2018.

Hrvatska narodna vjerovanja

u nadnaravna bica koja imaju

moc pretvaranja u životinje

Bića koja se u narodnim vjerovanjima pretvaraju u životinje na sličan način, u sličnim okolnostima i sličnog su djelovanja. Riječ je prvenstveno o vješticama (štrigama), mòrama i krsnicima koji kao osobe žive i djeluju među drugim ljudima u određenoj zajednici i društvu i izgledaju kao normalni ljudi. Njima treba pridružiti i vukodlake, pokojnike koji su svojim karakteristikama i moćima da se pretvore u životinje neodvojivo vezani uz vještice i krsnike. Pored njih moć uzimanja životinjskog lika imaju i druga natprirodna bića kao što si orko i macić, a primjeri spominju i obične ljude koji se u određenim okolnostima pretvaraju u životinje.

Bića koja se pretvaraju u životinje

Mòra Za mòru narod vjeruje da je neudana mlada žena koja jednom kad se uda postaje vješticom. Mora se u Hrvatskoj javlja u svim priobalnim područjima od Istre do Konavala te u dalmatinskom zaleđu, a u zapisima se često spominje kako su ljudi za moru najsigurniji da zaista postoji. Najraširenije je vjerovanje da su more kćeri vještica, pa da i njihova ženska djeca nasljeđuju opake osobine. Također se vjeruje da se more rađaju u placenti (košuljici) crvene, modre ili crne boje, a takav

porod znači da se rodilo biće izvanrednih moći i predznaka. Glavno je obilježje more da po noći, u snu dolazi mladim ljudima, najčešće lijepim mladićima te im sjeda na prsa, davi ih i siše im bradavice. U takvu stanju, kako ljudi pričaju, ne mogu se pomaknuti ni disati sve do jutra, a neki pod pritiskom more umiru. Mora ulazi kroz ključanice, kroz rupe u vratima i prozorima, a kad ulazi u sobu, najčešće se nešto razbije ili padne kao predznak prisutnosti more. Kad govorimo o sposobnostima more da preuzme oblik neke životinje, najčešće nailazimo na predaje koje mori pripisuju moć da se pretvori u mačku (pretežno crne boje) i na taj način da skače u kuću, sobu ili na postelju gdje će napasti svoju žrtvu. Oni koji moru ipak uspiju vidjeti često su i nadalje nemoćni oduprijeti se. Niz je primjera koji pokazuju morinu sposobnost pretvaranja u druge životinje pa tako i u muhu u

čijem će obliku lako ulaziti kroz ključanice i druge rupe. Kada se mora zatekne u takvu obliku, narod vjeruje da muhu treba zatvoriti u bocu u kojoj će umrijeti. Kada umre muha, umire i djevojka za koju se u selu vjeruje da je mora. Drugi primjeri spominju muhu kao duha/dušu more koja noću izlazi iz ženina tijela, kako bi negdje drugdje radila zlo, te se pred jutro vraća.

Vukodlak i kudlak (štrigo) Vjerovanja u vukodlake, odnosno u ljude koji se poslije smrti vraćaju da čine zlo, opće je poznato u svim našim krajevima. Ovisno o mjestu u gdje je skupljana građa nailazimo na razne nazive: vukodlak, vukozlak, kudlak, fudlak, ukodlak, onkodlak. Za vukodlake se često vjeruje da su rođeni u košuljici (placenti) crvene boje, što ukazuje na sličnosti s morama, vješticama i krsnicima (gdje je košuljica bijela). Također se vjeruje da vukodlacima postaju ljudi koji su za života bili zli ili mrtvaci koje su na posmrtnom odru preskočile kokoš ili mačka. Za neke krajeve karakteristično je stapanje pojma vješca i vukodlaka, tako da se onaj koji je za života bio vještac poslije smrti mora vraćati kao vukodlak, a ponegdje se vještac već za života zove imenom kudlak.

Iako se vukodlak donekle razlikuje od drugih bića u ovome radu, bavimo se njime upravo zbog preklapanja pojma vukodlaka i vješca te zbog sličnosti njihovih manifestacija u životinjskom obliku. Također postoji uska povezanost kudlaka i krsnika “Napokon, do nesporazuma je došlo i s tumačenjem riječi kudlak, vukodlak, protiv kojih se u nekim primjerima bore krsnici. Ta je riječ, naime, protumačena kao vampir, kao nesmireni mrtvac. Nevolja je u tome što je naziv kudlak višeznačan: on zaista obilježuje mrtvoga, vampira, ali ujedno i štrigona, vješca još za njegova života, i upravo se protiv njih bore krsnici. ... u dubini postoji zaista veza s mrtvima” Osim što vukodlaka opisuju katkada kao vješca, najčešće o njemu pričaju kao mrtvome, kao mješini punoj krvi koja hoda u mraku, po šumama, napada čovjeka na raskršćima bez raspela, u noćima pred velike blagdane i čini zlo. Za vukodlaka narod vjeruje da je izuzetno jak, da plaši i čara ljude, a pogotovo svoju rodbinu koja mu se za života zamjerila, ili ima s njome neke neriješene dugove. Da se mrtvac ne bi digao iz groba, ljudima u koje sumnja da bi se mogli pretvoriti u vukodlaka, narod reže tetive ispod koljena ili zabija čavle u pete da, u slučaju da se mrtvac probudi, ne bi mogao hodati i činiti zlo. Ako se dogodi da se netko ipak povukodlači, najčešći je način uništenja pronaći njegov grob i zabiti vukodlaku glogov kolac ili crni trn u srce. Takvo ubijanje vukodlaka najčešće su obavljali svećenici u zoru ili po danu, kada se vukodlaci vraćaju i spavaju u svom grobu.

Vještice ili štrige Vjerovanja u vještice i vješce nalazimo u cijeloj Hrvatskoj. Mnogi zapisi o njima dolaze iz priobalnih područja od Istre do Dubrovnika gdje se češće koristiromanski naziv štriga. Ime nalazimo i u Italiji te nekim dijelovima Švicarske; a opći talijanski naziv strega potječe od staroga rimskog naziva za noćno biće koje je letjelo zrakom Strix. U narodnim vjerovanjima štrige, vještice i vješci zapravo su obične žene ili muškarci s posebnim, prirođenim ili naučenim opakim moćima. Štrigama I vješticama postaju osobe koji su začete na Božić, Uskrs ili o kvatrama ili koje se o kvatrama rode. Rađaju se, kao i more i vukodlaci, u crvenoj ili crnoj košuljici (placenti) ili s malim repom. Do dobi od 24 godine štrige su bezopasne, a nakon toga počinju činiti zlodjela i pakosti ljudima. Ako netko otkrije osobu koja je štriga i viče njezino ime, tada štriga gubi moći ili ih nikada ne dobije. Štrige danju žive normalno, kao i svi drugi ljudi. U času kada prestaju sa svakidašnjim poslovima, a to je obično kasna večer ili pola noći, pretvaraju se u žabu, mačku, psa, svinju, vola, leptira I drugo. U sumrak i obično noću, a posebno za lošeg vremena lete na sastanke, skupljaju se na posebnim mjestima, raskrižjima, smetlištima, vrhovima planina ili pod orahovim stablom.

Među sobom se tuku upaljenim bakljama, pričaju kome su naudile i dogovaraju u kojem će selu ili kraju pronaći iduću žrtvu. Narodne predaje govore da štete ljudima na više načina, raznim moćima, a najraširenije je vjerovanje da bacaju uroke na ljude i životinje i tako ih čine bolesnima. Kravama oduzimaju mlijeko, a volovima srce nakon čega vol ne može raditi i postaje beskoristan. Vjeruje se da mogu začarati malu djecu, koja se razbole i umru, posvade momka i djevojku, učine ljude neplodnima, naprave da nekoga udari moždani udar ili da se netko utopi. Kad umre osoba o kojoj se, za života, vjerovalo da je štriga, u usta joj stavljaju čavao ili kakav drugi oštar metalni predmet kako se nikada ne bi vratila i činila zlo. Za vještice se, među ostalim zlim namjerama, često vjerovalo da donose loše

vrijeme, kišu, snijeg ili tuču, koje su se ljudi najviše plašili jer im je uništavala usjeve. Vjerovanja govore o vješticama da jašu u crnim oblacima. Kazivanja ih opisuju kao ptice koje lete i svojim moćima stvaraju nevrijeme. Te su ptice najčešće crne boje, glasaju se poput vrana i gavrana, koje

narod najčešće spominje u predajama o vješticama u oblacima. Osim primjera, u kojima se vještice pretvaraju u ptice, muhe, konje, žabe, narodna ih vjerovanja spominju i u oblicima, psa i vola, a ti su primjeri nezaobilazni i u slučaju krsnika, koji je na području Istre i Kvarnera usko vezan uz vještice. Da bi bolje opisali manifestaciju vještica u životinjskom liku, nužno je razmotriti primjere vezane uz krsnika i tako stvoriti potpuniju sliku o oba bića na našim prostorima. Krsnik Riječ je o tradiciji koja se javlja u nekim krajevima Slovenije i Hrvatske. U Hrvatskoj je poznata u Istri te na Hrvatskom primorju s Kvarnerskim otocima. Nazivi variraju od kraja do kraja: najčešće se susreće u Sloveniji kresnik, a u Hrvatskoj krsnik, kresnik, kršnjak, krisnik, skrisnik, grišnjak. Problem krsnika posljednjih je godina dosta istraživan. Primjeri potječu iz manjih mjesta u Istri, te s Krka, Cresa, iz Slovenije i sežu unatrag čak do 17. stoljeća. Krsnik je osoba nadnaravnih moći koja se kao i mora i vještice rađa u placenti, ali bijele boje. Narodna vjerovanja govore da se dio te košuljice krsnicima ušije pod pazuho i na taj im se način za života daje natprirodna snaga i sposobnosti. Češće su krsnici muškoga spola, no krsnica može biti i žena. Krsnik se rađa u zajednici, odnosno selu, nastavlja život u toj sredini kao običan čovjek. Primjeri pokazuju da krsnik (muškarac ili žena) živi u selu, ima obitelj, bavi se seoskim poslom, ide u crkvu na misu. Za razliku od more, vukodlaka i vještice, krsniku se pripisuju pozitivne karakteristike: on brani i spašava ljude, njihov je savjetnik i pomagač. U svim primjerima krsnik se opisuje kao zaštitnik ljudi od zlih sila, najčešće od štriga. Upravo su štrige (vještice i vješci) element bez kojeg krsnik u narodnim vjerovanjima ne bi postojao. Iz primjera, koji govore o krsniku i štrigama, može se zaključiti da u sukobu krsnika sa štrigom čovjeka štrigo napada, a krsnik brani.

Kao što smo prije naveli, štrige, vještice i vješci napadaju čovjeka i uvijek mu čine zlo, dok je Krsnik pozitivan lik koga narodne predaje spominju kao spasitelja, pomagača i borca protiv zla. Stoga možemo reći da “krsnik u narodnom vjerovanju ne postoji zapravo bez svog antipoda vješca, štrigona, koji mu je u svemu negativno paralelan. U vječitoj borbi krsnika i štriga, kroz koju možemo sagledati mnoge elemente obaju bića, nalazimo i borbe u životinjskom obliku. Primjeri iz svih dijelova Hrvatske u kojima se javlja krsnik opisuju krsnike i štrige upravo na ovaj način. Životinjski likovi koje krsnik i štrigo preuzimaju najčešće su psi, volovi, nerasti, jarci, mačke, pa čak i kobile. Krsnik se uvijek javlja kao bijela ili šarena životinja, dok je za štriga

karakteristična crna boja. Naime u tradicijskoj kulturi boje su jedan od elemenata pomoću kojih se gradi model svijeta. Nosioci su određene simbolike I kodova koji služe za indirektno objašnjavanje realnosti. Bijela boja predstavlja svjetlost i stvaralačku snagu, ona je simbol dnevnog svjetla i pripada ovom svijetu. Iz tih razloga još su stari Slaveni bijelu boju pripisivali pojavama koje su na njih pozitivno utjecale, u ovom slučaju boju krsnika kao zaštitnika ljudi. Crna boja poistovjećuje se s mrakom, zemljom i drugim svijetom. U crnoj se boji, kod raznih naroda, prikazuju mnoga božanstva i demoni, a u našem slučaju vještice, more i vukodlaci. Krsnik također štiti ljude dajući im savjete kako da se obrane od zla, nevolja ili samih štriga. Krsnik savjetuje ljudima da kada sretnu vola, psa ili neku drugu životinju (koja je zapravo krsnik) koja ih slijedi ili se bori s drugom takvom životinjom, da je ne tjeraju i ne gađaju kamenjem, kako bi im taj krsnik mogao pomoći. Krsnik zatim savjetuje čovjeku kako da se sam suprotstavi štrigi (govori mu kakvim štapom da se naoruža), da mu ovaj ne bi naudio svojim čarolijama. Nadnaravna bića slična krsniku Krsnik kao pojava sa svojim specifičnim sposobnostima i svojom moći javlja se s tim imenom isključivo na navedenom području, no slična bića poznata su i umnogim drugim krajevima. Ako uzmemo u obzir krsnikovu sklonost da štiti svoj kraj, svoje selo od napada bića koja mu donose zlo, sličnosti su još potpunije. Radi se o bićima kao što je mogut u Turopolju, zduhač, vjedrogonja, vedi i drugi.

Vrimenjaci Vrimenjaci su bića u koja vjeruju stanovnici Like. Oni brane i čine dobro svojem selu, a ljudi im pomažu - dok oni lete i sukobljavaju se s protivnicima u zraku - bacajući im blagoslovljene drenove grančice. U Sinjskoj krajini u Dalmaciji vremenjaci se međusobno bore u obliku crna i bijela bika. Kao i krsnici, i oni su obični ljudi, a rađaju se u košuljici. Vrimenjaki su ljudi koji žive običnim životom, a mogu imati nadnaravnu snagu I sposobnost da upravljaju događajima i prirodom po vlastitoj želji. Ta im je sposobnost ili prirođena pa su je „otkrili“ u jednom razdoblju svojega života, ili su je naslijedili kao strogo čuvanu obiteljsku tajnu. Iako se na njih gledalo s određenim poštovanjem, nisu bili omiljeni u svojim sredinama i za pomoć im se obraćalo samo u krajnjoj nuždi jer je strah od nadnaravnog bio je nesavladiv. “Takav je bio i vrimenjak Maniša Štakić iz Like, a živio je u 19 stoljeću. Mogao je prouzročiti tuču i nevrijeme”. Višćaci U Poljicima te na Dugom otoku i drugdje u Dalmaciji narod vjeruje u višćake (vješce) koji lete pred oblacima i bore se s višćacima iz drugoga kraja. I ovdje su oni zaštitnici svoga mjesta koje brane od tuče, boreći se s drugim višćacima u obliku životinje (prasac i vol, ili međusobno dva bika, crni i šareni). I ovdje se javlja pomagač, koji udarcima po jednoj od životinja pomaže svomu bratu viščaku, a sutradan se čuju zvona u daljini, javljajući o smrti pobijeđenoga.

Negromanti i legromanti Negromanti ili legromanti na području Dubrovnika ljudi su koji se rode s repićem, no nitko ga ne smije vidjeti jer bi tada izgubili moć. Negromanti se sastaju da bi se međusobno borili, a onaj koji pobijedi, obranio je svoje mjesto od tuče. Ponekad legromanti moraju iznenada u borbu, a mogu se boriti u obliku prasaca.

Vjedogonje Južnije od Dubrovnika, u Boki Kotorskoj i šire u Crnoj Gori nailazimo na vjerovanja u vjedogonje. Kada se idu boriti, iz njih u snu izlazi duh koji se bori s neprijateljem, drugim vjedogonjom. Vjedogonja se rađa u krvavoj košuljici poput štriga te mu se rođenje glasno obznanjuje. Vjedogonja poslije smrti postaje vampir.

Zduhači U zduhača, zduhu, stuhaća, stuvu vjeruju ljudi u Bosni i Hercegovini te u Crnoj Gori. Zduhači mogu biti i životinje. Rađaju se u bijeloj košuljici, koja se čuva kao i kod krsnika. Zduhači se u obliku duha koji izlazi iz tijela bore sa zduhačima drugog kraja i na taj način odvraćaju tuču i druge nepogode, od svoga kraja, te mu priskrbljuje dobru ljetinu. Točno se zna koji se zduhači bore protiv kojih. Ponekad se bore i u grupama, proriču budućnost i ne smiju nikome reći da su zduhači jer bi izgubili moć.

Mogut Moguti se ne rađaju u košuljici nego nakon prekovremene trudnoće, od mrtve majke. Čim se rodi mogut može govoriti te odlazi u svijet. Bore se s drugim mogutima u olujnim oblacima ili u šumi u obliku svinja, da bi njegov kraj obilovao bogatstvom. Zato se narod moli: “Čuvaj nas bog i naši moguti” ili “ Da bi naši moguti bili jači od turskih...” Moguti, kao i krsnici, liječe I pomažu bolesnima,javljaju se ljudima, najčešće svinjarima, i upozoravaju ih da će na određenom mjestu i u određeno vrijeme susresti dva prasca u borbi te ih savjetuju da pomognu onome koji gubi Ostale preobrazbe u životinje u hrvatskoj tradiciji Osim kod vukodlaka, mora, štriga, krsnika i njemu sličnih bića, preobrazbe u životinje ili demone u životinjskom liku nalazimo i u drugim primjerima od kojih su najraširenija vjerovanja u orka i macića. Orko i macić pripadaju drevnom sloju usmene tradicije ali su do danas ostali manje poznati široj publici. Orko

Orko se u vjerovanjima javlja prvenstveno u našem primorskom pojasu, a u pojedinim krajevima još se naziva lorko, manjinorgo, maminjorgo, mrak. Najčešće se opisuje kao magarac kojeg ljudi sreću noći na putu. Umorni putnik uzjaše magarca misleći da će lakše doći kući ali tada magarac (orko) počne nositi putnika na neželjenu stranu.Stoga, orko je biće koje se sreće u mraku i koje nestaje prvim jutarnjim zrakama sunca. Na taj način orko je povezan s crnom bojom, odnosno drugim svijetom na što ukazuju i jedan od njegovih naziva mrak kao i primjeri koji govore o pretvaranju mrtvih u orka. Orko se osim u obliku magarca može javiti i u likovima drugih životinja što ukazuje na njegovu mogućnost transformacije, „uzimanje tijela“, a ne samo postojanje u jednom obliku.

Macić

Macić, malik, mačić, macarol, macmolić, itd. javlja se u liku malenog djeteta s crvenom kapicom na glavi. U nekim predajama predstavljaju demone brda, šuma, polja ili duhove nekrštene, pobačene, umorene djece, a katkad čak i vražićka. Sukladno varijacijama njegovih imena, macić se javlja u raznim krajevima pretežno priobalnog jadranskog pojasa. Poznat je u Sloveniji, nekim dijelovima Istre, Hrvatskom primorju s Kvarnerskim otocima, Dalmaciji i Crnogorskom primorju. Po svojem djelovanju macić je ambivalentno biće. Čovjeku čini i dobro i zlo, odnosno vjeruje se, da su macići zaslužni za dobar ulov ribe te da onome, koji mu uspije ukrasti crvenu kapicu, donosi blago. S druge strane macić je odgovoran za niz loših djela kojima šteti čovjeku. Vjeruje se da macić krade i skriva stoku te ju vraća nakon nekoliko dana, ali stoka više ne može davati mlijeka. Grize i tuče ljude, čini djecu bolesnom, šteti dječjim pelenama pa djeca plaču, preko noći ruši kuće u izgradnji, trči i pleše oko kuće. Međutim ljudi ga ne smatraju velikom štetočinom već kao „manjeg“ duhovnog neprijatelja. Macić se osim u obliku malenog djeteta s crvenom kapicom često javlja i u životinjskom obliku. Javlja se u obliku janjca, kozlića koji govori, magarca, psa, mačke, svinje, zeca.

Drugi primjeri pretvaranja u životinje

Na posljetku treba spomenuti još neke primjere narodnih vjerovanja koja spominju preobrazbe u životinju. Za razliku od već navedenih, u kojima se u životinje pretvaraju određena demonska bića, odnosno ljudi nadnaravnih sposobnosti koji se u narodu prepoznaju kao krsnik, mora, štriga i vukodlak, sljedeći primjeri spominju „obične“ ljude koje je zadesilo zlo preobrazbe u životinje, prvenstveno u vuka. U drugim primjerima, koje nalazimo u narodnim vjerovanjima, rasprostranjena je pojava vraga koji ljude pretvara u životinje. Vrag se spominje i u primjeru koji pokazuje vjerovanje u materijaliziranje svega što se psuje, kune i šalje „k vragu“. Sukladno tome i cijeli niz životinja koje se nalaze u psovkama. Isto tako vrag ima sposobnost da se i sam pretvori u životinju.

U nekim vjerovanjima panonskih krajeva javljaju se i priče o pasoglavcima, pasjanima, peskacima, pasjoglavcima, odnosno čudovištima i nakazama. Pasoglavci su ljudi s pasjom glavom, jednim okom, repom, konjskim nogama ili četiri ljudske noge. Rođeni su iz promiskuitetnih veza, ili u slučaju da se majka za trudnoće klela svojim nerođenim djetetom.

Sagledavanjem svakog bića u cijelosti primjećuje se da moć pretvaranja u životinje nije njihova glavna osobina već periferna sposobnost, kao jedan od nadnaravnih atributa. Tako, na primjer, vukodlaci uz svu svoju snagu, zloću, prepredenost i moć ustajanja iz groba u nekim predajama imaju još i sposobnost pretvaranja u životinje. More, s druge strane, uz opise davljenja, gušenja i morenja mladih ljudi imaju i sposobnost pretvaranja u muhe, mačke ili mijenjanja oblika u više životinja za redom što im pomaže u izvođenju opakih radnji i čini ih posebno opasnim i neuhvatljivim. Stoga, ako izdvojimo tu pojedinačnu osobinu, moguće je uspoređivati štrige, vukodlake, more i, na drugoj strani, krsnike, naznačiti njihove sličnosti te pokazati kako su ova bića nastala i živjela u narodnim vjerovanjima. Sličnosti u vjerovanjima koja se javljaju, pokazuju sposobnost da se ova bića preobražavaju u životinje – psa, mačku, vola, konja. Kao što je prije navedeno, značenja ovih životinja imaju svoje korijene u starom poimanju. Navedene životinje nositelji su određenih simbola kojima su ljudi u prenesenom značenju obilježavali razne vrijednosti i životne aspekte. Služe za označavanje pojmova dobro/zlo. Pas je tako čuvar kuće i društvenog areala. Susreće se oko čovjekova staništa, na granicama divljine i na krajevima puta. Štiti čovjeka i njegov je vjeran pratilac i stoga je istaknut kao lik u koji se pretvara krsnik kao osoba što brani i štiti čovjeka od nevolja. No I protivnik može biti pas ako je crne boje. Volovi su zbog svojih rogova, s jedne strane, i dobroćudnosti i iskoristivosti s druge, označeni kao ambivalentna bića pa se i dobra i zla bića pretvaraju u volove. Mačke u vjerovanjima imaju isključivo demonska obilježja i navode se kao alter ego žena sumnjivih društvenoj zajednici i stoga se ženski demoni kao more i vještice često javljaju preobražene u lik mačke. Kodiranju dobra i zla služe ujedno i boje koje se u narodnim vjerovanjima neizostavno javljaju pri opisivanju pretvaranja nadnaravnih bića u životinje. Bića koja čine ljudima zlo, koja ih napadaju ili im uništavaju imovinu, gotovo se uvijek javljaju kao crne životinje dok se krsnik kao čovjekov čuvar javlja kao bijela ili bijelo-šarena životinja. Crna boja u mnogim kulturama, pa tako i slavenskoj, označava noć, podzemlje i drugi svijet, stoga su crne životinje te u koje su se pretvorili zli demoni. Bijela boja predstavlja svjetlost i stvaralačku snagu, ona je simbol za dan i pripada ovomu svijetu. Iz tih razloga još su stari Slaveni bijelu boju pripisivali pojavama koje su na njih pozitivno utjecale, u ovome slučaju krsnike kao zaštitnike ljudi. Kao što vidimo, narod je od davnina pribjegavao objašnjavanju realnosti preko kodiranja i metafora, tako i u slučaju nadnaravnih bića i demona. U narodnim vjerovanjima u bića, koja se pretvaraju u životinje, moguće je stoga pratiti kontinuitet, važnost i simboliku životinjskih likova.