Petar II Petrović Njegoš

Ogledalo srpsko II

U ovom dokumentu objavili smo pesme za koje se smatra da nisu Njegoševe. U fajlu Ogledalo srpsko I dali smo pesme za koje se smatra da ih je napisao sam Njegoš.

Sinovi Ivanbegovi Osveta Batrića Perovića Srpski Badnji veče Miloradović poslanik Petra Velikoga Carev Laz Ibraim-Paša i Velestovci Udar na Vuka Mandušića Ćuprilić Vezir Udar Turakah na selo Trnjine Petar Bošković Udar na selo Trnjine Ne daju vuci ovacah

Carev sestrić i Piperi Vuk Tomanović Boj s Kučima Nikac od Rovinah Ovce Nikca od Rovinah Sinovi Obilića Stan polako, Rogoje, mnogo ti je oboje Udar na ovce kneza Vujadina Smrt Nikca od Rovinah Krvavi ručak Dva Baletića Šćepan Mali Junačka smrt Spužani i Piperi Brza osveta, gotova šteta Udar na Ćurilac Udar Mahmut-Paše na Pipere Klorinda Srpska Boj s vezirom Mahmut-Pašom Pogibija vezira Mahmut-Paše na selo Kruse Osveta bratska Boj za Pasište Osman Kapetan i Pješivci Razur Vranićah Osveta Bajova Početak bune protiv dahija Boj na Čokešini Boj na Salašu Knez Ivan Knežević Boj na Mišaru Miloš Stojićević i Meho Orugdžić Boj na Loznici Luko Lazarević i Pejzo

Hvala Čupićeva Udar na selo Rogame Ovce Bajove Kula Karadžića Osveta za nevjeru tursku Gorsko kare Boj na Morači Gornjoj Osveta za nevjeru tursku Plač tri tavničara Oš, grivo, tuđe je mlivo Primječanije

Sinovi Ivanbegovi

(oko 1510. god.)

Piju vino mladi Crnogorci pred Kotorom, gradom latinskijem. među njima Crnojević Ivo; no kada se ponapiše vina i junačka zbora nazboriše, u to dođe soko tica siva baš pred Kotor đe pijahu vino. te se savi soko do Pazara. Kad viđeše njega Crnogorci, poskočiše na noge lagahne, na šarke se puške opirahu, te s pušakah put sokola skaču ko će njega prvi uhvatiti. No kad viđe soko tica siva e se grabe mladi Crnogorci ko će pređe njega uhvatiti. prepade se, bi mu i nevolja.

da mu zlatna ne poskubu perja. te se diže opet u oblake i nadvisi grada od Kotora. Kad to viđe Crnojević Ivo, uboja se, čudit mu se nije, da mu soko ne odskoči sivi i u tuđe jato ne odleti, pa razagna braću Crnogorce. a raširi s plećah kabanicu i poziva sivoga sokola. Soko mu se savi na Pazaru i pade mu na rame lijevo, te mu knjigu ispod krila dava. Al' ga pita Crnojević Ivo: "Moj sokole, crni glasonoša. da nijesi od Stambola grada, od Stambola od Otmanovića? Vidije li Stanišu mojega i uz njega braću Crnogorce, što su caru na vjeru otišli? Je l' ih care divno dočekao i lijepim darom darivao? Hoće l' k nama brzo došetati?" Tica krikom Ivu odgovara: "Ja sam juče od kleta Stambola; noćila sam noćas na Cetinju, na Cetinju, na dvoru tvojemu, kod Đorđija, kod tvojega sina; kazaše mi da si pred Kotorom, zato sam ti jutros doranila i tanku ti knjigu donijela od Staniše, od sina tvojega." No mu veli Crnojević Ivo:

"A boga ti, soko tica siva, što mi kažeš za Stanišu moga?" Soko njemu opet odgovara: "Pred carom ti izide Staniša. car iz prve zamoli Stanišu: "Poturči se, Crnojević Stanko, a ja ću te pašom učiniti, pašaluk ti Skenderiju dati!" Al' Staniša caru odgovara: "Ne bih ti se, care, poturčio niti mojom vjerom prevrnuo da mi dadeš tvojega prestola, da mi dadeš dvanaest repovah navezene dragijem kamenjem, koje nosiš okolo turbana." Car Staniši opet reče tvome: "Čuj me dobro, Crnojević Stanko: al' ćeš tvojom vjerom prevrnuti, ali nećeš glave iznijeti s nijednijem bratom Crnogorcem iz mojega bijela Stambola!" Stanko ti se tad na muke nađe: bolje život i pašaluk turski nego sablju i crna dželata; - poturči se tvoj Staniša, Ivo! Sultan ga je pašom učinio. darova mu zemlju Skenderiju i svu tvoju do mora državu." Kad to začu Crnojević Ivo. smrtno pade glavom na Pazaru, te proklinje Otmanović cara: "Avaj, care, ranah dopanuo živoga te Srbi rasparali

sa tobom se ljudi podrugali, Moskovi ti carstvo razorili! Bud' li si mi poturčio sina - jer mu dade za pašaluk kleti moje zemlje i moje države, jer mi đecu pokla, nečoeče?" Kad viđeše braća Crnogorci, dohvatiše Crnojević Iva, pa ga vode polju na Cetinje. Zatim vreme malo postajalo, vreme malo za sedam godinah, dok car uze Bagdat ukraj mora: na Bagdat je i Stanko hodio i trideset bratah izgubio; a kad se je natrag povratio, tada pođe izać pred sultana, pa sultanu progovara Stanko: "Sultan-care, mili gospodare, znaš li, care, što si obećao kada si me vjerom oskvrnio? Sad ispuni, vrijeme je došlo, ali ću se opet pokrstiti i katil se tebe učiniti, ka što ti je Musa u Primorje jal' Kraljević u Prilipa grada." Tada care na noge skočio, pa mu dade bijela fermana, i dade mu braću poturčenu i sa braćom vojske nekoliko. Glas dopade Crnojević Đuru na Cetinje pred bijelom crkvom (baš kad baba kopaše Ivana) da Staniša ide od Stambola

da mu uzme babovu državu. Davno bilo kad s' o tom zborilo: misli Đuro zaboravilo se; no kad nove i nesrećne glase razumio i u dvor primio, trostruke ga suze popadoše; pa on odma mnoge knjige piše i šalje ih po svoj Gori Crnoj. S njima skupi braću Crnogorce. pred svijema glas i knjigu čita. Crnogorce na iskupu pita: "A što ćemo sada, Crnogorci, od Staniše i braće ostale, što su ni se, braćo, poturčili? Evo na nas idu s silnom vojskom, da nas turče i mukama muče! A da oće s mirom braća doći, mi bismo ih, braćo, prihvatili. kako svoju braću zagrlili: brat je mio koje vjere bio kada bratski čini i postupa; ali oni bratski s nama neće već krvnički, po turskom načinu! No što ćemo, ako boga znate? Ja sam brata u knjigi kumio da se prođe sile i vojštenja, a da dođe na mjesto babovo: ja ću mu se s mjesta ukloniti, to sam voli no mu krv popiti; al' se ne će bez đavola proći!" Crnogorci svi iz glasa viču: "Ko đavola traži, i naša ga! Mi smo vojska tebe, gospodaru.

čuvaj nama obraz i poštenje, da te naše ne raznesu str'jele i zeleni ne zdrobe paloši!" Kad to začu Crnojević Đuro, on pokliče braću Crnogorce i otide ravnu Lješkopolju. Tu se dvije vojske sastadoše, ubiše se bojem žestokijem. Tu je Đuro Stanka predobio, mnogo njemu vojske pogubio, zarobio mlade Crnogorce što se bjehu poturčili s Stankom, - naseli ih na njih otačastvo. Stanko bježi Skadru bijelome. u nj ne daju skadarska gospoda. već ga gone selu u Bušate, te mi svoje nagrdi prezime: od plemena slavnog Crnovića prozva sebe Bušatlijom Stanko! Po dobiću Đuro knjigu piše, s knjigom šalje svoje poklisare pravo Turskoj u Otmanovića: "Slušaj, care, ne čuli te doma: kad si moga brata poturčio, ti si moga više učiniti, njemu sreću bolju darovati - ravnu Bosnu jal' Hercegovinu; no si posla njega na Cetinje, na stolicu oca njegovoga; u nju znadi, Turčin sjesti ne moa jer je brane ljuti Crnogorci, kojeno si vjerom prevario kad si njinu braću poturčio;

sa tijem si vjeru izgubio, da je nikad u tebe nemaju doklen traješ u Stambola tvoga, a i oni u Gorici Crnoj! Posad nikad biti ne možemo umirnici niti uvjernici, jere vjere nije u nevjere, - mi smo vjera, a ti si nevjera. Ako posad bolji ne uzbudeš, ubila te bog i božja vjera!"

Osveta Batrića Perovića

(oko 1700. god.)

Hvala bogu, čuda velikoga, što procvilje u selo Banjane: al' je zmija al' bijela vila, al' je oraj polomio krila, ali soko tiće pogubio? Nit' je zmija nit' bijela vila, nit' je oraj polomio krila, niti soko pilad pogubio, no je Cuca Perović Batriću u rukama Ćorović Osmana. Na vjeru ga Osman prevario, a pa vjeru i na pobratimstvo; u bijelu kulu Osmanovu velje mu je muke udario, velje muke u nevjerne ruke. Batriću su muke dodijale, pa Osmana bogom bratimljaše: "Bogom brate, Ćorović Osmane,

posjeci me sabljom ćemerlijom ali ubij puškom iz kuburah - umori me smrću ka junaka, nemoj mene mukama mučiti! Ako li me izgubiti nećeš, meći mene, Ture, na otkupe: imam na dom sedam milih bratah, daće za me sedam džeferdarah i sedmoro tokah sa ramenah, sedam snahah sedam prijevjesah; daće Pero, ostareli babo, daće dobra ispod sebe đoga, i sa prsih toke ubojite, i sa sebe zelenu dolamu, i pedeset konjah i govedi, i suviše stado svekoliko; uzajmiće blaga u Latina: za me će ti teški otkup doći." Ali Turčin boga ne poznaje, no Batrića muči pobratima, i muke mu više udario, na muke mu život izvadio. To se čulo u Zaljuti tvrdoj. Kad glas čuo Pero za Batrića, skube bradu, vadi oči crne, kano, brate, za milijem sinom. No mu veli Perović Radule: "Nemoj tako, ostareli babo; iako je Batrić poginuo, na dom ti je dosta ostanulo, ostalo ti jošt sedam sinovah: ako bude staroga taliha, Turci će ni platiti Batrića!"

No mu tako govorio Pero: "Muč, đevojko, a ne mio sine, a svi sedam da ste poginuli, da je sablja Batrić ostanuo, svijeh bi ve Batrić osvetio!" Radula je ukorio ljuto, te Radule skupi četu malu od Zaljuti, sela krvavoga, te četuje po planini s njome. Po planini traja ljeto drago, i siječe po Banjanah Turke, dok za brata tridest posjekao; ma sve čeka Ćorović Osmana, neće li ga dočekat Radule; dočekat ga ne moga nikako. Družini se dosadilo bilo, Radulu je društvo govorilo: "Arambašo, Perović Radule, razdrijesmo na noge opanke, otrkasmo sjajne džeferdare, - ti si brata osvetio divno, za njega si tridest izgubio - vrijeme je doma da idemo." No Radule njima govoraše: "Hajte, braćo, doma da idemo, no mi osta Ćorović Osmane, koji mi je brata izgubio: ta mi rana preboljeti neće dok ne viđu oči Osmanove!" U riječi koju govoraše dade mu se nešto pogledati od Velimnja uz ravne Banjane: ali jaše Turčin na halata!

Tek ga viđe, pozna ga Radule, pa ovako riječ besjedio: "Blago meni, braćo Crnogorci, eno krvnik Ćorović Osmane, koji mi je oči izvadio, nego hajte da mu zapanemo!" Pa skočiše te mu zapadoše. Divno Rade ukrio družinu, po dva druga oko druma puta zapadoše u list i u travu, ukriše se ka i jarebice, a Radule na drum nasred puta. Dok evo ti Ćorović Osmana na halata konja od mejdana. Radule ga napuštio blizu, sinu junak iz trave zelene, za uzdu mu konja dohvatio, drugom rukom za toke Turčina; pade Turčin niz konja halata, divno pozna Perović Radula, pa Radula bogom bratimljaše: "Nemoj moju dobru posjeć glavu, no ti mene vrzi na otkupe: imam na dom milih devet bratah, devet bratah, devet Ćorovićah, laće za me devet džeferdarah, devetoro tokah sa ramenah, i još devet konjah pod sedlima; devet snahah devet prijevjesah; i stotinu konjah i govedi, i suviše ovce svekolike, i u zlatu hiljadu dukatah." A veli mu Perović Radule:

"A ne luduj, Ćorović Osmane: da je mene Batrić na otkupe, vadio bih u Latine blago te bih brata otkupio moga; nema blaga da otkupiš glavu!" Nožem vrže, posječe mu glavu, i posječe kera Osmanova, - dvije pasje zijevaju glave! Radule se tada osmjehnuo, pa družini bio besjedio: "Ajte, braćo, doma da idemo!" Otolen se četa podignula, otidoše put Zaljuti tvrde, pjevajući i puške mećući. A kad došli u Zaljuti maloj, Pero mu je babo besjedio: "Blago meni, moj sine Radule! Kad si mene osvetio Batra, ka da si ga sa sobom doveo."

Srpski Badnji veče

(oko 1702. god.)

Sabor čini hadži-pope Jovo, na sabor je Zetu okupio, pa pošto je Zetu okupio, ovako je pope besjedio: "O Zećani, jadna braćo draga, što hoćemo od života svoga: ne imamo crkve ni zakona! no pogibe Lazar u Kosovo, a kletizi priskočiše Turci,

razvališe crkve i oltare, ogradiše sve turske munare! No ja velim, moja braćo draga, okupimo mi malo peškeša, da idemo Skadru krvavome, da molimo pašu zločesnoga da ni dade tursku bujruntiju, da bi malo crkve ogradili dabi svoju vjeru pridržali!" Sve Zećani kabul učiniše i za pašu peškeš pripraviše; pravo pošli Skadru bijelome, te pred pašom žalbu učiniše. d pošto je paša razumio, peškeš prima, bujruntiju piše da bi malo crkve ogradili da zakone svoje pridržaju. Pa otle se natrag povratiše, dozivaše kamene majstore, - oni malo crkve ogradiše i kamene platiše majstore, na svoje ih dome otpratiše. Ma govori hadži-pope Jovo: "O Zećani, moja braćo draga, evo b'jelu ogradismo crkvu; što je fajde đe je ograđena - ona nije bolja no pećina teke nije osveštena crkva! Neg' da opet peškeše kupimo. da idemo Skadru na Bojanu u našega paše opakoga, da bi smo ga kako umolili, eja bi ni hatar učinio,

eja bi ni kako dopuštio da idemo maloj Gori Crnoj, na Cetinju vladici Danilu, a da bismo njega umolili da bi doša da ni svešta crkvu!" Svi Zećani na to pristadoše, te za pašu peškeš okupiše; pak se diže hadži-pope Jovo, s sobom uze tri četiri druga, pođe opet Skadru prokletome; tu pred pašu oni izlazahu, pred njim plaču i mole se ljuto. Peškeš prima, bujruntiju piše, bujruntiju tako napravljaše, u nju dobro pozdravlja vladiku: "Čuj, vladiko, crni kaluđere, ja ti paša tvrdu vjeru dajem, dođ', vladiko, Zeti Zemlji ravnoj da u Zetu sveštaš crkvu malu: evo ti je dajem na poklonu, Zetu ravnu i Brda ostala, dok im činiš crkovne načine da ti daju što se pogodite!" Otolen se natrag povratiše i dođoše zdravo na dvorove, Zećanima pravo kaževahu; pa uzeše tanahnu đemiju, te iđahu Blatom širokijem, dok dođoše na Rijeku malu, a s Rijeke na Cetinje ravno, na Cetinje vladici Danilu, te mu desnu poljubili ruku, na ruke mu bujruntiju daju.

Kad je viđe vladika Danilo, ovako im besjedi vladika: "Pope Jovo, jadovna ti majka, nije vjera tvrda u Omera! Ma ću poći, da neću ni doći, radi vjere i zakona svoga dok ujutro zorica osvane!" On je svoje sluge dozivao, ovako je njima besjedio: "Hazrte mi dobra konja moga, e ću odit put Rijeke male, a s Rijeke Zeti Zemlji ravnoj, - bog da znade hoću l" igda doći!" Sluge su mu konja opremile; otole je put Rijeke poša, a s Rijeke Zeti Zemlji ravnoj; u popa je konak učinio. Sjutradan se Zeta okupila, Zeta ravna i Brda ostala, i gizdava varoš Podgorica, svak da gleda vladiku svojega. Vladika im osveštava crkvu... Al' ev', pobre, žalostivi glasi: kleti Turci uhvatiše njega, svezaše mu ruke naopako, pa ga vode varoš Podgorici; tu mu ruke malo popuštaju, u ruke mu stržev kolac daju na koji ga misle udariti. To kad viđe Zeta Zemlja ravna, Zeta ravna i Brda ostala, i gizdava varoš Podgorica, zaplaka se malo i veliko,

pašu mole i kume ga ljuto: "Nemoj, pašo, za boga jednoga, nemoj, pašo, izgubit vladiku, nemoj Zetu Zemlju otrovati, e ti nigda ništa rodit neće, a suviše izgubićeš vjeru; no hodi ga vrzi na otkupe, uzmi blaga koliko ti drago!" Pošto se je psetu dosadilo, evo ga je vrga na otkupe, tri hiljade žutoga dukata: dvije daje vladika Danilo, onu treću Zeta Zemlja ravna. A kad viđe vladika Danilo e ga stavi pašče na otkupe, on napravi list knjige bijele, pa je šilje maloj Gori Crnoj, Crnogorcam', svojoj braći dragoj: "Otkup'te me, ne držite ovđe, prodajite krste i kandila, i putire od suhoga zlata, sve crkovno dajte za me blago, a da bi me samo izbavili iz nevolje, iz turskog sindžira!" To kad čuše braća Crnogorci, odmaha su blago sastavili, s njime idu na Rijeku malu; tu nađoše vladiku Danila, sastaše se tuna sa Turcima, blago daše, vladiku primiše. vratiše se zdravo na Cetinje. Tu vladika divno dočekuje u manastir braću Crnogorce,

pak ovako zbore Crnogorci: "Blago nama, naše sunce jarko. kada ni te sreća iznijela, kako šćasmo živjeti bez tebe!" Te vladika njima odgovara: "Kami vi je blago, Crnogorci. jedan vama, a devet su mene, tek se kleti umnožiše Turci. - vladajte se, ne uzdajte s' u me; ako mene poslušat nećete, ja vi danas vjeru tvrdu dajem već me ovde vidjeti nećete." Svi mu oni tvrdu vjeru daju da će oni poslušat vladiku. "No ni kaži, mili gospodaru, kako bismo sade učinjeli?" "Ja ću vama kazat, braćo draga: evo su se umnožili Turci a u našoj maloj Gori Crnoj; nikoliko neće biti doba, a ludu će vašu turčit đecu đe gledate vašijem očima, da im ništa pomoći nećete! Nego, jadna braćo Crnogorci, među sobom vjeru uhvatite za slobodu krvcu prolijevat, za slobodu i za vjeru našu, da s' branimo od nevjere turske: pokoljimo Crnom Gorom Turke. koji su se međ' nas uselili na sramotu i na prijevaru! Branimo se, ne izdajimo se, i bog će ni pomoć, ako bog da!

Ja ne žalim da ću poginuti radi vjere i zakona svoga!" Crnogorci njemu vjeru daju, vjeru daju i daju bjelegu, bjelega je mratinske poklade, tade s Turcim' da zametnu kavgu. Malo prođe, a poklade došle, ne bi kavge ni svađe nikakve. To kad viđe vladika Danilo, poboja se da ga prevariše, tere svoju slugu dozivaše, odasla ga k vojvodi Batriću: "Dođ', Batriću, s braćom tvojom dragom, e imamo nešto razgovora!" Batrić zove Marka i Miloša, i Tomaša i brata Ivana, svi pet poše k vladici Danilu. Lijepo ih bane dočekiva, pak im bane poučenja daje što su naši stari učinjeli i slobodu kako su čuvali dok pogibe Lazar u Kosovu. "... No kaž'te mi, o Martinovići, kamo vaše vjere i amanti, a koje ste sa mnom ogradili, do pokladah kletvu učinili, do pokladah zametnuti kavgu? Ev' poklade. ne bi drugog glasa, jao lele, do žalosna glasa!" Tada skoči vojvoda Batriću te mu desnu poljubio ruku, a ovako njemu besjedio: "Ču li mene, mio gospodare:

ja se bojim i strah me je ljuto ere te me izdat Crnogorci; ja bih davno zametnuo kavgu, no pet bratah što smo od Martina, svi imamo našu đecu malu, a i naše stare roditelje - mili su ni ko caru carevi, - hote ni ih poturčit, zanago; pa te molim, dragi gospodaru, nađ' im mjesto, pa ne žali naske!" Vladika im za to odgovara: "Slušaj mene, vojevoda Batro: Crnogorci ako te izdadu, biće oni đe i moja glava!" Na to su se oni razdvojili, među sobom savjet učinjeli. Malo prođe, Badnji veče dođe, stadoše se braća na večeru, naložiše blažene palice. badnjakove pak i badnjačice, i uždiše voštanu svijeću. pak se milu bogu pomoliše, velikome Hristovu Roždestvu, da im vazda bude u pomoći; još donese jednu čašu vina, napijaju svi u slavu božu i u slavu Hrista spasitelja; tad sjedoše i povečeraše. Pošto braća slatko večerala, ovako im vojvoda zborio: "Sad na noge, moja braćo draga, prihvatite svijetlo oružje, da idemo đe smo uglavili!"

Prihvatiše svijetlo oružje, na Inogor malo polje doše, ma bijelu kulu Mustafića: gu bijahu pet Turakah bratah, pet Alićah, sedam Mustafićah, njih poklaše i trideset s njima. Pa otole braća Martinići zdravo pošli na Jabuku selo, nešto Turak' i tu izgubili; al' im viču dvoje đece turske, oni viču da će s' pokrstiti; ne šćeše ih braća izgubiti, no ih vode vladici Danilu, - vladika ih oba pokrstio. Još otole s' braća podignula, na Dubovnik selo odlazila, i tu neke pogubili Turke; i tu vika jedno d'jete ludo da se hoće pokrstit zanago; tako su mu život oprostili, no i njega vladici poveli,- on ga krsti kako i ostale. To sve bilo dok ogrija sunce, ter osvanu Roždestvo Hristovo, pak se braća natrag povratila, a niz polje, niz Cetinje ravno, šenluk čineć i vesele drago. Glas dopade vladiku Danila, donese ga jedno momče mlado: "Muštuluk ti, dragi gospodare, pogiboše crnogorski Turci, a ostalim ni strva se ne zna!" Kad je bane glase razumio,

sam sobom je bane besjedio: "Mili bože, na svemu ti hvala, baš veselja što žuđeh odavna!" U riječi u koju se nađe on je svoje sluge sazivao, žežijahu kratašne maškule, ter činjahu radost i veselje. A ev' idu pet Martinovićah i s njima je Borilović Vuče, krvavijeh do ramenah rukah! Od veselja pak ih sreta bane: ušetao u bijele crkve te odstoji belu leturđiju, pa izide iz bijele crkve, daje njima piva i jestiva; lijepo ih bane dočekiva, jošt ih ljepše darom darivaše: Batru daje konja ispod sebe, a Ivanu dvije puške male, daje Marku sablju na pojasu, i Tomašu zlatnu perjanicu, a Milošu tanku talijanku, brešku pušku sitnoga džefera; pak dariva Borilović Vuka i njim daje dvije puške male, samokrese po od četir' grla, a među njih merdžajli handžara, nek dušmane sve kolje i para, nek ih bije da ih nigđe nije, ka mu braća, družina uzdana. To sve bilo kad se i činilo; pokojnijem duševno spasenje, a živijem zdravlje i poštenje!

Miloradović poslanik Petra velikoga

(1711. god. mjeseca marta)

Kad Rusija s Turcim' ratovaše, Petar Prvi, imperator ruski, opravio poslanika svoga Mihaila Miloradovića (od starine iz Hercegovine) da ponese Crnoj Gori knjige Petroviću Danilu vladici i glavarom od Gorice Crne. U knjizi ih milo pozdravljaše i ovako njima govoraše: "Evo ima doba nekoliko da vojujem i da boja bijem s jeretikom od Švecije kraljem, za obranu kralja poljačkoga, koga branih od kralja švedskoga; al' on mene učini nevjeru i pristupi dušmaninu svome. Pak ja jošte imam izdajnika, kao Srbi Brankovića Vuka, izdajnika, moga podložnika, prokletoga Mazepu Ivana, vojevodu od Rusije Male. Ni to meni dosadilo nije, ni vojnike moje utrudilo: mi smo Švede srećno rašćerali, pod Poltavom strašno pob'jedili, još Mazepa živa uhvatili

i poljačkog povratili kralja, da se kaje što je učinio; nego mi je Turčin zaratio, i svu silu na me obratio, da osveti kralja od Švecije... Već mi kaže vjerna sluga moja, vjerni Savo Vladisavljeviću, od Popova iz Hercegovine, da vi slavni Crnogorci voljni s Turci mira nigda ne imati, i da mene pomoći možete, - pak ev' šiljem poslanika moga. Ja se uzdam u boga višnjega i u mišcu naroda srpskoga, osobito hrabra Crnogorca. da će meni biti u pomoći da hrišćanski narod izbavimo i slavensko ime proslavimo, da slomimo jarma agarjanska, blagovjerja uzdignemo hrame, omijemo nanešene srame od Turčina - svakom dušmanina tko ne liže prah njegovih stopah! Vi ste s Rusma i jednoga roda, jedne vjere, jednoga jezika: već srodniji bit nejmamo kuda kad ko Rusi jeste i junaci; no skočite kano vitezovi, pokliknite kako sokolovi, podignite okružne hrišćane, sve junake na stare nalike, pak na tursku zemlju navalite: razorajte što goder stignete,

osvajajte što više možete, u Stambolu da se sastanemo, u Stambolu oli u Jedreni! Naša vojska već je udarila, s Turcim' bije s', nigda ne prestaje!" Taj poslanik na Cetinje dođe, vladika ga željno dočekao, Crnogorce na zbor okupio, ovu njima riječ govorio: "Evo, braćo, knjiga od Rusije, evo knjiga, evo i poslanik od slavnoga cara hristjanskoga! Knjiga piše i poslanik kaže da je Turčin caru zaratio; no sad, braćo, ako boga znate, svi budimo spravni i gotovi da hristjanskom caru pomožemo i da naše krvi ne žalimo a za naše carstvo pravovjerno i za našu vjeru samoslavnu!" Crnogorci kad to razumješe, svi kliknuše a jedinoglasno: "Hvala da je bogu velikomu te smo knjige mi ove vidjeli od našega cara slavenskoga, slavenskoga i hristijanskoga! jer nijesmo nigda pomišljali to da ćemo mi kad doživjeti da poznamo cara pravoslavna, nako negđe da je u svijetu đe on za nas ni čuti ne može! A kad čuo i za naske znade, evo naše sablje pri pojasu.

evo naše puške u rukama, sad i vazda spravni i gotovi svi jedanak, srca veseloga, na ovi čas udriti Turcima, i što brže, to je nama draže, što li pređe, to je nama slađe!" Vladika je ovo saslušao, i vladika i poslanik sretni - cara knjige prepisati daše. pak prepise vladika opralja uza svoje knjige na sve strane: u svu Bosnu i Hercegovinu, u sva Brda i u Zetu plodnu, da hristjani podignu oružje, da se s Crnom Gorom sajedine! Iza toga priziva glavare; a glavari vojsku podignuli i na tursku zemlju udarili: opališe sela i varoši oko b'jela Onogošta grada, oko Spuža, oko Podgorice, i okolo grada žabljačkoga; zatvoriše u gradove Turke, a hristjane sebi prisvojiše. Da ti bješe vidijeti, pobre, kako s' ona vojska umnožava, kako trče Brđani junaci, Hercegovci i mladi Zećani pod barjake cara rusinskoga da se združe s vojskom crnogorskom, ne bi reka, dragi pobratime, da se ide s Turcim' boja biti, no na igru hladno vino piti

i vesele pjesme zapjevati! No veselje ovo ne trajalo nako samo mjesec i pol danah, nego se je brzo obratilo na srbaljsku žalost i nesreću; jerbo hudi glasi dopadoše: da se Petre s Turcim' umirio, ne po volji, nego po nevolji, što ga bjehu Turci opkolili blizu Pruta, studene rijeke, ter mu pomoć doći ne mogaše, ni ostalo što je vojsci nužno. Ove glase kada razumješe i vladika i svi spasoljupci, uplaka se malo i veliko, svak žaljaše hristjanskoga cara. Mihailo pođe u Rusiju, a ostavi u rat Crnogorce. Kako tader, tako i dosader: vino piju, s Turcima se biju, i braniće s' dok jednoga ima od svakoga, toli od Turčina, od svojega dvojnog dušmanina, dušmanina vjere i slobode! Nije sjenka sloga crnogorska: nejma toga tko b' ih ujarmio, to l' ih otle nekuđ prizajmio!

Carev Laz

(1712)

Knjigu piše carev serašćere, serašćere car' Otmanovića, sasred Zete, sasred zemlje ravne, iz ordije silne i velike, pak je šilje na Cetinje polje, a na ruke vladike Danila: "Pošlji mene maloga harača, a uz harač tri dobra junaka: s Čeva ravna Popovića Draška, s Velestova Mrvalja Vukotu, i sokola Mandušića Vuka; e carevo pero izgovara: ako mene harač poslat nećeš, svu ću Crnu Goru izgorjeti od Morače do mora slanoga, a tebe ću živa uhvatiti, na muke ti život izvaditi" Kad vladici taka knjiga dođe i kad viđe što mu knjiga kaže, grozne su ga suze propanule; pak je mnogo knjigah napisao po svoj maloj lomnoj Gori Crnoj, okupio zemaljske glavare, među njima knjigu proučio da svi čuju što im care piše. Svakoga se zbora zađedoše: neko veli: "Da mu harač damo" neko veli: "Da mu kami damo!" reče soko Mićunović Vuče: "Dajte harač, braćo Crnogorci; ja ne dajem Draška ni Vukotu, ni sokola Vuka Mandušića, nako s mojom od ramena glavom;

nit' Turčinu nigda ništa dajem, dok je moja glava na ramena, - do krvave sablje i poljane!" Progovori vladika Danile: "Ada je li dobra Crnogorca ko će poći da uhodi Turke?" Progovori Mićunović Vuče: "Znam, vladiko, i dva Crnogorca: Đurašković Janka i Bogdana." Pa ih pita vladika Danile: "Oli poći, Janko i Bogdane?" "Poći ćemo, vladiko Danile, nego daj ni druga i trećega, golemoga Raslapčević Vuka, tursku zemlju jeste pohodio, znade turski, znade arbanaški." Dade njima Raslapčević Vuka. Otidoše tri dobra junaka a uzeše do tri džeferdara, otidoše niz polje Cetinje, niz Granicu, Riječkom Nahijom, uljegoše Nahiji Lješanskoj; a kad doše u Gornje Kokote, tu ih bijel danak ostavio, a tamna ih noćca prihvatila; tu pomalo hljeba založiše, pa odoše niz Gornje Kokote, pa Sitnicu vodu pregaziše; i Moraču brzo preplivaše, uljegoše Zeti Zemlji ravnoj. A kad paši u tabore došli - koliko je drage noći bilo, svu noć idu paši kroz tabore!

Pita turski Raslapčević Vuče: "Koliko je vojske sehratline?" Ko znavaše, kazat ne hoćaše, a ko hćaše, za vojsku ne znaše; dokle dođu caru do čadora; opet pita Raslapčević Vuče: "Kolik' imaš, sehratlija, vojske? Kažuje mu carevi čauše: "Imam dosta, sehratlija, vojske?" sto hiljadah i sedam stotinah, a suviše Zeta Zemlja ravna i sva Brda do Nikšića grada poselice Nahije Lješanske - i to će sve lomnoj Gori Crnoj." Kaževaše Raslapčević Vuče, kaževaše Janku i Bogdanu, kolik' ima vojske sehratlija: "No, hajdete na Cetinje polje, ak' nađete na skup Crnogorce, pokažite njima i vladici, pokažite sve kako ste čuli; pa na troje dijelite vojsku, čekajte me na vodu Vlahinju, e ću ostat u taboru turskom da ja budem vojsci kalauze, da dovedem preko Sinjca Turke, preko Sinjca i preko Krinjicah, krajem Vranja, ka će ispod Hrida; vi gledajte, tu ih dočekajte, i za mene brige ne imajte, bog će dati da se zamijenim!" Oni pošli, Crnogorce našli; koliko im tvrdo milo bilo,

opališe do dva džeferdara; odonuda pope Žutkoviću sa sokolom Mićunović Vukom, pod jednim se ogrnuli ćurkom da ih ljetnje ne upeče sunce, ts sretoše dva Đuraškovića; za b'jele se ruke dohvatiše, pa ih Vuče i za vojsku pita. Kažuje mu Đurašković Janko: "Mnogo ima sehratlija vojske, sto hiljadah i sedam stotinah, i suviše Zeta Zemlja ravna i sva Brda do grada Nikšića, poselice Nahije Lješanske, - s to sve će lomnoj Gori Crnoj; i tako mi boga, pobratime, da bismo se solju prometnuli, ne bismo im ručak osolili!" Govori mu Mićunović Vuče: "Nemoj tako kod vladike kazat!" Kada oni u vladike došli, vladici su pristupili divno, ljube njemu ruke i koljena; pa ih pita za vojsku vladika. Kažuje mu Đurašković Janko: "Mnogo ima sehratlija vojske - da bismo se solju prometnuli, ne bismo im ručak osolili; nego se je vojska poboljela, poboljela od daleka puta, hromi konji, a junaci bolni; da ja imam stotinu junakah ka sokola Mićunović Vuka,

nasred bi mu Zete udario, nasred Zete i posred ordije, naš mejdan bi, ako bog da, bio!" Pitaše ga vladika Danile: "A za boga, dva Đuraškovića, kamo vam je Raslapčević Vuče?" Njemu zbore dva Đuraškovića: "On je ot'ša paši u taboru da dovede preko Sinjca Turke; no, vladiko, kupi Crnogorce, i na troje da ih dijelimo!" Vojsku d'jeli vladika Danile: dade jednu Mićunović Vuku i posla ga u Vranju planinu; drugu dade Đurašković Janku, posla njega na vodu Vlahinju; pa pred trećom sam vladika pođe. primače se njima obojici. Al' se sila turska podignula, a pred njima Vuče kalauzi; pa kad Vuče ispod Vranja dođe, on zapoja što mu grlo daje: "O sokole koji si u Vranji, ne udaraj vojski najprvojzi, e ćeš udrit na živome ognju, i ne udri na najzadnjoj vojsci, e su u njoj krvavi Spužani i ostala Brda svakolika!" Ono začu Aga Zečeviću, hoćaše mu dobru posjeć glavu, no se Vuče posjeć ne davaše, no srdito Agi govoraše: "Man' se, Ture, da te bog ubije,

ovako je pjesma izvedena, a meni je drago zapjevati!" A kad vojski na srijedu bilo, udario Mićunović Vuče a pokliče vladiku Danila, pa udari vladika Danile i pokliče Đurašković Janka, udari im Đurašković Janko. Nu da ti je pogledati, pobre, kako srpske sablje sijevaju, a dušmanske glave zijevaju! Jošt srete ih drvlje i kamenje, ne uteče od njih ni kamena. To se mjesto Carev Laz nazvalo, i po danas vazda će se zvati; pak tko voli, nek se bogu moli da podrži mlade Crnogorce, sve viteze i junačke bojce. Amin bože, vazda im pomagaj!

Ibraim-Paša i Velestovci

(1713. god.)

Knjigu piše skadarski vezire, a šilje je Spužu bijelome, Parmaković paši Ibrahimu: "Čuješ li me, pašo Ibrahime! Ja sam čuo i kažu mi ljudi da su sišle crnogorske ovce na zimnicu u Sađavac tvrdi sprama Spuža, grada krvavoga; pred ovcama do tri vojevode:

Mićunović s Velestova Vuče, Mrvaljević Draško i Vukota; to su turske vazda krvopije, od nji plaču sve turske krajine; već pokupi tvoju silnu vojsku, posijeci do tri vojevode, spravi meni tri njihove glave da ih pošljem caru u Stambolu!" Kada pašu knjiga dopanula, nimalo mu mila ne bijaše. Znade divno paša Ibrahime e vojvode ovce puštit neće, niti svoje glave sa ramena, bez debele turske pogibije: pije šala Mićunović Vuče, nije šala Draško i Vukota, a oko njih momčad Velestovci, Velestovci kao mrki vuci! Ma se ino paši ne mogaše, no okupi silovitu vojsku po veljemu svome pašaluku: okupio pet hiljadah vojske sve po pušci i krvavoj ruci đe znavaše boljega junaka; pa dozivlje Đurović Hotaša: "O Hotašu, moja vjerna slugo, uzmi sobom druga tri četiri, pođi s njima pod Sađavac tvrdi širokome Dolu Riječkome, te uhodi crnogorske ovce; viđi divno ko je kod ovacah, je li kod njih Mićunović Vuče i dva brata, dva Mrvaljevića,

Mrvaljević Draško i Vukota; koliko je strugah i čobanah, - smijemo li njima udariti?" Hotaš ga je hitro poslušao, uze sobom tri četiri druga i otide pod Sađavac tvrdi te uhodi velestovske ovce. L kada je uhodio ovce, natrag se je Hotaš povratio, doklen Hotaš na Praskvicu dođe, a tu pašu Ibrahima nađe, pa Hotaša zapituje paša: "Jesi l, slugo, ovce uhodio, smijemo li njima udariti?" "Gospodare, pašo Ibrahime, ja sam divno ovce uhodio: koliko je Dola Riječkoga, svega su ga struge pritisnule, po dolu se raširile ovce, na ovcama bijahu čaktari, a čobani biljegu gađaju; jest ovacah pedeset stotinah i hiljada konjah i volovah, a čobanah stotinu pušakah, sve momčadi ka mrke vučadi! Tu ne bješe Mićunović Vuka, ema bjehu dva Mrvaljevića, Mrvaljević Draško i Vukota. A najkranje bjehu od nas ovce Nenezića i Abramovića, i Katnića i Mrvaljevića." Ža Hotašu bilo Crnogorce, e mišljaše da će poginuti,

pa je paši riječ besjedio: "Gospodaru, pašo Ibrahime, ja se bojim i strah me je ljuto da mi ovce uzeti nećemo, na njih će ti vojska izginuti; pa si dao vjeru vojvodama do vesela dana Đurđevoga, - puknuće ti bruka po svijetu, što ćeš tvoju vjeru pogaziti." Na njega se paša rasrdio: "Kopiljane, Đurović Hotašu, žao ti je crnogorske ovce, a ža ti je crnogorske glave, te mi mećeš stravu na družinu!" U to paša na noge skočio i pred turskom vojskom najavio, i zapade noću u Sađavac. Kad je saba zora otvorila, na torine udariše Turci, u meteriz padoše čobani; a zagna se Đurović Hotašu da otvori strugu od ovacah. a Vukota uždi džeferdara, Hotašu je srce opalio i s Hotašem strugu pritvrdio. Kad to kleti vidiješe Turci, jedno se je Ture zagonilo, Buljubaša Kučević Ferate, da odstruži prebijele ovce; Vukota ga gađa džeferdarom - pade Ferat na strugu krvavu. Nego sila turska udarila s mnogo krvi ovce odjaviše.

No klikuje Mrvaljev Vukota: "Đe si, Draško, doma ne vidio, Turci naše odjaviše ovce! Znaš kako se kod ovacah hvališ, da ih puštit bez zamjene nećeš!" Dobro brata ukorio Draška, a Draško je junak za junaštvo, pa opali svoga džeferdara, i ubio dobroga Turčina, baš sokola Vranić Mehmed-agu, - ugrabi mu glavu i oružje. Kad posječe Draško Mehmed-agu, čobanima velji kredit dođe, te na Turke bolje udariše, jedanaest glavah ugrabiše, ema plijen oteti ne mogu, nego bojem zamamljuju Turke. Nego evo sreća za čobane: doleće im Mićunović Vuče, oko Vuka dvjesta sokolovah. Bješe Vuče vodio družinu i uzeo turskoga plijena sa dno Berih iskraj Lješkopolja: čuo Vuče udarac na ovce, pa potrča braći u pomoći, kod torinah Turke zastanuo i junački udrio na Turke. Kada Turci Vuka opaziše, pleća daše, a bježati staše. Ćeraju ih momčad Velestovci: dok dognaše na Sušicu Turke, sto i tri im posjekoše glave, svekolike povratiše ovce.

No đe sreća, tu je i nesreća: puče puška Mićunov Andrije, te ubila dobra rišćanina, barjaktara Miću Popovića; s barjaka se smutiše čobani, koji će ga s Mića ugrabiti - utoliko pobjegoše Turci, još ih mlogo poginuti ćaše.

Udar na Vuka Mandušića

(1713. god.)

Knjigu piše spuški kapetane, a šilje je vojevodi Radu i junaku Petru Boškoviću; ovako im Turčin nakitio: "Slušajte me, moje vjerne sluge! Aj te k meni Spužu krvavome, ne ostav'te Kadića Manojla!" Kada knjigu primiše glavari na ino se njima ne mogaše, dobrije se konja dovatiše, pa odoše Spužu na krajinu i dođoše na har kapetanu, te stadoše piti mrko vino. No im veli spuški kapetane: "A znate li, moje sluge prave, Crnogorci nama dosadiše, robe bule, a sijeku glave, a ćeraju ovce na zbojeve, i ćeraju konje i volove, pres'jecaju na drume karvana;

na Ostrogu bogaz zatvoriše, dočekuju od Skadra trgovce, i od Bosne i od Sarajeva, sijeku im glave od ramenah, a grabe im na snosove blago, a sve bježe uz Budoš planinu, kako gorski od planine vuci; ia sad čujem i kažu mi ljudi e s' izdigle crnogorske ovce odvrh Garča do tvrda Budoša na široku Lastvu Ozrinićku, na silu se nama izdignuli: sve čobani idu pred ovcama, a sve zvjerad biju po planini. No ustajte na noge lagane da mi jednu vojsku pokupimo, Arbaniju i Brda prostrana i krvava grada nikšićkoga!" Kako rekli, tako učinili i silnu su vojsku pokupili od Nikšićah i krvava Spuža, i ostala Brda po izboru; tri hiljade vojske okupiše, a pred vojskom turski kapetane od krvava Spuža i Nikšićah, a od Brdah Petre Boškoviću. Ode vojska uz kršne Pješivce i izide Dolu Oranome. Tu je vojska počinula trudna, pa glavari uređuju vojsku. Zove Petar Kadića Manojla: "O sinovče, Kadiću Manojlo, ka si skoro ovce uhodio,

kuda bismo s vojskom obrnuli: ali ćemo udrit na Liješće, na bijele Vukotića ovce i na ovce Domazetovića, oli ćemo udrit na Meoca, na bijele ovce Mandušića, i na ovce Mrgudović Gojka, i na ovce Dajičić Simona?" No mu veli Kadiću Manojlo: "O moj striče, Petre Boškoviću. ja sam skoro uhodio ovce: ne možemo udrit na Liješća - ovac' malo, a dosta čobanah: tu su devet bratah Vukotićah, i četiri Domazetovića, i dva brata, dva Vulaševića, i suviše ostali ovčari; no da našu vojsku obrnemo, da udrimo s vojskom na Meoca, tu je dosta za vojsku šićara, ovac' mnogo, a malo čobanah. No me slušaj, Petre, mio striče: zaspah malo, viđoh sanak ružan: mi udrismo s vojskom na Meoca i bijele ovce plijenismo ma uteče Vuče Mandušiću sa sokolom Dajičić Simonom, i doleće jedan pramak magle od te donje Lastve Ozrinićke, a iz magle zmije izlećahu, grabljahu nam sa glavah kapice, - strah je mene poginut hoćemo!" No mu reče Petre Boškoviću:

"Muč, Manojlo, moj mio sinovče, san je laža, a bog je istina! Nemoj sanak u vojsku kazati, e ćeš našu vojsku prepanuti; no na noge, da im udarimo nećemo li izgubiti Vuka; da Vukovu glavu izgubimo, dari bi nam došli od vezira!" Otolen se vojska podignula, a pred vojskom idu kalauzi. Udarila vojska na Meoca i bijele ovce plijenila, jest ovacah pedeset stotinah i hiljadu konjah i volovah, i dvije tri glave posjekoše, pa pobježe vojska uz planinu. Nego evo za Turke nesreća, e uteče Mandušiću Vuče, a i soko Gojković Simone: prate tursku uz planinu vojsku, a klikuju ovčare čobane, sve spominju devet Vukotićah i četiri Domazetovića, - često gađu, a često pogađu! Do maloga Dola Oranoga devet glavah Vuče otkinuo. U to došli devet Vukotićah i četiri Domazetovića. A što ću ti lakrdiju duljit: od maloga Dola Oranoga te do Zete niže Drenovštice, sedamdeset glavah otkidoše i na Zetu vojsku naćeraše.

Viđi Vuka iz Lješeva Stupa! Dockan bješe Vuče dolazio, pa u Turke juriš učinio i na Zetu ubio Turčina; i na tome boja razdvojiše.

Ćuprilić Vezir

(1714. god.)

Glas dopade u Stambolu gradu na divanu cara čestitoga da je turska vojska poginula koju bješe care opravio da pohara lomnu Goru Crnu. A kad care glase razumio, on doziva Ćuprilić vezira: "Ćupriliću, moja vjerna slugo, ja opravih serašćera moga i s njim vojske pedeset hiljadah da osvetim moju žalost tešku, koju su mi dali Crnogorci, što na moju zemlju udariše da ugode caru moskovskome, kad mi bjesmo u rat s Moskovima; pak mi evo dopadoše glasi da je moja vojska poginula u nekakve šume i klisure, poginula od Crnogoracah, da glasnika ostanulo nije. I ovo su teški jadi moji, od kojijeh preboljet ne mogu dokle vojsku ne osvetim svoju;

nego uzmi vojske sto hiljadah, ol' i više koliko ti drago, idi, slugo, Crnoj Gori lomnoj .da raskopaš crkvu na Cetinje I manastir kod bijele crkve, đe dohode knjige od Rusije za zlo tursko i za pakost ljutu! Pali redom sela svakolika, robi roblje, sijec' muške glave, ne ostavi crkve ni oltara što do zemlje raskopati nećeš, da istražiš crnogorska gn'jezda, u koja se ljute zmije legu!" Kad Ćuprilić zapovijed primi. on sakupi silnovitu vojsku, sto i dvadest hiljadah Turakah, A kad blizu Crne Gore dođe, na granice Crnogorce nađe: sve priteklo da se od njeg' brani: al' se njemu odbranit ne mogli, i što mogli ne imali čime, ne imali praha ni olova: jedan junak, a dvadest Turakah, jedna sablja na dvadest sabaljah, jedna puška na dvadest pušakah; nego oni natrag pobjegoše među tvrde gore i planine, eda bi se tuđer odbranili. Onda kleti Turci odolješe: popališe sela i plemena, raskopaše crkve i oltare i manastir na polje Cetinje. Što pobježe među gore tvrde,

to ne dade sebi pristupiti i ostade u gorama živo; što l' u gore pobjeći ne moglo. to pobježe u Boku Kotorsku, u državu dužda od Mletakah, imajući tvrdu uzdanicu da ih Turkom nigda predat neće, nego da će dužde pomisliti na velike službe crnogorske, što je imo od Crnogoracah u različne rate i bojeve suprot silna Otmanović cara, đe su svoju krvcu prolivali. Al' se oni tužni prevariše, što imali lažnu uzdanicu: dužd za njima Turke napuštio po svoj Boki i svemu Primorju - pohvataše malo i veliko; što l' u ropstvo voditi ne hćeše, isjekoše malo i golemo, pak otale sablje okrenuše, s dopuštenjem dužda od Mletakah, ter se Turci otle pomakoše preko ravne zemlje Arbanije i uzeše duždu prijatelju svu Moriju među more slano. To mu hvala i to mu isplata za njegovo vrlo prijateljstvo što im dužde bješe učinio, predavavši tužne Crnogorce da ih kolju na zemlju njegovu. Hej, lacmanstvo, - daleko ti kuća!

Udar Turakah na selo Trnjine

(1717. god.)

Zahvali se Čengić Sinan-beže pred gospodom od Hercegovine: "Ah da bi me bula ne rodila, no vlahinja, koja vlahe rađa, ako vojsku sakupiti neću da poharam selo na Trnjine, pa Trnjine nakraj Gore Crne, jer mi u njem čudan šićar kažu: b'jele ovce, konje i volove, što su oni kleti Trnjinari sve iz naše zemlje ugrabili! Opaliću kulu Roganovu, na koju se turske glave suše i u koju tursko roblje vode, te ih nama daje na otkupe; zarobiću ljubu Roganovu, mladu ljubu skoro dovedenu, jer mi kažu koji je poznaju da je ljepša od vile bijele!" mu stari veli Katlan-aga od Mostara grada bijeloga: "Prođ' se toga, Čengić Sinan-beže, nije lasno robit Crnogorce ni paliti sela crnogorska, dok se oni krvlju ne obliju! Znaš li, beže, što je skoro bilo kad udriše naši Hercegovci pa bijelu kulu Roganovu: niti oni roba zarobiše ni bijelu kulu opališe,

no skočiše mladi Crnogorci, razagnaše Turke na buljuke, tridest i šest živih uhvatiše, sve begovah, agah i spahijah, a suviše ostalih Turakah! Ne šćeše ih pustit na otkupe za mletačke od zlata dukate, već za tursku bruku i sramotu zaiskaše mačvanske veprove. Što iskaše, to im Turci daše, za krmčeve Turke mijenjaše! Spomeni se, Čengić Sinan-beže: što se pređe moglo dogoditi, to s' i opet dogoditi može; no prođi se toga vojevanja, da te ljuta zmija ne udari!" Na to bego ne obraća glave, jer ga nosi želja prevelika na lijepu Roganovu ljubu, da je uzme za ljubovcu vjernu. Pak iskupi sedam hiljad' vojske. na Trnjine selo udario. Al' se brane tridest Trnjinarah kojino se doma namjeriše žestokijem ognjem iz pušakah. a klikuju braću Crnogorce iz bijele kule Roganove - ni pristupit do kule ne dadu! To začuše Čevljani junaci i ostali mladi krajičnici, Velestovci, Cuce i Bjelice; na junačke noge podskočiše i šarene puške prihvatiše,

put Trnjinah brzo potekoše. Kliče dobar junak iz družine: "Stan postani, turski buljubaša. jer da imaš krila sokolova ne bi tebe danas odnijela!" Kad vidješe Turci Crnogorce, pobjegoše glavom bez obzira. No im loša sreća priskočila, što ih potoč skoro pristignula, ćeraše ih gorom i planinom: do Prentina Dola krvavoga devedeset glavah odsjekoše, a ostale dalje poćeraše i na tvrdi klanac naćeraše, sto i tridest i dva uvatiše, među njima agah i begovah sedamdeset i četiri druga. Sve ostale tuđer izgubiše, a gospodu živu povedoše nasred Čeva na gumno kameno. Hoćahu ih pustit na otkupe, no ih ženska glava ukorila, vjerna ljuba kneza Mojisija baš od Čeva, mjesta krajičnoga; ona reče Kojičiću Vuku, što držaše Čengić Sinan-bega svezanijeh rukah naopako: "Oj đevere, Kojičiću Vuče, vi hoćaste braću otkupiti u kletoga Ćuprilić-vezira, no ih ne šće dati na otkupe. Spomeni se, Vuče, udovicah, udovicah, crnih kukavicah,

onomlani što su ostanule, kukajući i suze roneći bez muževah i bez braniteljah! Nije li vi zazor i sramota da vi braću svoju ne svetite, no puštate Turke na otkupe?" U junaku puče srce Vuku: sabljom mahnu Kojičiću Vuče i odsječe Sinan-begu glavu; svu gospodu tako pogubiše. Tad stadoše mijenjati Turke za junake mlade Crnogorce koji bjehu skoro poginuli od velike vojske Ćuprilića; tu prebiše, dragi pobratime: dva Čengića za popa Milića, Ljubovića za Đukanovića, a Mekića za Tomanovića, Jagličića za Mićunovića, dva Zv'jezdića za dva Baletića, a dizdara od Klobuka Zuka za sokola Mandušića Vuka: a ostale brojiti ne mogu, jer bi pjesma odveć duga bila.

Petar Bošković

(oko 1718. god.)

Pade paša s vojskom na Doljane, na Doljane više Podgorice; đe panuo šator razapeo, pod šatorom noge prekrstio

i dugački čibuk zapalio. Otlen paša knjigu nakitio, a posla je u selo Viniće, u Viniće u Bjelopavliće, a na ruke vojevodi Radu: "Čuješ mene, od Vinićah Rade, da si s prešom mene na Doljane, i dovedi pobratima tvoga sa Slatine Petra Boškovića, a dajem ti tursku vjeru tvrdu pišta Petru učiniti neću." Kad vojvodi knjiga dopanula, onu gleda, drugu nakitio, a posla je pobratimu svome u Slatinu Petru Boškoviću: "Boškoviću Petre, pobratime, hajde, pobre, dase sastanemo!" Kad je Petra knjiga dopanula i vidio što mu sitna piše, dobra se je konja dohvatio, iz Žabljaka Omer ćehajića, pa turskoga konja pojahao, i otide na sastanak k Radu, doklen dođe Zeti na obalu, - al' je prvi Rade izlazio. Kad se mili stali pobratimi, ruke šire, u obraz se ljube; no mu reče Petar Boškoviću: "Što si, pobre, poručiva za me?" A Rade mu pravo kaževaše: no mu Petar riječ besjedio: "Pobratime, sa Vinićah Rade, ja ti tamo ne smijem oditi,

turske će me dave izgubiti." "A ne boj se, Petre pobratime, paša mi je zada vjeru tvrdu da ti ništa učiniti neće; no ostavi konja turačkoga, iz Žabljaka Omera ćehaje: to je paši najvjernija sluga.. reče njemu Petar Boškoviću: "Hoću s tobom, pobratime, poći, a bojim se i strah me je ljuto da sramotno hoću poginuti." Pa skočiše oba pobratima, od mejdana konje pojahaše, otidoše niz Bjelopavliće. A kad došli više Spuža grada, tu je Petar konja odjahao, a otide pješke na opanke; dok dođoše na ravne Doljane, pašine ih sluge ugledaše. ugledaše pa ih susretoše da im prime konje i oružje. Rade konja i oružje daje, a Petar je konja ostavio, konja nema, a ne da oružje; pod oružjem paši pristupio: ne hće paši ruku poljubiti, već prekrsti noge pod šatorom. Dok evo ti dava od Turakah, od Žabljaka Omere ćehaja; pašinu je ruku poljubio, a paši je riječ besjedio: "Haj pomagaj, pašo gospodare. od krvnika Petra Boškovića!

Dva je moja brata izgubio, i jaše mi konja bratinoga." No je paša riječ besjedio: "Je l' istina, Petre, moja slugo?" "Istina je, pašo gospodare, ma me za to kriva naći nećeš: jednom poslah dvoje slijepacah te odoše zemljom i svijetom, dok dođoše gradu u Žabljaku; tu ih kleti pohvataše Turci, baciše ih u vodu Moraču; pa ih moja braća osvetiše, posjekoše braću Omerovu, i mene su konja darovali. Mogu prebit dvoje slijepacah za dva brata Omera ćehaje, a za gusle konja ćehajina; ja nijesam ništa njima dužan." Ona prođe, druga dava dođe, od Turčina Osmanagić-bega, od bijele varoš Podgorice: "Haj pomagaj, pašo gospodare, od krvnika Petra Boškovića! Vjernu mi je zarobio ljubu, Turcima je ljubi na sramotu." "Je l' istina, Petre, moja slugo?" "Istina je, pašo gospodare, ma me za to kriva nećeš naći: majka joj je rišćanica bila, rišćanica pa se poturčila. njoj je vaša vjera omrznula, te je ona k mene uskočila i rišćansku vjeru prihvatila."

To je paši tvrdo mučno bilo. Pa i treća dava ispanula, od Turčina bega Lisičića: "Haj pomagaj, pašo gospodare, od krvnika Petra Boškovića! Dva je moja izgubio sina i zajmio pet stotin ovacah." "Je l' istina, Petre, moja slugo?" "Istina je, pašo gospodare, ma me za to kriva naći nećeš, jer je prva turska zađevica: prvi su mi Turci udarili na Kopilju, polju piperskome, i mojega izgubili sina - bolji bješe od tri begovijeh, tri stotine zajmili ovacah - bolje bjehu no šest begovijeh!" Već su paši dave dojadile, ge slugama turski progovara: "Drž'te sluge, Petra posjecite!" Jadan Petar turski ne umije, ma razumje sa Vinićah Rade, na govori Petru pobratimu: "Bježi, Petre, glave ne unio, jer ti Turci posjekoše glavu!" "A kako ću, dobar pobratime? Da ja imam sokolova krila, ne bi perje meso iznijelo, akamoli noge pod junakom!" Opet mu je Rade besjedio: "Bježi, Petre, glave ne unio, uzmi konja moga al' pašina!" Skoči Petar kako soko sivi,

a plamena noža izvadio - od Petra se razmakoše Turci, pašina je hata otkinuo, pa se njemu na ramena baci, pa pobježe poljem Zagoričem. Doklen Turci konje pojahaše, dotlen Petar nasred polja dođe; dokle Turci nasred polja ravna, dotle Petar u Glibavac ravni. Tu se Petru konjic opučio, bježi Petar pješke na opanke. Dotle Turci došli u Glibavac. Petar pješke više Spuža dođe; tu je konja nahodio svoga, i dobra se konja dohvatio, i uteče u selo Slatinu, u tanku se zatvorio kulu su dva brata i dva bratučeda, su dva strica i su tri sinovca. Na kulu mu udariše Turci, ma se Petar Boškoviću brani žestokijem ognjem iz pušakah. Branio se dva bijela dana, bog da znade predat se hoćaše, no mu viče iz planine vila: "Ne predaj se, Petre Boškoviću, e ti ide jedna pomoć vruća, pomoć vruća stotina Piperah!" Malo bilo, mnogo ne trajalo, dok evo ti Piperi junaci: na tursku su vojsku udarili, no je mnogo vojske u Turakah, razagnaše stotinu Piperah,

a na Petra bolje navališe. Ma se Petar Boškoviću brani. branio se dva bijela dana; no su Petru muke odoljele, bog da znade predat im se ćaše, no zavika iz planine vila: "Boškoviću Petre, ne predaj se, e ti ide jedna pomoć vruća, pomoć vruća, trista Pješivacah. a pred njima Nikčević Ilija!" Malo bilo, mnogo ne trajalo, tri stotine dođe Pješivacah: na tursku su vojsku udarili, no je velja vojska u Turakah, razagnaše trista Pješivacah, uzgnaše ih uz Brda kamena, a na Petra bolje navališe. Ma se Petar Boškoviću brani. dva bijela dana bez prestanka; muke su mu ljute odoljele, zove Turke da im se predaje, i od kule vrata otvorio da izlazi na aman Turcima, no zavika iznad kule vila: "Ne predaj se, moj sokole sivi, nemoj tvoje popuštit poštenje, e ti sada ide pomoć vruća, pomoć vruća od Gorice Crne, baš dvanaest stotinah pušakah, a pred njima srpska vojevoda, s Čeva ravna Draško Popoviću! Ako li mi, Petre, ne vjeruješ, ti pogledaj između Garčevah:

eto prvi na vodu Sušicu oni zadnji na selo Zagredu." Malo bilo, mnogo ne trajalo, Zetu vodu Draško prelazio, u Ždrebanik ravni ulazio; iz plećih su Turke zaminuli, i na tursku vojsku udarili... I kako se kolju polagano, svu je vojsku tama pritisnula od brzoga praha i olova i od pare konjske i junačke; sijevaju mači od pojasa, grme puške, nebo se prolama, stoji jeka mnogih ranjenikah, prolijeću konji bez junakah, a junaci bez dobrijeh konjah! Nego Turci pleći obratiše, oćera ih Draško Popoviću sa sokolom Petrom Boškovićem. Da ti se je nagledati, druže, ka se momci grabe na oružje! A šta ću ti duljit lakrdiju: od Slatine do Sige gradine tri stotine glavah posjekoše, tri stotine konjah ugrabiše; od Turakah studen kami osta - grdna glasa, crnoga obraza. Koliko je vojske crnogorske, svaki nosi biljeg od Turčina: neki glavu, a neki oružje, neki vodi konja sedlenika. U Slatinu vojska konačila pod bijelu Boškovića kulu;

tu ih Petar dočekao divno, zaklao im stotinu ovnovah. A kad svanu i sunce ogranu, podiže se Draško Popoviću, a za njime sva njegova vojska, put krvava Čeva na krajinu, pjevajući i puškam' mećući. Petar osta zdravo u Slatinu i zadobi slavu i poštenje.

Udar na selo Trnjine

(1722. god.)

Knjigu piše beže Ljuboviću od široka polja Nevesinja, a posla je paši trebinjskome; ovako mu u nju nakitio: "Moj ujače, pašo Huseine! Mož li znati, jesi l' zapazio, kad prolazi Ćuprelić vezire i pohara tvrdu Goru Crnu, crnogorske posječe glavare na sastanak i na vjeru tvrdu na Sitnicu pod Orahovicu? Ps ostade ništa do kamena i krvava sela na Trnjine od velike vojske Ćuprelića. Tu je dosta jada za Turakah. Jučer su mi brata izgubili, brata moga, a sestrića tvoga - bješe poša u lov u Sominu, oko njega sve njegove sluge,

i njihove poniješe glave, poniješe u tvrde Trnjine - znaš sestrića, bega Ali-bega, do cara mu ne bijaše para! No, zaboga, moj mio ujače, ustaj brže da kupimo vojsku da i toga vraga istražimo, da od njega ne ostane traga, da mi naše jade osvetimo. Pa još da ti, moj ujače, kažem: jest u kneza u Roganovića, u njega je ljuba vjerenica, jest kneginja kako gorska vila, po dva konja uspored preskače: za tebe bi pašu trebovala, al' za mene, tvoga sestričića!" Kad je paša knjigu razumio, on ustade na noge junačke; zapucaše pašine lubarde za tri noći i tri b'jela dana, te se velja vojska pokupila od Nikšićah i od Korenićah. od Trebinja i od Nevesinja, od Ljubinja i od Ljubomira, od bijela Ključa i Klobuka, i široka Gacka prostranoga. od tvrdoga Stoca i Mostara, i od Foče i Novog Pazara. Kad su silnu vojsku pokupili na široko Gacko polje ravno, na tefter su vojsku izbrojili - vojske bješe dvadeset hiljadah. Otolen su vojsku podignuli

i spadoše na Polje Nikšićko. Viđe vojsku od planine vila, pa poleće na lagana krila; više Čeva vila počinula navrh Lisca, visoke planine; otle kliče tanko glasovito u krvavo Čevo na krajinu, a na ime kneza Mojisija. No se doma kneže ne namjeri, no Krstinja, kneževa ljubovca. pa kneginja vili besjedila: "Što je, vilo, kamenom ti stale? "Kako šta je, kneževa kneginjo: evo sjutra vojska na Trnjine, a pred vojskom paša od Trebinja s Begler-begom, svojijem sestrićem, a za njima dvadeset hiljadah! Trnjine će selo poharati, crnogorsko krilo salomiti; no đe ti je kneže Mojisija, da pokupi mlade Crnogorce da dočeka Turke na Trnjine?" "Muči, vilo, kukavice crna, đe su njemu mladi Crnogorci? Da l' nijesu lani poginuli od velike vojske Ćuprelića? Đe gođ bješe od boja glavara na vjeru ih posjekoše Turci na Sitnicu pod Orahovicu; a ostali koji pogiboše od velike vojske Ćuprelića: đe gođ bješe lakca i bojnika, sve pogibe, ništa ne ostade,

do momčadi lude i nevješte i crnijeh, vilo, udovicah, udovicah kako kukavicah!" U to kneže Mojisija dođe kad kneginja s vilom govoraše. Skoči kneže na noge junačke, pa okupi od Čeva Čevljane, sve im kaže što je i kako je. Otidoše Dolu Papratnome, a knez posla lake poklisare. Jednog posla selu Velestovu pobratimu od Jabukah Vuku: "Evo sjutra Turci na Trnjine, no pokupi, Vuče, Velestovce, hajde s njima Dolu Papratnome!" Pa poslao drugog poklisara, poslao ga u pleme Bjelice na dvorove Milića vojvode: "Na noge se, Miliću vojvodo, i pokupi Cuce i Bjelice, hajde s njima Dolu Papratnome; evo sjutra Turci na Trnjine, da svetimo jade od Turakah: jeda bi ti bog i sreća dala devet bratah tvojih da osvetiš, devet bratah kako Jugovićah, te ih lani Turci posjekoše u bijelu crkvu Svetu Petku, što ne kćeše crkvu ostaviti da je Turci bez krvi opale!" Crnogorci na noge skočiše kako haber od kneza primiše, skupiše se Dolu Papratnome,

brojem bješe hiljadu pušakah. U Do tamnu noćcu prenoćiše. A kad noći ispred zore bilo, nešto trenu nebo od Trnjinah, na Trnjine Turci udariše, i Trnjine ognjem opališe, i golemi šićar zauzeše: krnji vagan i dvije ožice, i pijevca, Tomina kokota, i ćoroga konja Roganova. No skočio Nikolić Tomašu, a za njime mladi Crnogorci, i zajmiše Turke uz Trnjine, stigoše ih na vrh od Presjeke. Nego puče puška crnogorska, baš sokola od Jabukah Vuka, i pogodi tursku buljubašu Murčić Zuka od grada Klobuka. Iza Vuka obrnula ruka, a Turcima obrnu neruka! Gone Turke uz Dole Prentine: od Presjeke do navrh Dolovah, od Dolovah do Lastve Prentine - dvojinom ih više posjekoše. Kada bjehu uz Lastvu Prentinu, no zavika Matijašev Janko: "Na lijevo obrnite, Turci, a za dušu starca Matijaša, e piličnik od vas ne uteče!" Na lijevo Turci obrnuše, na stijene velje nagaziše, na krvavu Kokotovu glavu, koju ne bi soko preletio

a kamoli junak priješao: tu sijeku i razgone Turke, dok junake zabolješe ruke; od Turakah jade počiniše, ne puštiše ništa do kamena. sedamdeset uhvatiše žive, sedamdeset i više četiri, sve gospode: agah i begovah, među njima pašu Huseina, sa sestrićem begom Ljubovićem, pa ih vode rukah svezanijeh. Mišljahu ih vrći na otkupe, e su jadni Crnogorci gladni, no kad došli Čevu krvavome, tu ih srele čevske pokajnice, a pred njima Krste Mojaševa; kako viđe bega Ljubovića kako viđe odmah ga poznade. pa đeveru svome besjedila: "Moj đevere, Nikolić Tomašu, kud mi vodiš bega Ljubovića? Zar sam malo njemu robovala, - lani me je beže uhvatio, kad pohara vezir Ćupriliću, kad pohara lomnu Crnu Goru, - robovala za godinu danah? Daj mi noža, a na ti kuđelju, da posječem bega Ljubovića." I kneginja ukori đevera: nožem vrže Nikolić Tomašu, te posječe bega Ljubovića. Tad svijema posjekoše glave i prebiše prve za potonje:

Huseina pašu trebinjskoga za bijelu na Cetinju crkvu što Ćuprilić bješe izgorio, Ljubovića za Mićunovića, a Čengiće za braću Miliće, Jagličića za Tomanovića, Murčić Zuka za Mandušić Vuka. Sijerčića za Mrvaljevića, a Jaganca, tursku buljubašu, za našega Vukca arambašu, a iz Foče hodžu Sulejmana za ćoroga vranca Roganova, a ostale Turke vitezove za junake mlade Crnogorce koji bjehu u boj poginuli protiv velje vojske Ćuprilića; prebijaju deset za jednoga - pravo nije, ma lijeka nije.

Ne daju vuci ovacah

(oko 1725. god.)

Knjigu piše Hadžimanić Duro od nesrećna grada nikšićkoga, a šilje je u lomne Pješivce, a na ruke Babiću Ivanu: "O Ivane, bogom pobratime, znaš li, pobro, davno bilo nije kada smo se lani pobratili o veselu danu Mitrovome, bratimili za zlo crnogorsko, da gonimo plijen crnogorski,

da sječemo crnogorske glave? Svo ima po godine danah, nit' uzesmo s krajine plijena, nit' junačke glave posjekosmo! No na noge, mio pobratime; pokupi mi stotinu junakah koji nema kuće ni baštine, koji nema tora ni obora, ni drugoga blaga ni imuća dosim struke i oružja sjajna; dovedi ih gradu nikšićkome, jer sam dobar šićar uhodio u dno Bare u polje Grahovo, baš ovacah trideset krdovah, to su, pobro, ovce crnogorske." Kad Ivanu sitna knjiga dođe, on sakupi stotinu junakah i otide gradu nikšićkome. A kad gradu dođe na čaršiju, na čaršiju pred kafetariju, tu našao Dura pobratima i za Durom dv'je stotin Turakah. Ruke šire do dva pobratima, ruke šire. u lice se ljube, pitaju se za junačko zdravlje, i rekoše da su zdravo bili. Tada reče Babiću Ivane: "Pobratime, Hadžimanić Duro, smijemo li udriti na ovce, jer su vazda dobri Crnogorci? Strah je mene i bojim se ljuto bez krvi ih velje puštit neće!" Ma ga kleto Ture slobođaše:

"Ne boj mi se, mio pobratime, sve su, kažu, đeca kod ovacah, kod njih nema dobroga junaka do sokola Markovića Vuka od Trnjinah sela krvavoga." Otolen se vojska podignula i otide u Zagoru malu. U Zagoru vojsku ostaviše, a odoše do dva pobratima da uhode ovce u Grahovo. Kad izišli na vrh od Derviša Crnogorci ovce otvoriše i puštiše trideset krdovah; svaki svoje ovce prišikuje, ma ne hoće Markoviću Vuče; junak ide nasprema ovacah, a pa ruke nosi džeferdara, a sve gleda kad će biti kavga; džeferdaru riječ progovara: Džeferdare, moj uzdani druže, ako bi mi udarili Turci, nemoj mene, druže, prevariti, već mi ubij danas građanina, te opošti i mene i sebe I bijele zamijeni ovce! A dajem ti moju vjeru tvrdu, ak' unesem glavu na ramenu, nosiću te Risnu na Gabelu, drven ću ti sanduk oturiti, a od srme kundak udariti, - zaisto te prevariti neću!" To slušaju do dva pobratima, nimalo im milo ne bijaše,

pa među se zbora zametnuli, i tako su makul učinjeli: da ne smiju njemu udariti. U Zagoru došli u družinu, sve im što je i kako je kažu, i kakav je Markoviću Vuče, - da ne smiju njemu udariti. Kad to začu Hodo barjaktare, tako bješe njima besjedio: "Pi, đavole, oba pobratima! Đe se boje trista od jednoga, ne ščekala kuća nijednoga! A tako mi vjere i zakona, ja sam sade s uhode došao, i tek Vuče što zatvori ovce, on otpravi trideset čobanah, opravi ih Risnu na pazare da mu kupe vina i duvana i fišekah, zaire junačke; no na noge, da mu udarimo kako sine zora na istoku; lako ćemo ovce plijeniti i Vukovu glavu otkinuti." Sva je vojska Hoda poslušala i noću se Vuku primaknula. Viđi Vuče sreće kakve ti je! Dođoše mu do dva pobratima, Vuk Bojanović i Vuk Tomanović, na torinu Vuka Markovića, bjehu prošle noći tri sahata: "Dobar veče, Vuče pobratime! Hajd' u četu, pobro, da idemo!" Ema im se Vuče odgovara:

"Ja ne mogu ovce ostaviti: druge puške kod ovacah nemam do mojega sjajna džeferdara, a strah me je i bojim se ljuto e će mene Turci udariti bijele mi ovce plijeniti; ma se uzdam u boga miloga, i u stari talih crnogorski i u moga bistra džeferdara da ih puštit bez zamjene neću. A divno sam ceka napunio: u nj sam vrga dva brata blizanka, za sindžir sam braću privezao, on će moje ovce osvetiti. A posla sam trideset čobanah bijelome Risnu na Gabelu da mi kupe vina i duvana i fišekah, zaire junačke." Gosti Vuče do dva pobratima, on im zakla brava jalovoga. Večeraše tri bijesna Vuka, pa čibuke svoje zapališe, uz čibuk se zbora zađedoše, a sve Vuci zbore za junaštvo: koliko su glavah otkinuli, koliko su uzeli pljenovah; bi l' na ovce Turci udarili kad bi znali ko je kod ovacah. Reče soko Tomanović Vuče: "Da bog dade, oba pobratima, ako igda kćeli udariti, jutros ni se Turci kojasili!" Malo prođe, ne bi nikoliko,

udariše na torinu Turci, utekoše u glavicu Vuci. No se zagna Hodo barjaktare, la otvori strugu od torine, no ga gađa Markoviću Vuče, i divno je zgodio Turčina, zgodiše ga dva brata blizanka, na prsi mu toke oštetiše, a na leđa srce isturiše - mrtav Turčin strugu pritvorio. Ma Nikšići zorno kidisaše, sve bijele ovce zavrnuše. Al" tri Vuka trče u poćeru: no se brani Babiću Ivane, oko njega od Nikšićah Turci, ne daju se primaći poćeri. No klikuje Markoviću Vuče: "Pi, zla srećo, oba pobratima: kad se skupe na zbor Crnogorci na Cetinje kod bijele crkve, zađešće se za bijele ovce, tri će kazat kod ovacah Vuka, a ovce ni Turci odjaviše! To je naša bruka i sramota!" Pa se zagna Markoviću Vuče da preteče ovce u Prisoja, al' mu ne da Babiću Ivane, no ga Ivan gađa džeferdarom, desnu mu je nogu salomio. Pade Vuče u travu na glavu, a priskoči Babiću Ivane da Vukovu posiječe glavu, no se Vuče sjeći ne davaše:

pa zdravu se nogu pridigao, a upiri svoga džeferdara, te pogodi Babića Ivana, obije mu noge salomio; pade Ivan mrtav ukraj Vuka. Kad pogibe turska buljumbaša, sva se turska vojska prepanula; kidisaše dva bijesna Vuka, kidisaše Vuci uz Prisoje, a Turci im pleća obrnuše: dok dođoše na vrh od Prisoja po dvije su glave otkinuli, polovinu oteli ovacah. U to prispje trideset čobanah sa Gabele Risna bijeloga, udariše jedino na Turke, razagnaše kroz Zagoru Turke, kako vuci bez pastira ovce. Otolen se natrag povratiše, svaki nosi od Turčina glavu, a dva Vuka nose po četiri i po dva su živa uhvatili. Kad dođoše na dno od Prisoja, tu nađoše Vuka ranjenoga, a do njega Ivana mrtvoga. A zagna se Tomanović Vuče da posječe glavu Ivanovu, no ga kumi Markoviću Vuče: "Ne, zaboga, Vuče pobratime, dosta si se glava nasjekao, no pones'te mene na Ivana da krvniku posiječem glavu koji mi je krilo salomio."

Ponesoše Vuka ranjenoga te posječe glavu Ivanovu. Pošto Vuče posječe Ivana, on je tako riječ besjedio: "Slušajte me, oba pobratima: vi mi danas obraniste ovce i nikšićke iskopaste Turke, no uzmite dio od ovacah, od ovaca stotinu ovnovah!" Odgovara Tomanović Vuče: "Nećemo ti, pobro, đavoljega, niti ćemo više starešine do džeferdar Hadžimanić Dura, - njega ćemo uzet starešine; ja sam Duru otkinuo glavu i skinuo s njega džeferdara." Pa pođoše dva bijesna Vuka, otidoše u četu krvavu. Napraviše čobani nosila od svojijeh sjajnijeh pušakah, te snesoše Vuka Markovića, snesoše ga Risnu na krajinu. Liječi se za godinu danah, doklen Vuče rane izvidao, i ljekara podmirio divno: dade njemu sjajna džeferdara, džeferdara Babića Ivana, i šejšanu Hoda barjaktara! Opet Vuče kod ovaca pođe, ma ne može više četovati.

Carev sestrić i Piperi

(1732. god.)

Hvala bogu, hvala velikome, što davije caru dojadiše od prostrane zemlje Arbanije, od Turakah s turskijeh krajinah, od Spužanah i Podgoričanah! Plaču Turci na pleme Pipere: "Aman, care, zemlji gospodare, ti pomagaj, ako znaš za boga, od Piperah, Brda krvavoga, roblje robe, a sijeku glave, a hvataju bule, kade mlade, ts ih vode bose po kamenju! Daj nam vojsku, dragi gospodare, da Pipere Brdo razorimo, Crnoj Gori krila salomimo, al' nas prati, dragi gospodare!" Kad davije caru dosadiše, on doziva sestričića svoga, Rusten-bega Džidi-Begovića: "Slušaj mene, mio sestričiću, kupi vojske trideset hiljadah, a ne žali haznu ni zahiru; vodi vojsku zemlji Arbaniji, doklen dođeš varoš Podgorici - davije mn od njih dojadiše na Pipere, na pleme kaursko: robe bule, a sijeku Turke, razuraju careve krajine. Na Pipere pušti silnu vojsku, te istraži u Pipere vraga, nemoj od njih ostaviti traga, da počinu Turci krajičnici!

I ako bi tako učinio kako tebe tvoj daidža kaže, dobrim ću te darovati darom: vrć ću tebe, mio sestričiću, za valiju na Urumeliju." Rusten-begje giben na junaštvo, i cara je dobro poslušao, primio mu vojsku i zahiru. Vodi vojsku zemljom i svijetom doklen dođe Arbaniji ljutoj u široku polju Ćemovskome pod bijelu varoš Podgoricu; tu je silna vojska počinula. Beg okuplja turske krajičnike, pred vojskom ih meće kalauze da mu vode vojsku na Pipere. Kad lijepo uredio vojsku, tad udari na pleme Pipere, i Pipere ognjem izgorio, i na Drezgu tabor učinio i pobode bijelo šatorje. Tu mu vojska roblje dovođaše, beg za roblje Turke darivaše, i biše se za neđelju danah. A kad sedma noćca dolazila, al' Piperi, krvava krajina, među sobom čine dogovore da udare begu na tabore. I bjehu se složno poslušali, te na bega noću udariše, a na Drezgu, na polje široko, te Piperi udriše Turcima. Bog im dade i sreća junačka,

ka da munja u Turke udari: pleći daše, tabor ostaviše, ostaviše bijele šatore, kod šatora konje povezane, ostaviše roblje pohvatano. Bježi grdan beže Rusten-beže, bježi Turčin glavom bez obzira. bez turbana i bez buzdovana, i bez konja, pješke bez obzira... I od Drezge, polja širokoga, do Morače više Podgorice tri stotine glavah posjekoše, Rusten-bega živa uhvatiše. No ih kumi beže Rusten-beže: "Nemojte me posjeći, Piperi, jer ja jesam carev sestričiću; od cara vi božju vjeru dajem, car će mene dobro otkupiti, on će vašu namirit poharu i daće vi nebrojeno blago: daće vama konje nekovane, i daće vi sablje nepasane, pisaće vi careve fermane." A kad čuše Piperi junaci, rugaju se begu Rusten-begu, s fermanima i s turskijem blago; "Ne budali, beže Rusten-beže! Ne tražimo blaga ni fermana, nego tvoju glavu sa ramenah." I njegovu glavu posjekoše. I na tome boja razdvojiše.

Vuk Tomanović

(oko 1735. god.)

Tri su pila pobratima vino u Rovinu, u Tomanovića, u hajduka Tomanović Vuka: jedno s Čeva Gavrilov Turčine. drugo soko Radulović Simo, treće bješe Tomanović Vuče; Vukova im ljuba vino služi. Kada su se vina napojili i od vina ćefa zauzeli, u vinu se zbora zađedoše. Veli hajduk Tomanović Vuče: "O boga vi, do dva pobratima, zlo popili u Rovini vino! Što se turski drumi otvoriše, otvoriše drumi i karvani, u Rudine ovce izdigoše? Za nas niko ni habera nema!" Ali veli Gavrilov Turčine: "Nevolja je, mio pobratime: ustadoše Turci na oružje, a zabiti pogradiše kule, a na kule vrgoše pandure, drum čuvaju od Crnogoracah. Jedna se je ogradila kula na dio Gacka, na Krstac palanku, a nju gradi Zvizdić Asan-aga od široka Polja Gatačkoga; kad je Turčin prigradio kulu, na kulu je turio pandure, četrdeset i četiri druga,

i pred njima Ibra buljubašu, čuva njemu Pivu i Goliju, i široko polje Gacko ravno od hajdukah, od Crnogoracah. Druga se je ogradila kula, ogradila na ravne Rudine, više b'jela grada nikšićkoga, a bijela kula na Trubjelu; a nju gradi Balabanoviću od krvava grada nikšićkoga; kad je beže ogradio kulu, na kulu je turio pandure, četrdeset i četiri druga, i pred njima tursku buljubašu, Ture zorno Mrku Useina, drume čuva od Crnogoracah, i bijela grada nikšićkoga. Treća se je ogradila kula, b'jela kula na ravne Rudine, a jest tvrda Omutić palanka, i nju gradi Osman kapetane od Nikšića, grada bijeloga; kad je Turčin prigradio kulu, pa kulu je turio pandure, četrdeset i četiri druga, i pred njima tursku buljubašu, buljubašu Sefera Pipera, čuvaju mu druma niz Rudine, i nikšićke u Rudine ovce. Četvrta se ogradila kula, ogradila kula na Banjane, i nju gradi Resulbegoviću od Trebinja, grada bijeloga;

kad je Turčin ogradio kulu, na kulu je turio pandure, četrdeset i četiri druga, i pred njima klobučkog dizdara, čuva drume od Crnogoracah, i Trebinja, grada carevoga." Veli tako Nikac od Rovinah: "Istina je, dragi pobratime, ja sam skoro iz čete došao i vidio turske građevine, i na građe ubojne topove, i u građe od boja pandure. Još sam dobar šićar uhodio, uhodio Ljubovića ovce, na Zagornje polje Nevesinje, od begluka hiljadu ovnovah što mu raja u peškeše daje: lasno bismo šićar zauzeli su četrdest drugah uzdanijeh, na sramotu kulah i pandurah; no, Turčine, mio pobratime, hajde, pobro, u Čevo krvavo te mi kupi jednu četu malu: đe god nađeš boljega junaka sve sa sobom u četu uzimaj." A govori Tomanović Vuče: "Pobratime, Radulović Simo, hajde pođi u te Cuce Donje te pokupi drugu četu malu od Bjelicah i Malijeh Cucah: đe god nađeš boljega junaka sve sa sobom u četu uzimaj; hajde s njima na Dole Kobilje.

Ja ću treću kupit četu malu od Rovinah i sela Trnjinah." Pa skočiše tri dobra junaka, Turčin pođe Čevu krvavome, Simo pođe u te Cuce Male, čete male dvije pokupiše, čete dvije trideset hajdukah i pred njima dvije harambaše. Otidoše u te Cuce Gornje, na Kobilje Dole dolazili, tu nađoše Tomanović Vuka i sa Vukom desetak hajdukah. Tu se staše tri dobra junaka i za njima četrdest hajdukah, otidoše uz Dole Kobilje, na Jabuku četa dolazila, na pogledu uz turske Rudine, te gledaju tursku građevinu i na građu od boja pandure. Dokle mrče i počinu sunce, a hajduci na noge skočiše, uljegoše noću uz Rudine, Rudine su zdravo pregazili; uljegoše uz Banjane ravne, i Banjane zdravo pregaziše; uljegoše uz Korita župna, i Korita zdravo pregaziše; uljegoše uz Babu planinu, a iz Babe uprav Đelasici, doklen došli polju Nevesinju, pod bijelu kulu Ljubovića; tu hajduci počinuli trudni. Doklen mrče i počinu sunce,

udariše pod odžak bijeli i veliki šićar zauzeše, od begluka hiljadu ovnovah, uhvatiše dvanaest čobanah pod oružjem, živa svakojega, sve to bjehu vlasi siromasi - ne kćeše ih posjeć Crnogorci; pobjegoše preko Nevesinja. A glas begu na kasarmu dođe: "Haj na noge, Ljuboviću beže, udari ti Tomanović Vuče, oćera ti hiljadu ovnovah, povede ti dvanaest čobanah bez mrtvoga i bez ranjenoga!" Skočilo je dvanaest begovah, i veliku potoč pokupili od Rabinje i od Nevesinja do Mostara, grada bijeloga, i Proloma, turačke kasabe; podiglo se drugah pet stotinah, laka pješca i brza konjika, i za Vukom pošli u poćeru. Bježi Vuče kako soko sivi. A da vidiš bega Ljubovića, prepade se da će uteć Vuče, naprijed mu glase proturio širokomu Polju Gatačkomu, bijelome gradu Metohiji: "Ko je Turčin, za Muhamed sveca! Udario Tomanović Vuče na odžaku Ljubovića bega, sve porobi malo i veliko!" Hajducima loša sreća bila:

paša bješe na to Gacko ravno, oko njega tri tabora vojske. Kad glas paši u šatoru dođe, ali paša na noge skočio a u vojsku puštio telala. Telal pašin u okolu viče: "Je li majka rodila junaka ko će uzet drugah tri stotine, laka pješca i brza konjika, po izboru birana junaka da poćera od Rovinah Vuka? Ako bi mu bog i sreća dala da bi Vuka živa uhvatio ali glavu od mrtva donio, dava paša blaga trista ćesah i sve Gacko polje pod aračem, da mu kupi groše i dukate da ne dava caru ni veziru, i vrć će ga u Ključ kapetanom!" Telal viče kroz pašinu vojsku; ne nađe se nikakva junaka do podockan sina pašinoga, po imenu Pašiću Osmane, pred pašom se dobro zahvalio: "Podaj mene drugah tri stotine, laka pješca i brza konjika, po izboru birana junaka, ja ću poći Vuka poćerati i njega ću živa uhvatiti." Dade mu ih, riječ ne činio. Pašić Osman konja okročio, i za njime drugah tri stotine, laka pješca i brza konjika,

a tolika hrtah i sljednikah, - otidoše poćerati Vuka. Gacko polje oni prijeđoše, prihvatiše s' Troglave planine: Tomanović uz Korita ravna, Pašić Osman na vrh od tri glave: Tomanović uz hajdučke Lake, Pašić Osman na Crkvice ravne; Tomanović navrh Dubočakah, Pašić Osman u Lake hajdučke; Tomanović na dno Dubočakah, Pašić Osman navrh Dubočakah... Kad je Vuče sagledao Turke, ali zove Sima i Turčina: "Polako te, do dva pobratima, evo Turci niz Dubočke ravne, al' se, braćo, natrag povratite! Stoji fiska pješca i konjika, stoji štehta hrta i sljednika, a pred nama krvave Rudine, u koje su stotinu pandurah: da imamo krila sokolova, da ne danas ne bi unijela. Poslušajte mene, Crnogorci: ja ve kumim bogom istinijem - koji, braćo, danas pregnut neće da s Turčinom krvcu prolijeva, ja ga bogom velikijem kumim neka bježi uz Koplje planinu da mi moju ne plaši družinu!" Svi stadoše četrdest hajdukah; veli Senić iz Bjelicah Živko: "Buljubašo, Tomanović Vuče,

ja nijesam no jedan u majke, rekla mi je majka na kretanju: - Hajde zbogom, sinko, Senić Živko: Nema mati no tebe jednoga: kad mi s puta donio sramotu, već te majka živa ne viđela, ostala ti majka kukavica! Ja sam prega danas poginuti i s Turčinom prolit krvcu crnu!" Već da vidiš četrdest hajdukah: evo dvadest pošli unaprijed, dvadest osta da čekaju Turke. Divno Vuče uredi hajduke, i slobodi mlade Crnogorce: "Crnogorci, sivi sokolovi, vi junačka srca iskorite! Slušajte me, moja braćo draga! Muka li je dobiti junaštvo, nakon sebe spomen ostaviti! Ovo su ti bosanske balije: ko se s njima boja bio nije, taj je od njih stravu zauzeo, a koji se s njima boja bio, taj će juriš bez uzmaka činit; no nemojte izdat, sokolovi! Ko pogine danas na Dubočke, taj nam, braćo, nigda mrijet neće, nakom sebe spomen ostaviće, a jednom će mrijet svakojako!" Divno Vuče uredi hajduke oko druma podno Dubočakah, i ovako njima govorio: "Crnogorci, sokolovi sivi,

među sobom Turke upuštite, izdaleka kavgu ne činite." Veli s Čeva Gavrilov Turčine: "Slušajte me, braćo Crnogorci, nemoj koji pušku opaliti dok ne pukne moga džeferdara." Sva družina njega poslušala, uljegoše u list i u travu; evo Turci niz Dubočke ravno. Po da vidiš dvadeset hajdukah, svi gledaju jedan na drugoga ko će prvi da zametne kavgu: gleda Turčin Tomanović Vuka, gleda Vuče Nikca, sina svoga, gleda Nikac Radulović Sima, gleda Simo Baletića Rada, gleda Rade Perišić Aćima, gleda Aćim Gavrilov Osmana, gleda Osman Baletić Vukotu, a Vukota Dajičića Živka; gleda Živko Vukotića Vuka, a Vuk gleda Gavrilović Baja, gleda Bajo Roganović Jova, gleda Jovo s Dobre Vode Vuka, a Vuk gleda Žutka Lipljanina, Žutko gleda od Bjelicah Vuka, a Vuk gleda Živka Senijića - junak Živko ne gleda nikoga, od obraza pali džeferdara. Pukla puška ka da progrmljelo, puče puška, ubila Turčina, a zagna se Markoviću Pejo, te Turčinu glavu otkinuo.

Ali veli Gavrilov Turčine: "O Čevljani, Čeva ne viđeli, ubi Cuca, posječe Bjelica!" Ono gleda Baletiću Rade, a u Turke juriš učinio, jednu tursku ugrabio glavu; Ono gleda Baletić Vukota, a u Turke juriš učinio i uhvati živoga Turčina na viteza konja pod oružjem. Ala banda zavrgla se kavga, Tomanović razagoni Turke, razagnaše Turke niz Dubočke: tri stotine - dvadest i četiri. Boj se bije, krv se prolijeva; Crnogorci, sokolovi sivi, osamdeset glavah posjekoše i Osmana živa uhvatiše na viteza konja pod oružjem; ama oni uteć ne oćahu, nego više svatit ne mogoše. Svaki nosi hajduk po tri glave, nose turske sjajne džeferdare, vode turske konje sedlanike, nose turske toke i dolame. Otolen se natrag povratili. Bogu hvala, Srbi zadobili i ćeraju velika šićara, nagnaše ga niz ravne Rudine, đe gledaju carevi panduri, - niko im se na put ne činjaše. Uljegoše uz Jabuku malu, zdravo došli na Dole Kobilje.

Tu lijepo šićar dijelili: zlatne toke, svilene dolame, zlatne puške, sjajne džeferdare, i begovih hiljadu ovnovah. Oko svašta te se pogodiše, ma se nigda zgodit ne mogahu oko toka Pašića Osmana - ko će nosit toke sa Turčina. Ali veli Tomanović Vuče: "O Turčine, Pašiću Osmane, koliko ti staše toke puste?" Ali mu je Turčin govorio: "Stale su mi stotinu dukatah." Došlo im se bješe poklat tuna, ko će toke nosit sa Turčina, nego dobra riječ izlazila od Senića Živka iz Bjelicah: "Ja sam toke donio s Turčina i Turčina uhvatio živa, ma ih nosit na dijelu neću, ta mi moje ne ostale puste! Nego od'te mene poslušajte: dajmo toke Peju Markoviću, e je dobar, majka mu vesela, najprvi je posjeka Turčina, a dužan je dobra Crnogorca, a sinovca Draška Popovića od krvava Čeva na krajinu, - ne bi l' njima otkupio glavu!" Crnogorci njega poslušali. Otolen se razdvojili bili, vode živa Pašića Osmana; povede ga Gavrilović Turčin,

povede ga Čevu krvavome; tu ga drža po godine danah, dokle njima buruntija dođe od silnoga od Bosne vezira, te se njima vezir zamolio - Turčina su na otkupe dali za hiljadu žutijeh dukatah.

Boj s Kučima

(1739. god.)

Skadarski se paša podignuo, za njim vojske petnaest hiljadah, i paša je tabor učinio i bijelo raspeo šatorje na Doljane više Podgorice; pa otolen paša knjigu piše, a posla je u Kuče kamene, a na ruke vojvodi Iliji: "O Ilija, kučka vojevodo, nu pogledaj što ti knjiga piše, da si s prešom mene pod šatorom." Kad vojvodu knjiga dopanula, od knjige se uzmučio ljuto, ia se sjetno neveselo šeta; no ga gleda Jovoviću Đuro, a s Ilijom stricem govorio: "O moj striče, vojvoda Ilija, oklen knjiga, ognjem izgorjela? Eda te je mejdan dopanuo pa kojemu izić ne smijemo?" No mu reče vojvoda Ilija:

"O sinovče, Đuro Jovoviću, da je mene mejdan dopanuo, ti bi poša na mejdan za mene, no je paša s vojskom na Doljane; za mene je paša poručio, a ja paši oditi ne smijem, da me turske ne izgube dave; da ne idem, hoću poginuti, hoće vojska na me udariti, a u Kuče uzdanice nemam da se oni pokolju s Turcima, e su oni soja Brankovića: izdaće me Kuči u Turakah!" A veli mu Jovoviću Đuro: "A ne boj se, vojvoda Ilija, ja ću paši odit na Doljane." "Strah me, Đuro, e ćeš poginuti Za to Đuro ni habera nema, ođede se što moga najljepše, pa posjede pretila dorata a otide paši na Doljane. Kade k paši na Doljane dođe, pašine ga sluge susretoše, primiše mu konja i oružje; pa pristupi paši pod šatore, poljubi ga u skut i u ruku ia mu sjede uz desno koljeno. S njim se paša razgovara divno: "O đetiću, Đuro Jovoviću, a đe ti je vojvoda Ilija?" "Što me. pašo, za Iliju pitaš? Ja sam doša namjesto Ilije, no što imaš zbori, gospodaru!"

"Hoću, Đuro, da mi harač date!" "Daćemo ga, pašo gospodaru! Koliko ćeš uzeti harača?" "Oću, Đuro, dvjesti ćesah blaga, i veljijeh stotinu volovah, i najljepše pedeset nevjestah, da oženim pedeset levera!" "Voljan da si, pašo gospodare, daćemo ti blaga dvjesta ćesah i veljijeh stotinu volovah, - na Kuče se ništa poznat neće; ma ne damo pedeset nevjestah bez krvave sablje i poljane." Onda reče Averić kadija: "Što ga pitaš, pašo gospodare, što ih pitaš, a dat ti ih neće, no obrni silovitu vojsku da sa vojskom Kuče poharamo, da nevjestah trista uhvatimo i leverah trista oženimo." A veli mu Jovoviću Đuro: "Podgoričke age, ne ludujte; i prije ste na Kuče hodili, pa nijeste Kuče poharali." A paši je Đuro govorio: "Ne dam, pašo, ništa do kamena!" Ono reče, na noge skočio, a pretila konja zakročio, i vrati se u Kuče kamene. Tada paša riječ govorio: "Podgoričke age, moje sluge, je l' koliko Kučah na oružje?" A veli mu Averić kadija:

"Ima, pašo, hiljada pušakah." No im paša riječ progovara: "Pi, zla sreća, age podgoričke, su čim nas je Đuro zatakao! A ja imam petnaest hiljadah što ću danas obrnut na njega." Tadar paša na noge skočio i u vojsku puštio telale: "Hazar da ste, pješci i konjici, evo ćemo Kuče da haramo!" Velja se je okrenula vojska i eto je uz Kuče kamene... Prije Đuro u Medunu dođe, i tu Kuče na iskupu nađe, pa je njima riječ besjedio: "Na noge se, moji sokolovi, ere sam se s pašom zatakao; evo vojske uz Kuče kamene, no na noge da ih dočekamo. A veli mu vojvoda Ilija: "Lakše, Đuro, jer ćeš poginuti!" No mu reče Jovoviću Đuro: "Čuj me, striče, vojvoda Ilija: al' ću moju glavu izgubiti al' turskijeh deset otkinuti." U riječi koju govorahu, dođe turska do Meduna vojska. U mnogo su zakročili Turci; iz Meduna Kuče izagnaše i bijeli Medun poharaše, ćeraju ih uz Kuče kamene, doklen vojska na Vrbicu dođe, oko kule Goge Rašovića.

Dan je ljetni bio oko podne i Turci su požednjali ljuto, a namjera i bog nanijela od Rovacah vojvodu Savića, oko njega dva barjaka vojske; na tursku je vojsku udario, s bande druge vojvoda Ilija, s bande treće Jovoviću Đuro, i Turci im pleći obratiše. Vitezovi bolje navališe, nagnaše ih na Orlovu St'jenu: skaču Turci niz Orlove St'jene, skaču Turci nigda ne prestaju. Nego reče Jovoviću Đuro: "Ajme njemu do boga miloga! Jutros sam se stricu zahvalio da ću deset glava otkinuti, još je jedna da deset napunim." Pa povadi noža plamenoga, a u Turke juriš učinio; no ga takva nanese nesreća na nekakva bega gusinjskoga, ćeraše ga s nožem plamenijem da begovu posiječe glavu; za sobom se Turčin obrnuo, iza pasa kuburliju pali, Jovovića Đura pogodio, pogodio među oči crne - s crnom ga je zemljom poljubio. U to Toma Jovoviću dođe, Đura brata nahodio mrtva, na Đura je tursko odijelo, junak krvav te ga ne poznaje,

te je bratu glavu otkinuo. U to dođe vojvoda Ilija, udari se rukom uz koljeno: "Ajme njemu do boga jednoga, đe se danas Kuči iskopaše! Nosiš, Toma, glavu brata tvoga, brata tvoga i sinovca moga, a pogibe vojvoda Saviću!" Ma mu laki glasi dopadoše ere Savić nije poginuo, no zatvori kulu Rašovića, a u kulu Averić kadiju, i uz njega dva pašina sina i Turakah jošte sedamdeset. Pa kulu se Kuči obratiše, no doziva Averić kadija: "Nemojte me, Kuči, pogubiti! Evo ovđen drugah sedamdeset, daće svaki deset ćesah blaga; evo ovđen dva pašina sina, oni će se izmjeriti blagom!" A veli im vojvoda Saviću: "Možete se, Turci, otkupiti, ma ne mogu dva pašina sina š go ih danas izgubiti neću za sestrića Đura Jovovića." U kulu je Savić ulazio, kroz nju traži dva pašina sina. Ma su Turci vazda nepokorni: puče tanka puška od Turakah, Saviću je srce izgorela; pade Savić nasred kule mrtav, u kulu ga posjekoše Turci.

Tadar dobro Kuči navališe, navališe Kuči i Rovčani, naniješe travu i sijeno, zapališe kulu Rašovića, sedamdeset agah izgoreše, među njima dva pašina sina - od njih oka ne uteče živa. Grdan paša bježi na dvorove, glasa grdna a obraza crna. A neka ga, i nevolja mu je: na Kuče mu Turci izgiboše, pet stotinah manje nijednoga.

Nikac od Rovinah

(oko 1748. god.)

Četa se je mala podignula sa krajine lomne Gore Crne, četa mala trideset hajdukah, a pred četom dva dobra junaka: jedno bješe Nikac od Rovinah, drugo s Čeva Rade Baletiću. Otidoše s četom uz planinu, dok na Vodu došli Miletinu; tu umorna četa počinula, vode pila, hljeba založila, osušila od rose opanke i junačke struke i torbice. Kada tamna noćca nastanula, pritvrdiše na noge opanke, po srijedi puške dohvatiše, uz Rudine ravne zagaziše;

noćno prošli turske karaule, osvanuše nasred od Rudinah. Pred četom je Nikac odalio, ne bi mala puška doturila. Al' kakav je Nikac od Rovinah! Na njemu su toke ubojite, brci mu se po njima prosuli, a u ruke nosi džeferdara, a s puškom se Nikac razgovara: "Džeferdare, moj uzdani druže, ako mene dođe do nevolje na krvavo ovo razbojište, nemoj mene vatrom prevariti! E ako me vatrom ne prevari, svak će reći i mene i tebe: dobre puške u dobra junaka! Ako li me vatrom iznevjeri, nagrdićeš i sebe i mene, svak će reći i meni i tebi: loše puške i loša junaka! " No se druga četa namjerila od krvava grada nikšićkoga, a pred četom turske arambaše: junak dobar Sefere Pipere s pobratimom Sukić barjaktarom, a oko njih trideset građanah, sve birane zlice i krvavci - zapanuli oko druma puta, te čekaju četu crnogorsku. Kad viđeše Turci od Nikšićah e je Nikac četi arambaša, ne smjedoše četu dočekati, no se Nikcu ukloniše s puta.

Pođe četa uz Dubočke male; nego veli Sefere Pipere: "Pobratime Sukić barjaktare, hajde, pobre, gradu nikšićkome, te pokupi po gradu građane; đe god nađeš zlice i krvavce, a pred njima Šaba barjaktara; dovedi ih Vodi Miletinoj da oko nje Turci zapadnemo. Kad umorni dođu Crnogorci, na vodu će žedni nasrnuti, hoćemo ih dočekat, zanago!" Posluša ga Sukić barjaktare, i otide gradu nikšićkome. i pokupi od grada građane, a pred njima Šaba barjaktara; povede ih Vodi Miletinoj. Tu mi Turci zapadoše divno, zapadoše šezdeset Turakah, no dva druga oko druma puta, nasred druma Sefere Pipere. Pa je zakrič Sefer učinio da ne pukne puška od Turakah dok ne pukne njegova latinka na sokola Nikca od Rovinah. A otide Nikac uz Korita i izvede četu crnogorsku u Sominu, visoku planinu, te seiri Gacko svekoliko i po Gacku uvodi šićare. I divan je šićar uhodio: tanku kulu Zvizdić Asan-age, oko kule kamenu avliju,

u avliju stotinu volovah. Pa kad mrče i tamna noć dođe, spuštiše se trideset hajdukah iz Somine, visoke planine, do bijele Zvizdićeve kule, bijelu mu opkoliše kulu. Nego veli Nikac Tomanović: "Pobratime, Rade Baletiću, de se popni drugu na ramena, te preskoči kamenu avliju i otvori od avlije vrata da uzmemo golema šićara." Ne kće Nikca poslušati Rade; opet mu je Nikac besjedio: "Bivolice, Rade Baletiću, nu se sagni u zelenu travu da se primim tebe na ramena. da otvorim golema šićara." Saže mu se, riječ ne učini; primi mu se Nikac na ramena, a s ramena na tvrdu avliju, i uskoči među volovima, te otvori od avlije vrata i išćera stotinu volovah. Pa se natrag Nikac povratio u podrume Zvizdić Asan-age, te mu uze pod sedlom đogata, okroči ga Nikac od Rovinah; pa hajduci šićar zavratiše, utekoše niz Korita župna, uljegoše niz ravne Rudine; a kad došli preko Riječanah blizu male Vode Miletine,

tu odjaha Nikac od đogata, te pješice pred četom krenuo put krvave Vode Miletine. No ih turska straža opazila, pa busije Turci pohvatali oko druma i zelena puta, nasred druma Sefere Pipere. Dok evo ti Nikca od Rovinah; prepade se Sefer buljubaša: da ga čeka, čekati ne smije, nije lako Nikca dočekati; i u strahu pušku opalio, te je Nikca ranom obranio, salomi mu nogu u koljenu. Pade Nikac nasred druma puta, a priskoči Šabo barjaktare da Nikčevu posiječe glavu; ranjen Nikac pali džeferdara, te pogodi Šaba barjaktara, živo mu je srce izgorio. viknu Šabo: "Kuku mene, babo!" Reče babo: "A što ću ti, Šabo? Zlo je meni, ma je gore tebi!" No se zagna Simonović Živko da Šabanu posiječe glavu, no ga ne da Sukić barjaktare, već upali sjajna džeferdara, te pogodi od Zaljuća Živka Viknu Živko: "Kuku meni, striko!" Reče striko: "A što ću ti, Živko Zlo je meni, ma je gore tebi!" Nego Nikac od Rovinah viknu: "Hj, đe si mi, Rade Baletiću?

Ja nijesam jošte poginuo, nego me je rana dopanula, od rane mi ništa biti neće, ema će me pogubiti Turci, obije sam puške isturio." Al' da vidiš Rada Baletića! On ugleda Sefera Pipera đe put Nikca zagon učinio, pak upiri sjajna džeferdara, te pogodi Sefera Pipera; nož istrže, posječe mu glavu. Po hajduci bolje kidisaše i ranjena Nikca ugrabiše, primiše ga na konja đogata. Kad se Nikac na konja primio, - Crnogorci, od boja junaci, izagnaše iz busije Turke, zajmiše ih niz ravne Rudine, šesnaest im glavah posjekoše. Turci viču Muja i Aliju, Crnogorci blaženu Mariju; đe dopire blažena Marija, ne pomaže Mujo ni Alija! Te na bogaz naćeraše Turke. Staše Turci predavat oružje; no bog ubi druga najgrđega, iz Rovinah Vuču Reskovića, viče Vuča, što mu grlo dava: "Bježi, Nikče, glave ne unio, ka je bogme ni unijet nećeš: evo turske od Grahova vojske, ne može je snijeti planina, a ni tvoja četa dočekati!"

Dobro ih je Vuča preplašio, pobjegoše, šićar ostaviše, a ugnaše Pikca ranjenoga, unesoše Žutka Lipljanina, unesoše Žutka ranjenoga, i mrtvoga iz Zaljuća Živka, i turskijeh osamnaest glavah, i turačko svijetlo oružje.

Ovce Nikca od Rovinah

(oko 1743. god.)

Knjigu Nikac od Rovinah piše, a šilje je gradu nikšićkome, a na ruke Hamzi kapetanu: "Čuješ, Hamza, prijatelju stari, snijeg mi je ovce zatisnuo, ne smijem ih javit na Izvore da im travu i sijeno dajem. Ako mi se iskopaše ovce, tu ni tebi dobra biti neće! Daj mi vjeru za neđelju danah, a daću ti od imanja brava, a ugiča ispod klepetara." Kad je Hamzu knjiga dopanula, sve skupio gradske buljubaše: "Vidite li, mila braćo Turci, dušmanina Nikca od Rovinah, kako nas je s knjigom pozdravio? No hoćete l' da mu vjeru damo, ne bismo li Nikca prevarili, al' na vjeru kako izgubili."

Svi rekoše: "Ela, kapetane!" Hamza mu je knjigu opravio: "Čuješ, Nikče, prijatelju stari. išteš vjeru za neđelju danah - jevo ti je za petnaest danah. Turska vjera, prevarit te neću!" Kad je Nikca knjiga dopanula i vidio šta mu knjiga kaže, od Rovinah ovce najavio, a bez druga i bez porednika, do njegove dvoje đece ludo, ludi Bogdan i ludi Vukajlo, a oboje đece bez pušakah; na Izvore ovce izjavio, te im travu i sijeno dava. Tu stojao za neđelju danah; kad se puna ispuni neđelja, tader Hamza vojsku pokupio, od Nikšićah drugah tri stotine. a pred njime gradske buljubaše. Otidoše Poljem Nikšićkijem, hvatiše se krajem kusidskijem, dok dođoše polju repeškomu; tu je turska vojska počinula, vode piše, hljeba založiše. Onda veli Hamza kapetane: "Je li majka rodila junaka ko će uzet tri četiri druga, ko će Nikcu na Izvore poći da uhodi Nikca kod ovacah: ima l' druga, ali sporednika, čuva li se ka se naučio, kakve su mu vaške na torinu,

možemo li njemu udariti, na vjeru ga kako prevariti?" Sva družina nikom ponikoše. na planinu snijeg pogledaše, no ne hoće Derva buljubaša. Skoči Turčin na noge lagahne, s sobom uze dva golema druga, i trećega Šaban-agu luda, otidoše nikšićkom planinom, doklen Derva na Izvore dođe; a tu Nikca kod ovacah nađe: druga nema, sporednika nema, do njegovo dvoje đece lude, a oboje đece bez pušakah, te mu đeca ustavljahu ovce. Sjedi Nikac nakraj od ovacah, preko krila drži brešku sjajnu. a Nikac se s puškom razgovara: "Tanka puško, moj uzdani druže, mogu li se pouzdati u te ako bi mi Turci udarili? Iako su meni vjeru dali, ma je loša vjera u Turčina! Ako bi me, puško, prevarila, te mi ne bi oganj prihvatila, okudiće i mene i tebe: loša puška u rđave ruke! Ako li me ne bi prevarila, no bih s tobom ubio Turčina, pohvaliće i mene i tebe: dobra puška u dobra junaka! A jevo ti božju vjeru dajem, ako zdravo dođem u Rovine,

steven ću ti drugi napraviti, srebren ću ti kundak napraviti, a uz tebe od zlata pasove, glavu ću ti srebrom okititi." Ono Derva i sluša i gleda pa se brzo u družinu vrnu, pa odoše strmom niz planinu, doklen dođe Hamzi kapetanu. Tu mu Turčin turski selam daje, kapetan mu zdravljem prihvatio: "Dobar doša, Derva, moja slugo! Jesi l' kako Nikca uvodio? Je li druga ali sporednika? Čuva li se ka se naučio, smijemo li njemu udariti?" A veli mu Derva buljubaša: "Ja sam Nikca uvodio divno, druga nema, sporednika nema, do njegovo dvoje đece lude, ludi Bogdan i ludi Vukajlo, oboje mu bješe bez pušakah; ma kako se s puškom razgovara, odista će ubiti Turčina! Ema ajte da mu udarimo, da Nikčevo stado dojavimo, a Nikčevu glavu donesemo." Skoči Turčin na noge junačke, a otide drumom pred družinom, dok izide gorom na planinu, na dno ravna Dola Kobiljega. Tu ih tamna noćca prihvatila a bio ih danak ostavio; tu su Turci oganj, naložili.

A Nikac je ovce dojavio, u torinu ovce ujavio, pa večera s đecom u plužine, ema ne kće leći na gunjinu, no se čuva ka se naučio; po remiku pušku dofatio, na glavicu gore izlazio. Dade mu se nešto pogledati visokijem Kruškam' Savinijem: mnogi turski oganj ugledao, pa se Nikac osjetio divno. Istom Nikac u plužinu dođe, a probudi dvoje đece lude: "Na noge te, Bogdan i Vukajlo, hajte noćas Čevu na krajinu do sokola Gavrilović Tura i junaka Radulović Sima, neka s Čeva noćas kupe vojsku, s Čeva ravna i Malijeh Cucah, da osvanu Dolu Kobiljemu." Tad skočilo dvoje đece lude, - đeca luda, ma srca uzdana, kano, brate, pilad od sokola - pa skočiše strmom niz planine dok dođoše Čevu na krajinu do sokola Gavrilović Tura i junaka Radulović Sima - te u Čevu vojsku pokupiše, s Čeva ravna i Malijeh Cucah. Al' je Nikac ovce prejavio, iz torine u Ljutezu ljutu. A kad noći ispred zore bilo, na torinu Turci udariše,

a torinu praznu nahodiše. No se zagna Derva buljubaša na plužinu Nikca od Rovinah, i plužinu nahodio praznu; u nju Derva namaricu nađe, zavrže je Derva na ramena; a u to je sunce ogranulo. Nego Nikac iz glavice viče: "Ostavi mi, Derva, namaricu, jere nemam čim ubrat palicu da ogrijem sebe i ovčare!" Tad zavika Hamza kapetane: "Ha sad, Turci, moja braćo drag eno Nikcu u Ljutezu ovce!" Na ovce mu zagon učiniše. Nikčev ih je garov dočekao, na Turke je garov navalio, a Derva ga ubi džeferdarom, pade garov na zelenu travu. Ono Nikac gleda od Rovinah, od obraza breški oganj dade, a pogodi Dervu buljubašu, na prsi mu puce opalio, a u njedra srce izgorio, a na pleći prozor otvorio - pade Derva na garova mrtav. Opet Turci zagon učiniše, ema Nikac puni pušku brzo, - ne dadu je napuniti Turci; bježi Nikac kroz bijele ovce. Ovce mu se ostružile same, te ih jave uz planinu Turci. Ide Nikac uspored ovacah,

često puni, a jošt ljepše gađa: doklen Dolu Kobiljemu dođe, sedam ih je Nikac odvojio, odvojio puškom od družine. Viknu Nikac, što mu grlo daje: "A đe si mi, Gavrilović Turo i sokole Radulović Simo, na vas pukla munja iz oblaka! Što ste mi se jutros opoznili, nijeste se tako naučili!" No mu veli Hamza kapetane: "Ne krivi se, Nikče, čavko crna a tu Tura Gavrilova nema, no se igra plojke na okrajke; a tu nema Radulović Sima, no je siša u Dobrotu malu da ispija s ortacima vino i da konak s ortacima gradi." U riječi koju govoraše, u to Turo Gavrilović dođe sa sokolom Radulović Simom, a oko njih Cuce i Čevljani. S dvije strane oni udariše, s treće strane Nikac od Rovinah, prate ovce i nikšićke Turke: dok dođoše Dolu Repeškome sedamdeset glavah otkidoše, sedamdeset i više četiri. Još ih ćahu pratit Crnogorci, no im Nikac ne da od Rovinah: "Vrćite se natrag, braćo moja! Mi smo ovce osvetili divno: za svakoga ovna po Turčina,

a za ovce svijetlo oružje, za garova Dervu buljubašu i njegova Šaban-agu luda, - garova smo osvetili divno!" Kad dođoše Dolu Kobiljemu, doniješe s Turakah oružje; al' banica Vaskova Danica sama nosi devet džeferdarah; tu dijele s Turakah oružje. Po namjera i bog nanijela s Čeva ravna Vukala serdara, iskaše im dio od oružja. Al" veli mu Gavrilov Turčine: "Prođi nam se, Vukale serdare, nije lako uzimat oružje! No ako si junak za oružje, eno Turci, a na njih oružje." Serdar se je na to razljutio, pa otide za Turcima tragom, dok ulježe niz aluge tvrde, serdar huknu, a Turčin zvijuknu, na zvijuk ga serdar namamio, bez rane ga živa uhvatio i uze mu glavu i oružje. Zdravo serdar u družinu dođe, zdravo dođe, vesela mu majka!

Sinovi Obilića

(1750. god.)

Propjevala u planinu slavja, pripijeva do tri pobratima,

tri junaka od Gorice Crne, a od Cucah Tomanović Nikca, od Njegušah Toma Žutkovića, kneza Stanka od sela Prediša: "Zlo vam jutro, sva tri pobratima, jevo na vas sile i Turakah, listom Bosna i Hercegovina, ali vojske trideset hiljadah, a pred vojskom Ćehaj-paša mladi. oko paše tridest kapetanah. Na Uble je Čevske počinuo, i veliki tabor raširio I bijelo popeo šatorje. Oće saći u Čevo krvavo i poharat lomnu Goru Crnu; ovde vama prijevare nema, bijesni su Bošnjaci junaci. A znate li, tri sokola sivi, ka se skoro u vino hvaljaste nakraj mora u Dobrotu malu, na visoku Kokotovu kulu, da nijeste gori za junaštvo od kosovske do tri pobratima?" Kad začuše tri dobra junaka, reče soko Nikac od Rovinah: "Slušajte me, oba pobratima! Turci su se posilili ljuto đe je umro vladika Danilo, poginuo Mićunović Vuče s pobratimom Đurašković Jankom đe ostala zemlja bez glavarah; već na noge, ako boga znate, da junački, braćo, poginemo,

rad slobode i rad otečestva, da pričaju do poslijed ljudi za junaštvo do tri pobratima. Spomen'te se da smo uglavili: kako na nas turska dođe vojska, da oćemo, braćo, učiniti što i Miloš su dva pobratima na Kosovo te cara ubiše i besmrtno ime zadobiše." Tad skočiše na noge junaci, te govore Nikcu pobratimu: "Ha, za boga, Nikče pobratime, da idemo na Uble široke da pod šator pašu ubijemo, mrijet ćemo jednom svakojako." Pa skočiše do tri pobratima, otidoše preko Gore Crne, dok dođoše na Cucka Meoca; tu nađoše oko crnogorski - bješe vojske petnaest stotinah. Pobratimi u vojsku uđoše, sva se vojska njima ograšila; oni idu tamo i ovamo te po vojsci biraju junake, dok četrdest drugah izabraše. Svi četrdest vjeru uhvatiše na džeferdar Nikca od Rovinah da će ubit pašu pod šatorom, makar jedan ne unio glave. Tad se digli do tri pobratima, a za njima družina ostala, od vojske se komat odvojiše. No doziva Pejoviću kneže

zove kneže crnogorskoj vojsci a na ime Đikana serdara: "O Đikane, od Čeva serdare, primaknite vojsku crnogorsku širokomu Dolu Stažerskome da budete nama na nevolju!" U Stažer se vojska primaknula, a dođoše do tri pobratima na pogledu od turske ordije. Kad viđeše Uble Ozrinićke, sve je Uble vojska uhvatila, svak bi reka i bi se zakleo da nijesu trideset hiljadah, nego da je stotinu hiljadah. Prepali se do tri pobratima i njihova družina ostala: tresu im se puške u rukama, a zveče im toke na prsima, svi nijemi sjede ka kamenje, pogledaju tamo i ovamo, kako. brate, e oće mrijeti, pa uzimlju želju od svijeta! Veli soko Nikac od Rovinah: "Crnogorci, moji sokolovi, nemojte se, braćo, prepanuti, imam dobar biljeg od junaštva: na meni je ustreslo tijelo, biće naša ako bog da ruka!" Pa doziva Nikac iz glavice, on doziva u tursku ordiju pobratima Zvizdić Arslan-agu: "Pobratime, Zvizdić Arslan-aga, sreti Nikca, pobratima tvoga,

su njegovo četrdeset drugah sve birana, pobre, Crnogorca! Već je nama kavga dodijala i krvava četa dojadila, već smo došli, mio pobratime, da se silnu caru predademo i njegovu sa Bosne veziru, da turimo čete i bojeve, da krdimo ovce u Rudine." Zvizdić skoči na noge lagane, sobom uze deset pašajlijah, srete aga Nikca pobratima su njegovo četrdeset drugah. Hvala bogu, braćo, milosnome: kad uljegli Srbi u ordiju, ljuto im se posilili Turci, velji su im sokak učinili put šatora paše bosanskoga; svako gleda Nikca od Rovinah. Među sobom govorahu Turci: "Ala, more, negledna junaka, ama strašna u junaka brka, strašnijeh mu tokah na prsima!" U to vojsku magla pritisnula usred podne, kako da se smrači: Crnogorci pred šator dođoše, ugledaše pašu bosanskoga, oko njega bosanske begove, hitro svoje puške okrenuše, i pod šator vatru oboriše, i ubiše mlada Ćehaj-pašu, oko njega drugah sedam osam, pa plamene nože povadiše,

utekoše kroz tursku ordiju, širok im se sokak učinio. A šta ću ti duljit lakrdiju: pogiboše tridest i četiri; tu pogibe Žutkoviću Tomo s pobratimom od Prediša knezom a šestina samo utekoše - šesti bješe Nikac od Rovinah, i na Nikcu sedam osam ranah. Ama oni uteć ne hoćahu, no ih srete crnogorska vojska. a pred vojskom Đikane serdare. te oteše svoje sokolove, na smućene Turke udariše u široke Uble Ozrinićke. A što ću ti duljit lakrdiju: od pred podne do mrkloga mraka razagone i sijeku Turke. Od Turakah jade počiniše, velji kami natrag im se vrati te mrtvoga pašu doniješe; ostaviše konje i šatore i zahiru svoju svukoliku. Crnogorci, od boja junaci, zadobiše slavu i poštenje kako su se vazda naučili. Ponesoše Nikca u Dobrotu, te se vida za godinu danah; i soko se Nikac izliječi, i eto ga opet kod ovacah na Izvore i Kobilje Dole.

Stan polako, Rogoje, mnogo ti je oboje

(1750. god.)

Knjigu piše od Bosne vezire, pošilja je lomnoj Gori Crnoj, u manastir na polje Cetinje, Vasiliju Petrović vladici: "O vladiko, crni kaluđere, pošlji mene harač Gore Crne i dvanaest mladih đevojakah od dvanaest do šesnaest ljetah, i suviše Belu Stanišića. Ako li mi to poslati nećeš, kunem ti se vjerom i kuranom da ću Crnu Goru poharati, porobiti malo i veliko: što je muško, i staro i mlado, pogubiću sabljom svekoliko, što li žensko mlado i lijepo, to će biti u ropstvo uzeto!" Kad vladika knjigu razumio, od jada je suze oborio, videć što mu za đevojke piše; pak sakupi od zemlje glavare, glavarima knjigu kaževaše i ovako riječ govoraše: "Crnogorci, moja braćo draga: ako harač i đevojke damo, ja u Crnu stojat neću Goru; jer slobode imati nećemo, ni junačke glave ni poštenja, nego ćemo uv'jek ostanuti

pod sramotom u nevolju tešku; vi nećete biti gospodari ni od sebe ni od svoje đece, ni od svojih mladijeh ljubovcah, ni od njive ni od ploda njena." Kad glavari knjigu vidiješe i kad ovu riječ razumješe, svaki misli što će koji reći. Veli Milić protopope Jovo: "Ja govorim: kami da mu damo, jer sam voli izgubiti glavu neg' sramotno vijek vjekovati." Reče serdar Popoviću Stano: "I ja velim da mu kami damo!" Svi ostali ovo potvrdiše i zakletvu strašnu učiniše da mu nigda ništa neće dati do studena i tvrda kamena i živoga ognja iz pušakah. To vladika jedva i čekaše, pa veseo pero prihvataše i veziru tako odgovara: "Čudim ti se, bosanski šljivaru, što budališ i u knjigu pišeš da ti pošljem harač Gore Crne i dvanaest mladih đevojakah! Poslaću ti za đevojke mlade od veprovah dvanaest repovah, a za samu Belu Stanišića od ovnovah dvanaest rogovah, da to nosiš na turbanu tvome, i suviše dvanaest kamenah da ih pošlješ caru za harače, -

neka znate što je Gora Crna, da za Turke ne rađa đevojke, no za svoju đecu Crnogorce, koji bi se prije iskopali nego jednu tebi ustupili, jednu staru, ćoru i sakatu, a kamoli mladu i lijepu! Pak nam udri kad gođ ti je drago!" Kad veziru knjiga dopanula i kad začu što mu knjiga kaže, od velikog jada i čemera za bradu se rukom uhvatio a o patos nogom udario, i srdito vojsku sakupio od sve Bosne i Hercegovine, po izboru đe je junak bolji; pa ćehaju doziva svojega: "O ćehajo, vjerna moja slugo, eto tebi silovite vojske, četrdeset i više hiljadah; idi, slugo, lomnoj Gori Crnoj, robi, pali sela i plemena, što je muško, i staro i mlado, sve sijeci, nikoga ne pušti, a što žensko vidiš po prilici, mlado robi i na silu turči, doved' meni robinje lijepe! A ostali šićar što dobiješ, od njega ti ništa uzet neću." Crnogorci vojsku dočekaše na granicu od Hercegovine, pram bijela Onogošta grada; tu se biše za petnaest danah.

Ali evo muke i žalosti za junake mlade Crnogorce: nestade im praha i olova, a kupit ga nigđe ne mogahu, jer Mlečići bjehu zabranili, pod kastigom samrti žestoke, da im niko ništa ne prodade. No brane se dobjenom džebanom što na mrtve Turke nahodiše koji u tom boju pogiboše. Doklen Turci na Čevo dođoše, na krajično mjesto crnogorsko; tu stadoše tri neđelje danah. No bog posla, bilo njemu hvala, od Primorja dobra prijatelja, koji noćno dođe i dodade nekoliko hiljadah fišekah - bog mu dao duši spasenije! Crnogorci kad to vidiješe, učiniše hisku i veselje, od radosti igrati stadoše, pjevajući pjesne od pobjede, štono bude srca na junaštvo. Jedno jutro, u zoru bijelu, halaknuše, boga spomenuše, i na tabor turski udariše: razagnaše Turke na buljuke, ćeraše ih gorom i planinom od zorice do mrkloga mraka. Kad ugnaše Turke do Broćanca, blizu b'jela Onogošta grada, tu ćehaju rane dopadoše, ranjena ga Turci unesoše

u bijela Onogošta grada da on kaže od Bosne veziru kakvo mu je bilo putovanje za đevojke u Karadagliju i koliko vodi đevojakah, da mu ne bi koju potajili ol' za ljepšu ružnu podmetnuli. Vako, brate, junaci se brane: prije panu, nego se prepanu, prije udre, no Turci s' nadaju, i odole svakojako njima: jer pravicu sam bog potpomaže. Pak nam zdravo slavni Crnogorci! Dušmani im klanjali se mišci, koja vazda svoju vjeru brani i braniće do suđena danka, kad će Hristos prigledati svoje!

Udar na ovce kneza Vujadina

(oko 1754. god.)

Knjigu piše kneže Vujadine od Crnacah, sela piperskoga, a posla je u Nikšiće ravne na rukama Hamzi kapetanu: "Čuješ, Hamza, turski kapetane, hot' li mene dati vjeru tvrdu da izjavim na Kopilje ovce da se one na Kopilju mlade, a daću ti kolač od ovacah, šiljaću ti grude i jaganjce, i ugiča ovna najboljega?"

Kad je Hamzu knjiga dopanula i vidio što mu knjiga piše on pokupi turske buljubaše i kaže im što im kneže piše; pa ovako Hamza govorio: "Vidite li, moja braćo Turci, kako kneže Vujadine piše? No biste li mene poslušali da mi knezu tvrdu vjeru damo da izjavi na Kopilje ovce? On na vjeru oće se uzdati, a ja ću ga vjerom prevariti. Kad izjavi na Kopilje ovce, vi skupite od Nikšićah vojsku, preko vjere njemu udarite. Ako bi vi bog i sreća dala da bi koji ugrabio glavu od sokola Vujadinov Gaša, daću njemu dvije puške male, sve u srmu i u suho zlato." To slušaju dvije buljubaše, jedno Turčin Ruševiću Ramo, a drugo je Sefer od Piperah, pa su Hamzi govorili Turci: "Gospodaru, Hamza kapetane, podaj knezu tvoju vjeru tvrdu da izjavi na Kopilje ovce, a mi ćemo vojsku pokupiti i na ovce kneza udariti: ali ćemo oba poginuti al' posjeći Vujadinov Gaša i njegove ovce plijeniti." Kad to začu Hamza kapetane,

on je sitnu knjigu napravio, a posla je Vujadinu knezu: "Čuješ mene, Vujadine kneže! Ti izjavi na Kopilje ovce, evo tebe tvrdu vjeru dajem da ti Turci udariti neće." Kad je knezu knjiga dopanula, na Kopilje izjavio ovce. To začuo Ruševiću Ramo s pobratimom Seferom Piperom. pa skupiše od Nikšićah Turke. đe gođ znadu boljega junaka, dok stotinu punu napuniše; pa odoše Poljem Nikšićkijem, uljegoše zelenom planinom, prijeđoše preko Buavicah. Ide vojska gorom i planinom, dok dođoše na Kopilje ravno; ugledaše ovce i torinu, pa su trudni Turci počinuli i dobru su stražu postavili, dobru stražu Sefera Pipera s pobratimom Ruševićem Ramom. te uhode Gaša kod ovacah. A kod njih je kneže Vujadine, pored njega Vujadinov Gašo; ide Gašo napored ovacah. Pa govori Ruševiću Ramo: "O Sefere, dragi pobratime, možemo li njima udariti?" No govori Sefer od Piperah: "Ne, zaboga, Ramo pobratime; ne možemo Gaša ni viđeti

a kamoli da mu udarimo! Kunem ti se, mio pobratime, kakav ti je Vujadinov Gašo, da bismo mu danas udarili, a ne bismo izgubili Gaša, no b' uteka s puškom uz planinu: koliko bi imao fišekah, s svakijem bi ubio Turčina! No čekajmo dok dojavi ovce, dok dojavi ovce na torinu i postavi pušku u plužinu, pa će uljest Gašo u torinu da podmeće pod ovce jaganjce; tadar ćemo njemu udariti i Gašovu glavu izgubiti, a bijele ovce odjaviti!" Ka rekoše, tako ostaviše! Gašo ovce na torinu vrnu, a kleti se primicahu Turci. kad je Gašo došo na torinu, u torinu ujavio ovce, u plužinu pušku ostavio; pa uskoči u ovču torinu te postavlja pod ovce jaganjce; tad mu kleti udariše Turci. No da vidiš ljubovce njegove, đe ugrabi sjajna džeferdara, dodade ga Gašu gospodaru. Kad se Gašo puške dohvatio,. ka da se je krilah dohvatio! Pušku pali Ruševiću Ramo na sokola Vujadinov Gaša, al' je sreća, ne pogodi Gaša,

no kod Gaša Vujadina starca, - pade mrtav u bijele ovce. Ramo misli da je mrtav Gašo, na njega je zagon učinio da mu rusu posiječe glavu; ma i Gašo ne stoji zaludu, nego pali sjajna džeferdara: tako mu je bog i sreća dala te pogodi Ruševića Rama posred živa srca junačkoga; pade mrtav u zelenu travu. Pa iskoči u glavicu Gašo, brzo Gašo pušku napunio. A Ture se jedno zagonilo na mrkalja ovna debeloga, da mu digne debela čaktora; ma mu Gašo iz glavice vika: "Stan' Turčine što si na mrkalja, ne skidaj mu debela čaktora! Ima puno četiri godine otkad sam mu čaktor objesio, tader sam se srcu zahvalio i mrkalju ovnu debelomu - dat mu zvono bez zamjene neću." Ono reče, pali džeferdara, i pogodi na ovna Turčina; pade Turčin na mrkalja mrtav. Tader Turci otvoriše ovce, odjaviše stado uz planinu, a Gašo se na torinu vrnu, na Turčina Ruševića Rama. S njega svlači tursko odijelo, s njega svlači na sebe navlači.

A u to je noćca pritisnula, a Gašu je dobra sreća bila e on turski zborit umijaše; u tursku je vojsku ulazio, po planini Turke zavođaše. Često Gašo pali džeferdara; đe gođ vidi boljega Turčina, nijednoga ne propušta živa. Koliko mu tavne noći bilo, svu noć ih je Gašo zavodio; koliko je imao fišekah, s svakijem je ubio Turčina. A kad zora danak ukazala, al' su blizu kod torine Turci! Tad iskoči Gašo iz Turakah, on iskoči gore uz planinu. To viđela od planine vila, te doziva ona u Pipere, po imenu Nikolića Marka; a Marko se vili odzivaše: "Što je, vilo, nigđe te ne bilo!" "Kako što je, Nikoliću Marko? Pogibe ti Gašo kod ovacah, a Turci mu stado odjaviše!" Kad to čuo Nikoliću Marko, skoči junak, pali džeferdara, a poviknu Pipere junake; svi skočiše kako sokolovi. Kad dođoše na ovču torinu, tu nađoše Gašovu Krstinju više svekra kneza Vujadina. No je Marko Nikoliću pita: "Snaho moja, Gašova Krstinja,

kaži mene štogođ za Gavrila: đe je mene Gašo poginuo, jesu li mu glavu ponijeli?" "O đevere, Nikoliću Marko, kad ni sinoć Turci udariše, dodadoh mu sjajna džeferdara, jednom ga je Gašo opalio, Ruševića Rama pogodio; već mu ne znam glasa ni avaza, ni od Gaša što se učinilo. No sam čula pušku džeferdara đe mu noćas puče po planini, čula sam ga sedamnaest putah, čula sam ga i poznala divno." Već se na nju Marko ne obrnu, no odoše tragom za ovcama; na planinu pristigoše ovce. A kada su pristignuli vojsku, đe je turska vojska počinula, no doziva Nikoliću Marko: "O Turčine, Sefere Pipere. odzovi se, amanat ti davam! Kaži mene štogođ za Gavrila, đe je mene Gašo poginuo?" Al' to začu Vujadinov Gašo, on je na kam junak iskočio. Ali Sefer Marku govoraše: "Moj rođače, Nikoliću Marko. ja ti ništa kazat ne umijem, nego sinoć kad im udarismo..." Jošt hoćaše Sefer kaževati, no se Gašo namjerio blizu. pa opali sjajna džeferdara

i pogodi Sefera Pipera; pade Sefer na zelenu travu. A Piperi tada udariše, svaki puškom izgubio svoga, a u one nože povadiše, od njih mnoge jade počiniše. Piperi se natrag povratiše pjevajući, puškom mećajući. No da veli Vujadinov Gašo: "O Piperi, moja braćo draga, vi javite na torinu ovce, a dajte mi sedam osam drugah da otidem noćašnjijem tragom kudijen sam zavodio Turke." Dadoše mu sedam osam drugah te noćnijem tragom otidoše: sedamnaest nahodiše mrtve što je puškom izgubio Gašo. Tu se dosta glavah nakidaše i oružja turska nauzeše.

Smrt Nikca od Rovinah

(oko 1755. god.)

Knjigu Nikac od Rovinah piše, šilje knjigu gradu nikšićkome, a na ruke Hamzi kapetanu: "Slušaj, Hamza, turski kapetane! Evo tebe sitnu knjigu pišem, sve okupi tvoje buljubaše, pa mi pošlji harač od Nikšićah: sa tvojijeh sedam buljubašah

na mojijeh sedam arambašah; tvoje sjajne toke sa ramenah, toke pošlji mene Nikcu starcu; druge toke, Hadžimanić Dura, na mojega Gavrilović Tura; džeferdara Sukić barjaktara na sokola Baletića Rada; sjajne toke Babića Jakšara na viteza Radulović Sima: sjajnu brešu Mrke Huseina na mojega Žutka Lipljanina; sjajne toke Derve Barjovića na hajduka Peja Markovića; pa džeferdan Paripović Zuka na mojega s Dobre Vode Vuka! Ako li mi harač poslat nećeš, hoću dići sedam arambašah, a za njima mlade Crnogorce, udariti na bijele ovce, bijele ti ovce plijeniti svrh Trepača do dna Dubočakah, od Trubjele do Spile kamene." Kada knjiga u Nikšiće dođe, a na ruke Hamzi kapetanu, - knjigu uči, od knjige se muči. Pa je na har age okupio i ostale gradske buljubaše, a sitnu im knjigu kaževaše od sokola Nikca od Rovinah. Kad nikšićki Turci razumješe, svi rekoše: "Da mu harač damo! Bolje ni se s Nikcom pomiriti!" Ma imaju nepogodna druga,

buljubašu Babića Jakšara, ovako je Jakšar govorio: "Ja mu nigda ništa dati neću, no sam voli junak poginuti nego Nikcu harač otpraviti. Već tako mi vjere u koju sam oću skupit vojsku od Nikšićah, vodiću je uz Rudine ravne, a uvesti u Tisovac tvrdi, udariti na Izvore ravne, na torinu Nikca od Rovinah. bijele mu ovce plijeniti i pozvati Nikca na mejdanu - kurva bio, ako prevario!" Kako reče, tako učinio: skoči Jakšar na noge junačke pa on kupi po gradu građane, Arbanase, krvave junake, sve po pušci i krvavoj ruci - đe gođ bješe boljega junaka, povede ih Poljem Nikšićkijem. Prijeđoše Ploču i Trubjelu i Nenadu, zelenu planinu, ulazio u Tisovac tvrdi; tu Jakšara danak ostavio. Noću svede u Izvore vojsku te Nikčeve opkolio ovce. Ma se čuva Nikac od Rovinah; on sve stražu na glavicu čuva dok bijela zora ogranula i Danica pomolila lice; tada Nikcu sanak odolio, - nije sanak, nego sudni danak! -

pa uljeze Nikac u pružinu te mi leže malo na gunjinu. Malo stade, ne bi nikoliko, dok Nikčeve vaške zalajaše; misli Nikac da nijesu Turci, nego da su od planine vuci, i ugrabi sanjiv džeferdara. Tader Turci njemu udariše i bijele ovce opkoliše; ema Jakšar trči na pružinu. kako se je Turčin zahvalio, pa povika iz grla bijela: "Jesi l', stari Nikče, u pružinu Pozna Nikac Babića Jakšara, pa povika grlom bijelim: "Evo Nikca, turska buljubašo, đe je bio, on se nije krio!" Trče oni jedan put drugoga. sretoše se u bijele ovce - jedanak im pukli džeferdari, oba mrtvi pali među ovce. Ma uteče Nikčević Bogdane, ludo d'jete unese oružje i zapade u krš nad torinom, brani svoje ojađele ovce, a klikuje braću Crnogorce, al' ga niko čuti ne mogaše. Pet putah je gađa džeferdarom, petoricu zgodio Turakah, tri ubio, a dva obranio; ma fišeka njemu nestanulo, te mu Turci ovce odjaviše. Izdaše ga pogani Spahići,

štono bjehu Nikcu sporednici; a tri brata, ka tri ženetine, od njih nigđe ne ostalo traga! Turci b'jele ovce odjaviše, a Bogdan se iz poćere vrati n posječe Babića Jakšara, a odnese Nikca u Rovine, ukopa ga i ožalova ga.

Krvavi ručak

(oko 1754. god.)

Četa se je mala podignula od krajine s Čeva krvavoga, a pred četom Gavrilović Turo, a za Turom sedam osam drugah. Četa pođe u Uble pitome i ulježe nikšićkom planinom; Rudine je zdravo prelazila, dokle četa u Banjane dođe. Tu se s četom najavio Turo u jednoga dobra prijatelja, Mirkovića Ćetka iz Banjanah. Divno ih je Ćetko dočekao, daje njima konak i večeru. A kad piše i kad večeraše, veli tako Gavrilović Turo: "Mirkoviću Ćetko, pobratime, bi li mene, pobro, naučio đe bi s mojoj četom šićario?" L Ćetko mu na to odgovara: "Pobratime, Gavrilović Turo,

ja ne znadem za četu šićara, no što ide sitna trgovina, trgovina Zvizdić Asan-age, od palanke Krsca krvavoga; ma su uz nju dobri pratioci, pratioci Mrke od Nikšićah, - a dobri su, jadi ih viđeli! Siće s njima deset pratiocah, a s tobom su sedam osam drugah, njima smjeti udariti nećeš." Peki veli: "Da ih počekamo!" Neki veli: "Čekat ne smijemo'" Ali veli Mrko Markoviću: "Ajde, Turo, da ih počekamo, da vidimo sitnu trgovinu, bismo li im smjeli udariti!" Pa skočiše na noge junačke, po srijedi puške prihvatiše, pohitaše kao mrki vuci, dokle četa u Dubočke dođe; počinuše na kraj Dubočakah, na dno Koplja, visoke planine; tu je četa malo počinula dok svanulo i sunce granulo; a kad svanu i ogranu sunce, stade jeka niz Utes planinu, al' eto ti sitne trgovine! Ma je Turo stražu postavio, dobru stražu Petrovića Draga, te gledaše sitnu trgovinu: praćahu je od Nikšićah Turci, a broji ih Drago džeferdarom, dok izbroji dvanaest Turakah.

Kada ih je Drago prebrojio, pa doziva Gavrilović Tura: "Pobratime, Gavrilović Turo, ima puno hiljada ovnovah, a prate ih dvanaest Turakah - ja ne mogu poznat nijednoga; no tako ti, Turo pobratime, oli poznat Turčina kojega?" "Pobratime, Petroviću Drago, ja poznajem druga svakojega: sve su ono Mrke od Nikšićah; a najprvi što je pred ovcama, ono ti je Mrka Useine, jest Usein sa mnom pobratime. A kakvi su od Nikšićah Turci, takvije ih u Nikšiće nema: njima danas udrit ne smijemo da imamo i trideset drugah, a neka li sedam na dvanaest! No se oću javit pobratimu da ni dadu mesa od ovacah, da torbice mesa napunimo, pa otolen uz Hercegovinu, ako nama bog i sreća dade, da mi dobar šićar zauzmemo, al' turskoga roba uhvatimo ali mrtvu glavu donesemo!" Pa mi Turo grlom dozivaše: "Pobratime, Mrka Useine!" Al' Usein tako odgovara: "Koji, more, pobratime vičeš? S mrtvom ti se glavom bratimio!<. A veli mu Gavrilović Turo:

"Ne kuni me, dobar pobratime. ovđen tebe dušmanina nema, no pobratim Gavrilović Turo, oko njega četa crnogorska. No me čuješ, Uso pobratime! Dajte nama od ovacah mesa da se danas ovđe ne svađamo!" A veli mu Mrka Useine: "Ne budali, Turo pobratime! Ovo nije begluk Ljubovića, no je ovo sitna trgovina s Krsca ravna Zvizdić Asan-ags. a uz njega ljuti pratioci, sve krvave Mrke od Nikšićah - ne dam mesa bez mrtvijeh glavah, no se miči, e si poginuo!" Kad to čuše mladi Crnogorci, pa pogleda junak na junaka. Reče soko Petroviću Drago: "Crnogorci, moja braćo draga, vi udrite svaki na svojega, ja ću Drago na dva ako bog da!" Veli tako Biočević Andro: "Ja ću Andro na dva ako bog da!" Veli tako Markoviću Mrko: "Neću na dva, oću na jednoga, da ostane majka bez jednoga." To rekoše, puške dohvatiše, na Dubočke Turke pretekoše, oko druma puta zapadoše; a zapade Turo nasred puta, ia na sebe napuštio Usa. Pali Turo sjajna džeferdara

i pogodi Mrku Useina među toke u prsi široke; pade Turčin u zelenu travu. Tad ajdučke puške zapucaše, nijedna im ne puče zaludu, svaki puškom izgubio svoga; a u one nože povadiše rašćeraše niz Dubočke Turke, đavoljega ne puštiše živa. Uhvatiše Višnjića Iliju, i njega mi izgubiti ćahu, no se junak po imenu kaže, a krsti se krstom hristjanijem, a bogom ih i Jovanom kumi: "Nemojte me posjeć, Crnogorci! Ja sam glavom Višnjiću Ilija s Golinskoga Polja širokoga! A da li me, Turo, ne poznaješ?" Poznade ga Gavrilović Turo, odmoli ga u Crnogoracah. Hvala bogu, čuda velikoga, đe udriše sedam na dvanaest i svijema glave posjekoše; uzeše im glave i oružje, i uzeše mesa od ovacah; pobjegoše uz Kopje planinu, te tu peku meso od ovacah. Tu stajaše tri bijela dana, i dijele s Turakah oružje; Turu divno starešinstvo daju: džeferdara Mrke Useina, njegovoga mila pobratima. A kad treće jutro osvanulo,

krenu četa niz Kopje planinu da mi ide na svoje dvorove. A kad biše navrh Dubočakah, dade im se nešto pogledati, ugledaše na Dubočke ovce đe ih mrki razagone vuci. Ali veli Gavrilović Turo: "Crnogorci, moja braćo draga, evo turske na Dubočke ovce, nije ovce niko prihvatio. No što ćemo, mila braćo moja, smijemo li ovce prihvatiti da javimo niz Rudine ovce?" Neki veli: "Da ih prihvatimo!" Neki veli: "Braćo, ne smijemo!" Ali veli Petroviću Drago: "Crnogorci, moja braćo draga, ovako ih ostaviti neću no javiti niz Rudine ravne." Ono reče, na noge skočio, a u ruke pušku dohvatio, i poleće niz Dubočke ravne, za njim soko Biočević Andro a za njima družina ostala. Na Dubočke okupiše ovce pa ih jave niz Rudine ravne, jave ovce sentom i ćenarom; zdravo došli u Uble pitome, tu su bratski šićar dijelili.

Dva Baletića

(oko 1758. god.)

Zbor zborile age od Nikšićah na čaršiju Niša bijeloga, među njima Hamza kapetane. Svaki zbori o jadu srpskome, koliko je koji sa krajine Onogoštu donio poštenja. Ali veli Hamza kapetane: "Zle vi hvale, od Nikšićah Turci! Vidite li, jadi vas viđeli, dva hajduka od Čeva krvava, Baletića Rada i Vukotu, kakvi su ni zulum udarili: robe roblje, a sijeku glave, razbijaju turme i karvane i bijele kule i dućane. Sve su naše skale zatisnuli, ne dohodi lovca ni trgovca, ni nikakva ćara ni šićara, - od njih više živjet ne možemo! No, zaboga, turske buljubaše, je li bula rodila junaka ko će četu pokupiti malu i s njom poći Lastvi Ozrinićkoj? Izdigle su Baletića ovce prostranome dolu studenskome, biće kod njih Rade i Vukota! A kad bi mu bog i sreća dala da izgubi Rada i Vukotu, da dojavi stado Baletića, od boga mu božju vjeru dajem, divno ću ga darom darovati: laću njemu toke sa ramenah,

i skrojit mu zelenu dolamu, i daću mu sjajna džeferdara - tvrda vjera, prevarit ga neću!" Svi su Turci mukom zamuknuli a u crnu zemlju pogledali, ma ne hote dva dobra junaka, Kalabića Minja i Mileta, nego Hamzu među oči crne, i ovako njemu govorahu: "Gospodare, Hamza kapetane, od boga ti božu vjeru dajem, mi oćemo četu pokupiti, s njome poći Lastvi Ozrinićkoj, i posjeći Rada i Vukotu i bijele dojaviti ovce, ali svoje izgubiti glave." To rekoše, na noge skočiše, i pođoše gradu niz čaršiju i birahu građane junake sve po pušci i krvavoj ruci, đe god znadu boljega Turčina, i skupiše dvadest i dva druga. Otidoše Poljem Nikšićkijem, uljegoše uz Međeđe ravno; i Međeđe četa prelazila, na široku Lastvu izlazila; i iđahu Lastvom Ozrinićkom, doklen Dolu Tutinome sišli; pa iđahu Vrhom Melačkijem, dok dođoše. u Lupoglav tvrdi. Kada četa u Lupoglav dođe, tu je trudna četa počinula, vode pila, leba založila,

i sušahu struke i torbice, i od rose hajdučke opanke. Više sebe stražu postaviše, dobru stražu Minju i Miletu, ge gledahu ovce na Studeno. Ugledaše ovce Baletića, poznadoše ovce i ovčare, kod ovacah Baletiću Rade. No Mileta Minji govorio: "Eto krvnik Baletiću Rade, no sad, brate, da mu udarimo." A Minja je bratu govorio: "Ne, Mileta, brate od matere! Strah je mene i bojim se ljuto e će uteć ovčar od ovacah, glas će doći Lastvom Ozrinićkom, a skočiće ovčari čobani: Čevljani su sivi sokolovi, oće naše pogubiti glave. No čekajmo dokle dođe noćca, dok ujavi u torinu ovce, a čobani u plužinu pođu, tader ćemo Radu udariti. To rekoše, na to ostaviše, i uvode ovce i ovčare. Po je četi loša sreća bila, e se druga četa podignula s Čeva ravna i od Velestova, a pred četom dobre arambaše: s Velestova Mićunović Vuče, a od Čeva Baletić Vukota. sobom vode tridest i tri druga. Otidoše Lastvom Ozrinićkom,

dok dođoše Dolu Tutinome. Kad dođoše Dolu Tutinome. tu dva dobra nahodiše traga. jedan vučki, a drugi ajdučki. No Vukota Vuku govoraše: "Pobratime, Mićunović Vuče: ali ćemo tragom za ajdukom ali s četom u Hercegovinu? A veli mu Mićunović Vuče: "Pobratime, Baletić Vukota. prođ' se vraga i ajdučkog -traga. no hajdemo uz Hercegovinu, ako bi ni bog i sreća dala, da na drumu Turke dočekamo ali dobar šićar uhvatimo!" No govori Baletić Vukota: "Pobratime, Mićunović Vuče, biće ovo četa od Nikšićah, a naše su u Studeno ovce, i sam Rade jeste kod ovacah, - strah je mene i bojim se ljuto da mi Rada ne izgube Turci; no družinu da podijelimo, pa ti hajde uz Hercegovinu, a ja hoću tragom ajdučkijem." Kako rekli, tako učinili. Tad Vukota na noge skočio, s sobom uze sedam osam drugah i otide tragom za ajdukom, a za Vukom družina ostala. Vuk otide uz Hercegovinu, a Vukota u Lupoglav pođe. Kade s četom u Lupoglav dođe,

tu je trudan malo počinuo, nad glavom su stražu postavili, dobru stražu Baletić Vukotu; on mi gleda na Studeno ovce, kod ovacah viđe brata svoga, - dobro mu se junak ograšio kako mu se bješe prepanuo; glas mu dade, k njemu Rade dođe, za četu mu tursku kaževaše, da je njojzi traga nahodio, a sada joj niđe nema traga: "Nego hajde daje potražimo!" Otidoše do dva Baletića, tursku četu po planini traže. Bog im dade i sreća junačka, jesu četu brzo nahodili, na stražu je Minja i Mileta, te gledahu na Studeno ovce. Kad viđeše do dva Baletića tursku stražu, oba Kalabića, Vukota je Radu besjedio: "Al' ćeš poći da družini kažeš, ali sami da im udarimo? No govori Baletiću Rade: "Sami. brate, da im udarimo! Kada naše puške zapucaju, družina će nama priskočiti." Po srijedi puške prihvatiše, primiču se od jele do jele, dade im se primaknuti blizu; tader Rade pali džeferdara i pogodi Minju Kalabića, a Vuko ta ubio Miletu;

tu padoše oba Kalabića priskočiše oba Baletića, uzeše im glave i oružje. Družina im priskočila brzo, te pa tursku četu navališe, svaki junak ubi po Turčina, svaki uze glavu i oružje. Tader kleti Turci pobjegoše bez obzira niz Lipovu Stranu. Ćerahu ih mladi Crnogorci, ugnaše ih u selo Ćurčiće, u bijelu Vasiljevu kulu, i u nju se zatvoriše Turci, te se brane ognjem iz pušakah. Kad viđeše do dva Baletića, nanesoše slamu i sijeno da izgore Vasiljevu kulu. Bog da znade, izgoret je ćahu, i u kulu Turke svekolike, al' da vidiš Ćurčića Vasilja: pred njima je kumu iznosio, pred dva brata, pred dva Baletića, pa ih bogom i Jovanom kumi da u kulu ne izgore Turke! Vjeran bješe Rade i Vukota: na kume mu oprostiše Turke, a junaštvo bjehu učinjeli deset glavah turskih otkinuli.

Šćepan Mali

(1768. god.)

Knjigu piše dužde Mlečanine na hiljadu i sedme stotine i šezdeset i osme godine, pošalje je turskome sultanu u Stambolu bijelomu gradu. U knjizi ga milo pozdravljaše i ovako njemu govoraše: "Ali ne znaš, čestiti sultane, al' ne haješ ni obraćaš glave, što se jedan čovjek oglasio pod imenom cara rusiskoga među naše zemlje i države, u prokletu lomnu Goru Crnu. Šćepan Mali zove se imenom; za njega je narod prionuo, kako đeca za svojega oca. Glavare su svoje poturili, sve serdare, kneze i vojvode, i ostale gorske načalnike, načalnike ka mrke vukove, a dušmane i moje i tvoje; svak je oči k njemu obratio, za cara ga svaki pripoznao. On je jedna lažava budala, ma bi nama moga dojaditi i narode naše pobuniti iz krvava krša hajdučkoga. Znaj, sultane, dragi prijatelju. od toga ni lako biti neće! No sakupi silnovitu vojsku da mi Crnu Goru poharamo, da od vraga ne ostane traga; da mi vučju tragu iskopamo,

koja para naše utrobice! Ja ću dići moje Dalmatince i Hrvate, plaćene soldate. postaviću vojsku po granici otkraj Bara do polja Grahova; što uteče ispod sablje tvoje, neće uteć ispod mača moga." Kad sultanu ona knjiga dođe, veoma se njojzi posilio, pa na lake noge uskočio, pa nakiti tri sitna fermana: jedan posla Bosni kalovitoj, drugi ravnoj zemlji Rumeliji, treći posla tvrdoj Arbaniji. U fermane care nakitio: "Tri vezira, tri moja većila. vi na noge brže ustanite, silnovitu vojsku pokupite od sve Bosne i Hercegovine, Rumelije i od Arbanije, k Crnoj Gori vojsku okrenite, udrite joj s kraja svakojega, sve robite i ognjem žežite i pod svoju sablju okrećite! Sad je zgoda i vrijeme došlo, pomoć će mi dužde od Mletakah: vi od polja, a on će od mora, dok se vaše smiješaju vojske. No slušajte, vjerne moje sluge: kunem vi se dinom i amanom i mojijem postom ramazanom, a najposlje ćabom i kuranom, ako Goru Crnu ne primite,

ne primite i ne istražite, pod kopita konjma ne stavite i njihovo roblje porobite, - svjema trema posjeć ću vi glave. To ne stoji u našemu dinu što mi oni od Turakah rade, od Turakah, od mojih sinovah! Boja bismo sa sedam kraljevah, sve kraljeve vlaške nadjačasmo; boja bismo s Skender-begom banom, i njegovu zemlju osvojismo; boja bismo s vojevodom Jankom, i njegovu zemlju osvojismo; a malenu vlašku Goru Crnu ne mogasmo nigda osvojiti. Mnoge vojske turske posjekoše i fermane nogama gaziše. Već na noge, moji sokolovi, silnovitu vojsku okrenite i sa vojskom snažno udarite. Sad je zgoda i vrijeme došlo da zatrete gn'jezdo sokolovo, u koje se ljute zmije legu, te Turcima oči izbijaju." Kad veziri primiše fermane, a veziri rišćanski katili, pokupiše silnovitu vojsku, silne vojske pješca i konjika, sto i dvadest hiljadah vojnikah, a pred njima tri silna vezira; pa g-ranicu došli crnogorsku: dođe vezir od Urumelije kod bijele varoš Podgorice,

ts veliki tabor postavio od Gorice blizu Podgorice do studene rijeke Sitnice; a bosanski na Polje Nikšićko na široke Bare pod Riđane; a skadarski kod sela Plavnice, baš nasprema Nahije Crničke. A Mlečići postaviše vojsku po granici krajem Gore Crne otkraj Bara do polja Grahova. Crnogorci kad to vidiješe jere ih je sila opkolila, opkolili Turci i Mlečići, stade piska žena i đeteta, do neba se glasi podizahu. Crnogorci, od boja junaci, među sobom sabor učiniše. sabor velji na polje Cetinje, te naredbu divno napraviše: među sobom žalost oprostiše, oprostiše i poljubiše se, kano, brate, kad će se mrijeti. Nema druge u njima riječi, no svak viče iz jednoga glasa: "Udri svaki za vjeru rišćansku, za slobodu i junačku diku, to je naša od starine hvala! Da bog dade i njegovi sveci, ko žalio život izgubiti za junačko ime crkogorsko, njegova se ne užegla sv'jeća na ovome ni na tom svijetu!" Otolen se oni podigoše,

svak otide na svoju granicu, deset hiljad' vojske crnogorske, proću sile turske i mletačke. Tako traja za neđelju danah; kad neđelja napuni se danah, baš na praznik svetoga Jovana, tad je sila turska udarila, udarila sila sa tri strane! Crnogorci Turke dočekaše, dočekaše od Bosne vezira pod Ostrogom, visokom planinom. a vezira od Urumelije više ravna polja jednoškoga, Mehmed-pašu, skadarskog vezira. na krajeve Crničke Nahije. Tu se vojske bojem udariše, besprestana tri bijela dana. No ka će se, brate, održati, održati ali pob'jediti: deset hiljad' vojske crnogorske, a sto dvadest hiljadah Turakah! Crnogorci natrag uzmakoše; mnoga sela Turci opališe, mnogo jadna roblja zarobiše; dva vezira na Čevo dođoše i na Čevo oko razapeše; Mehmed-paša u Donju Crmnicu. Al' se kolju jadni Crnogorci kako mrki od planine vuci. Dva mjeseca od godine danah, svaki danak, a sve bez prestanka, jurišaju tri carska vezira, a za njima velike ordije,

da prevale preko Gore Crne da se stanu s duždom prijateljem. al' ne daju mladi Crnogorci, već boj biju, a krv prolivaju; svakojemu hrabrom načalniku i junaku valjatnu bojniku u krvi su ruke ogreznule, ogreznule ruke do lakatah. Nego evo muke i nevolje za junake, jadne Crnogorce: nestade im praha i olova, nabavit ga nigđe ne mogahu, što s mrtvoga ne uzmu Turčina. No bog jaki i sreća njihova, bog im dade dobra prijatelja od bijela Risna na krajini, te im posla praha nekoliko u njihovu junačku nevolju. Viđi druge sreće crnogorske: glas im dođe i knjiga bijela od Srbina, dobra prijatelja. iz krvava na krajinu Spuža, o čestitu danu Mitrovome da čekaju tursku džebahanu koja ide od Skadra bijela u taboru dva silna vezira. Crnogorci kad to razumješe, ustadoše kako sokolovi, odvojiše drugah pet stotinah, pet stotinah momka biranoga, spraviše ih na drum od ordije da zapanu u Ljeskovac tvrdi kudano će džebahana doći.

Uhvatiše klance i bogaze; malo stade, ne bi nikoliko, dok evo ti Turci kiridžije, sedamdeset i četiri druga; u Turakah ne ima oružja potlje duge britve o pojasu i u ruke sohe drvenice. Gone Turci velju džebahanu, debelijeh šezdeset tovarah. Kad uljegli među Crnogorce, u busije đe su zapanuli, zagrajaše momčad crnogorska i pa Turke oganj oboriše. Popadaše sohe kiridžinske: Crnogorci kako mrki vuci posjekoše jadne kiridžije, sedamdeset i četiri glave; džebehanu velju ugrabiše, u Bjelice tvrde uniješe, u Bjelice među Crnogorce. Džebehana kad u vojsku dođe, srpska se je vojska posilila; ma se turska vojska prepanula. A kad mrče i tamna noć dođe, na ustavke dana Mitrovoga, Crnogorci savjet učiniše da udare na tursku ordiju priđe zore i bijela dana; i na troje razrediše vojsku: dva dijela Katunske Nahije, treći dio Riječke Nahije. Otpraviše jedan dio vojske da udari u tursku ordiju

od krvava sela Vojinića; pred tom vojskom bješe čelovođa Vukotiću Drago, vojevoda, sa sokolom Matom Markovićem, i od Cuca dobre arambaše, od Zaljuti Baja i Turčina. Drugi dio vojske otpraviše da udari na tursku ordiju od Zaljuća, sela malenoga; pred tom vojskom bjehu čelovođe: od Njeguša Petrović serdare sa serdarom popom Žutkovićem, od Cetinja Vukotiću Pero, od Bjelicah Miliću vojvoda. Otpraviše treći dio vojske, treći dio Riječku Nahiju, da udari na tursku ordiju preko Dosa a niz Potočinu; pred tom vojskom bješe čelovođa serdar Jovo od Đuraškovićah. Vojskovođe vojsku povedoše i vojnička mjesta zauzeše. Malo stade, ne bi nikoliko, doklen kratki pukoše maškuli navrh Lisca, visoke planine, skraj šatora Petrović vladike. Kada haber čuše Crnogorci, sa tri kraja udriše Turcima priđe zore i bijela dana, priđe zore po duga sahata. Jurišiše mladi Crnogorci, a miloga boga spomenuše; listom straže turske isjekoše.

u ordiju juriš učiniše. Smetoše se dva velja vezira i njihova velika ordija, motaše se do zore bijele ka oblaci kad ih vihor muči. Bože mili, na svemu ti hvala. što tad pade mrtvoga junaka! doklen sinu zora na istoku. A kad sinu zora na istoku i viđeše Turci Crnogorce i veliku svoju kasapnicu, đ§ sve pao Turčin do Turčina ka svezano snoplje po njivama, pleći daše, a bježat počeše: a Srbi ih muški poćeraše. Bože mili, veljega grdila! Bježe turskih šezdeset hiljadah pred našijeh trideset stotinah! Grmi puška, Čevo se prolama, graču momčad kako sokolovi i po Čevu razagnaše Turke. Turci viču Muja i Aliju: "Pomozi nam, Mujo i Alija!" Crnogorci svetog Dimitriju. Đe dopire sveti Dimitrija, ne pomaga Mujo ni Alija. Prvijenci vojske crnogorske u crnu su krvcu ogreznuli odvrh glave do zelene trave, a sokole momčad crnogorsku i bogom ih kume velikijem: "Ostavite pjačke i šićare, da se danas, braćo, osvetimo

od Turčina, srpskoga krvnika!" Divno momčad slušaju glavare i ne traže pjačke ni šićare, već boj biju, a sijeku glave. Od svanuća do mrkloga mraka ni sjedoše niti vode piše, no sve tursku silu razagone i uzimlju konje sedlanike i s Turakah svijetlo oružje; rade Srbi da glasnik ne ode. Ko će sili božjoj odoljeti ko l' iskopat carevu ordiju da mu glasnik od nje ne uteče? Ućeraše Turke Crnogorci niz maleno selo Zagarače, na pogledu Spuža krvavoga; u tome ih noćca pritisnula te krvava boja razdvojiše. Tako kažu i kunu se ljudi: od krvava Čeva na krajinu do maloga sela Zagarača, ima hoda tri puna sahata - iz oblaka da bačiš jabuku ne bi mogla na zemlju panuti no na mrtva konja i Turčina! Tu na tefter pogibe Turčina dvadest hiljad' manje nijednoga; a pogibe vojske crnogorske dv'je stotine i petnaest drugah; i trista ih rane dopadoše. Uzeše im đeca Crnogorci: tri hiljade konjah sedlanikah i hiljadu i trista šatorah;

svu zahiru tursku u okolu, - mnogo blaga, hesapa mu nema; čadorove dva silna vezira i njihove bijesne hatove pokloniše svojemu vladici. Na Čevo je vojska konačila, pa sjutradan rano podranila put Crnice, da udre na Turke. No ih na put glasi susretoše e udrila munja iz oblaka usred vojske dužda Mlečanina, ukraj Budve, grada malenoga, i njegovu vojsku opržila; druga munja pukla od oblaka u taboru skadarskog vezira, ukraj Vira, na livade ravne, zaždila mu velju džebahanu i veliki tabor raskrhala. Crničani u to kidisali, razagnali niz Crnicu Turke. Od Crnice do sela Krnjice hiljadu im glavah otkinuli; a ostali Turci utekoše svak na svoju stranu bez obzira. Crnogorci kada razumješe, s veseljem se doma povratiše, dobra glasa, svijetla obraza. Blago tome, kome bog pomaže!

Junačka smrt

(oko 1772. god.)

Mala se je četa podignula otkud se je i pređe dizala, od krvava na krajinu Spuža; pred četom je Zotoviću bego, a za begom Suja Džakoviću, i za njima trideset Turakah. Minu četa niz polje Ćemovsko i ulježe u selo Ponare na dvorove Šikmanović Vuka; ma ih Vuko dočekiva divno, tu im daje pića i jestiva. No, kad piše i kad večeraše, staše Turci zborit za junaštvo. baš kuđe će s četom obrnuti. Ma zavika Zotoviću bego: "Pobratime, Šikmanović Vuče, ka si vazda, pobre, na krajinu među ove dvije zmije ljute, turskom zemljom i međ' Gorom Crnom. kojom ćemo obrnuti stranom ali ćemo Viru crničkome, ali ćemo Lugu Naratskome na bijele ovce Perišića - eda bismo ovce plijenili ali kakvu glavu ugrabili - ali ćemo na Krsti krvave da čekamo ceklinske trgovce?" No mi Vuče begu progovara: "Pobratime, Zotoviću bego, ne idimo Viru dubokome, e je sjutra svijetla neđelja, na Viru se kupe Crničani, strah je mene i bojim se ljuto

da ne sjutra, pobre, ne opaze; nit' idimo Lugu Naratskome na bijele ovce Perišića, e su kod njih tri dobra junaka. oni bez zla ovce ne puštaju; no hajdemo na Krsti krvave da čekamo mlade Crnogorce." To su njega poslušali Turci, pa su crnu prihvatili lađu, u lađu se uvozahu Turci - otidoše vozom Karatunom, dok dođoše na Krsti krvave; tu je turska četa zapanula, među Pejak i Gorom Ordinskom. Tu stajali do zore bijele; a kad svanu i ogrija sunce, no izlazi Šikmanović Vuče, on na jednu vrbu izlazio, pak pogleda uz tu vodu hladnu. al' se vozi niz vodu drijevo: ide momče u drijevo samo od Karuča, brda vladičina, ide junak niz toj vodi hladnoj. A kad bio na grlu Pejaka, među turskom četom ugazio; kad ulježe junak među njima. uzela ga od Turakah sujma; on pogleda su dvije tri strane. al' je četu tursku sagledao; sprešno ruke stavlja na oružje. Oko njega prionuše Turci, bez čuda ga uhvatit ne ćahu, no izide Šikmanović Vuče,

pa mu Vuče božju vjeru daje: "A ne boj se, mladi Crnogorče, dok je moje na ramenu glave, da tvojojzi ništa biti neće!" Vjeran bješe, boga vjerovaše, među turskom četom ulazio; ma se junak jadu jošte nada, sakri svoga noža jatagana, sakrio je noža u potaju, pa ulježe u turskojzi lađi. Tek u turskoj lađi ulazio, njemu Turci uzeše oružje, pak su njemu Turci besjedili: "A zaboga, mladi Crnogorče, kojega si roda i plemena, kako li se zoveš po imenu?" Momče njima riječ besjedilo: "Što pitate, vitezovi Turci? Ja već viđu jesam poginuo, ma ja ime moje kriti neću: ja sam junak rodom od Ceklina, od Strugarah Nikolić Ivane; po tako vi, Turci vitezovi, kaž'te meni za vjeri turskojzi, je li bega Zotovića ovden? Stari su ni bili prijatelji, u njega se ja bih pouzdao da me ne bi pogubio bego." Do njega se Ture dogonilo, e Ivana šakom udarilo, koliko ga lako udario, bijeli mu obraz opučio, a ovako Turčin besjedio:

"Kopiljane, Nikolin Ivane, ko ti reče pomenjivat bega? Ovde bega Zotovića nema, no delija Suja Džakoviću: ni grđević ni grđi od bega!" Al' zavika Nikolin Ivane: "Kopiljane, Suja Džakoviću, što me biješ udarcem ženskijem? Još me majka nije udarila, koja me je pasom opasala!" Vrže rukom za pleći junačke, izvadio jatagana noža, jatagana ispod talagana, i Turčina bio udario, udari ga pod grlo bijelo, do korah mu noža zagonio; koliko ga zorno udario, mače sobom i dva i tri puta, ne mogao noža izvaditi, a da može izvaditi noža, još kojega izgubiti ćaše. A kad noža izvadit ne moga, tader skoči u vodi studenoj. Bog da znade i uteći ćaše, no nesreća njemu priskočila, te se opet natrag povrnuo i za rebro lađu ugrabio: on hoćaše potopiti Turke; ma se nagna Šikmanović Vuče, e izvadi noža plamenoga, od rukah mu prste otkinuo. Taden opet natrag uplovio, ma ga crna krvca osvojila,

pak iz vode glavu izmolio, on da vidi je li udaljio, ali puče tanka puška turska, te Ivana bila pogodila - Mrtav pade u vodi studenoj. Odande se podigoše Turci, te odoše u gradu Žabljaku, pak se kupi malo i veliko na deliju Suju Džakovića, te mu vade ispod grla noža. Teke su mu noža izvadili, Turčin pasju ispuštio dušu. Bog da prosti Nikolin Ivana!

Spužani i Piperi

(oko 1766. god.)

Šetaju se tri dobra junaka po krvavu na krajinu Spužu; jedno bješe beže Zotoviću, ono drugo Bulić Huseine, a treće je Mariću Šabane. No govori Bulić Huseine: "Slušajte me, oba pobratima: sve Brđane likom opasasmo do tvrdoga sela Zagarača - daju nama harač i porezu, daju nama peškeš i poklone - do Piperah, krvave krajine. Na Pipere skoro vojevasmo i dobre im glave posjekosmo, posjekosmo vojvodu Holetu

i sokola Mićkov Milutina, ma ih nikad nagnat ne možemo da ni s mirom predaju harača. No kupimo krvave Spužane; vidio sam zgodu i priliku među Crnce i među Stijenom, na granicu, tvrdu kačanicu, da tu tursku vojsku ukrijemo; tu ćemo se glavah nakidati i živoga roblja narobiti, tada će ni predati harače." Pa skočiše sva tri pobratima, te po Spužu pokupiše vojsku, U pipersku goru povedoše i lijepo vojsku namjestiše među Crnce i među Stijenom. No kad svanu i sunce ogranu, podranio Vujović Novelja od Stijene, sela piperskoga, i tursku je vojsku opazio, pa se mudro natrag povratio, te kažuje Bećku Bajoviću da je tursku vojsku opazio. A kad čuo Bećko barjaktare, on povika Ešnića Miliju, a Milija Radnića Pauna, viče Paun Marka i Vuksana. Jedanak se selo okupilo pred bijelu kulu Bajovića. Neki veli: "Da im se prođemo, da od turske vojske ne ginemo!" Neki veli: "Pleme da kupimo!" Dok je Vulić Marko dolazio,

od krvave kuće Markovića, i za njime drugah nekoliko, ia je tako riječ besjedio: "Ha sad, braćo, crn vi obraz bio, da s Turcima krvcu prolijemo! A da bi me majka ne rodila ni muškijem pasom opasala ako jutros ne posječem glavu baš sokola Bulić Huseina, ne osvetim vojvodu Holetu i našega Mićkov Milutina!" Pa je Marko na noge skočio, s sobom uze dvadest i pet drugah, pa je junak pretekao Turke kuda će se u Spuž povraćati, a ostali Crnci i Stijena na Turke su odma udarili. Turci odma pleći obratiše, a za njima Piperi junaci. No da vidiš Bulić Huseina sa sokolom begom Zotovićem, pa oko njih turske buljubaše, kako brane krajičnike Turke! Probježuju na halaje Turci pokraj Marka i njegova društva, a vješt im se Marko ne činjaše ni na Turke puške izmetaše, no sve čeka Bulić Huseina sa Mahmutom begom Zotovićem. Dok evo ti Bulić Huseina; tada Marko na drum iskočio. Da ti se je nagledati, druže, kad s' udriše dobra dva junaka,

Marko Vulin i Husein Bulin! Ma se Turčin bješe prepanuo i od straha bratimljaše Marka; za to Marko ne obraća glave, nego pušci dade vatru živu i Turčinu srce izgorio; nož istrže, posječe mu glavu. Po da vidiš bega Zotovića: golu sablju u ruke latio i pa Marka juriš učinio. Bog da znade, izgubit ga ćaše, nego puče puška isprijeka, tanka puška Bećka barjaktara, ts pogodi bega Zotovića; mrtav beže pade na Bulića. Nego viđi Marića Šabana: on njegovu sablju izvadio, na Marka je juriš učinio; odista ga izgubit oćaše, nego puče puška isprijeka, bješe puška Radnića Pauna, te položi Marića Šabana. Tad Piperi odsvud kidisaše. buljubaše turske posjekoše, posjekoše dvadest i četiri. I od toga dana suđenoga nema spuške čete u Pipere.

Brza osveta, gotova šteta

(1776. god.)

Zakukala crna kukavica kad joj roka ni vremena nema, po Božiću, o Savinu danu, u tvrdome gradu nikšićkome. Ono nije crna kukavica, no je majka Beke Turčinova: skoro joj je Beka poginuo na prostranu Dolu Kobiljemu, posječe ga Knežević Golube sa sokolom Batrićević Dragom. A čuje je Beća buljubaša, Bekinoj je majci govorio: "Nemoj kukat, Bekičina majko, Beka mi je bogom pobratime: pričekaj me do Petrova dana, dok udari kosa u sijeno, pohara se trava na planinu, hoću Beća četu kupit malu, s četom poći krvavoj Zaljuti, posjeći ću Knežević Goluba al' sokola Batrićević Draga, osvetiću mila sina tvoga, sina tvoga, pobratima moga!" Što gođ ide, sve će doći brzo, a i ljetni Petrov danak dođe, u sijeno kosa udarila, pohara se trava na planinu. Odma Beća četu pokupio, od Nikšića trideset Turakah, a pred četom dobre arambaše, a uskoci, pobre, Crnogorci: jedno bješe Čevljanine Drago, drugo mali od Zaljute Tomo,

a za njima Beća buljubaša, a za Bećom Turci serhatlije. Četa pođe sentom po ćenaru, doklen dođe Omutić palanki, a tu nađe Zvizdić Baki-agu. Divno aga Turke dočekao, služio im kafu i rakiju. Otolen se četa podignula, uz Jabuku ravnu ulazila i trešnjevsko polje prelazila, u Tisovac tvrdi osvanula. Tu je mala četa počinula, pa glavicu stražu postavila, dobru stražu od Zaljuta Tomu: gleda cucke na Izvore ovce. K sebi zove Beću buljubašu: "Dođi k meni, bogom pobratime, da ti ovce na Izvore kažem, čije ovce, koji su čobani." K njemu Beća buljubaša dođe. "Gledaj, Beća, dobar pobratime: što su ovce na Izvore Donje - Kneževića i Banićevića, one š to su na Izvore Gornje - pešikanske i batrićevićke. Ali da ti i ovčare kažem: kod ovijeh na Izvore Gornje, eno kod njih Pejo Pešikane i dva brata, dva Batrićevića, dva sokola, Drago i Golube; kod ovijeh na Izvore Donje, eto kod njih dva brata rođena, jedno Savo, a drugo Mijajlo,

i dva brata, dva kneževa sina, Nikoliću Drago i Golube, već boljijeh u sve Cuce nema; go su. pobro, nikšićki krvnici!" Tada Beća riječ govoraše: "Je li majka rodila junaka, al' muškijem pasom opasala, ko će poći gradu nikšićkome da dovede stotinu građanah?" Sva družina nikom ponikoše, na planinu travu pogledaše, kako raste na Tisovac trava, no ne hoće od Zaljuta Tomo, već dohvati džeka po kaišu, a poskoči strmom niz planinu, kako jelen od dvije godine, doklen gradu nikšićkome dođe. A kad na har kapetanu dođe, njemu Tomo božju pomoć daje, kapetan mu zdravljem prihvatio: "Dobar doša, moja slugo, Tomo! A kamo ti Beća i družina?" A Tomo mu pravo kaževaše. No ga pita Hamza kapetane: "Čije ovce bjehu na Izvore?" - "Kneževića i Banićevića, pešikanske i batrićevićke." - "Je li kod njih Pejo Pešikane i dva brata dva Batrićevića, Batrićević Drago i Golube; al" dva brata, dva Banićevića, dvije zmije, Savo i Mijajlo; dva sokola, dva kneževa sina,

Nikoliću Drago i Golube?" Tomo laže, a pravo ne kaže: "Tu od tijeh nema nijednoga, no sve luda đeca bez pušakah." Kad kapetan Toma razumio, on mu dade stotinu Turakah: od bijele kule Lekovića do nevjerne kuće Barjovića - đe gođ bješe boljega junaka, sve po pušci i krvavoj ruci. Od grada se Turci otiskoše i odoše Beći buljubaši, dok dođoše na Brajanovicu; zavi Tomo kako gorski vuče, a Beća ga začu buljubaša, graknu Turčin kako gavran crni: poznaše se do dva pobratima po grakanju i po zavijanju, poznaše se pa se sastadoše; zapadoše na Brajanovicu. Kad svanulo i sunce granulo, zaljućke se otvoriše ovce, a pred njima Knežević Golube. Kad dođoše na Brajanovicu, a ovčari puške ostaviše, a drvene vile dohvatiše, staše kupit sa okosa s'jeno. Nego puče puška od Turakah, baš uskoka Čevljanina Draga; ah, od Draga ne ostalo traga, zašto ubi sokola junaka, mlado momče, Knežević Goluba, slomio mu noge obadvije!

Pade Golub na zelenu travu, a pobjegli ovčari ostali. No pokliče Knežević Golube: "Haj, đe si mi, Batrićević Drago? Da li, Drago, vjeru ne hvatasmo, ako bi nam Turci udarili, kojemu bi od nevolje bilo, da ga oni ostaviti neće?" Za se Drago od ukora nađe, te se junak na Goluba vrati; a kad Drago na Goluba dođe, puče druga puška od Turakah, te pogodi Batrićević Draga, srce mu je izgorjela živo; pade Drago do Goluba mrtav. Dobro zagon učiniše Turci, od ovacah odbiše ovčare, posjekoše Draga i Goluba, a bijele ovce odjaviše. A kad došli preko Kamen'ševa. za njima se potoč otisnula; a kad biše preko Kamen'ševa pristiže ih potoč crnogorska. Pušku pali Batrićev Golube; tako mu ga stara sreća dala te pogodi tursku buljubašu, zorno Ture, Paripović Husa, - ni živa ga zemlja ne dočeka. Nego viče Batrićev Golube: "Haj, đe si mi, Kneževiću Drago, i dva brata, dva Banićevića, da l' nećete osvetit Goluba? Haj, đe si mi, Pejo Pešikane,

da li nećeš osvetiti Draga? Najprva ii puška okrvavi, biće naša ruka ako bog da!" Kako koji Turke sustizaše, od obraza pušku žežijaše, nijedna im ne puca zaludu. Jave Turci uz Trešnjevo ovce, no bog ubi jedno momče mlado, iz Grahova Lučić Vujadina, te pokliče grlom i avazom iz Dragoče, visoke planine: "Koji ovce uz Trešnjevo javiš! Ne obrni na Rokoče tvrde s će ti se zatrijet koljeno, no obrni Dobrogledom ovce, ka ćeš saći dolje u Grahovo." Dobrogledom Turci obrnuše ma za njima potoč pristavaše, potoč mala, ma vatre punana. Kada biše Dolu Zamlaćevu, no namjera i bog nanijela: panduri su stali na Trešnjevo a pred njima Lazar Kustodija od Njegušah, mjesta junačkoga. Kad se viđe Lazar Kustodija, od obraza pali džeferdara; stara mu ga sreća nanijela te pogodi Beću buljubašu, pošteti mu toke na prsima a otvori prozor na leđima; Beća pade na zelenu travu a pripade Kneževiću Drago, ugrabi mu glavu i oružje.

Kad pogibe vojsci buljubaša, turska se je vojska uzvijala, uzvijala, ovce ostavila, ne ugnali brava đavoljega do jednoga ovna s klepetarom. Natrag Cuce ovce pojaviše; a kad biše na Izvore ravne, okupiše od Turakah glave - dvadest i šest glavah i oružje. Osvetiše Draga i Goluba: tridest i šest drugah potočnikah dvadest i šest glavah donesoše i suviše svijetlo oružje. Tu junaštvo dobiše čobani.

Udar na Ćurilac

(1792. god.)

Polećeše dva siva sokola od bijela na krajinu Spuža, svu su ravnu Zetu prelećeli i široko Blato prebrodili, na Skadar su tice dolećele, na saraje Mahmuta vezira, savili se, pa su počinuli. To ne bjehu dva sokola siva, no dva brata, dva Mećikukića, od jednoga i oca i majke; Osman-aga i Husein-aga. Ljube ruke svome gospodaru, a veli im vezir Bušatlija: "Dobro došli, dva Mećikukića!

Kakvi glasi od Bjelopavlićah?" Ali veli soko Osman-aga: "Al' ne čuješ, dragi gospodare, što se radi u Bjelopavliće? Oni su se tebe odmetnuli i ustali Srbi na oružje; sve prodaše turske kesimače i agačke hake i dovode, pokupiše konje i oružje i s Turčinom kavgu zaturiše! Skoro su ti na Cetinje bili, na Cetinje Petrović vladici, svi glavari od Bjelopavlićah, a pred njima pope Boškoviću sa vojvodom Radović Đukanom; vladici su tvrdu vjeru dali da s Turčinom hoće vojevati, vojevati i krv prol'jevati. Vladika je njima besjedio, a dao im božju vjeru tvrdu: da ih nikad ostaviti neće dokle mu je glave na ramenu, nego da će braniti Brđane ka ostale svoje Crnogorce. Tek se oni s Cetinja vratiše, Jovo Pajov ubi Asan-agu, i skide mu svijetlo oružje i uze mu konja sedlenika. Tad se svuda zametnula kavga! Što ćemo ti duljit lakrdiju: već su Spuža grada zatvorili i s Turčinom kavgu zaturili; duboki su hendek iskopali

od rijeke Zete do Sušice, u nj stavili birane junake da čuvaju Brda od Turakah. No, zaboga, Mahmute vezire, al' mi podaj vojsku na Brđane ali Spuža grada ostavismo." No im veli vezir Bušatlija: "Dvije age, moje vjerne sluge, koliko će dosta biti vojske?" A veli mu spuški Osman-aga: "Daj nam vojske dvanaest hiljadah i suviše Zetu Zemlju ravnu i na Zetu tri bijela grada, iz gradovah turske krajičnike!" Pa im tako vezir besjedio: "Eto vojske dvanaest hiladah! No slušajte, moje vjerne sluge, kad široka Brda poharate, pošljite mi od Brdah glavare sne svezane Skadru bijelome; đe nađete prikladnu đevojku, na Skadar je meni opravite; Brđanima uzmite oružje, a dajte im rala i volove - tadar će mi biti prava raja." Ma ne veli vezir: "Ako bog da!" te bog njemu ni pomoći neće. Pa je vezir vojsku okupio, pokupio dvanaest hiljadah, pred njome su dva velja glavara: Đona Marka i Hota Hasana, a za njima dva Mećikukića. Otolen se sila podignula,

usput uze zetske krajičnike, sehratlije Turke iz gradovah. Dođe sila Spužu na krajinu, i pod Spuž je oko učinila do Praskvice i vode Sušice, a glavari u Spuž otidoše na bijelu Osmanovu kulu; oko njih se age okupiše i veliki eglen otvoriše: do ponoći vijećali Turci ka će udrit s vojskom na Brđane. Veli tako soko Osman-aga: "Slušajte me, turske poglavice i uzdani brate Huseine! da na dvoje vojsku dijelimo: ti mi uzmi polovinu vojske da udariš na selo Ćurilac, ja ću uzet polovinu vojske da udarim s vojskom na endeku, na Mihajla Bošković, serdara, i sokola Jova Pajovića, i na njine šezdeset pandurah; nemoj udrit, brate, na Ćurilac dok ja udrim s vojskom na endeku, da te ljuta ne udari guja!" Osman-agu Turci pohvališe: "Be aferim, spuški Osman-aga! Ako bog da i sreća junačka te kaurska Brda dobijemo, milićemo našega vezira, u Spuž će te pašom postaviti." Tader Turci na noge skočiše, te napolu vojsku razrediše:

Huseine k Ćuriocu pođe, Osman-aga put tvrda endeka. A kad svanu i zora se javi, Osman-aga udri na pandure; panduri ga muški dočekaše, svu su silnu vojsku ustavili. A Husein udri na Ćurilac, i Ćurilac selo opalio i zarobi malo i veliko. Kad to viđe pope Boškoviću, viknu pope iz grla bijela: "A Brđani, crn vi obraz bio, Ćurilac nam Turci opališe, i evo ih do Glavice Male, sad će Ćeklu opaliti crkvu!" Dok evo ti Pešića Rajiča, za Rajičem Vuletiću kneže, a za knezom Đurović vojvoda, - sve u pomoć trči Ćuriocu. Ma se bije jadni pope Rade, on se bije kako soko sivi: brani crkvu daje ne izgore. U pomoć mu dobar junak dođe, Kadić Marko od sela Vučice, a za njime drugah nekoliko; u to doba drugi junak dođe, Brajoviću Milutinov Vuče i za njime pedeset pušakah, pa i treća pomoć dolazila, od Zagrede Mitroviću Marko i za njime četrdest Burićah; od Veljega pola udariše. Puče puška od Bjelopavlićah.

tanka puška Perka Ćipovića, te Turčina ubi najboljega, od Gusinja hocu prokletoga; pade hodža niz hata đogata. Kad pogibe hodža iz Gusinja, turska se je vojska prepanula. Turci pleći bježat okrenuše, Brđani ih muški poćeraše: od Glavice do tvrda endeka devedeset glavah posjekoše, na endeku boja razdvojiše. Bježe Turci glavom bez obzira. vuku sobom mrtve i ranjene; dobježaše od vojske glavari bezobrazni Skadru na Bojanu; srdito ih vezir zapituje: "Kamo meni od Brda glavari? Kamo harač od sedam godinah?" No Đon-Marko njemu besjedio: "Prođ' se, pašo, vraga i đavola! Ja na Brda nigda vojštit neću, no se prođi od Bjelopavlićah. Ako ne mož pokupiti vojsku do Jedrene i do Manastira, nemoj hodit na Bjelopavliće, da te ljuta zmija ne udari.

Udar Mahmut-Paše na Pipere

(1792. god.)

Bijela je pokliknula vila od Zavale, sela piperskoga,

kliče vila u selo Stijenu na bijelu kulu Bajovića, Vukašina zove barjaktara: "Jes' li doma, Vuče barjaktare, Pipere je vojska opalila. Al' ne vidiš, njima ne gledao, udari ti vojska na Pipere, a pred vojskom vezir Mahmut-paša; Pipere je vojska opalila, eto vojske pravo na Stijenu!" Kad to čuo Vuče barjaktare. bijeloj je vili govorio: "O, zaboga, od planine vilo, tegni, vilo, na bijela krila, te glas dadi u Ćeliju crkvu, a na ime igumnu Stefanu, da on pali topa habernika da glas dadne u Bjelopavliće da dotrče nama na pomoći." Hitro ga je vila poslušala i poleće na bijela krila, te glas dade igumnu Stefanu. Iguman se junak namjerio, vazda drži topa sigurana, jedanak mu dade oganj živi, top ispuče ka da progrmjelo, glas jedanak dade do Ostroga, do Ostroga i do Zagarača. To začulo šezdeset pandurah u Koprivu niže Martinićah, đe čuvahu od Turakah stražu; među njima Saveljić Stojane, pa govori Saveljić Stojane:

"Na noge te, braćo i družino! Top progrmlje kod crkve Ćelije, srok je ono u našu krajinu, udrili su na Pipere Turci, Pipere će naše raskopati, svoj krajini krilo salomiti." Svi skočiše kako sokolovi i Župinu goru uminuše, u Pipere tvrde uljegoše, pa i Crnce selo uminuše, doklen došli na granicu tvrdu među Crnce i među Stijenu; tu sretoše serdara Pauna, oko njega ostale Pipere. Al' govori Saveljić Stojane: "O Paune, našoj zemlji glavo, jesu l' Turci dobili Pipere, jesu l" došli na selo Stijenu?" Al' govori Šušović Paune: "Pipere su Turci izgorjeli, a sad eto vezir na Stijenu, bijeli je šator razapeo pred bijelu kulu Bajovića; Stijenu je selo izgorio, do se nakraj nešto malo brane iz bijele Markovića kule, iz pećine, kule obzidane, - među njima Rašović Ilija. Već ne pitaj ništa za Pipere, no hajd' natrag da se povraćamo da uzmemo svetoga Stefana iz Ćelije, prebijele crkve, da ga nama ne izgore Turci!"

Tad mu reče Saveljić Stojane: "Pi, serdare, ženska strašljivice! Boga mi ću na Stijenu poći, da znam svoju izgubiti glavu i mojega druga svakojega; kad Pipere iskopaju Turci, ne valja mi glava ni družina." Kad naprijed malo uminuše i Stijenu selo sagledaše, i viđeše šator na Zadolje, a pod šator Mahmuta vezira: pod šator je noge prekrstio a vezirski čibuk zapalio. Tade viknu Saveljić Stojane: "Aj, đe si mi, Radojev Saviću, i dva brata, do dva Bajovića, Bajoviću Vuče i Paviću?" Pa klikuje Rašović Iliju: "Drž, Ilija, kulu na krajinu, čekaj Turke kad ih polomimo, da ne bježe širokijem putom!". Pa družini Stojan govoraše: "Svi jednako boga spomenite, a jedanak puške isturite, na Mahmuta pašu udarite, ne žalite život za poštenje, ovo će se zadovijek pričat!" Družina ga dobro poslušala i na Turke hrabro udariše, - puška ječi, a Stijena zveči. A kad viđe od Skadra vezire, na obije noge ustanuo, i bijeli šator ostavio

i pobježe glavom bez obzira; a pobježe selom put istoka, dočeka ga Rašović Ilija, iz pećine, kule obzidane, sa njegova nekoliko drugah, obrnuše u bespuće Turke na Orlovu visoku Stijenu. Hvala bogu, hvala velikome, kako Turci niz Stijenu skaču; što ne skoči ovđe niz Stijenu, to uteče s Mahmutom vezirom. Dovrh Drezge, polza širokoga, tri stotine glavah posjekoše, - jedva vezir glavu unosio; a dvojicu uhvatiše žive, Skadranina i Mećikukića; ne hćeše im izgubiti glave, no puštiše dvije poturice da kažuju kako im je bilo udariti s vojskom na Pipere.

Klorinda Srpska

(1795. god. 30. julija)

Tanahna je klikovala vila sa Javorja, visoke planine; vila zove u Moraču Gornju, na Rosulje serdarovoj kuli: "Jes' li doma, Mališa serdare? Ako piješ u mehani vino, na grdne ti rane izlazilo, ako ljubiš u dušeku ljubu,

šarena te poljubila guja! Al' ne čuješ al" habera nemaš? Eto pa te sile i Turakah od Nikšićah i od Kolašinah; od Nikšićah su tri strane vojska: eto vojske niz Čuke kamene, buljubaša Paripović Zuko, kalauzi Hrnković Paune, ts Turcima rasputice kaže: eto vojska jedna niz Rzaču, i pred vojskom Hadžajliću Mujo; eto jedne niz Ljeviške Strane, i pred njome Jusa i Avdija." Ma se serdar s vilom razgovara: "Luda ti si, od planine vilo! Ja s' ne bojim vojske od Turakah dok ja imam stotinu hajdukah, sve Uskoka, silnije junakah, a jošt imam dobru uzdanicu, uzdanicu pet stotin Rovčanah i pred njima Redža i Tapuško; i dok mi je sva Morača Donja, i pred njima Raško i Radule - i tu imam dobru uzdanicu; i dok mi je sva Morača Gornja, i pred njima Mijat i Radoje. Još sam dobre postavio straže: eto, vilo, na Ljeviške Strane dva Mandića i dva Vujačića!" No serdaru vila odgovara: "O serdare, žalosna ti majka, zaspala je na Stranama straža." Ali serdar vili govorio:

"I drugu sam stražu postavio, iz Rzači Jokanović Marko!" U riječi u kojoj bijahu, dok pukoše puške na Rzači, a zavika Jokanović Marko: "Bjež, serdare, žalosna ti majka, eto na te vojske od Turakah." Kad to začu Mališa serdare, pa Uskoke braću klikovaše, a Uskoci puške dohvatiše. U to doba pristignuše Turci, pobiše se Turci i Uskoci. od sve Bosne i Hercegovine, u Ljevišta selo uljegoše, i Ljevišta selo opališe; poćeraše niz Moraču Gornju. A da vidiš Paripović Zuka! Na pitomo udario Starče i tu jednu glavu ugrabio: posjekoše Hrnković Radoja, imaše mu stotinu godinah; i na Ratnju vodu udario, i dobra je roba ugrabio, vjernu ljubu Dragović Tomaša, oteo joj iz naručja sina, bacio ga u vodu Moraču, Morača ga voda odnijela. Ciknu, pisnu Tomaševa Plana: "A đe si mi, Dragović Tomašu, đe je tvoja svijetla latinka što te diči po Morači Gornjoj i znadu te kićeni junaci! Mene mladu zarobiše Turci,

uhvati me Paripović Zuko, ote mene sina iz naručja i baci ga u vodu Moraču, Morača ga voda odnijela, jadnu mladu ucvijeli majku!" A to Tomaš i sluša i gleda, pred očima pušku zaratio, a latinku bogom sestrimio: "Nemoj mene vatrom prevariti, za oči te ni moliti neću" - pa na Zuka nišan uhvatio, pa latinki dade vatru živu, te pogodi Paripović Zuka, živo mu je srce izgorio; pade Zuko u zelenu travu, Zuko pade, a Plana pripade, te mu skide svijetlo oružje. A drugi se Turčin zagonio, dočeka ga Tomaševa Plana malom puškom Paripović Zuka, te Turčina dobro pogodila: posred puca đe mu srce kuca; pade Turčin u zelenu travu. Tad ostali navališe Turci, a pobježe Tomaševa Plana i u Ratnju vodu zagazila, prešla vodu zdravo i veselo i unese svijetlo oružje. U to puče puška od Turakah te obrani Dragović Tomaša, pa otolen povratiše Turke. Viknu serdar ka da jelen riknu: "Moračani, crn vi obraz bio,

ovđen boja ni junaštva nema, no hajdete da pratimo Turke! Pa su Srbi složno udarili, poćeraše uz Moraču Turke. Sve se dobri klikuju junaci, na Ljevišta išćeraše Turke, na Ljevišta na Ogorelišta, pognaše ih uz Ljeviške Strane: s jedne strane Mališa serdare, s druge strane Boško arambaša, po srijedi dva sokola siva, Bućić Luka i Pejović Drago. Ama Drago pali džeferdara, te pogodi Hadžajlina Muja, s crnom ga je zemljom sastavio; a doleti soko Bućić Luka te Mujovu posiječe glavu. Kad pogibe Hadžijliću Mujo, u Turke je munja udarila, a Srbi im dobro kidisaše, Turke gone, a sjeku im glave: dok na Stranu išćeraše Turke, tridest i pet otkidoše glavah, i pogibe Pejoviću Drago; i u tome boja razdvojiše, te se Srbi natrag povratiše pjevajući i puške mećući, a odoše u Nikšiće Turci kukajući i lelekajući. A kad Srbi sljegli na Ljevišta, knjigu piše Mališa serdare u Nikšiće Osman-kapetanu i ostalim agam' nikšićkijem:

"Hajte, Turci, da se sastanemo, nije mnogo ni zijana bilo, no da tvrdu vjeru uhvatimo da mi naše roblje mijenjamo; dvadest nama roba zarobiste, evo u nas dvanaest Turakah što smo vi ih žive pohvatali, a za mrtve lasno ćemo svoje." Kada knjiga u Nikšiće dođe, a na ruke Hamzi kapetanu, a kad Turci knjigu vidiješe, iziđoše na Lolu planinu, a odovud stotinu Uskokah i pred njima Mališa serdare; pa Turcima serdar besjedio: "O Turčine, Osman-kapetane, hoćemo li vjeru uhvatiti?" No govori Osman-kapetane: "Mnogo si mi jada učinio!" A serdar mu na to odgovara: "Ja nijesam na te udario, već na sebi dočekao Turke; prebićemo jednog za drugoga; dva Lekića za Kostu Mandića, bilo mu je stotinu godinah; prebićemo Paripović Zuka za našega Hrnković Radoja; lijepoga Hadžajlina Muja za našega Pejovića Draga; a još vaše osta tridest glavah, pet stotina odjaviste bravah - tridest glavah za pet stotin bravah Ne dade im više govoriti,

već uputa roblje mijenjaše; uhvatiše vjeru za godinu. Još se kleli Turci na pogaču da ne vojšte nigda na Moraču!

Boj s vezirom Mahmut-Pašom

(1796. god. 11. julija)

Na tisuću i sedme stotine devedeset i šeste godine Mamut vezir sovjet učinio u bijelu Skadru na Bojanu; svu gospodu tursku izabranu na divan je bio sakupio, pa im vako Mamut govorio: "Evo zgoda, moji vitezovi, da mi silnu vojsku sakupimo i da Crnu Goru osvojimo, Crnu Goru i Primorje ravno, kakono smo žuđeli odavno, do bijela grada Dubrovnika, - to je moja želja prevelika. A sad nema u Boki Kotorskoj principova broda nikakvoga. ni golema u Primorje momka, no sve pođe u Taliju ravnu da čuvaju Mletke od Francuza kojizi su naši prijatelji, oni će nam u pomoći doći, kako su mi skoro obećali na dogovor što smo vijećali. Crna Gora nije u jedinstvo,

s nama boja učinjeti neće, jer ja imam neke prijatelje kojizi su lakomni na blago - učinjeću što je meni drago. Ali evo moje rane ljute: Brđani mi zatvoriše pute, te ne mogu sastaviti vojsku od sve ravne zemlje Arbanije, Arbanije i Hercegovine; no ću pređe vojsku sakupiti i ognjene vjetre obratiti na Pipere i Bjelopavliće, porobiću malo i veliko i sažeći ognjem svekoliko; na Nikšiće tabor učiniti, tu na troje vojsku dijeliti: jednu slaću put novske države; druga vojska valja da se vrati i da ide preko Gore Crne da udari na Primorje župno, to da bude i principu jadno; treća vojska, po moru brodovi, neka voze bumbe i topove, prah, olovo i drugu zahiru, nek o boju radi, ne o miru. Postaviću brata Ibrahima u Novome, gradu bijelome, neka, reče, i Latini znadu kolik' znači sablja Mahmutova; a sinovca mladoga Mehmeda, u Dubrovnik neka gospoduje da se ovo nadaleko čuje." Pa je sitnu knjigu nakitio

i šalje je preko Gore Crne na Cetinje, nasred Gore Crne, a na ime u Petra vladike. U knjigu je vezir besjedio i vladiku milo pozdravio: "Prijatelju, Petre Petroviću, mož li znati, jes' li zapazio, - otkada su Brda postanula, to je raja baba moga bila. A sad ima doba nekoliko ka su mi se Brda pohasila, ne daju mi pare ni dohotke i nikakva careva harača, no mi čine zulum po krajinah: provaljuju dvore i stobore, a ćeraju konje i volove, bule robe, a sijeku Turke i ćeraju ovce i jaganjce. No evo sam vojsku sakupio i općene vjetre obrnuo na Pipere i Bjelopavliće; no ako ćeš da smo prijatelji, nemoj njima biti u pomoći, nemoj njino roblje prifatiti da uteče usred Gore Crne, ti ako ćeš da se ne svadimo." Kad vladici taka knjiga dođe, te on viđe šta mu ona piše, tople su ga suze propanule, pak je tište u špag od dolame, a svoje je sluge okupio, te i posla preko Gore Crne. Crnu Goru na zbor sakupio,

među njima sovjet učinio i ovako njima govorio: "Crnogorci, moja braćo draga, nuto nama nenadnoga vraga! Evo me je knjiga dopanula od Mamuta paše Bušatlije, kojino je pređe dolazio i kroz Crnu Goru prolazio, i neslogu našu opazio, jošt je pozno naše Košćelice, njima trza naše utrobice: kad sam bio u zemlju rusinsku, tad je moju crkvu opalio, naš manastir na Polje Cetinsko razorio, zemljom poravnio; pa opeta evo vojsku kupi na Pipere i Bjelopavliće. Ema nije Mamut opsilio, teke što se malo posilio, no sad, braćo, ako boga znate, da idemo u Bjelopavliće da čekamo Mamuta vezira!" Crnogorci kad ga razumješe, tu vladici tvrdu vjeru daše da Brđane nigda ne izdaju. To vladika jedva i čekaše, viđe slogu pak se veseljaše i ovako paši odgovara: "Što mi pišeš, Mamute vezire, da ne dadem pomoć Brđanima, to mi nemoj opet spomenuti, to mi ne da zakon učinjeti. Mož li znati, jes' li zapazio,

kad si Crnu Goru prelazio, preko vjere i na prijevaru, kad si moju opalio crkvu i manastir na Polje Cetinsko: to si teške rane udario svakojemu redom Crnogorcu. No prođi se brdske sirotinje, ne vrijeđaj rane crnogorske, da te zmija ne udari ljuta!" Za to Mamut ne obrće glavu, no sakupi i podiže vojsku: na Doljane više Podgorice, tu razape bijele šatore i tu silan tabor učinio. Ma vladika tope užižaše na visoku goru Vrtijeljku i glavarma knjige opravljaše da klikuju braću Crnogorce. Sam pokliče najbliže junake, Cetinjane i Bajice hrabre, pa otide u Bjelopavliće su stotinu i pedeset druga To kad čuše mladi Crnogorci, da je kome stati pogledati kako hitro na noge skočiše a šarene puške dokopaše, ostaviše majke i ljubovce i čobani u planini ovce: svaki hita, za vladiku pita, doklen su ga pristignuli bili; preko Zete vode prelaziše, na Slatinu tabor učiniše. Mamut vezir diže čadorove

sproću Spuža više Derdemeza pod zelenu goru Visočicu. U vezira dvadest hiljad' vojske, kod vladike tri hiljade druga Ema što je vladičina vojska, to su mrki od planina vuci; što pred vojskom jesu čelovođe, to su, pobro, krilati orlovi; što l' u vojski jesu barjaktari, to bijahu sivi sokolovi. Viče telal Mamuta vezira: "Ko će živa ufatit vladiku, evo njemu Zeta Zemlja ravna i u Zeti tri bijela grada i suviše tri tovara blaga." Veli Jakup Serdarović aga i delija Memed Kokotlija: "Mi ćemo ga živa ufatiti!" No ne vele Turci: "Ako bog da!" ne im bože ni pomoći neće. A vladika okupi glavare, te su oni obrnuli vojsku pred bijelu aranđelsku crkvu, tu im nauk i blagoslov daje: "Crnogorci, moja braćo draga, svi budite srca Kraljevića, a desnica od Sibinja Janka! Jednokupno nože povadite, a časnim se krstom prekrstite i višnjem se bogu preporuč'te pa u Turke juriš učinite! Bog će nama u pomoći biti, Mamuta će pomoć pridobiti."

Pa je divno razredio vojsku: on sve meće pleme do plemena, a pred vojsku dobre načalnike koji žele s Turskom vojevati i načinom s njima boja biti. U četvrtak razredio vojsku, a u petak udariše Turci, na julija dan jedanaesti, baš na praznik svete Jefimije, u maleno selo Martiniće. Nad njima se tmina ufatila, a u tminu puške sijevaju: is bi reka, mio pobratime, da je ono bojak ognjeviti, nego sudnji danak strahoviti; šest sahatah boja žestokoga nemilo se krvca prol'jevaše po megdanu i oko megdana! A kad bilo dnevi oko podne, tada Turkom obrne neruka. To viđeše mladi Crnogorci, alaknuše, boga pomenuše, a časnim se krstom prekrstiše, jednokupno puške opališe, pak plamene nože povadiše i u Turke juriš učiniše, ćerajući, Turke sijekući niz krvave mline martinićke. Tu je turska pogibija bila; tu i serdar Bošković Mijajlo udario Turkom isprijeka; tu i sreća jeste nanijela baš junaka i gospodičića,

po imenu Petrovića Sava, a mlađega brata vladičina, na deliju Memed Kokotliju, za grla se b'jela ufatiše, nosiše se tako nekoliko, dokle Savu bog i sreća dade, Turčin pred njim na koljena pade i Savo mu posiječe glavu. No da vidiš Vojvodića Bega: šta je Turak' pogubio tada broja s' ne zna, no je vas u krvi; jošt mu sreća nanijela bila te Jakupa Serdarović-agu desnu ruku Mahmuta vezira, ubiše se kako se zgledaše: mrtav pade Jakup Serdarović, a Bego mu posiječe glavu. Tu pogibe vojske od Turakah kolik' nije poginulo nigda na Brđane i na Crnogorce; a pogibe vladičine vojske svega na broj osamnaest drugah. no međ njima tri dobra viteza: Krcun Savov od mjesta Bjelicah i barjaktar Stanko s Ljubotina, a od Brdah Vojvodića Bego. No im ime nigda ne umira kad razbiše Mahmuta vezira, svojoj braći diku ostaviše, što u tome boju zadobiše. Bog im dao u raju naselje, a živijem zdravlje i veselje,

Petru sv'jeta obraz na krajini ka i ljetnje sunce na planini!

Pogibija vezira Mahmut-Paše na selo Kruse

(1796. god. 22. septemvra)

Otkada je vojsku izgubio Mahmut vezir od Skadra bijela, ratujući i boja bijući s Brđanima i Crnogorcima, niti spava nit' se razgovara, niti klanja ni avdes uzima, no srdi se na Petra vladiku, jere ima žalost preveliku na junake mlade Crnogorce koji s Petrom u Brda hodiše, te se boja junačkoga biše u gizdavo selo Martiniće, više Spuža u Bjelopavliće. đe je Mahmut sreću izgubio i junake mnoge ostavio, među njima age i begove, kuluglije i svoje delije; sedmi danak jedva progovara, šetajuć se Mahmut razgovara, a udari s' rukom uz koljeno: "Alah, reče, što sam učinio, od koga se jesam prepanuo! Ko će moju silu zadobiti? Dokle imam u ćesi novacah a u Crnu Goru trgovacah

kojizi su lakomi na blago, učiniću što je meni drago, oni će mi prodat Crnogorce; poharat ću redom i Primorce do bijela grada Dubrovnika. Što će mene učinjet vladika?" te Jakupa Serdarović-agu desnu ruku Mahmuta vezira, ubiše se kako se zgledaše: mrtav pade Jakup Serdarović, a Bego mu posiječe glavu. Tu pogibe vojske od Turakah kolik' nije poginulo nigda na Brđane i na Crnogorce; a pogibe vladičine vojske svega na broj osamnaest drugah. no međ njima tri dobra viteza: Krcun Savov od mjesta Bjelicah i barjaktar Stanko s Ljubotina, a od Brdah Vojvodića Bego. No im ime nigda ne umira kad razbiše Mahmuta vezira, svojoj braći diku ostaviše, što u tome boju zadobiše. Bog im dao u raju naselje, a živijem zdravlje i veselje, Petru sv'jeta obraz na krajini ka i ljetnje sunce na planini! Pa opravi Mahmut poslanike, sto vojsku kupi i sabira. Arbanase pravo do Epira, Hercegovce do Bosne ponosne, prijatelje zove na pomoćcu:

Ahmet-pašu Mahmudbegovića od Rasije i od Dukađina, i sestrića, bega od Kavaje; a Toskama mito obećaje: svaki danak kada boja biju po talijer svakojemu drugu. a kad nije, plaća polovinu, suviše je hrana i darovi, a što steku ali što ukradu, da nikome dijela ne dadu. Sakupio pješca i konjika tridest hiljad' po izbor vojnikah, izvan vojske što je ostavio po granicah na četiri strane suprot Brđan' i Gorice Crne da se ne bi mogli sastaviti i ujedno pašu dočekati; pa podiže i okupi vojsku na Doljane više Podgorice. Tu je vezir tabor učinio i zeleni šator razapeo; no kad viđe blizu prama sebe dva tabora crnogorske vojske, - jedan tabor bješe pod Sađavac, na livade, na Vuči Studenac drugi stoji na Krusku Glavicu, oba Turkom zadaju groznicu - to je paši tvrdo mučno bilo i njegovu vojsku zabunilo. Da je kome stati pogledati sokolovce mlade Crnogorce kako čine fiksu i veselje, igraju se igre svakojake,

među sobom zbore i govore da udare paši na tabore. Još da ti je vidijeti, pobre, kako idu mlade Crnogorke, veseleć se i pjesme pojući, junacima tain donoseći, ne bi reka da su ženske glave, pi ženskoga srca ni pogleda, nego srca Ognjenoga Vuka, a pogleda od gore hajduka - malo ne bi puške prihvatile i s Turcima kavgu načinile. Tu stojaše za petnaest danah Crnogorci nasprama Turakah. Ali evo glasi dopadoše da se hoće vezir podignuti i na selo Kruse udariti. Kad vladika glase razumio, s glavarima sovjet učinio, pa na troje vojsku razredio, a pred vojskom redom postavio po izboru birane junake, koji znadu vojskom upravljati, a s Turcima žele vojevati. Tu vladika među vojskom stade i svijema blagoslove dade, boga moli, ovako govori: "Crnogorci, moja braćo draga, evo trista i trideset ljetah otkad naši stari vojevaše, boja biše i krv prol'jevaše, porad vjere i slobode drage, da u ropstvo tursko ne upanu

i slobodu ne izgube dragu. Čujete li što Turci govore, kako oni vazda Srblje kore, a nesrećom boja Kosovoga kad smo naše carstvo izgubili od izdaje Brankovića Vuka. njemu zato bila vječna muka! Ema se je Mahmut posilio što je Goru Crnu pregazio kad je pređe kroz nju prolazio. a neslogu našu opazio: ne bi Turci znali Košćelice. ni trzali naše utrobice, nit' bi vezir sad se zahvalio da će konja na moru pojiti a porobit malo i veliko kroza Crnu Goru svekoliko. Još nas kori, ovako govori: da će dati nekoliko mita i sve stavit konju pod kopita. Bit može li rane žestočije no strijela kad srce probije? A ni ona nije tako jaka da razbije srce u junaka, ni ostala ikakva rabota ka je takvi ukor i sramota. Crna Gora, otečestvo naše. gnijezdo se sokolovo zvaše. đe sokoli u slobodi žive, koji love zmije grabežljive. Spomen'te se ko ve je rodio, koga li ste roda i plemena - slavenskoga odiskon imena!

Svi budite srca Kraljić Marka i desnice ban-vojvode Janka; višnjemu se bogu pomolite, časnijem se krstom prekrstite. da vi, braćo, u pomoći bude i junačke da vi plati trude! A neću vi redom spominjati što je bilo u stara vremena na različna mjesta nebrojena: tek đedi vi u Župu krvavu kad razbiše pašu serašćera, opoštiše svu krajinu našu; ka i poslje u selo Trnjine, među Krugom i među Rovine, u dva puta kad razbiše Turke: jednom živih trista uhvatiše, za veprove na otkupe daše, a drugi put kada uhvatiše sedamdeset agah i begovah, na krvavo Čevo dovedoše i svijema glave odsjekoše. Još vas molim da se spomenete IIIto je bilo u vaša vremena od ćehaje, pa od dva vezira, bosanskoga i rumenliskoga, i Mehmeda paše Bušatlije, s kim ste skoro, braćo, bojak bili i junačku slavu zadobili. Bog će dati, za njegovo ime, da junaštvo naše ponovite i Mahmuta pašu razbijete. iska pozna što su Crnogorci." Crnogorci kada razumješe

kojizi se onden namjeriše, u svakoga srce uzigralo od junačke želje i radosti. Barjaktari razviše barjake, četovođe vojsku postaviše sve po redu pleme do plemena. Pa kad sjutra zora zabijelje, prije no je ogrijalo sunce, podiže se Mahmute vezire i postavi u širinu vojsku od zelene gore Visočice do Komanah i Orahovice: to će biti hoda dva sahata. Tridest hiljad' na šest udariše, živijem se ognjem pogoniše po mejdanu tamo i ovamo; a kad bilo dnevi oko podne. Crnogorci boga pomenuše, jednokupno puške opališe a jedanak juriš učiniše, ćerajući, Turke sijekući, a drug druga često klikujući da osvete zulum i sramotu od Mahmuta paše učinjenu. Sad da ti je vidijeti, pobre, vi tezove mlade Crnogorce (oni jesu srca Kraljić Marka i desnice vojevode Janka) kako mute i razgone Turke kano vuci u planinu ovce. Mili bože, na svemu ti hvala, kamo sila Mahmuta vezira? Jutros bješe silan i bijesan

ia đogata konja golemoga, s golom sabljom u ruci junačkoj, oštru sablju bješe povadio da siječe crnogorske glave, nagonjaše svoje na junaštvo, da porobi malo i veliko i opali ognjem svekoliko; a sad viđoh crnogorsko momče koje nosi glavu Mahmutovu; drugo kapu, a treće dolamu, i četvrto sablju okovanu, peto velju pušku sermaliju, šesto male puške pozlaćene, sedmo jaše konja Mahmutova; a ostali vitezi junaci, svaki nosi bjeleg od Turčina krvavijeh rukah do lakatah: neki jednu, neki dvije glave, neko i tri, neko i četiri, neki nose zelene barjake, mnogi puške, sablje i gadare. viši dio srebrom okovane, neki nose čalme i dolame, neki vode konje sedlanike. Eto, pobre, sad junačke dike, pa nek svaki vazda boga hvali i veliko ime bože slavi! Tu pogibe cvijet od Turakah, a gospoda starijeh odžakah od Prizrena i od Vučitrna, od Kosova i od Prijepolja, Mitrovice i od Đakovice, i od Peći, Hasa i Gusinja,

od Bihora i od Kolašina, od ravnoga mjesta Bjelopolja i prostrana šeher-Boskopolja, od Tirana i od Albasana, od Kavaje, Lješa i Mokrina, od Valonje i od Dibre donje, od Vodena i od Tepelena, i Ulcinja, bijeloga grada, još od tvrdog Skadra na Bojanu, i krvava Spuža na krajinu, i gizdave varoš-Podgorice. Al' uteče paša Ibrahime; evo i on uteći ne hćaše, no ga sreća nanijela bješe na Lazara popa Kneževića od ravnoga mjesta Lješkopolja, iznese ga na pleći junačke. To je bilo kad se i činilo.

Osveta bratska

(1798. god.)

Sitna knjiga od Cetinja minu, od Cetinja od Petra vladike, a otide preko Gore Crne pravo, zdravo Nahijom Katunskom na krvavu Čevu na krajinu, a na ruke Perku Šaletiću: "Čuj me, Perko, vjerna moja slugo! Mož li znati, davno nije bilo, kad naselih selo na krajinu od sve Bosne i Hercegovine:

na to ravno polje na Trešnjevo ja naselih Cuce i Bjelice; takvi su me glasi dopanuli jere su se oni zavadili oko zemlje polja na Trešnjevo. Po me čuješ, vjerna slugo moja, brzo skoči na noge junačke. uzmi sobom sedam osam drugah, hajde pođi na polje Trešnjevo da umiriš Cuce i Bjelice: i kad bi ih umirio, slugo, dođi k meni na Cetinje ravno." Već kad Perka knjiga dopanula, ali junak pa noge skočio, uze s sobom sedam osam drugah i otide preko Čeva ravna, doklen dođe na pol"e Trešnjevo, na dvorove vojvode Vuksana; vojvoda ga dočekiva divno. Kad ujutru jutro osvanulo, ali rano rani Šaletiću i okupi Cuce i Bjelice, te su pred njim davu učinili. Pogodi ih Šaletiću divno i umiri pleme na krajinu. Ali veli vojvoda Vuksane: "Slušaj mene, Perko Šaletiću, ja te molim kako starijega: sitna me je knjiga dopanula od Nikšićah, grada na krajinu, od Turčina Kučević Ahmeta, da izidem da se sastanemo u Rudine pa Jabuku ravnu

da od mira vjeru uhvatimo I ri mjeseca od godine danah, da izdignu s ovcam' u Rudine, jer ne smjedu od Crnogoracah. Poslušaj me, Perko Šaletiću! Ja bih njima na stanak iziša, no me Cuce poslušati neće, a tebe će dobro poslušati i sva listom Nahija Katunska, i tvoja će vjera biti tvrda." A kad čuo Perko Šaletiću, ali junak na noge skočio, s sobom uze desetak junakah, ia on pođe uz Trešnjevo ravno, doklen Perko na Rudine dođe, na Rudine na ravne Jabuke, i tu nađe Kučević Ahmeta, oko njega dvadeset građanah. Kad se stali dva dobra junaka, za b'jele se ruke uhvatiše, pitaju se za mir i za zdravlje, pa sjedoše jedan do drugoga, a ostali - đe je mjesto kome. Svakijem se zborom zađedoše i u tome vjeru uhvatiše: tri mjeseca od godine danah da nam bude ova vjera tvrda. I krenuše da se razdvajaju, ali veli Kučević Ahmete: "Slušaj mene, Perko Šaletiću! Otišla je četa od Nikšićah, a pred četom gradska buljubaša Jusa Ljuca, da ga bog ubije,

no se danas uz Jabuku čuvaj." Za to Perko ni habera nema, no Šaletić uz Jabuku pođe; a kad malo bio ponaprijed, a evo ti četa od Nikšićah, uhvatili klance i bogaze; a evo ti mladi Crnogorci, ide jedan naprema drugoga, a najprvi Perko Šaletiću. Naljegoše na krvavi klanac; ali turske puške popucaše, prva puška puče od Turakah Juse Ljuce, da ga bog ubije, i pogodi Perka Šaletića, slomila mu nogu u koljenu. Ala banda, zavrgla se kavga! Ali turske puške popucaše, puče tanka puška od Turakah, a pogodi golema junaka, od Bjelicah Vasovića Kosta, posred pasa, ne dade mu glasa. Ali ranjen Perko pokliknuo: "Đe si, brate, Šaletiću Đuro, evo su me rane dopanule, desna mi je noga salomljena; od rane mi ništa biti neće, no me hoće živa posjeć Turci." Al' da vidiš Šaletića Đura đe na Perka ranjenoga dođe. od obraza pali džeferdara a pogodi dobroga Turčina, od Nikšićah Njuharević Deda, među oči u turačku glavu, -

ni živa ga zemlja ne ščekiva; pade Turčin niz dobra dorina, ali Đuro juriš učinio, te posječe glavu od Turčina i uze mu svijetlo oružje. Ali puče puška crnogorska, s Velestova Remiković Živka, a pogodi dobroga Turčina, od Nikšićah Skočić barjaktara, na zlo ga je mjesto pogodio ,među toke u prsi široke; pade Turčin u zelenu travu. Al' da vidiš dobroga junaka a od Čeva Šaletića Đura: na Turčina juriš učinio, i posječe od Turčina glavu i uze mu glavu i oružje. Pobjegoše uz Jabuku Turci, ugnaše ih niz Rudine ravne, na Rudine boja razdvojiše; grdni Turci bježe put Nikšićah ostaviše struke i saruke, ostaviše torbe i obuću, čuku sobom mrtve i ranjene. Al' da vidiš Šaletića Đura kad do Perka ranjenoga dođe i donese dvije turske glave; ali veli Perko Šaletiću: "Blago meni, mili brate Đuro, nijesu mi rane od vidanja, ma mi nije žao umrijeti, ti si mene dobro osvetio kad posječe dvije turske glave;

no napravi drvena nosila i nosi me na Trešnjevo ravno, na dvorove vojvode Vuksana. I čuj dobro, mili brate Đuro: ja ti teški amanet predajem, nemoj mene kopat u Trešnjevo, no me nosi Čevu na krajinu, pa ćeš mene ukopati divno, jer od ranah izvidat se neću." Ali Đuro napravi nosila, i on nosi Perka ranjenoga doklen s njime na Trešnjevo dođe, na dvorove vojvode Vuksana. Tu su noćcu prenoćili crnu, drži Đuro Perka pod ramena: a kad noći ispred zore bilo, gad se Perko s dušom razd'jelio; pa mi nosi Đuro brata svoga, donese ga na Čevo krvavo, ukopa ga i ožalova ga.

Boj za Pasište

(oko 1799. god.)

Mili bože, pa svemu ti hvala, ka pokliče Radojev Saviću u zeleno polje Lukavicu; Savić viknu ka da soko kriknu, baš u rasvit zore na istoku: "Čekajte se, gradske buljubaše, evo vama Savić na torine, za Savićem pet stotin Piperah;

vrijeme je da se obidemo oko ravna polja Lukavice: jedna paša, a dvoje čobanah, go ne može više podnijeti, ne slažu se ovce s vukovima niti mogu Turci sa Srbima. No jesu l' se bule preobule da ne skaču bose po kamenu, da Pipere jutros ne griješe?" Oćahu mu odgovarat Turci, no piperska đeca ne dadoše, no miloga boga pomenuše, na katune turske udariše. Mili bože, na svemu ti hvala, kako sinu Lukavica ravna od brzoga praha i olova: puška grmi na četiri strane, nož sijeva, krv se prolijeva, stoji cika malo i veliko, pomami se tursko svekoliko! Kad ogrija sunce Lukavicu, al' u Strmac imaš šta viđeti: su tri strane idu tri plijena. Al' klikuje Stakov Radovane: "Jes' u život, Radojev Saviću, al' si jutros, brate, poginuo, ka na jaku udari Turakah?" Tada kliknu Radojev Saviću: "Moj sokole, Stakov Radovane, hvala bogu na njegovu daru, jošt mi nije druga poginulo; no pogledaj, brate Radovane, Stijenjane, moje sokolove,

i ostale što su oko mene, nije mene bez biljega druga, što ne nosi biljeg od Turakah: neki glavu, a neki oružje, neki živa roba uhvatio. No pogledaj, Stakov Radovane. u široko polje Lukavicu. evo ide sila od Turakah, a pred njima gradska buljubaša, Hadži-Mušo na konja mrkova, i oće nas sila pritisnuti, mnogo od nas jadah učiniti, e je naša posustala vojska po planini razgoneći Turke." Kad izljegli Lukavici Maloj, lijepo ti bješe pogledati kad se turski plijen sastavio: pet hiljada drobne životinje, a hiljada konjah i volovah, a za njima vojske pet stotinah. sve Pipera, ljuta ubojnika. Nego evo muke i nevolje, e ih stiže potoč od Turakah, Hadži-Mušo na konja mrkova, za hadžijom od grada građani; na Pipere juriš učiniše, Piperi se dobro prepadoše, no bog dade i sreća njihova te Pipere srete pomoć mala od Liješnja i od Dubokoga, te Pipere dobro izručiše. Nego viknu Radojev Saviću: "Ha, Piperi, moji sokolovi,

bjelodano da se obidemo, da vidimo ko je za junaštvo!" Tad Piperi na Turke udriše; bog im dade i sreća junačka, posjekoše gradsku buljubašu, Hadži-Muša na konja mrkova. Kad pogibe turska buljubaša, tada Turci pleći obratiše niz široko polje Lukavicu tu desetak posjekli Piperi, i na to su boja razdvojili. No doziva pandur-baša Mujo, on doziva Radojev Savića: "O Saviću, od Piperah glavo, je li tebe kogođ poginuo od turskoga boja nesretnoga?" Ali njemu Savić govoraše: "Što me pitaš, pravo ću ti kazat: Pipera mi nije poginulo tek ste jedno momče obranili, sa Stijene Savova Mušiku, od rane mu ništa biti neće; no boga ti, pandur-baša Mujo, koliko je pogiblo Turakah od našega boja žestokoga, jer nijesam izbrojio glave?" Odgovara pandur-baša Mujo: "Hajde zbogom, Radojev Saviću, izgubi mi tridest i jednoga, da ne vidi bula nijednoga, a suviše roblje porobljeno - teže mi je nego mrtve glave; ti me dobi jutros na junaštvo,

dobi jutros dvije Lukavice i Trebiješ, zelenu planinu, - neka ti ih, čestite ti bile. već se na njih ne vraćaju Turci!

Osman Kapetan i Pješivci

(oko 1800. god.)

Piju vino age od Nikšićah na bijelu haru Mušovića, među njima Osman kapetane, do Osmana Njuharević Salko, s druge strane Nikčeviću Pejo, do njih agah dvadest i četiri. Pošto su se nakitili vina, o svačem se Turci zađedoše, ma sve Turci zbore o junaštvu, ko je bolji junak na krajini. Reče aga Njuharević Salko: "Nema u nas boljega junaka od uskoka Peja Nikčevića." Svi mu age riječ pofermaše, no ne hoće Osman kapetane, već je Osman riječ besjedio: "Kamenom se pohvalili, Turci, što hvalite Peja Nikčevića? Nit' je junak nit' ga je rodio: da je junak Pejo Nikčeviću, ne bi sjeka braću Stubičane, ne bi svoja polomio krila, ne bi sjeka ostale Pješivce. A da bi mu šake zapanulo,

što bi od nas Pejo učinio kad siječe tako Stubičane?" To ža Peju na svijetu bilo, nasrdi se, na noge skočio, a šareni čibuk pripalio, otište se gradu niz čaršiju dokle Pejo dođe pred džamiju, a tu nađe svoga pobratima, pobratima, Ahmet Mustafagić'. Viđe Peja Ahmet Mustafagić, pozna Peja e se nasrdio, pa se s njime Turčin razgovara: "Što si mi se, pobre, nasrdio? Eja su te Turci prekoreli na nesretnu haru Mušovića?" - "O Ahmete, mio pobratime, ljuto su me Turci prekoreli, od ukora živjeti ne mogu; no, Ahmete, bogom pobratime, ka si skoro iz čete došao, da nijesi šićar uhodio, šićar velji za malo družine, đe bi naša četa šićarila ali koju glavu ugrabila?" No mu Ahmet riječ govoraše: "Jesam skoro iz čete došao, dobar sam ti šićar uhodio u Njivice u Liješće Gornje: b'jele ovce Mrkoja serdara; kod ovacah nigđe niko nema do ludoga Neška i Mijuška, oni poje ovce na Žljebove; tu možemo njima udariti

i bijele ovce plijeniti, a posjeći Neška i Mijuška bez mrtvoga i ranjena druga." Tada njemu Pejo govorio: "Ne, Ahmete, bogom pobratime, e su ovce Mrkoja serdara, on nagleda Neška i Mijuška, da mu đecu ne pokolju Turci; Mrkoje je junak za junaštvo, oće našu četu iskopati." S tijem ti ga preturio pobre. te ne smješe udrit na Mrkoja. No mu opet Ahmet besjedio: "Ja sam drugi šićar uhodio za Kupićem, zelenom planinom, na široku Lokvu Radojevu, prebijele ovce Lješkovića; kod ovacah nigđe nitko nema do samoga Živković Lazara, i s njime je popadija mlada te uzvrće ovce po planini, a Lazar se u planinu čuva, a od tebe, Pejo pobratime." Pa se digli oba pobratima i pođoše haru Mušovića, pa govore Osman kapetanu: "Čuj nas dobro, Osman kapetane: mi hoćemo četu podignuti, povesti je u pleme Pješivce, da sa malom četom udarimo na široku Lokvu Radojevu, a s trah nas je, bojimo se ljuto, ere će ne preteći Pješivci,

te ni dobre pogubiti glave; već podigni od grada građane, svedi vojsku niza Slive ravne te zađedi boja s Pješivcima, da izručiš Peja i Ahmeta." Kapetan je na noge skočio, te okupi od Nikšićah Turke, pa tek svanu zora na istoku, povede ih niza Slive ravne i zametnu boja s Pješivcima. Puške grme, kliču se junaci, konji fište, sokolovi pište, a krive se sehratlije Turci, sne spominju Mrkoja serdara i Nikčević Ivana i Marka, e su oba od boja junaka. Boj začuo Pejo i Ahmete, pa skočiše iz gore zelene i udriše na bijele ovce, i bijele ovce zavrnuše. Ma Turcima loša sreća bila: uteče im mlada popadija i dijete Živković Lazare, haber daše u pleme Pješivce s im Turci plijeniše ovce. Malo bilo, mnogo ne trajalo, dok im mala pomoć priskočila, priskočila dva Goličevića, ts u zadnje Turke udariše, posjekoše dvije turske glave, Džulupović Usa i Abdiju; pa je druga pomoć priskočila, druga pomoć, dva Roganovića,

i Turcima štetu učiniše, izagnaše Turke iz plijena; pa je treća pomoć priskočila, od Cerova dva Vukićevića, u srednje su Turke udarili: Marko tuče, a Bojica sječe, a stari ih Šutan nagonjaše - četiri su glave otkinuli. Malo bilo, mnogo ne trajalo, udari im zmija isprijeka, ljuta zmija Kontić Radosave; kada njega Turci opaziše, utekoše Turci bez obzira. V što ću ti lakrdiju duljit: kad pogibe Ahmet Mustafagić, koji bješe čete arambaša, sva je turska četa poginula, od Turakah niko ne uteče do uskoka Peja Nikčevića, a i Pejo uteć ne oćaše, no ga lake noge uniješe. Pješivci se najedno skupiše, malo drugah, dvadest i četiri. Izbrojiše posječene glave: al' su glavah petnaest posjekli; ma je bolja Ahmetova glava nego pola nikšićkoga grada!

Razur Vranićah

(oko 1800. god.)

Prošeta se Vranić Muhamede do saraja Koskić Ahmet-bega, al' mu veli Vranić Muhamede: "Gospodare, Koskić Ahmet-bego, da mi dadeš sedamdeset drugah od odžakah od podgoričkijeh, od odžakah dobrijeh junakah, da zatvorim dva vlaška plemena. da povedem Turke u Vraniće, da se na nas četa ne podigne. četa mala od Gorice Crne, i da do nas ne dohode vojske." No govori Koskić Ahmet-bego: "O Turčine, Vranić Muhamede, hajde biraj sedamdeset drugah, od odžakah dobrijeh junakah, pa ih vodi u tvoje Vraniće, i daću ti harač za družinu!" On izabra sedamdeset drugah, od odžakah dobrijeh junakah, odvede ih Ture u Vraniće. Kad zapade Ture u Vraniće, ne da četi od Brđanah doći, od Piperah, al' od Crne Gore. No začuo Radojev Saviću, pa pokupi tri četiri druga, i pred njima Bećković Pavića, te otide s njima niz Lazine, doklen dođe na vrh od Trijepča. te zamjeri vranićke pandure, u Vraniće, kraje podgoričke. mnoge konje i bijele ovce; pa govori Radojev Saviću:

"Barjaktare, Bajović Paviću, smijemo li udarit Turcima?" No mu tader Pavić govoraše: "Oj moj brate, Radojev Saviću, velika je sila od Turakah, strah je mene i bojim se ljuto jere će nam poginut Piperi." Na to Savić govori Paviću: "Hajde mene pokupi Pipere, jer su, brate, presilili Turci, ako bog da, hoće poginuti!" Tader Pavić posluša Savića, i Pipere bješe pokupio na široko polje Strganicu, i pred njima serdar Šušoviću. Tader Paun govori Saviću: "O Saviću, naša kupivojsko, nemoj zađet raju sirotinju, da nas, brate, ne ukune raja." No mu tader Savić govorio: "A ne bo j se, serdare Paune. a nećemo zađet sirotinju. no na silne Turke u Vraniće." Pa su Zetu vodu pregazili a na troje razd'jeliše vojsku: pred jednom je serdare Paune, a pred drugom Radojev Saviću, a pred trećom barjaktar Paviću; Savić ide s vojskom na pandure, a Šušović u Njive Vranićke da on čeka silnu Podgoricu, a barjaktar Pavić u Vraniće pa bijele ovce podgoričke.

Kad svanulo i ogrija sunce, al' se jedno stado otvorilo - od Lužana Vratnica Šćepane: bješe Šćepan rodom Crnogorac a pobratim Bajović Pavića. Žao bješe Bajović Paviću da pogine Vratnica Šćepane, no mu vika iz grla bijela: "Bjež, Šćepane, zlo ti jutro bilo, Piperi te jutros posjekoše!" Ne kće Šćepan mučke biježati, pušku meće, a iz grla viče, a Turčina Vranić Muhameda: "Zlo ti jutro, Vranić Muhamede, Piperi ti jutros udariše!" A kad začu Vranić Muhamede, on glas dade brzo Podgorici, brzo silna dođe Podgorica. A kad viđe serdar Šušoviću, papuči se serdar na Pavića, vojsku kupi, a glasove daje, pa je tader serdar govorio: "O Piperi, moja braćo draga, ko ć' izmetat pušku na Turčina bez Stijene ali Rogamljanah - da bog da mu pusta ostanula! No mi hajte doma da idemo." Piperi ga bjehu poslušali, svi Piperi za njim otidoše; sam ostade Rogam i Stijena; a kad dođe silna Podgorica, ugnala ih uz Rupu Vranićku, hoćahu ih pohvatati žive.

No kad viđe Radojev Saviću, uze sobom sedam osam drugah, pa je s bande zaminuo Turke; tankoj puški živi oganj dade, te pogodi Tura Đečevića, pa mu dobru odsiječe glavu. Halaknuše, boga spomenuše, a u Turke juriš učiniše, sedamnaest posjekoše glavah; još toliko posjeći hoćahu, no se nagna junak na junaka, od Stijene Noveljić Nikola na Turčina Đečević Mehmeda; ćaše Nika uhvatit Turčina, no mi Turčin pušku opalio, te Nikoli srce opalio; puče druga, obali Mehmeda, uzeše mu glavu i oružje. Svi se vrsni Turci pobiraše od odžakah od podgoričkijeh, pobiraše, te ispogibaše, i pogibe Vranić Muhamede; i na tome boja razdvojiše.

Osveta Bajova

Knjigu piše Vujošev Šabane sa Jezerah ispod Durmitora, opravi je u Moraču Gornju, a na ruke Mijatu serdaru: "O Mijate, dragi pobratime. jesi l' čuo, jesi l' razumio,

pobratime, što je prije bilo. kad je Pivski Bajo udario, udario na Grdijevića, te mu grdno i žalosno bilo? Tader mu je društvo poginulo, on uteče u Primorje ravno - već se amo ne povrnu Bajo, ostade nam neosvećen Bajo. Sada evo zgode prevelike: Tara voda spala na gazove; pokupi mi jednu četu malu, nemoj četu, no veliku vojsku, hajde meni na Jezera ravna da idemo preko Tare ladne da udrimo na Grdijeviće, nećemo li osvetiti Baja!" Kad Mijatu tanka knjiga dođe te vidio što mu knjiga piše. on okupi moračke glavare, a među njih Minu Radovića. pa kazuje što je i kako je. A bijaše Mina govorio: "O Mijate, dragi pobratime. da otideš u Jezera ravna do našega bogom pobratima. da vi četu jednu okupite, te vodite u Grdijeviće, te palanke turske uhodite. Ako vidiš lijepe prilike đe možemo njima udariti i našega Baja osvetiti, vi ćete mi knjigu opraviti, ja ću vama vojsku pokupiti

i izvesti na Jezera ravna-" A kad Mijat riječ razumio, iz podruma izvede kulaša, osedla ga i opusati ga, priteže mu na spone kolane; pa iznosi torbu obramnicu, objesi je konju o unkašu, o unkašu debelu kulašu, i debela zauzda kulaša, prekrsti se, sjede na kulaša. Ode Mijat uz Moraču Gornju, na Javorje zdravo izlazio; tu debela odsjede kulaša a svede ga u Tušinu ravnu, pa debela posjede kulaša otište ga uz Tušinu ravnu tankoj kuli popa Milutina. Daleko ga pope ugledao, malo bliže te ga susretao: ruke šire u lice se ljube, pitaju se za mir i za zdravlje, uzeše se za bijele ruke, pa odoše na popovu kulu; za gotovu sofru zasjedoše, pa se hladna vina nakitiše a o svačem heglen zauzeše, a najviše o dobru junaštvu. To bijaše pope govorio: "O Mijate, dragi pobratime, ta doklen si konja zamučio?" "Bogme, pobro, u Grdijeviće, da palanke turske uhodimo, da ako nam bog i sreća dade,

nećemo li njima udariti da našega Baja osvetimo." A kad čuo pope Milutine, tu ga pope dobro naučio, a otolen na noge skočili. Mijat svoga posjede kulaša, pa okrenu uz Jezera s njime. A kad bio niže Durmitora, tankoj kuli Vujošev Šabana, daleko ga Šaban opazio, malo bliže te ga susretao. Mijat svoga odsjede kulaša, ruke šire u lice se ljube, pitaju se za junačko zdravlje, pa odoše Šabanovoj kuli. Piše vino za neđelju danah; tada Mijat bješe govorio: "O Šabane, dragi pobratime, ja nijesam ožednio vina, imam vina i kod moje kule, sve u ime boga milosnoga a u zdravlje moga gospodara, gospodara Petrović vladike; no sam doša, dragi pobratime, da idemo u Grdijeviće da palanke turske uhodimo. možemo li njima udariti." To rekoše, na noge skočiše, priprtiše torbe obramnice. preturiše struke singavice, granajlije puške dohvatiše, pa pođoše uz Jezera ravna; dok siđoše Tari vodi hladnoj.

sedam osam drugah sakupiše. Taru vodu zdravo prelaziše; dok izišli na Bobovo ravno, tu ih b'jeli danak ostavio. a tamna ih noćca prihvatila: i hajduci zdravo pregazili sve Bobovo i Ograđenicu, i Ljubičnu, zelenu planinu. pa sađoše u Grdijeviće. Tu ih tavna noćca ostavila. a bijeli danak prihvatio. viš' palanke turske zadanili; tu su bili i dva i tri dana, dok palanke turske uhodili, pa otolen na noge skočiše. Kud god pošli, na Jezera došli. pa otolen knjige nakitiše, opraviše u Moraču Gornju na vojvodu Minu Radovića: "Haj na noge, krvava gazijo, palanke smo turske uhodili, vojsku kupi, na Jezera hodi!" A drugu su knjigu napravili, opravili u Tušinu ravnu. a na ruke popu Ceroviću: "Milutine, pope Ceroviću, vojsku kupi na Jezera hodi!" Kad vojvodi tanka knjiga dođe. Moračane listom okupio: "Na noge te, moji sokolovi!" A sahiju jednu opravio, opravio u Ljevišta ravna, na Uskoke, na turske krvnike:

"Na noge te, moji sokolovi, dođ'te brzo na Javorje ravno!" A vojvoda posjede đogata, na Javorje vojsku iskupio; tu je svoju vojsku prebrojio, taman na broj pet stotinah druge i krenuše uz Jezera s njome tankoj kuli Vujošev Šabana. Dok evo ti pope Milutine, oko njega drugah pet stotinah. Do dva su ih pobra opazili, te su svoju vojsku susretali: preko Tare okrenuše vojsku. A kad bili na Bobovo ravno, tu su jedno ostavili društvo, a pred njima Taušana Rada, da ih čuva od Kolašinacah. Tu ih tavna noćca ostavila, dok su sašli u Grdijeviće, pa tu Mijat razredio vojsku; on razredi na četvoro vojsku, a družini bješe govorio: "Nemoj koji otklen udariti dok ja dođem pred tursku palanku, dok ja zovnem Mehovića Muja, jer je silan turski buljubaša." A da vidiš serdara Mijata! Kad opuči zora od istoka, privuče se pred bijelu kulu, pak zavika grlom i avazom: "O Turčine, Mehoviću Mujo, ja sam čuo jesi junak dobar. a ni mene ne kudi družina:

no izidi pred bijelu kulu, jer te zove Mijate serdare." Turčin skoči iz meka dušeka, iznad sebe dohvati šišanu; desnom rukom otvorio vrata, u lijevu iznese šišanu, pa zarati vezenu šišanu. A da vidiš serdara Mijata: on zarati svoga džeferdara, prinese ga oku i obrazu, pa okrenu junak na junaka: Mijatova puška ugrabila, te Turčina dobro pogodila pod al-kalpak, u čelo junačko, - sve mu čelo puče na četvoro! Pade Turčin na dolinu mrtav, Turčin pade, a Mijat dopade, te mu rusu posiječe glavu i skide mu vezenu šišanu. Dok zagrmlje sa četiri strane, na palanke turske udariše. Da je kome stati te gledati: puške breče, a junaci ječe, nož sijeva, krvca se prol'jeva! Taman tridest glavah posjekoše i dosta im jada napraviše, i palanke turske poharaše, poharaše pa ih zapališe, i pl'jeniše ovce i goveda, i velike konje i volove. Tu veliki šićar zadobiše i idoše zdravo i veselo.

Početak bune protiv dahija

(1804. god.)

Bože mili, čuda velikoga, kad se hćaše po zemlji Srbiji, po Srbiji zemlji da prevrne i da druga postane sudija! Tu knezovi nisu radi kavzi, nit' su radi Turci izjelice, al' je rada sirotinja raja, koja globa davati ne može ni trpiti turskoga zuluma, i radi su božji ugodnici, jer je krvca iz zemlje provrela. zeman došo, valja vojevati, za krst časni krvcu proljevati, svaki svoje da pokaje stare. Nebom sveci staše vojevati I prilike različne metati viš' Srbije na nebu vedrome. 'Vaku prvu priliku vrgoše: od Tripuna do Svetoga Đurđa svaku noćcu mjesec se hvataše da se Srbi na oružje dižu, al' se Srbi dignut ne smjedoše; drugu sveci vrgoše priliku: od Đurđeva do Dmitrova dana sve barjaci krvavi idoše viš' Srbije po nebu vedrome da se Srbi na oružje dižu al' se Srbi dignut ne smjedoše: treću sveci vrgoše priliku: grom zagrmi na Svetoga Savu,

usred zime, kad mu vreme nije. sinu munja na časne verige, potrese se zemlja od istoka da se Srblji na oružje dižu, al' se Srblji dignut ne smjedoše; a četvrtu vrgoše priliku: viš' Srbije na nebu vedrome uhvati se sunce u proljeće, u proljeće na Svetog Tripuna, jedan danak tri puta se hvata a tri puta igra na istoku. To gledaju Turci Biograci i iz grada svi sedam dahija: Aganlija i Kučuk-Alija i dva brata, dva Fočića mlada, Mehmed-aga i s njime Mus-aga, Mula-Jusuf, veliki dahija. Derviš-aga, gradski taindžija, starac Fočo od stotine ljeta. Sve sedam se sastalo dahija Biogradu na Stambol-kapiji, ogrnuli skerletli binjiše, suze rone a prilike glede: "Alah, kardaš, čudnijeh prilika! Ono, joldaš, po nas dobro nije." Pa od jada svi sedam dahija načiniše od stakla tepsiju. zagrabiše vode iz Dunava, na Nebojšu kulu iznesoše, na vrh kule vrgoše tepsiju, u tepsiju zv'jezde pohvataše da gledaju nebeske prilike, što će njima biti do pošljetka.

Oko nje se sastaše dahije, nad tepsijom lice ogledaše. Kad dahije lice ogledaše, sve dahije očima viđeše: ni na jednom glave ne bijaše. Kad to viđe sve sedam dahija, potegoše nadžak od čelika, ge razbiše od stakla tepsiju, baciše je niz bijelu kulu, niz bijelu kulu u Dunavo, od tepsije nek potroška nema; pa od jada svi sedam dahija pošetaše brižni neveseli niz Nebojšu, kulu Jakšićevu, odšetaše u kafu veliku, pak sjedoše po kafi velikoj, sve sjedoše jedan do drugoga, starca Foču vrgli u začelje, bijela mu brada do pojasa; pak povika sve sedam dahija: "K nama brže, hoce i 'vaizi, ponesite knjige indžijele, te gledajte što nam knjige kažu, što će nama biti do pošljetka." Potekoše hodže i 'vaizi, donesoše knjige indžijele; knjige glede, grozne suze rone, dahijama ovako govore: "Turci braćo, sve sedam dahija, 'vako nama indžijeli kažu: kad su 'nake bivale prilike viš' Srbije, po nebu vedrome, ev' od onda pet stotin' godina,

gad je srpsko poginulo carstvo. Mi smo onda carstvo zadobili i dva vlaška cara pogubili: Konstantina nasred Carigrada, ukraj Šarca, ukraj vode hladne, i Lazara na polju Kosovu. Miloš ubi za Lazu Murata, al' ga dobro Miloš ne dotuče, već sve Murat u životu bješe dok mi srpsko carstvo osvojismo; onda sebi vezire doziva: "Turci braćo, lale i veziri, ja umrijeh, vama dobih carstvo, nego ovo mene poslušajte da vam carstvo dugovječno bude: vi nemojte raji gorki biti, veće raji vrlo dobri bud'te; nek je harač petnaest dinari, nek je harač i tridest dinari, ne iznos'te globa ni poreza, ne iznos'te na raju bijeda; ne dirajte u njihove crkve, ni u zakon, niti u poštenje; ne ćerajte osvete na raji što je mene Miloš rasporio - no je sreća vojnička don'jela: ne može se carstvo zadobiti na dušeku sve duvan pušeći; vi nemojte raju razgoniti po šumama da od vas zazire, nego paz'te raju ka sinove; tako će vam dugo biti carstvo. Ako l' mene to ne poslušate,

već počnete zulum činit raji, vi ćet' onda izgubiti carstvo.' - Car umrije, a mi ostadosmo, a mi našeg cara ne slušasmo, već veliki zulum podigosmo: pogazismo njihovo poštenje. svakojake b'jede iznosismo. i na raju globe navalismo. i grjehotu bogu učinismo. Sad su 'nake postale prilike. sad će neko izgubiti carstvo: ne bojte se kralja nijednoga kralj na cara udariti neće, niti može kraljevstvo na carstvo. jer je tako od boga postalo - čuvajte se raje sirotinje! Kad ustane kuka i motika, biće Turkom po Mediji muka. u Šamu će kade proplakati, jera će ih raja ucv'jeliti. Turci braćo, sve sedam dahija, tako naši indžijeli kažu da će vaše kuće izgorjeti, vi dahije glave pogubiti; iz ognjišta pronić će vam trava a munare popast paučina, neće imat ko jezan učiti; kud su naši drumi i kaldrme. i kuda su Turci prolazili i s konjskijem pločam' zadirali, iz klina će poniknuti trava, drumovi će poželjet Turaka. a Turaka niđe biti neće!

Tako knjige indžijeli kažu." Kad to čuše svi sedam dahija, sve dahije nikom ponikoše i preda se u zemlju pogl'aše - s knjigom ne zna niko besjediti ni kako će knjizi otkazati: starac Fočo podavio bradu. pa je b'jelu sa zubima grize, ni on ne zna s knjigom besjediti. već se i on tome poslu čudi; ne poniče Fočić Mehmed-aga. ne poniče, već junak pokliče: "Dišer, more, hodže i 'vaizi! Mol'te boga i jezan učite svaki danak, a sve po pet puta. ne brin'te se nama dahijama: dok je nama zdravlja i pameti i dok nam je biogradskog grada. mi smo kadri upraviti gradom. oko grada sirotinjom rajom. Kad kraljevi na nas vojštit neće, kako će nam raja dosaditi, kod nas ima u sedam dahija u svakoga po magaza blaga, kakva blaga! sve meka dukata. a sve pusta blaga ležećega. U nas, braćo, četiri dahije. Aganlije i Kučuk-Alije i u mene i Mula-Jusufa, u svakoga ima pusta blaga nebrojena po dvije magaze. Nas četiri kada ustanemo, ustanemo pa noge lagane,

a magaze blagom otvorimo, prosućemo rušpe po kaldrmi, na dukate pokupiti vojsku; pas četiri velike dahije pa četvoro razd'jeliti vojsku, pa četvoro, ko četiri brata; poći ćemo iz našega grada kroz našijeh sedamn'est nahija, isjeć ćemo sve srpske knezove, sve knezove srpske poglavice, i kmetove što su za potrebe, i popove srpske učitelje. samo ludu đecu ostaviti, ludu đecu od sedam godina. pak će ono prava biti raja i dobro će Turke poslužiti. Dok pogubim kneza Palaliju iz lijepa sela Begaljice, on je paša, a ja sam subaša; dok pogubim i Jovana kneza iz Landova sela malenoga, on je paša, a ja sam subaša; i Stanoja kneza iz Zeoka, on je paša, a ja sam subaša: dok pogubim Stevu Jakovljeva iz Lijevča gn'jezda hajdučkoga; on je paša, a ja sam subaša; i Jovana kneza iz Krsnice; dok pogubim do dva Čarapića iz Potoka B'jelog od Avale, koj' su kadri na Vračar izaći, u Biograd Turke zatvoriti. oni s' paše, a ja sam subaša;

dok pogubim Crnoga Đorđija iz Topole sela ponosita, koji s bečkim trguje ćesarom: on je kadar svu džebanu kupit od bijela grada Varadina i oružje što je za potrebe, on je kadar na nas zavojštiti - on caruje, a ja subašujem; dok pogubim protopop' Nikolu iz lijepa sela Ritopeka, on pašuje, a ja subašujem; dok pogubim Đorđija Guzonju i njegova brata Arsenija iz lijepa sela Željeznika, koj' je kadar Topčider zatvorit; dok pogubim protopopa Marka iz lijepa sela Ostružnice, on je paša, a ja sam subaša; dok pogubim do dva igumana, Hadži-Đeru i Hadži-Ruvima, koji znadu zlato rastapati i sa njime sitne knjige pisat, nas dahije caru opadati, oko sebe raju sjetovati, oni paše, a mi smo subaše; dok pogubim Birčanin Iliju, oborkneza ispod Međednika - evo ima tri godine dana otkako se vrlo posilio: kud gođ ide, sve krhata jaše. a drugoga u povodu vodi, on buzdovan o unkašu nosi, a brkove pod kalpakom drži,

on Turčinu ne da u knežinu; kad Turčina u knežini nađe, topuzom mu rebra isprebija, a kad Turčin stade umirati, a on viče na svoje hajduke: "More, sluge, tamo pašče bac'te đe mu gavran kosti naći neće!" a kad nama porezu donese, pod oružjem na divan iziđe, desnu ruku na jatagan metne, a lijevom porezu dodaje: "Mehmed-aga, evo ti poreze, sirotinja te je pozdravila: više tebi davati ne može!" ja porezu započnem brojati, a on na me očima strijelja: "Mehmed-aga, zar ćeš je brojiti? Ta ja sam je jednom izbrojio!" a ja više brojati ne smijem, već porezu ukraj sebe bacim, jedva čekam da se skine b'jeda jer ne mogu da gledam u njega - on je paša, a ja sam subaša; dok pogubim kneza Grbovića iz lijepa sela Mratišića, on je paša, a ja sam subaša; dok pogubim i Aleksu kneza iz lijepa sela Brankovine, i Jakova, brata Aleksina - car i ćesar kad se zavadiše, kod ćesara obršteri biše i nosiše od zlata kaškete popl'jeniše sve turske palanke.

porobiše, vatrom popališe; car i ćesar kad mir učiniše, a oni se caru predadoše i kod cara knezovi postaše, mnoge Turke caru opadoše; sedam paša što su opadnuli, opadnuli, pa ih pomorili; - oni paše, a mi smo subaše; dok pogubim kneza tavnavskoga, iz Ljutica Stanka oborkneza; dok pogubim kneza mačvanskoga, s Bogatića Martinović Lazu, on je paša, a ja sam subaša; dok pogubim kneza pocerskoga, s Metkovića Ružičić Mihajla, on je paša, a ja sam subaša; dok zapalim Raču ukraj Drine i pogubim Hadži-Melentija, koj' je išo preko mora sinjeg, te je vlašku ćabu polazio, pak se uzgred u Stambol svratio i od cara ferman izlagao ča stotinu žutijeh dukata. da vlasima bogomolju gradi, da je gradi za sedam godina - pačini je za godinu dana; evo ima šest godina dana kako zida pokraj crkve kule, a u kule nabavlja džebanu i po mraku topove privlači - vidiš, joldaš, da se nečem nada! Pak ćem' onda zaći kroz nahije, te isjeći sve srpske kmetove. -

Kako bi nam raja dodijala?" Sve dahije na noge skočiše, Mehmed-agi svi se pokloniše: "Hvala, joldaš, Fočić Mehmed-aga! Tvoja pamet pašovati može, mi ćemo te pašom učiniti, tebe ćemo svagđe poslušati." Starac Fočo poče govoriti: "Nuto momka i nuto pameti, s kojom r'ječi na pašaluk sjede! Uzmi sinko, Fočić Mehmed-aga, uzmi slame u bijelu ruku, mahni slamom preko vatre žive: il' ćeš vatru sa tim ugasiti ili ćeš je većma raspaliti? Vi možete, i bog vam je dao, tako silnu pokupiti vojsku, i poć ćete, sinko, kroz nahije; jednog kneza prevarit možete i na vjeru njega domamiti - svoju ćete vjeru izgubiti, jednog posjeć, a dva će uteći, dva pos'jeci, četiri odoše: oni će vam kuće popaliti, vi dahije od njih izginuti. Al' vi tako nemojte raditi. nego mene starca poslušajte! Ja sam gledo u našem indžilu: ono naše dugo biti neće, nego će se promj'eniti carstvo; već se. sinko, podobrite raji: od harača raji otpustite, nek je harač ko što Murat reče;

prođite se globa i poreza; s knezovima vi se pobratite, knezovima hate poklanjajte, kmetovima osrednje paripe, s popovima u dosluku bud'te, ne bi l' i mi uz njih preživljeli, jera naše dugo biti neće. A što će vam više pusto blago? Da meljete, izjest ne možete." Al' govori Fočić Mehmed-aga: "Moj babajko, ne slušam te, stari!" To izreče, a na noge skoči, a za njime ostale dahije, pak na gradu baciše topove, na dukate pokupiše vojsku. Njih četiri velike dahije, Aganlija i Kučuk-Alija, Mula-Jusuf, Fočić Mehmed-aga, na četvoro razd'jeliše vojsku, njih četiri, ko četiri brata, pak na gradu otvoriše vrata i odoše s vojskom po teftišu kroz njihovih sedamn'est nahija. Prvog srpskog kneza prevariše: domamiše kneza Palaliju i u Grockoj njega pogubiše; i Stanoja kneza iz Zeoka prevariše, pa ga pogubiše u njegovom dvoru bijelome; prevariše Marka Čarapića, prevariše, te ga pogubiše; i Gagića Janka buljubašu iz Boleča sela malenoga;

pogubiše kneza Teofana iz Orašja Smederevske Nah'je pa i kneza Petra iz Resave; prevariše Mata buljubašu iz Lipovca blizu Kragujevca, te i njega mlada pogubiše. Moravcima crkvi dopadoše i tu Hadži-Đera pogubiše, a Ruvima u grad opremiše i u gradu njega pogubiše. Mehmed-aga u Valjevo dođe: Grbović se bješe osjetio, pa Grbović na stranu pobježe, a dođe mu oborknez Aleksa i dođe mu Birčanin Ilija, obojicu hvata Mehmed-aga, bijele im savezao ruke, pa ih vodi na most Kolubari: a kad viđe oborknez Aleksa da će Turci oba pogubiti, tad on reče Fočić Mehmed-agi: "Gospodaru, Fočić Mehmed-aga. pokloni mi život na mejdanu, evo tebi šeset kesa blaga!" Mehmed-aga govori Aleksi: "Ne mogu te, Aleksa, pustiti da mi dadeš i sto kesa blaga." Al' besjedi Birčanin Ilija: "Gospodaru, Fočić Mehmed-aga, evo tebi i sto kesa blaga, pokloni mi Život na mejdanu!" Veli njemu Fočić Mehmed-aga: "Ne budali, Birčanin Ilija!

Ko bi gorskog upustio vuka?" Mehmed-aga viknu na dželata, dželat trže sablju ispod skuta. te Iliji odsiječe glavu; a Aleksa sjede na ćupriju, pa ovako poče govoriti: "Bog ubio svakog hrišćanina koji drži vjere u Turčinu! Ah. Jakove, moj rođeni brate, ti ne drži vjere u Turcima, đe s' udesiš, udri se s Turcima!. Jošt Aleksa govoriti šćaše, ali dželat govorit ne dade, trže sablju ods'ječe mu glavu. Kada do dva kneza pogiboše na ćupriji nasred Kolubare, knez Aleksa, Birčanin Ilija, Hadži-Ruvim nasred Biograda, jednog dana, a jednoga časa, viš' njih jarko pomrčalo sunce. Mehmed-aga konaku pohiti ne bi l' još kog Srba zastanuo, da još bira đekog da pos'ječe, al' kad Srbi žalost opaziše, iz čaršije namah pobjegoše. Mehmed-agi nijedan ne dođe. Kad to viđe Fočić Mehmed-aga, odmah pozna da gore uradi, i odmah se bješe pokajao, al' se veće dockan pokajati, već povika dvanaest delija i Uzuna, svoga kafedžiju: "Čujete li, moji sokolovi:

brzo dobre konje posjednite, pak trčite u selo Topolu ne bi l' Crnog pogubili Đorđa; ako li nam sad uteče Đorđe, neka znate dobra biti neće." Kad to čuše dvanaest delija, odmah dobre konje posjedoše, i pred njima Uzun kafedžija, otidoše u selo Topolu u subotu uoči neđelje; na osvitak neđelji dođoše, prije zore i bijela dana, i Đorđine opkoliše dvore, udariše s obadvije strane, a sa dvije strane povikaše: "Iziđ' amo, Petroviću Đorđe!" Ko će ljuta zmaja prevariti, ko li njega spavaćiva naći? Đorđe se je junak naučio prije zore svagda uraniti, umiti se i bogu moliti, i popiti po čašu rakije: bješe Đorđe prije uranio i otišo u donje podrume. Kada viđe oko kuće Turke, on se njima javiti ne hćede; javi im se mlada Đorđinica: "Da bog s vama, Turci, noćas bi< šta tražite ovđe u to doba? Đorđe sada pred kućom bijaše, tu sad bješe, pak nekud otide, aja ne znam kud Je otišao;" a to Đorđe i gleda i sluša.

Kad je Đorđe izbrojio Turke, čašu popi, a pušku potpraši, uze dosta praha i olova, pa iziđe svojemu oboru među svojih dvanaest čobana; a kad dođe, čobane izbudi i ovako čobanima reče: "Braćo moja, dvanaest čobana, ustanite, obor otvorite, iz obora išćerajte svinje neka idu kuda kome drago; a vi, braćo, mene poslušajte i šarene puške potprašite, ako bog da te se ono steče što sam danas radit naumio, čestite ću vas sve učiniti, okovati u srebro i zlato, a u svilu obuć i kadivu." Svi čobani jedva dočekaše. išćeraše svinje iz obora, pak šarene puške potprašiše, namah oni za Đorđem pođoše. Ode Đorđe pravo svome dvoru: a kad Turke s čobanima viđe. onda Đorđe ovako govori: "Čujete li, dvanaest čobana, svaki jako glajte po Turčina, al' nemojte pušaka metati dokle moja najprije ne pukne, ja ću gledat Uzuna Mehmeda, viđećete što ć' od njega biti." To izreče Petroviću Đorđe, zemlji pade, pušci oganj dade,

puče puška, ostat pusta neće: đe je gledo, Đorđe pogodio, mrtav pade Uzun sa kulaša. Kad to viđe dvanaest čobana. namah puče dvanaest pušaka, - mrtvih pade onđe šest Turaka, šestorica na konjma pobježe. Namah Đorđe viknu po Topoli, te sakupi jošte više društva; sve po tragu Turke poćeraše, do Sibnice sela doćeraše, i tu Turci u han pobjegoše... Kami majci da ostati mogu! Tu ih Đorđe opkoli sa društvom, pa on viknu u selo Sibnicu, Sibnićani svi mu dolećeše, tu se sasta stotina junaka; namah Srbi hana zapališe, i trojica Turak' izgorješe, a trojica pred njih istrčaše i Srbini sva tri pogubiše. Na sve strane Đorđe knjige posla, u svih gradskih sedamn'est nahija, na kmetove, selske poglavare: "Svaki svoga ubijte subašu; žene, đecu u zbjegove krijte." Kad to čuše srpske poglavice. namah oni poslušaše Đorđa; svi skočiše na noge lagane, pripasaše svijetlo oružje, svaki svoga ubiše subašu, žene, đecu u zbjeg odvedoše. Kad je Đorđe Srblje uzbunio

i s Turcima veće zavadio, onda Đorđe prođe kroz nahije, pa popali turske karaule, i obori turske teferiče, i udari na turske palanke, sve palanke on turske popali, žensko, muško, sve pod mač udari, teško Srblje s Turcima zavadi. Turci misle da je raja šala, al' je raja gradovima glava; usta raja ko iz zemlje trava, u gradove saćeraše Turke. Trči Đorđe od grada do grada i građane svagđe dovikuje: "Čujete li, vi Turci građani, na gradov'ma otvarajte vrata, izmeđ' sebe dajte zulumćare, ak' hoćete mirni da budete - da gradove caru ne kvarimo; jer ako ih vi dati nećete. izmeđ' sebe Turke zulumćare, te gradove raja načinila, gradila ih po devet godina, kadra ih je za dan oboriti i sa carem kavgu zametnuti; a kada se s carem zavadimo, da ustane svi sedam kraljeva da nas mire, pomirit nas neće: bićemo se, more, do jednoga!" Tad građani suze proljevahu i Đorđiji 'vako govorahu: Beg-Đorđije, od Srbije glavo, davaćemo što gođ raja ište,

ne kvarite carevih gradova ni sa carem zamećite kavge, mi daćemo Turke zulumćare." Pa građani ustadoše Turci, na gradove otvoriše vrata, izmeđ' sebe daju zulumćare, zulumćare izjelice Turke, predaju ih u srbinjske ruke. Bože mili i bogorodice, kada Srblji dokopaše Turke zulumćare u bijele ruke, pa ih staše Srbi razvoditi preko polja bez svijeh aljina, bez ćuraka i bez anterija, bez saruka, u malim kapama, bez čizama i bez jemenija, gole, bose topuzima tuku: "More, baša, kam' poreza naša?" U po polja Đorđe sablju vadi, zulumćarske odsijeca glave. A kad Đorđe isiječe Turke, isiječe Turke zulumćare, onda Đorđe u gradove uđe: što bi Turak' po gradov'ma 6'jelim. što bi Turak' za sječe is'ječe. za predaje što bi, to predade. za krštenje što bi, to iskrsti. Kad je Đorđe Srbijom zavlado i Srbiju krstom prekrstio i svojijem krilom zakrilio od Vidina pak do vode Drine, od Kosova te do Biograda, 'vako Đorđe Drini govorio:

"Drino vodo, plemenita međo izmeđ' Bosne i izmeđ' Srbije, naskoro će i to vreme doći kada ću ja i tebeka preći i čestitu Bosnu polaziti."

Boj na Čokešini

(1804. god.)

Polećeše dva vrana gavrana savrh Cera, iznad Čokešine, krvavijeh kljuna do očiju i krvavih nogu do koljena, salećeše u bogatu Mačvu, te padoše nasred Prnjavora, na bijele Krsmanove dvore, baš Krsmana kneza Vujičića. Tu izlazi ljuba Krsmanova, izlazila, pa je govorila: "Ja dva vrana, dva po bogu brata. jeste l' skoro sa Cera planine? Jeste l' vid'li crkvu Čokešinu i u crkvi slavna igumana igumana Hadži-Kostantina? Jeste l' vid'li Ćurč'ju harambašu, koji čuva straže od Turaka s njegovijeh trista i tri druga da ne bude roblja iz Pocerja? Jeste l' vid'li moga gospodara, a Krsmana kneza Vujičića? Jeste l' vid'li Valjevca Jakova, ta Jakova srpskog komandanta?

Je li došo Valjevac Jakove, je li došo i doveo vojsku? Je l' koliko vojske u Jakova? Otišo je Krsman pred Jakova da dočeka vojsku Jakovljevu, pod Jakovom konja da prihvati. Đe je Krsman, voda g' odnijela, što s' ne nađe kod svojega dvora? Turska ću se nazvati robinja za života njemu i za zdravlja; mene Turci jesu dodijali svako veče dvoru dolazeći, svako veče i svako mi Jutro. ne mogu im vatre nadavati, ja kako ću hljeba nam'jesiti, kako li ću vode nanijeti; svi pitaju kud je Krsman ot'šo, a ja jadna kazati ne smijem. Juče su se puške ispucale. svu je Mačvu tama popanula; nije tama oda zla vremena ni godina što roditi neće, već je tama od prah' puščanoga." Al' besjede dvije ptice vrane: "O gospođo, Krsmanova ljubo, radi bismo dobre kazat glase, ne možemo, već kakono jeste. Mi smo jutros sa Cera planine, a juče smo vazdan počivali pa bijeloj crkvi Čokešini. Viđeli smo Hadži-Kostantina, Kostantina, slavna igumana, đe Srbinje junak pričešćuje

bez kanona i bez ispov'jedi, jer Srbinje na boj opremaše, zaklinje ih krstom i zakonom da brat brata u boju ne izda; i vid'li smo Ćurč'ju harambašu, s njegovijeh trista i tri druga, koji čuva straže od Turaka da ne bude roblja od Pocerja; i vid'li smo Valjevca Jakova; u Jakova nije mnogo vojske nema više već trista Srbova i četiri s njime harambaše: od dva brata, dva Nedića mlada, Dimitrije i s njim Gligorije, treće bješe Damjan Kutišanac, a četvrti Damjanović Panto - sva četiri jesu jednolika jednog rasta, a jednog pogleda, jedne ćudi, a jedne pomisli; na njima je ruho jednoliko, čista svila do zemlje spušćena, a kadifa u kraćem skrojena; sve oružje u zlato oblito, u rukama puške jednolike, jednog harča od dvanaest drama; na glavi im kape kadiflije, zlatne kite biju po pojasu; jadnoj majci svi ti su jednaci! Kada dođe Valjevac Jakove, kada dođe i dovede vojsku, pod Jakovom Krsman konja primi, dobra konja krilata đogata; kako dođe Valjevac Jakove,

kako dođe i dovede vojsku, te se Jakov sasta sa Ćurčijom, u obraz se oni poljubiše, al' za zdravlje pitat se ne hćeše, veće odmah kavgu zametnuše. 'Vako reče Ćurč'ja harambaša: "Ta Jakove, srpski komandante. hoćeš, bolan, više dovest vojske? Ako l' nećeš više dovest vojske, ja se prvi s Turci biti neću, jer ja nisam drvo vrbovina, kad pos'jeku da s' omladit mogu, pa da budem vrba ko i bila, već Ćurčija, gorski harambaša. kad pos'jeku, omladit se neću. Ja sam junak dušu ogr'ješio i uz časne poste omrsio, u Lješnici tri noći noćio i tri dana po njojzi hodio; dok sam tursku uhodio vojsku, s Turcima sam mrsno večerao, večerao mrsno i ručao, s Turcima sam išo u džamiju. turski klanjam, srpski boga molim: u Turaka ima mnogo vojske: sedam hiljad' i trista Turaka i pred vojskom do dva serašćera: Derviš-aga iz grada Zvornika, Nožin-aga od sela Maoče; pa sam čuo što govore Turci: Turci vele da Pocerje robe, da zapale crkvu Čokešinu, da pogube Hadži-Kostantina."

Al' besjedi Valjevac Jakove: "Ti Ćurčija, jedan pržibabo, ni stari ti četovali nisu, već čuvali krave po Srijemu!

Ćurčija je bio rodom iz Srijema iz

sela Bosuta.

Lasno ti je, more, babe pržit u ponoći kad niko ne vidi, al' je mučno mejdan dijeliti u po podne sv'jetu na vidiku; neću, more, više kupit društva, s ovo brata dočekaću Turke." Istom oni u riječi biše, krenuše se Turci iz Lješnice; bubnji biju a svirale svire, sva se zemlja ispod Cera trese. pravo Turci idu Čokešini. Kad to viđe Ćurč'ja harambaša, on dokopa pušku po sredini, obazre se, reče tri riječi: "Moja braćo, do trista drugova. ko će sa mnom, neka ide za mnom, ja se prvi s Turcim' biti neću." Što bijaše ognja plamenita sa Ćurčijom ode u planinu. Knez Mihajlo Ružičić pošao iz lijepa sela Metkovića, i on vodi tri hiljade vojske; kad Mihajlo opazi Ćurčiju, đe Ćurčija struže uz planinu, prepade se Ružičić Mihajlo,

namah svoju raspustio vojsku: "Moja braćo i moja družino, kad Ćurčija bježi u planinu, nema danas boja sa Turcima, ii bježite svaki svome dvoru, da se svaki kod svog dvora nađe." Tu Mihajlo raspustio vojsku. Čiča Jakov ostade pred crkvom su svojijeh tri stotine druga, su četiri svoje harambaše; a iguman Hadži-Kostantine nije trebo da s' u boju desi: Kostantin se iguman ukloni; a čiča se Jakov prepadnuo. posjednuo krilata đogata, golu sablju drži u rukama, pa družini 'vako govoraše: "Braćo moja, tri stotine druga, da crkvenu zatvorim avliju, la busije sebe pogradimo, pa da ovđe dočekamo Turke!" Al' besjede dva brata Nedića: "Čiča Jašo, što si poluđeo? Mn nijesmo jedne ženske glave pod zatvorom ženski da pomremo, pa da crkvu krvi obojimo, da kostima crkvu potrusimo, već hajduci, ubojni junaci, što zameću po krajini kavgu izmeđ' cara i izmeđ' kraljeva; da idemo da sretemo Turke, da se dalek' s njima pobijemo, đe je svemu sv'jetu na vidiku!"

To rekoše, pa se poslušaše, svi šarene puške potprašiše, pa Nedići naprijed pođoše, a za njima Damjan Kutišanac, za Damjanom Damjanović Panto, a za Pantom družina ostala. Čiča Jakov na đogatu jaše, golu sablju u rukama nosi, ide viđet pobit kako će se. Nadaleko susretoše Turke, povisoko od bijele crkve, viš' Vranjevca duboka potoka na visoku brdu goletnome, đe Lješnici jeste na pogledu. Slušaj, gospo, ko zavrže kavgu! Dva Nedića busije ne traže, već padoše oba na koljena, a obadva puške oboriše, obje pukle, ostaće im puste. Bogo mili, čuda golemoga, đe dva brata, dva Nedića mlada, pogodiše u turskoj ordiji do dva brata, dva Turčina mlada, oba brata navrh Vukovija, oba brata, oba barjaktara, oba paše, nogom ne makoše, barjaci im pusti ostadoše. Zemlji pade Damjan Kutišanac. zemlji pade, pušci oganj dade, i on ubi u turskoj ordiji iz Zvornika Hasan-barjaktara. Hasan pade, barjak mu ostade; zemlji pade Damjanović Panto.

zemlji pade, pušci oganj dade: Pantelija ubi u ordiji iz Brčkoga Gliban-barjaktara, i on pade, ni nogom ne mače. Namah puče od trista Srbova. namah puče trista džeferdara, mrtvih pade za trista Turaka; od Turaka sedam hiljad' puče. magla pade od neba do zemlje, nit' se vidi neba ni oblaka od onoga praha puščanoga. Bože mili, srca slobodnoga u dva brata, dva Nedića mlada, đe s Turcima zavrgoše kavgu trista Srba sa sedam hiljada: dva Srbina udriš' na pedeset, četvorica na stotin' Turaka, osmorica na dvjesta Turaka. Boj činiše puno i za mnogo, ja u danu puno sedam sata; sve razbiše Turke na buljuke. Staše Turci natrag uzmicati. ranjenike Janji prenositi; ev' Turcima indat pridolazi, Nedićima niko niotkuda. Đe je sreća, tu je i nesreća: kad se sedam navršiše sata, ev' Nedići rana dopadoše, prebiše im Turci obojici iz pušaka noge do koljena; oba sjela jedan do drugoga, oni viču, reko b' vino piju, oko sebe Srbadiju hrabre,

puške pune, na Turke bacaju. Đe je sreća, tu je i nesreća: u Nedića nestade džebane, a ne mogu na noge ustati da potraže po društvu fišeka, već iz glasa staše dozivati: "O družino, braćo Srbadijo, nije li se u kog dogodilo ja fišeka da nama dokuči, prazne su nam puške u rukama, još vidimo prema sebi Turke; u koga se fišek' dogodilo, za fišek mu evo po žut dukat, ako mu se i to malo čini, za fišek mu evo deset dukat'!" - Dosta zlata, al' džebane nema! Stade vikat jedan do drugoga, ni u jednog nije se desilo; a to turski špijuni začuše, otrčaše, Turcima kazaše, da j' u Srba nestalo džebane. Kad to čuše do dva serašćera, Nožin-aga i s njim Derviš-aga, od pojasa sablje povadiše, izdaleka Turke povratiše i na silu Turke naćeraše: "Jala, kardaš, juriš na dušmana! U dušmana nestalo džebane." Kad li, bolan, Turci jalaknuše, na Srbinje juriš učiniše! Tu se Srbi pokoriti neće, već se brane i praznim puškama; izlomiše puške na sedmoro

ev' tukući oko sebe Turke. A kad tanke puške izlomiše, svaki Srbin hvata po Turčina: kako koji dokopa Turčina, svaki pada po Turčinu svome, svaki Srbin mori po Turčina, a Srbina po dvadest Turaka. Pogiboše dva Nedića mlada, i pogibe Damjan Kutišanac, i pogibe Damjanović Panto, pogubi ga Derviš od Zvornika: Derviš-aga Pantu dolećeo, udari ga sabljom iznenada, ujednom mu odsiječe glavu; Pantelija osta na nogama, glava pade u travu pred t'jelo. Mrtva glava sa zemlje govori: "Ti si, Dedo, j.. u mi ti nenu, jer me tako iz prevare tučeš?" Svi se Turci onda začudiše ta šta reče mrtva srpska glava. Tu pogibe za trista Srbina, a Turaka Janji donesoše pet stotina, onđe ukopaše, vergijaša ni nosili nisu. I danaske stoji kosturnica od Srbalja i još od Turaka viš' Vranjevca duboka potoka na visoku brdu goletnome. Ta znaće se njino razbojište dok je Cera i Vidojevice i na nebu sunca i mjeseca, đe Nedići jesu poginuli

u subotu na Svetog Lazara pred Hristovo pred Cvjetonosije. Čiča Jakov na đogi uteče stramputice putem prijekijem, a Ćurčiji 'vako govoriše: "Ej, Ćurčija, da te bog ubije, đe me danas izdade Turcima? Ako bog da i sreća od boga, ti se nećeš nanositi glave, nanositi za tu prijevaru." I što reče Jakov ne poreče.

Boj na Salašu

(1806. god.)

Vino piju tri srpske vojvode u bogatoj i ponosnoj Mačvi, u lijepu selu Metkoviću, a kod dvora Petra Herićeva. Prvo bješe srpska vojevoda Katić Janko iz sela Rogače od Kosmaja, gn'jezda sokolova: a drugo je vojvoda Vujica iz Azanje sniže Smedereva; a treće je srpska vojevoda Čupić Stojan, Zmaju iz Noćaja; s njima pije do dvjesta Srbina. Tu Srbina bez konja ne bješe, već sve Srbi na konjma dobrijem. na hatima, a pod mizdracima.

A kada se napojiše vina, te im vince iziđe u lice, a rakija priče govoriti, poče im se Čupić tugovati: -Ah, moj brate, Janko i Vujica, teško su mi Turci dodijali, jer sam, braćo, na krajini ljutoj, ukraj Drine, ukraj vode hladne, pak mi Mačvu iz prevare kradu, ne mogu se s njima udesiti. a da mi se s njima udesiti, volio bih neg' carevo blago, da ja vidim čija jeste Mačva, čija jeste, čija l' će ostati; to bih sada, braćo, najvolio." Istom Čupić u riječi bješe, a stražarče doleće sa straže, vjerna sluga Jurišića Stanka, iza Batra, sa sela Salaša; gologlavo bješe, bez obuće, bez obuće i bez duge puške; od šumskoga trnja oderano, groznijem se suzam' uprljalo. Vojvodama kada ono dođe, ono njima boga ne naziva, već ovako njima progovara: "Žlje ga sjeli, tri srpske vojvode žlje ga sjeli i vino popili! Vi pijete i popijevate, sirotinja u nevolji cvili: na Mačvu vam Turci udariše, sedam hiljad' i trista Turaka i pred njima Mehmed kapetane

od Zvornika grada bijeloga, bijela mu brada do pojasa. Buljugbaša Jurišiću Stanko sa svojijeh sedamdeset druga, hćaše junak da uzbije Turke, i na Turke oganj oboriše; puče pušak' od Jurišić Stanka, puče pušak' sedamdeset ravno, od Turaka sedam hiljad' puče: m i ne znasmo Jedan za drugoga, ko l' pogibe, kog' li uhvatiše, ko l' uteče, koji li ostade, nit' znadosmo kud se đede Stanko. Ele Turci Mačvu pregaziše, poribiše Sovljak i Glogovac. Ko je vama konje nabavio, ko je vam čohu porezao, ko li vam je pokovo oružje, razma jadna sirotinja raja? pak s Turcima raju zavadiste i Turcima sada izdadoste. Što činite, da vas bog ubije; što činite, jer se ne bijete, ne bijete, jal' se predajete?" Kad to čuo Čupiću Stojane. u ruci mu puna čaša vina, pupa mu se čaša zadesila, od eška mu zadrhtala ruka, pa ispusti čašu na siniju (nit' se razbi nit' se proli vino), a pljesnu se rukom po koljenu, pod koljenom skerlet-čoha puče i bijela koža na koljenu;

na ruci mu tri zlatna prstena, ta sva tri mu crkla na prstima. Čupić S gojan grozne suze proli: u Stojana nema mnogo druga razma cigle dvije vjerne sluge, jedno bješe Sićiću Marinko, a drugo je Šumanac Vasilju; Stojan viknu dvije vjerne sluge: "Sluge moje, brže konje vaše." A on skoči, pripasa oružje, sobom Stojan do mrkova dođe, pa mrkovu priteže kolane, priteže mu četiri kolana, a i petu ibrišim-tkanicu, uzdu vrže, na mrkova sjede; oko njega dvije vjerne sluge. 'Vako Čupić reče sa mrkova: "Braćo moja, Vujica i Janko, budite mi danas u nevolji, da idemo dočekati Turke!" A Vujica glednu na Katića, Katić Janko u zemlju preda se, jer Katiću milo ne bijaše boj zametat u zemlji neznanoj s malo društva, a s mnogo Turaka; društva malo, a i to nevješto, ne poznaje staza ni bogaza. Proli suze Čupiću Stojane, suze proli, pa opet govori: "Braćo moja, Vujica i Janko, budite mi danas na nevolji, danas mene, ja ću sjutra vama; il' vi pošli il' ne pošli, braćo,

ja ću jedan udarit na Turke, pod sramotom ovom ostat neću, mret mi danas ili mreti sjutra, volim prije, o manje grehote!" Kad pogleda vojvoda Vujica ta đe Čupić grozne suze lije, Vujici se vrlo ražalilo, pa on skoči na noge lagane i Čupiću ovako govori: "Pobratime, Čupiću Stojane. neka znadeš, ja te izdat neću sa mojijeh sto pedeset druga: ko te izdo, izdalo ga ljeto, bijelo mu žito ne rodilo, stara njega majka ne viđela, njim se mila sestra ne zaklela!" Pak Vujica viknu na družinu: "A na noge, moji sokolovi; brzo svoje konje opremajte." Vujo ode do konja alata, priteže mu četiri kolana. a i petu ibrišim-tkanicu. uzdu vrže, sjede na alata. oko njega sto pedeset druga. Tu se Vujo i Stojan sastaše: sramota se Janku učinila da on junak od društva ostane. da ostane i da ih izdade, veće i on na noge ustade i doleće do konja đogata, do đogata grive oknivene, priteže mu četiri kolana, a i petu ibrišim-tkanicu,

uzdu vrže, na đogata sjede, oko njega pedeset momaka. Tri vojvode zajedno pođoše, tri vojvode kao tri sokola, a za njima do dvjesta Srbina na hatima, a pod mizdracima, kano srodno jato golubova - bože mili, da lijepe kite! S Metkovića sela polećeše, pak Bogatić selo prelećeše, u Klijenje selo dolećeše; a kad biše u selo Klijenje, Čupić Stojan glednu ispod ruke al' mu Sovljak ognjem gorijaše a po njemu Turci halakaju. Onda Čupić 'vako progovori: "Braćo moja, Vujica i Janko, i vi braćo, dv'je stotine Srba. hoćete li da se poslušamo: da mi dobrim konjma oblakšamo. pa da s konja zbacimo terkije, da mi dobre konje oblakšamo, da kolane konjma pritegnemo; brzo ćemo s' udarit s Turcima; a nemojte žaliti terkija! Ja sam čuo od starijeh ljudi: onđe nema nigda starješine, starješine ni da sudit može, koji nije kadar platit vina u mehani za potrebna druga; hvala bogu. i bog mi je dao, ako bog da te zdravo budemo, terkije ću vama dopuniti

i hoću vas vinom napojiti: ako l' koji u boju pogine, tražiću ga, pa ga sahraniti, l'jepo ću mu t'jelo opojati." Kad to čulo dv'je stotine Srba, svi Stojana odmah poslušaše, pa s dobrijeh konja odsjedoše, pobacaše sa konja terkije i kolane konjma pritegoše. pak na dobre konje usjedoše, potekoše putem prijekijem, pa salaško polje istrčaše. A kad oni na drum iziđoše, Turci pošli drumom širokijem, prošli Turci u bogatu Mačvu, oko puta preko polja ravna, pa pločama travu odadrli. al' se jošte povratili nisu. Kad je Stojan sagledo drumove, opet onđe ustavio društvo, pa on svojoj družini govori: "Braćo moja, Janko i Vujica, i vi braćo, dv'je stotine Srba, ja sam noćas lijep san usnio, neka znate, naš će mejdan biti, ako bog da, dobićemo Turke, samo, braćo, drž'te se junački, nemojte se, braćo, prepanuti! Vidite li to salaško polje koliko je dugo i široko, kad se Turci s plijenom pomole, sve će polje sobom zakriliti, vi se, braćo, prepanut nemojte!

Ja sam čuo od starijeh ljudi: nema smrti bez suđena dana. ni junaka bez prvoga brata; neka znate, ja ću biti prvi! Već ovako da se poslušamo: oko glave saruke zavite, a po turski sablje pripašite i po turski konje razigrajte, da se Turci dalek' ne osjete, nas je malo, a mnogo Turaka; pa hajdemo pravo među Turke, ko nas gođe vidi od Turaka, svak će mislit, njima indat ide. A kada se s Turcim' izm'ješamo, da svi, braćo, boga pomenemo a po jednu pušku izbacimo, više pušak' nemojte bacati, već trgnite sablje od pojasa da kroz Turke juriš učinimo, pak da Turke odmah ras'ječemo, ras'ječemo Turke na buljuke, neka ne zna jedan za drugoga; tako ćemo Turke zabuniti. Jošte, braćo, da vam riječ kažem: izvadite drvene čuture, napite se pocerske rakije zarad srca i zarad slobode." Kad to čulo dv'je stotine Srba, svi po turski glave zamotaše a po turski sablje pripasaše. pak trgoše drvene čuture i stadoše sve dva i dva piti; Čupić trže drvenu čuturu,

pa on pije sa dva pobratima. Po jednom se pićem obrediše, a po drugu piti započeše, al' se Turci poljem pomoliše. Kolika je sila u Turaka, sve su polje sobom zakrilili. Oni gone plijen od Sovljaka: sedam hiljad' bijelih ovaca, pet hiljada crvenijeh koza, tri hiljade krava muzovnijeh. šest stotina mačvanskih volova: stoji bleka ovac' za janjcima, stoji meka janjac' za ovcama, veka stoji koza za jarići, a jarića dreka za kozama; stoji rika krava za teladma, a teladi meka za kravama; buka stoji mačvanskih volova. ne poznaju svojijeh čobana, vidi stoka đe će putovati, pake žali svoga zavičaja; a za njima Turci halakaju. Viče Turčin jedan do drugoga: "Lakše, Mujo, ne umori marve!" - "Hoću, Uso, ada kako neću; daleko je Drini putovati, bojati se Čupića Stojana." Turci misle, niko ih ne sluša. Čupić sluša, pak suze proljeva, ta od jada, gledajuć' očima kako Turci srpski plijen gone (u zvjerki bi srce prepuknulo, a kamoli u živu junaku!),

pa govori Čupiću Stojane: "Vidiš, brate, Janko i Vujica, vidite li sirotinjskog pl'jena, ko b' ostao pod ovom sramotom?" pa on saruk na oči namače: "Hajte za mnom kako koji može." Svi saruke na oči nam'koše, a po turski koplja okrenuše i po turski konje razigraše, pa svi šute ništa ne govore, već odoše na susret Turcima. Najnaprijed Stojan na mrkovu, za Stojanom Vujo na alatu, za Vujicom Janko na đogatu, a za Jankom dv'je stotine Srba. L kada ih Turci opaziše, oni misle njima indat ide, pa ovako njima govorahu: "Valah. kardaš, nemaš kuda amo; što smo hćeli, to smo učinili, onđe nama ne ima hiseta." Srbi šute, ništa ne govore. A kada se s Turci iz'mješaše, izm'ješaše, pak se poznadoše, tad svi Srbi boga pomenuše a na Turke oganj oboriše. Od Srbalja dvjesta pušak' puče, mrtvih pade za dvjesta Turaka; od Turaka sedam hiljad' puče, pade magla od neba do zemlje, nit' se vidi neba ni oblaka: viš' njih jarko pomračilo sunce od puščanog praha i olova;

ali Srbi stare mejdandžije više pušak' metati ne hćeše, već trgoše sablje od pojasa i kroz Turke juriš učiniše, rašćeraše Turke na buljuke kao vuci bijele jaganjce, da ne znade jedan za drugoga, ko li gine, ko li zadobiva; Turci viču: "Umet i Muhamed!" Srbi viču: "Za vjeru hrišćansku i za slavu imena srpskoga!" Kad se dvije udariše vojske, Crnobarac Stanko harambaša na daništu bješe kraj Salaša s pobratimom Ninković Jovicom n sa pobrom Latković Jovanom; kad stadoše sablje sijevati, Stanko srcu odoljet ne može, veće oni s daništa skočiše, svaki sebi ubi po Turčina, pak na turske konje usjedoše i po polju Turke poćeraše. Kada viđe Čupiću Stojane ja u boju Crnobarca Stanka, Čupić njemu "vako progovara: "Be aferim, Crnobarac Stanko! Da si sinoć mog brata ubio i da si mi dvore zapalio, ta sve bih ti danas oprostio, niti bih te igda prekorio; proklet bio ko ti spomenuo kad si Srblju tako u pomoći."

Stanko iz Crne Bare bio je nešto skrivio, pa pobjegao u

hajduke; i bila je

izišla zapovijest da se ne može predati, nego da se mora

pogubiti, no tim se slučajem predao i ostao na miru.

Da je kome stati nagledati kako srpske sablje sijevaju, mrtve turske glave zijevaju. Tu ne osta Srbin u družini koji turske ne ods'ječe glave, koji po dv'je, koji po četiri. vojvodama ni broja ne ima. S'ječe Turke od Rogače Janko, što bi Janko Turak' ostavio dočekuje vojvoda Vujica, što 6' Vujica Turak propustio dočekuje Crnoborac Stanko. što bi Stanko Turak" promašio dočekuje Latković Jovane, što 6i Jovan Turak ostavio dočekuje Ninković Jovica. što b' Jovica Turak' propustio dočekuje Čupiću Stojane: Čupić radi da glasnik ne ode: sabljom s'ječe, a mrkovom gazi, drugom rukom buzdovanom tuče. na sve strane Čupić posla ima, jer on želi da glasnik ne ode. Od Srbalja niko ne pogibe razma jedno ciglo momče mlado, a ni ono ne bi poginulo, ali smotri toke na Turčinu,

pak ne hćede konja da se drži, već sjah' s konja da toke dobije, pa ga Srbi u boju zgaziše; et' tako je ludo poginulo! Od Turaka malo ko uteče razma jedan Mehmed kapetane na đogatu konju vilovnome; poćera ga Čupić na mrkovu, ćeraše se preko polja ravna, ćeraše se za puno dva sata: nit' mu može Mehmed izmaknuti nit ga može Čupić prestignuti, jer je Čupić konja umorio i mrkov mu rana dopadnuo; na mrkovu sedam grdnih rana, još se konjma pokoriti neće. Al' govori Čupić sa mrkova: "Poturico, Mehmed kapetane, obazri se da se pogledamo, da vidimo čija je sad Mačva: il' je tvoja il' će biti moja, čija li je od starine bila!" Turčin muči, ništa ne govori. veće bježi s glavom bez obzira. Opet Čupić njemu progovara: "Jao, kurvo, Mehmed kapetane. ćeraću te Drini do obale; dok te junak u Drinu ne nagnam, ja se tebe okaniti neću; ako li mi uz Drinu pobjegneš, ćeraću te do grada Zvornika - da bih znao da ću poginuti, ja te danas ostaviti neću."

Tad se Turčin natrag obazreo, desnu ruku na prsi metnuo, Stojanu se do sedla poklanja: "Bogom brate, Čupiću Stojane, pokloni mi život na mejdanu: tvoja Mačva i tvoja starina, ja se u nju nigda vratit neću, nit' ću doći nit" ću zavojštiti, već ću s tobom u dosluku biti, držaću te kao brata svoga; ako l' bih se u nju kad vratio, eda bog da i Muhamed svetac geja iz nje glave ne iznio!" (Bože mili, čuda velikoga, đe sam Turčin tada sebe prokle) Al' se Stojan ne bi povratio, ćero bi ga makar i pješice; ali Katić pristo za Stojanom na đogatu grive oknivene, pa ga Katić sustići ne može, već Stojana grlom dozivaše, grlom viče 6'jelom rukom maše: "Pobratime, Čupiću Stojane, vrat' se amo, boga ti jednoga; pust' Turčina jednog oglasnika neka kaže bosanskom veziru kako jeste vojsku pokupio bez fermana i bez buruntije i bez r'ječi cara čestitoga, pa kako je porobio Mačvu (nek se hvali po Bosni kamenoj), oćerao krave i volove, oćerao i koze i ovce,

nek im bule sir i maslo kupe." Onda Čupić posluša Katića, pak se prođe Mehmed kapetana. Povrati se Janku u Salaša. od Turaka šićar pokupiše, sirotinjski plijen povratiše a Iliju Srba sahraniše. Otkako je gavran pocrnio nije zmija guju dočekala kao Čupić Mehmed kapetana u široku polju salaškome. Ako li tko vjerovati neće, neka ide te očima vidi: znati će se turska kosturnica dokle teče sunca i Salaša.

Knez Ivan Knežević

Vojsku kupi Kulin kapetane, krajišnike Turke nevjernike, koji dragog boga ne poznaju, ne imaju ni vjere ni duše - vojsku vodi na bogatu Mačvu, kud gođ pređe, svuda Srblju preti: "Ako bog da te s' odovud vratim, hoću, more, Srblje razrediti vi Kulina hoćete poznati." Hrišćanske ga majke proklinjaju: "Tamo pošo, Kulin kapetane, tamo pošo, amo ne došao!" Kulin pređe svu Bosnu ponosnu. Semberiju zemlju pa do Drine,

Drinu pređe, ukraj Mačve stade. pored Drine ulogori vojsku, pa Srbiju zove na predaju; od Srbije niko doć mu neće, već Kulina u dubinu mame; više Kulin putovat ne smije. Ivan kneže, Semberiji glava, on Kulinu često odlazaše. pod čadore prinos donosaše ne bi l' njemu Srbi mirni bili, i teško se kneže dodvorio, za svašta se umolit mogaše. Mudar bješe Kulin kapetane. viđe Kulin da je kneže mudar, pa se Kulin s knezom pobratio: "Pobratime, oborkneže Ivo, ev' ti jesi Semberiji glava, a ja jesam nad krajinom turskom; odsad, kneže, da se pobratimo." To rekoše pa se pobratiše. Ode Ivo dvoru Popovima, pa kmetove semberske doziva: "Ne bojte se ropstva od Kulina." Ode Ivan po svojoj nahiji turskoj vojsci tain da sastavlja. A Kulin je Ivu prevario, jedno jutro kurva podranio, po Vaskrsu pred Svetoga Đurđa. s vojskom ode uz tu vodu Drinu. Kada dođe Jadru vodi hladnoj, u Dobriću selu osvanuo. Dobrićane Srblje dozivaše: "Hod'te, more, konje prihvatajte,

pravu raju nigde robit neću, a s hajduci kako načinimo." Svi u skupu Dobrićani došli onda Kulin viknu na vojnike, Turci britke sablje povadiše. dobrićanske kmete isjekoše: sedamdeset i četiri glave što srbinjske osjekoše Turci: pa Iliju kneza uhvatiše i Filipa, popa dobrićkoga, bijele im povezaše ruke, a sav Dobrić selo porobiše, porobiše, vatrom popališe; zarobiše trista robinjica, plijen gone, a robinje vode. Savezana i popa i kneza kad ordiji Turci doćeraše, obadva ih na kolje nabiše i ružnom ih smrti pomoriše. Pod čador'ma roblje pod'jeliše. Eto kneže iz nahije ide, tain vuče u tursku ordiju su svojijeh dvanaest kmetova. Kad se kneže Turcima prikuči. ispod ruke glednu po ordiji, al' se turska vojska išarala: đe je čador, tu je i robinja. Viđe kneže daje došlo roblje; koliko je srca milostiva, triput pada, pa on obumira gledajući jada ev' od roblja, niz obraze grozne suze lije: Nuto, braćo, jada od Srbije!

Neđe Turci jesu prevarili, te hrišćansku slavu pogazili." A kad Ivan među Turke uđe, utro suze, pa se silom smije, turski Turcim' boga nazivaše: "Dobro ti ste, Turci, uranili i dobar ste lovak ulovili." "Jesmo. kneže, ne može se ljepše." Kada dođe Kulinovu kneže, Kulinovu svilenu čadoru, pred Kulinom prekloni se kneže, pa mu pođe ruci i papuči, pa mu turski boga nazivaše; a Kulin mu boga prihvataše, pa se Kulin s mjesta pomicaše, do sebe mu mjesto načinjaše, pa mu pruža kafu sa šećerom; al' se Ivan za nevolju smije i Kulinu 'vako govoraše: "Ta Kuline, dragi pobratime, ni ću siđet ni ću kafe piti, kad si mene tako prevario i bez mene lovak ulovio. Hoćeš meni učiniti hise? Ja bez tebe što sam ulovio, sve ću, pobro, tebi pokloniti." Al' besjedi Kulin kapetane: "Pobratime, oborkneže Ivo, biće tebi hise ko i meni, na poklon ti trideset robinja." Kad to čuo Knežević Ivane, pred Kulinom u zemlju poljubi: "Hvala tebi, Kulin kapetane,

a pa roblju i na daru tvome." Kad viđeše robinje ostale ta da Ivan može pomoć roblju, sve iz jednog grla povikaše i do boga teško protužiše, pa kroz Turke juriš učiniše, Ivanu se za skut uhvatiše; "O Ivane, i otac i majko, izbavljaj nas kako god ti znadeš, ne pusti nas ti u turske ruke." Koja brati, a koja očimi; Ivan pođe, a roblje mu ne da. Ivan srcu odoljet ne može. suze roni i robinje tješi: "Ne bojte se, drage sestre moje, ja ću molit Srblje oko sebe ne bi li vas kako izbavili." Ode Ivan govorit Kulinu: "O Kuline, dragi pobratime. što ću ti se nešto zamoliti, hoćeš li me, pobro, poslušati? Prodaj mene svekoliko roblje. išti pusto nebrojeno blago." Al' besjedi Kulin kapetane: "A moj pobro, oborkneže Ivo. ti ne možeš kupit tvoga roblja. ja ću iskat što ti dat ne možeš; ti ćeš s roblja izgubiti glavu." Al' besjedi Knežević Ivane: "A moj pobro, Kulin kapetane, išti blago sve žeženo zlato, išti blaga koliko ti drago, ti ne žali ni mene ni roblja."

Uze Kulin cijeniti rbolje: "Daćeš, Ivo, pet tovara blaga." Ivan pred njim u zemljicu ljubi: "Pobratime, Kulin kapetane, evo tebi tri tovara blaga, daćeš meni svekoliko roblje." To rekoše pa se pogodiše. Uze Kulin besjedit Ivanu: "Hoćeš, pobro, sad voditi roblje? Kad ćeš meni donijeti blago?" Veli njemu Knežević Ivane: "Hoću, pobro, sad voditi roblje, blago ću ti donijet poslije." Besjedi mu Kulin kapetane: "Imaš, pobro, tvrde jemce za se?" Al' besjedi Knežević Ivane: "Ja uvijek po tri jemca držim: jednog jemca boga velikoga, drugog jemca moju tvrdu vjeru, trećeg jemca: prevarit te neću. Ako li mi tima ne vjeruješ, ja imadem i druga četiri, sva četiri gospode Turčina: Derviš-agu iz grada Zvornika, Mul-Ahmeta više Bijeljine, i turskoga mlada književnika iz džamije mlada mujezina, četvrtoga agu Omer-agu." Sva četiri tu se dogodiše, za Ivana tako s' ujemčiše sedmog dana da donese blago. Onda Ivan pokupio lađe, pa on stade prevoziti roblje,

Turcima se ne da prevoziti. Kada Ivan sve preveze roblje, uzja' Ivan doru pomamnoga, pa on ode svom bijelu dvoru, a za njime trista robinjica. Kada roblje svom dvoru dovede. ispred dvora posadio roblje, tri tovara hleba izlomio i sve jeste roblju razgodio, pa iznese vina i rakije, nahrani ih hljebom bijelijem, a napoji vinom i rakijom. Kad je Ivan roblje napojio, onda Ivan konja posjednuo, pa povede sve trista robinja, odvede ih šeher Bijeljini. Kad dovede Bijeljini roblje, pa konake roblje naredio, pa im daje ručak i večeru; sluge Ivan posla na sve strane, po svoj svojoj zemlji Semberiji, a na selo svako poručuje: "Od svakoga dvora bijeloga iska ovđe dođe starješina; koja žena jeste udovica u svojemu dvoru starješina, nek i ona Bijeljini dođe, i koja je žena nerotkinja, nek i ona dođe Bijeljini." Kad to čula zemlja Semberija, sva Ivanu po riječi dođe. Kad se svijet slež' u Bijeljinu, onda Ivan po narodu pođe,

niz obraze grozne suze lije. a ovake riječi govori: ne ima od srca poroda ev' sad može srce otvoriti, kupit sina ili milu ćercu, svoju dušu vrći u čistotu, nerođeno j' bolje neg' rođeno; a ko ima od srca poroda, taj nek kupi danas još jednoga, jednog sina ili milu ćercu, zarad boga i zaradi duše; koji bratac mile seje nema sad je može za blago kupiti, svojoj duši mjesto uhvatiti. Otkupite, moja braćo draga, izbavljajte te srbinjske duše a od turske od nečiste ruke." Kad to čuše Semberi Srbinji, odmah staše kupovati roblje, a Ivan im stade prodavati. Neće Ivan da cijeni roblje ne bi l' prije sastavio blago. Proda Ivan trista robinjica i sastavi dva tovara blaga, a trećega sastavit ne može; treći tovar uzajmio blaga od Omera i od Mul-Ahmeta. A kad Ivan sastavio blago, nosi blago Kulin kapetanu. Kad je Kulin opazio blago, go Kulinu vrlo milo bilo, pa Ivanu knezu govorio: "Hvala tebi, Ivo oborkneže!

Takvog kneza do Stambola nema! Opet Ivan Srblje sakupio pred brodačku pred bijelu crkvu, pa je Ivan Srbljem govorio: "Čujete li, Srblji braćo draga: ono roblje što ste kupovali nemojte ga gladi pomoriti. već sve ono roblje raspustite neka ide kud je kome drago; TO je, braćo, mala zadužbina otkupiti roblje od Turaka pa držati da kod vas robuje. već nek ide kud je kome drago." Kad to čuli Srblji svikolici. onda oni raspustiše roblje; ode roblje kud je kome drago. Blago Ivi i Ivinoj duši! I to Ivi niko ne pripozna, ni Ivanu kogodi zahvali, a kamoli da Ivanu plati. Ivan neće ni od koga plate, Ivanu će Hristos gospod platit kada Ivan bude na istini.

Boj na Mišaru

(1806. god.)

Polećela dva vrana gavrana sa Mišara polja širokoga a od Šapca grada bijeloga, krvavijeh kljuna do očiju i krvavih nogu do koljena.

Prelećeše svu bogatu Mačvu. valovitu Drinu prebrodiše i čestitu Bosnu prejezdiše, te padoše na krajinu ljutu, baš u Vakup prokletu palanku, a na kulu Kulin kapetana; kako paše, oba zagraktaše. Tu izlazi kada Kulinova, izlazila, te je govorila: "Ja dva vrana, dva po bogu brata. jeste l' skoro od donje krajine, od Mišara polja širokoga a od Šapca grada bijeloga? Jeste l' vid'li mnogu tursku vojsku oko Šapca grada bijeloga, i u vojsci turske poglavice? Jeste l' vid'li moga gospodara. gospodara Kulin kapetana, koj' je glava nad sto hiljad' vojske i koji se caru zatekao da ć' Srbiju zemlju umiriti i od raje pokupit harače; da će Crnog Đorđa uhvatiti i živa ga caru opremiti; i da ć' isjeć srpske poglavice koj' su kavgu najpre zametnuli? Je li Đorđa caru opravio, je l' Jakova na kolac nabio, je li Luku živa ogulio, je l' Cincara na vatri ispeko, je l' Čupića sabljom posjekao, je l' Miloša s konjma istrgao: je l' Srbiju zemlju umirio?

Ide li mi Kulin kapetane, vodi l' vojsku od Bosne ponosne, ide li mi, hoće l" skoro doći? Ne goni li mačvanskijeh krava, ne vodi li srpskijeh robinja, koje bi me vjerno poslužile? Kaž' te meni kad će Kulin doći, kad će doći, da se njemu nadam?" Al' besjede dvije ptice vrane: "Oj gospođo, Kulinova ljubo, radi bismo dobre kazat glase, ne možemo, već kakono jeste. Mi smo skoro od donje krajine a od Šapca grada bijeloga sa Mišara polja širokoga, viđeli smo mnogu tursku vojsku oko Šapca grada bijeloga i u vojsci turske poglavice, i vid'li smo tvoga gospodara, gospodara Kulin kapetana, i vid'li smo Crnoga Đorđija u Mišaru polju širokome; u Đorđija petn'est hiljad' Srba, a u tvoga Kulin kapetana, u njeg' bješe sto hiljad' Turaka. Tu smo bili, očima gledali kad se dvije udariše vojske u Mišaru polju širokome, jedno srpska, a drugo je turska; pred turskom je Kulin kapetane, a pred srpskom Petroviću Đorđe. Srpska vojska tursku nadvladala; pogibe ti Kulin kapetane,

pogubi ga Petroviću Đorđe, s njim pogibe tridest hiljad' Turak izgiboše turske poglavice, no izboru bolji od boljega, od čestite Bosne kamenite. Piti ide Kulin kapetane, niti ide niti će ti doći, nit' se nadaj niti ga pogledaj! Hrani sina, pak pošlji na vojsku: Srbija se umirit ne može!" Kad to začu Kulinova kada, ona ciknu kako ljuta guja, pa kaduna 'vako govorila: "Jao, vrani, da zla toga glasa! Još mi kaž'te, dva po bogu brata: kad ste bili, očima gledali, znadete li još kog po imenu poglavara koj' je poginuo od čestite Bosne kamenite?" Govore joj dvije ptice vrane: "Znamo svakog, gospo Kulinova, svakog znamo, i kazat hoćemo poglavara svakog po imenu i ko ih je, kado, pogubio. Pogibe ti Mehmed kapetane od Zvornika grada bijeloga. pogubi ga Miloš od Pocerja; pak pogibe paša Sinan-paša iz Goražda sa Hercegovine; pogubi ga Lazarević Luko; pogibe ti Mula Sarajlija, pogubi ga Čupić kod Drenovca: pogibe ti Hasan Beširević

u Kitogu, lugu zelenome, pogubi ga pope Smiljaniću; pogibe ti derventski kapetan, pogubi ga Valjevac Jakove, na Dobravi ods'ječe mu glavu. Nešto Turak' na Savu udari, na dobrijem konjma preploviše. utekoše u zemlju njemačku; kami majci da uteći mogu! Začuo ih vitez Cincar Janko i začuo Lazare Mutape, pripasaše svijetlo oružje. prijeđoše u zemlju njemačku, pak po tragu poćeraše Turke: stigoše ih na prvom konaku, baš na ušću kod vode Bosuta, istom Turci na konak odja'li u Bosutu pred bijelom krčmom, ali Cincar iz kraja povika: "Stani, Ture, nijesi uteklo!" S druge strane Mutap povikao. Kad to začu Ostroč kapetane, ludo d'jete, odmah se prepade, Hadži-Mosto namah obumrije; tu doleće Cincar sa Mutapom, Mutap Mostu odsiječe glavu, Cincar Janko Ostroč kapetanu; uteče im od Gradačca Dedo; a ni on im ne bi utekao al' u Deda mnogo prijatelja, pa ga sakri njemačka gospoda. Kad zgubiše Ostroč kapetana, tu Srbini kako mrki vuci

od njih pusto oduzeše blago i dobre im konje pohvataše, a njih jadne u Savu baciše i ovako Savi govoriše: "Savo vodo, valovita, hladna, žderi, Savo, naše dušmanine!" Posjekoše Ostroč kapetana u Njemačkoj pred bijelom krčmom. ne stide se cara ni ćesara." - Kad to začu Kulinova kada, ljuto cvili, do boga se čuje, jadikuje kano kukavica a prevrće kako lastavica; pa ovako proklinjati stade: "Bjeo Šapcu, ne bijelio se, već u živoj vatri izgorjeo, jer kod tebe Turci izgiboše! Crni Đorđe, da te bog ubije! Otkako si ti zakrajinio, mnogu si ti majku ucv'jelio, a ljubovcu u rod opremio i sestricu u crno zavio; i mene si jadnu ucv'jelio, jer mi zgubi moga gospodara, gospodara Kulin kapetana! Pope Luko, rana dopanuo, jer pogubi pašu Sinan-pašu, koji znade Bosnu sjetovati? O Milošu, puška te ubila, jer pogubi Mehmed kapetana, kojino je bio desno krilo c'jele Bosne i njene krajine? O Jakove. da te bog ubije,

tvoji dvori pusti ostanuli, jer pogubi Dervent kapetana? O Čupiću, žalosti dočeko, jer pogubi mulu sarajevskog, koji znade i caru suditi? O Kitože, ce zelenio se! Smiljaniću, ne veselio se, jer pogubi Bešireva Hasu, koga ljepšeg u svoj Bosni nema? Os-gade mu zlato isprošeno! O Cincare, da te bog ubije! Malo jada po Turćiji radiš, ja šta tražiš po zemlji Njemačkoj? jer pogubi Ostroč kapetana, ludo d'jete, jedinca u majke?" To govori Kulinova kada, to govori, a s dušom se bori; dolje pade, gore ne ustade, već i ona crče od žalosti.

Miloš Stojićević i Meho Orugdžić

(1809. god.)

Zakukala sinja kukavica na glavici više Bijeljine; to ne bila sinja kukavica veće majka Orugdžića Meha. Ako kuka. jest joj za nevolju: sinoć majka oženila Meha, a jutros ga na vojsku oprema, ostaje mu ljuba neljubljena,

neljubljena i nezagrljena. Majka Meha na vojsku oprema na prudove Drini valovitoj, s njime ide paša Ali-paša, a za pašom sva ostala vojska. Ali-paša Meha sjetovaše: "O joldašu, Orugdžiću Meho! Srpska vojska Drinu vodu pređe i pred vojskom srpske poglavice: prvo jeste Lazarević Luko, koji Šapcem komendira gradom, a na Luku turske majke tuže, mnogo ih je starih ucv'jelio; a Drugo je srpska poglavica Cincar Janko od Orida grada, koji kavge po svijetu traži, đe je kavga da se onđe nađe; a treće je srpska poglavica iz Noćaja Čupiću Stojane, koji nije prijatelj Turcima; četvrto je srpska poglavica iz Pocerja Pocerac Milošu. u koga je sablja Kulinova, Turcima je paše na sramotu. đoga trče, sabljom Turke s'ječe ne stidi se cara ni vezira. - Hodi mudro, ne pogini ludo, sačuvaj se od dušmanske ruke, a od Srba, turskog dušmanina, jer ti jesi Bijeljini glava, a nijesi samoj Bijeljini, već si glava na po Bosne slavne. Al' besjedi Orugdžiću Meho:

"Ne budali, pašo Ali-pašo! Evo ima tri godine dana otkako je Kulin poginuo u Mišaru polju širokome: sablja mu se jeste oglasila u nekakva Pocerca Miloša. i ja hodim i četu provodim, kud gođ idem, za Miloša pitam; volio b' se s njime udesiti, neg' carevo blago zadobiti; da pokajem Kulin kapetana, da povratim sablju Kulinovu: ako bude Miloš prešo Drinu, Miloša ću na mejdan zazvati, e njime ću se danas ogledati. makar svoju izgubio glavu." Istom oni u riječi bili, srpske straže pripaziše Turke otrčaše u logor, kazaše pod šatore Lazarević Luki. A kad čuo Lazarević Luko, hitro skoči u šatoru svome, pak pripasa svijetlo oružje; usta Luko, pođe po logoru, stade dizat pješce i konjike, Pješacima 'vako govoraše: "Sr6lji pješci, braćo moja drag pritežite za noge opanke, garabilje puške potprašujte, Na u ravno polje izlazite: silni Turci u polje dođoše, valja, braćo, dočekati Turke na Šarene puške garabilje."

Kad pješaci Luku saslušaše, svi pritežu za noge opanke, garabilje puške potprašuju, na alaje u polje izlaze; šarke puške po sredini nose, a na Turke poprijeko glede kako vuci na b'jele jaganjce. Konjicima Luko govoraše: "Konjanici, moja braćo draga, ko je konjik, konje opremajte, sablje paš'te, kolane pritež'te, pa u ravno polje izlazite: silni Turci u polje dođoše, valja, braćo, dočekati Turke, po ravnu se polju poćerati, na sv'jetlu se sablju ogledati; sramota je pobjeć sa mejdana." Od konjika najpre Miloš čuo, pa pripasa svijetlo oružje a doleće do konja đogata, do đogata oka šarenoga, priteže mu četiri kolana a i petu ibrišim-tkanicu; kada Miloš đogu kolan steže, tu se đogat boju osjetio, pa prvijem zakopa nogama, nogam' kopa, a ušima striže, Milošu se živo srce smije; vidi Miloš na konju đogatu đe će taj dan mejdan otvoriti, nakom sebe spomen ostaviti. Drugo čuo junak od konjika Čupić Stojan iz sela Noćaja;

skoči Čupić u šatoru svome i pripasa svijetlo oružje, pa doleće do konja dorata, koji valja kutije dukata, a Čupića stoji bez dinara, jera ga je Čupić zadobio od Turčina Pejza Mehmed-age, pa ga jaše Turkom na sramotu; priteže mu četiri kolana a i petu ibrišim-tkanicu. Treće čuo Bogićević Anta od Loznice, od bijela grada; skoči Anta u šatoru svome n pripasa svijetlo oružje, pa doleće do konja mrkova, priteže mu četiri kolana, a i petu ibrišim-tkanicu; - uzdu vrgli, i na konje sjeli. Luko silnu iskupljaše vojsku, iskupljaše pješce i konjike, a vojvode vojsku očekuju. Pod Milošem smirom đogat neće, već Miloša zaboljela ruka ustežući vilovna đogata; kad s' Milošu veće dodijalo, on s' obazre na oba ramena, 'vako reče dvije tri riječi: "Braćo moja, pješci i konjici, vi hajdete kako vi možete, a ja odoh kako đogat hoće: đogat mi je boja poželjeo, moja desna zasilila ruka, rada se je s Turcima igrati,

pri pojasu sablja ožednjela, poželjela krvi od junaka; ja otidoh da sablju napojim, da napojim krvi od Turaka." To izreče Pocerac Milošu. a đogatu popusti dizgine. Tad se sleže đogat preko polja. a za njime Čupić na doratu, doro đogu ne da odmaknuti, na sapi mu glavu naslonio; za Čupićem Bogićević Anta na mrkovu konju vilovnome, mrkov ne da doru odmaknuti, na sapi mu glavu naslonio. Tri vojvode ujedno odoše, bože mili, srca svobodnoga, pomisliše na stare junake kako valja mrijet na mejdanu, njih trojica pred dvadest hiljada; i daleko susretoše Turke. 'Vako s Turci kavgu zametnuše: njih trojica tri puške baciše, od Turaka dvadest hiljad' puče: vojvodama bog i sreća dade, nijedna im rane ne zadade; al' vojvode stare mejdandžije više pušak' metati ne hćeše, već trgoše sablje od pojasa, staše zbijat Turke u buljuke. A zaosto Lazarević Luko, pa se Luko pred logorom kreće preko polja kano i planina. Dalek' bješe Orugdžiću Meho,

dalek bješe pred svojom ordijom, na đogatu konju vilovnome; pod njime se đogat pomamio, preko sebe b'jelu pjenu baca; Turčin nosi sablju u zubima, pa se srpskoj prikučuje vojsci; da se Turčin Srba dokopao, ne bi ni on glave iznesao, al' bi dosta jada počinio i srpskijeh majki ucvjelio. Opazi ga Pocerac Milošu, pa govori Anti i Stojanu: "Čuješ, brate, Anto i Stojane, vas dvojica Turke uzbijajte, - sad će vama naša braća doći, viđećete jada od Turaka - a ja odoh na konju đogatu da povratim onu poturicu, da nam kakva kvara ne učini, da srbinjske majke ne ucv'jeli; svaka majka rada viđet sina." To izreče Pocerac Milošu, trže sablju u desnicu ruku, lako pođe, pa Meha pristiže, pa sa sabljom njega povrćaše i ovako njemu govoraše: "Stan' Turčine, kud si nasrnuo? Vidiš more, da si poginuo." Al' se Turčin ne da povratiti; ii ravnu se polju poćeraše, na čarku se zbilja išćeraše. Dvije vojske stale te gledale đe s' junaci po mejdanu gone,

pa se đešto iz pušaka tuku, jedan drugom rane ne zadaje (dvije vojske stale te gledaju koj' će kome oči prevariti); a kad male puške poizbace, obojica konje zaustave, puške pune, sa konja govore, jedan drugom ljute jade daje. 'Vako reče Orugdžiću Meho: "More, vlaše iz koje s' nahije, kako li se zoveš po imenu? Imadeš li ostarjelu majku, jesi li se, more, oženio? Postaće ti majka kukavica, ostaće ti ljuba udovica, - s kime si se danas poćerao!" Besjedi mu Pocerac Milošu: "Što me pitaš, more, poturico, ja imena svoga kriti neću: ja sam s vrha Šabačke Nahije, iz Pocerja Pocerac Milošu, kod koga je sablja Kulinova; stara me se nagledala majka, mladoga me majka oženila, vjerne sam se ljube naljubio, turskih sam se glava nasjekao - svom sam srcu želju ispunio, već ne žalim svijet prom'jeniti. Veće, more, mlada poturico, ti otkle si, iz koga li grada, kako li se zoveš po imenu? Je li tebi u životu majka; da se nisi skoro oženio?

Postaće ti majka kukavica, ostaće ti bula neljubljena, - s kime si se danas poćerao!" Besjedi mu Orugdžiću Meho: "Ni ja, vlaše, imena ne krijem; ja sam, more, ispred Bijeljine, po imenu Orugdžiću Meho, kojino sam Bijeljini glava, pancirlija nad po Bosne glava. Evo ima tri godine dana otkako je Kulin poginuo u Mišaru polju širokome; sablja mu se jeste proglasila u nekakva Pocerca Miloša, i ja hodim i četu provodim, kud gođ idem, za Miloša pitam, volio b' se s njime udesiti, neg' carevo blago zadobiti: da pokajem Kulin kapetana i povratim sablju Kulinovu. Alah, alah, milom bogu hvala. eto, vlaše, sad se udesismo u po polja sv'jetu na vidiku, sad ćemo se, more, ogledati." Kad to čuo Pocerac Milošu. glavom mahnu, zubima škrgutnu: "Ti si, Meho, j.. u mi ti nenu! Za me pitaš, a ja tebe tražim: žena bio tko ti pobjegao!" Namjeri se đetić na đetića, pa na susret kop"e potekoše. Trže Miloš sablju u desnicu; hćaše Miloš dočekati Meha

na desnicu i na oštru sablju. neka vide vojske obadvije kako đetić od Srbije s'ječe; a, kad viđe Orugdžiću Meho, prepade se, da ga bog ubije, na daleko svog konja ustavi, pa potrže dvije puške male, nanišani obje na Miloša. obadvjema živu vatru dade, obje pukle, ostanuće puste; al' Milošu bog i sreća dade nijedna mu rane na zadade. A kad viđe Orugdžiću Meho đe ostade Miloš na đogatu, prepade se, sramota ga bilo, pa on od strah' obje puške baci. dade pleća bježat u ordiju. Njega ćera Pocerac Milošu na đogatu konju vilovnome: "Stani, more, Orugdžiću Meho. obazri se da se ogledamo, sramota je bježat sa mejdana; nije šala - dvije vojske glede." Al' se Turčin ne smje obazreti, veće bježi s glavom bez obzira. Zlu se Miloš tomu domislio: on poteže pušku kuburliju, pušci Miloš živu vatru dade. Puče puška, zapjeva Milošu, Orugdžiću na žalost odjeknu: vrag dogodi te Meha pogodi. Poče Meho dremat na đogatu, a Miloš mu stade govoriti:

"More, Meho, je l' ti malo pića? Mnogoga sam tako napojio, pa kad zaspi, više se ne diže." Mahnu Miloš sabljom i desnicom. prema sebe udario Meha na dohvatu po bijelu vratu, ujednom mu odsiječe glavu. Kad pogibe Orugdžiću Meho, ostali se prepadoše Turci; od sve vojske pogibe im glava. Onda Srblji u glas povikaše a na Turke složno udariše. Da se kome stati nagledati kako srpske sablje sijevaju, mrtve turske glave zijevaju. Tu ne osta Srbin u družini koji turske glave ne ods'ječe. Od Srbalja malo tko pogibe, od Turaka malo tko uteče; izgiboše turske poglavice: pogibe im hodža iz Stambola, koji blage r'ječi govoraše, kog je care bio opremio da po zemlji blage zbori r'ječi ne bi l' kako zemlju umirio, s njim pogibe dvan'est poglavara; uteče im paša Ali-paša uteče im šeh'ru Bijeljini. Veseli se pod Cerom Pocerje, kojeno si gn'jezdo sokolovo: kad Srbinu bude za nevolju, u tebi se po soko izleže, te Srbinu bude u pomoći.

Veseli se, Miloševa majko, ti koja si Miloša rodila! Veseli se, Pocerac Milošu, desna ti se posvetila ruka, koja znade pogubiti Meha, svim Turcima hrabrog poglavara, a Srbima svima dušmanina! Veseli se, Pocerac Milošu, dugo ti se ime spominjalo: dokle teklo sunca i mjeseca!

Boj na Loznici

Zatječe se paša Ali-paša u Zvorniku, u svojemu gradu, na ćitapu svome alkuranu: "Oj da bi me ne rodila majka, ni vlahinja ni mlada Turkinja, već kobila, koja hata moga, hoću silnu pokupiti vojsku Zvorniku i po Mulaluku; pa ću zvati pašu Srebrnicu, Hercegovce sokolove Turke, Mostarane do mora junake; pa ću zvati mnoge kapetane krajišnike, ljute ubojice, i četiri sandžak-alajbega, sedam paša sa sedam sandžaka i osmoga pašu učtugliju. Kad sakupim vojsku u Zvornika, pogradiću orahove šajke, šajke lake, orahove lađe,

u Zvorniku, u mojemu gradu, pa ću šajke spustiti niz Drinu, ja pred vojskom pokraj Drine poći, s vojskom sići do polja Tičara, na Tičaru s vojskom Drinu preći, na Loznicu hoću udariti, na Loznicu, moju đedovinu, koju mi je đedo osvojio, u Kosovu Polju zadobio, u Kosovu na svijetlu sablju, pa od mene Raci preoteše, preoteše na ljutu sramotu kod mojijeh pet stotina kmeta: sad ja kmeta nemam nijednoga. Mislim sjesti u 6'jelu Loznicu, do Ilina il' do Pantelina; a kad sjednem u 6'jelu Loznicu, pohvataću vlaške poglavice: Jakova ću na kolac nabiti, a Luku ću živa oderati, Miloša ću s konjma istrgati. Čupića ću britkom sabljom posjeć, Cincara ću na vatri spaliti: kučku kurvu Bogićević Antu, koji mi je Jadar posvojio i pod svoje krilo prihvatio, hoću njega na kolo vrgnuti. Ja ne mogu rala uhvatiti, nit' umijem orat ni kopati. veće hoću tako uraditi, da bih svoju izgubio glavu; već s' ovako življeti ne može." To govori paša Ali-paša,

to govori, al' boga ne moli, već okrete silnu kupit vojsku po Zvorniku i po Mulaluku: knjigu piše, posla Srebrnici. drugu posla na Hercegovinu, treću posla bijelu Mostaru, na Mostarce do mora junake, a četvrtu bosanskom veziru, učtugliji paši Kukavici; petu posla u Krajinu ljutu, na trideset i tri kapetana; šestu posla, brate, na četiri, na četiri sandžak-alajbega, sedmu posla, ev' knjigu kletvenu, na Bošnjake Turke muslomane, na mečete i na sve džamije, na sve hoce i na mujezine: "Ko je Turčin i turskog plemena te ga jeste Turkinja rodila i turskijem ml'jekom zadojila. te vjeruje sveca Muhameda, nek se diže tući đaurina: đauri nam teško dodijaše, našeg cara prvo ucv'jeliše. ucv'jeliše, za srce uješe: dvije njemu zemlje odvojiše, Ođunliju i Maćedoniju; isjekoše Turke jenjičare, jenjičare, careve sinove, a gradove b'jele pourvaše, od džamija crkve pogradiše. I te bi im jade oprostili, al' vidite l' đe će gore biti:

pjani vlasi mirovati neće. Po Zvorniku i po Bijeljini mi se Turci maći ne smijemo od vlaškijeh ljutijeh zmajeva: prelijeću preko vode Drine, pa se naše Bosne prihvaćaju, dočekuju po drumov'ma Turke i ruse im ods'jecaju glave; iz čaršije izić ne smijemo nit' na vodu Drinu izviriti; iska znate, više ć' jada biti: svu će našu Bosnu posvojiti: hod'te dođ'te, ako boga znate!" Ode knjiga po svoj Bosni slavnoj pa sve Turke turske poglavice. Kada Turci knjige proučiše, niz obraze suze proljevaše, pa skočiše na noge junačke. iz podruma konje izvedoše, pripasaše svijetlo oružje, sa svih strana vojsku sakupiše, pa Zvorniku gradu odvedoše. Kad se Turci pod Zvornik slegoše te ih paša na tefter uzeo, al' Turaka sto hiljada dođe. To je paši vrlo milo bilo, pa on gradi orahove šajke, šajke lake, orahove lađe, u Zvorniku, u svojemu gradu; pa on šajke otište niz Drinu, a on s vojskom pokraj Drine siđe, na Tičaru s vojskom Drinu pređe; iziđoše u polja loznička,

ukraj Drine tabor učiniše i loznička polja pritiskoše: sve je bijel čador do čadora, konj do konja, junak do junaka, bojna koplja kano čarna gora, - sve s' vijaju po polju barjaci kapo mrki po nebu oblaci; tovni kolji, a bijesni Turci, pa alaje po polju odlaze, na Loznicu poprijeko glede. Tu su Turci mudri i pametni: biše Turci ukraj vode Drine, biše Turci za petnaest dana, ne hćedoše zametati kavge; a kad svoju odmoriše vojsku, pa se vojska ujedno sustiže, prije zore i bijela dana, Loznici se gradu prikučiše, na Loznicu složno udariše; prve Turci šance osvojiše i po šancu adet postaviše: po bedemu vrgoše barjake, a u šancu amaz proučiše; na Loznicu na grad udariše: kako Turci naglo udaraju, za bedem se rukam' prihvaćaju, Loznica se iz temelja kreće. U gradu su do tri vojevode: prvo jeste srpska vojevoda od Loznice Bogićević Anto. a drugo je srpska vojevoda po imenu Miloš od Pocerja. a treće je srpska vojevoda

ja iz Šapca Bakal Milosave. Trči Anto po bedenu gradu kano soko po jelovu granju, po bedenu poređa barjake, a Srbine meće na busije; viče Anto grlom bijelijem. viče Anto ko da soko klikće, oko sebe Srbadiju hrabri: "O Srbini, ne bojte se, braćo. pun'te puške, a tucite Turke! Nek je Turak' sto hiljada vojske. nas u gradu dvadeset stotina. neka znate, razbićemo Turke. Ne žalite praha ni olova, u mene je zadosta džebane: da ložimo tri mjeseca dana, da ložimo, vojsku bi grijali, - džebane nam nestati ne može." Stoji cika srpskijeh pušaka. jauk stoji oko grad" Turaka: crven plamen svezan je za nebo a od one vatre iz pušaka. Boj činiše tri bijela dana: ni prestaše niti sna imaše, ni sjedoše ni hljeba jedoše, nit' stadoše niti vode piše; naglo Turci na grad udaraju, ništa Turci uspregnuti neće. Bre kakav je Pocerac Milošu i kakav je Bakal Milosave, - prije bi se oni pomamili nego bi se Turcima predali. Izlijeće Pocerac Milošu,

izlijeće na gornju kapiju, na đogatu konju krilatome, pa siječe Turke oko grada; tu se Miloš ne zna umoriti dok pod sobom konja ne oznoji; a kad đogat pod njime sustane. on se onda ev' u grad povrati, đoga sjaše, dorata uzjaše, pa izgoni dora na kapiju, sve jednako Miloš s'ječe Turke. jer se Miloš ne zna umoriti. S drugu stranu, na donju kapiju, izlijeće Bakal Milosave na jagrzu konju velikome, pa siječe Turke oko grada; tu se Bakal ne zna umoriti, već razgoni Turke oko grada, dok pod sobom konja ne umori; kad jagrza u pjenu učini, tad se s konjem on u grad povrati, s onog sjaše, a drugog uzjaše, pa jednako on razgoni Turke. Ko će sili božjoj odoljeti, ko l' pobiti sve careve Turke? Sve jednako bojak bez prestanka, niti znadu kad im danak prođe, danak prođe, kad li noćca dođe: sve jednako magla od pušaka. Dan četvrti kad je osvanuo. ev' pošeta Bogićević Anto po Loznici po bedenu gradu; Anto gleda svuda oko grada, jesu l' Turci išta uzmaknuli;

Turci nisu ništa uzmaknuli, već se gradu bliže primaknuli. Kad to viđe Bogićević Anto, prepade se Bogićević Anto, pa procvilje iz grla bijela, cvili Anto kako ljuta guja, kako ljuta guja pod kamenom; veli Anto: "Jao moja majko! Mili bogo, što li ću ti jako? Sad će Turci Loznicu uzeti, mi vojvode glave pogubiti, sirotinja muke dopanuti; ja ne žalim, nit' se toga strašim, mi vojvode što bi izginuli, ali što će naše jadne duše - duše neće viđet božjeg lica: sirotinja s nas muke dopada." Tu mu dođe Pocerac Milošu, krvava mu sablja do balčaka i desnica do ramena ruka, sijekući oko grada Turke; Miloš tješi Bogićević Antu: "Ja moj brate, Bogićević Anto, nemoj tužit, ne plaši Srbova, eda boga i bogorodice! Kako smo se pobili s Turcima, evo ima šest godina dana, đe gođ smo se s Turcim' udarili, svagđe jesmo Turke razbijali: dobre konje u srmu oblismo, u skerlet se čohu obukosmo, sve od Turak' što smo dobivali; eda i sad Turke razbijemo,

od Turaka šićar dobijemo!" Al" besjedi Bogićević Anto: "A moj brate, Pocerac Milošu, dosad smo se s Turcim' udarali: kad na Turke oganj oborimo, odmah počnu Turci uzmicati, a sad Turci uzmaknuti neće; je li bojak tri bijela dana, je li ovo vatra bez prestanka? Ništa Turci uzmaknuti neće, već se bliže prikučuju gradu, na Loznicu naglo udaraju: sad će Turci Loznicu oteti, mi vojvode glave pogubiti, sirotinja muke dopadnuti. Slatki bogo, što li ću ti jako?" Al' evo ti Bakal Milosava, krvava mu sablja do balčaka i desnica do ramena ruka, sijekući oko grada Turke; Bakal kara obje vojevode: "Ne budal'te, dvije vojevode: il' ste ludi il' ste se prepali? Što se, bolan, 'nako ne vladate ko su s' stare vojvode vladale? Đe je vama divit i hartija? Što vi sitnu knjigu ne pišete, ne pišete, pa je ne šaljete b'jelu Šapcu, Lazarević Luki, komandantu od Šapca bijela, nek vam dade indat u Loznicu? Drugu piš'te, Čupiću pošljite, treću piš'te šeru Parašnici,

golom sinu Zeki buljubaši: ta oni su na glasu junaci, njih se boje svi Turci Bošnjaci: ako nama od njih pomoć dođe, neka znate, razbićemo Turke." Kad to čuo Bogićević Anto, ta onda se pera osjetio. Uze Anto pero i hartiju, drkću ruke, pisati ne može, veće dade Pocercu Milošu: "Naj ti, pobro, Pocerac Milošu, naj ti, pobro, pero i hartiju, knjigu piši, ja ću govoriti." Uze Miloš divit i hartiju. Miloš piše, a govori Anto. 'Vako Anto u knjizi govori: "Gospodaru, Lazarević Luko, ja iz Šapca srpski komendante! Ili čuješ, bolan, il' ne čuješ? Ili za nas haješ il' ne haješ? Na Loznicu Turci udarili i prve nam šance osvojili i po njima adet postavili (po bedenu udrili barjake), i u njima amaz proučili, a Loznicu grada opasali; naglo Turci na grad udaraju, za beden se rukom prihvataju, - Loznica se iz temelja kreće, hoće Turci Loznicu uzeti. Da ti vidiš, Lazarević Luko, ja kakva je sila u Turaka i kakvi su konji u Turaka!

Još da Turci piju rujno vino. rujno vino jal' bistru rakiju, bi nagnali svoje dobre konje, bi Loznici na beden skakali; al' ne piju vina ni rakije, pa uzdama konje pometaju. Daj nam indat do neđelje prve, ako li nam ne dadeš indata, ja indata do neđelje prve, kada bude u svetu neđelju, ja ću Turcim' predati Loznicu; braniti se više ne možemo." Ode knjiga Šapcu bijelome. Uči knjigu Lazarević Luko, uči knjigu, grozne suze lije; drugu Luko na koljenu piše, te je šalje bijeloj Loznici. a na ruke Bogićević Anti, i svom pobru Bakal Milosavu i Milošu, krilu od Pocerja: "Čujete li, do tri vojevode: branite se, ne dajte Loznice ja u Turke, u proklete ruke! is daj grada bez velika jada, bez proljeva krvi od Srbina; neće proći tri bijela dana, stići će vam pomoć sa svih strana, viđećete jada od Turaka." Ode knjiga bijeloj Loznici. Ode Luko druge knjige pisat: prvu piše, šalje u Lješnicu ev' iz Borka Simeunu knezu: "Simeune, biogradski kneže,

ne raspusti biogradske vojske, u Lješnici dočekaćeš mene: Loznica nam u nevolji cvili, valja davat indat u Loznicu i srbinjske izbavljati duše od Turaka, iz nečiste ruke!" Drugu piše, te Čupiću šalje: "O Čupiću, Zmaju od Noćaja, vojsku kupi, hajde u Lješnicu, Loznica nam u nevolji cvili." Treću piše, šalje Parašnici, golom sinu Zeki buljubaši: "Goli sine, buljubaša Zeko, ded ustani i golaće kreni, da si brzo u b'jelu Lješnicu, Loznica nam u nevolji cvili." Treću piše, te Katiću šalje: "O vojvodo, Katić Simeune, dede kreni tvoje Prekodrince, - ti si džaba gospodstvo dobio, sad ć' u tebe sreću okušati; da si brzo u Lješnicu b'jelu, Loznica nam u nevolji cvili, - onđe ću te viđet kod Loznice, onđe ću ti hljebac pokloniti." Kad Čupiću sitna knjiga dođe, Čupić uči, grozne suze lije, glavom maše, zubima škrguće, jer je Čupić teško oboljeo, i teško ga bolest ophrvala pa se konja držati ne može. Viknu Čupić sluge i dvorane: "Čujete li, moje vjerne sluge,

trč'te bolje po bogatoj Mačvi, pozdravite moje buljubaše: pobra Luku, Josipović Peru, s Bogatića Ković Mihaila, a od Drine Bjelić Ignjatija, i pozdrav'te Srdana Iliju; moji momci, lavi odabrani, jaš'te konje, hajte u Lješnicu, vojsku kup'te po bogatoj Mačvi, hajte listom u Lješnicu b'jelu: Loznica nam u nevolji cvili!" Buljubaše kad čuše Čupića, svi skočiše na noge junačke i po Mačvi vojsku pokupiše, bez Čupića lavovi odoše. Luko kupi oko sebe bojsku ja po Šapcu i okolo Šapca, po Posavlju oko vode Save, po Tavnavi i po Pocerini; namah Luko pokupio vojsku. U Lješnicu šancu dojezdiše jednog sata a jednog minuta, poglavice ujedno dođoše, u po s' noći onđe sastadoše. Jednako je bojak na Loznici: puške prašte, a topovi gude. ispod neba lijeću lubarde: sve baljemez baljemeza viče, a lubarda lubardu doziva. Tu Srbinji spavati ne mogu; usta Luko, pođe po logru, pa on sebi zove poglavice: "Čujete li, srpske poglavice,

i vi braćo, mali i veliki, poslušajte što ću besjediti: ako bog da i bogorodica te se sjutra s Turcim' udarimo. dete, braćo, da se ne izdamo! Ko izdao, izdalo ga ljeto, bijelo mu žito ne rodilo, stara njega majka ne viđela, njim se mila sestra ne zaklela! Jošte, braćo, da vam ovo kažem: koji bi što u boju dobio, da dobije vezirovo blago, neka drugu ne dade hiseta, - proklet bio, ko od njeg' iskao! - svako sebi nek šićara traži. Hajte, braćo, bijeloj Loznici, ono j' težak bojak bez prestanka." To rekoše, na noge skočiše, svi konjici konje posjedoše, a pješaci puške dokopaše; sve s' konjici po dva poređaše, a pješaci po dva zagrliše; poglavice naprijed pođoše. Iz Lješnice u ponoći pošli, pa na Jadar vodu udariše, dok Srbinji Jadar prebrodiše; prvi Srblji u Runjane došli, jošt pošljednji Jadar prelazahu, u Runjanim' iščekat se hoće kod studene vode Teferiča, - u runjanskim zelenim šljivacim', i u po hladu popadala vojska: ko s' ugrijo, vodom s' rashlađuje,

ko je žedan, hladnu vodu pije, ko vodicu, ko ljutu rakiju; pješadija u puške zagleda, a konjici kolane pritežu, na Loznicu poprijeko glede. Opet Luko pođe po logoru, stade Luko razređivat vojsku, kud će koji udarit poglavar; 'vako reče Lazarević Luko: "O iz Borka kneže Simeune, ti udari junak od istoka, od istoka sa svojega senta, uza Štiru, uz vodu studenu; a bimbaša, Katić Simeune, ti udari poljem od Lipnice, tu ć' u tebe sreću okušati. Goli sine, Zeko buljubaša, dobro čuvaj brda i Gučeva, uteći će u planinu Turci; a ja odoh s mojom kumpanijom otkuda su ponajtješnji klanci, od zapada pokraj vode Drine. Vi mačvanski, čujte, buljubaše, Čupićevi lavi izabrani, kad Čupića među vama nema; vi hoćete drumom udariti, evo drumom najnapred na Turke: ni najprije zametnite kavgu, neka bude svakolika kavga na onoga Srdana Iliju i nek bude sreća Srdanova." To rekoše, pa se posuliše, svaki svoju stranu razmatraše;

al' je muka na boj udariti. Turci biju jednako Loznicu, tri vojvode po Loznici hode; ev' pogleda Miloš u Runjane, Miloš najpre Srbe opazio, pa dozivlje Bogićević Antu: "Pobratime, Bogićević Anto, kaka j' vojska pa brdim' runjanskim? Ako ono Turcim' indat ide i još ono bude turska vojska, niko neće ostat od Srbina, srpska će se sv'jeća utrnuti; ako l' ono bude srpska vojska, tere nama sada indat stigne, sad ćeš viđet jada od Turaka. Dede uzmi durbin od biljura, ne bi l' vojsku na durbin poznao. Uze Anto durbin od biljura, - u šljivike runjanske pogleda, i poznade da je srpska vojska, i poznade Lazarević Luke; a kod pozna Bogićević Anto, on kazuje Milošu Pocercu: "O Milošu, nama indat dođe: eno Luke, slavna komendanta." Onda reče Pocerac Milošu: "Pobratime, Bogićević Anto, ti obuci sve turske haljine i ti uzmi tri četiri druga, kroz tursku se vojsku prokradite. pa idite u runjanske bašče: ako Srblja bude sa jabane, te ne znadu otkud udrit valja -

valja tebi urediti vojsku." Kad to čuo Bogićević Anto, uze Anto tri četiri druga, obukoše sve turske haljine, pa na dobre konje posjedoše, kroz tursku se vojsku prokradoše i odoše baš pred srpsku vojsku. Kad s' mašiše brda runjanskoga, od Turaka niko ih ne viđe razma jedan paša Ali-paša; Ali-paša Turcim' besjedio: "Jenjičari, moja đeco draga. en' uteče gradska poglavica, od Loznice Bogićević Anto, jal' uteče jal' po indat ode: sad jurišom hajte na Loznicu, gotova je bijela Loznica." A kad, bolan, Turci halaknuše i Loznicu grada opasaše: tuku grada sa četiri strane: s jedne strane topovima tuku, s druge strane bojnim lubardama, s treće strane lagum potkopali, a s četvrte juriš bez prestanka! Trči Miloš po Loznici gradu, oko sebe Srbadiju hrabri: "Ne bojte se, Srblji braćo draga, puške pun'te, a tucite Turke, sad će nama lijep indat stići, viđećete jada od Turaka." Kakav oganj gori na Loznici, crven plamen do neba svezali! Dođe Anto srpskome logoru,

opazi ga Lazarević Luko, pred Antu je Luko potrčao, sa Antom se u obraz poljubi, nemaju se kad za zdravlje pitat, veće reče Lazarević Luko: "Kako j', brate Anto, u Loznici?" Anto proli suze niz obraze, Antonija nema šta kazivat: "Vidiš, Luko, kako j' u Loznici! sad su Turci ušli u Loznicu, pa se sade kolju po Loznici; već potec'te, ako boga znate!" Onda Luko viknu poglavice: "A Srbinji, svak na svoju stranu!" Pa konjici konje posjedoše, a pješaci puške zagrliše, pa Loznici gradu potekoše: najnaprijed Srdane Ilija i pred njime Purko barjaktaru: on pješice svilen barjak nosi, barjak nosi, vojsci kalauzi, a Ilija za njim na đogatu. Najpre Turci viđeše Iliju i pred njime Purka barjaktara, pa se Turci tada prepadoše kad Iliju za sobom viđeše, pa se Turci natrag okrenuše, ne bi l' kako uzbili Iliju, na Iliju oganj oboriše; al' Ilija uspregnuti ne hće, već podviknu ko da pije vino, pa na Turke juriš učinio; sa svih strana Srblji udariše,

jednoliko složno udariše i na Turke oganj oboriše: kapo grozna kiša iz oblaka, tako s' prosu puška od Srbalja. Kad go viđe Pocerac Milošu, on na gradu otvorio vrata, pa iz grada juriš učinio, sa svih strana zabuniše Turke. Bože mili i bogorodice, kad se dvije udariše vojske, jedno srpska, a drugo je turska: stoji pika tananih pušaka, stoji jauk ranjenih junaka; eto grebu mači grebeštaci, en' škrguću kosti od junaka; jeka stoji ubojnih topova, zemlja ječi, vedro nebo zveči, a sve zeljoš zeljoša doziva - viš' njih jarko pomrčalo sunce od onoga praha i olova! Turci daše pleća, pobjegoše Drini vodi hladnoj na obalu: eto paše na noge skočiše, a na dobre konje posjedoše, Drini vodi hladnoj utekoše; ostaviše ubojne topove i džebanu, što je za potrebe, a bubnjari bubnjeve baciše, i svirači svirale baciše, pobacaše zile i borije, pogubiše sitna ćimaneta. Mili bogo, čuda golemoga, da se kome čuda nagledati

kako srpske sablje sijevaju, mrtve turske glave zijevaju! Tu ne osta Srbljin u družini koji turske ne ods'ječe glave. Što Turaka od sablje uteče, na Drinu ih vodu naćeraše. Kolika je Drina voda hladna, a na njojzi nigđe broda nema, - tu je Turčin tada prebrodio đe je koji dospjeti mogao. Preko Drine malo ko prijeđe, kamo čudo što u Drini osta! Drina voda ne traži teftera, veće ždere bez broja junake. Bogo mili i bogorodice! otkako je postala Loznica, nisu ljepše Srblji zadobili nego tada kad razbiše Turke, od Turaka šićar zadobiše. Ova pjesma sv'jema Srbinjima, od men' pjesma, a od boga zdravlje!

Luko Lazarević i Pejzo

Još ni zore ni bijela dana, Ali-paša Drini vodi dođe, dođe paša i dovede vojsku, pored Drine razape šatore, pa se paša pokraj Drine šeće, a titra se zlatnim buzdovanom ko đevojka zelenom jabukom, u balčak se sablji pokuckuje.

a na Mačvu poprijeko gledi, pa se paša i sam razgovara: "Dok mi vojska iz dubljine dođe. Drinu vodu prebrodiću hladnu, pregaziću svu bogatu Mačvu, Kitog proći i u Šabac doći u dvorove Lazarević Luke, hoću njemu nazvat dobro jutro: al' u zo čas po me, ali po njga, po jednoga dobro biti neće!" To govori paša Ali-paša, to govori, al' boga ne moli, veće misli tako da uradi. Al' besjedi Pejzo Mehmed-aga: "Gospodine, pašo Ali-pašo, ev' u našoj Bosni kamenitoj ima, pašo, tridest kapetana, i imade sedam paša malih i veliki paša učtuglija; u svakoga ima po đevojka, u kog šćerca, u kog mila seja. rad je svaki da mi je pokloni, svaki želi da me zetom zovne; al' sam bogu jemin učinio da s' Turkinjom oženiti neću, nego ću se oženit vlahinjom: iz Pocerja glavitom đevojkom, kojano je b'jela i rumena, koja pije vino i rakiju; ta njom ću se junak oženiti, vlahinju ću mladu obljubiti na sramotu Lazarević Luki i Čupiću, koji Drine čuva.

Veće, pašo, dragi gospodine, daj ti meni do dva poglavara: prvo, daj mi Osman barjaktara, drugo, daj mi Tuzlu kapetana i daj meni tri hiljade Turak' na hatima, a pod mizdracima, da ja pređem preko vode Drine, da pregazim svu bogatu Mačvu, la osvanem u Pocerju slavnom, da porobim sela ispod Cera, da zapalim crkvu Petkovicu, pa ć' odande udrit niz Tavnavu, Tavnavu ću popalit do Save, uza Savu u Šabac ću doći; l ti hajde Šapcu bijelome, onđe mene hoćeš dočekati, onđe s', pašo, sastavit hoćemo." Kad to čuo paša Ali-paša, to je paša jedva dočekao, pa mu dade do dva poglavara: jedno. prvo, Osman barjaktara, drugo dade Tuzlu kapetana; izabra mu tri hiljade Turak' na hatima, a pod mizdracima, pa ovako Pejzi govoraše: "Pođi zbogom, Pejzo-Mehmed-aga! Popalite sela ispod Cera, sve muškinje pod mač udarite, a ženskinje pod roblje doved'te; dok mi vojska iz dubine dođe, i ja hoću Drinu prebroditi, Mačvu preći i svu porobiti, Kitog proći i u Šabac doći;

onđe Pejzo, da se sastanemo." Odatle se Pejzo podigao, a po noći Drinu prebrodio; i tu Pejzi bog i sreća dade, srpska njega ne priviđe straža. Os ta paša Drine čuvajući, ode Pejzo u Pocerje slavno. Kad se d'jeli sreća i nesreća, tavna noćca od bijela dana, u Pocerju osvanuše Turci kod bijele crkve Petkovice, Petkovicu opkoliše Turci, igumana starca zatekoše, tri mu đaka mlada posjekoše, a trojica u gor' utekoše; igumana živa uhvatiše, manastirsko blago pokupiše. Kako Turci dobro zadobiše, više Turci u sela ne hćeše; igumanu ruke savezaše, pa ga tuku pernim buzdovanom, pješke njega pored konja gone; pa se Turci paši povratiše. Kliče vila prije jarkog sunca, savrh Cera, visoke planine, doziva ti srpskome logoru, ukraj Drine šancu Badovincu, iz logora zove poglavare: prvo zove Lazarević Luku, drugo zove Čupića Stojana: "Žlje zaspali, srpske poglavice, žlje zaspali, zao san usnili! Teško su vas prevarili Turci.

Petkovicu porobili crkvu, Isaiju starca uhvatili, - bijele mu savezali ruke, manastirsko oduzeli blago, tri su njemu đaka pogubili, a trojica u goru utekla. Vi spavate, za to i ne znate! Je li vama od boga grjehota, a od ljudi pokor i sramota? Đe je vaša hvala i junaštvo? Što činite, jer se ne bijete?" Kad to čuo Lazarević Luko, on se pljesnu rukom po koljenu, skerlet-čoha puče na koljenu. pa se skoči, pripasa oružje i povika Čupića Stojana: "A na noge, Čupiću Stojane, teško su nas prevarili Turci: Mačvu prešli, očli u Pocerje. Petkovicu porobili crkvu, Isaija zarobili starca, a još može više jada biti; već moj brate, Čupiću Stojane. ti pripaši svijetlo oružje, pa ti uzmi vojske ponajviše, pa se spusti pokraj vode Drine. tvrde straže pokraj vode vrzi. da ne može ptica prolećeti, a kamoli tatar prokasati i od Bosne knjigu pronijeti: bojati se Osman kapetana iz Gradačca, iz bijela grada. da bogate ne porobi Mačve;

pa kad dođeš šeru Parašnici, ti pozdravi Zeka buljubašu, nek ustane Zeko buljubaša i nek kreće golaće junake, pored Batra vode nek postavi tvrde straže, sve jednu do druge. Čupić skoči, pripasa oružje. uze Čupić ponajviše vojske, pa se spusti pokraj vode Drine. tvrde straže na brodove baci; kada dođe šeru Parašnici. on pozdravi Zeku buljubašu: usta Zeko i golaće krenu, tvrde straže pokraj Batra baci. Da kakvi su golaći junaci: ubili bi pod oblakom ždrala. a kamoli na zemlji junaka! Kako bi ih Osman prevario! A kad straže tvrde postaviše, stade Luko prebirati vojsku: uze sebi četrdest konjika i stotinu mladijeh pješaka, i povede Gluhca Mihaila, i povede Marka iz Štitara: Milosava vodi radi dike, radi dike i rad razgovora, a Štitarca Marka rad junaštva; i povede Gluhca Mihaila, koji sječe mačem bez razloga, i povede Grkinića Đorđa, kogano je na sablju oteo od Turaka. iz ropstva turskoga, i drži ga kao svoga sina, -

koji Luku svlači i oblači i svilenim opasuje pasom. Pođe s njima četrdest konjika i stotina mladijeh pješaka; ode Luko uz tu vodu Drinu, da obiđe šanac u Lješnici i u šancu svoga brata Đuru, svoga brata Đuru kapetana, da ga mlada ne prevare Turci. A kad Luko Novom Selu bio, đe su Turci Drinu pregazili, još se Turci povratili nisu; kad su Turci Mačvu prelazili, pa pločama travu odnijeli, - stade huka Luke oko puta. Jošte Luko puta istražuje, a Turci se poljem pomoliše, savezana igumana vode; nije šala. tri hiljade Turak', a u Luke četrdest konjika i stotina Srbina pješaka! Kad je Luko opazio Turke, prepade se Lazarević Luko: "Mili bogo, ta što ću ti jako: na zlu ti se mjestu zatekosmo, u ravnome polju širokome; đe ne ima ni trna ni grma! Nas je malo, a mnogo Turaka: da s' bijemo, razbit ne možemo, da bježimo, uteć ne možemo; šume nema da se zaklonimo, već možemo ludo izginuti. Veće, braćo. stotina pješaka,

svaki svoju pušku potprašite, pokrite se po zelenoj travi, pa pušaka metati nemojte, neka za vas Turci i ne znadu; mi konjici odosmo pred Turke, pa će Turci na nas udariti, mi s' pred njima izmaći hoćemo, k vama ćemo Turke napustiti; ii gledajte svaki po jednoga, pa na Turke oganj oborite, sa plamenom Turke zabunite, a mi ćemo sablje povaditi i u Turke juriš učiniti: ne bi l' kako Turke zabunili, ne bi l' starca od Turak' oteli." Tako Luko Srblje sjetovao. Pješaci se po travi pokriše, ode Luko su četrdest druga, konja ljuti, a pred Turke ide. Kako Turci opaziše Luku, odmah Turci Luku poznadoše. pa govori Pejzo Mehmed-aga: "Ti si, kurvo, Lazarević Luko! Što sam hćeo, to sam udesio. s tobom ću se, kurvo, ogledati." Trže Turčin sablju dimišćiju. Trže sablju u lijevu ruku;

* Kažu da je Pejzo bio

šuvaklija.

ali Luko Pejze ne poznaje, nego misli da je Ali-paša,

pa se njemu junački javljaše: "Ja sam, kurvo, pašo Ali-paši! Žena bio ko ti pobjegao!" Trže Luko sablju u desnicu. jedan drugom dobra konja pusti; doista se udariti hćahu, al' Srbini ne dadoše Luki. već s' utječe jedan pred drugoga. da Srbima Luko ne pogine, Srbima je žao poglavara; utječe se Bakal Milosave, na jagrzu konju visokome, pa govori Lazarević Luki: "Pobratime, Lazarević Luko. ja ću za te na mejdan izaći, ti ćeš mene prije pokajati!" Trže Bakal sablju u desnicu, pa poleće Pejzi Mehmed-agi, al' tek što se konji sustigoše. a junaci da s' sabljam' udare, a Bakala sreća iznevjeri: pod Bakalom jagrz posrnuo, pade Bakal pred konja u travu. Bakal pade, a Pejzo dopade, da Bakalu odsiječe glavu; al' se Bakal i pješice brani britkom sabljom i desnicom rukom.- bježi Bakal okolo jagrza. Kada viđe Lazarević Luko đe će Turčin posjeći Bakala, skide Luko pušku krdžalinku. kojano je obljevena zlatom od jalmana do gornjeg nišana.

na kojoj je tridest belenzuka sve od čista žeženoga zlata, parazlama od tridest dukata; na kojoj je do dvanaest slova, svako slovo u krv okaljeno, na junačko t'jelo nam'jenjeno, - ona bije svaku amajliju; pa je Luko onda govorio: "Ta ne boj se, brate Milosave, taj te Turčin lje pogubit neće nit' će viđet bule ni matere!" Krdžalinki živu vatru dade; puče šara, pusta ostat neće, te pogodi Pejzu Mehmed-agu, pogodi ga pod grlo bijelo, zakla Pejzu kao jagnje b'jelo; Pejzo pade sa konja u travu, al' doleće Osman barjaktaru s golom sabljom u desnici ruci da Bakalu odsiječe glavu, pa mu ne da jagrza uzjahat; Bakal bježi oko konja svoga, na se Bakal i pješice brani; al' bi njega Turčin pogubio, u Bakala vjerna sluga bješe: Pavlić momče iz grada Mostara, kogano je Bakal othranio uz koljeno ko rođenog sina zarad boga i zaradi duše, - Pavlić sobom zaklanja Bakala, zaklanja ga sobom i vrančićem; mlado d'jete, odviše slobodno, trže Pavlić dvije puške male,

u Osmana obje okrenuo: "Stan'. Turčine, kud si nasrnuo: nećeš zgubit moga gospodara dok je moje na ramena glave!" Obje pukle. Osmana zgodile, sindžirli ga zrna udarila, u Osmana srce istrgala. Kad padoše dvije poglavice, onda Turci natrag ustegnuše; u to doba Bakal Milosave uzjah' konja, pa poćera Turke, al' povika Tuzla kapetane: "Jao, Turci, moji jenjičari, nema Luko već četrdest druga, a nas ima tri hiljade ravno, eto jako što se od nas radi! Jalah. kurdaš, juriš na dušmana!" Tad se Turci opet povratiše, na konjike srpske juriš čine, Srblji staše pred njima bjegati: ta ne bježe da Turcim' uteku, neće mame Turke na pješake. A kad Srblji Turke domamiše, namah puče od stotine Srba, namah puče stotina pušaka, mrtvih pade stotina Turaka, pogibe im Tuzla kapetane; a Srbinji onda jurišiše; Turci složno oganj oboriše, pod Štitarcem ubiše đogata, pod Đorđijem ubiše dorata - evo Đorđe pješice izmače, a Štitarca đogat pritisnuo;

na Štitarca Turci dolećeše, ležećiva da ga posijeku. Jadan Marko ležeći se brani: britkom sabljom i ležeći maše, oko sebe rašćeruje Turke. Doista bi Marko poginuo, al' opazi Gluhac Mihailo đe su Marka zabunili Turci, trže mača Gluhac Mihailo, pa kroz Turke juriš učinio: dok do Marka pute prosiječe, sedamnaest Turak' posiječe: s druge strane Pušibrk Ostoja: dok Ostoja pute prosiječe. deset turskih glava odsiječe; te Štitarca s konjem oprostiše. Kad se Marko nogu dokopao, kano soko krila na planini, pa poćera Turke na alaje, - sve razbiše Turke na alaje, daše Turci pleća, pobjegoše. a na Drinu vodu nagaziše, odvedoše Isaiju starca. Od Turaka mnogo i uteče, a mnogo ih i onđe ostade: sedamnaest pogibe Srbina. - osta mejdan Lazarević Luke. Kako Turci Drinu prebrodiše. Ali-paša daleko ih viđe, malo bliže pred njih istrčao: "Jala, kardaš, kako j' u Srbiji?" Turci njemu neveselo vele: "Ali-pašo, sinja kukavico,

nikako je u Srb'ji po Turke! Koliko smo tebe govorili da ne šalješ vojske preko Mačve! Ta đe ti je Pejzo Mehmed-aga, i đe ti je Osman barjaktaru, i đe ti je Tuzla kapetane, koje Bosna nigda steći neće? Pogubi ih Lazarević Luko su svojijeh četrdest konjika! Još da bješe Čupiću Stojane, ne bi tebe glasnik Drine prešo. nit' bi imo ko glas donijeti da ti kaže kakono je bilo." Otkako je svijet postanuo, nije Srbin Turke dočekao, - malo Srba, a mnogo Turaka! - razma tada Lazarević Luko što dočeka Turke kod Novoga

* tj. sela

i pogubi Pejzu Mehmed-agu o Krstovu danu jesenjemu. Ova pjesma svima Srbinjima. od men' pjesma, a od boga zdravlje!

Hvala Čupićeva

Često knjige zemlju prelaziše od Topole, sela ponosita, od onoga Petrovića Đorđa, od Đorđije, od Srbije glave,

na gospodu i na vojevode, na knezove i na buljubaše: "Vesel'te se, đeco Srbadijo, amo Turke jesam pob'jedio: na našemu šancu Deligradu razbio sam carsku sultaniju; al' su Turci brižni i srditi, otišli su zemlji po ćenaru, nevjernici jesu svagda Turci, čuvajte se od Bosne ponosne, otuda će Turci udariti, čuvajte se, da vas ne prevare!" Prvu knjigu Šapcu gradu posla: "Pope Luko, moja desna ruko, dobro čuvaj Posavine slavne, Posavine i Tavnave, Luko. da mi Turci roba ne odvedu - za roba ću tebe pogubiti." Drugu piše, te u Jadar šalje, u Loznicu Bogićević Anti: "Vojevodo, Bogićević Anto, učuvaj se od grada Zvornika, da tebeka Turci ne prevare: dobro čuvaj Loznice i Jadra, a od Jadra ne pusti robinje - za roba ću tebe pogubiti." Treću piše, u Pocerje šalje, svom posinku, Pocercu Milošu: "Moj posinko, Pocerac Milošu, dobro čuvaj Cera i Lješnice, da tebeka Turci ne prevare, iz Pocerja roba da ne vode - za roba ću tebe pogubiti."

Knjigu piše, te je šalje Đorđe ev' Čupiću, Zmaju od Noćaja: "Oj Čupiću, Zmaju od Noćaja, izvuci se, more, iza bara, pa se svagda ukraj Drine nađi; dobro čuvaj Mačve i Podrinja, da tebeka Turci ne prevare, da iz Mačve roba ne izvedu - za roba ću tebe pogubiti." Kad Čupiću sitna knjiga dođe, uči knjigu Čupiću Stojane, drugu Stojan na koljenu piše, te je šalje u selo Topolu, a na ruke Petroviću Đorđu: "Oj ti Đorđe, od Srbije glavo, ja s' ne bojim cara silenoga, - pust' ih na me ako su ti teški! Turci na me udarit ne smiju dok j' u mene mojih kapetana i momaka. lava odbranijeh, koj' b' na vatru živu udarili: dok j' u mene prvog kapetana, kapetana pobratima Luke, on s' ne boji jednoga vezira; pa dok mi je drugog kapetana, kapetana Ković Mihaila, on s' ne boji drugoga vezira; pa dok mi je trećeg kapetana, da od Drine B'jelić Ignjatija, on s' ne boji trećega vezira; pa dok mi je Srdana Ilije, koj' s malijem boja biti neće. veće želi da na trumpu udri -

on s' ne boji četvrtog vezira; pa dok mi je golog sina Zeke. golog sina Zeke kapetana, i njegovih golaća junaka. on s' ne boji petoga vezira: pa dok mi je slugu odbranijeh. odbranijeh, lava izbranijeh. koj' na vatru smiju udariti: pa dok mi je Sićića Marinka, i dok mi je Šumanca Vasilja, pa dok mi je Latković Jovana, i dok mi je Ninković Jovice, pa dok mi je Kara Mihaila. eto Kara iz luga Kitoga, i dok mi je Šiša Mihaila. i dok mi je-Đorđa s Bjelotića. pa dok mi je Gadžuljić Stjepana - on bez kavge ručati ne može: i dok mi je Kačkina Stevana;. i dok mi je lava odbranoga, koga gojim u dvoru mojemu, od Srijema pisara Andrije; pa dok mi je mog konja dorata, i dok mi je sablje madžarkinje. - ja 6' na cara junak udario, lavi bi mu čador bastisali; boga molim da udare Turci." Ode knjiga Petroviću Đorđu. uči knjigu Petroviću Đorđe, i to Đorđu vrlo milo bilo, od miline na noge skočio i 'vako je Đorđe govorio: "Hvala, sinko, Čupiću Stojane.

nisam znao što pod skutom držim: kad bez mene možeš vojevati. sad ja, sinko, mogu počivati: da bi tako, Stoko, i ne bilo. dosta meni što govoriš hrabro."

Udar na selo Rogame

(1809. god. mjeseca julija)

Zbor zborile age podgoričke na saraje bega Abdovića, među njima dva brata Krnjića, Bećir-aga s Krnjićem Muratom: "Hvala bogu, naša braćo Turci. ovako nam živovanja nema od Pipera, Brda krvavoga. od Rogama, sela piperskoga; ogradiše grada prema grada. bez testira cara i vezira, prema naše silne Podgorice: no ću brata opravit Murata la otide Skadru bijelome, u našega na Skadru vezira n Hasana. sluge vezirova, da mu dadu Arbaniju ljutu. da poharam sela na Rogame." Kako se je Ture zahvalilo. tako bješe zorom podranilo, debela se hata dohvatilo, pa otide Skadru bijelome, dikle dođe pred dva gospodara, ge im pade u skut i koljeno.

Pitaju ga do dva gospodara: "A, Murate, naša vjerna slugo, šta ti prosiš u dva gospodara? Ali ti je spenze nestanulo, al' ćeš tvoje mijenjat haljine?" Na to Ture suze propanule: "A pomagaj, dragi gospodare: nije meni spenze nestanulo, nit' je meni haljina manjkalo, no kauri mene odolješe, ogradiše grada prema grada, a bijele kule na Rogame, - bez testira cara i vezira, - zatvoriše našu Podgoricu; no ja ištem u vas gospodarah da mi vojsku date Arbaniju, da Rogame sela razorimo, da ne čine grada prema grada." No govori od Skadra vezire: "O Murate, moja vjerna slugo, ne smijem ti dati velju vojsku od vladike i Crnogoracah, no ti dajem agu Asan-agu, da pokupi vojsku Arbaniju. da pohara selo na Rogame." Kada začu aga Asan-aga, lakomo je Ture na kaure, pa od zemlje na noge skočio, šilje Hasan, kupi vojsku brzo, te pokupi ljutu Arbaniju, te pokupi dvanaest hiljadah, odvede ih poljem Ćemovskijem, doklen varoš Podgorici dođe,

pa Skakala više Podgorice; pa opravi Krnjića Murata: "Ajde pođi varoš Podgorici na saraje bega Abdovića; kaži begu i bratu Bećiru da pokupe varoš Podgoricu, da dovedu pred vojsku Asanu, da mi vode vojsku na Rogame." Hitro ga je Ture poslušalo, te na dvore pođe Abdovića, kaže begu i bratu Bećiru; skupiše mu varoš Podgoricu, te je vode u vojsku Asanu. Otolen je vojska okrenula, Ribnicu je vodu pregazila, dok Morači vodi dolazila. pod Zlaticu na Ograđenicu: tu je Asan vojsku pod'jelio, na troje je vojsku razd'jelio, na Rogame vojsku opravio. divno Asan vojsku naučio: "Sa tri kraja na selo udrite, da iz sela roba ne uteče što najprvi oganj ne ubije: al' junačko ali žensko bude. sve mi roblje dovedite živo, da ga vodim u Skadar veziru." No ne veli Turčin: "Ako bog da!" mili bože ni dati mu nećeš. Okrenu se silna Arbanija; kad se blizu sela primaknuše. ne čekaše dnevi od udara, no udriše noću tri sahata -

kad s tri kraja udariše vojske; najprva je vojska dopanula na čardaku Vuljina Lazara, u čardak se Lazar namjerio sa junakom Lukićem Stojanom, pa su puške tanke zapalili: puču dvije, četiri padaju. Tader sila selo pritisnula, oko kulah kuće popališe, sinu oganj ka da granu sunce, ali kule Turci ne viđahu, Rogamnjani divno vide Turke: dok svanulo i dok zora bila, sve bijahu prema ognju Turke. Kad svanulo i kad zora dođe, al' se sve tri vojske sastaviše, a udriše na bijelu kulu, - dva braćenca, dva Simonovića, bjehu skoro kulu napravili, od nevolje slamom je pokrili. - pa bijelu zapališe kulu, a u kulu tri dobra junaka: jedno bješe Simonović Milo, sa junakom Lutovac Radojem. i s Jovanom sinom njegovijem. Kad ih stade oganj gorjet živi. no Milutin govori ujaku: "Moj ujače, Lutovac Radoje, ali ćemo u ognju goreti ali ćemo kulu otvoriti da ni dobre posijeku glave?" No govori Lutovac Radoje: "Milutine, mio sestričiću,

mi od kule otvorimo vrata, pa udrimo ljutoj Arbaniji, neka naše posijeku glave, da ih nose Skadru bijelome: tu su mnoge bolje okapale, a naše smo jutros osvetili." Al' povika iz grla Milutin na bijelu kulu Vučininu: "A k nama se, braćo, obrnite, te gađite Malesiju ljutu, jer je nama vrata uhvatila, te čekaju da sijeku glave." U kulu su sedam osam drugah, svaki puške k njima obrnuše, ge mi biju ljutu Arbaniju; Arbanija vrata ostavila, te iz ognja sva tri iskočiše, te u kulu Čuknića Savića. No da vidiš muke i nevolje: pa bijelu kulu Nenadića usrnula ljuta Arbanija; no u kulu bijahu junaci: od kule su otvorili vrata, na iskoči Grujiniću Tomo, te posječe Hotka barjaktara, unese mu na tavanu glavu. No je drugi junak iskočio iz bijele Vučinine kule, bješe junak Mitar Đonoviću, da ugrabi od Turčina glavu; ali turske puške zapucaše, one puške Mitra pogodiše i dobru mu glavu posjekoše.

Tade pomoć od Piperah dođe, od Zavale, sela piperskoga, a pred njima Leka barjaktare, a doziva kuli Nenadića, a na ime Nenadina Đura: "Jes' u život, Nenadiću Đuro, je l' ti ko živ jutros osvanuo, od velike sile pesijanske?" No govori Nenadiću Đuro: "O Piperi, moja braćo draga, još mi nije ništa poginulo, no sve gine, braćo, turska vojska; no sad pa njih, ako boga znate, ko je junak da siječe glave!" Al' povika Leka barjaktare: "U njih, braćo, ako boga znate! Al' ću danas posjeć tursku glavu ali moju danas izgubiti!" Halaknuše, boga spomenuše, Roganjani kule otvoriše, trinaest im glavah otkinuše, - polomi se ljuta Arbanija, nose oni mrtve i ranjene. No da vidiš Grujinoga Toma, ćaše drugu da ugrabi glavu; puče tader puška arbanaška, te je Toma divno pogodila, među oči u čelo bijelo; puče druga puška arbanaška, ona rani Nenadića Đura. Tader njima druga pomoć dođe od Stijene, đeca Stijenjani, pa za njima treća pomoć dođe,

a dođoše tridest Petrovićah, te s tri kraja vojsci udariše, velju silu tursku razagnaše. Puče jedna puška od Piperah. koja dobro Ture izabrala, baš rođaka Krnjića Bećira: pade Ture na među bojeva, no dopade junak od Rogamah, od Rogamah Blažiću Novače, te Turčinu otkinuo glavu; u Moraču navališe Turke. No kad viđe Leka barjaktare, ćaše živa da hvata Turčina, ali puče puška od Turakah, te je Leki srce opalila. Tadera su boja razdvojili, a Piperi šemlak učinili. No doziva Nenadović Đuro u ordiju agu Asan-agu: "Hasanago, vojsci serašćere. pravo kaži, ema mi ne laži, kako smo te jutros dočekali, ko na ručak bješe podranio u Rogame s tvojom Arbanijom?" Odgovara aga Hasan-aga: "Ne rugaj se, Nenadiću Đuro, zatro si jutros Arbaniju, sto i dvadest izgubi mi drugah. đe gođ bješe krvava junaka u cijelu moju Arbaniju; a ranjenim ni broja ne znamo, ni njih pola izdraviti neće."

Ovce Bajove

(oko 1810. god.)

Silan ti se Turčin prošetiva, silan Turčin dizdar Osman-aga. po Klobuku po gradu turskome, spored njega dobar kaurine, uskok dobar Mitrović Tomane; u šetnji se zborom zađedoše. No govori dizdar Osman-aga: "Da, uskoče, Mitrović Tomane. ka si skoro Toman uskočio od prostrane lomne Gore Crne, eda znadeš lijepa šićara, da mi našu vojsku okupimo, dako oklen šićar dojavimo al' kaursku glavu donesemo." No dizdaru Toman govoraše: "O dizdare, mio gospodare, ja sam juče iz čete došao i šićar sam jedan uhodio: jesu 6'jele ovce izdignule, izdignule ovce trešnjevačke, izdignule ovce u Stopude, jere su im vode presušile, pa mi poje ovce na Riđicu; nego hajde vojsku da kupimo, da udrimo ovcam' na Riđicu." To zboriše, na noge skočiše i gu silnu vojsku okupiše; pred njima je uskok okrenuo,

proz Grahovo vojsku prevodio, u Zabrđe vojsku izvodio, izvodio pa tu počinuše. Nego veli dizdar Osman-aga: "Ustavi se, Mitrović Tomane, da idemo u Bjeloš planinu da trešnjevske ovce uhodimo, a da sjutra na njih udarimo." Ustavi se Toman sa dizdarom, otidoše u Bjeloš planinu, trešnjevačke ovce uhođahu; kad viđeše tri krda ovacah: ovce b'jele Pešikana Šunja, n sokola Gavrilović Baja i Mihajla Vukadinovića. Mihajlo je s Bajom kod ovacah i dijete Pešikane Zeko, nema Zeko do šesnaest ljetah. Kad li ovce uhodiše divno, u vojsku se dizdar povrnuo, na Riđicu vojsku izvodio, oko vode divno zapanuše. Kad sjutradan jutro osvanulo, no ovčari ovce otvoriše, put Riđice ovce obrnuše; kada biše s ovcam' u Prodoli, no se dobar junak podignuo, junak dobar Pešikane Šunjo, krenuo je Risnu na pazare, pa rođaka Baja dozivaše: "Ako vodiš ovce na Riđicu, e Riđica nije nigda sama, što nijesu oko vode Turci, -

no prođite naprijed ovčari, da Riđicu vodu obidete, da nijesu zapanuli Turci." I Bajo je poslušao Šunja, zove Bajo Zeka Pešikana: "Hajde, Zeko, vodu obidimo!" Ma ga soko Zeko poslušao; dva junaka puške dohvatiše, kada navrh vode došli hladne, nego Bajo Zeku govoraše: "Pođi, Zeko, na vodu Riđicu; ako budu oko vode Turci, biće voda popivena hladna; a evo ti moju vjeru davam, ako bi se Turci kojasili a i tebe, Zeko, obigrali, danas će te Bajo osvetiti!" Ma jest junak Pešikane Zeko: po srijedi uze džeferdara, navrh vode izlazio hladne; kad pogleda vodi u skaline, al' su vodi skale pokvašene. Tako Zeko riječ progovara: "Evo Turci oko vode, Bajo!" Ma ga viđe dizdar Osman-aga, iskraj vode uždi šeišanu, pa pogodi Zeka Pešikana, po desnoj ga ruci obranio, od puške se Zeko spotaknuo; na njem Osman juriš učinio, da ugrabi glavu Pešikana, ma mu ne da Gavrilović Bajo: iznad vode uždi džeferdara,

te pogodi dizdar Osman-agu baš pod grlo, đe puce zapuča. - pade Turčin usred vode hladne. Ma je Bajo vrisku učinio; od Baja se Turci prepadoše, arambašu svoga izgubiše, sa Riđice Turci pobjegoše; ma im Bajo bježati ne daje: drugom uždi Bajo džeferdara, te pogodi Hasan buljubašu. Al' ovčare Bajo klikovaše; kad evo ti dođoše ovčari: prvi dođe Turčinović Marko. teke dođe, uždi džeferdara. pa pogodi Ahmedagić Sulja, obije mu noge salomio, - Turčin pade a Marko pripade. ugrabi mu glavu i oružje. Al' evo ti Kosović Andrije, al' Andrija uždi džeferdara. te pogodi Šaranović Joka, a pripade, posječe mu glavu. U toliko prisp'ju Zaljućani; pušku pali Krivokopić Risto. te pogodi Salković Omera posred pasa, ne dade mu glasa, ugrabi mu glavu i oružje; kad Mihajlo Vujadinov dođe. pa Mihajlo uždi džeferdara, te bijesna pogodi Turčina, Ture dobro, Jelezović Anta. Ma da vidiš bijesna junaka, a junaka Gavrilović Baja:

pretiječe Turke niz Zabrđe, tri je glave Bajo otkinuo dok ostali dođoše ovčari; ma ni oni ne izdaše Baja: svaki redom ugrabio glavu. - gone Turke do dno Grahovoga; Grahovljani da ih ne oteše, od njih oka ne uteče živa. Vratiše se natrag Crnogorci: kad dođoše na vodu Riđicu, okupiše glavah osamnaest i lijepo ruho i oružje; tu poštenje divno učiniše.

Kula Karadžića

(1812. god. mjeseca marta)

Polećela dva vrana gavrana od Drobnjaka. od plemena jaka, od Petnice, božje zlosretnice, od krvave kule Karadžića. Sve Drobnjake tice prelećeše, u široko Gacko ulećeše, po Gacku se tice razvijaše. razvijaše, pa i popadaše na dvorove Hica barjaktara. Od dvora ih niko ne viđaše, do kadune Hica barjaktara, pa pokupi drvlje i kamenje, te ćeraše dvije tice vrane:

"Iša, vrani, obilježje grdno, đe padate, dobra biti neće!" Nego tice pregnati ne može, pa ih poče bula zapitivat: "Otkud ste mi jutros dolećeli? Eda ve je sreća donijela od Drobnjaka, od plemena jaka? Viđeste li pašu Miljevinu n sa i-ime Čengić Smail-agu, uz njeg' moga Hidža barjaktara, a za njima ostalu ordiju? Je l' udrila vojska na Drobnjake, jesu l' Turci Drobnjak opalili, jesu li se glavah nakidali i živijeh robah nahvatali? Je li Hidžo koga ufatio, kako što se meni zahvalio da će vlašku glavu otkinuti i živoga roba zarobiti?" Jedan graknu, drugi odgovara: "O kaduno Hidža barjaktara, radi bismo prave glase kazat, ma nećemo, no kako je bilo! Mi smo jutros tice od Drobnjaka, i viđesmo mnogu tursku vojsku i pred vojskom turske poglavice, i tvojega Hidža barjaktara, na Drobnjake jutros udariše: a Drobnjaci, mahniti junaci, na živi ih oganj dočekaše, tursku vojsku natrag povratiše; no im zmija udri isprijeka, isprijeka preko Krnovoga,

od Nikšića Osman kapetane i za njime od Nikšićah Turci; u Drobnjake Turci uljegoše, i Drobnjake ognjem izgorješe, do krvave kule Karadžića; u kulu se Šujo zatvorio, oko Šuja nekoliko drugah, no ga zove Čengić Samil-aga; "O vojvoda, Karadžiću Šujo, hajd' izlaz'te da mi se predate." Odziva se Karadžiću Šujo: "Majde, Čengić Smail-aga, neću; nikad ti se Šujo predat neće dok mu bude na ramena glava." Tadar aga hata nagonio put bijele kule Karadžića. no ga gleda Karadžića Mimo, zove Mimo Kandića Vasilja: "O moj brate, Kandiću Vasilju. ti pogledaj agu na labuda, ka je k nama zagon učinio." Ono gleda Kandiću Vasilju, pa dohvati vezenu šišanu. na agu je nišan sastavio, a šišani živi oganj daje: ne pogodi agu na labuda, no pod agom hata debeloga, - kleče labud na prva koljena; od njega je aga odskočio, a pješke se vrnu u družinu i ovako u družinu vika: "Je li vlaha al' Turčina ovđe, al' uskoka od Gorice Crne,

ko ć' ugrabit hata ranjenoga - čestita ću njega učiniti?" A to začu jedan junak dobar, junak dobar rodom Crnogorac, od Bjelicah Goranov Mihajle, dorata je konja zakročio, a u ruku barjak dohvatio, svilen ga je barjak poklopio savrh glave do zelene trave, preko polja zagon učinio da ugrabi hata ranjenoga; no ga gleda Karadžiću Mimo, zove Mimo Kandića Vasilja: "Gledaj, brate, Kandiću Vasilju. na doratu onoga junaka te je na nas zagon učinio." A gleda ga Kandiću Vasilju, pa u ruke dohvata šišanu: "Ne naprijed, turski barjaktare. ja sam pušku divno napunio ubiću te, prevarit te neću!" A Mihajlo ni habera nema. Tada Vasilj pušku opalio, a Mihajla divno pogodio, slomio mu bedre obadvije: pade junak niz konja dorata, zveknuše mu prazne bakračlije. Nego Čengić Smail-aga viče: "Je li vlaha al' Turčina ovđe da ugrabi hata al' Mihajla - čestita bi njega učinio?" Ono sluša jedno Ture zorno, hodža Sarić sa dno Gacka ravna,

on pojaha hata debeloga, a u ruke dohvati barjaka, svilen ga je barjak pritisnuo, barjak njega, a kita đogata; na Mihajla zagon učinio, da ugrabi ranjena junaka; no ga gleda Karadžiću Mimo, pa ga kaže Kandiću Vasilju: "Gledaj, brate, Kandiću Vasilju, preko polja hodžu pod barjakom, ka je hodža nama naklonio." Nego viče Kandiću Vasilju; "Ada, hodža, kud si naklopio, a nijesi druma ugodio!" Uze Vasilj vezenu šišanu, podiže joj četiri kanata, na Turčina nišan sastavio, pošteno mu vatru prihvatila i hodžu je pogodio divno, uvrh glave među oči crne; pale hodža s hata đogatasta, zveknuše mu prazne bakračlije. Opet Čengić Smail-aga viče: "Je li vlaha al' Turčina ovđe da ugrabi hata al' Mihajla - čestita bi njega učinio?" Svi gledaju Hidža barjaktara, a, kaduno, tvoga gospodara, Hidžo gledat ne šćede nikoga, no pojaha vranca debeloga, pa svileni barjak raširio, svileni ga barjak poklopio savrh glave do zelene trave,

a naklopi poljem širokijem; no ga gleda Karadžiću Mimo, zove Mimo Kandića Vasilja: "Gledaj, brate, Kandiću Vasilju, pod barjakom ono Ture zorno, ka je k nama zagon učinio." No ga viče Kandiću Vasilju: "Serhatlijo, đe si naklopio, a nijesi drumom pogodio!" Pa dohvati vezenu šišanu, i šišani dade vatru živu, i pogodi Hidža barjaktara među toke u prsi široke: pade Turčin u zelenu travu, zveknuše mu prazne bakračlije. Nego viče Čengić Smail-aga: "Je li vlaha jal' Turčina ovđe da ugrabi hata al Mihajla - čestita bi njega učinio?" Ono sluša jedno momče mlado, na i ono rodom iz Bjelicah, po imenu Joviša Bjelica; no je momče domišljato ljuto, nabavio kacu drvenicu, na glavu je kacu naturio, pa se vuče šaškom zelenijem; a gleda ga Karadžiću Mimo, zove Mimo Kandića Vasilja: "Gledaj, brate, Kandiću Vasilju, što se vuče šaškom zelenijem: al' je isan ali đavo crni?" A viđe ga Kandiću Vasilju, pa dohvati vezenu šišanu.

podiže joj četiri kanata, na Jovišu nišan sastavio, pošteno mu vatru prihvatila. i pogodi kacu drvenicu, a kroz kacu u perčin Bjelicu. Tu pogibe Joviša Bjelica, osta pusta kaca drvenica." Kad gavrane bula razumjela mrtva pade pred bijelu kulu.

Osveta za nevjeru tursku

(oko 1800. god.)

Sitna knjiga zemlje prelazila od Cetinja, od Petra vladike, pa otide preko Gore Crne pravo, zdravo Nahijom Katunskom; evo ti je Čevu na krajinu, a na ruke Milutinov Simu, vladika ga Petar pozdravio: "Čuj me, Simo, od krajine krilo! Mož li znati, jesi l' zapazio, kad prelazih pod Ostrog, vladika, i učinih stanak s Nikšićima. oko mene moji Crnogorci; među sobom vjeru uhvatismo od jesenja danka Mitrovoga do proljetna danka Đurđevoga: a po tome mir da učinimo i da dvije zemlje sastavimo: Goru Crnu i Hercegovinu, da živimo pravo u jedinstvu.

Ja se vratih niz Brda pitoma; jošt ne dođoh na Rijeku malu, mene straga glasi dopanuše e Nikšići vjeru premetnuše, posjekoše Bršnjanina Jova; u njega mi jedna šteta mala, a veliki ukor i sramota. No ako si junak od krajine, jesam čuo, kazivali su mi, nikšićke su ovce u Rudine, nego skupi jednu četu malu, četu malu, al' veliku vojsku, hajde s njome u Rudine ravne; ako bi ti bog i sreća dala da dovedeš živoga Turčina al doneseš glavu od Turčina, ja ću tebe divno darivati: daću tebi dvije puške male i u zlato dvadeset dukatah." Kako Simu knjiga dopanula, od zemlje je na noge đipio, prošeta se preko Čeva ravna, pa se javi čevskom buljubaši, buljubaši Gardašević Miću; šetali se dva dobra junaka preko Čeva na glavicu zbornu; skupili se na zboru Čevljani. svakijem se zborom zađedoše, a najviše zbore za junaštvo, za građane svoje krajičnike. Ali veli Milutinov Simo: "Buljubašo, Turčinović Mićo, ka si skoro u četu hodio,

bjehu l' turske ovce u Rudine?" Ali veli Turčinović Mićo: "Bjehu gradske ovce u Rudine svrh Trepača do dna Riječana: od krvave Klepine Gradine do proklete Muževe Pećine, sve torina turska do torine." Bez vojske se ništa ne mogaše; i vijeću tako učiniše da sakupe mlade Crnogorce, po krajini krvave junake: pa su sitne knjige napravili: jednu šilju selu Zagaraču, a na ruke Lazarević Ramu: "Čuješ mene, Lazarević Ramo, nikšićke su ovce u Rudine. no kad sitnu buruntiju primiš, hitro đipi na noge lagane i pokupi Zagarčane listom hajde s njima Lastvom Ozrinićkom, pa me čekaj, doklen i ja dođem, pa široku Dolu Kobiljemu." Onu posla, drugu napravio, a šilje je u pleme Ćekliće, a na ruke knezu ćeklićkome: "O Jovane, kneže od Ćeklićah, nikšićke su ovce u Rudine, no kad sitnu buruntiju primiš, hitro đipi na noge lagane, te pokupi sve listom Ćekliće, hajde s njima u te Cuce Donje, tu me čekaj dokle i ja dođem." Onu posla, a treću napisa,

pa je šilje u pleme Bjelice, a na ruke vojvodi Vuksanu: "O vojvodo, Miliću Vuksane, nikšićke su ovce u Rudine, no kad sitnu buruntiju primiš, hitro đipi na noge lagane, te pokupi sve Bjelice listom, hajde s njima niz te Cuce Donje, doklen dođeš Dolu Kobiljemu, tu me čekaj doklen i ja dođem." Onu posla, a četvrtu piše, pa je šalje u te Cuce Gornje, a na ruke Šunju Pešikanu: "Pešikane, krilo od krajine, kako sitnu buruntiju primiš, hitro đipi na noge lagane i pokupi Gornje Cuce listom, hajde s njima na Kobilje Dole i uhvati klance i putove; nemoj puštit glasa u Rudine, jere vodim Nahiju Katunsku da udarim na nikšićke ovce." Kad je knjige svuda razaslao, pa mi Simo ne sjedi zaludo, no okupi braću Ozriniće; eto ti ga uz te Cuce Donje, doklen Dolu Kobiljemu dođe, a tu mlade Crnogorce nađe; pa od vojske kupi buljubaše, te vijeću s njima učinio. Otolen se vojska podignula, doklen vojska na Jabuke siđe; tu mi vojsku razređiva divno:

što je bilo staro i nejako, njima tura struke i torbice. Pa doziva Šunja Pešikana: "Pešikane, krilo od krajine, eto tebi drugah tri stotine, hajde s njima uz ravne Rudine, doklen dođeš pod Kitu planinu. da udariš na nikšićke ovce, na krvavu kuću Barjovića, Barjovića i Ferizovića." Pa mi zove Turčinović Mića: "Buljubaša, Turčinović Mićo, uzmi s sobom druga tri stotine, hajde s njima uz ravne Rudine, doklen dođeš u Trepča široka. da udariš na nikšićke ovce, a na Mrke i Paripoviće." Pa mi zove Lazarević Rama: "O sokole, Lazarević Ramo, uzmi s sobom drugah tri stotine. hajde s njima uz ravne Rudine, u malome Dolu Đurđevome, da udariš na Ljucine ovce." Ja ću vodit braću Ozriniće na krvavu Muževu Pećinu, da udarim na Džidića ovce. I slušajte mene, Crnogorci: nemoj koji kavgu zaturiti doklen udri Šunjo Pešikane!" Ovo reče, na noge skočiše, uljegoše uz ravne Rudine. Kolika im duga noćca bila, svu noć idu mladi Crnogorci,

dok ujutro istekla Danica. A udari Šunjo Pešikane, ma uz Kitu utekoše Turci, ćeraju ih mladi Crnogorci; na ovce se ne obrću Turci, Crnogorci zavratiše ovce, svega na broj trideset stotinah, pet stotinah konjah i volovah. A udari Turčinović Mićo, udri Mićo na Trepča široka, utekoše nikšićki ovčari, u planinu Cerovicu tvrdu; Crnogorci zavratiše ovce. jest ovacah osamnest stotinah, trn stotine konjah i volovah. A udari Lazarević Ramo, no je njemu loša sreća bila, turska ga je straža ugledala, utekoše Turci uz Banjane i ugnaše ovce svekolike. A udari Milutinov Simo na krvavu Muževu Pećinu, na Turčina Džidića Hasana, pa ga zove sa glavice Simo: "O Turčine, Džidiću Hasane, miči mi se jutros iz ovacah: do jutros su tvoje ovce bile, a po jutros moje ako bog da!" Al' se biju iz splužine Turci; puče puška od Crnogoracah, ne pogodi Džidića Hasana, no njegova brata Huseina, posred pasa, ne dade mu glasa;

dobar se je junak zagonio, baš od Čeva vojevoda Mićo, i Turčinu glavu posjekao i uze mu svijetlo oružje. Pobjegoše uz Rudine Turci, Crnogorci zavratiše ovce, jest ovacah dvanaest stotinah, pet stotinah konja i volovah, ćeraju ih uz ravne Rudine, i biju se boja žestokoga. Na Jabuku boja razdvojiše i ugnaše ovce svekolike, dok dođoše Dolu Kobiljemu; tu lijepo ovce dijeliše: arambašam' daše starješinstvo, a vojvodi konja pod timarom. Svaki pođe na svoje dvorove, a vojvoda preko Gore Crne, doklen dođe na polje Cetinje, u vladike Petra Petrovića, i donese od Turčina glavu. Vladika ga dočekiva divno: darova mu pušku u gajtanu i dvadeset u zlato dukatah. Otolen se zdravo povratio, doklen dođe Čevu na krajinu.

Gorsko kare

(1813. god.)

Knjigu piše cetinjski vladika, a šilje je na ravne Njeguše,

na Njeguše guvernadur-Vuku, tako Vuku pisaše vladika: "Ustaj, đe si, prava slugo, Vuče, uzmi s sobom vojske nekoliko, s vojskom hajde Boki od Kotora, pravo na drum nasprema Trojice. te zatvori tvrdoga Kotora i u Kotor valjatne Francuze, zatvori im skele i drumove. da Kotoru niko ne pristupa; a ja idem sa Cetinja ravna put Mainah i Budve bijele, i sa sobom vodim Crnogorce da od Budve osvojimo grada." Kada Vuku sitna knjiga dođe, viđe Vuče što vladika piše, pa uskoči na noge viteške i okroči dora debeloga, uze s sobom vojske nekoliko. sve Njeguše i Ćekliće listom. pođe s vojskom put Boke Kotorske: brzo pođe, a jošt brže dođe među Kotor i među Trojicu, te zatvori Kotora tvrdoga i kotorske skele svekolike. Teke Vuče Kotor zatvorio, vladika se sa Cetinja krenu i sa sobom uze Crnogorce, brzo ide, pod Maine dođe, baš nasprema Budve i Francuzah. Kad primorci ono razumješe, svi Primorci na noge skočiše, hitro došli oni pod Maine,

pod Maine kod Petra vladike; tu se vojske dvije smiješaše, crnogorska i sa njom primorska. Kad se vojska sva iskupi listom. tad vladika na noge ustade, pa ovako riječ progovara: "Crnogorci, braćo, i Primorci, kako bismo Budvu osvojili i Francuze u nju zatvorili, a da mnogo krvi ne prospemo od nas, braćo, niti od Francuzah? U to Petar Đurašković dođe, vladici se poklonio divno, pa vladici Petar besjedio: "Ja znam dobro, mili gospodare, kao ćemo Budvu osvojiti i bez mnogo krvi ugrabiti: koliko je u Budvi Francuzah, toliko je našijeh pandurah od Primorja i od tri općine; no, vladiko, sitnu knjigu piši, šilji knjigu Budvi nakraj mora, u nju pozdrav' svakoga pandura, piši njima da zametnu kavgu sa Francuzom po Budvi bijeloj; svi će tebe poslušat, vladiko; a kad kavgu zametnu panduri, lasno ćemo osvojiti Budvu." Kada Petra razumje vladika, jedanak je knjigu napravio, na pandure knjigu opravio, u knjizi ih milo pozdravio: "Pozdravljam vas, od Budve panduri,

no počujte mene, sokolovi: kako sjutra sjajna zora sine, ustanite kako sokolovi i po Budvi kavgu zametnite; kako kavgu ja čujem u Budvi, ja ću s vojskom brzo udariti, osvojiti Budvu ukraj mora." Kad panduri knjigu prihvatiše, pa nju mi se hitro okupiše, pa stadoše činit dogovore kako će se pobiti s Francuzom: nego veli Ivanović Vuče: "O panduri, moja braćo draga, vladika je doša pod Maine, sa vladikom dvije banovine, Crna Gora i Primorje ravno: no da, braćo, složno ustanemo n da tvrdu vjeru uhvatimo, uhvatimo da se ne izdamo, na Francuza složno udarimo: udri, braćo, svaki na svojega, ja ću prvi počet na jednoga!" Tad panduri vjeru uhvatiše da će složno zametnuti kavgu, pa vladici knjigu otpisaše da će kavgu zametnut u Budvu, no da vojsku pred Budvu primakne priđe svane i zora ograne. Kad vladika odgovor primio i vidio što panduri pišu, - odgovor mu u svanuće dođe, u ta doba okrenuo vojsku, dovede je pred Budvu bijelu,

pa Velju je Vodu počinuo. Kad ga viđe gospoda francuska, poče bježat gradu u ogradu. No da vidiš jada iznenada: panduri im bježati ne daju, nego na njih složno udariše! Pušku pali Ivanović Vuče, pali pušku na Kršćanovića, divno Vuče njega pogodio, živo mu je srce opalio; drugu pali Pribilović Stanko, ubi Stanko Frana kapetana; dođe Ivo Zeče iz Pobora i on ubi popa Matkovića; tad panduri drugi poskočiše, po Budvi se s njima pohvataše. Kad vladika ču po Budvi kavgu, tade vojsku put Budve pustio – al' od Budve otvorena vrata; u Budvu je ulazila vojska, i po Budvi pohvata Francuze i osvoji nakraj mora Budvu. Kad vladika Budvu osvojio, šilje knjige gubernator-Vuku: "Poslušaj me, Vuko, moja slugo! Ja sam evo osvojio Budvu, sjutra ću se Grbljem okrenuti, ka ću doći na Solila ravna, na livadu šator ću raspeti; nego sjutra udri na Trojicu, uzmi s vojskom Trojicu forticu. a kad uzmeš forticu Trojicu, hajde mene u susretu, Vuče!"

Kako knjigu razumio Vuče, kaza vojsci što vladika piše, na Trojicu pušti dva plemena: fisku čine mladi Crnogorci, za bedem se rukama hvataju. Gleda jadan bane đenerale sa bedema od Kotora grada, puca banu srce u prsima, al' Trojici pomoći ne može; kod njega je silni Kampanjole, vrag mu ne da i srce junačko mirovati u gradu Kotoru, već on moli silna đenerala: "Đenerale, mio gospodare, daj ti meni do trista soldatah da od muke izbavim Trojicu, Crnogorce zajmim uz planinu." Žao banu silna Kampanjola, e je junak, kukala mu majka! vidi bane đe će poginuti, al' ga nikad odbit ne mogaše da ne ide u pomoć Trojici, već mu dade do trista soldatah; Kampanjole pred njima otide. Crnogorci njega ugledaše, ostaviše forticu Trojicu, Kampanjolu juriš učiniše i na njega muški navališe. Al' se vitez brani Kampanjole, šudlje kolo s vojskom učinio, siplje oganj put svakoje strane, al' zafajdu - kolo u ćeskotu. Crnogorci juriš učiniše,

prelomiše kolo na četvoro, posjekoše stotinu Francuzah i sokola bana Kampanjola, one dvjesta u Kotor ugnaše; pa se natrag opet povratiše, na Trojicu juriš učiniše, pohvataše pedeset soldatah, i uzeše Trojicu forticu i s Trojice topa tri četiri. pa Trojicu ognjem opališe. Kad Trojicu ognjem opališe, tad se diže guvernadur Vuko i sa n-ime dva hrabra plemena; otidoše u susret vladici, sretoše ga nasprema Solilah, veselje mu čine iz pušakah. To je bilo kad se je činilo, mi velimo da se veselimo.

Boj na Morači Gornjoj

(1819. god.)

Sitan ferman od Stambola pođe, ode ferman od grada do grada, dođe ferman na Bosnu veziru: "O veziru, moja vjerna slugo, ego sam ti ferman opravio. caru zevka nema ni uzura dok Morača sjedi u kaure; vojsku kupi, hajde na Moraču,

kupi vojske koliko ti drago, a ne žali haznu ni zahiru." A kad vezir ferman proučio, onda vezir divan pokupio, a u divan pustio telale: "A. nema li kakva serašćera, daću vojske trideset hiljadah n daću mu haznu i zahiru da on ide na Moraču s vojskom!" Dok iziđe carev delibaša, ts veziru poljubio ruku, te veziru prihvatio vojsku i primi mu haznu i zahiru. U riječi u kojoj su bili, dok evo ti dva drobnjačka kneza, te veziru poljubiše ruku. Lijepo ih vezir dočekao, o svačemu jeglen zametnuše, a najviše zbore za Moraču; al' mu vele dva drobnjačka kneza: "Gospodaru, bosanski vezire, što će vojske trideset hiljadah: tek da trošiš haznu i zahiru i da prštiš raju sirotinju. Daj nam vojske dvanaest hiljadah, i daj nama stotinu delijah i pred njima carev" delibašu, - kunem ti se, a vjeru ti davam, Moraču ćeš vlašku prihvatiti!" To veziru vrlo milo bilo, dade vojske dvanaest hiljadah, i dade im stotinu delijah i pred njime carev' delibašu,

i dade im haznu i zahiru, i odoše na Vranješe s vojskom. Tu su bili tri bijela dana; kad četvrto jutro osvanulo, no se carev delibaša šeta, pored njega dva drobnjačka kneza, - delibaša sjetno neveselo; pitaju ga dva drobnjačka kneza: "Gospodaru, carev delibaša, a što si nam sjetno neveselo: ali ti je ne u volju vojska ali si se, dragi, prepanuo s Moraču nećeš prihvatiti? Kunem ti se, a vjeru ti davam, Moraču ćeš vlašku napuniti kalčinama i opančinama, a kamoli nećeš prihvatiti!" "Bog vas kleo, dva drobnjačka kneza. ovđe vojske za Moraču nema!" Pa se Turčin pod šatorom vrati. pa on sitne knjige raspisuje. Najprvu je knjigu otpravio u Sjenicu i Novom Pazaru, a tu turska dva serdara kažu: "Čujte, Turci, njemu braćo draga, đe od cara ferman dopanuo: caru nema zevka ni uzura dok Morača sjedi u kaura - robe bule, a sijeku Turke; već su caru dave dodijale, te je na njih ferman isturio: kup'te vojsku, hajte na Vranješe. na Vranješe, na polje široko,

a tu, Turci, da se sastanemo." A drugu je knjigu otpravio Prijepolju i Bijelom Polju; i tu turska dva serdara kažu. i njima je selam opravio: "Čujte, Turci, njemu braćo draga. jest l' čuli, jeste l" razumjeli, đe od cara ferman dopanuo: caru nema zevka ni uzura dok Morača sjedi u kaura - robe bule, a sijeku Turke, a caru su dave dosadile; Pa i treću knjigu opravio, u Taslicu i u Foču ravnu; i tu turska dva serdara kažu, i njima je selam opravio: "Čujte, Turci, njemu braćo draga. jeste l" čuli, jeste l' razumjeli, đe od cara ferman dopanuo: caru nema zevka ni uzura dok Morača sjedi u kaura - robe bule, a sijeku Turke, a caru su dave dosadile; kup'te vojsku, hajd'te na Vranješe. na Vranješe, na polje široko, a tu, Turci, da se sastanemo." A četvrtu knjigu napravio Gacku ravnom i Trebinju malom, i u knjigi selam opravio krk-serdaru s Gacka Smail-agi: "Jesi l' čuo, jesi l' razumio, đe od cara ferman dopanuo: caru nema zevka ni uzura

dok Morača sjedi u kaura; kupi vojsku, hajde na Vranješe, na Vranješe, na polje široko; tu, serdare, da se sastanemo i među se jeglen otvorimo kako ćemo udrit na Moraču." Pa je petu knjigu opravio u Nikšiće Osman-kapetanu: "Jesi l' čuo, jesi l' razumio, dođe ferman od cara našega da se s vojskom ide na Moraču; caru nema zevka ni uzura dok Morača sjedi u kaura; vojsku kupi, hajde na Vranješe, pa Vranješe, na polje široko, a tu, Turci, da se sastanemo." Kad se sila turska okupila na Vranješe, na polje široko, - al' kakva je sila u Turaka: svak bi reka i bi se poreka da bi jednog kralja prihvatila, a kamoli da ne bi Moraču, a Moraču nejaku krajinu! U to telal u vojsku viknuo: "Barjaktari, uzmite barjake, a crvenci na konje jašite, da idemo u Drobnjake s vojskom, u Drobnjake na široke Luke, da Uskoke prvo razorimo i njihovo roblje porobimo!" Sva je vojska na noge skočila, pojahala hate i paripe. Hajducima dobra sreća bila,

hajdučka se četa namjerila u krvavom gradu Kolašinu, te je tursku vojsku opazila, pohitaše i dnevi i noći, dodadoše haber hajducima. Kad hajduke haber dopanuo, koliko se, bolan, prepanuli, šarovite puške dohvatiše, na svoje se ne obrću ljube; a za njima gologlave ljube, za majkama bosa đeca pište: tako njima bog i sreća dade, uvedoše roblje u Moraču. U Drobnjake udariše Turci, u Drobnjake na široke Luke, te hajdučke kuće poharaše, poharaše, pa ih popališe; i tu Turci tabor učiniše: delibaša na bijelu kulu, baš pa kulu popa Milutina, i kod njega svi turski serdari. Tek što sjeli. zulum učinili: robe roblje, a sijeku glave koje daju careve harače, ne poznaje ko mu se predaje! I te bismo jade oprostili, nego robi hajdučke nevjeste, te ih turči Turčin na namazu i uzima za vjerene ljube: te mu jade oprostit ne mogu, tu nesreću dosta za Turakah. Viđe vojsku sa Javorja straža što Moraču od Turakah čuva,

pa potrča strmo niz planinu, dokle dođe Mijatu serdaru, sve mu kaže što je po istini. A kad čuo Mijate serdare, on dozivlje Jakšu kapetana: "Sad što ćemo, Jakšo pobratime, evo na nas silovita vojska!" "Dobro ćemo, Mijate serdare: mi hajdemo lomnoj Gori Crnoj uz koljeno našem gospodaru, da pisnemo kako zmije ljute, da nam dade ljutu Brđaniju da s Turčinom krvcu prolijemo." Kako rekli, tako učinjeli i šarene puške dohvatili, brzo pošli kako sokolovi, a još brže na Cetinje došli uz koljeno svoga gospodara: zaplakaše dva srpska sokola, zaplakaše kako zmije ljute; al' vladika njima govorio: "Ne plačite, dvije vjerne sluge. ja ću vama indat otpraviti, malo vojske, ljuta ubojnika, od Ostroga do krvava Spuža, da s Turčinom krvcu prolijete, radi svete vjere pravoslavne i svobode svoga otačestva." Pa vladika na noge skočio, šarovite knjige nakitio. Jednu posla selu Martiniću, a na ruke popu i Vuksanu: "Čujte dobro, dvije vjerne sluge!

Eto turske vojske na Moraču. već kupite ljute krajičnike, hajte brže s vojskom u Moraču da s Turcima krvcu prolijete." Drugu šalje na Orjojzi Luci. a na ime Marku Boškoviću: "Čuješ, Marko, moja vjerna slugi! Serdar se je razbolio ljuto, već ti ustaj na noge lagane, eto turske vojske na Moraču, kupi vojsku, hajde u Moraču, da s Turčinom krvcu prolije ge." Pa je treću knjigu otpravio u Ostrogu igumnu Đorđiji. ovako mu u nju nakitio: "Tope pali, a kupi Brđane, eto turske vojske na Moraču. kupi vojsku, hajde u Moraču, da s Turčinom krvcu prolijete." Pa četvrtu knjigu otpravio na Poviju Mrkoju serdaru: "Čuj, Mrkoje, krilo od krajine! Eto turske vojske na Moraču, hajde s vojskom brže u Moraču da s Turčinom krvcu prolijete." Kad vladika knjige nakitio, dade knjige Jakši i Mijatu; otolen se oni podigoše, poglavicam' knjige odniješe. Poglavice kad knjige primiše, sa knjigama vojsku pokupiše, put Morače vojsku odvedoše; pred vojskom je od Ostroga bane

na njegova široka dorina - a kakav je od Ostroga bane: na rame mu vezena šišana, a o bedri duga gadarija, a na rame džida oblivena, a od po nje vukom opšivena, navrh džide od međeda glava, zinula je kako da je živa! - a za banom druge poglavice, a za njime vojska svakolika, malo vojske, hiljadu pušakah, no sve brsca i ljuta bojnika. Dođe vojska u Moraču tvrdu i tri dana traja u Morači; kad četvrto jutro osvanulo, tu osvanu petak, turski svetac, kad s' ne boje Srbi od Turakah, - sve se srpske sakupile straže da seire silovitu vojsku; dok Moraču sunce ogrijalo, ogrijalo pa je zasjenulo; no se Mijat jadu osjetio: turi oči uz moračke strane, al' planinu Turci pritisnuli, sve barjaci ka mrki oblaci, bojna koplja kako gora čarna; nego Mijat doziva vojvodu: "O vojvodo, Mino Radoviću, eto na nas udariše Turci!" A vojvoda grlom podvikuje svakojega kneza i vojvodu i junaka što je od junaštva: "Hod'te braćo, da se poslušamo!

Ja vas kumim bogom velikijem, da mi naše pleći okrenemo, a i naše krstaše barjake: to će viđet sa planine Turci, naćeraće hate i paripe, ko će više glava otkinuti, ko li više roblja zarobiti." Kako reče. tako učiniše i Turcima pleća okrenuše, a i naše krstaše barjake. To viđeše od planine Turci, za Srbima konje naćeraše: do velika Polja Dragovića ii bi mrtva ni bi ranjenoga; a kad Polju Dragovića bili, posjekoše jednoga junaka, po imenu Kruškovca Nikolu, odniješe delibaši glavu, te im dava bakšiš i čelenke, - i na polje tabor učiniše. Dok se pramak magle zamaglio, a od Ratnje i Morače Donje, a iz magle krupa propadaše; a to pramak magle ne bijaše, već to bješe pope i Vuksane u gustome dimu od pušakah, a to sitna krupa ne bijaše, veće vruća zrna iz pušakah. - al' ne mogu Turke pošenuti. Dok isteče Danica zvijezda, od zvijezde munje sijevahu i u tursku vojsku udarahu; to ne bješe Danica zvijezda,

već to bješe Mina vojevoda, pored njega Mijate serdare, a to živa ne sijeva munja, nego oštra sablja Mijatova. - al' ne mogu Turke pošenuti. Dok od Kape pukoše gromovi, a u tursku vojsku udariše; to ne bjehu nebesni gromovi, no to bješe od Ostroga bane, pored njega Mrkoje serdare, na tursku mi udariše vojsku; s svake strane privrući Turcima, Turci bježat pleća obrnuše, a Srbi ih muški poćeraše: sa dno ravna Polja Dragovića do bijele kule Dragovića pet stotinah glavah otkinuše. pet stotinah hatah ugrabiše; od bijele kule Dragovića do velike Stupe Popadića pet stotinah glavah otkidoše pet stotinah hatah ugrabiše. A kad Stupi Popadića bili, dok doleće krstašina orle, krstaš orle velikijeh krilah; to ne bješe krstašina orle, no to bješe Mikonjiću Marko; kod Stupe je presjekao Turke, pa otolen poćeraše Turke: od velike Stupe Popadića do Ljevišta, sela hajdučkoga, pet stotinah glava ugrabiše i primiše uz Rzaču Turke.

No đe sreća, tu je i nesreća: puče bumba, a puče lubarda, ubi bumba Mrkoja serdara, a lubarda Šušu barjaktara. Srbima se umoriše ruke sijekući uz Rzaču Turke, od Srbalja malo ko pogibe, od Turaka malo ko uteče: bogu hvala, Srbi zadobiše!

Osveta za nevjeru tursku

(1820. god.)

Prošeta se Pešikane Šunjo po malenu selu Trešnjevome, šetajući knjigu napravio, a posla je Čevu pitomome, a na ruke vojevode Miće; ovako mu Šunjo knjigu piše: "Znaš. vojvoda, nije bilo davno, kad s Turcima vjeru uhvatismo, na vjeru nas Turci prevariše, prevariše i tebe i mene: tebe sedam robah uhvatiše, ne kćeše ih vrnut bez otkupa - za roblje si dao dosta blaga; mene b'jele ovce izdigoše, izdigoše ovce u Brestice, pa ovce mi Turci udariše i zajmiše tri krda ovacah, posjekoše tri dobra ovčara, baš sokola Muratović Sava,

i deliju Bajović Lazara i ovčara Mihajlović Šundu - na gradu im poperiše glave, s njima divno grada okitiše. Nego, Mićo, ako boga znadeš, - otkad su ni stari nastanuli, jošt nijesu pod sramotom bili - izaberi stotinu Čevljanah, hajde s njima na ravne Rokoče: sinoć dođe Zeko iz Banjanah, jeste Zeko uhodio Turke - prošao je Osman kapetane, prošao je Osman u Banjane, i poveo šezdeset građanah da mi kupe careve harače, da zadaju jade rišćanima; ja ću Cuce okupiti listom, da idemo da ih dočekamo, da se s njima, Mićo, pokoljemo." Opet Šunjo drugu knjigu piše, a posla je selu Markovini, a na ruke Petru buljubaši, i u knjigu Petra pozdravio da izbere šezdes't Markovljanah, da izvede vojsku na Rokoče. Kad je Šunjo knjige razaslao, kad viđeše knjige buljubaše, te skočiše, vojsku pokupiše, na Rokoče došle arambaše, tu nađoše Šunju Pešikana, đe je Šunjo Cuce okupio, i tu oni vojsku okupiše; arambaša divno kazivaše

đe je Zeko uhodio Turke; kada čuše Šunja Crnogorci, uznese se junak uz junaka, okrenuše njine arambaše, na ulježe vojska uz Rudine, u zelenu goru Cerovicu - na Grebice vojska počinula; nego viče vojevoda Mićo: "Crnogorci, braćo moja draga, može li se naći Crnogorca ko će poći gore do Banjanah, koji će mi po istini kazat, hoće l' biti Turci u Banjane?" Tu se nađe jedan junak dobar. junak dobar Petar buljubaša. pa je Petar na noge skočio. s sobom uze drugoga junaka. a junaka Šakića Gorčina. Polećeše ona dva junaka, izidoše gore u Banjane; tu nađoše dobra prijatelja. za Turke im divno kazivaše: eto su se Turci razdvojili: pošao je Osman kapetane, i poveo trideset građanah i poša je niz Donje Banjane: a eto ti Bećović Ferata, eto se je natrag povrnuo, eto za njim kadija Njuhare, a za njima trideset građanah. - eto Turci preko Počivala, sad će uljeć Turci niz Grebice. A kad Petar glase razumio.

pa otolen natrag polećeše, te u vojsku brzo ulaziše, ali Miću pravo kazivaše. A kad Mićo Petra razumio. al' vojvoda riječ govoraše: "A na noge, braćo Crnogorci. a da li vi puknut srce neće, a za našu braću izabranu koje su nam izgubili Turci? Hod'te mene Mića poslušajte. jere ću vas razd'jeliti divno: hajde vodi, Petre buljubašo, hajde vodi nekoliko vojske u ravnome Dolu Ljeskovome. da im ne daš pobjeć uz Banjane; a ti hajde, Šunjo Pešikane, hajde vodi treći dio vojske u zelenu goru Cerovicu, da im ne daš bježat Jelovici; ja ću vodit treći dio vojske tamo dalje u Crno Valovlje da im ne dam bježat uz Vardere." Kako Mićo vojsku razd'jelio. onako ga divno poslušaše - na troje se vojska razdvojila, svaki pođe đe mu reče Mićo. Crnogorci divno zapadoše. među sobom Turke upustiše: pred njima je Bećović Ferate. pa iz grla popijeva Ture: "Ako si đe, Šunjo Pešikane, makni mi se s druma zelenoga, ti ne smiješ udariti na me."

Ukoliko Turčin popijeva, utoliko konja nagonio na meteriz Šunja Pešikana; ma ga dobar junak dočekiva, dobar junak Šakiću Gorčine, pa mi Gorčin uždi džeferdara, a pogodi Bećović Ferata posred pasa u srce junačko, - zadrijema Turčin na dorina! - sastavi ga sa zelenom travom; kad Feratu glavu otkinuše, iza toga obrnu im ruka. U to cucke puške zapucaše, tri četiri glave otkidoše i na Mića Turke naćeraše, ma ih muški Mićo dočekuje; al' vojvoda uždi džeferdara, a pogodi kadiju Njuhara. Utoliko ostali Čevljani pa Turke ti oganj oboriše, tri četiri glave posjekoše. i otolen Turke obrnuše pa junaka Petra buljubašu; pa ih junak Petar dočekiva i pa Turke oganj naložiše, tri četiri glave posjekoše, niz Rudine Turke razagnaše. Da je, braćo, vidijeti kome, kakve jade i nevolje grade od Turakah niz Rudine ravne! Crnogorci kad se iskupiše, i donose glave od građanah: sedamnaest glava okupiše,

i suviše turskoga oružja i što bješe harač iz Banjanah. Tu poštenje divno učiniše i zdravo se natrag povrnuše.

Plač tri tavničara

Zacmilješe tri valjatna sužnja u tavnici od Skadra vezira, tri vojvode od Brdske Nahije: jedno Liješ, piperska vojvoda, drugo bješe Vasojević Vaso, treće Vuksan od Bulatovićah. Ljuto cmile i nevolja im je: na vjeru ih vezir uhvatio i vrga ih u mračnu tavnicu. No kad jedno jutro osvanulo, jutro jedno, dan svetog Ilije, kada oće poginut vojvode, nego veli vojvoda Vuksane: "Sad vidimo, moja braćo draga, jere ćemo danas poginuti; no, zaboga, oba pobratima, da se nije pridesilo kome sitna groša al' žuta dukata, da pošljemo, braćo, na pazare, da crvena vina nabavimo? Dan je danas svetoga Ilije: braćo mila, da se pričestimo i hrišćansku dužnost ispunimo: da u slavu božju napijemo, danas, braćo, pa već zadovjeka,

eda bi ni bog dragi pomoga bez zamjene da ne poginemo!" Ne nađe se groša ni dukata, do jednoga od srme handžara u Vuksana, rovačke vojvode. Posla Vuksan handžar na pazare i trgovcu tako besjedio: "Bogom brate, skadarski trgovče - ne mećem ti na handžar cijenu, valja handžar trideset dukatah - donesi mi vina izobila da napiješ tri srpske vojvode, na poklon ti srmajli handžara!" Za boga mu Skadranin primio; on uzeo srmajli handžara, a donese vojvodama vina donese im vina izobila. Vojvode se vinom pričestiše i za božju slavu pomenuše. Kad se rujna napojiše vina. no govori vojvoda Vuksane: "O vojvode, oba pobratima, evo danas petak, turski svetac, kupiće se pred džamijom Turci. sve tri će nas danas izgubiti, no što nam je najžalije kome na svijetu ovom ostaviti?" Reče riječ piperska vojvoda: "O Vuksane, bogom pobratime, ja sam tanku kulu ogradio (a skoro se junak oženio), kula tanka ostade mi pusta, a ljubovca mlada neljubljena,

neljubljena i nemilovana, - to je meni danas najžalije." Reče Vaso od Vasojevića: "Moj Vuksane, dobar pobratime, i ja da ti žalovanje kažem: ostaše mi stari roditelji samorani u Vasojeviće, hoće mi se oni poskitati - to je mene danas najžalije na svijetu ovom ostaviti." Reče Vuksan, rovačka vojvoda: "Zle vi žalbe, oba pobratima! Vi žalite kule i ljubovce i u dvore stare roditelje; a meni je, braćo, najžalije e hoćemo sva tri poginuti bez nikakve zamjene junačke." U riječi koju govorahu, krvav dželat pred tavnicu dođe, pa zavika s vrata od tavnice: "Ko je Liješ, piperska vojvoda, nek izide tavnici pred vrata, jere ga je otkupila ljuba u natega na Skadar vezira. - nek izlazi da doma odlazi!" To je Liješ jedva dočekao i izide brzo pred tavnicu: dželat mahnu, posječe mu glavu. Opet drugi dželat poviknuo: "Ko je Vaso od Vasojevića, nek izide tavnici pred vrata, došli su mu stari roditelji, u vezira njega otkupili, -

nek izlazi da doma odlazi!" To je Vaso jedva dočekao i izide tavnici pred vrata: dželat mahnu, posječe mu glavu. No je treći dželat zavikao: "Ko je Vuksan, rovačka vojvoda, nek izlazi brzo pred tavnicu, nek izlazi da doma odlazi: Rovčani su njega otkupili u našega na Skadar vezira!" Ma se Vuksan jadu dosjetio. iz tavnice ide polagano tavnici je vrata otvorio i vidio krvava dželata. Vuksan ga je bogom bratimio: "Bogom brate, krvavi dželate, na mene su toke pozlaćene: svuci mi ih da ih ne krvaviš, e od krvi muhanato zlato!" Bog mu dade i sreća junačka te prevari krvava dželata, te Vuksanu razdriješi ruke. Trenu Vuksan kako soko sivi i dželata nogom udario, iz rukah mu sablju ugrabio i posječe tri mlada dželata. Bježi Vuksan Skadrom bijelijem; što god mu se na put učinilo sve pod sabljom junak udaraše. Dragi bože, na svemu ti hvala, kako vije sablja Vuksanova proz sokake Skadru na Bojanu; široki je sokak učinio,

i krvavu dugu ostavio doklen na most od Bojane dođe; na njem srete odžu i kadiju i oko njih trideset Turakah. Nego veli skadarski kadija: "Ne ovamo, vojvodo Vuksane, jer ovamo t' utecišta nema!" Al' veli mu vojvoda Vuksane: "Ako nema tamo utecišta, ni ovamo nema povratišta; no se čekaj, turski efendija, sve sam misli na jednu skupio!" Pa je zagon na most učinio, te posječe odžu i kadiju, a ostale trideset Turakah - što ne pade na most pred Vuksanom, to uskoči u vodu Bojanu. Bježi Vuksan skadarskom krajinom; bog mu dade i sreća junačka, brzo ga je noćca uhvatila i uteče Rumiji planini. Otlen Vuksan u Crnicu dođe u serdara Boljević Mašana. Otolen ga Mašan prepratio u krvavo Čevo na krajinu u sokola Burića Đukana. Đukan ga je dočekao divno, držao ga dva mjeseca danah; s vojvodom se Đukan pobratimi. pod sedlo mu konja darovao: pa preprati vojvodu Vuksana, preprati ga u duboka Rovca.

Oš, grivo, tuđe je mlivo

Pjevaljski se paša podignuo; spade paša na Polje Nikšićko i bijele raspeo šatore na široke Bare pod Riđane. Odsvud paši dohode pokloni: od prostrane Pive i Drobnjaka. i široka Polja Nikšićkoga, i pitome Župe Gračanice. Dockan dođe od Riđanah kneže i paši je ruku poljubio, savi ruke, dvori starijega. Ali mu je paša besjedio: "Što si mi se pridocnio, kneže?" Tako mu je kneže besjedio: "Ja se jesam malo pridocnio, ma sam k tebi doša, gospodare..." Jošt hoćaše kneže govoriti. no mu paša riječ besjedio: "O boga ti, kneže, moja slugo. da nijesi đegod ugledao udovice al' đevojke divne, al' nevjestu skoro dovedenu. a koja bi za me trebovala? Davno sam se s odžaka krenuo, vjerne sam se ljube zaželio." Ali mu je kneže besjedio: "Voljan da si, pašo gospodare. ema svoju niko dati neće, a bez sile ali bez nevolje; a ja jesam jednu opazio, baš nevjestu skoro dovedenu, na krajinu lomne Gore Crne,

u Stubicu, malu poselicu, vjernu ljubu Đurović Batrića: nema druge ni u gori vile, za cara bi tvoga trebovala, a kamoli za te, gospodare! Ma je muka ugrabit Srpkinju iz krvava bratstva Nikčevićah bez prosuća krvi od junakah." Ali mu je paša besjedio: "Prođ' se, kneže. vraga i mejdana, već dobavi prikladnu Srpkinju, al' za blago ali prijevarom; a evo ti tursku vjeru dajem. kada mi je pod šator dovedeš. daću tebe blaga deset ćesah, iz silaha dvije puške male, stale su me puške deset ćesah, od cara ti ferman izvaditi: dok je tvoga roda i poroda, da ne daješ pare ni dinara." Skoči kneže na noge lagane i otide u selo Riđane. Slavi kneže čestit danak Đurđev, pa se jadu domislio kneže ka će mladu prevarit Srpkinju. Pa pokupi konje i mješine da kupuje punje Đurđevu dne; uzo sobom sedam osam drugah, pa se otlen podignuo kneže, kud god ide, u Stubicu dođe na bijelu kulu Nikčevića; vodi kolje u mračne podrume, a družinu na bijelu kulu.

Evo zgode knezu od Riđanah: nema niko na bijelu kulu do ljubovca Đurović Batrića, ma je mlada roda gospodskoga, lijepo je kneza dočekala. Kad večera od Riđanah kneže, kad večera i napi se vina, bješe kneže riječ besjedio: "Snaho moja, Ružo Batrićeva, đe je mene Batrić pobratime, đe je soko Đurovića Živko?" "Moj đevere, od Riđana kneže, Batrić eto pa skup na Cetinje, a Živko je momče kod ovacah." A kad kneže Ružu razumio, skoči kneže na noge lagane, ia uhvati kitnu Crnogorku: ostala mu pomogla družina, svezaše joj ruke naopako: ostaviše konje i mješine na bijelu Nikčevića kulu, povedoše Ružu Batrićevu, doveli je paši pod šatorom, - bjehu noći prošli tri sahata; kneže paši Ružu darovao, paša knezu blago i oružje. Kad sagleda paša Crnogorku, od veselja na noge skočio, sva mu vojska šemluk učinila. Začu šemluk Đuroviću Živko, na skočio na noge lagane, n za njime trideset čobanah, potrčaše put sela Stubice:

pomisliše e Turci udriše i Stubicu selo poharaše. A kad došli u selo Stubicu i pustu je kulu ugledao, đe je njemu kula porobljena i mlada mu snaha odvedena: "Alah, - reče - do boga miloga. ja ne žalim moju pustu kulu, nego žalim moju snahu mladu. koju mene odvedoše Turci; već obraza na krajinu nemam, koriće me s tijem Crnogorci dok je moga roda i poroda; bolje mi je noćas poginuti no sramotno vijek vjekovati!" Pa je momak na noge skočio, put okola turskog obrnuo, za njim idu trideset čobanah i njegova dva sinovca luda, ludi Janko i ludi Grujica. No ih kara Đuroviću Živko: "Vratite se, dvoje djece ludo. u planinu hajte kod ovacah; vi za boja prispjeli nijeste, - vratite se, hajte kod ovacah!" No govore dvoje djece ludo: "Majde, striče, lako s' ne vraćamo nego s tobom poginut hoćemo, bez tebe nam živovanja nema." Malo Živko ponaprijed pođe, doklen vodi Gračanici dođe; za sobom se obratio Živko: al' čobana nema ni jednoga,

do njegova dva luda sinovca! Opet im je Živko besjedio: "Vratite se, dva luda sinovca, svi trojica poginut hoćemo u okolu paše pjevaljskoga; no s' vratite, ako boga znate, e s' iskopa kuća Nikčevića!" Nego Živku ništa ne pomaga: đeca luda, ma srca uzdana, strica Živka ostavit ne hoće. Kad vidio Đuroviću Živko e se đeca vratiti ne hoće, on je njima opet besjedio: "Čekajte me vodi na obalu, a ja odoh u tursku okolu; kako nađem pašina šatora, zaviću vi vučki iz okola, - dotrčite mene po avazu!" Sa tijem je đecu prevario, te ostaše vodi na obalu. On se vuče uz polje zeleno kako mrki od planine vuče, dok uljeze u tursku ordiju; traži Živko proz tursku ordiju đe će pašin šator ugledati; dade mu se nešto pogledati. pogledati poljem širokijem - nasamo je šator ugledao; primiče se Živko put šatora. a kad dođe šatoru na vrata. podiže mu krilo džeferdanom; kad pogleda junak pod šatorom, al' se paša na jastuk nagnuo,

a kod njega Ruža Batrićeva, suze roni piza svoje lice. Gomori joj paša od Pjevaljah: "A što plačeš, Ružo Batrićeva: ali žališ Batrića tvojega - ja nijesam gori od Batrića; ali žališ kulu Batrićevu - kad dođemo u Pjevlje bogato, ljepšu ću ti kulu pokloniti, u svilu ćeš šetat i kadifu, daću tebi dvanaest robinja da ti drže skute i rukave, držaću te kako svoju glavu!" No govori kitna Crnogorka: "Prođi mi se, pašo od Pjevaljah: ja ne žalim moga gospodara, ni njegovu prebijelu kulu, no đevera Batrićević Živka, e je soko. majka mu kukala, - jednom sam ga očima viđela, pa ga nigda više viđet neću, ponijeh mu želju po svijetu, u zatvoru u turskome ropstvu." Ono Živko i sluša i gleda, pa uskoči junak pod šatorom i za grlo pašu dohvatio: pomogla mu Ruža Batrićeva, te svezaše pašu pjevaljskoga. Nego Živko paši govoraše: "Nemoj vikat, pasja poturice, e ti dajem božu vjeru tvrdu, oću tvoju glavu otkinuti." Pobjegoše Poljem Nikšićkijem;

mudar bješe paša od Pjevaljah, vodi mu se, riječ ne činjaše; uminuše sve tursko šatorje i nađoše dvoje đece ludo; kada đeca Živka sagledaše, na strica se ljuto rasrdiše, zašto ih je prevario striko, pa pođoše put turskog okola. A kad viđe Đuroviću Živko, prepade se da će poginuti, pa je svojoj snahi besjedio: "Snaho moja, Ružo Batrićeva, ti pridrži pašu svezanoga, e ja odoh u turskom okolu; ako čuješ da smo poginuli, drži sablju paše pjevaljskoga, sabljom paši posijeci glavu, pa otolen hajde na Stubicu." Ruža ga je divno poslušala, čuva Ruža pašu pjevaljskoga. Pođe Živko uz polje široko; a kad dođe blizu od ordije, začu kavgu pod prvim šatorom; jadu se je domislio Živko, pa potrča brže pod šatorom: al su đeca pod šator uljegla, dvije turske glave otkinula; a trojica Turakah skočili, pod šator se đecom uhvatili - bog zna đecu pogubiti ćahu! u to Živko juriš učinio, svjema trema glave posjekoše, uzeše im svijetlo oružje

i uzeše konje pod sedlima, utekoše Poljem Nikšićkijem; kad dođoše vodi Gračanici, tu nađoše pašu svezanoga i kod njega Ružu Batrićevu: golu sablju drži u rukama, dobro paši karaulu čuva! Otolen se Živko podignuo i otide put sela Stubice. Kad dođoše u selo Stubicu, ali kuka Đurović Batriću. plače Batrić Živka Đurovića, plače Batrić Janka i Grujicu. No mu Živko grlom povikuje: "O Batriću, brate od matere, što nevolju gradiš bez nevolje: evo tebe Živka u životu, dva sokola Janko i Grujica, - i oni su živi obojica!" U to doba na kulu dođoše, dovedoše pašu svezanoga; a kad Batrić pašu ugledao, trže noža da ga posiječe, po mu junak Živko ne davaše: "Ne, Batriću, moj brate jedini, već kad svane i sunce ograne, svežimo mu ruke naopako, pa nj metnimo konjsku drvenicu, puštimo ga u tursku ordiju, - ta je bruka i od smrti viša!" Kako rekli, tako učinili; pa kad svanu i sunce ogranu, dobro paši utvrdiše ruke,

na nj metnuše konjsku drvenicu, drvenicu dobro pritvrdiše, svedoše ga u dno Slivlja ravna, puštiše ga uz Polje Nikšićko, bježi jadan paša osamaren. Kad je vojska pašu ugledala, od njega je ibret zauzela i pobježe glavom bez obzira.

Primječanije

1. Od 1510-1702. god., od svijeh crnogorskih bojevah koji su se u ove gotovo dvije stotine godinah događali nikakve pjesme nemamo koja bi od tijeh bojevah nama što opjevala; premda se mnoga mjesta i dan današnji u Crnu Goru znaju na koja su Turci gomilama ginuli, kao napr. Limljani u Nahiju Crničku, Vrtijeljka u Nahiju Riječku, Progonovići u Nahiju Lješansku. Čevo i Velestovo nekoliko putah, kojih bi se 20-30 naći moglo koja su sva u narodu crnogorskom dobro poznata i na koja se i dan današnji, koliko su gođ od njih iska lomna, nalaze znaci pogipše turske vojske: u parama, oružju ili drugim kakvim metalnim stvarma.

2. Laz (lazina) znači u Crnoj Gori ono mjesto đe se mnogo šume isiječe i na veliki prostor đe sve drvo na drvo leži. Podobno ovome je turska vojska od Crnogoracah isječena među Vlahinjom (voda), Vranjom i Pržnikom (dvije planine) ležala, i stoga se ovo mjesto "Carev Laz" nazvalo, đe je carska vojska isječena. Ovo je najviši boj među Crnogorcima i Turcima bio; ovđe su Crnogorci najsjajniju pobjedu

nad Turcima održali. U ovom boju ranio se vladika Danilo, poginuo Janko Đurašković i ranio se Vuk Mićunović dva glavni vojvode vremena Danilova. — Crnogoracah je svega 318 poginulo, a Turakah neimovjerno, tj. da neki kažu oko 30-40.000. Samo je dosta vjerno da su 86 barjakah (znamenjah) uzeli Turcima.

3. Duman-paša Ćuprelić, vezir 1714, god. O njegovom prijevarnom postupku, kojim je prešao preko Crne Gore i istu poharao, ali opet ne svukoliku, ko želi točno znati može se izvijestiti iz Istorije crnogorske pečatape u Moskvu 10 marta 1754. god.

4. Slavni vitez Vuk Mandušić poginuo je protiv vojske Ćuprelića.

5. Drugi udar na selo Trnjine. Ovđe je Turakah po kaževanju narodnjem, izvan što ih je poginulo, više uhvaćeno nego se u pjesmi čita. U narodu se istinito pripovjeda da ih gotovo 400 živijeh uhvaćeno: nego bilo jedno ili Drugo, vojenačalnike turske pohvatali su sljedujući Crnogorci: Murat Jelić, Miloš Vukotić, Toman Nikolić, Živko Damjanović, Vučić Kojičić i proči. - A što se poje u prvoj pjesmi od Trnjinah da su ih posjekli, od onijeh što su ih pohvatali žive, kojih je bilo do 80 drugah, koje agah, koje begovah. - od njih nijesu Crnogorci nijednog sjekli; nego su ih sve dali na otkupe za pare i za oružje; pa najposlje, da se više podruguju sa Turcima, za svakoga su zarobljenog Turčina vrhu otkupa uzeli po jednoga vola i po jednoga krmka.

6. Carev sestrić. Ovo nije bio carev sestrić iako ga naš narod u spomenu i pjesnama napominje; nego je ovo bio Topal Osman paša, koji je poslijed u boju sa Persijanima poginuo.

7. Vuk Tomanović. Slavni junak crnogorski i otac najhrabrijeg viteza Nikca od Rovinah. U ovoj se pjesmi vidi ime tursko: Turčin Gavrilović, koji je bio mužestven arambaša. Mnoga će se imena turska po granicama crnogorskim naći, a ta imena majke im daju kako djeca iz kolijevke izmile, i to iz nekog slijepog predrasuždenija.

8. Kad je Nikac od Rovinah poginuo, najslavniji vitez crnogorski, kod njega tada sporednikah nije bilo, do njegova tri sina, od koji su dva poginuli, a sam Bogdan uteče, te je, koliko je mogao, Turke pratio. Blizu Nikca stajalo je jedno stado ovacah, i kod njega su bila tri brata Spahića: no ova tri zavaljenika, kako čuju udar na Nikca, uteku dalje sa svojijem stadom da im ga Turci ne uzmu. Crnogoracah sjutradan nekoliko stotinah skupe se 1 š pokajanje nad Nikcem, i kad čuju da Spahići nijesu pritekli Nikcu u pomoć, no su ga izdali, stado Spahićah uzmu i njihovo pleme iz Crne Gore proćeraju.

9. Šćepan Mali. Opisan je istoričeski gospodinom Milakovićem u Grlici god. 1835. Doista, ovo je bio najstrašniji boj za Crnogorce, jere su se s jedne strane sa Turcima borili, koje su tri vezira predvodili, a s druge strane sa Mlečićima, koju je predvodio general Krapović, koja je po svoj granici crnogorskoj od Grahova do Spiča pružena bila. -

Oskudica je bila velika u prahu, tako daje teste fišekah po žut dukat bio. Crnogorci su se starali da se kako sa Turcima umire: poslali su im konja Šćepana Maloga uvjeravajući da Šćepana u Crnoj Gori nije (kao što ga na viđelu nigđe nije bilo, nego kao jedna skitačina, bez prisustvija duha, kako čuje đe Turci i Venecijani zagrme sa svake strane, skrije se negđe, kao ćuk u plot). No Turci nijesu se šćeli s tijem zadovoljiti, nego su šćeli po primjeru Ćuprilića preko Crne Gore prodrijeti i sastati se sa Mlečićima. Nego 28. oktombra, pošto Crnogorci dosta turske džebane ugrabiše, Turci budu isti dan pred zoru od Crnogoracah napadnuti, obrate se u bjekstvo: koliko je ko mogao i koliko je kog mišca služila — ovđe je Turakah sjekao: i tako Crnogorci sa slavnom pobjedom, cijeli dan goneći, 28. oktombra proćeraju Turke iz Crne Gore. U ovome boju poginulo je okolo 300 Crnogoracah; no i Turakah je poslijed Careva Laza ovđe najviše poginulo. U Čevo i Velestovo, đe je bio oko (logor) turski, Turci ostave sve svoje šatorove, mnoge konje i svu zahiru daže do 20 i do 30 svojih kovačnicah. Onu noć konače Crnogorci na Čevu, u koju paiskian udari grom u oko (logor) skadarskog vezira Mehmed-paše: izgori mu svu isbapu i množinu vojske sprži. Proči ostatak vojske razbjegne se: nešto uteče, a nešto isjsku Crničani. Drugi grom iste noći udari u oko generala Krapovića kod rijeke budvljanske, vojske mu mnogo izgori, a ono drugo uteče u gradove primorske, i ovim se dokonča rat 1768. god.

10. Mahmut-paša nije glavom na Pipere udarao nego jedna čast njegove vojske predvođena njegovim ridžalima.

11. Boj s Mahmut-pašom bio je velik: ovđen je poginulo 3-4000 Turakah, đe su gotovo sva njegova gospoda i ridžali izginuli i on se sam ranio. Njega je ranio Radovan Stakov iz Crnacah (Piper).

12. Kad je poginuo vezir Mahmut-paša, 3000 je glavah turskijeh posječeno, bez ranjenijeh i bez onijeh mrtvijeh šti su Turci sa sobom ponijeli. Ovo se može nazvati najsjajnija pobjeda crnogorska nad Turcima: jerbo je ovđen oni vezir posječen pred kojim je pri koncu prošastoga vijeka sultan carigradski drktao kao što malo prijed pred egipatskim pašom drktaše.

13. U boj za pasište, kako i u svaki drugi s Turcima ercegovačkijema, odlikovao se slavni vitez Savić Radojev sa Stijene (selo), koji je i dan današnji starac živ, sav u ranama, i koji je svojom rukom 24 glave turske posjekao.

14. Gorsko kare. Crnogorci pijesu nikada imali običaj pjesme sastavljati u kojima bi svoje pobjede nad zapadnjima hristijanima pohvaljivali, niti su u tome vojene gordosti nalazili. U ovo se još vidi znak stare moralne sveze koju je učitelj dobra među hristijanima usijao i koju su poslije stari i novi Rim sa svojijema budalaštinama okužili. - Ova se jedina pjesma čuje u Crnoj Gori katkad od mnogijeh krvavijeh bojevah sa Venecijanima i nekijeh sa Francuzima. — Do 1714. god. Venecijani su i Crnogorci živjeli u soglasiju: udarili su zajedno na Bar i na Trebinje i zajedno su uzeli od Turakah Novi (Castel - Nuovo) i druga neka mjesta, koja su po dobiću ostajala za Venecijane. nego i oni su različite

nagrade Crnogorcima davali za njihove pobjede nad vragovima krsta: nego od 1714. god., u koju je Ćuprelić vezir prešao preko Crne Gore. koje su mu dali Venecijani 600 dušah crnogorskijeh, sve ženah i lude đece, koja su bila pod zaštitu njegovu utekla od Turakah, te su Turci svu mušku đecu isklali, i koje je od mjeseca bilo, a ženske u ropstvo odveli. — Poslijed svog sramotnog i beščoječnog postupka venecijanskoga, Crnogorci su i Venecijani gotovo u neprestanome ratu živili; tako, napr., kada bi se sastali na pazaru pred forticama primorskim, topovi bi mnogi sa forticah u Pazar gledali i nad njima vitilji gorili. Crnogoracah bi svagda jedna čast naoružana u busijama sjedila; pri maloj zađevici (larmi) posula bi Pazar krupa od karteča (drobjenje) iz topovah venecijanskijeh i crnogorske puške zalijevati olovom vrata od fortice počele. Često putah je bivao Pazar pokrit mrtvima tjelesima od jednijeh i drugijeh, jednoga i drugoga lola, i od razne životinje koja je doćerata na pazar. Cijela bi trgovina ostala pusta među dva ognja neprijateljska, i samo kad bi noć pristala, nosio bi svaki, koji bi smio, što bi mu prije ruke došlo. Ovako je grdno sporazumjenije gotovo svagda među Venecijanima i Crnogorcima trajalo, dokle je ova velika i bogata republika pala, a u isto doba i besčelovječno gnijezdo mrske inkvizicije.

[ Projekat Rastko - Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]

/ Projekat Rastko Beograd /