Predgovor 2007. Izvještaj o međunarodnim vjerskim pravima za 2007. godinu Objavljuje Ured za demokraciju, ljudska prava i rad

Zašto se pripremaju izvještaji

Ovaj je izvještaj State Department predao Kongresu u skladu s Poglavljem 102, stavak b Zakona o međunarodnim vjerskim slobodama iz 1998. godine. Zakon propisuje da državni tajnik, uz pomoć izaslanika za međunarodne vjerske slobode, treba Kongresu podastrijeti “godišnje izvješće o međunarodnim vjerskim slobodama, kao nadopunu najnovijem Izvještaju o ljudskim pravima, i tako osigurati dodatne detaljne podatke vezane uz pitanja o međunarodnim vjerskim slobodama ”.

Kako se izvještaji pripremaju

Američka veleposlanstva pripremaju početne nacrte ovih izvještaja, prikupljajući podatke od raznih izvora, uključujući vladine i vjerske dužnosnike, nevladine organizacije, novinare, monitore ljudskih prava, vjerske skupine i akademike. Ovo prikupljanje podataka može biti opasno i dužnosnici američkog State Departmenta u diplomaciji redovito daju sve od sebe u iscrpljujućim i katkad opasnim uvjetima, kako bi istražili prijave o kršenjima ljudskih prava, promatrali izbore ili priskočili u pomoć pojedincima koji su ugroženi zbog svojih vjerskih uvjerenja.

Ured za međunarodne vjerske slobode surađivao je u prikupljanju i analizi podataka za izvještaje po zemljama, na temelju stručnosti ostalih ureda State Departmenta, vjerskih organizacija, ostalih nevladinih organizacija, dužnosnika stranih vlada, predstavnika Ujedinjenih naroda i ostalih međunarodnih i regionalnih organizacija i ustanova, te stručnjaka iz akademije i medija. U sastavljanju i uređivanju izvještaja o pojedinim zemljama, Ured za međunarodne vjerske slobode savjetovao se sa stručnjacima za pitanja vjerske diskriminacije i progona, vjerskim vođama velikog broja vjera i stručnjacima za pravna pitanja. Vodeće načelo Ureda bilo je osigurati da se sve relevantne informacije procijene što objektivnije, što temeljitije i što poštenije.

Izvještajem će se koristiti čitav niz ministarstava, agencija i ureda američke vlade u oblikovanju politike, vođenju diplomacije, obavještavanju o dodjeli pomoći, provođenju obuke i dodjeli ostalih sredstava, te će on pomoći da se utvrdi koje zemlje provode ili dopuštaju “osobito teška kršenja” vjerskih sloboda, a one se još nazivaju Zemljama koje osobito zabrinjavaju.

Uputa za korištenje

Kad u Izvješću o međunarodnim vjerskim slobodama piše da je neka zemlja “Općenito poštivala” pravo na vjersku slobodu tijekom razdoblja pokrivenog izvještajem, ta rečenica znači da je ta zemlja nastojala zaštititi vjerske slobode u punom smislu. “Općenito poštivanje” je dakle najviši stupanj poštivanja vjerskih sloboda dodijeljen ovim izvještajem. Izraz “općenito poštivanje” koristi se zbog toga što su zaštita i promicanje vjerskih sloboda dinamična nastojanja i ne može se kategorički tvrditi da je neka zemlja u potpunosti poštivala ovo pravo tijekom godine, čak i u najboljem slučaju.

Zahvale

Izvješće iz 2007. godine odnosi se na razdoblje od 1. srpnja 2006. do 30. lipnja 2007. i opisuje godinu predanog nastojanja stotina dužnosnika javnih službi, State Departmenta i američkih misija u inozemstvu. Zahvaljujemo velikom broju dužnosnika u našim veleposlanstvima i

konzulatima u inozemstvu na praćenju i promicanju vjerskih sloboda, te na detaljnom bilježenju statusa vjerskih sloboda. Osim toga, na marljivom radu i neumornoj predanosti vjerskim slobodama zahvaljujemo ljudima u Uredu za međunarodne vjerske slobode, čiji je rad omogućio izdavanje ovog izvješća, a to su: Clarissa Adamson, Julia Becker, Judson Birdsall, Mary Anne Borst, Sandra Bunn-Livingstone, Cierra Burnett, Barbara Cates, Warren Cofsky, A. Jack Croddy, Doug Dearborn, Lauren Diekman, Augustine Fahey, Carrie Flinchbaugh, Maureen Gaffney, Albert Gombis, Noel Hartley, Caitlin Helfrich, Nancy Hewett, Olivia Hilton, Victor Huser, Emilie Kao, Justin Kern, Stephen Liston, Kathryn Lurie, Gwendolyn Mack, Courtney Magill, Safia Mohamoud, Joannella Morales, Aaron Pina, Danielle Polebaum, David Rodearmel, Deborah Schneider, Suzanne Sittichai, Rebecca Struwe, H. Knox Thames, i Gilberto Torresvela. Rad svih ovih osoba unapređuje slobodu, osigurava točnost u izvještavanju i donosi nadu ugnjetavanim ljudima u cijelom svijetu.

Objavljeno 14. rujna 2007.

Uvod 2007. Izvještaj o međunarodnim vjerskim pravima za 2007. godinu Izdaje Ured za demokraciju, ljudska prava i rad

"Sloboda vjeroispovijesti temelj je američkog karaktera i stoga nas osobno pogađa kad je ta sloboda drugima uskraćena. Naša je zemlja predvodila one koji su digli glas u ime židova koji nisu mogli iseliti iz Sovjetskog Saveza. Amerikanci su se udružili u zajedničku ideju s Katolicima i Protestantima koji su u tajnosti molili iza željezne zavjese. Amerika je stala uz bok muslimanima koji su željeli slobodno prakticirati svoju vjeru u zemljama poput Burme i Kine“.

--Predsjednik George W. Bush, 27. lipnja, 2007.

Očevi naše domovine uspostavili su vjersku slobodu kao kamen temeljac američkog ustavnog sustava, uključivši je u Prvi amandman Povelje o pravima. Mnogi od prvih doseljenika u našu zemlju pobjegli su od vjerskog progona u Ameriku, stoga su veoma živo razumjeli važnost vjerske slobode.

Iznad jednog od glavnih ulaza u State Department nalazi se mural koji zorno prikazuje ovu predanost. Slika Kindreda McLearyja, veličine 15 x 3,6 metara, prikazuje slobodu vjeroispovijesti, govora, okupljanja i novinarstva (dio murala nalazi se na ovitku ovogodišnjeg Izvještaja). Mural je završen 1942. godine, na vrhuncu jednog od najproblematičnijih razdoblja u povijesti naše zemlje. Mural danas služi kao moćni podsjetnik da se u srži naše politike, čak i u doba velikih nacionalnih izazova i prijetnji, nalazi zaštita i promicanje temeljnih sloboda, počevši od slobode vjeroispovijesti.

Sjedinjene Države nisu same u ovoj predanosti vjerskoj slobodi. Međunarodna je zajednica više puta izjavljivala da je sloboda vjeroispovijesti temeljno ljudsko pravo. Te se izjave mogu naći u Članku 18 Opće UN-ove deklaracije o ljudskim pravima, Članku 16 Završnog dokumenta iz Beča, Organizacije europske sigurnosti i suradnje, Članku 12 američke Deklaracije o ljudskim pravima Organizacije američkih država i Članku 9 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe.

Posebno treba spomenuti UN-ov međunarodni ugovor o građanskim i političkim pravima, budući da je on prava iznesena u Općoj deklaraciji proglasio obvezujućima. U Članku 18 piše: „Svi moraju imati pravo na slobodu razmišljanja, savjesti i vjeroispovijesti. To pravo uključuje slobodu gajenja ili usvajanja vjere ili uvjerenja po vlastitom izboru i slobodu, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, u javnosti ili u privatnosti, izražavanja svoje vjere ili uvjerenja štovanjem, obilježavanjem, prakticiranjem ili poučavanjem“. Članak 18 Ugovora nadalje kaže: „Nitko ne smije biti izvrgnut iznuđivanju koje bi oslabilo njegovu slobodu gajenja ili usvajanja vjere ili vjeroispovijesti po vlastitom izboru“.

Na žalost, dok se pojedinci i zajednice bore za vjersku slobodu, mnoge vlade zanemaruju svoje međunarodne obveze. U velikom broju zemalja vlade odbijaju priznati i štititi vjersku slobodu, a milijuni ljudi zbog toga pate. U nekim slučajevima vjernici se zatvaraju ili fizički zlostavljaju samo zbog svojih uvjerenja. U drugima im se uskraćuje sloboda odabira vjere ili otvorenog razgovora o vjeri. Jedan suvremeni primjer prijetnje ovoj slobodi jest trend novih zakona kojima se, ironično, u ime trpeljivosti, zabranjuje rasprava o različitim vjerskim stajalištima unutar jedne vjere ili među različitim sustavima vjerovanja.

Kao odgovor na ove i druge prijetnje slobodnom prakticiranju vjere, američki Kongres je 1998. godine donio Zakon o međunarodnim vjerskim slobodama. U tom se zakonu potvrđuje da Sjedinjene Države provode politiku „osuđivanja kršenja vjerske slobode i promicanja i pomaganja drugim vladama u promicanju temeljnog prava na slobodu vjeroispovijesti“. Što je još važnije, u Zakonu piše da će se Sjedinjene Države zalagati za slobodu i braniti progonjene.

Zakonom je uspostavljen Ured za međunarodne vjerske slobode pri američkom State Departmentu koji je dobio zadaću izdavanja Godišnjeg izvještaja o međunarodnim vjerskim slobodama. Ovaj Izvještaj pokriva cijeli svijet i najopširniji je katalog kako kršenja vjerske slobode tako i poboljšanja vezanih uz ovo temeljno pravo. Konačni proizvod predstavlja nebrojene sate istraživanja, dokumentiranja i analize u američkim veleposlanstvima i konzulatima u inozemstvu i osoblja Ureda za međunarodne vjerske slobode u Washingtonu. Zbog ovog pomnog rada i široke pokrivenosti, Godišnji izvještaj o međunarodnim vjerskim slobodama čitaju i oni moćni i oni obespravljeni, žrtve vjerskog progona i oni koji su sposobni ispraviti to kršenje.

Zakon o međunarodnim vjerskim slobodama također je odredio da se imenuje izaslanik za pitanja međunarodnih vjerskih sloboda koji će biti glavni savjetnik Predsjedniku i Državnom tajniku u unapređenju međunarodnih vjerskih sloboda. Uloga izaslanika, kojemu će Ured za međunarodne vjerske slobode biti potpora, i u dogovoru s ostalim američkim dužnosnicima treba dati glas onima bez prava glasa i onima ugnjetavanima. Ja i moje osoblje potičemo vlade, kako savezničke tako i protivničke, da riješe pitanja čitavog niza kršenja ljudskih prava. Također radimo unutar naše vlade kako bismo pomogli osigurati da američka vanjska politika odražava povijesnu predanost naše zemlje vjerskoj slobodi.

Sva sreća, našu zemlju i State Department predvode osobe duboko predane ovom pitanju. I predsjednik Bush i državna tajnica Rice mnogo su učinili u promicanju međunarodne vjerske slobode. Kongres je također bio uporan saveznik u naglašavanju kršenja i poticanju poboljšanja u mnogim zemljama. Nevladine organizacije i vjerske skupine također su vrijedni partneri u našem radu. Ovo deveto izdanje Godišnjeg izvještaja o međunarodnim ljudskim pravima svjedočanstvo je o predanosti naših vođa i građana ovom pitanju.

Godišnji izvještaj o međunarodnim vjerskim slobodama prirodni je nastavak na povijest naše zemlje i tekući odraz naših vrijednosti. Kao što je državna tajnica Rice rekla: „Svjesni smo da previše vjernika može samo šaptati Bogu u tihim svetištima svoje savjesti, jer se boje progona zbog svojih vjerskih uvjerenja.“ U zaključku piše: „Vlada jednostavno nema pravo stati između pojedinca i Svemogućega“.

Učinjeni su veliki napori da se zaštite vjerske slobode, kako u Sjedinjenim Državama, tako i u cijelom svijetu. Međutim, previše osoba na žalost ne može prakticirati svoje vjerske slobode i zbog svoje vjere pati, katkad pod teškim iznuđivanjem i nasiljem. Ta nas spoznaja potiče da radimo na ovom Godišnjem izvještaju i nadahnjuje našu predanost radu prema danu kad će svi uživati u ovom temeljnom ljudskom pravu.

John V. Hanford III, Izaslanik za međunarodne vjerske slobode

Objavljeno 14. rujna 2007.

Sažetak 2007. Izvještaj o međunarodnim vjerskim slobodama za 2007. godinu Izdaje Ured za demokraciju, ljudska prava i rad

Godišnji izvještaj

Svrha je ovog izvještaja dokumentirati djelovanje vlada – onih koje guše vjersko izražavanje, progone nevine vjernike ili dopuštaju nasilje nad vjerskim manjinama, kao i onih koje poštuju, štite i promiču vjerske slobode. Želja nam je jednako izvještavati o kršenjima prava sljedbenika svih vjerskih tradicija i vjera. Vlade o kojima izvještavamo kreću se od onih koje su pružale visok stupanj zaštite vjerskih sloboda u najširem smislu (one koje su ”općenito poštivale” vjerske slobode) do totalitarnih režima koji su željeli nadzirati vjersku misao i izražavanje i neke ili sve vjerske skupine smatrale prijetnjom.

Promicanje vjerskih sloboda ključni je cilj američke međunarodne politike i dio je zadaće američkog State Departmenta. Predanost Sjedinjenih Država vjerskim slobodama i standardima međunarodnih ljudskih prava također je izražena u dokumentima kao što je Članak 18 Opće deklaracije o ljudskim pravima, koja jasno kaže da svi imaju pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere. Kao izraz naše duboke nacionalne predanosti ovim slobodama, State Department prati vjerske progone i diskriminaciju u cijelom svijetu, preporučuje i provodi politiku usmjerenu prema regijama i zemljama i razvija programe za promicanje vjerskih sloboda. Putem transformacijske diplomacije, Sjedinjene Države nastoje promicati slobodu vjere i savjesti u cijelom svijetu, kao temeljno ljudsko pravo i kao izvor stabilnosti za sve zemlje. Pri tome nastoje pomoći novonastalim demokracijama u provedbi slobode vjere i savjesti, pomoći nevladinim organizacijama temeljenim na vjeri i ljudskim pravima u promicanju vjerske slobode i prepoznati i promovirati promjene u politikama i djelovanju režima koji žestoko progone svoje građane i ostale na temelju vjerskog uvjerenja.

Velika većina ljudi u svijetu ima vjerska uvjerenja koja su im dragocjena. Zbog toga što ljudi smatraju da vjera ima središnje mjesto u njihovim životima, mnogi vjersku slobodu smatraju najvažnijim pravom. Istodobno, globalni trendovi, regionalne razlike, lokalne preferencije i osobne povijesti često vode do značajnog preklapanja između vjerskog identiteta i etničke pripadnosti, klase, jezične skupine ili političke pripadnosti.

Pravo na vjersku slobodu može se kršiti na mnoge načine, kako očite, tako i one profinjene. Treba shvatiti da kršenje ili ograničenja vjerske slobode mogu imati mnogo oblika, kao što je vidljivo iz pet kategorija spomenutih u daljnjem tekstu. U totalitarnim i autoritarnim režimima i državama koje pokazuju izraženo neprijateljstvo prema manjinskim vjerama, državni agenti provode čitav niz kršenja i ugnjetavanja. U drugim državama koje imaju odgovarajuće zakonske odredbe o vjerskoj slobodi, unatoč tome možemo vidjeti da državni agenti ne poštuju te zakonske odredbe istraživanjem i progonom slučajeva društvene diskriminacije. U ostalim slučajevima države mogu imati diskriminirajuće zakonodavstvo koje favorizira većinske vjeroispovijesti ili može donijeti zakonodavstvo ili uvesti politiku koja diskriminira malen broj vjerskih skupina koje država smatra kultovima.

Prva i najteža kategorija kršenja postoji u totalitarnim i autoritarnim režimima, koji nastoje nadzirati vjersku misao i izražavanje. Takvi režimi neke ili sve vjerske skupine smatraju neprijateljima države zbog njihovih vjerskih uvjerenja ili njihove neovisnosti od središnjih vlasti. Neke se vlade neprijateljski i represivno ponašaju prema određenim skupinama, često ih nazivajući ”prijetnjom sigurnosti”. Važno je razlikovati skupine vjernika koji izražavaju legitimnu političku ljutnju, i one koji zlorabe vjeru kako bi zagovarali nasilje protiv ostalih vjerskih skupina ili države. U ovom se izvještaju "zlostavljanjem" naziva kad neka vlada, pod izgovorom prijetnje sigurnosti, naširoko suzbija vjersko izražavanje stanovništva koje miroljubivo prakticira vjeru. Na primjer, neke vlade koriste se ratom protiv terorizma kao izgovorom za suzbijanje miroljubivog štovanja. U izvješću su također navedene zemlje i situacije u kojima je ”prerevno” djelovanje vlasti protiv vjernika osumnjičenih za ekstremizam imalo učinak ograničenja vjerske slobode. U nekim zemljama, na primjer, mnogi se ljudi boje odlaziti često u džamiju da ih vlada ne bi prozvala vjerskim ekstremistima.

Drugu kategoriju kršenja predstavlja neprijateljstvo države prema manjinskim ili nepotvrđenim vjerama. Te vlade provode politiku koja traži da se vjernici odreknu svoje vjere, što dovodi do toga da pripadnici vjerskih skupina bježe iz zemlje ili do zastrašivanja ili maltretiranja određene vjerske skupine. Na primjer, u ovom se izvještaju bilježi kad je represija prema vjerskim skupinama od strane države bila povezana s etničkim identitetom jer je vlada u kojoj dominira većinska etnička skupina suzbijala vjeru manjinske skupine. U ovom su izvještaju također detaljno prikazani slučajevi kad su vlade iskoristile vjersku posvećenost pojedinca kao izgovor za utvrđivanje njegove političke ideologije, što je rezultiralo zastrašivanjem i maltretiranjem određenih vjerskih skupina.

Treća vrsta kršenja proizlazi iz propusta države da riješi diskriminaciju u društvu ili zlostavljanje vjerskih skupina od strane društva. U tim zemljama zakonodavstvo može destimulirati vjersku diskriminaciju i progon, ali dužnosnici ne sprečavaju sukobe, maltretiranje ili druga štetna djela protiv manjinskih vjerskih skupina. Zaštita vjerske slobode nije samo stvar dobrih pismenih zakona. Ona zahtijeva aktivni rad vlade na svim razinama kako bi se spriječilo zlostavljanje od strane vladinih dužnosnika ili pojedinaca, kako bi se zlostavljači izveli pred lice pravde i kako bi se osigurala naknada žrtvama kad je to prikladno. Vlade su odgovorne osigurati da njihovi službenici ne vrše kršenje vjerske slobode i zaštititi vjersku slobodu vladavinom zakona na način koji osigurava da pojedinci ne ugnjetavaju prava drugih. Osim toga, vlade moraju poticati ozračje poštovanja i trpeljivosti za sve ljude. U ovom se izvješću opisuju slučajevi u kojima vlada nije spriječila kršenje vjerskih sloboda ili nije odgovorila dosljedno i žestoko na kršenja vjerskih sloboda od strane pojedinaca, nevladinih subjekata ili lokalnih pravosudnih službenika.

U četvrtoj kategoriji nalaze se kršenja do kojih dolazi kad vlade uvedu diskriminirajuće zakone ili politike koje idu u prilog većinskim vjeroispovijestima i štete manjinskima. Tome je često uzrok povijesna dominacija većinske vjere i predrasude prema novim ili manjinskim vjerama. U velikom broju takvih zemalja vlade su djelovale na osnovu široko prihvaćene ideologije koja povezuje nacionalni identitet s određenom vjerom donošenjem zakona koji favoriziraju većinsku vjeru i diskriminiraju manjinske vjere. Premda veći dio stanovništva u takvoj zemlji može prakticirati vjeru bez maltretiranja, takva se situacija ne može okarakterizirati kao istinska sloboda odabira vjere i

slobodnog štovanja. Nadalje, pružanje potpore nekoj vjeri od strane vlade može dovesti do ograničavanja čak i većinskih vjernika kad država nameće samo jedno tumačenje te vjere.

I na kraju, česta je vrsta kršenja praksa diskriminiranja određenih vjera na način da ih se poistovjećuje s opasnim kultovima ili sektama, čak i u zemljama u kojima se vjerske slobode inače poštuju. Na primjer, u ovom se izvještaju raspravlja o prijavama protiv šijitskih muslimana u zemljama sa sunitskom većinom i obrnuto, osobito ondje gdje su vlade preuzele na sebe obvezu reguliranja vjerskih uvjerenja i prakticiranja vjere u skladu s jednom od tih tradicija.

Ostatak ovog Sažetka sastoji se od dva dijela. U prvom se dijelu daje sažetak koraka koje je američka vlada poduzela u unapređivanju međunarodnih vjerskih sloboda u zemljama koje se nalaze na popisu ”Zemalja koje osobito zabrinjavaju” zbog osobito teških kršenja vjerskih sloboda, za svaku pojedinu zemlju. U Drugom dijelu daje se sažetak uvjeta u tim zemljama u kojima su vjerske slobode od velikog značaja, uključujući Zemlje koje osobito zabrinjavaju. Za svaku zemlju u ovom se poglavlju bilježi pravna situacija i odgovarajuće politike, te se daju primjeri određenih kršenja od strane vlade ili pozitivnih koraka koje su vlade poduzele u promicanju ili zaštiti vjerskih sloboda. U većini slučajeva, te zemlje izražavaju jedan ili više načina gore navedenih kršenja vjerskih sloboda.

1. DIO: DJELOVANJE SAD-a U ZEMLJAMA KOJE OSOBITO ZABRINJAVAJU

Zakon o međunarodnim vjerskim slobodama iz 1998. propisuje godišnji pregled statusa vjerskih sloboda u cijelom svijetu i stavljanje zemalja koje su se u razdoblju na koje se izvještaj odnosi “ bavile osobito teškim kršenjima vjerskih sloboda ili su takvo kršenje dopuštale” na popis “Zemalja koje osobito zabrinjavaju”. Nakon stavljanja na popis može doći do razdoblja pregovora, u kojemu Sjedinjene Države nastoje raditi s dotičnom zemljom na uvođenju promjena. Nakon toga, ovisno o rezultatima ovih razgovora, državni tajnik odabire jedan ili više koraka, u skladu sa Zakonom o međunarodnim vjerskim slobodama. Ti koraci kreću se od sankcija i bilateralnih sporazuma, do ukidanja sankcija. Tijekom čitave godine, izaslanik za međunarodne vjerske slobode i njegov ured poduzimaju korake za promicanje vjerskih sloboda u svakoj zemlji s popisa. U ovom su poglavlju navedeni koraci ostalih dužnosnika američke vlade za promicanje vjerskih sloboda i poticanje vlada da poduzmu pozitivne korake za povećanje vjerskih sloboda. U studenom 2006. Državna je tajnica Burmu, Kinu, Sjevernu Koreju, Iran, Sudan, Eritreju i Saudijsku Arabiju ponovno stavila na popis. Državna je tajnica Uzbekistan prvi put proglasila zemljom koja osobito zabrinjava. Vijetnam nije proglašen zemljom koja osobito zabrinjava. Dodatni detalji o koracima SAD-a u zemljama s popisa i ostalim zemljama mogu se pronaći u izvještajima za pojedinu zemlju.

Burma

Svake godine od 1999. godine državni tajnik je Burmu svrstavao na popis. 2006. godine državna je tajnica produljila sankcije koje se sastoje od zabrane izvoza i drugih načina prijenosa proizvoda i usluga vezanih uz obranu, sukladno Zakonu o nadzoru izvoza naoružanja, kao korak u sklopu Zakona o međunarodnim vjerskim slobodama. Američka je vlada Burmi uvela čitav niz financijskih i trgovinskih sankcija zbog njezina kršenja ljudskih prava. Američka vlada zalagala se za vjerske slobode u svim vidovima društva, uključujući vladine dužnosnike, vjerske vođe, privatne osobe, učenjake, strane diplomate i predstavnike međunarodnih tvrtki i medija. Obraćanjem i putovanjima, kad ga dužnosnici režima nisu spriječili, predstavnici veleposlanstva ponudili su potporu i razmijenili informacije s mnogim inače izoliranim lokalnim nevladinim organizacijama i vjerskim vođama.

Kina

Državni je tajnik Narodnu republiku Kinu svake godine od 1999. godine svrstavao na popis. 2006. godine državna je tajnica u okviru Zakona o međunarodnim vjerskim slobodama produljila sankcije koje se sastoje od ograničavanja izvoza instrumenata i opreme za nadzor i detekciju zločina u skladu sa Zakonom o autorizaciji međunarodnih odnosa. Američki State Department, američko veleposlanstvo u Pekingu i generalni konzulati u Chengdu, Guangzhou, Šangaju i Shenyangu zajedničkim su nastojanjem pokušali potaknuti veće vjerske slobode u Kini, osuđujući kršenje i podupirući pozitivne trendove. Američki su dužnosnici, kako u javnosti tako i na sastancima, poticali vladu N.R. Kine da poštuje ustavna i međunarodno priznata prava svojih građana na vjersku slobodu i da puste sve koji su na odsluženju zatvorske kazne zbog vjerskih aktivnosti. Predsjednik Bush spominjao je vjersku slobodu na sastancima s predsjednikom Huom Jintaom u Sankt Peterburgu u srpnju 2006. godine, te u Hanoju u studenom 2006. godine. Državna tajnica Condoleezza Rice i njezin zamjenik John Negroponte izražavali su zabrinutost za vjerske slobode na sastancima s višim kineskim dužnosnicima. Američki veleposlanik u Kini i drugi viši dužnosnici u svojim su javnim govorima i u diplomatskim odnosima s kineskim dužnosnicima naglasili su probleme vjerskih sloboda i slučajeve zatvorenika savjesti.

Eritreja

Državni je tajnik Eritreju prvi put stavio na popis 2004. godine. U skladu sa Zakonom o međunarodnim vjerskim slobodama državna je tajnica 2005. godine naredila da se zabrani komercijalni izvoz u Eritreju svih obrambenih artikala i usluga koje su pod nadzorom u skladu sa Zakonom o nadzoru izvoza naoružanja, osim nekih stavki, kao što su one koje se koriste za mirovne operacije i borbu protiv terorizma. Unatoč višekratnim nastojanjima, dužnosnici američkog veleposlanstva nisu od vlade dobili dopuštenje za sastanak s vjerskim čelnicima. Američki veleposlanik i drugi dužnosnici veleposlanstva spomenuli su slučajeve pritvaranja i ograničavanja neregistriranih vjerskih skupina dužnosnicima u uredu Predsjednika, Ministarstvu vanjskih poslova i ministarstvu pravosuđa, kao i čelnicima jedine političke stranke, Narodne fronte za demokraciju i pravdu.

Iran

Svake godine od 1999. godine državni tajnik Iran svrsta na popis zemalja koje posebno zabrinjavaju u skladu sa Zakonom o međunarodnim vjerskim slobodama zbog osobito teških kršenja vjerskih sloboda. Sjedinjene Države nemaju diplomatske odnose s Iranom i stoga ne mogu direktno utjecati na ograničenja koja iranska vlada nameće vjerskim slobodama Američka je vlada snažno izrazila svoje protivljenje grubom i represivnom postupanju prema vjerskim manjinama u javnim izjavama, potporom odgovarajućim UN-ovim i nevladinim organizacijama i diplomatskim inicijativama prema zemljama zabrinutim za vjersku slobodu u Iranu. Sjedinjene Države pozivaju ostale zemlje koje imaju bilateralne odnose s Iranom da iskoriste te veze kako bi pritisnule Iran po pitanju vjerskih sloboda i ljudskih prava. Američki State Department mnogo je puta javno govorio o situaciji u kojoj se nalazi židovska zajednica u Iranu (kojoj je po iranskom ustavu zajamčena sloboda vjeroispovijesti), te Baha'i zajednica (koju režim smatra otpadničkom), a američka je vlada poticala ostale vlade da daju slične izjave. Američka je vlada javno osudila Iran u UN-ovim rezolucijama zbog njegova kršenja ljudskih prava, temeljnih sloboda i postupanja prema vjerskim manjinama. Na sjednici Trećeg odbora Glavne skupštine UN-a 2005. godine donesena je uspješna rezolucija, za koju su se zalagale i SAD, koja se, među ostalim kršenjima ljudskih prava i temeljnih sloboda, osobito odnosi na pitanja vjerske slobode. 2006. godine Glavna je skupština donijela još jednu rezoluciju o Iranu, u kojoj osuđuje njegovo postupanje prema zajednici Baha'i.

Sjeverna Koreja

Državni tajnik Demokratsku Narodnu Republiku Koreju od 2001. godine svrstava na popis. 2006. godine državna je tajnica u sklopu Zakona o međunarodnim vjerskim slobodama produljila sankcije koje se sastoje od ograničenja normalnih trgovačkih odnosa i ostalih trgovačkih

pogodnosti u skladu sa Zakonom o trgovini iz 1974. i Jackson-Vanikovom amandmanu. Američka vlada nema diplomatske odnose s D.N.R. Korejom i zajedno s ostalim zemljama na multilateralnim forumima i bilateralno s ostalim vladama koje imaju diplomatske odnose s tom zemljom izražava zabrinutost zbog stanja vjerskih sloboda u toj zemlji. U prosincu 2006. Glavna skupština UN-a usvojila je rezoluciju kojoj su Sjedinjene Države bile supredlagatelji, koja osuđuje kršenje ljudskih prava u Sjevernoj Koreji. 2005., 2006. i 2007. godine američka je vlada financirala međunarodnu kampanju posvećenu ljudskim pravima u Sjevernoj Koreji. Osim toga, State Department je nastavio davati novčana sredstva Nacionalnoj zakladi za demokraciju, s ciljem potpore nevladinoj organizaciji sa sjedištem u Republici Koreji u njezinim nastojanjima da poboljša i proširi praćenje i izvještavanje o stanju ljudskih prava u toj zemlji. Radio „Slobodna Azija“ i „Glas Amerike“ također redovito emitiraju program na korejskom jeziku. Od svog imenovanja 2005. godine, posebni izaslanik za ljudska prava u Sjevernoj Koreji, Jay Lefkowitz, poticao je ostale zemlje, uključujući Republiku Koreju i Japan, kao i Europsku Uniju, da se pridruže sve većoj međunarodnoj kampanji u kojoj pozivaju D.N.R. Koreju da popravi stanje ljudskih prava i kršenje vjerskih sloboda.

Saudijska Arabija

Državni je tajnik Saudijsku Arabiju prvi put uvrstio na popis 2004. godine. Viši američki dužnosnici i dužnosnici veleposlanstva sastali su se s čelnicima saudijske vlade i vjerskim vođama vezano uz vjersku slobodu. Unatoč činjenici da su vjerske slobode u Saudijskoj Arabiji i dalje strogo ograničene, bilo je pozitivnih koraka koji bi mogli dovesti do važnih poboljšanja u budućnosti. U nizu razgovora i putem javnih objava, Saudijska je vlada potvrdila brojna načela za poticanje veće vjerske trpeljivosti, zaustavljanje širenja netolerantne literature i ekstremističke ideologije unutar Saudijske Arabije i u cijelom svijetu, za zaštitu prava na štovanje u privatnosti i prava na posjedovanje i uporabu osobnih vjerskih materijala, sprečavanje zlostavljanja od strane vjerske policije, to opunomoćenja svog Odbora za ljudska prava, za ukidanje diskriminacije protiv nemuslimanskih vjerskih manjina i za poštivanje prava muslimana koji ne slijede vladino tumačenje Islama. Vlada je najavila planove i započela s uvođenjem ovih i drugih načela usmjerenih na zaustavljanje netrpeljivosti. Na primjer, Saudijska vlada provodi reviziju obrazovnog sustava, između ostalog obuku učitelja, reformu nastavnog programa i reviziju udžbenika, kako bi se uklonio sadržaj koji upućuje na netrpeljivost prema drugim vjeroispovijestima. Vlada reformira procedure u skladu s kojima vjerska policija radi i radi ponovnu obuku vjerske policije kako bi osigurala zaštitu prava muslimana i nemuslimana. S obzirom na ove novosti, Državna je tajnica ukinula sankcije "s ciljem promicanja Zakona o vjerskim slobodama".

Sudan

Svake godine od 1999. godine Državni je tajnik Sudan stavio na popis. Među brojnim američkim sankcijama prema Sudanu, 2006. godine državna je tajnica u skladu sa Zakonom o međunarodnim vjerskim slobodama produljila jednu sankciju koja se sastoji od mogućnosti glasovanja SAD-a kao suzdržane zemlje ili glasovanja protiv dodjele kredita ili drugih oblika novčanih sredstava međunarodnih financijskih institucija u Sudanu ili za Sudan, u skladu sa Zakonom o međunarodnim financijskim institucijama. Američka vlada poticala je Vladu nacionalnog jedinstva da ispuni obećanja o vjerskim slobodama dana u Sveobuhvatnom mirovnom sporazumu i Privremenom nacionalnom ustavu i jasno dala do znanja da ograničenja vjerskih sloboda stvaraju zapreku poboljšanim odnosima između Sjedinjenih Država i Sudana. Američko je veleposlanstvo uspostavilo radne odnose s brojnim muslimanskim i kršćanskim vođama, a američki dužnosnici redovito su se sastajali s takvim vođama u Kartumu, Jubi i na putovanjima izvan glavnoga grada.

Uzbekistan

14. studenog 2006. Državna je tajnica Uzbekistan proglasila zemljom koja posebno zabrinjava u skladu sa Zakonom o međunarodnim vjerskim slobodama zbog osobito teških kršenja vjerske slobode. Ograničavajući vjerski zakon u Uzbekistanu, koji mnogim vjerskim skupinama otežava ili onemogućava dobivanje pravnog statusa, doveo je do racija i uhićenja vjerskih vođa. Neprestano je bilo vjerodostojnih dojava o uhićenju posvećenih muslimana pod sumnjom u članstvo u ekstremističkim skupinama. Neki od njih bili su jednostavno konzervativni muslimani čija su se uvjerenja ili naučavanja razlikovala od uvjerenja svećenika koji uživaju potporu države. Nakon svrstavanja na popis, izaslanik za međunarodne vjerske slobode održao je niz sastanaka s dužnosnicama uzbekistanske vlade, kako u Uzbekistanu tako i u Washingtonu, s ciljem poboljšanja vjerskih sloboda. Ostali američki dužnosnici također su sudjelovali u ovom procesu postizanja važnih poboljšanja.

DIO II: SPECIFIČNI UVJETI VJERSKIH SLOBODA PO ZEMLJAMA

U ovom se poglavlju daje sažetak uvjeta u brojnim zemljama u kojima su vjerske slobode od velikog interesa. U ovom se poglavlju za svaku zemlju bilježi zakonska situacija i odgovarajuća politika, te se daju primjeri o određenim kršenjima ili pozitivnim koracima koje je vlada poduzela tijekom razdoblja pokrivenog ovim izvještajem kako bi promicala ili zaštitila vjerske slobode.

Afganistan

U afganistanskom ustavu piše da “sljedbenici ostalih religija mogu slobodno prakticirati svoju vjeru i provoditi svoje vjerske običaje u okviru ograničenja odredaba zakona”. Međutim, također piše da je Islam “državna religija” i da nijedan zakon ne može biti u suprotnosti s vjerovanjima i odredbama svete islamske vjere”. Desetljeća rata i godine talibanske vladavine, kao i slabe demokratske institucije, uključujući nereformirano sudstvo, pridonijeli su konzervativnoj kulturi netrpeljivosti koja se katkad manifestirala u maltretiranju i nasilju nad muslimanima željnim reforme i nad vjerskim manjinama. Zbog pritiska u društvu neki vjernici manjinskih vjera skrivaju svoju vjeru, a pripadnici zajednice Sikha i Hindusa u Afganistanu bili su suočeni s brojnim problemima. Odnosi između različitih islamskih sekta u toj zemlji i dalje su bili teški. Povijesno gledajući, manjinski šijiti bili su diskriminirani od većinskog sunitskog stanovništva. Unatoč reformama, cenzura i osuđivanje osoba koje napuštaju Islam povećali su zabrinutost za sposobnost građana da slobodno prakticiraju manjinske vjeroispovijesti. Nastojanja u reformiranju afganistanskog pravosuđa uz pomoć iz Sjedinjenih Država i međunarodne zajednice dovela su do toga da je vlada poduzela ograničene mjere povećanja vjerske slobode. Vlada je organizirala seminare za vjerske vođe s ciljem promicanja tolerancije i umjerenih pogleda na ženska pitanja nasuprot strogom tumačenju šerijatskog zakona koji opravdava razne oblike ugnjetavanja i nasilja.

Burma

Represivni, autoritativni vojni režim burmanske vlade nametnuo je ograničenja na određene vjerske aktivnosti i često kršio pravo na vjersku slobodu. Većini pripadnika registriranih vjera bilo je dopušteno štovati po svom odabiru, ali vlada se nastavila infiltrirati i nadgledati aktivnosti gotovo svih organizacija, uključujući vjerske organizacije. Također je sustavno ograničavala nastojanja budističkih svećenika da promiču ljudska prava i političku slobodu, te je odvraćala i zabranjivala manjinskim vjerskim skupinama izgradnju novih mjesta štovanja. Vlada je aktivno promicala Theravada budizam, osobito među manjinskim etničkim skupinama. Premda nije bilo novih izvještaja o prisilnom preobraćanju nebudista, vlada je primijenila pritisak na studente i siromašnu mladež da prijeđu na Budizam. Pripadnost budizmu ostaje općenito preduvjet za unapređenje viših vladinih i vojnih dužnosnika. Nastavljeno je nasilje usmjereno protiv muslimana, kao i pomno praćenje aktivnosti muslimana. U cijeloj je zemlji također bilo ograničenja prema kršćanima i ostalim nebudističkim manjinskim skupinama.

Kina

Kineski ustav jamči slobodu vjerskog uvjerenja. Međutim, vlada je slabo poštovala slobodu vjere i slobodu savjesti. Ustav ograničava zaštitu izražavanja vjerskih uvjerenja na aktivnosti koje su njime definirane kao "uobičajene" i također piše da vjerska tijela i pitanja ne mogu biti " podložna stranoj dominaciji". Kineski zakon također zabranjuje javno preobraćenje. Malo je dokaza da je zakonodavstvo o vjerskim pitanjima iz 2005. godine popravilo stanje vjerskih sloboda. Ono također definira samo onu praksu i one vjere koje je vlada odobrila kao normalne i legitimne. U većini područja u zemlji vjernici su mogli štovati bez poteškoća na službeno odobrenim mjestima. Međutim, u nekim područjima bilo je značajnih ograničenja. Dužnosnici u autonomnoj regiji Xinjiang Uighur strogo su nadzirali vjerske aktivnosti. Trojica sinova aktivista uighur muslimana Rebiye Kadeera dobila su zatvorsku ili novčanu kaznu, a dvojicu su vlasti pretukle i mučile. Sljedbenici tibetanskog budizma, uključujući i one na Tibetu, u Unutarnjoj mongolskoj autonomnoj pokrajini i u tibetskim područjima Kine, bili su suočeni s ograničenjima vjerske prakse i sposobnosti organiziranja. U rujnu 2006. Kineski graničari ubili su sedamnaestogodišnju tibetansku redovnicu dok je pokušavala prijeći granicu u Nepal. I dalje je bilo više dojava o ugnjetavanju neregistriranih mreža protestantske crkve i "kućnih" crkava, s tim da su neki čelnici kućnih crkava pritvoreni, uhićeni i osuđeni na ponovno obrazovanje ili zatvorsku kaznu. Vlada je navodno izbacila više od stotinu stranih misionara u proljeće 2007. u kampanji koju neke skupine nazivaju vladinom kampanjom za izbacivanje misionara i učvršćivanje nadzora nad kršćanskim kućnim crkvama pred Olimpijske igre 2008. U proljeće 2007. godine nekoliko kućnih crkava također je izvijestilo da se vlada miješala u njihove vjerske aktivnosti i zlostavljala njihove vođe i članove. Katolički biskupi "u podzemlju" također su bili suočeni s ugnjetavanjem, uglavnom zbog svoje odanosti Vatikanu, koji je vlada optužila za miješanje u unutarnje stvari Kine. U siječnju 2007. Vatikan je odobrio zaređivanje katoličkog svećenika, odabranog u Kini, za biskupa biskupije Guangzhou, što je prvi slučaj ovakve potpore koju je Vatikan dao nakon nategnutih bilateralnih veza u proljeće 2006. U lipnju 2007. papa Benedikt XVI objavio je otvoreno pismo katolicima u Kini u kojemu ih poziva da riješe razlike i poziva Kinu da se uključi u "konstruktivni dijalog pun poštovanja", nakon čega je glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova izjavio da se Kina zalaže za poboljšanje odnosa između Kine i Vatikana. Vlada je općenito nastavila ugnjetavati skupine koje je klasificirala kao "kultove", osobito male kršćanske skupine i Falun Gong. Nastavljena su uhićenja, pritvaranja i zatvaranja sljedbenika Falun Gonga i bilo je vjerodostojnih izvještaja o umiranju uslijed mučenja i zlostavljanja.

Kuba

Kubanski ustav priznaje pravo građanima na očitovanje i prakticiranje bilo kojeg vjerskog uvjerenja, unutar zakonskih okvira. Međutim, u zakonu i u praksi vlada je nastavila ograničavati slobodu vjere. Ministarstvo unutarnjih poslova, putem svojih aparata državne sigurnosti, nastavilo je motriti vjerske ustanove u zemlji, između ostalog putem nadzora, infiltracije i uznemiravanja vjerskih profesionalaca i laika. Vlasti su također pratile publikacije koje objavljuje crkva. Vlada je dopustila apolitične vjerske aktivnosti na mjestima koja je vlada odobrila. Neki vjerski čelnici koji su kritizirali vladin totalitarni sustav u propovijedima doživjeli su žestoko uznemiravanje. Od 1992. godine Komunistička je stranka u članstvo primala osobe koje su se otvoreno odrekle vjere. Međutim, te su osobe rijetko napredovale do viših mjesta u vladi. Neki su zatvorenici izvijestili da su zatvorski dužnosnici zanemarili višekratne pismene zahtjeve za vjerskim posjetima. Zatvorenici u ćelijama nisu imali pristup pisanim materijalima, pa tako ni Bibliji. Zakon dopušta izgradnju novih crkava nakon dobivanja potrebnih dozvola. Međutim, vlada je rijetko izdavala građevinske dozvole. Nastavljeno je vladino uznemiravanje "kućnih" crkava. Godine 2005. vlada je provela nove propise koji su ograničili rad kućnih crkava, ali olakšali politiku izdavanja radnih dozvola stranim svećenicima.

Egipat

Tijekom razdoblja pokrivenog ovim izvještajem smanjeno je poštivanje vjerskih sloboda od strane vlade. Ustav jamči slobodu vjerovanja i prakticiranje vjerskih obreda, premda vlada u praksi ograničava tu praksu. Zabranjena je vjerska praksa koja je u sukobu s vladinim tumačenjem islamskog zakona. Članovi nemuslimanskih vjerskih manjina koje vlada službeno priznaje uglavnom štuju bez uznemiravanja. Međutim, tradicija i neki vidovi zakona vrše diskriminaciju vjerskih manjina, uključujući kršćane i osobito Baha'i vjeru. Ustav jamči jednaka javna prava i obveze bez diskriminacije temeljene na vjeroispovijesti, i vlada uglavnom poštuje ove ustavne zaštite. 24. travnja 2007. Upravni je sud presudio da Ministarstvo unutarnjih poslova nije obvezno priznavati preobraćanje Kršćana na Islam. Premda ova odluka nije bila u skladu s presudama koje je u protekle tri godine donio drugi sudac istoga suda u ime 32 preobraćenika, ona je učvrstila dugogodišnju vladinu politiku da preobraćenicima s Islama na kršćanstvo ne dopušta zakonska sredstva da promijene podatke u matičnoj knjizi upisivanjem novog vjerskog statusa. Unatoč predsjedničkim odlukama iz 1999. i 2005. godine da se olakšaju odobrenja za popravak i obnovu crkava, mnoge crkve u dobivanju dozvola i dalje nailaze na iste poteškoće kao prethodnih godina. U svibnju i lipnju 2007. dužnosnici Obavještajne službe državna sigurnosti (SSIS) uhitili su pet članova skupine Quranis, male skupine muslimana koji teže tome da se uvelike, ako ne i isključivo, oslanjaju na Kur'an kao jedini autoritativni izvor Islama. Oni su optuženi za "klevetanje vjere".Jedan je pritvorenik izvijestio da su ga pretukli i da mu je istražitelj SSIS-a prijetio silovanjem. Izvori bliski Bahaa al-Accadu, preobraćeniku s Islama na kršćanstvo koji je bez optužbi bio u pritvoru 25 mjeseci, izvijestili su da su dužnosnici SSIS-a ugrožavali njegovu osobnu sigurnost nakon njegova puštanja 28. travnja 2007. 22. veljače 2007. Abdel Karim Nabil Suleiman, na čijem su se blogu nalazile žestoke kritike prakticiranja Islama i Al-Azharijevog sunitskog ortodoksnog muslimanstva, osuđen je na tri godine zatvora zbog "klevetanja " Islama. Navodno su agenti SSIS-a pritvorili jednog Jehovinog svjedoka i, uz uvredljive primjedbe o Jehovinim svjedocima, više puta udarili pritvorenika i njemu i njegovoj obitelji prijetili nastavkom zlostavljanja ukoliko ne postane doušnik o zajednici Jehovinih svjedoka. Vlada se ponovno suprotstavila napretku u poštivanju vjerske slobode Baha'i zajednice. Priziv vlade na odluku Upravnog suda iz travnja 2006. godine u kojoj se podržava pravo pripadnika Baha'i vjere na izdavanje osobnih isprava i rodnih listova u kojima će biti navedena vjeroispovijest, doveo je 16. prosinca 2006. do odluke da se ova odluka odbaci i da na snazi ostaje vladina zabrana izdavanja osobnih iskaznica pripadnicima Baha'i zajednice. Vlada je također nastavila uskraćivati rodne listove i dozvole za sklapanje braka pripadnicima Baha'i zajednice.

Eritreja

Tijekom izvještajnog razdoblja pogoršano je stanje vjerskih sloboda. Eritrejska je vlada ozbiljno ograničila slobodu vjeroispovijesti skupinama koje nije registrirala, te je kršila neovisnost nekih registriranih skupina. Nakon odluke iz 2002. godine o tome da se vjerske skupine moraju registrirati, vlada je zatvorila sve vjerske objekte koji ne pripadaju četirima glavnim vjerskim ustanovama u zemlji: Eritrejskoj pravoslavnoj crkvi, Rimokatoličkoj crkvi, Evangeličkoj (Luteranskoj) crkvi Eritreje i Islamu. Vlada je nastavila maltretirati, uhićivati i pritvarati članove neovisnih evangeličkih skupina (uključujući pentekostalce), Jehovine svjedoke i reformistički pokret unutar Eritrejske pravoslavne crkve, te je tražila veći nadzor nad četiri odobrene vjerske skupine. Vlada se također miješala u proceduralne i administrativne odluke Eritrejske pravoslavne crkve zamijenivši patrijarha vlastitim kandidatom. Vlada nije registrirala nijednu od četiri vjerske skupine koje su registraciju zatražile 2002. godine, i ograničila je vjerske sastanke i uhitila pojedince tijekom vjerskih svečanosti, okupljanja i molitvi. Također je bilo izvještaja o prisilnom odricanju od vjere. Tijekom izvještajnog razdoblja vlasti su uhitile brojne vjernike koji nisu pripadali četirima odobrenim crkvama. Prema nekim izvještajima, stotine vjerskih pritvorenika i dalje se bez odgovarajućeg procesa drže u teškim uvjetima koji uključuju ekstremne promjene temperature s ograničenim pristupom obitelji ili bez njega.

Indija

Ustav propisuje slobodu vjeroispovijesti i nacionalna je vlada općenito poštivala ovo pravo u praksi. Međutim, tijekom izvještajnog razdoblja neke državne i lokalne vlasti, uključujući one u Chattisgarhu, Jujaratu, Himachal Pradeshu i Madhya Pradeshu, uvele su ili izmijenile zakone o zabrani preobraćanja. Guvernerica Rajasthana, koja je kasnije izabrana u predsjedništvo, odbila je potpisati zakon svoje države i time ga poništila. Velika većina građana svih vjerskih skupina živjela je u miroljubivom suživotu. Međutim, bilo je dojava o organiziranim napadima među manjinskim vjerskim skupinama. Državna policija i pravosudni subjekti često nisu djelovali dovoljno brzo da bi učinkovito spriječile napade. Unatoč vladinim nastojanjima da potakne društveni sklad, neki ekstremisti nastavili su na neučinkovite istrage i progon napada gledati kao na znak da mogu nekažnjeno vršiti takvo nasilje, premda je krajem izvještajnog razdoblja na sudu bilo mnogo slučajeva, uključujući slučajeve povezane s nasiljem u Gujaratu 2002. godine, pobunu Sikha iz 1984. i napade na kršćane. Američko veleposlanstvo i njegovi konzulati promicali su vjersku slobodu u svojim razgovorima s visokim vodstvom zemlje, kao i s državnim i lokalnim dužnosnicima, razgovarali o izvještajima o zlostavljanju vjernika s ključnim čelnicima svih značajnih vjerskih zajednica, te podržali inicijative za poticanjem vjerskog sklada i sklada u zajednici.

Iran

Tijekom razdoblja pokrivenog ovim izvještajem došlo je do daljnjeg pogoršanja izuzetno lošeg statusa poštivanja vjerskih sloboda. Djela i retorika vlade stvorili su prijeteću atmosferu za gotovo sve druge vjerske skupine osim šijita, uglavnom za Baha'i zajednicu, kao i za sufi muslimane, kršćane evangeliste i pripadnike židovske zajednice. Mediji pod nadzorom vlade, uključujući radio, televiziju i tiskane medije, pojačali su negativnu kampanju protiv vjerskih manjina, osobito zajednice Baha’i. Tijekom izvještajnog razdoblja i dalje je bilo izvještaja o zatvaranju, zlostavljanju, zastrašivanju i diskriminaciji temeljenoj na vjerskim uvjerenjima. Skupine Baha'i često su izvještavale o proizvoljnim uhićenjima, izbacivanju sa sveučilišta i zaplijeni imovine. Iranska vlada Baha'i vjeru smatra heretičkom islamskom skupinom čija je politička orijentacija u sukobu s islamskom revolucijom u zemlji i nastavila je pripadnicima Baha'ija braniti poučavanje i prakticiranje njihove vjere (Baha’i sebe ne smatraju muslimanima nego neovisnom religijom podrijetlom iz šijitske islamske tradicije). Zoroastrijanci, Židovi i kršćani jedine su zakonom priznate vjerske manjine. Međutim, čak i članovi ovih skupina prijavili su zatvaranja, maltretiranje, zastrašivanje i diskriminaciju temeljenu na vjerskim uvjerenjima. Premda su Židovi priznati kao vjerska manjina, tijekom izvještajnog razdoblja došlo je do porasta službeno odobrene antisemitske propagande koja je uključivala službene izjave, medijske kuće, publikacije i knjige, što je stvorilo prijeteće ozračje za židovsku zajednicu. Vlada je budno provodila zabranu preobraćanja nekih kršćanskih skupina pomnim motrenjem njihovih aktivnosti, zatvaranjem crkava i uhićenjem kršćanskih preobraćenika. Pripadnici evangeličke kongregacije moraju nositi članske iskaznice, čije fotokopije moraju dati vlastima. Vladina ograničenja prema sufijskim muslimanskim skupinama i mjestima štovanja također su postala naglašenija tijekom proteklih godina, a sufiji su izvijestili o neprekidnom maltretiranju i zastrašivanju istaknutih vođa od strane obavještajnih i sigurnosnih službi. Postoje izvještaji da je vlada pozvala na potpunu zabranu prakticiranja sufizma i izvještaji o tome da je vlada od nekih pripadnika tražila da potpišu dokumente kojima se odriču sufizma. Prema nekim izvještajima, predsjednik je također pozvao na okončanje razvoja kršćanstva u zemlji.

Irak

Nije bilo promjene u statusu poštivanja vjerske slobode od strane vlade tijekom razdoblja pokrivenog ovim izvještajem. Vladina politika i praksa uglavnom se nisu miješale u slobodno prakticiranje vjere. Međutim, česte pobune značajno su naštetile sposobnosti svih vjernika da prakticiraju vjeru. I dok su različite razine bezakonja u određenim područjima dopuštale zločinačkim bandama, teroristima i pobunjenicima da muče građane, i premda je to utjecalo na osobe svih etničkih i vjerskih skupina na tim područjima, mnogi pojedinci iz raznih vjerskih skupina odabrani su za žrtve zbog svog vjerskog identiteta ili svjetovnog svjetonazora. Ti su

pojedinci bili žrtve zlostavljanja, zastrašivanja, otmica i ubojstava. Osim toga, često sektaško nasilje uključivalo je napade na mjesta štovanja. Ovo sektaško nasilje povećano je 22. veljače 2006., napadima na džamiju al-Askariya u Samarri, jednu od najznačajnijih šijitskih džamija na svijetu, u kojoj se nalazi mauzolej 10. i 11. imama. Osim toga, konzervativni i ekstremistički islamski elementi nastavili su vršiti golemi pritisak na društvo da se prilagodi njihovom tumačenju islamskih propisa. Premda je to utjecalo i na sunitsko i na šijitsko sekularno muslimansko stanovništvo, nemuslimani su osobito bili izloženi pritisku i nasilju, zbog svog manjinskog statusa i, često zbog nedostatka zaštitničke plemenske strukture. Premda se stanje pogoršalo tijekom izvještajnog razdoblja, do toga nije došlo zbog kršenja od strane vlade. Od 2003. vlada je pozivala na trpeljivost i prihvaćanje svih vjerskih manjina i radila je na iskorjenjivanju dugogodišnje prakse diskriminacije.

Izrael i okupirana područja

Izraelski Temeljni zakon o ljudskom dostojanstvu i slobodi jamči slobodu vjeroispovijesti i vlada je općenito poštivala ovo pravo u praksi. Ne postoji ustav. Međutim, sporazum o „statusu quo“ potpisan pri osnivanju države jamči da će vlada provoditi određenu politiku na temelju ortodoksnog židovskog tumačenja vjerskog zakona. Na primjer, vlada ne priznaje židovske brakove sklopljene u zemlji ako ih nije sklopila ortodoksna židovska ustanova. Ortodoksni židovski establišment također utvrđuje tko će se pokapati na židovskim državnim grobljima, ograničavajući to pravo na pojedince koji se po ortodoksnim standardima smatraju „Židovima“. Navodeći nasilje i zabrinutost zbog sigurnosti, izraelska je vlada od listopada 2000. nametnula širok niz strogih ograničenja i policijskih satova na cijelom Okupiranom području. Ova ograničenja značajno su ograničila muslimanima i kršćanima slobodu pristupa mjestima štovanja na Zapadnoj obali. Zid koji je izgradila izraelska vlada, osobito u istočnom Jeruzalemu i oko njega, ozbiljno je ograničio pristup džamijama, crkvama i ostalim svetim mjestima. Takve prepreke nisu bile usmjerene samo na vjernike ili vjerske organizacije. Izraelska je vlada pokušala smanjiti učinak na vjerske zajednice posebnim dogovorima o vjerskim blagdanima za kršćane i muslimane, ali i dalje je najveći problem neodgovarajući dogovor oko slobodnog pristupa u smislu broja izdanih dozvola i nedostatak glatkog pristupa.

Palestinske vlasti nemaju ustav. Međutim, palestinski temeljni zakon jamči slobodu vjeroispovijesti i palestinske su vlasti općenito poštivale ovo pravo u praksi. Temeljni zakon propisuje da je Islam službena vjeroispovijest i da su načela šerijatskog zakona glavni izvor zakonodavstva, ali također poziva na poštivanje i svetost ostalih „nebeskih“ vjeroispovijesti. Predsjednik Abbas poduzeo je korake za uklanjanje vjerske netrpeljivosti, premda je i dalje bilo incidenata. I palestinske vlasti težile su zaštiti vjerske slobode. Međutim, kršćani su, prema izvještajima, bili podvrgnuti zlostavljanju ili oduzimanju imovine od strane dužnosnika palestinskih vlasti tijekom razdoblja pokrivenog ovim izvještajem, a palestinske vlasti nisu ništa poduzele da istraže ovu nepravdu. Na primjer, nastavili su stizati vjerodostojni izvještaji o sukobima sigurnosnih snaga palestinskih vlasti i pravosudnih dužnosnika, s kaznenim elementima, radi nezakonite zaplijene imovine kršćanskih zemljoposjednika na području Betlehema. Tijekom razdoblja pokrivenog ovim izvještajem bilo je nekoliko nasilnih sukoba između izraelske policije i muslimanskih vjernika u području Haram al-Sharif. Zakon o osobnom statusu za Palestince temelji se na vjerskom zakonu. Za Palestince muslimanske vjeroispovijesti zakon o osobnom statusu potječe iz šerijatskog zakona, dok razni crkveni sudovi donose odluke o pitanju osobnog statusa za kršćane. Bilo je izvještaja o slučajevima u kojima su televizijske emisije palestinskih vlasti pobuđivale poruke koje su aktivisti smatrali antisemitskima ili su pokušavale srušiti legitimitet židovske povijesti općenito.

Laos

Tijekom razdoblja pokrivenog ovim izvještajem općenito stanje poštivanja vjerske slobode nije se značajno promijenilo. Premda se čini da se poštivanje neprotestantskih skupina malo poboljšalo, čini se da se poštivanje protestantskih skupina smanjilo u nekoliko dijelova zemlje. U većini

područja dužnosnici su općenito poštivali ustavom zajamčena prava pripadnika većine vjera na vjeroispovijest ali unutar strogih ograničenja koje je vlada nametnula. Vlasti su u nekim područjima nastavile pokazivati netrpeljivost prema manjinskim vjerskim praksama, osobito kršćana protestanata. Neki lokalni dužnosnici prisilili su manjinske protestante da se odreknu vjere pod prijetnjom uhićenja ili prisilne deložacije iz njihovih sela u provincijama Bolikhamsai, Houaphan i Luang Namtha. U provincijama Luang Namtha, Oudomsai, Salavan, Savannakhet i Vientiane bilo je uhićenja i pritvaranja protestanata. U nekim područjima manjinskim protestantima zabranjeno je okupljanje radi štovanja. Na područjima gdje su protestanti aktivno preobraćali vjernike, lokalni dužnosnici katkad su ih podvrgavali „reedukaciji“. Dva budistička svećenika uhićena su u provinciji Bolikhamsai jer su zaređeni bez odobrenja vlasti. Sukobi među etničkim skupinama katkad su podgrijavali vjerske napetosti.

Maldivi

Ustav iz 1997. godine Islam imenuje službenom državnom religijom. Vlada ovu odredbu tumači kao zahtjev da građani budu muslimani. Sloboda vjeroispovijesti značajno je ograničena. Zakon zabranjuje građanima prakticiranje svih vjera osim Islama. Predsjednik je „vrhovna vlast koja širi doktrine Islama“. Vladini propisi temelje se na islamskom zakonu (šerijatskom zakonu). Stranci nemuslimani smiju prakticirati svoju vjeru samo u privatnosti, a posjetitelji ne smiju poticati lokalno stanovništvo da prakticira bilo koju vjeroispovijest osim Islama.

Sjeverna Koreja

Premda ustav jamči “slobodu vjeroispovijesti”, prava vjerska sloboda ne postoji, i nije bilo promjene u izuzetno lošoj razini poštivanja vjerskih sloboda tijekom razdoblja pokrivenog ovim izvještajem. Kult ličnosti Kim Jong-Ila i njegova oca i dalje je bio važno ideološko obilježje režima, što je katkad nalikovalo na načela državne vjere. Vlada žestoko ograničava vjersku slobodu, uključujući organizirane vjerske aktivnosti, osim onih koje su pod strogim nadzorom službeno priznatih skupina povezanih s vladom. Neki stranci koji su posjetili zemlju kažu da se mise u crkvama koje imaju dopuštenje države doimaju inscenirano i da je njihov politički sadržaj pun potpore režimu. Prebjezi su u izvještajima i dalje navodili da su prethodnih godina bili svjedoci uhićenja i smaknuća pripadnika podzemnih kršćanskih crkava od strane režima. U ožujku 2006. vlada je navodno osudila Son Jong-nama na smrt zbog „špijunaže“. Međutim, nevladine organizacije tvrdile su da je Son osuđen na temelju svojih veza sa kršćanskim skupinama u Kini i svojih aktivnosti preobraćanja u Demokratskoj Narodnoj Republici Kini. Nije bilo moguće utvrditi je li Son smaknut ili nije. Nema pouzdanih podataka o broju vjerskih zatvorenika, ali postoje nepotvrđeni izvještaji o tome da je velik broj ljudi zatvoren zbog svojih vjerskih uvjerenja i aktivnosti. Uvjeti u zatvorima su teški, mučenja i umiranje od gladi su česti. Izbjeglice i prebjezi koji su bili u zatvorima izjavili su da se prema zatvorenicima koji su ondje zbog svojih vjerskih uvjerenja općenito postupa gore nego prema ostalim zatvorenicima.

Pakistan

Islam je državna religija i ustav zahtijeva da zakoni budu u skladu s tim. Vlada je poduzela neke korake da poboljša postupanje prema vjerskim manjinama tijekom razdoblja pokrivenog ovim izvještajem, ali ostali su značajni problemi. Diskriminirajuće zakonodavstvo i vladino nepoduzimanje radnji protiv društvenih sila koje se neprijateljski odnose prema onima koji prakticiraju različitu vjeru poticali su vjersku netrpeljivost i nasilje i zastrašivanje sljedbenika određenih vjerskih skupina. Zajednica ahmedija i dalje se susretala s vladinom i društvenom diskriminacijom, kao i sa zakonskim preprekama prakticiranju svoje vjere. Zakoni protiv bogohuljenja (i slično tome protuahmedijski zakoni) propisuju smrtnu kaznu za oskvrnuće Islama ili njegovih proroka, kaznu doživotnog zatvora za blaćenje, oštećivanje ili oskvrnuće Kur’ana i desetogodišnju kaznu zatvora za vrijeđanje vjerskih osjećaja bilo kojeg građanina. Ovi se zakoni često koriste za zastrašivanje muslimana sklonih reformama, sektaških protivnika i vjerskih manjina, ili za poravnanje osobnih računa. U važnom koraku napretka, vlada je donijela Zakon o

zaštiti žena, kojim su izmijenjeni „Hudood propisi“, čime su slučajevi silovanja i preljuba premješteni sa šerijatskih sudova na svjetovne sudove. Reforma madrasa važan je vladin prioritet. Uredba o registraciji madrasa iz 2002. godine zahtijevala je da se sve madrase registriraju u jednom od pet neovisnih vijeća, da prestanu prihvaćati financijsku pomoć iz inozemstva i da prihvaćaju strane studente samo uz pristanak njihovih vlada. Provincijska vlada u Sjeverozapadnoj graničnoj provinciji nastavila je donositi direktive i zakonodavstvo u skladu s konzervativnim islamskim pogledima, kao što su mjere protiv opscenosti u sklopu kojih su skidali reklame i novčano kažnjavali trgovine zbog prodaje određenih zapadnih snimaka. Ako se provedu, mnoge od tih inicijativa nametnut će islamski zakon svim građanima, bez obzira na vjersku pripadnost. Američka vlada pomno je nadzirala postupanje prema vjerskim manjinama, radila je na uklanjanju poučavanja o vjerskoj netrpeljivosti i poticala izmjenu zakona o bogohuljenju.

Rusija

Velika većina stanovništva mogla je slobodno prakticirati vjeru, a poboljšani su i uvjeti za neke manjinske vjerske skupine, dok su za većinu stanovništva uglavnom ostali jednaki. Međutim, neke savezne i lokalne vlasti poduzele su radnje koje su izazvale zabrinutost o dosljednosti i budnosti ruske vlade u zaštiti vjerskih sloboda. Osim toga, neke lokalne i regionalne vlasti oslanjale su se na odredbe složenog Zakona o vjeroispovijestima iz 1997. godine i zakona iz 2006. godine koji nevladinim organizacijama nalaže ograničenje nekoliko manjinskih vjerskih skupina. Odluka suda iz 2004. godine kojom se zabranjuje rad Jehovinih svjedoka u Moskvi i dalje je tijekom ovog izvještajnog razdoblja imala značajne negativne posljedice na aktivnosti Jehovinih svjedoka u nekim regijama. Odlukom suda iz Sankt Peterburga iz 2007. ukinuta je radna dozvola i naređeno je zatvaranje scijentološkog centra zbog nepoštivanja zahtjeva za pregledom i revizijom u skladu s novim zakonom o nevladinim organizacijama. Tijekom prošle godine tri europska suda za ljudska prava u svojim su odlukama presudile da je ruska vlada prekršila svoje međunarodne obveze u slučajevima registracije Vojske spasa, Jehovinih svjedoka i Scijentološke crkve. Bilo je pokazatelja da su službe sigurnosti, uključujući Saveznu službu sigurnosti (SSS) sve više tretirali vođe nekih manjinskih vjerskih skupina kao prijetnju sigurnosti. Stavovi stanovništva prema tradicionalno muslimanskim etničkim skupinama u velikom broju regija su negativni, a postoje i manifestacije antisemitizma, kao i neprijateljstva prema rimokatolicima i drugim nepravoslavnim kršćanskim denominacijama. Neki su muslimani dojavili o uznemiravanju na vjerskoj osnovi. I dalje je bilo slučajeve vjerski motiviranog nasilja, premda je često bilo teško utvrditi jesu li ksenofobne, vjerske ili etničke predrasude glavni motiv nasilnih napada. Neki svećenici Ruske pravoslavne crkve javno su izražavali svoje protivljenje širenju rimokatoličke, protestantske i ostalih nepravoslavnih denominacija. Smanjeni su problemi u osiguravanju ulaznih viza za svećenike. Ruski predsjednik i vlada brzo su reagirali u osuđivanju napada na sinagogu u Moskvi koji se dogodilo u siječnju 2006.

Saudijska Arabija

Premda sveukupna vladina politika i dalje nameće velika ograničenja vjerskih sloboda, tijekom razdoblja pokrivenog ovim izvještajem bilo je nekih poboljšanja na specifičnim područjima. Osim toga, bilo je pozitivnih postignuća u vladinoj politici koja bi, kad bi se u potpunosti provela, mogla dovesti do važnih poboljšanja u budućnosti. Nemuslimani i muslimani koji se ne drže vladinog tumačenja Islama i dalje su bili suočeni s velikom političkom, gospodarskom, pravnom, društvenom i vjerskom diskriminacijom. I dalje je bilo optužbi za uznemiravanje, zlostavljanje, čak i ubijanje od strane vjerske policije. Saudijski udžbenici i dalje su sadržavali tekst o netrpeljivosti prema šijitima, Ismailijama, Židovima, kršćanima i drugim vjerskim skupinama, a takve su izjave također davali i javni dužnosnici, učitelji i imami plaćeni od države. Uhićeni su i deportirani deseci stranih radnika i članova njihovih obitelji zbog prakticiranja svoje vjere. Takvi su incidenti naveli mnoge nemuslimane da štuju u strahu da će ih otkriti policija i vjerska policija. Istodobno je vlada ponovno naglasila svoju politiku zaustavljanja širenja netolerantne literature, borbe protiv ekstremizma i poboljšanja klime tolerancije, kako unutar Islama tako i prema nemuslimanskim

vjerskim skupinama. S tim ciljem vlada je potvrdila da pregledava obrazovne materijale kako bi uklonila ili prepravila uvredljive tekstove o manjinskim tradicijama; da nadzire mise u džamijama koje imaju potporu države i da će otpustiti ili ponovno obrazovati imame čije propovijedi potiču vjerski ekstremizam; te da namjerava isključiti buduće učitelje koji gaje ekstremističke poglede i da će otpustiti učitelje koji gaje takve poglede. Osim toga, vlada je imenovala više sudaca šijita u Ja'afari sudove u Istočnoj provinciji i jednog šijita i jednog šijita Suleimani-Ismailiju u vijeće Komisije za ljudska prava. Vlada je također najavila nekoliko akcija i pokrenula razne mjere s ciljem ograničavanja kršenja vjerskih sloboda od strane vjerske policije. Također je dopustila dosad neviđeno medijsko izvještavanje i kritiku vjerske policije.

Šri Lanka

Ustav budizmu dodjeljuje „glavno mjesto“, ali on nije prihvaćen kao državna religija. Premda vlada javno daje pravo pripadnicima drugih vjeroispovijesti da slobodno prakticiraju vjeru, u praksi je na nekim područjima bilo problema. Zakon o zabrani preobraćanja koji je prvi put uveden 2004. godine, i dalje je u razmatranju. Unatoč općenito prijateljskim odnosima među osobama različitih vjeroispovijesti, bilo je katkad i nasilnog otpora nekih budista prema aktivnostima kršćanske crkve, osobito aktivnostima evangeličkih skupina. Bilo je povremenih napada na kršćanske crkve od strane budističkih ekstremista i na ahmedije od strane sunitskih muslimana. Policija je uhićivala i progonila osobe vezano uz te incidente.

Sudan

Privremeni nacionalni ustav iz 2005. godine jamči slobodu vjeroispovijesti u cijeloj zemlji i bilo je nekih poboljšanja u poštovanju vjerske slobode u razdoblju pokrivenom ovim izvještajem. Međutim, regionalne razlike u Ustavu, prihvaćene u sklopu Sveobuhvatnog mirovnog sporazuma, dovele su do razlika u tretiranju vjerskih manjina na sjeveru i na Jugu. Privremeni nacionalni ustav ostavio je šerijatski zakon kao izvor zakonodavstva u državama izvan južnog Sudana, ali priznaje „javni konsenzus“ i „vrijednosti i običaje sudanskog naroda, uključujući njihovu tradiciju i vjerska uvjerenja“ kao izvor zakonodavstva na jugu. Vlada južnog Sudana općenito je poštivala prava kršćana i muslimana u 10 država na jugu, kao što je propisano u njihovom zasebnom privremenom ustavu. Međutim, Vlada nacionalnog jedinstva nastavila je postavljati ograničenja kršćanima na sjeveru. Nacionalna vlada zahtijevala je da svi učenici na sjeveru uče Islam u školi, bez obzira na to jesu li muslimani, čak i ako su upisani u privatne kršćanske škole. Predsjednik je sukladno Sveobuhvatnom mirovnom sporazumu osnovao Odbor za prava nemuslimana u glavnome gradu, kojemu je cilj zaštita vjerske slobode, te tijekom izvještajnog razdoblja imenovao predsjednika odbora . Nadalje, zamijećena su poboljšanja u broju građevinskih dozvola izdanih crkvama. Nastavljen je dijalog između kršćanskih i muslimanskih skupina pod pokroviteljstvom Sudanskog međuvjerskog vijeća, nevladine organizacije koja ima potporu Vlade nacionalnog jedinstva i Sudanskog vijeća crkava, koje obuhvaća katoličke, pravoslavne i protestantske skupine.

Turkmenistan

Tijekom razdoblja pokrivenog ovim izvještajem nije bilo poboljšanja u poštivanju vjerskih sloboda od strane vlade, a ponašanje vlade prema neregistriranim skupinama pogoršano je. Nakon zamjetnog smanjenja uznemiravanja registriranih i neregistriranih skupina krajem 2006. godine, loše postupanje prema nekim registriranim i mnogim neregistriranim pripadnicima manjinskih vjerskih skupina ponovno je počelo u veljači 2007., na način sličan onome uočenom u prethodnim izvještajnim razdobljima. Tijekom ovog izvještajnog razdoblja nije bilo pokazatelja da vlada namjerava ukinuti ili preraditi prethodnu politiku vezanu uz vjerske slobode. Sve skupine moraju se registrirati kako bi dobile pravni status. Neregistrirane vjerske aktivnosti i dalje su nezakonite i kažnjavaju se novčanim kaznama. Vlada je pripadnicima manjinskih vjerskih skupina zbog njihovih uvjerenja prijetila novčanim kaznama, gubitkom zaposlenja i deložacijom iz doma, te odlaskom u zatvor. Također je bilo dojava o racijama tijekom vjerskih službi.

Uzbekistan

Tijekom razdoblja pokrivenog ovim izvještajem, vjerske su slobode i dalje bile ograničene, a za neke pentekostalne i kršćanske skupine osobito su pogoršane. Brojne manjinske vjerske skupine, uključujući kongregacije nekih kršćanskih denominacija, nastavile su raditi bez registracije, jer nisu zadovoljile stroge zakonske zahtjeve za registraciju. Vlada dopušta rad onim religijama koje smatra glavnima, uključujući odobrene muslimanske skupine, židovske skupine, Rusku pravoslavnu crkvu i razne druge kršćanske denominacije, poput rimokatoličke, luteranske i baptističke. Vlada je nastavila kampanju protiv neovlaštenih islamskih skupina osumnjičenih za ekstremističke osjećaje ili aktivnosti, uhitivši brojne navodne članove ovih skupina i osudivši ih na dugogodišnje zatvorske kazne. Mnogi od njih bili su osumnjičeni da su pripadnici Hizb ut-Tahrira (HT), zabranjenog ekstremističkog islamskog političkog pokreta, zabranjene islamske skupine Akromiya (Akromiylar), ili skupina „Wahhab“. Vlada uglavnom nije dirala vjernike koji su odlazili u odobrene džamije i dala je odobrenje za nove islamske tiskane, audio i video materijale. Malen broj „tajnih“ džamija radio je pod pomnim okom vjerskih vlasti i službi sigurnosti. Tijekom izvještajnog razdoblja bilo je povećanog maltretiranja i zastrašivanja određenih protestantskih skupina, a osobito Jehovinih svjedoka.

Venezuela

Venezuelanski ustav jamči slobodu vjeroispovijesti pod uvjetom da njezino prakticiranje ne krši javni moral, pristojnost ili javni red. Vlada je uglavnom poštivala ovo pravo u praksi. Vjerske skupine moraju se registrirati kako bi dobile pravni status vjerske organizacije. Zahtjevi za registracijom uglavnom su administrativni ali propisuju da skupine služe društvenim interesima zajednice. Motivirana političkim razlozima, vlada je pokušala ograničiti utjecaj vjerskih skupina u određenim geografskim, društvenim i političkim područjima. Moć se sve više koncentrirala u izvršnoj grani, a sloboda izražavanja bila je ograničena. Predsjednik Chavez žestoko je napao vjerske vođe koji su otvoreno kritizirali ovaj trend. Predsjednik, vladini dužnosnici i medijske kuće sklone vladi izgovorili su brojne antisemitske primjedbe, što je dovelo do toga da glavnina društva prihvati ovaj trend. Došlo je do porasta antisemitskog vandalizma, karikatura, zastrašivanja i fizičkih napada na židovske institucije. Strani misionari trebaju posebne vize za ulazak u zemlju, i zamijetili su sve više poteškoća, osobito u pristupu domorodačkim područjima.

Vijetnam

Tijekom izvještajnog razdoblja i dalje je bilo značajnog poboljšanja u poštivanju vjerskih sloboda i njihovom prakticiranju. Vijetnam je poboljšao provedbu Dekreta o religiji i vjerovanju iz 2004. godine i dodatne uredbe o vjerskoj politici iz 2005. godine. Nacionalni odbor za vjerska pitanja organizirao je brojne programe u kojima pruža obuku vjerskim denominacijama o proceduri registracije, te lokalnim vlastima o tome kako provoditi nacionalni zakonski okvir o vjeroispovijesti. Registrirane su mnoge nove crkve u sve 64 provincije u zemlji, a brojne su vjerske denominacije registrirane na nacionalnoj razini. U siječnju 2007. vijetnamski premijer Nguyen Tan Dzung posjetio je Vatikan i susreo se s papom Benediktom XVI, a u ožujku je službeno izaslanstvo Vatikana posjetilo Vijetnam kao nastavak na premijerov posjet. Stanovnici Vijetnama uglavnom su smjeli slobodnije prakticirati vjeru. Međutim, unatoč napretku bilo je problema u provedbi zakonskog okvira o vjeroispovijesti. Između ostalog bilo je sporosti, a u nekim slučajevima nije ništa poduzeto u registraciji protestantskih kongregacija u sjevernoj pokrajini i u sjeverozapadnim visoravnima, administrativnih kašnjenja i prepreka, ograničenja u vjerskom regrutiranju, poteškoća u osnivanju katoličkih sjemeništa i protestantskih tečajeva za pastore, te neriješenih zahtjeva za vraćanjem zemljišta brojnim vjerskim denominacijama. Premda je većina provincijskih vlasti bila aktivna u provedbi zakonskog okvira o vjeri, nekolicina nije bila aktivna. Međutim, većina vjerskih skupina izvijestila je o poboljšanim uvjetima.

Objavljeno 14. rujna 2007.

Hrvatska Izvještaj o poštivanju međunarodnih vjerskih sloboda za 2007. godinu Objavljuje Ured za demokraciju, ljudska prava i rad

Ustavom je zajamčena sloboda vjeroispovijesti i vlada je općenito poštivala ta prava u praksi.

U razdoblju pokrivenom ovim izvještajem nije bilo promjena u poštivanju vjerskih sloboda i vladina je politika nastavila pridonositi ozračju slobodnog ispovijedanja vjere.

Bilo je dojava o sporadičnom vandalizmu, osobito u područjima pogođenim ratom, usmjerenim protiv imovine Srpske pravoslavne crkve.

Američka vlada s hrvatskom vladom razgovara o pitanjima vjerske slobode u sklopu svoje politike promicanja ljudskih prava.

Dio I. Demografski podaci vezani uz vjeru

Republika Hrvatska pokriva površinu od 56.542 kvadratna kilometra i ima oko 4,5 milijuna stanovnika. Vjerska podjela zemlje izgleda približno ovako: rimokatolika 85 posto, pravoslavaca 6 posto, muslimana 1 posto, Židova manje od 1 posto, ostalih 4 posto i ateista 2 posto.

Statistički podaci o vjerskoj pripadnosti usko su povezani s nacionalnim sastavom stanovništva. Pravoslavci, uglavnom pripadnici srpske nacionalnosti, povezani sa Srpskom pravoslavnom crkvom, uglavnom žive u gradovima i graničnim područjima s Bosnom i Hercegovinom te Srbijom i Crnom Gorom. Pripadnici ostalih manjinskih vjeroispovijesti uglavnom žive u gradskim područjima. Većina useljenika su Hrvati, rimokatolici, iz Bosne.

Protestanti raznih denominacija i strani svećenici aktivno prakticiraju i propagiraju svoju vjeru, kao i predstavnici istočnjačkih vjera. U zemlji djeluje mnogo različitih misija.

Dio II: Stanje vjerskih sloboda

Zakonski/politički okviri

Ustav jamči slobodu vjeroispovijesti, te slobodno javno očitovanje vjerskih uvjerenja. Vlada je općenito poštivala ta prava u praksi

Ne postoji službena državna vjeroispovijest, no Rimokatolička crkva prima financijsku potporu države i ostale pogodnosti ustanovljene konkordatima između vlade i Vatikana. Konkordati i ostali vladini sporazumi s nekatoličkim vjerskim zajednicama omogućuju financiranje plaća i mirovina vjerskih dužnosnika preko vladinog Zavoda za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Brakovi sklopljeni od strane vjerskih zajednica koje imaju sporazum sa državom službeno su priznati i nije ih potrebno sklopiti u matičnom uredu. Konkordatima je također uređeno provođenje vjerskog obrazovanja u javnim školama i vojnim učilištima.

U skladu s konkordatima potpisanim s Rimokatoličkom crkvom i u nastojanju da se dodatno definiraju njihova prava i povlastice unutar zakonskog okvira, vlada je potpisala dodatne sporazume sa 14 vjerskih zajednica: 2002. godine sa Srpskom pravoslavnom crkvom i Islamskom zajednicom u Hrvatskoj, te 2003. godine s Evangeličkom crkvom, Crkvom reformiranih kršćana, Pentekostalnom crkvom, Savezom pentekostalnih crkvi Krista, Kršćanskom adventističkom crkvom, Savezom baptističkih crkava, Crkvom Božjom, Kristovom crkvom, Pokretom reformiranih adventista sedmog dana, Bugarskom pravoslavnom crkvom, Makedonskom pravoslavnom crkvom i Hrvatskom starom katoličkom crkvom.

Koordinacija židovskih općina u Hrvatskoj i nedavno registrirana vjerska zajednica Bet Izrael tražili su sličan sporazum s državom, a pregovori između vlade i te dvije židovske zajednice bili su u tijeku. Koordinacija židovskih općina ranije je odbila ponuđeni sporazum zbog nedovoljnog napretka u povratu imovine. Parnica između te dvije zajednice, koja je u tijeku, odgodila je potpisivanje sporazuma koji je vlada predložila u prosincu 2006. Razlog parnice je registracija vjerske zajednice Bet Izrael u lipnju 2006. koja je formirana nakon istupanja nekih članova iz Koordinacije židovskih općina godinu dana ranije. Koordinacija židovskih općina osporila je odluku vlade da registrira Bet Izrael kao vjersku zajednicu navodeći da ona ne zadovoljava nužne zakonske zahtjeve, te je pokrenula parnicu s ciljem poništenja registracije. Zatim je Bet Izrael uložio protutužbu, osporivši kvalifikaciju Koordinacije židovskih zajednica kao vjerske organizacije. Krajem razdoblja pokrivenog ovim izvještajem obje su se parnice vodile na Županijskom sudu u Zagrebu.

Slučaj iz prosinca 2005. u kojemu su se tri vjerske skupine, Crkva cjelovitog evanđelja, Savez crkava "Riječ života" i Protestantska reformirana kršćanska crkva, žalile na odbijanje vlade da sklopi sporazume kojima bi im osigurala povlastice slične onima koje sporazumi osiguravaju rimokatoličkoj, srpskoj pravoslavnoj, islamskoj i ostalim zajednicama, krajem razdoblja pokrivenog ovim izvještajem još nije bio riješen na Ustavnom sudu.

Zakon opsežno definira pravni položaj vjerskih zajednica i pokriva problematiku poput vladinog financiranja, poreznih olakšica i vjerskog obrazovanja u školama. Ostala važna pitanja poput mirovina svećenicima, vjerske službe u vojsci, zatvorima i policiji, te priznavanja vjerskih brakova, prepuštena su pojedinim vjerskim zajednicama da o njima zasebno pregovaraju s vladom.

Registracija vjerskih skupina nije obvezna. Međutim, registrirane skupine imaju zajamčen status "pravne osobe" i imaju pravo na porezne i ostale olakšice. Zakonom je propisano da vjerska skupina, da bi se registrirala, mora imati najmanje 500 vjernika i da 5 godina mora biti registrirana kao udruga. Sve vjerske skupine koje su postojale u zemlji prije donošenja zakona 2003. godine bezuvjetno su registrirane. Vjerske skupine koje su se u zemlji pojavile nakon stupanja zakona na snagu moraju ispuniti zahtjeve o najmanjem broju vjernika i razdoblju postojanja kao udruge. Krajem razdoblja pokrivenog ovim izvještajem bile su registrirano 42 vjerske skupine, a još ih je trinaest zatražilo registraciju. Vjerske skupine sa sjedištem u inozemstvu moraju predati pismeno dopuštenje za registraciju svoje matične zemlje. Strani misionari ne moraju imati posebne dozvole.

Povrat sve nacionalizirane i konfiscirane imovine reguliran je Zakonom o povratu imovine oduzete tijekom komunističke vladavine za vrijeme Jugoslavije, iz 1996. godine, izmjenama i dopunama iz 2002. godine. Od sredine 2007. godine samo osobe koje su do listopada 1996. dobile državljanstvo mogu potraživati imovinu u skladu s tim zakonom. Što se tiče razdoblja pokrivenog zakonom, vladini dužnosnici izjavili su da odluka Ustavnog suda iz 1999. ima zakonodavni učinak, te da njome zahtjevi vezani uz imovinu konfisciranu tijekom prethodno isključenog razdoblja Drugog svjetskog rata sada ulaze u odredbe zakona. Osobe koje nemaju državljanstvo, uključujući one koji su pobjegli iz zemlje i izgubili državljanstvo, ne mogu uložiti zahtjev u skladu s tim zakonom i podzakonskim aktima. Krajem razdoblja pokrivenog ovim izvještajem nije odobren jedan pokušaj izmjene ovog zakona.

Ograničenja vjerskih sloboda

Politika i praksa hrvatske vlade općenito su pridonijele slobodnom prakticiranju vjere. Vlada ne nameće nikakva formalna ograničenja vjerskim skupinama i sve su vjerske zajednice slobodne javno obavljati vjerske obrede, te osnivati socijalne i dobrotvorne ustanove i njima upravljati.

Čelnici Srpske pravoslavne crkve izvijestili su da su imali pristup bolnicama i zatvorima radi pružanja dušobrižničke dužnosti ali su se požalili da su imali poteškoća u procjeni razine potrebe Srpske pravoslavne crkve za vjerskom skrbi, kako u vojnim tako i u policijskim strukturama. U travnju 2007. Ministarstvo obrane ponudilo je Srpskoj pravoslavnoj crkvi ugovor kojim bi se jedan svećenik Srpske pravoslavne crkve zaposlio isključivo u vojsci. Odgovor Ministarstva unutarnjih poslova nije stigao do kraja izvještajnog razdoblja.

Vlada je i dalje imala problema s olakšanjem povratka izbjeglica (uglavnom srpske nacionalnosti), ali unatoč tome je postigla napredak na brojnim područjima vezanim uz povratak. Međutim, neki pripadnici srpske nacionalnosti koji su se željeli vratiti u zemlju, uključujući srpske pravoslavne svećenike, i dalje su imali poteškoća ili je bilo kašnjenja u rješavanju raznih administrativnih pitanja. Čelnici Srpske pravoslavne crkve dojavili su da je broj pravoslavnih svećenika, koji je nakon rata pao na trideset, polako rastao i da se ustalio na otprilike 130 u razdoblju pokrivenom ovim izvještajem. To povećanje bilo je najizraženije u dalmatinskoj i karlovačkoj eparhiji, gdje je i povratak izbjeglica bio najintenzivniji. Izvori Srpske pravoslavne crkve nastavili su se žaliti da su novi svećenici, pogotovo u Kninu, morali obnoviti privremene radne dozvole i boravišni status u relativno kratkom vremenskom razdoblju. Nepostojanje trajnijeg statusa njima i njihovim obiteljima onemogućilo je prijavu na Zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Srpska pravoslavna crkva upoznala je vladu s tim problemom u prosincu 2006. godine. Međutim, vlada je nastavila insistirati na primjeni standardne procedure izdavanja radnih dozvola i boravišnih dozvola, te je odbila svećenicima dati povlašteni status.

Vlada zahtijeva da se u javnim školama osigura vjerska obuka, premda njezino pohađanje nije obvezno. Budući da je 85 posto stanovništva rimokatoličke vjere, rimokatolički vjeronauk prevladavajuća je vjerska naobrazba u javnim školama. Škole koje su zadovoljile kvotu od sedam učenika manjinske vjere po školi omogućile su zasebnu vjersku naobrazbu tim učenicima. Premda u Kninu potvrđuju napredak u dostupnosti vjerske izobrazbe u školama, čelnici Srpske pravoslavne crkve žalili su se da im je odbijen zahtjev za izmjenom sporazuma i smanjenjem najmanjeg broja od sedam učenika po školi.

Čelnici Srpske pravoslavne crkve nastavili su izvještavati da se mnoga školska djeca i njihovi roditelji, osobito u gradovima u kojima pravoslavni vjernici ne žive u kompaktnim zajednicama, i dalje nerado izjašnjavaju kao pravoslavci kako bi izbjegli obilježavanje.

Povrat imovine koja je nacionalizirana i konfiscirana za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine odvija se s teškoćama. Velik broj vjerskih zajednica smatra povrat imovine prioritetom i žali se na sporost u rješavanju tog problema. Srpska pravoslavna crkva uglavnom je bila zadovoljna činjenicom da je održala tri sastanka s predstavnicima vlade na zajedničkom državno-crkvenom povjerenstvu i podpovjerenstvima tijekom razdoblja pokrivenog ovim izvještajem, ali se požalila da su sastanci doveli samo do ograničenih rezultata. Srpska pravoslavna crkva napomenula je da brzina povrata imovine i dalje nije zadovoljavajuća. Početkom 2007. godine metropolit Jovan Pavlović pisao je Visokom predstavniku UN-a za izbjeglice i Organizaciji Europske sigurnosti i suradnje, te tražio analizu i prijedlog promjena zakona o povratu imovine iz 1996. godine. Tim je zakonom učinkovito poništeno prethodno zakonodavstvo i otvorena je mogućnost da vlada preproda prethodno nacionaliziranu imovinu novim privatnim vlasnicima, čime je povrat imovine dodatno otežan, kako tvrdi Srpska pravoslavna crkva.

Čelnici Srpske pravoslavne crkve bili su osobito zabrinuti zbog nedovoljnog napretka u povratu nekoliko vrijednih poslovnih i stambenih zgrada u središtu Zagreba, među kojima je najvrjednija zgrada kina „Zagreb“. Taj se spor pogoršao u siječnju 2007. nakon što je privatni poduzetnik koji je kupio kino u ožujku 2006. najavio planove rušenja zgrade i izgradnje nove građevine na njezinu mjestu. Pravoslavna je crkva optužila dužnosnike gradske uprave da su tajno podržali prodaju poduzetniku i potkopali pregovore o njezinoj prodaji. U veljači 2007. Pravoslavna je crkva pokrenula parnicu na Vrhovnom sudu zbog predugog trajanja sudskog postupka, uglavnom zbog toga što njihova ranija parnica protiv navodne krivo provedene privatizacije zgrade kina na Upravnom sudu nije bila riješena 3 godine. Pravoslavna crkva je također nastavila s pravnim koracima pokrenutim 2004. godine protiv vlasnika četrdeset stanova koji su prethodno bili u vlasništvu Pravoslavne crkve a kasnije su nacionalizirani, kako bi se spriječila daljnja prodaja tih stanova. Pravoslavna crkva također potražuje zemljište u sjevernom dijelu Zagreba. Tijekom razdoblja pokrivenog ovim izvještajem nije postignut napredak na tom području, kao ni u povratu imovine koja je pripadala manastirima, poput poljoprivrednog i šumskog zemljišta.

Nastavljena je obnova velikog broja pravoslavnih crkava, a otprilike pedeset pravoslavnih crkava i ostalih vjerskih zgrada dobilo je novac iz državnog proračuna za projekte obnove. Treba napomenuti da je Ministarstvo obnove gotovo u potpunosti financiralo obnovu znamenite crkve Svetog Nikola u središtu Karlovca, koja je tijekom rata bila uništena. Čelnici pravoslavne crkve pohvalili su ovaj napredak, ali su naglasili da su osim u Karlovcu ostala ulaganja uglavnom mala i da su dodijeljena sredstva nedovoljna za skupu obnovu nekih od njihovih kapitalnih objekata s liste prioriteta koje su dvije godine ranije predstavili vladi.

Rimokatolička crkva postigla je značajan napredak u vraćanju imovine tijekom razdoblja pokrivenog ovim izvještajem. Tijekom druge polovice 2006. godine crkveni dužnosnici izvijestili su da je jedan red redovnica dobio nekretninu koju će koristiti za stanovanje u Koprivnici. Vlada je također vratila dio samostana u Makarskoj, zgradu kina u Rijeci i samostan na otoku Badija. U rujnu 2006. rimokatoličkoj skupini vraćena je nekretnina koja će se koristiti kao dom za djecu s poteškoćama u razvoju. Vlada je vratila imovinu na Malom Lošinju Sestrama svetog križa i zgradu na otoku Pagu Benediktinskom redu. Također u jesen 2006. đakovačka biskupija dobila je napuštenu zgradu bolnice u zamjenu za neutvrđenu nekretninu smještenu na drugom mjestu. Privremeno su zaustavljeni pregovori koji su započeli prije četiri godine, o ponudi vlade o udjelu od 25 posto u osiguravajućoj tvrtci Croatia osiguranje kao nadoknadi za nevraćenu imovinu.

Tijekom ovog izvještajnog razdoblja nije vraćeno nekoliko židovskih nekretnina, uključujući neke zgrade u Zagrebu. Židovska zajednica izjavila je da proces povrata nacionalizirane imovine u Zagrebu, koji je zaustavljen 2005. godine, nije napredovao. U travnju 2007. Židovska zajednica u Osijeku izvijestila je o uspješnom povratu jedne komercijalne nekretnine. Ostala potraživanja i dalje su čekala na sudu.

Islamska zajednica nije potraživala imovinu. Nakon nekoliko dana kašnjenja, u ožujku 2007. prihvaćen je urbanistički plan za izgradnju džamije u Rijeci. Postojali su planovi za izgradnju džamije u Osijeku, ali su administrativne procedure oko novog urbanističkog plana odgodile izgradnju.

Nije bilo izvještaja o vjerskim zatvorenicima ili pritvorenicima u zemlji.

Prisilno preobraćanje

Nema saznanja o prisilnoj promjeni vjere, pa tako ni maloljetnih državljana Sjedinjenih Država koji su oteti ili ilegalno odvedeni iz Sjedinjenih Država, ni o odbijanju vlasti da takvim državljanima dopusti povratak u Sjedinjene Države.

Antisemitizam

Slučajevi antisemitizma bili su rijetku. U veljači 2007. tvornica šećera iz Požege proizvela je i lokalno distribuirala vrećice šećera sa slikom Adolfa Hitlera s uvredljivim vicevima o žrtvama Holokausta u koncentracijskim logorima. U lipnju 2007. godine ured Državnog odvjetnika izvijestio je da se taj slučaj istražuje.

U rujnu 2006. objavljena je brošura koju je Koordinacija židovskih općina objavila a u suradnji s Yad Vashemom i Visual History Foundation. U toj se brošuri analiziraju udžbenici povijesti za osnovnu i srednju školu. Autori, nekoliko istaknutih povjesničara, kritizirali su nedostatak podataka o etničkom identitetu i kulturi Židova i o podrijetlu antisemitizma. Povjesničari su zaključili da postojeći udžbenici daju naslutiti da primjena rasističkih zakona nije imala korijene u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, nego da je do nje došlo isključivo pod utjecajem režima povezanog s nacistima.

U srpnju 2006. na jednoj privatnoj web stranici u Požeško-slavonskoj županiji objavljena je antisemitska satira o čelniku centra Simon Wiesenthal prije njegova posjeta Hrvatskoj. U tom se tekstu također ismijavaju planovi gradonačelnika Požege da obnovi židovsko groblje, kao i vladini zahtjevi da se ubrza izručenje ustaškog zapovjednika iz Austrije koji je nekoć djelovao u Požegi.

Čelnici Koordinacije židovskih općina nastavili su s pritužbama zbog primanja prijetećih razglednica.

Dio III. Društvena diskriminacija

Vjera i nacionalnost u društvu su bili usko povezani i vjera je često korištena u povijesti kako bi se nehrvatsko stanovništvo identificiralo i obilježilo radi diskriminacije. Ova je veza pridonijela etničkim sukobima 1990-ih godina i počinjenju nasilja i zastrašivanja protiv vjerskih osoba, ustanova i simbola svih vjerskih skupina. Ovakvi incidenti događali su se sporadično i njihova se učestalost i ozbiljnost nastavila smanjivati.

Nevladine organizacije zadužene za ljudska prava i vjerski vođe napomenuli su da su nacionalni i vjerski odnosi uglavnom ostali stabilni. Izuzetak su bili povremeni incidenti koji su uglavnom uključivali skrnavljenje i vandalizam nad nekretninama Srpske pravoslavne crkve, što je ostalo najizraženije u dalmatinskom zaleđu i kninskom području. U veljači 2007 teško je oštećen toranj manastira Svetog arhanđela u Kistanjama, neposredno nakon njegova vraćanja Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Istodobno je manastir dobio prijeteće pismo s tekstom koji vrijeđa pripadnike srpske nacionalnosti. Istog mjeseca srušena je ograda pravoslavnog groblja u selu Biljane Donje sjeverno od Zadra. Nepoznati počinitelji zapalili su vatru i buldožerom dovezli šutu na dva groba pripremljena za buduće ukope. U Koprivnici su u siječnju 2007. vandali provalili u Crkvu svetog trojstva, maknuli relikvije s oltara i oštetili vrijedan molitvenik. U prosincu 2006. u Zadru su nepoznate osobe sprejem ispisale ustaške simbole i uvredljive grafite o pravoslavno svecu na ogradi crkve Svetog Ilije. Izvori pravoslavne crkve također su izvijestili da je nepoznati počinitelj zapalio vatru pred zgradom pravoslavne biskupije. Policija je provela istragu ali nije pronašla počinitelje ovih incidenata.

Crkva svetog Đorđa u blizini Knina dvaput je napadnuta, jednom u listopadu 2006. i ponovno u prosincu 2006. U kolovozu 2006. policija je provela istragu o krađi crkvenih zvona s crkve Svetog Dimitrija mučenika u Bjelovaru i s još jedne crkve u selu Toranja u blizini Požege, ali nije otkrila počinitelje. U Šibeniku su petorica tinejdžera upala u Crkvu uznesenja Blažene Djevice tijekom mise i neuspješno pokušala baciti zapaljivi predmet unutar crkve.

Za razliku od prethodnog izvještaja, tijekom izvještajnog razdoblja Islamska zajednica nije izvijestila o nasilju ni zlostavljanju svećenika ili vjerske imovine.

Memorijalni muzej i obrazovni centar u Jasenovcu otvoren je u studenom 2006. Na otvorenju su bili nazočni brojni vladini dužnosnici, uključujući predsjednika, premijera i predsjednika sabora, kao i akademski, vjerski i diplomatski čelnici. Predstavnici centra Simon Wiesenthal i nekoliko osoba iz židovske zajednice potvrdili su da nova izložba ne odražava na odgovarajući način strahote koje su se događale u logoru kao ni nacionalni sastav žrtava, uglavnom Srba. Predsjednik Mesić i zastupnik srpske nacionalne manjine u Saboru Milorad Pupovac kazali su da centar "još nije potpuno dovršen" i da će se neke stvari ispraviti. Američki stručnjaci iz američkog Spomen muzeja holokausta, koji su bili u gostima, pohvalili su novi stalni postav.

U ožujku 2007. požeški biskup Antun Škvorčević postao je prvi rimokatolički biskup koji je posjetio Jasenovac gdje je predvodio izaslanstvo od 90 svećenika i đakona iz tog područja u posjetu novoj izložbi i odavanju počasti žrtvama. Škvorčević je kasnije najavio planove o tome za počne održavati ekumenske molitve u Jasenovcu s predstavnicima drugih vjerskih zajednica.

U travnju 2007. predsjednik Mesić govorio je na godišnjoj komemoraciji u koncentracijskom logoru u Jasenovcu. Svečanosti su bili nazočni predstavnici sabora, vlade i nacionalnih manjina, kao i predstavnici srpske pravoslavne, židovske, islamske i rimokatoličke vjere.

U svibnju 2007. kardinal Bozanić govorio je u Bleiburgu na godišnjoj komemoraciji smaknuća osoba osumnjičenih za suradnju s Ustašama 1945. godine i brojnih hrvatskih civila od strane jugoslavenskih komunista. Ovaj je događaj bio kontroverzan budući da čelnici Rimokatoličke crkve do sada nisu posjećivali komemoracije žrtvama Ustaša u Jasenovcu. Pozivajući vladu da istraži komunističke zločine i prepozna krivce, Bozanić je prvi put javno osudio Jasenovac kao "mjesto ustaških zločina" i "strašno mjesto smaknuća i neljudskosti". Jedne su vodeće dnevne novine pohvalile Bozanića što se ponio odgovorno i što je "izravno pokazao da su svi masovni zločini jednako strašni i da se ne mogu opravdati". Žarko Puhovski, član Hrvatskog helsinškog odbora, također je pozdravio Bozanićeve riječi, ali je dodao da će ravnoteža biti postignuta tek ako kardinal bude nazočan idućoj komemoraciji žrtvama holokausta u Jasenovcu.

Nadbiskup zadarski Ivan Prenđa podržao je pomirbu između Hrvata i Srba na zadarskom području. Na propovjedi u kolovozu 2006. pri otvorenju obnovljenog franjevačkog samostana u selu Karin, Prenđa je izrazio nadu da će samostan postati mjesto suživota rimokatolika i pravoslavnih vjernika.

Dio IV. Politika vlade SAD-a

Američka vlada razgovara o vjerskim slobodama s vladom u sklopu svoje cjelokupne politike promicanja ljudskih prava. Tijekom razdoblja pokrivenog ovim izvještajem dužnosnici američkog veleposlanstva aktivno su poticali vladu da poštuje vjersku slobodu u praksi. Osim toga, dužnosnici veleposlanstva često su se susretali na svim razinama s predstavnicima vjerskih zajednica i manjinskih skupina kako bi rješavali pitanja vezana uz ljudska prava i vjersku slobodu.

Veleposlanstvo je nastavilo godišnje sudjelovanje u ljetnoj obuci koju su organizirali američki State Department i Udruga organizacija holokausta. 2006. godine pet profesora povijesti i sociologije iz srednjih škola putovalo je u Sjedinjene Države gdje je sudjelovalo na seminarima o holokaustu.

Objavljeno 14 rujna 2007.