Razna vrata postaje u ovom svijetu, razni kljuevi ih otkljuavaju, jer ako neto eli proi kroz njih moramo mu otvoriti put. Ne moemo kroz jednake otvore progurati sve stvari, ponekad je potreban vei prostor za manevriranje da bi se neke stvari dovele do svog odredita. Ljudska dua i um tvore jedno, zamiljamo ih na razne naine. Duu esto zamiljamo kao blijedu siluetu koja luta prostranstvima duevnog svijeta. Ponekad ju zamiljaju kao ivotinju ili nekakav drugi totem, desi se i da bude samo obia sfera koja pluta kroz vrijeme i prostor. Ali um, kako njega zamiljamo. Uglavnom nikako, jer teko je razmiljati o njemu, esto emo ga oznaiti kao organ poznatiji pod nazivom mozak i to je to. Moda jeste s anatomskog stajalita, skup spletova ivaca koje potiu pulsevi. No to ako pokuamo zamisliti taj um kao utoite za duu? Bismo li svoju dragocjenu duu smjestili na takvo monotono i sivo mjesto, okruenu mreama kao u pauka?to ako je um prostrana palaa, moda grad, moda sama Zemlja? to ako je um itav svemir skriven unutar jednog bia? Bilo bi to ve mjesto na kojemu bi naa dua poivala u miru i skladu, mogla bi graditi to joj volja i ii kud god joj volja. No ako imamo samo jednu palau za jednu duu, nije li to pomalo veliki prostor za neto tako sitno? Velika palaa s mnogo vrata. Dua koja luta hodnicima i pokuava otvoriti ta vrata. Sva su vrata zakljuana. Pa ak su i ona velika, ulazna vrata zakljuana. Zarobljeni smo unutar samih sebe, unutar hodnika naeg uma. Moemo pogledati kroz prozore, vidjeti nepregledne krajolike. ume zelene, s visokim sekvojama i baobabima koji se uzdiu iznad manjih i krhkih oraha i hrastova. Iznad grana i listova jata ptica lete, diu se i sputaju, slobodne su, za razliku od nas. Dali bismo sve da proemo onim zlatnim poljima to se prostiru dokle god nam oko see. Da moemo bosim nogama zagaziti u bistar potok, umiti svoje lice... nita od tog ne moemo jer ne moemo vani. Ponemo paniariti, ali kad tad se primirimo, jer od nekih se stvari ne moe pobjei, samoa je tu u svakom kutku, ne moemo ju protjerati. Ne mi. I ba kad se pomirimo s sudbinom ujemo lomljavu i kripu dolje u dubini hodnika. Laganim koracima krenemo prema izvoru zvuka, koji je ni vie ni manje nego jedna od onih vrata. ujemo kako se unutar kljuanice s suprotne strane okee klju, a onda kao da je nekakav veliki teret pao s vrata zvuk pucanja se prolomi hodnicima. Kvaka na vratima se lagano sputa i vrata se otvaraju prema nama, a kroz njih ulazi silueta koja nam izgleda poznato, no bez lica ne moemo shvatiti tko je. Bez glasa ne moemo komunicirati s njome, ali moemo ju dotaknuti. Kada pruimo ruku prema njoj ona ustukne i kao da ju nose svi vjetrovi sjevera prhne kroz hodnike i nestane nam iz vidnog polja, a vrata kroz koja je ula ostala su otvorena. Radoznali kakvi jesmo ulazimo u prostoriju. Odgovara velini vrata. Malena je. Jedan krevet, jedan stol, jedna stolica, na zidu o avlu visi fenjer u kojem sija plamen. Po zidovima su police ispunjene raznoraznim predmetima, koji nam se ine udno poznatima ali ne moemo odagnati tu maglu s oiju i razaznati od kud su nam poznati. Uzmemo klju iz brave, te drei ga u dlanu iziemo iz sobe, zatvorimo vrata i krenemo putem naeg posjetitelja.Treba nam dugo da naemo siluetu koja sjedi na prozorskoj dasci i kao da svojim nepostojeim oima pilji tamo u zlatna polja, u zraku oko nje se osjeti udnja za slobodom, ista ona udnja koju smo i mi osjeali donedavno. Stanemo i gledamo u istom smjeru kao na posjetitelj, u nadi da emo jednom otii i gaziti kroz ta polja. Da emo se popeti na najviu planinu koju taj svijet vani uva. Pa kad se popnemo gore sjest emo i kao na dlanu imati svijet oko sebe. I ba kad se udubimo u tu zamisao iz nje nas izvlai hladan dodir na ramenu, gdje se sada nalazi bijela ruka, boje mlijeka, hladna kao led, a meka kao svila. I shvatimo da se pred nama nalazi nago tijelo i sve nam polako postaje jasno i skidamo sa sebe izlizani kaput kojim ogrnemo siluetu, koja je sada poprimila novi oblik. A kaput kada ga stavimo na nju vie nije izlizan, on prima taj sjaj, tu istou. Oi usmjerimo ka licu i shvatimo to se nalazi ispred nas, pa se naglo okrenemo i otrimo do one sobe iz koje je silueta dola i s police dohvatimo jednu malenu kutiju, te s njom u ruci trimo nazad. Usporimo kraj prozora gdje smo ostavili sad ve osoba, ne vie siluetu i pruimo joj kutiju. Dok otvara kutiju mi sa strane promatramo lice, lice poznato s druge strane uma, u drugom svijetu, stvarnom svijetu, lice sree. Shvatimo da je to osoba koja je imala klju za ona vrata, jedina osoba koja ih je mogla otvoriti, a sada tu stoji pred nama i otvara kutijicu u kojoj se nalazi neto to e pustiti jo vie sree u nas. Jer vrata kroz koja je ona prola nisu mogla donijeti mnogo sree, kroz mala vrata dolazi nam malo sree. Napokon iz kutijice vadi dva kljua, jedan daje nama, a jedan ostavlja kod sebe, pa se laganim korakom, ruku pod ruku, sputamo niz hodnike i dolazimo do velikih vrata s dvije kljuanice. Desna je za na klju, te lagano stavljamo klju, pa istoveremeno kada i na suputnik okreemo. Kljuevi kada se okrenu i velika vrata napokon popuste, kao da ih nekakav povjetarac palae gura prema vani, pa se otvaraju malo po malo, dok se pripijamo uz ono drugo tijelo, u strahu od onog to nas eka vani, jer nismo jo do sada otvarali ta vrata. Kad se napokon otvore osjetimo lagani povjetarac koji kao da nam unosi sreu u svaki djeli due. Naravno nismo svjesni da smo u istom momentu otvorili vrata negdje drugo, u palai due koja je kraj nas, to je sve pokrenuto podraajima iz vana, ali due ne znaju za to, one mare samo za osjeaje, a ono to sada osjeaju je neto novo. Napokon mogu lutati onim prostranstvima. No to je s svim onim drugim vratima unutra. Mnoga su od njih neko prije otvarana i srea je ula u nas, samo smo zaboravili na to, jer smo u momentu dobili neto novo. esto se desilo da su se vrata otvorila pa da smo pustili unutra i nesreu, ali sve su to osjeaji i stvari koje moramo preivjeti da bismo se mogli pripremiti na neto malo vee, a kada to doe trebamo se uhvatiti za svaku nit i isplesti konopac koji emo vezati za sebe. Jer svaki put kada osjetimo iskrenu sreu to je srea koje se treba drati, jer ako nas usreuje sada, mogue je da emo se za nju moi uhvatiti i sutra. Stoga ne putajmo niti sree koje su nam dane. Veimo ih za sebe i slijedimo druge due koje su nam ih pruile.