2012 | otajstvenost ženidbe

Otajstvenost ženidbeod 20. svibnja do 16. lipnja 2012.

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIX. • cijena: 13 kn5 liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji god. XXIX. cijena: 13 kn

živo vrelo2012

2012 5God. XXIX. (2012.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Antun Škvorčević,

Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Gabrijela Miličević

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Razvod vjere i kriza braka

naša tema: Otajstvenost ženidbe 2 Ženidba kao prijelaz, slavlje i život, I. Žižić

Euharistija – izvor i slika ženidbe, A. Crnčević

Blagoslovne molitve nad mladencima, I. Šaško

otajstvo i zbilja 18Biblijska razmišljanja:S. Slišković, I. Šaško, A. Vučković, Ž. Tanjić, I. Raguž

Sedma vazmena nedjelja

Pedesetnica. Duhovi

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Deseta nedjelja kroz godinu

u duhu i istini 38 Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja

(Ulazna pjesma za Sedmu vazmenu nedjelju)

Gospodin mi je svjetlost i spasenje (Ulazna pjesma za Desetu nedjelju kroz godinu)

trenutak: pisma čitatelja 40 Pričest unutar euharistijskoga klanjanja?

M. Chagall, 1954-55.Museum Folkwang, Essen, Njemačka.

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 5–2012

G Razvod vjere i kriza braka

G dje danas posustaje jasnoća govora o sakramentu ženi-dbe i gdje se gubi suglasje o njegovu smislu i identitetu? »Stari« načini govora, koji su smisao ženidbe smještali

u »tri dobra« – vjernost, nerazrješivost i otvorenost plodnosti – kao da više ne dopiru do čovjekova razumijevanja. Tom je nizu dodan novi element, dobro supružnika, koji danas gotovo u pot-punosti određuje i mijenja sliku ženidbe. Snažna nastojanja oko deinstitucionalizacije ženidbe, svodeći brak na »čisti odnos«, slobodan od svakoga vezanja i ob- veze (A. Giddens), smještaju problematiku ženidbe u okvire uske ljudske osobnosti i osjećaj-nosti. Krhkost tih okvira i veza čini ženidbu nestalnom i uvelike podložnom svim društvenim i misaonim mijenama. I gotovo da danas nema društvenoga problema koji se ne prelama na obite-lji, »lomeći« sâm smisao ženidbe i braka. Ideal slobode traži svo-je mjesto i u ženidbeno uspostavljenim odnosima. Samoprijegor, darivanje, prihvaćanje drugoga, žrtva za dar života ne nalaze pu-no mjesta u takvim razmišljanjima. Stoga se uočava da razno-rodne krize ženidbe i braka, sve do njegova razvoda, nalaze svoj izvor u jednomu drugom »razvodu«, u udaljavanju čovjeka od Boga koji daje smisao i vrijednost nesebičnosti darivanja u ljuba-vi. »Razvod vjere« nerijetko stoji u korijenima nerazumijevanja ženidbe i krizâ braka.

Ljudska ljubav, koliko god na početku bila zanosna, obeća-vajuća i vrijedna divljenja, može opstati jedino ako je podložna Božjemu planu ljubavi. To je plan koji nadilazi sve krize, iskuše-nja, kriva očekivanja, neuspjehe, ljudske nesavršenosti, padove… Božje sebedarje, očitovano u žrtvi križa, stoji u temelju svake lju-bavi. Snaga te božanske ljubavi u Crkvi trajno izvire iz sakramen-ta euharistije u kojoj se božansko s ljudskim neprestano združu-je. Zato je euharistija, otajstvo Kristova zaručništva s Crkvom, vlastito »mjesto« slavlja kršćanske ženidbe i izvor ženidbenoj ljubavi. Euharistijska preobrazba naših darova u euharistiji, sli-ka je i okrjepa trajnoj preobrazbi ženidbene ljubavi u Božji naum spasenja. Prihvatiti to služenje ženidbene ljubavi Božjem planu spasenja, znači razumjeti i živjeti sakramentalnost ženidbe.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Otajstvenost ženidbe

LjŽenidba kao prijelaz, slavlje i životNeka antropološka zapažanja za istinitost slavlja

Ivica Žižić

Kršćansko ženidbeno slavlje iziskuje povratak u svoje izvorno simbo-ličko ozračje – liturgiju – gdje se ženidba ima

shvatiti i živjeti kao cjelovita gesta prijelaza,

kao sveobuhvatno slavlje i gdje se ona događa kao

izvorište sakramental-nog jedinstva bračnoga zajedništva. Iščitavajući

forme ženidbenoga slav-lja želimo nazrijeti koji

antropološki elementi sačinjavaju ženidbeno

slavlje i na koji se način oni odnose prema speci-fi čno kršćanskom smislu

sakramenta.

Ljudski smisao ženidbe i slavlje vjere dva su trenutka koja se posebno danas nalaze u traganju jedan za drugim. U proce-sima modernoga raslojavanja vjerovanjâ i tradicijâ, oni su se

najprije razdvojili, a potom se i stalno mimoilaze. Sudeći po složenim pastoralnim problemima, motivi ženidbenog slavlja s poteškoćama pronalaze put do motiva vjere. Štoviše, svjetovnost je duboko urasla u ženidbena slavlja potiskujući njihov izvorni kršćanski smisao, ali i liturgijski oblik. U našem ćemo razmišljanju krenuti od ženidbe kao antropološke činjenice prema ženidbi u njezinu sakramentalnom i li-turgijskom identitetu. Ta ćemo dva pola jedne te iste cjeline nastoja-ti promišljati u njihovomu izvornom jedinstvu.

Nerijetko se sav smisao ženidbe iscrpljuje vanjskim slavljem, a vjera i liturgija postaju kulisa jednoga, u svojoj biti, svjetovnog slav-lja, podložnog anarhiji sentimentalizma. Različiti problemi u litur-giji ženidbe i oko nje pokazuju kako traganje za vlastitim sakramen-talnim identitetom kršćanskog slavlja nerijetko završava u traženju ‘kompromisa’, a na štetu istine sakramenta. Ali i sama antropološ-ka istina ženidbe trpi od svođenja na izvanjsko veselje ili glamurozni kič. Nestvarne idile medijskih svjetova lako se preslikavaju na ženid-bena slavlja u crkvama. Na djelu su gotovo identične simbolike i este-tike, koje se oblikuju kao kopije i simulacije medijskih događaja, dok se samo otajstvo kršćanske ženidbe potiskuje ili zastire pregrštom ispraznih i površnih događanja.

Kršćansko ženidbeno slavlje iziskuje povratak u svoje izvorno simboličko ozračje – liturgiju – gdje se ženidba ima shvatiti i živjeti kao cjelovita gesta prijelaza, kao sveobuhvatno slavlje i gdje se ona događa kao izvorište sakramentalnog jedinstva bračnoga zajedniš-tva. Iščitavajući forme ženidbenoga slavlja želimo nazrijeti koji an-tropološki elementi sačinjavaju ženidbeno slavlje i na koji se način oni odnose prema specifično kršćanskom smislu sakramenta.

Ženidba kao prijelaz i veliko vrijeme Unatoč novim dinamikama društva i obitelji, osobito svijeta mladih, obzirom na minula vremena i generacije, ženidba je i dalje ostala veli-ko vrijeme u ljudskom životu. U tim trenutcima ljudi su posebno osjet-ljivi, na neobičan način otvoreni i raspoloženi ne samo za puko izvanj-sko veselje, nego za dioništvo na sveobuhvatnoj gesti u kojoj se zbiva i potvrđuje život. Ženidba je vrijeme velike životne geste kojom se ljudi daruju i prihvaćaju, te taj dar žive u okrilju slavlja. Ženidbeno slavlje,

3

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo52012

ako doista proizlazi iz svoje istine, nikoga ne ostavlja indiferentnim. U njemu se događa nešto bitno ne samo za život mladenaca, nego i za širu zajednicu: slavlje ženidbe stvara zajedništvo života; ono je obred početaka. Ženidba je vrijeme velike životne preobrazbe u kojemu simbolika ‘naravne sakramental-nosti’ uzima tijelo gestâ i riječî, obećanja i slavlja.

Ženidba se doživljava kao obred prijelaza koji unosi u novo stanje i u novi identitet. To dakako ponajprije vrijedi za same mladence izravno obu-hvaćene događajem. Ali i zajednica koja se ‘stvara’ ženidbenim slavljem ta-kođer je unesena u dinamiku prijelaza. Dovoljno je podsjetiti na neke že-nidbene običaje koji nastavljaju živjeti čak i u gradskim ambijentima. Riječ je upravo o dinamici triju prijelaza: prijelaz preko praga rodnoga doma (mladenca, a potom i mladenke), prijelaz preko crkvenog praga (i ulazak u sakramentalno slavlje) i prijelaz preko praga blagovališta (i ulazak u ‘slavlje stola’). Ovim se obredima praga može pridodati i četvrti običaj – prijelaz u zajedništvo doma mladenaca – koji se još samo gdjegdje sačuvao. Iako će ovi običaji više izgledati kao ‘pučko veselje’ negoli kao ritualni obrasci, ne-prijeporno je da se ženidba događa u duhu obrednosti prijelaza te da je pragovima opisano ženidbeno slav-lje. Pogledamo li dublje u geste prijelaza lako ćemo uvidjeti da se ženidbeno slavlje u svojem simboličkom vrenju uspostavlja kao mjesto preozbrazbe identiteta, kao afektivna probuđenost, kao intenzivno dioništvo na događaju rađanja zajedništva života.

U ovim gestama prijelaza simbolički je zgnusnut sav smisao ženidbe: ona je događaj preobrazbe u novo stanje i mladenci se u svojem življenju imaju shvaćati upravo polazeći od trenutka kojim je njihov ženidbe-ni vez uspostavljen, proslavljen i potvrđen. Ženidba je slavljem obilježeno veliko vrijeme da bi ono zauvijek označilo početak zajedništva ljubavi.

Rečene činjenice o »ženidbi odozdo« nemaju sa-mo sociološke i antropološke posljedice za društvene odnose i oblikovanje identiteta, nego također ostavlja-ju duboki trag u životu vjere. »Ženidbeni savez, kojim muškarac i žena međusobno uspostavljaju zajednicu cijeloga života – čitamo u Prethodnim napomenama (br. 1.) Rimskog obrednika Reda slavljenja ženidbe – dobiva značenje i snagu od stvaranja, ali se za vjernike kršćane uzdiže na veće dostojanstvo, budući da se pri-braja među sakramente novoga saveza.« Ženidba je također sakramentalni čin vjere koji se ugrađuje u ži-vot Crkve i shvaća iz odnosa prema Kristovu Otajstvu.

Naime, život vjere nije puka danost bez ikakve nu-tarnje dinamike. Život se vjere zbiva kao stalna inici-jacija/uvođenje u Kristovo Otajstvo; taj proces da-rivanja izvire iz obrednoga procesa – osobito onog euharistijskoga. Svaka nedjelja i euharistija jesu sve-

Ženidba je obred prijelaza koji uvodi u novo stanje i u novi identitet.

M. Chagall, 1954.

NAŠA TEMA

4


Zaručnička ljubav živi u vjeri i od vjere te postaje znakom

Velikoga otajstva u kojemu Krist ljubi svoju Crkvu.

M. Chagall

ti prag preko kojega kršćanin ulazi u zajedništvo vjere i po kojemu biva di-onikom Kristova Otajstva. Ženidba je također jedan od životnih pragova obuhvaćenih otajstvom vjere: ona je prijelaz u novo stanje i u novi iden-titet koji nastupa po obrednom slavlju. Dovoljno je podsjetiti na poznati tekst iz Ef 5, 25-26, koji govori o bračnoj ljubavi i veli: »Muževi, ljubite svo-je žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, oči-stivši je kupelji vode uz riječ«. Iz krila pashalne vjere ženidbena se ljubav događa nošena krsnim znamenom i euharistijskim darivanjem. Slike inici-jacijske preobrazbe vjernika i Crkve u cjelini temelj su ženidbenoga prije-laza u zajedništvo života. Što su krštenje i euharistija svečano započeli – ži-vot u Kristu – to nastavlja biti ritam, sadržaj i iskustvo ženidbenoga saveza.

Ženidba kao slavljePonekad se dade naslutiti, osobito u propovjedničkoj retorici, da slavlje ne može promijeniti ništa bitno, da se istinski život događa nakon slavlja i da onamo, u svakodnevnici nastupa prava preobrazba života. Ženidba je po-kazatelj da ta intuicija nije točna. Štoviše, u slavlju ženidbe odjekuje svijet čežnje za slavljem. Obredno slavlje otvara čovjekovo življenje onomu što ga nadvisuje. I zato je obred mjesto na kojemu se događa život u svojoj cje-lovitosti i u svojemu punom intenzitetu. Treba li posebno naglašavati da u slavlju čovjek iščekuje sveto? Zamor od slavlja kojima se posreduje »isto«, učinio je i liturgijska slavlja »već viđenima« i dosadnima. Čovjek i danas čezne za slavljem koje će prekinuti svakodnevno da bi započelo izvanred-

no. Od slavlja se iščekuje da bude epifanija sve-toga. U napetosti iščekivanja svetoga ljudi traga-ju za gestom koja će rekapitulirati njihovo življe-nje. Životu je potrebna obredna drama da pro-nađe svoje početke, obilježi svoje prijelaze i otvo-ri obzorja. Poradi toga slavlje se smješta duboko u život. Slavlje možda jest najosobitija gesta života.

Ženidba u svojim velikim pripovijestima, ge-stama i obećanjima pokazuje se sve od počet-ka kao slavlje života. Ženidba je rođena u okri-lju slavlja i slavljem utvrđena kao veliki početak. To je pak čini posebnim trenutkom, velikim vre-menom u kojem nastupa razdoblje društvenoga vrenja, simboličkoga izražavanja, govora dara… Smisao ženidbe pojavljuje se kao egzistencijal-no stanje koje izranja upravo iz susreta žudnjâ, emocija, vrijednosti i sjećanja, te njihovih inter-pretacija obavijenih obrednim slavljem. Taj nu-tarnji svijet slavlja također je isprepleten pra-govima. I oni daju vidjeti otvaranje iskustvu darivanja života.

Kršćansko ženidbeno slavlje zbiva se izme-đu dva pola – obrednosti i vjere – koji jedan u drugome prebivaju i tvore cjelovito jedinstvo.

5


Dovedena do svoje izvorne liturgijske zbiljnosti, ženidba se događa kao te-ologija dara i obećanja: dar – jer se mladenci međusobno daruju; i obe-ćanje – jer u snazi međusobnog darivanja slijedi i preuzimanje odgovor-nosti i brige jednog za drugo. Međutim, i dar i obećanje obuhvaćeni su i dovedeni do Božjega darivanja i obećavanja. Ženidba se kao sakrament događa unutar sakramenata povijesti spasenja u čijem se okrilju razmjenjuju geste Božjeg dariva-nja i obećanja. Uneseni u kontinuitet te spasenj-ske Božje povijesti mladenci mogu izreći svoj »Da« i svoj međusobni »Hoću«. »Sakramentom ženidbe kršćanski supruzi označju otajstvo jedinstva i plod-ne ljubavi između Krista i Crkve i u njemu imaju udjela« (Prethodne napomene, 8.) Otajstvo jedin-stva Krista i Crkve biva u sakramentu ženidbe na-zočno, jer je upravo ženidba slika ljubavi Krista prema Crkvi. I kršćanska ženidba kao takva ima se tumačiti upravo iz božanskog izvora ljubavi.

Zaručnička ljubav živi u vjeri i od vjere. Taj sakrament ljubavi i vjer-nosti u svjetlu Božje vjerne ljubavi i krilu vjere Crkve biva znakom slobod-noga prianjanja ljubavi koja je dostojna povjerenja. Samo u ozračju slobo-de taj dar može biti prihvaćen i obećanje može biti ispunjeno. Sakrament ženidbe tako postaje svjedočanstvom velikoga Otajstva koje se ostvarilo u povijesti spasenja i koje neprestano dohvaća našu sadašnjost.

Ženidba kao životSakramentalna ženidba ima osobitu ulogu u crkvenom životu jer odražava na poseban način ritualnu logiku vjere. U liturgiji gdje Crkva krsti, slavi, sabire se, gdje se sjeća i zahvaljuje, nastupa njezin život. Liturgija je izvorno i život-no mjesto Crkve. Liturgijsko slavlje ženidbe izvorno je ne samo za život mla-denaca/supružnika nego i za životnost crkvene zajednice. Naime, u ovom se slavlju na osobito osjetljiv način prepoznaje život zajedništva, dodir čovjeko-ve humanosti s darom vjere. Sakramentalno je slavlje ženidbe razumljivo sa-mo ako ono zahvaća duboko u ljudska iskustva otvorenosti, izručenosti, da-rovanosti te u ista polaže govor svetoga, evanđeosku istinu, sliku Kristove ljubavi prema Crkvi. Kršćanska nas ženidba tako vraća na ona »elementar-na iskustva« življenja, utkana u govor dara, ljubavi, velikih vremenâ i prije-lazâ. No, kršćanska ženidba pokazuje kako su sva ta iskustva – još od početka – unesena u logiku Božjega darivanja i objave, te da su utkana u život Crkve – zajednice Božjega naroda. Nisu li, uostalom, slike ženidbenoga saveza upra-vo na najizrazitiji način progovarale o Božjoj ljubavi prema Izabranom naro-du? Nisu li upravo ženidba i zaručnička ljubav na ‘najljudskiji’ način govorile o Bogu i na ‘najbožanskiji’ način progovarale o čovjeku?

Kad se Crkva odaziva euharistijskom svetkovanju, s razlogom naziva samu sebe Zaručnicom. Slika zaručnice, osim što odražava sav mistični svijet jedinstva s Kristom, progovara također i o ljepoti Crkve za blagdan-skim stolom sakramenta. Konstitucija Sancrosanctum concilium (br. 7) s pravom ističe da Krist »sebi trajno pridružuje Crkvu, predragu svoju za-

Slavlju ženidbe pripada i blagovanje. U njemu se očituje sva istina bračnoga saveza. Smisao blagovanja otkriva se u euharistijskom blagovanju: sakramentalno komunicirati život sebi i drugima. Euharistija pokazuje kako se ljudsko i božansko susreću i prožimaju, kako se zbiva zaručničko jedinstvo Krista i Crkve.

NAŠA TEMA

6


ručnicu, koja ga zaziva kao svojega Gospodina i po njemu iskazuje štova-nje vječnom Ocu.« Euharistijska svadba tako jasno progovara ne samo o biti kršćanske ženidbe – koja je slika ljubavi između Krista i Crkve – ne-go i o samoj Crkvi, koja je zajednica stola Gospodnjega i bratske ljubavi. Iz tog je razloga jasno zašto se ženidba slavi redovito unutar slavlja euha-ristije. Život može poteći samo iz života. U euharistiji su sadržani i dove-deni do svoje pune istine svi simboli, žudnje i geste ljubavi. Obgrljeni lju-bavlju kojom Krist ljubi Crkvu oni će biti sakrament njegove Prisutnosti. Sakrament euharistije mjesto je gdje se tvori sakrament ženidbe i gdje on uvijek iznova nadolazi na svoju inicijacijsku narav.

Možda je ovo prilika podsjetiti i na još jednu drugu »antropološku fi-guru« koja na neobičan način govori o ritualnoj logici kršćanske vjere: o božanskome u ženidbi i o ljudskome u sakramentu. Riječ je o blagova-nju. Dakako, nije slučajno da blagdanski stol tvori jedan od stupova svad-benog slavlja. Štoviše, blagovanje je utkano u ženidbu tako da se iz nje-ga odražava intimna istina bračnoga saveza. Euharistijski blagovati znači sakramentalno komunicirati život sebi i drugima. Euharistija je paradi-gma slavlja u kojemu se na ponajbolji način ponazočuje susret biološkog i transcendentnog, prožima ljudsko i sveto. S tog je razloga razumljivo za-što ljudi slave blagujući: blagovanje u sebi nosi temeljni zakon – dariva-ti život. Još jasnije jest zašto kršćani blagdanski blaguju, jer ono što oni jesu sadržano je u Euharistiji – Kristovo sebedarje u Otajstvu. Upravo Euharistija pokazuje kako se ljudsko i božansko susreću i prožimaju, ka-ko se zbiva zaručničko jedinstvo Krista i Crkve. Za tim su stolom usta, ri-ječi, poljupci i geste – koliko god bili ‘materijalni’ i ‘tjelesni’ – vrhunac duhovnoga iskustva emocija slavlja. Blagovati znači upravo posredovati život sebi i drugima.

To elementarno i neposredno iskustvo života, koji ljudi doživljavaju u dimenziji blagdanskog stola, nije tek vanjski znak privrženosti i prijatelj-stva. Blagovanje je životna forma u kojoj se zbiva ono što je savršeno za-početo i savršeno izvršeno u euharistiji – darivanje života drugima. »Bit je tu poput srca namirnica – reći će francuski teolog Lafont – poput ne-čega što daje život i preobražava onoga koji se njima hrani.« Ali nije čo-vjek samo ono što blaguje nego i ono prema čemu njegovo blagovanje do-vodi – do drugoga. Bit blagovanja je biti s drugim, štoviše, biti jedno s drugim. To »izlaženje iz vlastite biti da bi se poistovjetilo u cjelini osje-ćaja i žudnje s ljubljenom osobom« – reći će Lévinas – može biti nazva-no »transupstancijalizacijom«. U blagovanju, kao i ljubavi, euharistijski princip je djelatan i oblikuje darivanje života. Bračno zajedništvo i dari-vanje ujedno su nadilaženje sebe i pružanje prema trećemu, prema djete-tu. Supružnici se takorekuć »transupstancijaliziraju« u plod svoje ljubavi. Ženidbeni vez tako na neobičan način progovara o istini euharistije, koja je preobrazba ljubavi i blagovanje Života.

Slaveći Euharistiju kao izvorno mjesto ženidbe, Crkvi se u svetom že-nidbenom savezu posreduje pogled u ono što ona jest: život darovan od Drugoga – Krista – transupstancijalizacija svetkovanja ljubavi u euhari-stijski dar za život mnogih.

7


Otajstvo euharistije oblikuje ženidbeno

zajedništvo kršćanskih supružnika. U euharistiji smo jedno tijelo s njim; tu se živi iskustvo dari-vanja i služenja, u uza-

jamnosti i bezuvjetnosti. U euharistiji se također

zajedno sluša Riječ, zajedno moli, zajedno

priznaje grješnost i moli oproštenje, daruje Kri-

stov mir i otvara prostor ljubavi za druge. Ženid-ba živi od euharistije jer

se u euharistiji uvijek iznova rađa i prisličuje onomu što joj je biti –

u svjetlu Božjega nauma spasenja.

MEuharistija – izvor i slika ženidbeEuharistijske slike ženidbe i svadbene slike euharistije

Ante Crnčević

Mnoga teološka promišljanja o sakramentalnoj naravi i svetosti ženidbe, pokušavajući se izdići iznad govora o naravnosti že-nidbe te o psihološkim i antropološkim dimenzijama ženid-

benoga zajedništva, traže svoje uporište u Kristovoj riječi o nerazrješi-vosti ženidbenoga veza: »Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja« (Mt 19, 6; usp. Mk 10, 9). U tome pristupu, međutim, nerijetko nedostaje razmišljanja koje bi išlo dalje i dublje od te Kristove riječi te temelje sa-kramentalnosti tražilo u povezanosti otajstva ženidbe s Kristovim dje-lom otkupljenja koje je čin nesebične ljubavi. Kršćanski je govor, op-ćenito, preplavljen pozivima i poticajima na ljubav, na nasljedovanje Kristove ljubavi, očitovane na križu. Samo u govoru u ženidbi kao da se ne usuđujemo slobodno govoriti o Kristovu križu kao vrelu ženid-bene ljubavi i zajedništva. Krist otajstvom svoje ljubavi, međutim, nije tek »posvetio« ljubav i uzdigao je iz naravnosti, nego joj je postao vre-lom i formom, vrijednom nasljedovanja i stalnoga suobličenja.

Sakramentalnost se uočava ondje gdje se posreduje i ponazočuje Božje djelo spasenja. Sakramenti nisu tek posveta naravnoga života. Oni su izvor novosti života u Kristu. Ljubav je sakramentalna u mje-ri u kojoj izriče i prenosi otajstvo Kristove ljubavi. I ženidba je sakra-mentalna ako se ucjepljuje u vez koji je izrastao iz Kristova saveza sklo-pljenoga u žrtvi križa.

Jedan od načina promišljanja o sakramentalnosti ženidbe traži svoj put u prisličenju ženidbe sakramentu euharistije. Papa Ivan Pa-vao II. višekratno je naglašavao da je euharistija izvor kršćanske že-nidbe (Familiaris consortio, 57). Govor o euharistijskoj izvornosti že-nidbe ide dalje od misli da je euharistija tek »duhovno utočište« ili okrjepa ženidbenomu zajedništvu i životu u obitelji. U otajstvu euhari-stije, po kojoj se u trajno nastavlja i posadašnjuje »ženidbeni savez lju-bavi« između Krista i Crkve, kršćanski supružnici nalaze »izvor iz ko-jega ključa (originem unde promanat) i iznutra se oblikuje (interius figuratur) te trajno oživljava njihov bračni savez« (Familiaris consor-tio, 57). Otajstvo Kristove ljubavi, ostvareno u predanju križa i pona-zočeno u daru euharistije, pruža dakle izvor i formu ženidbenom živo-tu kršćana. Štoviše, papa Benedikt XVI. izrijekom kaže da »uzajamna privola koju muž i žena razmjenjuju u Kristu, i koja ih spaja u zajedni-cu života i ljubavi, ima euharistijsku narav (indolem eucharisticam)«, (Sacramentum caritatis, 27). I otajstvo euharistije i otajstvo ženidbe počivaju na savezu sebedarne ljubavi; oni su aktualizacija nerazdruži-voga i uzvišenoga saveza ljubavi između Krista i Crkve.

NAŠA TEMA

8


Mnoge su teološke poveznice između sakramenta euharistije i sakra-menta ženidbe. Zadržat ćemo se na nekoliko sakramentalnih ‘slika’ koje stoje u euharistiji i ženidbi: »tijelo koje se predaje«; ljubav koja prihvaća i u kojoj dvoje postaju jedno; dar; zajedništvo stola; poslanje. No, da bismo na jasan način mogli govoriti o euharistijskim dimenzijama kršćanske že-nidbe, korisno je najprije uočiti ženidbene slike otajstva euharistije, rođe-ne iz žrtve ljubavi na križu.

Križ – ložnica ljubavi Krista i CrkveKršćanska je misao, ponirući u otajstvo neizrecive Božje ljubavi, očitova-

ne u Kristovoj žrtvi na križu, već zarana drvo križa rado promatrala kao »že-nidbenu ložnicu ljubavi« u kojoj se Krist-Zaručnik potpuno predao Crkvi-Za-ručnici. Otajstvo muke i smrti mistici su promatrali kao božanske zaruke, štoviše kao ženidbeni savez, pa su i sami u razmatranju Kristovih boli nasto-jali predati se zahvatu božanske ljubavi kako bi iskusili radost zajedništva ko-

ja muku preobražava u proslavu, a smrt u novost ži-vota. Sveti Ivan Krstitelj jasnim jezikom pojašnjava da je po svojoj zadaći »preteče« postao »prijateljem zaručnikovim« (Iv 3,29), a u čemu je lako vidjeti da-nas izblijedjelu sliku »staroga svata« (svatovskoga starješine ili domaćina) kojemu je pripadala zada-ća pripravljanja svadbenoga slavlja. Samim slavljem ženidbe on ustupa mjesto zaručniku. Tako i Krstitelj o Božanskom zaručniku veli: »On treba da raste, a ja

da se umanjujem« (Iv 3, 30). Sam Isus svoje djelovanje i očitovanje svijetu započinje ‘znamenjem’ koje se zbiva na svadbenome slavlju (Iv 2, 1-12). Pre-tvaranje vode u vino u Kani Galilejskoj, kao zahvat u čuvanje svadbene rado-sti, samo je najavak »Isusova časa« (2, 4) u kojemu će se on sam pojaviti kao Zaručnik (Nymphíos) ljudskoga roda i vratiti mu svadbenu radost.

Kroz prva tri dana Velikoga tjedna jutarnjom službom u bizantskoj litur-giji odzvanjaju tropari kojima Crkva pjeva Kristu-Zaručniku, pripravljajući se za slavlje božanskih zaruka s njime: »Kada dođeš u slavi s anđelima i sjed-neš na prijestolje suda, o Isuse, ne odbaci me od sebe… Ti, Zaručniče, koji si se odjenuo ljepotom koja nadvisuje sva stvorenja, Ti koji si nas pozvano na duhovnu gozbu svojih zaruka, razodjeni me – po udioništvu u tvojim bolima – od prljavština mojih grijeha i zaodjeni me slavnom haljinom tvoje ljepo-te; učini me divnim sustolnikom u svome kraljevstvu, o Sućutni.« Vjernič-kom je razmatranju u te dane izložena ikona Krista Zaručnika (Nymphíos). Riječ je o prikazu Krista koji se pojavljuje nad otvorenim grobom, pred kri-žem; razodjeven je od ljudske odjeće, ponižen u boli i trpljenju, ali zaodjeven u zlatnu boju božanske slave; zlato pokazuje nadvremenost i proslavu; sna-žan sjaj ikone govori o Kristovu prjelasku u »nestvoreno svjetlo«, u novost života; iz njegova boka teku krv i voda da bi, kao što je nekoć Eva rođena iz Adamova boka, sada iz otvorenoga boka Novoga Adama bila rođena Nova Eva, Crkva, Zaručnica (Nymphé) božanskoga Zaručnika.

Tijelo koje se na križu »predaje« i krv koja se »prolijeva za otkuplje-nje mnogih« znak su zaručničke ljubavi, izrijek božanske žudnje za čovje-

Tijelo koje se na križu »predaje« i krv koja se »prolijeva za otkupljenje mnogih« znak su

zaručničke ljubavi, izrijek božanske žudnje za čovjekom. Tako je sâmo Kristovo tijelo,

kaže Tertulijan, postalo cubiculum Ecclesiae, ložnica u kojoj se rađa Crkva.

9

kom. Tako je sâmo Kristovo tijelo, kaže Tertuli-jan, postalo cubiculum Ecclesiae, ložnica u ko-joj se rađa Crkva, i u kojoj se ostvaruje sjedinje-nje Boga s ljudskim rodom. Krist je čovjeka uz-ljubio i pokazao vrhunac svoje ljubavi upravo ondje gdje je bio od svih ostavljen, ondje gdje je ponestalo ljudske sućutnosti i ljubavi, gdje su zlo i ustajanje protiv Boga pokazali svu svoju moć. Križ je postao ložnicom iz koje se rađaju novi život i nova ljubav. Križ je mjesto rađanja života. S Kristovom je smrću sve umrlo, pa i sa-ma smrt, da bi s uskrsnućem izniknuo novi ži-vot – poput žita koje se rađa iz umrlosti zrna.

Premda otajstvo križa nije tek zaručničko ‘obećanje’ ljubavi, nego nerazrješivi ženidbeni savez po kojemu Krist i Crkva postaju Sponsus i Sponsa, korisno je ukazati i na govorljivost hrvatske riječi zaruke. U ‘zarukama’ se prepo-znaje riječ ruka; zaručiti se znači »uzajamno se iz-ručiti, dati se u ruke, povjeriti se sav neko-mu. Pružena ruka jest znak ‘jamstva’ i istinitosti onoga što se čini i obećaje jer i u riječi jamstvo stoji ruka (pružanje i ‘jamanje’ ruke), a što se otkriva u starijoj riječi poruk, koja je nekoć značila jamstvo (N. Opačić). Kristove ra-širene ruke na križu objavljuju darežljivost njegova izručenja i otvorenost ljubavi prema čitavome ljudskome rodu. Ruke prikovane na križ očituju iz-ručenost Očevu čovjekoljublju te posreduju zaruke kojima je dovijeka za-jamčena Božja ljubav prema čovjeku.

Crkva ZaručnicaU ženidbeno združenje s Crkvom na križu Krist unosi dva svadbena dara: iz njegova otvorenoga boka potekli su krv i voda, elementi na kojima poči-vaju dva sakramenta – krštenje i euharistija (sv. Ivan Zlatousti). Po njima će se u Crkvi trajno slaviti i aktualizirati pashalno zaručništvo s Kristom. Iz toga smo ženidbenog zajedništva svi rođeni za novi život. Prvo rođenje, ono »u tijelu«, zbilo se po Adamu i Evi, po tjelesnim roditeljima; novo rođenje zbilo se po Kristu i Crkvi (Sv. Augustin, Serm. 22, 10). Krštenje, promatra-no u slici uranjanja, jest »svadbena kupelj« koja prethodi svadbenoj gozbi, euharistiji (usp. KKC, 1617). Crkva-Zaručnica po krštenju pristupa »obred-noj kupelji« da bi bila dostojna sjesti za euharistijski/svadbeni stol božan-skoga Zaručnika, Krista te stupiti u ložnicu njegove ljubavi.

Zaručnička slika Krista i Crkve utemeljena je na slikama starozavjetnih proroka kod kojih čitamo o Božjoj ljubomornoj ljubavi prema izabrano-mu narodu. Osobito je proroku Hošei to bila draga slika. Hošea kroz isku-stvo nevjernosti vlastite supruge – koja ga je bila ostavila te se odala bludu u nekome poganskom hramu, ali je on, vjeran u ljubavi, ponovno otkuplju-je i vraća k svome ognjištu –otkriva misterij beskrajne i vjerne ljubavi Boga prema izabranomu narodu, koji je mnogo puta, poput bludnice, zaborav-

Krist, Zaručnik Crkve. Otajstvo križa jest otajstvo Božjih zaruka s ljudskim rodom. Križ je postao »ložnicom« božanske ljubavi.

NAŠA TEMA

10


ljao Božju ljubav i Savez s njim (usp. Hoš 1–3). Slika nevjere, u kojoj se na-rod odmeće od Boga, biva nazvana preljubom. No, Bog postupa poput pra-vednoga muža koji sve čini ne bi li svoju ljubljenu ponovno vratio u okrilje svoje ljubavi. Obraćenje će biti prikazano metaforama povratka u bračnu ložnicu, u zagrljaj ljubljenoga koji ne prestaje ljubiti. Tako je savez Boga s narodom naviještan kao savez ljubavi. Na sličan će način i Jeremija oslikati vjernu Božju ljubav koja ne posustaje pred nevjerom njegova naroda: »Lju-bavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost« (Jr 31,3).

Konačno, u otajstvu križa, toj »ludosti Božje ljubavi«, Krist otkriva sna-gu i bezgraničnost Božje vjernosti. Crkva, zaručnica saveza sklopljenoga u krvi Zaručnika, živi u trajnome zaručništvu s njim i tako se pripravlja da, po svršetku povijesti, odjevena u »svadbeno ruho« svoje vjernosti, pristu-pi konačnomu sjedinjenju s nebeskim Zaručnikom. To je slika koja u kršte-nicima izaziva trajnu žudnju za Kristovim dolaskom. Po otajstvu križa Cr-kva je s Kristom Zaručnikom vezana nerazrješivim ženidbenim savezom, ali još ne živi u njegovu domu. Ona je sponsa, ali još nije nupta. Zaručena je i ženidbeno vezana s Kristom – Zaručnikom i Mužem – ali puno ženid-beno sjedinjenje ne pripada ovozemaljskoj stvarnosti. Ono je onkraj ovo-ga života, onkraj smrti, u neprolaznosti, jer samo vječnost može u potpu-nosti obuhvatiti i prihvatiti beskonačnost Božje ljubavi i neraskidivoga ve-za s čovjekom. Crkva je Zaručnica, Žena koja pripada jednomu mužu. Sva-ko odmetanje, prepuštanje grijehu i »staroj ljubavi«, svaki zaborav na Bo-ga i na novi savez sklopljen u Kristovoj krvi, jesu »preljubnička povrjeda« vjerne Božje ljubavi. Sveti Pavao svoje apostolsko djelo u zajednicama kr-šćana izražava slikom brižnoga oca koji svoju kćer čuva u čistoći i čestitosti za njezinoga muža: »Ljubomoran sam doista na vas Božjim ljubomorom: ta zaručih vas s jednim mužem, kao čistu djevicu privedoh vas Kristu. Ali se bojim da se misli vaše ne pokvare i odmetnu od iskrenosti (i čistoće) prema Kristu« (1Kor 11, 2-3).

Slika Krista-Zaručnika i Crkve-Zaručnice čest je motiv srednjovjekovne ikonografije. Bliski su nam prikazi žene koja sjedi na istomu prijestolju s Kristom, predane njegovu zagrljaju, žene koja istovremeno utjelovljuje Ma-riju, Majku Gospodinovu i Crkvu, njegovu Zaručnicu. Spomenimo tek fre-sku koju je izradio Cimabue u apsidi Gornje bazilike svetoga Franje u Asi-zu te apsidalni mozaik u bazilici Svete Marije u Trastevere u Rimu. Na tome mozaiku, nastalom sredinom 12. st., Krist zaručnik drži otvorenu knjigu s natpisom »Veni electa mea et ponam in te thronum meum« (Dođi, izabra-nice moja, i postavit ću u tebi prijestolje svoje), a Marija drži svitak na ko-jemu se čita: »Leva eius sub capite meo et dextera illius amplexabitur me« (Njegova je ljevica pod mojom glavom, a njegova me desnica grli; usp. Pj 2,6). Zaruke križa smjeraju k punom ženidbenom zajedništvu, k svadbenoj gozbi i ložnici koja nam je pripravljena »u nebesima«.

Vrijedno je spomenuti i jedinstvenu fresku u Marijinoj kapelici samo-stana Sacro Speco u Subiacu. Marija/Crkva prikazana je s Kristom na isto-me prijestolju, kao zaručnica odjevena u svadbenu haljinu i svadbeni veo; vidimo ju u zagrljaju zaručnika Krista i u ženidbenoj gesti međusobnoga pružanja ruku, okruženu anđelima koji radosno slave događaj božanske

11


Marija/Crkva, Zaručnica u eshatološkom susretu s Kristom Zaručnikom.

Marijina kapela u samostanu Sacro Speco, Subiaco, Italija, 14. st.

‘svadbe’. Eshatološki susret s Kristom konačno je ženidbeno sjedinjenje u okrilju Božje ljubavi, zakrivenost (nuptiae) sjajnim oblakom ljepote zajed-ništva s njim.

Euharistija i ljepota ženidbenoga zajedništvaOtajstvo euharistije Crkva slavi i živi kao udioništvo u Gozbi Jaganjčevoj. Puno razumijevanje te slike vraća nas na starozavjetnu pashu koja je bila predznak nove Pashe u kojoj Krist Jaganjac daruje samoga sebe za opro-štenje grijeha i za novo zajedništvo stola. No, riječi koje svećenik u slavlju euharistije izgovara prije pričesti – »Evo Jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta. Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu« – otvaraju nam Knjigu Otkrivenja u kojoj čitamo zapovijed anđela: »Piši: Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu!« (19, 9) Eu-haristija je svadbena gozba (coena nuptiarum), gozba zajedništva u koje-mu iz dvoga postaje jedno – Mistično tijelo Kristovo. U svakom se euhari-stijskom slavlju ostvaruje eshatološko ‘svadbeno’ okupljanje Božjega naro-da. U euharistiji Crkva anticipira radost konačne gozbe i konačnoga, vječ-noga zajedništva s Kristom Zaručnikom. Iskustvo stola i jednosti s Kristom po euharistiji ražarava u nama eshatološku žudnju po kojoj otkrivamo da nismo zauvijek »putnici i pridošlice« u svijetu (1Pt 2, 11), nego da trajno ra-stemo prema onoj zbilji gdje nam je pripravljen dom, vječnost zajedništva s Kristom, kako bi zaruke križa zadobile svoje ispunjenje. Kao »predudioniš-tvo u nebeskoj slavi« euharistija nije tek lijek svijetu ili »sredstvo obnove« svijeta, nego ustrajno poniranje u novost života. Nazvana »lijekom besmrt-nosti« (pharmacon immortalitais, Ignacije Antiohijski), ona nas odgaja za spremnost umiranja svijetu kako bismo zadobili život u besmrtnosti.

Na sličan način euharistija oblikuje i ženidbeno zajedništvo kršćanskih supružnika. U euharistiji nismo tek okupljeni oko Krista, slušajući njegovu riječ, nego postajemo jedno tijelo s njim, bivamo udovi jednoga Tijela. Eu-haristija je »sakrament ljubavi«, otajstvo darivanja »u tijelu«, sjedinjenje u

NAŠA TEMA

12


jedno tijelo, zajedništvo blagovanja i ljubavi koja se razlijeva na sav život. U euharistiji se živi iskustvo darivanja i služenja, u uzajamnosti i bezuvjetno-sti. U euharistiji se također zajedno sluša Riječ, zajedno moli, zajedno pri-znaje grješnost i moli oproštenje, daruje Kristov mir i otvara prostor ljuba-vi za druge, pa i za one koji su izvan Tijela – Crkve. Na temelju tih povezni-ca može se sa sigurnošću reći da euharistija nije tek slika ženidbenoga za-jedništva. Ona je, kao aktualizacija Kristove žrtve ljubavi i njegovih zaruka s Crkvom, izvor iz kojega izranja ljepota bračnoga zajedništva. Ženidba živi od euharistije jer se u euharistiji uvijek iznova rađa i prisličuje onomu što joj je biti – u svjetlu Božjega nauma spasenja.

Euharistija, življena kao zajedništvo s Kristom, daje da na licu Crkve za-sja njezina nutarnja ljepota života. Ona je, doista, ljepota Crkve, pulchri-tudo Ecclesiae, kaže sv. Toma Akvinski. Preobražavajući ljude u novost ži-vota, euharistija stvara novost odnosâ: po njoj svatko postaje homo homi-ni Christus (I. Giordani). Ukorjenjujući ženidbenu ljubav u otajstvo euha-ristije, supružnici se međusobno u Kristu ljube i potpomažu, prepoznaju-ći jedno u drugomu i u svojoj djeci Kristovo lice, lice koje zrcali radost lju-bavi i poziva na ljubav.

I otajstvo euharistije i otajstvo ženidbe proizlaze iz istoga izvora, iz Kri-stove žrtve ljubavi. Kao što je euharistijski kalež ispunjen ljubavlju iz Kristo-va otvorenog boka, tako su i obredne geste sakramenta ženidbe nadahnute otajstvom križa. U armenskoj liturgijskoj tradiciji euhologija slavlja ženidbe čuva jedinstvenu sliku koja izriče da je zaručnički prsten kršćanskih supruž-nika skovan čavlima s Kristova križa. Ljubav se nadahnjujem križem, kri-žem koji se s radošću prihvaća da ljubav ne bi bila zanijekana nego da bi bi-la plodna novošću života. I u euharistiji se ostvaruje to »umiranje«: dar koji donosimo na oltar prestaje biti ono što on jest u redovitosti života, po snazi Kristove preobrazbene ljubavi on postaje »novost« koja posreduje Kristovo sebedarje. I u ženidbi sve što se unosi u ljubav treba prihvatiti »logiku umi-ranja« da bi moglo nositi istinsku ljepotu zajedništva i da bi bilo znakom Kristova spasenja. Zar početna osvajajuća privlačnost i potreba za drugim nisu potrebni preobrazbe da bi ljubav živjela? Bez te preobrazbe oko ljubavi ne će zamjećivati nutarnju ljepotu koja je hrana zajedništvu.

Ako euharistija, koja je izvor kršćanske ženidbe, izražava neopozivost Božje ljubavi prema Crkvi, postaje jasnim zašto i ženidbena ljubav kršćan-skih supružnika biva neopozivom i nerazrješivom. Sakramentalnost ženid-be proizlazi iz utemeljenja u Bogu, u njegovoj ljubavi, pa bi sve što je protiv-no nerazrješivosti bilo nijekanje same sakramentalnosti ženidbenoga veza.

Korisno je, na kraju, zamijetiti i poveznice između sakramenta ženid-be i sakramenta svetoga reda. I jedan i drugi nose i u svijetu ostvaruju lje-potu Kristova zaručništva s Crkvom. I jedan i drugi vlastitim pozivom slu-ženja ugrađuju se u izgradnju Božjega kraljevstva. Ono što se u sakramen-tu svetoga reda ostvaruje in persona Christi, zadobiva ljepotu kada se po-ziv živi in forma Sponsi, u suobličenosti Kristu Zaručniku. Ta se kristovska dimenzija služenja na osobit način traži ondje gdje je stvarno zaručništvo i zajedništvo postalo simbolom, sakramentalnim znakom Kristova zaručniš-tva s Crkvom.

Euharistijsko darivanje – – vrelo sakramentalne

ženidbene ljubavi.

V. Blažanović, 2010.

13


Blagoslovnu molitvu zaručnika prati gesta

ispruženih, položenih ruku nad njih. Tu gestu nalazimo u svim sakra-mentalnim slavljima: u euharistiji, nad kruhom

i vinom; u molitvama ređenja; u sakramentu

potvrde… Kada se dvoje ljudi nađu u slavlju že-

nidbe, tada se spontano nameće molitva zahval-nosti u srcima vjernika:

hvala ti, Bože, za njih dvoje; hvala ti, što se

po njima očituješ nama i svijetu… Sakrament

ovdje nije samo slavlje, nego život i poslanje

dvoje ljudi. Sakrament je njihova svakidašnjica;

oni su Božji blagoslov, konkretizacija Božje

ljubavi u Crkvi i svijetu.

UBlagoslovne molitve nad mladencimaNovi naglasci i polazišta za pastoralni pristup

Ivan Šaško

U prijašnjim smo tematskim cjelinama koje su obrađivale pitanja slavlja kršćanske ženidbe redovito upućivali na ustroj i molitve-ne izražaje, kako bi se lakše otkrila ne samo otajstvena zbilja to-

ga sakramenta, nego i pastoralna vrijednost smjernica koje proizlaze iz teologije. Naime, nijedan obrednik nije samo obredna knjiga, nego je i pastoralni udžbenik. Upravo u slučaju kršćanske ženidbe smijemo re-ći da najveće poteškoće nastaju onda kada u Crkvi dopuštamo da tako-zvana ‘praktična rješenja’ utječu na teološka polazišta. Drugim riječi-ma, svaki put kada se dopustimo voditi obrednikom, brzo otkrivamo da su u njemu sadržani razumljivi i smisleni odgovori na pastoralne dvoj-be, ponajprije na razini načela iz kojih se lako izvuku posljedice za poje-dinačna pitanja. Zbog toga je važno poznavati obrednike, naročito one koji su u novije vrijeme doživjeli značajnije obnove.

Jedan je od takvih Red slavljenja ženidbe (dalje: RSŽ), kojega je tip-sko izdanje objavljeno 1991. (nakon prethodnoga iz 1969.), a hrvatsko izdanje 1997. godine. U našoj je praksi taj Obrednik prisutan petnaest godina, te je dobro ujedno vidjeti koliko je zaživjela njegova uporaba, a ponajviše njegov obnovljeni duh, čitljiv u onim dijelovima koji se pre-poznaju kao novi naglasci i stanovite promjene.

Obrednik nipošto nije samo knjiga za sakristijske ormare. On je dra-gocjeno izvorište molitve i spomena, susretište razmišljanja i kršćanske otvorenosti Duhu, uporište za cijeli život. U Obredniku je za supružni-ke vidljivo izvorište njihova sakramenta.

Postoji mnoštvo načina pripremanja za slavlje sakramenta ženidbe i svakako treba pohvaliti sve one koji se istinski trude pronaći putove obogaćivanja sadržaja i kreativnosti. No, valja reći da bi pomoćni mate-rijali trebali izrastati poglavito iz RSŽ u kojemu se nalazi dovoljno ma-terijala za evangelizacijske i mistagogijske putove. Ako zaručnici bu-du pripremani na temelju Obrednika, u kojemu ne nedostaje niti jedna važna sadržajna crta ‘velikoga otajstva ljubavi’, tada će biti lakše sudje-lovanje zaručnika u samoj pripremi i u slavljenju te će i cijelo slavlje ja-če odjeknuti u njima samima, ali – još više – u drugim vjernicima koji sudjeluju u tome slavlju.

NAŠA TEMA

14


Spomen krštenjaČesto naglašavani središnji molitveni teksto-vi u svim sakramentima su i teološko-sadržaj-no i obredno-ustrojstveno uporište. To vrijedi i za molitve nad mladencima u RSŽ. Njihovo je mjesto unutar euharistijske službe, nakon Molitve Gospodnje. To je tipska smještenost, pri čemu se naglašava povezanost s euhari-stijskim slavljem. Ustroj je tih molitava takav da se iz njih iščitava istinska molitva, na tragu velikih blagoslovnih molitava. Očito je da se slavlje kršćanske ženidbe time potvrđuje kao istinsko liturgijsko slavlje, a ne tek pravni čin izjavljivanja consensusa. To je razlog zbog ko-jega se ponegdje u krajevnim Crkvama poku-šava snažnije vrjednovati mjesto molitve nad mladencima u obredu, povezujući ju s obre-dom davanja privole, želeći jače naglasiti oda-kle privola proizlazi.

novosti kršćanskoga para. Božji poziv koji po-lazi od poziva na život, od dara krštenja koji nije dan pojedinim usamljenim osobama, ne-go osobama koje žive u obiteljskome ozračju, odgovornom za njihov rast. Ta gesta, pripre-mana s dužnom osjetljivošću, postaje važnom temom odvajanja od roditelja i stvaranja no-voga oblika življenja. Uvodni obredi, preuze-ti iz logike koja nije kršćanska (roditelji koji prate djecu do oltara), često su pokazatelji ne-odvajanja, zarobljenosti, a ne nužnoga govo-ra slobode. Poveznica s rođenjem i krštenjem ovdje govori o novoj samostojnosti koja ni-je rez, nego rast u poštovanju i ljubavi. To ni-je niti pastoralno beznačajno, ako znamo da jedna trećina brakova doživljava svoje najve-će krize zbog nezdrave ovisnosti, navezanosti roditelja na djecu koja su sklopila brak.

Ovdje treba primijetiti da se u RSŽ na više mjesta život u kršćanskome braku jasno ističe kao put svetosti, što je u odnosu na prijašnji obred zbiljska novina. Kada kao kršćani ka-žemo da je najvažnije u životu ljubiti, ne smi-jemo zaboraviti da je u temelju naše ljudske sposobnosti ljubavi preduvjet da smo ljublje-ni. Prvo iskustvo jest darovana ljubav. Vraća-nje na krštenje, odnosno uključivanje u bilo koje sakramentalno slavlje dimenzije inicija-cije, znači smjestiti svoju zauzetost, uključe-nost vjernosti u pouzdanje u Boga, jer Bog ne može sebe zanijekati (2Tim 2, 13).

Posvećeni Duhom Svetim – pogled na dvije molitveNa tragu iznesenih misli otkrivamo bogatstvo molitava nad mladencima i vrijednost njihovih izričaja koji postaju nova polazišta kako za ka-tehezu, tako i za duhovnu pripravu ili za kasni-ju životnu nadgradnju. Pokušat ću zato pribli-žiti neke vidike tih triju molitava, osobito onaj koji se odnosi na Duha Svetoga, kao novost ob-novljenoga obrednika, a kao temelj uzimam pr-vu od triju molitava nad mladencima (RSŽ, br. 73-74), u kojoj se mogu razlikovati četiri dijela.

Prvi dio Molitve započinje zazivom Boga u njegovoj moći stvaranja, prizivajući upra-vo pneumatološki vidik, snagu Duha Svetoga:

Jednako tako, neke su biskupske konfe-rencije dale važno mjesto spomenu kršte-nja. Premda u hrvatskome obredu nije izriči-to predviđen poseban obred spomena kršte-nja, može ga se uključiti na samomu početku, pri dočeku mladenaca na ulazu u crkvu (oso-bito ako je to crkva njihova krštenja), gdje je prisutnost blagoslovljene vode, znamen kri-ža (škropljenje) stvarnost koja očituje odakle poziv na ljubav u bračnome životu.

Ta bi poveznica mogla biti istaknuta i na samome početku euharistijskoga slavlja, s procesijom od krstionice ili škropljenjem za-jednice, tj. u mogućnosti kakva se predviđa na nedjeljnim euharistijama. Nadalje, ta bi se di-menzija mogla još snažnije istaknuti, ako bi mladenci sa sobom ponijeli krsnu svijeću. Uz krsnu svijeću svoje bi mjesto mogli naći i ro-ditelji i krsni kumovi. Tim bi se elementima, bez prevelikih verbalnih tumačenja, snagom simbola ženidba smjestila u govor povijesti spasenja, započete krštenjem, a nastavljene u

U slavlju ženidbe zazivamo Duha da preobrazi lju-bav, koja će ostati ljudska, krhka, vidljiva u svojoj

nesavršenosti, ali ujedno nositeljica nutarnje promje-ne koja očituje ljubav kojom Krist ljubi Crkvu.

15


Isus na svadbi u Kani.

»ti si svojom moćnom snagom sve iz ničega stvorio«. Polazi se od Stvaranja u kojemu se vide: posvemašnja Božja vlast, ras-poredba koja pripada isključi-vo Bogu, stvorenost čovjek na Božju sliku i svrha stvorenosti čovjeka u nerazdvojnosti ono-ga što je Bog »kao jedno saz-dao«. Drugi je zaziv u toj mo-litvi veoma konkretan, iznose-ći zadnji sakramentalni razlog: Krist-Crkva. Oni koji se žene u Kristu, imaju u životu jedan cilj iz kojega izrasta njihovo za-jedništvo i jedinstvo na koje se vraćaju uvijek iznova, kako bi bili svjedocima novoga stvaranja. Treći je izrijek u središtu, kao subjekt, ima njih dvoje u otajstvu saveza s Bogom koji drži obećanja. Triptih ljubav, vjer-nost i savez ostvaruje se u nazočnosti otajstva Krista. Kako ta cjelina ne bi ostala nepovezana s otajstvom Stvaranja, ističu se negativna isku-stva iz povijesti spasenja: istočni grijeh i potop. Uistinu je zanimljivo da je bračna veza, kao po-veznica staroga sa snagom novoga, sačuvana kao prjelazak (kao pasha) koji predoznačuje novu pashu – Kristov vazam. Bog je »u ženid-benome savezu predoznačio sakrament Krista i Crkve«. To je snaga koja čuva život pred svim oblicima umiranja i nestajanja.

U drugome glavnom dijelu Molitve su-srećemo izravnost pneumatološkoga govora. Oslanjajući se na anamnezu, odnosno na lju-bav koja je dana kao trajnost vjernosti u sa-vezu, očituje se oslonjenost na »ljubav razli-venu u njihovim srcima« i odlučnost da budu sakramentalna slika. Za njih se u ovoj moli-tvi daje Duh Sveti, kako bi ostali vjerni u brač-nome savezu. To nije molitva za snagu u ljud-skome planu, nego molitva za prepoznavanje temelja u Božjoj ljubavi.

U molitvi za dvoje supružnika, u trećemu dijelu Molitve, u prvome je planu pneumato-loška dimenzija Duha Pratitelja (Parakleta) i njegove milosti. Tako susrećemo dva važna izraza za suprugu: da bude u njoj milost lju-

bavi i mira; da zna nasljedovati svete žene. Sit in; esse in (biti u) odražava preduvjet za na-sljedovanje svetosti, dok će se za supruga mo-liti snaga pouzdanja u suprugu (confidare in). To pouzdanje nije oslonjeno na ljudsku krje-post, nego na Božju milost koja je u njoj. Mi-sleći na jednako dostojanstvo (usp. RSŽ, br. 9) suprug postaje baštinik te milosti koja mu omogućuje prepoznavanje zaručničine uloge u djelu spasenja. Tako se u latinskome izvor-niku primjećuju dva glagola koji odražava-ju kršćansku dinamiku ljubavi: remaneat – prosequatur – s jedne strane ostajanje, a s druge hod, nastavljanje prema budućemu.

U završnome se dijelu mijenja intonaci-ja. Velika inkluzija naglašava kristološki vidik. Molitva ima svoje pretpostavljene temelje, od kojih je najvidljivija vjera (nexi fidei). Težišni-ca je u svjedočenju Krista (postojanost u vjeri i zapovijedima, vezanost jednom ljubavlju, ne-poročnost života, utvrđenost evanđeljem, do-bro svjedočanstvo), a svrha se očituje u nebe-skome kraljevstvu. Kristološko i eshatološko krilo toga dijela molitve govore životnim pri-nosom i konačnim smislom vječnoga blažen-stva. Vidljivo je da u toj molitvi, kao novost po-stoji prilično razvijena i sadržajem bremenita epikleza, tim više jer cjeloviti liturgijski čin, kao sakramentalni spomen-čin (anamneza) »razlivene ljubavi« (caritatis diffusae) posta-je ostvarenje djelovanja/em Duha.

NAŠA TEMA

16


U drugoj Molitvi (usp. RSŽ, br. 242) ta-kođer su vidljiva četiri

dijela. U prvome se po-novno razabire anamneza

temeljena na objavi o Stvaranju i to odmah o stvaranju čovjeka. Ne ra-

bi se tipična terminologija za stvaranje, nego se s pomoću glagola condere ubrzava povezi-vanje s daljnjim sadržajima kršćanske antro-pologije (o čovjeku kao muškom i ženskom) i teleologije, svrhovitosti života u ispunjavanju svoga poslanja (latinski je munus, što je u hr-vatskom prevedeno kao ‘zadaća’, što oslablju-je izvorni smisao) u svijetu.

U drugome je dijelu u središtu naum spa-senja, očitovan u uzajamnoj ljubavi supružni-ka. Predivan je izraz koji tu uzajamnost ljuba-vi (mutua dilectio) povezuje s glagolom adum-brare, čime se izražava djelovanje Duha Sve-toga i ostvarenje u sakramentu. Objaviteljski je ključ ujedno i epikletski, čime se povezu-je s anamnezom, te je zbog toga teško odvoji-ti te dvije molitvene nosive cjeline. Ispunjenje znaka odnosi se na konkretne supružnike ko-ji postaju »otajstvo Krista i Crkve«. Moleći za snagu Duha moli se za uzajamnost darivanja te da jedno drugomu budu znak Božje prisut-nosti. Božanska se objava događa u egzistenci-jalnoj te se vidi kao izvrsno ostvarivanje sim-boličke snage (da budu u uzajamnosti, da bu-du znak Božje prisutnosti, da budu jedno srce i jedna duša). Od različitosti se dolazi do jed-nosti koja i u molitvama za zemaljski život ču-va upućenost prema nebeskomu i prema vječ-nosti. U hrvatskome je prijevodu nestala jedna nijansa. Naime za ženu se moli da ispuni posla-nje, službu (munera), što je povezano s ljubav-lju, a za muža je korištena riječ officia, također u smislu službe, što se mogu smatrati istoznač-nicama, ali je svakako zanimljivo da je vjernost muža officium, dok je ljubav supruge munus.

Vidljivo je u Molitvama nad mladencima da slijede euharistijsku otajstvenost. Ona je na-ročito vidljiva u zadnjemu dijelu ove Molitve, gdje je ključna riječ ‘sudjelovanje’. Želja, čežnja za božanskim stolom onih koji se daruju jedno drugomu, ostvarujući sakrament, upotpunjena je sudioničkom radošću u nebeskoj gozbi.

Euharistijska dimenzija – supružnici kao znak PrisutnostiU tim ključnim molitvama vidi se poimanje sakramenta kao dara danoga supružnicima, ostvarenoga (‘dijeljenoga jedno drugomu’) po njima za zajednicu. Jasno je vidljiva crta ekle-zijalnosti. Supružnici se ne žene da bi primi-li potvrdu prikrivene sebičnosti. Ljubav nije privatna, nego je očitovanje Boga u Crkvi. Su-pružnici su jedno drugomu znak te Prisutno-sti, ali su i znak cijeloj Crkvi.

Važan je taj korak u dozrijevanju teološke i pastoralne misli koja treba postati snaga za oblikovanje obreda. Obrednik pokazuje prje-lazak od onoga shvaćanja u kojemu se vjen-čalo u crkvi, da bi se okrunio san dvoje ljudi ili da bi se dobila dodatna pomoć kako bi se u vjernosti taj san lakše ostvarivao, do shvaća-nja koje vidi ljubav življenu u Kristu i u Crkvi kao dragocjeno služenje dvoje ljudi na koje ih poziva Krist. To znači nubere in Christo, no-siti dar, karizmu predanosti supružniku, na-viještati ljubavlju Krista na radost svih ljudi.

Zbog toga je najvažnija novost u pneu-matološkomu sloju središnjih molitava, gdje se vidi da Bog po Duhu preobražava dvo-je ljude i čini ih u nesebičnosti, darom čo-vječanstvu. Svaki sakrament očituje Kristo-vu preobražajnu prisutnost koja nije izdvo-jena i ne tiče se samo pojedinaca, nego cije-le Crkve. A baš je to euharistijski vidik. Da-rom Duha Svetoga događa se novost: tako ljudska povijest ljubavi dvoje ljudi, neizreci-vo velika i ujedno tako krhka, nalazi se pred oltarom, pred zajednicom, moleći da ju Bog obdari snagom Duha, da bi postali znakom Božje prisutnosti.

Blagoslovnu molitvu prati gesta ispruže-nih, položenih ruku nad mladence. Tu gestu

dijela. U prvome se po-novno razabire anamneza

temeljena na objavi o Stvaranju

Obitelj u svetosti Božje prisutnosti. »Vivatis felicis in Deo« (Živite sretni u Bogu).

Dno plitice iz 4. st., pronađeno na Štrbincima (Đakovo).

Muzej Đakovštine, Đakovo.

17


2 S Liturgija kvatri: Prigodna čitanja str. 119-130 3 N PRESVETO TROJSTVO 4 P Svagdan: 2 Pt 1, 1-7; Ps 91, 1-2.14-16; Mk 12, 1-12 5 U Sv. Bonifacije, biskup i mučenik, spomendan

od dana: 2 Pt 3, 12-15a.17-18; Ps 90, 2-4.10.14.16; Mk 12, 13-17 6 S Svagdan; ili: Sv. Norbert, biskup

2 Tim 1, 1-3.6-12; Ps 123, 1-2; Mk 12, 18-27 7 Č PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA. TIJELOVO 8 P Svagdan: 2Tim 3, 10-17; Ps 119, 157.160-161.165-166.168;

Mk 12, 35-37 9 S Svagdan; ili: Sv. Efrem, đakon

2 Tim 4, 1-8; Ps 71, 8-9.14-15b.16-17.22; Mk 12, 38-44 10 N DESETA NEDJELJA KROZ GODINU 11 P Sv. Barnaba, apostol, spomendan

vl.: Dj 11, 21b-26; 13, 1-3; Ps 98, 1-6; Mt 10, 7-13 12 U Svagdan: 1 Kr 17, 7-16; Ps 4, 2-5.7-8; Mt 5, 13-16 13 S Sv. Antun Padovanski, prezbiter i crk. naučitelj, spomendan,

od dana: 1Kr 18, 20-39; Ps 16, 1-2.4-5.8.11; Mt 5, 17-19 14 Č Svagdan: 1 Kr 18, 41-46; Ps 65, 10-13; Mt 5, 20-26 15 P PRESVETO SRCE ISUSOVO, svetkovina

Hoš 11, 1.3-4.8c-9; Ot. pj.: Iz 12, 2-3.4b-6; Ef 3, 8-12.14-19; Iv 19, 31-37

16 S Prečisto srce Bl. Djevice Marije, spomendanvl.: Iz 61, 9-11; Otpj. pj.: 1Sam 2, 1.4-8; Lk 2, 41-51

Liturgijski kalendarSVIBANJ

20 N SEDMA VAZMENA NEDJELJA 21 P Svagdan; ili: Sv. Kristofor Magallanes, prezb., i dr., mučenici:

Dj 19, 1-8; Ps 68, 2-7b; Iv 16, 29-33 22 U Svagdan; ili: Sv. Rita iz Cascie, redovnica

Dj 20, 17-27; Ps 68, 10-11.20-21; Iv 17, 1-11a 23 S Svagdan: Dj 20, 28-38; Ps 68, 29-30.33-36c; Iv 17, 11b-19 24 Č Svagdan: Dj 22, 30; 23, 6-11; Ps 16, 1-2a.5.7-11; Iv 17, 20-26 25 P Svagdan; ili: Sv. Beda Časni; Sv. Grgur VII., papa;

Sv. Marija Magdalena de’ PazziDj 25, 13-21; Ps 103, 1-2.11-12.19-20ab; Iv 21, 15-19

26 S Sv. Filip Neri, prezbiter, spomendanDj 28, 16-20.30-31; Ps 11, 4-5.7; Iv 21, 20-25

27 N PEDESETNICA. DUHOVI 28 P Svagdan; ili: Bl. Dj. Marija Majka Crkve

1 Pt 1, 3-9; Ps 111, 1-2.5-6.9.10c; Mk 10, 17-27 29 U Svagdan: 1 Pt 1,10-16; Ps 98, 1-4; Mk 10, 28-31 30 S Svagdan: 1 Pt 1, 18-25; Ps 147, 12-15.19-20; Mk 10, 32-45 31 Č POHOD BL. DJEVICE MARIJE, blagdan

vl.: Sef 3, 14-18a (ili: Rim 12, 9-16b); Otpj. ps: Iz 12, 2-3.4b-6; Lk 1, 39-56

LIPANJ 1 P Sv. Justin, mučenik, spomendan

od dana: 1 Pt 4,7-13; Ps 96, 10-13; Mk 11, 11-25

nalazimo prije svega u euharistiji, nad kru-hom i vinom; u molitvama ređenja; u sa-kramentu potvrde; u zavjetovanjima… Ona se nalazi u svakome sakramentalnom slav-lju nad stvarima ili ljudima. Kada su u pita-nju osobe, tada se radi o izabranju, o posve-ti (razlučivanju) za neku službu. Duh usva-ja ljudsku zbilju i preobražava ju, čini ju spo-sobnom da postane znakovitom, ispunje-nom značenjem Božje prisutnosti. To je ra-zlog radosti za sve ostale vjernike. I kada se dvoje ljudi nađe u slavlju ženidbe, tada se spontano nameće molitva zahvalnosti u sr-cima vjernika: hvala ti, Bože, za njih dvoje; hvala ti, što se po njima očituješ nama i svi-jetu, jer ljubav nije samo po sebi razumljiva, a ono što ju ne otkriva, nego zapravo skriva, jesu sebičnosti koje tako lako čovjek prozo-ve ljubavlju.

Sakrament ovdje nije samo slavlje, ne-go život i poslanje dvoje ljudi. Sakrament je njihova svakidašnjica; oni su Božji blagoslov, konkretizacija Božje ljubavi u Crkvi i svijetu. Na stanovit način sakramenti uvijek prizivaju preobrazbu koja je najizvrsnija u euharistiji. I u ženidbi zazivamo Duha da preobrazi ljubav, koja će ostati ljudska, krhka, vidljiva u svojoj nesavršenosti, ali ujedno nositeljica one nu-tarnje promjene (pretvorbe) koja očituje lju-bav kojom Krist ljubi Crkvu. Tako i sami su-pružnici koji žive tu stvarnost ostaju iznena-đeni govorom Božje prisutnosti u njima, i u trenutcima kušnje križeva. I po tome su gra-ditelji Božjega naroda, što je u analogiji sa sa-kramentom svetoga reda – na izgradnju Cr-kve, Božjega naroda (usp. Katekizam Katolič-ke Crkve, 1534). Zato nije primjereno suprot-stavljati ta dva oblika kršćanskoga života.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

Ulazna: Slušaj, Gospodine (gl. prilog, str. 38)Otpj. ps.: Gospodin u nebu postavi (ŽV 05-2009)Prinosna: XIV Evo nas, Oče ili: 212-213 Oko stola tvogaPričesna: 260 O da bude radostZavršna: 558 Pobjedni dan slavimo ili: 561-562 Kraljice neba

Prvo čitanje (Dj 1,15-17.20a.20c-26)

Treba da jedan od ovih bude svjedokomnjegova uskrsnuća.

Čitanje Djela apostolskihU one dane ustade Petar među braćom –– a bijaše sakupljenog naroda oko stoi dvadeset duša – i reče:»Braćo! Trebalo je da se ispuni Pismo što ga na usta Davidova proreče Duh Sveti o Judi koji bijaše vođa onih što uhvatiše Isusa. A Juda se ubrajao među nas i imao udio u ovoj službi. Pisano je doista u Knjizi psalama: ’Njegova kuća nek opusti, njegovo nadgledništvo nek dobije drugi!’ Jedan dakle od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus – počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bî uzet od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća.«I postaviše dvojicu:Josipa koji se zvao Barsaba a prozvao se Just, i Matiju. Onda se pomoliše:»Ti, Gospodine, poznavaoče svih srdaca, pokaži koga si od ove dvojice izabraoda primi mjesto ove apostolske službe kojoj se iznevjeri Juda da ode na svoje mjesto.«Onda baciše kocke i kocka pade na Matiju; tako bî pribrojen jedanaestorici apostola.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 103,1-2.11-12.19-20ab)

Pripjev: Gospodin u nebu postaviprijestolje svoje.

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai sve što je u meni, sveto ime njegovo!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai ne zaboravi dobročinstava njegovih!

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,dobrota je njegova s onima koji ga se bojeKako je istok daleko od zapada,tako udaljuje od nas bezakonja naša.

Gospodin u nebu postavi prijestolje svojei kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,vi jaki u sili što izvršujete naredbe njegove.

Drugo čitanje (1Iv 4,11-16)

Čitanje Prve poslanice svetog Ivana apostolaLjubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. Po ovom znamo da ostajemo u njemu i on u nama: od Duha nam je svoga dao. I mi smo

Ulazna pjesmaSlušaj, Gospodine, glas moga vapaja. Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim.

(Ps 27, 7-9)

Zborna molitvaGospodine, mi vjerujemo da je Spasitelj ljudskog roda sada s tobom u slavi. Usliši nam molitvu: daj da iskusimo njegovu prisutnost s nama do svršetka svijeta, kako je obećao. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine, žrtvene prinose i molitve svojih vjernika. Daj da po ovoj svetoj službi i mi prijeđemo u nebesku slavu. Po Kristu.


20. svibnja 2012.

19


Oče sveti, sačuvaj ih u svome imenu.

Đ. Seder, 1988.

Popričesna molitvaUsliši nas, Bože, naš Spasitelju,i po ovim nam svetim otajstvima učvrsti nadu da će se na svemu tijelu Crkve dovršiti što je počelou Kristu, našoj Glavi. Koji s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Ujedinjeni snagom Kristova Duha, uputimo svoje molitve Ocu nebeskom proseći snagu istinskoga zajedništva za cijelu Crkvu i za sav svijet.1. Za Crkvu:

okrijepi je svojom milošću da u protivštinama i izazovima svijeta sačuva jasnoću vjere i žar ljubavi, molimo te.

2. Za papu, biskupe i svećenike: udijeli im svoga Duha mudrosti da budu vjerni tvome nauku i životom svjedoče zbilju Kristove prisutnosti u svijetu, molimo te.

3. Za sve kršćane: daj da budu poslušni tvome Duhu ljubavi te trajno grade jedinstvo na koje si ih pozvao, molimo te.

4. Za sestre i braću koji po krsnome preporođenju tek započeše hod s tvojim Sinom: prati ih snagom svoga Duha i udijeli im milost ustrajnosti na putu vjere, molimo te.

5. Za preminule sestre i braću: obraduj ih vječnom radošću u kraljevstvu svoje ljubavi, molimo te.

Primi, nebeski Oče, molitve svoje Crkve i daj da naše zajedništvo s ljudima raste iz našega zajedništva s tobom. Po Kristu.

Molitva vjernika

Darovna molitvaPrimi, Gospodine, žrtvene prinose i molitve svojih vjernika. Daj da po ovoj svetoj službi i mi prijeđemo u nebesku slavu. Po Kristu.

vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta. Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu, i on u Bogu. I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja (Iv 14,18)

Neću vas ostaviti kao siročad,govori Gospodin: idem i doći ću k vama, radovat će se srce vaše.

Evanđelje (Iv 17, 11b-19)

Neka i oni budu jedno kao i mi!

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Isus podiže oči k nebui pomoli se: »Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kaoi mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao;i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni.A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaMolim te, Oče,da budu jedno kao što smo mi jedno, aleluja!

(Iv 17, 22)


20


Današnji evanđeoski ulomak dio je Isu-sove velikosvećeničke molitve za savr-šeno jedinstvo. Izgovorena je u ozračju

njegova rastanka s učenicima i neposredno pri-je nego što je uhićen u Getsemaniju. Molitvom dominira Isusova želja da učenici ostanu vjerni poslanju koje im je predao te da ih Otac nebeski sačuva u jedinstvu. Vjernost i jedinstvo vrijed-nosti su koje Krist ostavlja učenicima kao po-slanje u svijetu. Zbog njih će ih svijet zamrzi-ti ali jedino preko njih će biti očuvani od Zloga.

VjernostZa Isusa vjernost koju traži od učenika znači nastaviti djelo koje je osobno započeo. Dok je bio na zemlji on je vjeran Ocu otkrivao ljudima njegovo lice. Isus »sada«, kada »ide« k Ocu, tu zadaću ostavlja onima koje mu je Otac »dao«. O tome progovara i današnje čitanje iz Prve po-slanice svetoga Ivana apostola. Ivanovo je za-ključivanje jednostavno. Bog je ljubav. Isus je došao na svijet ljudima objaviti Očevu ljubav. Oni koji vjeruju, primaju Duha Svetoga i ula-ze u zajedništvo Božje ljubavi te na koncu i sa-mi postaju njezini nositelji. Ova nas poslanica ujedno oslobađa osjećaja krivice što nismo uvi-jek dovoljno vjerni Isusovu poslanju. Budući da je Bog ljubav, normalno je da nadilazi naše ljudske granice. No, to nas ne lišava odgovor-

Vjernost i jedinstvonosti. U Svetom pismu, kad god se govori o po-slanju, ono je uvijek u službi drugima. Naše je poslanje »biti u svijetu« ali »ne biti od svijeta«.

Isus nam je ostavio primjer kako to os-tvarivati. Od početka svoga javnog djelovanja obilazio je svijetom i uspostavljao kontakte s brojnim osobama. Govorio je ljudima o nji-hovu svakodnevnom životu: hrani, piću, po-slu, novcu i međusobnim odnosima. Nije bje-žao od svijeta. Međutim, prilazio je i onima koje je svijet isključivao: gubavcima, grješni-cima, bolesnima i strancima. I njima je navi-ještao ljubav Božju. Na taj način nije se dao ograničiti barijerama svijeta. Vjernost njemu znači ne ovisiti o svjetskim kriterijima, nego o božanskim. Vjernici ne žive drugi život od re-dovitog, ali redoviti život žive drukčije te ta-ko iznutra mijenjaju svijet. Biti poslan u svi-jet znači u svijetu biti glasnogovornik onoga tko nas je poslao. Nismo predstavnici svijeta pred Bogom, nego Božji poslanici pred svije-tom. To je zadaća Crkve. Čini se da je upravo na to mislio i Drugi vatikanski sabor kada je oltar okrenuo prema narodu. Crkva i njezini službenici ne trebaju svijet predstavljati Bogu jer on »zna dobro kako smo sazdani«. Boga je potrebno predstavljati svijetu. Na licu vjerni-ka treba se ogledati lice Božje, a njegovo lice je Ljubav. Svijet ide u pogrješnom smjeru zbog nedostatka ljubavi jednih prema drugima i prema cijelom stvorenju. Isus je došao poka-zati nam Očevu ljubav i potaknuti nas živjeti je. Dok je boravio na zemlji sam je bio odraz Očeve ljubavi, a vjernost njemu znači nastaviti to poslanje i biti odsjaj ljubavi Božje u svijetu.

JedinstvoIsus u molitvi povjerava Ocu brigu za jedin-stvo učenika »da budu jedno kao i mi«. Oko sebe je okupio različite ljude koje je »čuvao« u Očevu »imenu«. Njihovo jedinstvo različito je od ‘svjetskoga’. U svijetu se zajedništvo formi-ra uglavnom prema sličnosti, dok Isus poru-čuje da se »punina radosti« nalazi u jedinstvu koje ne isključuje različitosti. Jedinstvo čak

21


Izbor u apostolsku službu uz: Dj 1, 15-17.20a.20c-26Judin je lik intrigantan. U Novom zavjetu postoje dva izvještaja o njegovu skončanju. Matejevo evanđelje izvještava o tome u 27, 3-10, a Djela apostolska u 1, 18-19. Juda se redovito pojavljuje u popisu Isusovih učenika. Uvijek je opisan kao izdajnik. Luka ga opisuje kao onoga koga je opsjeo Sotona (usp. Lk 22, 3). On ne ide samo velikim svećenicima, nego i zapovjednicima i savjetuje se s njima kako bi im mogao predati Isusa. Napustio je svoju službu i otišao »na svoje mjesto« (Dj 1, 25). A onima koji su ustrajali u kušnjama Isus je obećao: »Ja vam u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu i sjedite na prijestoljima sudeći dvanaest plemena Izraelovih« (Lk 22, 29-30). Obećao im je kao Uskrsli i Duha Svetoga. Zato je bilo potrebno izabrati nekoga za apostolsku službu umjesto Jude.

Mario Cifrak

Zrnj

e

nije cilj samomu sebi, nego je potrebno kako bi Crkva bila vjerna slika trojstvenoga života. Jedan Bog u osobama Oca, Sina i Duha Sve-toga bit je iz koje izvire kršćansko jedinstvo. Ono ne samo da trpi različitosti, nego ih poti-če kako bi se svaka osobnost razvijala i potvr-đivala. Tek na taj način Crkva postaje cjelovito tijelo sa svim udovima.

Današnje prvo čitanje opisuje nam sliku Crkve kako su je apostoli doživljavali i koja će nam do konca vremena biti uzor koji trebamo nasljedovati. Povratak izvorima Crkve ne zna-či vraćati se korak po korak u povijest, zau-stavljajući se u pojedinim etapama od Drugo-ga vatikanskog, preko Tridentskog do Nicej-skog sabora. Izvor Crkve je u apostolskoj za-jednici u Jeruzalemu. Djela apostolska opi-suju nam ozračje još prije Duhova. Petar već tada ima jasno prvenstvo na temelju Isusove odredbe da bude onaj koji će predvoditi Cr-kvu. On zaključuje da je nadošlo vrijeme or-ganizirati zajednicu. Današnji ulomak otkriva nam da je uz Dvanaestoricu povlaštenih krug oko Isusa bio znatno širi. Oni su slijedili Isu-sa od samoga početka njegova javnog djelova-nja pa do njegova Uzašašća, tj. »počevši od kr-štenja Ivanova pa sve do dana kad bi uzet od nas«. Saznajemo da je broj svjedoka, kojima

dugujemo svoju vjeru, znatno širi od grupe apostola. Oni uviđaju da je njihovo zajedniš-tvo poslanje koje se ne smije prekinuti do Gos-podinova ponovnog dolaska. Svoju službu ne doživljavaju kao osobnu, nego kao zadaću ko-ju su dužni prenositi. Ujedno upozoravaju da i nakon izbora čovjeku ostaje sloboda po ko-joj može biti kako uspješan tako i neuspješan.

Juda je imao »udio u ovoj službi«. Odu-stao je od njega, ali mjesto ne smije ostati pra-zno. Zadaća da se ide do svake osobe i navi-jesti joj se radosna vijest traži brzo djelova-nje. Pri tome je dobro zamijetiti kako Petar ne stavlja teške uvjete za kandidate. Ne govori o moralnim vrlinama ili karakternim osobina-ma. Prije svega traži se osoba koja je vjerno slijedila Isusa. Važno je ići za Isusom, a iz toga hoda nastaju vjerodostojni svjedoci. Zanimlji-vo je da se nakon izbora za apostola Matijino ime više ne pojavljuje u Djelima apostolskim. Dakle, nije radi njegove osobnosti opisan do-gađaj biranja, nego Petrovu želju za obnovom apostolske zajednice vidimo kao znak da je ta grupa »novi vinograd«, novi narod Božji i za-jednica koja će cijelomu svijetu svjedočiti lju-bav Božju. »Boga nitko nikada ne vidje«, ali po zajednici Crkve treba biti svima vidljiv.

Slavko Slišković

»Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta.« Tom molitvom Isus

pokazuje da nam je biti u svijetu unatoč protivljenju ljudi Božjemu

duhu. Bijeg od svijeta nije dio kršćanskoga poziva. Sačuvati

Božju prisutnost u svijetu, učiniti Boga vidljivim i očitovati njegovu

ljubav prema svima – znači kršćansko biti u svijetu.

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:


22

Ulazna: 525.5 ili 526.8 Ljubav je Božja razlivenaOtpj. ps.: Pošalji Duha svojega (ŽV 06-2011) ili: 537 Pošalji Duha svojegaPosljednica: 540 (541) Dođi, Duše presvetiPrinosna: 234 Kad navrši sePričesna: 542.5 Svi se napunišeZavršna: 565 Milost Duha Svetoga

27. svibnja 2012.

Pedesetnica. DuhoviUlazna pjesmaLjubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji prebivau nama, aleluja.

(Rim 5, 5; 10, 11)

Zborna molitvaBože, ti otajstvom današnje svetkovine posvećuješ u svakom plemenu i narodu cijelu Crkvu. Izlij na sav svijet darove svoga Duha: što si svojom dobrotom učinio na počecima Crkve to i danas izvrši u srcu svojih vjernika.Po Gospodinu.

Darovna molitvaIspuni, Gospodine,obećanje svoga Sina:nek nas Duh Sveti uvedeu otajstvo ove žrtve i otvori nam svu istinu. Po Kristu.

Prvo čitanje (Dj 2,1-11)

Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti.

Čitanje Djela apostolskihKad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije,Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta

i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 104, 1ab. 24ac 29b-31.34)

Pripjev: Pošalji Duha svojega, Gospodine,i obnovi lice zemlje!

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!Gospodine, Bože moj silno si velik!Kako su brojna tvoja djela, Gospodine,puna je zemlja stvorenja tvojih.

Ako dah im oduzmeš, ugibajui opet se u prah vraćaju.Pošalješ li dah svoj, opet nastajui tako obnavljaš lice zemlje.

Neka dovijeka traje slava Gospodnja:nek se raduje Gospodin u djelima svojim!Bilo mu milo pjevanje moje!Ja ću se radovati u Gospodinu.

Drugo čitanje (Gal 5, 16-25)

Plodovi Duha.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete.Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom.A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor,

23

U zajedništvu vjere i u snazi Kristove prisutnosti koja nas čini Crkvom, uputimo nebeskomu Ocu svoje molitve:

Obnovi nas svojim Duhom, Gospodine.1. Daruj svojoj Crkvi duh zajedništva

i čvrstu svezu jedinstva kako bismo uvijek prepoznavali bogatstvo raznolikosti svih koji u tebe vjeruju, molimo te.

2. Prosvijetli svojim Duhom papu našega Benedikta i sve pastire Crkve da tvoje vjernike mogu trajno uvoditi u dubinu bogatstva tvoje riječi, molimo te.

3. Prodahni sve krštenike svojim Duhom da u svetomu strahu žive dar te svjedoče ljepotu ljubavi koju si nam darovao, molimo te.

4. Nama ovdje okupljenima podari Duha mudrosti da umijemo prepoznati svaki tvoj dar te se nesebično dajemo za izgradnju tvoga kraljevstva među ljudima s kojima živimo i koje susrećemo, molimo te.

5. Našim pokojnicima podari radost udioništva u tvojoj nebeskoj slavi, molimo te.

Bože, izvore svakoga dobra, usliši nam smjerne prošnje. Čuvaj u nama dar Duha Svetoga i pomozi nam da mu cijeloga života budemo dostojan hram. Po Kristu Gospodinu našemu.

Svi se napuniše Duha Svetoga.

V. Blažanović, 2000.

Pričesna pjesmaSvi se napunišeDuha Svetoga, razglašavajući veličanstvenadjela Božja, aleluja.

(Dj 2, 4.11)

Popričesna molitvaBože, ti svojoj Crkvi dijelišdare nebeske; čuvaj u nama milost koju si dao, da dar Duha Svetoga vazda u nama djeluje a duhovna hrana unaprijedi djelo vječnog otkupljenja. Po Kristu.

srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već, rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti. Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona. Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama. Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo!Riječ Gospodnja.

Pjesma prije EvanđeljaDođi Duše Sveti, napuni srca svojih vjernika; i oganj svoje ljubavi u njima užezi!

Evanđelje (Iv 15, 26-27; 16, 12-15)

Duh istine upućivat će vas u svu istinu.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom. Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je.Zbog toga vam rekoh:od mojega uzima i – navješćivat će vama.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika


24

Metropola i govor novoga svijeta

Evo nas, braćo i sestre, u punini svih dobara; pristigli smo u metro-

polu svih svetkovina! – Tim se riječima sveti Ivan Zlatou-sti obratio svojim vjernicima na dan Pedesetnice, prostora i vremena svih kršćanskih slavlja, osobito misleći na Jeru-zalem, na grad suprotstavljen starozavjet-nomu Babilonu. Pedesetnica kao metropola novoga svijeta, Pedesetnica kao prostor no-voga rođenja, kao prostor neba. No, čovjek je uvijek htio grad po svojoj mjeri, po mjeri čovjeka, gdje Bog nije potreban.

Babilon je, nakon neuspjeha građenja no-voga svijeta ljudskim silama, bio prostor ra-zočaranja i prikovanosti uz zemlju. U njemu se ljudi – kako pripovijeda Knjiga Postanka – iako su govorili istim jezikom i imali isti cilj, nisu razumjeli. Grad po mjeri čovjeka koji že-li doprijeti do neba postaje mjestom podjela, sukoba i nasilja. Svako nastojanje bez Boga u konačnici završi na takav način. Jeruzalem i Babilon, slike dvaju gradova: jednoga koji je građen na želji čovjeka da zanemari svoju stvorenost, i drugoga, koji se raduje što je Bog postao dionikom stvorenosti da bismo živjeli besmrtnost. U dvoranu Posljednje večere stao je na Pedesetnicu cijeli svijet i svo vrijeme.

Jezik toplineNo, Pedesetnica je, braćo i sestre, ponajprije događaj novoga govora. U politici, na radnim mjestima, u medijima, u obiteljima… nerijet-ko se čuje hladan jezik, hladnoća i neproboj-nost ljudskosti; grubost i agresivnost u kojoj su riječi prodornije i bolnije od udaraca. Ta-da čeznemo za govorom koji utopljuje, grije i povezuje. Takav govor provire iz topline srca: »Mekšaj ćudi kamene, zagrij grudi ledene, ne

daj nama putem zlim.« Nije bez razloga u du-hovskome izvješću prisutna slika plamenih, ognjenih jezika. To je slika Božjega djelova-nja koje nam daje da u susrete s drugima ula-zimo srcem i da u drugima zapalimo iskru.

I u Crkvi ponekad govorimo hladnoćom; ri-ječima koje nisu zapaljene Duhom, tuđe ili ne-proživljene riječi; u sebi razumljive, ali zvuče isprazno. Hladan govor udaljava ljude i zatva-ra ih u sebe.

Svi koji su zapaljeni ognjem Duha Sveto-ga govore drukčijim jezikom, jednim jezikom, svim jezicima. Danas mnogi, od malena, uče i poznaju strane jezike, ali koliko se ljudi njima međusobno uistinu razumiju, nije razvidno na prvi pogled. Mi, Kristovi učenici, za govor ra-zumijevanja među ljudima dobivamo dar. Na Pedesetnicu su apostoli govorili ono što im je Duh davao govoriti i svi su ih razumjeli. Takav je jezik potreban svakomu vremenu, a euhari-stijsko slavlje pomaže nam živjeti i čuvati isto iskustvo. Ono je ujedno svjedok i očitovanje da nismo zaboravili taj dar. Dok se danas, u kul-turi razjedinjenosti, riječi rabe kao oružje, kao sredstva razdora i zadavanja boli, mi kršćani progovaramo zajedništvom.

Među jezicima koje poznajemo postoji je-dan koji nam je najdraži i najtopliji. Zovemo ga imenom majke – materinji jezik; jezik koji ima odliku nježnosti, blizine i brižnosti dobre majke. Danas se na raznim stranama svijeta u kršćanskim Crkvama čini da ne postoje strane riječi. Sve što odjekuje Radosnom viješću ču-je se kao materinji jezik. Postoje riječi koje bu-

25


Odjeci Riječi

U opisu silaska Duha Svetoga pisac svjedoči: »Svi bijahu zajedno na istome mjestu« (Dj 2, 1). Tim je

riječima opisano redovito okupljanje prve jeruzalemske zajednice. I danas

se Duh na najjasniji način očituje i daruje u liturgijskom okupljanju

Crkve. Gdje tražiti Božjega Duha i njegovo darivanje ako ne u našim

liturgijskim slavljima?

Oganj Duha uz: Dj 2, 1-13Već prva rečenica govori o ispunjenju. Duhovi su događaj ispunjenja. Taj blagdan Židovi su slavili kao završnicu žetve. U Lev 23, 17s nalazimo točna određenja žrtvovanja za tu prigodu. Možemo reći da učenike ponovno nalazimo zajedno, na istome mjestu: i eto iznenda šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar i ispuni čitavu kuću, »podijeljeni jezici« siđu po jedan na svakoga i svi se napune Duha Svetoga i počeše zboriti drugim jezicima. »Vjetar« i »Duh« u hebrejskom i grčkom su ista riječ. Božji pojavak u Starom zavjetu često je praćen vjetrom, a i vatreni pojavci upozoravaju na Božju prisutnost. Sve je bilo dostupno i zamjetljivo osjetilima sluha i vida. Nije riječ o pojavi prirodnog elektriciteta, jer ispunjeni Duhom počeše zboriti u drugim jezicima. Pritom nije riječ o materinjem jeziku, ali ni o nerazumljivom blebetanju, jer bijahu ispunjeni Duhom Svetim.

Mario Cifrak

de ljubav, riječi koje pridižu, tješe, hrabre, gra-de mostove, usprkos svih riječi i lavina govora koji truje i razgrađuje, koji smrzava životnost.

Govor koji svi razumijuJezik koji traži uvijek više, unosnije, brže; je-zik novca i osobnih povlastica, jezik života na tuđemu trudu, jedinstveni je jezik svih ljudi koji posjeduju građansku iskaznicu grada Ba-bela. Taj govor dovodi do neuspjeha i do ni-kada izgrađenoga grada. Duhovi su otvorili drukčiju mogućnost. Slika razdijeljenih jezika i Isusove uskrsne prisutnosti govor je o novo-sti razumijevanja.

Božji Duh omogućuje govor novim jezi-kom, a tko je zapaljen Kristovim žarom, tomu je babilonski govor nerazumljiv i stran. Tada se može graditi do neba, ali na drukčijim teme-ljima i tada se ne gradi ljudski grad, već Bož-je kraljevstvo. U asirsko-babilonskomu jezi-ku Babel/Babilon znači vrata Božja. Kroz ta je vrata Babel želio doprijeti do Boga, no kroz ta vrata dolazi kazna podjele među ljudima. Na Duhove Bog otvara druga vrata: ljude zahvaće-ne i ispunjene gorljivošću za drugoga čovjeka.

Zanimljivo je proširiti sliku. Djeci treba prilično vremena, brižnosti i blizine ljudi ko-ji ih vole, da bi naučila jezik. Na rođendan Cr-

kve, Crkva je najprije naučila govoriti, učiniti vlastitim onaj jezik koji svi razumiju. No, ka-kav je materinji jezik Crkve? Što ga obilježuje?

Kada se neki strani jezik, a stran je uvijek u odnosu na onaj koji metaforički zovemo ‘ma-minim jezikom’, nauči tako dobro da ga govo-rimo kao materinji, tada smo vjerojatno mate-rinji zamijenili nekim drugim, premda njegovi tragovi ostaju trajno u čovjeku. U nama ljudi-ma je gotovo nemoguć suživot dvaju jednako-pravnih jezika. Možemo reći i za sebe, kršćane: imamo jedan materinji jezik: jezik Duha Sve-toga. Jesmo li ga možda zaboravili?

U svakome danu, u tišini padova i razoča-ranja postoji prisutnost Duha koja životu ne dopušta klonuće i malodušje. Tu, pred sivom planinom prijetnja i nesigurnosti, Duh otvara cvjetnjake nade i svojim svjetlom dohvaća lje-potu postojanja i jedinstveno mjesto koje nam Bog povjerava i gdje nas nitko ne može zami-jeniti. U euharistijskim dvoranama gdje kršća-ni slave nalazi se više od ondašnjega Jeruza-lema i više od svakoga ljudskoga straha. I dok smo okupljeni u vjeri, nemojmo reći da ništa ne možemo učiniti, jer Duh sve čini novim ako smo spremni prihvatiti njegovu prisutnost i govoriti jezikom koji toliko puta svojim stra-hom učinimo nijemim.

Ivan Šaško

Zrnj

e

uz Prvo čitanje:

V. Bl

ažan

ović


26

Ulazna: 75.2 Blagoslovljen budi BogOtpj. ps.: Blago narodu (ŽV 05-2009)Prinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 273-274 Ja sam s vama Završna: 165 Oče naš dobri

3. lipnja 2012.

Svetkovina Presvetoga TrojstvaUlazna pjesmaBlagoslovljen budiBog Otac, i jedinorođeni Božji Sin, i Sveti Duhza milosrđe kojenam je iskazano.

Zborna molitvaBože Oče, poslao si na svijet svoga Sina, Riječ istine, i Duha posvetitelja, da ljudima objaviš tajnu svoga života.Udijeli nam da ispovijedamo pravu vjeru, priznajemo slavno i vječno Trojstvo te se klanjamo tebi, svemo-gućem i jedinom Bogu. Po Kristu.

Prvo čitanje (Pnz 4, 32-34. 39-40)

Gospodin je Bog na nebu i ovdje na zemlji – – drugoga nema.

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije reče narodu:»Ispitaj samo prijašnja vremenašto su protekla prije tebe, sve otkad jeBog stvorio čovjeka na zemlji:je li ikad, s jednoga kraja nebesado drugoga, bilo ovako veličanstvenadogađaja? Je li se što takvo čulo?Je li ikad koji narod čuo glas Bogagdje govori isred ognja kao što si ti čuoi na životu ostao? Ili, pôkuša li koji bogda ode i uzme sebi jedan narodisred drugog naroda kušnjama,znakovima, čudesima i ratom,jakom rukom i ispruženom mišicom,uza silne strahote, kao što je sve to,na vaše oči, učinio za vas Gospodin,Bog vaš, u Egiptu?Danas, dakle, spoznaj i zasadiu srce svoje: Gospodin je Boggore na nebu i ovdje na zemlji – – drugoga nema. Drži njegovezakone i njegove zapovijedikoje ti dajem danas da dobro budetebi i tvojoj djeci poslije tebe;da dugo poživiš na zemljikoju ti Gospodin, Bog tvoj,daje zauvijek.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 33, 4-6.9.18-20.22)

Pripjev: Blago narodu koji Gospodinodabra sebi za baštinu!

Prâva je riječ Gospodnjai vjernost su sva djela njegova.On ljubi pravdu i pravo:puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Gospodnjom su riječju nebesa sazdanai dahom usta njegovih sva vojska njihova.On reče – i sve postade,naredi – i sve se stvori.

Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:da im od smrti život spasi,da ih hrani u danima gladi.

Naša se duša Gospodinu nada,on je pomoć i zaštita naša.Neka dobrota tvoja, Gospodine,bude nad nama,kao što se u tebe uzdamo!

Darovna molitvaGospodine Bože naš, zazivamo tvoje sveto ime da posvetiš ove darove. Učini da i mi postanemo vječni prinos tebi.Po Kristu.

27


Braćo i sestre, u zajedništvu s Kristom Gospodinom, oživljeni snagom Duha koji nam je darovan, uputimo svoje molitve Ocu nebeskom:1. Sve udove svoje Crkve, koji su po krsnome

pritjelovljenju postali dionicima božanskoga života, čuvaj u snazi zajedništva s tobom i čvrstome vezu međusobne ljubavi, molimo te.

2. Sve kršćane prosvijetli svojim Duhom da spoznaju svoje poslanje u svijetu te svjedočanstvom života izgrađuju tvoje kraljevstvo, molimo te.

3. Sve koji su ranjeni malodušjem i beznađem ispuni svojom ljubavlju i pouzdanjem u tvoju dobrotu, molimo te.

4. Naše obitelji obnovi Duhom zajedništva i ozdravi u njima sve što je nepovjerenjem i grijehom ranjeno, molimo te.

5. Pokojnu našu braću i sestre, koji su po krštenju pritjelovljeni Kristu, nagradi vječnim zajedništvom s tobom u nebeskoj domovini, molimo te.

Svemogući Bože, po Kristovu silasku među ljude i po daru Duha uveo si nas u svoje božansko zajedništvo. Pomozi nam da živeći u svijetu trajno rastemo u tome daru te budemo dostojni vječnoga života. Po Kristu Gospodinu našemu.

Učinite sve narode mojim učenicima,krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Romanička freska iz crkve San Justo, Segovia, Španolska.

Drugo čitanje (Rim 8, 14-17)

Primiste Duha posinstva u kojem kličemo:Abba! Oče!

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kli čemo: »Abba! Oče!« Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo,da se zajedno s njime i proslavimo.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja (usp. Otk 1, 8)

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu,Bogu koji jest, koji bijaše i koji dolazi!

Evanđelje (Mt 28, 16-20)

Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj.A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaBudući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče!

(Gal 4, 6)

Popričesna molitvaGospodine Bože naš,daj da nam bude na spasenje tijelu i duši ova pričest i vjera u tvoje vječno Trojstvo i jedinstvo koju smo ispovjedili. Po Kristu.

Molitva vjernika


28

ih Uskrsli. On ih je sabrao oko sebe na početku svoga poučavanja. Sada ih šalje po svijetu. On sam odlazi iz vidljivoga svijeta. Njegovi će go-voriti njegove riječi i činiti njegova djela. Tako će njihovo zajedništvo rasti unatoč raspršeno-sti po svijetu i usprkos odlasku Učitelja u ne-vidljivost. Uskrsli je nevidljiv, ali ostaje sa svo-jima do konca svijeta. Sada su se našli u Gali-leji, ali nakon toga će se s Uskrslim nalaziti po-svuda, kamo god da odu. On će biti nevidljiv, ali će se pokazivati živim u svemu što budu go-vorili i činili u njegovo ime.

Vlast i poslanjeNa koncu se nalazi početak i na početku se vi-di kraj. Na koncu Isusova puta zemljom otva-ra se zadaća Crkve. Isus kaže da mu je dana sva vlast na nebu i na zemlji. Pa ipak, ljudi-ma treba pomoći da postanu njegovi učenici. Uskrsli svoje učenike ne stvara svojom vlašću. Ne naređuje im. Sva vlast neba i zemlje ne za-hvaća u ljudsku slobodu. Ljudi i narodi mo-gu postati njegovim učenicima. Štoviše, to je zadaća koju Uskrsli daje svojim učenicima, ali Isusova se vlast ne pokazuje kao moć nad lju-dima i narodima. Nije li sva vlast neba i ze-mlje upravo u tome: ostaviti ljudima slobodu da mogu postati Isusovi učenici? Nije li vrhu-nac vlasti u omogućavanju ljudima da slobod-no urone u zajedništvo s Bogom?

Poslanje

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Jedanaestorica se, posluš-ni Isusovu nalogu da odu na goru u Galileji, susre-

ću s njime. Naredbu su im pre-nijele žene. Isus im nije naredio izravno. Tako su trebali vjerova-ti ne samo Isusu nego i ženama. Povjerenje Isusu gradi se preko povjerenja ljudima. Poslušnost učenika i Isusova vjernost omo-gućuju susret. Zajednica se oku-pila na gori. Malo ih je, ali zajed-nica je cijela. Cjelina, međutim, nije savršena. Jedan je otpao. Ostalo ih je jedanaest. Nije savršena ni po nu-tarnjemu stavu. Nekolicina njih sumnja. Izva-na se, međutim, čini da su jedinstveni. Svi pa-daju ničice pred Uskrslim. Iznutra su podijelje-ni. No, cjelina i savršenstvo ne ovise o broju, ne-go o poslušnosti Uskrslome. Necjelovitosti i ne-jedinstvo nestat će kada zajednica postane po-slušna ne samo odlasku na goru u Galileju, nego i odlasku s gore u cijeli svijet. Riječ je o neobič-nom posluhu. Posluhom su došli na mjesto su-sreta u Galileji. Tamo je sve počelo i tamo se za-vršava Isusov zemaljski put. Na istom su mje-stu, ali sada je sve drukčije. Promjene se najbo-lje opažaju ako čovjek ostane na istom mjestu i u istim odnosima. Kao što djeca najlakše opa-žaju promjene u pričama ako već dobro pozna-ju priču, tako i čovjek najbolje opaža promjenu ako se ona dogodi u svijetu u kojemu živi i u ko-jemu se snalazi. Čovjek se mijenja i putujući, ali te se promjene teže opažaju. Promjene su naj-vidljivije ako izvanjske okolnosti ostanu iste, a ljudsku nutrinu zahvati novost.

Galileja je učenicima poznata. U njoj susre-ću Uskrsloga. Poznaju ga prije uskrsnuća, ali ne i nakon njega. Uskrsli je isti, ali je promije-njen. Toliko je drukčiji da neki sumnjaju. Ta-da im on prilazi i govori. Susret se s Uskrslim pretvara u zadaću. Odmah nakon susreta za-počet će njihov hod svijetom. Više neće biti tje-lesno na okupu, ali bit će zajedno. Povezivat će

K. Clobes, 1971.K. Clobes, 1971.

29


Način na koji su Isusovi učenici poslani da druge učine učenicima vezan je uz krštenje i poučavanje. Krštenje u ime Oca i Sina i Du-ha Svetoga jest uranjanje u trojstveni Božji ži-vot. Potom slijedi poučavanje. Nije na odmet primijetiti kako krštenje prethodi poučavanju. Kao da se najprije sve dogodi, a tek potom do-lazi potreba za razumijevanjem. Najprije se kr-stimo u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, a tek po-tom nam se otvara um za susret s tajnom Bo-ga. I nije to slučaj samo u odnosu s Bogom. Po-svuda je tako. U umjetnosti, u ljubavi, dobro-ti, znanju… Najprije se u čovjeku probudi žud-nja, potom uroni u novi svijet i tek potom otkri-va što se dogodilo.

Oblikovanje poukomOblikuje nas poučavanje koje nam otkriva tko je i kakav je Bog s kojim smo ušli u odnos. Oblikuje nas pouka koju učinimo svojom.

Tko je iz najveće blizine mogao promatrati učinke poučavanja, zna koliko je snažno isku-stvo pratiti kako učenik najprije ne zna i ne umije, a s vremenom sve više zna i sve bolje umije. Promatrati učenika kako ovladava zna-njima i umijećima ne znači tražiti u njemu svo-ju ulogu i naslađivati se sobom gledajući kako učenik raste. Znači nadasve vidjeti kako zna-nje, disciplina i umijeće žive neovisno o učitelju

i kako se razvijaju prenoseći se. Isusovi će uče-nici na sličan način promatrati kako Isus djelu-je i kako je živ ne u onome što oni čine svojom snagom, nego u onome što On čini kroz njihovo služenje. Nema snažnijeg iskustva da je Bog živ od onoga u kojemu Isusov učenik svjedoči ka-ko ljudi iz neznanja ulaze u znanje, iz mraka u svjetlo, iz ropstva u slobodu. Isusovi će učenici donijeti drugima ono što su primili, ono što im je Uskrsli zapovjedio i to će unositi velike, zbilj-ske promjene u živote ljudi. Njihovim će se pro-povijedanjem promijeniti i lice zemlje. Stoljeći-ma će njegova poruka obilaziti zemljom i mije-njati svijesti, društvena uređenja, odnose ljudi i način ophođenja s Bogom. Sâmi će učenici uvi-jek iznova otkrivati svoju krhkost i velika djela koja čini Uskrsli.

Taj proces nije na koncu. Traje. Opažamo vrlo različite razvoje poslanja koje je Uskrsli dao malomu broju svojih učenika prije nego li je uzet s njihovih očiju i iz vidljivoga prešao u nevidljivo.

Nedjeljna je euharistija kratko, ali važno vrijeme u kojemu zajednica krštenih smije iskusiti svoje necjelovitosti i svoje sumnje i sve-jedno prepoznati svoje poslanje. Opet kuša ka-ko ih Uskrsli, koji ih je uveo u odnos s Ocem i Duhom, sada povezuje u jedno.

Ante Vučković

Izabranje naroda Pnz 4, 32-34.39-40Dok se u Knjizi Izlaska kaže kako je brdo Sinaj bilo zavijeno u dim »jer je Gospodin u obliku ognja (heb. ba’eš) sišao na nj« (Izl 19, 18), Ponovljeni zakon želi izbjeći svaku pomisao da bi Bog bio prisutan u vatri. Tu je samo njegov glas, ali ne i lik. Taj glas označava Božju blizinu kakvu nije iskusio nijedan drugi narod (Pnz 4, 33). Na taj je način naglašena posebnost izabranoga naroda, jer »koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo?« (4, 7) Drugi događaj vezan uz izlazak iz Egipta čin je izbora naroda i njegovo stavljanje pod posebnu Božju zaštitu »kušnjama, znakovima, čudesima i ratom, jakom rukom i ispruženom mišicom, uza silne strahote« (4, 34). Nema tu nikakve zasluge samoga naroda, nego Bog ljubi svoj narod i vjeran je obećanju što ga je dao ocima (Pnz 7, 7-8; usp. 4, 37).

Darko Tepert

Zrnj

e

»Ja sam s vama u sve dane.« Prepoznati trajnost Kristove

prisutnosti u nama, znači ući u odnose Presvetoga Trojstva. Trojstvo

se »ne spoznaje«, nije ga moguće zahvatiti našom znatiželjom. Moguće

je tek stupiti u odnose Trojstva. Trojstvo je odnos ljubavi. Udioništvom

u tome odnosu, u kojemu struji božanski život, možemo ‘spoznati’

trojstvenoga Boga.


K. Clobes, 1971.


30

Ulazna: 77 Narod svoj hrani ili: 243 Sakramentu veličajnomOtpj. ps.: V Uzet ću čašu spasenja

(ili ŽV 06-2006)Posljednica (po volji): 202 Hvali, SionPrinosna: 228 Po obećanjuPričesna: 135.1 Tko jede moje tijelo ili: 248 Zdravo TijeloZavršna: 259 Krist nas je sobom hranio

7. lipnja 2012.

Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi KristoveUlazna pjesmaNarod svoj hranipšenicom najboljom,siti ga medomiz pećine.

(Ps 81, 17)

Zborna molitvaGospodine Isuse Kriste,u divnom otajstvu ostavio si nam spomen svoje Muke. Daj da tako slavimo svete tajne tvoga tijela i krvi da vazda uživamo plod tvog otkupljenja. Koji živiš.

Prvo čitanje (Izl 24, 3-8)Ovo je krv Saveza koji Gospodin s vama sklapa.

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Dođe Mojsije i kaza narodu sve riječi Gospodnje i sve odredbe. A sav puk odgovori u jedan glas: »Sve riječi što ih Gospodin reče vršit ćemo.« Tada Mojsije popiše sve riječi Gospodnje. A ujutro podrani te podigne žrtvenik na podnožju brda i dvanaest stećaka za dvanaest plemena Izraelovih. Zatim naloži mladim Izraelcima da prinesu žrtve paljenice i da žrtvuju Gospodinu junce kao žrtve pomirnice. Mojsije uhvati krv; polovicu krvi ulije u posude, a polovicu izlije po žrtveniku. Prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: »Sve što je Gospodin rekao izvršit ćemo i poslušat ćemo.« Mojsije potom uzme krvi te poškropi narod govoreći: »Ovo je krv Saveza koji Gospodin sada s vama sklapa na temelju svih ovih riječi.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 116, 12-13.15.16b-18)

Pripjev: Uzet ću čašu spasenjai zazvati ime Gospodnje.

Što da uzvratim Gospodinuza sve što mi je učinio?Uzet ću čašu spasenjai zazvati ime Gospodnje.

Dragocjena je u očima Gospodnjimsmrt pobožnika njegovih.Tvoj sam sluga, sin službenice tvoje:ti si razriješio okove moje.

Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,zazvat ću ime Gospodnje.Izvršit ću Gospodinu zavjete svojepred svim pukom njegovim.

Drugo čitanje (Heb 9,11-15)Krv Kristova očistit će savjest našu.

Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo: Krist se pojavi kao veliki svećenik budućih dobara pa po većem i savršenijem šatoru – nerukotvorenu, koji nije od ovoga stvorenja – i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u svetinju i nađe vječno otkupljenje. Doista, ako već poškropljena krv jaraca i bikova i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću, koliko će više krv Krista – koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu – očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu! A radi ovoga je posrednik novoga saveza: da po smrti za otkupljenje prekršajâ iz starog saveza pozvani zadobiju obećanu vječnu baštinu.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti jedan kruh od mnogo zrnja i vino iz mnogo grozdova. Molimo te, obdari svoju Crkvu jedinstvom i mirom što ih ovi darovi tajanstveno označuju. Po Kristu.

31


Braćo i sestre, Kristu Gospodinu, koji je sebe predao za život svijeta, uputimo svoje molitve.1. Za Crkvu kojoj si povjerio slaviti otajstvo

euharistije: da obnavljajući se danomice tim darom i sama biva kruhom koji se lomi za život svijeta, molimo te.

2. Za svećenike, služitelje svetih otajstava: okrijepi ih svetošću života i predanom ljubavlju za sve ljude, kako bi bili dostojni služitelji sakramenta ljubavi, molimo te.

3. Za ljude koji tragaju za tobom: budi im bliz i pomozi da u prihvaćanjutvoje riječi pronađu put života i spasenja,molimo te.

4. Za nas ovdje okupljene: daj da po blagovanje tvoje riječi i tvoga tijela otkrijemo ljepotu ljubavi koju nam daruješ za novo zajedništvo s tobom i s braćom ljudima, molimo te.

5. Za sestre i braću koji u vjeri usnuše:udijeli im dioništvo u nebeskoj gozbi,molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, u slavlju euharistije krijepiš nas svojom riječju i hraniš svojim tijelom i krvlju. Daj da blagovanje svetih otajstava usmjerava naše živote na hvalu tebi. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Molitva vjernika

Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se prolijeva za mnoge.

Pjesma prije evanđelja (Iv 6, 51)

Ja sam kruh živi koji sam s neba sišao, govori Gospodin; tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.

Evanđelje (Mk 14,12-16.22-26)Ovo je tijelo moje. Ovo je krv moja.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuPrvoga dana Beskvasnih kruhova,kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: »Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?« On pošalje dvojicu učenika i rekne im: »Idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim pa gdje on uđe, recite domaćinu: ‘Učitelj pita: Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima?’ I on će vam pokazati na katu veliko blagovalište, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite.«Učenici odu, dođu u grad i nađu kako im on reče te priprave pashu.I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: »Uzmite, ovo je tijelo moje.« I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili.A on im reče: »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.«Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj goriRiječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaTko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje, i ja u njemu, govori Gospodin.

(Iv 6, 57)

Popričesna molitvaGospodine, pričest tvoga dragocjenog tijela i krvi predokus je buduće slave. Molimo te, privedi nas uživanju tvoga božanstvau vječnosti. Koji živiš i kra ljuješ u vijeke vjekova.


32

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Tijelovo

Povijesni izvori kažu da je sve počelo jednim viđenjem. Julijana iz Lütticha (+1258.), srednjovjekovna kršćanska mi-

stičarka, imala je jednom prilikom posebnu vi-ziju. Vidjela je puni mjesec koji je plijenio pre-krasnom svjetlošću, ali je istovremeno imao na sebi crnu rupu. Nedostajao mu je dio koji kao da je bio isječen. Danas bismo rekli, nešto po-put rođendanske torte kojoj nedostaje jedan, prvi, odrezani komad. U njezinomu tumačenju mjesec je, u skladu sa starom patrističkom tra-dicijom, označavao Crkvu, a dio koji je nedo-stajao ukazivao je na nepostojanje u Crkvi svet-kovine u čast Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, u čast euharistije. Njoj se činilo da unatoč sva-kodnevnom slavljenju euharistije, ovom otaj-stvu vjere u Crkvi nije posvećena dostatna po-zornost. Toliki sveci imaju svoje vlastite dane u kalendaru i posebno mjesto u liturgijskom slavlju, a sam Gospodin koji je među nama pri-sutan, nema svoga posebnog slavlja! Upravo su ta njezina vizija, njezina promišljanja kao i rasprave koje su se tijekom stoljeća vodile oko načina shvaćanja Gospodinove prisutnosti u euharistiji, doveli do objave bule pape Urbana VI. »Transiturus de hoc mundo« kojom je go-dine 1264. ustanovljena svetkovina Tijelova.

Odlazeći s ovoga svijetaŠto nam za današnje razumijevanje čovje-ka i društva znači ova svetkovina? U spo-menutoj buli papa ističe nekoliko činjenica. Euharistija je memoriale salvificum, spaso-nosni spomen koji nas čuva od zla i jača u do-bru kao što nam omogućuje i rast u krjepo-stima i nadi. To je moguće jedino stoga što je sam Gospodin prisutan među nama, djelo-tvorno prisutan. Njegova djelotvorna prisut-nost čini razliku u odnosu na sva naša promi-šljanja, stremljenja i očekivanja. On nas hrani svojim tijelom kako bismo živjeli.

Hrana je važna za život. Ali postoji hra-na koja vodi smrti i koja vodi životu. Ako je

bit hrane samo ekonomski rast, samo nejasna ideja napretka, bogatstva, te ako naravni izvo-ri služe samo da bi ih se uništilo i na njima za-radilo, onda je to hrana smrti. Ako vjerujemo da nas Gospodin hrani svojom prisutnošću, da nam on daje život, da nas preobražava ka-ko bismo mi mogli preobražavati sebe, druge i svijet na sliku njegove preobrazbe svijeta, on-da je to hrana za život.

Euharistija i ekonomijaAnalizirajući spomenutu bulu, kao i crkve-ni i teološki nauk o transupstancijaciji, nje-mački teolog Thomas Ruster u svojoj knji-zi «Pretvorba. Traktat o euharistiji i ekono-miji» pokušao je približiti današnjem čovjeku važnost ove svetkovine i nauka Crkve o tran-supstancijaciji ukazujući na odnos euharistije i ekonomije, temu koja je danas za mnoge od presudne važnosti. Zašto? Ekonomski način razmišljanja i djelovanja čini se jedinim stvar-nim i mogućim načinom tumačenja i razumi-jevanja stvarnosti. Sve je podložno analizi do-bitaka i troškova, pri čemu često nisu važni ni čovjek ni njegovo dostojanstvo, nego jedino lo-gika kapitala i »pretvorbe« koje uništava na-ravna dobra i stavlja ih u funkciju dobiti i kori-snosti. Čak i kada bi smo htjeli, a mnogi to i že-le, istupiti iz ove logike, čini se da to nije mogu-će učiniti. Homo oeconomicus kao da je jedi-na prava definicija čovjeka, kao što je i societas oeconomica jedina moguća definicija društva.

Euharistijska preobrazba svijeta

33


Riječ ‘pričest’ čuva značenje riječi communio, zajedništvo. Euharistija

je otajstvo istinskoga zajedništva s Kristom i s braćom ljudima. Blagovati Kristovo tijelo znači

biti jedno s Kristom, biti »drugi Krist« u svijetu. I svi koji blaguju

od »jednoga tijela« bivaju »jedno« u svijetu. Prepoznaje li se u našim

zajednicama da blagujemo od istoga tijela, Krista?

Zrnj

e

Kako je isticao veliki srednjovjekovni teolog Aleksandar Haleški, panis potest esse corpus Christi. Kruh može postati tijelom Kristovim. To jednostavno, ali snažno vjerovanje mo-že mijenjati naše živote i naše odnose. Cijela stvarnost može biti preobražena Kristovom prisutnošću i može biti mjesto te prisutnosti, a upravo se to danas čini nemogućim. Čini se da naša otuđena stvarnost, stvarnost prožeta modernim razumijevanjem ekonomije, čovje-ka i društva ne može postati »Tijelo Kristovo« jer se snažno suprotstavlja biblijsko-kršćan-skoj slici stvarnosti koju slavimo u euharisti-ji i koju na poseban način častimo u slavljenju svetkovine Tijelova. Ta se stvarnost čini nespo-sobnom za otkupljenje, za pravu pretvorbu na temelju zajedničkoga dobra. Ona se, naprotiv, zatvorila u samodostatni krug koji iz kruha či-ni jedino oruđe borbe za preživljavanje i zara-du, ali u njemu ne vidi i ne prepoznaje moguć-nost za preobrazbu koja dolazi od Onoga koji je u zbilji svijeta potpuno prisutan i koji ju potpu-no mijenja i preoblikuje.

Zašto je važno slaviti Tijelovo?Upravo je stoga važno današnje slavlje. I važ-no je da je i u društvenom kontekstu ovaj dan neradni. Ono što nam je Isus ostavio i što je zapovjedio da činimo i slavimo kao spomen

njegove prisutnosti i njegovog djelovanja neiz-mjerni je dar koji nas mijenja i koji nam omo-gućuje drukčiji pogled na stvarnost. Mi se ka-tolici ne klanjamo gospodstvima, ne moramo prignuti koljeno ni pred kim, ali prigibamo ko-ljeno i klanjamo se Kristu prisutnom u kruhu. Njemu koji je istobitan Ocu, po kojemu je sve stvoreno, koji je bio jedan od nas i koji je pri-sutan među nama pod prilikama kruha i vina, prilikama koje mogu voditi ka životu ili smrti.

Stoga ovu svetkovinu treba slaviti svim sr-cem i svom ljepotom. Ne zbog toga da bi smo nekom nešto dokazivali ili demonstrirali moć, nego da bismo i usred nerazumijevanja naše logike razmišljanja i življenja pokazali da se u Kristu prisutnom u euharistiji otkriva neslu-ćena mogućnost preobrazbe čovjeka i svijeta. Ako ništa drugo, da se u njemu krije beskraj-na ljepota koja je u svoj jednostavnosti sna-ga za preobrazbu svijeta. Mnogima danas nije lako vjerovati u istinsku i stvarnu prisutnost Krista u euharistiji. Ali samo nas ona istinski preobražava i osposobljuje da budemo svj e-doci Kristove prisutnosti, svjedoci koji u sve-mu što čine omogućuju ljudima prepoznati prisutnost Krista u zbilji svijeta. Po otajstvu Euharistije otkrivamo da Krist nije napustio ni svijet ni čovjeka.

Željko Tanjić

Žrtve pričesnice Izl 24, 3-8Izraelci prinose Bogu »žrtve paljenice« (Izl 24, 5) u kojima se u potpu-nosti spaljuje žrtvovana životinja. Uz paljenice prinose i »pričesnice«, žrtve kod kojih je jedan dio životinje spaljen kao prinos Bogu, a od ostatka jedu svećenici i narod. Na taj se način, prvom žrtvom iska-zuje čast Bogu, a drugom svjedoči zajedništvo naroda i Boga. Mojsi-je zahvaća krv žrtava te njome polijeva žrtvenik (24, 6). Narod potom prihvaća sve što je čuo iz Knjige saveza riječima: »Sve što je Gospo-din rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo« (24, 7). U nastojanju da po-jasni zašto narod prvo kaže da će izvršiti, a tek potom da će slušati, rabinsko židovstvo dolazi do zaključka da je ovdje riječ o spremnosti i povjerenju naroda koji je, i bez da čuje, spreman vršiti sve što Bog zahtijeva. Mojsije tada krvlju škropi i narod. I to je znak zajedništva naroda s Bogom, ali i znak saveza kojemu je Mojsije posrednik.

Darko Tepert


V. Bl

ažan

ović,

200

3.


34

Ulazna: Gospodin mi je svjetlost i spasenje(glazbeni prilog, str. 39)

ili: 167.1 O Stvoritelju ljudiOtpj. ps.: U Gospodina je milosrđe (ŽV 02-2005)Prinosna: VI Izvore vode živePričesna: 186 Sva ljubavi mi, IsuseZavršna: 167.5 O Stvoritelju ljudi

10. lipnja 2012.

Deseta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaGospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim? Protivnici moji i dušmani posrću i padaju.

Ps 27, 1-2

Zborna molitvaBože, sve što je dobro od tebe dolazi. Udijeli nam dar svoga Duha, da mislimo što je pravoi to u djelo provedemo.Po Gospodinu.

Prvo čitanje (Post 3, 9-15)Čitanje Knjige Postanka Pošto je Adam jeo s drveta, zovne ga Gospodin, Bog: »Gdje si?«, reče mu. On odgovori: »Čuo sam tvoj glas u vrtu; pobojah se jer sam gol pa se sakrili.« Nato mu reče: »Tko ti otkri da si gol? Da nisi jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« Čovjek odgovori: »Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.« Gospodin, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena. Nato Gospodin, Bog, reče zmiji: »Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi poljskom! Po trbuhu svome puzat ćeš i prašinu jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 130, 1-8)Pripjev: U Gospodina je milosrđe

i obilno je u njega otkupljenje.Iz dubine vapijem tebi, Gospodine:Gospodine, usliši glas moj!Neka pazi uho tvojena glas moga vapaja!

Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati?Al u tebe je praštanjeda bismo ti služili.

U Gospodina ja se uzdam, duša se moja u njegovu uzda riječ.Duša moja čeka Gospodina više no zoru straža noćna.

Drugo čitanje (2 Kor 4, 13 – 5,1)Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima Braćo: Budući da imamo isti duh vjere kao stoje pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo. Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti. A sve je to za vas: da milost – umnožena – zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu. Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog, nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno. Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima. Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja (Iv 12, 31b-32)Sada će knez ovoga svijeta biti izbačen, govori Gospodin. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.

Darovna molitvaGospodine,usavrši naše služenje,da ovaj prinos budetebe dostojan a namauveća ljubav. Po Kristu.

35


Bogu, pobjedniku grijeha i svakoga zla, s pouzdanjem iznesimo svoje molitve: 1. Prati, Gospodine, svoju Crkvu na putu

kroz svijet: daj da vjernošću tvojoj riječi i svjedočanstvom života donosi ljudima svjetlo koje razbija svaku tamu zla, molimo te.

2. U svojoj mudrosti čuvaj, Gospodine, papu našega Benedikta, biskupa našega I. i sve pastire Crkve: pomozi im da svojim služenjem promiču ljepotu zajedništva u tvojoj Crkvi, molimo te.

3. Budi bliz, Gospodine, svima koji trpe,a sve koji se nalaze u tami grijeha obasjaj svjetlom svoga spasenja, molimo te.

4. Čuvaj u nama, Gospodine, dar vjere; otkloni iz našega srca sve što ranjava ljepotu zajedništva s Kristom te budemo dostojni zvati se njegovom braćom i sestrama, molimo te.

5. Primi, Gospodine, u nebesko blaženstvo sve naše pokojne, molimo te.

Svemogući Bože, izvore zemaljskoga i nebeskoga života, usliši nam molitve i naš zemaljski hod upravi na put vječnosti. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Evanđelje (Mk 3, 20-35)Sotoni je došao kraj.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku U ono vrijeme: Dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!« I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: »Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.« A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: »Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplijeniti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti! Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.« Jer govorahu: »Duha nečistoga ima.« I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: »Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!« On im odgovori: »Tko je majka moja i braća moja?« I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.« Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaBog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.

1Iv 4, 16

Popričesna molitvaGospodine, po ljekovitim otajstvima koja smo primili daj da ozdravimo od svoje zloće i hodimo putempravednosti. Po Kristu.

Tko god vrši volju Božju, on mi je i brat i sestra i majka.

A. Vangelli, Pro Civitate Museum, Asiz, 1955.


36

tika službene vlasti. Stoga su se možda i upla-šili da zbog Isusa i sami ne dođu na loš glas. Sve ih je to nagnalo da konačno zgrabe i odve-du toga »luđaka«.

Nije li to slučaj i u nas danas? Nisu li i na-ma, kršćanima, nerijetko rodbina, obitelj po-nekad najveći kamen spoticanja u nasljedova-nju Isusa Krista, jer ne želimo biti pred njima osporavani. I svećenici katkada postaju robovi svoje obitelji i rodbine tako što su cijeloga živo-ta prisiljeni financirati, zapošljavati svoju bra-ću, sestre, nećake, rođake te svu znanu i nezna-nu rodbinu. A koliki tek oženjeni i neoženjeni nisu sposobni razvijati odnose u obitelji, prija-teljstvu, ma ljubiti iskreno drugoga, ili su pak u strahu posvetiti se velikim zadaćama jer su cijeloga života vezani za mamu i tatu, ovisni o njihovu slaganju ili neslaganju. Koliki rodite-lji iskorištavaju djecu kako bi ispunili svoje nu-tarnje praznine, svoje neljubavi prema svoje-mu supružniku te koliko je zapravo sebičnosti u naizgled snažnoj roditeljskoj ljubavi.

Postoje osobe koje po svaku cijenu mora-ju biti kontroverzne, osporavane. Gdje god se pojave, uvijek imaju potrebu ta-

ko govoriti i djelovati da u drugima izazovu reakcije. Gotovo bismo mogli reći da uživaju u svojoj ekstravagantnoj osporavanosti. Tim osobama zapravo nije stalo do istine nego do njih samih, one moraju biti u središtu. No, s druge pak strane postoje osobe koje sve mjere neosporavanošću. Sebe i druge smatraju po-svećenima istini, dobru Crkve po tomu što su »dobrice«, što nikada ne daju nikakva povo-da da budu osporavani. I te osobe također ni-su posvećene istini jer misle da život za isti-nu isključuje svaki prijepor i ozračje ospora-vanosti. Zapravo, te se osobe boje zauzetosti za istinu. Kao i kod prvih, i njima je više stalo do njih samih negoli do istine. O istinskoj os-poravanosti, o osporavanom Isusu progovara nam današnje evanđelje.

Osporavani u obiteljiNa prvi pogled posve je razumljivo da je Isus bio osporavan, jer kako ne smatrati Krista os-poravanim kad je završio na križu. Tu istinu kršćanske vjere, nažalost, uvijek iznova zabo-ravljamo. Da, Isus Krist bio je osporavan, kon-troverzna osoba. Osporavana osoba bio je pr-vo za svoje ukućane. Evanđelist nam veli da su njegovi došli da ga »obuzdaju«. No, točni-ji bi prijevod grčkoga glagola krateo bio »ote-ti«, ili još bolje »zgrabiti«. Došli su ga dakle, oteti i zgrabiti, spriječiti ga u njegovu djelova-nju. Zašto? Zato što su mislili da je bio »izvan sebe«, odnosno zašto su ga smatrali ludim. Vjerojatno je rodbina bila mišljenja da nešto s njim nije u redu, da je poludio kad je počeo ži-vjeti kako oni sami nisu živjeli: naviještati kra-ljevstvo Božje, družiti se i blagovati sa sumnji-vim osobama, više vremena provoditi s prija-teljima (apostolima) negoli s njima. Doduše, rodbina je vjerojatno bila pomalo i ponosna na njega jer su mnogi Krista i hvalili. Ali sve im je teže padala njegova osporavanost te kri-

Osporavani Isus Krist i osporavani kršćani

Deseta nedjelja kroz godinu

Evo majke moje i braće moje. (A. Boatto)

37


A što je Krist učinio? Isus dakako nije bio protiv svetopisamske zapovijedi »Poštuj oca i majku«, odnosno »Poštuj svoju krv«. I za nje-ga je to »poštovanje« označavalo skrb za one s kojima smo krvno vezani, posebice danas, u vremenu individualizma. Ali on nam je isto ta-ko pokazao da to «poštovanje» podrazumijeva prekid s obitelji i rodbinom zbog Isusa Krista, spremnost da prihvatimo osporavanost među vlastitim krvnim srodnicima koji će nas zbog toga smatrati »izvan sebe«, ludima. Pokazao nam je da i u obitelji kriterij svih odnosa mo-ra biti Isus Krist. Dakle, nije dovoljno biti lud spram svijeta, nego i u vlastitoj obitelji, želi-mo li nasljedovati Isusa Krista! K tomu, Isus nas uči da svoju istinsku obitelj tražimo pr-venstveno u onima koji vjeruju u Isusa Krista, ko ji su posvećeni istini: »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.« Lijepo to zvuči, ali ne tražimo li ipak svoju »obitelj« u onih kod ko-jih imamo interes, koji nam zbog svoje moći mogu koristiti?! Ne, prekinimo jednom zauvi-jek s tim. Potražimo svoju »obitelj«, »majku« i »braću« u Isusu Kristu, u onima koji ljube Isusa Krista, u onima koji ljube istinu.

Osporavani u javnostiIsus nije samo osporavan u obitelji i rodbi-ni, nego i u javnosti, posebice spram službe-nih predstavnika te iste javnosti. Oni ga drže opsjenarom, nekom vrstom zloga vrača, opa-snom osobom koja ugrožava postojeći ‘mir’: »Beelzebula ima, po poglavici đavolskom iz-goni đavle.« Nema nasljedovanja Isusa Krista u ovomu postojećem svijetu bez osporavano-sti. Ne možemo biti samo spokojne, uvijek na-smiješene »dobrice« koje će drugi tapšati po ramenu. Posvijestimo si još jednom: Isusa su ovdje nazvali ni više ni manje nego »đa-vlom«. To nam dovoljno pokazuje o kakvoj se ozbiljnoj osporavanosti radi kad se nasljedu-je Isusa Krista. Trebamo biti spremni da nas drugi zbog Isusa Krista smatraju »đavlima«. Dakako, kao kršćani ne tražimo od drugih da nas tako nazivaju, što bi opet bila sebična ek-stravagancija, a ne nasljedovanje Isusa Krista, o čemu je bilo govora. Mi nasljedujemo Isusa Krista. To je ono što nam je prvo na umu. I ra-čunamo s tim da ćemo zbog njega morati pa-titi, da će naše riječi i djela proglašavati ospo-ravanima i đavolskima, da ćemo za druge biti »izvan sebe«, ludi.

Ivica Raguž

Zrnj

e

Za Isusa rekoše: »Izvan sebe je!« Da, on je izvan redovitoga, rađa se

»izvan«, daleko od svoga grada, izvan ljudskoga boravišta, postupa izvan

naših očekivanja, umire na izvanredan način, izvan grada… To njegovo

»izvan«, zapravo znači »izvan nas«. Doista, sve dok Isusu ne dopustimo

da bude »u nama«, bit ćemo spremni optužiti ga da je »izvan sebe«.

A istina je da je samo izvan nas!


Protoevanđelje Post 3, 9-15Jasno je u Post 3, 15 da kazna nije posljednja Božja riječ nakon čovjekova grijeha. Govoreći zmiji da će joj satirati glavu, Bog navješćuje i zmijin kraj. Bog se tako stavlja u obranu cijeloga čovječanstva. U kršćanskoj predaji ovdje se vidi navještaj Krista, pa se stoga ovaj tekst i naziva »Protoevanđelje.« Ključni su pojmovi u tom retku »sjeme«, što je obično prevedeno kao »rod« ili »potomstvo/potomak«, te osobna zamjenica »on«. U rodu ženinu doslovno se može prepoznati ljudski rod općenito. U kršćanskom čitanju prepoznaje se Isus Krist kao izdanak toga roda. U tekstovima Knjige Postanka koji slijede, »sjeme« često označava obećano potomstvo ili obećanog potomka praocima Izraela (usp. Post 17, 7-10). Stoga se ovo može čitati i kao svojevrstan mesijanski tekst. Osobna zamjenica »on« označava »rod ženin«, te upućuje dakle na Mesiju ili na Isusa Krista.

Darko Tepert

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI

38

Glazbeni prilog

Slušaj, Gospodine, glas moga vapajaUlazna pjesma za Sedmu vazmenu nedjelju

A. Canjuga

Slušaj, Gospodine, glas mo ga- va pa- ja.- Moje mi sr ce- go vo- ri:-

»Traži li ce- nje govo!«- Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim,aa lele-- lulu-- ja.ja.--

Svaki ću dan tebe1. Slavit ću te, o Bože,

Naraštaj naraštaju kazuje djela2. Velik je Gospodin i svake hvale

tvo

kraslado

vilju

sto

---

moj,ti,jan,ja- -

--

i silu2. nedokučiva je veli

ime ću tvoje hvaliti1. ime ću tvoje blagoslivljat u

učitvo

- -

vijekvijek

naju

----

ii

dodonjena

vijevijegovije

----

ka.ka.va!šta.

----

39


Gospodin mi je svjetlost i spasenjeUlazna pjesma za Desetu nedjelju kroz godinu

M. Martinjak

Go spo- din- mi je svje tlost- i spa se- nje:- ko ga- da se bo jim?-

Go spo- din- je štit ži vota- mo ga:- pred ki me- da stre pim?-

1. Za jedno mo2. Slušaj, Gospodine, glas

limmo

- Goga-

spova

- dipa

--

na,ja,

--

samomilostiv mi budi, u

tosli-

jaši- me!

tra-

žim:-

2. Moje mi1. da živim u Do

srmuce

--

Gogo

spodvo

-- ri:

njem-- »Traži

sve dane ži voli

- tace

--

svonje go-

ga,vo!«

--

1. da uživam mi2. Da, lice tvoje, Gospodi

line,

--

nuja

- Gotra

spod-žim.nju

-- i Dom

Ne skrivaj lica svonje

gagov--

odgle

me ne.dam.-

-

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Svaki liturgijski čin sadržajno je i obred-no oblikovan unutar obredne logike i smisla kojima se čuva vlastitost i posebnost pojedi-nih kultnih oblika. Danosti koje su zajednič-ke nekim liturgijskim slavljima ne bi smjele bi-ti opravdanjem za miješanje njihovih obrednih forma, pri čemu bi se gubila raznolikost, pri-jeko potrebna da bi se jasno uočavala stup-njevitost i raznorodnost udioništva u otajstvu Krista. To načelo ‘nemiješanja’ osobito vrije-di kada je riječ o bliskosti nekih obrednih i sa-držajnih elemenata iz sakramentalnih slavlja s onima iz nesakramentalnih slavlja. Stoga li-turgija riječi unutar slavlja euharistije obredno nije identična samostojnim slavljima koja na-zivamo ‘službom riječi’. Primjeri postaju još ja-sniji usporedi li se slavlje euharistije s oblicima štovanja euharistijskoga otajstva izvan mise.

Po slavlju otajstva euharistije u Crkvi se »izvršuje djelo našega otkupljenja« (Sa-cramentarium Veronense, 93). Cjelokupna obredna struktura slavlja euharistije kao i euhološki obrasci izriču i ostvaruju »dina-miku« te otajstvene zbilje. Po slavlju euhari-stije u Crkvi se uzbiljuje, aktualizira Kristo-vo djelo otkupljenja. Svi ostali sakramenti i čini pobožnosti usmjereni su prema euhari-stiji jer se po njoj na najizvrsniji način očitu-je Kristova djelatna prisutnost u Crkvi. Zato je slavlje euharistije »u pravome smislu rije-či izvor i svrha (origo et finis) štovanja koje se euharistiji iskazuje izvan mise« (Euchari-sticum mysterium, 3e). Prva i prvotna svrha čuvanja euharistije nakon slavlja mise nije euharistijsko klanjanje, nego davanje popud-bine (usp. Rimski obrednik. Sv. pričest i što-vanje euhar. otajstva izvan mise, 5). Upravo čuvanjem euharistijskih prilika za pričest bo-

Pričest unutar euharistijskoga klanjanja?U našoj župnoj crkvi svakoga mjeseca priređuje se cjelodnevno euharistijsko klanjanje, a vjernici su pozvani da u taj dan, pojedinačno ili u posebnim sku-pinama, pronađu vrijeme za klanjanje. Pojedinci su predložili da se kod cje-lodnevnoga klanjanja dijeli pričest kad se na klanjanju nađe veći broj vjerni-ka. Može li se dijeliti pričest pred izloženim Presvetim sakramentom?

Krešimir P.

lesnika stvorena je mogućnost za oblikovanje pobožnosti euharistijskoga klanjanja. Ono nipošto ne može zamijeniti slavlje euharistije koje svoj vrhunac ima u činu pričesti, po ko-joj Crkva, blagujući Krista, postaje »Kristovo tijelo« i tako živi zajedništvo koje nadvisuje svaki drugi oblik zajedništva s Kristom.

Raznorodnost svrhe i naravi sakramen-talnoga slavlja euharistije i euharistijskoga klanjanja ne dopušta da se miješanjem po-jedinih obrednih elemenata stvori dojam sakramentalnoga slavlja u formi klanjanja. Vjernike treba poticati da budu djelatni di-onici slavlja euharistije te da se pričešćuju unutar samoga euharistijskoga slavlja jer je to »najpotpuniji oblik sudjelovanja« u Kri-stovo otajstvu. Pričest vjernika izvan slavlja euharistije može se opravdati jedino spriječe-nošću sudjelovanja u euharistijskom slavlju zajednice, ali se pričest izvan slavlja uređuje posebnim obredom koji nije moguće ucijepiti u euharistijsko klanjanje. Kriva razumijeva-nja sakramentalne dinamike i utapanje slav-lja u »duh pobožnosti« nekoć su bili stvorili praksu da se i sama misa slavi pred izloženim svetootajstvom, ali je takva praksa u posli-jesaborskoj liturgijskoj obnovi izrijekom za-branjena (Sv. pričest i štovanje euhar. otaj-stva izvan mise, 83). U tome vidu postaje jednako nedopuštenim i dijeljenje pričesti pred izloženim presvetim sakramentom.

Kao što je slavlje euharistije potrebno oslobađati od gesta pobožnosti koje su vla-stite euharistijskomu klanjanju, tako je i sa-mo euharistijsko klanjanje potrebno čuvati u vlastitosti klanjanja, ne dopuštajući da u čin pobožnosti budu integrirani elementi vlastiti sakramentalnomu slavljenju.

Biblioteka ODJECI, 1

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKaptol 26, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 3097 117 • faks: +385 (0)1 3097 118e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDživo vrelo

Prepoznati UskrslogaBiblijska razmišljanja za liturgijsku godinu B17 x 20 cm � 336 str. � 95 kn

Ante Vučković

Vrtlog grijehaO Davidovu grijehu s Bat-Šebom12,5 x 20 cm � 152 str. � 95 kn

Riječ se razumijeva gledanjem, a lice Uskrslogaprepoznaje slušanjem. Riječ i Otajstvo daruju se

u uzajamnoj prožetosti, a liturgija Crkve divno skladaLjepotu njihova zajedništva.

A. Crnčević • I. ŠaškoPred liturgijskim slavljemOdgovori na najčešće liturgijska pitanja12,5 x 20 cm � 320 str. � 120 kn

A. Crnčević • I. ŠaškoNa vrelu liturgijeTeološka polazišta za novostslavljenja i življenja vjere17 x 24 cm � 680 str. � 195 kn

Ivica ŽižićPlemenita jednostavnostLiturgija u iskustvu vjere.17 x 24 cm � 334 str. � 160 kn

Ivica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica Žižić

Grijeh u čovjeku rađa vrtlog. U ovim promišljanjima,

na temelju Davidova grijeha s Bat-Šebom, opisana je struktura grijeha: od nje-gova rađanja u zaboravu

na Boga, preko uključenja drugih u grijeh, do njegova

nijekanja i 'prikrivanja' drugim grijesima. Jedan

grijeh stalno priziva drugi. Na kraju, ipak, Božja riječ

pronalazi put do čovjekove nutrine kako bi on u Božjemu svjetlu spoznao grijeh i snagu Božjega praštanja te ponovno

otkrio radost življenja.

Kaptol 26, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 3097 117 • faks: +385 (0)1 3097 118

Foto

: Shu

tter

stoc

k

2012 | otajstvenost ženidbe

Documents