve". Zapravo je napisao "zrelost je sve", ali i to će odgovarati.

Postoji još jedna zanimljiva činjenica. Od Irske do Japana, uvijek se iznova pojavljuje sugestija da je magični svijet zapravo otok. Nala­zi se preko mora, ili preko vode. U nekim se slučajevima čak kaže da leži ispod morske površine. (Ovdje, kao što je već rečeno, možemo uplesti Atlantidu u našu sveopću mrežu što je pletemo.) Bog mora (ili njegova kći) u određenom smislu upravlja tom domenom, premda ovlasti ima vladajuća kraljica i l i božica. Isto su tako, svete ribe, sta­novnici mora, stalni element u pričama.

Mislim da ne možemo zanemariti te elemente. Neprestano se po­javljuju i uvijek su u središtu pozornosti.

Postoje dvije moguće vrste i l i razine objašnjenja, a ja zapravo mi­slim da se radi o objema.

Jedno objašnjenje je to da je more uvijek bilo simbol nesvjesnog uma. (Možda je razlog tome činjenica da je mali mozak, fizičko po­dručje nesvjesnog uma, tijekom evolucije prekriven novo-razvijenim velikim mozgom, područjem svjesnog uma. Stoga je mali mozak neka vrsta neurološke Atlantide.) Ribe predstavljaju mentalni sadržaj ne­svjesnoga.

No mislim da moramo biti prozaični kad je riječ o Otocima blago­slovljenih. Također mislim da možemo naći prozaična objašnjenja.

Vjerujem da je europska neandertalska kultura (ovdje govorimo o neandertalcu 1a.) i vladavina božice Mjeseca doživjela svoj procvat prije sedamdeset do trideset tisuća godina. U to je doba würmsko ledeno doba držalo Europu u svojem ledenom zagrljaju. Nevjerojat­no je, ali klasični je neandertalac uspio preživjeti upravo na ledenom pokrovu Europe, te je pod tim uvjetima, kako smo vidjeli u 6. po­glavlju, u našim očima postao najmanje ljudskim od svih naših srod­nika. No, drugi su se europski neandertalci povukli u južnu Europu

153

i na Bliski istok, dalje od ledenog pokrova. Tu nikad nisu bili daleko od Sredozemnog mora. Riba je bila izrazito važan dio njihove ishra­ne - ne samo morska, već i ona iz mnogih velikih rijeka i jezera.

(U takvoj je klimi rastao i opijumski mak.) Neki su otoci pretvoreni u najsvetija mjesta gdje su svećenice ži­

vjele u izolaciji. Možda je, u određenim blagdanskim danima, opća populacija posjećivala te otoke. Kopnena plemena vjerojatno su slala izaslanstva, sastavljena uglavnom ili isključivo od svećenica.

Ovdje sugerirana ideja o golemoj komunikacijskoj mreži nije pre­tjerana. Imamo jasne pokazatelje da je takva mreža djelovala u Brita­niji prije dolaska Kelta.

Moguće je da su Sapfo i njezini kolege pjesnici i pjesnikinje na otoku Lesbos, u sedmom stoljeću pr. Kr., svjesno nastavljali, i l i obnav­ljali, antiknu tradiciju koju su doista poznavali - slično kao što su vještice srednjovjekovne Europe poznavale i nastavljale običaje kelt­skih Druida.

Ekstaza, nadahnuće, drogom izazvane vizije, glazba, poezija, sen­zualna ljubav, lezbijstvo i homoseksualnost, sve je to bilo pomiješano na tim otocima.

Umjetnik iz povijesnih vremena također se nikad nije previše uda­ljio od tih pojava.

154

1 1. P O G L A V L J E

Umjetnici, pjesnici i svećenici

Postupci su cjelina, a trans je različitih razina i dubina. Može početi kao obična pozornost i produbiti se tako da se čini daje osoba stekla novi um, nova osjetila. Teško je sjeti­ti se što je osoba radila nakon što se vrati u obično stanje, i zato je poezija puna korisnih poruka s drugog mjesta. Po­ruke mogu (a) pružiti stvarne informacije, (b) utješiti neko­ga u nevolji ili depresiji tvrdnjama da postoji veći svijet, življi, bolji u svakom smislu od onoga što ga obična osjetila doživljavaju, te (c) poezija koja se pravilno čita u čitatelja izaziva trans u kojem može iskoristiti te sposobnosti; to ga navodi na pisanje nove poezije ako je pjesnik, ali ako je, recimo, liječnik, to će mu pomoći u intuitivnoj strani nje­gova rada, te može, koliko je meni poznato, vrtlarima po­dariti zelene prste (učiniti ih posebno vještima u poslu).

— PETER REDGROVE

Do prije deset tisuća godina, jedini "dom" ili utočište što ga je krea­tivni (osobito kreativno-umjetnički) pojedinac mogao naći u ljudskom društvu bilo je svećenstvo. U to vrijeme ljudsko društvo nije imalo "dokone klase" i nitko nije mogao biti pošteđen pritiska dvadeset če­tiri satnog radnog dana. Ti su pritisci uključivali (1) bitke (obrana/ osvajanje), (2) pronalaženje hrane (skupljanje/lov), (3) osnove kućan­skog il i obiteljskog života (izrada odjeće i posuda za kuhanje, odgaja­nje djece i tome slično - ili na jednom određenome mjestu il i u pokre­tu). Nitko nije mogao biti, niti je bio pošteđen tih zadataka - osim svećenstva.

Postoje dobri dokazi, koji se i dalje gomilaju, da je svećenstvo bilo prvo, a dugo vremena i jedino, zvanje što ga je ljudsko društvo bilo voljno "podupirati" i osloboditi uobičajenih dužnosti. U modernom smislu, svećenstvo se izdržavalo od poreza. Kameni megaliti u Brita-

155

niji prije Kelta, sa svojim golemim ulaganjima vremena, rada i sred­stava, pravi su pokazatelj moći što su je svećenici imali kad je riječ o skretanju kapitala i dohotka u vlastitom smjeru.

Nije riječ o tome da je narod svećenstvo smatrao bilo kakvom vrstom luksuza il i nebitnog aspekta društva. Upravo suprotno, ono je bilo apsolutno nužno. Zapravo su svećenici/svećenice osiguravali zalihe divljači i usjeva, jamčili plodnost žena u plemenu i zdravlje nji­hove djece, vodili računa o tome da njihov narod pobijedi u bitkama, i l i su ga štitili od najgorih posljedica napada. Djelovali su i kao liječni­ci, te su liječili bolesne i umobolne. Također su bili riznica plemenske povijesti, tradicija i zakona, što su naučili napamet kao dio svojeg zva­nja. Uvečer, dok su ljudi grabili po nekoliko sati odmora oko logorske vatre, svećenici su im podizali moral pričama o njihovim pothvatima iz prošlosti i veličanstvenoj budućnosti, koji su hranili i razvijali njiho­vu maštu pjesmama i pričama. Svećenici/svećenice su organizirali velike religiozne svetkovine koje su bile najvažniji događaji godine, injekcija čarolije koja je nosila ljude kroz mukotrpne dane između svetkovina.

Uz kasniji razvitak prave poljoprivrede i uspon velikih civilizacija kao što su bile Sumer i Babilon (premda je Jerihon bio razvijeni grad još prije jedanaest tisuća godina), pojavile su se druge "dokone" il i dodatne klase - ekonomisti, vojni savjetnici, poljoprivredni savjetnici, diplomati, i tako dalje. No, svećenstvo je i dalje zadržalo lavovski dio kulturnog i duhovnog djelovanja, te je još uvijek u svećenstvu nadaren i umjetnosti sklon pojedinac pronalazio svoj dom. Što je društvo bilo siromašnije, ta je pojava bila izraženija.

Današnji je pjesnik potomak, kulturološki i psihološki, tih drev­nih svećenika. Možda sam trebao naglasiti "psihološki", jer premda su kulturološke veze važne, upravo je psihologija pjesnika/umjetni­ka/vizionara ono što je nezamjenjivo bogatstvo ljudskoga društva, što je uvijek i bila. U slučaju da se neki znanstvenik koji ovo čita osjeti zapostavljenim - nije u pravu. Vizionarski znanstvenik i vizionarski pjesnik su jedno te isto.

Robert Graves je uvijek posve jasno isticao da je on (poput svih vizionarskih pjesnika) izravni kulturološki potomak drevnih svećeni­ka i svećenica. On piše: "Poezija je od moje petnaeste godine bila moja

156

glavna strast, te se nikad nisam namjerno prihvatio nekog zadatka il i sklopio neku vezu koja se činila protuslovnom poetskim načelima." Slijedom toga, on nije "ničiji sluga" i živi daleko od pritisaka modernog urbanog života "na rubu brdskog sela na Mallorci ... gdje životom još uvijek upravlja stari poljoprivredni ciklus."

U svojoj knjizi The White Goddess, Graves pokazuje da su velški pjesnici ranih srednjovjekovnih vremena bili svjesni nositelji i izravni potomci druidske tradicije. Njegova se tvrdnja djelomice temelji na "dvije iznimne velške pjesme iz trinaestog stoljeća, u kojima su domi­šljato skriveni tragovi te drevne tajne". Zapravo, cjelokupno "europ­sko poetsko blago ultimativno se temelji na magičnim načelima čije su osnove stoljećima činile pomno čuvanu religioznu tajnu". Po­sljednji ostaci toga bratstva i običaja vide se u velškom Eisteddfodu (godišnje natjecanje pjesnika i glazbenika u Walesu, premda Graves to smatra samo pročišćenom i kastriranom verzijom originala), te u djelima, mislima i osjećajima nekolicine današnjih pjesnika.

Osvrćući se na izvorište velike poetske tradicije, Graves nam kaže: "Drevni su Kelti pomno razlikovali pjesnika, koji je ranije također bio svećenik i sudac, te čija je osobnost bila nepovrediva, od običnog pu­tujućeg pjevača (trubadura). On - pjesnik - na irskom se zvao fili, prorok; na velškom derwydd, hrast-prorok, što je vjerojatno izvede­nica od riječi Druid."

To su veoma zanimljive informacije. Pjesnik je, prvobitno, bio sino­nim za svećenika i vidovnjaka. (Usput rečeno, putujući pjevač bio je anglo-saksonska verzija zabavljača u varijeteu iz viktorijanskog doba - pjesma, recitacija, malo žongliranja, anegdota, i tako dalje.)

Sapfo, pjesnikinja iz sedmog stoljeća pr. Kr., i njezini prijatelji, pje­snici i glazbenici, na grčkom otoku Lesbosu sigurno su bili dio iste tradicije keltskih pjesnika, sa sličnim dužnostima. Oni (između ostalo­ga) podupiru Gravesovo gledište da je svećenik-pjesnik postojao di­ljem većeg dijela Europe.

Graves tvrdi da su svi današnji "pravi" pjesnici (za razliku od sti-hoklepaca i autora loših stihova) još uvijek nositelji velike magijske tradicije. Slažem se s njim - osim što smatram da to nije kulturološko naslijeđe, nego psihološko. Tvrdnja da su svi istaknuti pjesnici iz po­sljednja dva stoljeća, i l i više, u veoma ranoj dobi svjesno shvatili da

157

postoji tradicija i odlučili joj se pridružiti, ne može se održati. Naime, to nije točno za Petera Redgrovea, a siguran sam da ga Graves prizna­je kao "pravog pjesnika". U svakom slučaju, Graves nam sam pruža potrebne dokaze.

Ne, prije će biti da netko postaje vizionarski pjesnik uslijed psiho­loške nadarenosti, koja bi našla poetski izričaj čak i da su sve zbirke pjesama spaljene prije nego se dotična osoba rodila. Srećom, Graves nam kaže da je njegovo sadašnje zvanje rezultat psihološke predispo­zicije i naravi, a ne posljedica bilo kakve kulturološke indoktrinacije. Govoreći o poetskoj istini, on kaže da "Božica ... zahtijeva službu s punim radnim vremenom, ili baš nikakvu".

To je psihološka tvrdnja. To je očitovanje unutarnje potrebe i pori­va. To je "ljubav koja me ne pušta" (kako kaže kršćanska crkvena pjesma). Graves je prije također govorio o poeziji kao o svojoj "vlada-jućoj strasti". Vladajuća strast nije kulturološki artefakt.

Moja vlastita osnovna pretpostavka u tim pitanjima nije samo do­prinos koji nam pomaže shvatiti aspekte drevnih misterija, već nam također pomaže razumjeti veću zagonetku koja leži iza svih lokalnih varijacija - zagonetku evolucije čovječanstva i samoga života.

Kad su se neandertalci i kromanjonci sreli i pomiješali kako bi stvorili nas, moderne ljude, vjerujem da je svaka strana dala jedinstve­ni doprinos. To je na jednoj razini kulturološko unakrsno oplođivanje; ali na dubljoj razini radilo se o genetskim doprinosima. Neanderta-lac nam je dao religiozne/intuitivne gene, a kromanjonac naše znan­stveno/logičke sposobnosti.

Dakle, kao što je rečeno u prethodnim poglavljima, to je miješanje veoma dobro funkcioniralo do određene mjere, stvarajući prirodno nadaren i snažan hibrid. A l i to je također bio nestabilan hibrid u kojemu sjedinjavanje suprotnih naravi ni u kojem slučaju nije bilo posve dovršeno il i provedeno u svakom smislu. Međutim, u slučajevi­ma kad je pojedinac pokupio najbolje od oba pretka, i kad se on il i ona ne može nositi s tendencijom dvaju predaka da jedan drugoga rastrgaju, dobivamo ono što nazivamo genijem ili pravim vizionarom.

Mnogi od nas, previše nas, ne uspijeva sjediniti dvije strane naše dualne naravi. Osobito kod pojedinaca kod kojih dvije ostavštine nisu u ravnoteži, dobivamo ženu il i muškarca koji je "samo svećenik"

158

i l i "samo znanstvenik". Taj pojedinac previše svojeg vremena provodi prepuštanju i veličanju jednog aspekta, istodobno niječući drugi.

Među pravim vizionarima (onima koje Graves naziva pravim pje­snicima, a koje mi jednako opravdano možemo nazvati pravim znanstvenicima) su Goethe, Jung, Blake, Schiller, Einstein, Schopen-hauer, Nietzsche, da Vinci - te pjesnici kao što su Dylan Thomas, W. B. Yeats, Wordsworth, i tako dalje. Ja bih među njih također svrstao samoga Gravesa, te Petera Redgrovea.

Prije nego prijeđemo na raspravu o Peteru Redgroveu, radi njega samoga i radi njegove dragocjene pronicavosti, dopustite mi da s ovim povežem uvodne primjedbe ovoga poglavlja. Ondje sam rekao da je u drevnoj prošlosti, te u znatnoj mjeri i u povijesnim vremenima, nadareni pojedinac tražio utočište u svećenstvu. Postoji obilje pokaza­telja da su mnogi od "svećenika" bili potpuna, dvostrana ljudska bića. Jer upravo su oni, na kraju krajeva, osmislili podizanje i poravnavanje megalita, piramida i hramova/opservatorija u Europi i na Bliskom istoku. Sve su te građevine bile matematički precizne i astronomski točne. To su (osim što su bili ishodišta poetskog nadahnuća, zemaljske magije i medicine) bili znanstveni laboratoriji. Već smo ukazali na znan­stvene doprinose što su ih dali ti laboratoriji (u 8. poglavlju i drugdje).

Već u devetnaestom stoljeću je jedan redovnik, Mendel, otkrio zakone genetike tako što je promatrao biljke u vrtu opatije, oko tride­set pet godina prije nego ih je otkrila znanstvena zajednica.

Peter Redgrove je predavao prirodne znanosti na Cambridgeu. Pri­je toga prošao je dugotrajno liječenje od shizofrenije. Živčani slom i teški oblici mentalnog stresa su, nažalost, previše često dio naslijeđa genija - kao u slučajevima Junga, van Gogha, Nietzschea, Einsteina, Goethea, Beethovena, i tako dalje. Kad preživi slom ličnosti, nadareni pojedinac često može tako stečene spoznaje ugraditi u svoju zrelu krea­tivnost.*

Kvalifikacije Redgrovea kao znanstvenika više su nego adekvatne. Ističe se kao pjesnik i romanopisac. Većina kritičara i drugih pjesnika

* Ta se moja primjedba ne bi trebala tumačiti kao preporuka za mentalne bolesti - što je krajnje neodgovorna sugestija ako ne od strane R, D. Lainga osobno, onda od mnogih njegovih učenika.

159

smatra ga jednim od naših najvažnijih umjetnika XX st. (Čitatelj lako može sam provjeriti tu procjenu - predlažem da se započne čita­njem Redgroveova romana In the Country of the Skin.)

No, ovdje nas zanima Redgrove kao svećenik-pjesnik, kao današ­nji predstavnik svećenika-vizionara iz drevnih vremena.

Ako uspijemo predstaviti pojedince koji u ovom trenutku žive i stvaraju kako su jednom navodno činili mistični svećenici davnih vremena, dobivamo još jedan snažan argument koji govori u prilog stvarnog postojanja tih, inače možda hipotetskih pojedinaca.

Peter Redgrove je pjesnik koji radi u Umjetničkoj školi Falmouth na zapadu Engleske. Ondje "predaje" poeziju svojim učenicima (sretni­cima) tako što ih vodi u njihova osobna unutarnja kraljevstva. Posve sam siguran da bi svaki Druid il i svećenik iz razdoblja prije Druida odmah prepoznao i odobravao ono što Redgrove čini. Slijedi nekoliko Redgroveovih komentara - i, naravno, citat na početku ovog poglav­lja je još jedan:

Poezija se stvara u transu, ona je vježba za trans, i ona stvara trans (potrebna je bolja riječ jer trans sugerira zaustavljanje mi­sli; naravno, to nije ništa tome slično).

Mi (Penelope Shuttle i Peter Redgrove) u vlastitom radu koristi­mo postupke koji su veoma slični automatskom pisanju. Svoje učenike također poučavam jednostavnim tehnikama automat­skog pisanja u sklopu s auto-hipnotičkim vježbama opuštanja, a čini se da im to veoma dobro ide. Što se nas tiče, sva poezija nastaje u transu ... trans nastaje uz pomoć različitih sredstava, a najsnažnije je snatrenje nakon seksa.

(Peter Redgrove živi s Penelope Shuttle, koja je i sama darovita pjesni­kinja i spisateljica. Njihov zajednički rad, kao koautora, kad je riječ o beletristici i publicistici, jasno podsjeća na funkcioniranje Sapfine "ljubavne" pjesničke kolonije na Lesbosu. Opet ponavljam, siguran sam da obje situacije nalikuju magično-poetskim aktivnostima sve­ćenstva stare religije.)

Drago mi je što mogu reći da Peter Redgrove nikad ne uzima dro­ge u cilju stvaranja transa. Barem se po tome razlikuje od drevnih

160

svećenika. Usput rečeno, osobno sam uvijek insistirao da droge nikad ne treba koristiti. Posve su nepotrebne. Svi oblici i dubine transa mo­gu se postići na druge načine.

Trans, u smislu u kojem ga Redgrove i ja koristimo, nije bezumna imobilnost. To je aktivno (katkad veoma aktivno) snatrenje - stanje u kojem su mnogi znanstvenici, prema njihovim vlastitim tvrdnja­ma, došli do važnih znanstvenih otkrića. Najdublji i najpotpuniji ob­lik transa vjerojatno je san, a u snovima također, kao što znamo, na­staju umjetnička i znanstvena nadahnuća.

Iznio sam teoriju da intuitivan um i logičan um funkcioniraju na sljedeće načine. Funkcija intuitivnog uma je pretvaranje informacije u doživljaj (iskustvo). Funkcija logičnog uma je pretvaranje doživljaja (iskustva) u informaciju. U cjelovitoj osobi ti će se procesi odvijati si­multano - ili točnije rečeno, uz konstantne oscilacije između dvaju funkcija, poput neke vrste izmjenične struje.

Peter Redgrove iznosi istu ideju, ali na drukčiji način. Kaže da krea­tivni znanstvenici doživljavaju znanstvene podatke kao poeziju; isto tako, kreativni pjesnik poeziju doživljava kao znanost. Znanost, na­ravno, znači znanje. Za šizoidni način razmišljanja u našem moder­nom društvu, Redgrove smatra simptomatičnom pojavu da razdvaja discipline poezije i znanosti na temelju razlika među njima umjesto na sličnostima. Redgrove tvrdi da se do spoznaja u znanosti stiže uz pomoć istih mentalnih funkcija i l i sklopa koji stvara poeziju (a ne mukotrpnim pokusima čiji je cilj verifikacija spoznaja).

(Zanimljivo je da su riječi "umjetnik" i "pjesnik" na nekim jezici­ma isto što i "osoba" - na Javi, u Polineziji i drugdje. U Engleskoj su "whole", "holy" i "healthy" sve ista riječ. Ta nam situacija ponovno go­vori da se istinska poetska vizija - kao i istinska znanstvena vizija -može postići jedino ako cjelovita (whole) osoba koristi svoje potpune mentalne sposobnosti, a ne samo pojedine aspekte.)

Redgrove tvrdi da je sva "magija" zapravo "seksualna magija", a ja se slažem s njim.

Naravno, ni on ni ja ne koristimo te izraze pretjerano pojednostav­ljeno. Navest ću nekoliko veza u tim pitanjima.

Freud je početkom dvadesetog stoljeća službeno izjavio kako vje­ruje da je, unatoč dojmovima, sadržaj snova uvijek seksualan. Mno-

161

go poslije tijekom stoljeća znanstvenici su otkrili način na koji mogu pratiti u kojim trenucima spavanja osoba sanja. Slijedom primjene te tehnike, utvrđeno je da muškarci imaju erekciju tijekom osamdeset posto vremena trajanja sna. Također je utvrđeno da žene doživljavaju spolno uzbuđenje tijekom istog dijela snivanja. Bliska povezanost sni­vanja (najsnažnijeg oblika transa) i drugih oblika transa s kreativnošću već je potvrđena. Stoga, također postoji bliska veza između kreativ­nosti i seksa.

Kao znanstvenik, Peter Redgrove je skrenuo moju pozornost na važnost kože kao nositelja kompleksnih doživljaja. On naglašava, iz­među ostaloga, da koža evoluira iz istog sloja embrija kao i mozak, ektoderma. Mnoge Redgroveove knjige i članci bave se kožom. (Osim romana In the Country of the Skin što ga je napisao, jedna zbirka nje­govih pjesama nosi naslov Sons of My Skin.) Moram priznati da sam u svojem radu uvelike zanemario kožu. A l i ono što mi odmah upada u oči je činjenica da se ovdje, par excellence, svjestan i nesvjestan um sastaju "licem u lice".

Dodir nije samo izrazito bitan za nas kao dio našeg normalnog psihološkog razvoja (vidi 7. poglavlje), već je također naš konačni način verifikacije kad je riječ o fizičkom svijetu (na što nas uvijek podsjeća Werner Erhard). "Smijem li ga dotaknuti? Uvijek je jedan od naših osnovnih kriterija. "Je li stvarno? To su vitalno važni aspekti kože. A l i koža je jednako prilagođena našim nesvjesnim potrebama i reakcijama. Posve nesvjesna psiho-galvanska reakcija kože je ono što se koristi kod detektora laži i sličnih instrumenata koji se rabe kod asocijacija i drugih psihijatrijskih testiranja.

Još su zanimljivija Redgroveova zapažanja o negativnim i pozitiv­nim ionima. "Negativni ioni" su se više puta prikazivali kao neka vrsta sveopćeg lijeka za sveukupne bolesti čovječanstva - jednako kao i držanje, disanje, vježbe očiju, obogaćivanje vitaminima i cijeli niz drugih stvari. S druge strane, svemu tome uvelike je naškodila činjenica da se promoviralo kao lijek za sve. Ništa od navedenog to nije, niti može biti - premda svaka "metoda" može dati i daje stvarni doprinos našoj dobrobiti, a ta se činjenica izgubila iz vida tijekom štetno pretjeranog reklamiranja.

162

Jednako vrijedi za "negativne ione". Postoje čvrsti dokazi da je nazočnost negativnih iona korisna za nas, a nazočnost pozitivnih iona je štetna.

Redgrove nas podsjeća da su vrući, suhi vjetrovi koji tako štetno djeluju na ljudske živčane sustave - hamsin i široko (jugo) na Bliskom istoku, fen u Austriji, mistral u Francuskoj - izrazito nabijeni pozitiv­nim ionima. Suprotno tome, valovi koji se razbijaju o obalu, vodo­pad il i vodoskok, pljusak (i tuširanje u kupaonici!) oslobađaju nega­tivne ione. To objašnjava zašto nas dan proveden uz more može fizički i psihološki uzdići, zašto nas privlači šetnja uz valove, zašto su mnoga svetišta smještena uz vodopade i izvore. Svijeće su također izvorišta negativnih iona, što je možda razlog iz kojeg ih palimo u crk­vi i svetištima (i tijekom večere za sabat u petak). (Svijeće također stvaraju jednaki broj pozitivnih iona, ali je moguće da uspijevamo bolje iskoristiti negativnu struju, pa smo ukupno u "negativnom" do­bitku.) No najvažnije od svega, Mjesec koji raste poboljšava ravnotežu negativnih iona u atmosferi! Kako fantastično otkriće!

Je li moguće da je neandertalac bio svjesniji postojanja i koristi od negativnih iona nego što smo to mi danas? Vjerujem da jest.

Eksperimentima je dokazano da zračenje negativnih iona pove­ćava stvaranje alfa valova u ljudskomu mozgu. U svakom slučaju, oni nastaju tijekom meditiranja i razmišljanja. Redgrove je uvjeren da korištenje generatora negativnih iona (mogu se kupiti od kompanija kao što je Medion Ltd) također poboljšava kvalitetu spavanja i sniva­nja, kao i seksualni život. Sad nastoji osigurati eksperimentalno ispi­tivanje svoje teorije. U međuvremenu, C. A. Laws (direktor Mediona) kaže da je talijanski biolog dokazao poboljšanu aktivnost gonada (spolnih žlijezda) kod životinja nakon zračenja negativnim ionima - te da jedan savjetnik u Harley Streetu preporučuje uporabu gene­ratora negativnih iona za liječenje impotencije.

Cilj ovog poglavlja bio je pokazati da je Peter Redgrove živući primjer pjesnika koji je također i svećenik (on kaže, "kad bismo ima­li pravu, to jest, psihološki korisnu religiju, ona bi, naravno, bila poet­ska"), te koji je također i znanstvenik. Kao bonus, ovdje smo dodatno obogatili naše znanje o Mjesecu, pronašli smo mogući razlog za iz-

163

bor smještaja svetišta, te smo ponovno vidjeli da je drevna mudrost možda doista bila mudra.

Ovo je također pravi trenutak da pogledamo neke komentare me­đunarodno priznatog znanstvenika, Carla Sagana, koji je ipak nepo­mirljivi protivnik ideje o paranormalnim fenomenima (telepatija, vidovitost, ekstrasenzorno liječenje i tome slično), ali koji trenutno otkriva dokaze koji bi mogli (i trebali) rezultirati njegovim vlastitim preobraćenjem "na pravu vjeru". Uz malo sreće, Carla Sagana će se uskoro smatrati vizionarskim znanstvenikom i pjesnikom.

U ovom nas trenutku zanimaju zagonetka evolucije i drevna/mo­derna zagonetka telepatije.

CARL SAGAN

U svojoj knjizi The Dragons of Eden (Zmajevi Edena), Sagan najprije odbacuje snove (zajedno s mnogim vrstama onoga što mi zovemo "alternativnim" fenomenima) primijetivši: "Možda su oni ljudi koji­ma je dovoljno samo nekoliko sati spavanja noću preteče nove ljudske prilagodbe koja će u potpunosti iskorištavati dvadeset četiri sata sva­koga dana. Ja otvoreno priznajem da zavidim na takvoj prilagodbi."

Međutim, poslije kaže s nelagodom (jer je previše inteligentan da ne bi vidio važne implikacije): "Činjenica da sisavci i ptice sanjaju, a njihovi zajednički preci - gmazovi - ne sanjaju, zasigurno je vrijedna spomena. Veliku evoluciju nakon gmazova prate snovi, i možda su joj potrebni."

Pa, da, dr. Sagan. No jedna je izjava još važnija:

Postoji, naime, afrička slatkovodna riba, mormyrid, koja često živi u mutnim vodama gdje je vizualno otkrivanje grabežljivaca, plijena ili para otežano. Mormyrid je razvila poseban organ koji uspostavlja električno polje te prati to polje kako bi otkrila dru­ga stvorenja koja onamo uđu. Ta riba ima mali mozak koji po­kriva cijelu stražnju stranu njezina mozga debelim slojem, a podsjeća na moždanu koru u sisavaca.

164

Zar je tako nezamislivo da je to pomagalo primitivne ribe mormy-rid, koje se temelji na malome mozgu, moglo biti temelj i preteča tele­patske sposobnosti u visoko razvijenom organizmu? Te također od traženja pomoću rašlji i gatanja? Ekstrasenzorna percepcija i vidovi­tost se, naravno, ne mogu objasniti takvom jednostavnom idejom "polja", jer one također pobijaju zakone tijeka vremena.

Dakle, radujemo se vašem dolasku, dr. Sagan. Isto tako, s obzirom na te komentare, možda materijal u sljedećem poglavlju ipak nećete smatrati posve nezamislivim. Zasad posljednju riječ prepuštamo Pe-teru Redgroveu, koji je i započeo ovo poglavlje:

I u njihovom klizavom putovanju do mora Odbačena su bogatstva duboke tmine pjevala.

165

12. P O G L A V L J E

Gatanje

Iskop se zasad sastoji od osam i pol metara dubokog istra­živačkog okna. Ne samo što je medij bio nevjerojatno preci­zan u lociranju novog nalazišta duboko pod zemljom, premda ništa na površini nije ukazivalo da se ondje nešto nalazi - nalazišta za koje je većina profesora arheologije rekla da nikako ne može postojati - već je medij bio i začu­đujuće točan dok je predviđao na koje ćemo geološke, kro­nološke i arheološke pojedinosti nailaziti tijekom kopanja. Grubo kameno oruđe vađeno je iz cijelog okna, kako je pred­vidio: promjene u geologiji pojavile su se točno na onim dubinama što ih je izdvojio, a datiranje izotopom ugljika dokazuje veliku starost nalazišta, također kako je predvidio. Od pedeset osam dosad testiranih predviđanja, pedeset je­dno se pokazalo točnim. To je točnost od osamdeset sedam posto.

— PSYCHIC A R C H A E O L O G Y

To ni slučajno nije prvi put da su mediji pomogli arheolozima pri otkrivanju dotad nepoznatih nalazišta, kako nam priča knjiga Geof-freyja Goodmana. No, Goodmanovo je iskustvo novijega datuma (knjiga Pyjchic Archaeology objavljena je 1977.) i obilato potkrijeplje­no. Nisu nam potrebni čvršći dokazi.

U jednu se ruku čini da je ta vidovnjačka sposobnost što je neki senzitivni pojedinci posjeduju povezana sa psihometrijom. Psihome-tričari mogu, držanjem ili dodirivanjem predmeta koji pripada nekoj osobi (živoj i l i mrtvoj), podrobno opisati prizore i lokalitete poveza­ne s vlasnikom predmeta kojeg, naravno, oni uopće ne poznaju. Drugi mediji mogu primati telepatske dojmove s nekog mjesta, gdje nikad nisu bili i o kojemu ništa ne znaju, preko posredovanja drugog ljud-

166

skog bića koje se nalazi na tomu mjestu i djeluje kao pošiljatelj. Rus-sell Targ i Hal Puthoff opisali su neka veoma uspješna istraživanja tog fenomena. No, u slučajevima nekih drugih medija nisu potrebni nikakvi pošiljatelji. Ingo Swann, naprimjer, može opisati karakteristi­ke određene lokacije, udaljene tisućama kilometara, samo ako dobije geografsku dužinu i širinu na mreži zemljovida. (Vidi Targ i Puthoff: Mind-Reach.)

Međutim, "vidoviti arheolog" zaviruje ispod površine tla i razabi-re predmete što ih niti jedno ljudsko oko nikad nije vidjelo. Sposob­nost gledanja ispod površine tla u prvom nas redu podsjeća na raš-ljare, koji stoje na površini tla i uz pomoć rašlji, i l i bez ičega, otkrivaju postojanje dotad nepoznatih podzemnih voda, nafte, minerala, i tako dalje.* A l i još je zanimljivije da neki senzitivni ljudi i rašljari tvrde da to mogu učiniti i samo ako gledaju zemljovid toga područja. I tako se ponovno vraćamo na Inga Swanna.

Određeni aspekti tih, možda povezanih ljudskih sposobnosti razu­mljivi su, uz stanovite rezerve, u smislu neke vrste zračenja ili emisije valova. Rašljar koji stoji iznad vode tekućice il i naslaga određene rude, može nesvjesno osjetiti val i l i emisiju čestica kojima supstrat zrači. Ne baš sasvim različito, pošiljatelj na nekoj lokaciji može nekako "emitirati" misli što ih primatelj "hvata". Dakle, niti jedna od tih pret­postavki nije u protuslovlju, u načelu, s idejama ortodoksne znanosti. Profesor John Taylor trenutno se bavi pokušajem dokazivanja da u takvim slučajevima mora postojati neka vrsta konvencionalnog ele­ktromagnetskog zračenja.

Ipak, to objašnjenje zapravo ne može vrijediti kad je riječ o sposob­nosti psihometričara da dođe u doticaj s prošlošću preminule osobe - i l i budućnošću žive! Čak ni u prvom slučaju nije lako shvatiti kako je prsten, dnevnik i l i šal, što ga psihometričar drži, mogao apsorbira­ti i zadržati "misaone dojmove" pokojnog vlasnika. Te kako je to uop­će moguće za događaje koji se još nisu dogodili? Ovdje nismo samo

* Dokazi u prilog "konvencionalnih" rašljara danas su tako snažni da je čak i časopis New Scientist objavio oprezno povoljan članak o temi "Rašljanje stječe novo povjerenje", 8. veljače 1979.

167

"posramili" fizički svijet ortodoksnih znanstvenika, nego smo posve smo iskoračili iz normalnog univerzuma vremena i prostora.

Samo korištenje zemljovida il i spominjanje zemljovida za davanje opisa nekog lokaliteta i l i , što je još neobičnije, dubinskog pregleda stanja, također je veoma teško objasniti hipotezom o zračenju.

Posve je sigurno da u nizu upravo opisanih slučajeva govorimo o više nego jednoj sposobnosti, više od jednog kompleta varijanti. Unatoč tome, postoji stari izraz koji se koristio za sve te pojave - "ga­tanje". Ako gatanje definiramo kao "sposobnost dobivanja informa­cija na neki drugi način, a ne pomoću poznatih osjetila", možemo i sami nastaviti upotrebljavati tu riječ, pod uvjetom da imamo na umu kako je riječ o više nego jednoj sposobnosti. Gatanje je gledanje u kristalnu kuglu - sa i l i bez kristalne kugle!

Lokacije za drevna svetišta i megalite sigurno su se katkad birale prema preporukama "gatanja". (Možda su svi svećenici uistinu umjeli gatati, a možda su to mogli samo neki.) No, prilikom biranja lokacije određenu su ulogu također mogli imati svjesni i l i čak slučajni fakto­ri, te nije uvijek lako razlučiti jedne razloge od drugih.

Naprimjer, ako na zemljovid zabilježimo točku u kojoj 1. svibnja izlazi Sunce na istočnoj obali Britanije, a zatim tu točku spojimo s, recimo, Aveburyjem - "najsilnijim po veličini i grandioznosti od svih megalita" - tako da povučemo ravnu crtu i produžimo je dalje od Aveburyja, događa se nešto nevjerojatno. Otkrivamo da na toj crti ima­mo više od desetak velikih pretpovijesnih svetišta i spomenika.

Kao što većina ljudi zainteresirana za te stvari već zna, takve ravne crte dobivene na temelju važnih točaka u solarnom i katkad lunarnom kalendaru (ljetni/zimski solsticij, ekvinociji, i tako dalje) zovu se ley--linije. Premda su neki, ili čak mnogi primjeri diskutabilni, drugi se, poput ovoga što smo ga maločas naveli, doimaju neosporivima.

Prvo što bih želio reći o tim ravnim crtama je to, da one same po sebi nisu mistične. Crte su nastale na temelju posve svjesnog (i veoma pozornog) promatranja nebeskih tijela. To znamo jer smo i sami us­pjeli otkriti na čemu se zapravo temelje. (U svakom slučaju, kao što sam prije napomenuo, ravne su crte uvijek značajka svijesti.)

Ali, što je navelo graditelje svetišta da ih podignu na određenim mje­stima duž te crte? Naime, mjesta nisu međusobno jednako udaljena.

168

Dakle, katkad možemo naći razloge koje možemo barem razumje­ti, čak i ako ih sami ne smatramo osobitima. Na nekome mjestu može postojati neobično oblikovana stijena, premda sasvim prirodna, koja podsjeća na ljudski lik, životinju koja čuči, i l i tako nešto. (Zapravo, čini se da je to u Britaniji rijetko kada razlogom, mada je česta pojava u drugim dijelovima svijeta.) Ili se možda radi o mjestu koje je najviše u okolici. Ili je ondje možda nalazište soli, ili dobra žila kremena (također veoma važno), i l i izvor kvalitetne vode, možda s izvrsnim mineralnim svojstvima.

Možemo prikupiti niz takvih razloga - ali, zapravo, oni "objašnja­vaju" samo veoma maleni postotak lokacija. Koje druge načine može­mo razmotriti?

Jedan je trag odmah pronađen pri spominjanju izvora. Je li se radi­lo o prirodnom izvoru, i l i djelu ljudskih ruku? Ako je bio djelo ljudskih ruku, kako su naši davni preci znali da je to pravo mjesto za probija­nje okna?

Znači, vraćamo se na rašljarenje i gatanje. Tvrdi se da su mnoge drevne građevine smještene točno iznad voda tekućica, katkad čak i iznad mjesta gdje se podzemne tekućice spajaju i križaju. U nekim su slučajevima, kao što je rečeno, bunari iskopani ondje gdje je posto­jala podzemna voda, što nam govori da je to prilično uvjerljivo objaš­njenje.

Ovdje moramo usput spomenuti zapanjujuće otkriće Xaviera Gui-charda, francuskog filologa koji je 1936. godine objavio nevjerojatnu knjigu. Pravi primjerci te knjige danas se mogu naći jedino u francus­kim muzejima, ali dobar prikaz, zajedno s nekoliko Guichardovih zapanjujućih zemljovida, postoji u knjizi The World Atlas of Myster-ies Francisa Hitchinga. Ukratko, Guichard je otkrio golemu mrežu pretpovijesnih gradića, uglavnom na području Francuske, ali su tako­đer postojali u Njemačkoj, Italiji, Grčkoj i Španjolskoj, te čak tako daleko kao što su Poljska i Egipat. Svi su ti gradići nosili nazive koji su se temeljili na indoevropskoj riječi koja znači mjesto sastanka (zborovanja i si.) (ales, alis i l i alles). Ta su se naselja uvijek nalazila uz rijeke (što nimalo ne čudi) i l i uz bunare što ih je čovjek iskopao kako bi dospio do slane il i mineralne vode, to jest, do ljekovitih mineral­nih vrela.

169

Guichardova istraživanja nisu se na tome zaustavila. Uspio je po­kazati da ti brojni gradići leže na tako očitim linijama kao što su ljetni i zimski solsticij i meridijan sjever-jug; ili na linijama "kompa­sa" koje dijele cjelokupni obzor na dvadeset četiri jednaka dijela, standardno oruđe kasnijih grčkih geografa. Jedinstveno središte svih tih zrakastih linija je gradić Alaise u Francuskoj.

(Ovdje bih želio staviti samo jednu, dodirnu primjedbu. Eleusis (Eleuzina) je jedna od izvedenica tog naziva. To je ime također po­znato po eleuzinskim misterijima.)

Dakle, stvarna nalazišta koja postoje duž Guichardovih linija kom­pasa onamo nisu dospjela božjim činom. Niti jedan od gradića nije jednako udaljen od Alaisea, niti jedan od drugoga. Isto tako, mnogo drugih izvora ljekovite vode i naselja postoji podalje od tih linija (premda ne nose naziv Alaise i l i njegove izvedenice). Znači, čini se da su se drevni ljudi kretali duž tih (za njih) važnih linija kompasa sve dok nisu našli mjesto, vjerojatno uz pomoć rašlji, gdje su mogli isko­pati bunar i doći do vode; i l i naravno, dok nisu našli odgovarajuću rijeku. Ondje su utemeljili svetište ili mjesto zborovanja, što se s vre­menom pretvorilo u gradić.

(Ovdje moramo odlučno naglasiti da govorimo o pretpovijesnoj Europi. A vrsta goleme komunikacijske mreže na udaljenostima od mnogo, mnogo tisuća kilometara, što je tu imamo, upravo je ona vr­sta mreže za koju sam tvrdio da su je imali još stariji (?) neandertalci i "neandertalski" narodi i njihovi religiozni običaji.)

Još uvijek ni slučajno nismo iscrpili moguće "mistične" razloge za biranje lokacije drevnih svetišta i megalita. U prethodnom je poglavlju rečeno da neke lokacije svetišta zrače negativnim ionima, koji imaju povoljan učinak na ljudski živčani sustav - vodoskoci, vodopadi i valovi koji se razbijaju na obali, naprimjer. (Jesu li zato svetišta božice Benten bila smještena duž ruba vode?) Također smo napomenuli da Mjesec povoljno utječe na ravnotežu negativnih iona u atmosferi. Je li moguće da Mjesečev utjecaj na neke vrste kamenja ili geoloških struktura još više povećava postotak negativnih iona? Volio bih da istraživači toga područja pomno prouče sva drevna nalazišta kako bi vidjeli stvaraju li oni negativne ione, na bilo koji način, ili možda sa­mo u određenim trenucima.

170

Poznato je da negativni ioni olakšavaju stvaranje alfa moždanih valova, a oni su pak povezani s meditacijskim stanjima. Peter Red­grove vjeruje da postojanje negativnih iona također omogućuje bolje spavanje i pojačava snove. U drevnoj su Grčkoj molitelji često provo­dili noći spavajući u svetištu kako bi im božanstvo poslalo san.

Također znamo da negativni ioni imaju određeni utjecaj kada je riječ o seksualnosti i plodnosti. Za mnoga se drevna svetišta vjerovalo da mogu izliječiti neplodnost.

Stoga imamo dovoljno razloga za pretpostavku da su drevna sveti­šta snažni prirodni generatori negativnih iona. (U tom bi slučaju os­tala dva pitanja: jesu li drevni narodi imali nekakvu spoznaju il i teo­riju koja se ticala negativnih iona? Ili su jednostavno rekli - i znali - "ovo je pravo mjesto"?)

Negativni su ioni samo jedna mogućnost. Cijeli niz poznatih i nepoznatih zračenja i emisija ostaju kao daljnje mogućnosti objašnja­vanja stvarnih il i navodnih svojstava svetišta, uključujući, naravno, i elektromagnetska svojstva samog planeta.

Što se tiče ley-linija, kako sam naglasio, one su svjesni artefakti. Međutim, čini se da je svetišta i lokacije duž tih linija izabrao nesvjes­tan, intuitivan um, il i kako ja to radije zovem, alternativna svijest. U skladu s drugom tvrdnjom, vidimo da su sama svetišta obično okru­gla, katkad su ukopana u zemlju i često su povezana s vodom. Sve navedeno su simboli nesvjesnog uma.

Usput rečeno, ne iznosim takve tvrdnje bez razmišljanja. To nisu samo asocijacije koje tek tako vadim iz rukava. Temeljito sam potkri­jepio i branio takva gledišta u svojim ranijim knjigama. U popratnom svesku ove knjige znanstvenu zajednicu kanim suočiti s daljnjim neurološkim i elektromagnetskim dokazima koje će biti teško pobiti, a još teže ignorirati.

Dakle, drevna su svetišta i megaliti uvelike bili yin-yang fenomen. Nastali su na temelju svjesnih i nesvjesnih ljudskih poriva. Potječu iz vremena kad smo čak i mi na Zapadu neko vrijeme uspijevali održa­vati pravilnu ravnotežu. A l i ta situacija nije potrajala, te je prepušteno narodima Istoka da, još neko vrijeme, prepoznaju i njeguju cjelovi­tost čovječanstva.

171

U ovom poglavlju preostala nam je još jedna važna stvar. To je odgovor na sljedeće pitanje: je li moguće, uz pomoć gatanja, da barem poneki, izrazito nadareni mediji percipiraju prirodu i strukture fizi­čke materije na molekularnoj i atomskoj razini?

Očito, ako to jest i l i je bilo moguće, imali bismo objašnjenje za poznavanje građe atoma kojeg imamo u staroj Grčkoj, ali i mnogo prije (vidi 7. poglavlje). To bi nam također pomoglo da shvatimo kako je moguće da su u jednom ili dva slučaja srednjovjekovni alkemičari, čini se, nešto znali o atomskom broju. Znamo da su alkemičari po­znavali drevne tradicije i izvore informacija, kao što je kabala, koji u nekim slučajevima nikad nisu bili zabilježeni, ili jesu, ali tek nedavno.

Svoju bih pretpostavku ovdje smatrao samo veoma spekulativnom fusnotom - da nije bilo jednog događaja i jedne osobe - Marcela Vogela. Bio sam nazočan kada je Vogel jednom prilikom demonstri­rao svoju sposobnost telepatskog projiciranja precizne mentalne slike u umove publike. Pedesetak ljudi od petsto nazočnih primilo je kom­pleksnu sliku što ju je Vogel projicirao - a ja sam bio jedan od njih. Budući da nisam vjerovao da itko posjeduje sposobnost telepatskog komuniciranja po želji, bio sam još više zaprepašten. (Moja knjiga The Paranormal sadrži potpuni opis događaja.)

Istom prilikom, Vogel nam je rekao da on osobno može telepatski i l i vidovnjački ući u biljku, te proučiti njezin biokemijski sastav i pro­cese na molekularnoj razini. Također je rekao da može druge navesti da s njim podijele to iskustvo. Tijekom predavanja pokušao je demon­strirati i tu sposobnost - ali nije se činilo, barem koliko sam poslije mogao procijeniti prema reakcijama publike, da je uspio u tom poku­šaju.

Međutim, ostaje činjenica da taj izuzetan čovjek smatra da on sâm može "gatati" na mikroskopskoj razini. No, ostaje pitanje čini li on to doista, ili samo zamišlja da to čini. Budući da je viši kemičar u IBM-u, jasno je da u glavi ima dovoljno tehničkih informacija koje bi mu omogućile stvaranje doživljaja koji se doima veoma stvarno. Pretpo­stavljam, kad bi on bio voljan, da bi se ta njegova sposobnost mogla eksperimentalno provjeriti. Nekoj bi se biljci mogle, primjerice, ubriz­gati bakterije, a zatim od njega zatražiti da ih, uz pomoć svoje metode, opiše i identificira.

172

Nisam ljubitelj eksperimentalnog pristupa kad je riječ o paranor-malnim pojavama - jer ponavljanje uvelike varira kod donkihotske, osobne, nepredvidljive naravi paranormalnih događaja. Međutim, ako bi Vogel mogao demonstrirati svoje sposobnosti u eksperimental­nim uvjetima, to bi bila veličanstvena pobjeda.

U svakom slučaju, ostaje mogućnost da su drevni mediji možda mogli stjecati informacije o atomskoj/molekularnoj građi uz pomoć paranormalnih pojava. Stoga je to sposobnost koju bi moderni mediji, uz vježbu, mogli razviti.

173

13. P O G L A V L J E

Neandertalac danas

Samo je zdepasta, bosonoga djevojka dvadesetih godina katkad oklijevajući dolazila stazom do našega kampa kako bi nam isporučila jaja ... Nisko, nabijeno i krupno, njezi­no tijelo ipak nije podsjećalo na tipičnu seljanku. Njezina glava, sagnuta malo naprijed zbog svjetlosti, imala je ma­sivne kosti. Duž očnih šupljina, na rubu čeone linije, nazi­rala se pojačana izbočina koja je, osobito u žena, nestala prije završetka würmskog ledenog doba. Mahala je glavom koja je pomalo podsjećala na veliku gubicu ispod kovrčave kose, a meni je upala u oči niska izbočina u obliku peciva na stražnjoj strani.

— LOREN E1SELEY

Neandertalski se tip može vidjeti čak na bilo kojem javnom skupu.

— OSWALD SPENGLER

To jesu neandertalci. — DMITRI BAYANOV I IGOR BOURTSEV

Neandertalac postoji među nama u današnje vrijeme - u dva smisla. Prvo, možete ga opaziti "na bilo kojem javnom skupu" - a ja osobno poznajem jedan ili dva savršena primjera. Želim reći, on je dio našega genetskoga naslijeđa. Vi i ja smo dijelom neandertalci. Kasnije će biti više riječi o tome. Međutim, postoji još nešto neobičnije. Apsolutno je jasno da su skupine čistih neandertalaca preživjele u Europi, Rusiji, Aziji i Americi sve do današnjih vremena.

Svim se srcem nadam da onaj, što su ga 1925. godine ubili vojnici generala-bojnika M. S. Topilskyja u planinama Pamir, nije bio poslje-

174

dnji. Moja je nada posve opravdana. Godine 1959. je Y. Merezhinsky, profesor etnografije i antropologije na Kijevskom sveučilištu, vidio još jednoga, nekoliko stotina kilometara dalje prema zapadu, u Azar-bejdžanu. Bilo je još nekoliko prijavljenih slučajeva.

Teško je odlučiti gdje bi trebalo početi u masi fascinantnog materi­jala koji postoji o tome. (Usput rečeno, duboko sam zahvalan Franci-su Hitchingu jer je na to skrenuo moju pozornost.) S jedne strane, želio bih iznijeti podatke i raspraviti samo o tom materijalu. S druge strane, želio bih povezati mnoge pojedinosti s gledištima što sam ih izrazio, teoretski, u knjizi The Neanderthal Question. Što se mene tiče, novi materijal o neandertalcu na nevjerojatan način potkrjepljuje moje teorije. Ne samo to, nego ako je neandertalac danas još uvijek među živima, možemo biti sigurni da je tijekom naše povijesti i pretpovijesti bio sila s kojom treba računati. Ovdje ću, zapravo, predstaviti noviji materijal iz Rusije kao glavnu temu ovoga poglavlja, ali ću umetnuti unakrsne reference s mojim vlastitim stavom i knjigom što je držite u ruci.

Nadam se da do kraja ovoga poglavlja nitko neće moći sumnjati u realnost i autentičnost neandertalca kao povijesne sile. Vrijeme nam očajnički izmiče kad je riječ o neandertalcu, na više načina.

Započet ćemo izvadcima podrobnog izvještaja generala-bojnika Topilskyja, napisanog 1925, a objavljenog 1964. u Moscow News:

Bez problema smo našli tijelo. Imalo je tri rane od metaka ... Na prvi pogled učinilo mi se da je riječ o čovjekolikom majmu­nu; bilo je posve pokriveno dlakom... prsa su bila pokrivena smeđom dlakom, a trbuh sivkastom... Općenito govoreći, dlaka je bila veoma gusta... najviše dlake bilo je na bokovima... Boja lica bila je tamna, a stvorenje nije imalo ni brade ni brkova... oči su bile tamne, a zubi veliki i čak oblikovani poput ljudskih. Čelo je bilo koso, a obrve veoma istaknute. Zbog izbočenih vilica, lice je podsjećalo na mongolski tip. Nos je bio plosnat s duboko utonutim korijenom. Uši nisu imale dlake, a doimale su se ma­lo više zašiljenima od ljudskih, s dužom uškom. Donja je čeljust bila masivna. Stvorenje je imalo veoma snažna prsa i dobro

175

razvijene mišiće... šake su bile neznatno šire, a stopala mnogo šira i kraća od ljudskih.

Kako izvrstan prikaz. Vidjet ćemo kako se znakovito slaže s drugim, posve neovisnim opisima i crtežima kroz povijesna vremena.

U vlastitim sam napisima iznio hipoteze da je neandertalac imao smeđe oči i velike uši, prilično odmaknute od glave na vrhovima, te možda zašiljene. To su bile samo hipoteze, jer imamo (ili bolje rečeno, imali smo) samo kosture neandertalaca za proučavanje. Nije bilo ni traga ušima, očima ili bilo kojem drugom mekanom dijelu tijela. Mo­je su se hipoteze djelomice temeljile na pretpostavci da su europske bajke zapravo zbrkani prikazi stvarnog susreta (kromanjonca) s nean­dertalcem prije dvadeset pet do trideset pet tisuća godina. U bajkama, patuljci, trolovi, vilenjaci, pa čak i vile imaju velike zašiljene uši. Na istim osnovama (tj., proučavanju bajki), također sam pretpostavio da je europski neandertalac bio dlakav - te u tom smislu posve različit od afričkog i azijskog neandertalca. U slučaju takozvanog klasičnog neandertalca, uhvaćenog u klopku ledenog doba u Europi, logično je pretpostaviti da je ta dlakavost poprimila ekstremne razmjere.

Najzanimljiviji dio Topilskyjeva opisa je primjedba "obrve su bile veoma istaknute". Često sam naglašavao da su, po mojemu mišljenju, obrve neandertalca rasle kao veoma gusti, istaknuti čuperci (što se donekle vidjelo kod Leonida Brežnjeva u Rusiji, te Dennisa Healeyja i Joea Gormleyja u Britaniji). Krajevi veoma istaknutih čeonih kostiju neandertalca savršeni su model za rogove kršćanskog vraga - kojeg se, usput budi rečeno, često prikazuje sa šiljastim ušima. Ti su "rogovi" neandertalca učvrstili mišljenje kromanjonca da je riječ o vrsti bića nižih od čovjeka. Jer samo životinje imaju rogove.

Prelazimo na drugi opis. Napisao ga je Michael Wagner, antropo­log, 1784. godine:

Ovdje imamo informacije o divljem dječaku koji je prije nekoli­ko godina pronađen u Rumunjskoj i doveden u Kronstadt, gdje je 1784. još uvijek živ... To je nesretno mlado stvorenje bilo muš­kog spola i srednje veličine... Oči su mu bile duboko usađene... Čelo mu je bilo naglašeno nagnuto prema unutra... Imao je guste

176

smeđe obrve koje su stršile iznad njegovih očiju, te malen, spljoš­ten nos... Usta su mu bila malo izbočena... s veoma prljavom žućkastom kožom... Leđa i prsa bila su veoma dlakava; mišići njegovih nogu bili su snažniji i vidljiviji nego kod običnih ljudi... Hodao je uspravno, ali pomalo neobično. Činilo se da se baca s jedne noge na drugu. Glavu i prsa isturio je prema naprijed...

Najneobičniji aspekt ovog prikaza je činjenica da Michael Wagner i njegovi suvremenici nikad nisu čuli za neandertalca. Prvi fosilni ko­stur te vrste otkriven je 1856, a tada je vrsta tek dobila naziv. Paradok­salno, ali s našeg je stanovišta najdragocjeniji aspekt Wagnerova opi­sa upravo to daje pisao u posvemasnjem neznanju.

Međutim, ne možete zamisliti s kakvim sam oduševljenjem čitao taj izvještaj, zapravo mnogo duži od ovoga što sam ovdje citirao. "Gu­ste smeđe obrve koje su stršile iznad njegovih očiju... malen, spljo­šten nos... čelo naglašeno nagnuto prema unutra."

Plosnat nos bez vidljivoga korijena još je jedna značajka što sam je iznio kao hipotezu o neandertalcu. Nos kao takav ne postoji na fosil­nim kosturima. I nos i s njim povezana hrskavica posve se raspadaju i nestaju.

"Bacanje s jedne noge na drugu" također je posebno uzbudljivo opažanje. Antropolozi i biolozi, nakon što su proučili zdjelične i druge kosti australopiteka, našeg rođaka koji je postojao prije otprilike dva milijuna godina, vjeruju da se to stvorenje gegalo. Moje je mišljenje da se slabija verzija toga geganja zadržala kod neandertalca (koji je imao širu, krupniju zdjelicu, kraće noge, i tako dalje, od kromanjonca). Napomenuo sam da se oblik lopatastih stopala okrenutih prema van i pogrbljeni hod prilično lako može opaziti kod Židova i nekih afrič­kih skupina, premda, naravno, ne samo kod njih. Besmrtna skitnica Charlija Chaplina hodala je na taj način - a ja vjerujem da je tradicija cirkuskih klaunova, poput goblina i patuljaka, još jedno stereotipno sjećanje na pravog neandertalca.

Sve su to bila nagađanja s moje strane. Nisam imao pojma da je Wag­ner već potvrdio moju hipotezu, gotovo dvjesto godina prije!

Sad se možemo, s velikim samopouzdanjem, poslužiti obiljem pri­kaza i opažanja kakvih ima od najranijih povijesnih vremena do na­ših dana, a pružaju se od Europe, preko Azije do Sjeverne Amerike.

177

Ovdje se kronologija izvještaja temelji na izvrsnom sažetku knjige The World Atlas of Mysteries Francisa Hitchinga. To se, pak, djelomi­ce temelji na opširnom članku Dmitrija Bayanova i Igora Bourtseva u časopisu Current Anthropology. Članak Bayanova i Bourtseva je najfascinantniji napis na koji sam naišao u veoma dugom razdoblju. Zaslužuje da ga se hitno proširi u knjigu.

Već u sedmom stoljeću pr. Kr. ep o Gilgamešu opisuje "divljeg čo­vjeka stepa". On je "kuštrav s dlakama po cijelom tijelu... s divljim zvijerima on pije na pojilu ... snagu on posjeduje".

Zatim nešto veoma zanimljivo - crtež na zdjeli iz Kartage il i Fenici-je, također smješten u sedmo stoljeće pr. Kr., koji prikazuje hominidne likove, posve prekrivene dlakom, kako napadaju naseobinu. Naoruža­ni su kamenjem što ga bacaju. Možda je najuzbudljivija značajka crte­ža činjenica da likovi imaju zašiljene uši (vidi sliku 10).

Godine 86. pr. Kr. zarobljeni je satir doveden pred rimskoga gene­rala Sulla. Nakon toga, važni pisci i kroničari iz svih dijelova Europe i Bliskog istoka s vremena na vrijeme usputno spominju slične liko­ve. Zanimljiv je izvještaj jednog Arapina, Makdisija, iz desetog sto­ljeća nove ere, jer dom tih stvorenja smješta u planine Pamir - gdje su devetsto godina poslije Topilskyjevi vojnici ubili baš jedno takvo biće. Planine Pamir su sjeverni produžetak Himalaja. U dvanaestom je stoljeću drugi Arapin pisao da su satiri (ili nasnas na arapskome) česta pojava u Turkestanu, samo tristo i l i četiristo kilometara sjever­no od Pamira. Naravno, upravo s Himalaja potječe legenda o Jetiju i l i Snježnom čovjeku.

Skulptura u francuskoj crkvi iz trinaestog stoljeća prikazuje "div­ljeg čovjeka i seljaka" (vidi sliku 9). To je očito napravljeno po uzoru na stvarni život, a neandertalske osobine "divljeg čovjeka", uključuju­ći tijelo pokriveno dlakom, koje se jasno mogu vidjeti. Bayanov i Bourtsev naglašavaju da zaobljenost lubanje, veličina kostiju lica i tjeme ukazuju na neandertalca.

Naravno, jasno nam je da se za neandertalca službeno nije čulo sve do 1856.

Medicinski priručnik, objavljen u Pekingu u osamnaestom stoljeću, sadrži crtež dvonožnog primata koji uspravno stoji na stijeni, s jed­nom rukom ispruženom prema gore. To je posve ozbiljna knjiga koju

178

Slika 9. Divlji čovjek i seljak u francuskoj crkvi iz trinaestog stoljeća (Notre Dame, Semuris, Provansa).

Emanuel Vlcek (s Arheološkog instituta Češke akademije znanosti) opisuje kao "standardni udžbenik prirodopisa Tibeta primijenjenog u budističkoj medicini". Napominje da autentičnost ilustracije podu­pire činjenica da među mnogim ilustracijama životinja različitih vrsta (gmazova, vodozemaca, ptica, sisavaca) u knjizi "nema nijednog slu­čaja fantastične ili mitološke životinje poput onih poznatih iz srednjo­vjekovnih europskih knjiga (zmajevi, morska čudovišta, demoni, itd."). Stvorenja opisana u tom kineskom tekstu su stvarne živuće životinje uočene u prirodi. Sigurno je značajna činjenica da je čovjekoliko stvore­nje prikazano kako stoji na stijeni, te nije nacrtano u vezi sa stablom.

Sada dolazimo do naših vremena. Abkazijanci (koji žive istočno od Crnog mora, u susjedstvu Azer-

bejdžana) pričaju o divljem čovjeku kojega zovu abnauayu. (Samo je po sebi zanimljivo da tako mnogo naroda, od Crnog mora do istočne obale Kine, svaki ima poseban naziv za divljeg čovjeka, a taj je naziv obično kovanica i svima je poznat.) Abkazijanci govore o zarobljava­nju i pripitomljavanju jednog od tih stvorenja koje su nazvali Zana. Bila je pokrivena crvenkastom dlakom, sa spljoštenim nosom i snaž­nom vilicom. Fizički je bila veoma snažna. Ostavila je nekoliko djece čiji su očevi bili ljudi. Profesor Boris Porshnev, direktor Odjela za mo­dernu povijest na Moskovskoj akademiji, ekshumirao je jednog od njezinih potomaka. Potvrdio je da ima neandertalske značajke. (Na­ravno, ta informacija da se "divlji ljudi" i ljudska bića mogu križati

179

pruža izrazito važnu podršku mojoj teoriji da su se kromanjonci kri­žali s neandertalcima.)

Nekoliko tisuća kilometara istočnije, Kozaci su jednom također zarobili divljeg muškarca. On je, isto tako, imao tijelo pokriveno gu­stom, crvenkastom dlakom. Imao je nagnuto čelo, masivnu vilicu, maleni nos, šiljaste uši i izbočene obrve.

Mongolski znanstvenik po imenu Rinchen prikupio je mnoge pri­če očevidaca iz područja pustinje Gobi (ponovno smo nekoliko tisuća kilometara dalje na istoku), tj. opise divljih ljudi (almas) koji su imali kosa čela, izbočene obrve, velike vilice i bili su pokriveni crvenkasto-smeđom dlakom. Skupina takvih stvorenja viđena je čak 1927. godine.

Još jedan slučaj iz planina Pamir: geologu po imenu Zdorik lokalno je stanovništvo pričalo o zarobljavanju i kasnijem bijegu deva ("neči­stog duha"). Zatim je on osobno 1934. godine vidio jedno takvo stvo­renje. Među narodima s druge strane Pamira, Porshnev je prikupio brojne opise očevidaca koji su između 1930. i 1950. vidjeli stvorenja.

Ti su opisi dovoljni za naše potrebe, premda ni u kojem slučaju nismo iscrpili zalihe.

Ono što treba naglasiti i imati na umu je sljedeće: razni izvještaji dolaze do nas iz veoma velikog vremenskog razdoblja i veoma širokog geografskog područja. (Govorimo o dugačkom području koje se pruža od Njemačke na zapadu do pacifičke obale na istoku, te obuhva­ća cijelu južnu Rusiju, Tibet, sjevernu Kinu i Bliski istok, uključujući dijelove sjeverne Afrike.) U svim se opisima pojavljuju konzistentne sličnosti - masivne vilice slične gubicama, tijela pokrivena dlakom, šiljaste uši, koso čelo, izbočene obrve, nos bez korijena i velika snaga.

Postoji jedna pojedinost koja se ne slaže u tim opisima - no moje je mišljenje da se priče zbog toga čine više, a ne manje autentičnima. Pojedinost je ta da se u nekim opisima spominje kovrčava kosa i dlaka, a u drugima ravna. Slike 10 a i b jasno pokazuju tu razliku iz­među dva tipa stvorenja.

Silen (koji je prikazan na slici 10a) je stvorenje koje se ne spominje samo u grčkoj mitologiji, već i u grčkoj povijesti, a on je pripadnik klana koji uključuje satire, nimfe, Fauna i Pana. Prema opisima i navod­nim navikama tih stvorenja, možemo pretpostaviti da su sve to varija­cije na temu. Pauzanije, grčki geograf, kaže da su sileni samo stariji

180

satiri. S obzirom na sve ono što sada znamo, također shvaćamo da to nisu mitska stvorenja, već stvarna bića.

Rogovi Pana i njegovih kolega, kako govorim već deset godina, temelje se na izbočenim čeonim kostima, dodatno naglašenima ku-štravim obrvama neandertalca, to jest, tih ljudi. Što se tiče spljoštenog čela neandertalca, pa i koza ima jednako tako spljošteno čelo, a ima i šiljaste uši. (Doista se čini, usput rečeno, da su neandertalci, kad su se međusobno borili, spuštali glave, zalijetali se i udarali jedan drugo­ga. Eskimi još i danas to rade.)

Izraz "Panove frule" ponovno mi pada na pamet. Ta vrsta glazbe i plesa, s obzirom na ta "mitska" stvorenja, dobro se uklapa u ono što znamo o staroj religiji. Legendarnu povezanost glazbe s Panom i nje­govim sljedbenicima također bismo trebali imati na umu kad razma­tramo pitanje neandertalca i govorenja.

No, vratimo se na kovrčavu i ravnu dlaku. Većina (premda ne svi) izvještaji o kovrčavoj dlaci kod divljih ljudi dolaze iz Europe, a veći­na (premda ne svi) izvještaji o ravnoj dlaci dolaze s istoka. Vjerujem da govorimo o dvije posve različite vrste neandertalaca - u skladu s mojim načinom izražavanja, o neandertalcu 1a i 2. Ostavština nean­dertalca 1a kod moderne europske populacije odgovorna je za kovr­čavu kosu kakvu danas nalazimo u Europi uz ravnu kosu kromanjo-

Slika 10. Vrste "divljih ljudi" kovrčave i ravne dlake. Obratite pozornost na položaj glave, a u drugom primjeru šiljaste uši i gegav hod.

181

naca; a ostavština neandertalca 2 na istoku je odgovorna za ravnu kosu Kineza i Japanaca. (Ravna, plava kosa u Europi i ravna, crna kosa u Kini su, moramo naglasiti, dva posve različita fenomena. Pre­sjek ta dva tipa kose, kao i sve druge značajke, sasvim su različiti.)

Dakle, razlike uočene u opisima "divljih ljudi" u Europi i Aziji po­klapaju se s razlikama koje danas postoje na tim istim geografskim područjima. U svakom slučaju, moje su teorije to predvidjele.

Ako se na trenutak vratimo starim Rimljanima i Grcima, prirodo­slovac Lukrecije Kar (prvo stoljeće pr. Kr.) o rasi davnih ljudi kaže sljedeće: da su imali "veće i čvršće kosti unutra, povezane snažnim mišićima poprijeko postavljenim u mesu; nije im bilo lako nauditi vrućinom, ili hladnoćom, ili neobičnom hranom, ili bilo čime štetnim po tijelo". Bili su poput "čekinjastih medvjeda". Noću, dok su spavali, omatali su se lišćem i granjem.

(Slučajno, čimpanze noću baš to čine. Uporno sam tvrdio da je neandertalac najsrodniji čimpanzi, dok je kromanjonac najsrodniji gibonu.)

Prikaz Lukrecija Kara općenito je previše precizan i previše podro­ban da bi se temeljio na bilo čemu osim na činjenicama. Očito je da izvještava o svjedočenjima očevidaca iz vlastitog vremena.

Koristeći grčke "mitove" kao temelj, danas govorimo o "nimfoma-niji" i "satirijazi". To su dva oblika neobuzdane pohote. Impliciraju da je jedna od glavnih preokupacija divljih ljudi bio promiskuitetni i česti seks.

Kako se to dobro uklapa u naše spoznaje da je seks, u svojem do­slovnom i razvijenijem obliku, bio samo srce i središte stare religije. Takva bi religija bila sasvim prikladna za tip čovjeka koji je po prirodi bio lud za seksom; il i bi bilo bolje reći da se zdravo bavio seksom.

U tom nas trenutku prekida anonimni buntovnik: "Hej, pa ne mo­žemo navještaje iz starih mitova neprestano smatrati dokazima."

Pa, slučajno imamo dobre dokaze od tako važne ličnosti kao što je bio filozof Albert Magnus (1193-1280) da je "mitska" seksualna pohota satira i nimfe doista bila stvarna (kao što su, naravno, bila i sama stvo­renja).

Magnus opisuje nedavno zarobljavanje para (jednog muškog i jed­nog ženskog stvorenja) "dlakavih čudovišta koja obitavaju u šumi" u

182

Saskoj. Ženka je umrla od otrovanja krvi uslijed ugriza pasa. No mužjak je živio dalje, te je čak naučio uporabu nekoliko riječi (što je izrazito važno). A l i , kaže Magnus - tipični kromanjonski šovinist -činjenica da stvorenje nema razuma vidjela se po njegovim stalnim pokušajima da pristupi ženama i ponaša se pohotno. (Wagnerov se divlji dječak također, nakon što je neko vrijeme proveo u zarobljeni­štvu i prevladao svoje početne strahove, tako ponašao: "čim bi ugledao ženu, počeo bi ispuštati jake krikove radosti, te i gestama pokušavao izraziti svoju razbuđenu žudnju.")

Samo moderan, zapadnjački čovjek može il i je mogao vjerovati - i vjeruje - da "inteligencija" i "seksualnost" ne mogu koegzistirati. A l i neandertalac - kao i životi velike većine naših najistaknutijih kreativ­nih umjetnika - kažu drukčije.

NEANDERTALAC, DIVLJI LJUDI I MOĆ GOVORA

Mnogi autoriteti, uključujući Borisa Porshneva, koji je inače izrazito pozitivan po ovim pitanjima, vjeruju da neandertalac nije posjedovao moć govora. Mislim da se to gledište temelji na pogrešnom poimanju dostupnih dokaza - te da ispod tog "pogrešnog poimanja" leži sna­žan sloj emocionalnih predrasuda protiv te ideje, predrasuda na koje smo već mnogo puta naišli u ovoj knjizi.

Postoje dvije vrste argumenata protiv mogućnosti da je neanderta­lac imao moć govora. Jedna je lingvističko ponašanje (ili, kako neki tvrde, izostanak lingvističkog ponašanja) zarobljenih divljih ljudi u povijesnim vremenima. Druga je proučavanje fosilnih lubanja pretpo­vijesnih neandertalaca, te zaključci izvučeni iz tih studija, a tiču se usta, nepca, glasnica i grkljana neandertalca, što su mekana tkiva ko­jih zapravo nema jer se raspadaju, ne ostavljajući traga za sobom.

Kada je riječ o divljim ljudima Europe, najprije moramo točno razumjeti sa čime smo tu suočeni. Pokazalo se da je to najveći zločin i najveća optužba u već ionako užasnoj povijesti ponašanja "civilizi­ranog" čovjeka. Prilikom dokumentiranja toga zločina uopće ne mo­ramo zamišljati što se dogodilo neandertalcu. To znamo po našem vlastitom nedavnom ponašanju kad je riječ o tasmanijskim Aboridži-nima, Ciganima i Židovima.

183

Naime, tijekom devetnaestog stoljeća, kao i prije, britanski su se doseljenici u Tasmaniji zabavljali lovom i ubijanjem Aboridžina. Po­sljedica te "razbibrige" je smrt posljednjeg čistokrvnog tasmanijskog Aboridžina 1876. godine.

Riječ-dvije u spomen na tasmanijskog "neandertalca". On se razli­kuje - bolje rečeno, razlikovao se - od Aboridžina na kopnu po tome što je bio još ekstremniji predstavnik toga tipa ljudi nego oni. Imao je najširi nosni indeks ikad zabilježen. Dok kopneni "čistokrvni" predstavnici imaju smeđu kožu i valovitu kosu, tasmanijski su predstav­nici imali crnu kožu i sitno kovrčavu kosu, a bili su i nižeg rasta. Nosni urez bio je veoma dubok, usta izrazito izbočena, a glava kraća i šira nego kod australskih Aboridžina. Izbočene čeone kosti bile su veoma naglašene. Ti su Tasmanija imali veoma gustu dlaku po tijelu.

Karakteristike lubanje danas izumrlih Tasmanijaca mogu se vidje­ti na fosilnim lubanjama na kopnu, a sve karakteristike katkad se vide kod današnjih obalnih plemena na samom jugu kontinenta. Ta nam zapažanja govore da su Tasmanij ci bili među prvima koji su stigli u Australiju. Oni koji su stigli poslije, imali su nešto miješane krvi, i l i su prošli kroz daljnju evoluciju.

Tasmanijski su Aboridžini otišli iz Indije prije pedeset do sto tisuća godina. Pokazuju nam da je populacija južne Indije u tim vremenima (osobito s obzirom na značajke kao što je dlakavo tijelo) bila mnogo bliskija neandertalcima nego danas. Otad je došlo do znatnog miješa­nja s kromanjonskim tipom.

Premda je posljednji tasmanijski Aboridžin umro 1876, još uvijek postoji nekoliko tisuća Tasmanijaca miješane krvi. Dakle, vidimo da bijeli doseljenici nisu imali ništa protiv spolnog odnosa sa ženskim predstavnicima vrste. Mnoge od tih žena zacijelo su držali žive u zaro­bljeništvu (osim nekolicine koja je vjerojatno pobjegla natrag k vlasti­tom narodu), jer inače danas ne bismo imali miješanu populaciju. Prema Zani, divljoj ženi pokrivenoj crvenom dlakom, očito su se od­nosili na sličan način.

Ne samo da bijeli doseljenici nisu imali ništa protiv spolnog odno­sa s aboridžinskim ženama, smatram da su zdušno iskorištavali sva­ku priliku. Jer "neandertalska" žena budi veoma drevnu, atavističku žudnju kod "kromanjonca" (baš kao što je prava neandertalska žena

184

činila pravom kromanjoncu prije trideset pet tisuća godina). Zapravo, postoji obilje dokaza da drevne instinktivne reakcije mogu netaknute preživjeti kod neke vrste, premda se ne koriste, mnogo milijuna godina.

Francuzi danas prepoznaju porive o kojima govorim u izrazima "aimer la boue" i "senter la boue" ("voljeti blato" i "mirisati blato"). Ti su porivi jedan od razloga iz kojeg neki današnji muškarci, usprkos činjenici da imaju prihvatljive seksualne veze, ipak vole posjećivati prostitutke. Jedna mi je Francuskinja, koja poznaje moje knjige, ne­davno pisala i pitala me smatram li da muškarce uzbuđuju žene koje nose crne svilene čarape i crno rublje zbog stimulacije drevnih in­stinktivnih reakcija. Moj je odgovor potvrdan; da, doista tako mislim. (S ovim u vezi također su relevantne primjedbe u pozitivnim i negativ­nim heroinama u ljubavnim romanima, 6. poglavlje.)

Cigani nas dovode do drugog aspekta neandertalskog pitanja. Taj je narod (iz tko zna kojeg razloga) krenuo iz Indije prije dvije do tri tisuće godina i stigao u Europu preko Egipta i Bliskog istoka. Ondje su shvatili da se ne mogu asimilirati (naravno, u mnogim slučajevima to nisu čak ni željeli). Imali su previše "neandertalskog" u sebi. Imali su tamniju boju kože od prosječnih Europljana, bili su štovatelji Mje­seca, uvelike su se bavili mistikom i magijom, imali su vlastiti jezik (koji je, premda indoevropskog porijekla, tek daleko srodan europ­skim jezicima i kao takav laicima neprepoznatljiv), te vlastitu osebuj­nu glazbu i kulturu, uključujući djelomičnu vladavinu plemenske majke.

Što se dogodilo Ciganima? Lokalno europsko stanovništvo uvijek ih je tjeralo dalje. Okrivljavani su za svaki zločin počinjen u njihovoj blizini, kao i za širenje bolesti. Bili su izloženi pogromima, tijekom kojih su žene zlostavljane.

Osim djece miješane krvi koja su nastala na taj način, nema sumnje da su se neke Ciganke bavile prostitucijom i tako zarađivale za život (premda ciganski zakon to najstrože zabranjuje). Također nema nika­kve sumnje da su Cigani krali i nenamjerno doprinosili širenju zaraz­nih bolesti (što ne znači da su Cigani "prljavi", ni po naravi ni po kul­turi). Kao što se tako često događa među ljudima, sumnja da postoji kršenje zakona i drugo nepoželjno ponašanje sama po sebi izaziva takvo ponašanje. Ako će vas okriviti da ste ukrali ovcu, onda je baš

185

možete i ukrasti. Ako vas ljudi mrze, zašto i vi ne biste mrzili njih? Te ako možete varati one koji vas mrze, zašto ne?

Tako se ciklus vrti unedogled. Cigani, gurnuti na periferiju života, postajali su sve više paraziti u životu. Sve su više "živjeli od" naroda i zemalja kroz koje su prolazili.

Samo su razvitak modernog europskog društva, njegovo relativno obilje, te povremeni pokušaji da se postupa pravedno, doprinijeli tome da Cigani ne postanu pravi "divlji ljudi". (Mada ih to "spašavanje" nije poštedjelo dolaska na Hitlerovu listu za istrebljenje.) Nadam se da je jasno što ovdje želim reći. Ono što se umalo dogodilo Ciganima, doista se dogodilo preživjelim skupinama europskih neandertalaca na­kon preuzimanja teritorija od strane kromanjonaca.

Zatim dolazimo do Židova. Njihova sudbina u rukama fašizma u Europi bila je dobro dokumentirana i, hvala nebesima, još uvijek jest. No, koliko ljudi danas shvaća da je nacistički holokaust bio samo na­stavak sličnih, premda manje sistematskih, progona koji traju dvije il i više tisuće godina?

U svojim sam radovima tvrdio da su Židovi, od samog početka nji­hova postojanja, imali malo veći dodatak neandertalskih gena nego bilo koji drugi narod u Europi i na Bliskom istoku. Židovi su ekstrem­no drevna skupina prema bilo kojim mjerilima - samo nas njihov kalendar vraća šest tisuća godina unatrag. Također imaju jezgru mi­stičnih tradicija s kojima se, po gorljivosti i složenosti, ni jedna druga ne može mjeriti. Te tradicije očito sežu ravno unatrag, do srca Mjese­čeve religije drevne Europe.

Želim naglasiti sljedeće: dvije tisuće godina (konzervativna pro­cjena) neumornog progona (Židovi u Jemenu, primjerice, bili su pri­siljeni živjeti ispod razine tla) zamjetljivo su pojačale omjer neander­talskih gena u židovskoj populaciji (isto se, premda u manjoj mjeri, dogodilo Afro-Amerikancima). "Neandertalac" je snažniji i otporniji od "kromanjonca" na raznovrsne načine. Usput budi rečeno, branio sam to gledište mnogo prije no što sam pročitao primjedbu Lukrecija Kara: "nije im bilo lako nauditi vrućinom, i l i hladnoćom, i l i neobič­nom hranom, ili bilo čime štetnim po tijelo". Selektivni pritisci koji djeluju na miješanu neandertalsko/kromanjonsku populaciju su očiti, ali i suptilni.

186

Pravi je neandertalac po prirodi bio nomad. Čak i kad je u dužim razdobljima živio u jednom području, imamo pokazatelje da nikad nije smatrao da posjeduje mjesto o kojem je riječ. (Taj isti stav danas vidimo kod Eskima, Beduina i sjevernoameričkih Indijanaca.) Kro-manjonac je po prirodi bio istraživač (što nije ista psihološka pojava kao i nomadski način života). Kad bi kromanjonac stigao do nekog novog mjesta koje mu se sviđalo, rekao bi "dobro, ovo je moje". On je tada posjedovao to novo mjesto i branio ga kao vlastiti teritorij. (Tako­đer je jasno da je muški pripadnik vrste, psihološki, žene koje je on­dje zatekao smatrao produžetkom teritorija.)

Dakle, kad je trebalo birati (u miješanim populacijama) između ostanka i borbe (obrane "svojeg" teritorija) i l i skupljanja svojih stva­ri i odlaska dalje, "kromanjonski" je element bio za prvo, a "neandertal­ski" element za drugo. Znači da je u bitkama umrlo više nositelja kromanjonskog gena nego neandertalskoga. To je samo jedan primjer od nekoliko sličnih argumenata.

Jesmo li sada naučili još nešto o sudbini i karakteru "divljih ljudi"? Vjerujem da jesmo. No ima još važnijih pojava.

Za prvu od njih vraćamo se na Tasmaniju. Tasmanijski su Abori­džini prvi put stigli na otok čamcem s australskoga kopna (premda je postojala prevlaka do prije sedam tisuća godina). Ondje su ostali genetski izolirani mnogo tisuća godina. Uvijek su bili malena popula­cija, jer bez obrađivanja tla ili poljoprivrede to je ograničeno područje moglo izdržavati manji broj ljudi. Premda je postojalo nekoliko razli­čitih plemena, na cijelom otoku još uvijek nije bilo dovoljno genetske raznolikosti da bi mehanizmi za napredovanje evolucije mogli adekva­tno funkcionirati. Možda su na neki način shvatili što nije u redu, pa su se plemena neprestano međusobno borila - a plijen za koji su se borili bile su žene protivničkog plemena.

Unatoč tome, to im nije pomoglo. Arheolozi, koji iskopavaju sloje­ve tasmanijske civilizacije, otkrivaju da kultura napreduje i postaje kompleksnija dok oni idu unatrag. Drugim riječima, ono što se doga­đalo na Tasmaniji nije bila evolucija nego suprotno tome. U nekom trenutku u prošlosti, Tasmanijci su čak zaboravili kako se grade čamci kojima su stigli na otok, kao i poznavanje vatre.

Možemo li razumjeti da je sudbina previše malene količine gena također zadesila ostatak neandertalaca u Europi i Aziji? Dok je nasto-

187

jao preživjeti, pravi je neandertalac, u nekom razdoblju novije pretpo­vijesti, počeo nazadovati.

Ta situacija objašnjava okolnosti koje su tako zbunjivale Borisa Porshneva i još uvijek zbunjuju druge: naime zašto - s obzirom na činjenice da je neandertalac dobro poznavao i koristio oruđe; poka­zivao mnoge napredne kulturne običaje, kao što su obredni pokopi i gradnja žrtvenika; znao štaviti kožu za pokrivače i odjeću (vezivao je odjeću remenjem kroz rupice); poznavao je biljke; i živio (a gdje drugdje) udobno u suhim, dobro zaštićenim špiljama - zašto se čini da današnji divlji ljudi ne posjeduju i ne pokazuju ništa od tih kultur­nih običaja i artefakata? Čini se da oni, divlji ljudi, nemaju nikakvog oruđa (premda bacaju kamenje); ne nose odjeću; često spavaju na otvorenom; po svemu sudeći, ne poznaju vatru ili kuhanje - ukratko rečeno, nemaju civilizacije. Također možda nemaju vlastitog jezika - ali to ćemo pitanje razmotriti u daljnjem tekstu.

Dakle, zapravo se dogodilo da je taj, nekoć veoma razvijen i civili­ziran narod sveden do razine koja je ispod razine nekih životinja - iz­ravnim djelovanjem drugog takozvanog "civiliziranog" naroda.

Postoji još nešto. Psiholozi su odavno zaključili da se, u uvjetima lišavanja poticaja (uključujući, naravno, zatvore i vojarne), seksualna aktivnost povećava. Prenatrpanost sama po sebi dovodi do pojačanog seksa, iz razumljivih razloga; ali tu je i pitanje pomanjkanja alterna­tivnih aktivnosti i razonode. Seks je, na kraju krajeva, besplatan i na raspolaganju. Dakle, unatoč svemu, broj porođaja u sirotinjskim po­dručjima i getima nije uvijek samo visok, već redovito nadmašuje visok postotak smrtnosti. Neobično snažan seksualni poriv svih pri­padnika vrste homo sapiens, dodatno pojačan nedostatkom poticaja kulturološkim lišavanjima, višeje nego jednom spasio ljudske zajedni­ce kojima je prijetilo izumiranje. Spasio je i neandertalca (namjerno koristim implikaciju sadašnjeg vremena). Ionako je imao daleko sna­žniji seksualni poriv od nas - a pritisci "neprirodne selekcije" od stra­ne drugih ljudskih bića ostavili su mu samo taj jedan adut. Nepresta­no je igrao na tu kartu: svojom nimfomanijom i svojom satirijazom, "svojim stalnim pokušajima da pristupi ženama i ponaša se pohotno".

Sad ćemo se vratiti na jezik.

188

MOĆ GOVORA

Dok sada govorim kao profesionalni lingvist i profesionalni psiho­log, nikako ne mogu shvatiti kako netko uopće može zamisliti da ho-minid poput homo erectusa (koji je živio prije otprilike petsto tisuća godina, i gotovo je sigurno bio izravni predak neandertalca) nije imao vlastiti jezik. Ti su hominidi živjeli zajedno u stalnim špiljskim nastambama, kuhali su jela na vatri i primjenjivali suradnički lov. Osjećam se obveznim reći naravno da su imali svoj jezik". A l i većina antropologa misli drukčije.

Kad stignemo čak do neandertalca - koji izrađuje odjeću s rupica­ma, gradi žrtvenike i održava velike pogrebne svetkovine - sumnje u njegove lingvističke sposobnosti meni se čine pomalo idiotskima. A l i osjećaji su jedno, a dokazi su vjerojatno nešto sasvim drugo. Stoga se tim pitanjem moram pozabaviti na način koji će pokolebati skeptike.

Uzmimo najprije divlje ljude zarobljene u povijesnim vremenima. Ili još bolje, prije nego prijeđemo na njih, dopustite mi jednu il i dvije primjedbe o prirodi jezika.

Dok sam jučer stajao u vlaku, promatrao sam jednog Arapina kako čita arapske novine. Dakle, usprkos činjenici da sam studirao moderne jezike i čak mogu čitati nešto hebrejskoga, ipak emocionalno nikako ne mogu prihvatiti da ta tiskana masa črčkarija u novinama nešto znači. Naravno, intelektualno to prihvaćam. A l i emocionalno ne mogu prihvatiti da crni znakovi na toj stranici uskaču u svijest Ara­pina na posve isti način na koji tiskana stranica na engleskom jeziku uskače u moju. (Ipak, to se događa.) Ili uzmimo, recimo, kineski govor. Zar ta kakofonija uzdaha, mrmljanja i povika ikako može nešto zna­čiti? Naravno da ne može. O, pa dobro, možda svi ti zvukovi na neki način prenose primitivne emocije poput "jesti", "voditi ljubav", "spa­vati". A l i nikako se ne mogu koristiti za raspravu o filozofiji, nuklear­noj fizici i matematici, i l i za pisanje nježnih, tužnih, čeznutljivih, lju­bavnih pjesama. Mogu li? Dakle, ukratko rečeno, budimo veoma, veoma oprezni prilikom razmatranja pitanja jezika u neandertalaca. Možda bih također trebao spomenuti da se neki zvukovi arapskog jezika stvaraju u grlu, a u Africi pucketanje jezikom katkad čini dio riječi.

189

Sigurno je da su se obujam i kompleksnost neandertalskog jezika kod divljih ljudi povijesnih vremena dramatično smanjili, zajedno sa svim njihovim drugim kulturnim sposobnostima. Jezik i kultura sa­mo su dva dijela jedne cjeline. Stoga, u načelu ne očekujemo da ćemo naći baš mnogo kad je riječ o jeziku divljih ljudi - a to se može još više smanjiti uslijed jedne okolnosti opisane u daljnjem tekstu.

U svakom slučaju, divlji čovjek kojeg je opisao Albert Magnus ipak je u zarobljeništvu uspio svladati uporabu nekoliko njemačkih riječi. Dakle, to uopće nije loše. Znamo da postoji određeno razdoblje za učenje jezika kod mladog ljudskog bića (otprilike do dobi od pet go­dina). Važno je da jezik bude "usađen" u osobnost u tim ranim godi­nama. Ako se to razdoblje ne iskoristi, osoba nakon toga neće nauči­ti govoriti nikakav jezik. Ta je pojava u potpunosti potvrđena kod današnje djece koja su iz bilo kojeg razloga propustila to razdoblje, poput takozvane divlje djece koja odrastaju sa životinjama. (To nisu neandertalska djeca, nego današnja.) Dvije tada tinejdžerske djevoj­ke, koje su pronađene u divljini u Indiji početkom dvadesetog stolje­ća, nikad nisu uspjele svladati više od nekoliko izgovorenih riječi, bez obzira na činjenicu da su nekoliko godina živjele među ljudima i unatoč svim nastojanjima učitelja. Dakle, ako roditelji divljih nean­dertalaca nemaju svoj eg j ezika, njih ovi će potomci propustiti krucijal-no razdoblje učenja (što se možda dogodilo i tim roditeljima).

Znači da uspjeh divljeg čovjeka iz Saske možda ipak nije bio tako neznatan.

No, pogledajmo još jednom neke od izvještaja. Sula, rimski general, izvijestio je o satiru koji je 86. g. pr. Kr. doveden preda nj. Rekao je da su glasovi tog stvorenja bili "grubi i neartikulirani", nešto između rzanja konja i meketanja koze. Pa, možda su to bili samo zvukovi. Ili su možda bili poput kineskih povika il i afričkih pucketanja jezikom.

Što je s mladim divljim čovjekom Michaela Wagnera? "Želju za hra­nom, a sad su mu se sviđale sve vrste, osobito légumes (povrće), po­kazivao bi inteligentnim zvukovima." No, posve mu je nedostajao govor, dodaje Wagner, što je, naravno, značilo govor koji netko može razumjeti. Wagner nastavlja: "Zvukovi što ih je ispuštao bili su razum­ljivo mrmljanje, a to je činio kad ga je čuvar tjerao ispred sebe. Mr­mljanje se pojačavalo do urlanja kad bi ugledao šumu i l i čak stablo. Činilo se da izražava želju za svojim uobičajenim boravištem."

190

Pa, jesu li "inteligentni zvukovi" i "mrmljanje" bili način na koji je divlji čovjek razgovarao sam sa sobom? Možda to nikad nećemo znati.

Ponovno je tu mogućnost važnog lingvističkog lišavanja tijekom razdoblja najpovoljnijeg za učenje. Pitanje je tko je odgajao divlje ne­andertalce koji su dospjeli u zarobljeništvo? Jesu li to bili njihovi rodi­telji - te ako je tako, jesu li ti roditelji imali vlastiti jezik? Ili su ti ne­andertalci bili izolirani od rođenja - možda posljednji predstavnici svoje vrste u određenom području - te su ih, možda, odgojile divlje životinje koje su slučajno naišle na novorođenče?

Ako je novorođenče odgajala društvena životinja, poput vuka, mo­glo bi se očekivati da će neandertalac trčati sa čoporom i kretati se na sve četiri, poput neke već spomenute moderne divlje djece. (Zapravo, Wagnerov divlji dječak, premda je hodao uspravno, imao je kvrgava stvrdnuća na laktovima i koljenima. Je li možda prije hodao na sve četiri?) No, ukoliko ga je odgojio medvjed, nakon nekoliko godina medvjedica bi instinktivno otjerala mladog neandertalca da sam vodi brigu o sebi (Medvjedi se kreću na sve četiri, ali također često stoje uspravno.) Zanimljivo je da je jedna neandertalska žena, uhvaćena 1767. u Mađarskoj, htjela jesti samo sirovo meso. To doista ukazuje na vjerojatnost da ju je odgojila neka zvijer, poput medvjeda. U sva­kom slučaju, lovci koji su je našli lovili su medvjeda, a ona se nalazila u medvjeđem brlogu.

Rasprava se dosad odnosila samo na jedan aspekt korištenja jezi­ka u neandertalaca. Tu je također pitanje građe usta, grla, i tako dalje. Moramo i to ukratko razmotriti - jer je sasvim jasno da je govor od vitalne važnosti za moju koncepciju Mjesečeve civilizacije neanderta­laca.

Većina antropologa smatra da neandertalac nije mogao govoriti. Gledište se temelji na proučavanju fosilnih lubanja i čeljusti neander­talaca. Te lubanje općenito postoje samo kao fragmenti. Iz fragme­nata se dedukcijom izvode zaključci o ostatku lubanje. Iz tako dobi­vene "kompletne" slike potom se izvode daljnji zaključci o mekanim dijelovima koji nedostaju (jezik, glasnice, i tako dalje). Konačno, na temelju tih zaključaka, te nakon uspoređivanja s mekanim i tvrdim

191

dijelovima naših usta i grla, napravljena je procjena o tome jesu li neandertalci mogli govoriti ili ne.

Biolozi i inženjeri koji drže predavanja mladim studentima često privlače njihovu pozornost, kao upozorenje, na činjenicu da bumbar ne može letjeti; i l i barem na činjenicu da ne bi trebao moći. Nacrt bumbara nikad nije trebao poletjeti s ploče za crtanje. Da su postoja­li samo fosili tih stvorenja, biolozi bi zaključili da se radilo o životinji koja je nekoć posjedovala sposobnost letenja (ili je bila u procesu razvijanja te sposobnosti), ali ju je potom izgubila. Taj je kukac mogao povremeno odskakati s tla, ali to bi bilo sve. Naravno, bumbar zapra­vo ne samo da leti, već i živi od letenja.

Kao što sam rekao, ta se priča često koristi kao upozorenje biolozi­ma. Volio bih da se češće koristi kao upozorenje antropolozima; premda se, srećom, pitanje jesu li neandertalci mogli govoriti ne teme­lji samo na tako hipotetskim argumentima.

Čak se ne mora temeljiti na argumentima poput onih što ih je iz­nio David Burr, antropolog na Sveučilištu Colorado. On je proučio sve statističke metode i proučene uzorke korištene u studijama koje su navodno pružile "dokaze" da neandertalci nisu mogli govoriti.

U tome ima i krajnje tehničkih pitanja, ali njima se nećemo baviti. (Oni koje to zanima mogu sami potražiti Burrov rad.) A l i on je smanjio broj "pouzdanih" neandertalskih lubanja na samo trideset osam. (To su, u načelu, one koje imaju i donju čeljust.) Potom je na­pravio statističku analizu tih lubanja. Njegov je zaključak da "kad se sve mjere uzmu u kombinaciji, a faktori veličine se zanemare, nema nikakvih morfoloških razlika između Skuhl V, Broken Hi l l i moder­nijih skupina kad je riječ o anatomiji vokalnog trakta."

Burr zapravo kaže da nema značajnijih razlika između neandertal­skih i suvremenih lubanja kad je riječ o njihovoj sposobnosti za stva­ranje govora kako ga mi poznajemo. Neke od drevnih lubanja što ih je proučio bile su stare između sto pedeset i šesto tisuća godina.

Ti su komentari i zaključci doista veoma zanimljivi za nas. Među­tim, još nisam završio s dokazivanjem svoje teorije. Moj je stav da ja (baš kao Loren Eiseley, Oswald Spengler i drugi) oko sebe vidim poje­dince, posebno muškog roda, koje ni na koji način ne mogu morfološ­ki (to jest, u smislu anatomske građe) razlikovati od fosilnog nean-

192

dertalca, te još mnogo drugih koji imaju neke od neandertalskih zna­čajki.

Ti muškarci imaju zdepasto tijelo niskog rasta, izbočenog prsnog koša i glave uvučene nisko između ramena na kratkom, snažnom vratu. Katkad je (premda ne uvijek) glava također isturena prema naprijed, što je tipično za neandertalca. Zapazio sam da takva osoba ima naglašene, izbočene čeone kosti, masivnu čeljust, usta nalik gubi­ci sa širokim, jednakim zubima, ali uvučenu bradu. Premda niskog rasta, ima velike šake i uši, široka stopala - i tako dalje, i tako dalje.

Također sam zapazio - premda tu značajku ne možemo potvrditi na temelju proučavanja fosilnih neandertalaca - da su obrve često guste i strše prema van, da je osoba često tamnokosa i tamnih očiju, te da hoda sa stopalima okrenutim prema van. Kad ih sretnem na pla­ži, vidim da su ti muškarci u pravilu izrazito dlakavi, a dlake im tako­đer rastu na leđima, nadlakticama i bokovima. Nemojte mi vjerovati na riječ. Odsad nadalje sami promatrajte i stvarajte vlastite zaključke.

U svojem osvrtu na Total Man, profesor sociologije Ronald Flet-cher rekao je da ja samo tražim od psihologa, antropologa i biologa da "barem jednom podignu svoje samo-uvjetovane oči s mikroskopa, pogledaju kroz prozore i razmisle o onome što vide."

Još uvijek to tražim. I konačno, a to je ovdje središnja poanta, ti živući pojedinci, koje

ja ni na koji način ne mogu morfološki razlikovati od fosilnih nean­dertalaca, govore jednako dobro kao vi ili ja. Ne - mnogo više od toga. Očitih primjera toga tipa ima među našim najboljim filozofima, znan­stvenicima, piscima, glumcima - što god želite. Uskoro će biti više r i­ječi o tome.

AMERIČKI NEANDERTALAC

U Sjevernoj Americi također postoji ostatak populacije neandertalaca. Tijekom dvadesetog stoljeća viđeni su brojni primjeri, što nam govori da možda nije prekasno za spašavanje nekih od tih ljudi.

Američki predstavnik neandertalca zove se "Sasquatch" ili "Bigfoot" ("Veliko stopalo"), a naziv je dobio po velikim tragovima ostavljenim na snijegu.

193

Taj dodatni dokaz o preživljavanju neandertalca možemo poveza­ti s "arheologijom medija" Geoffreyja Goodmana.

Aziju i Ameriku povezuje kopneni most od niza otoka na dalekom sjeveru. Tijekom toplih razdoblja između ledenih doba, primitivni su ljudi lako mogli prijeći s jedne na drugu stranu.

Već prije petsto tisuća godina homo erectus je poznavao vatru i kuhao hranu. Rasprostranjen je u Africi i Kini , a kineska je skupina bila naprednija. Nije potrebno previše mašte da bi se zamislilo da su ti ljudi već u ono vrijeme stigli do Sjeverne Amerike. Erectus je gotovo sigurno predak neandertalca. Potrebno je još manje mašte da bismo zamislili kako je pravi neandertalac prešao Beringov prolaz prije ot­prilike sto tisuća godina.

Službeno, odnosno prema ortodoksnom gledištu, čovjek je prvi put stigao u Sjevernu Ameriku preko Beringovoa prolaza prije nekih dvadeset pet tisuća godina. Međutim, Goodmanova su iskopavanja otkrila predmete (grubo kameno oruđe i tome slično) čija je starost pouzdano procijenjena, prema slojevima tla u kojima su pronađeni, na sto tisuća godina.

Ortodoksna znanost uglavnom ne pobija tvrdnje da su oruđe i ar­tefakti pravi, niti da su slojevi tla u kojima su pronađeni toliko stari. A l i ustrajava se na tome da je oruđe slučajno dospjelo u te slojeve, i to mnogo kasnije. Ortodoksni znanstvenici nisu spremni prihvatiti dokaze onakvima kakvi jesu; premda bi to u drugim okolnostima nesumnjivo prihvatili.

S mojeg je gledišta još zanimljivija činjenica da je Goodman svoja iskopavanja obavljao na teritoriju Hopi Indijanaca, te da legende Hopija podupiru datume o kojima Goodman govori. U ovoj smo se knjizi već nekoliko puta susreli s Hopi Indijancima. Oni koriste broj trinaest u svojem religioznom obredu i crtaju labirinte koji nepobitno podsjećaju na crteže labirinata pronađene u Indiji, Grčkoj i Britaniji.

Hopi kažu (točno, nema sumnje) da su njihovi prvi preci stigli na kontinent s otoka ("kamenje za prelaženje") preko mora. Kažu da je njihov prvi svijet uništila vatra, drugi led, a treći voda. Tu bi mogli govoriti o vulkanskoj aktivnosti, ledenom dobu i poplavama koje slije­de nakon ledenog doba. Goodman, koji je također i geolog, utvrdio je da je u planinama blizu San Francisca, gdje žive Hopi Indijanci,

194

vulkanskih aktivnosti bilo prije dvjesto pedeset tisuća godina, a lede­no je doba ondje vladalo prije sto tisuća godina.

To je svakako održivo gledište, premda osobno ne mislim da mora­mo pretpostaviti da su Hopi Indijanci posljednjih četvrt milijuna go­dina živjeli u jednom određenom području. U svakom slučaju, geo­loške reference u tim legendama doista su veoma zanimljive. Mnogi drugi autori Hopi Indijance smatraju najintrigantnijim od svih sjever-noameričkih plemena. Oni možda imaju najbliže kulturološke i genet­ske veze s drevnim neandertalcem. Moguće je da su, na kulturološkoj razini, čak preuzeli aspekte neandertalske legende.

Budući da ponovno govorimo o neandertalcu, ovo bi mogao biti pravi trenutak za skretanje pozornosti na naglašeno unatrag nagnuta čela Maya Indijanaca u Južnoj Americi. Ta je značajka jasno vidljiva na mnogim crtežima što su nam ih Maye ostavili, na kojima prikazu­ju sebe, a o čemu se uvelike raspravljalo.

Ako se vratimo na Sasquatcha i Bigfoota, sasvim je moguće da su miješani moderni tipovi ljudi stigli u Sjevernu Ameriku iz Azije, prije dvadeset pet tisuća godina, i ondje našli domorodačku populaciju čistokrvnih neandertalaca. Oni su se, možda, jednim dijelom povla­čili pred pridošlicama, drugi je dio poginuo boreći se protiv njih, a treći se pomiješao s njima. (Miješani je tip - mi - zapravo superioran u odnosu na neandertalca u svakoj izravnoj situaciji preuzimanja te­ritorija; neandertalci se mnogo bolje snalaze u uvjetima teške oskudi­ce i odricanja.)

Naše se zanimanje usredotočuje na one "koji su se povlačili pred pridošlicama". Oni su, najvjerojatnije, divlji ljudi u američkim i kanad-skim planinama.

POHVALE ŽIDOVSKOM "NEANDERTALCU"

Neandertalska obilježja danas se mogu naći u svim ljudskim popula­cijama na ovom planetu. No, ta obilježja nisu posve ravnomjerno rasprostranjena. Azijati su vjerojatno skupina koja u prosjeku pokazu -je najviše tih obilježja, a negroidni narodi su sljedeći (osobito danas izumrli Tasmanijci). U Europi, općenitom području gdje su neander­talske značajke najmanje vidljive, više takvih obilježja ima na jugu i

195

istoku, a manje na sjeveru i zapadu. Kelti, koji žive sasvim na zapadu Europe, su iznimka. No, kao što smo vidjeli, oni su zapravo narod koji je migrirao s jugoistoka.

Isto tako, u tim različitim globalnim područjima, kao što sam napo­menuo u 6. poglavlju, govorimo o primjesama različitih vrsta neander­talca. U Europi i na Bliskom istoku radi se neandertalcu tipa 1a.

Najveću primjesu tipa la nalazimo među Židovima. Prije nego pođem dalje sa svojim komentarima, trebao bih spome­

nuti da sam i ja napola Židov. Moj je otac bio poljski Židov, a naše je prezime, prije nego ga je promijenio, bilo Zuch. Tek toliko da me netko ne bi pogrešno shvatio.

Moje je mišljenje da su sve ljudske populacije na ovom planetu, bez iznimke, rezultat genetskog križanja neandertalskih i kromanjonskih vrsta ljudi. Mi smo hibridna vrsta. Našu energiju, inventivnost i me­teorski uspon (što se tiče geološkog vremena) naše civilizacije dugu­jemo onome što biolozi zovu "hibridna energija". (I nije bilo nikakve intervencije iz svemira.) Nažalost, mi smo također ono što se naziva nestabilnim hibridom.

Zahvaljujući nekakvom hiru sudbine, do najboljeg - to jest, naju­spješnijeg i najstabilnijeg - križanja dvaju roditeljskih genetskih os­tavština došlo je u narodima Bliskog istoka. Ili to možda i nije tako neobično, jer upravo su se ondje, otprilike na području današnjeg Izraela, prvi put sreli čisti neandertalac i čisti kromanjonac. ("I ondje su se preda mnom pojavila dva čovjeka, izvanredno veliki, kakve nikad nisam vidio na zemlji.. . kao skakavci izgledali smo sami sebi, a tako smo izgledali i njima.") To da su se dva tipa doista pomiješala znamo po fosilnim kosturima s neobično miješanim značajkama, pronađe­nima na Mount Carmelu.

Ti posve novi, trenutno daroviti genetski hibridi u početku su bili rašireni na Bliskom istoku, te su se često spominjali. ("Kad su Sinovi Božji ušli u kćeri čovjeka i one su im rodile djecu ... to su ... bili mo­ćni ljudi iz starih vremena, ljudi glasoviti.") Zanimljivo je, a ja mislim i točno, da ta tvrdnja iz Knjige Postanka zapravo govori o kromanjon-skim muškarcima koji su općili s neandertalskim ženama. Tu se nije radilo o ljubavi, već o pohoti, onoj kojoj su kasnije bile izložene žene tasmanijskih Aboridžina i divlja žena Zana. Veoma uspješni miješani

196

tipovi potom su prosperirali i širili se, apsorbirajući i genetski ukla­njajući najprije preostale čiste neandertalce (uz iznimku neandertal-skih plemena koja su se povukla u divljinu i opstala do naših vremena - te o kojima je u osnovi riječ u ovom poglavlju), a potom, mnogo tisuća godina kasnije, i čiste kromanjonce u Europi. Tako se cijeli smi­sao postojanja uspješnog hibrida izgubio - premda svi mi to jesmo, ali u različitim stupnjevima.

Odnosno, izgubio se kod svih skupina osim jedne - Židova. Kroz desetke tisuća godina održavali su na životu sjećanje na našu fantastič­nu biološku pustolovinu. Prirodno, kroz tako dugo vremensko razdo­blje usmene su se predaje (baš kao i geološki slojevi tla) neprestano dopunjavale i preslagivale, miješajući se s drugim, kasnijim slojevima. No ipak, ako smo dovoljno pažljivi, možemo prepoznati i izvući frag­mente originalne priče - što sam upravo učinio citatom iz Starog za­vjeta.

Svjesni da se dogodilo čudo (što je za nas biologija, ali za njih je jednostavno bila magija), i svjesni da su oni sami rezultat tog čuda, odlučili su se očuvati za sva vremena, kao živi dokaz da su božanske sile izravno i namjerno radile na ljudskoj sudbini. Stoga su postavili čvrste kulturološke i religiozne granice tako da je bilo gotovo nemogu­će prestati biti Židovom, ako ste to bili, ili postati Židov ako to niste bili. Naravno, morali su biti prilično odlučni i nemilosrdni u cijelom procesu. Morali su, primjerice, divljački potiskivati neke čisto nean-dertalske elemente. Samo uz golemi svjesni, kulturološki trud - i uz veoma visoku cijenu - uspjeli su "sve to srediti". A l i uspjeli su. Nakon što su izgradili svoj brod, svoju arku, svi su se ukrcali i otplovili kroz tisućljeća. A graditelji su dobro obavili svoj posao "jer je brod izdržao sve nedaće".

Ovi komentari zasad vjerojatno nisu ništa više od čisto kulturološ­kih nagađanja. A l i postoje dvije razine čvrstih dokaza.

Prva je posve nevjerojatna razina i raspon sposobnosti što ih imaju Židovi. Ne postoji nijedan drugi narod ili nacija na svijetu, stvaran il i izmišljen, koji se s njima može mjeriti. Na primjer, premda čine manje od jedan posto svjetske populacije, Židovi su dali čak dvadeset pet po­sto dobitnika Nobelove nagrade - i to unatoč dvjema tisućama godina užasnih progona, ponižavanja i društvenog odbacivanja, kakvima je

197

bio izložen još jedino pravi neandertalac. Na kojem popisu deset naj­većih ljudi svijeta ne bi bilo sljedećih: Krist, Einstein, Freud, Mara? Niti su postignuća Židova "samo kulturološka". Jedini čovjek koji je na jednim Olimpijskim igrama uspio osvojiti sedam zlatnih medalja, te istodobno postaviti sedam novih svjetskih rekorda, bio je Židov, Mark Spitz.

Moja druga razina dokaza još je teže osporiva, ako je to moguće. Riječ je o fiziologiji i anatomiji Židova.

Želite li vidjeti neandertalca la živog i zdravog kako šeće naokolo, pođite proučiti svoje židovske prijatelje. Ako ih slučajno nemate, pro­učavajte istaknute Židove u javnom životu. Na primjer Elliot Gould, filmska zvijezda, premda neuobičajeno visok i tome slično, ima nevje­rojatno izbočene čeone kosti. Morali biste ga promatrati iz pravoga kuta da biste ih vidjeli, jer ih kamera (a možda i šminka) obično spljo-šti. No kad ih jednom uočite, čudit ćete se da ih ranije niste opazili. Što se tiče kosih čela, Henry Kissinger je prilično dobar primjer. Za guste, čupave obrve skrenuo bih vam pozornost na Iana Mikarda i Lorda Goodmana u Britaniji.*

Ovdje vam kao primjer nudim, na slici 11., profil jednog od naših najistaknutijih suvremenih filozofa i vizionara, Immanuela Velikov-skog. Jasno vidimo izbočene čeone kosti, kao i nagib čela. Premda na temelju ovog crteža ne možemo biti sigurni, izduženi stražnji dio gla­ve gotovo sigurno sadrži poveći mali mozak - što je neandertalska značajka, kao i, po mojemu mišljenju, neizostavni dio opreme velikih vizionara-umjetnika-znanstvenika. Sasvim primjereno, Velikovsky također ima mnogo kromanjonskih značajki - visoki hrbat nosa, v i ­soki luk lubanje i snažnu izbočenu bradu.

(Židovski nos visokog hrbata, što ga većina ljudi smatra tipičnim za Židove, nije ni tipično neandertalski. Neandertalci su imali prćast nos bez hrbata. A l i ta vrsta nosa daleko je češća u Zidova no što obič­no znamo. Arthur Koestler kaže da takvi nosovi čine dvadeset posto.)

* Najlakše je proučavati filmske zvijezde. Dva glumca koji nisu Židovi, a imaju snažne čeone kosti, su Marcello Mastroianni i Tommy Lee Jones. Kao što se vidi na ilustraciji u 1. dodatku, kromanjonac nije imao takvih izbo­čina.

198

Slika 11. Immanuel Velikovsky, istaknuti filozof i vizionar.

Važna napomena: crvena je kosa prilično česta među Židovima. Čak do te mjere da u središnjoj Europi postoji izreka da su svi crveno­kosi Poljaci zapravo Židovi. (Dok sam bio mlad, moja je brada također imala crvenkastu nijansu, premda je sada uglavnom siva, a ostalo je crno.) Takva se crvenkasto-smeđa kosa prilično neočekivano zna po­javiti u tamnokosim obiteljima.

Može li biti samo slučajnost da izvještaji o divljim muškarcima i ženama iz različitih doba kažu: "pokriveni crvenkastom dlakom", "gusta crvenkasta dlaka po tijelu", "pokriveni crvenkasto-smeđom dlakom"?

Je li to bilo samo intuitivno, i l i zbog poznavanja priča o satirima i divljim ljudima, William Golding je neandertalcu dao crvenu, kovr-čavu dlaku u svojem romanu The Inheritors (Nasljednici).

Treba spomenuti još samo jedno. Riječ je o prilično tehničkom pitanju, pa ovdje ne bih želio previše zalaziti u detalje. U teoriji o tje­lesnom tipu, jedna od glavnih podvrsta je takozvani piknički tip. Taj tip na mnoge načine odgovara neandertalskom tipu - razvijenih prsa, velikog trbuha, kratkih udova, zdepast, i tako dalje. Međutim, za muškarce toga tipa često se kaže da prerano oćelave. Slažem li se i l i ne? Odgovor je da i ne.

S jedne strane, odlučno tvrdim da je ćelavost karakteristika kroma-njonaca, te da neandertalci uopće nisu ćelavjeli. Istodobno se slažem da mnogi muški predstavnici pikničkog tipa oćelave. Rješenje očitog paradoksa što ga ovdje imamo je zaključak da postoje dva piknička

199

tipa, a možemo ih nazvati piknički tip A i piknički tip B. Dva se tipa mogu jasno razlikovati. Kod pikničkog tipa A koža je napeta i sjajna, oči su malene, a uši obične ili također malene. Kod pikničkog tipa B koža lica je uvijek mlohava i "gruba", uz mnogo boranja koje se poja­čava s godinama. (Izrazito naborano lice Somerseta Maughama u kasnijem razdoblju njegova života dobar je primjer, kao i lice W. H. Audena.) Također pretpostavljam da je koža kod B tipa mnogo deblja. Oči i uši su velike, a glava je općenito velika u odnosu na tijelo. Taj tip u kasnijoj dobi ima punu glavu guste kose, te uopće nema znakova povlačenja vlasišta, čak ni na sljepoočnicama. Granica rasta kose os­taje kao u dječaka, te u žena svih dobi.

Nekoliko dobro poznatih židovskih pisaca izvrsni su primjeri toga tipa - ali morat ćete ih naći na plaži kako biste vidjeli do koje mjere dlaka pokriva njihova tijela!

Ovo posljednje zbunjuje ortodoksnu znanost. Ortodoksni znan­stvenici i dalje tvrde da su visoke razine muškog hormona odgovorne za dlakava prsa i za mušku ćelavost. Kako je onda moguće da piknički tip B ima poprilično dlakavo tijelo, ali nema ni traga ćelavosti? Odgo­vor je u tome da je piknički tip B drukčija vrsta čovjeka (to jest, nean­dertalca), pa su i pravila drukčija. (Kineski i azijatski muškarci uopće ne ćelave, a negroidima se to događa rjeđe nego bijelcima - premda u tim slučajevima nema dlaka po tijelu. No to je ponovno drukčija podvrsta neandertalca - vidi 6. poglavlje.)

Odavno sam predvidio da će, zbog neandertalskih karakteristika koje ćemo otkrivati na rubovima i na dnu naše moderne društvene hrpe, ondje biti manje muške ćelavosti.

U rujnu 1977. časopis Psychology Today objavio je rezultate istraži­vanja koje je pokazalo da pijanice i druge propalice sumnjivih četvrti rjeđe pokazuju znakove ćelavosti nego poslovni ljudi i drugi uspješni muškarci. Naravno, bio sam oduševljen tom potvrdom mojeg predvi­đanja, jer to je apsolutno suprotno normalnim očekivanjima. Očeki­vali bismo da će slaba ishrana, loša higijena i loše zdravlje povećati pojavu ćelavosti. Bujna kosa na glavi, bez ikakvih tragova muške ćela­vosti, također se može vidjeti kod svih skitnica i "cestovnih razbojni­ka" u zapadnim zemljama.

200

GODINA LJUDSKOG BIĆA

U ovom trenutku ostaci ljudske zajednice, koju smo mi neumoljivo progonili dvadeset pet tisuća godina, pate i umiru u središnjim planin­skim područjima Rusije, Kine i Amerike. Njihova je razina egzistencije donekle ispod egzistencije životinje koja poštuje sebe.

Ti su ljudi naši rođaci i naši preci. Još uvijek nije kasno da nekolici­nu spasimo.

Nedavno smo imali Međunarodnu godinu djeteta. Usrdno se zala­žem za Međunarodnu godinu ljudskog bića. Neka sve nacije svijeta organiziraju zajedničku ekspediciju s ciljem pronalaženja i rehabilita­cije tih odbačenih aspekata našeg vlastitog bića.

Neka ti ljudi tada budu živi simbol da se nacistički holokaust ili tasmanijski masakr više nikad neće ponoviti. Možda bi nas takav sim­bol, daleko više nego svemirska postaja i l i Jupiterova sonda, mogao povezati u našem zajedničkom čovječanstvu.

Nema nikakve potrebe odlaziti u svemir u potrazi za komplementar-nim inteligentnim životom. Imamo ga ovdje, na našem vlastitom pla­netu.

Nažalost, ne možemo previše očekivati od časopisa koji podupiru i prate rad znanstvene ortodoksije, ali se nadam da će publikacije koje podržavaju rubnu znanost i futurologiju biti spremne založiti se za tu stvar. Zašto se ne bi organizirala kampanja za prikupljanje sredstava? Zašto ne apelirati na sve veći broj progresivnih znanstvenika i biologa koji se okreću proučavanju neortodoksnih fenomena?

Osim izravne psihološke i duhovne vrijednosti onoga što predla­žem za nas i svijet u kojem obitavamo, postoji još nešto. Veoma je vjerojatno da su ti preostali neandertalci izrazito nadareni kad je riječ o ekstrasenzornim i paranormalnim sposobnostima. Možda su takve sposobnosti doprinijele njihovom, ipak, zapanjujućem opstanku.

No ako budemo prekasno djelovali, kako ćemo si to ikad moći op­rostiti?

Možda bi nas ta Godina ljudskog bića što sam je zamislio mogla čak uvesti u Doba ljudskog bića.

201

14. P O G L A V L J E

Krist

Završio sam s pisanjem ove knjige i već sam je predao uredniku. Sje­dio sam i drijemao jedne subote uvečer, nakon što sam malo gledao televizijski program, kad mi je odjednom postalo jasno puno značenje priče o Kristu.

Ostatak knjige ostavio sam netaknutim da bi čitatelji sami mogli vidjeti kako sam u ruci imao sve djeliće slagalice, a ipak nisam vidio posljednji korak i završnu sliku.

Priča o Kristu nije ništa drugo do godišnje ubijanje i uskrsnuće boga Sunca u rukama božice Mjeseca.

Razmotrimo dokaze korak po korak. Kristov "rođendan" je na Bo­žić, 25. prosinca, te četiri dana nakon najkraćega dana u godini, i l i zimskog solsticija, 21. prosinca. Znanstvenici se uglavnom slažu da su kršćanski vođe izabrali taj datum kako bi maksimalno iskoristili najveće poganske svetkovine u godini, Saturnalije (17-24. prosinca - vidi 3. poglavlje). No moja je pretpostavka da je pravi razlog bio rafiniraniji. Zapravo je riječ o održavanju kontinuiteta stare religije.

Blagdan Kristova uskrsnuća je Uskrs. To je, naravno, vrijeme po­ganske proljetne svetkovine. Znanstvenici se ponovno slažu da se vrijeme Uskrsa namjerno odredilo tako da preuzme drevne poganske blagdane iz tog dijela godine (Zeleni čovjek i tako dalje). Pravi datum Uskrsa, moramo naglasiti, određuje Mjesec.

Ako ćemo se doslovce držati činjenica, "mrtvo" Sunce "uskrsava" već 22. prosinca, na dan iza svoje smrti. Međutim, tek se u proljeće prvi put ispunjava obećanje njegova godišnjeg uskrsnuća, u zelenilu polja, što je obnovljeni dar života na Zemlji (za sve ljude i sva stvore­nja). Krista ubija "slabi" trinaesti član skupine, Juda. Naravno, Sunce umire u kratkih pola mjeseca trinaestog Mjeseca. Dakle, Juda je "slab" il i "zao" trinaesti mjesec.

Jednako tako, do uskrsnuća ubijenoga boga također dolazi u trina­estom mjesecu. Stoga je posve jasno da su trinaesta Tarot karta, i le-

202

genda o Suncu/Kristu doista veoma blisko povezane. Ta je trinaesta karta, Smrt, kao što sam napomenuo, zapravo je karta smrti i uskrsnu­ća. To je bila najsvetija karta i l i simbol stare religije, premda se danas smatra prokletom.

Posebno je zanimljivo da u kršćanskoj legendi Krist umire kasno u petak, uoči židovskog sabata (što je subota). Rano u nedjelju ujutro više nema kamena na ulazu u grob, i on je prazan. Krist je tada već uskrsnuo, pa se to možda dogodilo i dan prije; to jest, na dan odmah nakon smrti. (U subotu nitko nije pošao pogledati grob jer je tada bio sabat.)

Druga posebno zanimljiva činjenica je ta, da imamo opravdanih razloga vjerovati da židovski sabat nije ništa drugo do veliki obred pranja "menstruacijskog rublja" božice - događaj koji se u početku slavio jednom godišnje (možda za zimskog solsticija), zatim jednom mjesečno i na kraju svakih sedam dana (vidi 8. poglavlje).

Riječi "slab" i "zao" stavio sam u navodnike upravo sada jer su to negativni izrazi Sunčeve religije. U prvobitnoj, u čisto Mjesečevoj re­ligiji, ta bi "prokletstva" bila "blagoslovi".

Misl im da sad možemo razumjeti zašto je Krist svoje učenike nazi­vao ribarima ljudi, te zašto je riba drevni simbol kršćanstva. Jer on je "Kralj ribara" iz drevne keltske legende kojeg ubijaju/kastriraju sveće­nice Grala (simbolički, svećenice Mjeseca, ali zapravo sami Mjesec), te čije se "rane svake godine iznova otvaraju". Sunce, Kralj ribara, sva­ke godine umire od rana zadobivenih od Mjeseca, a zatim uskrsava zahvaljujući milosti Mjeseca.

Kralj ribara iz keltske legende ranjen je tako da su mu kopljem probodena oba bedra. Krist zadobiva ranu kopljem u bok (a krv iz rane hvata se u sveti Gral). No, kao što smo vidjeli, "koplje kroz oba bedra" zapravo znači "nož kroz oba testisa". Nema sumnje da se krv nakon toga kastriranja također hvatala u pehar. Prema onome što je rečeno u 9. poglavlju, ta operacija odstranjivanja muških genitalija, tako da poteče krv, simboličko je pretvaranje muškarca u ženu koja ima menstruaciju.

Danas je more imenica srednjeg roda, ali se u mnogim jezicima smatra ženskim rodom. No, sad možemo shvatiti da je ideja o moru kao muškarcu i kralju posve logična ako je povežemo s drevnom

203

Mjesečevom religijom (isto tako, paradoksalno, zašto mi danas more povezujemo sa ženskim rodom). Drevni Japanci, drevni Rimljani, drevni Hindusi i Kelti, svi su odlučno govorili o bogu mora (Neptun, Manannan, i tako dalje).

Kretanje Mjeseca upravlja promjenama na moru. More se diže i spušta po volji Mjeseca, baš kao i Sunce. Stoga more jest Sunce, u smi­slu da je to još jedna personifikacija muškog načela koje se poslušno odnosi prema vječnoj ženstvenosti.

Zato je, primjerice, hram Benten (božica Mjeseca) u Japanu izgra­đen tako da je more u vrijeme plime zapravo ispunjavalo donje dijelo­ve građevine - a potom se povlačilo. To je, u općenitom smislu, bio način na koji je more iskazivalo počast Mjesecu. U konkretnijem smi­slu, moje je mišljenje da to predstavlja erekciju, prodiranje i orgazam penisa u maternicu, nakon čega je slijedilo splašnjivanje i povlačenje. U staroj su se religiji sve stvari gledale i doživljavale kao jedno. Diza­nje i spuštanje mora je muško načelo koje vodi ljubav sa ženskim načelom. (Jer Zemlja je žensko načelo.)

(Usput rečeno, koliko se često, dok je na filmu još mnogo toga bilo zabranjeno, koristilo udaranje valova o obalu kao sugestija zavođenje ljubavi.)

Krist je hodao po vodi i njegov je simbol bila riba - i nahranio je pet tisuća ljudi ribom kad se dogodilo čudo kruha i riba - jer on je bog mora (te, istodobno, bog Sunca).

Kad se biblijska priča jednom počne gledati na način što ga ja su­geriram, svaka pojedinost postaje značajna. Pet tisuća ljudi nahranje-nih kruhom i ribama simbolizira jedinstvo kopna i mora. Kruh je plod kopna, a riba je plod mora. U tom su "čudu" sjedinjena dva načela, kao što zapravo i treba biti. Zahvaljujući njihovom sjedinjava­nju, čovječanstvo je nahranjeno - što je, po mojemu mišljenju, prvo­bitno značenje priče o čudu. Samo ne smijemo zaboraviti da je kopno žensko načelo, a more je muško.

Kristove značajke boga Sunca tako su očite da ih uopće ne treba spo­minjati. Aureola koja okružuje njegovu glavu zapravo je samo Sunce. On je također Princ svjetlosti, svjetlost svijeta, veličanstveni sjaj, i tako dalje. Crkve, sa svojim predivnim vitrajima koji propuštaju i

204

preobražavaju svjetlost, od kojih su najveličanstveniji okrenuti pre­ma istoku, očito su hramovi Sunca.

O tim sam aspektima podrobno pisao u svojoj ranijoj knjizi Total Man.

No tu je i rješenje još jedne zagonetke. Lucifer, vrag, u etimološ­kom je smislu također Princ Svjetlosti, preciznije rečeno "Donositelj svjetlosti" (latinski lux, lucis = svjetlost). Možemo vidjeti da je njegov "pad", kako ga kršćanska religija opisuje, samo njegovo godišnje iska­zivanje počasti Mjesecu. Upravo je Luciferovo klanjanje staroj religiji, Mjesecu, bio njegov "zločin" u očima štovatelja Sunca.

U ovoj sam knjizi uvijek iznova nastojao pokazati kako se drevna religija sastoji od dva dijela - stare Mjesečeve religije koju je prekrila, i s kojom se do određene granice kombinirala, Sunčeva religija. No jasno je da su stari štovatelji Mjeseca i dalje smatrali da je njihova re­ligija prava i jedina. Iz tog su je razloga (na Zapadu) nastavili potajno i neovisno prakticirati, u srcu javnog štovanja Sunca. Oni nikad uopće nisu prihvatili religiju Sunca.

Iz tog razloga (kao što smo vidjeli u 3. poglavlju) pronalazimo kamene penise uklesane s unutrašnje strane oltara u kršćanskim cr­kvama; zato je potpuni keltski oltar ugrađen u strukturu crkve u Pari­zu, a labirinti su umetnuti u podove srednjovjekovnih katedrala.

Neki su se obredi u širokom članstvu štovatelja Mjeseca nesum­njivo izvodili bez pravog razumijevanja zašto se čine ili što točno pred­stavljaju (baš kao što su katolički marani u Portugalu petkom uvečer palili svijeće u podrumu, ali nisu shvaćali da je to židovski obred). No, sasvim je jasno da su mnogi čelni ljudi Kršćanske crkve točno zna­li što rade i zašto.

To gledište pruža snažnu potporu argumentima Margaret Murray koji se tiču važnosti Reda podvezice, te njezina vjerovanja da su se visoko pozicionirani dužnosnici potajno priklanjali staroj religiji.

Sad bih želio iznijeti jednu odlučnu tvrdnju. Sva su "tajna društva" s drevnom tradicijom (kao što su rosenkreuzeri i slobodni zidari) čuvala i još uvijek čuvaju, ako je to njihova glavna zadaća, djeliće spoznaja o starom štovanju Mjeseca. Ovdje također uključujem Vite­zove templare, koji dosad još nisu spomenuti u ovoj knjizi. Javno se

205

govorilo da su oni čuvari svetoga Grala, što je samo po sebi dovoljan navještaj. Posve je jasno da su potajno slijedili aspekte starih običaja.

Dakle, sva stara tajna društva, te sve formalizirane drevne i okultne mudrosti - kao što je židovska kabala, te druidizam, čarobnjaštvo, vudu, i tome slično, sve su to izravni potomci stare religije Mjeseca. A l i ono što doista zapanjuje jest činjenica da se to odnosi i na samo kršćanstvo.

Kršćanstvo potječe iz židovske religije. Judaizam, kao što smo vi­djeli, ima najčišće i najpodrobnije veze sa starom Mjesečevom religi­jom od svih drugih religija bilo gdje u Europi ili na Bliskom istoku. (Židovsko obrezivanje, svakako je simboličan čin kastriranja kojim se muškarac pretvara u ženu koja ima menstruaciju.) Židovi su tako­đer fizički, da i ne spominjemo kulturološki, najviše "neandertalski" narod koji postoji u današnjem svijetu. Čak i dok se kršćanstvo stva­ralo iz judaizma, netko se pobrinuo da suština stare Mjesečeve religi­je bude ugrađena i zaštićena u njegovoj nutrini. Stoga, primjerice, Krist i dvanaest apostola čine družinu od trinaest.

To je bio nevjerojatno domišljat potez. Djevica Marija je Majka božica Mjeseca. U katoličkoj je religiji

njezina važnost tijekom stoljeća neprestano rasla - premda ovdje go­vorimo o psihološkom prije nego o političkom razvoju, što je već rečeno. Njezin joj je sin podređen, baš kao što je Zeus u početku bio podređen Rei, a Oziris je bio podređen Izidi (vidi 8. poglavlje i drug­dje). Krv koja ima tako važnu ulogu u katoličanstvu i kršćanstvu op­ćenito, je menstrualna krv - ali također, i krv muške žrtve kastrirane za zimskog solsticija. Tu su krv vjerojatno pile svećenice. Danas se na katoličkoj misi pije krv Kristova. Zapravo nije izgubljeno ništa od stare religije.

U štovanju Krista mi zapravo štujemo i obnavljamo nekadašnje obrede plodnosti iz drevnog štovanja Mjeseca. "Premda su vaši grije­si poput grimiza, oprat ću ih da budu kao snijeg", naprimjer, mora se odnositi na pranje "rublja" božice Mjeseca nakon njezine menstruaci­je (ponovno vidi 8. poglavlje).

Kristov dolazak na svijet da bi nam podario vječni život, te njego­vu pobjedu nad smrću, ne treba shvatiti doslovno, već kao vjekovne obrede plodnosti. Smrt stare godine omogućuje rođenje nove. Sada-

206

šnja generacija (ljudi, životinja i biljaka) umire kako bi otvorila put novoj generaciji. Ako nema smrti, ne može biti ni regeneracije. Smrt je, dakle, ključ (vječnog) života.

Vjerujem da je ovo posljednje biološka tvrdnja, u skladu s materija­lom obrađenim u 7. poglavlju. Vjerujem da su davni štovatelji Mjeseca (neandertalci) dobro razumjeli načela evolucije i shvaćali da život ide dalje samo zahvaljujući vječnom miješanju genetskih materijala. Također vjerujem da su razumjeli da je svaka nova generacija samo sredstvo za prijenos gena koji putuju kroz vrijeme ("sebičnih gena" što ih je opisao Richard Dawkins). Mi pojedinačno umiremo, ali naši su geni besmrtni.

Međutim, svime što sam naveo ne želim implicirati da osoba po imenu Krist zapravo nije postojala. Posve sam siguran da jest, te da je posjedovao iznimne paranormalne moći. Poanta je u tome da su se vođe stare Mjesečeve religije pobrinuli da priča o njegovu životu i smrti nastavi slijed i obuhvati vječne "istine" stare religije. Ti su tajni vođe morali biti ljudi od velike važnosti za javnost, te je fascinantno nagađati tko su zapravo bili. Josip iz Arimateje je vjerojatno bio jedan od njih, "taj imućni i utjecajni tajni učenik Isusov" koji je, prema le­gendi, u Britaniju donio sveti Gral s Kristovom krvlju.

Pod pretpostavkom da je Torinsko platno pravo, a ja mislim da jest, onda je Krist doista bio ranjen kopljem u bok. Moja je pretpostavka da je ranu zadao tajni sljedbenik stare religije, a on i njegovi suuče­snici pobrinuli su se da se uzme malo krvi. Upravo je Josip iz Arimate­je zatražio Kristovo tijelo od Pilata - a na taj je zahtjev Kristovo tijelo testirano zabijanjem koplja (neobična metoda?) - a on je također do­nio i platno, skinuo tijelo s križa, zamotao ga u platno i stavio u grob što ga je opet on, Josip, već osigurao. Dalje pretpostavljam da su Josip i njegovi saveznici idućega dana posjetili grob (ili tijekom te iste noći) i uklonili tijelo kako bi se vjerovalo da je Krist uskrsnuo.

Trag Torinskog platna ponovno vodi do Vitezova templara, što je prilično sumnjivo. lan Wilson u svojoj knjizi The Turin Shroud (To­rinsko platno) iznosi pretpostavku da je slavni Mandylion (prema arapskom, doslovni prijevod je "maleni rupčić"), portret Krista - za kojeg Wilson smatra da je zapravo Torinsko platno, presavijeno tako

207

da se vidi samo lice - dospio u ruke Vitezova templara u dvanaestom ili trinaestom stoljeću.

Izrazito sam sklon prihvaćanju Wilsonovih dokaza po tom pitanju. Uskoro ću spomenuti neke od njih, ali meni se čini sasvim logičnim da su Vitezovi templari, koji su, prema mojemu mišljenju, bili ogranak izravnih potomaka sljedbenika stare religije (Mjesečeve) i aktivni u vrijeme raspeća, mogli biti u poziciji da se domognu Mandyliona/ platna. I zasigurno su to silno željeli.

Želio bih samo ukazati na veze između aktivnosti Vitezova templa­ra i događaja oko Kristove smrti tisuću godina prije. Vitezovi templari dobili su takav naziv jer su u početku dobili zemlju u blizini mjesta gdje se nalazio uništeni hram (temple) u Jeruzalemu. (To je mjesto najveća svetinja za židovsku, muslimansku i kršćansku religiju, a na­vodno se nalazi veoma blizu mjesta pod nazivom Sion. Kao što sam objasnio u 10. poglavlju, čini se da Sion nije ništa drugo do referenca za zemlju božice Mjeseca.)

Štoviše, Vitezovi templari su se u svojim tajnim obredima navod­no bacali ničice ispred platna, izvikujući saracensku riječ "Yallah". Ta riječ, naravno, utjelovljuje arapsku riječ "Alah", ali također nije previ­še daleko od hebrejske riječi "Yahweh" (Jahve). Ta je riječ poslije do­datno iskrivljena (?) u "Selah", kako kaže Wilson. ("Selah" je riječ koja sama po sebi nema prijevoda ili značenja, pa priručnici pomalo bespomoćno sugeriraju da bi mogla biti liturgijska il i glazbena ozna­ka.) A l i meni ta riječ zvuči kao "Shiloh", nekoć veoma važno ime i mjesto u ranoj židovskoj povijesti, te ponovno vrlo blizu Jeruzalema. Shiloh je zapravo bio neka vrsta preteče samog Jeruzalema. Štoviše, riječ se katkad koristi za "Mesiju". Stoga bi "Selah" il i "Shiloh" mogla biti varijanta i l i tajni izraz za Sion, u skladu s mojom teorijom. Sve u svemu, čini se da je ovdje riječ o tradiciji koja je veoma stara, od sredi­šnje važnosti, a ipak tajanstvena.

Naše su sumnje potvrđene, a ne pobijene, ako znamo da je Psalam 67 imao središnju važnost u posebnoj templarskoj misi ... "zemlja plodom urodila ... ", te da: "Poput Grala, smatralo se da templarski 'idol' (vidi dolje) ima svojstva plodnosti; jedna priča točno kaže da je 'Spasitelj' onaj koji 'čini da voćke cvjetaju i ljetina dozrijeva." Opet smo se vratili ravno na obrede plodnosti i štovanje plodnosti.

208

Još više privlači pozornost, barem što se mene tiče, činjenica da je templarski portret glave pronađen u Engleskoj blizu Templecombea, Somerset, a potječe iz trinaestog stoljeća. Po općenitoj formi nalikuje Mandylionu. A l i taj portret ima "crvenkastu bradu!" Još jednom sjen­ke neandertalca!

Zatim je tu i slučaj "templarske glave" il i "idola", jedne od središnjih značajki templarskog tajnovitog štovanja, za koju glasine kažu da nije bila samo predmetom žarkog obožavanja, nego je izazivala i užasan strah. "Meni se činilo da je to lice demona ... Svaki put kad sam je vi­dio, ispunjavao me takav užas da sam je jedva mogao pogledati, a cijelo mi je tijelo drhtalo." Taj citat, od pravog templara, samo je jedan od mnogih koji postoje, a tiču se najskrovitijih zagonetki Reda. Kako Wilson kaže: "Ako govorimo samo o glavi na Mandvlionu, taj je strah veoma teško objasniti."

Moja je pretpostavka da je templarska "glava" bila predmet štova­nja koji je imao neovisnu genezu od one Mandyliona/platna - ali da se svakako smatralo da je platno njezina moćna verzija, takva koja je zasebno potvrđivala i podupirala templarska vjerovanja. Moguće je da je portret iz Templecombea blijeda verzija drugih, impresivnijih slika. Te su druge slike, možda, prikazivale lice crvenokose Meduze; a Meduza po podrijetlu (vidi 9. poglavlje) nije bila ništa drugo do stilizirani prikaz vagine koja ima menstruaciju, te kastriranog muškar­ca pretvorenog u ženu. (Usput rečeno, premda prije to nisam naglasio, ako je europski neandertalac bio crvenokos, u što čvrsto vjerujem, tu imamo još jednu dobru poveznicu između neandertalca i štovanja krvi. Neandertalci su sebe doživljavali kao obilježene krvlju božice.)

Bez obzira kakvi su svi ti precizni detalji, ono što je sasvim jasno jest, da je kršćanstvo danas zapravo religija plodnosti, sigurno ništa manje, a možda niti nešto više. (Želio bih čitatelja ponovno podsje­titi da su "krv", "blagoslov" i "cvat" iste riječi.) To je također i veoma bolesna religija po tome što tragično niječe upravo onu seksualnost na kojoj je utemeljena. Bolest kršćanstva samo je jedan primjer, prem­da velik i važan, bolesti cijelog čovječanstva: to jest, naše "podvojene ličnosti" i našeg "podvojenog društva".

Dakle, da rezimiram, unatoč svim progonima i svim pokušajima da ju se uništi, stara religija - Mjesečeva religija - postoji među nama. U tom je smislu baš kao i sam neandertalac.

209

15. P O G L A V L J E

Nova mudrost za staru Često se pričalo da Elphin Irving na svijet nije došao poput drugih grješnih zemaljskih stvorenja, već je bio jedno od vilinske djece kojim su trebali plaćati neprijatelju čovjekova spasenja svakih sedam godina. Sirota vila - majka je majka, bez obzira je li iz vilinskog ili običnog svijeta - sakrila je svojeg sina vilenjaka kraj krštenog djeteta u kolijevci Marion Irving, a stari je neprijatelj na neko vrijeme ostao bez plijena ...A kad dotaknete to dijete, svi vi možete vidjeti daje nje­gova majka bila jastreb iz sablasnoga gnijezda, druga se­strična Katie Kimmer iz Barfloshana, vještica veoma visoka položaja.

— T H E W T T C H CULT IN WESTERN EUROPE (VJEŠTIČJI KULT U ZAPADNOJ EUROPI)

Je li postojala drevna mudrost? Osobno smatram da jest. Ne vjeru­jem da ćemo ikad uspjeti otkriti njezinu veličinu i doseg. Međutim, veličina grumena što ih otkrivamo u povijesnim vremenima doista ukazuje na činjenicu da je glavna žila bila poprilično bogata.

Ljudi koji su bili bliži drevnim vremenima nego mi, poput židov­skih kabalista, bili su svjesni te činjenice, te su tu ostavštinu gotovo mahnito nastojali sačuvati za moderna vremena. Nažalost, mislim da su to činili na pogrešan način. Ili bolje rečeno, ono što su sačuvali već je bilo tako iskrivljeno i osiromašeno, i l i namjerno prikriveno, da se od šume više nije moglo vidjeti stabla.

Alkemičari koji su došli poslije postupili su još gore. Davni su ka-balisti barem radili sa sjećanjem na nešto što je nekoć bilo. Alkemiča­ri su imali samo sjećanje na sjećanje.

Stoga su vjerovali da postoji "crveni prah" koji može "preobraziti". Mogao je preobraziti ono što je bilo mutno, beživotno i pokvarljivo u nešto iz čega su zračili život i svjetlost, i što je bilo vječno. Pa, da malo vidimo, mrmljali su alkemičari. To mora biti - pa, recimo olovo

210

u zlato. Na kraju krajeva, olovo je mutno, beživotno i kvari se, a zlato blista i nepokvarljivo je. Nijedan drugi element ne djeluje na njega i ono traje vječno.

Misl im da smo već shvatili da je "crveni prah" zapravo bio simbo­ličan predstavnik Mjesečeve menstruacijske krvi. A ono što je preo­bražavao bila je beživotna zemlja usred zime koja se pretvarala u produktivnu zemlju ljeta, ili neplodnu ženu u trudnu majku. Mjeseče­va krv nije obećavala vječan život, već vječnost života, u smislu njego­vog vječnog obnavljanja.

Gotovo sva takozvana drevna mudrost (knjige o činima, magijski znakovi, tajni obredi) je takva. To je sjećanje na sjećanje, samo po sebi bez izravne vrijednosti; osim kao putokaz, kao nositelj poruke - "ne­koć jest postojalo nešto drugo, i to je bilo predivno." Ili bolje rečeno - postoji nešto drugo što jest predivno! To je poruka nama danas.

Postoji drugi način pristupa osim svjesnog, logičnog, znanstvenog, muškog načina. Doista postoji magični način. Najniži i l i temeljni ob­lik toga je intuicija. Najviši oblik je vidovitost.

Danas smo, nažalost, izgubili vezu s cijelim tim područjem naše­ga bića. Samo nepriznate manjinske skupine održale su na životu tek sjećanje na to. Dio problema je u tome što je jedan od naših predaka (kromanjonac) bio veoma slabo nadaren tim sposobnostima. (Ali bio je nadaren logičnim, objektivnim, proizvodnim umom, što je naša druga sjajna sposobnost.) Srećom, naš drugi predak (neandertalac) bio je veoma nadaren po pitanju intuitivnosti i magije.

Kako bismo dosegnuli i oživjeli taj aspekt našega bića, tu darovi­tost naslijeđenu od našeg davnog pretka u sjeni, moramo se "nean-dertalizirati". To ni slučajno ne znači da moramo izgubiti ili napustiti naše kromanjonsko naslijeđe. Znači da moramo stranu iz sjene (što također znači "žensku" stranu) izvući na svjetlo tako da postane rav­nopravan partner onoj drugoj strani.

Jedan od načina na koji to možemo pojedinačno učiniti je prihvati­ti ideju da je magija stvarna i ovdje i sada. Ona jest. "Kraljevstvo nebe­sko" ("zemlja ispod valova") nalazi se u vama. Zato prihvatite činje­nicu da su magija (vidovitost, gatanje, daleka sjećanja, i tako dalje) stvarni. Evo jedne kartezijanske izreke za vas: "Dišem, dakle, ja sam vidovit."

211

"Nelogičnost" te tvrdnje sasvim je namjerna. Nalazimo se u po­dručju koje je oprečno logici.

To je glavni aspekt svega toga. No postoji još jedan aspekt, također, ovoga puta nešto za znanstvenika našega doba. Znanstvenik mora veoma pomno pretresti sve drevne napise i vjerovanja u potrazi za grumenima što ih može koristiti u vlastite svrhe. U mnogim će sluča­jevima naći nove početne točke za vlastita istraživanja.

Iznijet ću jedan noviji primjer onoga o čemu govorim. U tom je slučaju znanost vlastitim snagama došla do otkrića - ali do tog se ot­krića moglo doći daleko, daleko ranije - i došlo se, intuitivno.

Utvrđeno je da konzumiranje svježeg češnjaka brzo smanjuje razi­nu kolesterola u krvi. Kolesterol se smatra jednim od glavnih uzročni­ka srčanog udara. Razine kolesterola u krvi osjetno se smanjuju u roku od dva tjedna nakon početka uzimanja češnjaka.

U drevnim se legendama o vampirima kaže da su se oni bojali svježeg češnjaka. Dakle, vidite? To novije znanstveno otkriće bilo je poznato u davnoj, davnoj prošlosti.

Zagonetka je (za znanstvenike) bila kako su drevni ljudi mogli znati za to svojstvo češnjaka. Ako govorimo o pravim neandertalci­ma (ljudima iz špilje Shanidar, naprimjer), teško da je itko od njih mogao živjeti dovoljno dugo da doživi srčani udar. No, ako jesu, kojim se procesom došlo do otkrića da češnjak sprječava srčani udar? Veli­ka zagonetka za znanstvenika. Osobno ne vjerujem da se radilo o bilo kakvom eksperimentalnom procesu pokušaja i pogrešaka. Neki je medij jednostavno pogledao češnjak i rekao: "Ovo je dobro za ono što šteti srcu."

U svim pojedinostima, legenda čuva simbologiju (logiku simbola). Jer u legendi upravo probadanjem srca ubijamo i uništavamo vampi­ra koji ljudima siše krv.

Vrsta mudrosti što je ovdje imamo, i forma same legende, snažno nas podsjeća na formu i sadržaj legende o Prometeju i jetri koja se sa­ma obnavlja.

U popratnom svesku ove knjige pisat ću o plemenima u Indone­ziji čija religija, čini se, opisuje stvarne funkcije mozga: funkcije koje su moderna psihologija i neurologija tek počele otkrivati. To nisam

212

mogao uključiti u ovu knjigu jer iziskuje detaljan prikaz teorije o mozgu. Trag je vodio previše daleko od središnje teme ove knjige.

Kao što sam rekao, doista se čini da je glavna žila drevne mudrosti svakako bila veoma bogata. I kao što sam također rekao, znanstvenici moraju pod hitno početi ozbiljno shvaćati drevne legende, te ih doživ­ljavati kao važne izvore na kojima će temeljiti vlastita istraživanja.

Ono čega se mi "progresivni" moramo čuvati su opasnosti od pre­tjeranog, i l i pogrešno shvaćenog "neandertaliziranja". S tim se proce­som lako može poći previše daleko, što bi rezultiralo jedino slično nepoželjnim remećenjem ravnoteže, ali u suprotnom smjeru.

Naprimjer, u ranijim sam poglavljima spomenuo da je neandertalac više jeo povrće nego meso. Veliki želudac, dugačka crijeva i široki, ravni zubi doista su obilježja tipičnog vegetarijanca. No, kad i ako se nepromišljeno pokušamo psihološki neandertalizirati uz čudnu vege­tarijansku ishranu koja izbjegava meso u svim oblicima, tragedija nije daleko.

Časopis Observer je 4. veljače 1979. objavio ovaj izvještaj.

Djeci roditelja koji prelaze na pomodarske dijete prijeti istinska opasnost od neishranjenosti. Ukoliko se malenoj djeci daju iste ekscentrične namirnice što ih konzumiraju njihovi roditelji, br­zo mogu dobiti simptome bolesti koje su poznatije u kontekstu prirodne katastrofe u Trećem svijetu - kvašiorkor, marazam i rahitis. To je oblik pothranjenosti koji je već neko vrijeme poznat u Sjedinjenim Državama, a sad se prvi put spominje u Britaniji. Liječnici iz dvije londonske bolnice u časopisu British Medical Journal izvještavaju o četiri slučaja pothranjenosti u dojenčadi, koja je posljedica neprikladne ishrane. Tri su bebe hranjene makrobiotskom dojenačkom hranom poznatom kao kohkoh, a sastoji se od riže, pšenice, zobi, graha i sezamovog brašna. Četvrta je beba od rođenja dobivala samo majčino mlijeko, te nekuhano voće i povrće. Sva su četiri djeteta imala znatno nižu tjelesnu težinu od uobičajene, kao i druge simptome pothranje­nosti... Daleko od toga da budu zahvalni, roditelji troje djece uve­like su se bunili, pa je bolnica morala pribaviti sudske naloge prije nego su se djeca mogla liječiti.

213

Ni traganje za "alternativnom sviješću", kao ni bavljenje znano­šću, nikad ne bi smjeli rezultirati našim zanemarivanjem zdravog ra­zuma.

Neki se možda pitaju zašto sam imao tako malo za reći o astrologi­ji . Svakako, jednako kao i sva druga sjećanja i ostavštine iz ranijih vremena, znanstvenici bi trebali pomno proučiti običaje i vjerovanja astrologije, te potražiti grumene. Uloga Mjeseca u evoluciji naše vrste već je jedan važan grumen, a znanstvenici bi ga trebali dalje proučava­ti. A l i o astrologiji nisam mnogo govorio iz dva razloga. Prvo, jer Michel Gauquelin i Hans Eysenck trenutno proučavaju taj materijal (i već imaju rezultata); i drugo, jer je masivna nadgradnja očito ka­sniji dodatak i produžetak onoga što su pravi drevni ljudi znali i vje­rovali o toj temi. Zato je to za mene samo još jedno sjećanje na sjećanje, te ima veoma malo objektivne vrijednosti. (Njezini pobornici sma­traju je posve objektivnom, ali mislim da griješe.)

Ono u čemu astrologija ima vrijednost - zajedno s Tarot kartama, kristalnom kuglom i uidži pločom (ploča za primanje poruka od du­hova na spiritističkim seansama) - je u tome da bude sredstvo za vidovitost. To je subjektivna vrijednost. Dakle, ako vam metafora astro­logije - a ja osobno vjerujem da jest metafora - pomaže da uspostavi­te vezu s vlastitim vidovnjačkim sposobnostima, to je sasvim u redu. Dragocjena je svaka metafora koja nekoj osobi pomaže u tome.

Kao što sam već spomenuo u 7. poglavlju, metafora je zapravo ob­jašnjenje koje to nije (u svakom slučaju, barem što se tiče objektiv­nog uma). "Objašnjenja" intuitivnog uma su subjektivna - to jest, nešto znače samo onima koji u njih vjeruju. To nisu javna objašnjenja, već privatna, poput onih što ih djeca izmišljaju.

Naravno, kao što sam upravo rekao, dragocjena je svaka metafora koja djeluje za vas. Međutim, u određenom smislu vjerujem da je bo­lje ako osmišljavamo metafore koje odgovaraju našem dobu i vremenu nego da koristimo one iz prošlih vremena (usprkos činjenici da je "prošlost" sama po sebi dragocjena za buđenje našeg vlastitog uma u sjeni, i pokretanje neophodnog emocionalnog prihvaćanja). Uvijek postoji opasnost da ćemo pomisliti da su te metafore iz prošlosti objektivno stvarne, te da nisu samo produžeci naših vlastitih osobno­sti, već "nešto drugo": nešto neopisivo, sveto, nedodirljivo, nepromje-

214

njivo. Naravno, nisu ništa od toga. Ništa nije sveto, nedodirljivo ili nepromjenjivo (ni u znanosti ni u religiji). Postoje samo produžeci nas samih, a to su oruđa il i sredstva koja nam pomažu da dolazimo do boljih spoznaja i razvijamo naše sposobnosti.

Opasnost što sam je upravo spomenuo vidimo u takozvanim ča-krama takozvanog eteričnog tijela. Osobno mislim da ima veoma malo izgleda da one postoje u bilo kakvom objektivnom smislu. Ima još manje izgleda da ih ima sedam (vidi 2. poglavlje). A l i oni koji vjeruju u njih posve su uvjereni da one postoje u objektivnom smislu, te da ih doista ima sedam. Sasvim su izgubili iz vida da je to samo ko­risna metafora (one su neka vrsta usvajanja sedam zvijezda Velikog Medvjeda). Ako je korisna? Nisam siguran da broj sedam uopće ima ikakvih stvarnih prava da i dalje bude dio naših modernih paranor­malnih metafora. Mislim da broj trinaest ima i vjerojatno bi ga tre­balo vratiti na mjesto koje mu pripada. Jer barem prirodna žena još uvijek ima ovulaciju/menstruaciju trinaest puta u godini.

U tome je zapravo stvar. Premda su naše metafore nužno, i sasvim ispravno, izumljene, to jest, izmišljene - u određenom su smislu samo "radne fantazije" - ipak postoji nešto što se zove subjektivna stvarnost, a u čemu one imaju udjela.

Naša subjektivna stvarnost doista ima naviku mijenjanja, čak iz minute u minutu (poput sjenki oblaka koje klize preko krajolika); ali neki su njezini elementi relativno konstantni. Mjesec je jedan takav element, a trinaest je drugi. Uvijek se možemo, i trebamo, ponovno okrenuti k njima.

A l i sedam? Ne bih rekao. Mislim da je činjenica da su moderni "čistači" dopustili da sedmica ostane sasvim dovoljan dokaz o njezinoj stvarnoj vrijednosti kao magičnog simbola.

Dakle, mi bismo zapravo od drevne mudrosti trebali zadržati samo ono što je za nas korisno, a zatim to ugraditi u vlastitu sadašnju (i buduću) mudrost. Zatim ta nova mudrost zauzima svoje mjesto uz bok vještinama - to jest, znanosti - s njezine lijeve strane; tako će nama, ljudima, ponovno zajednički upravljati dva vječna božanstva, božica Mjeseca i bog Sunca - Izida i Oziris.

215

D O D A T A K 1

Kosturi u našem ormaru

(a) Neandertalac (b) Kromanjonac

Slika 12. Prikazani su cijeli kosturi i glave (vidi 12c i 12d na sljedećoj stranici) neandertalca i kromanjonca. Izgledi da je jedan od tih oblika ljudi potomak drugoga praktički su ravni nuli. ("Hipoteza je odbačena'' - profesor Ralph Solecki, Shanidar: The H u m a n i t y of Neanderthal Man.)

216

(c) Lubanja neandertalca (d) Lubanja kromanjonca

Oba fizička tipa danas postoje u našoj populaciji, a više dolaze do iz­ražaja kod muškaraca. Pogledajte oko sebe i potražite izbočene čeone kosti neandertalca. Iznenadit ćete se kako ih je lako opaziti kad poč­nete gledati. Obično su povezane s niskim, zdepastim tijelom i tam­nom, kovrčavom kosom.

217

D O D A T A K 2

Naša nutrina i svemir

Geoffrey Ashe je jedan od ozbiljnih autora koji se, uz stanovite rezer­ve, slaže s idejom da je intervencija iz svemira nekako započela našu civilizaciju. Robert Temple je drugi. To nije ideja koja se meni sviđa, niti osjećam da mi je potrebna. A l i neću biti tako dogmatičan i reći da se iz toga ne može baš ništa izvući.

Od svih koji su pisali o toj temi, samo je Robert Temple, po moje­mu mišljenju, pružio vrijedne objektivne dokaze koji je podupiru. U svojoj knjizi, The Sirius Mystery, iznio je svoju promišljenu učenjačku teoriju koja se prvenstveno temelji na njegovom proučavanju plemena Dogon u Africi.

Nudi izvanrednu teoriju, a i sama knjiga je izvanredna. Čak do te mjere da je zanijela i tradicionalno neprijateljski raspoložene znanstve­ne kritičare. Možda je njezina najveća pobjeda nad skepticizmom bila oprezno povoljna kritika u časopisu Nature; a BBC-ev program Horizon, koji se predano bavi pobijanjem teorija von Dänikena, naveo je Templea kao jedinog odgovornog istraživača na tom polju.

Poput mnogih drugih, neprestano sam proučavao i razmišljao o dokazima navedenim u knjizi The Sirius Mystery tijekom dvije godine otkako sam je prvi put uzeo u ruke. Dugo vremena (poput samog Tem­plea) nisam mogao naći nikakvo alternativno objašnjenje koje bi mo­glo pobijati njegovu teoriju o posjetu izvanzemaljaca. Mislim da sada postoji jedno takvo objašnjenje.

Prvo, pogledat ćemo materijal predstavljen u knjizi. Danas u Maliju, zapadna Afrika, živi pleme poznato pod nazivom

Dogon. Premda po vanjskom fizičkom izgledu uvelike nalikuju bilo kojem drugom afričkom plemenu, jasno je da neki od njihovih dalekih predaka nisu bili Afrikanci. Vjerojatno su stigli s Bliskog istoka, mo­žda su preko Grčke došli do Libije, a potom su putovali na jug preko libijskih oaza u Sahari, te na na jugozapad dok nisu stigli u Timbuktu.

218

Ondje su se pomiješali s lokalnim afričkim stanovništvom, izgubivši svoj jezik i bliskoistočni izgled, ali sačuvavši i ostavivši plemenu Do-gon u naslijeđe svoja neobična i kompleksna religiozna vjerovanja.

Za nas su ti događaji bili nevjerojatno sretna slučajnost. Jer ono što danas vidimo među pripadnicima plemena Dogon su religiozni običaji i stavovi, koji su najvjerojatnije stari nekoliko tisuća godina, očuvani za nas u vremenu poput muhe u jantaru. To su vjerovanja koja su, u zemlji iz koje su potekla, odavno odbačena i zaboravljena - uz izuzetak, kako nam Temple pokazuje, razbacanih djelića i ostataka koji još uvijek postoje u legendama i narodnim pričama mnogih ze­malja.

Pleme Dogon štuje zvijezdu Sirius. Pritom izvode složene obrede i pridržavaju se kompleksnih religioznih dogmi. Ono što dogma u su­štini kaže je: oko zvijezde Sirius (Sirius A) kruži druga zvijezda - ne­vidljiva, tamna zvijezda (Sirius B). Međutim, pripadnici plemena Dogon tvrde da je ta druga zvijezda, Sirius B, važnija od zvijezde Siri­us A. Ipak, kažu da je Sirius B veoma sićušna. Zovu je po tolo, i l i "sjeme zvijezda". Sjeme po je najmanje zrno žitarica poznato u pleme­nu Dogon.

Dalje kažu da ta sićušna zvijezda ipak ima golemu težinu. Kažu da je sastavljena od tako teškog metala "da ga sva zemaljska bića zajedno ne bi mogla podići". Njezina je težina ekvivalentna težini "sveg želje­za na Zemlji".

To još uvijek nije sve. Ljudi iz plemena Dogon kažu da se Sirius B ne kreće oko Siriusa A u krugu (što bi vjerojatno bila prirodna pret­postavka primitivnog naroda), nego eliptično - u spljoštenom krugu il i u krugu oblika jajeta. Niti je Sirius A u sredini te elipse (što bi tako­đer bila najlogičnija pretpostavka) - nalazi se na jednom njezinom kraju. Dakle, tijekom svoje putanje oko Siriusa A, Sirius B mu je kat­kad veoma blizu, a katkad veoma daleko (vidi slike 13a i b). (Prosječ­na razdaljina između dvije zvijezde ja dvadeset puta veća od udaljeno­sti između našeg planeta i našeg Sunca.) Jedan od načina na koji ljudi iz plemena Dogon izražavaju tu situaciju je priča da tamna zvije­zda mora loviti svoju blizanku sve do kraja vremena, ali je nikad ne uspijeva sustići. I konačno, kažu da Sirius B prijeđe cijelu putanju oko Siriusa A jednom svakih pedeset godina.

219

Ukratko rečeno, ono što nam ljudi iz plemena Dogon ovdje govo­re laičkim jezikom, jest, da razumiju mehaniku binarnih sustava i eliptičnih putanja, kao i prirodu patuljastih zvijezda koje izumiru.

Toliko o onome što kažu ljudi iz plemena Dogon. Kakve su znan­stvene činjenice što ih je utvrdila moderna astronomija? Činjenice su da Sirius jest binarni (dvojni) zvjezdani sustav sastavljen od Siriusa A i Siriusa B. Sirius A je normalna zvijezda otprilike na sredini svojeg životnog ciklusa; ali Sirius B je zvijezda koja se urušila uslijed vlastite gravitacije, ono što mi danas zovemo "bijeli patuljak". Golema masa prvobitno normalne zvijezde komprimirana je u relativno sićušan volumen. Uslijed te kompresije, materija patuljaste zvijezde ima gole­mu težinu. Jedna kubična stopa (0,028 m3) sa Siriusa B imala bi težinu dvije tisuće tona. Sa snažnim modernim teleskopima mi doista može­mo vidjeti sićušnu točkicu Siriusa B koji emitira svoju slabašnu svje­tlost - u modernim vremenima prvi put ju je opazio Alvan Clark 1862. godine, a prvi je put fotografirana tek 1970.

Astronomija također kaže (od Keplera, 1571-1630) da glavno tije­lo bilo kojeg binarnog sustava - kretanje planeta oko Sunca, i l i jedne zvijezde oko druge - ostaje u blizini jednog od dva fokusa što ih imaju sve elipse, dok drugo tijelo slijedi ili se kreće eliptičnom putanjom (vidi sliku 13a).

Konačno, moderna se znanost slaže da Sirius B prijeđe putanju oko Siriusa A za pedeset godina.

Sasvim je očito da su ljudi primitivnog afričkog plemena Dogon doista znali sve te činjenice mnogo prije moderne astronomije. Nitko ne pobija taj aspekt situacije, a svi se kritičari u tome slažu. Zagonet­ka i pitanje glase kako su ljudi iz plemena Dogon stekli tako podrobno i točno znanje.

Templeov odgovor je da su preci tih ljudi dobili navedene informa­cije od izvanzemaljaca koji su putovali sa Siriusa na Zemlju. Do tog zaključka ne dolazi bez promišljanja niti naprečac. Bio je prisiljen doći do tog zaključka kao jedinog mogućeg rješenja zagonetke. Me­đutim, čini se da sad postoji barem djelomično alternativno rješenje zagonetke, koje ne iziskuje intervenciju izvanzemaljaca. Prije nego dođemo do toga, moram se ukratko osvrnuti na druga pitanja u Tem-pleovoj knjizi.

220

Fokus 1 Glavno tijelo

Putanja manjeg tijela

SIRIUS B

Slika 13. (a) Eliptična putanja manjeg zvjezdanog ili planetarnog tijela oko glavnog tijela, (b) Putanja Siriusa B oko Siriusa A

(što su također nacrtali ljudi iz plemena Dogon).

U njoj Temple, veoma briljantno i učeno, navodi koliko mnogo djelića znanja plemena Dogon postoji diljem Bliskog istoka, a katkad čak i tako daleko kao što je Indija, kao i klasična Grčkoj. To su dodatni dokazi, ako su nam potrebni, o tome kako raširena može biti legenda, te kako dugo može preživjeti. Ovdje ne mogu odati puno priznanje kompleksnom ispreplitanju legende što ga Temple iznosi, spajajući kul­turu s kulturom i razdoblje s razdobljem. A l i slijedi kratak uzorak.

Na primjer, grčki junak Argonaut Jazon imao je pedeset drugova. Za njegov se brod, Argo, kaže da je imao pedeset vesala, poredanih "u liniji oko broda". To je svakako neobičan način smještanja vesala - jer brod čija su vesla tako postavljena jednostavno bi se vrtio u krug. Iz tog i drugih razloga, Temple smatra da je ta legenda iskrivljen prikaz putanje Siriusa B koja traje pedeset godina. Štoviše, čini se da je sama priča o Jazonu kopija mnogo starije priče o Gilgamešu, sumerskom junaku koji je također imao pedeset drugova. Nadalje, An , nebeski bog Sumerana, imao je pedeset bogova pratitelja koji su se zvali Anun-naki. An se prikazuje kao šakal. Isto tako, pas Kerber, čuvar grčkog Hada (podzemnog svijeta), prvobitno je imao pedeset glava - dok je Sirius, naravno, pasja zvijezda, u zviježđu Veliki Pas (Canis Major).

221

Dakle, svugdje imamo po pedeset pasa, bogova i junaka, te se sve to međusobno isprepliće.

Mnoge druge sitnice prate ove već spomenute - vrućine u današ­njem Egiptu koje nastupaju u danima nakon godišnjeg uspona Siriu­sa (poznati kao pasji dani), kad vrući vjetar navodi ljude na zločine i ludilo, "što je tada, kao i danas, izazivalo val zločinačkog nasilja u Egip­tu" (Graves). Treba napomenuti da se taj vruć vjetar na arapskom zo­ve khamsin, što znači pedeset.

U obilju materijala što ga je Temple ponudio postoji jedna veza iz­među Egipta i plemena Dogon koja mu je promaknula, ali je doista vrijedi spomenuti. Pleme Dogon je povremeno održavalo ceremoniju pod nazivom Sigui - koja simbolizira pomlađivanje svijeta - događa se sljedeće: kamen u sredini sela navodno se rasvijetli crvenkastim sja­jem. Kad se to dogodi, svećenici ceremonijalno kopaju malenu rupu i unutra stavljaju sjemenke.

To sigurno mora biti promijenjena i ne više shvaćena verzija onoga što se vjerojatno događalo u hramovima Izide za prvog uzdizanja crvene zvijezde Sirius, što je najavljivalo poplavu Nila. Kada je sjaj zvi­jezde blistao na žrtveniku, svećenici su, možda simbolički, stavljali različite sjemenke u njegovu udubinu. Taj je obred simbolizirao i odobravao sijanje novih usjeva na ponovno obogaćene ravnice u delti Nila - "pomlađivanje svijeta". (Usput rečeno, mi na modernom Zapa­du izvodimo sličan obred, premda je suprotan - stavljamo ubrane plo­dove i žitarice na žrtvenik u vrijeme Žetvene svetkovine.) U svemu tome vidimo još jedan razlog iz kojeg pleme Dogon Sirius B zove zvijezdom sjemena. Tipično je za Templea, koji silno vodi računa o istini, da se nije zadovoljio pretpostavkom da je crvena svjetlost Siriusa obasjavala žrtvenike u hramovima. Zamolio je profesora Johna Tay-lora da eksperimentalno testira njegovu zamisao tako da izradi uma­njeni model hrama i Siriusa. (Na koncu nas, naravno, to crvenilo po­novno povezuje s menstruacijskom krvi.)

U svakom slučaju, Egipćani su doista, nakon stoljeća il i dva, ra­stavljali i mijenjali raspored prolaza u hramovima kako bi i dalje bili okrenuti prema Siriusu za prvog helijakalnog (ili u zoru) uspona. Jer Sirius, poput većine drugih nebeskih tijela, postupno puzi duž obzora,

222

a razlog tome je sićušna, ali kumulativna razlika između solarne i zvjezdane godine.

Tek je u prilično kasnim egipatskim vremenima helijakalni uspon Siriusa bio dovoljno blizu izlijevanju Nila da bi se smatrao "uzročni­kom" poplave. U današnje se vrijeme Sirius zapravo pojavljuje nakon poplava!

Općeniti obrazac i logika goleme mase materijala što je nudi Ro-bert Temple nemoguće je zanemariti. Vidimo djeliće nekoć velike tra­dicije koja je sada razlomljena, iskrivljena i pogrešno shvaćena. "Po­grešno shvaćena" je zapravo veoma blago rečeno. Mi sami uopće ne bismo razumjeli te preostale djeliće da nije bilo neobične slučajnosti koja je dopustila preživljavanje jedne verzije originalne tradicije, više i l i manje netaknute, u središnjoj Africi. Upravo zbog činjenice da ondašnji narodi (pleme Dogon i još jedno il i dva njima srodna pleme­na) nisuprošli nikakvu daljnju društvenu evoluciju, legenda je zadrža­la mnogo svoje prvobitne forme.

Dakle, da rezimiram, slažem se sa svime što Temple tvrdi i prihva­ćam sve njegove dokaze - osim u jednoj važnoj pojedinosti: objašnje­nju.

U daljnjem tekstu iznijet ću kako ja vjerujem da su se stvari odvijale. Jednom je postojala drevna civilizacija poznata kao Sumer. Sume-

rani, koji su živjeli na teritoriju istočno od Izraela, oko delti Tigrisa i Eufrata, bili su preteče, vremenski i kulturološki, drevnih Babilona-ca, Egipćana i Asiraca. Nema nikakve sumnje da su kasnijim civiliza­cijama ostavili u naslijeđe mnogo znanja, te općenitih religioznih vjerovanja i običaja.

Sumerani su bili sjajni astrolozi - i l i još bolje, mislim da moramo početi koristiti riječ astronomi. Jer se oni nisu samo na mističan način odnosili prema zvijezdama i planetima. Počeli su ih proučavati, bilje­žiti i mjeriti. Najstariji poznati crteži zviježđa potječu iz Sumera. Na­ravno, ne moramo zaključiti da su sami Sumerani počeli od ničega. Činjenica da postoje značajne paralele u nazivima zviježđa diljem cijelog svijeta, stare najmanje dvadeset tisuća godina jasno nam govo­ri da nije bilo tako. Wallis Budge, egiptolog, čvrsto vjeruje da su Sumer i Egipat izgradili svoje kulture na temelju zajedničkog izvora starijeg od obje civilizacije, premda je u tom mišljenju prilično usamljen.

223

Nije važno jesu li ili nisu. Ostaje osnovna činjenica da bi Sirius odmah upao u oči svakome tko promatra nebo s bilo kakvom vrstom inteligencije. Riječ je ipak o najsjajnijoj zvijezdi na nebu. Štoviše, na Bliskom istoku u kasnijim vremenima, prvo helijakalno uzdizanje Siriusa najavljuje početak najtoplijeg dijela godine. Još uvijek relativno primitivnom umu (u svakom slučaju, sklonom doživljavanju nebe­skih tijela kao bogova) zvijezda bi bila uzrokom tih vrućih dana. Usput rečeno, čim se pojavi iznad obzora, zvijezda se doima crvenom. To je jedino nebesko tijelo dovoljno sjajno da stvori taj optički efekt. Za­pravo se vjerovalo da je crvenilo Siriusa uzročnik vrućina koje su potom uslijedile.

Osim tih faktora, Sirius je veoma pouzdana zvijezda. Sumerani i Egipćani koristili su je za izračunavanje "zvjezdane godine" (od 365,256 dana) u usporedbi sa solarnom ili tropskom godinom (od 365,242 dana).

Već možemo vidjeti dovoljno snažan razlog iz kojeg bi zvijezda Sirius privukla pozornost i postala važna za svaki narod koji se bavio proučavanjem zvijezda. Nema nikakvog razloga sumnjati da je njezi­na "karijera" kao glavnog božanstva i referentne točke već bila uzna­predovala u doba Sumerana.

No, poslije su se u Egiptu sa Siriusom povezivale još važnije pojave. Jer u danima nakon prvog pojavljivanja Siriusa u zoru započinjalo je izlijevanje Nila. Te godišnje poplave, i naplavljeno blato što su ga ostavljale za sobom, nisu bile samo pokretačka snaga egipatske civili­zacije, već i izvor njezina bogatstva. Rheinhold Merkelbach napomi­nje: "Proslava poplave Nila bila je najveća svetkovina Izide."

To su dovoljno jaki razlozi iz kojih su Egipćani bili izrazito zainte­resirani za Sirius i na temelju kojih su tu zvijezdu smatrali svojim najvećim dobročiniteljem. Nije li ona (ili on) donosila poplave koje su davale život, osiguravala novu vodu koja je dolazila baš kad je zemlja bila posve suha i spaljena?

Iz točno istog razloga su Maye u Južnoj Americi štovale zviježđe Velikog Medvjeda, jer je njegova pojava na njihovom obzoru najavlji­vala početak godišnjih kiša.

A l i toga ima još. Iz logične važnosti Siriusa za narode drevnog Blis­kog istoka, a osobito za Egipćane, proizlaze dvije stvari. Prvo, jasno

224

je da će se ta zvijezda štovati. Drugo, proučavat će se i o njoj će se stva­rati teorije. Dogodilo se oboje, a te su dvije pojave međusobno poveza­ne. Tada još nije bilo odvajanja, formalnog ili nekog drugog, između "crkve" i "države", između duhovnog i svjetovnog.

Robert Temple piše kako slijedi:

Helijakalni uspon Siriusa bio je tako važan za drevne Egipćane, da su gradili gigantske hramove u kojima su glavni prolazi bili postavljeni točno prema točki na obzoru gdje se Sirius trebao pojaviti određenog jutra. Svjetlost Siriusa bi se usmjeravala duž hodnika (zahvaljujući preciznom poravnanju) i obasjavala oltar u unutrašnjem svetištu kao da je netko upalio reflektor s preci­zno usmjerenim snopom svjetlosti. Tako intenzivna svjetlost fokusirana izjedne zvijezde bila je moguća jer je smještaj prola­za bio tako nevjerojatno precizan i jer bi inače u hramu vladao potpuni mrak. U golemom, posve mračnom hramu, svjetlost jedne zvijezde fokusirana isključivo na oltar sigurno je stvarala snažan dojam na sve nazočne. Na taj se način unutar hrama do­kazivalo postojanje zvijezde.

Drugi razlog za takvo poravnavanje prolaza moglo je biti proučava­nje Siriusa. Dobro je poznato da, ukoliko netko gleda s dna duboke, uske rupe (ili iz duboke špilje), zvijezde postaju vidljive čak i usred dana. Tunel pobija učinak Sunčevih zraka, što nam omogućuje da vidimo zvijezde što ih Sunčeva svjetlost inače skriva, a koje su, narav­no, uvijek tu. Ako se gledalo iz unutrašnjosti jednog od tih hramova, zvijezda Sirius se čak i u zoru izrazito dobro vidjela. Točno je da su svećenici na taj način mogli promatrati samo jednom u godini - ali upravo je u tome stvar. Oni su, govoreći modernim jezikom, kontro­lirali sve varijable osim stanja same zvijezde. Uskoro ćemo doći na to koje su zapravo značajke zvijezde svećenici pratili; zasad samo napo­minjemo da Sirius doista prolazi kroz ciklus od pedeset godina.

Nadao sam se da ću od sljedeće teorije mnogo izvući, zamišljajući sebe kao nekoga tko otkriva nešto novo. A l i Francis Hitching kaže da se već nekoliko drugih teoretičara sjetilo te mogućnosti. Sad je zapra­vo možemo smatrati utvrđenom činjenicom.

225

Činjenica je da su grube, ali adekvatne leće, izrađene od poliranog prirodnog kristala prije otprilike četiri tisuće godina, bile dostupne drevnim astronomima Sumera i drugih krajeva. Kako kaže John Irwin u svojem članku u Britannici: "Dojam koji se postizao gledanjem (u nebo) kroz povećalo, te osobito ako se gledalo kroz dvije leće u nizu, tako je zapanjujući da je sasvim vjerojatno da se teleskop neovisno i slučajno 'izumio' mnogo puta."

Izum teleskopa službeno se pripisuje Galileu, 1609. godine. Ipak, imamo razloga vjerovati da su primitivni teleskopi bili dostupni astro­nomima dvije i l i tri tisuće godina prije Krista. Na kraju krajeva, čemu su služile te drevne leće?

"Teleskop" nastaje kad u svaku ruku uzmete jednu leću, primakne-te ih oku, a zatim ih poravnate metodom pokušaja i pogrešaka. Kad se jednom dođe do te spoznaje, postaje sasvim jednostavno konstrui­rati drvenu napravu koja će leće držati na željenim mjestima. Vjerujem da su to učinili drevni Sumerani i drevni Egipćani. Ukupan broj leća koje su se tako mogle namjestiti ovisi i ovisio je, rekao bih, o tome ko­liko su slike bile iskrivljene uslijed "grubih" leća. To je pitanje za znan­stvenike kojima su te leće dostupne.

Već znamo da posebno nadareni pojedinci mogu golim okom vi­djeti četiri glavna mjeseca Jupitera i faze Venere. Ta je pojava morala biti još češća i lakša u relativno nezagađenoj atmosferi prije četiri ti­suće godina. (Količina tvari koje onečišćuju atmosferu ravnomjerno se povećavala s populacijskom eksplozijom čovjeka, te njegovom proizvodnjom hrane i industrijskim procesima. Glavni čimbenici koji doprinose zagađenju su: spaljivanje šuma u cilju istjerivanja div­ljači i raščišćavanja terena za obrađivanje zemlje; taljenje metala, za što se trošila golema količina drva od brončanog doba nadalje; te jednostavno skupljanje ogrjeva.) Vidljivost se mogla povećati grad­njom tunela poput onih u hramovima, kao i penjanjem na planinske vrhove, a ja vjerujem da je tako doista bilo.

Ovo posljednje što slijedi je moj maleni doprinos - moja je pretpo­stavka da je razlog iz kojeg je većina svećenika (poput Mojsija) tradi­cionalno odlazila na planine kako bi razgovarali s bogovima bio taj, da su ondje bili najbolji uvjeti za promatranje. Isto tako, narodne ma­se nisu mogle vidjeti kakve tajne obrede svećenici ondje doista obav-

226

ljaju. Svi su svećenički postupci bili strogo čuvane tajne. (Usput reče­no, svećenici plemena Dogon svoje su religiozne obrede opisali tek izrazito poštovanom antropologu koji je veći dio svojeg života proveo među njima.) Uz tu pretpostavku, da su drevnim svećenicima bili dostupni primitivni teleskopi, vjerujem da sada možemo razumjeti veliki dio "tajanstvenih spoznaja" o planetima i zvijezdama (što su ih izvukli autori poput Dänikena), koje su drevni narodi doista imali. Zahvaljujući teleskopu i tom posve svjesnom izvoru, proizlazi inače katkad zbunjujuće znanje drevnih naroda.

Dakle, što su svećenici vidjeli kad su promatrali Sirius? Vidjeli su (ponovno naglašavam da se mnoge od tih značajki vide golim okom) točno ono što je Bessel vidio 1844 - zvijezdu koja je nepostojana. Sirius A mijenja svoj položaj i lagano "krivuda" zbog utjecaja Siriusa B. Isto tako, sjaj zvijezde varira, te katkad uočljivo treperi. Te pojave opisuju pripadnici plemena Dogon. Kažu da zvijezda Sirius A postaje sjajnija kad joj se Sirius B nalazi blizu. Kad je najudaljeniji od nje, javlja se dojam treperenja, pa se promatraču čini da ima više zvijezda. "Ako gledate Digitariju, čini se kao da se svijet okreće", kažu ljudi iz plemena Dogon. (Digitaria je botanički naziv po sjemena, kao i ime što ga Temple koristi za Sirius B.)

Proučavajući zvijezdu tijekom mnogih stoljeća - tu uopće ne može­mo sumnjati u kontinuitet - Sumerani/Egipćani su zasigurno opazili da je vremenski razmak od jedne do druge "najsjajnije" (ili od jedne do druge "koja najviše treperi") pedeset godina. Mogli su točno izraču­nati taj interval proučavanjem godišnjeg pojavljivanja Siriusa u tune­lima hramova. Tako je utvrđena periodičnost ciklusa.

Toliko o promatranju. Što je s teorijom? Stari arapski naziv za Sirius je Al Wazn, odakle proizlazi suvreme­

ni naziv Wezen koji znači "zvijezda za koju se čini da se teško uzdiže od obzora". Temple to smatra iskrivljenom referencom na Sirius B, što je, kako mi danas znamo, bijeli patuljak goleme gustoće i ogromne težine materije. Ja također mislim da je tako - ali ne nužno u smislu u kojem to Temple shvaća. Ne mislim da je referenca iskrivljena. M i ­slim da arapski naziv možemo shvatiti doslovno.

U davnim vremenima drevnih Egipćana postojala je veoma sjajna (najsjajnija) i veoma moćna zvijezda - moćna jer je uzrokovala izli-

227

jevanje Nila, pržila zemlju tako da nigdje drugdje ništa ne raste, te izazivala mahnito, nekontrolirano ponašanje ljudi. Ipak, ta sjajna i moćna zvijezda jedva se uspijeva uzdići iznad obzora - premda bismo, s obzirom na njezinu moć, mogli očekivati da će se dizati poput Sun­ca. Umjesto toga, nakon što se prvi put pojavljuje (u današnje vrijeme, početkom kolovoza), tijekom narednih pet mjeseci penje se polako (kao da joj je to teško) do svoje najviše točke. To nikad nije osobito visoka "najviša točka" - u Engleskoj, primjerice, zvijezda se nikad ne može vidjeti više od 29° iznad obzora. Razlog tome je činjenica da je Sirius zapravo zvijezda južne hemisfere. Na sjevernim se geografskim širinama može vidjeti jedino tijekom zimskih mjeseci, a i tada samo nisko na obzoru.

Štoviše, "neodlučna" je zvijezda također nepostojana i prolazi kroz ciklus mijenjanja izgleda koji traje pedeset godina. Što bi moglo biti uzrokom nepostojanosti zvijezde? Možda nazočnost druge zvije­zde. Što bi moglo izazvati ponavljanje ciklusa u trajanju od pedeset godina? Pa, putanja drugog nebeskog tijela koje kruži oko zvijezde baš kao što Mjesec kruži oko Zemlje (djelujući na plimu i oseku, te na menstruaciju i trudnoću žena).

A l i zašto nije bilo moguće vidjeti to tijelo u orbiti (Sirius B)? Mož­da zato jer je bilo nevidljivo, i l i crno, ili tamno. (Pleme Dogon doista o njemu govori kao o tamnoj zvijezdi.) Ili je možda bilo veoma male­no? Ili čak oboje. No ako je maleno, moralo je biti veoma teško. Za­što? Jer je (a) uzrokovalo nepostojanost moćne zvijezde Sirius, i (b) sprječavalo je da se moćna zvijezda Sirius uzdigne iznad obzora.

Vjerujem da su samo na temelju tih mogućnosti drevni narodi mogli zaključiti da je Sirius B - "pratilac", kako su ga zvali - bio malen, taman i težak. Tom je načinu razmišljanja pridonijelo djelovanje (svjesno i nesvjesno) glavnog načela pojmovnog univerzuma - dual­nosti, i l i yin yanga. Dualistička teorija nužno bi podrazumijevala da će oko najsjajnije zvijezde univerzuma (a stoga također i najveće, barem što se tiče drevnih naroda) po logici kružiti najtamnija i najma­nja zvijezda u univerzumu - ali ipak na svoj način jednako moćna.

U svojim sam ranijim knjigama pokazao koliko su temeljne i trajne koncepcije dualizma i dualnosti u svim vremenima i kulturama. Kat­kad neko društvo daje nepotrebnu težinu jednoj strani jednakosti (što

228

su s jedne strane činile kulture Mjeseca, a s druge kulture Sunca), ali ukupnost je uvijek bezuvjetna, čak i kad (ili možda osobito tada) se suprotno niječe. Samo se u nekoliko kultura, kao što su one drevne Kine ili Aboridžina u Australiji, jednaka il i uglavnom podjednaka važnost davala objema stranama. No, čini se da ćemo tom popisu možda morati dodati Sumer i Egipat. Jer je kasnije kristaliziranje du-alnog načela u Egiptu bio sveobuhvatni kult Izide i Ozirisa. Isto tako, što je veoma zanimljivo i podupire moje gledište, vidimo da se Sirius A i Sirius B poistovjećuju s to dvoje.

Nemoguće je reproducirati sve argumente u toj temi; zainteresira­ni će morati pročitati knjigu The Sirius Mystery. No najprije napomi­njemo da ne postoji potpuna priča o Izidi i Ozirisu! "Mnogi su egip-tolozi ukazali na ironiju činjenice da nigdje u egipatskim izvorima ne postoji potpuna, suvisla priča o Izidi i Ozirisu - čak ni u svim izvo­rima zajedno." Kao i mnogima od tih slučajeva, čini se da je taj par bio dio središnjeg "misterija". A l i znamo da se Izida često poistovjećuje sa zvijezdom Sirius. Izidin pratilac je Oziris. On se, pak, često poisto­vjećuje s zviježđem Orion - a Orionov pratilac je Pas, gdje je Sirius glavna zvijezda. Postoje druge reference i legende koje također, čini se, povezuju Ozirisa s tamom i orbitama.

Ovdje je riječ o teško objašnjivim argumentima, i to iz dva razloga. Prvo, jer su, kao što sam upravo rekao, dio pomno čuvanih misterija od kojih su samo djelići stigli do nas. Drugo, jer se čini da je ono što vidimo u srednjem egipatskom razdoblju već djelomice iskrivljena i pogrešno shvaćena verzija originalnog prikaza. Dakle, pravo izvori­šte tih priča i onoga što zovemo zagonetkom Siriusa lako može biti Sumer - i l i možda još ranija civilizacija o kojoj je teoretizirao Wallis Budge.

ZAKLJUČCI

Mislim da teorija što sam je iznio po logici nije inferiorna teoriji Ro-berta Templea - ali, što je najvažnije, ne uključuje golem korak što ga podrazumijeva pretpostavka o posjetiteljima iz svemira. Moja je pret­postavka da su Sumerani (ili netko prije njih) došli do spoznaje o prirodi Siriusa B iz barem djelomično pogrešnih razloga (česti znak

229

funkcioniranja intuicije, koju u ovom slučaju ne mogu sasvim isklju­čiti). Nepostojanost Siriusa A točno su pripisali utjecaju velike, ali nevidljive - ili malene, tamne i veoma teške zvijezde. Činjenica da se zvijezda Sirius nije mogla uzdići visoko iznad obzora bila je, za njih, dodatna potvrda za takvo mišljenje. A l i to je bila samo slučajnost (?), kao i činjenica da je navodni utjecaj Siriusa bio "težak", odnosno, stvarao je pesimistične i negativne porive u ljudskoj psihi.

Ne mogu tvrditi da sam u potpunosti opovrgnuo Templeovu teo­riju. A l i ideja da su drevni narodi posjedovali rudimentarne teleskope, doista stvara prilično veliku rupu u dijelu njegovih zaključaka - kao i, naravno, u slučajevima mnogih drugih teorija o izvanzemaljskom uplitanju.

DRUGA PITANJA

Glavni cilj ove knjige bio je proučavanje međusobnih odnosa u čovje­kovu "unutrašnjom prostoru". Pritom knjiga automatski zaobilazi pitanje izvanzemaljskih posjetitelja i NLO-a. Ipak, čini se da su upravo ti očito "vanjski" elementi proizvod našeg vlastitog "unutrašnjeg prostora", što je C. G. Jung dobro razumio i pokazao.

Nisam u položaju da s apsolutnom konačnošću kažem - tko bi mogao biti? - i l i da posjetitelji iz svemira nikad nisu bili na ovom planetu. Ono što se može učiniti je pokazati da većina dokaza, koji se obično nude u obranu tih tvrdnji, nije nepobitna. Trebali bismo, po mojemu mišljenju, dati sve od sebe kako bismo pokazali da ništa od toga nije nepobitno - te se vratiti na hipotezu o posjetiteljima iz sve­mira kad smo apsolutno prisiljeni na to. Paradoksalno, pokušaj da se uništi teorija (pod uvjetom da je pokušaj pošten i pravedan) će na duge staze učiniti više za teoriju o izvanzemaljcima nego obilje naiv­nog entuzijazma.

Ono što nam uopće ne treba su, iznad svega, lažne zagonetke. Ima­mo sasvim dovoljno pravih. Lažne bi nas samo mogle spriječiti u na­stojanjima da shvatimo istinska čuda.

Najbolja teorija o intervenciji posjetitelja iz svemira nesumnjivo se nalazi u knjizi Roberta Templea. Posve iskreno moram reći da mi opisi ljudi iz plemena Dogon o točnom sastavu Siriusa B, kao i neki

230

od onih s drevnog Bliskog istoka, doista sugeriraju da su pojedinci o kojima je riječ, uistinu razumjeli prirodu materije koja izumire.

No, u opovrgavanju Templeova stava, kao što sam spomenuo u jednom ranijem poglavlju, također možemo razmisliti o velikoj koin­cidenciji da su navodni posjetitelji sasvim slučajno stigli s najsjajnije zvijezde na nebu (umjesto s neke od milijardu ostalih), koja je slučaj­no upravo ona zvijezda koja je najavljivala izlijevanje Nila, te također ona koja je uočljivo nepostojana. Slično tome, Geoffrey Ashe (vidi 2. poglavlje) želi da prihvatimo njegovu teoriju da su njegovi posjetitelji iz svemira slučajno stigli s najlakše prepoznatljive konstelacije na cije­lom nebu, Velikog Medvjeda, jedine koja se nikad ne spušta ispod na­šeg obzora i koja se vrti oko nepomičnog središta neba. Mislim da ovdje previše očekujemo od koincidencija, i l i čak od sinkronosti.

Na drugom kraju ljestvice od Templea i Ashea, veći dio ponuđe­nog materijala jednostavno možemo baciti u spalionicu. Pogledajmo na trenutak svačiju omiljenu metu (ili šampiona, ovisno o vašem gle­dištu), Ericha von Dänikena. Jacquetta Hawkes je napisala kratak i ja­san članak o Dänikenu (objavljen 15. rujna 1974. u Sunday Timesu), a odande su preuzete sljedeći stavovi - samo nekoliko od mnogih.

Prvo, Daniken, i autori poput njega, čini pogreške o kakvima bi svaki učenik zainteresiran za te teme znao dovoljno da ih izbjegne. Takve pogreške - a užasno su česte - zapravo nam ne ulijevaju povje­renje u bilo što drugo od onoga što autor kaže.

Nevjerojatno golema Dänikenova pogreška je tvrdnja da je "naša galaksija samo sićušan dio Mliječnog Puta koji sadrži dvadesetak ga­laksija". Naravno da Mliječni Put jest naša galaksija (to jest, njezin presjek) i ne "sadrži" nikakve druge galaksije, osim same sebe. Danike­nova je tvrdnja doslovce budalasta kao da kaže da limenka voća sadr­ži limenke voća.

Ponudivši druge primjere, Daniken vjeruje i tvrdi da je Ezekijel (iz Starog zavjeta) 592. g. pr. Kr. bio svjedokom spuštanja svemirskoga broda. Kao podršku svojoj teoriji, navodi činjenicu da bolivijske ruše­vine Tiahuanaca, za koji vjeruje da je bio baza izvanzemaljaca, prema procjeni arheologa potječu iz 600. g. pr. Kr. Zapravo, arheolozi su procijenili starost na 600. g. poslije Krista.

231

I konačno, ono što najviše govori o Dänikenu. Ilustracije u njego­vim raznim knjigama uključuju "više od četrdeset" dobro poznatih krivotvorina! Obratite pozornost na izbor riječi: dobro poznatih kri­votvorina.

Dakle, kako je moguće da gospodin Däniken ne zna da su mnoge od njegovih reprodukcija krivotvorine? Ili zna da je riječ o krivotvori­nama, ali ga nije briga? Zar njegovi izdavači ne znaju da su to krivo­tvorine? Ili im je to sasvim svejedno? Ili što?

Odmah iza Dänikena po popularnosti su knjige o onome što je poznato kao "Bermudski trokut" i l i "Đavolji trokut" ispred obale Floride, gdje je navodno golem broj brodova i letjelica nestao bez tra­ga il i razloga, te gdje je izvanzemaljska intervencija jedno od "objaš­njenja" koja se nude.

Onima koji sami žele otkriti koliko su bezvrijedne i neutemeljene takve knjige, preporučujem knjigu The Bermuda Triangle Mystery Solved (Riješena je zagonetka Bermudskog trokuta) L. D. Kuschea. Na kraju te knjige utemeljene na izvrsnim istraživanjima autor komentira: "Pokušaj da se nađe zajednički uzrok nestanaka u trokutu nije nimalo logičniji od, naprimjer, nastojanja da se nađe jedan uzrok automobil­skih nesreća u Arizoni. Kad se odustane od sveobuhvatne teorije i svaki se incident počne neovisno istraživati, zagonetka se počinje ra­zjašnjavati."

Prije nego posve napustimo ta nekorisna područja, dopustite da prokomentiram jednu il i dvije stvari koje su od središnje važnosti za mnoge teorije o izvanzemaljskoj intervenciji.

Prvo, kipovi na Uskršnjem otoku. Sićušan dio kopna, Uskršnji se otok nalazi posve izoliran na Pacifiku, tisuće kilometara od bilo kojeg drugog kopna. Kipovi su, kao što većina ljudi zna, divovski likovi is­klesani u kamenu, a postavljeni su u tlo duž obale, okrenuti prema moru. Neki od tih kipova teški su pedeset tona. Kako je malena do­morodačka populacija, bez pravog oruđa, mogla isklesati te goleme monolite i transportirati ih po otoku? Prava zagonetka. Sigurno su posjetitelji iz svemira morali imati udjela u njihovu nastanku. Možda su kipovi (svaki s velikim komadom crvene stijene neobično postav­ljene na glavi) bili replike onih divova iz drugog svijeta?

232

Thor Heyerdahl, istraživač, neko je vrijeme živio na Uskršnjem otoku. Postupno je pridobio povjerenje domorodaca, pa su mu na kraju povjerili svoje narodne predaje. U skladu s uputama u tim pre­dajama, Heyerdahl i lokalni stanovnici izrezali su jedan od velikih kipova iz žive stijene središnje planine - koristeći samo primitivno kameno oruđe davnih domorodaca - i transportirali kip do obale na drvenim saonicama, kako je legenda opisivala, te ga na kraju uspravili. Podizanje kolosalnog kipa izvedeno je tako da su domoroci, uz po­moć dugačkih motki, malo po malo podizali glavu. Svaki put kad se glava malo podigla, drugi su domoroci u otvor odmah stavljali ma­nje kamenje, kako kip ne bi mogao pasti natrag.

Dakle, to je to. Više nema tajne o izradi kipova na Uskršnjem otoku. (Čini se da su ljudi, u čiju su čast zapravo podignuti kipovi, bili viso­ki plavokosi i l i crvenokosi Europljani koji su najprije stigli u Južnu Ameriku, a odande su prešli Pacifik do Polinezije, prije mnogo stoti­na godina.) Ipak, unatoč objavljivanju Heyerdahlove knjige Aku Aku još 1958. godine, mnogi autori još uvijek navode "zagonetke" Uskrš­njeg otoka kao podršku za teorije o posjetiteljima iz svemira.

U fascinantnom dokumentarnom filmu pod naslovom The Case ofthe Ancient Astronauts, prikazanom krajem studenog 1977. na BBC2, producent i pisac Graham Massey ponudio je iznimno zanimljive ideje po pitanju nekih drugih "zagonetki". Kada je riječ o egipatskim piramidama, prvo je rečeno da je bilo nekoliko neuspjelih i ekspe­rimentalnih pokušaja gradnje prije nego su graditelji počeli "shvaćati kako treba raditi". Dakle, dovršene piramide su završni proizvod dugo­trajnog procesa pokušaja i pogrešaka. Štoviše, tijekom filma vidjeli smo kako se kameni blokovi pripremaju i postavljaju na mjesta, uz ko­rištenje drevnih metoda, prilikom gradnje moderne kopije nekadaš­nje piramide. Nije bilo nikakvih većih problema. To se može učiniti.

Što se tiče oblikovanja blokova, što obično izaziva takvo čuđenje, zapravo je dobro poznato da "ukoliko je nastao kao sediment (talo­ženjem), kamen će se odvajati paralelno s ravninama slojeva il i stra­tifikacijom". Vapnenac, koji je korišten u gradnji piramida, je taložna stijena. Ta se stijena, nataložena na dnu mora i jezera, sastoji od savr­šeno ravnih slojeva. No, drevni su Egipćani, prilično domišljato, ta-

233

kođer provjeravali plosnatost svakog sloja blokova uz pomoć vodene libele (vrsta stare libele slične onoj što je koriste današnji graditelji).

Piramide su, naravno, veličanstveno graditeljsko postignuće za ono doba. A l i metoda njihove gradnje uopće nije zagonetna.

Za piramide Srednje i Južne Amerike, čije je precizno preklapanje blokova također izazivalo čuđenje, napominjemo da: "Gotovo svi kameni blokovi bili su lagano komprimirani, i l i su se stisnuli uslijed sušenja i l i hlađenja, te stoga pokazuju stvarno il i početno odjeljiva­nje koje se razlikuje odveć opisanih (taložnih) ravnina. Takvo odjelji­vanje može slijediti pravilan obrazac, pa nastaju pravokutni i l i rombo-idni oblici - oblici koji su poželjni za gradnju temelja, zidova ili terasa." Kod piramida Južne Amerike također je vidljivo da se precizno pre­klapaju samo vanjski slojevi, a ne unutrašnji. Nadalje, veličina bloko­va se smanjuje kako zidovi postaju viši. Relativno je lako pronaći sve manje blokove koje je lako uklopiti na velike.

Ni ovdje nema nikakve zagonetke - premda opet treba reći da je to bilo veliko postignuće za ljude iz davnina.

Što je s gigantskim crtežima na velikim ravnicama Nazce, Peru? Ti se crteži, napravljeni tako da se uklanjalo površinsko kamenje i razo­tkrivalo svjetlije kamenje odozdo, mogu dobro vidjeti samo s visine od tristo i l i više metara iznad tla. Neki su obrisi ptica i životinja. Drugi su nizovi ravnih crta koji se pružaju kilometrima. Mnogi auto­ri, a među njima i Däniken, tvrdili su da je riječ o uzletištima za sve­mirske letjelice. Ili u svakom slučaju, budući da se mogu vidjeti jedino iz zraka, crteži barem govore u prilog sposobnosti letenja, što inače ne bismo očekivali od Inka i njihovih predaka.

Smirenije proučavanje crteža ukazuje na mogućnost da je riječ o golemom kalendaru. (Međutim, Gerald Hawkins uporno tvrdi da se ne radi o tome.) Kad se neke od crta produže do obzora, one obilje­žavaju ljetni i zimski solsticij (to jest, najsjeverniju i najjužniju točku u kojoj se pojavljuje Sunce). Ptice i životinje vjerojatno doista pred­stavljaju bogove tih drevnih naroda, koji su u određenom smislu sva­kako "boravili" na nebu. Dakle, crtežima se vjerojatno željelo odo­brovoljiti bogove (možda su imali niz katastrofalnih ljeta ili zima), te im pokazati da ljudi znaju o njima i stalo im je do njih. Čak je moguće da su ti davni ljudi mislili da će bogovi sići na Zemlju jer će ih privući

234

ti crteži (slično kao što lovac na jezero stavlja plastične patke, nada­jući se da će one privući prave). Nažalost, bogovi nikad nisu došli.

Teorija o primitivnom teleskopu objašnjava tvrdnje poput " M l i ­ječni put se sastoji od veoma malenih zvijezda okupljenih na hrpu" (Demokrit, peto stoljeće pr. Kr.) i "Zemlja se kreće u kosom krugu dok istodobno rotira oko vlastite osi" (Plutarh/Aristarh, prvo tisuć­ljeće pr. Kr.). "Kosi krug" je elipsa, pa nema sumnje da su ljudi pleme­na Dogon i Plutarh dobili informacije iz istog izvora.

Što se tiče drugih tvrdnji, poput one o prirodi građe atoma, teorija o teleskopu nam ne pomaže. (Tu se, možda, moramo vratiti gatanju.) Teleskop također nije mogao igrati nikakvu ulogu kad je riječ o gle­dištu što su ga iznijeli drevni Brahmanci: da je univerzum star 4.320.000.000,000 godina. Naša trenutna procjena je otprilike 4.600.000.000,000 godina. Ta pitanja ostaju zagonetke.

Međutim, ipak bih želio ukoriti čak i uglavnom odgovorne autore poput Andrewa Tomasa, i to iz dva razloga. Prvo, zbog njihovog za­divljenog, nekritičnog stava prema davnim civilizacijama o kojima je bilo riječi. Dok čitate djela čak i tih autora, stječete dojam da su drevni narodi posjedovali sve znanje i svu mudrost svijeta. Ni slučaj­no. Drevni su Egipćani, na primjer, prilikom pripremanja tijela za mumificiranje, oprezno vadili unutarnje organe trbuha, te ih zaseb­no obrađivali i pohranjivali. A l i mozak su izvlačili iz glave kroz nos i bacali ga! Toliko o tome koliko su oni znali. S druge strane, Maye u Južnoj Americi, po mnogočemu izniman narod, nikad nisu otkrili kotač ni željezo!

Kako je moguće, pitam se, da su Dänikenovi posjetitelji iz svemi­ra Egipćanima zaboravili reći za mozak, a Mayama za kotač? Ne, čini se da je ono što vidimo kod tih civilizacija individualno osebujan razvoj čovjeka, pri kojem se pojavljivalo samo ono što je pametan pojedinac slučajno uočio, a ostalo mu je promaknulo. Sigurno je da su drevni Babilonci i Indijci imali primitivne električne baterije, te su prakticirali galvanizaciju i elektrolizu. Sigurno je da su drevni Grci imali neki oblik primitivnog kompjutora, a pokretni su dijelovi bili izrađeni od keramike. A l i neznanje o mozgu u Egiptu i nepozna­vanje kotača u Južnoj Americi pokazuju nam drugi dio slike - dio što ga senzacionalistički autori uvijek ignoriraju.

235

Moja druga kritika, kao što sam rekao, čak i relativno odgovornih autora, odnosi se na njihovo izbjegavanje gradacije i evaluacije pojedi­nih otkrića. Nema nikakvog smisla, recimo, bacati u isti koš špiljske slike kromanjonaca (stare oko dvadeset tisuća godina), sustav kanali­zacije u gradu u Indiji (2500. g. pr. Kr.) i navodnu sposobnost europ­skih alkemičara da osnovne metale pretvore u zlato (1200. g. poslije Kr), kao da je riječ o istim događajima i svi su ostavština istih posje­titelja iz svemira - a zapravo ih dijele tisuće kilometara i mnoge tisu­će godina.

Däniken, naravno, tvrdi da je bilo najmanje šest zasebnih posjeta iz svemira. Ukupan broj posjeta o kojima govore drugi autori vjeroja­tno se penje na desetke. Čovjek počinje stjecati dojam da je ovaj pla­net neka vrsta glavnog željezničkog kolodvora univerzuma. A ipak nikad nije pronađen niti jedan jedini artefakt, i l i oruđe, i l i komad metala i l i neki drugi materijal izvanzemaljskog podrijetla.

Teorija o posjetiteljima iz svemira također se sama po sebi čini nerazumnom. Da su se bića izrazito napredne civilizacije potrudila prijeći nezamislive udaljenosti kako bi nas posjetila, čovjek bi očeki­vao da će to učiniti uz nekakav dobro promišljeni postupak. U osno­vi, mogli su odlučiti (1) da se uopće neće uplitati, i l i (2) da će ostvari­vati kontakte na neki sistematični, suvisli način. Prva alternativa po­drazumijevala bi da ih nitko ne smije vidjeti, jer ako su viđeni, to je već na neki način uplitanje. Druga bi zasigurno podrazumijevala ostavljanje nekakve trajne, nepogrešive "posjetnice", te sigurno ne bi podrazumijevala zaustavljanje i čavrljanje s izoliranim pojedincima koji ni slučajno uvijek nisu oni najviše inteligencije, što se navodno danas događa s NLO-ima. A l i nigdje u navodnim posjetima i ponaša­njima navodnih izvanzemaljaca ne vidimo bilo što od onoga što bih ja doživljavao kao razum, planiranje ili suvislost. Ako su izvanzemalj-ci došli, po "dokazima" bismo mogli zaključiti da su samo stvarali zbrku. Zašto bi se uopće time gnjavili?

Ono koji vjeruju u posjete izvanzemaljaca često tvrde da su "oni" započeli civilizaciju. Ili su posjetitelji operirali naše mozgove, dajući im moći kakve prije nisu posjedovali, i l i su djelovali kao učitelji, sna­žno nas gurnuvši prema civilizaciji.

236

No, ako je takva intervencija bila potrebna da bismo mi ostvarili napredak, zašto nije bila potrebna u slučaju samih izvanzemaljaca? Ili su uspjeli sami, ili je i njima netko pomogao. U tom slučaju, tko je pomogao pomagačima? Vidite, negdje morate početi. Netko je u po­četku morao uspjeti sam.

Ima još neriješenih pitanja. Zašto su se, naprimjer, izvještaji o NLO-ima u Sjedinjenim Državama učetverostručili nakon što se po­čeo prikazivati film Bliski susreti treće vrste (Sunday Times, 12. ožujka 1978)? Jesu li posjetitelji iz svemira čuli za film?

Ne, zapravo nisu. Upravo to otkriće ilustrira ono što ja smatram pravim problemom. Barem velika većina NLO-a su halucinacije, po­taknute sugestijama. Obavljeno je na desetke psiholoških eksperime­nata kako bi se dokazalo da će čak i posve svjesni ljudi vidjeti, općenito govoreći, ono što im je rečeno da će vidjeti, pod uvjetom da sugestija bude dovoljno autoritativna i uvjerljiva. Osim toga, hipnotizirani i l i polu-hipnotizirani (uključujući samo-hipnotizirane) subjekti u pot­punosti reagiraju na sugestije. Isto tako, alkoholičari i mentalni bole­snici vide kompleksne, suvisle halucinacije. Mediji i mistici također redovito vide prizore i objekte kojih zapravo nema. Nemojmo pogri­ješiti u tome - halucinacije nisu laži ili pretvaranja. Subjekt ih vidi jasno i živo kao bilo koji stvaran predmet. Razlika je u tome što pred­met i l i prizor halucinacije (osim u veoma rijetkim slučajevima) ne može vidjeti nitko od ostalih koji su u tom trenutku nazočni. Još va­žnije, halucinacije ne poštuju zakone fizičkog univerzuma. Ta je pojava, usput rečeno, glavno obilježje većine izvješća o NLO-ima (ubrzava­nje i usporavanje nemogućim brzinama, bešumnost unatoč kretanju kroz atmosferu, i tako dalje), a obično se prikazuje kao dokaz vjerodo­stojnosti vizije! Naš najbolji zaključak je da su, uslijed stalnog nedo­statka jednog jedinog djelića izvanzemaljske, fizičke, proizvedene materije, sva viđenja NLO-a zapravo halucinacije. Ili, samo možda, neki oblik paranormalnog događaja.

Nedavno sam i ja prvi put opazio NLO. U suton sam šetao u druš­tvu Roberta Templea (koji je, usput rečeno, također medij) preko brda u Warwickshireu, prilično daleko od svih cesta. Nebo je još uvijek bilo prilično svijetlo, premda je u razini tla vladao gotovo potpuni mrak. Razgovarali smo o pitanjima povezanim s knjigom The Sirius

237

Mystery, te našim individualnim planovima za buduće knjige. Pogle­davši iznad svoje glave (ne znam zašto sam pogledao gore), nakratko sam opazio sjajan, nepomičan, nepravilan objekt, kako je prikazano na slici 14, dolje. (Da sam to vidio na drugom kraju tla, rekao bih da je vjetrobran nekog automobila na trenutak uhvatio odbljesak sunca il i nekog drugog izvora svjetlosti.)

Oklijevao sam, a za to je vrijeme objekt jednostavno nestao. Spo­menuo sam to Robertu, ali više se nije imalo što vidjeti. Takvi su inci­denti, prema mojem iskustvu, osobito česti kad se dva il i više medija nalaze na nekom određenom mjestu.

Poput C. G. Junga, osobno vjerujem da je golemo povećanje u bro­ju "viđenja" NLO-a posljednjih godina zapravo vanjsko izražavanje duboke unutarnje gladi, koju naša civilizacija više ne može utažiti. Ta je glad i njezina priroda tema moje sljedeće knjige.

Slika 14.

238