34_17_piskovic (1)

323

RASPRAVE INSTITUTA ZA HRVATSKI JEZIK I JEZIKOSLOVLJE 34 (2008.)

UDK 811.163.42´271.2 Dujmušić, J.UDK 811.163.42´26

Pregledni članakRukopis primljen 15. IX. 2008.

Prihvaćen za tisak 17. XII. 2008.Tatjana Pišković Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Ivana Lučića 3, HR-10000 Zagreb [email protected]

JEZIČNI PURIZAM JOZE DUJMUŠIĆA

U radu se nastoje prikazati i kontekstualizirati Dujmušićevi jezikoslovni do-prinosi očuvanju hrvatskoga standardnog jezika. Puristički se radovi, među kojima je najzanimljiviji i najopširniji “Antibarbarus hrvatskoga jezika”, klasificiraju prema Thomasovoj (1991) kategorizaciji purističke djelatnosti. Dujmušić je zanimljiv ne samo zbog izazovne, potpune anonimnosti, nego i zbog toga što je u vrijeme opozicije između vukovskoga i antivukovskoga purizma bio na onoj slabijoj, antivukovskoj strani. Znanstvena je recepcija Dujmušićeva rada potpuno izostala, što znači da njegove jezikoslovne prino-se valja i prikazati i evaluirati.

1. Uvod

Opis povijesti hrvatskoga standardnog jezika ne može biti ozbiljan i cjelo-vit bez otkrivanja jezikoslovnih prinosa pojedinaca na čiji se rad, bez obzira na opseg i kvalitetu, nije reagiralo niti ga se do danas stručno procijenilo. Kako je standardizacijski proces uvijek nerazdvojivo povezan s jezičnim purizmom, proučavanje svakoga pojedinačnog purističkog djelovanja omogućuje stvara-nje potpunije slike o osobitostima razvoja i kodificiranja standardnoga jezika u određenome razdoblju. Prikaz purističkoga rada Joze Dujmušića (1874.–1942.) važan je stoga zbog barem dvaju razloga: prvo, iako je objavljivao punih četr-deset šest godina (od 1896. do 1942.),1 ostao je potpuno nezapažen te se čini da

1 Jozo Dujmušić prvi je članak objavio još kao student 1896. (Jezik Menčetićev i Držićev prema Marulićevu), a posljednji 30. lipnja 1942. (Dalmatinski jezični atavizam proti bosansko-hercegovačkom hrvatskom jeziku). Za Dujmušićev rad i vrijeme u kojem djeluje Josip Dujmo-vić (1942–1943: 72–73) u nekrologu ističe: “U svojim jezikoslovnim znanstvenim radovima po-

17_piskovic_G_03.indd 32317_piskovic_G_03.indd 323 25.3.2009 14:59:5025.3.2009 14:59:50

Tatjana Pišković: Jezični purizam Joze DujmušićaRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 34 (2008.), str. 323–340

324

njegov rad nije ostavio traga ni na globalnoj (standardnojezičnoj) ni na pojedi-načnoj razini (nije utjecao na znanstveni razvoj kojega pojedinca); drugo, nje-gov je jezikoslovni rad prije svega puristički i vezan za razdoblje završetka ko-dificiranja hrvatskoga standardnog jezika te za razdoblje propitivanja kriterija na kojima je taj proces proveden. U poststandardizacijskome se razdoblju oče-kuje slabljenje purističkoga djelovanja, no ako se pojavi prijetnja stabilnosti tek usustavljena koda, purizam ostaje važan čimbenik očuvanja njegova integrite-ta. Priroda jezičnoga kontakta između hrvatskoga i srpskoga jezika ubrzo na-kon formalna dovršetka kodificiranja hrvatskoga standarda nije dopuštala puri-stima da se opuste i pozabave kultiviranjem standarda, nego ih je motivirala da se suprotstave agresivnomu unitarističkom tipu purizma zasnovanomu na glori-ficiranju lika i djela Vuka Karadžića. Prema Brozoviću taj jezični kontakt pred-stavlja najnepovoljniju varijantu odnosa između bliskih standardnih jezika, od-nosno onu u kojoj jedan jezik (srpski) razvija hegemonistički odnos prema dru-gomu (hrvatskom) jeziku ili drugim jezicima s kojima je u istoj društveno-po-litičkoj zajednici (usp. Brozović 1970: 70–72). Nametanje posebnosti jednoga jezika drugomu vrlo lako može zamutiti granice među njima, pa je za očuvanje posebnosti ugroženoga jezika ključna upravo puristička aktivnost. Budući da je antivukovski purizam imao manje sljedbenika nego onaj vukovski, Dujmušiće-va protuvukovska orijentacija i isticanje razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika ne bi smjeli ostati prešućeni.

U ovome se radu pokušavaju prikazati i kontekstualizirati Dujmušićevi jezi-koslovni doprinosi očuvanju hrvatskoga standardnog jezika. Puristički se radovi, među kojima je najzanimljiviji i najopsežniji “Antibarbarus hrvatskoga jezika”,2

kojni Dujmušić zauzima svoj izvorni stav, vrlo često posve različan od ustaljenog već mišljenja i naučavanja njegovih suvremenika dra. Maretića, Leskiena i Divkovića. […] Ne manje je radi-kalan, dosljedan i uporan kroz čitav život u svom gledanju na hrvatski književni jezik i pravopis. Ova je tema mučila sve naše velike ljude, mislioce, političare i učenjake od prvih naših leksiko-grafa, gramatičara i reformatora Mikalje, Divkovića, Šime i Ante Starčevića, Gaja, Vebera, Ku-relca, Ante i Stjepana Radića sve do velikog Graditelja današnje Hrvatske. Taj je rad zaokupljao kroz čitav život i pokojnog Dujmušića. Toj misli posvetio je on najveći, najobilniji i najvredniji dio svog rada i svog života. Sretan i zadovoljan, što je još za života mogao dočekati djelomično ostvarenje svog životnog znanstvenog programa i nacionalnog ideala, cielog svog života do po-sljednjeg daha nepomirljiv u borbi za ljepotu i čistoću hrvatskog jezika, taj herojski borac pola-zi u ‘carstvo spuštenih trepavica’ pomiren s Bogom i ljudima… Njegov rad spada u najteže doba naše političke prošlosti (1920.–1940.), i zato on nije mogao razviti svoj duh do prave visine, jer je bio sapet težkom političkom realnošću, pa mu mnoge radove nisu smjele tiskati tadanje novi-ne i časopisi. Jedino se smionija i širokogrudnija u to vrieme pokazala “Hrvatska Straža”, koja je otvorila stupce njegovim člancima i tiskala veći dio pokojnikovih radova.”

2 Riječ je o iscrpnu pregledu abecednim redom poredanih barbarizama. Od aeronautike do žvrka obrađeno je oko 2000 tuđica, posuđenica, dijalektizama, provincijalizama, regionaliza-ma i arhaizama u 72 nastavka koji su izlazili tri i pol godine u Obzoru i Hrvatskoj straži. “Anti-



325

klasificiraju prema kriterijima Georgea Thomasa izloženima u monografiji Lingui-stic purism (1991). Nepoželjni leksemi ili, prema Dujmušićevoj terminologiji, bar-barizmi, podijeljeni su na one potekle iz vanjskih izvora i one iz unutarnjih izvora, koji su nastali kao rezultat vremenskoga, prostornoga ili funkcionalnoga raslojava-nja leksika. Opseg ovoga rada ne dopušta sveobuhvatnost, pa su spomenuti tek rije-tki Dujmušićevi tekstovi posebno ilustrativni za cjelokupan njegov rad. Preostaje jedino konstatirati da su opis i procjena Dujmušićeva rada tek započeli.

2. Suvremena teorijska promišljanja o jezičnome purizmu

Jezični bi se purizam na temelju recentnijih opisa3 mogao odrediti kao pro-ces koji obuhvaća nekoliko koraka: uočavanje ugroženosti jezika, identifikaciju

barbarus” je počeo izlaziti 6. travnja 1932. u Obzoru (god. LXXIII, br. 79), a 2. studenog 1932. (god. LXXIII, br. 250) kod petnaestoga nastavka i zaključno s 427. natuknicom (ivanački) presta-je Dujmušićeva suradnja s tim listom. Prestanak suradnje uredništvo Hrvatske straže komentira ovako: “Pisac navedenoga rječnika budući nezadovoljan, što su članci izlazili u Obzoru sve rje-đe, tako, da kroz devet mjeseci nije tiskana ni četvrtina tog djela, zamolio je uredništvo Hrvatske Straže, da ona u interesu same stvari i publike, koja ćuti ljubav prema što čišćem književnom je-ziku, preuzme dalji tisak. Uredništvo je rado udovoljilo piščevoj želji, pa zato već danas otvara-mo stupac toj originalnoj radnji.” To je objašnjenje objavljeno 4. siječnja 1933. na 6. stranici Hr-vatske straže (god. V, br. 3), gdje je do 4. listopada 1935. (god. VII, br. 228) izašlo preostalih 57 nastavaka (od natuknice ivica do natuknice žvrk).

3 Katičić (1992: 55–57) ga drži osnovom jezične kulture: “Sam pojam kulture kojega jezi-ka uključuje u se brigu oko njegove čistoće, podrazumijeva pomnju pri govorenju i pisanju. […] Važno je na prvom mjestu uočiti da je jezik već po samoj svojoj naravi purističan. Zahtijeva, nai-me, da se govoreći njime služimo izražajnim sredstvima koja mu pripadaju i koja su u njemu sa-držana, a ne kakvim drugima. Jezik je sam po sebi zadavanje i po tome ograničenje i omeđiva-nje govornih mogućnosti. […] No kada se govori o čistunstvu, ne misli se, dakako, na takav u svakom jeziku nužno prisutan purizam nego je riječ o usmjerenosti i o nastojanju koje prelazi te nužne i zato uvijek prisutne okvire. Riječ je o svjesnu odabiru koji na određen način sužava kri-terije za pripadnost izražajnih sredstava kojemu jeziku. […] Ako se tako razmotri čistunstvo, oči-to se pokazuju dva zanimljiva svojstva njegove naravi. Prvo je to da ono kao svjesno ustanovlje-no ograničenje spontanih mogućnosti zapravo nije različito od ostalih oblika kulture […] Drugo što se pokazuje jest to da je odbijanje jezičnih sredstava tuđega podrijetla samo jedan od raznih oblika u kojima se čistunstvo može pojaviti. […] Diskvalificirati se može sve što ne pripada su-stavu kakva korpusa […] sve što ne pripada jeziku najobrazovanijih ljudi, a isto se tako može is-ključiti sve što ne pripada jeziku najneukijih.” Mićanović (2006: 41) također smatra da je puri-zam aktivnost “unutar jezičnoga kultiviranja”: kako je jezično kultiviranje “vid jezičnoga plani-ranja, koji pokriva sve racionalne i važne intervencije u jeziku”, purifikacija je “jedan od cilje-va planiranih jezičnih intervencija, odnosno purizam je uključen u jezično planiranje”. Thomas (1991: 12) ističe purističko nastojanje da se jezik oslobodi od svih nepoželjnih elemenata, bili oni iz vanjskih (tuđice, posuđenice, internacionalizmi) ili unutarnjih izvora (leksik vezan za određe-ni dijalekt, sociolekt ili funkcionalni stil): “Purism is the manifestation of a desire on the part of a speech community (or some section of it) to preserve a language form, or rid it of, putative for-eign elements held to be undesirable (including those originating in dialects, sociolects and styles of the same language).” Slično o purizmu govori i Marija Turk (1996: 63–64) kada konstatira



326

elemenata koji ga ugrožavaju, čišćenje ponajprije pisanih javnih tekstova od tih elemenata, a zatim javnih i dijelom privatnih tekstova realiziranih na obama je-zičnim planovima (tj. usmenome i pisanome),4 nastojanje da se preduhitri ula-zak “prijetećih” elemenata u jezik, zamjenu uklonjenih elemenata prihvatljivim alternativama, recepciju tih zamjena i, konačno, procjenu uspješnosti cjeloku-pnoga procesa (usp. Thomas 1991: 84–99). Puristička je djelatnost Joze Dujmu-šića prošla kroz sve faze osim posljednjih dviju, odnosno ne može se procije-niti kakva je bila recepcija njegovih savjetodavnih članaka, a samim time ni je li postojala pravodobna evaluacija njegova rada. Promatranje purifikacijskoga procesa u izoliranim jezičnim okvirima ne daje potpunu sliku ni njegove mo-tivacije ni intencije. Thomas (1991: 2) drži da ga treba proučavati u okviru so-ciolingvistike jer predstavlja reakciju jedne društvene grupe (jezikoslovaca) na općenitije društvene probleme.5 Uvjetuju ga čimbenici karakteristični za sva-ko lingvističko djelovanje; oni su s jedne strane vezani za proces obnove jezika koji teži kodifikaciji i obuhvaća čišćenje, standardizaciju i obogaćivanje jezika (Thomas 1996: 49–50), a s druge su strane određeni širim društvenim, izvanje-zičnim stavovima, kao što su nacionalizam i literarne estetike (Thomas 1991: 39–49). Svi se stručnjaci slažu da je purizam usko vezan za standardni jezik6 i

da on obuhvaća “zahtjeve i zahvate oslobađanja jezika od vlastitih elemenata koji imaju prizvuk vulgarnosti ili se pak rabe u kojem dijalektu ili socijalnoj skupini i konačno suprotstavljaju sve-mu onome što onemogućuje da jezik što samostalnije i bolje zadovoljava potrebe u komunika-cijskoj i ekspresivnoj službi, tj. da bude polifunkcionalan. Kad se govori o purizmu, u prvi plan dolazi njegov odnos spram jezičnih činjenica stranog podrijetla. U tom se značenju obično u pu-rizmu predmnijeva isključivost, netolerantnost i općenito nastojanje da se iz kojega jezika uklo-ne svi elementi koji su nastali kao posljedica kulturnih, civilizacijskih i jezičnih dodira: posuđi-vanja ili interferencija”. Samardžija (42003: 60) ističe da se jezično čistunstvo kao “posebna skrb za pravilnost i čistoću hrvatskoga standardnog jezika” razvilo zato što se svakodnevno “u pisanoj i govorenoj komunikaciji, nepažnjom ili iz neznanja, u mnogočemu griješi”.

4 O razlikovanju javnoga i privatnoga diskursa te usmenoga i pisanoga plana jezične reali-zacije usp. Kovačević i Badurina 2001: 39–122.

5 Usp. i Turk (1996: 65): “Kulturna povijest potvrđuje da se purizam većeg intenziteta ne javlja slučajno, već je on uvijek odgovor na nepovoljne izazove uvjetovane kulturnim, civiliza-cijskim i naročito političkim čimbenicima.”; Katičić (1992: 55): “Kakvo će biti to [purističko, T. P.] opredjeljenje zavisi od mnogih činilaca, i od čisto unutrašnjih, jezičnih, i od vanjskih, povije-snih i društvenih.”; Mićanović (2006: 45): “Purizam se ne može prosuđivati izvan društveno-kul-turnog konteksta u kojem se pojavljuje.”

6 Kod Samardžije (42003: 60) “standardnost” jezika ulazi u definiciju purizma – on ga odre-đuje kao “nastojanje oko pravilnosti i čistoće standardnog (istaknula T. P.) jezika”; Turk (1996: 64) drži da je purizam “u većoj ili manjoj mjeri pratilac svakoga standardnog jezika” i da pred-stavlja “otpor dezintegraciji standardnog jezika kojemu prijete govorne navike i mogućnosti u substandardu”; Katičić (1992: 55) ističe da se pri izgrađivanju jezičnog standarda svaka zajedni-ca “mora opredijeliti prema purizmu”; Thomas (1991: 2) podrazumijeva da je izučavanje teorije standardnoga jezika pretpostavka za razumijevanje purizma: “…puristic activity is usually asso-ciated with written, standard languages and indeed is often viewed as an intrinsic part of the pro-



327

da su stoga purističke intervencije najprisutnije upravo u vrijeme standardizaci-je. Osim te unutrašnje potrebe za purizmom postoji i ona vanjska koje je funk-cija “obrambena” jer čuva integritet i samostalnost jezika – a time i nacionalnu samobitnost – u kriznim povijesno-političkim trenucima.7

“Prijeteći” i “nepoželjni” elementi, čijemu je uklanjanju usmjerena svaka puristička aktivnost, gotovo su uvijek leksemi. Iako se jezični purizam može ja-viti i na drugim jezičnim razinama (fonološkoj, morfološkoj, tvorbenoj, sintak-tičkoj, ortografskoj), on se gotovo poistovjećuje s odstranjivanjem nepoželjnih elemenata na leksičkoj razini. U različitim su se razdobljima hrvatskoga stan-dardnog jezika puristi bavili različitim skupinama leksema8, a ti leksemi mogu potjecati iz vanjskih ili unutarnjih izvora. Ako je puristička intervencija usmje-rena na nepoželjne elemente iz stranih izvora (posuđenice, tuđice, internaciona-lizme, kalkove), Thomas (1991: 80–81) govori o ksenofobnome purizmu; radi li se pak o čišćenju standardnoga jezika od unutarnjih natruha (dijalektizama, ar-haizama, neologizama, nekrotizama, poetizama), purizam može imati nekoli-ko orijentacija: arhaičnu (“pokušaj da se oživi jezični materijal prošlih zlatnih doba, pretjerano poštivanje prošlih književnih modela, neumjeren konzervati-van stav prema inovacijama”; Thomas 1991: 76), etnografsku (“kao izvor obo-gaćivanja leksika puristima služe narodna poezija, poslovice i popularne izre-ke” jer se drži “da su ruralni dijalekti nekako čišći od gradskoga govora ili od

cess of codification. An important prerequisite for the study of purism, therefore, is a firm grasp of the theory and history of standard languages.”; Mićanović (2006: 42) promatra purizam kao “sastavni dio jezične kulture, koja je ponajprije zaokupljena standardnim jezikom, stoga se puri-zam uglavnom smatra univerzalnom značajkom standardnih jezika”.

7 Purizam je stoga prisutniji i isključiviji u jezicima koji su se češće morali “braniti”, nego u onima koji nikad nisu bili ugroženi. Havránek (1977: 12) drži kako je shvatljivo “da su oni na-cioalni (sic!) jezici koji nikad nisu bili ugroženi u pogledu samostalnosti – uvijek skloniji među-narodnim leksičkim elementima nego jezici onih naroda koji su bivali u situacijama da se bore za svoju egzistenciju, za svoj samostalni jezik”. Mićanović (2006: 43) ističe da “shvatljivost” Ha-vránekove tvrdnje “počiva na prepoznavanju jezika kao sastavnog dijela nacionalnog identiteta, a time i na prepoznavanju purizma kao one aktivnosti koja ga štiti, i jezik i identitet”.

8 “Od triju skupina leksema protiv kojih su u svojim nastojanjima ustrajali hrvatski puristi prvo ćemo spomenuti novotvorenice (neologizme) i prevedenice koje su u hrvatskome standar-dnom jeziku bile srazmjerno česte u drugoj polovici XIX. stoljeća […] Druga skupina leksema kojima su se hrvatski jezični puristi opširnije bavili potkraj XIX. i u početku XX. stoljeća bili su dijalektizmi. […] Najduže, najsustavnije i najustrajnije hrvatski se jezični puristi bave posuđeni-cama. […] U drugoj polovici XVIII. stoljeća puristi se zalažu za zamjenjivanje brojnih a nepo-trebnih turcizama. U XIX. stoljeću, uz turcizme, znatna pozornost posvećena je germanizmima, talijanizmima i latinizmima. U početku XX. stoljeća, dok je utjecaj njemačkog jezika na hrvatski bio još prilično jak, puristi se najčešće bave germanizmima. Poslije, zbog nepovoljna položaja hrvatskoga jezika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca te u Kraljevini Jugoslaviji, pozornost se hrvatskih purista već dvadesetih godina postupno okreće prema srbizmima, dok je ta pozornost u najnovije vrijeme posvećena gotovo isključivo anglizmima.” (Samardžija 42003: 60–62).



328

standarda”; Thomas 1991: 77), elitističku (suprotno etnografskomu purizmu elitistički uspostavlja “negativan, osuđujući stav prema supstandardu i regio-nalnim idiomima”, Thomas 1991: 78) i reformističku (ona je “važno obilježje […] pokušaja da se oblikuje standardni jezik”, točnije uključuje “prilagodbu je-zika ulozi sredstva za sporazumijevanje u modernome društvu”, Thomas 1991: 79). Dujmušićevu purističku orijentaciju pokušat ćemo odrediti prema Thoma-sovoj identifikaciji glavnih meta purističke aktivnosti.

3. Dujmušićevi pogledi na jezični purizam

U nekoliko se članaka, objavljenih uglavnom u Hrvatskoj straži, Dujmu-šić posvetio određenju sintagme “jezična čistoća”, nabrajanju hrvatskih jeziko-slovaca koji su je provodili i prokazivanju onih koji ili nagrđuju hrvatski jezik kojekakvim barbarizmima ili pogrešne osobe drže uzorima pravilnoga pisanja. Dujmušić (1938: 4) ovako određuje jezični purizam:

“Pod čistoćom jezika razumijevamo u prvom redu uporabu ili upotrebu pravih narodnih i priznatih književnih riječi i samo onih stranih, koje se nalaze i u drugim jezicima kao međunarodne ili internacionalne. Ovako pak pravo mogu dobiti ponajprije grčke i latinske riječi, jer su znanosti i umjetnosti tih naroda temelj evropske kulture, zatim neke talijanske u novčarstvu, glazbi, pomorstvu, možda koja engleska i francuska, ali ni-kako ruske i turske, bugarske, madžarske ili njemačke riječi. Ovdje va-lja napose istaknuti, da se ne smiju upotrebljavati ni one narodne rije-či, koje žive samo u nekim provincijama izvan Bosne i Hercegovine, pa ni one iz Bosne i Hercegovine, koje žive samo na malenim područjima tih zemalja. Ta zabrana vrijedi pogotovo za mrtve riječi ili arhaizme; na-pokon iz književnoga riječnika (sic!) treba goniti i suvišne neologizme […] Sve te riječi, kojima se mora zabraniti pristup u klasični jezik, ima-ju na sebi žig “barbarizam”, makar ih upotrebljavali prvaci našega Par-nasa ili učenjaci.”

Nakraju članka međutim dodaje opasku: “Ovako glasi stari nazor o čistoći hrv. jezika, ali bi ga trebalo što prije proširiti uzimajući dobre riječi sa sva tri područja, dakle i kajkavske i čakavske.” To je njegova najpreciznija i najopšir-nija definicija jezične čistoće u kojoj se ujedno sažimlju raniji ili kasniji napisi, a često se variraju ili doslovno ponavljaju već iznesene teze, citati, ideje i uspo-redbe. Nekoliko je stalnih mjesta u Dujmušićevim člancima o jezičnoj čistoći:

– navođenje stihova iz Preradovićeve pjesme Rodu o jeziku (usp. Dujmušić 1934: 4; 1937a: 6; 1938: 4) i upućivanje na sličnu rodoljubnu poeziju u njemač-



329

koj književnosti; tako nastoji potaknuti brigu o čistoći jezika istim, davorijskim tonom kojim se u vrijeme ilirskoga pokreta budila nacionalna svijest;

– navođenje stihova iz Horacijeve poslanice O pjesničkom umijeću, i to onih u kojima antički pjesnik objašnjava kako valja opisivati likove u književnome djelu prikazujući kakva bi groteskna spodoba nastala kada pjesnik ne bi pozna-vao tipične crte svake životne dobi (usp. Dujmušić 1934: 4; 1938: 5); tu Ho-racijevu sliku koristi kao usporedbu za groteskni jezik hrvatske gospode koja ponosno pred seljacima izgovara iskrivljene njemačke riječi naučene u austrij-skoj vojsci;

– citiranje odlomka iz knjige Crtice iz hrvatske književnosti (1886) Ivana Broza, gdje autor upozorava na to kako je tuđicama najpodložniji jezik hrvatske gospode koja drži da se tako izdiže nad običnim pukom, a ovaj je pak oponaša misleći da će zato biti vredniji (usp. Dujmušić 1933: 5; 1938: 6; 1940d: 4);

– citiranje Karadžićevih riječi o jezičnoj čistoći uvrštenih u Brozovu knjigu (usp. Dujmušić 1933: 5; 1938: 4).

Osim često spominjanih Broza, Horacija, Preradovića, A. Radića i Karadž i-ća u članku “O čistoći hrvatskog književnog jezika” Dujmušić (1938) krono-loškim slijedom nabraja hrvatske književnike i jezikoslovce u kojih se “javljao smisao za čistoću jezika”. Kako inače rijetko referira na tuđe doprinose purifi-kaciji, pa se može pretpostaviti da oblikuje neku vrstu autonomne teorije puriz-ma utemeljenu na individualnim, često afektivnim (nacionalističkim) postavka-ma, zanimljivo je kako začetke purizma u nas pronalazi već u renesansi, što se podudara i s današnjim promišljanjima o prvim eksplicitnim purističkim dje-lovanjima u Hrvatskoj. Dujmušić spominje sljedeće puriste: Dinka Ranjinu i njegovu pjesmu “Jednomu, ki ništo ne učini, a tuđe sve huli”, gdje dubrovač-ki petrarkist prigovara kritičaru koji zagovara arhaizme; fra Rafu Barišića koji se u predgovoru molitveniku “Paša duhovna” obara na neke barbarizme; Adol-fa Vebera Tkalčevića, nepravedno zanemarivanog u školskim knjigama i u Ma-tici hrvatskoj; Luku Zoru (Paljetkovanja), za kojega i nije imao pohvalnih rije-či; Nikolu Andrića, stručnjaka “s potpunom jezikoslovnom spremom i dubo-kom pronicavošću”, čiji Branič sa svega sto riječi obrađuje “vrlo neznatan dio naše obilne leksikalne travurine”; Vatroslava Rožića, koji je za Dujmušića “ne-obično budan i ustrajan i strog čuvar našeg književnog jezika”; Tomu Maretića i njegov Jezični savjetnik, za koji tek treba napisati “opsežniju ocjenu” i Dragu-tina Boranića u čijem Pravopisu hrvatskoga ili srpskoga jezika ima puno barba-rizama iako je propisan za srednje škole. Iz toga je pregleda jasno da je Dujmu-šić dobro poznavao povijest hrvatskoga jezičnog purizma, no za njegovu puri-stičku orijentaciju (ciljano ksenofobnu, elitističku i reformističku) ranija su na-



330

stojanja figurirala više kao motivacija nego kao referentno polje. Neposredni prethodnici (Maretić, Broz) zastupali su posve oprečna stajališta, neosjetljiva na nacionalnu baštinu (višestoljetnu književnu i jezikoslovnu tradiciju, tronar-ječnost, postignuća ilirskoga pokreta); jedino mu je A. Radić mogao biti uzor, ponajprije zbog zagovaranja etimološkoga pravopisa i “iekavštine” te antivu-kovske purističke orijentacije (usp. Dujmušić 1939–1940).

Dujmušić (1937b) nabraja najveće “grešnike na području hrvatskoga jezi-ka”. Pisci udžbenika i ostalih školskih priručnika uvijek su najodgovorniji za jezičnu čistoću jer loše sastavljene školske knjige generiraju sve veće neznanje i nemar prema jeziku. Do opće je inflacije raznih udžbenika došlo jer su “škol-ske knjige postale najsigurnija i najunosnija renta”, pa ih pišu slavisti, ostali je-zikoslovci i oni koji se jezikom uopće ne bave kvareći “hrvatski jezik i leksi-kalno i glasovno i formalno i sintaktički”. Ako je jezik u udžbenicima za hr-vatski jezik tako loš, od ostalih se pisanih tekstova ne može očekivati ništa bo-lje: književni i znanstveni diskurs toliko izazivaju Dujmušića da predlaže osni-vanje posebne katedre “za čišćenje hrvatskoga jezika”. Najveću opasnost pred-stavlja jezik novinstva jer ono “prodire u sve slojeve našega naroda češće i du-blje nego školske i druge knjige”. Dujmušić citira nekoliko odlomaka iz članka “Čuvajmo slavenski jezik” (1932) novinara Vinka Gaberca koji je svoje kolege nazvao “najjačim i najopasnijim kvariocima jezika”. Novinari naime više nisu ni dovoljno obrazovani ni odgovorni da bi se brinuli o čistoći jezika, a motivi-ra ih ponajprije želja za zaradom, a ne istinska ljubav prema novinarstvu. Za-nimljivo je kako je Dujmušić prepoznao različite vrste javnoga diskursa – aka-demski, administrativni, pravni, novinarski (usp. Kovačević – Badurina 2001: 93–122) i uočio njihov utjecaj na društvenu zajednicu: prenose društveno važ-ne poruke, usmjereni su masi, a ne pojedincu i njihov jezik često figurira kao model koji se oponaša. Žaleći za nekim boljim vremenima kada je jezik novin-stva vrijedilo oponašati, Dujmušić konstatira: “da li će pak tko u nas očistiti hr-vatski jezik od kojekakva smetlja i tako zaslužiti nadimak ‘hrvatski jezikoslov-ni Herkul’, vrlo je sumnjivo, jer živimo i dugo ćemo živjeti bez pravog aukto-riteta. Ta već se učitelji pučkih škola prodaju za neke auktoritete. To znači doba kulturne anarhije.”

4. Određenje Dujmušićeva purističkoga djelovanja prema Thomasovim postavkama

Vukovskomu bi čišćenju jezika prema Thomasovoj teoriji najbolje odgova-rala odredba etnografskoga purizma, što gotovo podrazumijeva da se Dujmušić najviše suprotstavlja takvoj orijentaciji. No imamo li na umu da etnografski pu-



331

rizam uključuje i davanje prednosti nekim ruralnim dijalektima pri oblikovanju jezičnoga standarda, jer su čišći od urbanih govora (Thomas 1991: 77), možemo u Dujmušićevu “Antibarbarusu” pronaći obilježja i takve purističke orijentacije. On naime nekoliko puta ističe da se pravilan oblik koje riječi govori u “okoli-ci grada Travnika”, da neki jezikoslovac smatra barbarizmom koju riječ, “ali da je on hodao Bosnom, bio bi tu riječ čuo prije [nego onu koju zagovara, T. P.]”. Za riječ rukatka navodi da se “čuje i u zapadnoj Bosni (Bihać i okolina) i još oko Travnika” te zaključuje da je zato ta riječ “dosta raširena”, a za prilog uput pak da je vrlo “rijedak u narodnom govoru uopće, a osobito po Bosni i Hercegovi-ni”. Najeksplicitnije zagovaranje bosanskohercegovačke štokavštine javlja se u 1796. natuknici “Antibarbarusa” gdje autor tumači zašto je prijedlog unatoč bar-barizam: “Prijedlog unatoč ne pripada nikako štokavštini Bosne i Hercegovine, kao području, koje je dalo ijekavici leksikalno blago kao temelj književnoj ije-kavštini.” Isticanje jednoga štokavskog govora kao najprikladnijega izvora lek-sičkoga blaga karakteristika je ranijega razdoblja Dujmušićeva promišljanja o hrvatskome jeziku. U člancima koje je objavljivao nakon “Antibarbarusa” revi-dirao je taj stav (usp. npr. Dujmušić 1938: 4) uviđajući da se leksik hrvatskoga standardnog jezika ne može svesti na leksik štokavskih dijalekata, nego da treba uzimati “dobre riječi sa sva tri područja, dakle i kajkavske i čakavske”.

Dujmušićev je puristički stav prvenstveno ksenofoban (protivi se posuđe-nicama, tuđicama, kalkovima, internacionalizmima) i elitistički (prokazuje “pro-vincijalizme” u standardnome jeziku). Motivaciju cjelokupne njegove puristič-ke djelatnosti mogli bismo odrediti i kao racionalnu – reformističku, jer s jedne strane naglašava “instrumentalnu narav jezika i vrednuje lingvističke stavove s obzirom na kriterije funkcionalne primjerenosti, učinkovitosti, ekonomičnosti i povezivanja društvenih norma” (Thomas 1991: 36), i kao neracionalnu – nacio-nalističku, jer drži da “samo nacionalni jezik može poslužiti kao primjeren sim-bol poistovjećivanja s nacionalnom kulturom” (Thomas 1991: 43). Povezanost Dujmušićeva purizma i nacionalizma dovoljno je intrigantna da joj se posveti poseban rad u kojemu bi se detaljnije razmotrili svi sociolingvistički čimbeni-ci purifikacijskoga procesa, kao i pitanje nije li purizam samo “popratna pojava nacionalizma” (Thomas 1991: 136).9 Ovdje valja barem sažeto opisati i ilustri-

9 Mićanović (2006: 41–42) navodi niz izvora u kojima se purizam drži “sastavnim dijelom ideologije nacionalizma” i “izrazom nacionalnog uvjerenja koje je uspješno samo u pratnji dru-gih nacionalističkih strujanja” ili se izjednačuje s “lingvističkim nacionalizmom”, odnosno “fi-lološkim nacionalizmom”. Osim toga dodaje: “Motivi purističkoga djelovanja prepoznaju se u želji da se native language, koji je dio nacionalne kulture i koji služi kao iskaznica nacionalnog identiteta, razlikuje od drugih. Ta se razlika može postići i purističkom intervencijom koja tako pridonosi očuvanju nacionalnog identiteta.”



332

rati Dujmušićevu gorljivu želju da se “hrvatska iekavština” ne zakopa živa “na korist izmišljene Vukove ijekavštine, napose zbog toga, što je ijekavština bila jedan od instrumenata za izgrađivanje Velike Srbije kao Odisejev drveni konj za osvojenje Troje” (usp. Dujmušić 1940c: 5). Uređenju hrvatskoga pravopisa na temeljima umjerene etimologije i iekavice (“iekavštine”) daje status “važ-noga nacionalnoga i kulturnoga pitanja” držeći da je “dužnost uprave banovine Hrvatske, da ozbiljno uzme u ruke rad na restituciji iekavštine kao hrvatske tra-dicije – na obranu hrvatskoga nacionalizma” (Dujmušić 1940b: 6; usp. Samar-džija 2006: 20–21). Kako se jezični purizam često hrani nacionalnim ponosom, a jedino jezik može biti prava legitimacija nacionalnoga identiteta (usp. Tho-mas 1991: 43), svaki purist u svoje tekstove lukavo upleće prigovore ili pohva-le čitateljima zbog njihova odnosa prema nacionalnome jeziku. Kod Dujmuši-ća su to obično prigovori: “Pravo je rekao nedavno netko za nas Hrvate, da smo mlakonje; mi smo dapače i nešto gore, jer se znamo zagrijati i za židovski izum Esperanto, pa na njega trošimo i vremena i novaca i umnih sila, a odbacujemo brigu za svoj materinski ili književni jezik…” (Dujmušić 1940a: 4).

Za objašnjenje reformističke motivacije Dujmušićeva purizma važno je pi-tanje koje su kategorije “izama” zahvaćene purističkom djelatnošću. Govorit će se najprije o barbarizmima koji potječu iz vanjskih izvora, a potom o onima iz unutrašnjih izvora. Njihov je omjer u “Antibarbarusu” podjednak, no kad se uzmu u obzir ostali Dujmušićevi tekstovi, ipak je više onih iz stranih izvora. Sr-bizmi su u to vrijeme poseban problem za sve hrvatske puriste, pa tako i za Duj-mušića. Thomas (1996: 51) drži da ih treba podijeliti na vanjske i unutarnje mi-sleći pritom vjerojatno na razliku između srpskoga kao jezika davaoca (unutar-nji srbizmi) i srpskoga kao jezika posrednika (vanjski srbizmi). U slučaju izrav-noga posuđivanja u hrvatski su se jezik, ističe Dujmušić, nekritički preuzimali leksemi iz “beogradskoga žargona”, a pri posrednome posuđivanju u hrvatski su jezik preko srpskoga došli rusizmi, bugarizmi, grecizmi, germanizmi, gali-cizmi i crkvenoslavenizmi.

Jezični se purizam javlja ponajprije na leksičkoj razini te se često poistovje-ćuje s njom. I Dujmušić ističe da se jezična “pravilnost mora ogledati ponaj-prije u riječima, a u drugom redu u pravopisu” te da se njegov “Antibarbarus” “bavi samo riječima, a ne oblicima”. Bez obzira na to velik dio “Antibarbarusa” posvećen je ukazivanju na primjere kršenja (morfo)fonološke, morfološke, de-rivacijske i sintaktičke norme. Mnogobrojni se barbarizmi iz unutarnjih izvora drže nepoželjnima zbog nepravilnoga izvođenja, a ponekad se kao barbarizam navodi samo pogrešan oblik koje riječi (pojedini padeži, glagolski oblici, mno-žinski oblici, komparativ pridjeva, pridjevski vid itd.).



333

5. Barbarizmi iz vanjskih izvora – ksenofobni purizam

Kad je riječ o nepoželjnim leksemima iz stranih izvora u Dujmušićevim tek-stovima, valja napomenuti da se mogu podijeliti na one iz srodnih, slavenskih izvora (rusizmi, bugarizmi, srbizmi) i one iz nesrodnih izvora (turcizmi, germa-nizmi, galicizmi, grecizmi, hungarizmi, talijanizmi, anglizmi). Thomas (1991: 79) ističe da je zatvorenost prema nekim stranim jezicima povezana s činjeni-com da je taj jezik pripadao ili još uvijek pripada narodu uz koji se veže neki oblik dominacije – političke, kulturne ili jezične. Stoga ne začuđuje što je Duj-mušić tridesetih godina prošloga stoljeća, isprovociran srpskim unitarizmom na jezičnom planu, bio posebno osjetljiv na posuđenice koje su u hrvatski jezik došle iz ruskoga ili bugarskoga jezika posredstvom srpskoga. Što se tiče posu-đenica iz nesrodnih izvora, na udaru su se našli ponajprije turcizmi pa, imamo li i dalje na umu društveno-političke razloge ciljanoga ksenofobnog purizma, neće biti teško prepoznati Dujmušićevu referenciju na dugotrajnu zaposjednu-tost hrvatskoga (i bosanskoga!) teritorija “osmanlijskim” osvajačima. Od jeda-naest vrsta barbarizama iz stranih izvora u “Antibarbarusu” su najviše prosto-ra dobili rusizmi10 i turcizmi; posvećeno im je oko 65% natuknica (rusizmima 33%, a turcizmima 32%).11

Dujmušić je bio svjestan toga da se “naš znanstveni jezik nalazi u prvom ra-zvoju” te je stoga nužna tvorba novih i preuzimanje nekih stranih riječi, no isti-če da se “ne ćemo nikako dati zavoditi ničijim ugledom, da nam pod imenom ‘slavenske uzajamnosti’ uvlači u naš lijepi jezik kojekakve bugarizme, čehiz-me, ili rusizme” (iz predgovora “Antibarbarusu”). Iako se često prisjeća ilir-

10 Rusizmima se Dujmušić bavio i u posebnim člancima (usp. npr. Dujmušić 1934–1935; 1937a; 1941). Neki su češće spominjani rusizmi: Atina, blagorodan, blagosloven, blagovremen, dejstvo, druželjubiv, dužnost, dvotočje, gord, inostranac, iskušenje, izviniti se, kolebljiv, lako-mislen, metal, nastava, nadležan, nauka, nedaća, neophodan, nishodeći, obescijeniti, obrazo-vati, odjeljenje, odsustvo, okončati, ostrvo, otmjen, pečenje, podražavati, podstrek, podvig, pol (= spol), posilni, posmatrati, posredstvom, postepeno, požarnik, praznik, predohrana, preduze-će, prepiska, prevazići, pribor, prijem, protiv, rasijan, ravnovjesje, sijalica, služitelj, snabdjeti, spisak, stremiti, svirep, točan, točka, trezven, ubijediti, udžbenik, ugostitelj, ukaz, upražnjavati, uprostiti, usinovljenik, uslov, vaploćenje, varvar, vaspitati, vazduh, vjerojatan, zakuska, zavje-sa, živopisan.

11 Od ostalih barbarizama najbrojniji su srbizmi (13%), slijede bugarizmi (7%; npr. bespu-tan, bratučed, greška, igranka, maslinka, obućar, pečalba, svinjarstvo, žalba), germanizmi (6%; npr. cilj, dinstati, fah, grupa, izlet, korpa, kugla, kurje oči, mjerodavan, neboder, putar, ribež, ukoliko), galicizmi (3%; npr. ambasada, atelje, avans, finansije, fond, izvjestan, krin, santime-tar, žandarm), a manji postotak otpada na hungarizme (npr. đeđeran, hajoš, hasna, hatar, koči-ja, vašar), grecizme (npr. iguman, panađur), talijanizme (npr. gajba, galija, kačkavalj, pijaca) i anglizme (npr. fudbal, budžet). Srbizmi su u ovome radu uvršteni u poglavlje o barbarizmima iz unutarnjih izvora.



334

skoga pokreta citirajući Preradovića, Demetra i Mažuranića, nikad ne zapada u panslavenski zanos. U njegovim se tekstovima ne može naići na žaljenje za prošlim zlatnim vremenima ni na idealiziranje narodnoga jezičnog blaga; nema dakle nikakvih naznaka arhaičnoga purizma.

Iako su već prije nastanka “Antibarbarusa” postojali strani radovi o mije-šanju jezika, jezičnome posuđivanju i prilagodbi posuđenica (usp. Filipović 1986: 19–24), Dujmušić ne rabi nazive ‘posuđenica’, ‘posuđivanje’, ‘prilagod-ba’. Izučavanje “barbarizama” ili “jezičnih parasita” (a ne tuđica ili posuđeni-ca) za njega je predmet leksikografije. Govoreći o onome što danas nazivamo prilagodbom posuđenica, Dujmušić jednostavno nabraja koji su elementi preu-zeti iz izvora bez promjene, a kojima je što promijenjeno (grafija, tj. ortografi-ja, pojedinačan glas ili slog, rod, broj, sufiks, nastavak, značenje) – bilo u skla-du s našim “jezičnim naukom” bilo po uzoru na neki “barbarski” (ruski, srp-ski, bugarski) izvor. Kao što ni u jednome drugom žanru ne izbjegava uporabu prvoga lica jednine i izricanje subjektivnoga, afektivnog stava prema predme-tu o kojemu piše, tako i za barbarizam nerijetko kaže da je “čudovište”, “jezič-na nakaza”, “nagrda”, “besmislica”, “grdoba”, “kvrga” ili ga kvalificira atribu-tima “odvratan“, “jedan od najodvratnijih”, “najneukusniji“, “najgori”, “najta-mniji”, “jedan od najvulgarnijih”, “nakazan” i slično.

Već je spomenuto kako je Dujmušić smatrao da najviše posuđenica i tuđi-ca u hrvatski jezik unose pripadnici viših društvenih slojeva koji su radili ili se obrazovali u inozemstvu. Filipović (1986: 23) ističe prinose proučavanju “mije-šanja jezika” Hermanna Paula i njegovu konstataciju da stranu riječ “unose u jezik govornici tog jezika (a ne stranci) koji su naučili strani jezik”. Govornik to čini zbog potrebe, odnosno “zbog toga što u drugim jezicima nalazi gotova rje-šenja kojima može popuniti praznine u vlastitome leksičkom sustavu” (Samar-džija 42003: 46), ili kad “želi uljepšati svoj govor pomodnim izrazima drugog jezika” (Filipović 1986: 36), odnosno pohvaliti se znanjem kojega stranog, pre-stižnog jezika. Dujmušić je uzimao u obzir oba ta razloga posezanja za stranim leksikom i razlikovao potrebne od nepotrebnih “izama”, što se najbolje vidi u njegovim tekstovima o turcizmima.12 No među rusizmima i bugarizmima nije-

12 Među “potrebite turcizme” uvrštava egzotizme, odnosno lekseme koji označavaju vjer-ske posebnosti (bajram, džamija, derviš, hodža, hurija, inšalah, mujezin, muftija, sunet), speci-fična jela i pića (baklava, boza, burek, turšija), odjevne predmete i nakit (čakšire, feredža), po-sude i kuhinjska pomagala (findžan, oklagija, tepsija) te oruđe, oružje, karakteristične građevi-ne, titule, zanimanja i slično (beg, handžar, jatagan, janjičar, paša, vezir). Osim toga nabraja i niz usvojenica iz turskoga jezika (badem, bakar, baš, badava, bunar, čekić, čarapa, šator, du-gme, kava, meza, mušterija, nargila, pamuk, papuča, jogurt). No popis je nepotrebnih turcizama puno duži i Dujmušić za njih predlaže prikladne zamjene (àlāt – oruđe, ašik – zaljubljen, avlija – dvorište, babo – otac, berber – brijač, berićet – blagoslov, bostan – vrt, džaba – uzalud, džin –



335

dan leksem nije držao “potrebitim” za popunjavanje leksičkih praznina u hrvat-skome jeziku, što potvrđuje tezu da je njegov purizam ciljano ksenofoban.

6. Barbarizmi iz unutarnjih izvora – elitistički purizam

Osim stranih (vanjskih) jezičnih elemenata na meti purističke aktivnosti mogu se naći i supstandardni elementi (dijalektizmi, arhaizmi, žargonizmi) i leksemi specifični za određene funkcionalne stilove (poetizmi, knjiški leksik, kancelarizmi, žurnalizmi, neologizmi). Iskorjenjivanje posebnosti unutar isto-ga jezika ne zahvaća samo leksik, nego i (morfo)fonološke, morfološke i sin-taktičke značajke supstandardnoga/nestandardnoga idioma (usp. Thomas 1991: 62–67). Ponovno valja naglasiti kako je Dujmušićev purizam motiviran i onime što Thomas naziva iracionalnim čimbenikom – nacionalnom sviješću – pa ne začuđuje što je tridesetih godina prošloga stoljeća bio posebno osjetljiv na sr-bizme i “provincijalizme iz ekavskih krajeva”. To su dvije najbrojnije skupine barbarizama iz unutarnjih izvora, a slijede neologizmi, arhaizmi i poetizmi.

Već je spomenuto da su srbizmi bili jedna od glavnih preokupacija jezičnih purista Dujmušićeva vremena; prokazivali su i elemente srpskoga književnog jezika koji su prijetili autonomnosti hrvatskoga književnog jezika i strane riječi (najčešće rusizme) pri čijem je prodoru u hrvatski posredovao srpski jezik. Sr-bizmi su uvršteni među barbarizme iz unutarnjih izvora zato što su u Dujmuši-ćevo vrijeme potjecali iz jezika koji se govorio u istoj državi i zato što se među provincijalizmima nalazi puno onih “iz ekavskih krajeva”. Kad bi se dakle sr-bizmi promatrali kao vanjski barbarizmi, i dio bi se provincijalizama morao tako tumačiti. Thomas (1996: 51) drži da negativan stav prema srpskim jezič-nim elementima u Hrvatskoj predstavlja poseban oblik ciljanoga ksenofobnog purizma koji je sličan britanskoj zatvorenosti prema amerikanizmima. Njegovo razlikovanje vanjskih i unutarnjih srbizama polazište je za podjelu Dujmušiće-vih srbizama: vanjski srbizmi zapravo su rusizmi (blagovremeno, izdejstvovati, jevanđelje, metod, obdelavati, obraniteljan, odblesak, predstojeći, preduzeće, preosvešten, proče, razlomak, sledstvo), bugarizmi (greška, omarina), germa-nizmi (krasnopis, magacin, šina), galicizmi (front) i crkvenoslavenizmi (priče-šće, sujevjerje) koji su preko srpskoga kao jezika posrednika ušli u hrvatski je-zik, a unutarnji srbizmi elementi su srpskoga književnog jezika koji se nepo-

div, česma – vrelo, čitluk – posjed/imanje, čorba – juha, fenjer – svjetiljka, đerdan – ogrlica, đon – potplat, đubre – gnjoj, đuvegija – mladoženja, hajde – idi, hir – tvrdoglavost, inat – svađa, ka-ranfil – klinčec, kefa – četka, ćef – volja, komšija – susjed, ćorav – slijep, kusur – ostatak, leš – mrtvac, marama – rubac, melem – lijek/mast, ortak – drug, sakat – kljakav, zanat – obrt, sokak – ulica, jastuk – blazina/uzglavlje itd.).



336

trebno uvlače u hrvatski (bakarni, besednik, bezmalo, izuzetak, maternji, muva, odista, odocniti, odojče (= dojenče), oivičiti, prevejan, raspust). Čini se da je Dujmušićeva borba protiv srbizama prije preventivan čin ukazivanja na ele-mente srpskoga jezika koji prijete hrvatskome (a još uopće nisu ušli u njega) ili čak pokušaj čišćenja srpskoga jezika, nego odstranjivanje stvarnih/prisutnih srbizama iz pisanoga ili govorenoga hrvatskog jezika. Prema Thomasu (1991: 91–93) prevencija je također dio purifikacijskoga procesa i podrazumijeva za-štitu jezika od stranih elemenata koji u njega sve više nadiru. Pri ukazivanju na prijeteće srbizme Dujmušić često ističe da prije ujedinjenja opstanak kojega hr-vatskog leksema nije bio upitan, no kad su se Hrvatskoj počeli nametati zako-ni, novine, književni i znanstveni tekstovi pisani srpskim jezikom, integritet hr-vatskoga jezika itekako je postao narušen.13

Među sociolingvističkim funkcionalnim kriterijima za racionalno objašnje-nje purističke aktivnosti Thomas (1991: 54–55) navodi i “the separating fun-ction”, odnosno nastojanje da se razdvoje dva bliska jezika naglašavanjem me-đusobnih razlika. Kao primjer navodi upravo brigu hrvatskih jezičnih purista da zaštite jezik od ‘srbifikacije’, i to tako da budno paze na osjetljivo područje sinonima koje predstavlja najvažniju razliku između tih dvaju autonomnih ko-dova. Osim toga ističe i važnost nacionalne svijesti jer je ona uvijek proporci-onalna s purističkom aktivnošću: s porastom animoziteta između Hrvata i Srba intenziviraju se i pokušaji što jasnijega razdvajanja dvaju standardnih jezika (Thomas 1991: 152). Opisujući u “Antibarbarusu” pogrešnu tvorbu odnosnoga pridjeva izvedenoga od imenice Duvno (Duvnjansko polje), Dujmušić ističe da je “proizvod neobična separatizma” i da je “na jednoj strani vrlo lako naći mno-go glava, što od prkosa stvaraju kojekakve riječi, samo da se što veći leksikal-ni jaz stvara”. Iako bi se nakon takve pomirljive opaske, kao i one izrečene pri opisu pridjeva ljetni i letnji,14 očekivalo da upravo on pokuša ukloniti taj “lek-sikalni jaz”, ipak su češći komentari u kojima podučava i ironizira “mudrace s istoka” ili čak nastoji očistiti srpski jezik (“Počekajte malo, braćo od istoka!”, “Zašto pak ekavci neće naše riječi žarulja mjesto sijalica?”).

13 U 188. natuknici “Antibarbarusa” Dujmušić brani riječ dovoz od srbizma privoz nasta-loga prema ruskoj riječi ističući: “Tako je bilo do ujedinjenja i nekoliko godina poslije tog čina; ali od toga doba je taj izraz u sve većoj pogibelji, da ustupi mjesto beogradskom terminu privoz.” U 195. natuknici stoji: “U hrvatskom pravnom jeziku je sve do ujedinjenja vladao samo termin državno odvjetništvo, koji odgovara njemačkoj riječi der Staatsanwalt; ali otkad se je izgradilo zakonodavstvo za cijelu državu, nema više mjesta tom nazivu, nego valja govoriti državno tuži-oštvo. […] beogradski filolozi i pravnici ne mogu navesti nikakova opravdana razloga, zašto su prognali našu pravnu riječ odvjetnik.”

14 O tim se pridjevima u 689. natuknici “Antibarbarusa” kaže: “Za obje riječi vrijedi objekti-van sud, da su uzajamni barbarizmi; neka dakle svaki književni jezik ostane kod svoga pridjeva.”



337

Temeljno je obilježje elitističkoga purizma negativan stav prema supstan-dardu i regionalnim idiomima, a najčešće se manifestira kao oblik obrane pre-stiža standardnoga jezika od prodora područno ograničenih leksema (usp. Tho-mas 1991: 78–79; Samardžija 42003: 34–39). Među unutrašnjim metama Duj-mušićeva purizma područno se raslojen leksik prokazuje gotovo jednako če-sto kao i srbizmi. Taj leksik nije terminološki diferenciran: sve područno ogra-ničene lekseme Dujmušić naziva “provincijalizmima”, ali gotovo uvijek navo-di odakle potječu. Najčešći su provincijalizmi iz Boke (držajica – držalica, ki-šljiv – kišovit, nečišnjak – nečisti, navičaj – običaj, pijehati – disati, rodljiv – plodan, udurečiti se – ukočiti se), Dubrovnika (ižvatati – ižvakati, sjetba – sje-tva, nazbilj – zbilja, gnječkavina – glib, nazbilj – doista, nizdoli – dolje, omlad-njeti – omršaviti, pijehnja – zaduha, ugnuti – zaprljati, zaprekovati – zabrani-ti, žutelj – neven), Dalmacije i Primorja (mniti – mnjeti, kliješti – kliješta, ga-dežljiv – gadljiv, gnjilac – gnjil (krumpir i sl.), košic (mali koš) – košić, lijepost – ljepota, bječva – čarapa, cijenan – jevtin, čigov – čiji, ća – odavle, galjun – sladokusac, nakrhača – na leđima, prijetran – premastan/silovit, sveđ, sveđer – uvijek/svagda/vazda), Crne Gore (bratučed – bratić/sinovac/stričević, kličav – prosijed, namlječak – ovan/vol od dvije godine, potoč, ž. r. – potjera, proso-čiti – pronaći/prokazati, slijed – trag, uvjerica – primirje) i Like (gončin – go-nič, odalečiti – udaljiti, okuč, ž. r. – okuka, dajbar/dajbudi – barem, grnjača – pekarska lopata, kenjac – magarac, oćutati – prešutjeti, potukač – skitnica, pr-ćak – sipak).

Poseban je aspekt Dujmušićeva elitističkoga purizma osjetljivost na lekse-me potekle iz djelā Vuka Karadžića i jezičnih priručnika hrvatskih vukovaca. Te lekseme Dujmušić obično određuje kao “Vukove provincijalizme” (čagr-taljka – čegrtaljka, čečica – četkica, drijevo – drvo, domiljeti – dogmizati/do-puzati/doplaziti, galičast – crn/mrk, galjuh – sladokusac, (h)aljkav – neuredan, izobušiće – iznenada, naočice – očevidno, obličke – na dušak, odajačiti – zve-knuti, zaćapati – zamazati blatom) ili “Vukove pjesničke neologizme” (dijeti-ti se – djetinjiti se/djetinjati se, goropadenje – goropaština, igralo – igračka, knjiški – književni, ljeporječica – žena lijepe riječi, navečje – večer uoči blag-dana, nećačica – nećakinja, perionica – praonica, gudač – guslar/violinist, ko-kotiti se – šepiriti se, namještalo – stilist, opučati – odriješiti, ožičar – žličar, pasaća zemlja – pašnjak, pasaći remen – pojasni/pasni remen, prijetop – ka-pljevina, zbjeći se – skupiti se (za haljinu), zdjetna – trudna/noseća; zlopaćenje – patnja). U posebnu bi skupinu valjalo izdvojiti nekrotizme, lekseme za koje Dujmušić kaže da ih je pročitao samo u Karadžićevu rječniku (klamitati – lju-ljati se/micati se/klimati se, nakjuče – prije tri dana, naksjutra – za tri dana, izbučiti (oči) – izbuljiti, izderilijeska – zdrav kao drijen/kao od gore odvaljen,



338

iznedajboga – iznenada, izjalovče – pobačeno živinče/nedonošče, močalina – zemlja puna vlage, opajediti – povrijediti se, potpoučiti se – podbočiti se/poje-sti mali obrok).

7. Zaključak

Puristički rad Joze Dujmušića podudara se s osnovnim (Thomasovim) teo-rijskim postavkama o pojavi, razvoju i učincima jezičnoga purizma. Zanimljiv je ne samo zbog izazovne, potpune anonimnosti, nego i zbog toga što je u vrije-me opozicije između vukovskoga i antivukovskoga purizma bio na onoj slabi-joj, antivukovskoj strani. Po pripadnosti manjini nije u tom trenutku bio iznim-ka; naprotiv, reakcija na hegemoniju jednoga jezika unutar iste društveno-po-litičke zajednice trebala bi biti prirodna, pa su izvan uobičajenoga purističkog djelovanja u to vrijeme oni koji ne reagiraju na pokušaje sravnjivanja hrvatsko-ga jezika sa srpskim.

Reakcija na srbizme, jezične elemente potekle iz “prijetećega” izvora, nije jedini način izražavanja animoziteta prema agresivnome kodu; hrvatski se jezik zatvara i brani od svih leksema prema kojima je srpski jezik otvoren, a to se od-nosi ponajprije na rusizme. Dujmušićeve subjektivne kvalifikacije barbarizama nalazimo najčešće kod rusizama (“nakaza iz Moskovije”), dok su isto tako broj-ni turcizmi pošteđeni pejorativnih oznaka. Sve u svemu Dujmušićev bi se puri-zam ili puristički diskurs mogao odrediti prije svega kao defenzivan, jer brani integritet i autonomnost hrvatskoga jezika, a jedino bi se njegova retorika mogla nazvati ofenzivnom, i to samo uvjetno. Naime u današnjemu se znanstvenom diskursu prvo lice jednine svjesno izbjegava, kao i afektivnost koja ga prati, dok su u Dujmušićevo vrijeme autori puno gorljivije govorili u svoje ime i bez obzi-ra na objektivnost žanra pisanje držali nečim osobnim. Zato se Dujmušićev ek-spresivan ton može smatrati posljedicom odlučnoga prokazivanja “nečasnih” namjera srpskih jezikoslovaca, ali i iskrene zaokupljenosti vlastitim poslom.

Znanstvena je recepcija Dujmušićeva rada potpuno izostala, što znači da njegove jezikoslovne prinose valja i prikazati i evaluirati. Cilj nam nije bio strogo vrednovanje njegova rada ni uspoređivanje sa suvremenicima da bi mu se, barem naknadno, odredilo mjesto u povijesti hrvatskoga standardnoga je-zika, nego prikaz jednoga aspekta njegova jezikoslovnoga rada. Problemi ko-jima se bavio – prepoznavanje tuđica i posuđenica, upozoravanje na prijetnju koju predstavljaju za integritet hrvatskoga jezika i pronalaženje ekvivalenata u vlastitome jeziku – aktualni su i danas, samo su “mete” purističkoga djelova-nja drugačije: iz eksternih su izvora najopasniji anglizmi, a iz internih žurnaliz-mi i kancelarizmi.



339

Poveznicā između društveno-političke situacije za Dujmušićeva života i, na primjer, za druge Jugoslavije ne nedostaje, tako da se brojni njegovi prilozi mogu smatrati i pravodobnim upozorenjem na opasnost koja je hrvatskomu je-ziku prijetila iz neposrednoga susjedstva.

Literatura: BROZ, IVAN 1886.–1888. Crtice iz hrvatske književnosti I–II. Zagreb: Matica hr-

vatska.BROZOVIĆ, DALIBOR 1970. Standardni jezik. Zagreb: Matica hrvatska.DUJMOVIĆ, JOSIP 1942.–1943. Prof. dr. Jozo Dujmušić (1874.–1942.). Nastavni

vjesnik, 51, Zagreb, 71–79.DUJMUŠIĆ, JOZO 1932. Antibarbarus hrvatskoga jezika. Obzor, 73 (6. 4. 1932. –

2. 11. 1932.), Zagreb. DUJMUŠIĆ, JOZO 1933.–1935. Antibarbarus hrvatskoga jezika. Hrvatska straža,

5–7 (4. 1. 1933. – 4. 10. 1935.), Zagreb. DUJMUŠIĆ, JOZO 1933. V. Karadžić i I. Broz o čistoći jezika. Hrvatska straža, 5

(14. 3. 1933.), Zagreb, 4–5.DUJMUŠIĆ, JOZO 1934. Piši čistim i pravilnim jezikom. Hrvatska straža, 6 (13.

6. 1934.), Zagreb, 4–5. DUJMUŠIĆ, JOZO 1934.–1935. Rukovet najčešćih rusizama. Omladina, 18, Za-

greb, 367–370.DUJMUŠIĆ, JOZO 1937a. Rusificiranje hrvatskoga jezika. Hrvatska straža, 9 (22.

1. 1937.), Zagreb, 4–6.DUJMUŠIĆ, JOZO 1937b. Tko sve kvari hrvatski književni jezik?. Hrvatska stra-

ža, 9 (31. 12. 1937.), Zagreb, 4–5.DUJMUŠIĆ, JOZO 1938. O čistoći hrvatskog književnog jezika. Hrvatska straža,

10 (8. 2. 1938.), Zagreb, 4–6. DUJMUŠIĆ, JOZO 1939–1940. Dr. Antun Radić proti dru Tomi Maretiću. Nastavni

vjesnik, 48, Zagreb, 222–233. DUJMUŠIĆ, JOZO 1940a. Problemi hrvatskog književnog jezika. Hrvatska straža,

12 (10. 3. 1940.), Zagreb, 4.DUJMUŠIĆ, JOZO 1940b. Osvrt na jednu polemiku. Hrvatska straža, 12 (12. 6.

1940.), Zagreb, 6. DUJMUŠIĆ, JOZO 1940c. O ijekavštini dra fra Otona Knezovića. Hrvatska straža,

12 (3. 7. 1940.), Zagreb, 5.DUJMUŠIĆ, JOZO 1940d. Za jezičnu čistoću. Hrvatska straža, 12 (27. 7. 1940.),

Zagreb, 4. DUJMUŠIĆ, JOZO 1941. Čistimo jezik od rusizama. Hrvatski glas, 1 (29. 5. 1941.),

Zagreb, 10.



340

FILIPOVIĆ, RUDOLF 1986. Teorija jezika u kontaktu. Zagreb: JAZU – Školska knjiga.GABERC, VINKO 1932. Čuvajmo slavenski jezik. Novinar, 9, Zagreb, 27–28.HAVRÁNEK, BOHUSLAV 1977. Teorija književnog jezika. Književni jezik, 6, Sara-

jevo, 7–16.KATIČIĆ, RADOSLAV 1992. Novi jezikoslovni ogledi. Zagreb: Školska knjiga. KOVAČEVIĆ, MARINA; LADA BADURINA 2001. Raslojavanje jezične stvarnosti.

Rije ka: Izdavački centar Rijeka. MIĆANOVIĆ, KREŠIMIR 2006. Hrvatski s naglaskom. Zagreb: Disput.PAUL, HERMANN 21886. Prinzipien der Sprachgeschichte. Halle (Saale): Niemeyer. SAMARDŽIJA, MARKO 42003. Hrvatski jezik 4. Zagreb: Školska knjiga. SAMARDŽIJA, MARKO 2006. Glavni zadatci i nedoumice hrvatske normativistike u

vrijeme Banovine Hrvatske (1939.–1941.). Referat za Četvrti hrvatski slavistič-ki kongres, Varaždin – Čakovec, 5.–8. rujna 2006. Zaprešić: Vlastito izdanje.

THOMAS, GEORGE 1991. Linguistic purism. New York: Longman. THOMAS, GEORGE 1996. The impact of purism on the development of the Croatian

standard language in the nineteenth century. Fluminensia, 8, Rijeka, 49–62. TURK, MARIJA 1996. Jezični purizam. Fluminensia, 8, Rijeka, 63–79.

The linguistic purism of Jozo Dujmušić

Abstract

The following paper will try to present and contextualize Dujmušić’s lingu-istic contributions to the preservation of the Croatian language. Works on lin-guistic purism may be classified according to Thomas’s categorization of puri-stic activity (1991). Dujmušić’s “Antibarbarus hrvatskoga jezika” is one of the most interesting and also one of the most extensive studies in the field of lingu-istic purism. The work is quite compelling, not only because of its obscurity in linguistic circles, but also due to the fact that during the Vukovian and anti-Vu-kovian opposition, Dujmušić had been an advocate of the weaker, anti-Vukovi-an party. Ever since, there has been no scientific response to Dujmušić’s work – his linguistic contributions are yet to be represented and evaluated.

Ključne riječi: Jozo Dujmušić, jezični purizam, hrvatski standardni jezik, ksenofobni purizam, elitistički purizam, reformistički purizam

Key words: Jozo Dujmušić, linguistic purism, Croatian standard language, xenophobic purism, elitist purism, reformist purism


34_17_piskovic (1)

Documents