2012 | vjerujem u boga svemogućega i stvoritelja

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIX. • cijena: 13 kn12 liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji god. XXIX. cijena: 13 kn

živo vrelo2012

Vjerujem u Boga svemogućega i Stvoriteljaod 2. do 24. prosinca 2012.

2012 12God. XXIX. (2012.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Ante Ivas, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Ante Ivas

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Gabrijela Miličević

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Liturgijsko susretanje stvaranja i spasenja

naša tema: Bog svemogući i Stvoritelj 2 Vjerujem u Boga (Oca) – svemogućega,

I. Šaško

Vjerujem u Boga Stvoritelja, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 14Biblijska razmišljanja:Ž. Tanjić, I. Šaško, S. Slišković,I. Raguž, A. Vučković

Prva nedjelja došašća

Bezgrješno začeće blažene Djevice Marije

Druga nedjelja došašća

Treća nedjelja došašća

Četvrta nedjelja došašća

u duhu i istini 34 Ljepota stvorenosti u Bogu

Pokorničko bogoslužje u došašću

Svečana ispovijest vjere– u slavlju euharistije ili drugim slavljima

trenutak: pisma čitatelja 40 Znamenovanje pri izlasku iz crkve

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

Stvaranje; kupola u narteksu crkvesv. Marka, Venecija, 1210.-1235.

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 12–2012

LLiturgijsko susretanje stvaranja i spasenja

L iturgijska godina u Pravoslavnoj Crkvi započinje prvim danom mjeseca rujna, danom koji je posvećen stvaranju. Večernja liturgija časova u tome slavlju započinje Psal-

mom 103, koji je pohvala Bogu Stvoritelju: »Blagoslivljaj du-šo moja Gospodina, Gospodine, Bože moj, silno si velik! Odje-ven veličanstvom i ljepotom, svjetlošću ogrnut kao plaštem!« Plašt veličanstva i ljepote satkan je od njegovih stvorenja. Stihir, umetnut među retke psalma, pjeva: »Ti, Riječi Očeva, koji si pri-je vjekova i koji si mudrošću stvorio sav svijet… blagoslovi svo-jom dobrotom krunu ove godine…« U himničkim izričajima toga blagdana Crkva kliče Kristu Gospodinu riječima: »Tvorče svega stvorenoga«, »Stvoritelju i Gospodaru vjekova, Bože svega svije-ta«, »Spasitelju svijeta, tvorče i Gospodaru svega stvorenja«… Ti kratki navodi pokazuju kako pravoslavna liturgijska teologija ra-zumijeva otajstvo stvaranja u svjetlu Kristova utjelovljenja. Sla-veći dan stvaranja, liturgija Krista naziva Stvoriteljem i Svedr-žiteljem svega stvorenoga. Rimska liturgijska tradicija nije tako izravna u svojim izričajima, ali nas njezina euhologija upućuje da je otajstvo otkupljenja neodvojivo od stvaranja te da nije mogu-će iskreno i cjelovito ispovijedati vjeru u Boga Spasitelja ako ga se ne prizna Stvoriteljem. Štoviše, uočava se da i sumnje i nepo-vjerenja u Božji dar spasenja izrastaju iz krize vjere u Božje stva-ranje. Tko zaboravlja ili niječe da je stvoren, taj ne pronalazi ra-zloga za otkupljenje.

Vrijeme došašća, u kojemu kršćanska nada u Kristov dola-zak postaje mjesto susreta s njim, prikladno je vrijeme razmišlja-nja o Kristovu daru spasenja kojim se dovršava i usavršava naše stvaranje. Krist daruje novu mjeru našemu dostojanstvu i vra-ća ljepotu našemu postojanju. Ispovijedajući vjeru »u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje«, iznova otkrivamo u se-bi »božansko dostojanstvo stvorenja«. Samom stvorenošću do-taknuti smo Božjom ljubavlju i pozvani na udioništvo u njegovu božanskomu životu.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Bog svemogući i Stvoritelj

UVjerujem u Boga (Oca) – svemogućegaPogled kroz liturgijske zazive

Ivan Šaško

Judeokršćanska slika i poi-manje Boga nigdje u Bibliji

izričito ne niječe da Bog može učiniti i promijeniti

sve. Moglo bi se reći da to implicitno potvrđuje. Ipak,

neposredno se, u svjetlu Isusove (samo)objave Boga,

predstavlja kao grijeh i neuspjeh posezanje za ze-maljskom moći koja teži za tim da bi ovladala drugima. Božje djelovanje podvrgnu-to je drugim, ne zemaljskim

kriterijima. Zbog toga je neprimjereno svako poisto-vjećivanje, ali i posličivanje Božje moći sa zemaljskom.

Božja je moć u neodvoji-voj vezi s ljubavlju, koja je s motrišta zemaljske ogra-

ničenosti sasvim nemoćna, kao što je s motrišta onkraj

stvorenoga svemoćna.

U liturgijskim molitvama jedan od najčešće korištenih zaziva i molitvenih početaka jest onaj koji Boga naziva svemogućim/svemoćnim. Bez obzira na velik broj molitava koje spominju

Božju svemoćnost, ti se zazivi svode na nekoliko inačica i proširiva-nja: omnipotens Deus; omnipotens sempiterne Deus; omnipotens aeterne Deus; omnipotens et misericors Deus; omnipotens et invi-sibilis Deus; omnipotens et mitissime Deus; Pater omnipotens. Kao što je vidljivo, u molitvama se uz Očevu svemoćnost veže još nekoliko odlika: vječnost, nevidljivost, milosrdnost i blagost/krotkost.

To da se Boga, božanstva i božansko veže uz veliku moć i svemoć-nost religijska je konstanta; nešto samo po sebi razumljivo i općepri-hvaćeno. Gledano s motrišta povijesti religija, ‘biti-Bog’ znači ima-ti vlast nad svime stvorenim, ljudima, životinjama, svemirom i poja-vama. To je općeprihvaćena konstanta u religijama, gotovo bez razli-ka. I u kršćanskoj je vjeri – što je vidljivo u prvim krsnim liturgijama – redovito kao prvo pitanje postavljano ono o vjeri u Božju svemoć-nost. Baš to pitanje u filozofiji i teologiji postaje predmetom novijih razmišljanja i rasprava, naročito pred izazovom događaja suvremene povijesti i susreta s patnjom.

Iz liturgijskih zaziva Bogu Ocu vidimo nekoliko istaknutih zna-čajki koje su u vezi s izrijekom našega Vjerovanja: a) Bog je najčešće predstavljen kao omnipotens; b) najčešći dodatci su oni koji se od-nose na vječnost; c) milosrđe i blagost; d) nevidljivost. I tamo gdje to nije izrijekom rečeno, pretpostavlja se vezanost u sintagmu Deus Pa-ter – Bog Otac, iako se dimenzija očeve brižnosti razrađuje kasnije u molitvenoj cjelini.

Biblijska polazištaZa razmatranje specifično kršćanskoga ispovijedanja Božje svemoć-nosti svakako da je potrebno posegnuti za biblijskim izražajima, vo-deći brigu i o povijesti tih objaviteljskih izrijeka. U Starome zavje-tu kao najstarija obilježja za Boga susrećemo izraze: El Šaddai (usp. Post 17, 1) ili jednostavno El (na primjer: Post 33, 20) koji se odno-se na Gospodina (Jahvu) kao bezgranično snažnoga i moćnoga. No, i u drugim se izražajima nalaze tragovi svemoćnosti: njegove Rije-či (usp. Ps 32, 6; 148, 5), njegove ruke i mišice (usp. Izl 15, 6), njego-va daha i Duha (usp. Job 26, 13). U Knjizi Postanka izrijekom se ka-že: »Zar je Gospodinu išta nemoguće?« (18, 16). I na drugim se mje-

3

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220121220121212201212

stima potvrđuje da Bogu ništa nije teško; što poželi to učini; za njega nema nikakve zaprje-ke, niti mu je potrebna ikakva pomoć. Tu se uočava da je starozavjetnim vjernicima sama po sebi razumljiva Božja svemoćnost, zbog koje su relativno rijetka mjesta na kojima bi se spominjalo ili pak izričito propitivala Bož-ja svemoćnost, nego je ona uvijek u suodnosu Boga prema stvorenjima i povijesti.

Božju moć treba točnije shvaćati kao moć nad svim zemaljskim i nebeskim silama, ka-ko to osobito izražava Božji naslov »Gospo-din nad vojskama«, što je bolje prevesti kao: »Gospodin nad svime stvorenim«. Za iza-brani, izdvojeni narod među narodima, ta se snaga očitovala u oslobađaju iz egipatsko-ga ropstva, iz čega se izvodio zaključak da će Bog tu snagu i u budućnosti uporabiti za do-bro svoga naroda. U govoru o svemoćnosti posebno su zanimljiva i zahtjevna ona mjesta na kojima se govori da je Bog začetnik trplje-

nja i nesreće, na tragu onoga što govori Knji-ga proroka Izaije: »Ja tvorim svjetlost i stva-ram tamu. Ja stvaram sreću i dovodim nesre-ću, ja, Gospodin, činim sve to« (Iz 45, 7). To zbunjuje narod, zbog čega Bogu upućuju op-tužbe za bolesti i trpljenja. No, neograničena moć nije nikada osporavana; ona nije uspo-rediva ni s kojim zemaljskom moći i vlasti.

U Novome je zavjetu takav pristup pre-uzet, ali s novim naglascima. Bog je svemo-ćan; on je nad svime; čak pobjeđuje smrt (usp. Heb 11, 19). U njegovo ime Isus, a ka-snije njegovi učenici čine brojna čudesna dje-la. Započeto Božje kraljevstvo koje Isus do-nosi na svijet usmjeruje se izričito na (poje-dine) ljude i na njihov konačni životni cilj i smisao. No, izričit govor o svemogućemu Bo-gu u Novome je zavjetu još rjeđi negoli u Sta-rome. U riječima za koje stručnjaci smatraju da dolaze izravno od Isusa ne nalazi se ozna-ka koja bi se na hrvatski mogla prevesti poj-mom ‘svemoćnosti’, u smislu sile i jakosti. Štoviše, govor o Bogu prožet je odlikom briž-noga očinstva, kao što je to slučaj u prispodo-bi o milosrdnome ocu i izgubljenome sinu/sinovima (o izgubljenoj ovci i drahmi – usp. Lk 15). Posebno je pak snažna prispodoba o milosrdnome Samarijancu. Bog se očituje ne kao vršenje moći, nego kao ljubav koja izlazi i dolazi ususret čovjeku.

Novozavjetni govor o Božjim atributima zadobiva posebnu konotaciju iz perspektive Isusovih kušnja u pustinji, među kojima je i kušnja da Isus posegne za zemaljskom moći. Takav bi put bio odstupanje od njegova po-slanja i očitovao bi grješnost. Ne dokidajući ništa od istine o Božjoj svemoćnosti, u Novo-me je zavjetu Bog objavljen više kao brižljivi i milosrdni Otac, nego kao gospodar svijeta.

Biblijskim izvješćima nije nimalo stra-na ideja i stvarnost Boga kao neograničeno-ga gospodara svijeta, ali su te odlike podređe-ne naglašavanju njegove stvoriteljske snage i naklonosti stvorenjima. Tijekom povijesti te-ološke misli dogodilo se da odlika svemoćno-sti u kršćanskoj slici o Bogu bude promatra-na u izoliranome svjetlu, te je tako ponekad

Maie

stas

Dom

ini, L

imog

es, F

ranc

uska

, 118

5-11

95.

NAŠA TEMA

4


(moguć, mogućnost). I jedno i drugo izvire iz istoga i ponegdje se u molitvama objedinjuje značenje (na primjer u izrazu ‘Djevice mogu-ća’), ali su nijanse važne.

Pojam svemoćnosti (omnipotentia, a ne omniregnantia) postao je ujedno i predme-tom osporavanja u suvremenoj kritici. Kori-štenje toga izraza, ako se u njega ne uđe ši-rinom biblijskoga poimanja, može ostaviti dojam stanovite konkurencije zemaljskomu vladanju. Kako pokazuje povijest teologije, to se neobično približavanje i dogodilo tijekom izoštravanja pojmovlja do mjere pokušava-nja postizanja sve veće moći, umjesto osluš-kivanja Boga koji nas upućuje na ljepotu na-še stvorenosti (a time i ograničenosti). Dobro je stoga poznavati kontekst nastanka, kako bi se uvažile i kulturološke specifičnosti koje ne mijenjaju istinu nauka, nego nas upozorava-ju na interpretaciju koja može u nauk unijeti vidike koji otežavaju shvaćanje nauka.

Svemoć ljubaviJudeokršćanska slika i poimanje Boga nigdje u Bibliji izričito ne niječe to da Bog može uči-niti i promijeniti sve. Moglo bi se reći da to implicitno potvrđuje. Ipak, neposredno se, u svjetlu Isusove (samo)objave Boga, predstav-lja kao grijeh i neuspjeh posezanje za zemalj-skom moći koja bi ovladala drugima. Bož-je djelovanje je podvrgnuto drugim, ne ze-maljskim kriterijima. Zbog toga je poistovje-ćivanje, ali i posličivanje Božje moći zemalj-skoj neprimjereno. Božja je moć u neodvoji-voj vezi s ljubavlju, koja je s motrišta zemalj-ske ograničenosti sasvim nemoćna, kao što je s motrišta onkraj stvorenoga svemoćna. Ta-mo gdje je prihvaćena Božja ljubav, ona doki-da neprijateljstva i rješava nesporazume, li-ječi bolesti svake vrste i pokazuje svoju nad-moć. Jednako tako, tamo gdje ta ljubav ni-je prihvaćena, ostaje nemoćnom, štoviše po-nižavajuće podvrgnuta ismijavanju i prividu smrti (najjasnija u slici križa).

Kršćansko ispovijedanje vjere u Božju sve-moć je ispovijedanje premoći ljubavi, a ni-pošto pouzdavanje u način kojim bi Bog na

dobila apsolutnu vrijednost. Na to su se po-kušali nadovezati pojedini teolozi pozivajući se na sliku ‘Pantokratora’, Svevladara u istoč-nim prikazima ili pak u kasnome srednjovje-kovlju na Zapadu (na primjer W. Ockham), kada je Božja svemoćnost vodila do zaključa-ka kako se Bog može hirovito poigravati s pri-rodnim zakonima.

Pantokrator i Deus omnipotensNabrojivši izrijeke kojim se u molitvi Crkve vjernici obraćaju Bogu Ocu, ističući svemoć-nost, vidjeli smo da se u našoj liturgiji goto-vo neizbježno nalaze pojmovi: Pater omnipo-tens i Deus omnipotens. U istočnoj liturgiji sa-žetost istoga sadržaja (premda s bitnim razli-kovnim nijansama) nalazi se u pojmu Panto-krator. Uzeti u svome neposrednome znače-nju, ti bi pojmovi mogli biti pogrješno shvaćeni i viđeni kao odstupanje od kršćanske slike Bo-ga, noseći u sebi političke ili vojne konotacije.

Grčka riječ za Svevladara (što je primje-ren hrvatski prijevod) u sebi sadrži riječ kra-tos (snaga, jakost, vlast, politička moć), odno-sno kratein (vladati). ‘Pantokrator’ je prijevod Božjega imena ‘Jhvh Sabaot’, koje odražava po-vezanost božanske moći pod vidikom stvaranja i održavanja svijeta. Taj se izraz našao i u na-vodu kojim sv. Pavao u Poslanici Korinćanima (usp. 2Kor 6, 18) – Kýrios pantokrátor, »Gos-podin Svemogući« – navodi proroka Izaiju (43, 6), kao i u Ivanovu Otkrivenju, ali ne i u Evan-đeljima. Povezanost svemoći i brižnosti, naža-lost, u tumačenju riječi pantokrator nije bila uvijek prisutna, ali ju je potrebno imati u po-zadini u govoru o judeo-kršćanskoj slici Boga.

U latinskome prijevodu Staroga zavjeta (u Vulgati) hebrejski pojam El Šaddai, kao i grčki Pantokrator prevedeni su kao De-us omnipotens. Latinski pridjev omnipotens snažnije naglašava svemoć, jer se moglo do-slovno prevesti i kao: omniregnans. Dobro je kao mali dodatak promotriti i hrvatsku upo-rabu i značenjsku širinu naših jezičnih izraza, jer u hrvatskome – iako se radi o istoznačni-ci – imamo poveznicu s riječju potens/poten-tia (moć, moćnost) i s possibilis/possibilitas

5

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220121220121212201212unutarstvorenjski način i tim sredstvima uspostav-ljao red i mijenjao ga. Ta-ko i kritika koja se upućuje govoru o Božjoj svemoćno-sti ne zahvaća bit. Sjetimo se onih pristupa koji pitaju o tome može li Bog učiniti nešto što bi zanijekalo nje-govu svemogućnost (često spominjana slika ‘kamena koji ne može dići’). Ti pri-stupi polaze od pogrješnih postavki moći, u smislu ze-maljske moći. Jednako ta-ko je i s onima koji Bogu predbacuju zlo i bijedu u svijetu (tvrdoću srca i bešćutnost), zaborav-ljajući Božju različitost i upravo ono na što ci-ljaju – Božju svemoć; nadilaženje naših misli.

Bog u kojega vjeruju kršćani objavljuje se upravo po uronjenosti u trpljenje do krajnjih granica, ne dokidajući otajstvo patnje, nego nudeći svjetlo otajstva ljubavi. Isto tako vri-jedi da govor o teološkim pitanjima treba dr-žati unutar teološkoga diskursa, jer se u ra-spravama nerijetko govori miješaju do po-svemašnjega nerazumijevanja. Ta zbrka pri-stupa i jezika ne vodi prema istini.

No, važnijim se čini govoriti o napetosti koja postoji između predodžaba o svemoćno-sti koje žive u uobičajenome, svagdašnjemu, ali i u filozofijskome smislu ‘sve-djelotvorno-sti’ i ispovijedanja vjere u svemoćnoga Boga u smislu onkraj-moći (Über-Macht). Time se kršćanstvo nalazi u okolnostima da prihva-ćanjem unutarzemaljske moći onemogućuje djelovanje kršćanske svemoći (ljubavi) kojoj bi svaka moć trebala biti podvrgnuta. Ispovi-jedajući kršćansku vjeru čovjek prihvaća sve-moć ljubavi.

DoksologijaKao što vidimo, liturgijski su izričaji uvijek kontekstualizirani, ali njihov sadržaj je ne-prekidno povezan s njihovim biblijskim upo-rištem. Kao spoj starozavjetnoga i novoza-

vjetnoga aspekta Božje svemoćnosti u euha-ristiji se nalazi u predslovlju i u himnu ‘Svet’: najprije u združenosti neba i zemlje u pjesmi koja Bogu daje slavu (»s anđelima i arkan-đelima, s prijestoljima i gospodstvima i sa svom nebeskom vojskom/sa svim nebeskim bićima pjesmu tvoje slave pjevamo bez pre-stanka«), a zatim u biblijskome himnu Bogu Sabaotu (Gospodinu nad svim stvorenjima) ‘Svet, svet, svet’ – »puna su nebesa i zemlja tvoje slave«, ne zaboravljajući pritom da se Božja slava očituje u njegovim djelima, među kojima je na prvome mjestu čovjek (vivens homo) kao »Božja slava«.

I svaki put kada molimo doksološku moli-tvu (a najkraća je molitva ‘Slava Ocu’), zapra-vo naviještamo svemoć Božje nemoći u ljuba-vi Isusa Krista koja čovjeka vraća u slavu Bož-ju, u vječnost zajedništva u kojemu je Bog sve u svemu, kao darivatelj svemogućnosti koja je zgusnuta u ljubav, tek približno izreciva samo u slici klanjanja u prostoru ispunjenu Bogom i u vremenu koje prethodi i nadilazi vjekove. Baš ta nova prostorno-vremenska dimenzija, koju kao ljudi ne možemo misliti, ostaje živje-ti u nekim kršćanskim molitvama Istoka, ka-da se molitva ne upućuje vječnomu Ocu (ko-ji je u odnosu na ‘vijek’, saeculum, na povije-sno očitovanje Onoga koji ne pripada katego-rijama prostora i vremena), nego »predvječ-

Mozaik na svodu baptisterija sv. Ivana Krstitelja u Firenzi, oko 1300.

NAŠA TEMA

6


nomu Bogu/Ocu«, koji je prije svih vjekova i ostaje dovijeka. Bivstvena bez-vremenitost Božja – govori teologija – je suština najviše aktualnosti (actus purus). U Bogu je i polazi-šte i dolazište svega stvorenoga.

‘Vijek’ u sebi sadrži i prostornu dimenziju, iako bi se – s pravom – mogao pronaći ade-kvatan izraz ‘predvječnomu’, možda u izrazu ‘predsvudašnji’. U tome svjetlu ne zvuči ne-prihvatljivo rečenica da je Bog ‘utopija’ (do-slovno: bezmješće), jer on uistinu u svojoj pu-nini ne može biti obuhvaćen niti jednim mje-stom. Time se ne kaže da Bog ne postoji, ne-go da ga ništa ne može obuhvatiti. Tako bi Bog na zemlji bio u-topičan ili antetopičan. Svemoć i svevladarstvo nemaju uporište u ta-kvome pristupu koji se ne tiče čovjeka. Isus je objavio Boga, svoga Oca kojemu je stalo do njegovih stvorenja. I jedini ključ za čitanje na-še vjere »u Boga Oca svemogućega« jest lju-bav, ta spojenost svevremenskoga i svepro-stornoga, ušla u naše živote da bi proširila ob-zorja smisla i istine o našemu postojanju.

Zaključni dodatciIstina je dakle da je u izrijeku Vjerovanja o Božjoj svemogućnosti sadržana istina da je Bog sveodređujuća zbilja, ali da je njegovo

djelovanje iz ljubavi. Govor o ljubavi je ujed-no i govor o slobodi. Bog je svakako posvema neovisan i posvema slobodan, te je svoj na-čin upravljanja svijetom u vidu dobra prema stvorenjima objavio u neizrecivosti žrtve svo-ga Sina na križu i u njegovu uskrsnuću.

Osim toga, molitve spominju Božje milo-srđe, milostivost i blagost kao osobine vezane uz svemogućnost. Bog ne napušta svoja stvo-renja. On ostaje vjeran i zalaže se za dobro čovjeka svojim sebedarjem.

Uz njegovu osobinu vječnosti, prisutna je i osobina nevidljivosti (invisibilis). Time se želi reći da nije predmet u empirijskoj stvar-nosti. Kršćanstvo naviješta da se samo u Isu-su Kristu može istinski vidjeti Božja zbilja.

Ako sve to pretočimo u liturgijski prostor, vidjet ćemo da taj prvi stavak našega Vjero-vanja ima svoju uobličenost tijekom povije-sti liturgijske arhitekture. U prvi plan dolaze bazilike koje su u apsidu postavile lik Svevla-dara. Ali, on nije apsolutum, odvojiv od osta-loga dijela. Štoviše, njegov lik je početna i za-vršna točka pogleda, a razlog je ponajprije u oltaru, u zajedništvu Crkve, vjernika koji sla-ve nevidljivu vidljivost u milosti krštenja-po-tvrde-euharistije, koja u sebi sadrži sjeme i plod Božje svemoćnosti, preobražavajući nas

u Kristovo tijelo. Tako či-njenica da Bog nosi svaki naš dah, otkucaj srca, titraj osjetila, nije razlog straha pred nekom svemoćnošću, pred kojom se treba preda-ti, nego razlog življenja lju-bavi koja nam je predana i kojoj smo se predali.

Ne zaboravimo da je Bog u toj ljubavi, u svemoć-noj nemoći, »ponizio sama sebe, postavši ljudima sli-čan…, obespravio se« (usp. Fil 2), otklonio svoje bo-žanske osobine da bi ušao u smrt i darovao nam svoje božanske osobine pobjed-nika nad smrću.

7


Vjerujem u Boga StvoriteljaLiturgijsko izručenje novomu djelu stvaranja

Ante Crnčević

Vjerom proniknuti u Boga i u vjeri ga pre-poznati kao Stvoritelja, znači priznati se stvo-renjem, plodom Božje

stvaralačke ljubavi. Time istina o vjeri

u Boga Stvoritelja go-vori o odnosima koji vladaju između Stvo-ritelja i stvorenja, iz-

među Boga i čovjeka. Ispovijedanje vjere u

Boga Stvoritelja nužno govori o nama, o na-

šemu ‘mjestu’ u Bogu, u njegovu naumu,

u njegovim djelima, u njegovu »držanju« svega što jest i svega što živi te na koncu,

o konačnosti i »dovr-šetku« svega u Bogu.

V jerujem u Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje. Taj prvi članak vjere na jedinstven način uspostavlja vjernički od-nos između čovjeka i Boga te pruža odgovor na temeljna egzi-

stencijalna čovjekova pitanja: odakle dolazimo, kamo idemo, koja nam je svrha. Pitanja o podrijetlu i svrsi čovjekova postojanja međusobno su nerazdvojiva te je ispravan odgovor na njih moguće tražiti jedino u jedinstvenosti početka i svrhe (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 282). Vjera da je Bog stvoritelj svega, nije tek jedna istina o Bogu, istina ko-ja ne bi doticala nas. Riječ je o vjerničkom pronalaženju sebe u Božjoj stvaralačkoj ljubavi. Nije dostatno vjerovati da Bog jest stvoritelj ili da stoji na početku kao uzrok svega. U simbolu vjere ispovijedamo vjeru u Boga-Stvoritelja. Time ispovijedamo spoznaju i iskustvo stvaralačko-ga odnosa koji vlada između Boga i nas; ispovijedamo da smo dotaknu-ti njegovom stvaralačkom snagom te da naše postojanje očituje njego-vu stvaralačku moć. Govor o vjeri u Boga Stvoritelja, stoga, ne može biti sveden na neki kreacionistički pristup svijetu i njegovu početku jer onaj tko priznaje da je Bog uzrok i početak svemira, samim time još ne ispo-vijeda vjeru u Boga Stvoritelja. Vjerom u Boga Stvoritelja vjernik sebe pronalazi u Bogu, izručuje se njemu, štoviše, »odriče« se svega jer spo-znaje da sve iz njega proizlazi i njemu se vraća.

Vjerom proniknuti u Boga i u vjeri ga prepoznati kao Stvoritelja, znači priznati se stvorenjem, plodom Božje stvaralačke ljubavi. Time istina o vjeri u Boga Stvoritelja govori o odnosima koji vladaju između Stvoritelja i stvorenja, između Boga i čovjeka. Ispovijedanje vjere u Bo-ga Stvoritelja nužno govori o nama, o našemu ‘mjestu’ u Bogu, u njego-vu naumu, u njegovim djelima, u njegovu »držanju« svega što jest i sve-ga što živi te na koncu, o konačnosti i »dovršetku« svega u Bogu. S iz-vjesnom se sigurnošću, stoga, razlozi suvremenih kriza vjere i povjere-nja u Boga mogu, barem dijelom, tražiti i u zaboravu da je Bog stvori-

Crkv

a sv.

Mar

ka, V

enec

ija.

NAŠA TEMA

8


telj, a to znači i u našemu zaboravu da smo stvorenja, proizašli iz nje-gova dara i »ovisni« o Njemu. Ne ispovijedati i ne živjeti vjeru u Boga Stvoritelja lako vodi u zabludu shvaćanja sebe kao apsolutnoga gos-podara svijeta i života, ili kao bića neovisna o Bogu.

Izvor u BoguVjera u Boga Stvoritelja vraća nas na biblijsko izvješće o stvaranju. Iz toga opisa, nastaloga u 5. stoljeću prije Krista, za naše je razmišljanje potrebno izdvojiti samo temeljnu istinu: Bog je stvoritelj svijeta. Sva-ki pokušaj uspoređivanja toga izvješća sa suvremenim prirodoznan-stvenim spoznajama značilo bi zaboraviti temeljnu nakanu svetoga pisca te tražiti u tekstu nešto što ne pripada njegovoj svrsi i smislu. Književna forma pripovijesti o sedmodnevnom stvaranju svijeta služi tek kao potka za pripovijedanje i prenošenje istine da sve ima začetak u Bogu, da sve proizlazi iz jedne moći, iz Božje riječi. Stoga pripovijest iz Knjige Postanka pronalazi najbolje razjašnjenje u proslovu Evanđe-lja po Ivanu: »U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bi-jaše Bog«. Istinski smisao cjelokupne povijesti pronalazi se tek kada ona biva čitana s usmjerenjem prema Kristu, prvoj i konačnoj Božjoj riječi. Na početku stoji Riječ, sve postaje po njoj, sve je creatura Ver-bi. Kao što ‘Isusa povijesti’ nije moguće razumjeti bez ‘Krista vjere’, tako ni biblijski govor o stvaranju, pa i onda kada ga je moguće pomi-riti s govorom znanosti, nije moguće ispravno razumjeti bez gledanja iz vjere, izrasle iz Božje objave u Kristu. Naslanjajući biblijske slike o stvaranju na novozavjetnu objavu, ispunjenju u Isusu Kristu, u komu sva povijest spasenja ima začetak i ispunjenje, spoznajemo da govor o stvaranju ne može biti zatvoren u neko početno ili ograničeno vrije-me. Stvaranje se događa u Božjoj osobi, u Božjoj Riječi koja obuhvaća

sve. Stvaranje zahvaća i prošlost i sadašnjost i budućnost. Ono nije čin koji bismo mogli kronološki odrediti; ono je onto-

loški čin (M. Tenace). U svemu što opstoji stoji Bog koji stvara u svome Sinu.

Biblijska slika stvaranja nije protivna ni znan-stvenim pretpostavkama niti znanstvenim dosti-

gnućima; ona je, kako se čita u teologiji stvara-nja kard. Josepha Ratzingera, »bolja hipoteza«. Biblijski govor je govor vjere, a vjera proistje-če iz »Božjega razuma«, iz mudrosti koja se ne da znanstveno dosegnuti ili opravdati logikom ljudskoga shvaćanja. Vjernički govor o stvara-nju stoga nije protivljenje znanosti, nego »pro-širenje racionalnosti« pri čemu sveukupna po-vijest – ne samo spasenjska u užemu smislu ri-

ječi – biva čitana iz vjere u Boga koji je početak i dovršetak svega.

Biblijska pripovijest o stvaranju, rasvijetljena utjelovljenjem Riječi, bistri vjeru u Boga Stvoritelja,

U početku bijaše Riječ,i Riječ bijaše u Boga,

i Riječ bijaše Bog.Sve bijaše u njoj i bez nje

ne postade ništa.Svemu što postade

u njoj bijaše život. (Iv 1, 1-4a)

me. Stvaranje se događa u Božjoj osobi, u Božjoj Riječi koja obuhvaća sve. Stvaranje zahvaća i prošlost i sadašnjost i budućnost. Ono

nije čin koji bismo mogli kronološki odrediti; ono je onto-loški čin (M. Tenace). U svemu što opstoji stoji Bog koji

stvara u svome Sinu. Biblijska slika stvaranja nije protivna ni znan-

stvenim pretpostavkama niti znanstvenim dosti-gnućima; ona je, kako se čita u teologiji stvara-nja kard. Josepha Ratzingera, »bolja hipoteza«.

ječi – biva čitana iz vjere u Boga koji je početak i dovršetak svega.

utjelovljenjem Riječi, bistri vjeru u Boga Stvoritelja,

9


ali istovremeno nudi i sliku o čovjeku, viđenu Božjim očima. Čovjek pripada redu stvorenja, oblikovan je iz zemlje, iz praha zemaljskoga. Iz te ‘grube’ sli-ke moguće je iščitati nekoliko »utješnih« spoznaja: prije svega istinu da čo-vjek nije oblikovan od zlih sila, nekom pobjedom dobra nad zlom, nego je oblikovan »od dobre Božje zemlje« (J. Ratzinger), iz njegova nauma i djela, po kojemu je svako ljudsko biće nositelj istoga dostojanstva; svi smo jedno čovječanstvo, jedno Božje stvorenje. No, tim oblikovanjem »iz zemaljskoga praha« čovjek nije dovršen. Stvoritelj u čovjeka usađuje »sličnost« Njemu samome, »sličnost« po kojoj biva nositeljem božanskoga života i dostojan-stva. Dok su u starim religijama prikazi božanstva nosili crte čovjekolikosti, biblijski prikaz čovjeka nosi jasne oznake bogolikosti. U čovjeka je udahnu-ta snaga božanskoga života.

Tu istu istinu, dvije tisuće godina nakon nastanka biblijske prapovijesti o stvaranju, Michelangelo će na sasvim drukčiji način orisati na svodu Sik-stinske kapele. (Ovogodišnja petstota obljetnica freske, dovršene 31. listo-pada 1512., dodatni je razlog da se na njoj zaustavimo.) Nakon trodijelnoga prikaza stvaranja svijeta slijedi triptih koji pripovijeda o početcima ljudsko-ga života u Bogu. U središnjemu polju vidimo čovjeka, Adama, ‘oblikovano-ga’ u tijelo, kako leži prostrt na zemlji iz koje je oblikovan, a Stvoriteljeva ru-ka, ispružena prema njemu, daruje mu snagu života. Dostatno je zamijeti-ti kako Adamovo tijelo leži gotovo beživotno, prepušteno čistoj »materiji«, zemlji, dok se strujanje životne snage prepoznaje tek u napregnutosti miši-ća Stvoriteljeve ruke ispružene prema Adamu. Stvoriteljeva desnica, čiji prst (digitus paternae dexterae) nosi snagu Duha Životvorca, počinje strujati ti-jelom, oživljavati ga i »rađati čovjeka«, biće stvoreno »na Božju sliku«, biće kojim struji dah božanskoga života. Ta suprotstavljenost još neoživljenoga Adamova tijela i životvorne Stvoriteljeve snage bila je, kako tvrdi povjesni-čar umjetnosti Crispino Valenziano, još izrazitija u izvornomu prikazu. Bu-dući da je u 17. stoljeću freska upravo na tome središnjemu dijelu bila propa-la, restaurator je Adamovu ruku »oživio« stavljajući je u uzdignuti položaj, čime se izgubila Michelangelova ideja o životvornome susretu Duha i ma-

Ti »Prste desne Očeve«u komu nam je život darovan…

Michelangelo Buonarroti: Stvaranje Adama. Svod Sikstinske kapele, Vatikan 1512.

NAŠA TEMA

10


terije, Stvoritelja i stvorenja. Prisjetimo li se da je slikaru idejni savjetnik u osmišljavanju kompozicija na svodu ka-pele bio teolog augustinovske tradicije, ideja oživljavanja čovjekova tijela Božjim Duhom dobiva novu potvrdu. Fi-lolog i književni kritičar Carlo Ossola pokazuje da su sli-kar i teolog nadahnuće za taj središnji motiv stvaranja i »oživljavanja« čovjeka imali u tekstu ranosrednjovjekov-

noga himna Veni Creator Spiritus (O Dođi Stvorče, Duše Svet), u kojemu čitamo riječi: Digitus paternæ dexteræ, tu rite promi-ssum Patris (Ti prste desne Očeve, od vječnog Oca obećan). Čo-vjekova bogosličnost stoji u posjedovanju Božjega Duha. Čovje-ku je darovana snaga novoga gledanja, gledanja onkraj zemlje, a što Michelangelo izriče susretom Stvoriteljeva i Adamova pogle-da. U Adamu tako Bog ulazi u novi odnos sa stvorenjem.

Vjera u Boga Stvoritelja, shvaćena kao gledanje da sve stoji u Bogu, oblikuje i naš sadašnji odnos s Bogom. Stvaranje i oživ-ljavanje čovjeka nije jednom dovršeni čin, smješten u neko pro-tološko vrijeme. Čovjek, kao nositelj Božjega Duha, pozvan je u Božje djelo stvaranja. Bibličar André Wénin, analizirajući Prvo biblijsko izvješće o stvaranju, zamjećuje znakovitost dvaju gla-gola: »I reče Bog: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična… Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.« (Post 1, 26a.27) Premda kaže »na-činimo«, Bog ipak »ne čini« nego »stvara« (trostruko potvrđe-ni glagol u r. 27). Dok u biblijskome govoru glagol bara’ (stvori-ti) pripada samo Bogu, kao jedinom sposobnom stvarati, glagol ‘asah (činiti) susrećemo u najširoj uporabi. Bog dakle ostvaruje ono što pripada samo njemu, on »stvara«, ali djelo time nije do-vršeno: potrebno je i »činjenje« koje pripada samomu čovjeku. Rekavši »načinimo« (u čemu su crkveni oci gledali začetke go-vora o Božjemu Trojstvu), Bog, kako zamjećuje Wénin, poziva čovjeka na uključenje svoga životnoga djela u Božji naum, zapo-čet u stvaranju. Tako slika stvaranja govori o čovjekovoj ovisno-sti Bogu, ali i o dostojanstvu na koje je čovjek pozvan.

Zaborav vjere u StvoriteljaPitanje vjerujemo li u Boga Stvoritelja ide znatno dalje od tra-ganja za spoznajom o nastanku svijeta i čovjeka. Može se re-ći da pitanje o vjeri u Boga stvoritelja traži novo pitanje: Je li uopće moguće istinski vjerovati u Boga, ako se ne ispovijeda da je on Stvoritelj? Ako se Boga ne prepoznaje i ne prihvaća kao

Stvoritelja, tj. ako čovjek ontološki nije plod Božjega dje-la, tek tada bivaju poljuljani sami temelji vjere. Ako čo-vjek nema izvor i uvir u Bogu, koji bi razlog vjeri mogao biti opravdan? Vjera se rađa iz poniznosti pred Onim ko-ji nas nadvisuje i komu pripadamo. Zato je »temeljni kr-šćanski stav stav bivstvene a ne moralne poniznosti« (J.

noga himna u kojemu čitamo riječi: ssum Patris vjekova bogosličnost stoji u posjedovanju Božjega Duha. Čovje-ku je darovana snaga novoga gledanja, gledanja onkraj zemlje, a što Michelangelo izriče susretom Stvoriteljeva i Adamova pogle-da. U Adamu tako Bog ulazi u novi odnos sa stvorenjem.

Vjera u Boga Stvoritelja, shvaćena kao gledanje da sve stoji u Bogu, oblikuje i naš sadašnji odnos s Bogom. Stvaranje i oživ-ljavanje čovjeka nije jednom dovršeni čin, smješten u neko pro-tološko vrijeme. Čovjek, kao nositelj Božjega Duha, pozvan je u Božje djelo stvaranja. Bibličar André Wénin, analizirajući Prvo biblijsko izvješće o stvaranju, zamjećuje znakovitost dvaju gla-gola: »I reče Bog: ‘Na svoju sliku muško i žensko činimo«, Bog ipak »ne čini« nego »stvara« (trostruko potvrđe-ni glagol u r. 27). Dok u biblijskome govoru glagol ti) pripada samo Bogu, kao jedinom sposobnom stvarati, glagol ‘asahono što pripada samo njemu, on »stvara«, ali djelo time nije do-vršeno: potrebno je i »činjenje« koje pripada samomu čovjeku. Rekavši »načinimo« (u čemu su crkveni oci gledali začetke go-vora o Božjemu Trojstvu), Bog, kako zamjećuje Wénin, poziva čovjeka na uključenje svoga životnoga djela u Božji naum, zapo-čet u stvaranju. Tako slika stvaranja govori o čovjekovoj ovisno-sti Bogu, ali i o dostojanstvu na koje je čovjek pozvan.

Zaborav vjere u StvoriteljaPitanje vjerujemo li u Boga Stvoritelja ide znatno dalje od tra-ganja za spoznajom o nastanku svijeta i čovjeka. Može se re-ći da pitanje o vjeri u Boga stvoritelja traži novo pitanje: Je li uopće moguće istinski vjerovati u Boga, ako se ne ispovijeda da je on Stvoritelj? Ako se Boga ne prepoznaje i ne prihvaća kao St

vara

nje.

Inici

jal u

z Knj

igu

Post

anka

. Bib

lija iz

Aar

aua;

drug

a pol

. 13.

st. (

Aarg

auer

Kant

onsb

iblio

thek

, MsW

ettF

11).

11

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220121220121212201212Ratzinger). U spoznaji i prihvaćanju sebe kao bića stvorenoga i ovisnoga o Božjoj ljubavi otkriva se prava slika i pravo ‘mjesto’ čovjeka. To je slika bi-ća koje nije razočarano spoznajom granica svoje moći jer se vjerom u Bo-ga Stvoritelja otkriva milosnost poziva na beskonačnost, na vječnost iz koje smo stvoreni i prema kojoj hodimo. Zato zaborav vjere u stvaranje, u Cre-atio, vodi u opasnost upuštanja u bezuvjetnu i rušilačku »kreativnost« ko-jom čovjek, uzimajući sve u svoje ruke, pokušava pokazati svoju moć i do-seći bezgraničnost. Čovjekova kreativnost može biti učinkovita i utješna tek u mjeri u kojoj vodi do Onoga koji je Creator svega i prema komu sve uvi-re. Otkupljenje je, stoga, podsjeća J. Ratzinger, tijesno povezano sa stvara-njem: »Samo ako je Otkupitelj i Stvoritelj, može biti Otkupitelj.« Smisao i vrijednost našega djelovanja u svijetu i zauzimanja za boljitak svijeta bitno ovise o pronalaženju sebe u Božjemu stvaranju.

Liturgija je slavljenje Božjega djela stvaranjaSvako kršćansko liturgijsko slavlje ima izvorište u Kristovu vazmenom otaj-stvu, vrhuncu Božjega djela spasenja. U slavlju kojim Crkva vrši spomen na to Božje Veledjelo, u vazmenomu bdjenju, za prvo svetopisamsko čita-nje odabrana je pripovijest o stvaranju iz Knjige Postanka. Bizantska je li-turgijska tradicija još sklonija tom tekstu pa ga naviješta u liturgiji bdijenja uoči velikih Gospodnjih blagdana. Time se pokazuje da se otajstvo Krista i njegova djela spasenja ne mogu cjelovito promatrati i slaviti ako se poče-tak spasenjske povijesti ne gleda u djelu stva-ranja. Događaj stvaranja u životu Crkve postao je jednim od temelja liturgijskoga spomen-či-na, ali prije toga vrijedi zamijetiti kako je i sami biblijski opis stvaranja strukturiran kao slavlje hramske liturgije. Te prve stranice Svetoga pi-sma proizašle su, prema nekim egzegetama, iz drevne liturgijske poeme u kojoj se, vjerojatno na početku nove godine, u sedmodnevnome ri-tmu hramske liturgije slavilo Stvoritelja svega (C. Doglio). Razmišljanje o stvaranju tako nas usmjerava na slavlje Stvoritelja.

Bog je stvorio svijet iz čiste ljubavi; ne jer je bio potreban izlaska iz za-tvorenosti u samoći ili jer bi bio potreban ljubavi, nego jer želi ljubiti, jer želi ljubav koja vlada u Trojstvu prenijeti i izvan trojstvenih odnosa. Stva-ranje je prva riječ i prva gesta očitovanja Božje ljubavi i njegova spasenja. Djelo stvaranja, opisano u mjeri sedmodnevnoga tjedna, doseže vrhunac u danu počinka, šabatu, kada su svi izjednačeni, kada je sve stvorenje pozva-no da nađe udjela u Božjemu »počinku«. Liturgija, vezana uz dan »Božje-ga počinka«, stoga ima zadaću uspostaviti iskonske odnose u kojima Stvo-ritelj biva prepoznat kao ishodište svega i ‘mjesto’ u kojemu sve počiva. Sla-veći Božja djela spasenja, liturgija uspostavlja u svijetu novo djelo stvaranja te ‘oblikuje’ odnose izručenosti i povjerenja Onomu od kojega sve polazi. Po liturgiji se stvorenje uvijek obnavlja snagom Božjega stvaralačkoga Duha. Robert Taft s pravom kaže da liturgija ispunja i premošćuje prostor koji, u

Je li uopće moguće istinski vjerovati u Boga, ako se ne ispovijeda da je on i Stvoritelj? Ako se Boga ne prepoznaje i ne prihvaća kao Stvoritelja, tj. ako čovjek ontološki nije plod Božjega djela, tek tada bivaju poljuljani sami temelji vjere. Zato je »temeljni kršćanski stav stav bivstvene a ne moralne poniznosti« (J. Ratzinger).

NAŠA TEMA

12


Michelangelovu prikazu stvaranja čovjeka, dijeli Ada-mov prst od Stvoriteljeva. Po liturgiji se čovjek usavr-šava, dozrijeva i raste u sličnosti na koju je stvoren i u kojoj je obnovljen.

Liturgija posreduje novu antropologiju u kojoj čo-vjek biva promatran kao »novo stvorenje u Kristu«. Krist postaje nova slika i nova mjera čovještva. Na-hranjeni Kristom, u euharistiji postajemo dionici te novosti. Liturgijska slika čovjeka i njegova odnosa prema svijetu smješta se u ozračje gratuitnosti, da-rovanosti koja se posreduje u liturgiji Crkve. Liturgi-ja, premda uvijek oblikovana kao čin i događaj, ipak ne može biti jasno sagledana ako se u njoj traži dje-lotvornost (efektivnost), pa taman da je riječ i o či-stim duhovnim učincima; liturgija je re-presentativ-ni čin, ona u-prisutnjuje i u-sadašnjuje događaje ko-ji su se već zbili u Božjemu spasenjskomu naumu te tako trajno obnavlja svijet, uspostavljajući sklad ko-ji vlada između Ljubećega i svega stvorenja. Tako li-turgija trajno podsjeća čovjeka na stav poniznosti, na istinu o stvorenosti, kako bi iz toga poniznoga odnosa otkrio Stvoritelja i bio primatelj njegova dara.

Povjeravajući se otajstvenomu »stvaralaštvu« liturgije moguće je, prema G. Bonaccorsu) uočiti tri odnosa koji se uspostavljaju između liturgijskoga slavlja i reda stvorenja: na prvome mjestu liturgija se manifestira kao »ar-heologija stvorenja« jer daje spoznati i vrjednovati svijet onakvim kakav jest u Božjim očima; u daljnjemu koraku liturgija je »arhitektura stvorenja« jer poziva i osposobljava za gradnju i oblikovanje svijeta do mjere da se sve pro-nađe pod jednom glavom, Kristom; naposljetku, liturgija je »arhetip stvore-nja« jer živi »red« u kojemu sve proizlazi iz Božje gratuitne ljubavi.

U slavlju euharistije Crkva se molitvom utječe Bogu nazivajući ga Stvo-riteljem: Svemogući Bože Stvoritelju (creator omnipotens Deus, zborna molitva u utorak drugoga korizmenog tjedna); Bože Stvoritelju Svedržite-lju (rerum omnium creator et rector, zborna dvadeset i četvrte nedjelje kroz godinu); Stvoritelju svijeta i izvore svakoga života (mundi creator et fons omnis vitae, drugo predslovlje Euharistijske molitva u misama za po-sebne potrebe); creator omnium (Stvoritelju svega), creator caeli et terrae (Stvoritelju neba i zemlje). Uvidom u te i druge molitvene izričaje razvid-no je da nemamo nigdje u Misalu molitvenoga zaziva u kojemu bismo Bo-ga nazvali samo Stvoriteljem. On se prepoznaje stvoriteljem po svojoj sve-moćnosti i po svome odnosu prema stvorenjima. Iz iskustva njegove ljuba-vi u kojoj »drži« svijet Crkva ga vjerom prepoznaje i slavi kao Stvoritelja ko-ji i danas nastavlja vršiti djelo stvaranja.

Kristovo djelo spasenja, odjelotvoreno u kršćanskoj svetosti, nazvano je novim stvaranjem. Tako u molitvi nad prinosima u misi o slavlju svetaca redovnika čitamo: »Preblagi Bože, ti si se, uništivši staroga čovjeka (vete-re homine consumpto), udostojao u blaženomu N. stvoriti novoga, na svoju

Spoznaja ljepote stvaranja usmjerava nas na slavljenje

Stvoritelja. Vjerom u Boga Stvoritelja uspostavljamo u redu stvorenjâ odnose

koji svjedoče otkupiteljsku snagu Novoga stvaranja.

C. Tarantini: Stvaranje

13


13 Č Sv. Lucija, djevica i mučenica, spomendanod dana: Iz 41,13-20; Ps 145,1.9-13b; Mt 11,11-15

14 P Sv. Ivan od Križa, prezb. i crkveni naučitelj, spomendanod dana: Iz 48,17-19; Ps 1,1-4.6; Mt 11,16-19

15 S Liturgija kvatriČitanja po izboru: Prigodna čitanja, str. 179-189

16 N TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA 17 P Svagdan: Post 49,2.8-10; Ps 72,1-4b.7-8.17; Mt 1,1-17 18 U Svagdan: Jr 23,5-8; Ps 72,1-2.12-13.18-19; Mt 1,18-24 19 S Svagdan: Suci: 13,2-7.24-25a; Ps 71,3-6b.16-17; Lk 1,5-25 20 Č Svagdan

Iz 7,10-14; Ps 24,1-4b.5-6; Lk 1,26-38 21 P Svagdan: Pj 2,8-14 (ili: Sef 3,14-18a);

Ps 33,2-3.11-12.20-21; Lk 1,39-45 22 S Svagdan: 1Sam 1,24-28; Otp. pj.: 1Sam 2,1.4-8; Lk 1,46-56 23 N ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA 24 P Svagdan: 2Sam 7,1-5.8b-12.14a.16; Ps 89,2-5.27.29; Lk 1,67-79

Liturgijski kalendar

P R O S I N A C 2 N PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA 3 P Sv. Franjo Ksaverski, prezbiter, spomendan

od dana: Iz 2,1-5; Ps 122,1-9; Mt 8,5-11 4 U Svagdan; ili: Sv. Ivan Damaščanski

Iz 11,1-10; Ps 72,1-2.7-8.12-13.17; Lk 10,21-24 5 S Svagdan: Iz 25,6-10a; Ps 23,1-6; Mt 15,29-37 6 Č Svagdan; ili: Sv. Nikola, biskup

Iz 26,1-6; Ps 118,1.8-9.19-21.25-27a; Mt 7,21.24-27 7 P Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Iz 29,17-24; Ps 27,1.4.13-14; Mt 9,27-31 8 S BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BL. DJEVICE MARIJE, svetkovina 9 N DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA 10 P Svagdan: Iz 35,1-10; Ps 85,9ab-14; Lk 5,17-26 11 U Svagdan; ili: Sv. Damaz I., papa

Iz 40,1-11; Ps 96,1-3.10ac.11-13; Mt 18,12-14 12 S Svagdan; ili: Bl. Dj. Marija Guadalupska

Iz 40,25-31; Ps 103,1-4.8.10; Mt 11,28-30

sliku… (novum secundum te creare dignatus es)«. Život svetosti nije plod tek ljudskoga nastojanja ili zaborava vlastite naravi, nego upravo preobraz-ba naravi kroz izručenje novomu Božjem stvaranju.

Zborna molitva Mise za posvećenje ljudskoga rada kaže da Bog ljudskim radom dovršava velebno djelo stvaranja (»Deus, qui humano labore immen-sum creationis opus iugiter perficis«). Bog se služi ljudskim radom kako bi stvorenje doveo k punini kojoj ništa ne nedostaje (perficere). Čovjek nije gos-podar stvorenja; nije gospodar ni rada jer mu je povjerena sposobnost rada da njime uspostavlja odnose koji očituju božanski red među svim stvorenim.

U misnoj euhologiji došašća nalazimo tek jedan spomen stvaranja: »Bože, po svome Jedinorođencu učinio si nas novim stvorenjem…« (qui novam creaturam per Unigenitum tuum nos esse fecisti). Došašće usmje-rava kršćaninov životni hod prema Zbilji »novoga stvaranja« koje nadvi-suje sklad prvotnoga reda (mirabiliter) kako bi čovjek na još divniji način (mirabilius) iskusio ljepotu božanske naravi koje, po Kristovu utjelovlje-nju, iznova postajemo dionici (consortes).

Stvorenja su mjesto susreta sa Stvoriteljem. I sam dar spasenja posre-dovan je po stvorenjima, po tijelu, po događajima koji ni po čemu nisu bi-li lišeni odrednicâ stvorenosti i zemaljskoga života. Stvorenje biva otkuplje-no u svojoj stvorenosti. Rimski kanon ističe da se i sami euharistijski spo-menčin zbiva po Božjim stvorenjima: »prinosimo tvome preslavnomu veli-čanstvu od svega što si nam dao i darovao« (de tuis donis ac datis). Litur-gija zato ne teži za introspekcijom vjere, nego za uspostavljanjem spasenj-skih odnosa sa svim ljudima i sa svim stvorenjem.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

14

Ulazna: 339.1 K tebi, Gospodine ili: 362 Padaj s nebaOtpj. ps.: 342 ili 343 K tebi, GospodinePrinosna: 362.4 Padaj s nebaPričesna: 350 Gospodin će dati srećuZavršna: 363 Sine Božji

Prvo čitanje Jr 33, 14-16Učinit ću da nikne Davidu izdanak pravedni.

Čitanje Knjige proroka Jeremije»Evo, dolaze dani – govori Gospodin – kad ću ispuniti dobro obećanje što ga dadoh domu Izraelovu i domu Judinu:U one dane i u vrijeme ono učinit ću da nikne Davidu izdanak pravedni; on će činiti pravo i pravicu u zemlji. U one dane Judeja će biti spašena, Jeruzalem će živjeti spokojno. A grad će se zvati: Gospodin – Pravda naša.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 25, 4b-5.8-10.14Pripjev: K tebi, Gospodine,

uzdižem dušu svoju.Pokaži mi, Gospodine, putove svoje,nauči me svojim stazama!Istinom me svojom vodi i pouči mejer ti si Bog, moj Spasitelj:u tebe se pouzdajem svagda.

Gospodin je sama dobrota i pravednost:grešnike on na put privodi.On ponizne u pravdi vodii uči malene putu svome.

Sve su staze Gospodnje ljubav i istinaza onog koji čuva savez njegov i propise.Prisan je Gospodin s onima koji ga se bojei savez svoj objavljuje njima.

Drugo čitanje 1Sol 3, 12 – 4, 2Učvrstio vam Gospodin srca za dolazak Kristov.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola SolunjanimaBraćo:Dao vam Gospodin te jedni prema drugima i prema svima rasli i obilovali ljubavlju kakva je i naša prema vama. Učvrstio vam srca da budu besprijekorno sveta pred Bogomi Ocem našim o dolasku Gospodina našega Isusa i svih svetih njegovih s njime.Uostalom, braćo, molimo vas i zaklinjemo u Gospodinu Isusu: primili ste od nas kako treba da živite da biste ugodili Bogu. Vi tako i živite pa sve više napredujete! Ta znate koje smo vam zapovijedi dali u Gospodinu Isusu.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesmaK tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju, u tebe se uzdam, Bože moj: ne daj da se postidim, da se ne vesele nada mnom dušmani! Koji se u tebe uzdaju,postidjeti se neće.

(Ps 25, 1-3)

Zborna molitvaSvemogući Bože, mi s vjerom iščekujemo Kristov dolazak. Udijeli, molimo te, da mu idemo ususret pravednim životom te nas, kad dođe, postavi sebi s desne i uvedi u kraljevstvo nebesko. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti ovaj kruh i vino, dar tvoje dobrote. U ovoj službi pretvaraš ih u sakramenat svoga Sina: daj da nam on bude dar vječnog otkupljenja. Po Kristu.


2. prosinca 2012.

15

Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolaziu oblaku s velikom moći i slavom.

Nepoznati autor: Westminsterska Apokalipsa, oko 1260., British Library.

Popričesna molitvaGospodine, daj da nam bude na korist slavljenje ovih otajstava: po njima nas u prolazu zemaljskim životom naučiti ljubiti vječna nebeska dobra.Po Kristu.

Braćo i sestre, radosno iščekujući Kristov slavni dolazak iskrenom se molitvom utecimo nebeskome Ocu da naš životni hod usmjeri tome milosnom susretu. Recimo zajedno:

Vodi nas, Gospodine, putem spasenja. 1. Vodi, Gospodine, svoju Crkvu snagom Duha Svetoga,

da narodima kojima si je poslao bude svjetlo spasenja i znak tvoje trajne ljubavi i blizine, molimo te.

2. Rasvijetli svjetlom svoje mudrosti papu našega Benedikta, biskupa našega I. i sve pastire Crkve: pomozi im da, poučljivi tvojoj riječi, umiju u svim izazovima svijeta uvijek razabirati put spasenja i u tvome narodu buditi radosnu nadu u dar vječnosti, koji si nam pripravio, molimo te.

3. Podari svim svojim krštenicima snagu da, iščekujući Kristov ponovni dolazak, očituju svakom čovjeku ljepotu tvoje ljubavi i tako ostvaruju svetost na koju si ih pozvao, molimo te.

4. Pohodi svojim mirom naše obitelji: daj nam iskusiti radost tvoje blizine te ovo vrijeme došašća bude vrijeme našega izručenja tebi kako bismo bili dostojni dara spasenja, molimo te.

5. Primi u svoj očinski zagrljaj našu pokojnu braću i sestre i obdari ih radošću gledanja tvoga lica, molimo te.

Gospodine Bože, začetniče i dovršitelju svakoga dobra.Hod vjere što ga danas započinjemo prati bogatstvom svoje milosti da brige i iskušenja života ne ugase u nama nadu u vječno zajedništvo s tobom. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernikaPjesma prije evanđelja Ps 85, 8Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje.

Evanđelje Lk 21, 25-28.34-36Približuje se vaše otkupljenje.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme:Reče Isus svojim učenicima:»Bit će znaci na suncu,mjesecu i zvijezdama,a na zemlji bezizlazna tjeskoba narodâzbog huke mora i valovlja.Izdisat će ljudi od straha i iščekivanjaonoga što prijeti svijetu.Doista, sile će se nebeske poljuljati.Tada će ugledati Sina Čovječjegagdje dolazi u oblaku s velikom moćii slavom. Kad se sve to stane zbivati,uspravite se i podignite glavejer se približuje vaše otkupljenje.Pazite na se da vam srca ne otežajuu proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji.Stoga budni buditei u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbitii stati pred Sina Čovječjega.«Riječ Gospodnja.

Ps 85, 8


16

P red nevoljama koje opisuje i o kojima govori sa svom ozbiljnošću Isus poziva na jednostavan stav budnosti i molitve.

Jednostavan, a ipak tako bremenit, posebice u našemu vremenu koje i pred nas kršćane stav-lja mnoštvo izazova kojima često nismo dora-sli i na koje ne znamo dati, ni sebi i ni drugi-ma, pravi odgovor. Čak bismo se mogli i složi-ti s onima koji nam kažu, opisujući nevolje ko-je stoje pred nama, bez obzira čitali ih u teo-loškom ili nekom drugom ključu, kako je jedi-ni lijek pred takvim izazovima djelovanje, ak-tivnost, zalaganje, borba. Ali Isus ukazuje na nešto suprotno.

Tjeskoba i strahIsus govori o znakovima na nebu, ali govori i o strahu i tjeskobi. I to o bezizlaznoj tjeskobi i izdisanju od stra-ha pred onim što svijet če-ka. Svjedoci smo da ni u da-našnjemu vremenu ove nje-gove riječi nisu pretjerane. Kada bismo na najbolji mo-gući način htjeli opisati situ-aciju u kojoj se današnji čo-vjek i društvo nalaze i duh koji nas sve prožima, onda bismo mogli, unatoč cjelo-kupnomu prividu napret-ka i često umjetno stvore-ne atmosfere dobroga osje-ćanja, uzeti Isusove rije-či bez ikakve bojazni da će-mo pogriješiti. Danas vlada bezizlazna tjeskoba i izdisa-nje od straha pred onim što nas čeka. Govori se o sma-ku svijeta, ekonomska kriza potresa mnoge zemlje, stra-hovi od ekoloških katastrofa koje prijete sve su prisutni-ji, sigurnost se nigdje ne na-

U svako doba molitezire… Sve je u tjeskobnom previranju koje je obilježeno strahom. Depresija je jedna od naj-raširenijih dijagnoza i bolesti koje haraju ra-zvijenim svijetom. Osjeća se beskrajna prazni-na i besmisao.

Otežalo srceIsus istom takvom oštroumnošću, koja bi, da je izrečena nekim drugim načinom govora i u neko drugo vrijeme, mogla biti smatrana pre-ciznom znanstvenom analizom duha vremena, uočava da se ljudi u takvim trenutcima i vre-menima okreću logici zaborava i zabave. Ili,

bolje rečeno, zaboravu kroz za-bavu. On to naziva »otežalim srcem« u proždrljivosti, pijan-stvu i životnim brigama. Kako dojmljiv izraz upotrebljava Isus: otežalo srce. Srce, izvor životne snage i energije, ono koje sve drugo natapa poput izvora, ne može biti onakvo ka-kvo bi trebalo biti. Otežalo je jer se u susretu s tjeskobom i strahom predalo proždrljivo-sti i pijanstvu, užitku koji je sa-mome sebi svrha. Ali i još ne-čemu drugom. Ništa ne vi-di osim životnih briga. One su postale središte svega. Ništa drugo ne može vidjeti, uočiti i doživjeti izvan životnih briga. Brige su postale jedini život-ni horizont. Brige koje rađaju bijeg od njih samih, ne njiho-vo nadvladavanje, i to kroz za-bavu, ugodu, kroz prepuštanje drugom zatvorenom horizontu koji se istovremeno pobožan-stvenjuje i banalizira, horizon-tu kojega simboliziraju proždr-ljivost i pijanstvo. I brige, ko-liko god stvarne, mogu postati idoli kojima se klanjamo.


17


Ispunjenje »dobrog obećanja« Jr 33, 14-16Prorok prenosi Gospodinove riječi o početku ispunjenja »dobrog obe-ćanja« što ga je dao »domu Izraelovu i domu Judinu«, što ga je Bog dao praocima ali i Davidu: »Istom kad se Babilonu ispuni onih se-damdeset godina, ja ću vas pohoditi te vam ispuniti dobro obećanje da ću vas vratiti na ovo mjesto« (Jer 29, 10). Obećanje se sada ispu-njava. Ovdje se gotovo doslovno ponavlja pjesničko proroštvo iz Jr 23, 5-6. U danima koji dolaze (usp. Jr 33, 14) Bog će Davidu podići »izda-nak pravedni« (r. 15) koji je Mesija, kao što je to slučaj i kod proroka Zaharije (usp. Zah 3, 8; 6, 12). Pravda i pravica (Jr 33, 15) označava-ju da će u mesijanskom kraljevstvu narod biti siguran, a ne prepušten hirovima raznih tuđih vladara. Dolazak Pomazanika stoga predstav-lja spas i spokoj (r. 16). I dok je u Jr 23, 6 novo ime nadjenuto Izraelu, ovdje je ono dano Jeruzalemu: »Gospodin, Pravda naša« (Jr 33, 16). Pravda se ostvaruje Božjom prisutnošću u njegovu narodu.

Darko Tepert

Zrnj

e

Bdijte i moliteBezizlazna tjeskoba, izdisanje od straha, ote-žalo srce, proždrljivost i pijanstvo. Prava dija-gnoza vremena, stanja duha i čovjeka. Premda se čini da je Isus pesimističan, što nikako ne možemo spojiti s njegovom osobom i posla-njem, on zapravo realno riše čovjekovu du-hovnu situaciju. Ali ukazuje i na izlaz, nudi li-jek. I ne prvotno onaj koji smo spominjali na početku, a koji bi mnogi očekivali. Ne govori o nekom drugačijemu djelovanju. Govori o bdi-jenju i molitvi. To je pravo djelovanje koje nu-di izlaz iz tjeskobe, koje ukazuje na život on-kraj straha i koje srcu vraća lakoću postojanja i usred teškoća nevolja. Zato je zadaća i posla-nje nas kršćana, posebice u ovom adventskom vremenu, usred tjeskoba, straha i životnih bri-ga otkriti, osnažiti i još više prionuti na moli-tvu, bdijući svojim srcem i drugačijim duhom. Onim duhom koji ne bježi od stvarnosti i bri-ga, ali ih kroz bdijenje i molitvu gleda posve drugačijim očima i drugačijim srcem. Očima i srcem koji su ispunjenim prisutnošću Krista kojega iščekujemo i koji u našu nutrinu uno-si drugačiji svijet. Svijet bez kojega bismo ui-

stinu ostali u bezizlaznoj tjeskobi i izdisali od straha, a srce bi nam otežalo do granica ne-podnošljivosti.

Molitva, od koje mnogi bježe i ne znaju što bi s njom u svomu životu, može se promatra-ti kao sterilna, kao aktivnost bez posljedica za život. Molitva, kao i svaka djelatnost duha ko-ja se ne mjeri efikasnošću i koja ne donosi pr-venstveno tjelesnu ugodu (poezija i filozofi-ja), može se smatrati djelatnošću drugoga re-da, koja nam ne može pomoći u rješavanju ži-votnih briga. Ali, molitva dotiče granice naše-ga života, naših briga i našega društva, koje sve temelji na djelotvornosti i s njim se suko-bljava, bilo na pozitivan bilo na negativan na-čin. Životno nam iskustvo otkriva da sve što je važno za život nije moguće mjeriti i jednostav-no napraviti, čak i s dobrom voljom i upora-bom svojih vlastitih snaga.

Moguće je izmoliti drugačiji pogled i dru-gačiji odnos sa stvarnošću, pogled i odnos ko-ji nam nudi Isus Krist, koji mijenja nas i svijet oko nas. I tako nas osposobljava i za ispravno djelovanje.

Željko Tanjić

Poziv na molitvu je već u sebi poziv na budnost. Kršćanskoj mo-litvi pripada molitveni stav staja-nja, koji je stav otkupljenika. Mo-

liti znači »stajati«, biti spreman za Onoga koji dolazi. Zato nas moli-

tva ne zatvara u nas same, nego nas, zagledane u Onoga koji dolazi, čini sposobnima susresti se sa svijetom i »oduprijeti se« njego-

vu protivljenju i zlu. Budnost je, dakle, aktivnost, spremnost,

»stajanje« koje snagu pronalaziu Onomu koji dolazi.

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:


18

8. prosinca 2012.

Bezgrješno začeće blažene Djevice MarijeUlazna pjesmaRadujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kličeu Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti kao nevjestu, urešenu nakitom.

(Iz 61, 10)

Zborna molitvaBože, ti si po zaslugama smrti svoga Sina unaprijed oslobodio od svake ljage grijeha začeće Djevice Marije i tako pripravio dostojan stan svome Sinu.Po njezinu zagovoru daj namda čista srca dođemo k tebi.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Post 3, 9-15.20Neprijateljstvo ja zamećemizmeđu roda tvojega i roda njezina!

Čitanje Knjige PostankaPošto je Adam jeo s drveta, zovne ga Gospodin, Bog: »Gdje si?« – reče mu. On odgovori: »Čuo sam tvoj glas u vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.« Nato mu reče: »Tko ti otkri da si gol? Da nisi jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti? Čovjek odgovori: »Žena koju si mi dao – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.« Gospodin, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena. Nato Gospodin, Bog, reče zmiji: »Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi poljskom! Na trbuhu svome puzat ćeš i prašinu jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.« Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 98, 1-4Pripjev: Pjevajte Gospodinu pjesmu novu

jer učini djela čudesna.Pjevajte Gospodinu pjesmu novujer učini djela čudesna.Pobjedu mu pribavi desnica njegovai sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješespasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Drugo čitanje Ef 1, 3-6.11-12Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBlagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti kojom nas zamilova u Ljubljenome.U njemu, u kome i nama – predodređenima po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje – u dio pade da budemo na hvalu Slave njegove – mi koji smo se već prije nadali u Kristu.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, milostivo primi spasonosni prinos o svetkovini bezgrešnog začeća blažene Djevice Marije. Nju si, vjerujemo, darom svoje milosti unaprijed očuvao od svake ljage: po njezinu zagovoru i nas oslobodi svake krivice. Po Kristu.

Ulazna: 568.3 Radujem se u Gospodinu ili: 763 Zdravo budi, MarijoOtpj. ps.: 572 Pjevajte Gospodinu pjesmu novuPrinosna: 368 Poslan bi anđel GabrijelPričesna: 351 Božanska Riječi, rođenaHiman nakon pričesti: 160 ili 161 VeličaZavršna: 600 Zdravo, Djevo čista ili: 371 Raduj se, grade Nazaret

19


Pjesma prije Evanđelja Lk 1, 28Zdravo Marijo! Milosti puna!Gospodin s tobom!Blagoslovljena ti među ženama!

Evanđelje Lk 1, 26-38Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!

Čitanje svetoga Evanđelja po LukiU ono vrijeme: posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josipiz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.« Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaSlavno se o tebi zbori, Marijo: iz tebe se rodilo Sunce pravde,Krist, Bog naš!

Popričesna molitvaGospodine, Bože naš!Primljena otajstva neka iscijele u nama rane onoga grijeha od kojega si jedinstveno unaprijed očuvao bezgrešno začeće blažene Marije. Po Kristu.

Molitva vjernikaUpravimo svoje prošnje Bogu Ocu i molimo da nas ispuni iskrenom željom za obraćanjem i prihvaćanjem Kristova dara spasenja: 1. Za Crkvu u svijetu: da bez straha naviješta tvoju

Radosnu vijest svakomu čovjeku te vjernošću tvojoj riječi bude snaga obnove svijeta, molimo te.

2. Za pastire koji predvode tvoj narod na putu spasenja: prodahni ih svojim Duhom da ne posustanu pred protivljenjima svijeta; okrijepi ih proročkom hrabrošću i svetošću života kako bi sav tvoj narod hodio putem na koji ga zoveš, molimo te.

3. Za sve kršćane: da u svojim zvanjima uvijek pronalaze put življenja dara vjere, te pružaju svjedočanstvo nade koju si nam u Kristu darovao, molimo te.

4. Za nas ovdje okupljene: otvori nam oči srca da spoznamo sve što je u našim životima potrebno obraćenja i obnove, te naš život bude put tvoga dolaska u svijet, molimo te.

5. Za preminulu braću i sestre: primi ih u svoje Kraljevstvo, prema kojemu su upravljali svoj zemaljski hod, molimo te.

Svemogući Bože, s vjerom i nadom iščekujemo Kristov dolazak u slavi. Usmjeri, molimo te, naše korake na put spasenja i pomozi nam da, živeći tvoju riječ, trajno rastemo u dostojanstvu koje si nam darovao po svome Sinu. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

»Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga.«Navještenje: Dom-Museum Hildesheim,

1170.-1180., emajl.


20

že skriti dramatičnost susreta s anđelom i Bož-jom porukom. Nikada se susret s Bogom ne do-gađa bez velikoga potresa u čovjeku. Stari je za-vjet govorio o smrtnom strahu. U oba je sluča-ja riječ o susretu koji čovjeka zahvaća u njego-voj cjelini. Zahvaćeni su um, emocije i tijelo. Zahvaćeni su i odnosi. Luka to daje do znanja spominjući Zaharijinu ženu i Marijina zaručni-ka Josipa i, naravno, upućujući na rođenje dje-teta. Susret s Bogom događa se naoko u izdvo-jenosti, bez svjedokâ, ali on zahvaća cjelokupni ljudski život sa svim odnosima. U oba je slučaja riječ o navještaju rođenja djeteta. Bog se pojav-ljuje kao tvorac novoga života. Dok Zaharija i Elizabeta zbog svojih godina više ne mogu ima-ti djece, Marija zbog svoga zaručničkog odnosa s Josipom još ne može začeti. Pa ipak, i Zahariji i Mariji anđeo naviješta upravo dolazak djeteta.

Zahariji anđeo kaže da mu je uslišana mo-litva. Dobit će dijete jer je za njega molio. Ma-riji kaže da je našla milost u Boga. Nije moli-la za dijete, ali je našla milost u Božjim očima.

I Zahariji i Mariji anđeo govori koje će ime nadjenuti svojoj djeci. Dat će im imena, ali ime-na koja će im dati njima je zadalo nebo. Oboje su dobili ime za svoje dijete i to ime će dati svo-me djetetu. Imena su kao i djeca. Dobili su ih iz istoga izvora. Ljudi mogu dati samo ono što do-biju. Štoviše, najdragocjenije što možemo dati drugima sami smo dobili. Oba će djeteta, pre-ma anđelovim riječima, biti velika. Veličina ne dolazi od uspjeha i karijere. Ona se pokazuje pred Gospodinom i dolazi od poslanja.

Ivan će ići pred Gospodinom i pripremat će mu put. Isus će doći na Davidovo prijestolje i kraljevat će zauvijek nad domom Jakovljevim. Obojica će biti puna Duha Svetoga. Ivan već od majčine utrobe, a Marija će sama biti osjenje-na Duhom Svetim pa će zbog toga njezino če-do biti sveto. Luka govorom o sjeni podsjeća na starozavjetnu sliku oblaka koji je označavao Božju prisutnost. Mariji je Elizabetina trud-noća znak da Bogu ništa nije nemoguće. Za-hariji nije bilo lako povjerovati. Dobro je po-znavao svoju i Elizabetinu starost. Čovjeku ko-ji zna svoju nemoć, nije lako povjerovati u su-protno. Tko odveć vidi sebe, teško može vidjeti

Bezgrješno začeće bl. Dj. Marije

Navještaj Isusova začeća Mariji evanđe-list Luka je opisao paralelno izvještaju navještaja Ivanova rođenja. Usporedi-

mo li ih, upadaju nam u oči i zajednički ele-menti i razlike među njima. Kroz mrežu slič-nosti i razlika slutimo što se davno dogodilo te imamo darovani opis načina kako se prepo-znaje Božje djelovanje i otkriva njegova volja.

Anđeo Gabriel Mariji dolazi kući. Zahari-ji se javio u hramu, u svetištu Gospodnjem, na mjestu koje je dostupno rijetkima, u svečano liturgijsko vrijeme. Mariji se javlja u njezinoj kući i njezinoj svakodnevici. Time Luka već od početka govori o Božjoj nakani s utjelovlje-njem. Bog se spušta u ljudski svakodnevni ži-vot. Ne dolazi ljudima samo u posvećenom li-turgijskom prostoru i vremenu, nego dolazi s njima dijeliti konkretni svakodnevni život.

Marija je smetena. Zaharija se prepao i obu-zeo ga je strah. Marija se ne snalazi i razmišlja o pozdravu. Reakcije su različite. Zaharija usred liturgijske službe susreće anđela i obuzima ga strah. Marija je kod svoje kuće i, unatoč zbu-njenosti, trudi se razumjeti Gabrielov pozdrav. Lukin je opis sasvim jednostavan, ali on ne mo-

Susreti s Gabrielom

Crkv

a sv.

Mar

ije u

Tra

stev

ere –

Rim

, oko

129

1.

21

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220121220121212201212drugoga. Još teže Božju prisutnost. Zahariji je zato oduzet govor. Njegovo će dijete samo sebe shvaćati kao glas koji viče u pustinji, a začet će ga otac koji je, prije nego li se vratio svojoj ku-ći i ženi, ostao bez glasa. Luka tako opisuje od-nos onoga što Bog daje svojim pozivom i ono-ga što dijete dobiva od svojih roditelja. Ivan je glas ne po ocu, nego po Božjem pozivu. Isus je svet i Sin Božji ne zbog Marije, nego zbog Du-ha Svetoga i sile Svevišnjeg koja ju je osjenila.

Zaharija će se nakon susreta s anđelom ni-jem vratiti kući, a Marija će susret zaključiti svojim pristankom i jasnom spoznajom sebe kao službenice. Tako se susret s anđelom po-kazao i kao trenutak samospoznaje.

Susret s Božjom voljomPokušamo li iz Lukina opisa ovih dvaju navje-štaja izvući važne elemente susreta s Bogom, opažamo sljedeće: Bog se javlja kada on hoće i gdje on hoće. Nije vezan ni uz mjesto ni uz vrijeme. Javlja se kada se napuni vrijeme za njegov naum. Susret s anđelom izaziva strah i zbunjenost. Ipak, uklanjanje straha anđelovim riječima »Ne boj se!« otvara prostor za slobod-nu odluku. Bog se javlja s porukom koja obeća-va novi život. Anđelov dolazak, međutim, nije samo donošenje neke vijesti, nego Božji poziv

na suradnju. Novi život ne dolazi mimo ljud-skih odnosa, nego ga Bog stvara pozivajući lju-de na suradnju. Na Božju inicijativu ljudi mo-gu odgovoriti sumnjom ili spremnošću. Svaka-ko, Bog je spreman pojasniti i obrazložiti svoj naum. Ne ostavlja čovjeka u nejasnoći. Ne tra-ži od njega slijepu poslušnost, nego mu izriče jasne nakane i kaže što ga čeka unaprijed.

Bezgrješno začeće tiče se Marijina dola-ska u svijet, a ne njezinoga pristanka da Isu-su bude majka. Ipak, i ovaj Lukin opis navje-štaja Isusova rođenja oslikava Marijin karak-ter. U njemu se, budući da je Marija sasvim či-sta i osvijetljena Božjom prisutnošću, zrcali i naš odnos s Bogom.

Euharistijski je susret privilegirano mje-sto za uvid u osobni odnos s Bogom. Valjalo bi ga vidjeti kroz Božji poziv i inicijativu na sceni Marijine otvorenosti prema Božjoj volji. Mogu-će je sasvim jasno opažati vlastite sumnje i stra-hove. Podjednako je važno otkriti Božji plan i volju. I, naravno, euharistijski je susret privile-girano mjesto za donošenje odluke i odgovora na Božji poziv. Tko sebe uspije vidjeti i prihva-titi kao slugu ili službenicu Božju može iz eu-haristijskoga susreta ponijeti sigurnost za svoj svakodnevni život i jasnoću u svoje odnose.

Ante Vučković

Zrnj

e

Poravnite put Gospodinu! »Spustiti gore i bregove« znači ukloniti

oholost, nadmetanje s drugima, želju za gospodarenjem nad

drugima: »Tko je najveći među vama, neka vam bude kao sluga.«

»Ispuniti doline« znači izgraditi ono što je nestalo iz darovane nam

sličnosti s Bogom i vratiti ono što smo oduzeli ljepoti zajedništva

s ljudima. »Ispraviti krivudavo« znači vrati se na put Gospodinov.


Pripraviti put Bar 5, 1-9Jeruzalem je pozvan da ponovno odjene ruho koje je odložio o progonstvu svoje djece u Babilon (Bar 5, 1-2). Tada je, prikazan kao majka, progovorio: »Skinuh haljinu mira, odjenuh se u kostrijet svojih vapaja« (4, 19-20). Odložio je haljinu mira, a sada mu sâm Bogzauvijek daje ime »Mir pravednosti« i »Slava bogoljubnosti«. Prorok poziva grad, da, poput majke koja očekuje svoju djecu, stane na visoko mjesto odakle će vidjeti kako se njezina djeca sabiru (5, 5). U progonstvo su ih odvodili stranci i neprijatelji, a sada se vraćaju pod Božjim vodstvom (5, 6; usp. 4, 24). Opisana je slika kraljevske procesije u kojoj su kraljevska djeca posjednuta na svečane nosiljke i narod im iskazuje slavu i čast zbog izvojevane pobjede. Usto, sve staze moraju biti pripravljene za povratak Izraela kojemu će sva priroda služiti i biti zaštita i okrjepa (5, 7-8). Na taj način, uz toliku skrb i ljubav, Bog vodi svoj narod, a njihov povratak obilježen je radošću.

Darko Tepert


22

9. prosinca 2012.

Druga nedjelja došašćaUlazna pjesmaPuče sionski, evo, Gospodin dolazi spasiti narode; i zagrmjet će glasom veličajnim na radost vašega srca.

(Usp. Iz 30, 19.30)

Zborna molitvaSvemogući i milosrdni Bože, dok hitimo ususret tvome Sinu daj da nas zemaljske obveze i brige ne smetu; nebeska mudrost tvoje riječi nek nas uvede u zajedništvo njegove sudbine. Koji s tobom.

Prvo čitanje Bar 5, 1-9Bog će pokazati sjaj tvoj.

Čitanje Knjige proroka BaruhaSkini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje, ogrni se plaštem Božje pravednosti, stavi na glavu vijenac slave Vječnoga jer Bog će pokazati sjaj tvoj svemu pod nebom i zasvagda ti dati ime: Mir pravednosti’ i ’Slava bogoljubnosti’. Ustani, Jeruzaleme, stani na visoko i obazri se na istok: Pogledaj! Djeca se tvoja sabiru od istoka do zapada, na zapovijed Svetoga, radujuć se što ih se spomenuo Bog. Otišli su od tebe pješice, vodio ih neprijatelj, a gle, Bog ih tebi vraća nošene u slavlju, kao djecu kraljevsku. I naredi Bog: neka se snize sve visoke gore i vječne klisure; nek se doline ispune i poravna zemlja da Izrael čvrsto kroči u sjaju slave Božje. A šume i sva stabla mirisna činit će sjenu Izraelu po Božjoj zapovijedi, jer Bog će voditi Izraela u radosti, svjetlom svoje slave prateć ga milosrđem svojim i pravednošću.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 126, 1-6Pripjev: Silna nam djela učini Gospodinu:

opet smo radosni!Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske,bilo nam je ko da snivamo.Usta nam bjehu puna smijeha,a jezik klicanja.

Među poganima tad se govorilo:»Silna im djela Gospodin učini!«Silna nam djela učini Gospodin:opet smo radosni!

Vrati, Gospodine, sužnjeve našeko potoke negepske!Oni koji siju u suzamažanju u pjesmi.

Išli su, išli plačućinoseći sjeme sjetveno;vraćat će se s pjesmomnoseći snoplje svoje.

Drugo čitanje Fil 1, 4-6.8-11Budite čisti i besprijekorni za dan Kristov.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo: Uvijek se u svakoj svojoj molitviza vas s radošću molim zbog vašeg udjelau evanđelju od onoga prvog dana sve do sada – uvjeren u ovo: Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do dana Krista Isusa. Bog mi je doista svjedok koliko žudim za svima vama srcem Isusa Krista!I molim za ovo: da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju

Darovna molitvaGospodine, nek nas ponizne molitve i skromni prinosi pomire s tobom: ne možemo se pouzdati u svoje zasluge, priteci nam u pomoć svojom milošću. Po Kristu.

Ulazna: 339.2 Puče sionski ili: O, dođi, Kriste (ŽV 12-2009)Otpj. ps.: 122 Velika nam djelaPrinosna: 364.2 i 3 Klikujte sada zanosnoPričesna: 353 ili 354 Čuj, jasni glas odjekujeZavršna: 365 Evo, ide čas ili: 362.2 i 3 Padaj s neba

23


Pričesna pjesmaUstani, Jeruzale-me, stani na visoko, vidi radostšto ti dolaziod Boga tvoga!

(Bar 5, 5; 4,36)

te mognete prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za dan Kristov, puni ploda pravednosti po Isusu Kristu – na slavu i hvalu Božju.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Lk 3, 4.6Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.

Evanđelje Lk 3, 1-6Svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiPetnaeste godine vladanja cara Tiberija,dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji.On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka: »Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu,poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.’Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, nahranio si nas duhovnim jelom. Smjerno te molimo: po sudjelovanju u ovom otajstvu nauči nas, u svjetlu svoje mudrosti, zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za nebeskim težiti. Po Kristu.

Braćo i sestre, svemogući Bog očuvao je Djevicu Mariju od svakoga grijeha i u njoj pripravio dostojan stan svome Sinu. I nas je predodredio za posinstvo da budemo sveti i neporočni pred njim. Molimo ga da u nama obnovi milost svoga odabranja i učvrsti nas u vjernosti: 1. Za Crkvu Kristovu: da oslonjena na tvoju milost

bude donositeljica radosne vijesti spasenja svakomu čovjeku, molimo te.

2. Za sve kojima si povjerio vodstvo svoga naroda: da nasljedujući Marijinu poniznost budu vjerni suradnici tvoje milosti u ostvarivanju tvoga kraljevstva, molimo te.

3. Za sve krštenike: neka milost koju su krštenjem primili trajno živi u njihovim srcima, molimo te.

4. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: da naši životi budu odraz tvog izabranja i tvoje slave, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre: iskaži nad njima snagu svoje ljubavi i pridruži ih svojim izabranima i svetima, molimo te.

Milosrdni Bože, u Bezgrješnoj Djevici Mariji dao si nam divan primjer vjernosti i poniznosti. Okrijepi nas svojom milošću da vjerno živimo božansko dostojanstvo koje si nam na krštenju udijelio. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

»Svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.«Vitraj, 1480.-85. Museum Schnütgen, Köln.


24

Svako će tijelo – spremno za novost – vidjeti nevidljivo

Proroci nesreće i nemoćnosti pred sna-gom grijeha, koji je prisutan u svijetu i u nama, ponavljaju da nema smisla ni-

kakvo zauzimanje, jer se ništa ne može pro-mijeniti. Oni pak, koji poput svetoga Pavla, usvajaju Kristov duh, primjećuju novost koja se rađa, čuju klijanje i nicanje. U svome životu osobnih promašaja, slabosti i nevjere, trajno smo pred prijetnjom posustajanja pred lošim navikama, licemjerjem, ponižavajućim kom-promisima.

Strahovi i razočaranja odmiču od nas duh vedrine. Tko može vratiti povjerenje i u dubi-nu duše usaditi radost? Bog u došašću čeka naš povik: Iz dubine duše vapijem tebi, Gospodine! Iz dubine u koju pada sjeme; iz dubine u ko-joj ne postoji dublja tjeskoba; iz dubine istine naše stvorenosti; iz dubine na koju se oslanja-ju temelji novoga doma o kojemu govori prorok Jeremija, dok se još vidi dim razorenosti staro-ga. Istinski proroci pomažu osjetiti znakove no-voga koje se budi, u razočaranosti pokazati da Bog obnavlja živote koji su u očima ljudi (najče-šće većine) izgledali nepovratno uništeni.

Napravi svoj zemljivid i – nebovidEvanđelje ove nedjelje započinje poput povije-snoga izvješća: »Petnaeste godine vladanja ca-ra Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod… dođe riječ Božja Ivanu…« Ipak, što u tome nizu podataka ne bi-smo smjeli prečuti?

Sve što došašće ima reći čovjeku smješteno je u okvir iščekivanja neočekivanoga. Za to je potrebno napuštanje skrovišta za koje mislimo da je sigurno, odbijanje životne nepokretnosti. Nada je suprotnost uobičajenosti. Tko se ogra-ničuje na čuvanje vlastitih ugodnosti, osobne uljuljanosti, pa i osjećaja bespomoćnosti, ni-je sposoban uočiti novost i nije kadar otvori-ti oči prema širemu obzorju. Tko misli da sve zna i tko je, navodno, sve vidio, ne može biti iznenađen. A upravo je to najveći promašaj u življenju došašća. Dopustimo u ovim danima

Druga nedjelja došašća

da iznenađenje postane mogućim. I to ne bi-lo kakvo iznenađenje, već najveće – da proš-lost progovori o budućnosti na način koji nam nije sasvim razumljiv, ali koji pobuđuje ljubav prema Bogu.

Luka u svome Evanđelju govori o važnim ljudima, o vladarima krajeva čija je imena pone-kad teško pronaći na zemljopisnoj karti: Jude-ja, Galileja, Itureja, Trahonitidske zemlje, Abi-lena… No, nije važno znati puno o tim krajevi-ma i o pojedincima kao što su Ana i Kajfa. Važno je da se među tim ljudima i mjestima ugnijezdi-la Božja riječ. Ona je došla Ivanu, sinu Zahariji-nu u pustinji. U točno određenome povijesnom trenutku Božja riječ odjekuje na usnama po-sljednjega starozavjetnog proroka – Ivana Kr-stitelja – koji ima poslanje navijestiti već prisut-no spasenje, jedinu zbilju koja daje smisao či-tavoj povijesti. Zemljopis je zamijenjen nebopi-som; zemljovid postao – nebogled.

Veliki ljudi na zemlji samo prividno uprav-ljaju poviješću jer ta povijest samozvanih moć-nika je rubna. Njoj nasuprot progovara Božja povijest. Njezino mjesto nisu palače rimsko-ga cara Tiberija, već ljudsko srce koje oslušku-je i prihvaća; trenutak i mjesto govora te Rije-či je pustinja. Ivanov navještaj preuzima obi-lježja proročkih poziva na obraćenje, na pro-mjenu smjera koraka i pogleda. Kao ishodište,

25


»Kako će to biti?«, pitanje je koje sažimlje svu Marijinu brigu,

sumnju i nejasnoću. Vjera ne bježi od pitanja, od želje za jasnijom

spoznajom, za sigurnošću… Vjera nas, međutim, ostavlja »u

neznanju«. Prihvaćajući neznanje vjera dozrijeva jer proširuje

granice znanja. Doista, istinski vjeruje onaj čovjek koji je u stanju

podnositi svoje sumnje.

u čovjeku se budi želja za poravnavanjem staze i pripremanjem puta Gospodinu. Sniziti plani-ne vlastite oholosti, ispuniti praznine maloduš-nosti, poravnati stazu života koja je isprekidana besmislom, izgladiti hrapavosti uvrjeda i mrzo-volje u susretu s ljudima…

Pripravljanje puta i prericanje životaNajviše me zaokupila zadnja rečenica evanđe-oskoga navještaja koja kaže: I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje. Neki prijevodi su umje-sto riječi tijelo stavili riječ čovjek. No, ovakav je prijevod prodorniji. Spasenje se ne obliku-je kao odvojenost od življenja, već dobiva lik osobe koja se daje pogledu. Istinski je glavni lik onaj koji nije spomenut, a koji se nasluću-je u pozadini: Isus iz Nazareta, čije ime znači Bog spasava. Poravnati staze, sniziti brjegove, izravnati putove, ispuniti doline – omogućuje vidjeti dalje, prema obzoru na kojemu se ocr-tava onaj koji dolazi i vraća nadu, osmijeh svi-ma koji su zaboravili da je u opisivanju kršća-nina početna rečenica: čovjek koji nije zabora-vio biti radostan i koji se nije naviknuo na ži-vot, već dopušta da ga nada iznenadi.

Činjenice o kojima govori Luka, povijesno gledano, veoma su precizne, ali njegovo bi evan-đelje za nas moglo glasiti i ovako: U godini ka-

da je područje mojega života bilo pod vlašću beznačajnosti, uvijek s novim zahtjevima vla-stite želje za posjedovanjem; kada je moj vjer-ski život bio poneki pobožni odlazak u crkvu da s Bogom sredim račune, Božja se riječ u krat-koj stanci tišine začula sa svom zahtjevnošću i težinom, sa svim obećanjima i radošću. U to-mu sam trenutku osjetio krhkost svojih plano-va i sigurnosti. Odbijajući sklonište u mnoštvu onih koji nisu susreli Riječ, otišao sam na skro-vito mjesto, nalik pustinji. Od tada sam morao promijeniti put, čak i zemljovid; otvoriti prostor za nova iznenađenja. Kristov dolazak ispisao je novu povijest i ponudio novu zemljopisnu kar-tu srca. I odjednom sam bio suvremenik one po-vijesti u kojoj Ivan Krstitelj viče: Pripravite put Gospodinu. Štoviše, moje je tijelo postalo dije-lom te povijesti.

Ova je nedjelja dan proširivanja obzorja, jer »svi doduše živimo pod istim nebom, ali svi nemamo pred sobom isto obzorje« (K. Adena-uer). Pronađite svoju pustinju. A što je moguće u adventskoj pustinji učiniti objašnjavaju riječi tražitelja koji piše: Tražio sam svoju dušu, ali ju nisam vidio; tražio sam Boga, ali ga nisam uspio vidjeti. Tražio sam brata i – pronašao sam sve troje. To je tijelo koje vidi spasenje.

Ivan Šaško


Zrnj

e

Čovjekov dar slobode Post 3, 9 -15.20U čemu je spoznaja dobra i zla? Bog je, kako kaže uvijek na koncu svoga djela stvaranja, sve učinio dobro (usp. Post 1, 31). Jednako tako je u Post 2, 18 ustanovio: »Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.« U tom kontekstu jasna je zabrana spoznaje dobra i zla: zabranjuje se uzeti u vlastite ruke Božju stvoriteljsku brigu. Budući da spoznanje uključuje praksu koja iz toga proizlazi, riječ je o donošenju vlastite odluke što je za mene, a onda i za druge dobro, korisno, da se po tome postane jednak Bogu (usp. Post 3, 5.22). U raspravi sa zmijom žena je dovedena do toga da »vidi« da je »dobro« jesti od ploda (Post 3, 6) i time što ga uzima, odlučuje da je to za nju sada »dobro« i da to i učini. Ljudi određuju, što je neizbježno od raja zemaljskog, sami što je za njih dobro i iz toga većinom, a što je jednako tako neizbježno, stvaraju negativne posljedice.

Mario Cifrak

Bazil

ika S

ant' A

pollin

are i

n Cl

asse

, Rav

enna

, VI. s

t.


26

Ulazna: 340.1 Radujte se u Gospodinu ili: 364 Klikujte sada zanosnoOtpj. ps.: Kličite i radujte se (ŽV 12-2009)Prinosna: 349 Srca gorePričesna: 350.2 Evo Boga našegaZavršna: 371 Raduj se, grade Nazaret ili: Sav svijete pjevaj veselo (ŽV 12-2007)

16. prosinca 2012.

Treća nedjelja došašćaUlazna pjesmaRadujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu!

(Fil 4, 4-5)

Zborna molitvaBože, ti vidiš: mi s vjerom očekujemo blagdan rođenja Gospodnjega. Molimo te da nam bude događaj spasenja te ga radosno proslavimo svečanom službom hvale.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Sef 3, 14-18aGospodin će kliktati nad tobom radosno.

Čitanje Knjige proroka SefanijeKlikći od radosti, Kćeri sionska,viči od veselja, Izraele! Veseli se i raduj se iz sveg srca, Kćeri jeruzalemska!Gospodin te riješio tvoje osude, neprijatelje tvoje uklonio!Gospodin, kralj Izraelov, u sredini je tvojoj!Ne boj se više zla! U onaj dan reći će se Jeruzalemu: »Ne boj se, Sione!Neka ti ne klonu ruke! Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj!On će se radovati tebi pun veselja,obnovit će ti svoju ljubav,kliktat će nad tobom radosnokao u dan svečani.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Iz 12, 2–3.4b-6Pripjev: Kličite i radujte se jer je velik

među vama Svetac Izraelov!Evo, Bog je spasenje moje,uzdam se, ne bojim se više,jer je Gospodin snaga moja i pjesma,on je moje spasenje.I s radošću ćete crpsti voduiz izvorâ spasenja.

Hvalite Gospodina,prizivajte ime njegovo!Objavite narodima djela njegova,razglašujte uzvišenost imena njegova!

Pjevajte Gospodinu jer stvori divote,neka je to znano po svoj zemlji!Kličite i radujte se, stanovnici Siona,jer je velik među vama Svetac Izraelov!

Drugo čitanje Fil 4, 4-7Gospodin je blizu!

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo: Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, daj da ti neprestanoprikazujemo žrtvu svoga predanja: mi obnavljamo Kristovo otajstvo da tvoje spasenje u nama snažno djeluje. Po Kristu.

27


Braćo i sestre, rasvijetljeni svjetlom vjere, s pouzdanjem uputimo svoje molitve Ocu nebeskom, zajedno govoreći:

Daruj nam, Gospoine, radost spasenja.1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika:

obnovi je u istinskoj vjernosti Kristu da jasnoćom naviještanja tvoje Istine i vjerodostojnošću života bude putokaz života svakom čovjeku, molimo te.

2. Za sve kršćane: obnovi ih silom svoga Duha da se pred protivljenjima svijeta ne boje priznati da su kršćani, nego da radosno i odgovorno promiču vrjednote evanđelja, na dobrobit svih ljudi, molimo te.

3. Za braću i sestre čija je životna radost pomućena patnjama i oskudijevanjem: pomozi im da u Kristu prepoznaju izvor radosti, a kršćane nadahni da u njima prepoznaju svoje bližnje, potrebne bratske ljubavi, molimo te.

4. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: daj da novost života koju si nam u Kristu podario bude trajni izvor naše radosti i zahvalnosti tebi, molimo te.

5. Za našu preminulu braću i sestre: oslobodi ih svake krivnje i uvedi ih u radost vječnosti, molimo te.

Nebeski Oče, po svojoj dobroti usliši nam molitve. Daj nam radosno živjeti dar vjere i biti odvažnim svjedocima tvoje ljubavi prema svakom čovjeku. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Pjesma prije Evanđelja Iz 61, 1Duh Gospodnji na meni je,blagovjesnikom biti ubogima posla me.

Evanđelje Lk 3, 10-18Što nam je činiti?

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Pitalo je Ivana mnoštvo: »Što nam je dakle činiti?« On im odgovaraše: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.« Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: »Učitelju, što nam je činiti?« Reče im: »Ne utjerujte više nego što vam je određeno.« Pitahu ga i vojnici: »A nama, što je nama činiti?« I reče im: »Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.«Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim.«I mnogim je drugim pobudama Ivan narodu navješćivao evanđelje.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaRecite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se!Evo Boga našega, dolazi da nas spasi!«

(Usp. Iz 35, 4)

Popričesna molitvaGospodine,utječemo se tvojoj dobroti: po ovoj svetoj gozbi očisti nas od grijeha i pripravi nam duh za buduće blagdane. Po Kristu.

Dolazi jači od mene. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.Biblija iz god. 1332. Nacionalna biblioteka Nizozemske, Den Haag.


28

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Treća nedjelja došašća

P ozivu na radost koji odjekuje u ula-znoj pjesmi, uzetoj iz današnje-ga drugog čitanja, Crkva je vidljivo

odgovorila slaveći liturgiju u ružičastoj bo-ji. Ružičasta ne pripada glavnim bojama, a u različitim tumačenjima njezine simbolike pro-nalazimo da označava dobrotu, optimizam, divljenje, zahvalnost, naklonost, nježnost, pro-finjenost, suosjećajnost, nesebičnu i nježnu ljubav te potrebu za sigurnošću. Gotovo uvi-jek znak je nečega nestvarnog. »Ružičasta per-spektiva« slika je viđenja svijeta samo u pozi-tivnom svjetlu i njegovih dobrih strana.

Izbor ove boje sigurno nije slučajan. Svje-sni smo da u nadolazećim blagdanima nismo mi glavni, nego »Gospodin koji je blizu«. Iz Božje naklonosti, nježnosti, suosjećanja, do-brote i nesebične ljubavi prema nama dogodi-lo se njegovo utjelovljenje i rođenje u Betlehe-mu. Ono je na profinjen način, da ne povrijedi čovjekovo dostojanstvo, Božji odgovor na ljud-sku potrebu za sigurnošću. Nama ostaje za-hvalnost i divljenje pred tim veličanstvenim otajstvom. Činjenica da je »Riječ postala tije-lom« doista izgleda nestvarno i moguće je nje-zino prihvaćanje jedino u punoj vjeri, ali upra-vo iz nje izrasta pozitivan pogled na svijet i optimističan pristup životu.

RadostSva su današnja čitanja obilježena pozivom na radost. »Kliči od radosti, viči od veselja, ve-seli se i raduj se iz sveg srca« – poziva prorok Sefanija. Izaijine riječi, odabrane za otpjevnu pjesmu, s oduševljenjem potiču: »Pjevajte Gos-podinu… kličite i radujte se!« »Radujte se…, ne budite zabrinuti« – ponavlja apostol Pavao. Ivan Krstitelj nam otkriva i razlog radosti: »Do-lazi jači od mene… On će vas krstiti Duhom Sve-tim i ognjem!« Njegov dolazak pravi je uzrok ra-dosti. Drugoga nema. Zato pozivi na radost nisu pod znakom pitanja, pa čak ni puka konstataci-

ja koja završava točkom. Svi su oni u znaku im-perativa, popraćeni uskličnikom. Radost je za-povijed vjerniku! Ona je znak vjere! Osoba koja nije ispunjena radošću, nije vjernik!

Vjera, doduše, ne jamči odsutnost životnih problema ili patnje, ali znači da se i u njima može prepoznati Božja prisutnost. Nema situacije ko-ja bi opravdavala sumnju u njegovu blizinu, na-klonost i suosjećajnu ljubav. Zbog toga možemo uvijek biti radosni, a Pavao smije poručiti: »Ne budite zabrinuti ni za što!« Proroci i apostol sa-mi su tomu svjedoci. Njihove riječi nisu napisa-ne u bezbrižnom ozračju. Optimizam kojim odi-šu današnja čitanja nastao je u izuzetno teškim vremenima, prikladnijima za plač i žalost, nego za pjesmu i radost. Prorok Sefanija piše kada je polovica njegova naroda već u asirskom ropstvu, a ni ostatak nije siguran. Izaijin himan zahvale nastao je nešto ranije u ozračju straha od već na-slućivanoga novog sužanjstva. Pavao poslanicu Filipljanima piše iz zatvora. No, zajednička im je vjera u Boga koji se nebrojeno puta u prošlo-sti pokazao blizak pa su sigurni u njegovu naklo-nost i u budućnosti. Stoga je i sama molitva za Božju pomoć izvor radosti i zahvaljivanja. Mo-litva i prošnja neraskidivo su vezane sa zahvalji-vanjem. Svetopisamske molitve najprije su pod-sjećanje na »djela njegova… i divote koje učini«, a tek onda molba da »obnovi svoju ljubav«. To je i logično. Boga molimo jer znamo da može i hoće pomoći te da na tom »radi« bez prestanka, pa moliti ujedno znači i zahvaljivati. To je vrelo vjerničke radosti i »izvor spasenja« čiju »vodu«

Uzrok radostii plodovi krštenja

Razlog životne radost pronaći

u otajstvu krsnoga preoprođenja.

29

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220121220121212201212treba ponuditi »po svoj zemlji« i svim ljudima. Zato su među Ivanovim slušateljima i pravo-vjerni Židovi, i oni koji su se okaljali surađuju-ći s okupatorom i, na koncu, stranci. Svima je ponuđeno spasenje. Božje izabranje nije nikada shvaćano u smislu isključivosti, nego kao poziv. Izabraniku je dužnost biti među narodima znak Božji, svjedok koji životom potvrđuje: »Gospo-din je snaga moja i pjesma, on je moje spasenje.«

KrštenjeNasuprot optimizmu biblijskih čitanja, u evan-đelju susrećemo zabrinuto mnoštvo koje dola-zi Ivanu Krstitelju pitajući ga: »Što nam je či-niti?« Dotadašnji način života nije im pružio radost premda su imali »dvije haljine i hrane«, novca »utjerivali više nego što je određeno« ili su po nahođenju »činili nasilje«. Spremni su za novost. I sami obred krštenja poprilična je novi-na u njihovu društvu. Članom izabranoga naro-da postajalo se obrezanjem, a ne krštenjem. No-va praksa postala je znakom raspoznavanja po kojoj je Krstitelj dobio ime koje ga je razlikova-lo od drugih onodobnih učitelja. Raniji židovski obredi s vodom nisu bili u tom obliku, a voda ni-je bila znak oslobađanja od grijeha, nego čišće-nja od zemaljskog i profanog kako bi se ušlo u susret s nebeskim i svetim. Ivan krštenju daje smisao obraćenja i oslobađanja od grijeha. Dok se čovjek može sam odlučiti krenuti putem obra-

ćenja, oproštenje grijeha ne može samostalno postići. Zato Ivan najavljuje onoga koji će »kr-stiti Duhom Svetim i ognjem«. Tom najavom on ujedno odgovara i na pitanje o svome mesijan-stvu. Na temelju proročkih obećanja »narod bi-jaše u iščekivanju« Mesije po kojemu će Bog po-slati svoga Duha »svakom tijelu« i po kojemu će izvršiti Božji sud, uništavajući zlo i uspostavlja-jući pravdu. Pripisujući te oznake Isusu, Ivan je jasno poručio: »Isus je Krist!« No, već Ivan na-glašava da će se prisutnost Duha Božjega, po-bjeda nad zlom i stvaranje pravedna ozračja do-gađati po svakome od nas. U svakomu od nas dobro mora nadvladati zlo, a znak obraćenja bit će pravednost prema bližnjima. Kao što je iza-brani narod vanjskim znakovima i pjesmom sla-vio svoje blagdane i iskazivao zahvalnost Bogu, pa otuda pozivi proroka i apostola na radost, Ivan Krstitelj također kao simbol obraćenja traži vanjski znak. Odnos prema bližnjima treba do-nositi »plodove dostojne pravednosti«.

Naš je pogled već sada ‘ružičast’ od zore da-na u kojem se rađa »Mlado Sunce s visine« da bi On bio »Emanuel, s nama Bog«. Ispunje-ni nutarnjom radošću, obradujmo jedni dru-ge razglašujući tu »blagovijest, veliku radost za sav narod«, svima onima koji su još uvijek »u iščekivanju«, svjedočeći da smo »narod iza-brani koji revnuje oko dobrih djela«.

Slavko Slišković

»Što nam je činiti?«, pitanje je kojim započinje put obraćenja. To pitanje ispovijeda spoznaju da su našemu

činjenju potrebni zaokret i novi smi-sao. Katkada je obraćenje i u pre-

stanku činjenja, u zaustavljanju, u spoznaji onoga što je jedino potreb-no. Usta su nam često puna hvale o onomu što činimo. No, za istinitost

života u Bogu važnije je s iskrenošću se pitati: »Što nam je činiti?«

Zrnj

e

Poziv na radost Sef 3, 14-18aPred nama je skraćeni himan Jahvi – Kralju. Četverostruki poziv na klicanje, upućen kćeri jeruzalemskoj slijedi uvijek neki razlog: ukla-njanje osude, neprijatelja, Jahvino kraljevanje. Na koncu nalazimo radosnu vijest, jer poklik »Jahve je kralj« kaže: Jahve uspostavlja kra-ljevsku moć kao dokaz svoje savezničke ljubavi i čitavom kaosu povi-jesti dolazi kraj. Dalje slijedi proročka riječ o Jeruzalemu. »Neka ti ne klonu ruke!« znači hrabro se prihvatiti posla (izgradnje zida!). Narod Božji koji slavi radosno stavljen je nasuprot Bogu koji se također ra-duje: »Jahve, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj! On će se ra-dovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad to-bom radosno kao u dan svečani.« Upravo navedeni glagoli koji nam svjedoče tu radost upućuju na novozavjetnu temu »Božje radosti«

Mario Cifrak


Razlog životne radost pronaći

u otajstvu krsnoga preoprođenja.


30

Ulazna: 339.3 ili 341 Rosite nebesa ili: 362 Padaj s nebaOtpj. ps.: Gospodine, Bože naš (ŽV 12-2008)Prinosna: 368 Poslan bi anđel Gabrijel Pričesna: 355 Riječ spasenjaili: 770 Kog zemlja, moreZavršna: 599 Zdravo budi, Marijo ili: 373-374 O rumena zoro jasna

23. prosinca 2012.

Četvrta nedjelja došašćaUlazna pjesmaRosite, nebesa, odozgor,i oblaci, daždite Pravednika!Neka se rastvori zemljada procvjeta Spasiteljem!

(Iz 45, 8)

Zborna molitvaGospodine, po anđelovu smo navještenju upoznali utjelo-vljenje Krista, tvoga Sina. Molimo te: ispuni nas svojom milošću i mukom i križem njegovim privedi nas k slavi uskrsnuća. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Mih 5, 1-4aIz tebe će izaći onaj koji će vladati Izraelom.

Čitanje Knjige proroka MihejaOvo govori Gospodin:I ti, Betleheme Efrato,najmanji među kneževstvima Judinim,iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina,od dana vječnih.Zato će ih Gospodin ostavitidok ne rodi ona koja ima roditi.Tada će se ostatak njegove braćevratiti sinovima Izraelovim.On će se uspraviti, na pašu izvodit svoje stado silom Gospodnjom, veličanstvom imena Boga svojega. Oni će u miru živjeti,jer će on rasprostrijeti svoju vlastsve do krajeva zemaljskih.On – on je mir!Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 80, 2ac.3b.15-16.18-19

Pripjev: Bože, obnovi nas,razvedri lice svoje i spasi nas!

Pastiru Izraelov, počuj,ti što sjediš nad kerubima, zablistaj:Probudi silu svoju,priteci nam u pomoć!

Vrati se, Bože nad vojskama,pogledaj s neba i vidi,obiđi ovaj vinograd:zakrili nasad desnice svoje,sina kog za se odgoji!

Tvoja ruka nek budenad čovjekom desnice tvoje,nad sinom čovječjim kog za se odgoji!Nećemo se više odmetnuti od tebe;poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.

Drugo čitanje Heb 10, 5-10Evo dolazim vršiti volju tvoju!

Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo: Krist ulazeći u svijet veli:Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: »Evo dolazim!« U svitku knjige piše za mene: »Vršiti, Bože, volju tvoju!« Pošto gore reče: Žrtve i prinosi, paljenice i okajnice – koje se po Zakonu prinose – ne mile ti se i ne sviđaju, veli zatim:

Darovna molitvaGospodine, svojim si Duhomu krilu blažene Djevice Marijesazdao čovještvo svoga Sina.Molimo te tim istim Duhom,posveti i darove na našem oltaru. Po Kristu.

31

Braćo i sestre, Bog nam je poslao svoga Sina da bude zauvijek Emanuel – S nama Bog. Zamolimo nebeskoga Oca da nas učini dostojnima Kristova spasenjskoga pohoda i recimo zajedno:

Gospodine, pohodi nas svojim spasenjem.1. Svojoj Crkvi, Gospodine, podari milost da,

hodeći ususret Kristu, uvijek bude oslonjena na tebe te u poniznosti i malenosti naviješta evanđelje mira koje si joj povjerio, molimo te.

2. Sve kršćane, Gospodine, potakni da radost zajedništva s tobom bude trajni izvor njihova zajedništva i djelotvorne ljubavi prema svima koji su u potrebi, molimo te.

3. Sve one kojima povjeravaš službu upravljanja rasvijetli svjetlom svoga Duha da svoje poslanje vrše u duhu služenja te budu promicatelji istine i evanđeoske pravednosti, molimo te.

4. Nama ovdje okupljenima podari milost da radost susreta s tobom živimo u svojim obiteljima te po vjernosti tvojoj riječi i po snazi ljubavi preporađamo svijet, molimo te.

5. Vjeru naših pokojnika nagradi vječnim zajedništvom s tobom u nebeskom kraljevstvu, molimo te.

Nebeski Oče, u svojoj neizmjernoj ljubavi šalješ nam svoga Sina da nas izbavi iz tame grijeha i povede putem spasenja. Okrijepi nas svojom milošću da ga dočekamo otvorena srca te ga prihvatimo kao put svoga života. Po Kristu Gospodinhu našemu.

Molitva vjernika

Evo dolazim vršiti volju tvoju! Dokida prvo da uspostavi drugo. U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Lk 1, 38

Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!

Evanđelje Lk 1, 39-45Otkuda meni da mi dođemajka Gospodina mojega?

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo!Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaEvo, Djevica će začeti i roditi sina,i nadjenut će mu se ime Emanuel –– S nama Bog!

(Iz 7, 14)

Popričesna molitvaSvemogući Bože, u ovoj smo pričesti primili jamstvo vječnog otkupljenja. Molimo te: s blizinom božićnih blagdana nek raste i naša spremnost da dostojno slavimo otajstvo rođenja tvoga Sina. Po Kristu.

»Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

Bonanno Pisano: Pohod Marije Elizabeti; Vratnice crkve sv. Ranierija, Pisa, 1186.


32

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJAČetvrta

nedjelja došašća

Evanđelje četvrte adventske nedjelje iz-vješćuje nas o susretu dviju trudnih že-na, Marije i Elizabete. Mnogobrojna

umjetnička djela nastojala su što snažnije pri-kazati taj susret. Tako na ulaznom stupu kate-drale svetoga Stjepana u Toulouseu posebno u oči upadaju goleme ruke Marije i Elizabete. Umjetnik kao da je htio time izreći duboko za-jedništvo, čvrsti i radosni zagrljaj dviju sret-nih žena. Da, dviju sretnih žena, sretnih zbog trudnoće. Mogli bismo reći da se radi o »trud-noj sreći«, o sreći zatrudnjelosti. Pogledajmo kakva je to »trudna sreća«.

Zatrudnjeti Božjim mogućnostimaSusret dviju sretnih, trudnih žena započeo je i prije nego što je Marija pohitjela u gorje svojoj rođakinji Elizabeti. Evanđelist Luka pripovije-da nam da je anđeo najavio Mariji Elizabetinu trudnoću: »A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerot-kinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Naime, Marija ne sumnja u Božje djelovanje poput Zaharije koji zbog toga biva kažnjen nesposobnošću govora. Ona ne pita hoće li se to sve zbiti, nego »kako« će to biti. I anđeo joj daje odgovor. Začet će po Duhu Svetomu, odnosno dogodit će se ono što je čovjeku »nemoguće«, a to je začeće i rođenje samoga Boga. I Elizabeti se također dogodi-lo »nemoguće«, i ona je posebnim Božjim za-hvatom postala od nerotkinje trudnom ženom. Ključna je dakle rečenica »Bogu ništa nije ne-moguće«, rečenica koja snažno povezuje jed-nu i drugu ženu. Marija i Elizabeta jesu žene koje se nisu dale ograničiti ljudskim mogućno-stima, silama. Otvorile su se onomu što je za čovjeka nemoguće, nezamislivo, neočekivano. Povjerovale su u Boga koji je Bog »nemoguć-nosti«, Bog koji donosi i ostvaruje ono »nemo-guće« za čovjeka. Marija je povjerovala u »ne-

moguće« da Bog zaista može ući u povijest, da se može roditi od jedne neznatne žene, da jed-na žena može postati plodna Bogom. Elizabeta je pak povjerovala u »nemoguće« da Bog nju, nerotkinju, može učiniti plodnom.

A mi? Mi se često ponašamo poput Abra-hamove Sare koja se nasmijala Božjemu obe-ćanju da će u svojim poznim godinama zatrud-njeti (Post 18, 9-15). Sara se definirala, ogra-ničila mogućnostima »zemlje«, jednoga muš-karca, svojega muža Abrahama. Tako se i mi možda smijemo ironično, ponekad i cinično, i ne vjerujemo Božjim mogućnostima. Radije ustrajemo u mogućnostima »zemlje«, zatva-ramo se u svoje maleno ja, ne vjerujemo mo-gućnostima »neba«. Jednom riječju, ne dopu-štamo Bogu da nas »prodre« svojim mogućno-stima, ne želimo ući u »drugo stanje«, ne želi-mo biti »trudni« Bogom. Marija i Elizabeta je-su žene Božjih mogućnosti, otvorene za Božje »prodiranje«, zadiranje i ulaženje koje ne mo-že ne biti plodno, »trudno«.

O »trudnoj sreći«dviju žena

Radost susreta.Nepoznati autor, Salzburg ili Gornja Austrija, oko 1460.

33

1212121212121112121112121112121112121112121112121112121112121112121112121112121112živo vreloživo vreloživo vrelo12živo vrelo121112živo vrelo12živo vrelo12živo vrelo121112živo vrelo1212živo vrelo121112živo vrelo12živo vrelo12živo vrelo121112živo vrelo1212živo vrelo121112živo vrelo12živo vrelo12živo vrelo121112živo vrelo1212živo vrelo121112živo vrelo12živo vrelo12živo vrelo121112živo vrelo1212živo vrelo121112živo vrelo12živo vrelo12živo vrelo121112živo vrelo1220122012201212201212201212201212122012122012122012121220121220121220121212201212201212201212

33

Radost «blagoslovljenog stanja» vjereZato Marija hiti u gorje Elizabeti. Kao žena ‘Božjih mogućnosti’ želi susresti što prije drugu ženu ‘Božjih mogućnosti’. Njihov susret opisan je kao susret goleme radosti. I ne raduju se sa-mo one, nego su tom radošću prožeta i njihova čeda: »Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, za-igra joj čedo u utrobi… Tek što mi do ušiju do-prije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi.« Elizabeta i njezino čedo, Ivan Krstitelj, raduju se jer su zapljusnuti »Božjim mogućnostima«. Radost je uvijek primanje ne-očekivanoga, iznenadnoga. Radost je tim veća što nas više pogađa, što više u nas prodire ne-ka »mogućnost« koja nam se činila nemogu-ćom. Kako li se samo znamo radovati i najne-znatnijoj sitnici koja nam je neočekivano i izne-nada darovana te koja nam otvara neke nove ‘mogućnosti’. Ako je to slučaj kod svih ljudskih istinskih radosti, kako li je tek onda bila golema radost dviju trudnih žena, Marije i Elizabete, koje su bile zahvaćene Božjim mogućnostima.

Nadalje, Elizabeta Mariju naziva »blaže-nom« jer je povjerovala: »Blažena ti što po-vjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« Vjera je predanost cijeloga bića ‘Božjim mogućnostima’, napuštanje svojih mo-gućnosti i izlazak prema Božjim mogućnostima,

prihvaćanje Božjih mogućnosti koje nam se či-ne potpuno nemogućima. Ako je to vjera, tada je Marija najizvrsnija vjernica, njezina je vjera »najvelikodušnija« (sv. Bernard iz Clairvauxa) jer je svom dušom, »velikodušno«, dopustila Bogu da uđe u nju, da je oplodi svojom prisut-nošću. I zaista, onaj tko vjeruje u Boga, čini ono što se čovjeku čini nemogućim. Dobiva odjed-nom snažna nadahnuća, vizije, počinje snažno djelovati, mijenja sebe, drugoga, svijet, drukčije govori, piše. Sve ono što se činilo nemogućim, u vjeri sada postaje mogućim.

Započeli smo ovo razmatranje idejom ‘tru-dne sreće’. Ne bez razloga za trudne se žene ve-li da su u ‘blagoslovljenomu stanju’, da sjaje srećom i zadovoljstvom. Tako je to i na duhov-noj razini. Vjera je blagoslovljeno stanje, u njoj se događa istinska sreća koja je uvijek ‘trudna sreća’: velikodušno primanje Božjih mogućno-sti, poslušna spremnost na Božje prodiranje u nas, prodiranje koje nas čini plodnima Bogom. Elizabeta zato i Mariju naziva »blagoslovlje-nom«: »Blagoslovljena ti među ženama i bla-goslovljen plod utrobe tvoje!« Neka i nadola-zeće božićno vrijeme, a i cijela ova Godina vje-re budu za nas trajno ulaženje u »blagoslov-ljeno stanje vjere«, poput dviju trudnih žena, Marije i Elizabete.

Ivica Raguž

»Marija usta i pohiti u Gorje.« Marijino ustajanje evanđelist svje-

sno opisuje istim glagolom kojim opisuje i uskrsnuće (anastâsa de

Maríam). Uskrsnuće je ustajanje (anástasis), ustajanje koje se ne

događa tek nakon smrti. Ono za-počinje ovdje – u brizi za potrebi-te i u radosti navještaja evanđelja

drugima. Sav život vjere može sta-ti u dvije riječi: ustati i pohitati.

Zrnj

e

Vladar iz Betlehema Mih 5, 1-4aIz Betlehema Efrate, najmanjega »među kneževstvima Judinim«, treba doći novi vođa. Sigurno da u ovoj tvrdnji osjećamo ljubav Boga Izraelova za beznačajno, maleno, ali nalazimo i misao na mesijanski kontinuitet: premda je Davidovo kraljevstvo zakazalo, ostaje nada u vođu iz Betlehema Efrate, iz plemena iz kojega potječe Davidov otac Jišaj (usp. Ruta 4, 11.17; 1Sam 16; 17, 12). Iskon novoga vođe je »od davnina, od vječnih vremena« (Mih 5, 1). Ovo polazište ide preko Davidova zavičaja sve do mitskoga početka. Budući da je u čitavomu odlomku namjerno izostavljen kraljevski naslov, možemo i ovdje uočiti svojevrsnu kritiku davidovskoga kraljevstva jer je odvelo svoj narod u katastrofu. U Mih 5, 2 nalazimo pozitivnu sliku žene koja rađa, jer donosi nadu: kada rodi »ona koja ima roditi«, egzil će tada biti prošlost, rastavljeni će narod biti ponovno ujedinjen te će započeti mesijanska vladavina. To je konkretna nada u progonstvu.

Mario Cifrak


OTAJSTVO I ZBILJA

34

Prilozi za liturgijski pastoralU DUHU I ISTINI

Ljepota stvorenosti u BoguPokorničko bogoslužje u došašću

Ovo pokorničko bogoslužje prožeto je razmišljanjem o Božjemu djelu stvaranja u kojemu se očituje prva riječ spasenja i prvi čin Božje ljubavi. Pročišćujući vjeru u Boga Stvoritelja spoznajemo sebe kao stvorenja, pronalazimo se u Bogu, u njegovu naumu i djelu ljubavi te otkrivamo poslanje oblikovanja božanskoga odnosa među svim stvorenjem.

•• Navještaj Božje riječi

Prvo čitanje Post 1, 1.26-31; 2, 1-3Čitanje Knjige PostankaU početku stvori Bog nebo i zemlju. I reče Bog: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, se-bi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!«

Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.

I blagoslovi ih Bog i reče im: »Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podloži-te! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!« I doda Bog: »Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodono-sna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam bu-du za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u koji-ma je dah života – neka je za hranu sve zeleno bilje!« I bi tako. I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa ju-tro – dan šesti.

Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sed-mi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.Riječ Gospodnja.O. Bogu hvala.

•• Uvodni obredi

R. Milost vam i mir od Boga Oca, koji nas je stvorio u čudesnosti svoga promisla, i od Krista Isusa, Spasitelja našega.

O. I s duhom tvojim.

Braćo i sestre, vrijeme došašća, usmjeruju-ći naš pogled vjere prema drugomu Kristovu dolasku, vraća nas na početke našega spase-nja. U Kristu Isusu prepoznajemo čitavu po-vijest spasenja i svekolikoga ljudskoga roda. U Kristu, predvječnoj Riječi Očevoj, sazdan je svijet; po njegovoj riječi sve nastaje i sve živi; u njemu pronalazimo smisao postojanja i ra-zlog nadanja u novi Božji svijet; u njemu su-srećemo divni dar ljubavi koji nam se daje da bismo njime preobražavali svijet i nastavljali Božje djelo stvaranja. Izručeni snazi Božje Ri-ječi, po kojoj sve nastaje, sve biva pročišćeno i obnovljeno, želimo iznova spoznati ljepotu stvorenosti u Bogu, kako bismo u svijetu pre-poznali divna djela njegove ljubavi kao i sve što je ranjeno našom ohološću i grijehom.

•• Molitva

Pomolimo se Bogu, stvoritelju svega dobra, da nam dade spoznati ljepotu koju nam je da-rovao:

Svi neko vrijeme mole u šutnji:

Bože, stvoritelju neba i zemlje, ti si nas sna-gom svoje božanske riječi pozvao u život i u nama začeo žudnju za vječnošću. Opro-sti nam, molimo te, naše grijehe i ispuni nas svojom mudrošću da uvijek čuvamo radost zajedništva s tobom te braći ljudima iska-zujemo ljepotu ljubavi kojom nas ljubiš. Po Kristu Gospodinu našemu.

M. C

haga

ll: St

vara

nje

35


35

•• Otpjevni psalam Ps 104, 1-2a.13-14.24.35

O. Pošalji Duha svojega, Gospodine,i obnovi lice zemlje!

Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja,Gospodine, Bože moj, silno si velik!Odjeven veličanstvom i ljepotom,svjetlošću ogrnut kao plaštem! O.

Ti natapaš bregove iz dvorova svojih,zemlja se nasićuje plodom tvojih ruku.Ti daješ te niče trava za stokui bilje na korist čovjekuda izvede kruh iz zemlje. O.

Kako su brojna tvoja djela, Gospodine!Sve si to mudro učinio:puna je zemlja stvorenja tvojih.Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja! O.

•• Evanđelje Lk 1, 26-38

Bogu ništa nije nemoguće.

Čitanje svetoga evanđelja po Luki U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaru-čenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Da-vidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospo-din s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog da-ti prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«

Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgo-vori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Sveviš-njega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ni-šta nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje. Riječ Gospodnja.

•• Homiletski poticajiObjava u Isusu Kristu obuhvaća sve Božje, čo-vjeku mislive vlastitosti i osobine. Promatrati Boga u svjetlu Isusove objave znači najvažnije mjesto dati Uskrsnuću. Kršćanstvu je strana neka ‘kronologija’ koja ne povezuje Stvaranje i Novo stvaranje. U daru Uskrsnuća novu vri-jednost zadobiva i naša tjelesnost, tijelo i krv, kako kaže Tertulijan, koji su zadobili mjesto u nebu i u Božjemu kraljevstvu. Time stvore-nost dobiva novu dimenziju. Nije stoga neo-bično da središnje slavlje liturgijske godine, Vazmeno bdjenje, započinje čitanjem o ‘prvo-mu Stvaranju’, da bismo bolje razumjeli ono drugo, novo. Jednako tako ne iznenađuje što u došašću početak liturgijske godine govori o završetku i o Utjelovljenju. To dvoje, spojeno, daje puni smisao svemu što postoji.

Biblijski govor o Stvaranju predstavlja se kao cjelovitost u kojoj se susreću vremenska i prostorna obilježja, među kojima je najvažniji sedmodnevni ustroj, kao slika cjeline. U njoj je posebno mjesto pridržano sedmomu da-nu, danu slobode svih stvorenja prema Bogu i jednih za druge. Sve – kako kaže papa Bene-dikt XVI. – odiše usmjerenošću prema zajed-ništvu Boga i stvorenoga, kao susretište ljuba-vi i slobode. Stvorenja postoje, da bi postojao prostor odgovora na Božju slavu.

Stvaranje je započeto stvaranjem svje-tla, s pomoću kojega se Božja slava odražava na stvorena bića. Svjetlo omogućuje spozna-ju, pristup stvarnosti i njenoj istini. Zlo je ta-kvo da se skriva, a dobro sjaji i obasjava. Knjiga Postanka objavljuje da je Bog stvorio svijet kao prostor susreta, poznavanja, dobra, slobode i ljubavi, te da zlo ne proizlazi od bića koje je Bog stvorio, nego je nijekanje, odbijanje u slobodi.

Kao što je u vrtu bio kobno čujan odgovor ‘Ne’, tako je u vrtu jutra uskrsnuća vidljiv plod Marijina ‘Da’, prvoga jutra novoga Stvaranja. Život se očituje moćniji od smrti; ljubav snaž-nija od mržnje, a istina jača od laži. U Kristo-vu uskrsnuću jednako tako stvorenost dobiva novu vrijednost.

Po sakramentima inicijacije uronjeni smo u Krista koji je prostor, ‘prolaz’ po kojemu smo

OTAJSTVO I ZBILJA

36


zahvaćani novim svjetlom. U krštenju smo, is-povjedivši vjeru, ‘prosvijetljeni’, postali smo »djeca svjetla«, dionici novoga života. Važno je primijetiti događaj suodnosa vjere i prosvi-jetljenosti, u ozračju Crkve.

Stvorenost, doživljavana vjerom, nije ona čudna proturječnost koju s jedne strane re-si neposrednost, dohvatljivost, vidljivost, a s druge nejasna stvarnost koja – ma koliko izgledala bliskom – ostaje daleka, bez dublje-ga značenja. Tada i zemaljska prosvjetljenja – uči Benedikt XVI. – ostaju u tami, dajući nam veliku moć, ali kao prijetnju. Bog kada stvara počinje od svjetla; kada se rađa, taj do-gađaj zaogrće noću, ali tako da njegovo svje-tlo bude dovoljno prepoznatljivo, kao vodilja, ali jednako tako ne dokidajući vidljivost dru-gih izvora svjetla i drugih prisutnost. Takav je Stvoritelj: daje nam vidjeti, unosi novo svje-tlo; stvarajući uzmiče i ostavlja nama prostor, da bismo mu se primaknuli, dopuštajući da nas dodirne stvorenjima. Bog se Stvaranjem daje, ne kao da bi time sebe umanjio, nego da bi objavio svoju ljubav.

Znamo da se upravo u tome nalazi njegova svemoć koja djeluje u nama i po nama, ako se dajemo, prinosimo za druge. Stvaranje i nje-govi zakoni u stvorenome svaki put zadivlju-ju i iznova nas stavljaju pred veličinu Tvorca.

U toj veličini vidimo i svoju malenost, pred Milosrđem i sućuti koju Bog ima prema svo-jim stvorenjima. Istinski susret s otajstvom Utjelovljenja može kao plod imati samo ra-dost i divljenje, jer svaka ljudska misao nuž-no prelazi u mistiku. Neizreciva mudrost i sva-ka vrsta nadilaženja svijeta, koja je izrečena u svemoćnosti, postaje stvorenjem. Do toga ne dopire ljudska snaga. Dar otvorenosti, vjera koja progovara, koja ne uvjerava, nego prihva-ća i raduje se! Tu nastaje i promjena, čežnja za plodovima obraćenja, potreba za molitvom – za sebe, za druge, s nakanom za prisutnost Duha koja dokida strah stvorenja pred Neiz-mjernim i čuva spasonosni strah pred ljubav-lju po kojoj je neizmjerna radost u Gospodinu. U njemu živimo, mičemo se i jesmo; svaki dan kušamo darove njegove dobrote… (Dj 17, 28)

•• Poticaji za ispit savjesti

Zato u ispitivanju savjesti treba zastati pred Božjom stvarateljskom veličinom i svemoći, pred njegovom ljubavi, i ispitati svoju vjeru u svjetlu Božje riječi i nauka Crkve:

Koliko sam upoznao svoju vjeru i Sveto pismo koje govori o Bogu i po kojemu govo-ri Bog? Kako povezujem znanstvene i ine izri-jeke o stvaranju svijeta i čovjeka i kršćanstvo? Što sam učinio da bih dovoljno znao o nauku Crkve? Znam li ga drugima obrazložiti i je li mi do toga stalo?

Jesam li se pouzdao u Boga kad mi je bi-lo teško? Koliko sam molio za dar vjere i za snagu nade? Vjerujem li Božjemu obećanju da onomu koji u njega istinski vjeruje sve vo-di prema dobru? Ili sam pak bio preuzetan, ogriješivši se o Božju dobrotu i misleći da će mi Bog ionako oprostiti, bez obzira na moj odnos prema njemu i bližnjima?

Jesam li poštovao stvoreni svijet, a ponaj-prije bližnje? Što činim da bih promicao lje-potu i vrijednost stvorenoga?

Svi neko vrijeme ostanu u razmišljanju.

M. C

haga

ll: St

vara

nje

37

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220121220121212201212•• Pokornički čin

Nakon ispita savjesti predsjedatelj slavlja pozove na molitvu ovim ili sličnim riječima:

Braćo i sestre, Bog Otac, u svojoj ljubavi i mi-losrđu očitovao nam je svoju dobrotu i u svo-me Sinu darovao nam snagu novoga života. U poniznosti stvorenja pred Stvoriteljem i s pouzdanjem u snagu njegova oproštenja za-molimo ga da nas očisti od grijeha i usmjeri naše živote putem spasenja.

(Umjesto sljedećih zaziva može se moliti i Opća ispovijed.)

– Gospodine, zaboravljali smo da smo rođeni iz tvoje očinske ljubavi kojom držiš sav svijet. Molimo te, smiluj nam se. O. Gospodine, smiluj se.– Gospodine, htjeli smo ravnati svojim

životom u sebičnosti i u bezobzirnosti prema drugim ljudima. Molimo te, smiluj nam se.

O. Gospodine, smiluj se.– Gospodine, nismo bili odgovorni za svijet

koji si ti sazdao i nama ga povjerio da u njemu prepoznajemo tragove tvoje dobrote. Molimo te, smiluj nam se.

O. Gospodine, smiluj se.– Gospodine, nismo bili poslušni tvojoj

riječi i grijehom smo se udaljili od tebe. Molimo te, smiluj nam se.

O. Gospodine, smiluj se.– Gospodine, iznevjerili smo tvoju ljubav

i nismo drugima pružali svjedočanstvo o tvojoj dobroti. Molimo te, smiluj nam se.

O. Gospodine, smiluj se.– Gospodine, ustrajali smo u grijehu

i opirali se glasu savjesti i poticajima koje si nam slao preko naših bližnjih. Molimo te, smiluj nam se.

O. Gospodine, smiluj se.– Gospodine, zanemarivali smo svoje krsno

dostojanstvo i nismo se trudili rasti u vjeri i pouzdanju u tebe. Molimo te, smiluj nam se.

O. Gospodine, smiluj se.– Gospodine, nismo čuvali svoje tijelo kao

hram tvoga Duha. Molimo te, smiluj nam se.

O. Gospodine, smiluj se.– Gospodine, znali smo povrijediti

svoje bližnje i biti im razlogom trpljenja i tjeskobe. Molimo te, smiluj nam se.

O. Gospodine, smiluj se.– Gospodine, nismo u siromasima,

osamljenima i potrebitima nismo prepoznavali tvoje lice pa smo ih ostavljali same na životnome putu. Molimo te, smiluj nam se.

O. Gospodine, smiluj se.– Gospodine, nismo s radošću i predanjem

vršili svoje dužnosti i ih prepoznavali kao mjesto rasta u svetosti. Molimo te, smiluj nam se.

O. Gospodine, smiluj se.– Gospodine, bili smo navezani na zemaljska

dobra i nismo u tvome obećanju vječnosti pronalazili radost svoga života. Molimo te, smiluj nam se.

O. Gospodine, smiluj se.

Predsjedatelj:Svoje pouzdanje u Božju dobrotu obnovimo molitvom koju nas je naučio Krist Gospodin.

Oče naš…

Bože, ti si u praiskonu stvorio svjetlo i raspršio tminu, a čovjeka pozvao da prebiva u divnome svjetlu tvomei među svim stvorenjem pronosi ljepotu tvoje ljubavi.Molimo te, neka po snazi tvoje utjelovljene Riječi,po kojoj sve stvoreno obnavljaš i usavršavaš,zasine u nama snaga tvoga svjetlate iščezne svaka tama grijeha,kako bismo u radosti tvoje blizine i u ljepoti u kojoj nas nanovo stvaraš,uvijek bili svjedoci tvoje dobrote svakomu čovjeku.Po Kristu Gospodinu našemu.

Nakon prikladne pjesme svi pristupaju pojedinačnoj ispovijedi.

Priredili:Ivan Šaško, Ante Crnčević

OTAJSTVO I ZBILJA

38


Svečana ispovijest vjere– u slavlju euharistije ili drugim slavljima –

Predsjedatelj slavlja sljedećim ili sličnim riječima uvede zajednicu u Ispovijest vjere:

Braćo i sestre,rasvijetljeni mudrošću Božje riječi

i osnaženi zajedništvom Crkve,ispovjedimo i obnovimo vjeru koju smo primili u daru krštenja.

Solist zapjeva, a zbor i puk zajedno ponove:Vjerujem u Boga, vjerujem.

V jerujem u jednoga Boga. Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje,

svega vidljivoga i nevidljivoga. Zbor i puk zajedno uskliku:

Vjerujem u Oca, vjerujem.

V jerujem u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega.

Rođenog od Oca prije svih vjekova.Boga od Boga, svjetlo od svjetla,pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.

39


Zbor i puk zajedno uskliku:Vjerujem u Sina, vjerujem.

V jerujem u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina.

Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima.

Zbor i puk zajedno uskliku:Vjerujem u Duha, vjerujem.

V jerujem u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu.

Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen.

Zbor i puk zajedno uskliku:Vjerujem u Boga, vjerujem.

°¢ ™™

™™™™

2. Vje3. Vje4. Vje5. Vje

1. Vje - rururururu

----

jemjemjemjemjem

-----

uuuuu

BoOSiDuBo

ga,ca,na,ha,ga,

-----

vjevjevjevjevje

-rurururu

ru----

jem.jem.jem.

jem.---

jem.- -

1.-4. 5.

1.-4. 5.

22

2222

&bM. Martinjak

&b # #?b

&bZavršna igra

#U

u?b u

œ œ œ œ ˙ œ œ ˙ ˙ w w

œ œ œ œ œ œ œœ œœ ˙ ™ ˙ œ ww ˙ ™˙ ˙ œ

œ˙

œ œœ œœ ˙ œœ œœ œ œ ˙ ww œ œ œ œ

wœ œ œ œ# œœ œ œ œœ œœ œ ˙ œ œœ œ ˙ œ wœ œ ˙

œœ œœ œ œ œ œ œœ œœ ˙ ˙ ww w ˙

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Pitanju koje govori o »potrebi« neke obred-ne geste ili znaka nije lako dati zadovoljavajući odgovor jer se liturgija ne iščitava iz potrebe ne-go iz smisla koji ide onkraj korisnoga i potreb-noga u ljudskomu životu. Simbolizam vode i obrednih gesta u kojima se rabi voda za kršćan-sku liturgiju imaju polazište u sakramentu kr-štenja po kojemu smo uronjeni u Krista Gospo-dina i tako preporođeni na novi život. Čini se, ipak, da je za mnoge ljude voda (p)ostala neka-kav »sveti znak« koji »u sebi« nosi i posredu-je snagu blagoslova, očišćenja ili zaštite od zla… Voda nema »u sebi« takvu snagu, pa ni zato što je blagoslovljena. U otkrivanju smisla potreban je povratak na »izvor« iz kojega blagoslovljena voda crpi blagoslov. Stoga nas razjašnjenje sim-bolizma vode u kršćanskoj liturgiji i kršćanskoj pobožnosti vraća na otajstvo krštenja.

Svako (ili gotovo svako) liturgijsko slav-lje započinje znakom križa, čime se vrši spo-men na otajstvo krštenja. Jednako je i kod čina pobožnosti i osobne molitve. Liturgiju slavimo iz vjere, s vjerom koja produbljuje i rasvjetljava otajstvo naše uronjenosti u bo-žanski život. S tim značenjem i svako stupa-nje u liturgijski prostor obilježeno je tim kr-snim spomenom, a od kada se u 13. stoljeću ustaljuje praksa da pored ulaza u crkve sto-je »blagoslovnice« s krsnom (ili blagoslovlje-nom) vodom, običaj je zadobio formu redo-vitosti. Pokušaji traženja značenja očišćenja od grijeha u gesti znamenovanja znakom kri-ža, uzimajući pri tom blagoslovljenu vodu, a o čemu čitateljica govori, može biti opravdan i smislen samo u mjeri u kojoj se i krštenje gleda kao očišćenje. No, to mogu biti tek izve-dena i drugotna značenja. Krštenje je uronje-nost u otajstvo Krista, u božanski život koji

Znamenovanje pri izlasku iz crkve

nam je Krist darovao. Bez te uronjenosti ne možemo biti ni očišćeni od grijeha, niti oslo-bođeni od zla i Zloga.

Uzimanje blagoslovljene vode pri ulasku u crkvu vezano je uz znamenovanje znakom križa, pa i značenje vode valja razumijevati iz krsne geste, iz znaka križa, te iz krsnih rije-či »U ima Oca i Sina i Duha Svetoga.« Stu-pajući u liturgijski prostor ulazimo u »prostor vjere«, u zbilju u kojoj se iznova susrećemo s »novošću života« koja je u nama zaživjela po otajstvu krštenja. Samo u svjetlu krsnoga do-stojanstva možemo prepoznati i iskusiti sna-gu otajstava koja slavimo i ljepotu Crkve koju ondje susrećemo.

Premještanja značenjskih naglasaka s kr-sne uronjenosti na očišćenje, kajanje ili zaštitu od zla, rađaju dvojbom koja se krije u pozadini postavljenog nam pitanja. Ako znamenovanje znakom križa i blagoslovljenom vodom nosi poglavito značenje očišćenja od grijeha i oslo-bođenja od zla, s razlogom se postavlja pitanje o smislu te geste nakon liturgijskoga slavlja, pri izlasku iz crkve. No, budući da u gesti tre-ba čitati ponajprije krsno značenje, ona pro-nalazi smisao i pri izlasku iz liturgijskoga pro-stora jer njome posvješćujemo i ispovijedamo dostojanstvo u kojemu smo obnovljeni i koje nosimo u život svakodnevice.

Poštovani, molim vas za pojašnjenje je li nakon euharistijskoga slavlja pri izla-sku iz crkve potrebno prekrižiti se blagoslovljenom vodom? Jasno mi je da pri-likom ulaska u crkvu uzimamo blagoslovljenu vodu i prekrižimo se, što mogu protumačiti kao znak kajanja i očišćenja, ali mi nije jasno koje bi značenje ta gesta imala pri izlasku iz crkve, i to još nakon svete Mise.

Mirjana H.

Obavijest čitateljima

Hrvatski institut za liturgijski pastorali uredništvo Živoga vrela

od 1. prosinca 2012. imaju sjedište na novoj adresi:

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb.Telefon: (01) 5635 050; Fax: 5635 051

Pretplata: www.hilp.hr/pretplata ili na tel. 01/5635 050

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDživo vrelo

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

Pretplatite se!Trinaest brojeva godišnje za samo 169 kuna!

Časopis namijenjen:• vjerničkim zajednicama• vjeroučiteljima i katehetama• čitačima i drugim služiteljima na liturgijskim slavljima• voditeljima biblijskih i liturgijskih skupina• članovima župnih pastoralnih vijeća• obitelji i njezinoj pripravi za nedjeljno liturgijsko slavlje• svima koji žele živjeti bogoslužje Crkve

www.hilp.hr

LITURGIJSKI KALENDARROKOVNIK za 2013. Rokovnik džepnog formatas liturgijskim naznakama za svaki dan.Dvije stranice za svaki tjedan.PVC ovitak. Format: 9,5 x 15 cm.

136 str. � 25 knNaručite na: [email protected] ili na broj telefona 5635 050

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051

LITURGIJSKI KALENDARROKOVNIK za 2013.

Zaodjenite se u radosnu nadu koja gleda onkraj vidljivoga.

2012 | vjerujem u boga svemogućega i stvoritelja

Documents