„ODVAŽNOST NADE: RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOGA SNA" BARACKAOBAMEPovijesni san postaje java: 28. kolovoza 2008. godine postao je prvi Afroamerikanac kojega je jedna od dviju velikih stranaka kandidirala za predsjednika SAD-a. Točno četrdeset i pet godina prije Martin Luther King Junior održao je u Washingtonu nadahnuti govor „Sanjam" (I Have a Dream) u kojem je rekao: „Sanjam kako će četvero moje male djece jednoga dana živjeti u naciji u kojoj neće biti prosuđivani prema boji svoje kože, već prema sadržaju svoga karaktera." Vršnjak njegove djece, mladi senator iz države Illinois, na konvenciji u Denveru dobio je snažnu potporu najutjecajnijih demokrata i stranke u cijelosti da krene u posljednji pohod za osvajanje najmoćnijega političkog položaja na globusu. U samom zaključku svoga govora na konvenciji, upravo nominirani predsjednički kandidat Demokratske stranke istaknuo je poruku legendarnoga vode pokreta za ljudska prava iz sredine prošloga stoljeća da su ljudi različitih identiteta nerazmrsivo povezani, te da ne mogu koračati sami unazad, već moraju obećati kako će uvijek ići naprijed.Kako je , rookie (novak) na nacionalnoj političkoj sceni, uspio napredovati tako daleko: prevladati u

teškom i dugotrajnom procesu predizbora u svojoj stranci, odnosno pobijediti vrlo utjecajnu Hillary Clinton {što ujedno znači i njena moćnoga supruga) i druge kandidate? Odgovore na to presudno pitanje mediji u SAD-u i drugim zemljama ponajprije pokušavaju dobiti analiziranjem slabosti kampanja suparnika, te snage komunikacije Obame s biračima i javnosti. Ustvrdili su kako je po svojim ključnim elementima njegova kampanja bila izrazito inovativna: rječiti je Obama stalno izražavao kako poštuje i druge aktere i sebe, pa se klonio napada na suparnike; on i njegovi suradnici uspješno su se trudili slijediti interni dogovor kako u njihovoj predizbornoj komunikaciji ne smije biti dramatiziranja {no drama), pa od početka do kraja8

te aktivnosti nisu mijenjali temeljni slogan {Change we can believe in), strateško usmjerenje kampanje i njene vodeće aktere; Obamina je kampanja bila dizajnirana odozdo nagore (from the bottoni up) i oslanjala se na mnoštvo entuzijasta, uglavnom mladih, iz različitih krajeva SAD-a; u njoj se uz ostale medije vrlo umješno koristio internet, posebno u prikupljanju stotina tisuća malih i srednjih novčanih priloga te u organiziranju brojnih susreta s biračima i drugih atraktivnih zbivanja, itd.Spoznaje o obilježjima te kampanje vrlo su vrijedne, ali nisu dostatne za valjano odgonetanje fenomena zvanoga . Zbiljski, dubinski odgovori na pitanje o razlozima njegova velikog političkog pa i šireg uspjeha poglavito se nalaze unutar korica po mnogo čemu fascinantne knjige „Odvažnost nade: Razmišljanja o obnavljanju američkoga sna" (The Audicity of Hope. Thoughts on Reclaiming the American Dream) koja je ubrzo nakon objavljivanja 2006. godine postala bestseler u SAD-u, a u ovoj godini i u nekim drugim zemljama. Ovo je djelo s jedne strane moguće motriti kao drugi dio Obamine autobiografije, jer je svoje Živopisne dječačke i mladenačke dane opisao u publikaciji „Snovi mojega oca: Priča o rasi i baštini" (Dreams From My Father: A Story of Race and Inheritance) koja je objavljena još 1995. godine. S druge strane, posljednju Obaminu knjigu moglo bi se uz navedeno odrediti kao multidisciplinarnu (filozofsku, pravnu, politološku, sociološku...) publicističku studiju o odnosu politike i društva u suvremenim Sjedinjenim Američkim Državama.Međutim, ova knjiga izmiče uobičajenom kategoriziranju, pa joj treba pristupiti i kao autobiografiji jedne političke zvijezde s istaknutim elementima rasprave o duhu vremena kao i studiji o stanju i razvoju politike i društva u SAD-u u kojoj su autentično opisani putovi pa i stranputice života autora. Po tome je slična nekim velikim tekstovima koje su više-manje davno ili razmjerno nedavno napisali izvjesni istaknuti politički lideri.Moguće je čak pogledati jako daleko u prošlost i sadržajno povezati „Odvažnost nade" s djelom „Samome sebi" {nakon prijevoda s grčkoga na latinski dobilo je naslov „Meditacije") koje je Marko Aurelije, rimski car i filozof-stoik iz drugoga stoljeća naše ere, napisao u vojnom logoru na samom zalazu svoga života. Politički i društveni kontekst tadašnjega Rimskoga Carstva prema nekim je obilježjima - Bertrand Russell to doba opisuje kao „umorno" i „zasićeno" - sličan raširenoj političkoj i društvenoj rezignaciji te svijesti o opadanju moći SAD-a na početku ovoga tisućljeća. Trezvene upute staroga rimskoga cara, poput „ne budi žalostan, ne kloni duhom i ne predaj se očaju ako s vremena na vrijeme obavljanje dužnosti zaostaje za načelima. Vrati se u napad poslije svakog neuspjeha i budi zahvalan ako možeš u većini slučajeva vjerno izvršiti dužnost onako kao što priliči čovjeku", kao da su utjecale (oprezni

9Obama u knjizi uglavnom izbjegava navoditi svoje intelektualne uzore) na mladoga američkog političara s početka XXI. stoljeća.Obama na više mjesta ovoga teksta dijagnosticira kako se u funkcioniranju lokalne i državne vlasti često potiru vrijedna načela nasušna za promicanje općega dobra, te kako se svijet politike jako odvojio od svijeta života, ali odbija da se tome prilagodi i zahtijeva „drugačiju vrstu politike" koja prema njemu treba „izraziti naše živote kako ih zbilja Živimo". Na samom početku knjige on prenosi svoj uobičajeni odgovor na česte optužbe uličnih prolaznika s kojima je kao kandidat za državnoga senatora izravno kontaktirao da se simpatičan čovjek poput njega ne treba baviti nečim

tako „prljavim" i „odvratnim" kao što je politika: ističe kako shvaća takav skepticizam, ali da postoji i druga tradicija politike koja je „utemeljena na jednostavnoj ideji kako imamo ulog jedan u drugom, da je ono što nas povezuje veće od onoga što nas razdvaja, te ako dovoljno ljudi vjeruje u istinitost te tvrdnje i djeluje u skladu s njom, možda nećemo riješiti svaki problem, ali možemo postići nešto smisleno". Zagovaranje te „druge tradicije" ima posebnu važnost za zemlju poput Hrvatske u kojoj je u posljednje vrijeme izrazito raširen zazor prema političarima i politici, iako je pluralistička demokracija u nas tek postala punoljetna.Također, treba istaći izvjesne sličnosti između ove knjige i memoara Winstona Churchilla i Billa Clintona koji su objavljeni na hrvatskom jeziku (Clintonova autobiografija My Life iste, 2004. godine, u SAD-u i u Hrvatskoj). Naprimjer, Obamu i Churchilla kao autore knjiga posebno povezuje privlačan stil pisanja, što se uz ostalo izrazilo i u nekim atraktivnim pa i duhovitim mislima prezentiranima u „Odvažnosti nade", primjerice onoj o često iskrivljenom odnosu suvremenih istaknutih političara i medija u kojem dolazi do izražaja pojava koju je njemački politolog Thomas Meyer označio sintagmom medijska kolonizacija politike: „Barem za širu javnost, ja sam onaj koji mediji kažu da jesam. Ja govorim što mediji kažu da govorim. Ja postajem ono što mediji kažu da postajem."Autobiografske tekstove uspješnoga, ali kontroverznoga lidera SAD-a u većem dijelu prošloga desetljeća i kandidata za predsjednika na izborima 2008. godine odlikuje intelektualna utemeljenost i vješto povezivanje analize socijalnih tegoba i (mogućih) političkih intervencija. U vezi s posljednjim, treba upozoriti kako je knjiga Billa Clintona znatnije od ove Obamine usmjerena na prepoznavanje i izlaganje stvarnih policy rješenja, dok se u autobiografiji posljednjega izraženije raspravlja o dubljim, svjetonazorskim pitanjima. čitajući Obamin tekst „među recima", može se razabrati kako je Bill Clinton jedan od njegovih političkih uzora, i to ponajprije zbog sposobnosti posljednjega predsjednika iz redova demokrata da uspješno izrazi pragmatično, neideološko shvaćanje većine10

Amerikanaca. Međutim, razmjerno je lako razabrati Obamin zazor prema mnogim elementima Clintonova političkog pa i životnog stila. Kao postmoderni političar koji slijedi poučak anytbing goes, autor „Odvažnosti nade" u nekom smislu kao svoga uzora latentno ističe i Ronalda Reagana, ponajviše zbog njegove sposobnosti izražene u osamdesetim godinama prošloga stoljeća da stane na stranu građana koji naporno rade, poštuju zakon, brinu se za svoje obitelji i vole svoju zemlju te im vrati „osjećaj zajedničkoga smisla".Poštovanje koje Obama izražava prema Reaganu, pa i nekim drugim konzervativno orijentiranim političarima iz američke povijesti poput Alexandera Hamiltona začudno je samo na prvi pogled. Naime, senator iz Illinoisa, sudeći i prema njegovim stajalištima izraženima u ovoj knjizi, nije neki (liberalni, ljevičarski) ekstremist, nego više od svega drugoga akter koji se trudi ustoličiti na središtu političkoga prostora: ustvrđuje kako se zalaže za povratak izgubljene ravnoteže između interesa pojedinca i zajednice, tržišta i demokracije, koncentracije bogatstva/moći i otvaranja mogućnosti, pa i između idealizma i pragmatizma. Slijedom toga moguće je procijeniti kako će kao predsjednik, dobije li 4. studenoga 2008. povjerenje većine birača, nastojati voditi pragmatičnu i umjerenu politiku koja će postupno dovesti i do nekih velikih promjena kao što su povlačenje američkih vojnih snaga iz Iraka i reformiranje poreznoga sustava.Obama je čitateljima ipak ostao dužan jasnih odgovora na izvjesna pitanja vezana za konkretne načine na koje bi administracija prvoga Afroamerikanca na čelu SAD-a promicala zbiljske interese većine građana, odnosno suzbijala neke društvene probleme i unapređivala gospodarski razvoj te zemlje. Međutim, ovu je knjigu Obama objavio nekoliko mjeseci prije nego što je istaknuo svoju kandidaturu za predsjedničkoga kandidata Demokratske stranke, pa vjerojatno tada nije htio previše „otkrivati karte" vezane za svoj izborni program. U međuvremenu je prezentirao, posebno u govoru na konvenciji u Denveru, ključne odrednice svojih važnih posebnih politika, ali pobliža analiza i toga nastupa kao i ove knjige može naznačiti kako u nekim područjima (primjerice, u vezi s energetskom ili vanjskom politikom) njegove sposobnosti za meritorno upravljanje barem zasad

vjerojatno zaostaju za neprispodobivom snagom kojom verbalno ili pismeno izražava svoja načela u koja po svemu sudeći duboko vjeruje.Upravo je snaga izražavanja načela Obame, njegovih suradnika I simpatizera ono pogonsko gorivo koje je političku karijeru senatora iz Illinoisa lansiralo iznenađujuće visoko. Promjena koju on i njegove pristalice zagovaraju gotovo vjerskim zanosom - „vjerovati" je ključna riječ slogana njegove kampanje - nije pak zasnovana na nekoj sasvim novoj ideologiji, već na zahtjevu za obnavljanjem američkoga sna (američkoga

11duha). Taj je san utemeljen na vodećim vrijednostima pripadnika američkog srednjeg sloja, i to kako na idejama vodiljama individualizma i poduzetništva, tako i na rodoljublju (knjigu završava zanesenim svjedočenjem rodoljublja „Moje je srce ispunjeno ljubavlju prema ovoj zemlji") i solidarnosti (socijalni je kapital u SAD-u, kako ustvrduje politolog Robert D. Putnam i neki drugi istraživači, u posljednje vrijeme u opadanju, ali još je uvijek prilično razvijen), nasljedovanje kojih omogućuje čvrstu socijalnu integraciju te osjetni napredak pojedinca, obitelji, lokalne zajednice i društva u cijelosti. sebe s pravom predstavlja kao utjelovljenje takvoga duha, jer je upravo on, političar velikoga kalibra, uspio osobito zorno pokazati kako Amerikanac usprkos znatnim ograničenjima zbog porijekla i socijalnoga položaja još uvijek ima nemalu šansu ostvariti visoke pa i najviše dosege u karijeri i životu ako je dovoljno smion, nadaren i radišan, te posebno ako ima potporu svoje okoline da se obrazuje i napreduje. Riječju - ako svojim životom svjedoči „odvažnost nade". Takvo iskustvo sebe osobno i drugih nadarenih pojedinaca koji su s rubova društva, vrijedno radeći i poštujući upute za ponašanje, uspjeli doći u sama stjecišta raznovrsnih uspjeha Obama ovom knjigom i na druge načine pokušava prenijeti na općedruštvenu razinu, nemajući pritom iluzija da je to moguće ostvariti isključivo normativnim inovacijama odnosno instrumentima vlasti. On zagovara da se istovremeno time iniciraju i promjene u sustavu vrijednosti: „Ponekad trebamo i kulturalnu promjenu i djelovanje vlasti - promjene u vrijednostima i promjene u javnoj politici - kako bi promicali društvo kakvo želimo". Zanimljiva je njegova kritika demokrata kako su pogriješili kada su se izmakli od rasprave o vrijednostima i prepustili to područje konzervativcima, ali i snažna zamjerka Bushovoj administraciji kako nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. nije uskladila razumljive zahtjeve za snaženjem kolektivne sigurnosti s potrebom da se sačuvaju građanska prava te za to vezane vrijednosti.Naravno, „Odvažnost nade" treba motriti (i) kao knjigu predsjedničkoga kandidata koja je u funkciji njegove izborne kampanje, i to kako one za predsjedničku nominaciju u Demokratskoj stranci tako i za „kampanju svih kampanja", tj. onu koja se odnosi na izbore za predsjednika SAD-a. Ovo je djelo doista jedinstveno jer se prvi put dogodilo da je neki kandidat za predsjednika SAD-a smogao dovoljno vještine i volje (u zahvalama daje osobito priznanje svojoj supruzi Michelle ističući kako „biti udana za senatora koji uz to piše knjigu zahtijeva strpljivost Joba") da bez suautora i ghost-writera napiše knjigu koja je postala nacionalni bestseler. Knjige Obaminih glavnih suparnika ipak nisu izazvale toliku pažnju čitatelja i javnosti u cijelosti, a nisu ni samostalni radovi: Hillary Clinton je svoju Living History (2003.) napisala uz pomoć tri12

ghost-writerice koje su na tom poslu bile angažirane dvije godine, a John McCain dvije autobiografske knjige (Faith of My Fathers 1999. i Worth the Fighting For: A Memoir 2002. godine) u suautorstvu sa svojim suradnikom Markom Šalterom.Iako nije sociolog po formalnom obrazovanju, Obama je u „Odvažnosti nade" koristio ono što je C. Wright Mills nazvao „sociološkom imaginacijom": sposobnost da se „privatne nevolje" shvate pomoću „javnih problema" odnosno da se ispituju biografije pojedinaca u kontekstu analize društva i njegova razvoja. Pritom se služio svojim osebujnim životnim iskustvima, u širokom rasponu od spoznaja koje je stekao u Indoneziji i Keniji odakle potječu članovi njegove multikulturalne obitelji, preko obrade poučnih iskustava lokalnoga aktivista u predgrađima Chicaga, pa do raznovrsnih

američkih i inozemnih {ipak manje prisutnih) doživljaja političkoga gladijatora.Najviše se ipak služio svojim iskustvima političara, posebno onima koje je stekao kao mladi zanesenjak koji žudi da se za svoje ideje bori u velikoj političkoj areni. Prije samo pola desetljeća, tadašnji lokalni dužnosnik i što se tiče velikih ambicija politički gubitnik Obama - pretrpio je težak poraz na izborima za Kongres 2000. godine - došao je nakon dugotrajne kontemplacije na „iskrivljenu" (ispočetka nije raspolagao dostatnim sredstvima ni imao potporu stranke, te je bio razmjerno nepoznat u javnosti) zamisao da se kandidira za predstavnika svoje države u Senatu SAD-a. Uz obilje hrabrosti, vještine, marljivosti, pa i osobne poniznosti (ističe kako je tada pri brojnim kontaktima s građanima u različitim mjestima države Illinois „činio sve u svojoj moći da držim jezik za zubima i čujem što su oni imali za reći") osmjehnula mu se i sreća (neki njegovi suparnici bili su pogođeni skandalima) pa je ostvario veliku pobjedu. Iako u knjizi priznaje kako mu je zbog velikih senator-skih obveza i vrhunskoga političara teško održavati intenzivne odnose sa svojim pristalicama i drugim „običnim" građanima, Obama ističe kako se jako trudi da se ne odvoji od njih i da ih ne razočara kao što su ih iznevjerili mnogi drugi političari. U knjizi prezentira svoje poglede stečene iznutra na mnoge životne teškoće žitelja SAD-a, ali se istovremeno trudi ostvariti široku perspektivu na razvoj te zemlje u uvjetima globa-lizirane ekonomije. U tom smislu posebno su vrijedne njegove zamisli o tome kako SAD ubuduće trebaju najviše ulagati u obrazovanje, znanost i tehnologiju, te u energetsku neovisnost.Uz obradu svojih životnih iskustava, Obama je u knjizi ostvario razumijevanje značenja šire povijesne i društvene scene za unutarnji život i izvanjske događaje drugih pojedinaca. I to kako „običnih" građana (stanovnice New Orleansa koja je izgubila sve što posjeduje u udaru uragana Katrina; nezaposlenoga radnika iz Galesburga, Illinois, koji bezuspješno pokušava osigurati da se njegovu oboljelom sinu transplantira jetra; akti-

13viste udruge iz St. Louisa koja se zalaže za zabranu pobačaja; čikaškoga vlasnika restorana i veterana Vijetnamskoga rata...), tako i istaknutih poduzetnika, političara i drugih javnih osoba (poduzetnika-milijardera Warrena Buffeta, senatora Roberta C. Byrda, samoga Georgea W. Busha, te drugih).Prezentacija razgovora predsjednika SAD-a i Obame za vrijeme njegova posjeta Bijeloj kući {Bush mu tom prilikom najavljuje „vrlo sjajnu" budućnost, ali i upozorava ga da netko poput mladoga senatora koji privlači veliku pozornost treba očekivati kako će biti ugrožen s različitih strana te mu savjetuje da se s tim u vezi čuva) spada u najzanimljivije stranice suvremene političke memoaristike. Znakovito je kako Obama ne misli da je George Bush loša osoba te pretpostavlja da republikanski predsjednik i pripadnici njegove administracije pokušavaju činiti ono što smatraju najboljim za zemlju. Iznošenje takvih ocjena o najvećem političkom takmacu moglo bi se smatrati licemjernim, ali ne i kod Obame. Naime, on sustavno pokazuje kako nipošto ne želi odustati od svoga korektnoga odnosa prema onima s druge strane političke bojišnice, koje shvaća ne kao svoje neprijatelje nego kao suparnike. Na takav način, s poštovanjem i to naročito prema njegovoj mukotrpnoj vojnoj službi i rodoljublju, tretira i Johna McCaina, a u govoru na konvenciji Demokratske stranke krajem kolovoza 2008. godine istaknuo je kako pogrešne procjene njegova suparnika ne proizlaze iz toga što ga nije briga za probleme običnih Amerikanaca, nego zato što on ne shvaća te probleme.I na mnogim drugim stranicama ove knjige Obama svjedoči svoj dostojanstven i tolerantan odnos prema suparnicima, novinarima i drugim akterima političkoga i društvenoga života. No takav odnos nipošto ne znači da je on politički naivan: u „Odvažnosti nade" prezentirane su neke anegdote, posebno vezane za izborne kampanje, koje pokazuju kako on itekako zna „pokazati zube". Međutim, to čini na vrlo vješt način, što se primjerice pokazalo u slikovitoj anegdoti vezanoj za odnos njega i pripadnika njegova tima prema drskom snimatelju kojega je u jednoj kampanji angažirala konkurencija. Tamnoputi je senator iz Illinoisa očito dobro proučio političku povijest, pa je očito svjestan opravdanosti upozorenja Harryja Trumana prema kojemu „ni jedan seljak ne želi imati u svom dvorištu psa koji ne ujeda" ili naputka vještoga Billa Clintona da na napade protivnika

treba reagirati brzo i snažno. Obama se jako kloni toga da njegove kampanje postanu prljave, ali se u nekim prilikama, uglavnom onima kad je sam grubo napadnut, ne ustručava koristiti i negativnu strategiju komunikacije; piše kako shvaća politiku kao full-contact sport i uglavnom se ne obazire previše na udarce koje prima u političkim borbama.Ova knjiga obiluje uzbudljivim prikazima kampanja i izbornih nad-14

metama, među kojima posebno treba istaći za političku karijeru autora prijelomnu utrku za Senat SAD-a 2004, godine. Opisujući svoje poteškoće da se ravnopravno nosi s imućnim protukandidatom Blairom Hullom koji se u toj kampanji razbacivao novcem, Obama istovremeno kritizira ogromnu ulogu novca u suvremenoj američkoj politici i prezentira svoju veliku sposobnost (posebno su živopisni opisi njegovih telefonskih i drugih razgovora s potencijalnim donatorima) da se prilagodi (i) tim pravilima igre. Kao rasna politička životinja, on ne podnosi mogući poraz (ustvrđuje kako većina grijeha političara proizlaze iz njihova najvećega grijeha: potrebe da pobijede, ali i potrebe da ne izgube) pa čini sve što je potrebno da trijumfira. Obama ističe kako je za politički uspjeh nužno imati dobru organizaciju sastavljenu od kvalitetnih suradnika i brojnih volontera koji uglavnom već pripadaju nekim drugim organizacijama (pristalice demokrata ponajviše sindikatima, udrugama za zaštitu okoliša i prochoice skupinama). U knjizi su naznačene odrednice korjenitih promjena u regrutiranju još širega kruga aktivista za izbornu kampanju koje su u posljednjih godinu i pol dovele do stvaranja vrlo velike i nedvojbeno učinkovite političke mreže uglavnom sastavljene od mladih entuzijasta vičnih korištenju interneta i inovativnih oblika organiziranja.U središtu te mreže, naravno, nalaze se , glavni politički savjetnik David Axelrod i drugi njegovi bliski suradnici. Oni su dizajnirali novu vrstu političke komunikacije koja je naglavce okrenula mnoge doskora uvriježene obrasce svrhovite komunikacije o politici. Primjerice, inzistirao je da njegova kampanja za dobijanje predsjedničke nominacije bude vođena kao što se vodi biznis u kojem u fokusu nije proizvođač (političar, kandidat, stranka), nego potrošač (politički simpatizer, birač), i to ponajviše pripadnik grass-roots organizacije. U svojoj izjavi tjedniku Time objavljenoj 16. lipnja u članku znakovita naslova „Kako je on to učinio" (How he did /L), Obama je rekao: „Osjećao sam kako možemo pokušati učiniti neke stvari na drugačiji način i izgraditi organizaciju koja odražava moju ličnost i ono što zemlja traži."Za razliku od stare personalizacije politike kojom se konstrukcijom, dakle odozgo, nastojalo utjecati na birače, ovom novom personalizacijom to se pokušava postići i odozdo, računajući na spontanu identifikaciju nekih skupina građana s karizmatičnim Obamom. Upravo u tome se možda krije velika ugroza za njegovo buduće političko napredovanje: hoće li ga, recimo, tako intenzivno podržati radnici plavi ovratnici i sredovječne te starije žene iz srednjega sloja kao što su ga već podržali mnogi visoko obrazovani i mladi građani? Naravno, tome treba pridodati dvojbu kakvu će potporu Obama, potomak bjelkinje i crnca, dobiti od bijele „šutljive većine" i od birača Latinoamerikanaca. Sto se tiče posljednjega, treba upozoriti kako će nastupajući izbori u SAD-u možda više od svega drugoga biti najstroži test stvarnoga učinka moderne borbeODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA15za ljudska prava u SAD-u koja je zbiljski počela nedugo prije nego što su se na Havajima upoznali i zaljubili Ann Dunham, djevojka iz Kanzasa, i Senior, student iz Kenije. Treba svakako imati na umu kako je pola stoljeća za život ljudske jedinke jako puno, gotovo cijeli punoljetni život, ali u smislu šire povijesti koja uglavnom ide korak po korak, u tom se razdoblju mogu, ali i ne moraju, dogoditi korjenite promjene u vrijednostima i nacrtu za življenje naroda u cijelosti.Na početku svoga govora u Washingtonu 28. kolovoza 1963. Martin Luther King obratio se okupljenom mnoštvu riječima kako je sretan što im se toga dana može pridružiti u onome što je nazvao „povijesnim iskorakom" i „najvećom demonstracijom za slobodu" u povijesti nacije. Poput svoga najvećega političkog uzora, prvi je Afroamerikanac s predsjedničkom nominacijom jedne od velikih američkih stranaka ušao u povijest. No za razliku od glasovitoga propovjednika za ljudska

prava iz Georgije koji je ubijen u 39. godini života, političar iz Illinoisa ima veliku priliku da slijedom izraza demokratske volje građana kao 47-godiš-njak postane predsjednikom SAD-a. Ova je izvrsna knjiga upečatljivo svjedočanstvo o Obaminoj povijesnoj ulozi, koja je ponajprije određena odvažnošću nade u bolju i humaniju budućnost američkoga naroda i čovječanstva u cijelosti.prof. dr. sc. Dražen LalićFakultet političkih znanosti u Zagrebu17PredgovorProšlo je gotovo deset godina otkako sam se prvi put kandidirao za političku dužnost. Imao sam tada trideset pet godina, bilo je to četiri godine po svršetku Pravnoga fakulteta, bio sam netom oženjen i općenito nestrpljiv. Otvorilo se mjesto u legislaturi Illinoisa i nekoliko prijatelja predložilo mi je da se kandidiram smatrajući me prikladnim kandidatom zbog mojega rada kao odvjetnika za građanska prava, kao i kontakata koje sam ostvario tijekom obavljanja funkcije općinskoga organizatora. Nakon što sam se posavjetovao sa suprugom, ušao sam u utrku i prihvatio se onoga što čini svaki novopečeni kandidat: razgovarao sam sa svima koji su me željeli slušati. Odlazio sam na sastanke savjeta stambenih blokova i crkvena okupljanja, obilazio salone ljepote i brijačnice. Kada bih ugledao dvojicu ljudi kako stoje na uglu ulice, prešao bih cestu i uručio im kampanjsku literaturu. Kamo god bih posao, dočekala bi me neka od verzija dvaju pitanja.„Kakvo vam je to čudno ime?"A zatim: „Doimate se kao sasvim pristojan momak. Zašto se želite upuštati u nešto tako prljavo i gadno poput politike?Na to sam pitanje već bio navikao, ono je bilo inačica nekih drugih pitanja koja su mi znali postavljati godinama prije, kada sam prvi put stigao u Chicago kako bih radio u siromašnim četvrtima. Ono je odavalo cinizam, i to ne samo prema politici nego i spram samoga poimanja javnoga života uopće, cinizam koji je - barem u četvrtima South Sidea1 koje sam želio predstavljati - bio hranjen dugotrajnim davanjem neispunjenih obećanja. Moja bi reakcija obično bila takva da bih kimnuo glavom i nasmiješio se, rekavši kako mi je takva sumnjičavost razumljiva, ali i da postoji - i oduvijek je postojala - jedna drugačija politička tradicija, tradicija koja se proteže od vremena osnutka SAD-a pa sve do slavnih dana pokreta za građanska prava, tradicija koja se zasniva na jednostavnoj zamisli da smo svi međusobno ovisni te da je ono što nas povezuje jače od onoga što nas razdvaja, i ako dovoljan broj ljudi vjeruje u istinitost te tvrdnje i djeluje u skladu s njome, tada bismo mogli, ne baš riješiti svaki problem, ali zato ostvariti značajne ciljeve.1 općina u Chicagu, nap. prev.18

Taj mi se govor učinio prilično uvjerljivim. Iako nisam siguran da su ljudi koji su me slušali bili jednako impresionirani, dovoljan broj njih znao je cijeniti moju revnost i mladenačku razmetljivost, tako da mi je uspjelo ući u legislaturu Illinoisa.Šest godina poslije, kada sam se odlučio kandidirati za Senat SAD-a, nisam bio toliko siguran u sebe.Sve je ukazivalo na to da je moj izbor profesije bio uspješan. Nakon dva mandata tijekom kojih sam djelovao u okviru senatske manjine, demokrati su preuzeli nadzor nad državnim Senatom i potom sam uspio provesti niz prijedloga zakona, od reforme sustava smrtne kazne u Illinoisu do proširenja državnoga programa zdravstvene skrbi za djecu. Nastavio sam predavati na Pravnome fakultetu Sveučilišta u Chicagu, što je bio posao koji sam rado obavljao i često su me pozivali da držim govore po čitavome gradu. Uspio sam očuvati svoju neovisnost, svoj ugled i svoj brak, a svemu je tome, u statističkome smislu, zaprijetila opasnost onoga trena kada sam dospio u Chicago.No, godine su također uzele svoj danak. Za jedan dio toga krivo je vjerojatno to što sam sve stariji, jer ako počnete na to obraćati pozornost, svaka vas naredna godina čini bolje upoznatim sa svim vašim slabostima - uvijek se iznova javljaju misli uvjetovane genetikom ili okolinom, a to će se gotovo zasigurno pogoršati s vremenom, kao što je u jednakoj mjeri izvjesno da će smetnja pri hodu

prerasti u bol u kuku. Što se mene tiče, pokazalo se da je jedna od tih mana kronični nespokoj, nemogućnost uviđanja, ma koliko dobro sve funkcioniralo, onih blagodati koje su mi bile nadohvat ruke. Mana je to koja je karakteristična za moderni način življenja, a i tipično je američka - najočitija upravo u sferi politike. Ostaje nejasno je li politika ta koja potiče tu osobinu ili naprosto privlači osobe koje je posjeduju. Netko je jednom kazao da svaki čovjek nastoji opravdati očekivanja vlastita oca ili pak nadići pogreške koje je njegov otac činio i pretpostavljam da se, pored ostaloga, u tome također krije objašnjenje moje boljke.U svakome slučaju, posljedica toga nespokoja bila je ta da sam odlučio izazvati tadašnjega demokratskog zastupnika ne bih li preuzeo njegovo mjesto u Kongresu na izborima 2000. Bila je to loše zamišljena utrka i bio sam teško poražen - bila je to onakva vrsta poraza koja vas probudi i natjera da shvatite kako život nije dužan povinuti se vašim zamislima. Godinu i pol dana poslije, kada su rane u dovoljnoj mjeri zacijelile, ručao sam s jednim medijskim savjetnikom koji me već podulje vrijeme bio nagovarao da se kandidiram za dužnost na saveznoj razini. Poklopilo se da je termin za ručak bio planiran za kraj rujna 2001.„Jasno vam je da se politička dinamika izmijenila, zar ne?" rekao je nabadajući salatu.ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA19„Na što ciljate?" pitao sam, znajući sasvim dobro na što misli. Obojica smo spustili pogled na novine pored njega. Na naslovnici je bio Osama bin Laden.„Baš je ovo gadno", rekao je vrteći glavom. „Stvarno nemate sreće. Ne možete promijeniti ime, razumije se. Glasači su sumnjičavi spram takvih postupaka. Možda biste se, da ste na početku karijere, mogli koristiti kakvim nadimkom, znate. Ali sada..." Glas mu je utihnuo i slegnuo je ramenima kao da se ispričava prije nego što je mahnuo konobaru da nam donese račun.Pomislio sam kako je u pravu i ta me spoznaja proždirala. Prvi put u karijeri iskusio sam zavist vidjevši kako mladi političari uspijevaju u onome u čemu ja nisam, prelaze na više dužnosti i postaju učinkovitiji. Zadovoljstva bavljenja politikom - adrenalin pri debati, fizička toplina rukovanja i uranjanja u svjetinu - stala su blijedjeti pred manje ugodnim zadaćama toga posla: moljakanjem novca, dugim vožnjama kući nakon što je banket potrajao dva sata duže od planiranoga, lošom hranom i ustajalim zrakom te šturim telefonskim razgovorima sa suprugom, koja me je sve dotad podržavala, ali joj je bilo navrh glave toga da našu djecu mora podizati sama te je počela propitkivati moje prioritete. čak i rad u zakonodavstvu, kreiranje politike koja me je prva ponukala da se uopće kandidiram, stao sam doživljavati kao nešto beznačajno, nešto što je previše udaljeno od rješavanja krupnijih pitanja - poput poreza, socijalne i zdravstvene zaštite te radnih mjesta - koja su bila sporna na državnoj razini. Počeo sam gajiti sumnje spram puta koji sam odabrao; osjećao sam se onako kako zamišljam da se mora osjećati kakav glumac ili atletičar kada, nakon niza godina predanosti jednome jedinome, sasvim određenome snu, nakon godina konobarenja između audicija ili slabašnih pogodaka u nižim bejzbolskim ligama, shvati kako neće dalje napredovati, što zbog manjka talenta, što zbog izostanka sreće. Od njegova sna neće biti ništa i on je sada suočen sa sljedećim izborom; ili će prihvatiti tu činjenicu kao odrasla osoba i prijeći na kakvo, za njega prikladnije, zanimanje ili će odbijati prihvatiti istinu te potom postati ogorčen, svadljiv i otužan.Poricanje, ljutnja, cjenkanje, očaj - nisam siguran jesam li prošao kroz sve faze koje su pobrojali stručnjaci. Međutim, u jednome sam trenutku dospio do faze prihvaćanja vlastite ograničenosti te, na određeni način, vlastite smrtnosti. Ponovno sam se usredotočio na svoj rad u državnome Senatu i pronašao satisfakciju u reformama i inicijativama koje sam bio u mogućnosti provesti. Provodio sam više vremena kod kuće i gledao kako moje kćeri rastu te sam se brinuo o svojoj supruzi kako valja, vodeći računa također i o svojim dugoročnim financijskim obvezama. Vježbao sam, čitao romane i počeo cijeniti činjenicu da se Zemlja vrti oko SuncaKNJIŽNICAZ CL. 173 A a godišnja doba dolaze i prolaze, i nisam se previše naprezao.čini mi se da je upravo to prihvaćanje zaslužno za posve pomaknutu zamisao o tome da se

kandidiram za Senat SAD-a. Svojoj sam supruzi takav pristup opisao kao strategiju sve-ili-ništa, kao posljednji pokušaj iskušavanja vlastitih zamisli prije prelaska na mirniju, stabilniju egzistenciju uz bolje prihode. Ona je - vjerojatno više iz sažaljenja nego iz uvjerenja - pristala na tu moju posljednju utrku, natuknuvši da, s obzirom na to da joj je draži miran obiteljski život, ne trebam nužno računati i na njezin glas prilikom izbora.Rekao sam joj kako je utješno za nju to što su mi izgledi za uspjeh slabi. Republikanski kandidat Peter Fitzgerald potrošio je 19 milijuna dolara svojega vlastitog novca kako bi pobijedio prijašnju senatoricu Carol Moselev Braun. Nije bio naročito popularan, činilo se da politiku zapravo pretjerano ne voli. Imao je, međutim, neograničena novčana sredstva svoje obitelji te je bio iskreno čestit, čime si je ipak priskrbio poštovanje birača.Carol Moselev Braun na neko se vrijeme bila ponovo aktivirala, vrativši se s Novog Zelanda gdje je obnašala dužnost veleposlanice i razmišljala je o pokušaju ponovnoga zauzimanja stare pozicije; mogućnost njezine kandidature odgodila je moje planove. Kada je odlučila da će se umjesto toga ipak kandidirati za predsjednicu, svi su drugi usmjerili poglede na utrku za Senat. Kada je Fitzgerald objavio kako se neće ponovo kandidirati, bio sam suočen sa šest glavnih suparnika, uključujući tadašnjega državnog revizora, poslovnoga čovjeka vrijednoga stotine milijuna dolara, bivšega šefa osoblja čikaškoga gradonačelnika Richarda Daleya i jednu crnkinju zaposlenu u zdravstvu kojoj su dobro upućeni krugovi predviđali da će dobiti polovicu crnačkih glasova, čime bih bio osuđen na poraz uz svoje ionako slabe izglede.Nisam za to mario. Budući da više nisam bio zabrinut zbog slabih očekivanja, uz kredibilitet koji je bio pojačan s nekoliko spasonosnih donacija, bacio sam se u utrku s energijom i radošću za koje sam mislio da ih više ne posjedujem. Uposlio sam četiri službenika, redom inteligentne ljude dvadesetih ili ranih tridesetih godina, koje nije trebalo puno platiti. Pronašli smo malen ured, tiskali memorandume, uveli telefonske linije i nekoliko računala. četiri ili pet sati na dan nazivao sam vodeće demokratske donatore i nastojao ih navesti da mi se ponovo jave. Držao sam konferencije za novinare na koje nitko ne bi došao. Prijavili smo se za godišnju paradu na Dan svetoga Patricka i dodijeljen nam je posljednji termin, tako da smo na koncu mojih deset dobrovoljaca i ja marširali samo nekoliko koraka ispred kamiona čistoće, mašući nekolicini zaostalih pojedinaca koji su ostali uz rutu za mimohod, dok su radnici meli smeće i gulili zelene naljepnice sa simbolom djeteline s rasvjetnih stupova.

21No uglavnom sam putovao, često vozeći sam, isprva od jedne do druge izborne jedinice u Chicagu, zatim od okruga do okruga, a naposljetku diljem čitave države, vozeći kilometrima i kilometrima duž polja kukuruza i graha te željezničkih pruga i silosa. Nije to bio naročito uspješan proces. Bez mašinerije državne organizacije Demokratske stranke, bez ikakve prave poštanske liste ili organizirane internetske aktivnosti, morao sam se osloniti na prijatelje i poznanike, na njihovu dobru volju da otvore vrata svojih kuća tko god bi stigao, ili da organiziraju moj posjet njihovoj crkvi, gradskoj vijećnici, ekipi za igranje brižda ili Rotary klubu. Ponekad bih, nakon nekoliko sati vožnje, naišao tek na dvoje do troje ljudi kako me iščekuju sjedeći za kuhinjskim stolom. Morao bih uvjeravati domaćine da sam zadovoljan njihovim odazivom i nahvaliti osvježavajuće napitke koje bi pripremili. Gdjekad bih prosjedio misu u crkvi, a župnik bi me zaboravio spomenuti, ili bi me predsjednik mjesnoga sindikata pustio da govorim članovima prije no što bi objavio da su odlučili podržati nekoga drugog kandidata.No bez obzira na o jesam li se susreo s dvoje ljudi ili s njih pedesetero, bez obzira na to jesam li dospio u jedan od dobro zaklonjenih, otmjenih domova u North Shoreu2, stan u zgradi bez dizala na West Sideu ili u kuću na farmi blizu Bloomingtona, bez obzira na to jesu li ljudi bili susretljivi, indiferentni ili ponekad čak i agresivni, svojski sam se trudio šutjeti i poslušati što su mi imali za reći. Slušao sam ljude kako govore o svojim radnim mjestima, svojim poslovima, mjesnoj školi, svojem bijesu prema Bushu i njihovoj ljutnji spram demokrata; o svojim psima, svojim bolovima u vratu, svojemu sudjelovanju u ratu i sjećanjima iz djetinjstva. Neki su od njih razvili zanimljive teorije o tome što izaziva zatvaranje radnih mjesta u proizvodnji ili porast cijena zdravstvenih

usluga. Neki su navodili ono što su čuli u emisiji Rusha Limbaugha ili na NPR-u3. No većina je bila odviše zaokupljena poslom ili djecom da bi svraćala veću pozornost na politiku, pa su umjesto o njoj govorili o onome što doživljavaju u svojoj neposrednoj blizini: o zatvaranju tvornice, unapređenju na poslu, visokim računima za grijanje, o roditelju u domu umirovljenika, o djetetovim prvim koracima.Mjeseci provedeni u tim razgovorima nisu doveli ni do kakvih velikih zaključaka. Ako je to ičemu poslužilo, onda je ono što me se dojmilo bilo to koliko su skromna nadanja tih ljudi i koliko ono u što vjeruju, čini se, nadilazi rasnu, regionalnu, religijsku i klasnu pripadnost. Većina njih smatrala je da bi svatko tko želi raditi morao biti kadar pronaći posao koji nudi primanja dostatna za život. Tumačili su da ljudi ne bi trebali prijaviti bankrot zbog toga što su se razboljeli. Vjerovali su da bi svako2 naselje sjeverno od Chicaga uz jezero Michigan, nap. prev.3 National Public Radio - američka neovisna radiomreža, nap. prev.22

dijete moralo dobiti istinski kvalitetno obrazovanje - da to ne bi smjele biti tek isprazne riječi - te da bi toj istoj djeci trebalo biti omogućeno studirati čak i ako njihovi roditelji nisu bogati. Ti ljudi žele sigurnost, žele biti sigurni od kriminalaca i terorista; žele čist zrak, čistu vodu i dovoljno vremena za bavljenje djecom, a kada ostare, žele moći otići u mirovinu uz malo dostojanstva i poštovanja.To je uglavnom bilo sve. Nije to bilo mnogo. Iako je tim ljudima jasno da njihov uspjeh u životu ovisi ponajviše o njihovim vlastitim naporima - iako ne očekuju da vlada riješi sve njihove probleme i nipošto ne žele da se rasipa novac od poreza koji plaćaju - zaključili su da bi vlada morala pomagati.Rekao sam im da imaju pravo: vlada nije u stanju riješiti sve njihove probleme. Ali uz malenu izmjenu prioriteta mogli bismo osigurati svakome djetetu šansu za pristojan život i suočiti se s izazovima na koje nailazimo kao nacija. Vise nego često ljudi bi kimali glavom u znak slaganja i pitali bi kako se i oni mogu uključiti. Kada bih se našao ponovo na cesti, sa zemljovidom na suvozačevu sjedalu, na putu prema sljedećoj postaji, iznova mi je bilo jasno zbog čega sam točno ušao u politiku.Poželio sam uložiti još više truda no dotada.Ova se knjiga temelji izravno na tim razgovorima tijekom trajanja kampanje. Moji susreti s biračima nisu samo potvrdili načelnu čestitost Amerikanaca, oni su me također podsjetili na to da se u srži američkog iskustva nalazi niz ideala koji i nadalje pokreću našu kolektivnu svijest; zajednički skup vrednota koje nas povezuju unatoč našim razlikama; trajno nadanje zahvaljujući kojemu naš izvanredni eksperiment demokracije funkcionira. Te vrijednosti i ideali nisu izraženi samo kroz mramorne ploče spomenika ili u kazivanjima iz povijesnih knjiga. Oni žive u srcima i svijesti većine Amerikanaca i mogu nas nadahnuti u smislu ponosa, dužnosti i žrtvovanja.Poznati su mi rizici ovakvog izlaganja. U eri globalizacije i vrtoglavih tehnoloških mijena, nemilosrdne politike i neprestanih kulturalnih sukoba, stječe se dojam kako ne posjedujemo niti zajednički jezik kojim bismo raspravljali o našim idealima, a još manje oruđa kojima bismo ostvarili nekakav grubi konsenzus oko toga na koji bismo način, kao nacija, trebali djelovati da bismo postigli te ideale. Većina nas je upoznata s metodama propagandista, anketara, pisaca govora i znalaca. Poznato nam je kako ambiciozne riječi mogu biti uporabljene u cinične ciljeve i kako najplemenitiji osjećaji mogu biti potkopani u ime moći, probitačnosti, pohlepe ili nesnošljivosti. čak i standardni srednjoškolski udžbenik povijesti zamjećuje do koje je mjere, od samih svojih početaka, američki način života u raskoraku s mitovima koji su s njime povezani. U takvoj klimi, svaka tvrdnja o zajedničkim vrijednostima mogla biODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA23se doimati beznadno naivnom, ako ne i posve opasnom - pokušajem umanjivanja ozbiljnih razlika u pristupu i provedbi ili, što je gore, kao sredstvo prigušivanja prigovora onih koji smatraju da su im aktualni američki institucionalni dogovori nanijeli štetu.

Tvrdim, međutim, da nemamo izbora. Nije potrebna nikakva anketa kako bismo bili svjesni da velika većina Amerikanaca - republikanaca, demokrata i neovisnih - zazire od politike koja je postala učmalom, u kojoj se uski interesi jagme za probitkom, a ideološke manjine idu za time da nametnu svoje verzije apsolutne istine. Bilo da smo iz saveznih država sklonih republikancima ili iz onih sklonih demokratima, instinktivno osjećamo nedostatak poštenja, nepopustljivosti i zdrava razuma u našim političkim debatama i ne dopada nam se ono što se doima kao neprekinuti niz pogrešnih ili usiljenih odluka. Bilo da smo religioznih ili svjetovnih nazora, crni, bijeli ili smeđi, osjećamo - s pravom - da su najznačajniji izazovi nacije zanemareni te da bismo, ako uskoro ne promijenimo smjer, mogli biti prva generacija koja, nakon vrlo dugo vremena, iza sebe ostavlja slabiju i raslojeniju Ameriku od one koju je naslijedila. Potrebna nam je, vjerojatno više no ikada u našoj novijoj povijesti, nova vrsta politike, takva koja je u stanju produbiti one zajedničke spoznaje koje nas kao Amerikance ujedinjuju te stvoriti uvjete za nadgradnju na tim temeljima.To je tema ove knjige: način na koji možemo započeti proces mijenjanja naše politike i našega građanskog života. Time ne želim kazati da znam točno na koji je način to moguće izvesti. Ne znam. Premda u svakome poglavlju raspravljam o nizu gorućih političkih izazova i sugeriram, u osnovnim smjernicama, put za koji vjerujem da bismo ga trebali slijediti, moje je bavljenje tim problemima djelomično i nepotpuno. Ne nudim nikakvu ujedinjujuću teoriju o američkoj vladi, niti ove stranice nude manifest za djelovanje koji bi bio upotpunjen tabelama i grafikonima, rokovima i planovima u deset točaka.Umjesto toga, nudim nešto skromnije: svoja osobna promišljanja o onim vrijednostima koje su me dovele u javni život, neke misli o svemu onome što nas u našemu aktualnom političkom diskursu bespotrebno razdvaja, kao i vlastitu najbolju moguću prosudbu - koja se temelji na vlastitome iskustvu u ulozi senatora i odvjetnika, supruga i oca, kršćanina i skeptika - o metodama pomoću kojih možemo graditi nasu politiku na zamisli o općem dobru.Dopustite mi da budem određeniji što se tiče načina na koji je knjiga ustrojena. Prvo poglavlje razmatra našu nedavnu političku povijest i nastoji pojasniti neke od uzroka današnjega ogorčenog dvostranačja. U drugome poglavlju razmatram one zajedničke vrijednosti koje bi mogle poslužiti kao temelj za novi politički konsenzus. Treće poglavlje istražuje Ustav, ne tek kao izvorište osobnih prava, nego također i kao sredstvo24

organiziranja demokratskoga dijaloga što se tiče naše kolektivne budućnosti. U četvrtome poglavlju nastojim predočiti neke od institucionalnih snaga kao što su novac, mediji, interesne skupine i zakonodavstveni proces, a koje pritišću čak i političare s najboljim namjerama. U preostalih pet poglavlja, pak, predlažem način na koji bismo se mogli odmaknuti od onoga što nas razdvaja, prema učinkovitom rješavanju konkretnih problema: rastuće ekonomske nesigurnosti za većinu američkih obitelji, rasnih i vjerskih tenzija u političkoj javnosti te međunarodnih prijetnji- od terorizma do pandemije - koje se gomilaju izvan granica naše zemlje.Vjerujem kako će neki od čitatelja možda zaključiti da je moje predstavljanje tih problema nedovoljno izbalansirano. Spram te optužbe, priznajem krivicu. Ipak sam na koncu konca demokrat; moja viđenja većine tema bliža su stranicama uvodnih članaka New York Timesa nego onima Wall Street Journala. Srde me političke metode koje konzistentno idu na ruku bogatima i moćnima nauštrb prosječnih Amerikanaca te inzistiram na tome da vlada ima važnu ulogu u pružanju jednake prilike svima. Vjerujem u evoluciju, znanstvenu metodiku i globalno zatopljenje; vjerujem u slobodu govora, bila ona politički korektna ili ne, i sumnjičav sam spram toga da se putem vlade nameću bilo čija vjerska uvjerenja- uključujući i svoja vlastita - ateistima. Nadalje, robujem vlastitoj biografiji: američko iskustvo ne mogu promatrati drugačije nego kroz vizuru crnca miješanoga nasljeđa, uvijek imajući u vidu kako su ljudi koji izgledaju poput mene bili podjarmljivani i stigmatizirani na suptilne i one manje suptilne načine na koje rasa i klasne podjele i nadalje oblikuju naše živote.Međutim, više sam od toga. Smatram kako i moja stranka također ponekad može biti samodopadna, samodostatna i dogmatska. Vjerujem u slobodno tržište, tržišno natjecanje i poduzetništvo te

smatram kako nemali broj vladinih programa ne funkcionira onako kako se to reklamira. Volio bih kada bi u ovoj zemlji bilo manje odvjetnika, a više inženjera. Smatram da je Amerika češće imala pozitivnu nego negativnu ulogu u svijetu; gajim poneku iluziju o našim neprijateljima i divim se hrabrosti naše vojske. Protivim se politici koja se isključivo zasniva na rasnome identitetu, spolnom identitetu, spolnoj orijentaciji ili viktimiziranosti općenito. čini mi se da velik dio onoga od čega pate siromašne četvrti u gradskim središtima uključuje pomanjkanje kulture koje novac sam po sebi neće odagnati te da naše vrijednosti i duhovnost vrijede barem koliko i naš BDP.Nema sumnje da će me neki od mojih stavova dovesti u neprilike. Prilično sam nov na državnoj političkoj sceni te sam stoga nalik praznome zaslonu na kojega politički bitno različito obojene snage projiciraju svoja vlastita gledišta. Kao takav, vrlo ću vjerojatno razočarati dio njih,

25ako ne i sve redom. To vjerojatno ukazuje na jednu drugu, osobniju temu - konkretno, na način na koji ja, odnosno bilo tko u javnoj službi, mogu izbjeći zamke slave, želju za udovoljavanjem, strah od gubitka, a pritom zadržati suštinu istinoljubivosti, taj osobiti glas u svakome od nas koji nas upozorava na ono do čega najviše držimo.Nedavno me jedna od izvjestiteljica koja izvješćuje s Capitol Hilla zaustavila na putu do mojega ureda i spomenula da je uživala čitajući moju prvu knjigu. „Pitam se", kazala je, „hoćete li uspjeti biti tako zanimljivi i u sljedećoj koju napišete." Pritom je zapravo htjela reći, pitam se hoćete li i nadalje biti tako pošteni sada kada ste američki senator.I sam se to ponekad pitam. Nadam se da će mi pisanje ove knjige pomoći da odgovorim na to pitanje.27Prvo poglavljeRepublikanci i demokratiZa većine dana, u Capitol ulazim kroz suteren. Maleni podzemni vlak vozi me od Hartove zgrade, u kojoj se nalazi moj ured, kroz podzemni tunel u kojemu su nanizane zastave i pečati pedeset država. Nakon što se vlak zaustavi uz škripu, krećem prema nizu starih dizala koja će me odvesti na drugi kat prolazeći pored užurbanih službenika, službi za održavanje i pokoje turističke skupine. Po izlasku iz dizala, zaobilazim mnoštvo novinara koji se najčešće ovdje okupljaju, pozdravljam capi-tolsku policiju i, kroz otmjeni niz dvostrukih vrata, ulazim u vijećnicu Senata SAD-a.Dvorana Senata nije najljepši prostor u Capitolu, ali je ipak impozantan. Tamnosmeđi zidovi ukrašeni su oplatom od plavoga damasta i stupovima od fino prošarana mramora. Iznad se nalazi kremasto bijeli ovalni strop posred kojega je urezan američki orao. Iznad galerije za posjetitelje nanizana su dostojanstvena poprsja prvih dvadeset američkih potpredsjednika.Ispred ograđenoga prostora Senata, lepezasto se širi stotinu stolova od mahagonija, tvoreći četiri reda u obliku potkove. Neki od tih stolova datiraju iz 1819. godine, a na svakome od njih nalazi se uredna posuda za tintarnicu i pero. Otvorite li ladicu bilo kojeg stola, naići ćete na imena senatora koji su se nekoć njima koristili - Tafta i Longa, Stennisa i Kennedyja - koja su urezali ili ispisali vlastitom rukom. Ponekad, dok stojim u dvorani, u jednom od tih stolova zamišljam Paula Douglasa ili Huberta Humphreyja, kako po tko zna koji put ustraju na usvajanju Zakona o građanskim pravima; ili Joea McCarthyja, nekoliko stolova dalje, kako prelistava popise, spreman nekoga prozvati; ili Lyndona Bainesa Johnsona kako se šulja kroz prolaze, grabeći revere i prikupljajući glasove. Gdjekad odšećem do stola za kojim je nekoć sjedio Daniel Webster i zamišljam ga kako ustaje pred prepunom galerijom i svojim kolegama, sijevajući očima dok zdušno brani Uniju pred secesionistima.No, ti trenuci brzo blijede. Osim onih nekoliko minuta potrebnih za glasovanje, moji kolege i ja ne provodimo puno vremena u vijećnici Senata. Većina odluka - o tome koje prijedloge zakona valja razmatrati28

i kada to treba učiniti, o tome kako će se pristupiti amandmanima i na koji način nekooperativne

senatore natjerati da budu kooperativni - razrađuje se poprilično unaprijed, zahvaljujući vođi senatske većine, relevantnome predsjedniku odbora, njihovu osoblju i (ovisno o razmjeru polemike te velikodušnosti republikanca koji obrađuju prijedlog zakona) demokratskim suparnicima. Do trenutka kada dolazimo u senatsku vijećnicu i tajnik započne prozivku, svaki senator već je odredio - konzultiravši se sa svojim osobljem, vođom odbora, odabranim lobistima, interesnim skupinama, poštom birača i ideološkim uvjerenjima - kako će se postaviti prema problemu.Rezultat je učinkovit proces na kojemu su veoma zahvalni članovi Senata, koji nastoje uskladiti dvanaestero ili trinaesterosatne rasporede i žele se vratiti u svoje urede kako bi se susreli s biračima ili uzvratili telefonske pozive, otišli do obližnjeg hotela kako bi se družili s donatorima ili do televizijskoga studija kako bi dali intervju. Ako se, međutim, zadržite, možda ćete vidjeti kakvog usamljenog senatora kako stoji za svojim stolom nakon što su ostali otišli, i traži riječ kako bi održao izlaganje za govornicom Senata. Možda želi pojasniti prijedlog zakona koji podnosi ili je pak riječ o komentaru o kakvome izazovu na nacionalnoj razini kojim se još nije na zadovoljavajuć način pozabavilo. U govornikovu će glasu možda biti strasti; njegovi argumenti - za kresanje programa za pomoć siromašnima ili opstrukcionizmu pri imenovanju sudaca, ili potrebi za energetskom neovisnošću - možda će biti dobro iskonstruirani. Međutim, taj se govornik obraća gotovo praznoj komori: jedino predsjedavajućem, nekolicini činovnika, izvjestitelju iz Senata te objektivu kamere C'SPAN-a1. Kada govornik okonča izlaganje, poslužitelj u plavoj uniformi tiho će preuzeti izjavu za službenu zabilješku. Drugi senator, ovoga puta žena, možda će ući dok prvi odlazi, ustati za svojim stolom, zatražiti riječ te održati izlaganje, ponovivši ritual. U najvećemu raspravnome tijelu na svijetu, nitko je ne sluša.Sjećam se 4. siječnja 2005. - dana kada smo ja i trećina Senata položili zakletvu kao članovi 109. Kongresa - sjećam se da je bilo prekrasno, ali je to sjećanje istovremeno maglovito. Blještalo je sunce, zrak je bio previše topao za to doba godine. članovi moje obitelji i prijatelji ispunili su galeriju za posjetitelje Senata kako bi me bodrili dok smo ja i kolege stajali pored mramornoga podija i podigli desnu ruku kako bismo položili dužnosničku zakletvu. U staroj dvorani Senata, pridružio sam se svojoj supruzi Michelle i našim dvjema kćerima na opetovanoj ceremoniji i fotografiranju s potpredsjednikom Chenevjem (činjenica je također i toCable-Satellite Public Affairs Network, američka kabelska televizija koja izravno prenosi sjednice američkog Senata i Kongresa, nap. prev.

29da se tada šestogodišnja Malia stidljivo rukovala s potpredsjednikom, dok je tada trogodišnja Sasha, umjesto rukovanja, odlučila pljesnuti svojim dlanovima o njegove prije no što se okrenula kako bi mahnula prema fotoaparatima i kamerama). Poslije sam djevojčice promatrao kako skakuću niz istočne stube Capitola dok su se njihove haljinice, jedna ružičasta, a druga crvena, blago podizale u zrak, a bijeli stupovi Vrhovnog suda činili su savršenu pozadinsku kulisu njihovoj igri. Michelle i ja uzeli smo ih za ruke i nas smo četvero odšetali do Kongresne knjižnice, gdje smo se susreli s nekoliko stotina simpatizera koji su doputovali u cjelodnevni posjet, provevši sljedećih nekoliko sati u neprekidnom nizu rukovanja, zagrljaja, fotografiranja i autograma.Dan osmjehivanja i zahvaljivanja, dostojanstvenosti i pompe - tako je to zacijelo izgledalo posjetiteljima pristiglima na Capitol. No, iako je čitav Washington toga dana dao sve od sebe, kolektivno zastavši kako bi potvrdio kontinuitet naše demokracije, u zraku se ćutila neka ukočenost, neka vrsta spoznaje da takvo raspoloženje neće biti dugoga vijeka. Nakon što su obitelj i prijatelji otišli, nakon što su prijmovi okončani, a sunce utonulo iza zimskoga sivila, ono što je ostalo visjeti u zraku iznad grada bila je izvjesnost jedne, naizgled nepromjenjive činjenice: zemlja, a time i Washington, bila je podijeljena, politički podjeljenija no ikada, joŠ od razdoblja prije Drugoga svjetskog rata.čini se da su predsjednički izbori, a također i razna statistička mjerenja pokazala kako narod diše. Amerikanci su se razilazili oko čitavoga niza problema: u vezi Iraka, poreza, pobačaja, oružja, Deset zapovijedi, homoseksualnih brakova, useljavanja, trgovine, obrazovnog sustava, regulacije zaštite okoliša, veličine vlade te uloge sudova. Postojeća neslaganja bila su k tome žestoka, uza

sljedbenike s obje strane razdjelnice koji nisu bili suzdržani kada je riječ o žučljivim kritikama koje bi upućivali svojim protivnicima. Kosili smo se oko razmjera naših razmimoilaženja, prirode naših neslaganja i razloga koji su do njih doveli. Sve je bilo prijeporno, bilo da je bila riječ o razlogu klimatskih promjena ili o činjenici da se one zbivaju, o veličini deficita ili krivcima koji su za nj odgovorni.Sto se mene tiče, ništa od toga nije bilo u potpunosti iznenađujuće. S distance sam promatrao eskalaciju vašingtonskih političkih okršaja: aferu Irangate i Olivera Northa, Borkovu nominaciju i Willieja Hortona, Clarencea Thomasa i Anitu Hill, Clintonovu pobjedu na izborima i Gingrichevu revoluciju, istragu o Whitewateru i Starru, prestanak rada vlade i postupak za opoziv predsjednika, neprobušeni glasački listići i okršaj između Busha i Gorea. S ostalom publikom gledao sam kako kampanjska kultura metastazira kroz tijelo politike, dok se čitava jedna industrija uvreda - beskonačna i na neki način profitabilna - razvila do te mjere da je zagospodarila kabelskom televizijom, govornim segmentom radija te listom bestselera New York Timesa.30

Tijekom osam godina provedenih u legislaturi Minoisa, donekle sam iskusio način na koji danas valja igrati tu igru. Do vremena kada sam došao u Springfield 1997., republikanska većina u Senatu Illinoisa preuzela je istu onu taktiku koju je predsjednik Predstavničkog doma Gingrich tada primjenjivao kako bi zadržao potpuni nadzor nad Predstavničkim domom Kongresa. Nemoćni da na raspravu proguraju čak i najskromniji amandman, a kamoli da bude usvojen, demokrati bi vikali i urlali i bjesnjeli, a potom bespomoćno stajali i gledali kako republikanci izglasavaju velike porezne olakšice za korporacije, nepravedni su prema radništvu ili drastično reduciraju socijalne službe. S vremenom se Senatskim demokratskim odborom proširila silna ljutnja i moji su kolege pažljivo bilježili svako republikansko omalovažavanje i pogrdu. Šest godina poslije, kada su demokrati preuzeli nadzor, ni republikanci nisu prošli ništa bolje. Neki od starijih veterana sjetno su se prisjećali dana kada su se republikanci i demokrati susretali uvečer kako bi zajedno večerali te bi nekako iznašli kompromis uz odreske i cigare. No, čak i među tim starim liscima, takve bi lijepe uspomene izblijedjele onoga trena kada bi ih politički operativci iz suprotnog tabora odabrali kao metu, preplavljujući njihove okruge poštom u kojoj ih optužuju za nezakonito djelovanje, korupciju, nekompetenciju i moralnu manjkavost.Ne tvrdim da sam bio tek pasivni promatrač u svemu tome. Politiku sam doživljavao kao surov sport i nisu me smetali niti oštri laktovi niti povremeni udarci iz mrtvoga kuta. Ali, budući da sam se nalazio u izrazito demokratskome okrugu, bio sam pošteđen onoga najgorega republikanskog vrijeđanja. U nekim prilikama udružio bih se čak i s nekima od najkonzervativnijih kolega kako bismo radili na nekome segmentu zakonodavstva, a događalo se i da smo uz partiju pokera ili pivo zaključili kako imamo više toga zajedničkoga no što smo spremni priznati u javnosti. To vjerojatno objašnjava zbog čega sam, tijekom godina provedenih u Springfieldu, ustrajao na stajalištu da politika može biti drugačija te da su birači željni nečega drugačijeg, da su umorni od izvrtanja činjenica, vrijeđanja i lakonskoga rješavanja složenih problema; na tome da bi ih - kada bih mogao izravno doprijeti do birača, problemima pristupiti onako kako ih doživljavam, objasniti mogućnosti na što je moguće izravniji način - tada njihov osjećaj za poštenu igru i zdrav razum privukli. Kada bi dovoljan broj ljudi preuzeo taj rizik, mislio sam, tada bi se zbila promjena nabolje kako u politici zemlje, tako i u njezinim strategijama. S takvim sam stavom ušao u utrku za Senat 2004. Tijekom trajanja kampanje dao sam sve od sebe da govorim ono što mislim, da sve bude kako valja te da se usredotočim na bit. Kada sam pobijedio na demokratskim predizborima a zatim i na općim izborima, i to na oboma uz znatnu prednost, bio sam u napasti povjerovati da sam dokazao kako sam bio u pravu.

31Ipak, postojao je jedan problem: moja je kampanja bila toliko uspješna da se doimala kao slučajnost. Politički će promatrači primijetiti da, što se tiče sedmorice predizbornih demokratskih kandidata, ni jedan od nas nije emitirao negativan TV-spot. Najbogatiji od svih kandidata

- bivši trgovac težak barem 300 milijuna dolara - uložio je 28 milijuna dolara, uglavnom na pozitivno intonirane oglase, tek da bi doživio poraz u posljednjim tjednima zbog neugodne dokumentacije o razvodu braka koje se dočepao tisak. Moj republikanski suparnik, pristali i bogati bivši partner Goldmana Sacha koji je postao nastavnik u siromašnome dijelu grada, od samoga je početka stao napadati moj dosadašnji rad, no prije nego što je njegova kampanja imala prilike uzeti maha, i njega je onemogućio njegov vlastiti skandal vezan uz razvod. Veći dio mjeseca putovao sam Illinoisom bez ikakvih daljnjih napada prije nego što su me odabrali da održim uvodno izlaganje na Nacionalnoj demokratskoj konvenciji- bila je riječ o sedamnaestominutnomne izvješću na nacionalnoj televiziji, bez prekida. Na koncu je republikanska stranka Illinoisa, neshvatljivo, izabrala za mojega suparnika bivšega predsjedničkoga kandidata Alana Kevesa, čovjeka koji nije nikada živio u Illinoisu i koji se pokazao toliko žestokim i nepopustljivim da su ga se bojali čak i konzervativni republikanci. Nakon toga su me neki izvjestitelji proglasili najsretnijim političarem u svih pedeset država. Privatno, neki od mojih službenika razljutili su se zbog takve ocjene, zaključivši kako ona obezvrjeđuje veliki trud koji smo uložili kao i privlačnost naše poruke. Ipak, nije imalo smisla nijekati moju gotovo sablasnu sreću. Bilo je to neuobičajeno, posve neobično; poznavateljima političkih prilika moja pobjeda nije ništa dokazivala.Nije stoga čudno da sam se, stigavši u Washington toga siječnja, osjećao kao novajlija koji se pojavljuje nakon utakmice, u besprijekornom dresu, žudeći da zaigra, čak i dok njegovi blatom umrljani suigrači viđaju svoje rane. Dok sam bio uposlen oko intervjua i fotoseansi, pun plemenitih zamisli o tome kako je potrebno manje strančarenja i žučljivosti, demokrati su bili poraženi na svim poljima - u predsjedništvu, Senatu, Predstavničkome domu. Svojim kolegama demokratima bio sam itekako dobrodošao; moju su pobjedu nazivali jednom od nekoliko naših uporišta. Na hodnicima, međutim, ili tijekom stanki u vijećnici, povukli bi me u stranu i podsjetili na to kako danas izgledaju tipične kampanje u Senatu.Pričali su mi o njihovu poraženome vođi Tomu Daschleu iz Južne Dakote koji je doživio da ga blate negativni oglasi vrijedni milijune dolara - novinski oglasi preko cijele stranice i televizijski spotovi iz dana u dan su njegovim susjedima govorili o tome kako on podupire ubijanje beba i muškarce u vjenčanicama, nekoliko njih čak je natuknulo i to da je loše postupao sa svojom prvom suprugom, unatoč činjenici da je ona32

putovala u Južnu Dakotu kako bi mu pomogla da ga ponovo izaberu. Prisjetili su se i Maxa Clelanda, bivšeg zastupnika iz Georgije, ratnoga veterana koji je pretrpio tri amputacije i koji je smijenjen s dužnosti u prethodnome krugu nakon što su ga optužili za nedostatni patriotizam, za to da pomaže i potiče Osamu bin Ladena.A bio je tu i sitni problem skupine veterana nazvane Swift Boat Veterans for Truth1: šokantna je bila učinkovitost kojom je nekoliko dobro plasiranih konzervativnih oglasa i skandiranja odlikovanoga ratnog vijetnamskoga heroja uspijevalo preobraziti u bojažljivoga pacifista.Nema sumnje da je bilo i republikanaca koji su se osjećali zlostavljanima na sličan način. Vjerojatno su novinski uvodnici koji su se pojavili toga prvoga tjedna zasjedanja imali pravo; vjerojatno je bilo došlo vrijeme da zaboravimo izbore, da obje stranke zanemare svoje animozitete i protuargumente te da se, makar na godinu-dvije, posvete vođenju zemlje. Možda bi to bilo i moguće da izbori nisu bili tako blizu, ili da rat u Iraku nije i nadalje bjesnio, ili da se interesne skupine, stručnjaci i svi vidovi medija nisu željeli okoristiti dolijevanjem ulja na vatru. Možda bi stanje mira dovelo do drugačije Bijele kuće, one koja bi u manjoj mjeri bila predana vođenju neprekidne kampanje - Bijele kuće u kojoj bi pobjeda u omjeru 51:48 bila doživljena kao povod za poniznost i kompromis, a ne za neosporivi mandat.No, kakvi god da su uvjeti bili potrebni za takvo popuštanje napetosti, 2005. nije ih bilo. Nisu bili mogući ustupci, ni iskazi dobre volje. Dva dana nakon izbora, predsjednik Bush pojavio se pred kamerama i obznanio da posjeduje politički kapital te kako ga namjerava iskoristiti. Istoga dana, konzervativni aktivist Grover Norquist, ne obazirući se na dostojanstvo javne dužnosti, primijetio

je, u vezi sa situacijom u kojoj su se našli demokrati, da će vam „svaki farmer kazati kako određene životinje trčkaraju uokolo i neugodne su, ali kada ih se dovede u red, tada su sretne i smirene". Dva dana nakon moje zakletve, kongresnica Stephanie Tubbs Jones iz Clevelanda ustala je u Predstavničko me domu kako bi osporila potvrdu izjašnjavanja elektora iz Ohija, iznijevši litaniju o biračkim nepravilnostima koje su se pojavile u toj državi na dan izbora. Republikanci iz stranačke baze negodovali su („Ne znaju gubiti", čuo sam neke od njih kako mrmljaju), no predsjednik Predstavničkoga doma Hastert i vođa većine u Predstavničkom domu DeLay zurili su sa svojega podija ledena lica, smireni spoznajom kako imaju i glasove i čekić. Senatorica Barbara Boxer iz Kalifornije potpisala je prigovor i kada smo se vratili u dvoranu Senata, dao sam svoj prvi glas, uz još sedamdeset2 Politička skupina veterana osnovana za predsjedničke kampanje 2004. s ciljem da naštete kampanji Johna Kerrvja, nap. prev

33troje od sedamdeset četvero ostalih, koji su glasovali toga dana, da George W. Bush bude postavljen u drugome mandatu kao predsjednik Sjedinjenih Država.Nakon toga glasovanja slijedio je prvi niz telefonskih poziva i negativne pošte na moje ime. Uzvratio sam telefonske pozive nekima od svojih nezadovoljnih demokratskih pristaša, uvjeravajući ih da sam upoznat s problemima u Ohiju i kako mislim da istraga jest u redu, ali i kako i nadalje vjerujem da je George Bush pobijedio na izborima i kako ne smatram da sam se prodao ili priklonio drugoj opciji samo dva dana nakon stupanja na dužnost. Istog tog tjedna naletio sam na senatora Zella Millera koji je bio pred umirovljenjem, mršavoga demokrata iz Georgije, oštra pogleda, koji je bio član povjerenstva Uprave za nacionalnu obnovu, te koji je postao ogorčen na Demokratsku stranku, podupirao Georgea Busha i iznio furiozno uvodno izlaganje na Nacionalnoj republikanskoj konvenciji - otvoreni verbalni napad na perfidnost Johna Kerryja i njegovu tobožnju slabost spram pitanja nacionalne sigurnosti. Naš je dijalog bio kratak, ispunjen neizrečenom ironijom - stari južnjak na zalazu političke karijere i mladi crnački sjevernjak na početku, što je kontrast koji je tisak uočio prilikom naših zasebnih izlaganja na konvenciji. Senator Miller bio je vrlo blagonaklon i poželio mi sreću na mojemu novome radnom mjestu. Poslije će me spomenuti u jednome odlomku svoje knjige A Deficit Of Decency {Manjak poštenja, nap. prev.) u kojemu je moj govor nazvao jednim od najboljih koje je čuo, primijetivši potom - uz, pretpostavljam, prepredeni osmijeh - kako ni taj govor nije mogao biti od velike pomoći što se tiče pobjede na izborima.Drugim riječima: moj je čovjek izgubio. Pobijedio je čovjek Zella Millera. Bila je to neumoljiva, hladna politička zbilja. Sve ostalo bili su tek osjećaji.Moja će vam supruga kazati kako po prirodi nisam osoba koja se puno uzbuđuje oko ičega. Kada vidim Ann Coulter ili Seana Hannityja kako viču s televizijskoga ekrana, teško da ih mogu shvatiti ozbiljno; iako se uistinu pitam tko bi želio provoditi svoje dragocjene večeri u društvu takvih gunđala. Kada mi demokrati prilaze na svečanostima postojano tvrdeći kako živimo u najgoremu političkome razdoblju, da fašizam koji se širi pojačava svoj stisak oko naših vratova, tada ponekad spomenem Amerikance japanskoga podrijetla pod vlašću Franklina Delanoa Roosevelta, Zakon o strancima i ugrožavanju sigurnosti države pod vlašću Johna Adamsa, ili stotinu godina linčovanja pod nekoliko desetaka administracija, što je sve po svoj prilici moralo biti gore od situacije danas, i predložim da svi duboko udahnemo. Kada me ljudi prilikom svečanih večera pitaju kako uopće mogu funkcionirati u aktualnome političkom okružju, uza sve negativne kampanje i osobne napade,34

ponekad spomenem Nelsona Mandelu, Aleksandra Solženjicina ili nekoga od momaka u nekome od kineskih ili egipatskih zatvora. činjenica je da uvrede na vaš račun nisu najgore što vam se može dogoditi.Ipak, nisam imun na ojadenost. Poput većine Amerikanaca, teško mi se oteti dojmu da je naša demokracija danas pošla naopako i to na ozbiljan način. Ne radi se tu samo o procjepu koji je nastao između naših deklarativnih ideala kao nacije i stvarnosti kojoj svjedočimo svakoga dana. Na ovaj ili

onaj način, taj je procjep prisutan u Americi još od njezina osnutka. Vođeni su ratovi, provođeni zakoni, reforme sustava, organizirani su sindikati i prosvjedi kako bi raskorak između obećanja i prakse bio što manji.Ne, ono što uistinu zabrinjava raskorak je između veličine naših izazova i uskogrudnosti naše politike - lakoća kojom nas od bitnih pitanja odvraćaju sitnice i trivijalnosti, naše kronično izbjegavanje teških odluka, naša prividna nesposobnost da iznađemo djelotvorni konsenzus kako bismo se uhvatili u koštac s bilo kojim značajnim problemom. Poznato nam je da nam globalna tržišna utakmica - da ne spominjem svaku istinsku predanost vrednotama jednakih mogućnosti i poboljšanja socioekonomske situacije - nameće potrebu da revidiramo naš obrazovni sustav od vrha do dna, nadopunimo naš nastavnički korpus, pojačamo podučavanje matematike i prirodnih znanosti te spasimo siromašnu gradsku djecu od nepismenosti. Tomu unatoč, dojam je kako je naša debata o obrazovanju zapela između onih koji žele ogoliti sustav javnoga školstva i onih koji zagovaraju neobranjivi status quo, između onih koji tvrde da novčana sredstva nisu bitna za obrazovanje i onih koji žele više sredstava bez ikakva dokaza da će ona biti valjano iskorištena.Znamo da je naš sustav zdravstvene skrbi u kolapsu: odviše je skup, krajnje neučinkovit i loše usklađen s gospodarstvom koje se više ne zasniva na zaposlenju koje je moguće zadržati tijekom čitava života, sustav je to koji Amerikance koji naporno rade izlaže kroničnoj nesigurnosti i mogućoj neimaštini. No, iz godine u godinu događa se da političko poigravanje rezultira neaktivnošću, izuzev 2003., kada smo dobili prijedlog zakona o lijekovima na recept, koji je nekako uspio spojiti najgore aspekte javnoga i privatnog sektora - nabijanje cijena i birokratsku konfuziju, rupe u pokrivenosti osiguranjem i zapanjujući račun za porezne obveznike.Znamo da je borba protiv međunarodnoga terorizma istovremeno i oružana borba i sukob ideja, da naša dugoročna sigurnost ovisi kako o razboritom projiciranju vojne sile, tako i o većoj suradnji s ostalim nacijama te da je rješavanje problema globalnoga siromaštva i posrnulih zemalja od životne važnosti za našu naciju, a ne tek pitanje dobročinstva. Međutim, pratimo li većinu naših debata o vanjskoj politici, mogli bismo povjerovati da su nam na raspolaganju samo dvije opcije - ratovanje iliODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA35izolacionizam.Vjeru smatramo izvorom utjehe i razumijevanja, ali možemo vidjeti da naše izražavanje vjere sije razdor; sebe doživljavamo kao snošljiv narod dok istovremeno rasne, vjerske i kulturalne tenzije siju metež. A umjesto nastojanja za uklanjanjem tih tenzija, odnosno smirivanjem postojećih konflikata, naša ih politika raspiruje, eksploatira i unosi dodatne podjele medu nas.Oni od nas koji su u vladi privatno će priznati da postoji jaz između politike kakvu imamo i politike kakva nam je potrebna. U svakome slučaju, demokrati nisu zadovoljni aktualnom situacijom, budući da se, barem trenutačno, nalaze na gubitničkoj strani. Njima dominiraju republikanci koji, zahvaljujući izborima koji pobjedničkoj strani omogućuju sve pogodnosti, nadziru svaki ogranak vlade i nije im nužno činiti kompromise. Promišljeni republikanci ne bi, međutim, smjeli biti odviše samouvjereni, jer, premda su demokrati imali poteškoća u nastojanju da pobijede, čini se kako republikanci - koji su izbore dobili na temelju obećanja koja se često kose s realnošću (smanjivanje poreza bez smanjivanja troškova uslužnih djelatnosti, privatizacija socijalne skrbi bez promjena u povlasticama, rat bez žrtava) - nisu kadri voditi zemlju.Uza sve to, u javnosti je rijetko moguće naići na ozbiljnije propitkivanje vlastite savjesti na obje strane razdjelnice, pa čak i na kakvo-takvo prihvaćanje odgovornosti za nastalu pat-poziciju. Umjesto toga, slušamo odbacivanje kritika i imenovanje krivaca, ne samo tijekom kampanja, već na to nailazimo i u uvodnicima, na stalcima s knjigama ili u neprestano rastućem univerzumu blogosfere. Ovisno o ukusu, naša je situacija prirodni rezultat radikalnoga konzervativizma ili izopačenoga liberalizma, Toma DeLaya ili Nancy Pelosi, velikih naftnih tvrtki ili lakomih odvjetnika, religioznih fanatika ili homoseksualnih aktivista, Fox Newsa ili New York Timesa. Koliko se uspješno plasiraju takvi prikazi događaja, suptilnost argumenata i kakvoća dokaza, varirat će od autora do autora i ne kanim zanijekati svoju naklonost viđenju događaja koje nude demokrati,

ni svoje uvjerenje kako su argumenti liberala češće utemeljeni na razboritosti i činjenicama. Međutim, u pročišćenome obliku, tumačenja i desnice i ljevice postala su podudarna. Riječ je o teorijama zavjere, o tome kako je Amerikom zavladala neka tajna organizacija. Poput svih dobrih teorija zavjere, oba prikaza sadrže dostatnu količinu istine kako bi bila uvjerljiva onima koji su predisponirani da u njih povjeruju, ne priznavajući pritom ni jednu proturječnost koja bi mogla poljuljati te pretpostavke. Svrha tih teorija nije razuvjeriti suprotnu stranu, nego je cilj održati njihove baze nestabilnima i uvjerenima u ispravnost njihovih načela - te dovabiti upravo onoliko novih pristaša koliko je dovoljno da se suparnika natjera na pokornost.Naravno, postoji još jedna priča koju valja ispripovijedati, ona koja36

pripada milijunima Amerikanaca koji se bave svojim poslovima iz dana u dan. Oni su na svojim radnim mjestima ili u fazi traženja zaposlenja, pokreću vlastite poslove, pomažu svojoj djeci oko domaćih zadaća i muku muče s visokim računima za plin, nedostatnom zdravstvenom zaštitom te mirovinom koju je negdje neki stečajni sud proglasio neostvarivom. Ti ljudi na budućnost gledaju s nadom, ali istovremeno i sa strahom. Njihovi su životi ispunjeni proturječjima i dvoznačnošću. Zbog toga što politika naizgled progovara tako malo o onome kroz što prolaze- zbog toga što shvaćaju da je politika danas biznis, a ne misija, a ono što dospije na dnevni red za debatiranje tek je nešto više od puke predstave- povlače se u sebe, daleko od sve buke i beskrajnoga razglabanja.Vlada koja će istinski predstavljati te Amerikance - koja će istinski služiti tim Amerikancima - morat će primijeniti drugačiju vrstu politike. Ta će politika morati odražavati naše živote onako kako ih uistinu živimo. Ona neće biti unaprijed upakirana, spremna da je se ugrabi s police poput kakva gotova proizvoda. Morat će biti sazdana od najboljih komponenti naših tradicija i trebat će uzeti u obzir i mračnije aspekte naše povijesti. Bit će nužno da shvatimo kako je došlo do svega ovoga, u ovoj zemlji ratujućih frakcija i plemenskih neprijateljstava. Bit će također potrebno da se podsjetimo, unatoč svim našim razlikama, koliko toga dijelimo: zajednička nadanja, zajedničke snove, neraskidivu povezanost.Jedna od prvih stvari koju sam uočio prilikom svojega dolaska u Washington, relativna je srdačnost medu starijim članovima Senata: redovita ljubaznost koja rukovodi svakom interakcijom između Johna Warnera i Roberta Byrda, ili iskreno prijateljstvo između republikanca Teda Stevensa i demokrata Daniela Inouyea. Cesto se govori kako su ti ljudi posljednji izdanci vrste koja odumire, ljudi koji ne samo da obožavaju Senat već koji utjelovljuju jedan vid politike koji nije toliko stranački agresivan. Zapravo je riječ o jednoj od rijetkih stvari u kojoj se konzervativni i liberalni komentatori slažu, jednoj predodžbi o vremenu prije pada, zlatnome dobu Washingtona kada je, neovisno od tome koja je stranka bila na vlasti, uljudnost prevladavala, a vlada funkcionirala. Jedne večeri, prilikom službenoga prijama, zapodjenuo sam razgovor s jednim starim vašingtonskim službenikom koji službuje na Capitolu i uokolo njega već gotovo pedeset godina. Pitao sam ga za njegovo mišljenje o tome što je zaslužno za tu razliku u ozračju kakvo prevladava danas u odnosu na prošla vremena.„To je generacijski uvjetovano", kazao mi je bez oklijevanja. „Nekoć su gotovi svi koji su imali ikakvu moć u Washingtonu bili u Drugome svjetskom ratu. Ponekad bismo se žestoko sukobili oko raznih pitanja. Mnogi su od nas bili iz različitih sredina, različitih četvrti, bilo je različitih

37političkih filozofija. Ali, kada je bila riječ o ratu, svi smo imali nešto zajedničko. To je zajedničko iskustvo razvilo određeno povjerenje i poštovanje. Pomoglo je da izgladimo naše razlike i budemo učinkoviti."Slušajući toga starca kako se prepušta uspomenama, prisjećajući se Dwighta Eisenhowera i Sama Rayburna, Deana Ashtona i Everetta Dirksena, nisam se uspio oduprijeti tomu da me uvuče u maglovit portret koji je oslikao, o vremenu koje je prethodilo dvadesetčetvero-satnim ciklusima vijesti i neprestanim donacijama, vremenu u kojemu su ozbiljni ljudi obavljali ozbiljan posao.

Morao sam imati na umu kako njegova sklonost toj minuloj eri uključuje i svojevrsno selektivno pamćenje: iz slike je izbacio prizore južnjačkog odbora koji osporava zakone o građanskim pravima u vijećnici Senata; podmuklu moć makartizma; otupljujuće siromaštvo na koje je Bobby Kennedy nastojao ukazati uoči svoje smrti; odsustvo žena i manjina u sferama moći.Shvatio sam također da je kombinacija jedinstvenih okolnosti pridonijela stabilnosti vladajućega konsenzusa kojega je i on bio dio: nije se radilo samo o zajedničkome iskustvu sudjelovanja u Drugome svjetskome ratu nego također i o gotovo jednome jednoglasju do kojega su doveli hladni rat i sovjetska prijetnja i, što je možda još važnije, neupitne dominacije američkoga gospodarstva tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, dok su se Europa i Japan s mukom izvlačili iz poslijeratnih ruševina. Ipak, nema sumnje da je američka politika u godinama nakon svršetka Drugoga svjetskog rata bila kudikamo manje ideološki obojena - a značaj stranačke pripadnosti kudikamo bezobličniji - nego što je to slučaj danas. Demokratska koalicija koja je nadzirala Kongres tijekom većega dijela tog razdoblja bila je kombinacija sjevernjačkih liberala poput Huberta Humphreyja, konzervativnih južnjačkih demokrata poput Jamesa Eastlanda i onih lojalista za koje su mašinerije velikih gradova odabrale da ih uzdignu. Ono što je tu koaliciju održavalo na okupu bio je gospodarski populizam New Deala - vizija pravednih primanja i pogodnosti, pokroviteljstva i javnih radova te životnoga standarda koji je neprestance rastao. Pored toga, ta je koalicija kultivirala određenu filozofiju tolerancije: filozofiju koja počiva na mirenju s rasnim potlači-vanjem na Jugu, pa čak i njegovu aktivnome promicanju; filozofiju koja je ovisila o kulturi u širemu smislu u kojoj društvene norme - priroda seksualnosti, recimo, ili uloga žene - većinom nisu dovođene u pitanje; kulturi koja još nije posjedovala vokabular kojim bi izazvala nelagodu, a kamoli političke prijepore, u svezi takvih pitanja.Tijekom pedesetih i ranih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, Republikanska stranka također je tolerirala kojekakve filozofske rascjepe - između zapadnoga libertarijanizma Barryja Goldwatera i istočnoga paternalizma Nelsona Rockefellera; između onih koji su pamtili repu-blikanstvo Abrahama Lincolna i Teddyja Roosevelta, koje je obuhvaćalo38

federalni aktivizam, i onih koji su slijedili konzervativizam Edmunda Burkea, koji je preferirao tradiciju umjesto socijalnog eksperimentiranja. Udovoljavanje tim regionalnim razlikama, kao i razlikama u temperamentu spram pitanja kao što su građanska prava, federalno uređenje ili čak porezi, nije bilo baš jednostavno. No, kao što je to bio slučaj i s demokratima, uglavnom je gospodarski interes bio taj koji je Republikansku stranku držao na okupu, filozofija slobodnoga tržišta i fiskalnih ograničenja koja je mogla biti privlačna svim svojim sastavnim dijelovima, od provincijskoga skladištara do upravitelja ladanjskoga kluba. (Republikanci su možda prihvatili gorljiviji oblik antikomunizma u pedesetim godinama, ali, kao što je John F. Kennedy uspio dokazati, demokrati su prilikom svakih izbora kada je o tome riječ bili itekako spremni zvati'i podići ulog Republikanske stranke.)Upravo su šezdesete godine bile razdoblje u kojemu su okončana takva politička poravnavanja, iz razloga i na načine koji su dobro dokumentirani. Isprva je došlo do uvođenja građanskih prava, pokreta koji je, čak i tijekom svoje rane, sretne faze, temeljito osporavao postojeću društvenu strukturu i natjerao Amerikance da se svrstaju na jednu od strana. Lyndon Johnson na koncu je odabrao desnu stranu u tome okršaju, ali kao južnjački sin, razumio je bolje od većine ostalih cijenu koju je taj izbor podrazumijevao: nakon potpisivanja Zakona o građanskim pravima iz 1964., kazao je svojemu asistentu BÜlu Moyersu da je tim potezom pera upravo predao Jug Republikanskoj stranci za doglednu budućnost.Zatim su nastupili studentski prosvjedi protiv rata u Vijetnamu i nagovještaj da Amerika nije uvijek u pravu, da naše inicijative nisu uvijek opravdane - da nova generacija ne želi platiti nikakvu cijenu niti nositi ikakav teret odluka koje bi mogli diktirati pripadnici starije generacije.Potom, kada su se u zidovima statusa quo pojavile pukotine, kroz njih se stao provlačiti svaki vid onoga što nazivamo „autsajder": Latinoamerikanci, hipiji, Pantere3, samohrane majke koje primaju socijalnu pomoć, homoseksualci, svi su se oni stali zauzimati za svoja prava, svi su ustrajali na

priznanju, svi su zahtijevali svoje mjesto za stolom i svoj komadić kolača.Trebalo je proći nekoliko godina da se logika tih pokreta istroši. Nixonova južnjačka strategija, njegovo suprotstavljanje prisilnome pre-voženju djece u škole koje je propisao sud4 i obraćanje šutljivoj većini,3 crnačka organizacija Crne pantere; bjelačka organizacija Bijele pantere, nap. prev.4 godine 1971. američki Vrhovni sud presudio je da gradovi, kako bi se u školama postigla socijalna i rasna izmiješanost, smiju provoditi obvezno upisivanje djece u škole po rasnom, a ne po geografskom načelu, zbog čega su mnoga djeca školskim autobusima morala biti prevožena u udaljene Škole, nap. prev.ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA39ubrzo su se isplatili na izborima. No njegova vodeća filozofija nije se nikada pretočila u čvrstu ideologiju - ipak je bila riječ o Nixonu, koji je inicirao prve federalne afirmativne akcijske programe i potpisao ozakonjenje Agencije za zaštitu okoliša i Uprave za zaštitu i zdravlje na radu. Jimmy Carter pokazat će kako je moguće kombinirati potporu za građanska prava s demokratskom porukom koja je bila više tradicionalno konzervativna; a unatoč neposluhu u njihovim redovima, većina južnjačkih demokratskih kongresnika koji su odlučili ostati u stranci zadržat će svoje funkcije zahvaljujući snazi položaja, pomažući demokratima da zadrže nadzor barem nad Predstavničkim domom Kongresa.Međutim, tektonske ploče države su se pomakle. Politika nije više bila samo financijsko, nego također i moralno pitanje, podložno moralnim imperativima i moralnim apsolutima. Ta je politika bila izrazito osobne naravi, ubacujući se u sve interakcije - bilo između crnaca i bijelaca, bilo između spolova - i uplićući se u svako zahtijevanje prava ili u odbacivanje autoriteta. Sukladno tome, liberalizam i konzervativizam bili su sada definirani u ljudskoj imaginaciji više kroz klase nego kroz stavove- pozicijom koju biste zauzeli prema tradicionalnoj kulturi i kontrakul-turi. Sada je bilo važno ne samo što ste mislili o pravu na štrajk ili o kolektivnome oporezivanju nego također i što ste mislili o seksu, drogi i rock'n'rollu, rimokatoličkoj misi ili o zapadnome kanonu. Bijelim etničkim biračima na sjeveru i bijelcima s juga općenito taj se novi liberalizam nije činio naročito smislenim. Nasilje na ulicama te izgovori za to nasilje u intelektualnim krugovima, crnci koji doseljavaju u susjednu kuću i djeca bijelaca koju se razvozi diljem grada, paljenje zastava i pljuvanje po ratnim veteranima, sve je to naizgled vrijeđalo i obezvrjeđivalo, ako ne i izravno napadalo, sve ono - obitelj, vjeru, zastavu, susjedstvo i, za neke barem, privilegij bijelaca - do čega su najviše držali. Kada je, sred toga zbrkanoga vremena, nakon atentata i gradova u plamenu te gorka poraza u Vijetnamu ekonomska ekspanzija ustuknula pred zatvaranjem plinovoda i elektrana, a najbolje što je Jimmy Carter mogao predložiti bilo je gašenje termostata, baš kad je skupina iranskih radikala dodatno pogoršala situaciju s OPEC-om - velik dio koalicije New Deala stao je tražiti novo političko utočište.Oduvijek sam osjećao neobičnu povezanost s razdobljem šezdesetih godina. Na određeni sam način izvorni produkt toga vremena: moj život ne bi bio moguć, moje mogućnosti zapriječene, da nije bilo društvenih previranja koja su se tada zbivala. Međutim, u to sam vrijeme bio premlad da bih posve shvatio prirodu tih promjena, previše udaljen- budući da sam živio na Havajima i u Indoneziji - da bih spoznao njihove posljedice za američku psihu. Velik dio onoga što sam apsorbirao iz toga razdoblja filtrirano je zahvaljujući mojoj majci, koja se do kraja40

svojega života ponosno deklarirala kao zakleti liberal. Pokret za građanska prava na osobit je način nadahnuo njezinu naklonost; kada god je za to bilo prilike, nastojala bi u mene usaditi vrijednosti koje je u tome vidjela: snošljivost, jednakost, potporu obespravljenima.U mnogočemu je, međutim, majčino poimanje šezdesetih bilo ograničeno, kako zbog udaljenosti (američko je tlo napustila I960.), tako i zbog njezina nepopravljiva, dobrodušna romantizma. U

intelektualnome je smislu nastojala shvatiti Black Power5 ili SDS6 ili one svoje prijateljice koje su prestale brijati noge, ali bijes i opozicijski duh naprosto nisu bili dio nje. U emocionalnome je smislu njezin liberalizam zauvijek ostao u godištima koja su prethodila 1967., njezino je srce bilo vremenska kapsula ispunjena prizorima programa osvajanja svemira, Korpusa mira7, Slobodnih vožnji8, Mahalije Jackson i Joan Baez.Dakle, tek kada sam bio nešto stariji, tijekom sedamdesetih godina, počeo sam cijeniti razmjere do kojih su se - za one koji su na izravniji način iskusili neke od plodonosnih događanja u šezdesetim godinama - stvari morale tada oteti nadzoru. Shvaćao sam to dijelom i zbog gunđanja mojih bake i djeda s majčine strane, dugogodišnjih demokrata koji su priznavali da su 1968. glasovali za Nixona, što je moja majka doživjela kao čin izdaje preko čega im nikada nije prešla. Moje je poimanje šezdesetih nastalo uglavnom kao rezultat mojih vlastitih istraživanja, jer je moje adolescentsko buntovništvo iskalo opravdanje u političkim i kulturalnim mijenama koje su u to vrijeme, sedamdesetih, već stale jenjavati. Tijekom svojih tinejdžerskih godina bio sam fasciniran dioni-zijskom naravi te ere, dostupnošću užitaka za svakoga te sam knjigama, filmovima i glazbom upio viziju šezdesetih godina vrlo različitu od one o kojoj je pripovijedala moja majka: prizore Hueya Newtona, Nacionalne demokratske konvencije iz 1968., sajgonskoga zračnog mosta i koncerta Stonesa u Altamontu. Iako nisam imao neposredna povoda za podizanje revolucije, unatoč tomu sam odlučio da i sam mogu biti buntovnik po stilu i stavu, ne obazirući se na pametovanje onih iznad tridesete.Naposljetku je moje prkošenje autoritetu preraslo u nesputano prepuštanje užicima i autodestruktivnost i do vremena mojega upisa na fakultet, stao sam shvaćati kako svako pobijanje konvencija u sebi krije vjerojatnost vlastite neumjerenosti i vlastitu pravovjernost. Stao sam preispitivati svoje pretpostavke i prisjetio se onih vrednota na koje su mi ukazivali majka, baka i djed.5 crnački politički pokret, nap. prev.6 Students for a Democratic Society, studentski aktivistički pokret, nap. prev.7 američka vladina organizacija za suradnju i pomoć zemljama u razvoju, nap. prev.8 prilikom kojih su se skupine crnaca i bijelaca vozile zajedno autobusima po jugu SAD-a kako bi se suprotstavile segregaciji, nap. prev.

41Kroz taj spori, isprekidani proces selektiranja onoga u što vjerujem, potiho sam počeo registrirati onaj trenutak prilikom rasprava u spavaonici studentskoga doma kada bismo moji prijatelji s fakulteta i ja prestali razmišljati i zašli u područje licemjerja: trenutak u kojemu bismo odviše olako osuđivali kapitalizam, odnosno američki kapitalizam, proklamirali nesputanost ograničenjima nametnutima monogamijom ili religijom, bez potpunog razumijevanja vrijednosti tih ograničenja, a ulogu žrtve prigrlili odveć hitro, kao instrument odbacivanja odgovornosti, ili kao afirmaciju vlastitog prava, odnosno prava na moralnu nadmoć spram onih koji nisu u jednakoj mjeri žrtve.Sve to možda objašnjava zbog čega sam shvaćao privlačnost Ronalda Reagana, premda sam bio uznemiren njegovim izborom za predsjednika SAD-a 1980. i premda sam bio sumnjičav spram njegove john-waynov-ske poze oca koji je uvijek u pravu, njegova anegdotalna pristupa i njegovih bezrazložnih nasrtaja na siromašne. Bila je riječ o istoj vrsti privlačnosti kakvu su za mene imale vojne baze dok sam kao dječak živio na Havajima, s njihovim urednim ulicama i dobro nauljenom mašinerijom, besprijekornim uniformama i još besprjekornijim salutiranjima. Bilo je to slično zadovoljstvu koje još i danas osjećam prilikom gledanja bejzbolske utakmice, odnosno koje osjeća moja supruga dok gleda reprize Dick Van Dyke Showa. Reagan se obraćao Amerikancima koji su žudjeli za redom, našoj potrebi da vjerujemo kako nismo tek podvrgnuti slijepim, bezličnim silama, nego da možemo oblikovati naše individualne i kolektivne sudbine, za što je potrebno iznova otkriti tradicionalne vrline poput pregalaŠtva, patriotizma, osobne odgovornosti, optimizma i vjere.činjenica da je Reaganova poruka naišla na tako receptivnu publiku mnogo je govorila, ne samo o njemu kao komunikatoru nego također i o neuspjesima liberalne vlade tijekom razdoblja gospodarske stagnacije, koja glasače, pripadnike srednjega sloja, nije uspjela uvjeriti da se bori za

njih. Također je činjenica da je vlada na svim razinama postala suviše nehajna kada je bilo riječ o trošenju novca poreznih obveznika. Birokracije su prečesto bile previše nemarne spram troškova svojih mandata. Velik dio liberalne retorike naizgled je više vrednovao prava i ovlasti od dužnosti i odgovornosti. Reagan je možda pretjerao kritizirajući grijehe socijalne države i liberali su svakako imali pravo kada su prigovarali da njegova domaća politika ide uvelike na ruku gospodarskim elitama, jer korporacijski su pljačkaši ostvarivali pristojan profit u osamdesetima dok su sindikati bili u kolapsu, a dohodak prosječnoga radnika zamrznut.Unatoč tomu, Reagan je Amerikancima ponudio osjećaj zajedničkoga cilja obećavši im da će se prikloniti onima koji marljivo rade, poštuju zakone, skrbe o svojim obiteljima i vole svoju zemlju, a to, čini se, liberali više nisu bili u stanju postići. Sto su više njegovi kritičari rogoborili,42

tim su više preuzimali ulogu koju im je on bio i namijenio - nesuvisle skupine izvan politički korektnih elita.Ono što me zapanjuje nije to da je politička formula koju je razvio Reagan djelovala u to vrijeme, već koliko se trajnom pokazala predodžba čije je promicanje i sam poticao. Usprkos tome Što je od tada proteklo četrdeset godina, halabuka iz šezdesetih i reakcije koje su uslijedile i nadalje pokreću naš politički diskurs. Ta činjenica dijelom naglašava do koje su mjere muškarci i žene koji su stasali u to doba zacijelo duboko proživljavali sukobe toga razdoblja, kao i stupanj do kojega su prijepori te ere shvaćani ne tek kao političke razmirice nego i kao individualni odabiri koji su određivali osobni identitet i moralno stajalište. Vjerujem kako ona naglašava također i činjenicu da goruća pitanja iz šezdesetih nisu nikada do kraja razriješena. Jarost kontrakulture po svoj se prilici rasplinula, pretočivši se u konzumerizam, odabir životnoga stila i glazbene preferencije umjesto političkih opredjeljenja, međutim, problemi rasne naravi, siromaštva i odnosa među spolovima i nadalje su prisutni.Također je moguće da su te pojave naprosto pripisive razmjerima baby boom-generacije, demografskoj sili koja na politiku vrši jednak utjecaj kakav vrši i na sve ostalo, od potražnje za Viagrom do broja držača za plastične čaše koje proizvođači automobila ugrađuju u vozila. Kakvo god bilo objašnjenje, nakon Reagana su razdjelnice između svega što je republikansko i onoga što je demokratsko, između liberalnoga i konzervativnoga, bile više ideološki obojene no dotad. Vrijedilo je to, naravno, za goruća pitanja poput pozitivne diskriminacije, zločina, socijalne skrbi, pobačaja i vjeronauka u školama, a sve su to bili produžeci ranijih trvenja. Sada je to, međutim, vrijedilo i za svako drugo prijeporno pitanje, bilo ono krupno ili ne, bilo na unutarnjemu ili vanjskome planu, i sva su ona svedena na puki odabir između dviju opcija, odnosno izbora za ili protiv, instant-rješenja. Gospodarska politika više se nije ticala procjenjivanja kompromisa između dva suprotna cilja: produktivnosti i pravedne raspodjele, rasta kolača i njegova rezanja na podjednake dijelove. Mogli ste birati između smanjenja poreza ili povećanja poreza, veće ili manje vlade. Politika okoliša više nije bila stvar održavanja ravnoteže između valjanoga upravljanja našim prirodnim resursima zahtjeva modernoga gospodarstva; ili ste podržavali nesmetani razvitak, busenje, površinsko vađenje ruda i tomu slično, ili ste podupirali kočeću birokraciju i ograničenja koja guše gospodarski rast. Jednostavnost je postala vrlinom u politici općenito, ako ne i u pojedinačnim političkim programima.Ponekad mi se čini da čak ni republikanski vođe koji su u stopu pratili Reagana nisu bili sasvim zadovoljni smjerom u kojem je politika bila krenula. Prema riječima ljudi poput Georgea H. W. Busha i Boba Dolea, retorika polarizacije i politika srdžbe uvije se činila kao nešto štoODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA43je nametnuto, kao način odvlačenja birača od demokratske baze, a ne nužno kao recept prema kojemu se treba upravljati državom.No, za mladu generaciju konzervativnih aktivista koji će se uskoro izdići, za Newta Gingricha, Karla Rovea, Grovera Norquista i Ralpha Reeda, usijana retorika predstavljala je više od kampanjske strategije. Bili su to pravovjerni ljudi koji su mislili ozbiljno kada bi kazali „Nema

novih poreza" ili „Mi smo kršćanska nacija". Zapravo, sa svojim krutim doktrinama, bezobzirnim stilom i pretjeranim osjećajem da im je nanesena šteta, to je novo konzervativno vodstvo sablasno podsjećalo na neke od vođa Nove ljevice iz šezdesetih godina. Kao što je bio slučaj i s njihovim Ijevičarskim pandanima, ta je nova avangarda desne opcije politiku vidjela ne samo kao sraz između dviju suprotnih upravljačkih vizija već i kao sraz između dobra i zla. Aktivisti obiju stranaka stali su smišljati lakmus-testove, popise za provjeru pravovjernosti, što je dovelo do toga da se demokrat koji je propitkivao problem pobačaja osjećao sve usamljenijim, a svaki republikanac koji je promicao nadzor oružja napuštenim. U toj manihejskoj borbi, kompromis se počeo doimati poput slabosti, poput nečega što valja kazniti ili otkloniti. Bili ste uz njih ili protiv njih. Morali ste odabrati kome ćete se prikloniti.Doprinos Billa Clintona jedinstven je po tomu što je nastojao nadići taj ideološki slijepi kolosjek, uvidjevši ne samo da nove konotacije značenja etiketa „konzervativan" i „liberalan" idu na ruku republikancima nego i da su te kategorije neprikladne za hvatanje u koštac s problemima s kojima se suočavamo. Tijekom prve kampanje njegove su se geste spram neprijateljski raspoloženih Reaganovih demokrata9 mogle doimati nespretnima i prozirnima (gdje li je nestala Sister Souljah?)10 ili pak zastrašujuće hladnokrvnima (dopustivši da se provede egzekucija mentalno zaostala robijaša osuđena na smrt uoči važnih preliminarnih izbora). U prve dvije godine prvoga predsjedničkoga mandata bio je prisiljen odustati od nekih temeljnih elemenata svojega programa - univerzalne zdravstvene skrbi, agresivnog ulaganja u odgoj i obrazovanje - koji su mogli trajno preokrenuti dugoročne trendove koji su potkopavali poziciju radničkih obitelji u novome gospodarstvu.Clinton je ipak instinktivno uviđao koliko su mogućnosti nuđene Amerikancima lažne. Shvatio je da bi vladina potrošnja i regulacija, kada bi ih se osmislilo na valjan način, mogle poslužiti kao ključni elementi gospodarskoga rasta, umjesto da ga koče, kao i to na koji bi način tržišta i fiskalna disciplina mogle pridonijeti socijalnoj pravdi. Spoznao je da je9 demokratski glasači koji su glasovali za republikanca R. Reagana ili G. W Busha,nap. prev.10 hip-hop umjetnica i aktivistica od čijih se komentara o rasi u SAD-u B. Clinton ogradio tijekom predsjedničke kampanje 1992., nap. prev.44

za borbu protiv siromaštva, osim društvene, nužna i osobna odgovornost. U njegovu programu - premda ne nužno i u svakodnevnoj politici - Clintonov je treći put išao dalje od kompromisa i dobro se uklapao u pragmatičan, neideološki stav većine Amerikanaca.Doista, pred svršetak Clintonova predsjednikovanja njegove su strategije uživale veliku potporu javnosti koja ih je prepoznala kao napredne, iako su ciljevi bili skromni. U političkome je smislu Clinton iz Demokratske stranke istisnuo neke od ekscesa koje su je sprječavale da pobjedi na izborima. činjenica da popularne strategije nije uspio pretočiti u nešto što bi nalikovalo vladajućoj koaliciji, unatoč gospodarskome procvatu, kazivala je ponešto o poteškoćama demografske naravi s kojima su se susretali demokrati (napose porast broja stanovnika na sve homogenijem republikanskome jugu) te o strukturalnim prednostima koje su republikanci uživali u Senatu, gdje su glasovi dvojice republikanskih senatora iz Wyominga s 493.782 stanovnika vrijedili jednako kao i glasovi dvojice demokratskih senatora iz Kalifornije s 33,871.648 stanovnika.No, taj je neuspjeh također svjedočio o vještini kojom su Gingrich, Rove, Norquist i drugi njima nalik bili kadri konsolidirati i institucionalizirati konzervativni pokret. Usmjerili su neograničene resurse korporacijskih sponzora i bogatih donatora kako bi stvorili mrežu ekspertnih skupina i medijskih centara. Primijenili su vrhunsku tehnologiju u postupku mobiliziranja svoje baze te centralizirali moć u Predstavničkome domu ne bi li pojačali stranačku disciplinu.I uvidjeli su prijetnju koju je Clinton predstavljao za njihovu viziju dugoročne konzervativne većine, što pojašnjava silinu kojom su se na njega okomili. Jasnije je također i zašto su toliko vremena uložili napadajući Clintonovu moralnost, jer ako je Clintonova politika bila takva da bismo je teško mogli nazvati radikalnom, njegova se biografija (saga s pismom o novačenju11, iskustva s

marihuanom, intelektualizam Ivy Leagueu, supruga s karijerom koja ne peče kolače, a ponajviše seks--skandal) pokazala savršenim materijalom koji je išao u prilog konzervativnoj bazi. Uz učestalo ponavljanje, zanemarivanje činjenica, a na koncu i neoborive dokaze o predsjednikovim privatnim grijesima, Clintona je bilo moguće prikazati kao utjelovljenje upravo onih obilježja razdoblja šezdesetih godina koja su pridonijela zamahu konzervativnoga pokreta općenito. Clinton se možda i jest borio protiv tog pokreta, ali je taj pokret iz toga okršaja izašao još snažniji - i u prvome mandatu Georgea W Busha, taj će pokret preuzeti vladu Sjedinjenih Država.pismo u kojemu se 23-godišnji B. Clinton protivi ratu u Vijetnamu i novačenju, zbog čega je tijekom kampanje 1992. došao na udar političkih protivnika, nap. prev.osam elitnih sveučilišta na sjeveroistoku SAD-a, nap. prev.

45Znam da je ovakav način pripovijedanja odviše pojednostavljen. Zanemareni su kritički elementi u prepričavanju povijesti - o tome kako su pad proizvodnje i Reaganovo otpuštanje kontrolora leta zadali težak udarac američkome radništvu; način na koji je stvaranje većinsko--manjinskih kongresnih okruga na jugu istodobno osiguralo više crnih predstavnika i dovelo do smanjenja broja demokratskih zastupnika u toj regiji; nedostatna suradnja koju je Clinton doživio od kongresnih demokrata, koji su se udebljali i postali samodopadni ne shvaćajući više borbu čiji su bili dio. Ovakav način pripovijedanja također se ne bavi razmjerima do kojih je služenje političkim smicalicama polariziralo Kongres ni time koliko su učinkovito novac i negativno televizijsko oglašavanje zatrovali opće ozračje.Ipak, kada razmišljam o onome što mi je vašingtonski službenik ispričao te večeri, kada razmatram nastojanja jednoga Georgea Kennana ili Georgea Marshalla, kada čitam govore Bobbyja Kennedyja ili čak Evertta Dirksena, ne mogu se oteti dojmu da politika današnjice pati od zastoja u razvoju. Za ove ljude, problemi s kojima se Amerika suočavala nisu nikada bili apstraktni i nikada jednostavni. Rat je možda užasan, ali još uvijek može biti ispravan. Gospodarstva mogu propasti unatoč najbolje osmišljenim planovima. Ljudi mogu naporno raditi čitav život i svejedno ostati bez ičega.Za generaciju koja je uslijedila, koja je podizana u relativnom komforu, drugačija iskustva rezultirala su drugačijim stavom prema politici. Sto se tiče nadmudrivanja između Clintona i Gingricha te izbora 2000. i 2004., ponekad mi se činilo kao da gledam psihodramu baby boom--generacije - pripovijest koja vuče korijene iz starih zavada i osvetničkih zavjera davno skovanih na nekoliko sveučilišnih kampusa - koja se odigrava na nacionalnoj pozornici. Pobjede koje je izvojevala generacija šezdesetih godina - puno pravo građanstva za manjine i žene, jačanje osobnih sloboda i zdrava spremnost za propitkivanjem autoriteta - učinile su Ameriku mnogo boljim mjestom za sve njezine građane. Međutim, ono što se tijekom toga procesa izgubilo i tek treba biti nadomješteno, jesu one zajedničke pretpostavke - povjerenje i osjećaj zajedništva - koje nas kao Amerikance povezuju.Sto iz toga možemo zaključiti? U teoretskome smislu, moguće je da Republikanska stranka proizvede svojega vlastitoga Clintona, vođu desnoga centra koji bi nastavio ondje gdje je stao Clintonov fiskalni konzervativizam, djelujući na nešto agresivniji način ne bi li obnovio škripavu federalnu birokraciju i eksperimentirao s tržištem - odnosno socijalnom politikom koja se temelji na vjeri. Realno, moguće je da se takav voda pojavi. Nisu svi izabrani republikanski dužnosnici potpisnici današnjega konzervativnoga pokreta. U Predstavničkome domu i Senatu te u glavnim gradovima država diljem zemlje ima onih koji se priklanja-46

ju tradicionalnijim konzervativnim vrlinama umjerenosti i suzdržanosti - žena i muškaraca koji uviđaju da je gomilanje dugova u svrhu financiranja smanjenja poreza za bogate neodgovorno, da smanjenje deficita nije moguće rješavati nauštrb siromašnih, da odvajanje crkve od države štiti crkvu u jednakoj mjeri kao i državu, da se zaštita prirode i konzer-vatizam ne moraju kositi te da vanjska politika mora biti temeljena na činjenicama, a ne na samozavaravanju.No, ti republikanci nisu oni koji su vodili debatu tijekom posljednjih šest godina. Umjesto

„suosjećajna konzervatizma" kakav je obećao George Bush tijekom svoje kampanje u 2000., ono što karakterizira ideološku jezgru današnje Republikanske stranke jest apsolutizam, a ne konzervatizam. Prisutan je apsolutizam slobodnoga tržišta, ideologija neoporezivanja, bez regulacije, bez sigurnosne mreže - dapače, bez države izvan onoga što je potrebno za zaštitu privatnoga vlasništva i financiranje nacionalne obrane.Postoji i religijski apsolutizam kršćanske desnice, pokreta koji je sve utjecajniji glede nesumnjivo složena problema pobačaja, koji se međutim vrlo brzo razvio u nešto kudikamo veće; u jedan pokret koji ustraje, ne samo na tome da je kršćanstvo dominantna religija u Americi nego i da bi određena, fundamentalistička grana te religije trebala upravljati javnom politikom, gazeći svaki drugi izvor spoznaje, bilo da je riječ o djelima liberalnih teologa, otkrićima Nacionalne akademije znanosti ili riječima Thomasa Jeffersona.Postoji također i vjerovanje u mjerodavnost volje većine, ili barem u one ljude koji prisvajaju vlast u ime većine - jedna vrsta prijezira spram onih institucija kontrole (sudova, Ustava, tiska, Ženevskih konvencija, poslovnika Senata ili tradicije koje rukovode prekrajanjem granica izbornih jedinica) koje bi mogle usporiti naš tvrdoglavi marš prema Novom Jeruzalemu. Naravno, u redovima Demokratske stranke također ima onih koji teže sličnome fanatizmu. No, ti ljudi nisu nikada bili niti blizu moći kakvu su imali Rove ili DeLay, moći da zavladaju strankom, napune je lojalistima te ugrade neke od svojih radikalnijih ideja u zakone. Prevlast regionalnih, etničkih i gospodarskih razlika unutar stranke, karta izbornih jedinica i struktura Senata, potreba za prikupljanjem novca od gospodarskih elita u svrhu financiranja izbora - svi ti čimbenici sprječavaju demokrate na dužnosti da se znatnije udalje od centra. Zapravo, poznat mi je vrlo malen broj izabranih demokrata koji se savršeno uklapaju u liberalnu karikaturu; John Kerry vjeruje u održavanje nadmoći američke vojske, Hillary Clinton vjeruje u prednosti kapitalizma, a gotovo svaki član Kongresnoga odbora crnih zastupnika vjeruje da je Isus Krist umro kako bi otkupio njegove grijehe.Mi demokrati smo naprosto zbunjeni. Ima onih koji još uvijek uzdižu religiju staroga kova, štiteći svaki New Deal i program „VelikoODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA47društvo"13 od republikanskoga uplitanja, postižući 100-postotni rejting medu liberalnim interesnim skupinama. Ta se nastojanja, međutim, doimaju istrošenima, to je jedna neprestana obrambena igra kojoj manjka energije i svježih ideja nužnih za hvatanje u koštac s globalizacijskim promjenama ili tvrdoglavo izoliranim urbanim getima. Ostali teže ka više „centrističkome" pristupu, misleći da se toliko dugo dok se razlikuju od konzervativnoga upravljanja, zacijelo ponašaju razumno - ne primjećujući da sa svakom narednom godinom sve više uzmiču. Individualno, demokratski zakonodavci i kandidati nude svu silu razumnih premda inkrementalnih ideja koje se tiču energije i obrazovanja, zdravstvene skrbi i domovinske sigurnosti, nadajući se da sve to pridonosi nečemu nalik upravljačkoj filozofiji.No najvećim je dijelom Demokratska stranka postala stranka reakcije. Reagirajući na loše isplaniran rat, doimamo se poput ljudi sumnjičavih spram svake vojne akcije. Reagirajući na izjave onih koji tvrde kako tržišna načela mogu zaliječiti sve boljke, odupiremo se pribjegavanju tržišnim načelima u svrhu rješavanja neodložnih problema. Kada reagiramo na pretjeranu religioznost, snošljivost izjednačavamo sa svjetovnosću i proigravamo jezik morala koji bi mogao pridonijeti tome da se našim političkim načelima pridoda šire značenje. Kada izgubimo na izborima, živimo u nadi da će sudovi pomrsiti planove republikanaca. Kada izgubimo na sudovima, tada iščekujemo skandale u Bijeloj kući.Također, u sve većoj mjeri osjećamo poriv parirati pravu republikanaca na galamu i bezobzirnu taktiku. Prihvaćeno stajalište koje pokreće mnoge interesne skupine i demokratske aktiviste u današnje vrijeme glasi otprilike ovako: Republikanskoj stranci polazilo je za rukom kon-zistentno pobjeđivati na izborima ne širenjem baze, nego klevetanjem demokrata, unoseći razdor u izborno tijelo, jačajući svoje desno krilo te disciplinirajući one koji su se udaljili od stranačke linije. Zele li demokrati ikada ponovo doći na vlast, morat će primijeniti isti pristup.Jasna mi je frustracija tih aktivista. Sposobnost republikanaca da uzastopce pobjeđuju na temelju

polarizirajućih kampanja uistinu je impresivna. Postoji sva sila strategija Busheve administracije koje s pravom izazivaju ogorčenost, barem iz mojega kuta viđenja.No uza sve to, vjerujem kako svako nastojanje demokrata da slijede jednu u većoj mjeri stranačku i ideološku strategiju nije u skladu s vremenom u kojemu se nalazimo. Uvjeren sam da kada god pretjerujemo ili demoniziramo, odviše pojednostavljujemo ili pretjerujemo u onome za što se zalažemo, gubimo. Kada god pojednostavljujemo političku debatu, na gubitku smo. Jer, upravo je sklonost ideološkojsocioekonomski program predsjednika L. B. Johnsona za iskorjenjivanje siromaštva i nezaposlenosti izdašnim dotacijama, nap. prev.48

čistoći, krutoj pravovjernosti i potpunoj predvidljivosti naše aktualne političke debate odgovorna za našu nemogućnost da pronađemo nove načine suočavanja s izazovima koji nam se nameću kao naciji. To je ono što nas sputava i tjera nas da razmišljamo kao da imamo izbor između samo dviju opcija: gledište kako možemo imati jedino veliku vladu ili je ne trebamo imati uopće; pretpostavka da trebamo tolerirati situaciju u kojoj je četrdeset šest milijuna ljudi bez zdravstvenoga osiguranja ili prihvatiti „socijaliziranu medicinu". Upravo su takvo doktrinarno razmišljanje i nepopustljivo strančarenje Amerikance odbili od politike. To za desnicu ne predstavlja problem; polarizirano biračko tijelo - odnosno ono koje olako odbacuje obje stranke zbog prljavoga, nepoštenog tona debate - savršeno odgovara onima koji se žele udaljiti od same zamisli o vladi. Napokon, cinično biračko tijelo je egocentrično biračko tijelo.No, za one medu nama koji vjerujemo kako vlada mora odigrati svoju ulogu u promicanju mogućnosti i prosperiteta za sve Amerikance, polarizirano biračko tijelo nije zadovoljavajuće. Ono što nam treba jest velika većina Amerikanca - demokrata, republikanaca i dobronamjernih neovisnih neopredijeljenih - koji će iznova biti angažirani u projektima nacionalne obnove i koji svoje vlastite interese vide kao nešto što je neraskidivo povezano s interesima ostalih.Nemam iluzija da će stvaranje takve učinkovite većine biti laka zadaća. Međutim, moramo to ostvariti, upravo stoga što će ispunjavanje zadaće rješavanja problema koji tište Ameriku biti teško. Zahtijevat će teške odluke i žrtve. Ako politički čelnici nisu dovoljno otvoreni za nove ideje, a ne samo za načine njihova prezentiranja, nećemo biti u stanju mijenjati stavove i osjećaje dovoljnoga broja ljudi kako bismo inicirali jednu ozbiljnu energetsku politiku ili obustaviti deficit. Nećemo imati podršku javnosti za osmišljavanje vanjske politike koja bi bila dorasla izazovima globalizacije ili terorizma, bez pribjegavanja izolacionizmu ili narušavanja građanskih sloboda. Nećemo steći mandat za obnovu upropaštenoga američkoga sustava zdravstvene zaštite. Isto tako, nećemo imati širu političku podršku za učinkovite strategije koje su nužne kako bismo velik broj naših sugrađana izvukli iz siromaštva.Iste sam te argumente iznio u pismu koje sam poslao na lijevo orijentirani blog Daily Kos u rujnu 2005. nakon što je velik broj interesnih skupina i aktivista bio napao neke od mojih kolega demokrata zbog toga što su glasovali za potvrđivanje predsjednika Vrhovnoga suda Johna Robertsa. Moje je osoblje bilo pomalo nervozno zbog te zamisli; budući da sam glasovao protiv potvrđivanja Robertsa, nisu vidjeli razloga zašto bih trebao uskomešati tako bučan dio demokratske baze. Međutim, s vremenom sam počeo cijeniti razmjenu mišljenja koju omogućavaju bio-ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA49govi i u elanima koji su uslijedili nakon što sam odaslao pismo, u pravoj demokratskoj maniri, vise od šesto ljudi upisalo je svoje komentare. Neki su se sa mnom slagali. Drugi su smatrali da sam pretjerani idealist - da vrsta politike kakvu predlažem ne bi mogla funkcionirati s obzirom na republikansku propagandnu mašineriju. Oveći kontingent smatrao je da su me „poslale" vašingtonske elite kako bih obuzdao nesuglasice u našim redovima te da sam predugo boravio u Washingtonu i da gubim povezanost s američkim narodom i/ili da sam - kako je jedan od blogera poslije napisao — naprosto „idiot".Možda su oni koji me kritiziraju u pravu. Možda izbjegavanje naše političke podijeljenosti, jednoga

neprestanog sukoba dvaju tabora i nije moguće, a sva su nastojanja za mijenjanjem pravila borbe jalova. Ili je pak trivijalizacija politike dosegla točku s koje vise nema povratka, tako da je većina ljudi doživljava kao tek još jedan vid zabave, neku vrstu sporta, u kojemu su naši trbušasti političari gladijatori, a oni koji uopće za sve to mare, njihovi obožavatelji koji sve to pasivno promatraju: bojimo naša lica crvenom ili plavom bojom i navijamo za naš tim, izviždavajući onaj suprotni, a ako je kasni pogodak ili traljavi udarac sve što je potrebno za pobjedu nad protivnikom, nemamo ništa protiv, jer je ionako pobjeda jedino što je bitno.Međutim, ne slažem se s time. Razmišljajući, zaključujem da i dalje ima običnih građana koji su odrasli usred svih tih političkih i kulturalnih sukoba, ali koji su pronašli načina - barem u svojim vlastitim životima - da se izmire, kako sa svojim susjedima, tako i sami sa sobom. Zamišljam bijeloga južnjaka koji je odrastajući slušao svojega oca kako rogobori protiv niggera, ali koji se sprijateljio s crncima u svojem uredu i nastoji svojega sina podučiti drugačije, koji misli da je diskriminacija pogrešna, ali također ne vidi zašto bi sin crnačkoga liječnika imao prednost pri upisu na pravni fakultet u odnosu na njegova vlastita sina. Ili pak bivšeg pripadnika Crnih pantera koji se odlučio baviti nekretninama, kupio nekoliko zgrada u svojoj četvrti i u jednakoj je mjeri umoran i od dilera koji se okupljaju ispred tih zgrada i bankara koji mu odbijaju odobriti zajam kako bi proširio svoj posao. Tu je i sredovječna feministica koja ne može preboljeti pobačaj, ali i kršćanka koja je platila pobačaj svojoj maloljetnoj kćeri te još milijuni konobarica, tajnica na određeno vrijeme, bolničarki i zaposlenika Wal-Marta koji baš svakoga mjeseca strepe u nadi da će imati dovoljno novca kako bi skrbili o djeci koju su odlučili donijeti na svijet. Pretpostavljam da iščekuju dan kada će nastupiti politika koja će moći stvoriti ravnotežu između idealizma i realizma, biti kadra razlučiti koje je nesporazume moguće izgladiti, a koje ne, te uvažiti mogućnost da suprotna strana ponekad može imati pravo. Ti ljudi ne razumiju uvijek razmirice između desnice i ljevice, između konzervativnoga i liberalnoga pristupa, ali su sposobni razli-50

kovati dogmu od zdravoga razuma, odgovornost od neodgovornosti, trajne vrijednosti od onoga što je prolazno.Ti su ljudi posvuda i čekaju da ih republikanci i demokrati sustignu.51Drugo poglavljeVrijednostiBijelu sam kuću prvi put vidio 1984. Bio sam upravo diplomirao i radio kao općinski organizator u sklopu kampusa gradskoga sveučilišta u Harlemu, u New Yorku. Predsjednik Reagan u to je vrijeme predlagao smanjenje stipendija te sam stoga surađivao sa skupinom studentskih vođa - većina njih bili su crnci, Portorikanci ili pak istočnoeuropskoga podrijetla, i gotovo su svi oni bili prvi u svojim obiteljima koji su pohađali fakultet - kako bismo organizirali potpisivanje peticije protiv smanjivanja stipendija te ih zatim dostavili kongresnoj delegaciji.Bio je to kratak posjet koji sam uglavnom proveo obilazeći beskrajne hodnike Rayburnove zgrade, uz uljudne, ali površne audijencije kod službenika Capitol Hilla, ne mnogo starijima no što sam bio i sam. No, na kraju posjeta, studenti i ja odvojili smo vremena da prošećemo do glavnoga gradskog šetališta i vašingtonskoga spomenika, provevši potom nekoliko minuta promatrajući Bijelu kuću. Dok smo stajali na Pensilvanijskoj aveniji nekoliko koraka od marinca na straži kod glavnoga ulaza, a pješaci brzali duž pločnika i promet brujao iza nas, divio sam se, ne eleganciji Bijele kuće, nego činjenici da je ona toliko izložena gradskoj vrevi; da nam je dopušteno stajati tako blizu ograde te poslije kružiti oko zgrade kako bismo došli na drugu stranu i zavirili u ružičnjak i rezidenciju u pozadini. Pomislio sam tada kako otvorenost Bijele kuće kazuje ponešto o našemu samopouzdanju kao demokratskoj državi. Ona utjelovljuje zamisao kako naši vođe nisu toliko različiti od nas; kako su oni i nadalje podložni zakonima i našemu kolektivnome konsenzusu.Dvadeset godina poslije, približiti se Bijeloj kući nije više bilo tako jednostavno. Kontrolni punktovi, naoružani stražari, kamioneti, ogledala, psi i pomične barikade sada su okruživali Bijelu kuću u krugu od dva bloka. Neovlaštena vozila nisu više prolazila Pensilvanijskom avenijom. U

hladno siječanjsko poslijepodne, dan uoči moje zakletve u Senatu, park Lafayette bio je uglavnom prazan i dok su me mašući propustili da automobilom uđem kroz ogradu Bijele kuće i dalje prilazom, odjednom sam osjetio žaljenje za onime čega više nema.52

Unutrašnjost Bijele kuće nije tako blještava kako se to možda čini na filmu ili TV-u; doima se dobro održavanom, ali i dotrajalom, velikom starom kućom za koju biste mogli pomisliti kako u njoj tijekom hladnih zimskih noći ima podosta propuha. No ipak, dok sam stajao u foajeu, bilo je nemoguće zaboraviti na svu povijest koja se ovdje stvarala - Johna i Bobbyja Kennedyja kako zajedno promišljaju rasplet kubanske krize; F. D. Roosevelta kako minutama prije obraćanja naciji putem radija unosi posljednje izmjene u svoj govor; pa i samoga Lincolna, kako kroči dvoranama bremenit brigama koje tište naciju. (Tek sam nekoliko mjeseci poslije imao priliku razgledati Lincolnovu spavaću sobu, skromnu prostoriju s antiknim namještajem, krevetom s četiri stupa, originalnom preslikom govora iz Gettysburga1 diskretno izloženom ispod stakla - ali i velikim ravnim TV-ekranom na jednome od stolova. Pitao sam se, tko to prebacuje na Sportski kanal dok noći u Lincolnovoj spavaćoj sobi?)Odmah me dočekao jedan od zakonodavnih službenika u Bijeloj kući i odveo me u Zlatnu sobu, u kojoj se već bila okupila većina članova Predstavničkoga doma i Senata. Točno u šesnaest sati, najavljen je predsjednik Bush koji je ušetao na podij, djelujući živahno i u dobroj formi, hodajući poletno i odlučno, iz čega se dalo naslutiti kako se mora pridržavati rasporeda te da nema vremena za zadržavanje. Govorio je okupljenima u prostoriji otprilike desetak minuta, tu i tamo se našalivši,0 tome kako zemlja treba zbiti redove, prije no što nas je pozvao na drugi kraj Bijele kuće na osvježavajuće napitke te fotografiranje s njime1 prvom damom.Kako sam baš bio ogladnio, uputio sam se prema buffetu dok je većina drugih zakonodavaca stala u red za fotografiranje. Dok sam uživao u hladnim narescima i ćaskao s nekolicinom članova Kongresa, prisjetio sam se svojih prethodnih dvaju susreta s predsjednikom, prvi je bio prilikom kratka posjeta kako bi mi čestitao nakon izbora, a drugi prilikom doručka u Bijeloj kući sa mnom i ostalim novim senatorima. U oba navrata predsjednik me se dojmio kao dopadljiv čovjek, pronicav i discipliniran, ali s istom onom izravnošću koja mu je pomogla da dva puta pobijedi na izborima; moglo ga se lako zamisliti kao vlasnika nekog salona za prodaju automobila u susjedstvu, kao trenera Male bejzbol lige, ili kako peče roštilj u svojemu vrtu - kao onakvu vrstu momka s kakvim se ugodno družiti dokle god se razgovor vrti oko sporta i djece.No u jednome trenutku tijekom doručka, nakon tapšanja po leđima i ćaskanja, kada smo svi bili sjeli, potpredsjednik Cheney nezainteresirano je jeo jaja Benedict, a Karl Rove na drugome kraju stola diskretno pregledavao svoj BlackBerry, imao sam prilike vidjeti Bushevo drugačije lice.tzv. Gettysburg address, čuveni govor koji je Lincoln 12. studenoga 1863. održao u Gettysburgu, nekoliko mjeseci nakon odlučujuće bitke, nap. prev.ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA53Predsjednik je stao diskutirati o ciljevima u svojemu drugom mandatu, uglavnom je bila riječ o ponavljanju tema iz njegove kampanje - važnosti ustrajanja u Iraku i obnovi Patriotskoga zakona, potrebi za reformiranjem sustava socijalne zaštite i preustroju poreznoga sustava, svojoj odlučnosti da dobije izravan glas za svoja sudska imenovanja - kada se učinilo kao da je netko pritisnuo prekidač u stražnjoj sobi. Predsjednikov pogled postao je ukočen; njegov je glas poprimio uznemireni, nagli ton osobe koja nije niti navikla da je se prekida niti to odobrava; njegovu neusiljenu ljubaznost zamijenila je gotovo mesijanska sigurnost. Dok sam promatrao kako moji kolege iz Senata, uglavnom republikanci, pomno prate svaku njegovu riječ, prisjetio sam se opasne izolacije koju moć često sa sobom donosi i bio sam zahvalan Očima utemeljiteljima što su bili dovoljno mudri da su osmislili sustav koji ograničava tu moć. „Senatore?"Prenut iz prisjećanja, podigao sam pogled, i ugledao jednoga od starijih crnaca, koji su uglavnom bili poslužitelji u Bijeloj kući, kako stoji pored mene.

„Želite li da preuzmem vaš tanjur?"Kimnuo sam glavom nastojeći progutati zalogaj piletine-s-još-nečime primijetivši da je red ljudi koji su željeli pozdraviti predsjednika nestao. Želeći zahvaliti svojim domaćinima, uputio sam se prema Plavoj sobi. Mladi marinac na ulazu ljubazno je napomenuo kako je fotografiranje završeno te da predsjednik mora krenuti na svoj sljedeći sastanak. No, prije nego što sam se dospio okrenuti i poći, na hodniku se pojavio sam predsjednik i mahnuvši, pozvao me da udem.„Obama!" rekao je rukujući se sa mnom. „Uđite i upoznajte Lauru. Laura, sjećaš se Obame. Vidjeli smo ga na TV-u u izbornoj noći. Imate prekrasnu obitelj. A vaša supruga uistinu je dojmljiva gospođa."„Obojica smo dobili više nego što zaslužujemo, gospodine predsjedniče", rekao sam rukujući se s prvom damom i nadajući se da sam obrisao sve eventualno zaostale mrvice s lica. Predsjednik se obratio asistentu koji je stajao u blizini, a ovaj mu je štrcnuo malo dezinfekcijskoga sredstva u ruku.„Želite li i vi?" upitao je predsjednik. „Dobra stvar. Sprječava prehlade."Ne želeći ostaviti dojam osobe koja ne mari za higijenu, pristao sam.„Dođite ovamo na tren", kazao je, odvevši me na jedan kraj prostorije. „Znate", tiho je kazao, „nadam se da nemate ništa protiv jednog savjeta."„Ni najmanje, gospodine predsjedniče."Kimnuo je glavom. „Pred vama je blistava budućnost", rekao je. „Vrlo blistava. No, već sam dugo u ovome poslu i moram vam reći da znade54

biti gadno. Kada privlačite veliku pozornost, kao što je slučaj sa mnom, ljudi vas počnu kritizirati. I to neće biti nužno ljudi s moje strane barikade, shvaćate. Bit će ih i s vaše. Svi će iščekivati da se okliznete, shvaćate što želim reći? Stoga pripazite."„Hvala na savjetu, gospodine predsjedniče.",,U redu. Moram ići. Znate, vi i ja imamo nešto zajedničko."„Što to?"„Obojica smo morali debatirati s Alanom Kevsom. Taj momak je opak, nije li?"Nasmijao sam se i, dok smo hodali prema vratima, prepričao mu nekoliko zgoda iz kampanje. Tek nakon što je izašao iz prostorije, shvatio sam da sam nakratko položio ruku na njegovo rame dok smo razgovarali - to je moja nesvjesna navika koja je znala uznemiriti mnoge moje prijatelje, a da ne spominjem agente tajne služne prisutne ovom prilikom u prostoriji.Otkako sam došao u senat, imam običaj konstantno, a ponekad i oštro napadati politiku Busheve administracije. Smatram da je Bushevo smanjenje poreza za bogate fiskalno neodgovorno i moralno uznemirujuće. Kritizirao sam administraciju zbog toga što nema smislen program zdravstvene skrbi, ozbiljnu energetsku politiku, odnosno strategiju koja bi Ameriku učinila konkurentnijom. Godine 2002., neposredno prije no što sam najavio svoju senatsku kampanju, održao sam govor na jednome od antiratnih prosvjeda u Chicagu u kojemu sam izrazio sumnju u dokaze administracije o oružju za masovno uništenje te ustvrdio da bi se invazija na Irak mogla pokazati kao pogreška koja će nas skupo koštati. Sve nedavne novosti koje stižu iz Bagdada, ali i sa Srednjega istoka, govore u prilog takvome viđenju.Stoga se demokratski auditorij često iznenadi kada im kažem da Georgea Busha ne smatram lošim čovjekom te da smatram kako on i članovi njegove administracije nastoje činiti ono što smatraju najboljim za našu zemlju.Ne kažem to stoga što bih bio zaveden blizinom moći. Pozive u Bijelu kuću doživljavam kao ono što oni stvarno i jesu - vježbe iz uobičajene političke uljudnosti - i uvijek imam na umu koliko brzo mogu sijevnuti dugi noževi kada su ciljevi administracije na bilo koji ozbiljan način ugroženi. Nadalje, kada god pišem pismo nekoj od obitelji koje su izgubile svoje najmilije u Iraku, ili kada čitam elektronsku poštu nekog od birača koji je prekinuo studij jer mu je bila ukinuta stipendija, to me podsjeti da djelovanje ljudi koji su na vlasti rezultira golemim posljedicama - riječ je o cijeni koju oni sami gotovo nikada ne plaćaju.Time želim kazati da, kada zanemarimo raskoš - titule, osoblje, pripadnike osiguranja - predsjednik

me se, zajedno s ljudima iz svojegaODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVUANJU AMERIčKOG SNA55okruženja, doima gotovo posve jednakim svima drugima, njega također muče iste vrline i mane, nesigurnost i stare rane, kao i nas ostale. Bez obzira na to koliko njihovu politiku možda smatrao pogrešnom - i bez obzira na to do koje mjere ustrajao na tome da ih se zbog rezultata takve politike pozove na odgovornost — i nadalje smatram mogućim, razgovarajući s tim ljudima, razumjeti njihove motive te u njima prepoznati vrijednosti do kojih držim i sam.U Washingtonu nije lako ostati pri takvome stavu. Ulozi u vašing-tonskim političkim debatama često su toliko visoki - bilo da šaljemo svoje mladiće i djevojke u rat, bilo da dajemo odobrenje za početak istraživanja matičnih stanica - da su čak i neznatne razlike u pogledima preuveličane. Zahtjevi za odanošću stranci, imperativ kampanja i medijsko napuhavanje konflikata - sve to doprinosi atmosferi sumnjičavosti. Štoviše, većina ljudi koji službuju u Washingtonu školovali su se ili za odvjetnike ili za političke aktiviste, a to su zanimanja u kojima se nagrađuju prevage u raspravama, a ne rješavanje problema. Nakon određena vremena provedena u prijestolnici jasno mi je na koji je način moguće doći u iskušenje da pretpostavite kako oni koji se s vama ne slažu njeguju vrijednosti koje se načelno kose s vašima, i ne samo to nego i da te ljude motiviraju loše namjere te da su vjerojatno i pokvareni.Izvan Washingtona, međutim, u Americi ne vlada tako snažan osjećaj podijeljenosti. Illinois se, naprimjer, više ne smatra državom koja u tome prednjači. Već se više od desetljeća demokratski usmjeruje, dijelom zbog sve veće urbanizacije, dijelom stoga što socijalni konzervatizam Republikanske stranke ne prolazi baš naročito dobro u Lincolnovu zavičaju. No Illinois je i nadalje mikrokozmos cijele zemlje, gruba mješavina sjevera i juga, istoka i zapada, urbanoga i ruralnoga, crnačkoga, bjelač-koga i svega onoga između. Chicago možda i posjeduje svu velegradsku sofisticiranost L. A.-a ili New Yorka, ali, u geografskome i kulturološ-kome smislu, jug Illinoisa bliži je Little Rocku ili Louisvilleu, a njegovi veliki dijelovi smatraju se, u modernome političkome govoru, crveno nijansiranima.2Kroz južni Illinois prvi put sam putovao 1997. Bilo je ljeto nakon mojega prvog mandata u legislaturi Illinoisa, a Michelle i ja tada još nismo bili roditelji. Kako u tome razdoblju nisam imao zakazanih ročišta na sudu niti predavanja na Pravnome fakultetu, a Michelle je bila zauzeta vlastitim poslom, nagovorio sam svojega zakonodavnoga savjetnika Dana Shomona da ubacimo zemljovid i palice za golf u automobil i u tjedan dana malo se provozamo kroz tu državu. Dan je bio izvjestitelj za United Press International i terenski koordinator u nekoliko kampanja2 politički analitičari prozvali su „plavim državama" one koje glasuju za demokrate, a „crvenim" one koje glasuju za republikance, nap. prev.56

u najjužnijem dijelu Illinoisa tako da je poprilično dobro poznavao te krajeve. Međutim, kako se bližio dan našega polaska, postalo je jasno da nije posve siguran kako će me ljudi prihvatiti u okruzima koje smo planirali obići. četiri me puta podsjećao na to kakvu da odjeću ponesem- kaki hlače i polo majice, rekao je; bez finih lanenih hlača i svilenih košulja. Uvjeravao sam ga da nemam nikakve lanene ili svilene odjeće. Vozeći se prema jugu, stali smo kod restorana TGI Friday's i naručio sam cheesburger. Kada je konobarica donijela hranu, upitao sam je imaju li dijonski senf. Dan je zavrtio glavom.„Ma ne želi on dijonski", uvjeravao je konobaricu mašući joj da može otići. „Izvoli" - gurnuo je žutu bočicu Frenchova senfa prema meni- „imaš senf tu ispred sebe."Konobarica je djelovala zbunjeno. „Imamo dijonski ako ga želite", rekla mi je.Nasmiješih se. „To bi bilo sjajno, hvala vam." Dok je konobarica odlazila, nagnuo sam se prema Danu šapnuvši mu kako nisam primijetio da u blizini ima fotografa.Putovali smo tako zastajući jednom dnevno kako bismo odigrali partiju golfa po jakoj vrućini, vozeći se kilometrima uz polja kukuruza i guste šume jasena i hrasta te svjetlucajuća jezera

obrubljena panjevima i trstikom, kroz velike gradove poput Carbondalea i Mount Vernona, pune velikih trgovačkih centara, i gradiće kao što su Sparta i Pinckeneyville, mnoge od njih s ciglenim sudskim zgradama u gradskome središtu i gotovo zapuštenim glavnim ulicama u kojima je svaka druga trgovina zatvorena, uz pokojeg prodavača uz cestu koji prodaje svježe breskve ili kukuruz, ili pak, kao što je bio slučaj s jednim parom, nudeći „vatreno oružje i mačeve po povoljnim cijenama".Zaustavili smo se u jednome caffe-baru kako bismo pojeli pitu i razmijenili nekoliko šala s gradonačelnikom Chestera. Pozirali smo pored pet metara visokog kipa Supermana u središtu Metropolisa. Doznali smo sve o mladim ljudima koji sele u velike gradove zbog nestajanja radnih mjesta u industriji i rudarstvu. Saznali smo kakve izglede imaju srednjoškolski timovi američkoga nogometa u predstojećoj sezoni i kakve goleme udaljenosti ratni veterani moraju prevaljivati kako bi dospjeli do najbliže ustanove koja se bavi problemima veterana. Upoznali smo žene koje su bile misionarke u Keniji i koje su me pozdravile na svahiliju te farmere koji prate financijsku rubriku u Wall Street Journalu prije no što sjednu na svoje traktore. Nekoliko puta na dan skrenuo bih Danu pozornost na oveći broj muškaraca u širokim bijelim lanenim hlačama ili svilenim havajskim košuljama. U malenoj blagovaonici predstavnika Demokratske stranke u Du Quoinu upitao sam mjesnoga državnog odvjetnika kakva je situacija s kriminalnim trendovima u ovome uvelike ruralnome, gotovo posve bjelačkomeODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA'57okrugu, očekujući kako će spomenuti jurnjave u ukradenim automobilima ili lovokradice.„Gangster Disciples", rekao je žvačući mrkvu. „Imamo ovdje jedan isključivo bjelački ogranak - klince bez posla koji prodaju drogu."Na kraju tjedna bilo mi je žao što moram prekinuti putovanje. Ne samo zato što sam stekao tako mnogo novih prijatelja nego stoga što sam na licima svih muškaraca i žena koje sam upoznao prepoznao djeliće sebe. U njima sam vidio otvorenost svojega djeda, izravnost svoje bake, ljubaznost svoje majke. Pečeni pilići, krumpirova salata, grožđe u želatini- sve se to doimalo jako bliskim.Taj dojam nečega bliskoga i poznatoga uvijek me obuzme kada putujem Illinoisom. Osjećam to kada sjedim u zalogajnici na čikaškome West Sideu. Osjećam to kada promatram Latinoamerikance kako igraju nogomet uz navijanje članova svojih obitelji u parku u Pilsenu. Osjećam to kada prisustvujem indijskome vjenčanju u nekome od čikaških sjevernih predgrađa.čini mi se da, ne tako duboko ispod površine, svi postajemo sve više jedni drugima nalik. Ne kanim sada pretjerivati niti tvrditi da su birači u krivu te da su naše razlike - rasne, religijske, regionalne ili ekonomske- trivijalne. Oko problema pobačaja u Illinoisu, kao što vrijedi i u ostalim dijelovima zemlje, vlada uznemirenost. U nekim dijelovima te države sam spomen kontrole oružja predstavlja svetogrđe. Gledišta u vezi svega, od poreza na dohodak do seksa na TV-u, naširoko se razlikuju od mjesta do mjesta.Sasvim je očito da se diljem Illinoisa, ali i diljem Amerike, odvija neprestana uzajamna razmjena, ne posve sustavna, ali uglavnom miroljubiva kolizija ljudi i kultura. Identiteti se miješaju, a zatim spajaju na druge načine. Uvjerenja upadaju u zamku predvidljivosti. Naivna očekivanja i jednostavna objašnjenja neprestano se preokreću naglavce. Razgovarate li s Amerikancima, otkrit ćete da je većina evangelista tole-rantnija nego što to predstavljaju mediji, a većina svjetovnjaka duhov-nija. Većina bogataša želi da siromašni uspiju, a većina siromašnih ljudi samokritičnija je i ima veće aspiracije nego što to priznaje popularna kultura. Većina republikanskih uporišta je i do 40 posto demokratska, a vrijedi i obrnuto. Političke etikete liberalnoga odnosno konzervativnoga rijetko su usklađene s osobnim značajkama ljudi.Sve to navodi na pitanje: koje su temeljne vrijednosti koje su nama kao Amerikancima zajedničke? Naravno, ovome problemu najčešće ne prilazimo na taj način; naša se politička kultura usredotočuje na područja na kojima se naše vrijednosti sukobljavaju. Naprimjer, neposredno nakon izbora 2004. objavljena je velika nacionalna izlazna anketa u kojoj su birači rangirali „moralne vrijednosti" kao čimbenik koji je bio presudan pri njihovu glasovanju. Komentatori su se usredotočili na

58

podatke kako bi ustvrdili da su najkontroverznija pitanja prilikom izbora - posebice homoseksualni brakovi - utjecala na odluku birača u velikome broju saveznih država. Konzervativci su objavili brojke, uvjereni kako su dokazali da moć kršćanske desnice raste.Kada su ankete poslije analizirane, pokazalo se da su stručnjaci i prognostičari malko pretjerali. Zapravo, glasači su nacionalnu sigurnost smatrali najvažnijim pitanjem pri glasovanju, a, iako je velik broj glasača „moralne vrijednosti" smatrao važnim čimbenikom koji je utjecao na njihov izbor pri glasovanju, značenje toga termina toliko je neodređeno da može obuhvaćati bilo što, od pobačaja do korporacijskih makinacija. Neposredno nakon toga neki su demokrati glasno odahnuli, kao da manji značaj „čimbenika vrednota" ide na ruku liberalima; kao da je rasprava o vrednotama nekakva opasna, nepotrebna smetnja koja odvlači pozornost od materijalnih preokupacija koje karakteriziraju program Demokratske stranke.Mislim da demokrati čine krivo kada zanemaruju debatu o vrednotama, jednako krivo kao oni konzervativci koji vrijednosti doživljavaju isključivo kao sredstvo kojim će udaljiti glasače iz redova radništva od njihove demokratske baze. Jezik vrednota je taj kojim se ljudi koriste kako bi mapirali svoj svijet. To je ono što ih može nadahnuti da djeluju i pokrenuti ih da izađu iz svoje izolacije. Postizborne ankete možda nisu dobro sastavljene, ali šire pitanje zajedničkih vrednota - normi i načela koje većina Amerikanaca smatra važnima u vlastitim životima, ali i u životu nacije - moralo bi biti u središtu naše politike, kamen temeljac svake smislene debate o proračunima i projektima, propisima i političkim kursevima.„Smatramo da su te činjenice neupitne, o tome da su svi ljudi stvoreni jednaki, da im je Stvoritelj podario neka neotuđiva prava, među kojim su pravo na Život, Slobodu i potragu za Srećom."Te jednostavne riječi naše su počelo kao Amerikanaca; one opisuju ne samo okosnicu naše vlade nego i bit naših vjerovanja uopće. Možda ih neće svaki Amerikanac znati ponoviti; neki od njih, kada bi se to od njih zatražilo, mogli bi slijediti genezu Deklaracije o nezavisnosti do njezinih korijena u liberalnim i republikanskim idejama osamnaestoga stoljeća. Međutim, temeljnu ideju te Deklaracije - onu da smo na svijet svi mi došli slobodni; da svatko od nas na svijet dolazi s pravima koja nam ni jedna osoba ili država ne može oduzeti bez valjana razloga; da vlastitim djelovanjem možemo i moramo od naših života učiniti ono što želimo - razumije svaki Amerikanac. Ona je naš orijentir i markira naš put iz dana u dan.Vrijednost individualne slobode uistinu je toliko duboko usađena u nas da je uzimamo zdravo za gotovo. Olako zaboravljamo da je u vrije-

59me osnutka naše nacije ta zamisao bila posve radikalna što se tiče njezinih implikacija, jednako radikalna kao i pribijanje teza Martina Luthera na crkvena vrata. Zamisao je to koju određeni dijelovi svijeta još uvijek ne prihvaćaju - a još je veći dio čovječanstva u čijemu je svakodnevnom životu ta zamisao gotovo posve odsutna.Naime, za velik dio mojega poštovanja spram Američke povelje prava zaslužna je činjenica da sam dio svojega djetinjstva proveo u Indoneziji, a i to što u Keniji još uvijek imam rodbinskih veza. Riječ je o dvije zemlje u kojima su prava pojedinaca gotovo u potpunosti podložna samo-obuzdavanju generala ili hirovima korumpiranih birokrata. Sjećam se kada sam prvi put poveo Michelle u Keniju, uoči našega vjenčanja. Kao Afroamerikanka Michelle je bila silno uzbuđena zamišlju o posjeti zemlji svojih predaka i divno smo se proveli posjetivši moju baku u unutrašnjosti zemlje, lutajući ulicama Nairobija, kampirajući u Serengetiju, pecajući na otoku Lamuu.No tijekom našega putovanja Michelle je također čula priče na temelju kojih je stekla dojam - baš kao što je to bio slučaj i sa mnom prilikom mojega prvoga putovanja u Afriku - kako većina Kenijaca ne upravlja vlastitom sudbinom. Moji su joj rođaci pričali o tome koliko je teško pronaći posao ili pokrenuti vlastiti obrt bez podmićivanja. Aktivisti su joj govorili o tome kako su ih zatvarali zbog izražavanja protivljenja spram vladine politike. čak je i unutar moje vlastite obitelji Michelle imala prilike vidjeti koliko rodbinske veze mogu biti opterećujuće, uz daleke rođake koji

neprestance traže usluge, ujake i ujne koji se pojavljuju nenajavljeno. Leteći natrag u Chicago, Michelle je priznala da se veseli povratku kući. „Nisam bila svjesna do koje sam mjere Amerikanka", kazala je. Nije bila svjesna do koje je mjere slobodna - odnosno koliko joj je do te slobode stalo.Na njezinoj najelementarnijoj razini, svoju slobodu shvaćamo na negativan način. Opće je pravilo da vjerujemo u pravo da nas se ostavi na miru i sumnjičavi smo spram onih - bilo Big Brothera ili pretjerano znatiželjnih susjeda - koji se žele miješati u naše stvari. No slobodu shvaćamo također i na jedan pozitivniji način, kroz zamisao o povoljnoj prilici i sporednim vrijednostima koje pomažu ostvarenju te prilike - svih onih domaćih vrlina koje je Benjamin Franklin prvi put popularizirao u Almanahu sirotog Richarda i koje su nastavile nadahnjivati našu odanost, iz generacije u generaciju. Vrijednosti oslanjanja na vlastite snage i rada na sebi te preuzimanja rizika. Vrijednosti poduzetnosti, discipline, suzdržljivosti i naporna rada. Vrijednosti štedljivosti i osobne odgovornosti.Te su vrijednosti usađene u temeljni životni optimizam i vjeru u slobodnu volju - uvjerenost u to da se odlučnošću, znojem i domišljatošću svatko od nas može izdići iznad okolnosti u kojima je rođen. Međutim,60

te vrijednosti izražavaju također i uvjerenje u Širem smislu u to da će, dokle god su pojedinci oba spola slobodni slijediti vlastite interese i društvo u cijelosti, prosperirati. Naš sustav samouprave i gospodarstva slobodnoga tržišta ovisan je o tome pridržava li.se većina Amerikanaca ovih vrednota. Legitimnost naše vlade i našega gospodarstva ovise o tome do koje se mjere te vrijednosti nagrađuju i to je razlog zašto se vrijednosti jednakih šansi i nediskriminacije ne kose s našom slobodom, nego je, naprotiv, nadopunjuju.Iako smo mi Amerikanci u osnovi individualisti, iako se instinktivno bunimo protiv odanosti plemenu, tradiciji, običajima i kasti iz prošlosti, bilo bi pogrešno pretpostaviti da je to sve što jesmo. Naš je individualizam oduvijek bio vezan uz skup zajedničkih vrednota, vezivno tkivo0 kojemu ovisi svako zdravo društvo. Vrednujemo imperative obitelji1 medugeneracijskih obveza koje obitelj nalaže. Cijenimo zajedništvo, dobrosusjedske odnose koji se izražavaju kroz podizanje štaglja ili treniranje nogometnoga kluba. Držimo do domoljublja i do obveza koje nalaže državljanstvo, do osjećaja dužnosti i žrtve u ime naše nacije. Držimo do vjere u nešto veće od nas samih, bilo da je to izraženo kroz službenu religiju ili kroz etička načela. Držimo također i do onih oblika konstelacija koji odražavaju naše uzajamno poštovanje: poštenje, pravednost, poniznost, ljubaznost, uljudnost i suosjećanje.U svakome društvu (i u svakome pojedincu), između te dvije sastavnice - individualističkoga i zajedničkoga, autonomnosti i solidarnosti - postoji tenzija i jedna je od sretnih činjenica za Ameriku ta da su nam okolnosti nastanka naše nacije omogućile premošćivanje tih tenzija uspješnije no većini drugih. Nismo bili prisiljeni prolaziti kroz nasilne prevrate koji su snašli Europu dok se rješavala svoje feudalne prošlosti. Naš je prijelaz iz poljoprivrednoga u industrijsko društvo bio olakšan samom veličinom kontinenta, nepreglednim površinama zemlje i izdašnim resursima koji su novim useljenicima omogućavali da kontinuirano kreću iznova.Međutim, nismo u stanju u potpunosti izbjeći te tenzije. Ponekad se naše vrijednosti kose jer je svaka od njih u rukama različitih ljudi podložna iskrivljavanju i pretjerivanju. Oslanjanje na vlastite snage i neovisnost mogu se preobraziti u sebičnost i razuzdanost, ambicija u pohlepu i mahnitu žudnju za uspjehom pod svaku cijenu. Cesto smo u našoj povijesti bili svjedoci kako domoljublje zapada u šovinizam, ksenofobiju, gušenje različitog mišljenja; vidjeli smo kako vjera degenerira u isključivost, skučenost vidika i okrutnost prema drugima. čak i poriv za dobročinstvom može skrenuti u paternalizam, nepriznavanje sposobnosti drugih da skrbe sami za sebe.Kada se to dogodi - kada se netko poziva na slobodu kako bi opravdao odluku neke tvrtke da baca otrove u naše rijeke, ili kada se naš

61

zajednički interes pri izgradnji luksuznoga trgovačkog centra koristi kako bi se opravdalo rušenje nečijega doma - tada ovisimo o snazi pro-tuvrednota kako bismo naše prosudbe učinili umjerenijima i obuzdali takva pretjerivanja.Ponekad je iznalaženje odgovarajuće ravnoteže relativno jednostavno. Svi smo, naprimjer, suglasni oko toga da društvo ima pravo suzbiti slobodu pojedinca u slučaju kada ona prijeti da će nanijeti štetu drugima. Prvi amandman ne daje vam pravo da vičete „vatra" u prepunoj dvorani; vaše pravo na prakticiranje religije ne podrazumijeva ljudske žrtve. Isto tako, svi se slažemo oko toga da mora postojati granica do koje država treba imati moć da nadzire naše ponašanje, čak i ako je to za njezino vlastito dobro. Velika većina Amerikanaca ne bi se ugodno osjećala da vlada nadzire što jedemo, bez obzira na to koliko je smrtnih slučajeva izazvano pretilošću i koliko je to negativno utjecalo na troškove zdravstva.češće se događa, međutim, da je iznalaženje ispravne ravnoteže između naših suprotstavljenih vrijednosti komplicirano. Tenzije nastaju zbog toga Što živimo u složenome i proturječnu svijetu, ne zbog toga što smo odabrali krivi kurs. Duboko sam uvjeren, naprimjer, da se nakon 11. rujna neodgovorno odnosimo spram ustavnih načela u borbi protiv terorizma. Priznajem, međutim, da bi se i najmudriji predsjednik i naj-razboritiji kongres namučili nastojeći uravnotežiti sudbonosne imperative naše kolektivne sigurnosti nasuprot jednako obvezujuće nužnosti za očuvanjem građanskih prava. Vjerujem kako naša gospodarska politika vodi premalo računa o dislociranju industrijskih radnika i propasti industrijskih gradova. No ne mogu zatvarati oči pred ponekad suprotstavlje-nim zahtjevima gospodarske sigurnosti i konkurentnosti.Nažalost, prečesto se događa da u našim debatama na nacionalnoj razini uopće ni ne dođemo do faze u kojoj bismo prosuđivali o tim teškim dilemama. Umjesto toga, događa se da preuveličavamo razmjere do kojih politika koja nam ne odgovara ugrožava naše najsvetije vrijednosti, ili se pravimo mutavi kada je politika kojoj smo skloni u raskoraku s važnim protuvrednotama. Konzervativci se, naprimjer, često nakostriješe kada se vlada upliće u tržište ili u njihovo pravo na nošenje oružja. No, mnogi od njih nisu odviše, ili nisu uopće, zabrinuti kada je riječ o vladinu neovlaštenu prisluškivanju ili vladinim nastojanjima da nadziru seksualne navade pojedinaca. Suprotno tome, većinu je liberala lako iznervirati vladinim zadiranjem u slobodu tiska ili reproduktivne slobode žena. Ali, ako s tim istim liberalima razgovarate o potencijalnim troškovima regulacije za male poduzetnike, često će vas blijedo gledati.U zemlji tako raznovrsnoj kao što je naša, uvijek će biti strastvenih rasprava o tome gdje valja stati kada je riječ o vladinu djelovanju. Tako funkcionira naša demokracija. No, naša bi demokracija mogla biti učinkovitija kada bismo uvidjeli kako svi mi posjedujemo vrijednosti62

koje zaslužuju poštovanje: kada bi liberali u najmanju ruku priznali da lovac svoje oružje doživljava na isti način kao što se oni odnose spram svojih knjiga, a konzervativci uvidjeli kako većina žena želi zaštiti svoju reproduktivnu slobodu jednako kao što evangelisti štite svoje pravo na bogoštovlje.Rezultati takvih nastojanja ponekad su iznenađujući. U godini u kojoj su demokrati iznova osvojili većinu u Senatu države Illinois, podnio sam prijedlog zakona kojim se zahtijeva videozapis saslušanja i priznanja u slučajevima zločina kažnjivih smrtnom kaznom. Dok mi dokumentacija govori kako smrtna kazna previše ne utječe na odvraćanje od zločina, vjerujem kako ima zločina - masovna ubojstva, silovanje i ubojstvo djeteta - toliko gnusnih, toliko moralno neprihvatljivih da zajednica ima pravo izraziti svu svoju povrijeđenost time što će izreći najtežu kaznu. S druge strane, u načinu na koji su u Illinoisu vodeni sudski postupci za najteže zločine bilo je toliko pogrešaka, upitne policijske taktike, rasne pristranosti i traljavoga odvjetništva da je trinaestoro osuđenika na smrt oslobođeno i republikanski je guverner odlučio provesti moratorij na sva pogubljenja.Unatoč tomu što se činilo da je sustav smrtne kazne zreo za reformu, malo je ljudi mojemu prijedlogu davalo ikakve izglede za usvajanje. Državni tužitelji i policijske organizacije bili su kategorično protiv, uvjereni kako bi videosnimanje bilo skupo i nespretno te bi ih ometalo u zaključivanja slučajeva. Neki od onih koji su bili skloni ukidanju smrtne kazne plašili su se da bi svako nastojanje za reformiranjem moglo naškoditi njihovu širem cilju. Moje kolege zakonodavci

zazirali su od toga da na bilo koji način ostave dojam kako su preblagi prema kriminalu. Novoizabrani demokratski guverner također je najavio svoje protivljenje videosnimanju saslušanja tijekom trajanja svoje kampanje.Za današnju bi politiku bilo uobičajeno da svaka strana povuče privremenu granicu: da protivnici smrtne kazne uporno trube o rasizmu i policijskim prekoračenjima ovlasti, a da policija i pravosuđe tvrde kako je moj prijedlog zakona preblag prema kriminalcima. Umjesto toga, tijekom razdoblja od nekoliko tjedana, sazvali smo ponekad cjelodnevne sastanke između tužitelja, javnih pravobranitelja, policijskih organizacija i protivnika smrtne kazne nastojeći, koliko je moguće, naše pregovaranje držati podalje od tiska.Umjesto fokusiranja na ozbiljna neslaganja, govorio sam o općim vrijednostima za koje sam smatrao da ih svi dijelimo, bez obzira na to što pojedinačno mislili o smrtnoj kazni: tj. o temeljnome načelu da ni jedna nedužna osoba ne smije biti osuđena na smrt i da ni jedna osoba koja je počinila kazneno djelo za koje je propisana smrtna kazna ne smije biti oslobođena. Kada su predstavnici policije izložili konkretne probleme vezane uz prijedlog zakona koji bi mogli ometati obavljanje njihovih

63istraga, izmijenili smo prijedlog zakona. Kada su predstavnici policije predložili da se snimaju samo priznanja, ostali smo pri svome, naglasivši kako je osnovna svrha prijedloga ovog zakona uvjeriti javnost da su priznanja dobivena bez prisile. Na kraju tog procesa, prijedlog su podržale sve zainteresirane strane. U Senatu Ilhnoisa prihvaćen je jednoglasno i stupio je na snagu.Naravno, ovakav pristup kreiranju politike nije uvijek učinkovit. Ponekad političari i interesne skupine pozdravljaju neslaganje, težeći ideološkome cilju u širem smislu. Većina aktivista koji se protive pobačaju, otvoreno su, naprimjer, odvraćali zakonodavce istomišljenike od toga da makar i posegnu za kompromisnim rješenjima koja bi smanjila broj slučajeva postupka koji se popularno naziva pobačajem djelomičnim porodom, jer im je predodžba o tom postupku, kakva je prisutna u javnosti, pomogla da obraćenike pridobiju za svoje gledište.Ponekad su, pak, naše ideološke predispozicije toliko čvrsto ukorijenjene da imamo poteškoća uvidjeti ono što je očito. Jednom sam prilikom, dok sam još uvijek bio u Senatu Illinoisa, slušao jednoga republikanskog kolegu kako se zapjenio govoreći o prijedlogu plana za organiziranje školskoga doručka za djecu u predškolskim ustanovama. Takav plan, tvrdio je, uništio bi njihovo samopouzdanje. Morao sam naglasiti kako većina petogodišnjaka koje poznajem ionako nema samopouzdanja, no kako bi djeca koja su formativne godine provela previše gladna da bi mogla učiti, mogla itekako završiti na državnoj skrbi.Unatoč mojim velikim nastojanjima, prijedlog zakona je odbačen; predškolska djeca Illinoisa do daljnjega su pošteđena nepovoljnih učinaka žitarica i mlijeka (jedna inačica tog prijedloga poslije je prihvaćena). No govor mojega kolege zakonodavca ukazao je na jednu od razlika između ideologije i vrednota: vrijednosti se zdušno primjenjuju na činjenice pred nama, dok ideologija nadjačava sve činjenice koje teoriju dovode u pitanje.Za velik dio konfuzije koja prati debatu o vrednotama zaslužna je kriva predodžba kako političara, tako i javnosti, koja politiku poistovjećuje s vladom i obrnuto. Kazati kako je neka od vrednota važna ne znači kazati da je ona podložna regulaciji ili da zavrjeđuje novo sredstvo za njezino provođenje. Naprotiv, samo zato što vrednotu nije moguće ili je ne bi trebalo zakonski provesti, ne znači da ona nije prikladna tema za javnu raspravu.Osobno držim do lijepa vladanja, naprimjer. Svaki put kada sretnem dijete koje govori razgovijetno i gleda me u oči, koje kaže „da, gospodine", „hvala vam" i „oprostite", to me ispunjava većom nadom u budućnost ove zemlje. Mislim da nisam jedini koji tako razmišlja. Ne mogu donijeti zakon o lijepom ponašanju, ali mogu poticati lijepo ponašanje svaki put kada se obraćam skupini mladih ljudi.64

Isto vrijedi i za kompetenciju. Iznimno me veseli kada naiđem na neku osobu koja se ponosi poslom

koji obavlja ili ulaže dodatni trud kako bi ga što bolje obavila - računovođu, vodoinstalatera, generala pukovnika, osobu s druge strane telefonske linije koja se doima kao da vam uistinu nastoji pomoći da riješite problem. čini se kako su u posljednje vrijeme moji susreti s takvom kompetencijom sve rjeđi; čini mi se da sve više vremena provodim tražeći u trgovini nekoga tko bi mi priskočio u pomoć ili čekajući dostavljača da se pojavi. I drugi ljudi zacijelo to primjećuju; takve nas stvari čine nesigurnima, a oni medu nama u vladi, kao i u poslovnome svijetu koji ignoriraju takva opažanja čine to na vlastitu odgovornost. (Uvjeren sam - iako ne raspolažem statističkim podacima kojima bih to potkrijepio - da negativno raspoloženje spram poreza, vlade, sindikata raste svaki put kada se ljudi nađu u repu u nekome vladinom uredu, s tek jednim šalterom koji radi te troje ili četvero službenika koji međusobno ćaskaju, naočigled svih.)Progresivni ljudi posebice se zbog toga doimaju zbunjeni i to je razlog zbog čega tako često na izborima bivamo potučeni do nogu. Nedavno sam održao govor u Zakladi obitelji Kaiser nakon što je objavljena studija koja je pokazala da se količina seksa na televiziji udvostručila u proteklih nekoliko godina. činjenica je da uživam gledati kanal HBO koliko i svi drugi, i općenito ne marim za to što odrasle osobe gledaju u privatnosti svojega doma. Sto se tiče djece, mislim da su u prvome redu roditelji ti koji moraju nadzirati što djeca gledaju na televiziji, a u svojemu sam govoru čak iznio zamisao da bi svi imali koristi kada bi roditelji - kakva li svetogrđa - naprosto isključili TV i pokušali zapodjenuti razgovor sa svojom djecom.Kazavši sve to, naveo sam kako nisam pretjerano oduševljen reklamiranjem lijekova za erektilnu disfunkciju koje se pojavljuju svakih petnaest minuta kad god sa svojim kćerkama u našoj sobi gledam utakmicu američkoga nogometa. Primijetio sam nadalje da popularna TV-emisija koja cilja na publiku adolescentske dobi, u kojoj mlade osobe bez očitih izvora prihoda provode nekoliko mjeseci opijajući se i uskačući nagi u vruće kupke sa strancima, ne odgovara „svijetu stvarnosti". Završio sam izlaganje s prijedlogom da bi TV-industrija i industrija kabelske televizije trebale usvojiti bolje standarde i tehnologije kako bi roditeljima omogućile bolji nadzor onoga što će gledati u svojim domovima;Netko bi mogao pomisliti da sam Cotton Mather. Reagirajući na moj govor, u uvodnome članku jednih novina raspredalo se kako se vlada ne bi trebala petljati u reguliranje slobode govora, unatoč činjenici da nisam predlagao regulaciju. Izvjestitelji su naveli da sam cinično skretao prema centru pripremajući se za nacionalnu utrku. Veći broj naših pristaša pisao je našemu uredu, prigovorivši da su glasovali za mene kako bih porazio Bushev program, a ne da izigravam svadljivca.ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA65Ipak, svaki roditelj kojega poznajem, bilo da je liberalan ili konzervativan, buni se protiv vulgarizacije kulture, promicanja lakoumnoga materijalizma i zadovoljenja na mah te odvajanja seksualnosti od intimnosti. Ti ljudi, ako i ne žele vladinu cenzuru, žele da ti problemi budu prepoznati, a njihova iskustva uvažena. Kada, u strahu da ne ispadnu previše cenzorski nastrojeni, progresivni politički vođe ne smiju ni priznati da problem postoji, ti roditelji počinju slušati one vođe koji će to učiniti - vođe koji su možda manje osjetljivi na ustavna ograničenja.Naravno, ni konzervativci često nemaju sluha kada je riječ o rješavanju problema u kulturi. Uzmimo za primjer dohodak menadžera. Prosječni generalni direktor zarađivao je 1980. godine četrdeset dva puta više no što je iznosio dohodak prosječnoga radnika plaćenoga po satu. Do 2005. godine, taj se omjer povećao na 262 naprama jedan. Konzervativna glasila kao što je uvodna stranica Wall Street Journala nastoje opravdati egzotična primanja i dioničke opcije kao nužnosti potrebne za privlačenje vrhunskih talenata i tvrde da gospodarstvo bolje funkcionira kada su američki korporacijski rukovoditelji sretni i zadovoljni. No eksplozivni rast primanja generalnih direktora nije imao mnogo veze s njihovim rezultatima. Naprotiv, neki od najbolje plaćenih generalnih direktora u prošlome desetljeću rukovodili su golemim smanjenjima prihoda, gubicima na vrijednosti dionica, masovnim otpuštanjima i nedovoljnim financiranjem mirovinskih fondova.Za promjene u primanjima generalnih direktora nije zaslužan nikakav tržišni imperativ, nego kulturalni. U vremenu u kojemu prosječnim radnicima dohodak jedva da raste, ili ne raste uopće, mnogi američki generalni direktori izgubili su svaki osjećaj srama kada treba ugrabiti što god im

ponude njihovi popustljivi, pomno ekipirani korporacijski odbori. Amerikanci razumiju koliko je takva etika pohlepe štetna za naš kolektivni život; prilikom jednoga nedavnoga ispitivanja javnoga mnijenja, rangirali su korupciju u vladi i poslovanju te pohlepu i materijalizam kao dva od tri najvažnija izazova s kojima je nacija suočena („podizati djecu s pravim vrijednostima" stavili su na prvo mjesto). Konzervativci su možda u pravu kada tvrde da vlada ne bi trebala nastojati regulirati ugovore o plaći generalnih direktora. Međutim, konzervativci bi morali u najmanju ruku biti spremni progovoriti protiv nedolična ponašanja u korporacijskim salama za sastanke, istom onom moralnom snagom, s istom dozom uvrijeđenosti kakvu u njih izazivaju opsceni tekstovi rap--skladbi.Svakako, moć koju pruža visoka funkcija nije neograničena. Ponekad je jedino zakon taj koji može zaštititi naše vrijednosti, naročito kada su prava i prilike obespravljenih u našemu društvu ugroženi. To je oduvijek vrijedilo za naša nastojanja na ukidanju rasne diskriminacije; iako je moralno opominjanje utjecalo na promjenu stavova66

američkih bijelaca u eri borbe za građanska prava, ono što je napokon slomilo leđa Jimu Crowu i najavilo novu eru međurasnih odnosa bili su slučajevi na Vrhovnome sudu, koji su kulminirali slučajem Brown protiv Prosvjetnoga odbora, Zakonom o građanskim pravima iz 1964. i Zakonom o glasačkim pravima iz 1965. Dok se raspravljalo o tim zakonima, bilo je onih koji su tvrdili da se vlada ne bi smjela uplitati u građansko društvo, da ni jedan zakon ne može bijelce natjerati da se miješaju s crncima. čuvši takve zaključke, dr. Martin Luther King ovako je reagirao: „Možda je istina da taj zakon ne može natjerati neku osobu da me zavoli, ali je može spriječiti da me linčuje, a meni se čini da je i to važno."Ponekad nam je potrebna i kulturalna preobrazba i vladino djelovanje - promjena vrednota i promjena politike - kako bismo promaknuli vrstu društva kakvome težimo. Stanje u školama u našim siromašnim gradskim četvrtima tipičan je primjer. Sav novac ovoga svijeta učenika neće potaknuti na ostvarivanje dobrih rezultata ako se roditelji ne potrude da svojoj djeci usade vrijednost naporna rada kao nečega što će biti nagrađeno tek poslije u životu. No, kada se mi kao društvo pretvaramo da će siromašna djeca iskoristiti svoje potencijale u oronulim, nesigurnim školama sa zastarjelom opremom i nastavnicima koji nisu obučeni u predmetima koje poučavaju, tada toj djeci lažemo, a lažemo i sebi samima. Izdajemo vlastite vrijednosti.Vjerojatno je to jedan od onih čimbenika koji me čine demokratom - ideja da naše zajedničke vrijednosti, naš osjećaj za uzajamnu odgovornost i društvenu solidarnost valja izraziti i preko naše vlade, a ne samo u crkvi, džamiji ili sinagogi, u zgradama u kojima stanujemo, na našim radnim mjestima ili unutar naših obitelji. Poput velikoga broja konzer-varivaca, vjerujem u utjecaj kulture koji determinira osobni uspjeh, ali i socijalnu koheziju te vjerujem kako kulturalne čimbenike zanemarujemo na vlastitu odgovornost. No, vjerujem također i da naša vlada može odigrati ulogu u oblikovanju te kulture bez obzira na ishod.često se pitam zašto je političarima tako teško govoriti o vrednotama na način koji se ne bi doimao proračunatim ili neiskrenim. čini mi se da su za to djelomice zaslužni unaprijed pripremljeni obrasci kojima se rukovode oni od nas koji djeluju u javnome životu, a geste kojima se kandidati služe kako bi ukazali na vrijednosti do kojih drže postale su krajnje standardizirane (svraćanje u crnačku crkvu, odlazak u lov, prisustvovanje NASCAR-ovoj3 utrci, čitanje u učionici dječjega vrtića) da je javnosti sve teže razlikovati iskrenost od političkoga manirizma.National Association for Stock Car Auto Racing (Nacionalna udruga za utrke automobila serijske proizvodnje), nap. prev.

67Također je tu i činjenica da se moderna politička praksa sama po sebi doima lišenom vrednota. Politika (i politički komentar) ne samo da dopušta već često i nagrađuje ponašanje koje bismo inače smatrali skandaloznim: fabriciranje priča, izvrtanje očigledna značenja tuđih izjava, vrijeđanje ili općenitu sumnjičavost spram tuđih motiva, zabadanje u tuđe privatne sfere u potrazi za

inkriminirajućim informacijama.Naprimjer, tijekom trajanja moje kampanje za opće izbore za Senat SAD-a, moj je republikanski suparnik jednome mladiću dao u zadatak da džepnom kamerom poprati sve moje javne istupe. Ta je metoda postala poprilično rutinskim postupkom u mnogim kampanjama, međutim, zbog pretjerane revnosti toga mladića, ili pak zbog toga što mu je bilo naloženo da me pokuša isprovocirati, njegovo je praćenje postalo nalik uhođenju. Od jutra do mraka pratio me posvuda, obično s udaljenosti ne veće od 2,3 metra. Snimao me kako se spuštam dizalom. Snimao me kako izlazim iz nužnika. Snimao me dok sam mobitelom razgovarao sa suprugom i djecom.Isprva sam pokušao razgovarati s njim na razuman način. Zastao sam, upitavši ga kako se zove, rekao mu kako razumijem da mora obavljati svoj posao, ipak mu predloživši da bude na odstojanju barem toliko da mogu razgovarati bez njegova prisluškivanja. Na moje zamolbe nije gotovo ništa odgovorio, tek se predstavio kao Justin. Predložio sam mu da nazove svojega šefa ne bi li saznao odgovaraju li uistinu njegove metode onome što mu je naloženo da čini. Kazao mi je kako njegova šefa mogu slobodno nazvati i sam te mi dao njegov broj. Nakon dva-tri dana ovakva uhođenja odlučio sam tomu stati na kraj. S Justinom koji me pratio u stopu ušetao sam u tiskovni ured zgrade State Capitola i pozvao neke od izvjestitelja koji su ručali da se okupe.„Hej, momci", rekao sam, „želim vam predstaviti Justina. Justina je angažirala Ryanova kampanja da me posvuda prati."Dok sam tumačio situaciju, Justin je samo stajao, nastavivši snimati. Izvjestitelji su se okrenuli prema njemu i stali ga zasipati pitanjima.„Pratiš li ga i na zahod?"„Sve si mu vrijeme ovako blizu?"Ubrzo potom stiglo je nekoliko izvjestiteljskih ekipa s kamerama kako bi snimale Justina kako snima mene. Poput ratnog zarobljenika, Justin je neprestance ponavljao svoje ime, svoj status i telefonski broj sjedišta kampanje svojega kandidata. Do šest sati uvečer, priča o Justinu emitirana je na većini lokalnih programa. Ta je priča na koncu prerasla u vijest kojom su mediji tjedan dana bombardirali državu - karikaturama, uvodnicima i naklapanjima na sportskome radiju. Nakon nekoliko dana prkošenja, moj je suparnik popustio pod pritiskom, zamolio Justina da ustukne nekoliko koraka i odaslao ispriku. Međutim, njegova je kampanja pretrpjela štetu. Ljudi možda nisu razumjeli naša oprečna stajališta68

spram državnoga zdravstvenog osiguranja ili diplomacije na Srednjem istoku, no bilo im je jasno da je kampanja mojega suparnika povrijedila jednu od vrednota - građansku uljudnost - koju su smatrali važnom.Procjep između onoga što smatramo doličnim ponašanjem u svakodnevnome životu i onoga što je potrebno za pobjedu u kampanji samo je jedan od vidova iskušavanja sustava vrijednosti nekog političara. Malo je zvanja u kojima se od vas traži da, iz dana u dan, prosuđujete o tako velikome broju suprotstavljenih zahtjeva - između različitih biračkih skupina, između interesa vaše savezne države i interesa nacije, između odanosti stranci i vašega vlastita poimanja neovisnosti, između vrijednosti službe i obveza prema obitelji. U toj kakofoniji različitih glasova prisutna je stalna opasnost da političar izgubi svoj moralni orijentir i postane u potpunosti podložan utjecajima javnoga mnijenja.Možda to može pojasniti zašto čeznemo za najnestalnijom odlikom naših voda, vjerodostojnošću, sposobnošću da budete ono što tvrdite da jeste, da posjedujete istinoljubivost koja nadilazi riječi. Moj prijatelj, pokojni senator Paul Simon posjedovao je tu odliku. Najvećim dijelom svoje karijere zbunjivao je stručnjake jer je uspijevao zadobiti potporu ljudi koji su se protivili, ponekad i gorljivo, njegovoj liberalnoj politici. Na ruku mu je išlo i to što je djelovao tako pouzdano, poput provincijskoga liječnika, sa svojim naočalama, leptir-kravatom i licem kao u jazavčara. No, ljudi su također osjećali da on živi u skladu sa svojim vrijednostima: da je pošten, da se zalaže za ono u što vjeruje, ali također, što je vjerojatno bilo presudno, i to da mu je do stalo do njih i problema s kojima se susreću.

Taj posljednji aspekt Paulova karaktera - smisao za empatiju - ono je što sve više cijenim što sam stariji. On se nalazi u samoj srži mojega moralnoga koda i predstavlja ono što ja shvaćam Zlatnim pravilom - ne tek poriv za suosjećanjem ili dobročinstvom, već nešto zahtjevnije, kao poriv da se s nekim poistovjetite i progledate tuđim očima.Kao što je to slučaj s većinom vrednota do kojih držim, empatiji me također poučila moja majka. Prezirala je svaki oblik nečovještva, odnosno neobazrivosti ili zloporabe moći, bilo da se to izražavalo kroz rasne predrasude, zlostavljanje u školskome dvorištu ili potplaćeni rad. Kada je uočila makar i naznaku takva ponašanja kod mene, pogledala bi me ravno u oči i kazala: „Sto misliš, kako bi se ti osjećao na mjestu te osobe?"Međutim, ipak je moj odnos s djedom zaslužan za moje potpuno prihvaćanje i suživljavanje s pojmom empatije. Budući da je moja majka zbog posla morala putovati u inozemstvo, često sam tijekom svojega školovanja vrijeme provodio s bakom i djedom, a bez nazočnosti oca u kući, moj je djed bio taj koji je morao trpjeti hirove mojega adoles-centskoga buntovništva. Ni s njim samim nije uvijek bilo jednostavno;ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA69jedne bi sekunde bio srdačan, da bi već sljedeće pobjesnio, a i lako bi se gdjekad našao povrijeđenim, za što je dijelom bila zaslužna i njegova karijera koja nije bila naročito uspješna. U razdoblju nakon moje navršene šesnaeste godine, neprestance bismo se prepirali, najčešće kada se ne bih pristajao povinovati onome što sam smatrao beskrajnim nizom besmislenih i proizvoljnih pravila - punjenju spremnika za benzin svaki puta kada bih posudio njegov auto, naprimjer, ili ispiranju kutije od mlijeka prije odlaganja iste u smeće.Uz određeni dar za retoriku, kao i apsolutnu uvjerenost u opravdanost vlastitih stajališta, otkrio sam da sam uglavnom kadar izvojevati tijesnu pobjedu u tim prepirkama, nakon čega bi se moj djed uzrujao, razljutio i zvučao nesuvislo. Međutim, u jednome razdoblju, vjerojatno tijekom posljednje godine gimnazije, takve pobjede sve su me manje zadovoljavale. Počeo sam razmišljati o poteškoćama i razočaranjima s kojima se susretao u svojemu životu. Počeo sam uvažavati njegovu potrebu da se osjeća cijenjenim u vlastitom domu. Shvatio sam da me udovoljavanje njegovim pravilima ne bi puno stajalo, a njemu bi značilo mnogo. Uvidio sam da ponekad uistinu ima pravo te da ustrajući uvijek iznova na tome da uvijek bude po mome, ne obazirući se na njegove osjećaje ili potrebe, na neki način sam sebe diskreditiram.Nema, naravno, ničega osobitoga u tom spoznavanju; na ovaj ili onaj način svi to moramo proći želimo li odrasti. No, ipak se uvijek iznova vraćam starome načelu svoje majke - „Kako bi se ti osjećao na mjestu te osobe?" - kao svojevrsnome putokazu za moju politiku.Pitanje je to koje, imam dojam, ne postavljamo sebi dovoljno često; čini se da kao nacija patimo od nedostatka empatije. Ne bismo tolerirali škole koje ne poučavaju, koje su izložene kroničnome nedostatku sredstava, osoblja i nadahnuća, kada bismo pomislili da su djeca u tim školama poput naše vlastite. Teško je zamisliti generalnoga direktora neke tvrtke kako sebi dodjeljuje višemilijunsku dolarsku premiju dok istovremeno reže sredstva za zdravstvenu zaštitu svojih radnika ako bi ih smatrao na neki način sebi ravnima. Također se sa sigurnošću dade ustvrditi da bi ljudi na vlasti dulje i podrobnije razmislili o pokretanju rata kada bi pritom mogli zamisliti da će njihovi vlastiti sinovi i kćeri biti izloženi pogibelji.Vjerujem kako bi snažniji osjećaj empatije doveo do prevage naše aktualne politike u korist onih ljudi u našemu društvu koji imaju poteškoća. Najzad, ako su isti kao i mi, tada su njihove poteškoće naše vlastite. Ako im ne pomognemo, diskreditiramo sami sebe.No, to ne znači da su oni koje su snašle nevolje - ili oni među nama koji tvrde da govore u njihovo ime - time oslobođeni nastojanja da shvate gledišta onih koji su uspješniji. Crnački vode trebaju uvažiti legitimne bojazni nekih bijelaca koje mogu uvjetovati njihov otpor pozitivnoj dis-70

kriminaciji. Predstavnici sindikata ne mogu sebi dopustiti neshvaćanje pritisaka koje konkurencija nameće njihovim poslodavcima. Moja je obveza nastojati svijet vidjeti očima Georgea Busha, bez

obzira na to do koje mjere se možda s njime ne slažem. To je svrha empatije - ona nas svih obvezuje, konzervativce i liberale, moćne i nemoćne, potlačene i tla-čitelje. Ona nikome od nas ne dopušta da se uljuljamo u samodopadnost. Svih nas sili da progledamo izvan skučenih okvira vlastite vizije.Nitko nije izuzet od poriva za iznalaženjem općeg konsenzusa. Naravno, na koncu dojam o uzajamnome razumijevanju nije dovoljan. Napokon, govoriti jest lako; kao i sve druge vrijednosti, empatiju valja potkrijepiti konkretnim djelovanjem. Dok sam u osamdesetima radio kao lokalni aktivist, često bih izazvao predstavnike stanara propitkujući ih o tome u što ulažu svoje vrijeme, energiju i novac. To su istinska iskušavanja onoga do čega držimo, bez obzira na to u što sami sebe uvjeravali. Nismo li spremni platiti cijenu za vlastite vrijednosti, nismo li spremni na poneku žrtvu radi njihova ostvarenja, tada se moramo zapitati vjerujemo li uopće istinski u njih.Prema takvim mjerilima, ponekad se čini da današnji Amerikanci ponajviše drže do bogatstva, vitkosti, mladosti, slave i dobre zabave. Govorimo kako držimo do nasljeđa koje ostavljamo narednoj generaciji, a zatim tu generaciju opteretimo gomilom dugova. Tvrdimo kako vjerujemo u jednake mogućnosti za sve, ali pritom smo posve pasivni dok milijuni američke djece skapavaju u siromaštvu. Naglašavamo kako držimo do obitelji, no naše gospodarstvo i naše živote organiziramo na takav način kojim kao da želimo zajamčiti da našim obiteljima pripadne sve manji dio našega vremena.Dio nas ipak se ne da zavarati. Držimo se naših vrijednosti, čak i unatoč tome što se ponekad doimaju zastarjelima i istrošenima; čak i unatoč tome što smo ih i kao nacija i kao pojedinci nebrojeno mnogo puta izdali. Sto nam drugo može poslužiti kao vodilja? Te su vrijednosti naše nasljeđe, ono što nas kao naciju određuje. Iako uviđamo da ih je moguće osporavati, da intelektualci i kritičari kulture rado na njih nasrću nastojeći ih obezvrijediti i okrenuti naglavce, one su se pokazale iznenađujuće dugotrajnima i neobično postojanima, bez obzira na klase, rase, generacijsku, odnosno vjersku pripadnost. Imamo se pravo pozivati na njih, pod uvjetom da shvatimo kako naše vrijednosti moraju biti iskušavane činjenicama i iskustvom, pod uvjetom da se prisjetimo kako ih valja potkrijepiti djelovanjem, a ne tek riječima.Ne činiti tako, značilo bi odreći se onoga najboljeg u nama.71Treće poglavljeNaš UstavIma jedna uzrečica koju senatori učestalo koriste kada ih netko zamoli da opišu svoju prvu godinu na Capitol Hillu: „To je kao da pijete vodu iz protupožarnoga crijeva."Taj je opis prikladan, jer mi se prvih nekoliko mjeseci u Senatu činilo kako sve moram rješavati istovremeno. Morao sam zaposliti pomoćno osoblje i namjestiti urede u Washingtonu i Illinoisu. Morao sam dogovoriti kojim ću odborima biti dodijeljen i upoznati se s neriješenim predmetima. Nakon svršetka izbora nagomilao se zaostatak od deset tisuća biračkih pisama, kao i tri stotine poziva za držanje govora koji su stizali svakoga tjedna. U polusatnim terminima vozikali su me od vijećnice Senata do ureda odbora, hotelskih predvorja i radio-postaja, bio sam u potpunosti ovisan o ekipi nedavno angažiranih pomoćnika dvadesetih i tridesetih godina koji su vodili računa da svugdje stignem na vrijeme, dodavali mi odgovarajući sažetak predmeta, podsjećali me na to s kime imam ugovoren sastanak ili me usmjeravali prema najbližem nužniku.Potom se, noću, valjalo naviknuti na samački život. Michelle i ja odlučili smo da obitelj ostane u Chicagu, dijelom zbog toga što mi se sviđala ideja o podizanju djevojčica podalje od užurbana okružja Washingtona, ali također i zbog toga što je takav aranžman Michelle omogućavao organiziranu potporu - njezine majke, brata, rođaka i prijatelja - koja će joj pomoći u brizi oko djece tijekom poduljih razdoblja moje odsutnosti zbog zahtjeva moga posla. Tako sam za ta tri dana u tjednu koja sam provodio u Washingtonu unajmio maleni stan s jednom spavaonicom u blizini Pravnoga fakulteta Sveučilišta Georgetown, u jednome neboderu između Capitol Hilla i centra grada.Isprva sam pokušao s optimizmom prihvatiti svoju novootkrivenu samoću, sileći se prisjetiti zadovoljstava samačkoga života - skupljajući jelovnike s jelima „za van" iz svakog restorana u

četvrti, gledajući košarku ili čitajući do duboko u noć, odlazeći u teretanu na ponoćni trening, ostavljajući posuđe u sudoperu i ne pospremajući krevet. Međutim, nije pomoglo; nakon trinaest godina braka, shvatio sam da sam posve pripitomljen, smiren i bespomoćan. Prvoga jutra u Washingtonu primijetio72

sam da sam zaboravio kupiti zavjesu za tuširanje i morao sam čučnuti uza zid da ne zalijem pod kupaonice. Sljedeće noći, gledajući utakmicu i pijući pivo, zaspao sam tijekom poluvremena i probudio se dva sata poslije uz gadan grč u vratu. Dostavljena hrana nije više bila naročita okusa; tišina me iritirala. Neprestance bih zvao kući samo kako bih čuo glasove svojih kćeri, čeznući za toplinom njihovih zagrljaja i slatkim mirisom njihove kože.„Hej slatkice!"„Hej, tatice."„Sto ima nova?"„Od tvojega prošlog poziva?"„Da."„Ništa. Želiš razgovarati s mamom?"Nekolicina senatora također je imala malu djecu, i kada god bismo se susreli, uspoređivali bismo razloge za i protiv preseljenja u Washington, kao i poteškoće odvajanja vremena za susrete s obitelji zbog pretjerane revnosti pomoćnog osoblja. No, većina mojih novih kolega bila je osjetno starija - prosječna dob bila je oko šezdeset godina - i dok sam obilazio njihove urede, njihovi bi se savjeti obično odnosili na aktivnosti koje se tiču Senata. Tumačili su mi prednosti imenovanja u različite odbore i upoznavali me s temperamentima pojedinih predsjednika senatskih odbora. Nudili su mi savjete o tome kako organizirati pomoćno osoblje, s kime razgovarati u svezi dodatnoga uredskog prostora i kako se odnositi spram zahtjeva birača. Od većine savjeta imao sam koristi, no gdjekad bi bili proturječni. Međutim, među demokratima barem, moji bi sastanci uvijek završavali jednom te istom preporukom: kazali bi mi da bih se što prije trebao sastati sa senatorom Byrdom - ne samo iz senatske kurtoazije, nego i zbog njegova znatnog utjecaja, što zbog visoka položaja u Odboru za financije, što zbog njegova općeg statusa u Senatu.U dobi od osamdeset sedam godina, senator Robert C. Byrd smatran je ne samo senatskim doajenom već i samim utjelovljenjem Senata; živućim djelićem povijesti. Podigli su ga njegovi ujak i ujna u siromašnim rudarskim gradićima Zapadne Virginije. Posjedovao je urođeni dar koji mu je omogućavao da napamet recitira dugačke odlomke poezije i svira violinu dojmljivom vještinom. Kako nije imao sredstava za školovanje na fakultetu, radio je kao mesar, prodavač te zavarivač na ratnim brodovima za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Kada se nakon rata vratio u Zapadnu Virginiju, dobio je mjesto u njezinoj legislaturi, a 1952. bio je izabran u Kongres.Godine 1958. prešao je u Senat i tijekom razdoblja od četrdeset sedam godina, obnašao je gotovo sve moguće dužnosti - uključujući i šest godina kao vođa senatske većine te šest kao vođa manjine. Sve je to vrijeme zadržao populistički nagon koji ga je navodio da se usredotoči na ostvarenjeODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA73konkretnih koristi za ljude u svojemu zavičaju: naknade za oboljele od antrakoze i sindikalnu zaštitu rudara; projekata izgradnje cesta, stambenih naselja i elektrifikacije za te krajnje siromašne zajednice. U razdoblju od deset godina pohađanja večernjih tečajeva za vrijeme službovanja u Kongresu, uspio je diplomirati pravo, a njegovo je vladanje senatskim pravilima legendarno. S vremenom će napisati i povijest Senata u četiri sveska, koja uz učenost I predanost odražava također i neizrecivu ljubav prema toj instituciji koja je oblikovala njegovo životno djelo. Pričalo se da je strast senatora Byrda prema Senatu nadmašivala tek brižnost kojom je njegovao svoju bolesnu suprugu s kojom je u braku proveo šezdeset osam godina (nedavno je preminula) - a možda i poštovanje koje je gajio spram Ustava, koji je u džepnome izdanju nosio sa sobom kamo god je išao, često ga vadeći iz džepa kako bi njime mahao usred kakve debate.Tada sam već bio ostavio poruku u uredu senatora Byrda, tražeći da se prvom prilikom s njime

osobno sastanem. Bilo je to na dan naše zakletve i nalazili smo se u staroj dvorani Senata, mračnoj, bogato nakićenoj prostoriji kojom dominira donekle groteskni orao koji se raskrilio iznad nadstrešnice od tamnoga, poput krvi crvenoga baršuna. Sumorni ambijent odgovarao je prigodi, s obzirom na to da se Senatski demokratski odbor sastao kako bi se organizirao nakon teških izbora I neuspjeha svojega vođe. Nakon što je ustanovljen novi rukovodeći tim, vođa senatske manjine Harry Reid zamolio je senatora Byrda da kaže nekoliko riječi. Senator je polako ustao sa stolca, bio je to vitak čovjek guste snježnobijele kose, vodenastih, plavih očiju i usiljena, istaknuta nosa. Nekoliko je trenutaka stajao ne govoreći ništa, podupirući se o štap i podigavši glavu uvis, očiju uprtih u strop. Zatim je stao govoriti, sumornim, odmjerenim tonom, s natruhom južnjačkoga naglaska.Ne pamtim potankosti njegova govora, ali se sjećam općenitih tema koje su nadirale s podija stare dvorane Senata u rastućem, šekspirijan-skome ritmu - savršeni mehanizam Ustava i Senata kao biti onoga što taj dokument obećava; opasno zadiranje, iz godine u godinu, izvršne vlasti u dragocjenu neovisnost Senata; nužnost da svaki senator iznova pročita naše temeljne dokumente kako bismo ostali postojani, odani i iskreni spram onoga što predstavlja Republika. Dok je govorio, glas mu je postajao sve snažniji; kažiprst je parao zrak; mračna prostorija kao da se obrušavala na njega, dok se nije stao doimati poput sablasti, duha prošlih senata, njegovih gotovo pedeset godina provedenih u ovim prostorijama posezalo je za onih pedeset godina prije toga i još pedeset godina prije i još pedeset godina prije; nazad u doba kada su Jefferson, Adams i Madison tumarali hodnicima Capitola, a sam grad još uvijek bio kombinacija pustare, oranica i močvara.Natrag u vrijeme kada niti ja, niti ljudi koji izgledaju poput mene nisu mogli sjediti među ovim zidovima.74

Slušajući govor senatora Byrda, osjetio sam svu silinu temeljnih proturječnosti između mene i ovoga meni novoga mjesta i njegovih mramornih poprsja, njegovih tajnovitih tradicija, njegovih uspomena i sablasti. Razmišljao sam o činjenici da je, prema njegovoj vlastitoj autobiografiji, senator Byrd prvi put iskusio rukovođenje u svojim ranim dvadesetim godinama, kao član Ku Klux Klana oblasti Raleigh, udruženja od kojega se već odavno ogradio, pogreške koju je pripisao - nesumnjivo, ispravno - vremenu i okruženju u kojima je odgajan. Ta bi epizoda, međutim, opetovano isplivala na površinu tijekom čitave njegove karijere. Razmišljao sam o tome kako se bio pridružio drugim senatskim divovima, poput J. Williama Fulbrighta iz Arkansasa i Richardu Russelu iz Georgije, u južnjačkome otporu uvođenju Zakona o građanskim pravima. Pitao sam se hoće li to biti važno liberalima koji su uzdizali senatora Byrda zbog njegova principijelna protivljenja Rezoluciji o ratu u Iraku - ekipi iz MoveOn.Org-a1, nasljednicima političke kontrakulture koju je senator prezirao tijekom velikoga dijela svoje karijere.Pitao sam se bi li to trebalo biti važno. Život senatora Byrda - poput života većine nas - bio je ispunjen trvenjima između suprotstavljenih poriva, ispreplitanja svjetia i tame. U tome sam smislu zaključio da on uistinu jest odgovarajući simbol Senata, čija pravila i ustroj odražavaju veliki kompromis američkoga utemeljenja: nagodbu između sjevernih i južnih država, ulogu Senata kao čimbenika koji ne dopušta da prevladaju strasti koje se u određenom trenutku mogu rasplamsati, zaštitnika prava manjina i državnoga suvereniteta, ali također i sredstva zaštite bogatih od svjetine, sredstva kojim je robovlasnicima bilo zajamčeno neuplitanje u njihovu izopačenu instituciju. U samo tkivo Senata, u njegov genetski kod, bilo je utkano ono isti nadmetanje između moći i načela koje je karakteriziralo Ameriku u cijelosti, trajni izraz velike debate između nekolicine sjajnih premda nesavršenih ljudi koja je zaključena stvaranjem državnoga uređenja jedinstvenoga po svojoj genijalnosti - pa ipak slijepoga spram porobljavanja.Govor je okončan; kolege senatori pljeskali su i čestitali senatoru Byrdu na njegovu veličanstvenome govorništvu. Prišao sam mu kako bih se predstavio i on je srdačno stisnuo moju ruku, rekavši kako se unaprijed raduje mojemu posjetu. Vraćajući se nazad u svoj ured, odlučio sam te večeri raspakirati svoje stare knjige o ustavnome pravu i iznova pročitati tu ispravu. Jer, senator Byrd je imao pravo: kako bih razumio što se događa u Washingtonu 2005., kako bih razumio svoju

novu dužnost, a i samoga senatora Byrda, morao sam se vratiti unatrag, prema prvim američkim debatama i temeljnim dokumentima, otkriti kako su se mijenjali tijekom vremena i donijeti prosudbe u svjetlu povijesnih događaja koji su uslijedili.1 američka neprofitna, lijevo orijentirana politička organizacija, op. prev.

75Upitate li moju osmogodišnju kćer čime se bavim, možda će odgovoriti kako stvaram zakone. Međutim, jedna je od začudnih stvari vezanih uz Washington to da se mnogo vremena troši na raspravljanje, ne o tome kakav bi zakon trebao biti, već o tome što zakon jest. Najjednostavniji propis - recimo zahtjev da tvrtke osiguraju stanke za odlazak u nužnik za svoje radnike koji rade po satnici - može postati predmetom znatno različitih interpretacija, ovisno o tome s kime razgovarate: kongre-snikom koji je odredbu predložio, pomoćnikom koji je izradio njezin prijedlog, službom čija je zadaća provesti odredbu, odvjetnikom čiji klijent to smatra neprikladnim ili sa sucem kojega se poziva da odredbu primijeni.Nešto od toga izazvano je namjerno, što je rezultat složene mašinerije uzajamne kontrole triju ogranaka vlasti: izvršne, zakonodavne i sudbene. Razdioba vlasti između tih ogranaka, kao i između savezne te državnih vlada, znači da niti jedan zakon nikada nije konačan, niti jedna borba istinski dovršena; postoji uvijek mogućnost da se osnaži ili oslabi ono što je naizgled učinjeno, mogućnost razvodnjavanja uredbe ili blokiranja njezine implementacije, ograničavanja moći određenoga tijela smanjenjem njegova proračuna, ili pak preuzimanja nadzora nad nekim predmetom ondje gdje se stvorio vakuum.Djelomično je riječ o naravi samoga zakona. Cesto je zakon određen i jasan. Međutim, život nameće uvijek iznova nove probleme i odvjetnici, dužnosnici i građani tada raspravljaju o značenju nekih termina koji su se doimali jasnima prije nekoliko godina ili čak mjeseci. Jer, na koncu, zakoni su tek napisane riječi - riječi koje su gdjekad rastezljive, nerazumljive, u jednakoj mjeri ovisne o kontekstu i povjerenju kao i u kakvoj pripovijesti, pjesmi ili obećanju, riječi čija su značenja podložna eroziji, koje se ponekad urušavaju u tren oka.Međutim, pravni prijepori koji su uzburkali Washington 2005. nisu se ticali samo uobičajenih problema pravne interpretacije. Oni su, umjesto toga, navodili na pitanje jesu li ljudi koji obnašaju vlast uopće obvezani ikakvim zakonskim odredbama.Kada se povela riječ o propitkivanju nacionalne sigurnosti u eri nakon 11. rujna, naprimjer, Bijela kuća opirala se svim tvrdnjama da je odgovorna Kongresu ili sudovima. Tijekom rasprava prilikom kojih je trebalo potvrditi Condoleezzu Rice kao državnu tajnicu, prijepori su uključivali štošta, od područja primjene Rezolucije Kongresa za odobrenje rata u Iraku do spremnosti pripadnika izvršne vlasti da svjedoče pod zakletvom. Tijekom debate koja se vodila oko potvrde Alberta Gonzalesa, razmatrao sam memorandume sastavljene u uredu ministra pravosuđa u kojima se navodi da tehnike kao što su lišavanje sna ili višekratno gušenje ne predstavljaju mučenje sve dok ne izazovu neku vrstu „snažne boli koja se javlja pri otkazivanju organa, oštećenju tjelesnih funkcija, pa čak76

i smrti"; transkripte u kojima se navodi da se Ženevske konvencije ne odnose na „neprijateljske borce" zarobljene u Afganistanu; stavove da se četvrti amandman ne odnosi na građane obilježene kao „neprijateljske borce" i zatočene na tlu SAD-a.Takav stav ni u kom slučaju nije bio ograničen na okvire Bijele kuće. Sjećam se jedne prilike kada sam išao prema senatskoj vijećnici jednoga dana početkom ožujka, kada me je zaustavio jedan tamnokosi mladić. Odveo me do svojih roditelja, objasnivši mi da je doputovao s Floride u očajničkome nastojanju da spasi život jedne mlade žene - Terri Schiavo- koja je zapala u duboku komu te čiji je suprug bio nakanio skinuti je s aparata za održavanje na životu. Bila je to potresna priča, no kazao sam im kako gotovo da nema presedana za intervenciju Kongresa u takvim slučajevima - ne znajući u to vrijeme da su Tom DeLay i Bili Frist učinili vlastiti presedan.Doseg predsjedničkih ovlasti u ratno doba. Etika koja se tiče odluka povezanih s nečijim

umiranjem. Bila su to složena pitanja; premda se nisam slagao s politikom republikanaca, smatrao sam kako ona zavrjeđuju ozbiljno debatiranje. Ono što me mučilo bio je proces - ili njegov nedostatak - kojim su Bijela kuća i njezini saveznici u Kongresu rješavali suprotstavljena gledišta; dojam da pravila rukovođenja više ne vrijede te da nema utvrđenih značenja ili normi kojima bismo pribjegli. činilo se kao da su strukture na vlasti zaključile kako su zakonska osnova za pritvor, habeas corpus, te dioba vlasti, nebitne sitnice koje samo smetaju i kompliciraju očigledno (nužnost zaustavljanja terorista), ili stoje na putu onome što je ispravno (nepovredivost života) pa se stoga ne treba odviše na njih obazirati, ili ih barem treba podrediti odlukama rezolutnih.Ironično je, naravno, to što takvo neobaziranje na pravila i manipulacija pravnim jezikom u svrhu postizanja nekog određenog cilja predstavljaju upravo ono za što su konzervativci dugo optuživali liberale. Bio je to jedan od argumenata u pozadini Ugovora s Amerikom Newta Gingricha- stajališta da demokratski moćnici koji su tada nadzirali Predstavnički dom Kongresa neprestano zlorabe zakonodavni postupak u ime vlastita probitka. To je bio temelj postupka za opoziv Billa Clintona, prijezira izražena kroz žalosnu frazu „ovisi od tome što značenje riječi 'jest' jest". Radilo se o osnovi za verbalne paljbe konzervativaca protiv liberalnih akademika, tih glavnih zagovornika političke korektnosti, kako se tvrdilo, koji su odbijali prihvatiti ikakve vječne istine ili hijerarhije znanja te su indoktrinirali američku mladež opasnim moralnim relativizmom.Bila je to također sama bit konzervativnih napada na savezne sudove.Preuzeti nadzor nad sudstvom općenito, a posebice nad Vrhovnim sudom postalo je glavnim ciljem za generaciju konzervativnih aktivista - i to ne samo stoga, naglašavali su, što sudstvo doživljavaju kao posljednji bastion protuvjerskoga liberalnog elitizma koji zagovara pobačaj, pozi-ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA77tivnu diskriminaciju, homoseksualizam, kriminal, politiku reguliranja. Prema tvrdnjama tih aktivista, liberalni su suci sebe izdizali iznad zakona, temeljeći svoja stajališta, ne na Ustavu, već na svojim vlastitim hirovima i željenim rezultatima, tumačeći pravo na pobačaj ili sodomiju mimo zakonskoga teksta, potkopavajući demokratski postupak te izvrćući prvotne nakane Otaca utemeljitelja, tvoraca Ustava iz 1787. Kako bi sudstvo iznova preuzelo ulogu koja mu je primjerena, bilo je nužno postaviti „striktne tumače" na dužnosti u saveznim sudovima, muškarce i žene koji razumiju razliku između tumačenja zakona i izrade zakona, dužnosnike i dužnosnice koji će se pridržavati izvornoga značenja onoga što su propisali Oci utemeljitelji. Muškarce i žene koji će slijediti pravila.Oni koji pripadaju lijevoj opciji tu su situaciju tumačili na sasvim drugačiji način. Kako su konzervativni republikanci bilježili uspjehe na predsjedničkim izborima, mnogi su liberali sudove doživljavali kao jedino što stoji na putu radikalnome nastojanju za vraćanjem na prijašnju razinu građanskih prava, prava žena, građanskih sloboda, reguliranja zaštite okoliša, odvajanja crkve od države i čitavoga nasljeđa New Deala. Tijekom Borkove nominacije, interesne skupine i demokratski vođe organizirali su svoj otpor uz dotada neviđene smicalice pri jednome sudskom imenovanju. Kada je imenovanje osujećeno, konzervativci su shvatili da će morati stvoriti vlastitu vojsku među svojom bazom.Odonda je svaka strana naizmjence postizala uspone (Scalia i Thomas za konzervativce te Ginsburg i Breyer za liberale) i padove (za konzerva-tivce ono što je većina doživjela kao pomak prema centru O'Connora, Kennedyja, a posebice Soutera; za liberale, namješteno imenovanje Reaganovih i Bushevih kandidata na niže savezne sudove.) Demokrati su glasno prosvjedovali kada su republikanci iskoristili nadzor nad Odborom za pravosuđe kako bi blokirali šezdeset jedno Clintonovo imenovanje na prizivne i okružne sudove, a, tijekom kratka perioda dok su imali većinu, demokrati su istu taktiku iskušavali na kandidatima Georga W Busha.No, kada su demokrati 2002. izgubili većinu u Senatu, bilo im je preostalo samo još jedno oružje, strategija koju je moguće svesti na jednu jedinu riječ, bojni poklik oko kojega su se sada okupljali oni odani demokratima:Filibuster!2U Ustavu se filibuster ne spominje; riječ je o senatskome pravilu koje datira još od prvoga saziva

Kongresa. Osnovna ideja je jednostavna: budući da se sve aktivnosti u Senatu provode jednoglasnim pristankom, svaki od senatora može obustaviti postupak koristeći svoje pravo na neograničenu debatu te odbijajući da se prijeđe na sljedeću točku dnevnoga2 opstrukcijski govor u Senatu (ili Kongresu), op. prev.78

reda. Drugim riječima, ima pravo govoriti koliko god dugo želi. Može govoriti o biti prijedloga zakona o kojemu se još nije raspravljalo ili o prijedlogu za razmatranje prijedloga zakona o kojemu se još nije raspravljalo. Može odlučiti da želi pročitati kompletan Zakon o financiranju nacionalne obrane od sedamsto stranica, redak po redak, u zapisnik, ili povezati neke od aspekata zakona s usponom i padom Rimskoga Carstva, letom kolibrića ili telefonskim imenikom Atlante. Tako dugo dok su on ili njegovi kolege istomišljenici spremni ostati za govornicom i pričati, sve drugo mora pričekati - to svakome od senatora pruža golemo sredstvo utjecaja, a odlučnoj manjini učinkovito pravo veta nad bilo kojim zakonom.Jedini je način za prekid filibustera taj da se tri petine Senata pozovu na tzv. doture - tj. prekid rasprave. To znači da svaki nedovršeni postupak pred Senatom - svaki prijedlog zakona, rezolucija ili imenovanje - mora dobiti potporu šezdesetorice senatora, a ne naprosto većinu. Razrađena je serija složenih pravila, koja i filibusterima i glasovima za doture omogućava da interveniraju bez pompe: često je dovoljno samo zaprijetiti filibusterom kako biste pridobili pozornost vode većine, a zatim slijedi organiziranje glasovanja za doture, a da nitko nije prisiljen večeri provoditi spavajući u naslonjačima i na pomoćnim ležajevima. Međutim, čitavim tijekom moderne povijesti Senata, filibuster je ostao pomno čuvanom povlasticom, jedno od osobitih obilježja koje, kažu - uz šestogodišnje mandate i dodjeljivanje po dvojice senatora svakoj saveznoj državi, bez obzira na broj stanovnika - razlikuje Senat od Predstavničkog doma i služi kao štit od opasnosti većinskoga prekoračenja ovlasti.No filibuster ima i svoju mračniju povijest, povijest koja je na osobit način za mene relevantna. Tijekom gotovo jednoga stoljeća, filibuster je bio omiljeno oružje u rukama juga u nastojanjima da zaštite rasnu diskriminaciju od saveznog uplitanja, zakonska blokada koja je de facto dokinula četrnaesti i Petnaesti amandman. Iz desetljeća u desetljeće, uljudni, učeni ljudi poput senatora Richarda B. Russela (po kojemu je nazvan najelegantniji niz ureda u Senatu) služili su se filibusterom kako bi osujetili svaki mogući zakon o pravima pred Senatom, bilo da se radilo o prijedlogu zakona o pravu glasa, zakona o pravednom zapošljavanju ili zakona protiv linča. Služeći se riječima, pravilima, postupcima i presedanima - zakonom - južnjački su senatori uspjeli održati crnačku podjarmljenost na način na koji to nasilje samo po sebi ne bi moglo. Filibuster nije samo stopirao prijedloge zakona. Za mnoge crnce na jugu, filibuster je razorio nade.Demokrati su se rijetko koristili filibusterom tijekom prvoga mandata Georgea Busha: od predsjednikovih više od dvjesto sudskih kandidata, samo je za njih deset onemogućeno izravno glasovanje. Međutim, svih deset bili su kandidati za prizivne sudove, sudove koji su važni; svih

79deset bili su stjegonoše konzervativne ideje; ustraju li demokrati na filibusteru spram tih deset sposobnih pravnika, tvrdili su konzervativci, tada ih ništa neće moći spriječiti da provodu svoju volju i u odnosu na buduće kandidate za Vrhovni sud. I tako se dogodilo da je predsjednik Bush - ohrabren većom republikanskom većinom u Senatu i svojom samoproglašenom ovlašću - odlučio tijekom prvih nekoliko tjedana svojega drugog mandata ponovno imenovati sedam prije opstruiranih sudaca. Bilo je to poput pljuske demokratima i izazvalo je željenu reakciju. Demokratski voda Harry Reid nazvao je to „velikim vlažnim poljupcem krajnjoj desnici" te iznova zaprijetio filibusterom. Interesne skupine ljevice i desnice pojurile su na svoje položaje i oglasile opću uzbunu, šaljući elektronsku i izravnu poštu putem koje su donatore preklinjale da financiraju predstojeće sučeljavanje u eteru. Republikanci su, osjetivši da je nastupilo vrijeme za ofenzivu, proglasili da će se, ukoliko demokrati nastave sa svojim opstruktivnim pristupom, biti prisiljeni pozvati na nemilu „nuklearnu opciju", revolucionarni proceduralni manevar prilikom kojega bi

predsjednik Senata (možda i sam potpredsjednik Cheney) ignorirao mišljenje senatskoga savjetnika, radeći senatski presedan nakon dvjesto godina kako bi, uz jednostavan udarac sudskim čekićem, odlučio da korištenje filibustera nije više dopušteno prema pravilima Senata - barem kada je riječ o sudskim imenovanjima.Osobno sam smatrao da zamisao o ukidanju filibustera pri sudskim imenovanjima predstavlja još jedan primjer republikanske promjene pravila usred utakmice. Nadalje, itekako bi kao argument mogla poslužiti činjenica da je glasovanje o sudskim imenovanjima upravo takva vrsta situacije u kojoj je zahtjev za postojanje kvalificirane većine koju nameće filibuster logičan: zato što, kada jednom budu imenovani, savezni suci ostaju na toj dužnosti čitav život i često je obnašaju za trajanja mandata više predsjednika, za predsjednika je korisno - a koristi i našoj demokraciji također - pronaći umjerene kandidate koji su sposobni pridobiti određenu razinu dvostranačke podrške. Malen je broj spomenutih Bushevih kandidata spadao u kategoriju „umjerenih"; prije bi se reklo da su iskazivali neprijateljski stav prema građanskim pravima, privatnosti i nadzoru izvršne vlasti, čime su ispali veći desničari čak i od najtvrdokornijih republikanaca među sucima (jedan osobito iritantni kandidat socijalno osiguranje i ostale programe New Deala nazvao je „trijumfom naše vlastite socijalističke revolucije").Ipak, sjećam se da sam morao prigušiti smijeh prvi put kada sam čuo termin „nuklearna opcija". činilo se da savršeno oslikava gubitak perspektive koji je postao karakterističan za sudska imenovanja, sastavni dio manipuliranja koje je lijevo orijentiranim skupinama omogućavalo da prikazuju oglasne spotove u kojima su se vrtjeli prizori iz filma Gospodin Smith ide u Washington s Jamesom Stewartom, bez ikakva spomena o80

tome da su Strom Thurmond i Jim Eastland igrali gospodina Smitha3 u stvarnome životu; besramno mitologiziranje koje je republikancima s juga omogućilo da se popnu za senatsku govornicu i sumorno raspredaju o neprikladnosti filibustera, bez naznake priznanja da su upravo političari iz njihovih država - njihovi izravni politički preci - usavršili to umijeće u ime pakosnih motiva.Malen je broj mojih kolega demokrata kojih se dojmila ta ironija. Kako se proces sudskoga imenovanja zahuktavao, razgovarao sam s jednom prijateljicom i priznao da me brinu neke strategije kojima smo pribjegavali kako bismo diskreditirali i blokirali kandidate. Nisam sumnjao u štetu koju bi mogli izazvati neki od Bushevih kandidata; bio sam spreman podržati filibuster za neke od tih sudaca, makar samo kako bih Bijeloj kući ukazao na to da prilikom svojih sljedećih odabira mora biti umjerenija. Izbori na koncu ipak nešto znače, kazao sam svojoj prijateljici. Umjesto oslanjanja na senatske procedure, postoji jedan način da se pobrinemo za to da suci odražavaju naše vrijednosti, a taj je da pobijedimo na izborima.Moja je prijateljica naprasito zavrtjela glavom. „Misliš li uistinu da bi se republikanci imalo ustručavali poslužiti se filibusterom da je situacija obrnuta?" upitala me. Mislio sam da ne bi. No ipak sam sumnjao da bi naše pribjegavanje filibusteru raspršilo predodžbu o demokratima kao o onima koji su uvijek defanzivni - percepciju kako smo se poslužili sudovima i odvjetnicima i proceduralnim trikovima kako bismo izbjegli imperativ pridobivanja javnosti. Takva percepcija nije bila posve ispravna: republikanci su često, ništa rjeđe od demokrata, tražili od sudova da odbace demokratske odluke (poput zakoná o financiranju kampanja) koje im nisu odgovarale. Međutim, pitao sam se nisu li, zbog našega oslanjanja na sudove kako bismo zaštitili ne samo naša prava već i naše vrijednosti, progresivne snage izgubile isuviše vjere u demokraciju. Upravo kao što su konzervativci, tako se činilo, izgubili svaki pojam o tome da demokracija mora biti više od onoga na čemu ustraje većina. Vratio sam se mislima unazad u jedno poslijepodne prije nekoliko godina kada sam se kao pripadnik legislature Illinoisa zalagao za amandman na republikanski prijedlog zakona o zabrani pobačaja djelomičnim rođenjem, koji bi uključivao iznimku kada je u pitanju zdravlje majke. Amandman nije prihvaćen na glasovanju po stranačkoj liniji. Poslije sam izašao na hodnik s jednim od svojih republikanskih kolega. Bez toga amandmana, rekao sam, zakon će sudovi poništiti kao3 S. Thurmond postavio je 1957. rekord u filibusteru govoreći bez prestanka 24 sata i 18 minuta; J.

Eastland također je poznat po rekordnim filibusterima; Jefferson Smith, glavni lik filma G. Smith ide u Washington, za većinu je Amerikanaca simbol filibustera, nap. prev.ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVUANJU AMERIčKOG SNA81protuustavan. Rekao mi je da nije bitno koji je amandman priložen- suci će ionako provesti svoju volju.„Sve je to politika", rekao je na odlasku. „A ovoga trenutka glasovi su na našoj strani."Jesu li takva nadmetanja uopće bitna? Mnogima se od nas rasprave oko senatske procedure, diobe vlasti, sudskih imenovanja i pravila tumačenja Ustava čine prilično ezoterične, udaljene od naših svakidašnjih preokupacija - kao tek još jedan primjer stranačkoga nadigravanja.Zapravo, ona jesu bitna. Ne samo zato što proceduralna pravila naše vlade doprinose određivanju rezultata - u vezi svega, od toga može li vlada zakonski regulirati zagađivanje do toga smije li vlada prisluškivati vaš telefon - nego i zbog toga jer ona određuju našu demokraciju u jednakoj mjeri kao i izbori. Naš sustav samouprave zamršen je posao; putem toga sustava i štujući taj sustav, oblikujemo vrijednosti i zajedničke obveze. Pristran sam, razumije se. Tijekom razdoblja od deset godina, prije dolaska u Washington, poučavao sam ustavno pravo na Sveučilištu u Chicagu. Obožavao sam predavaonicu Pravnoga fakulteta: njezin minimalizam, napetost stajanja na početku svakoga predavanja samo uz ploču i kredu, ispred studenata koji me odmjeravaju, neki od njih usredotočeni i bistri, ostali demonstrativno dokoni. Tenziju je razbilo moje prvo pitanje - „O čemu je riječ u ovome slučaju?" - i nesigurno podizanje ruku, prvi odgovori te moje odbijanje svih argumenata, sve dok polako riječi nisu bile svedene na bit, i ono što se prije svega nekoliko minuta doimalo nezanimljivim i beživotnim, odjednom je oživjelo, a oči mojih studenata živnule, tekst za njih više nije bio tek dio prošlosti nego se također ticao i njihove sadašnjosti i budućnosti.Ponekad sam imao dojam kako se moj rad bitno ne razlikuje od rada profesora teologije koji su poučavali s druge strane kampusa - jer sam, a to je, pretpostavljam, moralo vrijediti i za one koji poučavaju Bibliju, otkrio kako moji studenti često misle da poznaju Ustav, a da ga zapravo nisu pročitali. Bili su navikli služiti se frazama koje su negdje čuli te su se njima koristili kako bi potkrijepili svoje izravne argumente, odnosno ignorirali one odlomke za koje im se činilo da nisu u skladu s njihovim gledištima.No, ono što sam najviše cijenio poučavajući ustavno pravo, a želio sam da to i moji studenti također cijene, bila je razumljivost relevantnih dokumenata i nakon dvjesto godina. Svojim sam studentima možda poslužio kao vodič, ali nije im bio potreban posrednik, jer, za razliku od Prve poslanice Timoteju ili Evanđelja po Luki, temeljni dokumenti- Deklaracija o nezavisnosti, Federalistički spisi i Ustav - predočeni su kao ljudsko djelo. Na raspolaganju nam je zapis o nakanama Očeva utemeljitelja, govorio bih svojim studentima, o njihovim raspravama i82

njihovim dvorskim intrigama. Ako i ne možemo uvijek naslutiti što su osjećali, možemo se barem u mislima vratiti u ono vrijeme i steći nekakav dojam o temeljnim idealima koji su te ljude motivirali.Kako bismo onda trebali tumačiti naš Ustav i što on kazuje o aktualnim prijeporima oko sudova? Za početak, pažljivo čitanje naših temeljnih dokumenata podsjeća nas upravo na to do koje su mjere oni zaslužni za oblikovanje svih naših stavova. Uzmimo za primjer zamisao o neotuđivim pravima. Više od dvjesto godina nakon što je napisana Deklaracija o nezavisnosti i ratificirana Povelja prava, nastavljamo raspravljati o značenju „opravdanog" pretresa, ili o tome brani li Drugi amandman svako reguliranje nošenja oružja, ili o tome treba li oskvrnuće zastave smatrati izražavanjem. Debatiramo o tome jesu li Ustavom obuhvaćena temeljna opća prava kao što je pravo na brak ili na tjelesni integritet, na implicitan, ako ne i na ekspliciran način, te tiču li se ta prava osobnih odluka kada je riječ o pobačaju, palijativnoj skrbi ili homoseksualnim partnerima.Ipak, unatoč svim neslaganjima, teško da bismo u današnjoj Americi mogli pronaći konzervativca ili liberala, bilo republikanca ili demokrata, akademika ili prosječno obrazovanu osobu, koji nisu suglasni s temeljnim skupom osobnih sloboda koji su ustanovili Utemeljitelji i koji su dio našega

Ustava i našega općeg prava: prava da iznosimo svoje stavove; prava na vjeroispovijest koja i kakva nam odgovara; pravo na mirno okupljanje u svrhu upućivanja peticija našoj vladi; prava na posjedovanje, kupovanje i prodaju imovine te prava na odgovarajuću naknadu u slučaju njezina oduzimanja; prava na to da ne budemo izloženi bespotrebnim pretresima i zapljenama; prava na to da se nikoga ne lišava slobode bez odgovarajućega sudskog postupka; prava na pravedno i brzo suđenje te prava na donošenje vlastitih odluka, uz minimalna ograničenja, o obiteljskome životu i načinu na koji podižemo djecu. Ta prava smatramo univerzalnima, smatramo ih kodifikacijom značenja slobode koja ograničavaju sve razine vlasti i koja su primjenjiva na sve ljude u okvirima naše političke zajednice. Nadalje, mi priznajemo da sama zamisao o tim univerzalnim pravima podrazumijeva da je svaki pojedinac jednako vrijedan. U tom smislu, gdje god se nalazili u političkome spektru, svih nas obvezuje nauk Utemeljitelja.Jasno nam je također i kako jedna deklaracija ne predstavlja vladu; vjera nije dostatna. Utemeljitelji su shvaćali da u zamisli o individualnoj slobodi ima zametaka anarhije, opojne pogibelji u zamisli o jednakosti, jer ako su svi uistinu slobodni, bez ograničenja koje za sobom povlače rođenje, društveni status ili naslijeđeni društveni poredak - ako moja predodžba o vjeri nije niti bolja niti lošija od tvoje, a moje predodžbe o istini, dobroti i ljepoti jednako istinite, dobre i lijepe kao i tvoje - kako onda uopće možemo očekivati da ćemo formirati društvo koje se slaže?ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA. O OBNAVUANJU AMERIčKOG SNA83Prosvjetiteljski mislioci poput Hobbsa i Lockea tvrdili su da će slobodni ljudi formirati vlade ugovorom kako bi osigurali da sloboda jedne osobe ne postane tiranijom nad drugom; da će žrtvovati individualne slobode ne bi li što bolje zaštitili svoju slobodu. Razrađujući taj koncept, politički teoretičari koji su pisali prije Američke revolucije zaključili su kako bi samo demokracija mogla udovoljiti potrebi i za slobodom i za poretkom - oblik vladanja u kojemu oni kojima se vlada daju svoj pristanak, a zakoni koji ograničavaju slobodu jednaki su za sve, predvidljivi i transparenti te se u jednakoj mjeri odnose na one koji vladaju i one kojima se vlada.Utemeljitelji su bili zadubljeni u te teorije, međutim, ipak su se suočili s obeshrabrujućom činjenicom: u dotadašnjoj svjetskoj povijesti rijetki su bili primjeri funkcionalnih demokracija i ni jedna od njih nije nadmašila gradove-države u staroj Grčkoj. Za zemlju s trinaest država koje se prostiru preko golema područja i raznolikom populacijom od tri ili četiri milijuna, atenski model demokracije nije dolazio u obzir, a izravna demokracija prisutna u gradovima Nove Engleske bila bi neizvediva. Republikanski oblik vladanja, u kojemu narod bira predstavnike, više je obećavao, no čak i najoptimističniji republikanci pretpostavili su da bi takav sustav mogao funkcionirati jedino u geografski kompaktnoj i homogenoj političkoj zajednici - zajednici u kojoj zajednička kultura, zajednička vjera i dobro usađen skup građanskih vrlina kod svakoga građanina ograničava sukobe i razdor.Rješenje koje su Utemeljitelji iznašli, nakon gorljivih debata i mnogih skica, bilo je, pokazalo se, njihov jedinstven doprinos svijetu. Glavne crte Madisonove ustavne arhitekture toliko su općepoznate da ih znaju izre-citirati čak i školarci: ne samo one koje se odnose na vladavinu prava i predstavničku vladu, ne samo one koje se tiču Povelje prava nego i one koje se odnose na podjelu nacionalne vlade na tri ravnopravna ogranka, na dvodomni Kongres i na koncept federalizma kojim su vlade saveznih država sačuvale svoje ovlasti, sve je to osmišljeno kako bi raspršilo vlast, nad-ziralo frakcije, uravnotežilo interese i spriječilo tiraniju maloga ili velikoga broja ljudi. Nadalje, naša je povijest opravdala jednu od središnjih spoznaja Utemeljitelja: onu da republikanska samovlada može zapravo bolje funkcionirati u velikome i raznolikome društvu, u kojemu, prema Hamiltonovim riječima, „gloženje stranaka" i različitost mišljenja može „promicati promišljanje i oprez". Kao i u slučaju našega tumačenja Deklaracije o neovisnosti, debatiramo o detaljima izrade Ustava; možda ćemo prigovoriti zloporabi proširenih ovlasti od strane Kongresa glede klauzule o trgovini na štetu saveznih država, ili eroziji ovlasti Kongresa da proglasi rat. No, imamo povjerenja u temeljnu ispravnost nacrta koje su načinili Utemeljitelji te u demokratsku građevinu koja je na njima sazdana. Bilo da pripadamo kon-zervativcima ili liberalima, svi smo pobornici ustavnosti.84

Stoga, ako svi vjerujemo u slobodu pojedinca i svi vjerujemo u demokratska pravila, koji je onda stvarni uzrok aktualnoga prijepora između konzervativaca i liberala? Ako smo iskreni prema sebi samima, tada ćemo priznati da se velik dio vremena prepiremo oko rezultata - konkretnih odluka koje sudovi i zakonodavstvo donose u svezi značajnih i složenih pitanja koja utječu na naše živote. Bismo li trebali nastavnicima dopustiti da našu djecu predvode u molitvi i ostaviti otvorenom mogućnost da su manjinske vjeroispovijesti jednoga dijela djece zanemarene? Ili bismo trebali zabraniti takve molitve i prisiliti roditelje-vjernike da svoju djecu prepuste svjetovnosti osam sati na dan? Postupaju li sveučilišta pravedno kada pri popunjavanju određenoga broja mjesta na medicinskim fakultetima uzimaju u obzir nekadašnju rasnu diskriminaciju i isključivanje? Ili pravednost nalaže da sveučilišta tretiraju svakog kandidata ne mareći za boju njegove kože? U većini slučajeva, ako nam određeno proceduralno pravilo - pravo na filibuster ili, recimo, pristup Vrhovnoga suda tumačenju Ustava - pomogne da dobijemo spor i dovede do željenoga rezultata, tada ga smatramo dobrim pravilom, barem u tom trenutku. Ako nam ne pomogne da uspijemo, tada s njime i nismo toliko oduševljeni,U tome je smislu moj kolega u legislaturi Illinoisa imao pravo kazavši da današnje rasprave oko Ustava nije moguće odvojiti od politike. No u našim aktualnim debatama o Ustavu i odgovarajućoj ulozi sudova u pitanju je puno više od rezultata. Raspravljamo također i o tome na koji način raspravljati - o sredstvima koja nam omogućavaju da u velikoj, bučnoj demokraciji naše nesuglasice riješimo na miran način. Želimo provesti svoju volju, ali većina nas također je svjesna potrebe za dosljed-nošću, predvidljivošću i suvislošću. Želimo da pravila koja upravljaju našom demokracijom budu pravedna.Stoga, kada god upadnemo u trvenje oko pobačaja ili paljenja zastave, pozivamo se na viši autoritet - Oce utemeljitelje i one koji su ratificirali Ustav - kako bi nas bolje usmjerio. Neki, poput suca Vrhovnoga suda Scalie, zaključuju da je potrebno ići za izvornim tumačenjem te ako se striktno pridržavamo toga pravila, tada se demokracija poštuje.Drugi, poput suca Vrhovnoga suda Breyera, ne dovode u pitanje važnost izvornoga značenja ustavnih odredbi. Međutim, oni izričito tvrde da izvorno tumačenje nije moguće primijeniti na sve - da jedino u slučaju uistinu složenih, teških slučajeva, uistinu teških rasprava trebamo povesti računa o kontekstu, povijesti i praktičnim posljedicama presude. Prema tom viđenju, Oci utemeljitelji i oni koji su ratificirali Ustav, ukazali su nam na to kako valja razmišljati, ali nisu više ovdje da bi nam kazali što treba misliti. Prepušteni smo sami sebi i na raspolaganju su nam jedino vlastiti razum i rasuđivanje.Tko je od njih dvojice u pravu? Nisam nesklon stajalištu suca Scalie; najzad, u mnogim slučajevima jezik Ustava savršeno je jasan i moguće gaODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA85je striktno primijeniti. Ne moramo tumačiti koliko često valja raspisivati izbore, naprimjer, ili koje dobi mora biti predsjednik, i suci bi se, kada god je to moguće, u što većoj mjeri trebali pridržavati jasnoga značenja teksta.Nadalje, razumljivo mi je striktno držanje Očeva utemeljitelja od strane konstrukcionista; i sam se često pitam je su li Oci sami u ono doba uviđali razmjere svojega postignuća. Nije se radilo o tome da su naprosto tek osmislili Ustav u razdoblju nakon revolucije; napisali su Federalističke spise kako bi potkrijepili njegovu ratifikaciju te ga dopunili Poveljom prava - sve to u razmaku od tek nekoliko godina. Kada čitamo te dokumente, oni se doimaju toliko ispravnima da je lako povjerovati kako su oni rezultat prirodnoga zakona, ako ne i božanskoga nadahnuća. Stoga cijenim iskušenje suca Scalie i ostalih da zaključe kako bi našu demokraciju trebalo tretirati kao nešto unaprijed utvrđeno i nepromjenjivo; fundamentalističko uvjerenje da se izvornoga tumačenja Ustava treba pridržavati bez sumnji ili odstupanja te, budemo li i nadalje vjerni pravilima koja su odredili Oci, onako kako su nakanili, tada ćemo biti nagrađeni i sve će biti u redu.Naposljetku bih se ipak morao složiti s gledištem suca Brevera i njegovim tumačenjem Ustava - da to nije statičan, nego živući dokument te da ga valja iščitavati u kontekstu svijeta koji se neprestano

mijenja.Kako bi i moglo biti drugačije? Tekst Ustava samo nam načelno kazuje da nećemo biti podvrgnuti neopravdanim vladinim pretresima. On nam ne može poručiti ništa o specifičnim stajalištima Utemeljitelja0 opravdanosti operacije računalnoga rudarenja podataka Agencije za nacionalnu sigurnost. Ustavni nam tekstovi govore da slobodu govora valja zaštititi, ali nam ne kazuju što takva sloboda predstavlja u kontekstu interneta.Nadalje, iako je velik dio ustavnih propisa jasan i moguće ga je striktno primijeniti, naše tumačenje mnogih od najvažnijih odredbi - kao što su klauzula o zakonitosti postupanja i klauzula o jednakoj zaštiti - u velikoj se mjeri promijenilo tijekom vremena. Izvorno tumačenje četrnaestog amandmana, naprimjer, svakako bi toleriralo spolnu diskriminaciju, a možda bi čak dopustilo i rasnu segregaciju - tumačenje je to jednakosti za kakvo nitko od nas ne bi poželio da ponovo zaživi.Na koncu svatko tko želi razriješiti naša moderna neslaganja oko Ustava striktnim tumačenjem nailazi na još jedan problem: Utemeljitelji1 oni koji su ratificirali Ustav i sami su se sporili, gorljivo i temeljito oko značenja njihova remek-djela. Prije no što se tinta na ustavnome pergamentu osušila, izbile su prepirke, ne samo oko manje bitnih odredaba nego i oko temeljnih načela, ne samo među perifernim osobama nego i među vođama revolucije. Sporili su se oko toga s koliko moći bi nacionalna vlada trebala raspolagati - pri regulaciji gospodarstva, izmjenama86

državnih zakona, formiranju stajaće vojske ili preuzimanja duga. Sporili su se oko uloge predsjednika u zaključivanju sporazuma sa stranim silama te oko uloge Vrhovnoga suda u utvrđivanju zakona. Sporili su se oko značenja temeljnih prava poput slobode govora i slobode okupljanja, a u nekoliko navrata, kada se tada krhka država suočila s prijetnjom, nisu oklijevali zanemariti sva ta prava. S obzirom na ono što nam je poznato0 tim trvenjima, uz sva promjenjiva savezništva, a ponekad i zakulisne taktike, nerealno je očekivati da bi neki od današnjih sudaca, dvjesto godina poslije, mogao nekako razabrati izvornu nakanu Utemeljitelja ili tvoraca Ustava.Neki povjesničari i pravni teoretičari otišli su korak dalje u argumentima protiv striktnoga tumačenja. Zaključili su kako je nastanak samog Ustava bio velikim dijelom sretna slučajnost, da je to dokument koji je sastavljen kao rezultat moći i strasti; da se ne trebamo nadati da ćemo ikada razabrati „izvorne nakane" Utemeljitelja, budući da nakane Jeffersona nisu nikada bile jednake nakanama Hamiltona, a Hamiltonove nakane uvelike su se razlikovale od Adamsovih; zato što su „pravila" Ustava ovisila o vremenu i ambicijama ljudi koji su ih osmislili, naša će interpretacija tih pravila također nužno ovisiti o toj istoj slučajnosti, istom grubom nadmetanju, istim imperativima - umotanima u otmjeno fraziranje - onih frakcija koje će na koncu odnijeti prevagu. Upravo kao što mi je jasna komocija koju nude striktni interpreti, isto tako uviđam određenu privlačnost koju nudi rušenje mita, primamljivost uvjerenja da nas tekst Ustava pretjerano ne ograničava, tako da smo slobodni zagovarati naše vlastite vrijednosti neometani odanošću krutim tradicijama daleke prošlosti. To je sloboda relativista, kršitelja pravila, tinejdžera koji je otkrio da su njegovi roditelji nesavršeni i koji se naučio vladati prema drugačijem načelu - slobodi otpadnika.Međutim, u konačnici, takvo me otpadništvo također ne zadovoljava. Vjerojatno sam previše prožet mitom o utemeljenju države da bih ga posve odbacio. Možda mi je, poput onih koji su nijekali Darwina u korist inteligentnog dizajna, draža predodžba o vrhunaravnome kormilaru. Na kraju, pitanje koje sebi neprestance postavljam jest to kako je moguće da je naša vlastita republika ne samo opstala nego poslužila1 kao okvirni model za tako velik broj društava na planetu ako naš Ustav počiva samo na moći, a ne i načelima, ako ga samo po potrebi prekrajamo?Odgovor koji prihvaćam - koji nipošto nisam sam smislio - iziskuje izvrtanje metafora, u smislu da demokracija nije kuća koju valja izgraditi, nego razgovor koji treba voditi. U skladu s takvim shvaćanjem, genijalnost Madisonova koncepta nije sadržana u tome da nam ponudi gotov nacrt za

djelovanje, onako kako crtač prikazuje konstrukciju zgrade. On nam nudi okvir i pravila, međutim revno pridržavanje tih pravila nećeODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA87zajamčiti pravedno društvo ili usuglašavanje oko toga što je ispravno. Neće nam ukazati na to je li pobačaj dobar ili loš, na to kakvu odluku žena treba donijeti ili kakvu zakonsku odredbu valja provesti. Neće nam ukazati niti na to je li bolje da se djeca mole u školama nego da se uopće ne mole.Ustav nam pruža okvir za raspravu o našoj budućnosti. Sve u njegovu pomno razrađenome mehanizmu - dioba vlasti, uzajamna kontrola triju oblika vlasti, federalistička načela i Povelja prava - osmišljeno je kako bi nas primoralo na konverzaciju, na „razboritu demokraciju" u kojoj bi svi građani trebali sudjelovati u procesu prosuđivanja vlastitih zamisli u odnosu na vanjsku realnost, uvjeravajući druge u ispravnost svojega gledišta i gradeći promjenljive konsenzusne saveze. Zbog toga što je moć u našoj vladi tako raspršena, postupak donošenja zakona u Americi prisiljava nas da razmotrimo mogućnost kako nismo uvijek u pravu i ponekad promijenimo mišljenje; izaziva nas da neprestance ispitujemo svoje motive i ukazuje na to da su naše individualne i kolektivne prosudbe istovremeno i legitimne i podložne pogreškama.Povijesni zapisi podupiru takvo stajalište. Napokon, jedan je poriv bio zajednički svim Utemeljiteljima, a to je odbacivanje svih oblika apsolutne vlasti, bilo da se radilo o kralju, teokratu, generalu, oligarhu, diktatoru, većini ili bilo kome drugome tko tvrdi da donosi odluke u naše ime. George Washington je zbog toga poriva odbio doživotno predsjedništvo te je otišao s dužnosti nakon dva mandata. Taj je poriv također zaslužan za to što su propali Hamiltonovi planovi da stane na čelo Nove vojske, a Adamsova reputacija patila je nakon donošenja Zakona o strancima i ugrožavanju sigurnosti države, jer je bio zanemario taj poriv. Jefferson, a ne neki liberalni sudac u šezdesetim godinama prošloga stoljeća, bio je taj koji je predložio odvajanje crkve od države - ako smo odlučili zanemariti Jeffersonov savjet da svake dvije do tri generacije valja pokrenuti revoluciju, to je stoga što se Ustav pokazao dostatnim vidom zaštite protiv tiranije.Apsolutna moć nije jedino što su Utemeljitelji nastojali spriječiti. U strukturu Ustava, u samu zamisao o uređenoj slobodi, implicitno je utkano odbijanje apsolutne istine, neslaganje s nepogrešivošću bilo koje ideje, teologije ili ,,-izma", svake tiranije konzistentnosti koja bi buduće generacija mogla ograničiti samo na jedan, nepromjenjivi kurs, ili i većine i manjine navesti na zvjerstva Inkvizicije, pogroma, gulaga ili džihada. Utemeljitelji su vjerojatno vjerovali u Boga, ali u skladu s duhom Prosvjetiteljstva, također su vjerovali u um i osjećaje koje im je Bog podario. Bili su sumnjičavi spram apstrakcije i voljeli su postavljati pitanja, i to je razlog zašto u našoj ranoj povijesti teorija uvijek daje prednost činjenici i nužnosti. Jefferson je potpomogao konsolidirati moć nacionalne vlade premda je istovremeno tvrdio kako ne odobrava takvu88

moć. Adamsov ideal politike utemeljene isključivo na interesu javnosti - politike bez politike - pokazao se kao suvišan onoga trena kada je Washington otišao s dužnosti. Možda je vizija Utemeljitelja ta koja nas nadahnjuje, no za opstanak Ustava zaslužni su njihov realizam, njihova praktičnost, fleksibilnost i znatiželja.Priznajem da se iz ovakve interpretacije Ustava i našega demokratskog procesa iščitava izvjesna temeljna poniznost. Njome se promiču kompromis, skromnost i nezasluženi uspjeh kako bi se opravdale uzajamne usluge, nagodbe, koristoljublje, političke investicije, nepokretnost i neučinkovitost - sve ono pravljenje kobasica4 koje nitko ne želi vidjeti i koje su uvodničari tijekom naše povijesti označili kao pokvareno. Ipak, čini mi se da griješimo kada pretpostavljamo da demokratsko promišljanje iziskuje napuštanje naših najviših ideala ili predanost općemu dobru. Najzad, Ustav nam ne jamči slobodu govora zato da bismo vikali jedni na druge što je glasnije moguće, ne želeći čuti što drugi eventualno žele kazati (iako imamo pravo na to). Ona nam također nudi mogućnost istinskoga tržišta ideja, takvoga na kojemu „gloženje stranaka" radi u korist „promišljanja i opreza"; tržišta na kojemu, putem debate i natjecanja, možemo proširiti naše

perspektive, promijeniti mišljenje i na koncu postići dogovore koji su pošteni i pravedni.Ustavni sustav uzajamne kontrole moći triju oblika vlasti, diobe vlasti i federalizma mogao bi često rezultirati skupinama sa specifičnim interesima koje love u mutnom i međusobno se sukobljavaju, ali i ne mora. Takvo raspršivanje vlasti može te skupine također natjerati da povedu računa i o drugim interesima, a s vremenom bi moglo čak i promijeniti način na koji te skupine doživljavaju vlastite interese.Odbijanje apsolutizma, implicitno utkano u strukturu našega Ustava, ponekad može dovesti do toga da se naša politika doima neprincipijelnom. No, ono je tijekom većega dijela naše povijesti poticalo sam proces prikupljanja informacija, analize te rasprave koji nam omogućavaju da donosimo bolje, ako ne savršene, odluke ne samo u svezi sredstava za postizanje naših ciljeva, nego i u svezi ciljeva samih. Bili za ili protiv pozitivne diskriminacije, za ili protiv molitve u školama, moramo testirati naše ideale, vizije i vrijednosti u odnosu na realnosti svakodnevna života, tako da one s vremenom budu poboljšane, odbačene ili odmijenjene novim idealima, jasnijim vizijama, većim vrijednostima. Radi se zapravo o procesu koji je, prema Madisonu, doveo do samog Ustava, kroz konvenciju prema kojoj se „svaki čovjek osjeća dužnim čvrsto se pridržavati svojih sta-4 stara izreka u politici kaže da je kreiranje zakona nalik pravljenju kobasica - možda će vam se svidjeti konačni proizvod, ali nipošto ne želite znati od kakvih je sve gadosti načinjen, nap. prev.ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA89vova samo ako je posve siguran u njihovu ispravnost i istinitost te je otvoren za snagu argumenata."Ukratko, Ustav predviđa plan s pomoću kojega spajamo strast s razumom, a ideal slobode pojedinca sa zahtjevima zajednice. Ono što zadivljuje jest da to funkcionira. Od ranih dana Unije, preko gospodarskih kriza i svjetskih ratova, kroz višestruke preobrazbe gospodarstva te ekspanziju na zapad, naša je demokracija opstala i napredovala. Bila je, naravno, na kušnji, u razdobljima rata i straha, i bit će nesumnjivo ponovo na kušnji u budućnosti.No, samo je jednom konverzacija posve zakazala zbog teme o kojoj su Utemeljitelji odbijali razgovarati.Deklaracija o neovisnosti možda je predstavljala, prema riječima povjesničara Josepha Ellisa, „jedan transformativni trenutak u svjetskoj povijesti, kada su svi zakoni i odnosi među ljudima koji su ovisili o prinudi bili zauvijek pometeni". Međutim, taj duh slobode nije, u svijesti Utemeljitelja, obuhvaćao robove koji su radili u njihovim poljima, spremali im krevete i čuvali djecu.Delikatni ustavni mehanizam jamčio je prava građanima, tim uvaženim pripadnicima američke političke zajednice. Međutim, on nije osigurao zaštitu onima izvan ustavnoga kruga - američkim Indijancima čiji su se sporazumi pokazali nevažećima na sudovima osvajača, ili crncu Dredu Scottu, koji je na Vrhovni sud ušetao kao slobodan čovjek, a iz njega izašao kao rob.Demokratsko promišljanje možda je bilo dostatno za proširenje prava glasa na bijelce bez imovine i poslije žene; razum, rasprave i američki pragmatizam možda su olakšali rastuće gospodarske nedaće jedne velike nacije i pridonijeli smanjenju vjerskih i klasnih tenzija koje su mučile druge nacije. No, prosuđivanje samo po sebi nije moglo osloboditi robove ili isprati iskonski grijeh Amerike. Robovske lance na koncu će ipak presjeći mač.Sto to govori o našoj demokraciji? Prisutan je također stav prema kojemu su Oci utemeljitelji bili tek licemjeri, a Ustav naprosto izdaja velikih ideala iznesenih u Deklaraciji o neovisnosti; koji je suglasan s ranim abolicionistima u tome da je Veliki kompromis između Sjevera i Juga bio pakt s vragom. Ostali, koji zastupaju opreznije, općeprihvaćeno mišljenje, inzistiraju na tome da je čitav ustavni kompromis glede pitanja ropstva - izostavljanje abolicionističkih stavova iz originalnoga nacrta Deklaracije o neovisnosti, Tropetinska klauzula, klauzula o odbjeglim robovima i klauzula o uvozu, samo nametnuto pravilo o zaključenju debate koji je dvadeset četvrti saziv Kongresa primijenio na sve debate koje su se vodile o pitanju ropstva, sama struktura federalizma i Senata - bio je neophodan, premda ne najsretniji uvjet za formiranje Unije.90

Oci utemeljitelji su na tih način išli za time da samo odgode ono za što su bili sigurni da će biti

konačno ukinuće ropstva; da taj jedan jedini grijeh ne smije umanjiti genijalan duh Ustava, koji je osigurao prostor za ponovno organiziranje abolicionista i nastavak debate, te, po završetku građanskoga rata, pružio okvir za usvajanje Trinaestog, četrnaestog i Petnaestog amandmana i konačno dovršenje Ustava.Kako bih ja, Amerikanac afričke krvi, mogao odabrati kojoj se strani prikloniti u takvome sporu? Odviše volim Ameriku, previše sam angažiran oko onoga što je ona postala, njezinu ljepotu, čak i njezine nakaradnosti, da bih bio u potpunosti fokusiran isključivo na okolnosti njezina nastanka. Međutim, ne mogu niti prijeći preko razmjera počinjene nepravde, niti zanemariti duhove prošlih generacija, niti ignorirati otvorenu ranu, koja još uvijek muči ovu zemlju.Najviše što mogu učiniti, suočen s našom poviješću, jest to da se prisjetim kako ona nije uvijek slijedila pragmatizam, glas razuma ili prinudu kompromisa, koji su stvorili uvjete za našu slobodu. Krute činjenice podsjećaju me da su postojani idealisti poput Williama Lloyda Garrisona bili ti koji su prvi pozvali na pravičnost; da su robovi i bivši robovi, muškarci poput Denmarka Veseya i Fredericka Douglassa i žene poput Harriet Tubman, bili ti koji su uvidjeli da vlast neće ništa ustupiti bez borbe. Naivna predviđanja Johna Browna, njegova spremnost da u ime svojih vizija prolije i krv kako ne bi sve ostalo tek na riječima, doprinijela su rješavanju problema nacije koja je bila napola slobodna, a napola porobljena. Te me činjenice podsjećaju također na to da promišljanje i ustavni poredak ponekad mogu biti luksuz moćnika te da su ekscentrici, fanatici, proroci, agitatori i nerazumnici - drugim riječima apsolutisti- ponekad bili ti koji su se borili za novi poredak. Imajući to u vidu, ne mogu naprasno otpisati one koji i danas iskazuju slično uvjerenje- aktivista, protivnika pobačaja koji demonstrira ispred gradske vijećnice dok održavam skup, ili aktivista za prava životinja koji provaljuje u laboratorij - bez obzira na to koliko se ne slažem s njihovim gledištima. Zakinut sam čak i za izvjesnost neizvjesnosti - jer ponekad su apsolutne istine uistinu apsolutne.Preostaje mi dakle Lincoln, koji je bolje od ikoga prije ili nakon njega razumio i deliberativnu funkciju naše demokracije i ograničenja takva promišljanja. Pamtimo ga zbog njegove odlučnosti i čvrstine njegovih uvjerenja - njegova nepopustljiva opiranja ropstvu i njegove rezolutnosti da podijeljena kuća ne može stajati. No, on se za svojega predsjednikovanja rukovodio praktičnošću kakva bi nas danas ojadila, praktičnošću koja ga je navela da iskušava razne pogodbe s Jugom ne bi li očuvao Uniju bez ratovanja; da imenuje i odbacuje jednoga generala za drugim, strategiju za strategijom, nakon izbijanja rata; da rasteže Ustav doODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA91krajnjih granica kako bi rat uspješno priveo kraju. Sklon sam vjerovati da Lincoln takvo djelovanje nikada nije smatrao napuštanjem uvjerenja radi koristi. Prije će biti da je za njega predstavljalo osobno ustrajanje na ravnoteži između dvije proturječne ideje - tome da moramo razgovarati i posezati za uzajamnim dogovorima, upravo stoga što smo nesavršeni i ne možemo nikada djelovati posve uvjereni u to da je Bog na našoj strani; pa ipak, ponekad smo prisiljeni djelovati tome unatoč, kao da smo u to sigurni, dok nas od pogrešaka pritom štiti tek providnost.Takva samosvjesnost i poniznost navodile su Lincolna da svoja načela promiče kroz okvir naše demokracije, putem govora i debata, putem razboritih argumenata koji bi mogli apelirati na bolje aspekte naše naravi. Zbog iste je te poniznosti odolio iskušenju da, nakon što je razgovor između Sjevera i Juga zamro i rat postao neizbježan, demonizira očeve i sinove koji su se borili na drugoj strani, ili da umanjuje užase rata, bez obzira na to koliko ga je možda smatrao opravdanim. Krv naših robova podsjeća nas na to da naš pragmatizam ponekad može predstavljati moralnu kukavštinu. Lincoln i svi oni koji su izginuli kod Gettvsburga podsjećaju nas na to da vlastitoj apsolutnoj istini možemo težiti jedino ako prihvatimo mogućnost plaćanja strahovite cijene.Ovakva kasnonoćna promišljanja pokazala su se suvišnima glede moje skorašnje odluke o kandidatima Georga W. Busha za savezni prizivni sud. Na kraju je kriza u Senatu prevladana, ili barem odgođena: sedam demokratskih senatora složilo se kako neće opstruirati trojicu od pet kontroverznih Bushevih kandidata i obvezalo se da će filibuster ubuduće rezervirati za

„izvanrednije okolnosti". Zauzvrat, sedam je republikanaca pristalo glasovati protiv „nuklearne opcije" koja bi trajno eliminirala filibuster - opet uz upozorenje da je moguće da se predomisle u slučaju „izvanrednih okolnosti". Sto bi to točno „izvanredne okolnosti" trebale biti, nitko nije znao reći, a i demokrati i republikanci, spremni na sukobljavanje, ogorčeno su prigovarali onome što su percipirali kao kapitulaciju svoje strane.Nisam pristao biti članom onoga što su nazvali Bandom četrnaesto-rice5; s obzirom na profil nekih od predloženih sudaca, teško je bilo prosuditi koji bi sudački kandidat mogao biti toliko gori od ostalih da bi predstavljao „izvanrednu okolnost" koja bi iziskivala filibuster. No ipak, ne mogu osuđivati svoje kolege zbog njihovih nastojanja. Demokrati koji su u tome sudjelovali donijeli su praktičnu odluku - bez dogovora, „nuklearna opcija" vjerojatno bi prošla.5 dvostranačka skupina senatora u 109. sazivu Kongresa koja je postigla kompromis kako bi se izbjegla tzv. nuklearna opcija nad organiziranim korištenjem filibustera od strane senatskih demokrata, nap. prev.92

Nitko nije bio tako oduševljen ovim razvojem događaja kao senator Byrd. Onoga dana kada je dogovor najavljen, hodao je trijumfalno hodnicima Capitola s republikancem Johnom Warnerom iz Virginije, dok su mlađi članovi Bande četrnaestorice slijedili stare lavove. „Mi smo očuvali Republiku!" obznanio je senator Byrd skupini izvjestitelja, a ja sam se u sebi nasmijao kada sam se prisjetio posjeta koji smo napokon bili uspjeli dogovoriti prije nekoliko mjeseci.Bilo je to u skrovištu senatora Byrda na prvome katu Capitola, uguranome između niza malenih, prekrasno obojenih soba, u kojima su se nekada redovito sastajali senatski odbori. Njegova me tajnica odvela u njegov privatni ured, koji je bio prepun knjiga i nečega što je nalikovalo starim rukopisima, a zidovi prekriveni nizovima fotografija i suvenirima od kampanja. Senator Byrd mi je predložio da se zajedno fotografiramo pa smo se rukovali i nasmiješili za fotografiju. Kada su fotograf i tajnica otišli, sjeli smo u par prilično istrošenih stolaca. Zanimalo me što je s njegovom suprugom, za koju sam bio čuo da joj se zdravlje naglo pogoršalo te tko su pojedine osobe na fotografijama. Poslije sam ga zamolio da me kao novoga člana Senata posavjetuje.„Naučite pravila", rekao je. „Ne samo pravila, vodite računa i o presedanima, također." Pokazao je prema nizu debelih fascikala, na svakome od kojih je bila rukom ispisana naljepnica. „Malo ih ljudi ima danas volje naučiti. Sve je odviše užurbano, senator ima mnoštvo obveza. No, ta su pravila ključ moći Senata. Ona su ključ kraljevstva."Razgovarali smo o prošlosti Senata, predsjednicima koje je poznavao, prijedlozima zakona koje je uspio provesti. Kazao mi je da ću biti uspješan u Senatu, ali da ne bih trebao previše žuriti - prevelik broj senatora danas postaje fokusiran na Bijelu kuću, ne shvaćajući da je prema ustavnoj koncepciji Senat vrhovna instanca, srce i duša Republike.„Danas ima tako malo ljudi koji su pročitali Ustav", rekao je senator Byrd, vadeći svoj primjerak iz džepa na prsima. „Uvijek sam govorio da su ovaj dokument i Biblija sve vodstvo koje mi je potrebno."Prije nego što sam otišao, inzistirao je na tome da mi njegova tajnica donese nekoliko primjeraka povijesti Senata koju je on napisao. Dok je polako odlagao prekrasno uvezene knjige na stol i tražio nalivpero, rekao sam kako je izvanredno da uspijeva naći vremena i za pisanje.„O, imao sam puno sreće", rekao je kimajući glavom. „Imam na čemu biti zahvalan. Malo je toga što ne bih ponovio." Najednom je zastao i pogledao me ravno u oči. „Zao mi je samo zbog jedne stvari, znate. Mladenačkog bezumlja..."Sjedili smo tako neko vrijeme, razmatrajući godine i iskustvo koje nas dijele.„Svi za nečime žalimo, senatore", rekao sam napokon. „Jedino što tražimo jest da nas na koncu obasja Božja milost."ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA93Neko je vrijeme proučavao moje lice, kimnuvši zatim uz posve blag osmijeh i otvorivši korice jedne od knjiga. „Božja milost. Da, uistinu. Dajte da vam se potpišem na knjige", rekao je i, pridržavajući

jednu ruku drugom kako ne bi drhtala, polako je upisao svoje ime na poklon.95včetvrto poglavljePolitikaJedno od mojih omiljenih senatorskih zaduženja uloga je domaćina sastanaka u gradskoj vijećnici. Tijekom prve godine u Senatu održao sam trideset devet sastanaka diljem Illinoisa, u malenim ruralnim gradovima kao što je Anna i imućnim predgrađima poput Napervillea, u crnačkim crkvama u South Sideu i na fakultetu na Rock Islandu. Nema tu puno pompe. Moje osoblje nazove mjesnu srednju školu, knjižnicu ili višu školu kako bi vidjeli jesu li nam spremni ustupiti svoj prostor za okupljanje. Otprilike tjedan dana unaprijed oglasimo ga u gradskim novinama, crkvenim biltenima i na mjesnoj radiopostaji. Na dan susreta pojavim se pola sata ranije kako bih popričao s gradskim čelnicima i s njima porazgovarao o lokalnim problemima, cesti koju valja obnoviti ili planovima za novi centar za starije osobe. Nakon nekoliko fotografija, ulazimo u dvoranu u kojoj čeka mnoštvo. Rukujem se s ljudima na putu prema bini koja je najčešće prazna, osim što se na njoj nalazi govornica, mikrofon, boca vode i američka zastava na postolju. Zatim, sljedećih otprilike sat vremena odgovaram na pitanja ljudi zahvaljujući kojima sam dospio u Washington.Posjećenost na tim sastancima varira: ponekad se okupi tek pedeset ljudi, a ponekad i do dvije tisuće. No, koliko god ljudi došlo, ja sam im zahvalan. Oni predstavljaju presjek okruga koje posjećujemo: republikanci i demokrati, stari i mladi, debeli i mršavi, vozači kamiona, sveučilišni profesori, majke-kućanice, ratni veterani, nastavnici, agenti osiguranja, računovođe, tajnice, liječnici i socijalni radnici. Ti su ljudi većinom ljubazni i pozorni, čak i onda kada se sa mnom (ili međusobno) ne slažu. Postavljaju pitanja o lijekovima na recept, deficitu, ljudskim pravima u Mianmaru, etanolu, ptičjoj gripi, financiranju školstva i programu istraživanja svemira. Cesto me iznenade: svjetlokosa žena usred farmerskoga okruga može održati strastveni pledoaje za intervenciju u Darfuru, a crni gospodin iz siromašnoga gradskoga središta testirat će moje poznavanje konzervacije tla.Dok promatram mnoštvo, osjećam se na neki način ohrabrenim. Njihovo držanje odaje pregalaštvo. U načinu kako postupaju s djecom96

vidim nadu. Vrijeme koje provodim s njima nalik je skoku u hladni potok. Nakon toga osjećam se pročišćeno, sretan zbog posla koji sam odabrao.Na kraju sastanka, ljudi obično prilaze kako bi se rukovali, fotografirali ili gurkaju svoju djecu pred sebe, ne bi li zatražila autogram. Turaju mi štošta u ruku - članke, posjetnice, rukom ispisane poruke, vojne spo-men-medalje, sitne relikvije, amajlije. Ponekad me netko zgrabi za ruku i kaže mi kako polaže velike nade u mene, ali kako ih brine neće li me Washington promijeniti i neću li na kraju postati poput ostalih ljudi na vlasti. Mole me da ostanem isti, da ih ne razočaram.Američka je tradicija probleme naše politike pripisati kvaliteti naših političara. Ponekad je to izraženo vrlo određenim terminima: predsjednik je idiot, ili, taj-i-taj kongresnik je probisvijet. Gdjekad se političare optužuje u širem smislu, npr. „Svi oni imaju svoj interes". Većina birača zaključuje kako se svi u Washingtonu naprosto „poigravaju s politikom", što znači da se s glasovima i položajima postupa nesavjesno, da se temelje na prilozima kampanji ili glasovanju, odnosno na odanosti stranci, umjesto na nastojanju da se postupi ispravno. Cesto su najžešće kritike rezervirane za političare iz vlastitih redova, za demokrata koji „ne predstavlja ništa" ili „republikanca koji se samo tako deklarira". Sve to navodi na zaključak da, želimo li da se išta u Washingtonu promijeni, moramo izbaciti lupeže.Unatoč tome, iz godine u godinu dopuštamo da lupeži ostanu ondje gdje su i bili, uz postotak nanovo izabranih članova Kongresa koji se kreće oko 96 posto.Politolozi će vam iznijeti niz razloga za ovaj fenomen. U današnjemu međusobno povezanu svijetu, teško je prodrijeti u svijest prezaposlena i rastrzana biračkoga tijela. Rezultat toga je da pobjeđivanje u politici biva svedeno na puko prepoznavanje imena, zbog čega kandidati između

izbora ulažu strahovito mnogo vremena u to da se njihova imena neprestance ponavljaju, bilo prilikom rezanja vrpci na paradama povodom Dana nezavisnosti ili u nedjeljnojutarnjim talk showovima. Tu je i dobro poznata prednost pri prikupljanju sredstava koju uživaju kandidati, budući da se interesne skupine - bilo lijeve ili desne opcije - uglavnom priklanjaju onima koji imaju bolje izglede kada je riječ o političkim donacijama. Pored toga, izborni inženjering, koji je prisutan u politici, štiti članove Kongresa od većih izazova: danas je gotovo svaki kongresni okrug vladajuća stranka precizno iskrojila računalom kako bi bila sigurna da jasna većina demokrata ili republikanaca prebiva unutar njegovih granica. Uistinu bi se moglo kazati kako većina birača više ne bira svoje predstavnike; umjesto toga, predstavnici biraju svoje birače.Međutim, postoji također jedan drugi čimbenik koji se rijetko spo-

97minje, ali nam pomaže razumjeti zbog čega se na izborima konzistentno pokazuje da birači mrze Kongres, ali vole svojega kongresnika. U to je možda teško povjerovati, no većina političara sasvim su dopadljivi ljudi.U svakom slučaju, otkrio sam da to vrijedi za moje kolege u Senatu. U razgovoru u četiri oka divno su društvo - teško da bih mogao izdvojiti boljega pripovjedača od Teda Kennedvja ili Trenta Lotta, ili duhovitije osobe od Kenta Conrada ili Richarda Shelbvja, ili srdačnije pojedince od Debbie Stabenow ili Mela Martineza. Te su se osobe pokazale inteligentnim, obazrivim i marljivim ljudima, spremnima odvojiti sate i sate svojega vremena i pozornosti za rješavanje problema koji tište njihove države. Naravno, bilo je tu i onih koji odgovaraju stereotipu, onih koji bez prestanka govore ili zlostavljaju svoje osoblje; što sam više vremena provodio u vijećnici Senata, to sam češće kod svakoga senatora uočavao mane od kojih svi mi patimo do određene mjere - mrzovoljnost, krajnju tvrdoglavost ili nezasitnu taštinu. No, uglavnom se kvocijent takvih osobina u Senatu nije doimao višim od onoga na kakav bismo naišli u bilo kojemu nasumičnom uzorku opće populacije. čak i kada bih razgovarao s onim kolegama s kojima se uopće nisam mogao složiti, najčešće bi me osupnula njihova načelna otvorenost - njihova želja da sve urede i zemlju učine boljom i snažnijom; njihova želja da što vjernije predstavljaju svoje birače i njihove vrijednosti.Sto je onda zaslužno za to da se ti muškarci i žene doimaju mračnim, beskompromisnim, neiskrenim i povremeno podmuklim osobama koje dominiraju večernjim novostima? Sto to razumne, savjesne ljude sprječava da čine sve za dobrobit nacije? Sto sam duže službovao u Washingtonu, to sam češće viđao kako moji prijatelji proučavaju moje lice ne bi li na njemu uočili kakve promjene, tražeći na meni znakove novostečene nadutosti, nastojeći pronaći naznake opreznosti ili sklonosti raspravljanju. Stao sam i sam sebe preispitivati na isti način; počeo sam primjećivati određene karakteristike koje sam dijelio sa svojim novim kolegama i pitao se čime mogu spriječiti vlastitu preobrazbu u standardnoga političara iz loših TV-filmova.Jedan od načina na koji sam mogao započeti svoje propitkivanje bio je taj da pokušam razumjeti narav ambicije, jer se, barem što se toga tiče, senatori razlikuju od drugih ljudi. Malo je ljudi koji postanu senatori Sjedinjenih Država slučajno; to, u najmanju ruku, iziskuje određenu dozu megalomanije, uvjerenje da ste, među svim nadarenim ljudima u vašoj saveznoj državi, upravo vi na neki način kvalificirani govoriti u njihovo ime, dovoljno snažno uvjerenje da ste spremni ustrajati u ponekad nadahnjujućem, gdjekad uznemirujućem, ali uvijek pomalo smiješnome procesu koji nazivamo kampanjom.98

Nadalje, ambicija samo po sebi nije dovoljna. Kakav god bio splet motiva, bili oni uzvišeni ili profani, koji nas gura unaprijed prema cilju da postanemo senatori, oni koji u tome uspijevaju moraju iskazivati gotovo fanatičnu odlučnost u toj nakani, često zanemarujući svoje zdravlje, privatne odnose, mentalnu uravnoteženost i dostojanstvo. Sjećam se da sam, po svršetku svoje kampanje za predizbore, pogledao na kalendar i shvatio da sam tijekom razdoblja od godinu i pol dana iskoristio ravno sedam slobodnih dana. U preostalome vremenu najčešće bih radio po dvanaest do šesnaest sati na dan. Nije to bilo nešto na što sam bio naročito ponosan. Kao što bi Michelle

primijetila po nekoliko puta tjedno, to naprosto nije bilo normalno.Međutim, niti ambicija, niti usmjerenost prema jednome cilju ne nude pravo objašnjenje za ponašanje političara. Postoji još jedna popratna emocija, vjerojatno rasprostranjenija i u svakom slučaju destruktivnija, ona koja vas, nakon vrtoglava osjećaja koji prati službenu objavu vaše kandidature, hitro hvata u svoj stisak i ne pušta vas .sve do vremena nakon izbora. Ta je emocija strah. Ne radi se samo o strahu od poraza - iako je i taj dovoljno nezgodan - nego strahu od potpuna, kompletna poniženja.Još uvijek se, naprimjer, grozim od pomisli na jedan svoj veliki politički poraz, koji mi je 2000. godine nanio tadašnji demokratski kongresnik Bobby Rush. Bila je to utrka u kojoj je sve pošlo po zlu, kombinacija vlastitih pogrešaka, tragedije i farse. Dva tjedna nakon objavljivanja kandidature, s nekoliko tisuća dolara koje sam bio prikupio, naručio sam svoju prvu anketu i otkrio da se prepoznatljivost imena gospodina Rusha kreće oko 90 posto, dok je prepoznatljivost mojega iznosilo 11 posto. (Njegova stopa odobravanja kretala se oko 70 posto - moja oko 8). Na taj sam način naučio jedno od osnovnih pravila moderne politike: anketu valja provesti prije objavljivanja kandidature.Nakon toga je sve krenulo nizbrdo. U listopadu, dok sam išao na sastanak kako bih osigurao podršku jednoga od stranačkih dužnosnika koji još nisu prešli na stranu mojega suparnika, čuo sam na radiju vijest da su punoljetnoga sina kongresnika Rusha ubila dva dilera ispred njegove kuće. Ta me vijest šokirala i ožalostila te sam doslovce obustavio svoju kampanju na mjesec dana.Potom, tijekom božičnih praznika, nakon kraćega boravka na Havajima od pet dana - kako bih posjetio svoju baku i družio se, nakon poduljeg vremena, s Michelle i tada osamnaestomjesečnom Malijom, državna legislatura nanovo je sazvana na posebno zasjedanje kako bi se glasovalo o zakonu o kontroli oružja. Kako je Malia bila bolesna i nije bila u stanju letjeti zrakoplovom, propustio sam glasovanje i prijedlog zakona nije usvojen. Dva dana poslije silazio sam s noćnoga leta u zračnoj luci O'Hare s uplakanim djetetom u naručju i s Michelle kojaODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVUANJU AMERIčKOG SNA99nije željela sa mnom razgovarati, da bi me dočekala priča s naslovnice Chicago Tribunea u kojoj se tvrdilo da je prijedlog zakona o oružju propao zbog toga jer je nedostajalo samo nekoliko glasova te da je državni senator i kongresni kandidat Obama „odlučio ostati na odmoru" na Havajima. Nazvao me menadžer moje kampanje spomenuvši TV-spot koji bi kongresnik mogao uskoro emitirati - palme, čovjek u ležaljci na plaži sa slamnatim šeširom koji pijucka mat tat, uz nježne zvuke havajske gitare u pozadini, preko čega se čuje glas koji tumači „Dok Chicago pati zbog najvećega postotka ubojstava u svojoj povijesti, ..."U tome sam ga trenutku prekinuo shvativši što želi kazati.Tako sam, usred kampanje, shvatio da ću izgubiti. Svakoga sam se jutra nakon toga budio s nekom vrstom strepnje znajući da ću se čitav dan morati smiješiti i rukovati pretvarajući se da se sve odvija prema planu. Tijekom nekoliko tjedana uoči predizbora, moja se kampanja donekle oporavila: dobro sam prošao u medijski slabo popraćenim debatama, moji su prijedlozi u svezi zdravstvenoga osiguranja i obrazovanja naišli na pozitivne komentare te me podržao čak i Chicago Tribune. Međutim, bilo je prekasno. Stigao sam na pobjedničku zabavu i saznao da je utrka već završena i da sam izgubio za trideset jedan bod.Ne želim kazati da su političari jedini koji doživljavaju takva razočaranja. No, za razliku od većine ljudi kojima je na raspolaganju luksuz toga da ližu rane u privatnosti, političarev poraz prate oči javnosti. Morate održati govor kojim priznajete poraz pred napola praznom dvoranom, hrabro se držeći morate tješiti osoblje i simpatizere, obavljati telefonske pozive zahvalnosti svima koji su vam pomogli i uputiti neugodne zamolbe za pomoć u budućnosti ondje gdje ste se već uvelike zadužili. Obavljate te zadaće kako najbolje znate i umijete, međutim, koliko god sebe uvjeravali u suprotno - bez obzira na to koliko uvjerljivo poraz pripisujete lošem tempiranju, zloj sreći ili nedostatku novca - nemoguće je izbjeći neki oblik dojma da vas je kompletna zajednica odbacila, da niste dorasli te da će termin „gubitnik" prostrujati kroz glave ljudi kamo god . krenuli. Osjećaj je to koji većina ljudi nije iskusila još od gimnazije, kada vas djevojka za kojom čeznete odbije našalivši se s vama

pred svojim prijateljicama, ili kada promašite dva slobodna udarca uoči važnoga susreta - vrsta osjećaja koji većina ljudi uspijeva izbjeći jer su tako organizirali svoje živote.Zamislite onda učinak takvih emocija u slučaju nekoga prosječnog uspješnog političara, koji (za razliku od mene) gotovo nikada u životu nije doživio nikakav neuspjeh - koji je bio navalni igrač srednjoškolskog tima ili počasni učenik, čiji je otac bio senator ili admiral i kojemu su odmalena govorili da je predodređen za velika djela. Sjećam se jednoga razgovora s direktorom korporacije koji je bio veliki pristaša potpredsjednika Ala Gorea tijekom predsjedničke utrke 2000. Bili smo u njegovu,100

kako i dolikuje, raskošnome uredu, s pogledom na središnji Manhattan i stao mi je opisivati sastanak koji se održao otprilike šest mjeseci nakon izbora, kada je Gore tražio ulagače za svoj televizijski pothvat, tada u nastajanju.„Bilo je neobično", kazao mi je direktor. „Susreo sam se s bivšim potpredsjednikom, čovjekom koji je samo nekoliko mjeseci prije bio nadomak toga da postane najmoćniji čovjek na svijetu. Za vrijeme trajanja kampanje, prihvatio bih njegov poziv u bilo koje doba dana, prilagodio svoj raspored kada god bi on poželio susresti se sa mnom. Međutim, odjednom, nakon kampanje, kada bi on ušetao u prostoriju, nisam se mogao oduprijeti dojmu da je sastanak s njim gnjavaža. Mrsko mi je to priznati jer mi je taj momak uistinu drag. No na određenoj razini on naprosto nije bio Al Gore, bivši potpredsjednik. Bio je tek jedan od stotinu tipova koji mi se svakoga dana obraćaju tražeći od mene novac. To mi je pomoglo da shvatim na kakvoj se velikoj sklizavoj hridi vi momci nalazite."S velike sklizave hridi pad je nagao i strmoglav. Tijekom posljednjih pet godina Al Gore je pokazao kako je i nakon bavljenja politikom moguće imati ispunjen život i biti utjecajan, i ne bih se iznenadio da direktor ponovo gorljivo prihvaća pozive bivšega potpredsjednika. Svejedno, lako mi je pretpostaviti da je u razdoblju nakon poraza 2000. Gore zacijelo osjetio promjenu raspoloženja kod svojega prijatelja. Sjedeći tako i iznoseći svoju televizijsku zamisao, nastojeći izvući najbolje iz loše situacije, možda je pomislio koliko su apsurdne okolnosti u kojima se našao; kako je nakon čitava života posvećena radu mogao sve izgubiti, zato što se glasački listići nisu posložili, dok je njegov prijatelj direktor, sjedeći nasuprot njega sa samilosnim osmijehom, mogao sebi priuštiti da bude iz godine u godinu na drugome mjestu po uspješnosti u svojem poslu, možda doživjeti pad dionica svoje tvrtke ili nepromišljeno ulaganje, a još uvijek biti smatran uspješnim, još uvijek uživati u osjećaju ponosa zbog velikih postignuća, izdašnim naknadama, moći. To nije bilo pravedno, ali životne činjenice za potpredsjednika ostale su iste. Poput većina muškaraca i žena iz javnog života, Gore je znao u što se upušta onoga trenutka kada se odlučio kandidirati. U politici možda postoji drugi čin, ali nema drugoga mjesta.Većina drugih grijeha politike proizlazi iz jednoga većega grijeha - nužnosti pobjede, ali također i nužnosti poraza. Svakako je u tome bit trke za novcem. U vremenima prije zakona o financiranju kampanje i novinarskih njuškala, novac je oblikovao politiku putem otvorenoga podmićivanja; političar je tada mogao postupati sa svojim kampanjskim fondom kao sa svojim vlastitim bankovnim računom i gostiri se na državni trošak; tada su izdašni honorari od onih koji su željeli imati utjecaj

101bili uobičajeni, a zakonodavstvo je bilo oblikovano sukladno željama najboljega ponuđača. Ako su novija izvješća točna, takvi oblici korupcije nisu posve nestali; čini se da u Washingtonu i dalje ima onih koji politiku doživljavaju kao sredstvo za stjecanje bogatstva te koji su općenito dovoljno mudri da ne prihvate manje iznose i itekako su spremni pobrinuti se za donatore i iskoristiti priliku da propisno napune svoje džepove dok ne sazrije vrijeme da se bace na unosnu praksu lobiranja u korist onih čije su djelovanje nekoć regulirali.češći je slučaj, međutim, da novac ne utječe na politiku na taj način. Malo je lobista koji nude eksplicitnu razmjenu usluga izabranim dužnosnicima. Nisu na to prisiljeni. Za njihov je utjecaj

zaslužno to što imaju veći pristup dužnosnicima od prosječnoga birača i bolje su od njega informirani, a i uporniji su kada je riječ o zalaganju za uvođenje neke nejasne odredbe u Porezni zakon koja će njihovim klijentima donijeti milijarde, a na što nitko ne obraća pozornost.Za većinu političara bit novca nije u bogaćenju. Većina članova Senata već je bogata. Novac za njih predstavlja sredstvo za održavanje statusa i moći; zastrašivanje pretendenata na njihove položaje i suzbijanje vlastita straha. Novac ne može zajamčiti pobjedu - ne može kupiti strast, karizmu ili govorničku sposobnost. Međutim, bez novca i televizijskih spotova u koje ćete taj novac uložiti, prilično je izvjesno da ćete biti poraženi.Novčani iznosi kojima se barata zapanjujući su, osobito pri velikim saveznim utrkama s više različitih medijskih tržišta. Tijekom službovanja u državnoj legislaturi nisam nikada bio prisiljen potrošiti više od 100.000 dolara na političku utrku; zapravo, stvorio sam reputaciju pomalo staromodna čovjeka koji je previše ukočen i teško prihvaća nove ideje kada je riječ o prikupljanju sredstava. Bio sam suautor prvih zakonskih propisa o financiranju kampanje koji su usvojeni u posljednjih dvadeset pet godina, odbijao ručati s lobistima, odbijao čekove interesnih skupina iz duhanske industrije i industrije igara na sreću. Kada sam se odlučio kandidirati za Senat SAD-a, moj medijski savjetnik David Axelrod morao mi je pojasniti neke životne činjenice. Naš kampanjski plan zahtijevao je osnovni budžet, veliko oslanjanje na potporu širokih masa i „zarađeni medijski prostor" - tj. mogućnost kreiranja vlastitih vijesti. Međutim, David me je obavijestio da će tjedan dana oglašavanja na medijskome tržištu Chicaga koštati otprilike pola milijuna dolara. Medijsko izvještavanje u ostatku države koštalo bi oko 250.000 dolara. Računajući na četiri tjedna TV-a, uključujući i sve opće troškove kao i osoblje koja valja platiti, konačni budžet za predizbore iznosio bi oko 5 milijuna. U slučaju moje pobjede na predizborima, morao bih potom prikupiti daljnjih 10 ili 15 milijuna za opće izbore.Otišavši te večeri kući, stao sam uredno popisivati sve ljude koje znam, a koji bi mi mogli dati kakav novčani prilog. Pored njihovih102

imena, upisivao sam maksimalne iznose koje bih bez ustručavanja mogao eventualno od njih zatražiti.Moj je konačni zbroj narastao na 500.000 dolara.Ne raspolažete li velikim osobnim bogatstvom, preostaje vam u osnovi samo jedan način prikupljanja novca koji je potreban u utrci za Senat SAD-a. Morate ga zatražiti od bogatih. Tijekom prva tri mjeseca svoje kampanje zatvorio bih se u sobu sa svojim asistentom za prikupljanje sredstava i iznebuha nazivao prijašnje demokratske donatore. Nije bilo lako. Ponekad bi mi spustili slušalicu. Još se češće događalo da njihova tajnica zaprimi moju poruku, a potom se oni ne bi javili te bih ponovo nazivao nekoliko puta sve dok ne bih odustao ili me osoba koju sam nazvao ne bi počastila osobnim odbijanjem. Počeo sam smišljati različite metode izbjegavanja u terminima rezerviranima za telefonske pozive - učestale pauze za odlazak u nužnik, produžene odlaske na kavu, predlaganja mojemu planerskome timu da još doradimo onaj govor o obrazovanju, po treći ili četvrti put. Ponekad bih se tijekom tih seansi sjetio djeda, koji je u svojoj srednjoj dobi prodavao životno osiguranje, ali nije u tome bio naročito uspješan. Sjetio sam se mučnine koju bi ćutio kada god bi nastojao ugovoriti sastanke s ljudima koji bi radije imali pokvaren zub nego razgovarali s agentom osiguranja, kao i prijekornih pogleda moje bake, koja je većim dijelom njihova braka zarađivala bolje od njega.Više no ikada do tada, shvaćao sam kako se moj djed morao osjećati.Na kraju razdoblja od tri mjeseca, naša je kampanja bila prikupila tek 250.000 dolara - što je bilo debelo ispod praga vjerodostojnosti. Da stvar bude gora, utrku je obilježilo ono što mnogi političari smatraju najgorom noćnom morom: prebogati kandidat koji se sam financira. Zvao se Blair Huli i prije nekoliko godina bio je prodao svoj posao s financijama Goldmanu Sachu za 531 milijun dolara. Izvan je svake sumnje kako je imao istinsku, iako neodređenu, želju služiti domovini i sve u svemu, bio je sjajan čovjek. Međutim, prilikom promoviranja kampanje bio je gotovo nepodnošljivo sramežljiv, začudnih manira nalik onima osobe koja je veći dio života provela sama

ispred zaslona računala. Pretpostavljam da je, poput mnogih ljudi, zaključio da se od političara - za razliku od liječnika, pilota ili vodoinstalatera - ne očekuje nikakva posebna ekspertiza u ičemu svrsishodnom te da će poslovni čovjek poput njega biti barem jednako dobar, ako ne i bolji od svih profesionalnih političara koje je viđao na TV-u. Točnije, gospodin Huli je svoje umijeće s brojkama doživljavao kao neprocjenjivu prednost: čak je razradio i matematičku formulu za pobjeđivanje u kampanjama koju je jednom prilikom tijekom kampanje podastro nekom izvjestitelju. Bila je riječ o algoritmu koji je počinjao ovako:ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA103Vjerojatnost = 1/(1 + exp(-l x (-3.9659056 + (težina općih izbora x 1.92380219) ... i završavao nakon još nekoliko nerazumljivih izračuna.Sve me to navelo da g. Hulla olako otpišem kao suparnika - dok me jednoga jutra u travnju ili svibnju, nakon što sam automobilom izašao iz kružnoga kolnog prilaza stambenoga kompleksa u kojemu živim, nisu dočekali nizovi velikih crveno-bijelo-plavih transparenata uokolo stambenog bloka. BLAIRA HULLA ZA AMERIčKI SENAT, pisalo je na njima, i na području od sljedećih osam kilometara viđao sam ih u svakoj ulici i duž svake glavne prometnice, u svim smjerovima te u svakome zakutku, u izlozima brijačnica i na pročeljima napuštenih zgrada, ispred autobusnih postaja i iza blagajni trgovina s namirnicama - posvuda su bili transparenti s Hullovim imenom, načičkani poput proljetnih tratinčica.U državi Illinois postoji izreka „transparenti ne glasuju", što znači da0 izbornoj utrci ne možete suditi po tome s koliko transparenata kandidat raspolaže. No, nitko u Illinoisu nije nikada tijekom neke kampanje vidio toliki broj transparenata i oglasnih panoa koje je g. Huli postavio u samo jednome danu, niti bio svjedokom zastrašujuće učinkovitosti kojom su njegove ekipe plaćenih radnika, tijekom samo jedne večeri, uspjele iščupati sve ostale transparente i zamijeniti ih onima s Hullovim imenom. Mogli smo čitati o tome kako su neki kvartovski aktivisti u crnačkim zajednicama najednom zaključili da je g. Huli zaštitnik interesa siromašnih četvrti, o nekim aktivistima na jugu države koji su uzdizali Hullovu potporu obiteljskim gospodarstvima. Potom je uslijedio nalet televizijskih oglasa, svakoga dana tijekom šest mjeseci sve do dana izbora, posvuda, na svakoj TV-postaji u državi, po dvadeset četiri sata dnevno - Blair Huli sa starcima, Blair Hull s djecom, Blair Huli spreman spasiti Washington od interesnih skupina. U siječnju 2004., Huli je dospio na prvo mjesto u anketama - i moji pristaše stali su navaljivati s telefonskim pozivima, inzistirajući na tome da moram nešto poduzeti, govoreći mi kako moram dospjeti na TV ili će sve propasti.Sto sam mogao učiniti? Rastumačio sam da sam, za razliku od g. Hulla, doslovce imao negativnu neto vrijednost. Naša bi kampanja u najboljem slučaju imala dovoljno novca za točno četiri tjedna televizijskih oglasa, a imajući tu činjenicu u vidu, vjerojatno ne bi imalo smisla protratiti sav budžet kampanje u kolovozu. Moramo svi biti strpljivi, govorio bih im. Ostanite samouvjereni. Nemojte paničariti. Zatim bih spustio slušalicu, pogledao kroz prozor i upravo tada spazio kamp-vozilo u kojemu je Huli obilazio državu, veliko poput prekooceanskoga broda1 navodno jednako kvalitetno opremljeno, i zapitao bih se nije li možda ipak došlo vrijeme za paniku.U mnogočemu sam imao više sreće nego većina kandidata u takvim okolnostima. Iz nekog se nepoznatog razloga moja kampanja počela zahuktavati, izazivati publicitet; postalo je otmjeno među velikim dona-104

torima promicati moju stvar, a mali donatori iz svih krajeva Illinoisa stali su slati čekove putem interneta brzinom na koju uopće nismo računali. Ironično je to da me je moj status autsajdera zaštitio od opasnijih zamki koje vrebaju prilikom prikupljanja sredstava: većina me je političkih odbora za političku akciju izbjegavala, pa im nisam ništa niti dugovao; nekolicina odbora koji jesu dali donaciju, poput League Of Conservation Voters, najčešće su zagovarali ciljeve koje sam zastupao i za koje sam se već dugo borio. Gospodin Huli na kraju je utrošio šest puta više sredstava

nego ja. No, služi mu na čast {iako možda nije zbog toga bio zadovoljan) to što nije nikada emitirao negativan TV-oglas o meni. Moji su rezultati anketa bili nadomak njegovih i u posljednjim tjednima kampanje, upravo u vrijeme kada su se počeli emitirati moji vlastiti TV--spotovi, a moje brojke počele naglo rasti, njegova se kampanja urušila kada su na površinu isplivale optužbe o tome da je imao ružnih okršaja s bivšom suprugom.Stoga, barem u mojemu slučaju, nedostatak bogatstva, odnosno značajne korporacijske potpore, nisu predstavljali prepreku za pobjedu. Ipak, ne mogu tvrditi kako me jurnjava za novcem nije donekle izmijenila. U svakom je slučaju isključila osjećaj srama koji sam nekoć osjećao prilikom traženja velikih novčanih iznosa od nepoznatih ljudi. Na kraju kampanje, više nije bilo zbijanja šala i čavrljanja koje je nekoć pratilo moje moljakanje. Pristupio sam tome ozbiljno i nisam se dao otpraviti. Međutim, brine me to što je došlo do još jedne promjene. Sve sam više vremena provodio s ljudima koji raspolažu velikim sredstvima - partnerima odvjetničkih rvrtki i investicijskim bankarima, menadžerima hedge fondova i poduzetnicima. Redovito je bila riječ o pametnim, zanimljivim ljudima, koji su bili dobro upoznati s javnim interesima, njegovali liberalan pristup politici, koji nisu očekivali ništa više od toga da poslušam njihovo mišljenje kao protuuslugu za njihove čekove. No, oni su, gotovo bez iznimke, odražavali stajališta svoje klase: onih približno jedan posto koji se nalaze na vrhu ljestvice zarada, ljudi koji si mogu priuštiti da ispisu ček od 2000 dolara nekome od političkih kandidata. Vjerovali su u slobodno tržište i edukacijsku meritokraciju; bilo im je teško zamisliti da bi mogla postojati ikakva društvena boljka koju ne bi bilo moguće izliječiti vrhunskim rezultatima na prijamnim ispitima za upis na fakultet. Nisu imali strpljenja za protekcionizam, sindikate su smatrali problematičnima i nisu imali velikoga razumijevanja za one čiji su životi preokrenuti naglavce kretanjima globalnog kapitala. Većina njih bila je kategorički za pravo na pobačaj i na neki neodređeni način sumnjičava spram naglašene religioznosti.Premda su njihov i moj svjetonazor bili u mnogočemu podudarni - išao sam, na koncu, u iste škole, pročitao iste knjige i dijelio s njima slične brige u vezi djece - uvidio sam kako prilikom razgovora s njimaODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA105izbjegavam.određene teme, prelazeći šutke preko mogućih razilaženja, anticipirajući njihova očekivanja. U vezi bitnih stavki bio sam izravan; dobro potkoženim simpatizerima nije mi bilo teško reći da bi smanjenja poreza koja im je odobrio Bush trebala biti ukinuta. Kada sam god bio u prilici, nastojao bih podijeliti s njima neka od gledišta na koja sam nailazio kod drugih dijelova biračkoga tijela: recimo, legitimne uloge vjere u politici ili duboko usađena kulturalnog značenja oružja u ruralnim dijelovima države.Ipak, svjestan sam da je posljedica mojega prikupljanja sredstava bila ta da sam postao više nalik bogatim donatorima s kojima sam se susretao, u sasvim određenom smislu da sam sve veći dio vremena provodio izvan žrvnja, izvan vanjskoga svijeta neposredne gladi, razočaranja, straha, iracionalizma i učestalih nevolja preostalih 99 posto stanovništva- odnosno, ljudi zbog kojih sam i ušao u javni život kako bih zastupao njihove interese. Mislim kako to, na ovaj ili onaj način, vrijedi za svakoga senatora: što ste duže senator, to je uži djelokrug vaših interakcija. Možete se tome odupirati, odlazeći na sastanke u gradskim vijećnicama i proputovanja kako biste slušali što vam ljudi žele reći te svraćajući u vašu staru četvrt. No, vaš raspored nalaže vam da se krećete u drugačijim sferama od onih u kojima se kreće većina ljudi koje zastupate.Vjerojatno će vam, kako se sljedeća utrka približava, unutarnji glas kazati da ne želite ponovo prolaziti kroz muku prikupljanja sveg tog novca. Shvatite kako više ne posjedujete tu privlačnu osobinu ambicioznoga početnika, novoga lica; niste ništa u Washingtonu promijenili i mnoge ste ljude ojadili glasovanjem za složena pitanja. Linija manjeg otpora - prikupljanja donacija koja organiziraju interesne skupine, korporacijski odbori za političku akciju i vodeći lobistički uredi - počinje se doimati krajnje privlačnom, a ako se stavovi upućenih osoba posve ne podudaraju s onima koje ste prije zastupali, tada se priviknete na to da racionalizirate promjene kao rezultat realizma, kompromisa, svladavanja gradiva. Problemi običnih ljudi, glasovi onih iz gradova u Rust

Beltu ili iz odumirućeg srca zemlje, postaju udaljena jeka umjesto opipljive stvarnosti, apstrakcije s kojima valja izaći na kraj, a ne bitke koje treba voditi.Senator je izložen i drugim utjecajima. Koliko god da je novac važan u kampanjama, prikupljanje sredstava nije jedina poteškoća s kojom se suočava kandidat. Želite li u politici pobijediti - želite li izbjeći poraz- tada vam organizirani ljudi mogu biti u jednakoj mjeri važni kao i novac, posebice na predizborima sa slabim odazivom koji su u svijetu političkoga inženjeringa i podijeljenoga biračkog tijela često najznačajnija prepreka s kojim se kandidat suočava. Mali je broj ljudi koji danas imaju vremena ili želje dobrovoljno se priključiti političkoj kampanji, posebice s obzirom na to da danas svakodnevne zadaće prilikom rada na106

kampanji općenito obuhvaćaju lizanje kuverti i obijanje pragova, umjesto osmišljavanja govora i velikih misli. Stoga, ako ste kandidat kojemu su potrebni politički aktivisti ili popisi birača, odlazite ondje gdje su ljudi već organizirani. Za demokrate su to sindikati, aktivisti za zaštitu okoliša i skupine koje se zalažu za pravo na pobačaj. Za republikance, to je religijska desnica, mjesne gospodarske komore, Savezna udruga vlasnika vatrenoga oružja i protuporezne organizacije.Nikada mi se nije naročito sviđao termin „interesne skupine", termin koji objedinjuje ExxonMobil i zidare, farmaceutski lobi i roditelje djece s posebnim potrebama koja pohađaju specijalizirano obrazovanje. Većina politologa vjerojatno se sa mnom ne bi složila, no prema mojemu sudu, postoji razlika između korporacijskoga lobija, čiji se politički utjecaj temelji isključivo na novcu, i skupine istomišljenika - bilo da je riječ o tekstilnim radnicima, ljubiteljima vatrenoga oružja, ratnim veteranima ili farmerima s obiteljskim gospodarstvom - koja se udružuje kako bi promicala svoje interese; između onih koji se služe svojom gospodarskom moći kako bi uvećali svoj politički utjecaj daleko više od onoga koji opravdava njihova brojnost i onih koji naprosto žele udružiti svoje glasove kako bi utjecali na svoje predstavnike. Prvi potkopavaju samu zamisao o demokraciji. Potonji predstavljaju njezinu esenciju.Ipak, način na koji interesne skupine djeluju na kandidata nije uvijek ugodan. Skupine koje imaju utjecaja na politiku nisu osnovane kako bi promicale javne interese, već kako bi zadržale aktivno članstvo, kako , bi donacije i nadalje pristizale te kako bi se njihov glas čuo. Njima nije u interesu da podupiru najpromišljenijega, najbolje kvalificiranog ili najširokogrudnijeg kandidata. One su, naprotiv, usredotočene na uzak spektar problema - na svoje mirovine, na poticaje za poljoprivredu, svoje ciljeve. Jednostavno rečeno, imaju neki vlastiti interes. Od vas, izabranog dužnosnika, očekuju da im pomognete u njegovu ostvarivanju.Tijekom svoje vlastite predizborne kampanje, naprimjer, morao sam ispuniti barem pedeset upitnika. Ni jedan od njih nije bio nimalo suptilan. Najčešće su se sastojali od deset ili dvanaest pitanja sročenih otprilike ovako: „Budete li izabrani, hoćete li svečano prisegnuti da ćete ukinuti škrtački zakon, zahvaljujući kojemu udovice i siročad završavaju na ulici?"Vrijeme je nalagalo da ispunim samo one upitnike koje su poslale organizacije koje bi me mogle uistinu podržati (s obzirom na bilancu mojega glasovanja u Senatu), Savezna udruga vlasnika vatrenoga oružja i Nacionalni odbor za pravo na život, primjerice, otpali su), tako da sam na većinu pitanja mogao odgovoriti s „da" bez neke velike nelagode. No, svako toliko naišao bih na pitanje nad kojim sam morao oklijevati. Možda sam se mogao složiti sa sindikatom oko potrebe za prisilnom primjenom normi rada i zaštite okoliša u našemu trgovačkom pravu, noODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA107jesam H vjerovao u to da je moguće ukinuti Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini? Možda sam se mogao složiti da bi opća zdravstvena zaštita trebala biti jednim od najvećih prioriteta nacije, no je li ustavni amandman najbolji način da se to i postigne? Izbjegavao sam izravan odgovor na takva pitanja, pišući uz margine, tumačeći koliko su to teške političke odluke. Moje bi osoblje vrtjelo glavama. Odgovorim li pogrešno na samo jedno pitanje, objasnili su mi, podrška, radnici i poštanska lista - sve će to pripasti suparniku. Odgovorim li na sva pitanja točno, pomislio

sam, naći ću se ulovljen u sustav mehaničkoga nadmetanja pridobivanje pristaša za kojega sam bio obećao da ću mu nastojati stati na kraj.Kažete li jednu stvar tijekom kampanje i učinite drugu po stupanju na dužnost, postajete tipičan dvolični političar.Neki su mi uskratili podršku jer nisam ponudio točan odgovor. U nekoliko navrata, neka od skupina iznenadila bi me i podržala unatoč pogrešnome odgovoru.Ponekad nije bilo važno kako ste ispunili upitnik. Pored g. Hulla, moj je naveći suparnik na demokratskim predizborima za američki Senat bio državni revizor Dan Hynes, čestit čovjek i sposoban javni radnik čiji je otac Tom Hynes, bivši predsjednik Senata Illinoisa, procjenitelj poreza okruga Cook, član odbora izborne jedinice, član Demokratskoga nacionalnog odbora i jedna od političkih figura u državi s najviše veza. Prije no što je uopće ušao u utrku, Dan je već prikupio podršku demokratskih predsjednika odbora u 85 od 102 okruga Illinoisa, većine mojih kolega u državnoj legislaturi i Mikea Madigana, koji je službovao kao predsjednik Predstavničkoga doma i kao predsjednik Demokratske stranke Illinoisa. čitanje popisa osoba koje mu pružaju podršku na Danovoj internetskoj stranici bilo je nalik čitanju zahvala na svršetku filma - odustali biste prije no što se izvrte do kraja.Unatoč svemu tome, nadao sam se i sam pokojem izrazu podrške, osobito onome radnika udruženih u sindikate. Sedam sam godina bio njihov saveznik u legislaturi Illinoisa, zagovarajući mnoge od njihovih zakonskih prijedloga i zauzimajući se za govornicom za njihova prava. Znao sam da je Američka federacija rada i kongres industrijskih organizacija (AFL-CIO) tradicionalno podržavala one koji su često glasovali u njihovu korist. No, kako se kampanja zahuktavala, stale su se događati neobične stvari. Sindikat profesionalnih vozača u Chicagu održavao je sjednicu na kojoj je odlučivao o pružanju podrške na dan kada sam morao ići u Springfield na glasovanje; odbili su zakazati neki drugi termin i g. Hynes dobio je njihovu podršku, a da me o tome nisu ni obavijestili. Prilikom posjeta sindikalnome primanju tijekom održavanja državnoga sajma u Illinoisu rečeno nam je da kampanjski transparenti neće biti dopušteni; kada smo stigli moje osoblje i ja, naišli smo na pro-108

storiju oblijepljenu Hvnesovim plakatima. One večeri kada se održavala AFL-CIO-ova sjednica, primijetio sam da je velik broj mojih prijatelja sindikalista odvratio pogled dok sam ulazio u prostoriju. Jedan stariji čovjek koji je bio na čelu jedne od sindikalnih podružnica prišao mi je i potapšao me po ramenu.„Nije to ništa osobno, Barack", kazao je uz snuždeni osmijeh. „Znate, Tom Hynes i ja znamo se već pedeset godina. Odrasli smo u istoj četvrti. Pripadali istoj župi. Kvragu, gledao sam Dannvja kako raste."Odgovorio sam da razumijem.„Možda biste se mogli kandidirati za Dannvjevo mjesto nakon što ode u Senat. Sto kažete na to? Bili biste odličan revizor."Otišao sam do svojega osoblja kako bih im priopćio da nećemo dobiti AFL-CIO-ovu podršku. Ponovo nam je krenulo. Vode. nekoliko najvećih sindikata radnika u uslužnim djelatnostima - Učiteljski savez Illinoisa, Međunarodna unija radnika u uslužnim djelatnostima (SEIU), Američka federacija državnih, okružnih i općinskih službenika (AFSCME) i UNITE HERE, koji zastupa radnike u tekstilnoj industriji, ugostiteljstvu i hotelijerstvu - pokazali su svoje neslaganje s AFL-CIO-om i odlučili podržati mene umjesto Hynesa, a ta se podrška pokazala presudnom jer je mojoj kampanji dala prividnu težinu. Bio je to za njih riskantan potez; da sam bio poražen, ti bi sindikati platili cijenu što se tiče pristupanja članova, njihove podrške te vjerodostojnosti kod njih.Stoga sam dužnik tih sindikata. Kada njihovi vode nazovu telefonom, uvijek se potrudim se smjesta im javiti. Ne smatram to ni na koji način podmićivanjem; ne smeta mi osjećati obavezu prema nekome djelatniku u zdravstvu koji čisti noćne posude svakoga dana za tek nešto više od najniže nadnice, ili prema nastavnicima u nekima od najneugodnijih škola u zemlji, od kojih su mnogi morali zavući ruku u vlastiti džep na početku svake školske godine ne bi li svojim učenicima kupili

bojice i knjige. U politiku sam i ušao kako bih se borio za te ljude i drago mi je da postoje sindikati kako bi me podsjetili na njihove poteškoće.Međutim, jasno mi je također da će biti i razdoblja kada će se te obveze kositi s ostalim obvezama - obvezama prema djeci iz siromašnih četvrti koja ne znaju čitati, recimo, ili s obvezama prema djeci koja se još nisu ni rodila, a već ih opterećujemo dugovima. Bilo je već određenih tenzija - primjerice, predložio sam eksperiment s plaćom po učinku za nastavnike, kao i podizanje standarda iskoristivosti goriva, unatoč protivljenju mojih prijatelja iz Sindikata radnika u automobilskoj industriji. Rado sam sebe uvjeravam da ću o problemima i nadalje prosuđivati isključivo na temelju činjenica - isto tako se nadam da će moj republikanski suparnik o obećanju kako neće biti novih poreza ili o protivljenju istraživanju matičnih stranica prosuđivati u svjetlu onoga što je najbolje za zemlju u cijelosti, neovisno od zahtjeva njegovih pristaša. Nadam se da ću uvijekODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA109biti u mogućnosti obići svoje prijatelje iz sindikata i objasniti im zbog čega je moje stajalište razumno te da je sukladno mojim vrijednostima i dugoročnim interesima.No, pretpostavljam da sindikalni vode neće na to uvijek tako gledati. Moguće je da će biti razdoblja kada će to doživjeti kao izdaju. Mogli bi uzbuniti svoje članove i kazati im da sam ih izdao. Moguće je da ću primati negativnu elektronsku poštu i negativne telefonske pozive. Moguće je da me sljedeći put neće podržati.Ako vam se to dogodi suviše puta i umalo budete poraženi u utrci jer je izbirljivo biračko tijelo bijesno na vas, ili se branite od predizbornoga pro-tukandidata koji vas naziva izdajicom, vjerojatno ćete početi gubiti volju za sučeljavanjem. Upitate se što točno nalaže savjest: da izbjegnete pritisak „interesnih skupina" ili da izbjegnete okretanje leda svojim prijateljima? Odgovor nije jednostavan. Zatim počnete glasovati kao da rješavate upitnik. Ne razbijate previše glavu svojim stavovima. Jednostavno označite sve kvadratiće pored odgovora „za" od vrha naniže.Političari koji ovise o svojim izdašnim donatorima ili su podložni pritisku interesnih skupina, to je glavna tema suvremenoga političkoga izvješćivanja, glavni zaplet koji uvijek nekako dospije u gotovo svaku analizu nepravilnosti u našoj demokraciji. No, za političara koji želi zadržati zastupničko mjesto postoji i treća sila koja vrši pritisak na njega, koja oblikuje narav političke debate i određuje raspon onoga što on smatra da smije i ne smije učiniti, stajališta koja smije i ne smije zauzeti. Prije trideset ili pedeset godina ta je sila bila stranački aparat: gradonačelnici velikih gradova, politički posrednici, moćnici u Washingtonu koji su samo jednim telefonskim pozivom mogli stvoriti ili uništiti nečiju karijeru. Danas tu silu predstavljaju mediji. Ovdje se moram ograditi: tijekom razdoblja od tri godine, od vremena kada sam najavio svoju kandidaturu za Senat do svršetka prve godine koju sam proveo kao senator, uživao sam neobično pozitivno novinsko izvješćivanje, ponekad i nezasluženo. Nema sumnje da je za dio toga zaslužan moj status nefavorita u prediz-borima za Senat, kao i neobičnost crnoga kandidata egzotična podrijetla. Možda to ima veze s mojim stilom komunikacije, koji zna biti konfuzan, neodlučan, a također i više nego preopširan (moje me osoblje, Michelle također, često podsjećaju na to), koji, međutim, možda nailazi na simpatije u književnim krugovima.Nadalje, čak i kada sam bio predmet negativnih napisa, politički izvjestitelji s kojima sam dolazio u doticaj uglavnom su bili pošteni. Snimali bi naše razgovore, moje izjave nastojali staviti u kontekst, obraćali mi se kako bi doznali moju reakciju svaki put kada bi me netko kritizirao.Stoga, barem osobno, nisam imao razloga za prigovor. No to ne znači da sebi mogu dopustiti ignorirti tisak. Upravo stoga što sam doživio da110

mi tisak pripisuje osobine koje je teško opravdati, vodim računa o tome koliko se hitro taj proces može preokrenuti.Brojke govore same za sebe. Prilikom trideset devet sastanaka u gradskim vijećnicama tijekom moje prve godine na dužnosti, posjećenost na svakome od tih susreta iznosila je prosječno od četiristo do petsto ljudi, što znači da sam se bio u mogućnosti susresti s možda petnaest do dvadeset

tisuća ljudi. Nastavim li takvim tempom i u preostalome dijelu svojega mandata, do izbora ću ostvariti izravan osobni kontakt s možda devedeset pet do sto tisuća svojih birača.Za razliku od toga, trominutno izvješće u emisiji vijesti s najnižom gledanošću na čikaškome medijskom tržištu možda će doprijeti do dvjesto tisuća ljudi. Drugim riječima, ja, kao i svaki političar na saveznoj razni, ovisim gotovo u potpunosti o medijima što se tiče dopiranja do mojih birača. Mediji su filtar kroz koji se svako moje glasovanje interpretira, moje izjave analiziraju, moja uvjerenja preispituju. Za širu javnost barem, ja sam ono što mediji tvrde da jesam. Postajem ono što oni tvrde da sam postao.Utjecaj medija na našu politiku je raznovrstan. Ono što izaziva najveću pozornost je sve veće mnoštvo otvoreno stranačkih medija: govorne emisije na radiju, Fox News, novinski uvodnici, talk showovi na kabelskim televizijama i u najnovije vrijeme, blogeri. Svi oni plasiraju uvrede, optužbe, ogovaranja i insinuacije dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu. Kao što su drugi primijetili, takva vrsta analitičkoga novinarsrva zapravo nije novost, ono na neki način označava povratak dominantnoj tradiciji američkoga novinarstva, pristup novostima kakav su njegovali William Randolph Hearst i pukovnik McCormick prije prelaska na distanciraniju zamisao o objektivnome novinarstvu koja se pojavila nakon Drugoga svjetskog rata.Ipak, teško je zanijekati da sav taj krik i bijes koji televizija i internet dodatno preuveličavaju političku kulturu čini surovijom. To raspiruje strasti, doprinosi klimi nepovjerenja. Priznali to političari ili ne, neprestane žestoke kritike mogu zamoriti duh. Neobično je, ali o grubim napadima ne brinete previše; ako oni koji slušaju Rusha Limbaugha uživaju u tome da me on naziva „Osama Obama", moj je stav da nemam ništa protiv, ako ih to zabavlja. Oni koji vas mogu povrijediti jesu sofisticiraniji profesionalci; dijelom zbog toga što imaju više kredibiliteta u široj javnosti, dijelom zbog vještine kojom se obrušavaju na vaše izjave i uspijevaju postići to da se doimate poput budale.Primjerice, u travnju 2005. pojavio sam se u jednoj emisiji kako bih svečano otvorio novu predsjedničku knjižnicu Abrahama Lincolna u Springfieldu. Radilo se o petominutnome govoru u kojemu sam naveo da su humanost Abrahama Lincolna, kao i njegova nesavršenost bili zaslužni za njegovu izuzetnost. „U [Lincolnovu] izdizanju iz siromaštva",ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA111kazao sam u jednome dijelu svojih zapažanja, „njegovu samoispitivanju i iznimnome poznavanju jezika i zakona, u njegovoj sposobnosti prevladavanja osobnih gubitaka i postojanoj odlučnosti unatoč opetovanim porazima - u svemu tome razaznajemo temeljni element američkoga karaktera, uvjerenje da smo kadri neprestano se obnavljati kako bismo bili dorasli našim većim snovima."Nekoliko mjeseci poslije, iz časopisa Time upitali su me bih li bio zainteresiran napisati esej za posebno izdanje posvećeno Lincolnu. Nisam imao vremena napisati nešto novo, tako da sam upitao urednike časopisa bi li moj govor bio prihvatljiv. Odgovorili su da bi, ali su zatražili da mu pridodam osobniju notu - da kažem ponešto o Lincolnovu utjecaju na moj vlastiti život. U intervalu između sastanaka, sklepao sam nekoliko izmjena. Jedna je od tih izmjena uključivala i citirani odlomak koji je nakon izmjene zvučao ovako: „U Lincolnovu izdizanju iz siromaštva, njegovu iznimnome poznavanju jezika i prava, njegovoj sposobnosti prevladavanja osobnih gubitaka i postojanoj odlučnosti unatoč opetovanim porazima - u svemu tome podsjetio me kako na moja vlastita nastojanja, tako i na nastojanja drugih ljudi."čim se esej bio pojavio, oglasila se Peggy Noonan, bivša kolumnistica Wall Street Journala, koja je pisala govore Ronaldu Reaganu. Pod naslovom „Taština vlade", napisala je: „Ovoga tjedna imamo prilike vidjeti kako se nekoć oprezni senator razmeće u časopisu Time i tumači kako je veoma nalik Abrahamu Lincolnu, samo što tvrdi da je u neku ruku još i bolji od njega." Nadalje je napisala, „Nema ničega lošeg u životopisu Baracka Obame, međutim, u njemu manjka brvnara1. Dosada je u njemu također manjkalo i uzvišenosti. Nastavi li sebe tako predstavljati, takav će uvijek i ostati." Ajoj!Naravno, teško je dokučiti je li gospođica Noonan mislila ozbiljno kada je tvrdila da sebe uspoređujem s Lincolnom ili je naprosto uživala u tome da me elegantno secira. S obzirom na ostale podmuklosti koje servira tisak, bio je to prilično blag udarac - i ne posve nezaslužen.

Svejedno, to me upozorilo na ono što su moji kolege veterani već otprije znali - da će svaku moju izjavu pomno preispitivati, da će je secirati svakakvi eksperti, da će biti tumačena na načine nad kojima nemam nadzora i pročeŠljavana ne bi li tko otkrio kakvu moguću pogrešku, netočan navod, propust ili proturječje koje bi suparnička stranka mogla zabilježiti kako bi se pojavilo u nekome od neugodnih TV-oglasa u budućnosti. U okruženju u kojemu jedna nepromišljena primjedba može izazvati više lošega publiciteta nego godine nepromišljene politike, nije me trebalo čuditi što se vicevi na Capitol Hillu pomno probiru, ironija je sumnjiva, spontanost izaziva negodovanje, a na strast se gleda kao naAbraham Lincoln se rodio u brvnari, nap. prev.112

izravnu opasnost. Zapitao sam se koliko je vremena političaru potrebno da sve to u potpunosti usvoji; koliko je vremena potrebno da se vijeće pisara, urednika i cenzora trajno naseli u vašoj glavi, koliko vremena prije no što čak i „spontani" trenuci budu unaprijed izrežirani, kako bi vam se steglo grlo od emocija ili kako biste izrazili ogorčenje, samo na znak.Koliko je vremena potrebno da zazvučite poput političara?Valjalo je naučiti još jednu lekciju: čim je kolumna gospođice Noonan objavljena, munjevito se proširila internetom, pojavljujući se na svakoj desničarskoj internetskoj stranici kao dokaz o tome da sam ja naduti, površni bedak (na tim se stranicama općenito pojavljivao tek citat koji je odabrala gospođica Noonan, ne i sam esej). U tome je smislu ova epizoda ukazivala na suptilnije i pogubnije aspekte modernih medija - kako određeni prikaz, koji se unedogled ponavlja i prenosi internetom brzinom svjetlosti, na koncu postane čvrsta čestica stvarnosti; kako se političke karikature i zrnca općeprihvaćena mišljenja učahure u naš mozak, a da mi nikada ne nađemo vremena kako bismo ih preispitali.Naprimjer, danas je teško naići na bilo kakvo spominjanje demokrata pri kojemu se ne tvrdi kako smo mi „slabići" i kako se „ni za što ne zalažemo". Republikanci su, pak, „snažni" (iako podmukli), a Bush je „odlučan" bez obzira na to koliko puta promijenio mišljenje. A glas koji da Hillary Clinton, ili govor koji održi, a koji su protivni obrascu, istog se trena proglašavaju kalkulantskima; kada iste takve poteze povuče John McCain, to samo pridonosi njegovoj vjerodostojnost kao neovisne osobe. Prema riječima jednoga zlobnog promatrača, ispred mojega imena u svakome članku moraju „po pravilu" stajati riječi „zvijezda u usponu" - iako članak Noonanove predstavlja temelj za jedan drugačiji, premda jednako prepoznatljiv scenarij: poučnu, opominjuću pripovijest o mladome čovjeku koji stiže u Washington, gubi razum zbog neviđena publiciteta i na koncu postaje ili proračunat ili strančar (osim ako mu nekako ne pođe za rukom da se odlučno prikloni taboru neovisnih).Naravno, propagandna mašinerija političara i njihovih stranaka dodatno potiče takve priče i, barem u nekoliko posljednjih izbornih ciklusa, republikanci su bili kudikamo uspješniji u takvome „odašiljanju poruka" nego što je to slučaj s demokratima (taj je klišej, na žalost nas demokrata, uistinu točan). Ipak, medijske manipulacije uspijevaju, upravo stoga što ih pozdravljaju sami mediji. Svaki izvjestitelj u Washingtonu radi pod pritiskom koji mu nameću urednici i producenti, koji su pak odgovorni izdavačima odnosno televizijskim direktorima, koji potom pažljivo iščitavaju prošlotjedne stope gledanosti ili prošlogodišnje tiraže i nastoje preživjeti sve veću sklonost PlayStationu i reality TV-u. Kako bi ispoštovali rokove, zadržali svoj udio na tržištu i udovoljili zahtjevima kabelske televizije za novostima, izvjestitelji se počinju kretati u skupina-ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA113ma, koristeći se istim priopćenjima za tisak, istim efektnim riječima, istim otrcanim brojkama. Istovremeno, prezauzetome, a time i površnome konzumentu vijesti, izlizana vijest nije posve naodmet. Ne zahtijeva puno misaonog angažmana i ne iziskuje puno vremena; lako je i brzo probavljiva. Prihvatiti medijske manipulacije svima je jednostavnije.Takva praktičnost također pojašnjava zašto, čak i medu najskrupu-loznijim izvjestiteljima, objektivnost često znači objavljivanje sažetka predmeta razgovora različitih strana u debati bez

ikakva stajališta o tome koja bi strana mogla uistinu imati pravo. Tipično izvješće počinje ovako nekako: „Bijela kuća danas je objavila kako se predviđa da će, unatoč posljednjemu nizu smanjenja poreza, deficit biti prepolovljen do 2010." To je najčešće popraćeno citatom liberalnoga analitičara koji osporava cifre koje podastire Bijela kuća, dok konzervativni analitičar te cifre opravdava. Postoji li negdje kakav neovisni analitičar koji bi nam, korak po korak, objasnio te cifre? Tko zna? Izvjestitelj rijetko kada ima vremena baviti se takvim detaljima; izvješće ne kazuje toliko o dobrim stranama smanjenja poreza ili o opasnostima deficita, koliko o prepirki između dviju stranaka. Nakon nekoliko pasusa, čitatelj može zaključiti kako je to još jedna od svađa između republikanaca i demokrata i okrenuti sportsku stranicu, gdje je radnja manje predvidljiva, a tablica s rezultatima vam kazuje tko je pobijedio.Istodobno navođenje oprečnih priopćenja za javnost izvjestiteljima je tako primamljivo dijelom i zbog toga što ono hrani staro novinarsko uporište - osobni sukob. Teško je zanijekati da je tijekom protekloga desetljeća došlo do degradacije političke uljudnosti te da se stranke oštro kose oko glavnih političkih pitanja. Međutim, barem za dio degradacije uljudnosti zaslužno je to što je, iz perspektive medija, uljudnost dosadna. Neće vas citirati ako kažete, „Jasno mi je što suparnik želi kazati" ili „Problem je uistinu složen" Međutim, krenete li u napad, sve će kamere biti uprte u vas. Izvjestitelji će često uložiti dodatne napore kako bi još više raspirili vatru, postavljajući pitanja na takav način da izazovu odgovor koji podjaruje. Jedan je TV-izvjestitelj, kojega poznajem, bio poznat po tome što je ljude navodio na izjave koje je želio dobiti, da su razgovori koje je vodio nalikovali skečevima Abbotta i Costella.„Osjećate li se izdanim zbog jučerašnje guvernerove odluke?" upitao bi me.„Ne. Razgovarao sam s guvernerom, siguran sam da možemo izgladiti nesuglasice prije svršetka sjednice."„Svakako... ali smatrate li da vas je guverner izdao?"„Ne bih uporabio tu riječ. Njegov je stav da..."„Ne radi li se ovdje zapravo o guvernerovoj izdaji?"Medijska manipulacija, potenciranje konflikata, nekritična potraga za skandalima i pogreškama - skupni učinak svega toga jest podrivanje114

svih prihvaćenih standarda za prosudbu istine. Postoji jedna prekrasna, apokrifna priča koju ljudi prepričavaju o Danielu Patricku Moynihanu, sjajnome, naprasitome i ikonokloatističnome pokojnom senatoru iz New Yorka. Navodno je jednom prilikom Moynihan gorljivo raspravljao s jednim od svojih kolega o nekome problemu i taj je drugi senator, vidjevši da će u raspravi izvući deblji kraj, kazao: „Možda se nećete sa mnom složiti, Pat, ali ja imam pravo na svoje mišljenje." Na to je Moynihan hladno replicirao: „Imate pravo na svoje vlastito mišljenje, ali nemate pravo na svoje vlastite činjenice."Moynihanova tvrdnja više ne vrijedi. Nema autoritativne figure, Waltera Cronkitea ili Edwarda R. Murrowa, koju bismo svi slušali i vjerovali joj da može razriješiti proturječne tvrdnje. Umjesto toga, mediji su podijeljeni na tisuće frakcija, svaki od njih nudi svoju verziju stvarnosti, svaki polaže pravo na odanost podijeljene nacije. Ovisno o gledištu koje preferirate, globalna promjena klime opasno se ubrzava ili se ne ubrzava, proračunski se deficit smanjuje ili povećava.Taj se fenomen ne tiče samo izvještavanja o složenim pitanjima. Početkom 2005. godine Newsweek je objavio navode da su američki vojnici i istražitelji u zatvoru u zaljevu Guantanamo provocirali i zlostavljali zatvorenike i tako što su, medu ostalim, bacali Kuran u zahodsku školjku. Bijela kuća decidirano je rvrdila da to apsolutno nije istina. U nedostatku čvrstih dokaza i nakon žestokih prosvjeda zbog toga članka u Pakistanu, Newsweek je bio prisiljen objaviti ponižavajući demantij. Nekoliko mjeseci poslije Pentagon je objavio izvješće u kojemu se navodi da su pojedini američki namještenici u Guantanamu uistinu pribjegavali višekratnim neprimjerenim aktivnostima - uključujući slučajeve prilikom kojih se jedna namještenica tijekom ispitivanja pretvarala da zatočenike maže menstrualnom krvi te barem jedan slučaj kada je jedan od čuvara poprskao Kuran i zatvorenika urinom. Poltronstvo Fox Newsa toga poslijepodneva: „Pentagon nije pronašao nikakve

dokaze o tome da je Kuran bio bacan u zahodsku školjku."Jasno mi je da same činjenice ne mogu uvijek izgladiti naše političke razmirice. Naši stavovi o pobačaju nisu određeni spoznajama o razvoju fetusa, a naše odlučivanje o tome treba li i kada povući vojsku iz Iraka mora nužno biti utemeljeno na vjerojatnostima. No, ponekad postoje precizniji i manje precizni odgovori; ponekad postoje činjenice kojima nije moguće manipulirati, upravo kao što je raspravu o tome kiši li obično moguće razriješiti tako da se izađe van. Izostanak čak i približnoga dogovora oko činjenica svako mišljenje čini ravnopravnim te time eliminira temelj za promišljeni kompromis. On ne nagrađuje one koji imaju pravo, nego one - poput ureda za tisak Bijele kuće - koji svoje argumente uspijevaju plasirati najglasnije, najučestalije, najnepopustljivije i uz najsretniji splet okolnosti.Političar današnjice to razumije. Iako možda i ne laže, jasno mu je

115kako nema velike koristi od kazivanja istine, osobito kada je istina komplicirana. Istina može izazvati konsternaciju; istina će biti napadana; mediji neće imati strpljenja da poslože sve činjenice i na taj način javnost neće razlikovati istinu od neistine. Ono što tada dobiva na važnosti jest zauzimanje stajališta - izjava o nekome problemu kojom će biti izbjegnut prijepor ili koja će izazvati određeni publicitet, stajalište koje će odgovarati kako imidžu koji su za njega osmislili njegovi uposlenici zaduženi za medije tako i narativnim okvirima koje su mediji stvorili za politiku općenito. Političar još uvijek može, što se tiče njegova osobnoga integriteta poštenja, ustrajati na tome da kaže istinu na način na koji je on doživljava. Ali on to čini znajući da je manje važno vjeruje li on uistinu u svoje stajalište od toga djeluje li on tako da vjeruje ili ne; iskrenost u izjavama manje se vrednuje od toga zvuče li one iskreno na TV-u.Koliko sam mogao primijetiti, brojni su političari uspjeli savladati te prepreke i očuvali svoj integritet, muškarci i žene koji prikupljaju novčane priloge za kampanje bez podmićivanja, ostvaruju podršku bez ovisnosti o interesnim skupinama, i bave se medijima ne gubeći svoj identitet. Međutim, postoji jedna konačna prepreka koju, nakon što ste zasjeli u Washington, ne možete posve izbjeći, prepreka koja će u najmanju ruku znatan dio vašega biračkoga tijela natjerati da o vama ne misli pozitivno - a to je potpuno nezadovoljavajuća narav zakonodavnog postupka.Svi zakonodavci koje znam redovito su na mukama kada je riječ o izglasavanju zakona. Ima slučajeva kada vam se čini da je neki zakon tako očito ispravan da ne iziskuje puno debatiranja (prisjetimo se amandmana Johna McCaina kojime se američkoj vladi zabranjuje mučenje). U drugim slučajevima pred Senatom se pojavljuju prijedlozi zakona koji su tako napadno pristrani ili jadno osmišljeni da se zapitate kako podnositelj zakonskoga prijedloga uspijeva ostati ozbiljna lica tijekom debate.No, zakonodavstvo je najvećim dijelom mutan posao, produkt stotina većih i manjih kompromisa, mješavina legitimnih političkih ciljeva, političkih predstava, improviziranih regulatornih shema i staromodnih političkih investicija. Cesto se događalo da sam, čitajući prijedloge zakona koji su stizali na raspravu u prvih nekoliko mjeseci koje sam proveo u Senatu, suočen s činjenicom da principijelnost nije tako jednostavna kao što mi se to isprva činilo te da ću, glasovao za ili protiv, osjećati određeno grizodušje. Bih li trebao glasovati za prijedlog zakona o energetici koji uključuje moju odredbu za poticanje proizvodnje alternativnih goriva i pridonosi statusu quo, koji je, međutim, posve neprimjeren zadaći smanjenja američke ovisnosti o gorivu iz uvoza? Bih li trebao glasovati protiv izmjene u Zakonu o zaštiti zraka od onečišćenja kojom će propisi u nekim područjima biti olabavljeni, a u drugima postroženi, te koja će rezultirati predvidljivi]im sustavom za korporativnu usklađenost s propisima? Sto ako prijedlog zakona rezultira većim onečišćenjem, ali osigura116

sredstva za financiranje tehnologije čistoga ugljena koja će omogućiti zapošljavanje u osiromašenome dijelu Illinoisa?Uvijek iznova pomno pregledavam dokumentaciju, razloge za i protiv, što bolje mogu u

ograničenome vremenu koje imam na raspolaganju. Moje me osoblje obavještava da su pošta i telefonski pozivi podjednako podijeljeni te da interesne skupine na obje strane bilježe bodove. Kako se približava trenutak da dam svoj glas, često se prisjećam nečega što je John F. Kennedy prije pedeset godina napisao u svojoj knjizi Profili hrabrosti:„Malo je onih, ako ih uopće ima, koji se suočavaju s onom zastrašujućom neopozivošću odluke pred kojom se nalazi senator u trenutku kada se mora izjasniti o nekome važnom pitanju. Možda mu je za odluku potrebno više vremena, možda smatra da obje strane imaju svoje dobre razloge, možda misli da bi se nekom sitnom dopunom mogli otkloniti svi prigovori, ali u trenutku kada mora glasovati, ne može se sakriti, ne može okolišati, ne može odugovlačiti - a čini mu se kako ondje pred njim, na njegovu senatorskome stolu, čuči cijelo njegovo biračko tijelo i poput gavrana iz Poeove pjesme, grakće 'Nikad više', dok on daje svoj glas o kojemu ovisi njegova politička budućnost."Možda zvuči pomalo dramatično, no niti jedan zakonodavac, državni ili savezni, nije imun na takve teške trenutke - a ti su trenuci uvijek puno teži za stranku koja nije na vlasti. Kao pripadnik većine, imate određeni utjecaj na svaki prijedlog zakona koji je važan prije nego što on dospije u Senat na raspravu. Možete od predsjednika odbora zatražiti da unese formulaciju koja ide na ruku vašim biračima ili da izbaci formulaciju koja im šteti. Možete čak od vođe većine ili glavnoga podnositelja zakonskoga prijedloga zatražiti da zadrži prijedlog zakona sve dok ne bude postignut kompromis koji vama više odgovara.Ako ste u manjinskoj stranci, tada nemate takvu protekciju. Morate glasovati „za" ili „protiv" svakoga prijedloga koji se pojavi, znajući kako su slabi izgledi za postizanje kompromisa koji biste vi ili vaši pristaše smatrali ispravnim ili pravednim. U eri nekritičnih uzajamnih usluga i glomaznih zakonskih prijedloga o različitim proračunima, možete također biti sasvim uvjereni u to da, ma koliko loših odredbi bilo u prijedlogu zakona, uvijek će biti nečega - financiranja pancirki za našu vojsku, na primjer, ili skromna povišica naknade za veterane - što jako otežava suprotstavljanje prijedlogu.Busheva Bijela kuća bila je, barem za trajanja njegova prvoga mandata, majstor takvog zakonodavstvenog taktiziranja. Postoji jedna poučna priča o pregovorima oko prve runde Bushevih smanjenja poreza, kada je Karl Rove pozvao demokratskoga senatora da dođe u Bijelu kuću kakoODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVUANJU AMERIčKOG SNA117bi razgovarali o senatorovoj mogućoj potpori predsjednikovu paketu mjera. Bush je bio odnio laku pobjedu u senatorovoj saveznoj državi na prethodnim izborima - dijelom zahvaljujući i programu smanjenja poreza - a senator je općenito bio sklon nižim graničnim stopama. Ipak, mučio ga je razmjer do kojega su predložena smanjenja poreza išla na ruku bogatima te je predložio nekoliko izmjena koje bi ublažile učinak toga paketa mjera.„Unesite te izmjene", senator je rekao Roveu, „i ne samo da ću glasovati za prijedlog nego jamčim da ćete u Senatu dobiti sedamdeset glasova."„Ne želimo sedamdeset glasova", navodno je odgovorio Rove, „želimo pedeset jedan."Bez obzira na to je li Rove prijedlog zakona iz Bijele kuće smatrao dobrom politikom ili ne, znao je prepoznati političkoga pobjednika. Ili je senator glasovao za i pridonio usvajanju predsjednikova programa, ili je glasovao protiv i postao izravnom metom na sljedećim izborima.Na koncu je senator - poput nekolicine demokrata iz „republikanskih" država - glasovao za, što je nesumnjivo odražavalo prevladajući stav o smanjenju poreza u njegovoj saveznoj državi. Ipak, priče poput ove dočaravaju neke poteškoće s kojima se susreću sve manjinske stranke kada nastoje biti „dvostranačke". Svima se sviđa zamisao o dvostranaštvu. Mediji su osobito zaljubljeni u taj termin, jer je on oprečan „stranačkim prepirkama" koje su središnja tema većine izvješća s Capitol Hilla.Istinsko dvostranaštvo, međutim, pretpostavlja pošten proces razmjene sugestija te da kakvoća kompromisa bude mjerena time koliko dobro služi nekome od dogovorenih ciljeva, bilo da je riječ o kvalitetnijim školama ili manjim deficitima. To pak pretpostavlja da će većina biti primorana - zahvaljujući oštrome novinarskom zboru te na koncu dobro obaviještenome biračkome tijelu - pregovarati u dobroj vjeri. Ako ovi uvjeti ne vrijede - ako nitko izvan Washingtona uistinu ne

posvećuje pozornost sadržaju prijedloga zakona, ako su stvarni troškovi smanjenja poreza prikriveni lažnim računovodstvom i iskazani manji za bilijun dolara ili slično - većinska stranka može svake pregovore započeti tražeći 100 posto od onoga što želi, popustiti za 10 posto, a zatim optužiti bilo kojega pripadnika manjinske stranke koji ne podrži ovaj „kompromis" da je „opstrukcionist". Za manjinsku stranku u takvim uvjetima „dvostranaštvo" počinje značiti da će biti sustavno gaženi, iako će poneki senatori možda uživati u određenim političkim nagradama tako što će konzistentno pristajati uz većinu i tako steći reputaciju „umjerenih" ili „centrista".Ne čudi Što postoje aktivisti koji inzistiraju na tome da se demokratski senatori danas odlučno usprotive svakoj republikanskoj inicijativi - čak118

i inicijativama koje imaju dobre strane - iz principa. Može se ustvrditi da se ni jedan od tih pojedinaca nije nikada kandidirao za visoku javnu dužnost kao demokrat u pretežno republikanskoj saveznoj državi, niti je itko od njih bio meta negativnih TV-oglasa vrijednih nekoliko milijuna dolara. Svaki senator razumije da je jednostavno postići to da glasovanje o nekome složenome zakonu djeluje opako i štetno u TV-reklami od trideset sekundi, no da je vrlo teško objasniti razboritost toga istoga glasovanja u vremenu manjem od dvadeset minuta. Svaki senator također zna da će tijekom trajanja jednoga mandata morati glasovati nekoliko tisuća puta. Treba štošta objasniti kada nastupi vrijeme izbora.Vjerojatno je najsretnija okolnost tijekom moje kampanje za Senat bilo to što ni jedan kandidat nije emitirao negativan TV-oglas o meni. To mogu zahvaliti isključivo neobičnim prilikama moje utrke za Senat, a ne nedostatku materijala kojega bi bilo moguće iskoristiti. Najzad, kada sam se kandidirao, već sam sedam godina bio u državnoj legislaturi, a u manjini šest od tih sedam godina, i tisućama sam puta glasovao oko složenih pitanja. Kao što je to danas standardna praksa, nacionalni republikanski senatorski odbor bio je priredio opsežnu dokumentaciju oporbene istrage o meni prije no što sam uopće bio nominiran, a moj je vlastiti istraživački tim proveo mnoge sate pročešljavajući moj dosje, nastojeći predvidjeti kakve bi negativne oglase republikanci mogli imati u pripremi.Nisu pronašli puno toga, ali su pronašli dovoljno da bi uspjeli u nakani - desetak mojih glasovanja koja su, ako ih se opisuje izvan konteksta, mogla zazvučati vrlo alarmantno. Kada ih je moj medijski savjetnik David Axelrod testirao u anketi, moja je stopa odobravanja pala za deset bodova. Postojao je kazneni zakon koji je imao za cilj suzbijanje raspa-čavanja droge u školama, ali je bio tako loše razrađen da sam zaključio kako je neučinkovit i neustavan - „Obama je glasovao za blaže kazne pripadnicima uličnih bandi koji dilaju drogu u školama", tako je to opisano u anketi. Bio je tu i prijedlog zakona koji su zagovarali aktivisti za zabranu pobačaja koji je na prvi pogled zvučao sasvim razumno - nalagao je uvođenje mjera za spašavanje života nedonoščadi (u prijedlogu se nije spominjalo da su takve mjere već na snazi) - ali je njime također kvalifikacija „osobe" proširena na fetuse koji nisu sposobni za samostalan život, čime se zapravo odbacivala odluka u slučaju Roe v. Wade2; u anketi se navodilo da sam glasovao „protiv liječenja koje bi moglo spasiti život živorođene djece". čitajući dalje popis, naišao sam na tvrdnju da sam, dok sam radio u državnoj legislaturi, glasovao protiv prijedloga zakona kojim bi se „našu djecu zaštitilo od spolnih zlostavljača".odluka američkoga Vrhovnog suda donesena 1973. u slučaju Roe v. Wade kojom je pobačaj ozakonjen do trenutka dok fetus ne postane sposoban za život izvan majčina tijela, nap. prev.ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVUANJU AMERIčKOG SNA119„Stani malo", rekao sam ugrabivši papir iz Davidovih ruku. „Pogreškom sam bio pritisnuo krivi gumb prilikom glasovanja za taj prijedlog. Htio sam glasovati 'za' te sam neposredno zatim unio ispravak u službeni zapisnik."David se nasmiješio. „Nekako mi se čini da taj dio neće dospjeti u republikanski oglas." Obzirno je uzeo anketu iz mojih ruku. „Bilo kako bilo, razvedri se", dodao je, tapšući me po leđima. „Siguran sam da će ti ovo pomoći što se tiče glasovanja o zakonu o spolnome zlostavljanju."Ponekad se pitam kako bi sve ispalo da su ti spotovi uistinu emitirani. Ne toliko u smislu pobjede ili

poraza - do svršetka predizbora bio sam dvadeset bodova u prednosti ispred svojega republikanskoga suparnika - koliko me zanimalo na koji bi me način doživjeli glasači te bih li, prilikom ulaska u Senat, bio dočekan s puno manje dobre volje. To je, naime, način na koji većina mojih kolega ulazi u Senat - o njihovim pogreškama trube na sva zvona, njihove riječi izvrću, a u njihove motive sumnjaju. To je njihovo vatreno krštenje; to ih proganja svaki put kada glasuju, baš svaki puta kada daju izjavu za medije ili kakvo priopćenje, taj strah od poraza u političkoj utrci, ali također i od gubitka naklonosti onih ljudi koji su ih i poslali u Washington - svih ljudi koji su im u jednome trenutku kazali: „Polažemo velike nade u vas. Molimo vas, nemojte nas razočarati".Naravno, postoje tehnička poboljšanja naše demokracije koja bi mogla olabaviti dio toga pritiska na političare, strukturalne promjene koje bi ojačale vezu između glasača i njihovih predstavnika. Nestranačko određivanje granica izbornih okruga, prijavljivanje na dan izbora i glasovanje vikendom - sve bi to pridonijelo konkurentnosti u političkim utrkama i moglo potaknuti biračko tijelo na aktivnije sudjelovanje - a čim je veća pozornost biračkoga tijela, integritet se više cijeni. Javno financiranje kampanja ili besplatni termini na radiju i televiziji mogli bi drastično smanjiti neprestano moljakanje novca i utjecaj interesnih skupina. Promjene pravila u Predstavničkome domu i Senatu mogle bi osnažiti manjinske zakonodavce, pritom povećati transparentnost i potaknuti pomnije izvješćivanje.Međutim, ni jedna od tih promjena neće se dogoditi sama od sebe. Svaka od njih iziskuje promjenu stava onih koji su na vlasti. Svaka od njih iziskuje da pojedini političari preispitaju postojeći poredak; prestanu tako grčevito držati svoj položaj; suprotstave se kako prijateljima tako i neprijateljima u ime apstraktnih ideja za koje javnost, čini se, ne pokazuje pretjerani interes. Svaka od tih promjena iziskuje da muškarci i žene pokažu spremnost riskirati ono što već posjeduju.Naposljetku, dakle, iznova je riječ o onoj kvaliteti kojoj je J. F. Kennedy težio u ranoj fazi svoje karijere dok je ležao oporavljajući se od kirurško-120

ga zahvata, imajući u vidu svoje junaštvo u ratu, no promišljajući možda o manje jasnim izazovima koji su ga očekivali - a tu kvalitetu predstavlja hrabrost. Na određeni je način točno da bi, što ste duže u politici, trebalo biti tim lakše skupiti hrabrost stoga što postoji neka vrst oslobađanja do koje dolazi kada shvatite da, ma što god činili, netko će uvijek biti na vas bijesan, da će biti političkih nasrtaja bez obzira na to koliko oprezno glasujete, da je razboritost moguće protumačiti kao kukavičluk, a sama se hrabrost može doimati poput kalkulacije. Utjehu nalazim u činjenici da, što sam duže u politici, to popularnost manje godi, da se čini kako stremljenje za moći, položajem i slavom odaje manjak ambicije te da sam odgovoran uglavnom vlastitoj savjesti.Svojim biračima, također. Nakon jednoga sastanka u gradskoj vijećnici u Godfrevu, prišao mi je jedan stariji gospodin i izrazio ogorčenje zbog toga što unatoč svojemu protivljenju spram rata u Iraku još uvijek nisam zahtijevao potpuno povlačenje vojske. Došlo je do kratke i ugodne rasprave, prilikom koje sam mu objasnio svoju bojazan da bi prenaglo povlačenje dovelo do posvemašnjega građanskog rata u toj zemlji te do mogućega širenja sukoba na čitavome Srednjem istoku. Na kraju našega razgovora rukovao se sa mnom.„1 nadalje smatram da ste u krivu", rekao je, „ali imam dojam da ste 6 tome barem razmišljali. Kvragu, vjerojatno bih se razočarao kada biste se sa mnom oko svega složili."„Hvala vam", odgovorio sam. Dok je odlazio, prisjetio sam se nečega što je vrhovni sudac Louis Branđeis jednom kazao: da je u demokraciji najvažnija dužnost građanska dužnost. *121Peto poglavljePrilikaJedna je stvar neizbježna kada ste američki senator - a to je da često letite zrakoplovom. Cesto letite iz Washingtona i natrag, barem jednom tjedno. Tu su i putovanja u druge savezne države kako biste održali govor, prikupili novac ili vodili kampanju za svoje kolege. Predstavljate li veliku saveznu državu poput Illinoisa, letite na sjever ili na jug države kako biste prisustvovali gradskim sastancima ili rezanju vrpci te kako biste mogli biti sigurni da ljudi ne misle kako ste ih zaboravili.

Najčešće letim komercijalnim letovima, unaprijed priželjkujući sjedalo uz središnji prolaz ili uz prozor te nadajući se da se putnik koji sjedi ispred mene neće poželjeti nasloniti.Ponekad, međutim - zbog toga što moram obići mnoga mjesta uz Zapadnu obalu, recimo, ili moram dospjeti do sljedećega grada nakon što sam propustio posljednji komercijalni let - letim privatnim zrakoplovom. Isprva nisam bio upoznat s tom mogućnošću, misleći kako će cijena biti previsoka. No, tijekom kampanje moje mi je osoblje objasnilo da, prema pravilniku Senata, senator ili kandidat smije putovati tuđim mlažnjakom i naprosto platiti cijenu jednaku onoj koju inače plaća za let prvim razredom. Proučivši raspored svoje kampanje i razmislivši o vremenu koje bih na taj način uštedio, odlučio sam iskušati mogućnost leta privatnim zrakoplovom.Pokazalo se da se iskustvo letenja privatnim zrakoplovom prilično razlikuje od onoga redovitim linijama. Privatni zrakoplovi polijeću s terminala koje posjeduju i kojima upravljaju privatne osobe, s predvorjima u kojima se nalaze veliki mekani kauči te televizori velikih ekrana i stare fotografije iz povijesti zrakoplovstva na zidovima. Nužnici su u pravilu prazni i besprijekorno čisti, a u njima se nalaze mehanički strojevi za čišćenje cipela te vodica za ispiranje usta i zdjela s mentol bombonima. Nema užurbanosti na tim terminalima; zrakoplov čeka na vas ako kasnite, pripravan je ako uranite. Predvorje često možete i posve zaobići te se automobilom odvesti ravno do piste. U protivnom, piloti će vas dočekati na terminalu, ponijeti vašu prtljagu i otpratiti- vas do zrakoplova.122

Što se tiče samih zrakoplova, doista su lijepi. Prvi put kada sam tako putovao, letio sam zrakoplovom tipa Citation X, elegantnim, kompaktnim, blistavim strojem s drvenim oplatama i kožnatim sjedalima koje je moguće spojiti i načiniti ležaj svaki put kada odlučite pridrijemati. Na sjedalu iza mene nalazili su se salata od škampa i tanjur sa sirevima; sprijeda prepun minibar. Piloti su objesili moj kaput, ponudili mi izbor novina i pitali me je li mi udobno. Bilo mi je. Potom je zrakoplov uzletio, njegovi Rolls Royce motori parali su zrak kao što kvalitetan sportski automobil drži cestu. Jureći kroz oblake uključio sam maleni TV-zaslon ispred svojega sjedala. Pojavila se karta Sjedinjenih Država s prikazom našega zrakoplova kako se kreće prema zapadu, uz podatke o brzini, visini, vremenom preostalim do odredišta i vanjskom temperaturom. Na visini od 12 tisuća metara zrakoplov se izravnao i pogledao sam dolje prema zakrivljenome horizontu i raštrkanim oblacima, preda mnom se pružao zemljovid - isprva ravna polja zapadnoga Illinoisa nalik šahovskoj ploči, potom zmijolika krivulja Mississippija, zatim još polja i rančeva te na koncu nazubljene stijene Rocky Mountainsa, još uvijek zasniježenih vrhova, sve do zalaska sunca kada se narančasto nebo suzilo u tanku crvenu liniju koju su na koncu progutali noć, zvijezde i mjesec.Vidio sam zašto se ljudi mogu lako na ovo naviknuti.Povod toga putovanja bio je uglavnom vezan uz prikupljanje sredstava - tijekom priprema za moju kampanju za opće izbore, nekoliko prijatelja i simpatizera organiziralo je za mene događanja u Los Angelesu, San Diegu i San Franciscu. Međutim, najdojmljiviji je dio putovanja bio posjet gradu Mountain View u Kaliforniji, udaljenome nekoliko kilometara južno od Sveučilišta Stanford i Palo Altoa, u srcu Silikonske doline, gdje se nalazi korporacijsko sjedište tvrtke koja je osmislila internetsku tražilicu Google.Google je već bio ostvario status ikone sredinom 2004., postavši simbolom, ne samo rastuće moći interneta, već i ubrzane preobrazbe globalnoga gospodarstva. Prilikom vožnje iz San Francisca, proučio sam povijest tvrtke: kako su se dvojica standfordskih doktoranda računalne znanosti, Larry Page i Sergey Brin, u svojoj spavaonici u sveučilišnome kampusu dogovarali da će razviti bolji način pretraživanja interneta; kako su 1998., s milijun dolara prikupljenih od raznih kontakata osnovali Google, s troje uposlenika koji su poslovali iz garaže; kako je tvrtka Google osmislila model oglašavanja - temeljen na tekstovnim oglasima koji su bili nenametljivi, a relevantni za pretraživanje korisnika - koji je tvrtku učinio profitabilnom, čak i kada je procvat dot-com-tvrtki doživio krah; i kako je, šest godina nakon svojega osnutka, Google izašao na burzu i prodao svoje dionice po cijeni koja je g. Pagea i g. Brina učinila dvojicom najbogatijih ljudi na svijetu.Mountain View doimao se poput tipična predgradskoga kalifornijsko-ga naselja - mirnih ulica, blještavih novih uredskih kompleksa, skromnih

ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA123obiteljskih kuća koje, zbog jedinstvene kupovne moći u Silikonskoj dolini, vjerojatno dostižu prodajnu vrijednost od, ni više ni manje nego milijun ili više. Parkirali smo ispred niza modernih, modularnih zgrada gdje nas je dočekao glavni savjetnik Googlea David Drummond, Afroamerikanac otprilike moje dobi, koji je obavio sve pripreme za moj posjet.„Kada su mi se Larry i Sergey obratili, sa željom da se udružimo, mislio sam da je naprosto riječ o dvojici uistinu pametnih momaka s još jednom idejom za pokretanje posla", rekao je David. „Nisam očekivao sve ovo." Poveo me u obilazak glavne zgrade, koja je više nalikovala na kakav studentski centar nego na uredski prostor - s kafićem u prizemlju, gdje je bivši glavni kuhar sastava Greatful Dead nadzirao pripremu vrhunskih jela za čitavo osoblje; videoigricama i stolom za ping-pong te potpuno opremljenom gimnastičkom dvoranom.(„Ljudi ovdje provode mnogo vremena, pa želimo da budu zadovoljni.") Na drugome katu prošli smo pored skupina muškaraca i žena u trapericama i majicama, svi u dvadesetim godinama života, koji su predano radili za svojim računalnim zaslonima, ili su bili izvaljeni na kaučima i velikim gumenim loptama za vježbanje vodeći žive razgovore.Na koncu samo pronašli Larryja Pagea kako razgovara s inženjerom o softverskome problemu. Bio je odjeven poput svojih uposlenika i, izuzev nekoliko pramenova prerano osijedjele kose, nije izgledao nimalo stariji od njih. Razgovarali smo o Googleovoj misiji - organiziranju svih svjetskih informacija u univerzalno dostupan, nefiltrirani i uporabljivi oblik- i o Googleovu indeksu internetskih stranica, koji je već tada obuhvaćao više od šest milijardi stranica. Nedavno je tvrtka izbacila na tržište novi sustav elektronske pošte zasnovan na webu, s ugrađenom funkcijom za pretraživanje; radili su na tehnologiji koja će omogućiti pokretanje glasovnoga pretraživanja putem telefona, i već su započeli knjiški projekt čiji je cilj skenirati svaku knjigu koja je ikada objavljena u format koji je dostupan na webu, kako bi se stvorila virtualna knjižnica u kojoj bi bilo pohranjeno cjelokupno ljudsko znanje.Potkraj obilaska, Larry me odveo u prostoriju u kojoj se rotira trodimenzionalni prikaz zemljine kugle na velikome flat-panel-zaslonu. Larry je zamolio mladoga inženjera indijskoga podrijetla koji je radio u blizini da nam objasni ono što promatramo.„Ova svjetla predstavljaju sva pretraživanja koja se odvijaju u ovome trenutku", rekao je inženjer. „Svaka boja predstavlja drugi jezik. Ako pomaknete prekidač u ovome smjeru" - izazvao je promjenu na ekranu- „možete vidjeti uzorke prometa na čitavome sustavu internera."Prikaz je bio hipnotizirajuć, više organski nego mehanički, bilo je to kao da promatram kakav evolucijski proces koji se sve više ubrzava, u kojemu su sve granice među ljudima - nacionalnost, rasa, religija, imetak - postale nevidljive i nevažne, tako da fizičar u Cambridgeu, trgovac124

obveznicama u Tokiju, student u zabačenome indijskome selu i poslovođa u robnoj kući u Mexico Cityju bivaju uvučeni u jedinstvenu, neprestanu, ritmičnu konverzaciju, a prostor i vrijeme uzmiču pred vrtnjom globusa posve prožetoga svjetlošću. Tada sam primijetio široke pojaseve zatam-njena područja, kako se globus okretao oko svoje osi - najveći dio Afrike, dijelove južne Azije, čak i neke predjele Sjedinjenih Država, u kojima su se debele zrake svjetlosti razdvajale u nekoliko diskretnih niti.Iz sanjarenja me prenuo dolazak Sergeya, nabijena čovjeka, vjerojatno nekoliko godina starijega od Larryja. Predložio mi je da s njima pođem na okupljanje petkom, što je tradicija koju su njegovali od osnutka tvrtke, prilikom čega se svi Googleovi uposlenici okupljaju uz pivo i hranu te raspravljaju o svemu čega se dosjete. Dok smo ulazili u veliku dvoranu, skupine mladih ljudi već su ondje sjedile, neki od njih pili su i smijali se, ostali su i nadalje tipkali na svojim dlanovnicima i laptopima, zrak je odi-sao uzbuđenjem. Jedna skupina od pedesetak ljudi doimala se pozornijom od drugih i David je objasnio kako je riječ o novim uposlenicima, tek pristiglima s fakulteta; toga su dana bili uvedeni u Googleov tim. Jedan po jedan, novi uposlenici bili bi predstavljeni, njihova su

lica blistala na velikome zaslonu, uz informacije o njihovim kvalifikacijama, hobijima i interesima. Barem polovica ljudi iz te skupine izgledala je poput Azijaca; veliki dio bijelaca imao je istočnoeuropska imena. Koliko sam mogao prosuditi, među njima uopće nije bilo crnaca i Latinoamerikanaca. Poslije, vraćajući se prema svojem automobilu, spomenuo sam to Davidu i on je potvrdno kimnuo glavom.„Svjesni smo toga problema", kazao je i spomenuo napore koje Google ulaže kako bi osigurao školarine kojima bi se povećao udio studenata matematike i znanosti među manjinama i osobama ženskoga spola. Istovremeno je nužno da Google ostane konkurentan, što podrazumijeva zapošljavanje vrhunskih diplomiranih studenata vrhunskih programa matematike, inženjerstva i računalne znanosti u Americi - sa sveučilišta kao što su MIT, Caltech, Stanford, Berkeley. „Mogli biste", kazao je David, „na prste obje ruke nabrojati djecu crnačkoga, odnosno hispanskoga podrijetla koja pohađaju te programe."Zapravo, tvrdi David, postaje sve teže pronaći inženjere rođene u Americi, bez obzira na rasnu pripadnost - zbog toga se sve tvrtke u Silikonskoj dolini postupno sve više oslanjaju na strane studente. U posljednjih nekoliko godina visokotehnološke tvrtke snašle su nove brige: nakon 11. rujna, velik broj stranih studenata skeptičan je spram studija u Americi zbog otežana postupka dobivanja viza. Ponajbolji inženjeri ili dizajneri softvera više nisu prisiljeni doći u Silikonsku dolinu kako bi se zaposlili ili pribavili sredstva za početak poslovanja. Visokotehnološke tvrtke počele su sve bržim tempom svoje poslovanje seliti u Indiju i Kinu, a poduzetnički fondovi već su neko vrijeme globalni; jednako spremnoODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA125ulažu u Mumbaiju ili Šangaju, kao i u Kaliforniji. Kroz dulje razdoblje, pojasnio je David, to bi moglo izazvati poteškoće za gospodarstvo Sjedinjenih Država. „1 nadalje ćemo uspijevati privlačiti nadarene ljude", kazao je, „jer smo već etabliran brand. Ali što će biti s novoosnovanim i nekima od manje etabliranih tvrtki, možda nekim sljedećim Googleom, tko zna? Samo se nadam da netko u Washingtonu razumije do koje je mjere konkurencija danas uzela maha. Naša dominacija nije neupitna."Otprilike u isto vrijeme kada sam posjetio Google, otišao sam na još jedan put koji me nagnao na razmišljanje o tome što se događa s američkim gospodarstvom. Tom prilikom nisam putovao zrakoplovom, nego automobilom, vozeći se kilometrima praznom autocestom, prema gradu imena Galesburg, udaljenome otprilike četrdeset pet minuta vožnje od granice sa saveznom državom Iowom, u zapadnome Illinoisu.Galesburg je utemeljen 1836. i isprva je bio sveučilišni grad budući da je skupina prezbiterijanskih i kongregacijskih svećenika odlučila na zapadnu granicu donijeti svoju kombinaciju društvenih reformi i praktičnoga obrazovanja. Tako je osnovana obrazovna ustanova Knox College, koja je postala žarište abolicijske aktivnosti u razdoblju prije Američkoga građanskog rata - jedan ogranak podzemne željeznice prolazio je kroz Galesburg, a prvi američki crnački senator Hiram Revels pohađao je osnovnu školu pri tom koledžu, prije svojega povratka u Mississippi. Godine 1854. u Galesburgu su dovršene željezničke linije Chicago, Burlington i Quincy, što je izazvalo nagli procvat trgovine u toj regiji. četiri godine poslije, desetak tisuća ljudi okupilo se kako bi slušalo petu debatu Lincoln-Douglas, tijekom koje je Lincoln svoje neslaganje s ropstvom prvi put formulirao kao moralni problem.U Galesburg, međutim, nisam pošao zbog njegove bogate povijesti. Tamo sam otišao kako bih se susreo sa skupinom sindikalnih voda iz tvornice Maytag, budući da je ta tvrtka bila najavila kako planira otpustiti 1600 radnika, a proizvodnju preseliti u Meksiko. Poput drugih gradova diljem središnjega i zapadnoga Illinoisa, Galesburg je bio pogođen preseljenjem proizvodnje u prekomorske zemlje. U prethodne četiri godine taj je grad ostao bez svojih proizvođača industrijskih dijelova i jedne tvrtke za proizvodnju gumenih šmrkova; sada je bio suočen sa zatvaranjem tvrtke Butler Manufacturing za proizvodnju čelika, koju su nedavno bili kupili Australci. Već se tada stopa nezaposlenosti u Galesburgu kretala blizu osam posto. Zatvaranjem tvornice Maytag, gradu je prijetio gubitak daljnjih 5 do 10 posto ukupne baze zaposlenih.

U dvorani sindikata strojara okupilo se sedam-osam muškaraca i dvije do tri žene, sjedeći u sklopivim metalnim stolcima, neki od njih pušili su cigarete, većina ih je bila kasnih četrdesetih ili ranih pedesetih godina, svi su bili odjeveni u traperice ili kaki hlače, majice ili karirane126

radne košulje. Predsjednik sindikata Dave Bevard bio je krupan, snažan čovjek srednjih pedesetih godina, tamne brade, zatamnjenih naočala i specifičnoga šešira zbog čega je izgledao poput člana ZZ Topa. Tumačio je da je sindikat iskušao sve moguće taktike kako bi pokušao utjecati na Maytag da se predomisli - obratili su se medijima, kontaktirali dioničare, zatražili podršku mjesnih i državnih dužnosnika. Rukovodstvo Maytaga ostalo je pri svome.„Nije točno da ti tipovi ne ostvaruju profit", kazao mi je David. „Upitate li ih, reći će vam da smo mi jedan od najproduktivnijih pogona u čitavoj tvrtki. Visoka kvaliteta izrade. Niska stopa pogreške. Podnijeli smo sniženja dohotka, smanjenje beneficija, otpuštanja radnika. Grad i država dodijelili su Maytagu najmanje deset milijuna dolara poreznih olakšica u posljednjih osam godina na temelju njihovih obećanja da će ostati ovdje. Ali nikada nije dovoljno. Neki je predsjednik uprave, koji već zarađuje milijune dolara, odlučio da mora povećati vrijednost dionica tvrtke kako bi mogao unovčiti svoje dioničke opcije, a najjednostavniji način da to ostvari jest da poslovanje premjesti u Meksiko i tamošnjim radnicima plati šestinu od onoga što mi zarađujemo."Upitao sam ih kakve su korake poduzeli država i savezne agencije kako bi se radnici mogli prekvalificirati, nakon čega su se gotovo svi u prostoriji podrugljivo nasmijali u jedan glas. „Prekvalifikacija je glupost", rekao je Doug Dennison, dopredsjednik sindikata. „Za što ćete se prekvalificirati kada nema radnih mjesta?" Govorio je o tome kako mu je jedan savjetnik za zapošljavanje bio predložio da se pokuša prekvalificirati za pomoćnoga bolničara, a njihove plaće nisu mnogo veće od onih koje Wal-Mart plaća svojim najniže plaćenim zaposlenicima. Jedan od mlađih muškaraca u prostoriji ispričao mi je jednu osobito okrutnu pripovijest: Bio se nakanio prekvalificirati za računalnoga tehničara, no već po isteku prvih tjedan dana njegova obučavanja, Maytag ga je pozvao natrag na posao. Rad u Maytagu bio je na privremenoj bazi, ali prema propisima, da je odbio Maytagovu ponudu, izgubio bi pravo na financijsku pomoć za prekvalifikaciju. Da se, pak, vratio u Maytag i prekinuo tečaj koji je već pohađao, tada bi savezna agencija smatrala kako je iskoristio svoje jednokratno pravo na prekvalifikaciju i uskratila mu financiranje svakoga daljnjega obučavanja.Kazao sam im da ću njihov slučaj iznijeti tijekom kampanje i ponudio nekoliko prijedloga koje su osmislili pripadnici mojega osoblja - izmjenu Poreznoga zakona kako bi se ukinule porezne olakšice za tvrtke koje su proizvodnju preselile u inozemstvo; unaprjeđenje i bolje financiranje saveznih programa za prekvalifikaciju. Kada sam bio spreman otići, progovorio je jedan krupan, podeblji muškarac s bejzbol-kapom. Rekao je kako se zove Tim Wheeler te da je bio predsjednik sindikata u obližnjoj čeličani Butler. Tamošnji radnici već su bili dobili obavijest o otkazu, aODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA127Tim je primao potporu za nezaposlene, nastojeći isplanirati svoj sljedeći korak. Njegova je najveća briga sada bilo zdravstveno osiguranje.„Mojem je sinu Marku potrebna transplantacija jetre", rekao je smrknuto. „Na listi smo čekanja za dobrovoljnoga davatelja, ali budući da su moje zdravstvene povlastice u potpunosti iskorištene, pokušavamo iznaći način da Medicaid pokrije sve troškove. Nitko mi ne može pružiti jasan odgovor, a, znate, spreman sam prodati sve što imam radi Marka, zadužiti se, no ja još uvijek..." Timov glas je zadrhtao; njegova supruga, koja je sjedila do njega, spustila je glavu, prekrivši lice rukama. Pokušao sam ih uvjeriti da ćemo saznati točno što je Medicaid spreman pokriti. Tim je kimnuo glavom, prebacivši ruku preko ramena svoje supruge.Vozeći se natrag prema Chicagu, pokušao sam zamisliti Timov očaj: bez posla je, ima bolesnoga sina, ušteđevinu koja se topi.To su priče koje propuštate kada se nalazite u privatnome zrakoplovu na 12.000 metara.Danas nećete naići na mnogo sporenja oko toga da prolazimo kroz temeljitu gospodarsku

preobrazbu, radilo se o ljevici ili desnici. Napredak u digitalnoj tehnologiji, optičkim vlaknima, internetu, satelitima i transportu doslovce su srušile gospodarske barijere između zemalja i kontinenata. Udruženi kapital pretražuje planet u potrazi za najboljim investicijama, uz bilijune dolara koji prelaze preko granica pomoću tek nekoliko udaraca po tipkovnici. Propast Sovjetskoga Saveza, uvođenje tržišno orijentiranih reformi u Indiji i Kini, smanjivanje trgovinskih' barijera i pojava golemih trgovina na malo poput Wal-Marta rezultirali su time da je nekoliko milijardi ljudi postalo izravna konkurencija američkim tvrtkama i američkim radnicima. Svijet možda nije još posve jednoličan, kako to kaže kolumnist i novinar Thomas Friedman, ali je činjenica da iz dana u dan postaje sve jednoličniji.Nema sumnje da je globalizacija donijela značajne pogodnosti američkim potrošačima. Zahvaljujući njoj, pale su cijene robe koju se nekada smatralo luksuzom, od big-screen-televizora do bresaka usred zime, a time je porasla kupovna moć Amerikanaca s niskim dohotkom. Pridonijela je obuzdavanju inflacije, povećala dobit, budući da su sada milijuni Amerikanaca ulagali u tržište dionica, osigurala je nova tržišta za američke proizvode i usluge te zemljama poput Kine i Indije omogućila da drastično smanje siromaštvo, što sve dugoročno pridonosi većoj svjetskoj stabilnosti.činjenica je i da je ta globalizacija jako povećala ekonomsku nesigurnost milijuna običnih Amerikanca. Kako bi ostale konkurentne i udovoljile ulagačima na globalnome tržištu, tvrtke sa sjedištem u SAD-u auto-matizirale su se, smanjile, dio poslova povjerile vanjskim izvršiteljima i premjestile se u inozemstvo. Nisu dopuštale rast plaća, a zdravstvene i128

mirovinske planove s unaprijed određenim iznosom mirovine nadomjestile mirovinskim planom u kojemu uposlenik sam uplaćuje postotak zarade na račun ulaganja i odlučuje u što će biti investiran dio profita te štednim računom za zdravstvo, čime se veći izdatak i rizik prebacuje na radnika.To je rezultiralo nastankom onoga što neki nazivaju gospodarstvom u kojemu „pobjednik uzima sve", u kojemu plima ne podiže nužno sve čamce. Tijekom proteklih deset godina bili smo svjedoci velikoga gospodarskog rasta, ali i anemična otvaranja novih radnih mjesta, velikih skokova u produktivnosti, ali i stagnirajućih dohodaka; krupnih korporacijskih profita, ali i smanjenja udjela onih profita koji idu radnicima. Za ljude poput Larryja Pagea i Sergeya Brina, za ljude s jedinstvenim vještinama i talentima kao i za vrhunske stručnjake - inženjere, odvjetnike, savjetnike i burzovne mešetare - koji unaprjeđuju svoj rad, potencijalne premije na globalnome tržištu nisu nikada bile veće. Ali, za one poput radnika Maytaga, čije je vještine moguće automatizirati ili digitalizirati, ili je te operacije moguće preseliti u zemlje s jeftinijom radnom snagom, učinci mogu biti drastični - čeka ih budućnost na sve većemu tržištu slabo plaćenih uslužih djelatnosti, s malim brojem pogodnosti, rizikom od financijskoga kraha u slučaju bolesti te nemogućnošću uštede, bilo da je riječ o mirovini ili o financiranju studija njihova djeteta.Postavlja se pitanje što bismo trebali učiniti u svezi s tim problemima. Od početka devedesetih godina, kada su se po prvi put počeli pojavljivati ti trendovi, jedno je krilo demokratske stranke - koje je predvodio Bili Clinton - prigrlilo novo gospodarstvo, promičući slobodnu trgovinu, fiskalnu disciplinu te reforme u obrazovanju i obučavanju koje će radnicima pomoći da se natječu za kvalitetna, dobro plaćena radna mjesta budućnosti. No, velik dio demokratske baze - posebice industrijski radnici udruženi u sindikate poput Davea Bevarda - odupirao se tom planu. Sto se njih ticalo, slobodna trgovina išla je na ruku interesima Wall Streeta, ali je malo činila kako bi zaustavila gubitak dobro plaćenih američkih poslova.Republikanska stranka nije imuna na ovakve tenzije. Zbog nedavne povike oko ilegalna useljavanja, naprimjer, Pat Buchananov tip konzervativizma u stilu „Prvo Amerika" možda će ponovo oživjeti među republikancima i nametnuti se kao izazov politici slobodna tržišta Busheve administracije. Tijekom svoje kampanje 2000. godine i svojega prvog mandata, George W Bush predložio je legitimnu ulogu vlade, „suosjećajni konzervatizam" koji je, kako tvrdi Bijela kuća, bio izražen kroz Medicareov plan za lijekove na recept i pokušaj obrazovne reforme poznate kao „Ne zapostavimo ni jedno dijete" - što je izazvalo žgaravicu kod konzervativaca sklonima maloj vladi.Najvećim dijelom, međutim, republikanski je gospodarski plan rada

129pod predsjednikom Bushem bio posvećen smanjenjima poreza, smanjenoj regulaciji, privatizaciji vladinih službi - i još smanjenja poreza. Dužnosnici administracije nazivaju to društvom vlasništva, no većina njegovih središnjih načela glavni su elementi politički neovisna gospodarstva barem još od tridesetih godina dvadesetog stoljeća naovamo: uvjerenja da će oštra redukcija - ili, u nekim slučajevima, eliminacija- poreza na dohodak, poreza na veleposjede, poreza na kapitalnu dobit i dividende potaknuti formiranje kapitala, veće stope štednje, više poslovnih ulaganja, veći gospodarski rast; uvjerenja da vladina regulativa koči i deformira učinkovito funkcioniranje tržišta; uvjerenje da su programi koje je vlada odobrila sami po sebi neučinkoviti, stvaraju ovisnost i umanjuju individualnu odgovornost, inicijativu i izbor.Ili, kako je to jezgrovito sročio Ronald Reagan: „Vlada nije rješenje našega problema, ona je problem."Dosad je Busheva administracija ostvarila tek polovicu svoje jednadžbe; Kongres koji nadziru republikanci uspio je progurati nekoliko uzastopnih rundi smanjenja poreza, ali je odbio donijeti teške odluke za nadziranje potrošnje - proračunska sredstva za posebne interese, koja se nazivaju još i sredstvima za posebne namjene, narasla su za 64 posto otkad je Bush preuzeo dužnost. U međuvremenu su se demokratski zakonodavci (i javnost) suprotstavili drastičnim smanjenjima vitalnih ulaganja- i otvoreno odbili prijedlog administracije da se sustav socijalne zaštite privatizira. Vjeruje li administracija uistinu da su nastali deficiti saveznoga proračuna i rastući nacionalni dug nevažni, nejasno je. Jasno je da je more deficita budućim administracijama otežalo iniciranje svakog oblika ulaganja kojim bi se odgovorilo na gospodarske izazove globalizacije ili ojačalo američku mrežu socijalne sigurnosti.Ne želim pretjerivati glede posljedica toga zastoja. Strategija pasivnosti i dopuštanja procesu globalizacije da se nesmetano odvija svojim tijekom neće dovesti do neminovna kolapsa američkoga gospodarstva. Američki BDP i nadalje je veći od zajedničkoga BDP-a Kine i Indije. Američke tvrtke, barem zasad, kontinuirano prednjače u sektorima koji se temelje na vrhunskome znanju, kao što su dizajn softvera i farmaceutska istraživanja, a na našemu sustavu sveučilišta i fakulteta zavidi nam čitav svijet.Međutim, dugoročno gledano, ne poduzimati ništa vjerojatno će za posljedicu imati jednu Ameriku koja će biti vrlo različita od one u kakvoj je većina nas odrastala. To bi značilo da će Amerika biti još i više gospodarski i društveno raslojena nego što je to danas: bit će to zemlja u kojoj će sve prosperitetnija klasa stručnjaka, koja živi u ekskluzivnim enklavama, moći sebi priuštiti što god zaželi na tržištu - privatne škole, privatnu zdravstvenu skrb, privatno osiguranje i privatne mlažnjake - dok će sve veći broj njihovih sunarodnjaka biti osuđen na slabo plaćene uslužne130

djelatnosti, često biti dislociran, prisiljen raditi prekovremeno, ovisan o ne posve funkcionalnome javnome sektoru koji je preopterećen i nema dovoljno sredstava, a trebao bi im osiguravati zdravstvenu zaštitu, jamčiti mirovinu i omogućavati školovanje njihove djece.To bi značilo da će Amerika nastaviti sa zaduživanjem na svoja dobra kod stranih zajmodavaca i izlagati se hirovima proizvođača nafte; Amerika u kojoj ne ulažemo dovoljno u znanstvena istraživanja i zanemarujemo potencijalnu krizu onečišćenja okoliša. Bila bi to Amerika koja je u većoj mjeri politički polarizirana i politički nestabilnija kako gospodarska frustracija kulminira i navodi ljude da se okrenu jedni protiv drugih.Najgore od svega, to bi značilo manje mogućnosti za mlade Amerikance, opadanje vertikalne pokretljivosti koja je činila temelj onoga što je ova zemlja obećavala od svojega osnutka.Nije to Amerika kakvu želimo našoj djeci. Siguran sam da imamo dovoljno nadarenosti i resursa kako bismo stvorili bolju budućnost, budućnost u kojoj gospodarstvo raste, a prosperitet dijele svi. To što nas onemogućava u oblikovanju te budućnosti nedostatak je dobrih ideja. Riječ je o

nedostatku nacionalne odlučnosti da se poduzmu čvrsti koraci koji su nužni kako bi Amerika postala konkurentnijom - također i nedostatku novog konsenzusa oko odgovarajuće uloge vlade na tržištu.Da bismo postigli taj konsenzus, moramo pogledati kako se naš tržišni sustav razvijao tijekom vremena. Calvin Coolidge je kazao da je „glavni posao Amerikanaca poduzetništvo", i, uistinu, teško da bismo mogli izdvojiti neku drugu zemlju u svijetu koja je konzistentnije udovoljavala logici tržišta. Naš Ustav smješta privatno vlasništvo u samo središte našega sustava slobode. Naše vjerske tradicije slave vrijednost naporna rada te izražavaju uvjerenje da krepostan život dovodi do materijalne nagrade. Umjesto da bogate klevećemo, mi na njih gledamo kao na uzore i naša se mitologija zasniva na pričama o ambicioznim ljudima - useljenicima koji dolaze u ovu zemlju bez ičega i postižu uspjeh, mladim ljudima koji kreću na Zapad u potrazi za srećom. Ted Turner poznat je po tome što je kazao da je u Americi novac mjerilo uspjeha.Ta je kultura poduzetništva rezultirala prosperitetom bez premca u ljudskoj povijesti. Valja se otisnuti u inozemstvo kako bismo u potpunosti znali cijeniti sve što je Amerikancima na raspolaganju; čak i siromašni među nama uzimaju zdravo za gotovo dobra i usluge - električnu energiju, čistu vodu, vodovod, telefon, televiziju i kućanske aparate - koji su još uvijek nedostupni većemu dijelu ostatka svijeta. Amerika ima sreću što posjeduje neke od možda najljepših područja na planetu, no jasno je da nisu samo prirodni resursi ti koji su zaslužni za naš gospodarski uspjeh. Naša je najveća prednost naš sustav društvene organizacije, sustav koji

131već generacijama potiče sustavnu inovaciju, individualnu inicijativu i učinkovitu raspodjelu resursa.Ne čudi stoga da smo naš sustav slobodnoga tržišta skloni smatrati kao nešto samo po sebi razumljivo, držati nečime što posve prirodno proistječe iz zakonitosti ponude i potražnje te nevidljive ruke Adama Smitha. Uz takvu pretpostavku nije teško zaključiti da vladino uplitanje u čarobno funkcioniranje tržišta - bilo oporezivanjem, regulacijom, tužbama, carinama, zaštitom radnika ili trošenjem na potporu određenim skupinama - nužno podriva privatno poduzetništvo i koči gospodarski rast. Propast komunizma i socijalizma kao alternativnih vidova organiziranja gospodarstva samo je učvrstila takvo poimanje. U našim standardnim gospodarskim udžbenicima i u našim modernim političkim debatama, gospodarski liberalizam je nepisano pravilo; svatko tko mu se usprotivi, pliva protiv struje.Korisno nam je, stoga, prisjetiti se kako naš sustav slobodnoga tržišta nije rezultat prirodnoga zakona niti Božje providnosti. Bliže je istini to da je on nastao zbog bolna procesa učenja na pogreškama, niza teških odluka između učinkovitosti i pravičnosti, stabilnosti i promjena. A, iako su pogodnosti našega sustava slobodnoga tržišta uglavnom proistekle iz individualnih nastojanja generacija muškaraca i žena koji su slijedili vlastite vizije sreće, u svakome razdoblju velikih gospodarskih prevrata i tranzicije ovisili smo o djelovanju vlade u smislu otvaranja novih mogućnosti, poticanja konkurencije i poboljšanja funkcioniranja tržišta.U kratkim crtama, vladino djelovanje očituje se kroz tri oblika. Prvo, od naše se vlade tijekom povijesti očekivalo da izgradi infrastrukturu, obučava radnu snagu i na druge načine postavi temelje za gospodarski rast. Svi su Oci utemeljitelji shvaćali povezanost između vlasništva i slobode, no Alexander Hamilton bio je taj koji je shvatio također i neizmjeran potencijal nacionalnoga gospodarstva - gospodarstva koje se temelji na trgovačkoj i industrijskoj budućnosti, a ne na agrarnoj prošlosti. Kako bi Amerika realizirala taj potencijal, bila joj je potrebna čvrsta i aktivna nacionalna vlada, tvrdio je Hamilton, te je kao prvi američki ministar financija stao provoditi svoje zamisli u djelo. Nacionalizirao je dug nastao u Ratu za neovisnost, što ne samo da je išlo na ruku gospodarstvima pojedinačnih država već je također pospješilo nacionalni sustav tržišta kreditnog i likvidnog kapitala. Promovirao je strategije - od striktnih patentnih zakona do visokih carina - za poticanje američke proizvodnje i predložio ulaganje u izgradnju cesta i mostova neophodnih za transport proizvoda na tržište.Hamilton je naišao na žestoko protivljenje Thomasa Jeffersona, koji se pribojavao da će čvrsta nacionalna vlada vezana uz velike komercijalne interese potkopati njegovu viziju egalitarne

demokracije vezane uz zemlju. No, Hamilton je shvaćao da Amerika u svoj najmoćniji resurs - a132B A RACK OBAMAto su energija i poduzetnost Amerikanaca - može iskoristiti jedino oslobađanjem kapitala od lokanih zemljišnoposjedničkih interesa. Zamisao o društvenoj pokretljivosti predstavljala je jednu od sjajnih ranih povoljnih prilika američkoga kapitalizma; industrijski i trgovački kapitalizam mogu rezultirati većom nestabilnošću, ali je to dinamičan sustav u kojemu se svatko tko ima dovoljno energije i talenta može izdići do vrha. Jefferson se, barem s tim stajalištem, složio - činjenica da je Jefferson podupirao osnivanje nacionalnoga sveučilišta koji financira vlada i koje bi moglo obrazovati i obučavati nadarene ljude diljem novonastale nacije bila je utemeljena na njegovu vjerovanju u meritokraciju, a ne u nasljednu aristokraciju, a osnutak Virđinijskoga sveučilišta smatrao je jednim od svojih najvećih postignuća.Tu je tradiciju vladina ulaganja u američku fizičku infrastrukturu i u svoje ljude objeručke prihvatio Abraham Lincoln i rana republikanska vlada. Za Lincolna je esencija Amerike bila prilika, sposobnost „slobodnoga radništva" da napreduje u životu. Lincoln je kapitalizam smatrao najboljim načinom za pružanje takve prilike, ali je također bio svjedokom toga kako tranzicija iz agrikulturalnoga u industrijsko društvo remeti ljudske živote i razara zajednice.Stoga je Lincoln u jeku građanskoga rata uveo niz smjernica koje su, osim što su postavile temelje za posve integriranu nacionalnu ekonomiju, također proširile spektar mogućnosti prema dolje kako bi bile dostupne sve većemu broju ljudi. Lincoln je zagovarao izgradnju prve transkonti-nentalne željeznice. Utemeljio je Nacionalnu akademiju znanosti kako bi potaknuo bazično istraživanje i znanstveno otkriće koje će dovesti do novih tehnologija i komercijalnih primjena. Odobrio je povijesni Zakon0 okućnici iz 1862., kojime su ogromna područja javnoga zemljišta u zapadnome dijelu Sjedinjenih Država dodijeljena doseljenicima s istoka1 useljenicima iz raznih krajeva svijeta, kako bi i oni mogli dobiti svoj udio u rastućem gospodarstvu zemlje. Lincoln nije naseljenike ostavio da se sami snalaze kako znaju i umiju. Stvorio je sustav ustanova koje su farmera poučavale najnovijim agrikulturalnim tehnikama i pružale im liberalnu naobrazbu koja im je omogućavala da sanjare dalje od okvira farme.Osnovna zamisao Hamiltona i Lincolna - ta da resursi i utjecaj nacionalne vlade mogu unaprijediti, a ne potkopati, dinamično slobodno tržište - i nadalje je predstavljala jedan od temelja republikanske i demokratske politike u svakoj od faza američkoga razvitka. Hooverova brana, Tennessee Valley Authority (TVA), sustav međudržavnih autocesta, internet, projekt ljudskoga genoma - vladino ulaganje uvijek iznova pospješuje utiranje puta eksploziji privatne gospodarske aktivnosti. Kroz kreiranje sustava javnih škola i institucija visokoga obrazovanja, kao i programa poput GI Bili koji su omogućili fakultetsko obrazovanjeODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA133milijunima ljudi, vlada je pojedincima pružila sredstvo za prilagodbu i inovaciju u klimi stalnih tehnoloških promjena.j Pored nužnih ulaganja koja privatno poduzetništvo ne može ili ne želi ostvariti samo, aktivna nacionalna vlada također je bila prijeko potrebna kada je riječ o nošenju s tržišnim neuspjesima - učestalim neprilikama u svakome kapkalističkome sustavu koje ili koče učinkovito funkcioniranje tržišta ili rezultiraju javnom štetom. Teddy Roosevelt je spoznao da bi moć monopola mogla ograničiti konkurenciju i učinio je „razbijanje trustova" središnjom zadaćom svoje administracije. Woodrow Wilson je utemeljio Banku saveznih rezervi kako bi kontrolirao novčanu masu i obuzdao povremenu paniku na financijskim tržištima. Savezna i državne vlade uvele su prve zakone o zaštiti potrošača - Zakon o čistoj hrani i lijekovima, Zakon o inspekciji mesa - kako bi Amerikance zaštitile od štetnih proizvoda.Međutim, ključna je uloga vlade u reguliranju tržišta postala razvidna tijekom razdoblja sloma burze 1929. i depresije koju je slom izazvao. Uz uništeno povjerenje ulagača i povlačenje novčanih sredstava iz banaka koje prijeti izazivanjem kolapsa financijskoga sustava te silazni trend u

potražnji potrošača i poslovnome ulaganju, F. D. Roosevelt osmislio je seriju vladinih intervencija koje su spriječile daljnji gospodarski pad. Sljedećih osam godina administracija New Deala eksperimentirala je sa strategijama gospodarske obnove, a, iako sve te intervencije nisu dale željene rezultate, one su ipak ostavile za sobom regulacijsku strukturu koja pomaže ograničiti rizike gospodarske krize: Komisiju za vrijedno-snice i burzu koja jamči transparentnost financijskih tržišta i štiti male ulagače od prijevare i manipulacije nezakonitim trgovanjem dionicama; Saveznu korporaciju za osiguranje depozita ulagačima; a također i pro-tucikličke fiskalne I monetarne strategije, bilo u obliku smanjenja poreza, povećanja likvidnosti ili izravne vladine potrošnje, kako bi se stimulirala potražnja onda kada se poduzetnici i potrošači povuku s tržišta.Naposljetku - a to je i najspornije - vlada je pomogla strukturirati društveni ugovor između poduzetništva i američkoga radnika: tijekom prvih 150 godina po osnutku Amerike, kako je kapital bivao sve kon-centriraniji u trustovima i korporacijama s ograničenom odgovornošću, radnike se zakonom i nasiljem sprječavalo da osnuju sindikate kojim bi se povećao i njihov vlastiti utjecaj. Radnici gotovo da uopće nisu bili zaštićeni od nesigurnih ili nehumanih radnih uvjeta, bilo da su radili u zagušljivim tvornicama ili u pogonima za pakiranje mesa. Američka kultura nije imala puno suosjećanja ni za radnike koji su osiromašili zbog periodičnih naleta „kreativne destrukcije" - recept za osobni uspjeh bio je ulaganje većih napora, a ne državne jasle. Jedina sigurnosna mreža koja je postojala bila je ona koja se formirala zahvaljujući oskudnim resursima privatnog dobročinstva.134

Iznova, bilo je potrebno da dode do šoka Velike depresije, kada je trećina svih Amerikanaca ostala bez posla, stanovala u lošim uvjetima, bila loše odjevena i slabo se hranila, da bi vlada ispravila tu neravnotežu. Dvije godine po stupanju na dužnost F. D. Roosevelt bio je u stanju progurati u Kongresu Zakon o socijalnom osiguranju iz 1935., najhitniju stavku nove socijalne države, sigurnosne mreže koja će gotovo polovicu sveg starijega stanovništva izdići iz siromaštva, omogućiti dobivanje potpore za nezaposlene onima koji su izgubili posao i omogućiti skromne isplate socijalne pomoći za invalide i siromašne osobe starije dobi. Roosevelt je također inicirao zakone koji su iz temelja izmijenili odnos između kapitala i radništva: Zakon o četrdesetsatnome radnom tjednu, zakone o dječjem radu i minimalnoj nadnici; također i Nacionalni zakon o radnim odnosima, koji je omogućio organiziranje široko zasnovanih industrijskih sindikata i natjerao poslodavce da pregovaraju u dobroj vjeri.Dio Rooseveltova opravdanja za donošenje ovih zakona stiže izravno iz kevnesijanskoga gospodarstva: jedno je od rješenja za gospodarsku krizu bilo omogućavanje većega neto dohotka američkim radnicima. No, Roosevelt je također shvaćao da je za kapitalizam u demokraciji potreban konsenzus ljudi te da bi time što bi se radnicima dao veći zalogaj gospodarskoga kolača, njegove reforme potkopale potencijalnu privlačnost sustava naredbi i nadzora kojima upravlja vlada - bilo onih fašističkih, socijalističkih ili komunističkih - koji su dobivali potporu širom Europe. Kako je to Roosevelt 1944. kazao, „ljudi koji gladuju i koji su nezaposleni materijal su od kojega bivaju satkane diktature".Neko se vrijeme činilo da će tu priči biti kraj - da će Roosevelt spasiti kapitalizam od njega samoga pomoću aktivističke savezne vlade koja ulaže u svoje ljude i infrastrukturu, regulira tržište i štiti radništvo od kronične oskudice. I, zapravo, tijekom sljedećih dvadeset pet godina, putem republikanskih i demokratskih administracija, taj model američke socijalne države uživao je široki konsenzus. Bilo je onih na desnici koji su prigovarali zbog socijalizma koji se prikrada i onih na ljevici koji su vjerovali kako Roosevelt nije otišao dovoljno daleko. No, izniman rast američkoga gospodarstva masovne proizvodnje i golemi jaz u proizvodnome kapacitetu između Sjedinjenih Država i ratom razdiranih gospodarstava Europe i Azije, utišali su većinu ideoloških bitaka. Bez ikakvih ozbiljnih rivala, američke su tvrtke više troškove rada te regulatorne troškove mogle rutinski prevaliti na leđa svojih potrošača. Potpuna zaposlenost omogućila je tvorničkim radnicima okupljenima u sindikate da prijeđu u srednji sloj, uzdržavaju obitelj jednim dohotkom i uživaju u stabilnosti zdravstvene i mirovinske sigurnosti. A u takvome okružju postojanih korporacijskih profita i rastućih plaća, kreatori politike naišli su tek na umjereni politički otpor višim porezima i

većoj regulaciji koji su imaliODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA135za cilj rješavanje gorućih socijalnih problema - tako su nastali programi Veliko društvo, uključujući Medicare, Medicaid i socijalna pomoć, za Johnsonova mandata; te Agencija za zaštitu okoliša i Uprava za zaštitu i zdravlje na radu za Nixonova mandata.Postojao je samo jedan problem u takvom liberalnom trijumfu - kapitalizam nije statičan. Kada su nastupile sedamdesete godine prošloga stoljeća, američki rast produktivnosti, pokretač poslijeratnoga gospodarstva, počeo je zaostajati. Sve veća samouvjerenost OPEC-a omogućila je inozemnim proizvođačima nafte da prigrabe puno veći udio u globalnome gospodarsrvu, izloživši američku ranjivost poremećajima u opskrbi energentima. Američke su se tvrtke stale suočavati s konkurencijom koju nameću jeftini proizvođači u Aziji i kada su nastupile osamdesete godine, poplava jeftinih uvoznih proizvoda - tekstila, cipela, elektronike pa čak i automobila - počela je preuzimati velike dijelove američkoga tržišta. Istovremeno su multinacionalne tvrtke sa sjedištem u Sjedinjenim Državama neke od svojih proizvodnih pogona počele smještati u prekomorske zemlje - dijelom zbog pristupa stranim tržištima, ali također i kako bi iskoristile pogodnost jeftine radne snage.U takvome konkurentnijem globalnome okružju, stara korporacijska formula postojanih profita i zastarjela menadžmenta nije više funkcionirala. Uz smanjene mogućnosti da više troškove ili nekvalitetne proizvode prevale na leđa potrošača, korporacijski profiti i tržišni udio smanjili su se, a korporacijski dioničari stali su zahtijevati veću vrijednost. Neke su korporacije pronašle načina da unaprijede produktivnost kroz inovaciju i automatizaciju. Ostale su se prije svega oslanjale na nemilosrdno otpuštanje viška radnika, odupiranje sindikalnom organiziranju i daljnji postupak preseljenja proizvodnje u prekomorske zemlje. Onim korporacijskim menadžerima koji se nisu prilagodili, prijetili su korporacijski otimači i oni koji se bave otkupom tvrtki posuđenim kapitalom, koji će unijeti promjene, bez ikakva obaziranja na uposlenike na čije bi se živote to moglo negativno odraziti ili na zajednice koje bi to moglo podijeliti. Bilo kako bilo, američke su tvrtke postale agresivnije i prodornije - a proizvodni radnici staroga kova i gradovi poput Galesburga ponijeli su glavni teret ove preobrazbe.Nije samo privatni sektor bio taj koji se morao prilagoditi tome novome okruženju. Ljudi su željeli promjene i u vladi, kao što je to zorno pokazao izbor Ronalda Reagana za predsjednika. U svojoj je retorici Reagan bio sklon preuveličavanju razmjera do kojih je socijalna država narasla u razdoblju od prethodnih dvadeset pet godina. Na svojemu je maksimumu savezni proračun kao ukupni udio američkoga gospodarstva ostao debelo ispod usporedivih brojki u Zapadnoj Europi, čak i kada se uračuna golemi budžet SAD-a za obranu. Ipak, konzervativna revolucija koju je Reagan djelomično potaknuo uzela je maha stoga što je njegov136

središnji stav - da je liberalna socijalna država postala odviše popustljiva i pretjerano birokratska te da su u njoj demokratski kreatori politike bili više opsjednuti rezanjem gospodarskoga kolača, umjesto time da on raste - bio dobrim dijelom istinit. Kao što je prevelik broj korporacijskih menadžera zaštićenih od konkurencije prestao stvarati vrijednost, previše se vladinih birokracija prestalo zanimati za to dobivaju li njihovi dioničari {američki platiše poreza) i njihovi potrošači {korisnici vladinih usluga) odgovarajuću vrijednost za svoj novac.Nije svaki vladin program profunkcionirao onako kako je bilo propagirano. Neke je od zadaća mogao bolje obavljati privatni sektor, upravo kao Što su u nekim slučajevima tržišno bazirani poticaji mogli ostvariti iste rezultate kao i propisi tipa naredbi i nadzora, uz manje troškove i veću fleksibilnost. Visoke marginalne porezne stope koje su postojale kada je Reagan preuzeo dužnost možda nisu suzbile poticaje za rad ili za ulaganje, ali jesu poremetile odluke o ulaganjima - i dovele do beskorisne industrije osnivanja poreznih utočišta. I dok je socijalna skrb svakako omogućila spas mnogim osiromašenim Amerikancima, istodobno je dovela i do nekih suprotnih poticaja kada se radilo o radnoj etici i obiteljskoj stabilnosti.

Budući da je bio prisiljen na kompromise s vladom koju su nadzirali demokrati, Reagan nije nikada ostvario mnoge od svojih najambicioznijih planova za smanjenje vlade. Međutim, on je iz temelja izmijenio prirodu političke debate. Revoltiranost srednjega sloja porezima postala je stalno prisutna u nacionalnoj politici i odredila gornju granicu mogućega zadiranja vlade. Za mnoge je republikance nemiješanje u tržište postalo temeljni kredo.Naravno, mnogi su glasači, prilikom gospodarskih padova, od vlade i nadalje očekivali pomoć, i poziv Billa Clintona na agresivniji vladin angažman u gospodarstvu doprinio je njegovu usponu do Bijele kuće. Nakon politički katastrofalnoga poraza njegova plana zdravstvene zaštite i izbora republikanskoga kongresa 1994. godine, Clinton je morao obuzdati svoje ambicije, ali je bio u mogućnosti postupno promijeniti mišljenje o nekima od Reaganovih ciljeva. Proglasivši eru velike vlade završenom, Clinton je ozakonio reformu socijalne skrbi, progurao smanjenja poreza za srednji sloj i siromašne radnike te nastojao smanjiti birokraciju i birokratske procedure. Clintonu je, također, pošlo za rukom nešto što Reaganu nije nikada uspjelo, dovesti nacionalnu fiskalnu kuću u red, čak i paralelno sa smanjivanjem siromaštva i skromnim novim ulaganjima u obrazovanje te obuku za rad. Do trenutka kada je Clinton sišao s dužnosti, činilo se da je postignuta određena ravnoteža - manja vlada, koja je, međutim, očuvala mrežu socijalne sigurnosti koju je prvi bio uveo Roosevelt.Međutim, kapitalizam i nadalje nije bio statičan. Politike Reagana i Clintona možda su se donekle riješile balasta liberalne socijalne države, ali nisu mogle izmijeniti temeljne realnosti globalne konkurencije i teh-ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA137nološke revolucije. Radna mjesta se i nadalje sele u prekomorske zemlje- ne samo proizvodnja, nego sve češće i poslovi u javnome sektoru koji je prenosiv digitalnim putem, poput osnovna računalnog programiranja. Tvrtke se i nadalje hrvaju s velikim troškovima zdravstvene skrbi. Amerika i nadalje uvozi kudikamo više no što izvozi, posuđuje od drugih mnogo više nego što posuđuje drugima.Bez ikakve jasne upravljačke filozofije, Busheva administracija i njezini kongresni saveznici reagirali su tako što su pogurali konzervativnu revoluciju prema njezinu logičnu svršetku - još manjim porezima, još manjemu broju propisa i još manjoj sigurnosnoj mreži. No, prihvativši -ovakav pristup, republikanci vode svoj posljednji rat, rat koji su vodili i u kojemu su pobijedili u osamdesetim godinama, dok su demokrati primorani boriti se kao zaštitnica, braneći programe New Deala iz tridesetih godina prošloga stoljeća.Ni jedna strategija nije više djelotvorna. Amerika se ne može nadmetati s Kinom i Indijom naprosto tako što će rezati troškove i smanjiti vladu- osim ako smo spremni prihvatiti drastičan pad američkoga životnog standarda, s gradovima koji se guše u smogu i prosjacima na ulicama. Amerika se također ne može nadmetati ni tako što će jednostavno podići trgovinske barijere i povisiti minimalnu plaću - osim ako smo spremni konfiscirati sva računala svijeta.No, zbog naše bismo povijesti trebali vjerovati kako ne moramo birati između tiranskoga gospodarstva kojime upravlja vlada i kaotičnoga i nepopustljiva kapitalizma. Ona nam kazuje da iz velikih gospodarskih previranja možemo izaći snažniji, a ne oslabljeni. Poput naših prethodnika, trebali bismo se pitati kakva će kombinacija strategija dovesti do dinamičnog slobodnoga tržišta i Široko rasprostranjene ekonomske sigurnosti, poduzetničke inovativnosti i vertikalne pokretljivosti. Možemo set rukovoditi Lincolnovom jednostavnom maksimom: da ćemo, putem naše vlade, zajedno postići samo ono što ne možemo jednako kvalitetno, ili ne možemo uopće, postići sami kao pojedinci. Drugim riječima, trebamo se rukovoditi onime što funkcionira.Kako bi taj novi gospodarski konsenzus mogao izgledati? Ne želim se pretvarati da znam sve odgovore, a detaljna diskusija o gospodarskoj politici SAD-a ispunila bi nekoliko tomova. No, mogu ponuditi nekoliko primjera na koji se način možemo osloboditi naše trenutačne političke stagnacije; mjesta na kojima, u tradiciji Hamiltona i Lincolna, možemo ulagati u našu infrastrukturu i naše ljude, načine na koje možemo započeti modernizirati i ponovo izgraditi društveni ugovor koji

je Roosevelt prvi sastavio sredinom prošloga stoljeća.Započnimo s onim ulaganjima koja Ameriku mogu učiniti konkurentnijom u globalnome gospodarstvu: ulaganjima u obrazovanje, znanost i, tehnologiju te energetsku neovisnost.138

Tijekom čitave naše povijesti obrazovanje je bilo u središtu nagodbe koju ova zemlja sklapa sa svojim građanima: ako predano radite i preuzmete odgovornost, dobit ćete priliku za kvalitetniji život. A u svijetu u kojemu znanje određuje vrijednost na tržištu rada, u kojemu se dijete u Los Angelesu mora nadmetati ne samo s djetetom u Bostonu već također i s milijunima djece u Bangaloreu i Pekingu, previše je škola u Americi koje se ne pridržavaju svojega dijela nagodbe.Godine 2005. posjetio sam Thornton Township High School, pretežno crnačku srednju školu u južnome predgrađu Chicaga. Moje je osoblje surađivalo s nastavnicima u toj školi kako bi organizirali susret mladih u gradskoj vijećnici - predstavnici svih razreda proveli su tjedne provodeći ankete ne bi li saznali koji problemi muče njihove kolege učenike te su zatim iznijeli rezultate u obliku niza pitanja koja su mi postavili. Na susretu su govorili o nasilju u tamošnjim četvrtima i manjku računala u učionicama. No, njihov je glavni problem bio sljedeći: budući da školski okrug nije mogao sebi priuštiti da zadrži nastavnike u školi cijeli dan, nastava je prestajala svakoga dana u 13.30. Uz skraćenu satnicu, učenicima nije preostajalo vremena za pohađanje predavanja u znanstvenome laboratoriju ili za predavanja iz stranoga jezika.„Zašto smo zakinuti?" upitali su me. „čini se da nitko od nas i ne očekuje da idemo na studij", kazali su. Željeli su više vremena provoditi u školi.Navikli smo na priče o tome kako siromašna crnačka ili hispanska djeca propadaju u školama koje ih ne mogu pripremiti ni za zastarjelo industrijsko gospodarstvo, a kamoli za eru informatike. No, problemi našega sustava obrazovanja ne tiču se samo siromašnih gradskih četvrti. Amerika danas ima jednu od najviših stopa učenika koji prekidaju školovanje u industrijaliziranome svijetu. Američki učenici u završnim razredima srednje škole imaju slabije rezultate na testovima iz matematike i prirodnih predmeta od većine njihovih kolega u inozemstvu. Polovica svih tinejdžera ne razumije osnovne razlomke, polovica svih devetogo-dišnjaka nije u stanju riješiti osnovne zadatke iz množenja i dijeljenja, i premda više američkih učenika nego ikada pristupa prijamnim ispitima za fakultet, samo 22 posto njih spremno je na fakultetu pohađati predavanja iz engleskoga, matematike i prirodnih znanosti.Vjerujem da vlada sama nije kadra poboljšati ovakvu statistiku. Roditeljima pripada primarna odgovornost da svojoj djeci usade etiku zalaganja i uspješnosti u obrazovanju. No, roditelji s pravom od svoje vlade očekuju da, putem javnih škola, djeluje kao punopravni partner u procesu obrazovanja - kao što je to bila prijašnjim generacijama Amerikanaca. Nažalost, umjesto inovacija i smjelih reformi naših Škola - reformi koje bi djeci iz Thorntona omogućile da se natječu za radna mjesta u Googleu - već smo gotovo dva desetljeća svjedoci vladina prt-

139ljanja i toleriranja osrednjosti. Dijelom je to posljedica ideoloških sukoba koji su zastarjeli onoliko koliko su i predvidivi. Mnogi konzervativci tvrde da novac nije bitan u podizanju razine obrazovnog uspjeha; da su krivci za probleme u javnim školama birokracija i nepopustljivi sindikati nastavnika; te da je jedino rješenje ukidanje vladina monopola nad obrazovanjem dijeljenjem Školskih vaučera. Istovremeno se predstavnici lijeve opcije često nalaze u situaciji da brane neoprostivi status quo, inzi-stirajući na tome da će veća potrošnja sama po sebi poboljšati obrazovne rezultate.Obje su pretpostavke netočne. Novac jest važan u obrazovanju - jer da nije tako, zašto bi roditelji toliko mnogo plaćali da žive u dobro financiranim prigradskim školskim okruzima - a mnoge škole u urbanim i ruralnim sredinama još uvijek pate zbog pretrpanih učionica, zastarjelih knjiga, neadekvatne opreme i nastavnika koji su prisiljeni plaćati iz vlastita džepa za osnovna školska pomagala. Nije, međutim, moguće zanijekati da način na koji se upravlja mnogim javnim školama predstavlja barem jednako veliki problem kao i to koliko ih se kvalitetno financira.

Zato je naša zadaća prepoznati one reforme koje imaju najveći utjecaj na školski uspjeh, adekvatno ih financirati, a eliminirati one programe koji ne donose rezultate. činjenica je da već sada raspolažemo čvrstim dokazima o reformama koje su učinkovite: stimulativniji i stroži nastavni program s naglaskom na matematiku, prirodne znanosti i pismenost; dulje satnice i više dana kako bismo djeci omogućili dovoljno vremena i kontinuirane pozornosti koji su im potrebni za učenje; predškolsko obrazovanje za svako dijete, tako da ne zaostaju za gradivom već prvoga dana u školi; smisleno ocjenjivanje temeljeno na radu koje može pružiti bolji uvid u uspješnost učenika; i angažiranje te obučavanje fleksibilnih ravnatelja i učinkovitijih nastavnika.Tu zadnju stavku - potrebu za kvalitetnim nastavnicima - valja naglasiti. Novije studije pokazuju da najvažniji čimbenik u određivanju učenikova uspjeha nije boja njegove kože ili podrijetlo, nego djetetov nastavnik. Nažalost, prevelik broj naših škola ovisi o neiskusnim nastavnicima slabo obučenima za predmete koje poučavaju i prečesto se događa da su takvi nastavnici koncentrirani u školama koje već imaju puno nevolja. Štoviše, situacija se pogoršava: svake godine školski okruži trpe odljev iskusnih nastavnika kako predstavnici generacije baby boomera odlaze u mirovinu i potrebno je angažirati dva milijuna nastavnika tijekom sljedećega desetljeća samo kako bi se udovoljilo zahtjevima povećanja broja upisanih.Problem nije u tome što nema interesa za poučavanje; stalno se susrećem s mladim ljudima koji su diplomirali na vrhunskim fakultetima i angažirani su kroz programe kao što su Teach For America, u dvogodišnjem razdoblju u nekim od najstrožih javnih škola u zemlji. Ti ljudi140

smatraju svoj posao neobično korisnim; djeci koju poučavaju koriste njihova kreativnost i entuzijazam. No, nakon što prođu dvije godine, većina njih ili promijeni zanimanje ili se preseli u prigradske škole - posljedica je to loših primanja, nedostatka potpore obrazovne birokracije i rastućeg osjećaja izoliranosti.Ako smo ozbiljno nakanili izgraditi školski sustav dvadeset prvoga stoljeća, morat ćemo i nastavničku profesiju shvatiti ozbiljno. To znači da valja izmijeniti postupak izdavanja svjedodžbi kako bi studentu kemije koji želi poučavati bilo omogućeno da izbjegne skupe dodatne tečajeve; spojiti novozaposlene nastavnike s onim iskusnima kako bi se prekinula njihova izolacija; te dokazanim nastavnicima omogućiti veći nadzor nad onime što se zbiva u njihovoj učionici.To također znači da nastavnicima treba platiti onoliko koliko njihov rad vrijedi. Nema razloga da jedan iskusni, visokokvalificirani i učinkoviti nastavnik ne zarađuje 100.000 dolara godišnje na vrhuncu svoje karijere. Visokokvalificirani nastavnici iz predmeta od presudne važnosti kao što su matematika i prirodne znanosti - kao i oni nastavnici koji su spremni poučavati u najstrožim gradskim školama - trebali bi zarađivati još i više.Postoji samo jedna kvaka. Ako bi više zarađivali, nastavnici bi morali snositi više odgovornosti za svoj rad - a školski okruži morali bi imati više ovlasti da se riješe neučinkovitih nastavnika.Dosada su se nastavnički sindikati odupirali zamisli o plaćanju po učinku, djelomice zbog toga što bi takav način plaćanja mogao ovisiti o hiru ravnatelja. Sindikati također tvrde - s pravom, čini mi se - da se većina školskih okruga oslanja isključivo na testove za mjerenje nastavničkih rezultata i da rezultati testova mogu uvelike ovisiti o faktorima nad kojima nastavnik nema nadzora, kao što je broj učenika slabijega imovinskog stanja ili učenika s posebnim potrebama u njihovoj učionici.No, te je probleme moguće riješiti. Suradnja s nastavničkim sindikatima, saveznim državama i školskim okruzima može formirati bolja mjerila uspjeha, takva mjerila koja bi kombinirala rezultate testova sa sustavom ocjenjivanja kolega (većina nastavnika kadra je sa zadivljujućom konzi-stentnošću kazati koji su nastavnici u njihovoj školi dobri, a koji uistinu loši). Tako možemo spriječiti da neučinkoviti nastavnici i nadalje nanose štetu djeci koja su voljna učiti.Ako uistinu kanimo ulagati sredstva potrebna za unaprjeđenje naših škola, tada moramo ponovo vjerovati u to da je svako dijete sposobno učiti. Nedavno sam imao prilike posjetiti osnovnu školu Dodge u čikaš-kome West Sideu, školu koja je nekoć bila blizu samog dna po svim kriterijima, no koja se sada nalazi usred preokreta. Dok sam s nekima od nastavnika razgovarao o izazovima s kojima se susreću, jedna je mlada nastavnica spomenula fenomen koji je nazvala „sindromom nekih

klina-ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA141ca" - riječ je o spremnosti društva da nade milijun opravdanja za pretpostavku da „neki klinci" nisu u stanju učiti; kako „neki klinci dolaze iz lošijih sredina" ili kako „neki klinci previše zaostaju".„Izluđuje me kada čujem taj termin", rekla mi je nastavnica. „To nisu 'neki klinci.' To su naši klinci."Koliko će američko gospodarstvo biti uspješno u godinama koje dolaze, moglo bi u velikoj mjeri ovisiti o tome koliko ćemo ozbiljno shvatiti takav stav.Naše ulaganje u obrazovanje ne može se svesti samo na poboljšanje sustava osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja. U gospodarstvu koje se temelji na znanju i u kojemu osam od devet zanimanja koja doživljavaju najveći rast u ovome desetljeću zahtijevaju znanstvene ili tehnološke vještine, većini će radnika biti potreban neki oblik višega obrazovanja kako bi mogli popuniti radna mjesta budućnosti. Upravo kao što je naša vlada utemeljila besplatne i obvezne javne gimnazije na samome početku dvadesetog stoljeća kako bi radnicima omogućila da ovladaju vještinama nužnima u eri industrijalizacije, naša vlada sada mora pomoći radnoj snazi današnjice da se prilagodi realitetima dvadeset prvoga stoljeća.U mnogočemu naša bi zadaća danas trebala biti jednostavnija nego što je bila za kreatore politike (i donositelje odluka) prije stotinu godina. U prvome redu, naša mreža sveučilišta i viših škola već postoji i kvalitetno je opremljena, sposobna prihvatiti više studenata. A Amerikance nije potrebno uvjeravati u vrijednost višega obrazovanja - postotak mladih odraslih ljudi koji imaju visokoškolsku diplomu postojano raste iz desetljeća u desetljeće, od oko 16 posto u osamdesetim godinama do gotovo 33 posto danas. Ono u čemu je Amerikancima uistinu potrebna izravna pomoć tiče se nošenja sa sve višim troškovima studiranja - nešto što je Michelle i meni predobro poznato {tijekom prvih deset godina našega braka, naša zajednička dugovanja za dodiplomski studij i pravni fakultet premašivali su iznos naše hipoteke). U proteklih pet godina, prosječne školarine na četverogodišnjim državnim fakultetima, usklađene s inflacijom, narasle su za 40 posto. Kako bi podmirili te troškove, studenti se sve više zadužuju, što mnoge studente dodiplomskog studija odbija od toga da se posvete karijerama u manje profitabilnim područjima kao što je poučavanje. Procjenjuje se da 200 tisuća studenata svake godine odluči u potpunosti napustiti studij, jer ne uspijevaju naći načina kako platiti sve troškove.Postoji niz koraka koje možemo poduzeti kako bismo nadzirali troškove i olakšali pristup visokome obrazovanju. Savezne države mogu ograničiti godišnja povećanja cijena školarina na državnim sveučilištima. Mnogim studentima koji biraju netradicionalne metode, tehničke škole i online-teča]ev\ mogli bi omogućiti isplativu opciju za reorganizaciju u142

gospodarstvu koje se stalno mijenja. Studenti mogu inzistirati na tome da njihove institucije usredotoče svoja nastojanja za prikupljanjem sredstava u većoj mjeri na unapređivanje kakvoće poduke nego na izgradnju novih nogometnih stadiona.No, bez obzira na to koliko bili uspješni u nadziranju vrtoglavo rastućih troškova obrazovanja, potrebno je također i mnogim studentima i njihovim roditeljima omogućiti više izravne pomoći u smislu nošenja s troškovima studija, bilo stipendijama, zajmovima s niskom kamatnom stopom, štednim računima za obrazovanje oslobođenim poreza, ili potpunom neoporezivoŠću školarine i troškova studija. Dosada se Kongres kretao u smjeru suprotnome od toga, podižući kamatne stope na savezno zajamčene studentske kredite i nije uspijevao podići iznose stipendija za studente slabijeg imovinskog stanja kako bi ovi mogli ići ukorak s inflacijom. Nema opravdanja za takve strategije - barem ako kanimo održati povoljne prilike i vertikalnu pokretljivost kao temeljno obilježje gospodarstva Sjedinjenih Država.Postoji još jedan aspekt našega obrazovnog sustava koji je vrijedan pozornosti - aspekt koji govori o biti američke konkurentnosti. Otkada je Lincoln potpisao Morrillov zakon i kreirao sustav koledža, institucije više razine učenja služile su kao američki primarni laboratoriji za istraživanje i razvoj.

Kroz te smo institucije obučavali buduće inovatore, a savezna je vlada osiguravala ključnu potporu za infrastrukturu - od kemijskih laboratorija do ubrzivača čestica - i sredstava za istraživanje koja možda nisu imala neposrednu komercijalnu primjenu, ali mogu u konačnici dovesti do velikih znanstvenih otkrića.Na tome su planu također naše strategije išle u krivome smjeru. Prilikom promocije na Sveučilištu Northwestern 2006., razgovarao sam s dr. Robertom Langerom, profesorom kemijskog inženjeringa na Massachusettskom institutu tehnologije i jednim od najistaknutijih američkih znanstvenika. Langer nije tek izolirani akademik - zaslužan je za više od petsto patenata i njegova su istraživanja rezultirala raznim izumima, poput nikotinskog flastera do tretmana za rak mozga. Dok smo čekali da svečanost počne, pitao sam ga o njegovu aktualnom radu i spomenuo je svoje inženjerstvo tkiva, istraživanje koje obećava pronalazak novih, učinkovitijih metoda unošenja medikamenata u organizam. Prisjetivši se novijih kontroverzi vezanih za istraživanje matičnih stanica, pitao sam ga je li ograničenje Busheve administracije broja linija matičnih stanica najveća prepreka napretku na njegovu području. Odmahnuo je glavom.„Bilo bi korisno raspolagati s više matičnih stanica", rekao mi je Langer, „no istinski problem koji prepoznajemo jesu velika smanjenja u saveznim dotacijama." Objasnio je da je, prije pedeset godina, 20 do 30 posto svih istraživačkih prijedloga naišlo na značajnu saveznu potporu. Ta je razina danas bliža onoj od 10 posto. Za znanstvenike i istraživače

143to znači da više vremena moraju provoditi prikupljajući sredstva, a manje na istraživanje. To također znači da svake godine sve više obećavajućih smjerova istraživanja biva prekinuto - posebice istraživanje visokoga rizika koje bi na koncu moglo uroditi najboljim plodom.Tvrdnje dr. Langera nije jedinstvena. Svakoga mjeseca, čini se, znanstvenici i inženjeri dolaze u moj ured kako bi raspravljali o smanjenom zanimanju savezne vlade za financiranje osnovnih znanstvenih istraživanja. Tijekom posljednja tri desetljeća savezno financiranje fizičke, matematičke i inženjerske znanosti smanjilo se kao postotak BDP-a - upravo u razdoblju kada ostale zemlje povećavaju svoje budžete za istraživanje i razvitak. Kao Što naglašava dr. Langer, naša sve manja potpora bazično-me istraživanju izravno utječe na brojne mlade ljude koji se usmjeravaju ka matematici, prirodnim znanostima i inženjerstvu - što nam pomaže da shvatimo zbog čega u Kini svake godine diplomira osam puta više ¦ inženjera nego u SAD-u.Želimo li inovativno gospodarstvo, koje će generirati više tvrtki poput Googlea svake godine, tada moramo ulagati u naše buduće inovatore - tako što ćemo udvostručiti savezno financiranje bazičnog istraživanja u razdoblju od narednih pet godina, obučavajući još stotinu tisuća inženjera u sljedeće četiri godine, ili omogućivši nove dotacije za istraživanje najuspješnijim istraživačima na početku karijere u zemlji. Ukupna cijena održavanja naše znanstvene i tehnološke prednosti iznosi približno 42 milijarde dolara tijekom pet godina - što je svakako velik novac, ali je to samo 15 posto najnovijega saveznog proračuna za autoceste.Drugim riječima, u stanju smo financirati to što treba učiniti. Ono što nedostaje nije novac, nego nacionalni osjećaj za prioritete.Posljednje presudno ulaganje koje nam je potrebno kako bismo Ameriku učinili konkurentnijom tiče se energetske infrastrukture koje nam može omogućiti energetsku neovisnost. U prošlosti, rat ili izravna prijetnja nacionalnoj sigurnosti bili su ti koji su Ameriku prodrmali iz njezine samodopadnosti te su doveli do većih ulaganja u obrazovanje i znanost, sve uz vođenje računa o minimiziranju naše ranjivosti. To se događalo na vrhuncu Hladnoga rata, kada je lansiranje satelita Sputnjik izazvalo strahovanje da je sovjetska tehnologija ispred naše. Predsjednik Eisenhower reagirao je tako da je udvostručio saveznu potporu za obrazovanje te je čitavoj jednoj generaciji znanstvenika i inženjera omogućio obučavanje koje im je bilo potrebno da ostvare revolucionarni napredak. Te iste godine osnovana je Agencija za projekte napredna istraživanja u obrani, DARPA, koja je osigurala milijarde dolara za temeljno istraživanje koje je naposljetku pridonijelo nastanku interneta, bar kodova i računalno potpomognutoga dizajna. Godine 1961., predsjednik Kennedy pokrenuo je program za istraživanje svemira Appolo, dodatno nadah-

144

nuvši mlade ljude u čitavoj zemlji da prijeđu Novu granicu znanosti.Naša aktualna situacija nalaže da energično zauzmemo isti pristup. Teško je na adekvatan način opisati razmjere do kojeg naša ovisnost o nafti podriva našu budućnost. Prema Nacionalnom odboru za energetsku politiku, ne bude li kakvih promjena u našoj energetskoj strategiji, potražnja SAD-a za naftom narast će za 40 posto u narednih dvadeset godina. Očekuje se da će tijekom istoga tog razdoblja svjetska potražnja narasti za barem 30 posto, jer će zemlje koje se ubrzano razvijaju, poput Kine i Indije, širiti svoje industrijske kapacitete i na čijim će cestama biti 140 milijuna automobila više.Naša ovisnost o nafti ne utječe samo na naše gospodarstvo. Ona podriva i našu nacionalnu sigurnost. Velik udio od 800 milijuna dolara, koliko dnevno izdvajamo za naftu iz uvoza odlazi, nekima od najhirovi-tijih svjetskih režima - Saudijskoj Arabiji, Nigeriji, Venezueli te, barem na neizravan način, Iranu. Nebitno je radi li se o despotskim režimima s nuklearnim intencijama ili utočištima za medrese koje usađuju sjeme terora u mladim mozgovima - oni dobivaju naš novac jer je nama potrebna njihova nafta.Još je gore to što je rizik prekida opskrbe ozbiljan. U Perzijskome zaljevu Al-Queda već godinama planira napade na slabo štićene rafinerije; uspješan napad na samo jedan od velikih saudijskih naftnih kompleksa mogao bi izazvati gospodarstveni kolaps u SAD-u. Sam Osama bin Laden instruira svoje sljedbenike da usredotoče svoje operacije na naftu, posebice u Iraku i području Zaljeva, budući će to izazvati „njihovu smrt".Također valja povesti računa i o posljedicama koje naše gospodarstvo temeljeno na fosilnim gorivima ima za okoliš. Gotovo svaki znanstvenik izvan Bijele kuće vjeruje kako je promjena klime stvarna, ozbiljna te da ju ubrzava stalno ispuštanje ugljičnoga dioksida u atmosferu. Ako nam ledenjaci koji se tope, razina mora koja raste, klimatske promjene, učestaliji uragani, još žešća tornada, neprekidne oluje prašine, propadajuće šume, odumirući koraljni grebeni i sve veći broj bolesti respiratornoga sustava i bolesti koje prenose insekti ne predstavljaju ozbiljnu prijetnju, onda ne znam što predstavlja.Dosad je energetska strategija Busheve administracije bila usredotočena na potpore velikim naftnim tvrtkama i sve rasprostranjenije bušenje - zajedno sa simboličnim ulaganjima u razvijanje, alternativnih goriva. Takav bi pristup mogao imati gospodarskoga smisla kada bi Amerika raspolagala mnogim još neiskorištenima naftnim izvorima koji bi zadovoljavali njezine potrebe (i kada naftne tvrtke ne bi ostvarivale rekordne profite). Međutim, takvi izvori ne postoje. Sjedinjene Države raspolažu s tri posto svjetskih naftnih rezervi. Koristimo 25 posto svjetske nafte. Ne možemo izbušiti rupu za izlaz iz ovoga problema.Možemo, međutim, stvoriti obnovljive, čišće izvore energije za dvade-ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA145set prvo stoljeće. Umjesto da subvencioniramo naftnu industriju, morali fc bismo ukinuti svaku poreznu olakšicu koju ta industrija trenutačno uživa i zahtijevati da se jedan posto prihoda naftnih tvrtki s jednom milijardom kvartalnoga profita uloži u financiranje istraživanja alternativnih vidova energije i potrebnu infrastrukturu. Ne samo da bi se takav projekt isplatio u gospodarskome, vanjskopolitičkome i ekološkom smislu - on bi mogao biti sredstvo pomoću kojega bismo mogli obučiti čitavu novu generaciju američkih znanstvenika i inženjera te izvor novih izvoznih industrija i visoko plaćenih poslova.Zemlje poput Brazila već su to učinile. Tijekom proteklih trideset godina Brazil je koristio kombinaciju regulacije i izravna vladina ulaganja kako bi razvio visoko učinkovitu industriju biogoriva, 70 posto tamošnjih novih vozila sada pokreće etanol na bazi šećera umjesto benzina. Budući da američka vlada ne poklanja tome jednaku pozornost, industrija etano-la u SAD-u tek sada počinje sustizati brazilsku industriju biogoriva. No, regulacija, ako se primjeni na fleksibilan način i uz osjetljivost za tržišne zakonitosti, zapravo može potaknuti inovaciju u privatnome sektoru te ulaganje u energetski sektor.

Uzmimo problem standarda učinkovitosti goriva. Da smo sustavno podizali te standarde tijekom protekla dva desetljeća, kada je benzin bio jeftin, američki proizvođači automobila možda bi ulagali u proizvodnju novih modela koji bi bili učinkovitiji što se tiče potrošnje goriva, umjesto proizvodnje SUV-a koji troše enormne količine benzina - čime bi bili konkurentniji s obzirom na rast cijena benzina. Umjesto toga, svjedoci smo toga da su japanski konkurenti daleko ispred američke automobilske industrije. Toyota planira prodati sto tisuća primjeraka svojega popularnog modela Prius u 2006., dok hibridni model General Motorsa neće čak biti ni izbačen na tržište prije 2007. Možemo također očekivati da će tvrtke poput Toyote nadmašiti američke proizvođače automobila na rastućem kineskome tržištu jer Kina već sada ima više standarde učinkovitosti goriva nego mi.Bit je u tome da automobili koji koriste učinkovito gorivo i alternativna goriva poput E85, goriva s 85-postotnim etanolom, predstavljaju budućnost automobilske industrije. Budućnost je to s kojom američke automobilske tvrtke mogu uhvatiti korak, ako započnemo donositi neke teške odluke danas. Godinama su se američki proizvođači automobila i sindikat radnika u autoindustriji (UÄW) odupirali višim standardima učinkovitosti goriva zbog toga jer je reorganizacija pogona skupa, a Detroit već muku muči s golemim troškovima zdravstvenoga osiguranja za umirovljenike i oštrom konkurencijom. Tako sam, tijekom prvih godinu dana koje sam proveo u Senatu predložio zakon koji sam nazvao „Zdravstvena skrb za hibride". Prijedlog zakona ide za dogovorom s američkim proizvođačima automobila: u zamjenu za saveznu financijsku146

pomoć za podmirivanje troškova zdravstvenoga osiguranja za umirovljene radnike u automobilskoj industriji, Velika trojka te bi uštede reinvestitala u razvijanje vozila koja troše učinkovitije gorivo.Agresivno ulaganje u alternativne izvore goriva može također dovesti do stvaranja tisuća novih radnih mjesta. Za deset ili dvadeset godina, ona stara Maytagova tvornica u Galesburgu mogla bi iznova otvoriti svoja vrata kao rafinerija celuloznog etanola. A preko puta nje mogla bi biti nova automobilska tvrtka koja marljivo izbacuje hibridne automobile. Nova radna mjesta koja bi se time otvorila mogla bi biti popunjena američkim radnicima s novim vještinama i obrazovanjem svjetske razine, od osnovne škole do fakulteta.Međutim, ne možemo si dopustiti da još dugo oklijevamo. Vidio sam donekle do kakvih posljedica može dovesti ovisnost jedne zemlje0 uvoznoj energiji u ljetu 2005., kada smo senator Dick Lugar i ja posjetili Ukrajinu i susreli se s tada novoizabranim predsjednikom te zemlje Viktorom Juščenkom. Priča o Juščenkovu izboru za predsjednika dospjela je na naslovnice svjetskih novina: suprotstavljajući se vladajućoj stranci koja se godinama povinjavala željama susjedne Rusije, Juščenko je preživio pokušaj atentata, ukradene izbore i prijetnje iz Moskve, da bi se potom Ukrajinci napokon pobunili organiziravši „Narančastu revoluciju" - niz mirnih masovnih demonstracija koje su na koncu dovele do postavljanja Juščenka na predsjedničku funkciju.Bilo je to uzbudljivo vrijeme u toj bivšoj sovjetskoj republici i, uistinu, gdje god smo pošli, svi su govorili o demokratskoj liberalizaciji i gospodarskoj reformi. No, u našim razgovorima s Juščenkom i njegovim kabinetom, uskoro smo otkrili da Ukrajina ima veliki problem - ona i nadalje ovisi o Rusiji i njezinoj nafti te prirodnome plinu. Već je tada Rusije bila nagovijestila da će dokinuti mogućost Ukrajini da nabavlja te energente po cijeni nižoj od cijena na svjetskome tržištu, što predstavlja korak koji bi rezultirao utrostručenjem cijena lož-ulja tijekom zimskih mjeseci koji su prethodili parlamentarnim izborima. Proruske snage u zemlji kupovale su vrijeme, svjesne da unatoč njezinoj uzvišenoj retorici, narančastim barjacima, demonstracijama i Juščenkovoj hrabrosti, Ukrajina je i nadalje bile u milosti svojega bivšega patrona.Zemlja koja ne može nadzirati svoje energetske izvore, ne može upravljati svojom budućnošću. Ukrajina tu možda nema velikoga izbora, ali najbogatija i najmoćnija zemlja svijeta taj izbor itekako ima.Obrazovanje, znanost i tehnologija. Energija. Ulaganja u ta tri ključna područja imala bi velikoga utjecaja na jačanje Amerike u odnosu na njezine konkurente. Naravno, ni jedno od tih ulaganja neće

postići rezultate preko noći. Sva će ona biti podložna prijeporima. Ulaganje u istraživanje1 razvoj i obrazovanje koštat će dosta novaca u vrijeme kada je naš save-ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA147zni budžet već prenapregnut. Povećanje učinkovitosti goriva američkih automobila ili uvođenje plaće po učinku za nastavnike u javnim školama izazvat će, medu ostalim, i sumnjičavost radnika koji se već osjećaju ugroženima. A rasprave oko opravdanosti školskih vaučera ili o primjenjivosti ćelija za pogon vozila na vodik neće tako brzo prestati.No, dok bi sredstva kojima se koristimo kako bismo ostvarili te ciljeve trebala biti predmetom žustre i otvorene debate, ciljevi sami ne bi smjeli biti sporni. Ako nešto ne poduzmemo, naša će konkurentska pozicija u svijetu slabiti. Ako smjelo nešto učinimo, tada će naše gospodarstvo biti manje ranjivo u odnosu na gospodarski poremećaj, naša će se trgovačka bilanca poboljšati, ritam američke tehnološke inovacije ubrzat će se, a američki će radnik biti u boljoj poziciji u smislu prilagodbe globalnome gospodarstvu.Međutim, hoće li to biti dovoljno? Uz pretpostavku da smo kadri premostiti naše ideološke razlike i održati rast američkoga gospodarstva, hoću li moći pogledati ravno u oči onim radnicima u Galesburgu i kazati im da globalizacija može biti korisna za njih i njihovu djecu?To sam pitanje imao na umu tijekom debate iz 2005. godine o Srednjoameričkome sporazumu o slobodnoj trgovini, ili CAFTA-i. Promatran izolirano, taj sporazum nije predstavljao prijetnju američkim radnicima - kombinirana gospodarstva zemalja Srednje Amerike koja su ovime obuhvaćena bila su gotovo ista kao i gospodarsrva New Havena ili Connecticuta. Time su se otvorila nova tržišta za sjevernoameričke poljoprivrednike i uvećali izgledi za nužno strano ulaganje u siromašne zemlje kao što su Honduras ili Dominikanska Republika. Bilo je određenih problema u vezi sa sporazumom, ali, sve u svemu, CAFTA je vjerojatno bio čisti dobitak za sjevernoameričko gospodarstvo.Međutim, kada sam se susreo s predstavnicima organiziranoga radništva, oni se uopće nisu s time slagali. Sto se njih ticalo, NAFTA je bila katastrofa, a CAFTA je naprosto prijetila još većom, pored slobodne trgovine, potrebna je i poštena trgovina: snažnija zaštita radnika u zemljama koje trguju sa Sjedinjenim Državama, uključujući pravo na udruživanje u sindikate te zabranu rada djeci, poboljšane ekološke standarde u istim tim zemljama, ukidanje nepravednih vladinih subvencija* stranim izvoznicima i carinskih ograničenja za izvoznu robu iz SAD-a, veću zaštitu za intelektualno vlasništvo u SAD-u, te - osobito u slučaju Kine - ukidanje umjetno devalvirane valute koja američke tvrtke stavlja u trajno nepovoljan položaj.Poput većine demokrata snažno podupirem sve ovo. No ipak, osjećam se dužnim kazati predstavnicima sindikata da ni jedna od ovih mjera neće izmijeniti realnosti globalizacije. Strože odredbe što se tiče zaštite prava radnika ili okoliša u prijedlozima zakona o trgovini mogu biti poticajne u smislu vršenja pritiska na određene zemlje da nastave s poboljšanjem rad-148

nih uvjeta, kao što to mogu biti nastojanja za postizanjem sporazuma s američkim trgovcima na malo da prodaju robu za koju su radnici pravedno plaćeni. No one neće eliminirati golemi raskorak u nadnicama po satu između radnika u SAD-u i radnika u Hondurasu, Indoneziji, Mozambiku ili Bangladešu gdje se rad u prljavoj tvornici ili zagušljivoj radionici često smatra korakom prema gore na gospodarskoj ljestvici.Isto tako, spremnost Kine da dopusti da vrijednost njezine valute raste mogla bi skromno podići cijenu robe proizvedene u toj zemlji, što bi američku robu učinilo donekle konkurentnijom. No, na koncu konca, Kina će i nadalje imati veći višak radne snage na selu nego polovica ukupnoga stanovništva Sjedinjenih Država - što znači da će korporaciji Wall-Mart usluge tamošnjih nabavljača biti potrebne još jako dugo vremena.Potreban nam je novi pristup pitanju trgovine, rekao bih, pristup koji priznaje te realnosti.Moja bi braća i sestre iz sindikata na to kimnuli glavom i kazali kako su zainteresirani za to da sa mnom razgovaraju o mojim zamislima - no, bi li me istovremeno mogli uzeti kao glasača protiv

CAFTA-e?Zapravo, osnovna debata oko slobodne trgovine gotovo da se nije izmijenila od ranih osamdesetih godina, jer i danas radništvo i njegovi saveznici uglavnom gube bitku. Danas je opće uvjerenje medu donositeljima odluka, kreatorima politike, u medijima i u poslovnome svijetu da slobodna trgovina svih čini bogatijima. U bilo koje doba, tvrde, neka radna mjesta u SAD-u mogla bi biti zatvorena i izazvati ograničeni jad i nevolje - ali na svakih tisuću radnih mjesta u proizvodnji zatvorenih zbog zatvaranja neke tvornice, isti će ili čak i veći broj radnih mjesta biti orvoren u novim i rastućim uslužnim sektorima gospodarstva.Međutim, kako se ritam globalizacije pojačava, nisu samo sindikati ti koji su zabrinuti oko dugoročnih perspektiva za američke radnike. Ekonomisti su uvidjeli da je diljem svijeta - uključujući Kinu i Indiju- svake godine potreban sve veći gospodarski rast kako bi bilo moguće otvoriti jednak broj radnih mjesta, što je posljedica neprestano rastuće automatizacije i veće produktivnosti. Neki se analitičari pitaju može li gospodarstvo SAD-a, kojime više dominiraju uslužne djelatnosti, očekivati isti rast produktivnosti, a time i životnog standarda, kakve smo viđali u prošlosti. Zapravo, tijekom proteklih pet godina, statistike postojano pokazuju da su nadnice za radna mjesta koja su ukinuta bile veće od nadnica za radna mjesta koja se otvaraju.- I dok će unapređivanje obrazovne razine američkih radnika poboljšati njihovu sposobnost prilagodbe globalnome gospodarstvu, bolje obrazo-' vanje samo po sebi neće ih nužno zaštititi od rastuće konkurencije. čak i kada bi Sjedinjene Države proizvele dvostruko više računala po glavi stanovnika nego Kina, Indija ili bilo koja istočnoeuropska zemlja, već sam broj novopristiglih na globalno tržište znači kudikamo više programera u

149prekomorskim zemljama nego što ih je u SAD-u - a svi su oni raspoloživi za petinu plaće za svaki posao na kojemu postoji širokopojasna veza.Drugim riječima, slobodna trgovina može itekako izazvati bujanje svjetskoga gospodarskog kolača - ali nema zakona koji kaže da će radnici u SAD-u i nadalje dobivati sve veći i veći komadić toga kolača.Uz te realitete lako je shvatiti zbog čega bi neki željeli zaustaviti globa-lizaciju - ne bi li se zadržao status quo i ne bismo li se izolirali od gospodarskoga poremećaja. Svrativši u New York tijekom debate o CAFTA-i, spomenuo sam neke od studija koje sam čitao Robertu Rubinu, bivšemu američkom ministru financija za vrijeme Clintonova predsjednikovanja, s kojim sam se upoznao tijekom svoje kampanje. Teško da je moguće pronaći demokrata koji je bliže upoznat s globalizacijom od Rubina - ne samo da je desetljećima bio jedan od najutjecajnijih bankara na Wall Streetu nego je i kroz veliki dio devedesetih godina dao svoj doprinos iscrtavanju smjera kretanja svjetskih financija. On je također i jedan od najobazrivijih i najskromnijih ljudi koje znam. Stoga sam ga upitao jesu li barem neke od bojazni koje su mi izrazili radnici Maytaga u Galesburgu čvrsto utemeljene - da ne postoji način za izbjegavanje dugoročnoga slabljenja američkog životnog standarda budemo li posve otvoreni prema konkurenciji s mnogo jeftinijom radnom snagom drugdje u svijetu.„To je složeno pitanje", rekao je Rubin. „Većina će vam ekonomista kazati da nema inherentnoga ograničenja broja kvalitetnih radnih mjesta koje američko gospodarstvo može generirati, zbog toga što ne postoji ograničenje ljudskoj domišljatosti. Ljudi smišljaju nove vidove industrije, nove potrebe i želje. Mislim da ekonomisti vjerojatno imaju pravo. Kroz povijest su najčešće bili. Naravno, nema jamstva da će taj uzorak i ovoga puta prevladati. Uz ritam tehnoloških promjena, veličinu zemalja s kojima se nadmećemo i razlika u troškovima između nas i tih zemalja koja pogoduje jednoj strani, moguće je da ćemo svjedočiti pojavi drugačije dinamike. Tako da pretpostavljam da bismo se mogli suočiti s raznim izazovima čak i ako sve učinimo kako valja."Naveo sam da za ljude iz Galesburga njegov odgovor vjerojatno ne bi bio ohrabrujuć.„Rekao sam da je takvo što moguće, ne i da je posve izvjesno", kazao je Rubin. „Uz suzdržani

optimizam mogu kazati kako će, ako sredimo našu fiskalnu kuću i unaprijedimo naš obrazovni sustav, njihovoj djeci biti sasvim dobro. Kako bilo, jedno je od onoga što bih poručio ljudima iz Galesburga sigurno: svako nastojanje u smislu protekcionizma bit će kontraproduktivno - i zbog takve pogodbe njihovoj djeci može jedino biti gore."Bilo mi je drago zbog Rubinova priznanja da američki radnici imaju legitiman povod za zabrinutost kada je riječ o globalizaciji; po mojemu iskustvu, većina je sindikalnih vođa duboko promišljala o tome problemu150

i ne možemo ih otpisati tek kao ishitrene protekcioniste.Ipak, bilo je teško zanijekati Rubinovo temeljno viđenje: možemo pokušati usporiti globalizaciju, ali je ne možemo zaustaviti. Američko je gospodarstvo sada toliko integrirano s ostatkom svijeta, a digitalna trgovina toliko rasprostranjena, da je teško i zamisliti, a kamoli provesti učinkovit režim protekcionizma. Pristojba na uvozni čelik mogla bi pružiti privremeno olakšanje američkim proizvođačima čelika, ali će izazvati manju konkurentnost na svjetskome tržištu svakoga američkog proizvođača koji koristi čelik u svojim proizvodima. Teško se pridržavati * imperativa „kupujte američko" kada su videoigru američke tvrtke razvili japanski softverski inženjeri, a zapakirana je u Meksiku. Američki agenti granične patrole ne mogu spriječiti pozivni centar u Indiji da pruža svoje usluge, ili zaustaviti elektroinženjera u Pragu da posluje putem elektroničke pošte s tvrtkom u Dubuqueu, u saveznoj državi Iowi. Kada je riječ0 trgovini, preostalo je malo granica.To, međutim, ne znači da bismo trebali naprosto dići od svega ruke i kazati radnicima neka se snalaze kako znaju i umiju. Ovaj sam problem iznio i predsjedniku Bushu potkraj CAFTA-debate, kada smo ja i skupina ostalih senatora bili pozvani u Bijelu kuću na diskusiju. Predsjedniku sam rekao kako vjerujem u pogodnosti trgovine te da ne sumnjam da Bijela kuća može pridobiti glasove za upravo ovaj sporazum. No, rekao sam da je odupiranje CAFTA-i manje povezano s pojedinostima iz sporazuma, a više s rastućom nesigurnošću američkoga radnika. Ne osmislimo li strategije za ublažavanje tih bojazni i ne pošaljemo li snažan signal američkim radnicima da je savezna vlada na njihovoj strani, protekcionističko će raspoloženje samo porasti.Predsjednik me pristojno slušao i rekao da bi volio čuti moje zamisli. Kazao je kako se nada da će u međuvremenu moći računati na moj glas.Nije na njega mogao računati. Na koncu sam glasovao protiv CAFTA-e koja je izglasana u Senatu glasovanjem 55 naprama 45. Nisam dobio zadovoljštinu svojim glasovanjem, no činilo mi se kako sam jedini koji je u zapisnik unio protest protiv onoga što smatram neosjetljivošću Bijele kuće na gubitnike slobodne trgovine. Poput Boba Rubina, optimističan sam u pogledu dugoročnih izgleda za gospodarstvo SAD-a i sposobnosti američkih radnika da se nadmeću u uvjetima slobodne trgovine - no ^ samo ako troškove i pogodnosti globalizacije pravednije raspodijelimo među stanovništvom.Posljednji put kada smo se susreli s gospodarskom preobrazbom koja je bila jednako tako razorna kao ova danas, Roosevelt je naciju poveo prema novome društvenom ugovoru - pogodbi između vlade, poslovanja1 radnika koja je rezultirala rasprostranjenim prosperitetom i gospodar-

151skom sigurnošću tijekom razdoblja od preko pedeset godina. Za prosječnoga američkog radnika ta je sigurnost počivala na tri stupa: paketu zdravstvenih i mirovinskih pogodnosti koje mu je osiguravao poslodavac; i vladinoj sigurnosnoj mreži - socijalnoj zaštiti, zdravstvenom osiguranju, naknadi za nezaposlene; i u manjoj mjeri saveznim mjerama zaštite od bankrota i zaštite mirovina - koji su mogli ublažiti pad onima koji su pretrpjeli neuspjehe u svojim životimaSigurno je da je poticaj iz New Deala uključivao osjećaj solidarnosti: zamisao da poslodavci trebaju biti pravedni prema svojim radnicima te da, ako se zbog sudbine ili krive procjene bilo tko od nas i spotakne, zajednica ostalih Amerikanaca bit će spremna podići nas.Međutim, taj je sporazum počivao na razumijevanju da sustav podjele rizika i nagrada zapravo

može unaprijediti način funkcioniranja tržišta. Roosevelt je razumio da pristojne nadnice i pogodnosti za radnike mogu stvoriti srednjeklasnu bazu konzumenata srednjeg sloja potrošača koji će stabilizirati gospodarstvo SAD-a i pokretati njegovo širenje. Roosevelt je također spoznao da ćemo svi biti skloniji preuzeti rizik u našem životu - promijeniti posao ili započeti novo poslovanje ili pozdraviti konkurenciju iz drugih zemalja - budemo li znali da možemo računati na određenu razinu zaštite ako u tome ne uspijemo. To je ono što je socijalna zaštita, najvažniji dio zakonodavstva New Deala, omogućila - oblik socijalnoga osiguranja koji nas štiti od rizika. Sve vrijeme kupujemo privatno osiguranje na tržištu, zbog toga što nam je, ma koliko se oslanjali na vlastite snage, jasno da ne ispada uvijek onako kako smo planirali - dijete se razboli, tvrtka za koju radimo zatvori se, roditelj oboli od Alzheimerove bolesti, portfelju na burzi padne vrijednost. Sto je veći broj osiguranika u zajedničkom fondu, to je rizik više podijeljen, na raspolaganju je veća pokrivenost, a cijena je niža. Ponekad, međutim, ne možemo kupiti osiguranje za određene rizike na tržištu - obično zbog toga što ga tvrtke smatraju neprofitabilnim. Ponekad osiguranje koje dobijemo kroz svoj posao nije dovoljno, a nismo u stanju kupiti više osiguranja sami. Može se dogoditi kakva neočekivana tragedija i tada se pokaže da nismo bili dovoljno osigurani. Zbog svega ovoga, tražimo od vlade da se angažira i stvori zajednički fond osiguranja osiguran za nas - fond koji obuhvaća sve Amerikance.Danas se taj društveni ugovor u čijoj je izradi sudjelovao Roosevelt počinje urušavati. Reagiravši na povećanu inozemnu konkurenciju i pritisak burze koja inzistira na kvartalnim stimulacijama profitabilno-sti, poslodavci prelaze na automatizaciju, smanjuju obim poslovanja i osnivaju o/jr~-s/7ore-kompanije, a sve to radnike čini ranjivijima u smislu gubitka posla i stavlja ih u položaj gdje nisu u mogućnosti zahtijevati veće plaće ili bolje pogodnosti. Iako savezna vlada nudi bogate porezne olakšice tvrtkama koje nude zdravstveno osiguranje, tvrtke su naglo rastuće152

troškove prevalile na uposlenike u vidu viših premija, sufinanciranja i odbitaka od porezne osnovice; istovremeno, polovica malog poduzetništva, u kojemu su uposleni milijuni Amerikanaca, nije kadro ponuditi svojim uposlenicima nikakvo osiguranje. Na sličan način, tvrtke prelaze s tradicionalnog plana mirovinskog osiguranja definirane naknade na plan 401(k), ponekad se služeći stečajnim sudom kako bi izbjegli postojeće mirovinske obveze.Kumulativni je učinak na obitelji ozbiljan. Primanja prosječnoga američkog radnika jedva da su išla ukorak s inflacijom tijekom posljednja dva desetljeća. Od 1988., troškovi zdravstvenoga osiguranja prosječne američke obitelji učetverostručili su se. Razine osobne štednje nisu nikada j bile niže. A razine osobnih dugovanja nisu nikada bile više.Umjesto da vladu iskoristi kako bi umanjila utjecaj ovih trendova, reakcija Busheve administracije bila je takva da ih još i potiče. To je temeljna zamisao u pozadini vlasničkoga društva: ako poslodavce oslobodimo svih obveza prema njihovim radnicima i posve demontiramo ono Što je ostalo od New Deala, programe osiguranja kojima upravlja vlada, tada će se magija tržišta pobrinuti za ostalo. Ako je vodeću filozofiju iza tradicionalnoga sustava socijalnog osiguranja moguće opisati kao „Svi smo u ovome zajedno", čini se da je filozofija vlasničkoga društva „U ovome si sam".To je primamljiva zamisao, zamisao koja je elegantna u svojoj jednostavnosti i koja nas oslobađa svih obveza koje imamo jedni prema drugima. Postoji samo jedan problem koji je s time povezan. To ne može funkcionirati - barem ne za one koji već zaostaju u globalnome gospodarstvu.Uzmimo za primjer nastojanje Busheve administracije da privatizira socijalno osiguranje. Administracija tvrdi da tržište dionica može pojedincima pružiti bolju dobit na njihovo ulaganje i načelno imaju pravo; povijesno gledano, tržište funkcionira bolje nego socijalno osiguranje koje svojim prilagodbama ne može pratiti rast životnih troškova. No, odluke o pojedinačnome ulaganju uvijek će stvarati pobjednike i gubitnike - one koji su rano kupili Microsoft i one koji su kasno kupili Enron. Sto vlasničko društvo treba učiniti s gubitnicima? Ako ne želimo gledati ostarjele ljude kako skapavaju na ulici, morat ćemo pronaći načina da financiramo troškove njihove mirovine - a budući da ne znamo unaprijed tko će od nas biti gubitnik, bilo bi razumno da svi zajedno ulažemo u zajednički fond koji bi nam omogućio barem nekakav zajamčeni dohodak u našim

zlatnim godinama. To ne znači da ne bismo pojedince trebali poticati da teže prema strategijama većeg rizika, koje donose veću dobit na uložena sredstva. Trebali bismo. To samo znači da bismo trebali to činiti s ušteđevinom koja ne zadire u onu koju ulažemo u socijalno osiguranje.

153Ista načela vrijede i kada je riječ o nastojanjima Administracije da potakne prijelaz s planova zdravstvenoga osiguranja, koji se temelje na uplaćivanju poslodavaca ili vladinim programima, na pojedinačne Štedne račune za zdravstveno osiguranje. Ta bi zamisao mogla imala smisla kada bi paušalni iznos koji svaki pojedinac dobiva bio dostatan za kupnju dolična plana zdravstvene zaštite preko njegova poslodavca i kada bi taj paušalni iznos išao ukorak s inflacijom troškova zdravstvenoga osiguranja. Međutim, što ako radite za poslodavca koji ne nudi plan zdravstvene zaštite? IH ako se pokaže da je teorija Administracije o inflaciji troškova zdravstvene zaštite bila pogrešna - ako se pokaže da troškovi zdravstvene zaštite ne ovise o nehajnome odnosu ljudi prema njihovu zdravlju ili o iracionalnoj želji da ostvare više nego što im je potrebno? Tada će „sloboda izbora" značiti da će poslodavci morati na sebe preuzeti breme budućih porasta troškova zdravstvenog osiguranja, a količina novca na njihovim štednim računima za zdravstveno osiguranje svake će godine pokrivati sve manje i manje troškova osiguranja svake godine.Drugim riječima, vlasničko se društvo čak i ne trudi rasporediti rizike i nagrade novoga gospodarstva među svim Amerikancima. Umjesto toga, ono naprosto uvećava nejednake rizike i nagrade današnjega gospodarstva u kojemu pobjednik uzima sve. Ako ste zdravi i bogati ili naprosto imate sreće, tada će vam biti još bolje. Ako ste siromašni i bolesni ili vam u životu loše krene, nećete se imati kome obratiti za pomoć. To nije recept za održivi gospodarski rast ili za očuvanje snažne američke srednje klase. To pogotovu nije recept za kohezivno društvo. On se kosi s onim » vrijednostima koje kazuju da imamo udio u međusobnom uspjehu. On ne predstavlja nas kao naciju.Nasreću, postoji jedan drugačiji pristup, pristup koji preobličuje Rooseveltov društveni ugovor kako bi on bio u skladu s potrebama novoga stoljeća. U svakome području u kojemu su radnici ranjivi - primanja, gubitak posla, mirovina i zdravstvena zaštita - ima nekih dobrih zamisli, neka od njih su stara, a neka nova, a koje bi mogle imati velikoga utjecaja u smislu veće sigurnosti Amerikanaca. Započnimo s primanjima. Amerikanci vjeruju u rad - ne samo u rad kao sredstvo preživljavanja nego i kao način da životu daju smisao i smjer, red i dignitet. Stari socijalni program, program pomoći za obitelji s uzdržavanom djecom, prečesto je bio neuspješan da bi služio na čast toj temeljnoj vrijednosti, zbog čega je lakše shvatiti ne samo njegovu neomiljenost u javnosti nego i zbog čega je on često izolirao ljude kojima je trebao koristiti.S druge strane, Amerikanci također vjeruju da bi, rade li redovito, trebali biti kadri skrbiti o sebi i svojoj djeci. Za mnoge ljude pri dnu gospodarske ljestvice - uglavnom loše kvalificirane radnike u ubrzano rastućem uslužnom sektoru - to se temeljno jamstvo ne ostvaruje.154

Vladine strategije mogu pomoći tim radnicima, bez većeg utjecaja na tržišnu učinkovitost. Za početak, možemo podići minimalnu nadnicu. Moguće je da je točno - kao što neki ekonomisti tvrde - da svaki veliki rast minimalne nadnice odbija poslodavce od upošljavanja još radnika. No, budući da se minimalna nadnica nije mijenjala devet godina i da je njezina kupovna moć u stvarnom novcu danas manja nego 1955., tako da osoba koja danas radi puno radno vrijeme na poslu za minimalnu nadnicu ne zarađuje dovoljno da se izdigne iz bijede, onda takvi argumenti nisu naročito uvjerljivi. Smanjenje poreza na dohodak, program koji je promovirao Ronald Reagan i koji radnicima s niskim primanjima nudi dodatni dohodak putem poreznog Zakona, trebao bi također biti proširen i moderniziran tako da više obitelji može od njega imati koristi.Kako bi se radnicima pomoglo da se prilagode gospodarstvu koje se ubrzano mijenja, trebalo bi također uskoro ažurirati postojeći sustav osiguranja za nezaposlene i pomoć pri prilagodbi u zvanju. Postoji, zapravo, čitav niz dobrih zamisli o tome kako kreirati opsežniji sustav pomoći pri prilagodbi. Mogli bismo proširiti takvu pomoć na industriju uslužnih djelatnosti, kreirati fleksibilne

račune za obrazovanje koje bi radnici mogli koristiti u svrhu prekvalifikacije, ili omogućiti pomoć pri prekvalifikaciji za radnike u gospodarstvenim sektorima koji su podložni dislokaciji, prije nego što izgube posao. A u gospodarstvu u kojemu je posao koji ste izgubili često bolje plaćen od novoga posla koji vam je dodijeljen, također bismo mogli iskušati koncept osiguranja dohotka, koji dopušta do 50 posto razlike između radnikovih starih primanja i njegovih novih primanja u razdoblju do najviše dvije godine.Napokon, kako bismo pomogli radnicima da ostvare viša primanja i bolje pogodnosti, trebamo još jednom poravnati teren između organizirana radništva i poslodavaca. Od ranih osamdesetih godina naovamo, sindikati stalno gube poziciju, ne samo zbog promjena u gospodarstvu, nego također i zbog toga što današnje radno zakonodavstvo - i ono što nudi Nacionalni odbor za radne odnose - pružaju radnicima vrlo slabu zaštitu. Svake godine, više od dvadeset tisuća radnika biva otpušteno ili ostaju bez primanja naprosto zato što se nastoje organizirati u sindikate. To se mora promijeniti. Morali bismo uvesti strože kazne kako bismo spriječili poslodavce da otpuštaju ili diskriminiraju radnike uključene u određena nastojanja za organiziranjem. Poslodavci bi morali priznati sindikat ukoliko većina radnika potpiše autorizaciju, čime odabiru da ih sindikat zastupa. Savezno posredovanje moralo bi također biti na raspolaganju kako bi poslodavcu i novome sindikatu moglo pomoći da postignu sporazum u razumnome vremenskom roku.Poslovne grupacije možda će zastupati gledište da će sindikalno organiziranija radna snaga SAD-u oduzeti fleksibilnost i konkurentnost. Međutim, upravo je konkurentnije globalno okružje zaslužno za to daODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA155možemo očekivati kako će radnici organizirani u sindikate htjeti surađivati s poslodavcima - pod uvjetom da i oni dobiju svoj odgovarajući dio zbog veće produktivnosti.Upravo kao što vladine strategije mogu potaknuti rast radničkih primanja bez nanošenja štete američkim tvrtkama, isto tako možemo ojačati njihovu sposobnost dostojanstvena odlaska u mirovinu. Trebali bismo započeti s time da se posvetimo očuvanju osnovne prirode socijalnog osiguranja i podbočiti njegovu solventnost. Problemi sa zakladom Socijalnog osiguranja stvarni su, no ne i nerješivi. Kada su se 1983. Ronald Reagan i predsjednik Predstavničkog doma Tip O'Neill suočili sa sličnim problemom, sastali su se i oblikovali dvostranački plan koji je stabilizirao sustav za narednih šezdeset godina. Nema razloga da to isto ne učinimo danas.Uz respekt prema sustavu privatnoga umirovljenja, trebali bismo prihvatiti da se planovi s unaprijed određenim iznosom već dugo uruša-vaju, ali bismo trebali inzistirati na tome da tvrtke ispune sve neizvršene obveze svojim radnicima i umirovljenicima. Stečajni zakoni trebali bi biti poboljšani kako bi mirovinske korisnike pogurali na čelo kreditne linije tako da tvrtkama ne bude omogućeno da naprosto proglase stečaj kako bi izbjegli svoje obveze prema radnicima. Nadalje, nova pravila trebala bi natjerati tvrtke da na odgovarajući način financiraju svoje mirovinske fondove, djelomice na takav način da platiše poreza ne završe tako da oni moraju podmirivati trošak.Ako će Amerikanci ubuduće ovisiti o planovima s unaprijed određenim iznosom kao što je 401(k) kao dodatak Socijalnom osiguranju, tada bi se vlada trebala angažirati kako bi ih učinila dostupnijima svim Amerikancima i učinkovitijima u smislu poticanja štednje. Bivši Clintonov ekonomski savjetnik Gene Sperling predložio je kreiranje univerzalnoga plana 401(k), u kojemu bi vlada prilagodila doprinose uplaćene u novi mirovinski račun za obitelji s niskim i skromnim primanjima. Ostali stručnjaci predlagali su jednostavan (i besplatan) korak toga da poslodavci automatski uključe svoje uposlenike u svoje 401{k) planove na najvišoj dopustivoj razini; ljudi bi i nadalje mogli odabrati da pridonose manje od maksimuma ili da ne sudjeluju uopće, no dokazi pokazuju da prilikom izmjene temeljnih postavki, stope sudjelovanja uposlenika dramatično rastu. U smislu dodatka socijalnom osiguranju, trebali bismo odabrati najbolje i najpristupačnije od ovih zamisli i započeti napredak prema ojačanome, univerzalno dostupnom mirovinskome sustavu koji ne bi samo promovirao štednju nego bi svim Amerikancima omogućivao veći ulog u plodovima globalizacije.Koliko god da je pitanje podizanja primanja američkih radnika i unapređivanja njihove mirovinske

sigurnosti od vitalne važnosti, vjerojatno je naša najhitnija zadaća popraviti naš posustali sustav zdravstvene zašti-156

te. Za razliku od socijalnog osiguranja, dva glavna programa zdravstvene zaštite koja financira vlada - Medicare i Medicaid - uistinu su posustali; ne bude li kakvih promjena, do godine 2050. te dvije službe, zajedno sa socijalnim osiguranjem, mogle bi nabujati toliko da će trošiti jednako velik udio našega nacionalnoga gospodarstva kao i kompletan savezni proračun danas. Dodatak na enormno skupe lijekove koji se izdaju na recept pruža samo ograničenu pokrivenost i ne čini ništa u smislu nadziranja cijene medikamenata i samo je pogoršao ovaj problem. A privatni se sustav preobrazio u zbrku neučinkovite birokracije, nepregledne papi-rologije, preopterećenih davatelja usluga i nezadovoljnih pacijenata.Godine 1993., predsjednik Clinton okušao se u stvaranju sustava univerzalne skrbi, koji je bio spriječen. Od toga vremena naovamo, javna je debata u slijepoj ulici, s time da se neki s desne opcije zalažu za veliku dozu tržišne discipline kroz račun zdravstvene štednje, drugi s lijeve opcije za plan zdravstvene zaštite temeljen na pojedinačnome uplaćivanju sličan onima koji postoje u Europi i Kanadi, a stručnjaci iz čitavoga političkog spektra predlažu niz razumnih, ali i progresivnih reformi u postojećem sustavu.Vrijeme je da se pomaknemo s mrtve točke tako da prihvatimo ove jednostavne činjenice.S obzirom na količinu novca koji trošimo na zdravstvenu zaštitu (više per capita od bilo koje druge zemlje), morali bismo biti kadri omogućiti osnovnu zaštitu svakome Amerikancu ponaosob. Međutim, ne možemo održati aktualne postotke inflacije u zdravstvenome osiguranju svake godine; moramo pokriti troškove cjelokupnoga sustava, uključujući Medicare i Medicaid.Budući da Amerikanci učestalije mijenjaju radna mjesta, uz veću izglednost razdoblja nezaposlenosti i uz veću izglednost rada na određeno vrijeme ili samozapošljavanje, zdravstveno osiguranje naprosto ne može biti organizirano preko poslodavaca. Ono mora biti gibljivo.Tržište samo po sebi ne može razriješiti nevolje u zdravstvu - dijelom zbog toga što se tržište pokazalo nesposobnim kreirati dovoljno velike zajedničke fondove da bi troškove održalo pristupačnima, dijelom zbog toga što zdravstveno osiguranje nije poput ostalih proizvoda ili usluga (kada vam se razboli dijete, ne idete u kupnju tražeći najpovoljniju cijenu). I napokon, kakve god reforme implementirali, one moraju omogućiti snažne poticaje za bolju kvalitetu usluge, prevenciju i učinkovitiju njegu bolesnih.Vodeći računa o tim načelima, želio bih ponuditi tek jedan primjer toga kako bi ozbiljan plan reformi zdravstvenoga osiguranja trebao izgledati. Mogli bismo započeti tako što bismo odabrali nestranačku udrugu kao što je Nacionalna akademija instituta znanosti za medicinu (IOM) da odredi kako bi osnovni, visokokvalitetni plan zdravstvenoga osigu-

157ranja trebao izgledati i koliko bi on koštao. Prilikom projektiranja toga modela plana, IOM bi ispitao koji od postojećih programa zdravstvene zaštite pruža najbolju zaštitu na najučinkovitiji način u smislu troškova. Konkretno, taj bi model plana naglasio pokrivenost troškova primarne njege, prevencije, njege u slučaju nezgode i liječenje kroničnih bolesti kao što su astma ili dijabetes. Općenito, na 20 posto svih pacijenata otpada 80 posto njege, a ako smo kadri spriječiti bolesti ili liječiti njihove posljedice, od jednostavnih intervencija do toga da pacijent nadzire svoju dijetu ili redovito uzima lijekove, tada možemo dramatično poboljšati rezultate i sustavu prištedjeti velike sume novca.Nadalje, dopustili bismo svakome da prihvati ovaj model plana zdravstvene zaštite ili kroz jedan od postojećih zajedničkih fondova poput onoga koji uživaju savezni uposlenici, ili putem niza novih zajedničkih fondova organiziranih u svim saveznim državama. Privatni osiguravatelji poput organizacija Blue Cross Blue Shield i Aetna nadmetale bi se kako bi pružile što bolju zaštitu onima koji sudjeluju u tim zajedničkim fondovima, no bez obzira na to kakav plan ponudili, on bi morao udovoljavati kriterijima visoke kvalitete i nadziranja troškova koje je ustanovio IOM.

U svrhu dodatnih smanjenja troškova, bilo bi potrebno da osiguravatelji i pružatelji usluga koji sudjeluju u Medicareu, Medicaidu ili u nekome od novih planova zdravstvene zaštite imaju elektronske obračune, elektronsku dokumentaciju i ažurirane sustave izvještavanja o pogreškama - sve to dramatično bi srezalo administrativne troškove i učestalost liječničkih pogrešaka i nezgoda (čime bi se umanjio broj skupih tužbi zbog liječničke nesavjesnosti). Taj jednostavan korak sam bi po sebi mogao srezati ukupne troškove zdravstvene skrbi do 10 posto, s time da neki stručnjaci ukazuju na još i veću uštedu.Novcem koji bismo uštedjeli uvećano preventivnom njegom te zbog smanjenih administrativnih troškova i troškova zbog nesavjesnog liječenja, osigurali bismo potporu za obitelji sa slabim primanjima koje bi željele koristiti model plana putem njihova zajedničkoga fonda koji im je na raspolaganju u njihovoj saveznoj državi i izravno propisati zaštitu za svu neosiguranu djecu. Ako bi bilo potrebno, mogli bismo također olakšati uplaćivanje za potpore tako što bismo restrukturirali poreznu olakšicu kojom se služe poslodavci kako bi omogućili zdravstvenu skrb za svoje uposlenike: oni bi se i nadalje koristili poreznom olakšicom za programe koje najčešće nude radnicima, ali bismo mogli ispitati poreznu olakšicu za raskošnu, pretjeranu zdravstvenu skrb za direktore, programe koji ne uspijevaju omogućiti ikakve dodatne zdravstvene pogodnosti.Svrha ovoga pokusa nije sugerirati da postoji nekakva jednostavna formula za uređivanje našega sustava zdravstvene zaštite - nje nema. Valjalo bi se pozabaviti mnogim detaljima prije no što bismo krenuli u realizaciju plana poput onoga koji je iznesen gore; konkretno, morali158

bismo biti sigurni da kreiranje novoga zajedničkoga fonda na saveznoj razini neće prouzročiti to da poslodavci odustanu od planova zdravstvene zaštite koje već pružaju svojim uposlenicima. Također, moguće je da postoje drugi rentabilni i elegantni načini za unapređivanje našega sustava zdravstvene zaštite.Bit je u tome da ako se založimo za to da svatko dobije doličnu zdravstvenu zaštitu, postoje metode da to ostvarimo bez posezanja za saveznom državnom blagajnom ili pribjegavanja racionaliziranju. Želimo li da Amerikanci prihvate krute realitete globalizacije, onda ćemo morati prihvatiti tu zadaću. Jedne noći prije pet godina, Michelle i mene probudio je plač naše mlađe kćeri Sashe, koji je dopirao iz njezine sobe. Sashi su tada bila tek tri mjeseca, tako da nije bilo ničeg neobičnog u tome što se budi usred noći. Međutim, nas je zabrinuo način na koji je plakala i to što ju se nije moglo smiriti. Naposljetku smo nazvali našega pedijatra, koji je pristao primiti nas u svojoj ordinaciji rano izjutra. Pregledavši ju, rekao nam je kako je moguće da ima meningitis i poslao nas odmah u salu za hitne slučajeve.Ispostavilo se da Sasha uistinu ima meningitis, oblik koji reagira na intravenozne antibiotike. Da bolest nije na vrijeme bila dijagnosticirana, mogla je oglušiti ili čak umrijeti. Michelle i ja proveli smo potom tri dana s našim djetešcem u bolnici, promatrajući kako ga medicinske sestre pridržavaju dok je liječnik izvodio lumbalnu punkciju, slušajući je kako viče, moleći se da joj se stanje ne pogorša.Sasha je sada dobro, onako kako i pristaje zdravoj i sretnoj petogo-dišnjakinji. No, još uvijek zadrhtim kada pomislim na ta tri dana; kako se moj svijet suzio na samo jednu stvar i kako nisam mario ni za što i ni za koga izvan zidova te bolničke sale - niti za svoj posao, niti za svoj raspored, niti za svoju budućnost. Valja mi se prisjetiti da sam, za razliku od Tima Wheelera, radnika u čeličani kojeg sam upoznao u Galesburgu i čijemu je sinu bila potrebna transplantacija jetre, za razliku od milijuna Amerikanaca koji su prošli kroz sličnu kušnju, ja u to vrijeme imao posao i bilo mi je na raspolaganju osiguranje.Amerikanci su voljni nadmetati se sa svijetom. Marljiviji smo od naroda bilo koje druge bogate zemlje. Spremni smo podnijeti veću gospodarsku nestabilnost i spremni smo preuzeti veći osobni rizik kako bismo napredovali. No, nadmetati se s drugima možemo jedino ako naša vlada poduzme ulaganja koja nam pružaju priliku da se borimo - i ako znamo da za naše obitelji postoji nekakva zaštitna mreža ispod koje ne mogu pasti.Pogodba je to kakvu se isplati sklopiti sa žiteljima Amerike.

Ulaganja koja bi Ameriku učinila konkurentnijom i novi američki društveni ugovor - kada bi im se pristupilo zajednički, ti načelni konceptiODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA159ukazuju na put prema boljoj budućnosti za našu djecu i unuke. Međutim, postoji još jedan posljednji komadić slagalice, jedno trajno pitanje koje se pojavljuje u baš svakoj debati o strategijama u Washingtonu. Kako ćemo to platiti?Potkraj predsjednikovanja Billa Clintona imali smo odgovor. Prvi put u gotovo trideset godina, uživali smo velike viškove u proračunu i ubrzano opadajući nacionalni dug. Zapravo, upravitelj saveznih rezervi Alan Greenspan izrazio je zabrinutost da bi dug mogao biti otplaćen prebrzo, što bi ograničilo sposobnost sustava rezervi da upravlja monetarnom politikom. čak i nakon prskanja dot-com-balona i nakon što je gospodarstvo bilo prisiljeno apsorbirati šok 11. rujna, imali smo priliku namiriti troškove održavanja gospodarskoga rasta i povoljnije prilike za sve Amerikance.No, to nije put koji smo odabrali. Umjesto toga, predsjednik nas je uvjeravao da smo sposobni voditi dva rata, uvećati naš vojni proračun za 74 posto, zaštititi svoju domovinu, trošiti više na obrazovanje, pokrenuti novi plan za izdavanje lijekova na recept za starije osobe i uvesti uzastopne runde izdašnih smanjenja poreza, sve to istovremeno. Naši su nam kongresni vođe kazali da su sposobni nadoknaditi izgubljene državne prihode tako što će srezati vladino rasipanje sredstava i stati na kraj njezinim malverzacijama, čak i dok se broj projekata isključivo politički motiviranih ulaganja uvećao za nevjerojatnih 64 posto.Rezultat toga kolektivnoga poricanja krajnje je nestabilna proračunska situacija, kakvu godinama nismo doživjeli. Sada imamo godišnji proračunski deficit od gotovo 300 milijardi dolara, ne uračunavši preko 180 milijardi dolara kojih posuđujemo svake godine od zaklade socijalnoga osiguranja, a sve to dodaje se izravno na naš nacionalni dug. Taj dug sada iznosi 9 bilijuna dolara - otprilike 30 tisuća dolara na svakoga muškarca, ženu i dijete u zemlji.Nije sam dug taj koji najviše zabrinjava. Određeni dio duga bio bi opravdan da smo novac trošili ulažući u ono što bi nas učinilo konkurentnijima - na obnovu naših škola, ili na povećanje dometa našega širokopojasna sustava, ili instalirajući gorivo E85 na benzinske crpke širom zemlje. Mogli smo iskoristiti višak da podupremo socijalno osiguranje ili restrukturiramo naš sustav zdravstvene zaštite. Umjesto toga, glavnina duga izravna je posljedica predsjednikovih smanjenja poreza, 47,7 posto toga smanjenja odnosilo se na gornjih 5 posto dohodaka, 36,7 posto istoga odnosilo se na gornjih 1 posto, a 15 posto smanjenja otpadalo je na gornju desetinu od 1 posto dohodaka, u pravilu ljude koji godišnje zarađuju 1,6 milijuna dolara ili više.Drugim riječima, na državnoj kreditnoj kartici napravili smo veliki dug tako da oni koji imaju najveću korist od globalnoga gospodarstva mogu zadržati još i veći dio za sebe.160

Dosad smo bili u mogućnosti proći bez posljedica zbog te planine duga zbog toga što strane središnje banke - posebice kineska - žele da i nadalje kupujemo njihove izvozne proizvode. U jednome će trenutku stranci prestati posuđivati nam novac, kamatne stope će narasti i trošit ćemo najveći dio naših ukupnih proizvodnih kapaciteta na otplaćivanje duga tim zemljama.Želimo li ozbiljno pristupiti izbjegavanju takvoga raspleta u budućnosti, tada ćemo morati započeti proces rješavanja tog problema. Znamo što nam je činiti, barem teoretski. Možemo srezati i konsolidirati programe koji nisu od životne važnosti. Možemo obuzdati trošenje na izdatke za zdravstvenu zaštitu. Možemo eliminirati porezne kredite koji više nisu korisni i ukloniti nedostatke u zakonu koji korporacijama dopuštaju da se izvuku bez plaćanja poreza. Također, možemo obnoviti zakon koji je funkcionirao tijekom Clintonova predsjednikovanja - nazvan Paygo - koji zabranjuje iznošenje novca iz savezne blagajne, bilo u obliku nove potrošnje ili smanjenja poreza, bez kompenzacije izgubljenih državnih prihoda.Poduzmemo li sve te korake, izlazak iz ovakve financijske situacije i nadalje će biti kompliciran. Vjerojatno ćemo morati odgoditi neka od ulaganja za koja znamo da su nužna u svrhu unapređenja naše konkurentnosti u svijetu i morat ćemo prednost dati pomoći koju pružamo američkim

obiteljima u nevolji.No, čak i dok budemo donosili te teške odluke, trebali bismo promi-t sliti o lekciji koju smo naučili u proteklih šest godina i zapitati se mogu li naši proračuni i naša porezna politika uistinu odražavati vrijednosti za koje se kunemo da ih njegujemo.„Postoji li u Americi klasni rat, tada moja klasa pobjeđuje."Sjedio sam u uredu Warrena Buffeta, predsjednika korporacije Berkshire Hathaway i drugoga najbogatijeg čovjeka na svijetu. Bio sam čuo za poznatu jednostavnost Buffetova ukusa - kako i danas živi u istome skromnom domu koji je bio kupio 1967. i kako je svu svoju djecu poslao u javne škole Omahe.Ipak, malo sam se iznenadio kada sam ušao u bezličnu poslovnu zgradu u Omahi i ušao u nešto nalik uredu agenta osiguranja, s umjetnom drveninom, nekolicinom dekorativnih slika na zidu, ne naišavši ni na koga. „Dođite iza", doviknuo je ženski glas te sam zašao iza ugla da bih zatekao samoga vodećeg čovjeka Omahe kako se oko nečega smijulji sa svojom kćerkom Susie, i svojom pomoćnicom Debbie, odjela pomalo izgužvanoga, gustih obrva koje su virile visoko iznad naočala.Buffett me bio pozvao u Omahu kako bismo raspravljali o poreznoj politici. Točnije, zanimalo ga je zbog čega je Washington želio nastaviti smanjenja poreza ljudima u njegovu platnome razredu, kada je zemlja u bankrotu.

161„Nešto sam izračunao prije nekoliko dana", rekao je kada smo sjeli u njegovu uredu. „Iako se nikada nisam koristio poreznim utočištima ili imao poreznoga planera, nakon dodavanja poreza s platnoga spiska koje svi plaćamo, platit ću manji konačni iznos poreza ove godine nego moja recepcionarka. Zapravo, poprilično sam siguran da ću platiti manji konačni iznos poreza nego prosječni Amerikanac. A ako predsjednik provede svoju volju, plaćat ću čak i manje."Buffetove niske porezne stope posljedica su činjenice da je, poput većine bogatih Amerikanaca, sav njegov prihod dolazio od dividendi i burzovnih zarada, dohotka od uloženih sredstava koji se od 2003. oporezuje pri stopi od samo 15 posto. Zarada recepcionarke, pak, oporezivana je pri gotovo dvostruko višoj stopi uključivši onaj dio plaće iz kojega su poslodavci obavezni uplaćivati u programe socijalne i zdravstvene zaštite. Iz Buffetove perspektive, taj je nesrazmjer bio nerazuman.„Slobodno tržište je najbolji mehanizam koji je ikada izumljen za korištenje resursa na najučinkovitiji i najproduktivniji način", rekao mi je. „Vlada nije u tome naročito uspješna. Međutim, tržište nije toliko zahvalno u smislu jamstva da će stvoreno bogatstvo biti raspodijeljeno na pošten ili mudar način. Dio toga bogatstva valja usmjeriti nazad u obrazovanje, tako da sljedeća generacija dobije valjanu šansu te u svrhu održavanja naše infrastrukture i kako bi bismo mogli razraditi nekakvu sigurnosnu mrežu za one koji gube u tržišnome gospodarstvu. Naprosto je logično da oni među nama koji su se na tržištu najviše okoristili plate veći doprinos."Sljedećih smo sat vremena proveli razgovarajući o globalizaciji, direktorskim kompenzacijama, rastućem trgovinskom deficitu i nacionalnome dugu. Buffet je bio osobito zabrinut oko Busheva prijedloga o uklanjanju poreza na nasljedstvo, mjere za koju vjeruje da bi ohrabrilo aristokraciju izobilja, umjesto one koja je to zbog svojih zasluga.„Kada se riješite poreza na nasljedstvo", rekao je, „tada u osnovi pre- * dajete nadzor nad državnim resursima u ruke ljudi koji ih nisu priskrbili. To je poput biranja olimpijskoga tima za 2020. godinu odabravši djecu svih šampiona s Olimpijade 2000. godine."Prije no što sam otišao, upitao sam Buffeta koliko njegovih kolega milijardera dijeli njegove stavove. Nasmijao se.„Nema ih baš mnogo, mogu vam reći", kazao je. „Njihova je predodžba ta da je to 'njihov novac' te da zaslužuju zadržati za sebe svaki novčić. Ono što ne uzimaju u obzir jesu sva javna ulaganja koja nam omogućuju da živimo na način na koji to činimo. Uzmite mene za primjer. Imam sreće da posjedujem dar za raspodjelu kapitala. Međutim, moja je sposobnost korištenja toga dara u potpunosti ovisna o društvu u kojemu sam rođen. Da sam se rodio u plemenu lovaca, taj bi moj dar bio poprilično beskoristan. Ne mogu baš brzo trčati. Nisam naročito snažan. Vjerojatno bih skončao kao objed neke divlje zvijeri.

162

No, posrećilo mi se da sam se rodio u vremenu i na mjestu u kojima društvo cijeni moj dar i gdje mi je omogućeno obrazovanje kojime sam razvio taj dar te gdje su zakoni i sustav financija posloženi tako da mi je omogućeno da radim ono što volim - i da zarađujem mnogo novca radeći to. Najmanje što mogu učiniti je da vlastito plaćanje za sve to učinim čim lakšim."Možda će neke iznenaditi da vodeći svjetski kapitalist ovako govori, ali Buffetovi stavovi ne ukazuju nužno na meko srce. Oni prije odražavaju to da on dobro razumije kako naše ispravno reagiranje na globalizaciju nije tek pitanje prepoznavanja odgovarajućih strategija. Ono također mora biti povezano s promjenom raspoloženja, sa spremnošću da našim općim interesima i interesima budućih generacija damo prednost u odnosu na kratkoročnu svrhovitost.Konkretnije, morat ćemo se prestati pretvarati da su sva smanjenja u potrošnji jednaka, ili da su sva povećanja poreza ista. Obustavljanje korporacijskih potpora koje ne služe nikakvoj razvidnoj gospodarskoj svrsi je jedno; smanjivanje zdravstvenih pogodnosti za siromašnu djeci nešto je posve drugo. U vremenu kada se prosječnim obiteljima čini da trpe udarce sa svih strana, poriv da zadrže poreze koje plaćaju na najnižoj mogućoj razini častan je i ispravan. Manje je časna želja bogatih i moćnih da se priklanjaju antiporeznom raspoloženju zbog svoje vlastite koristi, ili način na koji predsjednik, Kongres, lobisti i konzervativni komentatori uspješno izjednačuju u svijesti birača vrlo stvarno breme poreza za pripadnike srednje klase i sasvim lako rješive porezne namete bogatima.Ta je konfuzija najrazvidnija u debati koja se tiče predloženoga opoziva poreza na nasljedstvo. Prema onome kako je taj prijedlog trenutačno strukturiran, muž i žena mogu prenijeti na nasljednike 4 milijuna dolara a da pritom ne plate nikakav porez; u 2009. ta će cifra iznositi i do 7 milijuna dolara. Iz toga razloga, taj porez trenutačno utječe samo na najbogatiju polovicu, 1 posto stanovništva, a odnosit će se na tek jednu trećinu tih 1 posto 2009. godine. A budući da bi potpuni opoziv poreza na nasljedstvo koštalo američku državnu blagajnu oko 1 bilijun dolara, teško bi bilo odrediti smanjenje poreza koje je manje u skladu s potrebama prosječnih Amerikanaca ili s dugoročnim interesima zemlje.Bez obzira na to, nakon nekih lukavih marketinških poteza predsjednika i njegovih pristaša, 70 posto zemlje sada se protivi „porezu na smrt". U međuvremenu, jedan mi je predsjednik izvršnog odbora objasnio da je jednome Warrenu Buffetu lako favorizirati porez na nasljedstvo - čak i ako bi njegov imetak bio oporeziv pri stopi od 90 posto, on i nadalje može raspolagati s nekoliko milijardi dolara koje može prebaciti na svoju djecu - ali taj je porez kardinalno nepravedan prema onima čiji imetci vrijede „samo" 10 ili 15 milijuna dolara.

163Dakle, budimo jasni. Bogati Amerikanci nemaju se zbog čega buniti. Između 1971. i 2001., dok dohodak prosječnoga radnika doslovce uopće nije rastao, zarada vodećih stotinu od onih 1 posto narasla je gotovo 500 posto. Razdioba bogatstva još je i više asimetrična, a razmjeri nejednakosti danas su veći nego ikad od kraja devetnaestoga i početka dvadesetog stoljeća. Ti su trendovi djelovali tijekom devedesetih godina. Clintonove porezne strategije naprosto su ih tek donekle usporile. Busheva smanjenja poreza dodatno su ih pogoršala.Ne naglašavam te činjenice - kako se to tvrdi u republikanskim govorancijama - kako bih raspirio klasnu netrpeljivost. Divim se mnogim bogatim Amerikancima i ne zavidim im na njihovu uspjehu ni najmanje. Znam da su mnogi od njih, ako ne i većina, svoje bogatstvo stekli naporno radeći, šireći poslovanje i otvarajući radna mjesta te pružajući kvalitetne usluge i proizvode svojim mušterijama. Naprosto vjerujem da oni među nama koji su imali koristi od jednoga novoga vida gospodarstva mogu na najbolji način preuzeti obvezu pružanja prilike za isti takav uspjeh svakome američkome djetetu. Možda također posjedujem određeni srednjezapadni senzibilitet koji sam naslijedio od svoje majke i njezinih roditelja, a to je senzibilitet kakav, čini se, sa mnom dijeli i Warren Buffet: da u jednome trenutku imate dovoljno, da vam jednako zadovoljstvo pruža Picassova slika koja visi u muzeju kao i ona koja visi u vašem domu, da možete pojesti nevjerojatno kvalitetan obrok u restoranu za manje od dvadeset dolara te da kada vaše zavjese koštaju više nego

što iznosi prosječna američka godišnja plaća, tada si možete priuštiti da platite više poreza.Više od ičega, riječ je o tom osjećaju - unatoč velikim razlikama u bogatstvu, uspinjemo se i padamo zajedno - da si ne možemo dopustiti da doživimo neuspjeh. Kako se ritam promjena ubrzava, uz neke uspone i mnoge padove, dojam o međusobnoj povezanosti sve je teže održati. Jefferson je imao donekle pravo kada se pribojavao Hamiltonove vizije zemlje, jer smo oduvijek održavali ravnotežu između osobnog interesa i zajednice, tržišta i demokracije, koncentracije bogatstva i moći i otvaranja novih mogućnosti. Tu smo ravnotežu izgubili u Washingtonu, čini mi se. Budući da se svi mi mučimo kako bismo prikupili novac za kampanje, * da su sindikati oslabljeni, a tisak rastresen, a lobisti koji lobiraju za moćnike, kako bi se ovi čim više okoristili, nema mnogo nasuprotnih glasova koji bi nas podsjetili na to tko smo i odakle dolazimo i koji bi učvrstili naše međusobne poveznice.To je bio podtekst debate na početku 2006. godine, kada je skandal podmićivanja potakao nove napore za kresanjem utjecaja lobista u Washingtonu. Jedan je od prijedloga trebao okončati praksu dopuštanja senatorima da lete privatnim zrakoplovima i koriste jeftiniju tarifu za let prvim komercijalnim razredom. Ta odredba nije imala velikih šansi da164

bude izglasana. Ipak, moje mi je osoblje predložilo da bih kao imenovani demokratski glasnogovornik, zagovaratelj etičke reforme trebao inicirati samonametnutu zabranu te prakse.Bio je to ispravan postupak, ali bit ću iskren, prvi put kada sam ha rasporedu imao obilazak četiriju gradova tijekom dva dana letenja komercijalnim letovima, donekle sam požalio. Promet do aerodroma O'Hara bio je užasan. Kada sam ondje dospio, let za Memphis bio je odgođen. Neko je dijete prolilo sok po mojoj cipeli.Potom, dok sam čekao u redu, prišao mi je jedan čovjek, otprilike srednjih tridesetih godina, odjeven u pamučne hlače i golf-majicu i rekao mi kako se nada da će Kongres poduzeti nešto u vezi istraživanja matičnih stanica ove godine. Rekao je kako pati od Parkinsonove bolesti u ranoj fazi te kako ima trogodišnjega sina i kako vjerojatno neće nikada imati priliku s njim se u igri pohrvati. Rekao je kako zna da je za njega možda već kasno, ali da ne vidi zbog čega bi netko drugi morao prolaziti kroz to što on proživljava. To su priče koje propuštate kada letite privatnim zrakoplovom, pomislio sam.165vŠesto poglavljeVjeraDva dana nakon što sam bio izabran za kandidata Demokratske stranke za senatora države Illinois, dobio sam elektronsku poštu od liječnika s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Chicagu. „čestitke na uvjerljivoj i poticajnoj pobjedi na stranačkim izborima", napisao mi je liječnik. „Rado sam glasovao za Vas, a ozbiljno razmišljam o tome da Vam svoj glas dam i na općim izborima. Pišem Vam kako bih iznio razloge koji bi me naposljetku ipak mogli odvratiti od namjere da Vas podržim."Liječnik je za sebe napisao da je kršćanin koji svoje obveze smatra sveobuhvatnim i „bezuvjetnim". Njegova mu vjera nalaže da se strogo suprotstavi pobačaju i istospolnim brakovima, ali ga također navodi na sumnju u idolatriju slobodnog tržišta i lako posezanje za militarizmom, što su, čini se, glavne odlike vanjske politike predsjednika Busha. Razlog zbog čega je liječnik razmišljao da glasuje za mog suparnika nije moj stav o pobačaju sam po sebi. Radilo se o tome da je pročitao tekst na mojoj internetskoj stranici, u kojem stoji da ću se suprotstaviti „desničarskim ideolozima koji žele ženama oduzeti pravo izbora". Napisao je:„čini mi se da imate izražen osjećaj za pravdu i za ugroženost pravde u svakom društvu i znam da ste se uvijek zalagali za obespravljene. Mislim također da ste pošten čovjek koji izrazito poštuje razum... Bez obzira na Vaša uvjerenja, ako doista držite da su svi koji se protive pobačaju ideolozi vođeni perverznom žudnjom da ženama nanose patnju, onda, po mom mišljenju, niste nepristrani... Znate da su pred nama vremena puna mogućnosti za dobro kao i za zlo, vremena u kojima društvo

treba redefinirati u kontekstu pluralnosti, kad nismo sigurni na kojim osnovama možemo donositi sudove o drugima... Ne tražim od Vas da se suprotstavite pobačaju, nego da o tom problemu govorite nepristrano."Provjerio sam svoju internetsku stranicu i našao riječi koje su ga uvrijedile. Nisam ih ja napisao; moj je izborni stožer njima pokušao sažeti moje zalaganje za pravo na izbor u stranačkoj kampanji, u doba kad su neki od mojih suparnika dovodili u pitanje moju spremnost da štitim166

pravo na pobačaj. U grotlu unutarstranačke politike, to je uobičajeno zaoštren način izražavanja kojem je cilj raspiriti biračke strasti. Smatralo se da nema smisla raspravljati s drugom stranom, da bilo kakvo dodatno tumačenje znači našu slabost, a da si suočeni s beskompromisnim pristupom protivnika pobačaja slabost jednostavno ne možemo priuštiti.čitajući ponovno liječnikovo pismo, osjetio sam se posramljenim. Da, pomislio sam, ima protivnika pobačaja s kojima uopće ne suosjećam- to su oni koji napadaju žene, sprečavaju ih da udu u bolnicu mašući im slikama unakaženih fetusa pred nosom i derući se iz petnih žila, oni koji zastrašuju a ponekad i otvoreno posežu za nasiljem.No to nisu protivnici pobačaja koji se ponekad pojave na mojim pre-dizbornim skupovima. Obično bih ih susretao u manjim sredinama, izr,az lica bi im bio umoran, ali odlučan dok bi nijemo stajali ispred zgrade u kojoj se skup održavao, držeći rukom ispisane slogane ispred sebe kao štit. Nikad nisu vikali, niti pokušavali prekinuti skup, iako su članove mog stožera činili nervoznima. Kad se prva takva grupa pojavila, moj je stožer objavio opću uzbunu: pet minuta prije mog dolaska u dvoranu nazvali su moj automobil i predložili da uđem na stražnji ulaz kako bih izbjegao konfrontaciju.„Ne želim ulaziti na stražnja vrata", rekao sam vozaču. „Reci im da dolazimo na glavni ulaz."Parkirali smo automobil i vidjeli sedam ili osam demonstranata kako stoje uz ogradu: nekoliko starijih žena i, kako se činilo, jednu obitelj- muškarac i žena s dvoje male djece. Izišao sam iz automobila, došao do njih i predstavio se. Muškarac mi je neodlučno stisnuo ruku i rekao svoje ime. činio se mojih godina, nosio je traperice, majicu i kapu bejzbolskog kluba St. Louis Cardinals. Njegova mi je supruga također pružila ruku, no starije su žene ostale na sigurnoj udaljenosti. Djeca, kojima je moglo biti osam ili devet godina, gledala su me neskrivenom znatiželjom.„Želite li ući?" upitao sam ih.„Ne, hvala", odgovorio je muškarac. Pružio mi je pamflet. „G. Obama, želim da znate da se slažem s mnogim Vašim stavovima." „Cijenim to."„Znam da ste kršćanin i da imate obitelj." „Tako je."„Kako onda možete podržavati ubijanje djece?"Rekao sam mu da razumijem njegov stav, ali da se ne mogu složiti s njim. Objasnio sam mu da sam uvjeren kako žene vrlo rijetko prekidaju trudnoću bez razloga; da svaka trudna žena u potpunosti osjeća težinu takve moralne dileme i da tu bolnu odluku donosi tek nakon teškog ispita savjesti; da se bojim kako bi zabrana pobačaja prisilila žene da ih obavljaju u opasnim uvjetima, kao što su to nekada činile i kao što to još uvijek čine u državama koje sudski gone i liječnike koji obavljaju

167pobačaje i žene koje žele pobaciti. Rekao sam da bismo se možda mogli dogovoriti oko toga kako da smanjimo broj žena koje smatraju da moraju pobaciti.Muškarac me je pristojno saslušao a zatim iznio statističke pokazatelje sa svog pamfleta: broj nerođene djece, što, po njemu, znači broj žrtvovane djece. Nakon nekoliko minuta rekao sam da moram ući jer me čekaju moji glasači i ponovno ih upitao žele li oni ući. Muškarac je ponovno odbio. Kad sam se okrenuo, njegova me supruga zazvala.„Molit ću za Vas", rekla je. „Molit ću da promijenite mišljenje."Nisam promijenio mišljenje ni tada, ni poslije. No, mislio sam na tu obitelj pišući odgovor liječniku, u kojem sam mu zahvalio na elektronskoj pošti. Sljedećeg sam dana proslijedio njegovu poruku

svom stožeru i oni su promijenili tekst na mojoj internetskoj stranici, tako da na koncizan način izrazi moj stav o pravu na izbor. Te sam večeri prije spavanja molio Boga da i drugima udijeli istu spremnost predmnijevanja dobre vjere kakvu je liječnik iskazao prema meni.Reći da su Amerikanci religiozan narod jest klišej. Prema najnovijim anketama, 95 posto Amerikanaca vjeruje u Boga, više od dvije trećine pripada nekoj crkvi, 37 posto smatra se predanim kršćanima, a broj ljudi koji vjeruju u anđele daleko nadmašuje broj onih koji vjeruju u evoluciju. Usto, religija nije ograničena na crkve. Knjige koje najavljuju smak svijeta prodaju se u milijunskim nakladama, top-liste časopisa Billboard prepune su kršćanske glazbe, a nove megacrkve niču kao gljive poslije kiše u predgrađima svih velikih gradova, nudeći sve od vrtića, preko tečajeva joge i organizacije susreta samaca, do centara za pilates. Naš predsjednik redovito govori o tome kako ga je Krist naveo da se promijeni a igrači američkog nogometa nakon svakog zgoditka pokazuju nebo, gdje, valjda, sam Bog promatra igru.Takva religioznost nije, dakako, ništa novo. Prvi su doseljenici došli u Ameriku bježeći pred vjerskim progonima, kako bi mogli u miru ispovijedati svoj strogi kalvinizam. Vjerski su pokreti u redovitim razmacima zahvaćali čitavu naciju, a uvijek novi doseljenici upravo su snagom svoje vjere gradili budućnost u čudnom novom svijetu. Vjerski osjećaji i vjerski aktivizam potakli su neke od najjačih političkih pokreta, od pokreta za ukidanje ropstva preko pokreta za građanska prava do prerijskog populizma Williama Jenningsa Brvana.Pa ipak, da ste prije pedeset godina upitali najuglednije društvene komentatore kakva je budućnost religije u Americi, nesumnjivo bi vam odgovorili da nije svijetla. Stara je vjera, tvrdilo se, nepovratno uzmicala pred znanošću, većom obrazovanošću stanovništva i tehnološkim napretkom. Istina, smjerni su građani i dalje nedjeljom išli u crkvu, bigotni su propovjednici i dalje žarili i palili po južnim državama, strah168

od „bezbožnog komunizma" pothranjivao je makartizam i paranoju. No, tradicionalni su se oblici štovanja Boga - a osobito vjerski fundamentalizam - smatrali inkompatibilnim s modernošću. Društvena uloga vjere svedena je na to da bude jedinom utjehom siromašnima i neobrazovanima pred životnim nedaćama. Stručnjaci i profesori čak su i monumentalne križarske pohode Billyja Grahama držali začudnim anakronizmom, preostatkom ranijeg vremena, koji nije imao nikakve veze s ozbiljnim zadacima vođenja moderne ekonomije ili oblikovanja vanjske politike.Šezdesetih su godina mnogi protestantski i katolički vođe zaključili kako američke vjerske institucije, žele li opstati, moraju postati „relevantnima" u izmijenjenim uvjetima - moraju pomiriti svoje doktrine i znanstvene spoznaje, te širiti socijalno evanđelje, odnosno, baviti se materijalnim problemima ekonomske nejednakosti, rasizma, seksizma i američkog militarizma.Sto se dogodilo ? Kao prvo, hlađenje vjerskog zanosa među Amerikancima uvijek je prenaglašavano. U tom je smislu konzervativna kritika „liberalnog elitizma" uvelike točna: zatvoreni u sveučilištima i velikim gradskim centrima, profesori, novinari i tvorci javnog mnijenja naprosto su zanemarivali ulogu koju je religija u svim oblicima i dalje imala u zajednicama diljem zemlje. Dapače, upravo je nesposobnost vodećih kulturnih institucija da uoče vjerski impuls Amerikanaca doprinijela pojavi vjerskog poduzetništva koji bez premca postoji u industrijski razvijenom svijetu. Gurnut u stranu, ali i dalje i te kako živ u unutrašnjosti i južnim državama, razvio se čitav paralelni univerzum fundamentalističkih propovjednika i kršćanske televizije, ali i radija, sveučilišta, izdavača i industrije zabave - što je sve zajedno omogućilo vjernicima da ignoriraju popularnu kulturu kao što je ona ignorirala njih. Odbijanje mnogih svećenika da se aktivno bave politikom - što se očitovalo kroz njihovu usmjerenost na individualno spasenje i spremnost da se Cezaru da Cezarovo - možda bi potrajali vječno da nije došlo do društvenih nemira šezdesetih. Kršćanima s Juga činilo se da odluka udaljenog federalnog suda o ukidanju segregacije ide ruku pod ruku s izbacivanjem molitve iz škola - sve u cilju podrivanja temelja tradicionalnoga južnjačkog načina života.Feminizam, seksualna revolucija, sve jači glasovi homoseksualaca obaju spolova, a naročito presuda Vrhovnog suda kojom je legaliziran pobačaj, diljem su Amerike dovodili u pitanje crkveni

nauk o braku, spolnosti i ulogama muškaraca i žena. Osjećajući se izvrgnutim ruglu i napadnutima, konzervativni se kršćani više nisu mogli smatrati izdvojenima u odnosu na šire političke i kulturne trendove.Premda će jezik kršćanskog fundamentalizma u suvremenu američku politiku uvesti Jimmy Carter, od političkog buđenja vjernika najviše je profitirala Republikanska stranka, koja ih je, stavljajući sve više naglasak

169na tradiciju, red i „obiteljske vrijednosti", s uspjehom mobilizirala protiv liberalne ortodoksije.Priču o tome kako su Ronald Reagan, Jerry Falwell, Pat Robertson, Ralph Reed, te na kraju Karl Rove i George W. Bush mobilizirali tu armiju kršćanskih vojnika nije ovdje potrebno ponavljati. Dovoljno je reći kako danas bijeli kršćanski fundamentalisti (uz konzervativne katolike) čine okosnicu Republikanske stranke na terenu - jezgru koja se neprestano mobilizira preko mreže propovjedaonica i tehnološki sve naprednijih medijskih ispostava. Problemi koje oni stavljaju na dnevni red - pobačaj, istospolni brakovi, molitva u školama, kreacionizam, eutanazija, isticanje Deset zapovijedi u sudnicama, školovanje kod kuće, sastav Vrhovnog suda - često dominiraju novinskim naslovima i tvore jednu od glavnih razdjelnica u američkoj politici. Najveći rascjep u partijskoj pripadnosti medu bijelim Amerikancima nije između muškaraca i žena, niti između stanovnika tzv. crvenih [tj. republikanskih] i plavih [tj. demokratskih] država, nego između onih koji redovito odlaze u crkvu i onih koji to ne čine. Demokrati se, u međuvremenu, nastoje „obratiti", iako je jezgra naših glasača i dalje nepokolebljivo sekularna i strahuje - nesumnjivo opravdano - da će u agresivno kršćanskoj naciji biti sve manje mjesta za njih i njihove životne izbore.No sve veći politički utjecaj kršćanske desnice samo je dio priče. Moralna većina i kršćanska koalicija zacijelo su izraz nezadovoljstva mnogih kršćana fundamentalista, ali svejedno čudi što fundamentalistič-ko kršćanstvo ne samo da opstaje nego i cvate u modernoj, visokoteh-nološkoj Americi. U vrijeme kad protestantske crkve ubrzano gube vjernike, fundamentalističke nekonfesionalne crkve još ih ubrzanije stječu; stupanj predanosti novih pristaša pritom je nezamisliv unutar bilo koje druge američke institucije. Njihov žar više nije marginalna pojava.Za taj je uspjeh moguće ponuditi različita objašnjenja, od vještine fundamentalista u tržišnom predstavljanju religije do karizme njihovih vođa. No, njihov uspjeh ukazuje na glad za proizvodom što ga prodaju, glad koja nadilazi pojedina pitanja i probleme. Svakog dana, čini se, tisuće Amerikanaca obavljaju svoje obveze - voze djecu u školu, odlaze na posao, lete na poslovne sastanke, kupuju u trgovačkom centru, nastoje držati dijetu - sa sviješću da im nešto nedostaje.Imaju posao, imovinu, hobije, bave se raznim stvarima - no sve to nije dovoljno. Žele smisao, žele da njihov život zadobije pripovjedni luk, žele nešto što će im olakšati kroničnu usamljenost i izdići ih iznad iscrpljujuće nepopustljivog ritma svakodnevice. Treba im jamstvo da je nekome stalo do njih, da ih sluša - da nisu tek na dugom putu prema ništavilu.Ako donekle razumijem potrebu suvremenog Amerikanca za vjerom, možda je to stoga što sam i sam prošao taj put.170

Nisam odrastao u religioznoj obitelji. Moji su baka i djed po majci, podrijetlom iz Kanzasa, kao djeca bili do grla u religiji: mog su djeda odgojili njegovi djed i baka, pobožni baptisti, nakon što mu je otac nestao a majka se ubila, dok su bakini roditelji - koji su bili na nešto višoj društvenoj stepenici u hijerarhiji provincijalnog društva u vrijeme Velike depresije (njezin je otac radio u rafineriji nafte, a majka joj je bila učiteljica) - bili metodisti. No, kako su se iz Kanzasa preselili na Havaje, tako ni vjera nikad nije zaživjela u srcima moga djeda i bake. Moja je baka uvijek bila odveć racionalna i odveć tvrdoglava da bi prihvatila nešto što ne može vidjeti, osjetiti, dodirnuti ili prebrojiti. Moj je djed, obiteljski sanjar, bio nemirna duha i možda bi i završio u okrilju crkve da ga nisu krasile još neke druge odlike - urođeno buntovništvo, nemogućnost da suzbije svoje apetite i veliko razumijevanje za tuđe slabosti - koje su mu onemogućavale da bilo što shvati ozbiljno.

Kombinaciju tih karakternih crta - bakin čvrsti racionalizam i djedovu žovijalnost i nesposobnost da se bude strog prema sebi i drugima - naslijedila je moja majka. Iskustva osjetljivog djeteta koje voli čitati u provincijskim gradićima Kanzasa, Oklahome i Teksasa samo su potvrdili njezinu urođenu skepsu. Nije se rado sjećala kršćana koje je upoznala dok je odrastala. Ponekad mi je pripovijedala o licemjernim propovjednicima koji su tri četvrtine čovječanstva proglašavali poganim neznalicama osuđenim na to da vječnost provedu u paklu, da bi u istom dahu tvrdili kako su zemlja i nebo stvoreni u sedam dana, svim astro-fizikal-nim i geološkim dokazima usprkos. Sjećala se smjernih gospođa koje su uvijek spremno izbjegavale društvo svih koji nisu zadovoljavali njihove standarde, dok su same očajnički krile svoje prljave tajne; crkvenih otaca koji su izgovarali rasne epitete, a svoje radnike varali gdje su stigli.Moj je pak otac smatrao kako organizirana religija suviše često uskogrudne nazore prikazuje kao pobožnost a okrutnost kao pravovjernost.To ne znači da nisam dobio vjersku poduku. Moja je majka smatrala da je poznavanje velikih svjetskih religija nužan dio dobre opće naobrazbe. U našoj su kući Biblija, Kuran i Bhagavad Gita bile na istoj polici s knjigama o grčkoj, nordijskoj i afričkoj mitologiji. Za Uskrs i Božić bi me majka odvukla u crkvu, kao što me vukla i u budistički hram, na proslavu kineske Nove godine, u šintoističko svetište i na stara havajska groblja. No, dala mi je do znanja da tom upoznavanju s vjerskim aspektom života nije cilj da kod mene pobudi nekakvo duhovno preispitivanje ili samokažnjavanje. Religija je izraz kulture, tumačila bi mi, a ne njezin izvor; tek jedan od mnogo načina - ne nužno i najbolji - na koje je čovjek pokušao kontrolirati nespoznatljivo i razumjeti dublje istine o životu. Ukratko, moja je majka oduvijek gledala na religiju očima budućeg antropologa: kao na pojavu koju valja poštovati, ali pod čiji utjecaj ne valja potpasti. Usto, kao dijete rijetko sam dolazio u dodir s ljudima

171koji su drukčije shvaćali vjeru. Kako su se moji roditelji razveli kad mi je bilo dvije godine, otac gotovo da nije imao ulogu u mom odrastanju. Iako je bio odgajan kao musliman, kad je upoznao moju majku bio je uvjereni ateist i držao je da je sva religija praznovjerje nalik na vradžbine kakve je pamtio iz kenijskih sela svoje mladosti.Kad se moja majka preudala, Indonežanin kojeg je odabrala bio je također skeptik, čovjek koji je smatrao kako religija nije od neke koristi u praktičnom životu, a i potjecao je iz zemlje koja s lakoćom spaja islam s ostacima hinduizma, budizma i drevnih animističkih vjerovanja. Kroz pet godina koje smo proveli s očuhom u Indoneziji, prvo sam pohađao katoličku školu u kvartu, a zatim pretežno muslimansku školu; u oba je slučaja moju majku puno manje brinulo jesam li svladao katekizam ili razumio značenje mujezinovog poziva na večernju molitvu nego jesam li naučio tablicu množenja.No, bez obzira na svu svoju sekularnost, moja je majka po mnogo čemu bila duhovno osviještena u mnogo većoj mjeri nego bilo koja osoba koju sam upoznao. Imala je nepokolebljiv nagon za blagost, milosrđe i ljubav i najveći je dio života slijedila taj nagon, ponekad i na svoju štetu. Bez pomoći vjerskih tekstova i vanjskih autoriteta, nastojala mi je usaditi vrijednosti koje mnogi Amerikanci stječu na vjeronauku: poštenje, empatiju, disciplinu, odgodu nagrade, težak rad. Bjesnila je protiv siromaštva i nepravde i prezirala one koji su na njih neosjetljivi.Iznad svega, posjedovala je osjećaj za čudesno, poštivanje života u njegovoj dragocjenoj prolaznoj naravi, koji bi se mogao opisati kao pobožnost. U djetinjstvu sam često znao primijetiti kako su joj oči zasu-zile pred nekom slikom, nad nekim stihom ili kad bi čula neku skladbu. Ponekad bi me probudila usred noći kako bismo promatrali osobito lijepu mjesečinu ili bi mi rekla da zatvorim oči dok smo hodali u sumrak kako bismo slušali šuštanje lišća. Voljela je posjesti djecu - svu djecu - u krilo i škakljati ih ili se igrati s njima, prateći prstom čudo kosti, tetiva i kože po njihovim rukama i uživajući u istinama koje se ondje nalaze. Svugdje je vidjela otajstva i uživala u neobičnosti života.Tek sada, gledajući unatrag, shvaćam koliko je taj njezin duh utjecao na mene - koliko mi je pomogao da prebrodim kako odsustvo oca, tako i opasnog razdoblja odrastanja te kako me odveo na put kojim ću poslije poći. Za moju je izraženu ambicioznost vjerojatno zaslužan otac - tjerali su me

njegovi uspjesi i neuspjesi, neizrečena žudnja da nekako zadobi-jem njegovu ljubav, te ljutnja i bijes koje sam osjećao prema njemu. Ali tim je ambicijama upravljala ključna odlika moje majke - vjera u ljudsku dobrotu i vrijednost ovog kratkog života koji nam je dan. Tražeći potvrdu njezinih vrijednosti, upisao sam političku filozofiju, u potrazi za jezikom i sustavom djelovanja koji bi mogli izgraditi doista pravedno društvo. Tražeći praktičnu primjenu tih vrijednosti, prihvatio sam nakon172

diplome posao za skupinu crkava u Chicagu koje su se nastojale nositi s nezaposlenošću, drogama i beznađem koje ih je okruživalo.U svojoj sam prošloj knjizi opisao kako mi je taj posao pomogao u sazrijevanju - kako sam se radeći s pastorima i laicima odlučio baviti politikom, kako je to iskustvo učvrstilo moj rasni identitet i potvrdilo moje uvjerenje da obični ljudi mogu postići izvanredne stvari. No, moje me iskustvo u Chicagu također prisilio da se suočim s dvojbom koju moja majka nije nikad sasvim riješila - s činjenicom da nemam zajednicu ili zajedničko naslijeđe u kojima bih ukorijenio svoja najdublja uvjerenja. Kršćani s kojima sam radio prepoznavali su se u meni; vidjeli su da poznam Bibliju i da dijelim njihove vrijednosti i pjevam njihove pjesme. Ali osjećali su da sam dijelom sebe ostao na distanci, poput promatrača. Shvatio sam da ću bez okvira neke institucije, bez nedvosmislene odanosti nekoj vjerskoj zajednici, zauvijek u nekoj mjeri ostati izdvojen, slobodan kao što je to bila moja majka, ali i usamljen kao što je i ona bila.Ima mnogo gorih stvari od takve slobode. Moja je majka živjela sretno kao građanin svijeta, okupljajući zajednicu prijatelja gdje god bi se zatekla, zadovoljavajući potrebu za smislom svojim radom i svojom djecom. I ja bih možda u takvom životu našao sreću da nije osobitih atributa povijesno crnačke crkve koji su mi omogućili da djelomično odbacim skepticizam i prigrlim kršćansku vjeru.Kao prvo, privukla me moć afroameričke vjerske tradicije da potakne društvene promjene. Nužda je tjerala crnačke crkve da se brinu o čitavoj osobi. Nužda je crnačkoj crkvi rijetko omogućavala luksuz razdvajanja individualnog spasenja od kolektivnog spasenja. Crnačka je crkva morala biti centar političkog, ekonomskog i društvenog, a ne samo duhovnog života zajednice; intimno je shvaćala biblijski poziv da nahrani gladne i odjene gole i da se suprotstavi moćnicima. Kroz povijesti takvih borbi, vjera mi se ukazala kao mnogo više od utjehe za umorne ili zaklona pred smrću; kao očigledno djelatna snaga u svijetu. U svakodnevnom radu muškaraca i žena koje sam svaki dan susretao u crkvi, u njihovoj sposobnosti da „ni iz čega naprave nešto" i da u najtežim okolnostima zadrže ufanje i dignitet, vidio sam da se Riječ objavila.Možda mi je upravo zbog toga intimnog poznavanja teškoća, zbog ukorijenjenosti vjere u borbi, povijesno crnačka crkva podarila i drugi uvid: da vjera nije odsustvo sumnje, niti odbacivanje ovoga svijeta. Mnogo prije no što je to postao trend među TV-propovjednicima, tipična je crnačka propovijed otvoreno priznavala da su svi kršćani (i pastori) podložni iskušenjima pohlepe, srdžbe, požude i bijesa, baš kao i ostali ljudi. Pjesme, suze i povici govorili su o oslobađanju, priznavanju i na kraju usmjeravanju tih osjećaja. U crnačkoj je zajednici linija između grešnika i spašenih fluidna; grijesi onih koji idu u crkvu nisu toliko različiti od grijeha onih koji to ne čine, pa se o njima može govoriti u šali,

173kao i prijekorno. U crkvu treba ići upravo stoga što pripadate svijetu, što ste dio njega; bogati, siromašni, grešnici, spašeni, svi morate prigrliti Krista upravo stoga što imate grijehe koje valja sprati - jer ste ljudi i potreban vam je saveznik na tom teškom putu.Zbog tih sam novostečenih spoznaja - da me vjera ne priječi da mislim kritički, da se borim za društvenu i ekonomsku pravdu, niti me na bilo koji način prisiljava da se povučem iz svijeta koji poznajem i volim - napokon jednog dana mogao proći brodom crkve i biti kršten. Bio je to izbor, a ne epifanija; pitanja nisu čudesno nestala. No klečeći pred križem u južnom Chicagu, osjetio sam da me Božji duh zove. Predao sam se Njegovoj volji i posvetio se otkrivanju Njegove istine.U Senatu se o vjeri rijetko raspravlja zaoštreno. Ničija se vjerska pripadnost ne ispituje; ime Božje

gotovo da se ne spominje u raspravama. Kapelan Senata Barry Black, mudar čovjek koji poznaje svijet, bivši glavni mornarički kapelan, Afroamerikanac koji je odrastao u jednom od najgorih kvartova Baltimorea, svoje ograničene dužnosti - a to su vođenje jutarnje molitve, organiziranje dobrovoljnih sesija proučavanja Biblije i pružanje duhovnih savjeta onima koji ih zatraže - uvijek obavlja odišući toplinom i predano. Molitveni doručak srijedom potpuno je neobavezan, dvostranački i ekumenski (senator Norm Coleman, koji je Židov, trenutačno je glavni organizator s republikanske strane); oni koji dođu naizmjence biraju odlomke iz Svetog pisma i predvode raspravu. Kad čuje iskrenost, otvorenost, poniznost i dobrodušnost s kojim čak i najotvorenije religiozni senatori - kao što su Rick Santorum, Sam Brownback ili Tom Coburn - govore o svojem osobnom vjerskom putu, čovjek bi pomislio da je učinak vjere na politiku uvelike pozitivan, da sputava osobne ambicije, da je protuteža dnevnopolitičkim potrebama.Izvan zgrade Senata, međutim, rasprava o religiji i njezinoj ulozi u politici često nije nimalo uglađena. Moj republikanski protukandidat, ambasador Alan Keyes je, naprimjer, 2004. upotrijebio posve nov argument da privuče glasače pred kraj kampanje.„Krist ne bi glasovao za Baracka Obamu", objavio je g. Keyes, „jer je glasovao za ponašanje koje je nepojmljivo povezati s Kristom."To nije bio prvi put da g. Keyes daje takve izjave. Nakon što se njihov prethodni kandidat morao povući zbog nekih nezgodnih detalja vezanih uz njegov razvod, Republikanska stranka države Illinois nije se mogla odlučiti oko lokalnog kandidata, pa je odlučila taj zadatak povjeriti g. Keyesu. To što g. Keyes potječe iz Marylanda, što nikada nije živio u Illinoisu, što nikada nije dobio izbore i što su ga mnogi u nacionalnoj Republikanskoj stranci smatrali nesnošljivim, očito im nije smetalo. Jedan mi je republikanski kolega neuvijeno objasnio njihovu strategiju:174

„Našli smo konzervativnog crnca s diplomom Harvarda da se suprotstavi liberalnom crncu s diplomom Harvarda. Možda neće pobijediti, ali će ti barem skinuti tu tvoju aureolu."G. Keyesu nije uopće nedostajalo samopouzdanja. Doktorirao je na Harvardu, bio je proteže Jeane Kirkpatrick i ambasador SAD-a pri Ekonomskom i društvenom vijeću UN-a za mandata Ronalda Reagana. Široj je javnosti postao poznat po dvije kandidature za senatora države Maryland a zatim i po dva sudjelovanja u izborima za republikanskoga predsjedničkog kandidata. Potučen je do nogu sva četiri puta, ali to nije nimalo umanjilo ugled g. Keyesa u očima njegovih pristaša. Za njih je svaki izborni neuspjeh bio samo nova potvrda njegove beskompromisne odanosti konzervativnim načelima.Nije bilo sumnje da je vičan govorništvu. G. Keyes je na licu mjesta mogao održati gramatički besprijekoran govor na doslovno bilo koju temu. Politička bi ga kampanja bacala u takav zanos da bi mu se tijelo ljuljalo, čelo znojilo, prsti letjeli zrakom, a visok bi mu glas podrhtavao od emocija dok bi pozivao vjernike da se suprotstave snagama zla.Na njegovu nesreću, niti njegov intelekt, ni njegova elokvencija nisu mogli prevagnuti nad nekim nedostacima g. Keyesa kao kandidata. Za razliku od većine političara, naprimjer, on uopće ne nastoji prikriti da sam sebe smatra moralno i intelektualno superiornim ostalim ljudima. Ukočenog držanja, teatralno formalnog načina ophođenja, te teških kapaka, koji su njegovom pogledu davali izraz čovjeka koji se neprestano dosađuje - izgledao je kao križanac pentakostalnog propovjednika i Williama F. Buckleyja.Usto, samouvjerenost mu je uništila nagon za autocenzurom, koji većinu ljudi spašava od toga da neprestano upadaju u fizičke obračune. G. Keyes je govorio što god bi mu palo na um te bi tvrdoglavošću mazge slijedio bilo koju zamisao do njezina apsurdnog ekstrema. Kao da mu nije bilo dovoljno što je kasno započeo kampanju, što nije imao dovoljno sredstava i što su ga doživljavali kao političkog pustolova, g. Keyes je za samo tri mjeseca uspio uvrijediti gotovo svakoga. Sve je homoseksualce - i kćer Dicka Chaneyja - nazvao „sebičnim hedonistima" i tvrdio kako dati homoseksualcima dijete na usvajanje neizbježno dovodi do incesta. Novinare u državi Illinois nazvao je „oruđem u rukama protivnika braka i života". Meni je predbacio „stav robovlasnika" kad sam branio pravo na pobačaj i nazvao me „tvrdolinijskim, salonskim

marksistom" zato što sam podržavao opće pravo na zdravstvenu zaštitu i druge socijalne programe - da bi onda dodao kako, budući da nisam potomak robova, zapravo i nisam Afroamerikanac. U jednom je času uspio odbiti od sebe i konzervativne republikance koji su ga uposlili, preporukom - koja je možda bila zamišljena da pridobije crnačke glasove - reparacije u obliku potpunog ukidanja poreza za sve crnce s robovskim podrijetlom. („Ovo

175je katastrofa!" pisalo je u komentaru na tvrdokorno desničarskoj inter-netskoj stranici Illinois Leader. ,,A ŠTO JE S BIJELCIMA!!!")Drugim riječima, Alan Keves bio je idealan protivnik; trebao sam samo šutjeti i pripremati se za ceremoniju polaganja zakletve. Pa ipak, kako je kampanja odmicala, zavukao mi se pod kožu kao malo tko. Kad god bismo se susreli, morao sam suzbiti svoju sasvim nekršćansku potrebu da ga izvrgnem ruglu ili da mu zavrnem šiju. Jednom smo se sreli na proslavi Indijanskog dana neovisnosti i ja sam ga, da naglasim svoju poantu, kažiprstom bocnuo u prsa, gestom iz repertoara alfa-mužjaka kojom se nisam služio od srednje škole a koju je prisutna TV-ekipa, dakako, zabilježila. Iste večeri opetovano su prikazivali usporenu snimku. U naše tri prediz-borne debate, često nisam znao što da kažem, bio sam nervozan i krajnje neuobičajeno napet - što je publici (koja je g. Kevesa već ionako otpisala) uglavnom promaklo, ali je neke od mojih pristaša uznemirilo. „Zašto dopuštaš da te taj tip razbjesni?" pitali bi me. Za njih je g. Keyes bio čudak, ekstremist, te njegove argumente nije vrijedilo ni saslušati.Nisu shvaćali da sam ja g. Keyesa uzimao ozbiljno. Tvrdio je da govori u ime moje religije - i premda mi se to što sam od njega čuo nije sviđalo, morao sam priznati da mnogi vjernici dijele njegovo mišljenje.Njegova je argumentacija bila otprilike ovakva: Amerika je stvorena na dva načela: načelo bogomdane slobode i načelo kršćanske vjere. Uzastopne su liberalne vlade federalnu vlast pretvorile u slugu bezbožnog materijalizma i tako sve više ugrožavale - regulacijom, socijalističkim programima zdravstva i mirovina, zakonima o nošenju oružja, obveznom javnom školovanju i porezom na dohodak (to je prema g. Keyesu „robovski porez") - individualne slobode i tradicionalne vrednote. Liberalni suci dodatno su pridonijeli moralnoj propasti izopačenim tumačenjem Prvog amandmana: po njima on znači razdvajanje crkve i države te odobravanje raznih vrsta devijantnog ponašanja - osobito pobačaja i homoseksualizma - koje ugrožavaju obitelj. Odgovor na pitanje kako obnoviti Ameriku je, dakle, jednostavan: vratiti religiji općenito - a kršćanstvu napose - mjesto koje zaslužuje, središnje mjesto u našim javnim i privatnim životima, uskladiti zakone i vjerska shvaćanja, te drastično ograničiti zakonodavnu moć federalne vlasti na područjima koja se ne spominju u Ustavu niti u Deset Božjih zapovijedi. Drugim riječima, Alan Keyes iznio je osnovne nazore vjerske desnice u ovoj zemlji, bez ikakvih ograda, ustupaka ili isprika. Njegovo je viđenje bilo unutar sebe dosljedno i dalo je g. Keyesu sigurnost i blagoglagoljivost starozavjetnog proroka. I dok mi pobijanje njegovih argumenata u vezi Ustava i zakonske regulacije nije predstavljalo problem, njegovo me tumačenje Svetog pisma navelo da ustuknem.G. Obama tvrdi da je kršćanin, rekao bi g. Keyes, a podržava način života koji Biblija naziva izopačenim.176

G. Obama kaže da je kršćanin, ali podržava uništenje nedužnih i svetih života.Sto sam mogao odgovoriti? Da je doslovno čitanje Biblije ludost? Da g. Keyes, koji je rimokatolik, ne bi trebao poštovati Papin nauk? Ne želeći se upuštati u to, pribjegao sam uobičajenim liberalnim odgovorima - da živimo u pluralnom društvu, da ne mogu svoje vjerske nazore nametati drugima, da se natječem za senatora države Illinois, a ne za pastora države Illinois. No, dok sam to govorio, imao sam na umu implicitnu optužbu g. Keyesa - da i dalje sumnjam, da mi je vjera okaljana, da nisam pravi kršćanin.U određenom smislu, moja dvojba u vezi s g. Keyesom odražava načelnu dvojbu liberalizma

suočenog s vjerskom desnicom. Liberalizam poučava toleranciju prema vjerskim nazorima drugih ljudi, ako ta vjerovanja nisu nauštrb drugih ljudi i njihova prava da vjeruju nešto drugo. Tako dugo dok se vjerske zajednice drže po strani od politike a vjera ostaje pitanje individualne savjesti, ta tolerancija ne dolazi u pitanje.Ali religija se rijetko upražnjava u osami - organizirana religija sama je po sebi javna stvar. Vjernici se osjećaju pozvanima da rade na obraćenju gdje god mogu. Neki od njih smatraju da sekularna država promiče vrijednosti koje izravno vrijeđaju njihova uvjerenja. Neki od njih žele da društvo potvrdi i ozakoni njihove nazore.A kad se vjernici počnu aktivno baviti politikom, liberali postaju nervozni. Mi koji obnašamo državne funkcije možemo izbjegavati razgovor o religiji da ne bismo koga uvrijedili i tvrditi da su nam - bez obzira na naša osobna uvjerenja - u pitanju pobačaja i molitve u školama ruke vezane ustavnim načelima. (Stariji su katolički političari osobito oprezni, možda stoga što su sazrijevali u doba kad se Amerika uvelike pitala neće li John F. Kennedy na kraju primati zapovijedi od pape.) Neki ljevičari (ne, doduše, oni koji obnašaju državne funkcije) idu još dalje i smatraju da je religija inherentno iracionalna, netolerantna i stoga u javnom prostoru može jedino biti pogubna - uz napomenu da je konzervativcima usmjerenost vjerskog diskursa na individualno spasenje i nadzor nad privatnim moralom omogućio da ignoriraju pitanja javnog morala, kao što su siromaštvo i korporativne malverzacije.Takve strategije zaobilaženja mogu biti na korist naprednjacima kad im je protivnik Alan Keyes. Ali na duge staze, mislim da griješimo kad ne prepoznajemo moć vjere u životu američkog naroda i kad izbjegavamo ozbiljnu raspravu o tome kako pomiriti vjeru i našu modernu, pluralnu demokraciju.Za početak, to je politički loše. U Americi živi mnogo vjernika, uključujući većinu demokrata. Ako mi napustimo polje vjerskog diskursa - ako ignoriramo raspravu o tome što to znači biti dobar kršćanin,

177musliman ili Židov; ako o religiji raspravljamo samo negativno, govoreći gdje je i u kakvom obliku nepoželjna, a ne pozitivno, pitajući se što nam govori o našim obvezama prema drugima; ako izbjegavamo svetišta i vjerske programe jer smatramo da ondje nismo dobrodošli - netko drugi će popuniti prazninu, a to će vjerojatno biti ili oni čije je shvaćanje vjere isključivo ili cinici kojima je religija samo sredstvo za opravdavanje vlastitih ciljeva.Sto je još važnije, nelagoda što je kod nekih naprednjaka izaziva svaki spomen religioznosti često nas je sprečavala da se učinkovito pozabavimo moralnim aspektom važnih problema. Problem je djelomično retoričke prirode: odstranimo li s jezika sve religijske naslage, odreći ćemo se imaginarija i terminologije pomoću kojih milijuni Amerikanaca razumijevaju kako svoj osobni moral, tako i društvenu pravdu. Zamislite Lincolnov Drugi inauguralni govor bez spomena Božjeg suda ili Kingov govor Sanjam bez spomena djece Božje. Pozivanje na višu istinu pomoglo je Lincolnu i Kingu da postignu stvari koje su se doimale nemogućima i da naciju navedu da prihvati zajedničku sudbinu. Organizirana religija nema, dakako, monopol na vrlinu i nije nužno biti vjernik da bi se raspravljalo o moralu i pozivalo na opće dobro. Ali takve rasprave i takvo pozivanje, kao i spominjanje svojih bogatih vjerskih tradicija, ne bismo smjeli izbjegavati iz straha da ćemo koga uvrijediti.No, neuspjeh nas naprednjaka da dopremo do moralnih zasada naše nacije nije samo retorički. Naš nas zazor od „popovanja" navodi da previdimo ulogu koju vrijednosti i kultura imaju u rješavanju najprečih socijalnih problema.Napokon, problemi siromaštva i rasizma, zdravstvenog osiguranja i nezaposlenosti, nisu samo tehnički problemi za koje nam nedostaju detaljno razrađeni planovi. Svi su ti problemi također ukorijenjeni u socijalnim razlikama i pojedinačnoj bešćutnosti - u žudnji onih s vrha društvene ljestvice da zadrže svoje bogatstvo i status pod svaku cijenu, kao i u očaju i autodestruktivnom ponašanju onih na dnu društvene ljestvice.Rješavanje tih problema zahtijevat će promjene u politici izvršne vlasti, ali i promjene u načinu mišljenja i u ponašanju. Vjerujem da oružju nema mjesta na gradskim ulicama i da naši vođe to

moraju lobiju proizvođača oružja reći u lice. Isto tako vjerujem da se kad netko nasumice puca u masu zato što smatra da ga je netko uvrijedio radi o problemu morala. Ne samo da takav čovjek mora biti kažnjen za svoj čin; mi moramo shvatiti da je u njegovom srcu praznina koju nikakav vladin program ne može ispuniti. Vjerujem u strogu primjenu antidiskrimi-nacijskih zakona; također vjerujem da bi promjena u svijesti američkih generalnih direktora i njihova stvarna predanost različitosti daleko više doprinijela tom cilju nego bataljun advokata. Mislim da bismo više178

državnog novca trebali ulagati u školovanje siromašne djece, da bismo ih trebali informirati o metodama kontracepcije i tako nastojati spriječiti neželjene trudnoće, smanjiti broj pobačaja i postići da svako dijete dobije potrebnu ljubav i brigu. No također vjerujem da vjera djevojkama snaži osjećaj sebe, mladićima jača osjećaj odgovornosti, a svim mladim ljudima usađuje poštovanje prema činu spolne intimnosti.Ne zalažem se za to da svi naprednjaci odjednom počnu rabiti vjersku terminologiju, niti da odustanemo od borbe za institucionalne promjene u korist različitosti. Svjestan sam da je pozivanje na privatne vrline često izgovor za nedjelovanje. Uostalom, ništa nije tako prozirno kao neiskreno izražavanje vjere - recimo, političar koji dođe u crnačku crkvu u vrijeme izbora i plješće (bez osjećaja za ritam) uz gospel-zbor ili svoj suhoparan dnevnopolitički govor začini biblijskim citatima.Zalažem se za to da mi naprednjaci odbacimo neke od svojih predrasuda kako bismo prepoznali vrijednosti koje su zajedničke vjernicima i onima koji to nisu kada je riječ o smjeru moralnog i materijalnog razvoja naše zemlje. Možda bismo uvidjeli da poziv na žrtvu u korist budućih naraštaja i potreba da mislim i na tebe, a ne samo na sebe nailazi na odjek u vjerskim zajednicama diljem zemlje. Vjeru moramo shvatiti ozbiljno, ne samo zato da bismo onemogućili vjersku desnicu nego i zato da bismo sve vjernike uključili u širi projekt obnove Amerike.To se djelomično već i počelo događati. Pastori megacrkava, kao što su Rick Warren i T. D. Jakes, svoj ogroman utjecaj koriste kako bi se borili protiv teških problema kao što su SIDA, dug Trećeg svijeta i genocid u Darfuru. Jim Wallis i Tony Campolo, koji se sami nazivaju „naprednim evangelizatorima", pozivaju se na biblijsku zapovijed da se pomogne siromašnima kako bi kršćane mobilizirali u borbi protiv rezanja proračunskih izdvajanja za socijalne programa i protiv sve veće nejednakosti. Diljem zemlje, pojedine crkve, poput moje, imaju programe cjelodnevnog zbrinjavanja djece i nemoćnih, grade staračke domove i pomažu bivšim prijestupnicima da se uključe u društvo.Ali još nam mnogo posla slijedi da bismo razvili to još uvijek krhko partnerstvo vjerskog i sekularnog svijeta. Morat ćemo se izravno suočiti s nelagodom i podozrenjem s obiju strana vjerske podjele i obje će strane morati pristati na zajednička pravila suradnje.Prvi i najteži korak za neke kršćane fundamentaliste jest priznavanje kritičke uloge koju je razdvajanje crkve i države odigralo ne samo u razvoju naše demokracije nego i u žilavosti naše vjerske prakse. Suprotno tvrdnjama kršćanskih desničara koji se bune protiv tog razdvajanja, njihovi protivnici nisu nekoliko liberalnih sudaca iz šezdesetih. Njihovi protivnici su autori Povelje prava i oci današnje fundamentali-stičke crkve.

179Mnogi su od voda Američke revolucije, prije svih Franklin i Jefferson, bili deisti, ljudi koji su - vjerujući u svemogućeg Boga - dovodili u pitanje ne samo crkvene dogme nego i neke od temeljnih zasada kršćanstva (uključujući i Kristovu božansku narav). Jefferson i Madison osobito su se zalagali za, kako je to Jefferson formulirao, „zid koji razdvaja" državu od crkve, u cilju zaštite vjerske slobode svakog pojedinca, zaštite države od sektaških sukoba i zaštite organizirane religije od nepoželjnog utjecaja države.Nisu, dakako, svi Očevi utemeljitelji bili suglasni; ljudi kao što su Patrick Henry i John Adams zalagali su se za različite oblike državne intervencije u promicanju religije. No, premda su Jefferson

i Madison bili najzaslužniji za usvajanje Zakona o vjerskim slobodama u državi Virdžiniji, prema kojem su poslije uobličene vjerske klauzule u Prvom amandmanu, najučinkovitiji zagovornici razdvajanja crkve i države nisu bili ovi pristaše prosvjetiteljstva.Bili su to, naprotiv, baptisti poput velečasnog Johna Lelanda. On i drugi propovjednici pribavili su podršku koja je bila nužna da te odredbe budu ozakonjene. Učinili su to zato što su bili marginalizirani; zato što je njihov kićeni stil propovijedanja nailazio na odziv u nižim društvenim slojevima; zato što je obraćenje svih pridošlica - uključujući robove- bilo prijetnja vladajućem poretku; zato što se nisu klanjali društvenom statusu i privilegij ama; zato što su neprestano bili progonjeni i prezirani od strane dominantne Anglikanske crkve na Jugu i kongregacionalista na Sjeveru. Ne samo da su se s pravom bojali da bi državna religija mogla ugroziti opstanak vjerskih manjina u kakve su i sami spadali - vjerovali su da vitalnost vjere odumire u sprezi s državom. Riječima velečasnog Lelanda: „Samo pogreška treba podršku vlade; istina može i mora bez nje."Jeffersonova i Lelandova koncepcija vjerske slobode bila je učinkovita. Ne samo da je Amerika ostala pošteđena vjerskih sukoba koji i dalje haraju svijetom nego su se i vjerske institucije nastavile uspješno razvijati- fenomen koji neki promatrači izravno povezuju s odsustvom državne crkve, što pogoduje vjerskom eksperimentiranju i dobrovoljnom odabiru. Usto, s obzirom na sve veću raznolikost američkog stanovništva, opasnosti sektaštva nikad nisu bile veće nego danas. Štogod da smo nekad bili, više nismo samo nacija kršćana; nego i nacija Židova, nacija muslimana, nacija budista, nacija hindusa i nacija nevjernika.No pretpostavimo čak i da smo unutar svojih granica svi kršćani. čije bismo kršćanstvo poučavali u školama? Jamesa Dobsona ili Ala Sharptona? Kojim bismo se dijelovima Biblije trebali rukovoditi? Bismo li trebali slijediti Levitski zakonik, prema kojemu je ropstvo ispravno, ali je jesti rakove i školjke izopačeno? Ili Ponovljeni zakon, prema kojem treba kamenovati djecu koja odbace vjeru? Ili da se naprosto držimo180

Propovijedi na gori - koja je tako radikalna da bismo odmah morali ukinuti Ministarstvo obrane?To nas dovodi do drugog važnog pitanja - načina na koji bi vjerski nazori trebali oblikovati javnu raspravu i voditi dužnosnike. Sekularisti su svakako u krivu kad traže od vjernika da svoju religiju ostave pred vratima kad ulaze u prostor javne rasprave; ni Frederick Douglass, ni Abraham Lincoln, ni William Jennings Bryan, ni Dorothy Day, ni Martin Luther King Jr., to nisu učinili. Zapravo, veliki reformatori u američkoj povijesti većinom su bili potaknuti vjerom i koristili su jezik vjere da bi iznijeli svoje stavove. Tražiti da se „osobni moral" ne upliće u rasprave o javnim pitanjima očigledno je apsurdno; naš je zakon po definiciji kodifikacija morala i velikim je dijelom ukorijenjen u judeo-kršćanskoj tradiciji.Naša odgovorna, pluralistička demokracija zahtijeva da vjernici svoje brige prevedu u univerzalne vrijednosti, umjesto da ih izražavaju jezikom određene religije. Traži da se o njihovim zahtjevima može argumentirano raspravljati. Ako sam ja protiv pobačaja iz vjerskih razloga i tražim donošenje zakona koji će ga zabraniti, ne mogu se naprosto pozvati na crkveni nauk i Božju volju i očekivati da time uvjerim druge da se slože sa mnom. Ako želim da me saslušaju, moram objasniti zašto je pobačaj protivan načelima koja su razumljiva ljudima bilo koje vjere, pa i onima koji uopće ne vjeruju.Za one koji, poput mnogih fundamentalista, vjeruju u nepogrešivost Biblije, takva su pravila ponašanja samo još jedan dokaz tiranije sekularnog i materijalnog nad svetim i vječnim. Ali u pluralnoj je demokraciji to jedina mogućnost. Gotovo po definiciji, vjera i razum djeluju u različitim sferama i tiču se drugačijih načina otkrivanja istine. Razum i znanost polaze od sakupljanja znanja temeljenog na onome što se može dokazati. Religija se, naprotiv, temelji na istinama koje se ne mogu dokazati na taj način - na „vjeri u ono što nije vidljivo". Kad nastavnici tvrde da kreaci-onizam ne spada u škole, time tvrde da je znanstveno znanje superiorno vjerskom uvidu. Naprosto tvrde da različiti putevi do spoznaje traže različita pravila i da ta pravila nisu

međusobno zamjenjiva.Politika nije znanost i odveć često ne ovisi o razumu. Ali u pluralnoj demokraciji vrijede te iste razlike. Politika, poput znanosti, ovsi o našoj sposobnosti da jedni druge uvjerimo u zajedničke ciljeve na temelju zajedničke zbilje. Usto, politika (za razliku od znanosti) uključuje kompromis, umijeće mogućeg. Na dubinskoj razini, religija ne dopušta kompromis. Ustraje na nemogućem. Ako Bog nešto zahtijeva, vjernici trebaju živjeti u skladu s tim zahtjevom, bez obzira na posljedice. Temeljiti život na tako beskompromisnoj predanosti može biti uzvišeno; temeljiti političke odluke na takvoj predanosti bilo bi opasno.Priča o Abrahamu i Izaku pruža jednostavan, ali snažan primjer. Prema Bibliji, Abrahamu je Bog naredio da svog jedinog sina Izaka, kojeg

181voli, prinese na žrtvu. Abraham bez pogovora odvodi Izaka na vrh brda, veže ga na oltar, podiže nož, spreman izvršiti Božju zapovijed.Naravno, znamo sretan završetak - Bog šalje anđela koji intervenira u zadnji čas. Abraham je položio Božji test odanosti. Postaje uzor vjernosti Bogu, a njegova je velika vjera nagrađena kroz buduće naraštaje. A ipak, da bilo tko od nas vidi nekog suvremenog Abrahama kako podiže nož na krovu stambene zgrade, pozvao bi policiju; svatko od nas napao bi toga čovjeka da ga spriječi; čak i da u zadnji čas spusti nož, očekivali bismo da socijalna služba oduzme Abrahamu skrbništvo nad Izakom i da ga optuži za zlostavljanje. Učinili bismo to zato što se Bog ne javlja svima nama u istom času. Ne čujemo ono što Abraham čuje, ne vidimo ono što Abraham vidi, koliko god to istinito bilo. Zato je najbolje da djelujemo u skladu s onim što možemo svi razumjeti, prihvaćajući da će dio onoga što kao pojedinci ili vjerske zajednice znamo da je istinito, biti istinito samo za nas.Napokon, pomirenje vjere i demokratskog pluralizma zahtijeva i osjećaj za mjeru. Religijska doktrina to u određenoj mjeri priznaje jer čak i oni koji Bibliju drže nepogrešivom razlikuju u Svetom pismu dijelove koji su temelj kršćanske vjere - Deset zapovijedi, recimo, ili vjera u božansku narav Krista - od nekih drugih dijelova, koji su u većoj mjeri kulturno specifični i mogu se slobodnije tumačiti kako bi se uskladili s modernim načinom života. Amerikanci to intuitivno razumiju, i zato većina katolika rabi kontracepciju a neki od protivnika homoseksualnih brakova također se protive donošenju ustavnog amandmana koji bi ih zabranio. Vjerski vođe ne moraju slijediti tu mudrost kad se obraćaju svojoj pastvi, ali trebalo bi da su je svjesni kad se bave politikom.Ako je pitanje mjere ključno za kršćanski aktivizam, onda ono mora biti ključno i za one koji nadziru granicu koja razdvaja crkvu od države. Nije svaki spomen Boga u javnom prostoru podrivanje zida koji ih razdvaja, kao što nam je Vrhovni sud mnogo puta dao do znanja, presudan je kontekst. Nije izvjesno da se djeca koja izgovaraju Zakletvu vjernosti osjećaju potlačenom zato što mrmljaju sintagmu „pred Bogom"; ja se nisam tako osjećao. Dopustiti da se u prostorijama škole sastaju dobrovoljne skupine za molitvu ne bi trebalo predstavljati prijetnju, kao što ni sastanci republikanskog kluba u istim prostorijama ne bi trebali biti prijetnja demokratima. Postoje i vjerski programi za bivše prijestupnike i ovisnike koji nude jedinstveno moćan način rješavanja problema i koji stoga valja u precizno definiranim okvirima podržati.Ta načelna pravila za raspravu o vjeri u demokraciji nisu sveobuhvatna. Bilo bi korisno, naprimjer, kad bi se u raspravama o religiji - kao i u demokratskim raspravama općenito - oduprli napasti da pripisujemo lošu vjeru svima onima koji se ne slažu s nama. Prosuđujući uvjerljivost pojedinih argumenata u vezi s moralom, trebalo bi obratiti pozornost182

na moguće nedosljednosti u njihovoj primjeni. Općenito govoreći, spremniji sam saslušati one koje bestidnost beskućništva razbješnjuje jednako kao i bestidnost glazbenih spotova. Moramo također shvatiti da predmet naše rasprave ponekad nije toliko što je ispravno, koliko tko je taj tko na kraju donosi odluku - je li bolje da država silom nameće naše vrijednosti, ili je to bolje prepustiti individualnoj savjesti i (uvijek donekle promjenjivim) društvenim normama.

Dakako, čak niti stroga primjena ovih načela neće riješiti svaki spor. Spremnost mnogih protivnika pobačaja da naprave izuzetak u slučajevima silovanja i incesta ukazuje na spremnost da se načelo prilagodi praktičnim zahtjevima; spremnost čak i najzagriženijih zastupnika prava na izbor da prihvate ograničenja mogućnosti pobačaja u odmakloj trudnoći dokazuje svijest o tome da fetus nije samo dio tijela i da je društvo zainteresirano za njegov razvoj. No, ipak, svaka rasprava između onih koji vjeruju da život počinje začećem i onih za koje je fetus produžetak ženina tijela sve dok nije rođen, ubrzo stiže do točke na kojoj je kompromis nemoguć. Kad rasprava dođe do te točke, možemo se jedino nastojati pobrinuti da njezin politički ishod ne odredi nasilje i zastrašivanje, nego uvjeravanje - te barem dio svoje energije usmjeriti na smanjenje broja neželjenih trudnoća pomoću obrazovanja mladih kada je riječ kako o kontracepciji, tako i apstinenciji, a također i na rješavanje problema pomoću široko prihvaćenih i dokazano djelotvornih strategija, kao što je usvajanje.Mnogi su kršćani u pitanju homoseksualnih brakova jednako beskompromisni. To me zabrinjava, osobito u društvu u kojem kršćani i kršćan-ke mogu počiniti preljub i na druge se načine ogriješiti protiv svoje vjere bez ikakve zakonske sankcije. Odveć često sam u crkvi čuo pastora kako se na jeftin način obrušava na homoseksualce: „Adam je živio s Evom, a ne Perom!" uzviknuo bi, obično kad mu propovijed baš ne bi išla. Vjerujem da američko društvo može naći poseban prostor za zajednicu muškarca i žene kao najčešće jedinice za odgoj djece u svim kulturama svijeta. Protivim se tome da država američkim građanima uskrati građansku zajednicu koja osigurava jednaka prava na takve temeljne stvari kao što je posjet u bolnici ili zdravstveno osiguranje samo zbog toga što vole osobe istog spola - kao što ne pristajem na tumačenje Biblije prema kojem je neki opskurni redak u Poslanici Rimljanima važniji za definiciju kršćanstva od Propovijedi na gori.Možda sam osjetljiv na tu temu zato što sam vidio koliku je patnju izazvao moj vlastiti nehaj. Prije no što sam izabran, usred rasprava s g. Kevesom, primio sam telefonsku poruku od jedne od svojih najvjernijih pristaša, žene koja je vlasnica male tvrtke, majka, ozbiljna i velikodušna osoba. Ona je također bila i lezbijka, koja je već deset godina živjela u monogamnoj vezi. -Znala je kad me je odlučila podržati da se protivim istospolnim

183brakovima, ali je čula i kako tvrdim da je, s obzirom da nije postignut nikakav konsenzus, inzistiranje na pitanju braka zapravo odvraćanje pozornosti od drugih, lakše provedivih mjera za suzbijanje diskriminacije homoseksualaca. Poruku mi je poslala jer je čula kako u razgovoru na radiju svoje stajalište o ovom pitanju objašnjavam svojom vjerskom pripadnošću. Rekla je da su je moje riječi povrijedile; smatrala je da uvođenjem religije sugeriram kako su ona i drugi poput nje na neki način loši ljudi.Loše sam se osjećao zbog toga, što sam joj i rekao kad sam je nazvao. Razgovarajući s njom, postao sam svjestan kako - bez obzira na to koliko kršćani koji se protive homoseksualnosti tvrde da mrze grijeh, ali vole grešnike - takav sud nanosi bol dobrim ljudima, ljudima koje je Bog stvorio na svoju sliku i priliku i koji često priležnije slijede Kristov nauk nego oni koji ih osuđuju. Postao sam svjestan da je moja dužnost, ne samo kao izabranog dužnosnika u pluralističkom društvu nego i kao kršćanina, ostati otvoren prema mogućnosti da griješim u svojoj nespremnosti da podržim istospolne brakove, upravo kao što ne smatram da je moja podrška pravu na pobačaj izraz moje nepogrešivosti. Priznajem da sam bio pod utjecajem društvenih predrasuda i sklonosti koje sam pripisivao Bogu; shvaćam da Isusov poziv da volimo jedni druge možda traži drukčiji zaključak i da će možda budućnost pokazati da sam na pogrešnoj strani. Ne vjerujem da sam zbog tih sumnji loš kršćanin. Mislim da pokazuje da sam ljudsko biće, s ograničenim uvidom u Božje namjere i stoga podložan grijehu. Kad čitam Bibliju, činim to u vjeri da to nije statičan tekst nego Živa riječ i da moram neprestano biti otvoren novim otkrivenjima - dolazila ona od prijateljice lezbijke ili od liječnika koji se protivi pobačaju.To ne znači da je moja vjera slaba. U neke sam stvari apsolutno siguran - Zlatno pravilo, potreba da se suprotstavimo okrutnosti u svim oblicima, vrijednost ljubavi i milosrđa, poniznosti i milosti.To sam shvatio prije dvije godine kad sam letio u Birmingham, u državi Alabama, kako bih održao govor na tamošnjem Institutu za građanska prava. Institut je preko puta baptističke crkve u 16. ulici,

gdje je 1963. četvero male djece - Addie Mae Collins, Carole Robertson, Cynthia Wesley i Denise McNair - izgubilo život kad je za vrijeme vjeronauka eksplodirala bomba koju su podmetnuli bijeli rasisti. Neposredno prije svoga govora posjetio sam crkvu. Mladi pastor i nekoliko đakona koji su me dočekali na vratima pokazali su mi još uvijek vidljiv trag eksplozije duž zida. Vidio sam da sat u dnu crkve i dalje stoji i pokazuje vrijeme eksplozije, 10.22. Gledao sam slike četiriju djevojčica. Nakon obilaska pastor, đakoni i ja primili smo se za ruke i pomolili u svetištu. Zatim su me ostavili da u miru razmislim sjedeći u klupi. Kako je bilo tim roditeljima prije četrdeset godina kojima je njihove voljene kćerkice184

otelo takvo podlo i bezočno nasilje? Kako su mogli podnijeti bol, osim čvrsto vjerujući da postoji viša svrha ubojstva njihove djece, da njihov nemjerljiv gubitak ima neki smisao? Ti će roditelji vidjeti ožalošćene kako pristižu iz svih krajeva zemlje, pročitati izraze sućuti sa svih strana svijeta, gledati kako Lyndon Johnson na nacionalnoj televiziji kaže kako je došlo vrijeme da nadvladamo i doživjeti da Kongres 1964. konačno donese Zakon o građanskim pravima. Prijatelji i nepoznati ljudi uvjera-vat će ih da njihove kćeri nisu umrle uzalud - da su probudile savjest nacije i pomogle osloboditi ljude; da je bomba srušila branu kako bi pravda potekla kao moćna bujica. Pa, ipak, je li vas sve to moglo utješiti u vašoj boli, spriječiti vas da ne poludite od vječnog bijesa - ako niste znali da vam je dijete otišlo na bolje mjesto?Pomislio sam na svoju majku i njezine posljednje dane, kad joj se rak raširio tijelom i kad je postalo jasno da više nema povratka. Za vrijeme bolesti priznala mi je da nije spremna umrijeti; iznenadilo ju je kako se sve naglo zbilo, osjećala je da ju je fizički svijet koji je toliko voljela iznevjerio, izdao. Premda se hrabro borila, dostojanstveno trpeći bol i kemo-terapiju sve do samog kraja, često sam u njezinim očima opazio bljesak straha. Mislim da je to više nego strah od boli ili od nepoznatog bio strah od usamljenosti u smrti - spoznaja da na tom posljednjem putovanju, u toj posljednjoj pustolovini, neće imati s kim podijeliti svoja iskustva, da neće biti nikoga s kim bi se mogla čuditi sposobnosti tijela da samo sebi nanosi bol, s kim bi se mogla smijati apsurdnosti života kad srce počne popuštati a pljuvačne žlijezde otkazivati.Te su mi misli bile u glavi kad sam izišao iz crkve i dok sam držao govor. Te sam večeri, kod kuće u Chicagu, sjedeći za večerom, promatrao kako se moje kćeri Malia i Sasha smiju i zadirkuju i kako odbijaju jesti mahune prije no što će ih majka potjerati na kupanje. Perući suđe, zamišljao sam ih kako odrastaju i osjetio bol što ga svaki roditelj osjeti prije ili poslije, onu žudnju za posjedovanjem svakog trenutka prisutnosti svoga djeteta - da svaka njihova gesta, svaki pogled na njihove kovrče i svaki dodir njihovih prstića budu zauvijek sačuvani. Sjetio sam se kako me Sasha jednom pitala što se događa kad umremo - „Tata, ja ne želim umrijeti", dodala je odlučno. Zagrlio sam je i rekao: „Imaš još puno, puno vremena prije no što budeš morala o tome razmišljati", što ju je izgleda zadovoljilo. Pitao sam se nisam li joj trebao reći istinu, da ne znam što se događa kad umremo, kao što ne znam gdje se nalazi duša, ni što je postojalo prije Velikog praska. No, uspinjući se stubama, znao sam čemu se nadam - da je moja majka zajedno s one četiri male djevojčice, da ih na neki način može zagrliti i podijeliti s njima radost duha.Znam da sam te večeri, spremajući svoje kćeri na spavanje, opazio djelić nebesa.185Sedmo poglavljeRasaPogreb je bio održan u velikoj crkvi, sjajnoj geometrijskoj strukturi koja se prostire na deset lijepo uređenih rala. Izgradnja je navodno koštala 35 milijuna dolara i to se vidjelo - sala za bankete, konferencij-ski centar, parkiralište za 1200 automobila, najnoviji sustav ozvučenja, televizijski studio s digitalnom montažom.Unutar crkve skupilo se već oko četiristo žalobnika, većinom Afroamerikanaca, uglavnom visoko školovanih: liječnici, pravnici, ekonomisti, nastavnici i burzovni mešetari. Na podiju senatori, guverneri i industrijski moćnici izmiješani s crnačkim vođama, kao što su Jesse Jackson, John Lewis, Al Sharpton i T. D. Jakes.

Vani, na lijepom listopadskom suncu, tisuće ljudi duž ulica: stariji parovi, muškarci koji stoje sami, mlade žene s kolicima; poneko mahne kolonama automobila koje povremeno prolaze, ostali stoje u tihoj kontemplaciji - svi čekaju da odaju posljednje poštovanje sitnoj sijedoj ženi koja leži na odru.Zbor pjeva. Pastor izgovara uvodnu molitvu. Bivši predsjednik Bili Clinton ustaje da bi opisao kako se kao bijeli dječak na Jugu osjećao vozeći se autobusima u kojima su crnci morali sjediti isključivo straga, kako je pokret za građanska prava koji je Rosa Parks pomogla pokrenuti njega i njegove bijele susjede oslobodio njihove vlastite bigotnosti. Clintonova opuštenost pred crnačkom publikom, njihova očita naklonost prema njemu, govorili su o izmirenju, o praštanju, o djelomičnom zarastanju bolnih rana prošlosti.Po mnogo čemu moglo se vidjeti kako on, bivši vođa slobodnog svijeta i sin Juga, priznaje svoj dug crnoj švelji, prikladan izraz poštovanja naslijeđu Rose Parks. Veličanstvena crkva, mnoštvo crnačkih dužnosnika, činjenica da su mnogi prisutni dobrostojeći, moja vlastita nazočnost na pozornici u svojstvu senatora Sjedinjenih Država - sve je to posljedica onoga prosinačkog dana godine 1955. kada je gđa Parks postojano i dostojanstveno odbila ustati sa svog mjesta u prednjem dijelu autobusa. Odajući počast Rosi Parks odavali smo počast i drugima, tisućama žena, muškaraca i djece diljem Juga, čija imena nisu ušla u udžbenike povijesti,186

čije su priče nestale u vrtlozima vremena, ali koji su svojom hrabrošću i čašću pomogli oslobođenju svih crnih ljudi.Pa ipak, slušajući bivšeg predsjednika i niz govornika nakon njega, stalno sam se u mislima vraćao na prizore razaranja koji su dominirali vijestima pred samo dva mjeseca, kad je uragan Katrina poharao New Orleans. Prizore mladih majki kako plaču i preklinju pred sportskom dvoranom u New Orleansu, s dječicom mlitavo ovješenom o bokovima, starih žena u kolicima, glava zabačenih zbog vrućine, osušenih nogu izloženih ispod prljavih halja. Prizor usamljenog dječaka kojeg je netko položio kraj zida, nepokretnog ispod slabašne deke. Prizore mladića golih do pojasa kako s mukom napreduju kroz prljavu vodu, ruku punih stvari koje su uspjeli zgrabiti iz obližnjih trgovina, sa žarom kaosa u očima.Kad je uragan napao, bio sam izvan zemlje, vraćao sam se iz Rusije. No, tjedan dana nakon tragedije došao sam u Houston da se pridružim Billu i Hillary Clinton, kao i Georgeu H.W. Bushu i njegovoj supruzi Barbari kako bismo najavili početak prikupljanja novca za žrtve uragana pred dvadeset i pet tisuća evakuiranih, smještenih u hjustonskom astro-domu.Grad Houston dao je sve od sebe da osigura smještaj tolikim ljudima, da im uz pomoć Crvenog križa i organizacije FEMA pribavi hranu, odjeću, krov nad glavom i zdravstvenu njegu. No, dok smo hodali između poljskih ležaja, rukovali se s izbjeglicama, igrali se s djecom, slušali njihove priče - bilo je očito da su mnogi od tih ljudi napušteni davno prije no što je njihove domove poharao uragan. Izrazi njihovih lica mogli su se vidjeti u osiromašenim četvrtima bilo kojeg američkoga grada; bila su to lica crnačke neimaštine - lica nezaposlenih i onih čiji je posao neizvjestan, bolesnih i onih koji će se uskoro razboljeti, lica bespomoćnih i starih. Mlada je majka govorila kako je svoju djecu predala u autobus pun nepoznatih ljudi. Stari ljudi bez ikakva osiguranja i bez obitelji koja bi se brinula o njima mirno su opisivali domove koje su izgubili. Skupina mladića tvrdila je kako su ljudi koji žele iz New Orleansa protjerati crnce digli nasipe u zrak. Visoka, ispijena žena, u prevelikoj majici, ispaćena izraza lica, uhvatila me je za ruku i povukla prema sebi.„Prije oluje nismo imali ništ'", prošaptala je. „Sad imamo manje neg' ništ'."Sljedećih sam dana, po povratku u Washington, telefonirao na sve strane nastojeći pribaviti potrepštine i donacije. Na sastancima senatora Demokratske stranke raspravljali smo o mogućim zakonskim mjerama. Na jutarnjim sam TV-vijestima odbacio tvrdnju kako je vlada reagirala sporo jer su žrtve uragana crnci. „Nesposobnost ne razlikuje rase", rekao sam - ali sam također ustvrdio da je vladino neadekvatno planiranje ukazivalo na nezainteresiranost i nebrigu za probleme neimaštine u velikimODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA187

gradovima. Jednog smo se poslijepodneva zajedno s republikanskim senatorima okupili da bismo čuli povjerljivi izvještaje Busheve vlade o federalnoj reakciji na krizu. Bili su prisutni gotovo svi članovi kabineta, kao i zapovjednik glavnog stožera. Ministri Chertoff, Rumsfeld i ostali čitav su sat sjali samopouzdanjem - ne pokazujući ni tračak grizodušja - dok su recitirali koliko je evakuacija obavljeno, koliko vojnih porcija podijeljeno, koliko pripadnika Nacionalne garde raspoređeno. Nekoliko večeri poslije gledali smo predsjednika Busha kako na onom zlokobnom, reflektorima obasjanom trgu priznaje da je tragedija iznijela na vidjelo nasljeđe rasne nepravde i objavljuje da će New Orleans ponovno stati na noge.A sada sjedim na pogrebu Rose Parks, gotovo dva mjeseca nakon oluje, nakon bijesa i srama što su ga Amerikanci diljem zemlje osjetili za vrijeme krize, nakon govora i elektronskih poruka i memoranduma i sastanaka u Senatu, nakon posebnih televizijskih emisija i eseja i novinskih prikaza - i kao da se ništa nije dogodilo. Automobili su i dalje na krovovima. Tijela se još uvijek pronalaze. čuju se priče kako velike građevinske tvrtke sklapaju ugovore u vrijednosti nekoliko stotina milijuna dolara, zaobilazeći zakone o afirmativnoj akciji i minimalnim plaćama i unajmljujući ilegalne useljenike kako bi smanjili troškove. Osjećaj da je nacija dosegla trenutak preobrazbe - da joj je nakon dugog sna proradila savjest i da će se posvetiti borbi protiv neimaštine - ubrzo je zamro.Umjesto toga, sjedili smo u crkvi, slavili Rosu Parks, prisjećali se prošlih uspjeha, ukopani u nostalgiji. Pokrenut je postupak da se gđi Parks podigne spomenik pod kupolom Capitola. Njezin će se lik naći na poštanskoj marki, mnoge će ulice, škole i knjižnice diljem Amerike nesumnjivo biti nazvane njenim imenom. Pitao sam se što bi Rosa Parks rekla na sve to, mogu li marke i kipovi prizvati njezin duh ili bi odavanje poštovanja njezinoj uspomeni tražilo nešto više.Mislio sam na ono što mi je šapnula ona žena u Houstonu i pitao se kako će nam suditi nakon što brana popusti.Kad se ljudi upoznaju sa mnom, ponekad mi citiraju riječi iz govora što sam ga održao na nacionalnoj konvenciji Demokratske stanke 2004., koje su, čini se, ostavile dojam: „Ne postoji crna Amerika, ni bijela Amerika, ni hispanska Amerika, ni azijska Amerika - samo Sjedinjene Američke Države." čini se da za te ljude ova moja izjava izražava viziju Amerike oslobođene nasljeđa rasizma i ropstva, logora za Japance i Meksikance, napetosti na radnim mjestima i sukoba kultura - Amerike koja ispunjava obećanje dr. Kinga da nećemo biti prosuđivani po boji kože, nego po svom karakteru.U određenom smislu, ja moram vjerovati u tu viziju Amerike. Otac mi je crnac, a majka bjelkinja, rođen sam u rasnoj mješavini Havaja, moja je sestra poluindonežanka, ali je obično smatraju Meksikankom ili188

Portorikankom, moj šogor i nećakinja podrijetlom su Kinezi, neki moji krvni rođaci sliče Margaret Thatcher, a neki bi mogli biti Bernie Mac, pa su nam obiteljska okupljanja za Božić nalik na zasjedanje Generalne skupštine UN-a - zbog svega toga nikad nisam ni mogao inzistirati na rasnoj pripadnosti, niti se smatrati vrijednim jer pripadam određenom plemenu.Usto, vjerujem da je istinski duh Amerike njezina sposobnost da apsorbira pridošlice, da od raznovrsnog materijala pristiglog na naše obale oblikuje nacionalni identitet. U tome nam pomaže Ustav, koji - usprkos istočnom grijehu robovlasništva - u svojoj srži sadrži ideju jednakog statusa građana pred zakonom; i ekonomski sustav koji, više no bilo koji drugi, svim došljacima nudi mogućnost, bez obzira na status, čin ili titulu. Dakako, rasizam i primitivni nacionalizam neprestano su podrivali ove ideale; moćni i privilegirani često su iskorištavali ili poticali predrasude da bi postigli svoje ciljeve. Ali u rukama reformatora, od Tubmana, preko Douglassa i Chaveza, do Kinga, ti su ideali jednakosti oblikovali naše razumijevanje samih sebe i omogućili nam da stvorimo multikulturnu naciju kakve nema nigdje drugdje.Napokon, te moje riječi opisuju demografsku budućnost Amerike. Teksas, Kalifornija, Novi Meksiko, Havaji i distrikt Columbije već su sada većinski manjinske. U još dvanaest država hispanska, crnačka, i/ili azijska populacija čini trećinu stanovništva. Latinoamerikanaca ima 42

milijuna i demografska su skupina koja se najbrže povećava, kojoj pripada pola prirasta stanovništva u 2004. i 2005.; iako je broj Amerikanaca azijskog podrijetla manji, on također ubrzano raste i očekuje se da će se povećati za 200 posto u sljedećih 45 godina. Koju godinu nakon 2050., stručnjaci predviđaju, Amerika više neće biti zemlja s većinskim bjelač-kim stanovništvom - posljedice te činjenice za našu ekonomiju, politiku i kulturu još ne možemo predvidjeti.Pa ipak, kad čujem komentare koji moj govor tumače kao da sam rekao da smo postigli „postrasnu politiku" ili da živimo u društvu u kojem rasne razlike nemaju značaja, ne mogu se složiti. Reći da smo jedan narod ne znači da rasa više nije važna - da je bitka za jednakost dobivena, ili da su manjine danas u ovoj zemlji same krive za svoje probleme. Znamo statističke podatke: s obzirom na skoro svaki socioekonomski pokazatelj, od smrtnosti dojenčadi i očekivanoga životnog vijeka do zaposlenosti i stanovanja, crnačka i latino populacija i dalje daleko zaostaju za bijelcima. U upravnim odborima diljem Amerike manjine su i dalje takoreći nezastupljene; u Senatu Sjedinjenih Država, samo su tri Latinoamerikanca i dva Azijca (oba s Havaja), a ja sam, u trenutku kad ovo pišem, jedini Afroamerikanac. Reći da to nije posljedica naših rasnih stavova znači biti slijep na povijest i iskustvo - i osloboditi se odgovornosti za ispravljanje takvog stanja.ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA189Iako moje odrastanje nije tipično iskustvo većine Afroamerikanaca - te iako, zahvaljujući sreći i okolnostima, sada zauzimam položaj koji me štiti od većine neprilika s kojima se suočava prosječan crnac - mogu navesti uobičajen niz sitnih podmetanja što sam ih doživio u svojih 45 godina: zaštitari koji me prate dok kupujem u supermarketu, bijeli parovi koji mi bacaju ključeve svog automobila dok stojim ispred restorana, policijski automobil koji me zaustavlja bez očitog razloga. Znam što znači kad ti ljudi govore da nešto ne možeš zbog boje svoje kože, poznajem gorak okus progutanoga gnjeva. Znam također da Michelle i ja moramo neprestano nadzirati što naše kćeri mogu čuti - na televiziji ili u nekoj pjesmi ili od prijatelja ili na ulici - o tome što svijet misli tko su one i kakve bi trebale biti.Misliti jasno o rasi znači vidjeti svijet na razdijeljenom ekranu - gledati u Ameriku kakvu želimo, a istodobno vidjeti bez uljepšavanja Ameriku kakva jest, priznati grijehe prošlosti i izazove sadašnjosti, a pritom izbjeći cinizam i očajanje. Za svog sam života svjedočio dubinskoj promjeni rasnih odnosa. Osjetio sam je kao što se osjeća promjena temperature. Kad čujem da neki pripadnici crnačke zajednice negiraju te promjene, pomislim kako to ne samo da vrijeđa one koji su se borili za nas nego nam oduzima mogućnost da dovršimo njihov posao. No, koliko god smatrao da su se stvari popravile, svjestan sam da bolje nije i dovoljno.Moja kampanja za Senat upućuje na neke od promjena do kojih je došlo i u bijeloj i u crnoj zajednici države Illinois u proteklih 25 godina. U vrijeme moje kandidature u državi Illinois bilo je već više crnaca na državnim položajima, uključujući državnog revizora i državnog tužitelja (Roland Burris), senatoricu Sjedinjenih Država (Carol Moseley Braun), i državnog tajnika Jesseja Whitea, koji je bio glavni pribavljač glasova u toj državi prije samo dvije godine. Zbog njihovih uspjeha moja kandidatura nije predstavljala novost - možda nisam bio favorit, ali moja rasna pripadnost nije bila faktor koji bi isključivao tu mogućnost.Dapače, vrsta glasača koja mi se na kraju priklonila nije odgovarala raširenim pretpostavkama. Na dan kad sam objavio svoju kandidaturu za Senat, naprimjer, tri su mi bijela senatora iz Illinosia došla pružiti podršku. Nisu bili vrsta ljudi koje u Chicagu zovemo „jezerskim liberalima" - tj. demokrati kojima se republikanci vole rugati jer voze volvo, vole kavu s mlijekom, piju bijelo vino i podržavaju izgubljene slučajeve kao što sam ja. Naprotiv, bila su to tri sredovječna pripadnika radničke klase - Terry Link iz okruga Lake, Denny Jacobs iz okruga Quad Cities i Larry Walsh iz okruga Will. Dakle, zastupali su prigradske sredine u kojima uglavnom žive bijelci, pripadnici radničke klase.Nije bilo naodmet što su me dobro poznavali; sva smo četvorica prethodnih sedam godina služili u Springfieldu i jednom tjedno kartali smo190

poker. Sva trojica su se ponosila svojom neovisnošću, te su bili spremni podržati me, iako se od njih očekivalo da stanu iza favoriziranih bijelih kandidata.No, nisu mi pružili podršku samo iz osobnih razloga (iako moje čvrsto prijateljstvo s njima - a sva su trojica odrasli u sredinama i vremenima u kojima netrpeljivost prema crncima nije bila nikakva rijetkost - govori dosta o evoluciji rasnih odnosa). Senatori Link, Jacobs i Walsh okorjeli su, iskusni političari; zasigurno mi nije bilo u interesu podržavati gubitnike, niti su bili ljudi koji bi ugrozitli svoj položaj. Sva su trojica smatrali da ću „proći" u njihovim izbornim jedinicama kad me njihovi birači upoznaju i naviknu se na moje ime.Nisu to odlučili naslijepo. Sedam su me godina promatrali u odnosima s njihovim biračima, u glavnom gradu ili u njihovim izbornim jedinicama. Vidjeli su da bijele majke žele da se njihova djeca slikaju sa mnom i da mi bijeli veterani Drugoga svjetskog rata pružaju ruku nakon govora na konvenciji. Osjetili su ono što sam ja znao iz svoga životnog iskustva: kakve god predrasude bijeli Amerikanci i dalje imali, ogromna većina njih je danas spremna - ako im se pruži prilika - prosuđivati ljude po drugim odlikama, a ne po boji kože.To ne znači da su predrasude nestale. Nitko od nas - bili mi crnci, bijelci, Latinoamerikanci ili Azijci - nije imun na stereotipe koje naša kultura i dalje njeguje, osobito stereotipe o crnačkoj sklonosti kriminalu, o crnačkoj inteligenciji ili o crnačkom odnosu prema radu. Općenito uzevši, pripadnici svake manjinske skupine i dalje se procjenjuju po stupnju asimiliranosti - u kojoj mjeri njihov govor, odjeća i ponašanje odgovaraju standardima dominantne bijele kulture. Sto više odstupaju od tih izvanjskih mjerila, to su više podložni negativnom stereotipizi-ranju. Premda internacionalizacija antidiskriminacijskih odredbi kroz protekla tri desetljeća - da ne spominjem običnu pristojnost - većinu bijelaca priječi da svjesno postupaju u skladu s tim stereotipima u svakodnevnom ophođenju s pripadnicima drugih rasa, nerealno je očekivati kako ti stereotipi nemaju kumulativan učinak na često brzinski donesenu odluku o zapošljavanju ili promicanju, na to koga se uhićuje ili kazneno goni, na procjenu mušterije koja je upravo ušla u vašu trgovinu ili na demografsku sliku škole vašeg djeteta.Tvrdim, međutim, da su u današnjoj Americi te predrasude mnogo slabije nego što su bile prije te ih je stoga moguće pobijati. Mladi crnac na ulici može prestrašiti bijeli par, no ispostavi li se da je prijatelj njihovog sina, pozvat će ga na večeru. Crnac će možda imati problema naći taksi kasno navečer, ali ako je kompjutorski stručnjak, Microsoft će ga zaposliti bez razmišljanja.Ne mogu dokazati ove tvrdnje; ankete o rasnim pitanjima poznate su po svojoj nepouzdanosti. A čak i ako sam u pravu, to je slaba utjeha

191mnogim manjinama. Napokon, provoditi život pobijajući stereotipe može biti zamorno. To je dodatna otegotna okolnost o kojoj pripadnici mnogih manjina, osobito Afroamerikanci, često govore - osjećaj da smo u očima Amerike kao skupina problematični, da se kao pojedinci moramo dokazivati iz dana u dan, da se rijetko vjeruje da smo nedužni dok se ne dokaže suprotno i da nam se uglavnom ne dopušta pravo na pogrešku. U takvom svijetu crno se dijete mora boriti s dodatnim oklijevanjem stojeći na vratima uglavnom bijelog razreda prvog dana škole; žena latino podrijetla mora se nositi s dodatnim sumnjama u sebe kad ide na razgovor za posao u pretežno bijeloj firmi.Najviše od svega, treba se oduprijeti iskušenju da se odustane od borbe. Rijetke se manjine mogu potpuno izolirati od bjelačkog društva - a svakako ne na način na koji bijelci mogu uspješno izbjegavati dodir s drugim rasama. Ali pripadnici manjina mogu psihološki navući zavjese kako bi se zaštitili predmnijevajući najgore. „Zašto da se trudim da razuvjerim bijelce u njihovu neznanju o nama?" rekli su mi neki crnci. „Nastojimo već tristo godina, a rezultata nema."Moj je odgovor da je alternativa predaja - ono što je bilo umjesto onoga što može biti.Moje senatorsko iskustvu smatram osobito vrijednim jer je doprinijelo promjeni mojih razmišljanja o rasnim stavovima. Za vrijeme kampanje sam, recimo, putovao s Dickom Durbinom, dugogodišnjim senatorom države Illinois, kroz 39 gradova na jugu države. Jedan od tih gradova bio je i Cairo, na samom jugu države, gdje se susreću rijeke Mississippi i Ohio, grad koji je kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih postao poznat kao poprište najgorega rasnog nasilja izvan Juga

SAD-a. Dick je tada prvi put bio u Cairu: kao mladi odvjetnik u službi viceguvernera Paula Simona, poslan je da istraži mogućnosti za smanjivanje napetosti. Dok smo se vozili u Cairo, Dick se prisjećao prijašnjeg posjeta: kako su ga po dolasku upozorili da ne koristi telefon u motelu jer je telefonist član Vijeća bijelih građana; kako su bijelci vlasnici trgovina radije zatvorili svoje radnje nego da popuste pred zahtjevima da zaposle crnce; kako su mu crnci pričali o svojim pokušajima da integriraju škole, o svojim strahovima i frustracijama, o linčevima, samoubojstvima u zatvorima, pucnjavama i pobunama.Kad smo stigli u Cairo, nisam znao što očekivati. Iako je bio dan, grad je izgledao napušten, samo je nekoliko trgovina na glavnoj ulici bilo otvoreno, nekoliko starijih parova izlazilo je iz nekakve klinike. Skrenuli smo za ugao i našli se na velikom parkiralištu gdje nas je dočekala skupina od nekoliko stotina ljudi. četvrtina su bili crnci, a gotovo svi ostali bijelci.Svi su imali bedževe na kojima je pisalo OBAMU ZA SENATORA. Ed Smith, krupan, srčan momak, direktor Međunarodnoga radničkog192

sindikata za srednji zapad, koji je odrastao u Cairu, došao je do našeg kombija sa širokim osmijehom na licu.„Dobrodošli", reče pružajući nam ruku. „Nadam se da ste gladni, jer pripremamo roštilj a moja mama kuha."Ne tvrdim da znam što se zbivalo u glavama tih bijelaca. Uglavnom su bili moji vršnjaci ili stariji te su se sigurno sjećali onih mračnih dana prije trideset godina, ako već u njima nisu izravno sudjelovali. Mnogi su zacijelo došli jer je Ed Smith, jedan od najmoćnijih ljudi u regiji, želio da dođu; drugi su možda došli radi hrane ili naprosto da u svom gradu vide spektakl u kojem sudjeluje senator SAD-a i kandidat za Senat.Znam da je roštilj bio sjajan, razgovor živ i da su ljudi izgledali kao da im je drago što smo došli. Jedno sat vremena smo jeli, slikali se i slušali probleme građana. Raspravljali smo o tome kako ponovno pokrenuti gospodarstvo toga kraja i pribaviti više novca za školstvo; čuli smo o sinovima i kćerima na putu za Irak i o potrebi da se sruši stara bolnica koja nagrđuje centar grada. Na odlasku sam osjećao da sam uspostavio odnos s ljudima koje sam upoznao - ništa spektakularno, ali možda dovoljno da oslabi neke predrasude i ojača neke od naših boljih nagona. Drugim riječima, uspostavili smo povjerenje.Jasno, takvo je povjerenje među rasama često krhko. Bez trajnog napora, brzo uvene. Traje samo tako dugo dok se manjine ne bune zbog nepravdi; može ga potkopati nekoliko dobro plasiranih tekstova o bijelim radnicima koji su ostali bez posla zbog afirmativne akcije, ili pak vijest o tome da je policija ubila nenaoružanog crnog ili latino mladića.Ali ja vjerujem i da se trenuci kao što je onaj u Cairu šire poput krugova na vodi: ljudi svih rasa prenose ih u svoje domove i u svoja svetišta; ostaju u podlozi razgovora koje vode sa svojom djecom ili s kolegama na poslu, te polako, ali uporno potkopavaju mržnju i sumnju koje rada izolacija.Nedavno sam ponovno bio u južnom dijelu Illinoisa. Vozio sam se s jednim od svojih suradnika u tom dijelu države, bijelim mladićem po imenu Robert Stephan, nakon napornog dana govora i nastupa u tom kraju. Bila je lijepa proljetna večer, rijeka Mississippi je u svojoj veličini blistala na mjesečini. Rijeka me podsjetila na Cairo i druge gradove uzvodno i nizvodno, naselja koja su nastajala i nestajala s riječnim prometom, te na često tužnu i okrutnu povijest koju je ondje nanijelo međudjelovanje slobodnih i porobljenih, Huckova i Jimova svijeta.Spomenuo sam Robertu napredak u projektu rušenja stare bolnice u Cairu - sastali smo se s Ministarstvom zdravstva i lokalnim dužnosnicima - i ispričao mu svoj prvi posjet. Kako je Robert odrastao na jugu Illinoisa, uskoro je razgovor došao na rasne stavove njegovih prijatelja i susjeda. Samo tjedan dana prije, reče, nekoliko lokalnih utjecajnih frajera pozvalo ga je da im se pridruži u malom klubu u Altonu, nekoliko

193

ulica dalje od kuće u kojoj je odrastao. Robert nikad nije bio ondje, ali izgledalo je pristojno. Poslužena je hrana, razgovaralo se o svemu i svačemu, kad je Robert primijetio da nitko od pedesetak ljudi u prostoriji nije crn. Budući da su četvrtina stanovništva Altona Afroamerikanci, Robertu je to bilo čudno i pitao je svoje domaćine za objašnjenje.Ovo je privatan klub, rekao mu je jedan od njih.Robert isprva nije razumio - ni jedan se crnac nije pokušao upisati? Nisu mu ništa odgovorili, a on je rekao: „Pa ovo je 2006., zaboga!" Slegnuli su ramenima. Oduvijek je tako, rekoše mu. Crncima pristup zabranjen.Tad je Robert spustio salvetu na tanjur, rekao laku noći i otišao.Mogao bih dosta prostora posvetiti razmišljanju o tim ljudima, navesti ih kao dokaz da bijelci i dalje gaje tinjajuće neprijateljstvo spram ljudi moje boje kože. Ali ne želim takvoj bigotnosti pridavati moć koju više nema.Radije mislim o Robertu i o njegovoj maloj, ali teškoj gesti. Ako se mladić poput Roberta može potruditi nadići navike i strah kako bi postupio ispravno, onda mu ja želim krenuti u susret s druge strane.Moja pobjeda na izborima za senatora nije bila samo stvar promjene rasnih stavova kod bijelih glasača. Afroamerička zajednica također se promijenila.To se djelomično može vidjeti po tome tko je isprva pomagao moju kampanju. Od prvih 500.000 dolara koje sam sakupio, gotovo pola su priložili crni poslovni i visokoobrazovani ljudi. Radio WVON, koji je u crnačkom vlasništvu, prvi je objavio moju kampanju u Chicagu, a tjednik N'Digo, također u crnačkom vlasništvu, prvi me je stavio na naslovnu stranicu. Kad mi je za kampanju trebao korporativni mlažnjak, posudio mi ga je prijatelj crnac.Tako nešto jednostavno nije bilo moguće u prošloj generaciji. Iako je Chicago uvijek imao jednu od najpropulzivnijih crnačkih poslovnih zajednica u zemlji, u šezdesetima i sedamdesetima samo je mali broj crnaca - John Johnson, osnivač tvrtki Ebony i Jet, George Johnson, osnivač tvrtke Johnson Products, Ed Gardner, osnivač tvrtke Soft Sheen, i Al Johnson, prvi crnac koji je imao franšizu za General Motors - bio bogat po mjerilima bijele Amerike.Danas ne samo da je grad pun crnih doktora, zubara, odvjetnika, ekonomista nego crnci zauzimaju i neke od najviših pozicija u poslovnom Chicagu. Crnci su vlasnici lanaca restorana, banaka, reklamnih agencija, tvrtki za trgovinu nekretninama i arhitektonskih ureda.Mogu birati u kojoj će četvrti živjeti i slati djecu u najbolje privatne škole. Aktivno služe na gradskim dužnostima i velikodušno doniraju novac u dobrotvorne svrhe.194

Statistički, broj Afroamerikanaca u pet posto ljudi s najvećim primanjima i dalje je relativno malen. Štoviše, svaki uspješni crnac u Chicagu može ispričati nevolje koje ima zbog svoje rasa. Malo je afroameričkih poduzetnika koji su naslijedili bogatstvo ili im je netko pomogao da pokrenu svoju firmu ili ih može zaštititi od iznenadnog ekonomskog obrata. Većina vjeruje da bi, da su bijelci, postigli više.Pa ipak ti ljudi ne koriste rasu kao izliku za svoj neuspjeh. Zapravo, novu generaciju crnih visokoobrazovanih ljudi karakterizira odbacivanje ideje da postoje bilo kakva ograničenja u vezi s onim što mogu postići. Kad je moj prijatelj, koji je bio vodeći prodavač obveznica u ispostavi firme Merrill Lynch u Chicagu, odlučio osnovati vlastitu investicijsku banku, cilj mu nije bio imati vodeću crnu firmu - želio je imati vodeću firmu, točka. Kad je jedan drugi moj prijatelj otišao s direktorskog mjesta tvrtke General Motors da bi osnovao vlastitu kompaniju za parking u partnerstvu s firmom Hyatt, njegova je majka mislila da je lud. „Nije mogla zamisliti ništa bolje od direktorske pozicije u GM-u", rekao mi je, „jer su takva mjesta u njezinoj generaciji bila nedostupna. Ali ja sam znao da želim stvoriti nešto svoje."Ta jednostavna spoznaja da nismo ograničeni svojim snovima toliko je ključna za naše shvaćanje Amerike da je gotovo klišej. Ali za crnu Ameriku ona znači radikalan raskid s prošlošću, odbacivanje psiholoških okova ropstva i rasizma. Ona je možda najvažnije nasljeđe pokreta za građanska prava, dar vođa kakvi su bili John Lewis i Rosa Parks, koji su marširali, protestirali i

trpjeli prijetnje, uhićenja i premlaćivanja kako bi šire otvorili vrata slobode. Ona je također i spomen na generaciju afroameričkih majki i očeva koji su svoje junaštvo iskazivali na manje dramatičan, ali jednako važan način: na ljude koji su čitav svoj život radili poslove ispod svoje razine sposobnosti, ne žaleći se, i štedjeli da si kupe mali dom; roditelje koji su se odricali kako bi njihova djeca mogla pohađati satove plesa ili ići na školski izlet; roditelje koji su trenirali školske momčadi i pekli rođendanske torte i gnjavili nastavnike kako bi njihova djeca dobila jednako kvalitetno obrazovanje kao i ostala; roditelje koji su svoju djecu vukli u crkvu svake nedjelje, nalupali ih po stražnjici kad bi pretjerali i pazili na svu djecu iz četvrti dok su se za dugih ljetnih dana do kasno igrala na ulici. Roditelje koji su svoju djecu tjerali da se trude i snažili ih ljubavlju koja je mogla izdržati sve što je društvo bacalo na njih.Upravo se esencijalno američkim načinom socijalnog uspona crnačka srednja klasa učetverostručila u sljedećoj generaciji, a crnačka se neimaština prepolovila. Sličnim spojem napornog rada i predanosti obitelji hispoanoamerikanci su postigli slične uspjehe: od 1979. do 1999. broj latino obitelji srednje klase porastao je za više od 70 posto. Po svojim su nadama i očekivanjima ti crni i hisapno radnici posve nerazlučivi od

195bijelaca. To su ljudi koji žele razvoj našega gospodarstva i procvat naše demokracije - učitelji, mehaničari, medicinske sestre, kompjutorski stručnjaci, radnici na traci, vozači autobusa, poštanski službenici, trgovci, vodoinstalateri i majstori koji čine životno srce Amerike.Pa ipak, unatoč napretku koji je postignut u proteklih četrdeset godina, i dalje postoji jaz između životnog standarda crnaca, Latinoamerikanaca i bijelaca. Prosječna crnačka plaća je 75 posto prosječne bjelačke plaće; prosječna plaća Latinoamerikanaca je 71 posto prosječne bjelačke plaće. Kad se zbroji vrijednost imovine i primanja, a oduzmu obaveze, crnački radnik prosječno posjeduje 6000 dolara, a latinoamerički 8000 dolara, naspram 88.000 dolara što ih posjeduje bijeli radnik. Kad izgube posao ili se suoče s nepredviđenim obiteljskim izdacima, crnci i Latinoamerikanci raspolažu manjim ušteđevinama, a roditelji mogu u manjoj mjeri financijski pomoći svojoj djeci. čak i kao pripadnici srednje klase, crnci i Latinoamerikanci plaćaju veće premije osiguranja, u većem postotku ne posjeduju svoje domove i slabijeg su zdravlja nego prosječni Amerikanci. Možda više pripadnika manjina živi američki san, ali im taj san i dalje može svakog časa izmaći.Kako da premostimo taj jaz - koliko bi vlada trebala utjecati na postizanje tog cilja - jedna je od ključnih točaka prijepora američke politike. Ali vjerojatno ima strategija oko kojih se svi možemo složiti. Mogli bismo početi od toga da dovršimo ono što je pokret za građanska prava započeo - naime, provoditi antidiskriminacijske zakone na područjima kao što su zapošljavanje, stanovanje i školstvo. Tkogod misli da to više nije potrebno, neka posjeti koju od uredskih zgrada u svom gradu i neka izbroji broj crnaca koji ondje rade, čak i na poslovima za koje nije potrebna stručna sprema, ili neka prošeće do lokalne podružnice sindikata i raspita se o broju crnaca koji polaze program prekvalifikacije, ili neka pročita novije studije koje pokazuju da trgovci nekretninama i dalje potencijalne crne kupce odgovaraju od kupnje u većinski bijelim četvrtima. Osim ako ne živite u saveznoj državi koja nema mnogo crnih stanovnika, mislim da ćete se složiti da nešto nije u redu.Za mandata zadnjih republikanskih vlada, provođenje zakona o građanskim pravima bilo je u najboljem slučaju mlako, a za mandata sadašnje vlade u pravilu ga nije ni bilo - osim ako se pod tim ne misli na žar kojim je Ured za građanska prava Ministarstva pravosuđa studentske školarine i obrazovne programe namijenjene manjinskim studentima nazivao „obrnutom diskriminacijom", bez obzira na to što su u određenoj instituciji ili na nekom području manjine izrazito podzastupljene, te što takvi programi ne utječu izravno na bijele studente i učenike.To bi trebalo izazvati zabrinutost svih političkih subjekata, čak i onih koji se protive afirmativnoj akciji. Programi afirmativne akcije, ako su ispravno zamišljeni, otvaraju mogućnosti koje su inače zatvo-196

rene kvalificiranim pripadnicima manjina, a da se pritom ne smanjuju mogućnosti bijelih studenata.

S obzirom na zanemariv broj crnaca i Latinoamerikanaca na doktorskom studiju matematike i fizike, napri-mjer, skroman program školarina za manjine na tim poljima (koja su upravo bila predmet nedavnog istraživanja Ministarstva pravosuđa) ne bi smanjio broj bijelih studenata, ali bi povećao broj talenata koje će Amerika nesumnjivo trebati kako bismo prosperirali u gospodarstvu temeljenom na tehnologiji. Usto, kao odvjetnik koji je radio na slučajevima građanskih prava mogu reći da kad postoje čvrsti dokazi o dugotrajnoj i sustavnoj diskriminaciji od strane velikih korporacija, sindikata ili lokalne uprave, ciljano zapošljavanje pripadnika manjina predstavlja jedini mogući način rješavanja problema.Mnogi se Amerikanci ne slažu sa mnom u ovom pitanju iz načelnih razloga, tvrdeći kako naše institucije ni pod kojim uvjetima ne bi trebale uzimati rasu u obzir, čak ni u svrhu pomaganja žrtvama diskriminacije. Dobro, shvaćam njihove argumente i ne očekujem da se rasprava završi u skoroj budućnosti. Ali to nas ne bi trebalo sprečavati da se pobrinemo da u slučajevima kad se za posao, stan ili kredit jave dvije jednako kvalificirane osobe, od kojih je jedna pripadnik manjine, a druga bijela, i pritom se bijela osoba konstantno favorizira, vlada, preko tužitelja i sudova, preuzme stvar u svoje ruke.Trebali bi se također složiti da odgovornost za premošćivanje jaza nije samo na vladi; manjine su, individualno i skupno, također odgovorne. Mnogi socijalni i kulturni faktori koji negativno utječu na crnce naprosto u izraženijem obliku odražavaju probleme koji pogađaju Ameriku u cjelini: previše televizije (u prosječnom je crnačkom kućanstvu televizor uključen više od jedanaest sati dnevno), preveliko uživanje otrova (crnci više puše i jedu više nezdrave hrane), nedovoljno vrednovanje važnosti obrazovanja.Zatim raspad crnačkih kućanstava s dva roditelja, pojava koja ima tako zabrinjavajuće razmjere u usporedbi s ostatkom Amerike da se nekadašnja razlika u stupnju pretvorila u razliku u vrsti, pojava koja odražava površan odnos prema seksu i odgoju djece među crnim muškarcima, zbog koje su crna djeca izloženija - i za koju jednostavno nema opravdanja.Svi ti faktori zajedno otežavaju napredak. Nadalje, iako vladine akcije mogu promijeniti ponašanje (poticanje lanaca supermarketa sa svježim proizvodima da otvore trgovine u crnim četvrtima, da navedem samo mali primjer, uvelike bi pridonijelo promjeni prehrambenih navika), promjena stava mora početi kod kuće, u četvrti, u svetištu. Institucije zajednice, osobito povijesno crna crkva, moraju pomoći obiteljima da razviju u mladim ljudima poštovanje za naobrazbu, da promiču zdraviji način života, i da obnove tradicionalne društvene norme koje se odnose na radosti i dužnosti očinstva.

197U krajnjem se izvodu, međutim, najvažnije sredstvo za premošćivanje jaza između manjina i bijelih radnika možda uopće ne tiče rase. Danas crnce i Latinoamerikance iz radničke klase i srednje klase muči isti temeljni problem kao i bijelce koji pripadaju tim skupinama: smanjenje broja radnika, premiještanje proizvodnje, automatizacija, zaustavljen rast plaća, ukidanje programa socijalnog i zdravstvenog osiguranja, škole koje ne uče mlade ljude vještinama koje su im potrebne u globalnoj ekonomiji. (Crnci su osobito pogođeni ovim tendencijama jer se više oslanjaju na niskokvalificirane poslove u neposrednoj proizvodnji i ne žive u prigradskim zajednicama gdje nastaju nova radna mjesta.) Ono što bi pomoglo radnicima pripadnicima manjina isto je ono što bi pomoglo bijelim radnicima: mogućnost da zarađuju za život, školovanje i obuka koja omogućuju takve poslove, zakoni o radu i oporezivanju koji osiguravaju kakvu-takvu ravnomjernu raspodjelu nacionalnog bogatstva, zdravstvena zaštita, dječji vrtići i škole, i pouzdani mirovinski sustavi.Taj je obrazac plime koja podiže brodice manjina svakako vrijedio u prošlosti. Napredak što su ga ostvarile prethodne generacije Latinoamerikanaca i Afroamerikanaca u prvom je redu posljedica toga što su prilike koje su stvorile bijelu srednju klasu prvi put postale dostupne manjinama. I oni su, kao i svi, imali koristi od gospodarskog rasta i vlade koja ulaže u svoj narod. Usto što su regulirana tržišta rada, pristup kapitalu i programi kao što su Pellove školarine i Perkinsovi zajmovi crncima izravno pomogli, rastući dohodak i osjećaj sigurnosti bijelaca znatno je smanjio njihovu nesklonost manjinskim zahtjevima za jednakost.

Isto vrijedi i danas. Godine 1999. crna je stopa nezaposlenosti pala na rekordno nisku, a crni se dohodak popeo na rekordno visoku razinu ne zato što se provodila afirmativna akcija u zapošljavanju ili zato što se promijenio crnački odnos prema radu, nego zato što je gospodarstvo bilo u usponu a vlada je poduzela neke manje mjere, poput proširenja kredita na za porez na dohodak, da bi raspodijelila bogatstvo. Želite li znati zašto je Bili Clinton popularan među Afroamerikancima, dovoljno je pogledati te statističke podatke.Ali ti bi podaci trebali nas koji se borimo za rasnu jednakost potaknuti da provedemo poštenu analizu strategija koje sada provodimo. Iako i dalje smatramo da je afirmativna akcija korisno, iako ograničeno, sredstvo širenja mogućnosti za podzastupljene manjine, bilo bi dobro kad bismo svoj politički kapital u većoj mjeri koristili da uvjerimo Ameriku da ulaganjima stvore uvjete koji će našoj djeci pomoći da postižu bolje uspjehe u školi i na sveučilištu - to bi više nego bilo kakva afirmativna akcija pomoglo crnoj i latinoameričkoj djeci. Također, trebalo bi podržati programe usmjerene na smanjenje neravnopravnosti između manjina i bijelaca na polju zdravstvene njege (postoje indicije da čak i kad se isklju-198

če faktori plaće i osiguranja, pripadnici manjina i dalje lošije prolaze), ali opće zdravstveno osiguranje efikasnije bi eliminiralo te neravnopravnosti nego bilo kakvi rasno usmjereni programi.Univerzalni, za razliku od rasno specifičnih programa dobra su politička odluka. Sjećam se kako sam s jednim od svojih demokratskih kolega u Senatu države Illinois slušao jednog drugog senatora Afroamerikanca, kojega ću nazvati N. N. i koji je predstavljao siromašnu gradsku četvrt, kako nadugačko i nadasve strastveno tumači zašto je eliminacija određenog programa očit rasizam. Nakon nekoliko minuta bijeli mi je senator (koji se svojim glasovanjem u Senatu dokazao kao pripadnik liberalnijeg krila) rekao: „Znaš u čemu je njegov problem? Kad god ga čujem, osjetim se bijelcem."U obranu svog crnog kolege istaknuo sam kako crnom političaru nije uvijek lako odabrati pravi ton - je li odveć ljutito ili nedovoljno ljutito - kad govori o enormnim nedaćama svojeg izbornog tijela. Pa ipak, primjedba mog bijelog kolege poučna je. S pravom ili ne, bjelačka se krivnja u Americi uglavnom istrošila; čak i najpošteniji bijelci, koji bi doista željeli da se rasna nejednakost i siromaštvo dokinu, oštro reagiraju na pokušaje rasne viktimizacije ili na bilo kakve zahtjeve za različitim tretmanom pojedinih rasa, koji se pozivaju na povijest rasne diskriminacije u ovoj zemlji.To je donekle posljedica uspjeha konzervativne retorike - kao što je, primjerice, prenaglašavanje negativnih učinaka afirmativne akcije na bijele radnike. No, uglavnom je riječ o pitanju vlastitog interesa. Većina bijelih Amerikanaca smatra da sami nisu nikoga diskriminirali te da imaju dosta svojih problema.Znaju i da im zemlja s nacionalnim dugom od oko 9 trilijuna dolara i godišnjim deficitom od gotovo 300 milijardi dolara ne može puno pomoći u rješavanju tih problema.Posljedica toga je stanje u kojem prijedlozi koji donose korist samo manjinama i dijele Amerikance na „nas" i „njih" mogu dovesti do kratkoročnih ustupaka (ako oni bijelce ne koštaju previše), ali ne mogu biti temelj dugoročne političke koalicije nužne za preobrazbu Amerike. S druge strane, strategije s univerzalnim ciljevima, koje su na korist svim Amerikancima (solidne škole, dobro plaćeni poslovi, zdravstvena njega za sve kojima je potrebna, vlada koja pomaže nakon poplave), uz mjere koje osiguravaju ravnopravnost pred zakonom i odražavaju američke ideale (kao što je efikasnija provedba važećih zakona o građanskim pravima), mogu biti temelj takvih koalicija - čak i kad takve strategije neproporcionalno pomažu manjinama.Takav zaokret nije jednostavan - starih se navika teško odreći, a dio pripadnika raznih manjina boji se da svako skidanje pitanja rasne diskriminacije, bilo u prošlosti ili u sadašnjosti, s dnevnog reda, znači da će

199bijela Amerika prestati voditi računa o njima te da će teško stečena prava opet biti izgubljena. Razumijem te strahove; nigdje ne piše da se povijest kreće pravocrtno i u teškim je ekonomskim

prilikama lako moguće da imperativ rasne jednakosti bude gurnut u zapećak.Svejedno, kad razmislim o tome što su prošle generacije manjina morale nadići, optimist sam kada je riječ o sposobnosti sljedeće generacije da nastavi u tom smjeru. U većem se dijelu naše povijesti crncima bilo znatno teže penjati po društvenoj ljestvici, a Latinoamerikanci su nerado zapošljavani na odgovornim mjestima. No unatoč svemu tome, spoj ekonomskog rasta, vladinih ulaganja u programe koji potiču socijalnu pokretljivost, te skromna primjena jednostavnog načela nediskriminacije bili su dovoljni da veliku većinu crnaca i Latinoamerikanaca dovedu na srednju socioekonomsku razinu unutar samo jedne generacije.Ne smijemo zaboraviti taj uspjeh. Ne začuđuje broj pripadnika manjina koji se nisu popeli do statusa srednje klase, nego broj onih koji su to uspjeli unatoč svim nedaćama; ne čudi količina bijesa i ogorčenosti što su je obojeni roditelji prenijeli svojoj djeci, nego odsutnost takvih osjećaja kod mnogih. Na tome možemo graditi dalje. Po tome znamo da je napredak moguć.Dok univerzalne strategije usmjerene na rješavanje problema svih Amerikanaca mogu uvelike premostiti jaz između crnaca, Latinoamerikanaca i bijelaca, dva aspekta rasnih odnosa u Americi koji zahtijevaju posebnu pozornost - pitanja koja potiču rasni konflikt i podrivaju napredak koji je postignut. Sto se tiče afroameričke zajednice, to je neimaština u pojedinim gradskim četvrtima. Sto se tiče Latinoamerikanaca, to je problem radnika bez papira i politička bura oko doseljenika.Jedan od mojih omiljenih restorana u Chicagu zove se Mac Arthur's i nalazi se na samom kraju zapadne strane grada, u Ulici Madison. Jednostavno uređen, osvijetljen prostor sa separeima u svijetlom drvu, kapaciteta stotinjak ljudi. Svakoga dana otprilike toliko ljudi - obitelji, adolescenti, starije žene i muškarci - stoji u redu s tanjurima punim pohane piletine, ribe, mesnih štruca, integralnog kruha i drugih omiljenih vrsta zdrave prehrane. Svatko od njih će vam reći da se isplati čekati.Vlasnik restorana Mac Alexander krupan je čovjek širokih pleća od svojih šezdeset i nešto godina, brkat, prorijeđene sijede kose, s blago ški-ljavim pogledom preko naočala, zbog čega sliči na zamišljenog profesora. Vojni veteran, rođen u gradu Lexingtonu, u državi Mississippi, izgubio je nogu u Vijetnamu. Nakon opravka, preselio se sa ženom u Chicago, pohađajući tečajeve poslovanja dok je radio u skladištu. Prvo je 1972. otvorio trgovinu gramofonskim pločama a zatim je bio i jedan od osnivača Udruženja za razvoj poslovanja u zapadnom dijelu Chicaga, u cilju unapređenja svog, kako to on zove, „kutka svijeta."200

Po svim je kriterijima uspio. Trgovina pločama se širila; otvorio je restoran i zaposlio lokalno stanovništvo; počeo je kupovati i obnavljati zapuštene zgrade i iznajmljivati stanove u njima. Upravo zahvaljujući naporima ljudi kao što je Mac, izgled Ulice Madison nije tako turoban kao što bi to reputacija zapadne strane mogla sugerirati. Na svakom su uglu trgovine odjećom, ljekarne i, čini se, crkve. Sporedne su ulice pune obiteljskih kućica s uredno podšišanim travnjacima i brižljivo njegovanim cvjetnjacima, karakteristične za mnoge četvrti u Chicagu.No samo nekoliko ulica dalje u bilo kojem smjeru naići ćete na drugu stranu Macova svijeta: skupine mladića stoje po uglovima, ogledajući se na sve strane; zvuk sirena miješa se s treštanjem stereouredaja odvrnutih na najjače; mračne zgrade obložene daskama i našvrljani znakovi bandi; vjetar raznosi smeće na sve strane. Nedavno je policija postavila kamere i rotirajuće lampe po rasvjetnim stupovima duž Ulice Madison, zbog čega se čitava ulica kupa u plavom svjetlu. Ljudi koji ovdje žive ne bune se; plava svjetla su im dobro poznata. To je samo podsjetnik na ono što svatko zna - da je imunološki sustav zajednice gotovo sasvim uništen, oslabljen drogama, pucnjavom i očajem, i da se, unatoč naporima ljudi kao što je Mac, virus raširio i da ljudi umiru.„Ovdje je uvijek bilo kriminala", rekao mi je Mac jednog popodneva dok smo išli prema jednoj od njegovih zgrada. ,,U sedamdesetima policija nije baš previše vodila računa o crnačkim četvrtima. Ako se frka nije širila u bijele četvrti, nije ih bilo briga. Kad sam otvorio svoju prvu trgovinu, na križanju ulica Lake i Damen, provalili su mi osam-devet puta zaredom."„Sad se više angažiraju", rekao je Mac. „Ovdašnji je načelnik dobar brat, daje sve od sebe. Ali ni on ne može sve. Gle te klince, njih jednostavno nije briga. Ne boje se policije, ne boje se zatvora - više

od pola ovdašnjih dečki već ima dosje. Ako policija pokupi desetoricu koji stoje na uglu, za sat vremena tu je drugih deset."„To se promijenilo... stav tih klinaca. Ne možeš im to ni zamjeriti, znaš, većina nema doma ništa. Majke im ništa ne znaju reći - puno tih žena su i same djeca. Otac u zatvoru. Nema ih tko usmjeriti, slati ih u školu, naučiti poštovanju. Dečki se, zapravo, sami odgajaju na ulici. Drugo ne znaju. Njima je banda obitelj. Za njih nema drugog posla osim trgovine drogom. Nemoj me krivo shvatiti, ima ovdje puno dobrih obitelji... Nisu nužno bogate, ali se trude da im djeca ne zapadnu u nevolje. Ali jednostavno ih je premalo. Sto dulje ostaju tu, više izlažu svoju djecu riziku. Zato se odsele čim im se ukaže prilika, a to samo pogoršava stvari."Mac odmahuje glavom. „Ne znam. Stalno mislim da možemo promijeniti stvari. Ali bit ću iskren prema tebi, Barack - ponekad je teško misliti da stanje nije beznadno. Teško, i sve teže."Ovih dana često čujem slične stavove u afroameričkoj zajedniciODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA201- iskreno priznanje da stanje u siromašnim četvrtima izmiče kontroli. Ponekad se dokazi svode na statistiku - stopa smrtnosti dojenčadi (koja je medu siromašnim crnim Amerikancima jednaka onoj u Maleziji), ili stopa nezaposlenosti crnih muškaraca (koja se u nekim četvrtima Chicaga procjenjuje na preko 33 posto), ili broj crnih muškaraca koji su u nekom razdoblju života bili u sukobu sa zakonom (nacionalni prosjek je svaki treći).No češće slušam osobne povijesti ispripovijedane s namjerom da ilustriraju slom u dijelu naše zajednice i glasom u kojem se miješaju tuga i nevjerica. Učiteljica će pričati o osmogodišnjacima koji prostače i prijete joj fizičkim nasiljem. Javni pravobranitelj će opisivati jeziv dosje petnae-stogodišnjaka ili nonšalanciju s kojom njegovi klijenti predviđaju da neće doživjeti tridesetu. Pedijatar će opisivati roditelje adolescente koji ne vide ništa čudno u tome da svoje bebe hrane čipsom ili priznaju da svoje petogodišnju ili šestogodišnju djecu ostavljaju same kod kuće.To su pripovijesti ljudi koji se nisu uspjeli izvući iz povijesnih ograničenja; priče kvartova u crnačkoj zajednici u kojima žive najsiromašniji slojevi društva, u kojima se skupljaju svi ožiljci ropstva i divljačkog rasizma; to je povijest internaliziranog bijesa i prisilne neobrazovanosti, sramote muškaraca koji nisu mogli zaštititi svoje žene ili izdržavati svoje obitelji, djece koja odrastaju slušajući kako od njih nikad neće biti ništa; povijest ljudi kojima nitko ne može pomoći.Nekada je, dakako, takva strašna neimaština još mogla šokirati čitavu naciju - u vrijeme kad su objavljivanje knjige Druga Amerika Michaela Harringtona ili posjet Bobbvja Kennedvja delti Mississippija mogli izazvati bijes i nadahnuti na akciju. Danas ne. Danas su prizori jezivog siromaštva sveprisutni, stalno mjesto američke popularne kulture - u filmovima i TV-serijama služe kao omiljen milje za djelovanje snaga zakona i reda; u rap-glazbi i videospotovima život gangstera glorificiraju i oponašaju kako bijeli, tako i crni adolescenti (iako su bijeli adolescenti barem svjesni da je to samo poza); na dnevniku su pljačke u takvim četvrtima uvijek udarne vijesti. Umjesto da nas potakne na sućut, uobičajenost prizora iz života siromašnih crnaca izaziva strah, pa i otvoren prezir, no uglavnom rađa nezainteresiranost. Zatvori su nam puni crnaca, crna djeca ne znaju čitati, ali sudjeluju u gangsterskom obračunu; crni beskućnici spavaju po parkovima glavnog grada - sve nam je to normalno, dio prirodnog poretka, stanje stvari koje je, možda, tragično, ali ne našom krivnjom, i koje se sasvim sigurno neće promijeniti.Koncept crnog proletarijata - zasebne, odvojene klase koja nam je strana po svom ponašanju i vrijednostima - igrao je središnju ulogu u suvremenoj američkoj politici. Velikim je dijelom upravo problem crnih geta naveo Johnsona da objavi svoj Rat siromaštvu, a upravo su neuspjesi tog rata (i ono što se tako doživljavalo), omogućili konzervativcima da202

većinu zemlje okrenu protiv same zamisli države blagostanja. Skupine konzervativnih mislilaca počele su tvrditi kako ne samo da je za crnu neimaštinu odgovorna kulturna patologija - a ne rasizam ili strukturne nejednakosti ugrađene u naše gospodarstvo - nego da su vladini programi, skupa s liberalnim sucima koji su štitili kriminalce, zapravo tu patologiju još i pogoršali. Na

televiziji su prizore nedužne djece s nadutim trbusima zamijenile slike crnih pljačkaša i razbojnika; vijesti su se manje bavile mladim crnkinjama koje jedva spajaju kraj s krajem, a više predodžbom „kraljice socijalnog" koja rađa samo kako bi dobila ček socijalne pomoći. Treba uvesti strogu disciplinu, tvrdili su konzervativci: jači policijski nadzor, teže zatvorske kazne, više osobne odgovornosti i ukidanje socijalne pomoći. Ako takve mjere i ne promijene crna geta, barem će spriječiti da se takve pojave šire izvan njihovih granica i da se teško zarađen novac poreznih obveznika trati na one koji to nisu ničim zaslužili.To što su konzervativci pridobili bijelu javnost nije neobično. Njihova se argumentacija pozivala na razliku između siromašnih kojima treba pomoći i onih drugih, na podjelu koja ima dugu povijest u Americi, koja je često bila rasno ili etnički obojena i koja se, dakako, javlja u razdobljima kao što su sedamdesete i osamdesete, kad su ekonomske prilike teške. Reakcija liberala i vođa pokreta za građanska prava samo je pogoršala stanje. Trudeći se da ne okrive žrtve povijesnog rasizma, zanemarivali su ili ignorirali dokaze koji su pokazivali da ustaljeni obrasci ponašanja crne siromašne populacije doista doprinose nemaštini. (Daniel Patrick Movnihan bio je, kao što je dobro poznato, optužen za rasizam ranih šezdesetih kad je upozoravao na porast izvanbračne djece medu siromašnim crnim stanovništvom.) Njihova nespremnost da prihvate kako vrijednosti igraju ulogu u ekonomskom prosperitetu zajednice odbojno je djelovala na bijelu radničku klasu - osobito stoga što su neki od najliberalnijih političara živjeli životom koji nije imao nikakva dodira s neimaštinom u velikim gradovima.Istina je da nisu samo bijelci bili sve frustriraniji stanjem u siromašnim četvrtima. U većini crnih četvrti, stanovnici koji su poštivali zakon i naporno radili godinama su tražili jaču policijsku zaštitu, jer su upravo oni bili izgledne žrtve kriminala. Privatno, za kuhinjskim stolom, kod brijača, oko crkve, crnci se često žale na zanemarivanje radnih navika, nedostatak roditeljske brige i slobodne seksualne navade žarom kojeg se ne bi postidjela ni jedna udruga bijelih konzervativaca.U tom smislu, crni su stavovi o pitanju uzroka kronične neimaštine mnogo konzervativniji no što to crni političari žele priznati. Nećete, međutim, čuti crnce kako koriste izraz „predator" kad govore o članu bande, ili „proletarijat" kad govore o majkama koje žive na socijalnoj pomoći - kako govore jezikom koji svijet dijeli na one koji zaslužuju našu

203pomoć i one druge. Za crne Amerikance takvo odbacivanje siromašnih ne dolazi u obzir, i to ne samo zato što nas boja naše kože i zaključci što ih društvo izvlači iz boje kože sve nas čini slobodnima i poštovanima koliko je slobodan i poštovan najnevrjedniji od nas.To je i stoga što crnci znaju povijest siromašnih četvrti. Većina crnaca koji su odrasli u Chicagu sjeća se kolektivne priče o doseljenju s juga, kako su crnce po dolasku na sjever stjerali u geta, gdje su škole bile ispod razine, gdje za uređenje javnih površina nikad nije bilo dovoljno novaca i gdje nije bilo policijske zaštite, a trgovina drogom se tolerirala. Sjećaju se da su poslovi u trgovini bili rezervirani za druge doseljeničke grupe, dok su manualni poslovi nestajali, te su obitelji počele pucati pod pritiskom a djeca su skliznula kroz te pukotine, sve dok nije dostignuta točka u kojoj su tužne iznimke postale pravilom. Znaju što beskućnika vodi u alkoholizam jer je to njihov ujak. Onaj okorjeli kriminalac - sjećaju ga se kad je bio mali dečko, pun života i ljubavi, jer im je rođak.Drugim riječima, Afroamerikanci shvaćaju da je kultura važna, ali i da kulturu oblikuju okolnosti. Znamo da su mnogi u siromašnim četvrtima zarobljeni svojim samodestruktivnim ponašanjem, ali i da to ponašanje nije urođeno. Zbog te spoznaje crne zajednice su uvjerene da bi se, kad bi Amerika to željela, okolnosti u kojima žive ti ljudi mogle promijeniti, što bi dovelo do promjene stavova siromašnih, a šteta bi postupno mogla biti otklonjena, barem za sljedeći naraštaj.Ta bi nam mudrost mogla pomoći da se izdignemo iznad ideoloških prepucavanja i potrudimo se još jednom oko rješavanja problema neimaštine u velikim gradovima. Mogli bismo početi od toga da je najveća stvar koju možemo učiniti smanjiti siromaštvo potičući adolescentice da završe srednju školu i izbjegavaju rađati djecu izvan braka. U tu svrhu treba proširiti programe smanjenja pubertetskih trudnoća koji su se pokazali uspješnima, ali roditelji, svećenstvo i vođe zajednica, svi zajedno moraju više raditi na rješavanju tog problema.

Moramo priznati da su konzervativci i Bili Clinton bili u pravu kad su tvrdili da dosadašnji ustroj socijalne pomoći nije bio dobar: razdvajajući zaradu od rada, ne tražeći od onih koji su je primali ništa osim da podnose birokratsku nasrtljivost i dokažu kako otac i majka ne žive u istom domaćinstvu, stari je program oduzimao ljudima inicijativu i podrivao njihovo samopoštovanje. Svaka strategija za smanjenje neimaštine mora biti usmjerena na rad, a ne na socijalnu pomoć - ne samo zato što rad pruža neovisnost i zaradu nego i zato što rad osigurava red, strukturu, ponos i priliku za napredovanje.No moramo također biti svjesni da rad sam po sebi neće ljude izvući iz neimaštine. Diljem Amerike, reforma socijalnog sustava smanjila je broj ljudi na socijalnoj pomoći; također je povećala broj siromašnih radnika, žene je dovela u nepovoljan položaj na tržištu rada, jer su sada prisiljene204

uzimati poslove od kojih ne mogu živjeti, svakodnevno se snalaziti kako zbrinuti djecu, osigurati stan i zdravstvenu zaštitu, da bi se na kraju svakog mjeseca pitale kako da rastegnu zadnjih nekoliko dolara koji su im preostali da plate hranu, režije i odjeću za djecu.Strategije kao što je proširen kredit na zaradu pomažu svim radnicima koji imaju male plaće, mogu uvelike olakšati položaj tih žena i njihove djece. No, ako doista želimo stati na kraj neimaštini, onda mnogima od tih žena moramo pružiti dodatnu pomoć oko stvari koje oni koji ne žive u siromašnim četvrtima uzimaju zdravo za gotovo. U četvrtima u kojima žive potreban je jači i efikasniji policijski nadzor kako bi njima i njihovoj djeci bila pružena kakva-takva sigurnost. Trebaju im domovi zdravlja koji se u prvom redu bave prevencijom, koji nude oblike zaštite od neželjenih trudnoća, savjete oko hranjenja dojenčadi, a u nekim slučajevima i programe odvikavanja. Trebaju im bitno drukčije obrazovne ustanove od onih u koje idu njihova djeca; trebaju im vrtići i škole s cjelodnevnim boravkom kako bi mogle raditi ili se školovati.U mnogim im slučajevima treba pomoći kako da budu roditelji. Mnoga su djeca iz tih četvrti u zaostatku već kad krenu u školu - ne znaju brojeve, boje ili slova abecede, nisu navikla mirno sjediti niti sudjelovati u strukturiranom okruženju, a često imaju i nedijagnosticiranih zdravstvenih problema. Nespremni su ne zato što su nevoljeni, nego zato što njihove majke ne znaju kako da im pruže ono što trebaju. Dobro strukturirani vladini programi - savjetovališta za roditelje, regularna pedijatrijska zaštita, dobri programi predškolskog odgoja - dokazano popunjaju tu prazninu.Napokon, moramo se uhvatiti u koštac s vezom nezaposlenosti i kriminala kako bi muškarci iz siromašnih gradskih četvrti mogli preuzeti svoje odgovornosti. Obično se misli da bi većina nezaposlenih muškaraca iz tih četvrti lako našla posao kad bi doista željeli raditi; da je njima draže dilati drogu, što uza sve rizike ipak potencijalno nosi velik profit nego raditi slabo plaćen posao, a to je, budući da nemaju kvalifikacija, jedino što im se nudi. U stvarnosti, tvrde ekonomisti koji su proučavali to pitanje i sudbinu mladića o kojima je riječ, odnosi nisu ni izbliza takvi kako ih se prikazuje u popularnoj mitologiji: onima na dnu ljestvice, pa čak i onima na srednjim razinama, trgovina drogom donosi minimalnu zaradu. Za mnoge muškarce iz siromašnih četvrti problem nije samo u nedovoljnoj želji da se maknu s ulice nego i u činjenici da nikad nisu radili i da nemaju nikakvih znanja - a usto, često imaju i zatvorski staž.Pitajte Maca, koji si je dao u zadatak da mladićima iz svoje četvrti pruži drugu priliku. Devedeset pet posto njegovih muških zaposlenika bivši su delinkventi, primjerice, i jedan od njegovih najboljih kuhara, koji je dobar dio proteklih 20 godina proveo u zatvoru zbog različitih prekršaja u vezi s drogama, ali i zbog oružane pljačke. Mac im daje početnu

205plaću od osam dolara na sat, a na kraju dođu do petnaest dolara na sat. Nema problema s kandidatima. Mac će prvi priznati da su neki momci problematični - nisu navikli dolaziti na vrijeme na posao, većina nije navikla primati naloge od nadređenih - te da mnogi odustaju. No iskustvo pokazuje da je njegov pristup neprihvaćanja izlika („Kažem im da moram voditi restoran, i da ako oni ne žele posao, ima drugih koji žele") dobar i da se većina prilagodi vrlo brzo. S vremenom se naviknu na ritam svakodnevnog života: drže se rasporeda, rade u timu, prihvaćaju svoj dio

zaduženja. Počinju razmišljati o nastavku školovanja. Počinju željeti nešto više. Bilo bi divno da ima na tisuće ljudi poput Maca, i da tržište može samo stvarati prigode za sve one kojima je potrebno zaposlenje. No većina poslodavaca nije spremna riskirati s bivšim prijestupnicima, a one koji jesu često se u toj namjeri sprečava. U državi Illinois, naprimjer, bivši robijaši ne smiju raditi u školama, staračkim domovima i bolnicama, što su razumljive restrikcije koje odražavaju našu nespremnost da ugrozimo sigurnost svoje djece i nemoćnih roditelja, ali niti u brijačnicama i kozmetičkim salonima.Vlada bi mogla potaknuti promjenu okolnosti kad bi u suradnji s privatnim sektorom zapošljavala i obučavala bivše prijestupnike na projektima koji služe čitavoj zajednici, kao što su, recimo, ugradnja izolacije u domove i urede radi štednje energije ili polaganje širokopojasnih kablova koji su nužni da bi zajednica ušla u eru interneta. Takvi programi koštaju, naravno, no s obzirom na godišnje troškove držanja nekoga u zatvoru, svako bi smanjenje broja prijestupnika u povratu osiguralo da se program isplati. Dakako, neće svi nezaposleni radije imati slabo plaćen posao nego da žive na ulici i nikakav program za bivše prijestupnike neće otkloniti potrebu da se zatvaraju okorjeli kriminalci, oni kojima je nasilje preduboko usađeno.Pa ipak, možemo pretpostaviti da bi se, s mogućnošću zakonitog zaposlenja za one koji se sada bave trgovinom droge, kriminal u mnogim sredinama smanjio; što bi opet imalo za posljedicu da poslodavci počnu otvarati radnje u tim četvrtima te bi se razvilo gospodarstvo koje bi se moglo samo održavati; te bi se za deset do petnaest godina norme ponašanja počele mijenjati, mladići i djevojke bi mogli razmišljati o budućnosti, porastao bi broj brakova, a djeca bi rasla u stabilnijem svijetu.Sto bi to značilo za sve nas - Amerika u kojoj kriminal opada, u kojoj su djeca zbrinuta, u kojoj gradovi doživljuju preporod, a predrasude, strahovi i nesloga koje potiče crna neimaština polako nestaju? Bi li za to vrijedilo izdvojiti onoliko koliko smo prošle godine potrošili u Iraku? Bi li radi toga vrijedilo odustati od zahtjeva za ukidanjem poreza na imovinu? Teško je kvantificirati korist od takvih promjena upravo stoga što bi bila nemjerljiva.206

Ako problemi neimaštine u velikim gradovima proizlaze iz izbjegavanja da se suočimo sa svojom često tragičnom prošlošću, izazovi useljavanja potiču strahove u vezi budućnosti. Demografska slika Amerike nepovratno se mijenja i to vrtoglavom brzinom, a zahtjevi novih useljenika ne uklapaju se u crno-bijelu paradigmu diskriminacije i otpora i krivnje i uzajamnog optuživanja. Dapače, čak i crni i bijeli došljaci - iz Gane i Ukrajine, Somalije i Rumunjske - pristižu na naše obale neopterećeni rasnom dinamikom ranijih razdoblja.Za vrijeme kampanje iz prve sam se ruke uvjerio kako izgleda ta nova Amerika - na indijskoj tržnici duž Avenije Devon, u blještavoj novoj džamiji u jugozapadnim predgrađima, na armenskom vjenčanju i na filipinskoj proslavi, na sastancima Korejsko-američkog vijeća i Udruženja nigerijskih inženjera. Kud god sam išao, sretao sam useljenike koji prihvaćaju kakav god dom i posao im se nudi, perući suđe ili vozeći taksi ili radeći u kemijskoj čistionici svoga rođaka, koji štede i razvijaju svoje poslove i revitaliziraju umiruće četvrti, sve dok se ne presele u predgrađa i odgoje djecu čiji naglasak ne ukazuje na zemlju njihovih roditelja nego na njihove čikaške rodne listove, adolescente koji slušaju rap i kupuju u trgovačkim centrima i planiraju svoju budućnost, u kojoj će biti liječnici i pravnici i inženjeri pa čak i političari.Diljem zemlje, ponavlja se klasična useljenička priča, priča o ambiciji i prilagođavanju, napornom radu i obrazovanju, asimilaciji i socijalnoj pokretljivosti. Današnji useljenici, međutim, tu priču žive brzinom svjetlosti. Budući da im gostoprimstvo pruža nacija koja je tolerantnija i otvorenija nego što je to bila ona u koju su stizali raniji useljenici, nacije koja štuje svoj useljenički mit, sigurniji su u svoje mjesto ovdje, glasnije traže svoja prava. Kao senator, primam bezbrojne pozive da se obratim tim najnovijim Amerikancima, i u tim me prigodama često ispituju o mojim stavovima o vanjskoj politici - kakav je moj stav o Cipru, recimo, ili o budućnosti Tajvana? Cesto ih muče brige specifične za područja u kojima je njihova etnička skupina brojnija - dok će se farmaceuti podrijetlom iz Indije žaliti na ne plaćanje lijekova, korejski će mali poduzetnici tražiti izmjene u

poreznom sustavu.Ali uglavnom žele potvrdu da su i oni Amerikanci. Kad god se obraćam useljeničkoj publici, znam da ću poslije biti izložen dobronamjernom zezanju od strane članova svoga stožera. Prema njima, moji govori u takvim prilikama uvijek slijede trodijelnu strukturu: „Ja sam vaš prijatelj", „[upišite ime svoje zemlje] je kolijevka civilizacije" i „Vi utjelovljujete američki san". Imaju pravo, moja je poruka jednostavna, jer shvaćam da sama činjenica što govorim tim novopečenim Amerikancima znači da su važni, da su glasači o kojima ovisi moj uspjeh i da su punopravni građani vrijedni poštovanja.Dakako, nisu svi moji susreti s članovima useljeničkih zajednica prolazili tako glatko. Poslije napada 11. rujna susreti s Amerikancima

207arapskog i pakistanskog podrijetla, naprimjer, bili su teški zbog priča o tome kako su privođenja i ispitivanja od strane FBI-ja i neugodni pogledi susjeda poljuljali njihov osjećaj sigurnosti i pripadanja. Budući da im je bilo dano na znanje da povijest useljavanja u ovu zemlju ima i svoju mračnu stranu, trebalo ih je uvjeriti da njihovo državljanstvo doista nešto znači, da je Amerika izvukla pouke iz iskustva logora za Japance u Drugom svjetskom ratu, i da će biti uz njih okrenu li se politički vjetrovi u ružnom smjeru.No o značenju Amerike, značenju državljanstva i prava građanstva i o svojim ponekad kontradiktornim osjećajima, o promjenama s kojima smo suočeni, najviše razmišljam pri susretima s latinoameričkim zajednicama, u četvrtima kao što su Pilsen i Little Village, gradovima kao što su Cicero i Aurora.Dakako, prisutnost Latinoamerikanaca u državi Illinois - iz Puerto Rica, Kolumbije, Salvadora, s Kube, te pogotovo iz Meksika - ima dugu povijest, još od vremena kad su radnici na poljima počeli dolaziti na sjever i zapošljavali se u tvornicama diljem regije. Poput ostalih useljenika, asimilirali su se u kulturu, iako im je, kao i Afroamerikancima, socijalna pokretljivost često bila otežana zbog rasnih predrasuda. Možda su upravo stoga crnačke i latinoameričke političke vođe i borci za građanska prava često zajednički istupali. Tako je 1983. podrška Latinoamerikanca bila ključna za izbor prvoga crnog gradonačelnika Chicaga Harolda Washingtona. Ta je podrška uzvraćena, jer je Washington pomogao pri izboru mladih, progresivnih Latinoamerikanaca u gradsku skupštinu i zakonodavna tijela države Illinois. Dapače, dok njihov broj nije toliko narastao da opravda osnivanje zasebne organizacije, latinoamerički su zakonodavci bili članovi Crne zakonodavne udruge države Illinois.U tom su kontekstu, po mom dolasku u Chicago, nastale moje veze s latinoameričkom zajednicom. Kao mladi organizator, često sam surađivao s latinoameričkim vođama na pitanjima koja su se ticala i crnih i smeđih građana, od loših škola, preko nezakonitih otkaza do cijepljenja djece. Nije me zanimala samo politika; zavolio sam meksičke i portorikanske dijelove grada - gdje salsa i merengue odjekuju kroz prozore za ljetnih noći, gdje se mise služe uzvišeno po crkvama koje su nekada ispunjavali Poljaci, Talijani i Irci, gdje se čuje cika i vika nogometa u parku, gdje mi se muškarci za pultom u zalogajnici obraćaju britkom duhovitošću, gdje me starije žene hvataju za ruku i smiju se mojim bijednim pokušajima da progovorim španjolski. Stekao sam prave prijatelje i suborce u tim četvrtima; za mene su u svakom slučaju sudbine crnih i smeđih građana trajno isprepletene, kamen temeljac koalicije koja bi mogla pomoći Americi da ostvari svoja obećanja.Kad sam završio studij, međutim, pojavile su se napetosti između crnaca i Latinoamerikanaca u Chicagu. Od 1990. do 2000. broj stanov-208

nika koji govori španjolski povećao se za 38 posto, zbog čega latinoamerička zajednica više nije željela biti manje važan partner u crno-smedoj koaliciji. Nakon što je Harold Washington umro, na scenu su stupili novoizabrani latinoamerički dužnosnici, povezani s Richardom M. Daleyem i ostacima političke mašinerije starog Chicaga, muškarci i žene koje su manje zanimali visokoparna načela i medurasne koalicije, a više kako da svoju sve veću političku moć prevedu u ugovore i

poslove. Dok su crnci u poslovnom smislu loše prolazili, latinoamerički su poslovni poduhvati doživljavali procvat, zahvaljujući dijelom financijskoj pomoći iz svojih domovina a dijelom klijentima koji su zbog jezične barijere bili na njih upućeni. činilo se da posvuda radnici iz Meksika i Srednje Amerike obavljaju slabo plaćene poslove koje su nekada radili crnci - poslove konobara i konduktera, spremačica i javnih oglašivača - te da su se uvukli u građevinske tvrtke koje odavno ne zapošljavaju crnce. Crnci su počeli negodovati i osjećati se ugroženima; pitali su se neće li ih još jednom preteći oni koji su tek došli.Ne bih tom razdoru davao veću važnost no što ga zaslužuje. Budući da se obje zajednice suočavaju s istim problemima, od rastućeg broja djece koja ne završavaju školu do zdravstvenog osiguranja, crnci i Latinoamerikanci i dalje nalaze zajednički jezik u politici. Koliko god crnci bili frustrirani kad prolaze pokraj gradilišta u crnačkoj četvrti na kojem rade sami Meksikanci, rijetko ih čujem da optužuju radnike; svoj bijes obično čuvaju za one koji ih unajmljuju. Ako baš moraju, mnogi će crnci, premda nevoljko, iskazati divljenje prema latinoameričkim useljenicima - prema njihovim radnim navikama i predanosti obitelji, spremnosti da počnu na dnu i iskoriste ono što im se pruži.Pa ipak, činjenica je da mnogi crnci dijele zabrinutost mnogih bijelaca kada je riječ o valu ilegalnih useljenika koji pristiže preko naše južne granice - osjećaj da je ovo što se sada zbiva fundamentalno različito od onoga što se zbivalo prije. Nisu svi ti strahovi nerazumni. Toliki broj radno sposobnih useljenika koji godišnje pristiže u ovoj zemlji nije viđen već više od sto godina. Ako taj ogroman priljev uglavnom nekvalificirane radne snage donosi korist gospodarstvu u cjelini - osobito tako što ga održava mladim, za razliku od u sve većoj mjeri gerijatrijske Europe i Japana - on također prijeti daljnjim padom plaća nekvalificiranih i niskokvalificiranih radnika i daljnjim opterećenjem socijalnog sustava. Drugi su strahovi rođenih Amerikanaca uznemirujuće poznati, podsjećaju na ksenofobiju koja se prije usmjeravala na Talijane, Irce i Slavene koji bi tek sišli s broda - strahovi da su Latinoamerikanci inherentno odveć različiti kulturom i temperamentom da bi se potpuno asimilirali u američki način života; strahovi da će, zbog promjene demografske slike, Latinoamerikanci preoteti kontrolu onima koji su navikli da imaju političku moć. Za većinu Amerikanaca, međutim, zabrinutost zbog ilegalnog

209useljavanja nije samo stvar ekonomskih problema i običnog rasizma. U prošlosti se doseljavanje odvijalo po američkim pravilima; dobrodošlica se iskazivala selektivno, na temelju sposobnosti useljenika i potreba industrije. Bio on Kinez, Rus ili Grk, radnik se našao u stranoj zemlji, odvojen od domovine, često u teškim uvjetima, prisiljen prilagoditi se pravilima koja nije sam stvorio.Danas to više ne vrijedi. Useljenici dolaze zbog porozne granice, a ne zbog sustavne vladine politike; blizina Meksika, kao i teška neimaština mnogih ljudi ondje, upućuju na to da se prelaženje granice neće ni usporiti, a kamoli zaustaviti. Sateliti, telefonske kartice, internet, kao i sama veličina rastućeg latinoameričkog tržišta - sve to olakšava današnjim useljenicima održavanje jezičnih i kulturnih veza s domovinom (Univision, TV-program na španjolskom ima najveću gledanost vijesti u Chicagu). Rođeni Amerikanci sve više misle kao su se oni, a ne useljenici, prisiljeni prilagoditi. Na taj način rasprava o useljavanju više nije pitanje gubitka posla, nego gubitka suvereniteta, još jedan primjer - poput 11. rujna, ptičje gripe, kompjutorskih virusa i tvornica koje se sele u Kinu - da Amerika nije u stanju upravljati svojom sudbinom.U takvoj je usijanoj atmosferi strasti su se rasplamsale na obje strane, Senat Sjedinjenih Država raspravljao o opsežnoj reformi Zakona o use-ljeništvu u proljeće 2006. Stotine tisuća useljenika protestiralo je po ulicama, skupina samoproglašenih pravednika, koji su se nazvali Minutaši1, požurila je braniti južnu granicu, a politički je ulog bio velik kako za Demokratsku, tako i za Republikansku stranku, i za samog predsjednika.Pod vodstvom Teda Kennedvja i Johna McCaina, Senat je predložio kompromisni Zakon s tri glavne komponente. Granična kontrola se znatno postrožila, a amandman koji sam sastavio s Chuckom Grasslevjem znatno je otežao poslodavcima da unajmljuju radnike koji su ilegalno u SAD-u. Priznato je kako je vrlo teško deportirati 12 milijuna ilegalnih useljenika te je Zakon umjesto toga za njih predvidio dug, jedanaestogo-dišnji proces stjecanja američkog državljanstva.

Napokon, predviđen je i program radnika na privremenom radu, koji će omogućiti ulazak 200 tisuća stranih radnika u zemlju radi privremenog zaposlenja.Sve u svemu, smatrao sam da taj Zakon valja podržati. No, program radnika na privremenom radu me zabrinjavao; on je zapravo velikim poduzetnicima omogućavao da zapošljavaju useljenike bez da im osiguraju pravo državljanstva - zapravo, bio je to način da se rad dislocira onamo gdje je manje plaćen a da se pritom tvrtke ne moraju fizički seliti u neku drugu zemlju. Zbog tog sam problema nastojao i postigao da seprema pripadnicima milicije u američkom ratu za nezavisnost, nap. prev.210

u Zakon unese zahtjev da se svaki posao mora prvo ponuditi američkim radnicima, te da poslodavcima onemogući da zakidaju američke radnike jer će unajmljivati radnike na privremenom radu koje mogu plaćati manje nego što bi plaćali američke radnike. Zamisao je bila natjerati firme da se obrate radnicima na privremenom radu samo ako nedostaje radne snage.Taj je amandman očigledno bio smišljen da pomogne američkim radnicima, te su ga svi sindikati jednoglasno podržali. No tek što je uključen u tekst zakona, neki su me konzervativci, u Senatu i izvan njega, počeli napadati jer sam navodno „tražio da strani radnici budu bolje plaćeni nego američki radnici."Jednog sam se dana u Senatu obratio jednom od svojih republikanskih kolega koji je iznosio takve optužbe. Objasnio sam da je svrha Zakona da zaštiti američke radnike, jer poslodavci neće imati razloga unajmljivati strane radnike budu li ih morali jednako plaćati. Moj je republikanski kolega, koji se inače žestoko protivio svakom zakonskom rješenju koje bi legaliziralo status ilegalnih useljenika, odmahnuo glavom.„Moji će dečki na terenu i dalje unajmljivati useljenike", rekao je. „Tvoj će amandman postići jedino to da će ih morati platiti više."„Ali zašto bi zapošljavali useljenike a ne Amerikance, ako ih to jednako košta?" upitao sam ga.Nasmijao se. „Budimo realni, Barack. Ti su Meksikanci naprosto spremni više raditi nego Amerikanci."To što protivnici useljavanja privatno iznose ovakve stavove, dok se javno prividno zalažu za američke radnike, pokazuje stupanj cinizma i licemjerja na djelu u raspravi o useljavanju. Budući da je javnost loše raspoložena i da njihove strahove i brige svakodnevno raspaljuju Lou Dobbs i drugi radijski voditelji diljem zemlje, ne mogu reći da me čudi što je zakon zapeo u Kongresu otkako ga je Senat izglasao.Iskreno rečeno, ni sam nisam imun na takve šovinističke osjećaje. Kad ugledam meksičke zastave na useljeničkim demonstracijama, ponekad osjetim val patriotske ljutnje. Kad mi je za razgovor s automehaničarom potreban prevoditelj, osjećam se frustrirano.Jednom prigodom, kad se rasprava o useljavanju rasplamsavala na Capitolu, skupina aktivista došla je u moj ured sa zahtjevom da predložim poseban zakon kojim bi se legalizirao status trideset meksičkih državljana koji su bili deportirani, a za sobom su ostavili supružnike ili djecu koji su imali pravo boravka. Sastanak je vodio jedan od mojih zaposlenika Danny Sepulveda, mladić podrijetlom iz čilea, objašnjavajući im kako, premda suosjećam s njima, i premda sam jedan od glavnih predlagatelja Zakona o useljavanju u Senatu, načelno nisam spreman predložiti zakonski akt koji bi između nekoliko milijuna u sličnoj situaciji odabrao trideset ljudi za poseban tretman. Neki od aktivista su se uzrujali, rekli suODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA211da me nije briga za useljeničke obitelji i njihovu djecu, da mi je više stalo do granica nego do pravde. Jedan od aktivista optužio je Dannyja da je zaboravio odakle je došao - da nije pravi Latinoamerikanac. Kad sam čuo što se dogodilo, bio sam ljut i frustriran. Želio sam nazvati tu skupinu i objasniti im da je američko državljanstvo privilegija, a ne pravo; da bi bez smislenih granica i poštivanja zakona, što su stvari zbog kojih su uostalom i došli u Ameriku, sve mogućnosti i zaštita koje uživaju svi koji žive u ovoj zemlji brzo nestale; te da, uostalom, ne trpim maltretiranje

svojih zaposlenika - naročito ne onih koji se bore za njihova prava.Danny me je spriječio da ih nazovem, razumno ukazujući na moguće neželjene posljedice. Nekoliko tjedana poslije, jednog nedjeljnog jutra, posjetio sam radionicu za naturalizaciju u crkvi sv. Pija u Pilsenu, organiziranu pod pokroviteljstvom kongresmena Luisa Gutierreza, Međunarodnog sindikata uslužnih djelatnosti i nekoliko skupina za prava useljenika koje su posjetile moj ured. Ispred crkve je bilo oko tisuću ljudi, među njima mlade obitelji, stariji parovi, žene s dječjim kolicima; unutra su ljudi sjedili u tišini na drvenim klupama, stežući male američke zastave koje su organizatori podijelili i čekali da ih volonteri prozovu kako bi započeli dugogodišnji proces postajanja građanima.Dok sam hodao niz brod crkve, neki su mi se ljudi smiješili i mahali, drugi su oprezno kimali glavama dok sam im pružao ruku i predstavljao se. Upoznao sam Meksikanku koja ne zna engleski, ali ima sina u Iraku; prepoznao sam mladog Kolumbijca koji je radio u lokalnom restoranu i saznao da uči za računovođu na javnom učilištu. U jednom trenutku mi je prišla djevojčica od sedam ili osam godina - roditelji su stajali malo iza nje - i zatražila me autogram; u školi su učili o vladi, rekla je, pa će ga pokazati u razredu. Upitao sam je kako joj je ime. Cristina, rekla je, i dodala da ide u treći razred. Rekao sam njezinim roditeljima da mogu biti ponosni na nju. Dok sam gledao Cristinu kako im prevodi moje riječi na španjolski, shvatio sam da se Amerika nema razloga bojati došljaka, da su došli ovamo iz istih razloga zbog kojih se dolazilo i prije 150 godina, kad se bježalo pred gladi i ratovima i hijerarhijama Europe, iz istih razloga zbog kojih su dolazili svi oni koji možda nisu imali potrebne dokumente ili veze ili posebne sposobnosti, ali koji su nosili sa sobom nadu u bolji život.Naše je pravo i dužnost da štitimo svoje granice. Onima koji su već ovdje možemo jasno reći da državljanstvo znači obveze prema zajedničkom jeziku, zajedničkim vrijednostima, zajedničkom cilju, zajedničkoj sudbini. Ali pravu prijetnju našem načinu života ne predstavljaju oni koji ne izgledaju poput nas ili još ne govore našim jezikom, opasnost leži u tome da ne prepoznamo ljude u Cristini i njezinoj obitelji. Ako im uskratimo prava i prilike koje sami uzimamo zdravo za gotovo, ako budemo licemjerno tolerirali činjenicu da među nama postoji klasa slu-212

žinčadi; općenitije, ako ništa ne učinimo dok Amerika postaje zemlja nejednakosti, nejednakosti koja prati rasne podjele i stoga potiče rasne sukobe i koju, kako nam zemlja postaje sve više crna i smeđa, niti naša demokracija niti naša ekonomija neće dugo izdržati.To nije budućnost kakvu želim Cristini, rekao sam sebi dok sam promatrao nju i njezinu obitelj kako se opraštaju. To nije budućnost kakvu želim svojim kćerima. Njihova će Amerika biti vrtoglavija u svojoj različitosti, a njezina kultura višejezična. Moje će kćeri naučiti španjolski i time se obogatiti. Cristina će naučiti tko je bila Rosa Parks i shvatiti da je život crne švelje u vezi s njezinim. Pitanja pred kojima se nalaze moje kćeri i Cristina možda nisu tako moralno jasna kao rasno podijeljen autobus, ali na ovaj ili onaj način njihov će naraštaj sigurno biti stavljen na kušnju - baš kao što su na kušnju bili stavljeni gđa Parks i Jahači slobode, baš kao što smo na kušnji svi mi - svim onim glasovima koji nas dijele i koji bi nas željeli okrenuti jedne protiv drugih.A kad budu iskušane na taj način, nadam se da će Cristina i moje kćeri već dovoljno poznavati povijest ove zemlje da bi znale kako im je dano nešto vrijedno.Amerika je dovoljno velika za sve njihove snove.213Osmo poglavljeSvijet onkraj naših granicaIndonezija je otočna nacija - ukupno obuhvaća preko 17 tisuća otoka, raspoređenih duž ekvatora između Indijskoga i Tihog oceana, između Australije i Južnokineskog mora. Većina stanovnika Indonezije malajskog je podrijetla i žive na velikim otocima, Javi, Sumatri, Kalimantanu, Suzakonesiju i Baliju. Na dalekoistočnim otocima, kao što su Ambon i indonezijski dio Nove Gvineje, stanovništvo je, u različitim omjerima, melanezijskog podrijetla. Indonezija ima tropsku klimu, a prašume su nekada vrvjele egzotičnim vrstama, kao što su orangutani i sumatranski tigar.

Danas te prašume rapidno nestaju zbog sječe drva, rudarstva, i uzgoja riže, čaja, kave i palmina ulja. Budući da im je prirodno stanište uništeno, orangutani su ugrožena vrsta; u divljini živi tek nekoliko stotina sumatranskih tigrova.S preko 240 milijuna ljudi, Indonezija je četvrta država po broju stanovnika, nakon Kine, Indije i Sjedinjenih Država. Unutar njenih granica živi preko sedam stotina etničkih skupina, koje govore više od 742 jezika. Religija gotovo 90 posto stanovništva je islam, što Indoneziju čini najvećom muslimanskom nacijom. Indonezija je jedini član OPEC-a s područja Azije, premda zbog zastarjele infrastrukture, iscrpljenih rezervi, te visoke domaće potrošnje, danas uvozi sirovu naftu. Službeni je jezik bahasa; glavni je grad Džakarta; valuta je rupija. Većina Amerikanaca ne zna pronaći Indoneziju na karti. To Indonežane čudi, s obzirom na činjenicu da je u proteklih šezdeset godina sudbina njihove nacije bila izravno povezana s vanjskom politikom Sjedinjenih Država. Nakon što su njome kroz veći dio povijesti vladali naizmjenično različiti sultanati i nestabilna kraljevstva, arhipelag je u 17. stoljeću postao nizozemska kolonija - Nizozemska Istočna Indija - a taj će status imati kroz sljedeća tri stoljeća. Neposredno pred Drugi svjetski rat, obilne zalihe nafte Nizozemske Istočne Indije postale su metom japanskog ekspanzionizma; budući da se svrstao uz Osovinske sile te da mu je prijetio američki embargo na naftu, Japanu je za vojne i industrijske potrebe bio nužan novi izvor nafte. Nakon napada na Pearl Harbor, Japan je brzo okupirao nizozemsku koloniju, a to će stanje potrajati do kraja rata.214

Nakon kapitulacije Japana 1945., rastući je indonežanski nacionalistički pokret objavio neovisnost zemlje. Nizozemska se s tim nije složila, te je pokušala povratiti svoj nekadašnji teritorij. Uslijedile su četiri krvave godine rata. Naposljetku je Nizozemska popustila sve većem međunarodnom pritisku (vlada Sjedinjenih Država, koja je pod parolom antikolonijalizma nastojala spriječiti širenje komunizma, prijetila je Nizozemskoj obustavom isplate sredstava iz Marshallova plana) i priznala suverenost Indonezije. Vođa pokreta za neovisnost, karizmatična i slikovita pojava po imenu Sukarno, postao je prvim predsjednikom Indonezije.Sukarno se pokazao kao veliko razočaranje za Washington. Zajedno s indijskim predsjednikom Nehruom i egipatskim predsjednikom Nasserom, bio je jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih, koji je bio pokušaj da nacije koje su nedavno stekle slobodu od kolonijalne vlasti pronađu neovisan put između Zapada i Sovjetskog bloka. Komunistička partija Indonezije, premda nikada formalno nije bila na vlasti, stjecala je sve više članova i zadobivala sve veći utjecaj. Sam Sukarno upražnjavao je protuzapadnu retoriku, nacionalizirao je industriju, odbio pomoć SAD-a i ojačao veze sa Sovjetima i Kinom. Budući da je američka vojska zaglibila u Vijetnamu te da je domino teorija i dalje bila temelj vanjske politike SAD-a, CIA je započela potajno pomagati razne pobunjeničke pokrete u Indoneziji i razvijati tijesnu suradnju s indonežanskim časnicima, od kojih su se mnogi obučavali u Sjedinjenim Državama. General Suharto izveo je 1965. vojni udar protiv Sukarna te uveo izvanredno stanje kako bi proveo veliku čistku komunista i njihovih simpatizera. Procjenjuje se da je u čistkama pobijeno između 500 tisuća i milijun ljudi, dok ih je 750 tisuća uhićeno ili protjerano.Dvije godine nakon što su čistke počele, 1967. - iste godine kad je Suharto postao predsjednikom - moja majka i ja stigli smo u Džakartu, jer se ona preudala za indonežanskog studenta kojeg je upoznala na Havajskom sveučilištu. Bilo mi je šest godina, a mojoj majci 24. Poslije je moja majka inzistirala da nikada ne bismo došli u Indoneziju da je znala što se zbivalo nekoliko mjeseci prije našeg dolaska. Ali nije znala - čitava se istina o udaru i čistkama tek mnogo poslije pojavila u američkim novinama. Ni Indonežani nisu o tome govorili. Moj očuh, kojem su ukinuli studentsku vizu dok je još bio na Havajima i koji je bio mobiliziran u indonežansku vojsku nekoliko mjeseci prije našeg dolaska, nije s mojom majkom želio raspravljati o politici, tvrdeći kako je neke stvari najbolje zaboraviti. Ustvari, u Indoneziji uopće nije bilo teško zaboraviti prošlost. Džakarta je tada još uvijek bila teška provincija, u kojoj je samo nekoliko kuća bilo više od četiri ili pet katova, gdje su rikše bile daleko brojnije nego automobili a odmah izvan užega gradskog centra i bogatijih četvrti - i njihove kolonijalne elegancije brižljivo njegovanih travnjaka - nalazila

215su se seoca s neasfaltiranim putovima i septičkim jamama, prašnjavim tržnicama i kolibama od blata, opeke, šperploče i hrdavog željeza na obalama blatnjavih rijeka u kojima su se obitelji kupale, prale odjeću poput hodočasnika na rijeku Ganges.Naša obitelj tada nije baš dobro stajala; indonežanska je vojska svoje poručnike plaćala slabo. Živjeli smo u skromnoj kući u predgrađu, bez klima-uređaja, hladnjaka i WC-a, nismo imali automobil - moj očuh je vozio motor, a moja je majka išla javnim prijevozom svakog jutra do ambasade Sjedinjenih Država, gdje je radila kao nastavnica engleskog. Budući da nismo imali novaca za međunarodnu školu koju je pohađala većina djece stranaca, išao sam u lokalne indonežanske škole i trčao po ulici s djecom farmera, slugu, krojača i nižih službenika.Kako sam imao sedam ili osam godina, nisam se time opterećivao. Sjećam se tih godina kao sretnog razdoblja, punog pustolovina i tajni - dani jurcanja za pilićima i bježanja od vodenih bizona, noći u kojima smo slušali priče o duhovima a ulični bi prodavači donosili slasne slatkiše na naš prag. Sve u svemu, znao sam da nam je u usporedbi s našim susjedima dobro - za razliku od mnogih, nikad nismo bili gladni.Možda je još važnije bilo što sam, čak i tada, znao da je status moje obitelji određen ne samo našom imovinom nego i našim vezama sa Zapadom. Moju su majku mogli ljutiti stavovi drugih Amerikanaca u Džakarti, njihov pokroviteljski stav prema Indonežanima, njihova nespremnost da išta nauče o zemlji koja ih je ugostila, ali je ipak, s obzirom na tečaj, bila sretna što plaću prima u dolarima, a ne u rupijama, kao njezini indonežanski kolege u ambasadi. Možda smo živjeli poput Indonežana, ali bi me majka ipak svako toliko odvela u Američki klub, gdje sam skakao u bazen i gledao crtice i pijuckao coca-colu koliko mi drago. Kad bi moji indonežanski prijatelji došli k nama, pokazivao bih im knjige fotografija na kojima su se vidjeli Disneyland ili Empire State Building, koje mi je poslao djed; ponekad bismo prelistavali katalog tvrtke Sears Roebuck i divili se čudesima koja smo ondje vidjeli. Bio sam svjestan da je sve to dio mog nasljeđa i da me to odvaja, jer smo moja majka i ja bili državljani Sjedinjenih Država i uživali smo njezinu moć, zbrinuti i sigurni pod okriljem njene zaštite.Nismo mogli ne zapaziti kolika je ta moć. Američka je vojska izvodila vježbe s indonežanskom vojskom i obučavala njezine časnike. Predsjednik Suharto obratio se timu američkih ekonomista da izrade plan razvoja Indonezije, temeljen na načelima slobodnog tržišta i stranim ulaganjima. Američki savjetnici za razvoj neprestano su bili pred ministarstvima, pomažući oko obilnog priljeva strane pomoći koju su slali Američka agencija za međunarodni razvoj i Svjetska banka. Premda je korupcija prožimala sve razine državne uprave - svaki je, i najbeznačajniji, kontakt s policijom ili birokracijom podrazumijevao mito, a gotovo je svaki216

proizvod koji je izlazio iz zemlje ili ulazio u nju, od nafte do žita i automobila, prolazio kroz tvrtke koje su nadzirali predsjednik, njegova obitelj ili članovi vladajuće hunte - ipak je dovoljno strane pomoći i zarade od nafte odlazilo u izgradnju škola, cesta i ostale infrastrukture da se standard stanovništva Indonezije mogao drastično poboljšati; između 1967. i 1997., dohodak per capita se povećao sa 50 dolara na 4600 dolara godišnje. Sto se Sjedinjenih Država tiče, Indonezija je postala model stabilnosti, pouzdan dobavljač sirovih materijala i uvoznik zapadnih dobara, odan saveznik i branik protiv komunizma.Živio sam u Indoneziji dovoljno dugo da bih iskusio nešto od toga novostečenog blagostanja iz prve ruke. Nakon što je skinuo uniformu, moj se očuh zaposlio u američkoj naftnoj kompaniji. Preselili smo se u veću kuću, imali smo automobil i vozača, frižider i televizor. Ali, 1971. moja me majka - zabrinuta zbog mog školovanja a možda i naslućujući da se polako udaljava od mog očuha - poslala da živim s djedom i bakom na Havajima. Godinu dana poslije, došla je i ona s mojom sestrom. Veze moje majke s Indonezijom nikad nisu prekinute; sljedećih je dvadeset godina redovito putovala onamo, radeći za međunarodne agencije po šest mjeseci ili godinu dana kao specijalist za pitanja žena u društvima u razvoju, izrađujući programe za pomoć seoskim ženama da osnuju svoje tvrtke ili prodaju proizvode na tržnici. No dok sam se kao adolescent tri ili četiri puta nakratko vraćao u

Indoneziju, moj je život krenuo drugim smjerom i moji su se interesi promijenili.Daljnju povijest Indonezije poznajem, dakle, uglavnom iz knjiga, novina i priča moje majke. Tijekom dvadeset i pet godina indonezijsko je gospodarstvo raslo više-manje konstantno. Džakarta je postala metropola sa skoro devet milijuna duša, neboderima, izrazito siromašnim kvartovima, smogom i užasnim prometom. Muškarci i žene napustili su selo i zaposlili se na manualnim poslovima u tvornicama koje je izgradio strani kapital, izrađujući teniske za Nike i majice za Gap. Bali je postao omiljeno odredište surfera i rock-zvijezda, s hotelima s pet zvjezdica, internetom i restoranima lanca Kentucky Fried Chicken. Početkom devedesetih, Indonezija je smatrana „azijskim tigrom", još jednim primjerom u nizu uspjeha globalizacije.čak su i mračnije strane života u Indoneziji - stanje politike i ljudska prava - pokazivali znakove napretka. Brutalnost Suhartova režima nakon 1967. nikad nije dostigla razmjere onoga što se zbivalo u Iraku pod Saddamom Husseinom; samozatajan i miran stil indonežanskog predsjednika nikad nije privlačio pozornost poput načina vladanja diktatora kakvi su bili Pinochet ili iranski šah. No, Suhartova je vladavina po svim kriterijima bila izrazito represivna. Uhićenja i mučenja disidenata bila su uobičajena, slobode medija nije bilo, izbori su bili puka formalnost. Kad su se pojavili etnički secesionistički pokreti u područjima kao što

217je Aceh, vojska svoj osvetnički bijes nije usmjerila samo na gerilce nego i na civilno stanovništvo - ubojstva, silovanja, spaljena sela. Sve se to tijekom sedamdesetih i osamdesetih zbivalo uz znanje, ako ne i otvoreno odobrenje, američke vlade.Međutim, s krajem Hladnog rata, stav Washingtona se promijenio. Ministarstvo vanjskih poslova počelo je vršiti pritisak na Indoneziju da zauzda gaženje ljudskih prava. Nakon što su indonezijske jedinice izvršile masakr na mirnim prosvjedima u gradu Dili u Istočnom Timoru, Kongres je 1992. obustavio vojnu pomoć vladi Indonezije. Sredinom devedesetih, indonežanski su reformisti bili na ulicama, otvoreno govorili o korupciji u vrhu vlasti, o vojnim zločinima i tražili slobodne izbore.A onda se 1997. sve srušilo. Gospodarstvo Indonezije, ionako nagrizeno desetljećima korupcije, našlo se usred krize financijskog tržišta koja se proširila diljem Azije. Vrijednost rupije pala je za 85 posto u samo nekoliko mjeseci. Indonežanske tvrtke koje su imale kredite u dolarima potpuno su propale. U zamjenu za kredit od 43 milijarde dolara, Međunarodni monetarni fond, ili MMF, u kojem Zapad ima odlučujuću ulogu, zahtijevao je niz oštrih mjera (smanjenje državnih subvencija, povećanje kamatnih stopa) koje će gotovo udvostručiti cijenu ključnih proizvoda poput riže i kerozina. Kad je kriza prošla, indonezijsko je gospodarstvo doživjelo pad za gotovo 14 posto. Pod sve većim pritiskom pobuna i demonstracija Suharto je napokon morao podnijeti ostavku, te su 1998. održani prvi slobodni izbori, na kojima je sudjelovalo otprilike 48 stranaka, između kojih je biralo oko 93 milijuna ljudi.Indonezija je, barem naizgled, preživjela dvostruki šok: financijski slom i demokratizaciju. Tržište dionica cvate, a drugi su izbori protekli bez većih incidenata, te je prijenos vlasti obavljen mirno. Premda je korupcija i dalje raširena a vojska nastavlja igrati važnu ulogu u politici, mnoštvo neovisnih novina i političkih stranaka omogućavaju izražavanje nezadovoljstva.S druge strane, demokracija nije donijela povratak blagostanja. Dohodak per capita je gotovo za 22 posto manji nego što je bio 1997. Jaz između bogatih i siromašnih, uvijek ogroman, kao da se još pogoršao. Osjećaj prikraćenosti koji muči prosječnog Indonežanina dodatno su potencirali internet i satelitska televizija, koji mu neprestano pružaju podrobne prikaze nedostupnih bogatstava Londona, New Yorka, Hong Konga i Pariza. Protuameričko raspoloženje, kojeg uopće nije bilo u vrijeme Suharta, sveprisutno je, dijelom zahvaljujući shvaćanju da su špekulanti u New Yorku i MMF-u namjerno izazvali azijsku financijsku krizu. Prema ispitivanju provedenom 2003., većina Indonežana ima bolje mišljenje o Osami bin Ladenu nego o Georgeu W. Bushu.Sve to podcrtava možda najdublju promjenu u Indoneziji - jačanje militantnog islamskog fundamentalizma u zemlji. Indonežani su tradi-218

cionalno prakticirali tolerantan, skoro sinkretičan oblik islama, pod utjecajem budizma, hinduizma te animističkih tradicija prijašnjih razdoblja. Pod budnim nadzorom eksplicitno sekularne Suhartove vlasti, alkohol je bio dopušten, nemuslimani su slobodno izražavali svoje vjerske osjećaje, a žene - koje su autobusima i skuterima išle na posao u suknji ili sarongu - imale su potpuno ista prava kao i muškarci. Danas islamističke stranke čine jedan od najvećih političkih blokova, a mnoge od njih traže uvođenje islamskog zakona. Financirani novcem s Bliskog istoka, vahabijski vjeroučitelji, škole i džamije preplavile su zemlju. Mnoge su Indonežanke usvojile običaj pokrivanja glave dobro poznat iz muslimanskih zemalja sjeverne Afrike i Perzijskog zaljeva; islamski mili-tanti i samoproglašeni „odredi za ćudoređe" napadali su crkve, noćne klubove, kazina i bordele. U eksploziji u noćnom klubu na Baliju poginulo je 2002. preko dvjesto ljudi; slični samoubilački napadi uslijedili su u Džakarti 2004. i na Baliju 2005. Za napade su optuženi članovi Jemaah Islamiah, militantne islamističke organizacije povezane s Al-Qaedom; dok su trojica izravno povezana s napadima osuđena na smrt, duhovni vođa skupine Abu Bakar Bashir pušten je na slobodu nakon što je odslužio zatvorsku kaznu od 26 mjeseci.Kad sam zadnji put bio na Baliju, odsjeo sam u hotelu samo nekoliko kilometara od mjesta napada. Kad razmišljam o tom otoku, i uopće o Indoneziji, progone me sjećanja - osjećaj stvrdnutog blata na bosim tabanima dok lutam poljima; prizor izlaska sunca nad vulkanskim vrhovima; mujezinov večernji poziv i miris dima; cjenkanje po štandovima s voćem duž ceste; frenetičan zvuk gamelan orkestra, vatrom obasjana lica glazbenika. Volio bih Michelle i naše cure povesti onamo da s njima podijelim taj dio svog života, da se popnemo na tisućljetne hinduističke ruševine Prambanana ili da plivamo u rijeci visoko u brdima Balija.Ali stalno odgađam takav put. Kronično sam zauzet, a putovati s malom djecom uvijek je teško. Pored toga, možda me brine ono što ondje vidim - da zemlja moga djetinjstva više nije onakva kakvom je se sjećam. Koliko god da se svijet smanjio zahvaljujući izravnim letovima i mobitelima i CNN-u i internetu, Indonezija mi se sada čini udaljenijom nego prije trideset godina.Bojim se da je to za mene sada zemlja stranaca.Opasno je u sferi međunarodne politike izvlačiti zaključke iz iskustava jedne zemlja. Po svojoj je povijesti, geografiji, kulturi i sukobima svaka nacija jedinstvena. A opet je po mnogočemu Indonezija korisna metafora za svijet onkraj naših granica - svijet u kojem se neprestano sudaraju glo-balizacija i sektaštvo, neimaština i obilje, modernitet i drevnost.Indonezija također nudi i zgodan pregled povijesti američke vanjske politike u prošlih pedeset godina. U glavnim je crtama sve tu vidljivo:ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA219naša uloga u oslobađanju bivših kolonija i stvaranju međunarodnih institucija kako bi se uspostavio red nakon Drugoga svjetskog rata; naša sklonost da nacije i sukobe promatramo kroz prizmu Hladnog rata; naše neumorno promicanje američkog oblika kapitalizma i multinacionalnih korporacija; toleriranje i povremeno poticanje tiranije, korupcije i uništenja okoliša ako to odgovara našim interesima; naš optimizam da će nakon svršetka Hladnog rata hamburgeri i internet dovesti do nestanka povijesnih sukoba; rast ekonomske moći Azije i rast nezadovoljstva Sjedinjenih Država kao jedine svjetske supersile; shvaćanje da, barem na kratke staze, demokratizacija može, umjesto da ih otkloni, razotkriti etničke sukobe i vjerske podjele - te da čuda globalizacije mogu također uroditi ekonomskom nestabilnošću, širenjem pandemija i terorizmom.Drugim riječima, imamo se čime ponositi, ali imamo se čega i sramiti - ne samo u Indoneziji nego diljem planeta. Američka je vanjska politika ponekad bila dalekovidna, istodobno u službi nacionalnih interesa, naših ideala i interesa drugih nacija. U drugim su slučajevima pak američke odluke bile pogrešne, temeljene na neistinitim pretpostavkama koje nisu uzimale u obzir legitimne težnje drugih naroda, podrivale su našu vjerodostojnost te svijet činile opasnijim. Ta dvojnost ne bi nikoga trebala iznenađivati, jer američka je vanjska politika uvijek bila sklepana od proturječnih impulsa. U ranim danima Republike često je prevladavala izolacionistička politika - potaknuta strahom od tuđih intriga, kako je i priličilo naciji koja je upravo izašla iz rata za neovisnost. „Zašto bismo", pitao se George Washington u svom čuvenom Oproštajnom govoru, „vezujući svoju

sudbinu s bilo kojim dijelom Europe, svoj mir i prosperitet miješali s europskim ambicijama, suparništvima, interesima, raspoloženjima ili hirovima?" Washingtonov je stav učvrstila, kako ju je on nazvao, „odvojena i udaljena pozicija" Amerike, geografska odijeljenost koja će novoj naciji omogućiti da „spriječi materijalnu štetu prouzročenu izvanjskim neprilikama".Štoviše, dok su Ameriku njezini revolucionarni izvori i republikansko uređenje mogli približiti svima onima koji traže slobodu, njezini su je prvi vođe upozoravali da bi se trebalo čuvati idealističkih pokušaja da izvozi svoj način života; John Quincy Adams tvrdi da Amerika ne bi trebala „tražiti po svijetu čudovišta koja će ubijati", niti „postati vladaricom svijeta". Providnost je Americi povjerila zadaću stvaranja novog svijeta, a ne reformiranja starog; zaštićena oceanom i u posjedu kontinenta, Amerika će najbolje služiti cilju slobode tako da se usmjeri na svoj vlastiti razvoj i postane luč nade drugim nacijama i narodima diljem planeta.No, ako je sumnjičavost spram stranog uplitanja ugrađena u naš DNA, isto vrijedi za nagon da se širimo - geografski, trgovinski i ideološki. Thomas Jefferson rano je izrazio neizbježnost ekspanzije onkraj granica izvornih trinaest država, a njegov se plan širenja znatno ubrzao kupnjom220

teritorija Louisiane i ekspedicijom Lewisa i Clarka1. Isti onaj John Quincy Adams koji je upozoravao na opasnosti američkog vanjskopolitičkog avanturizma postao je neumornim zagovornikom kontinentalne ekspanzije i bio glavni autor tzv. Monroeove doktrine - upozorenja europskim moćnicima da se klone zapadne hemisfere. Kako su američki vojnici i pioniri osvajali Zapad i Jugozapad, vlade su opisivale pripajanje teritorija pojmom „objavljene sudbine" - uvjereni da je ono dio Božjeg plana da diljem kontinenta proširi „područje slobode", kako je to formulirao Andrew Jackson.Dakako, objavljena je sudbina značila krvavo i nasilno osvajanje - indijanske zemlje i meksičkog teritorija; Indijanci su brutalno iseljeni, a meksička vojska poražena. To je osvajanje, kao i robovlasnički sustav, bilo u suprotnosti s temeljnim načelima Amerike a opravdavalo se najčešće eksplicitno rasističkim pojmovima. Američka je mitologija uvijek teško izlazila na kraj s prirodom tog osvajanja, koju su druge zemlje jasno uviđale - bilo je to iskazivanje sirove moći.Kad je završio Građanski rat a sadašnji se kontinentalni teritorij Sjedinjenih Država konsolidirao, ta je moć bila neporeciva. U cilju širenja tržišta za svoju robu, pribavljanja sirovina za svoju industriju i osiguranja morskih trgovačkih ruta, nacija se usmjerila na prekomorska područja. Pripojeni su Havaji, što je Americi stvorilo uporište na Tihom oceanu. Spanjolsko-američki rat pribavio je Puerto Rico, Guam i Filipine; kad su se neki članovi Senata usprotivili vojnoj okupaciji arhipelaga udaljenog sedam tisuća milja - okupaciji u kojoj će tisuće američkih vojnika ugušiti filipinski pokret za neovisnost - jedan je senator tvrdio kako će to pripojenje osigurati Sjedinjenim Državama pristup kineskom tržištu i stoga donijeti „ogromnu trgovinsku razmjenu i bogatstvo i moć". Amerika se nikad neće upuštati u sistematsku kolonizaciju poput europskih nacija, ali nije se nimalo krzmala miješati se u unutrašnje stvari zemalja koje je smatrala strateški važnima. Theodore Roosevelt je, naprimjer, nadopisao Monroeovu doktrinu, proklamirajući da će Sjedinjene Države intervenirati u svakoj državi Latinske Amerike ili Karipskog otočja čija se vlada ne bude sviđala Americi. „Sjedinjene Američke Države nemaju izbora igrati ili ne igrati veliku ulogu u svijetu", reći će Roosevelt. „One moraju igrati veliku ulogu. Mogu jedino birati hoće li tu ulogu igrati dobro ili loše."Početkom dvadesetog stoljeća su, dakle, motivi američke vanjske politike bili gotovo identični onima koji su pokretali druge velike sile: real-politika i trgovinski interesi. Izolacionističke sklonosti stanovništva ostale su snažne, osobito što se tiče sukoba u Europi, i kad se američkiTeritorij Louisiana, područje koje je Napoleon 1803. prodao Jeffersonu za 15 milijuna dolara i kojim se tadašnji teritorij Sjedinjenih Država udvostručio, obuhvaćao je 2.142.000 km, tj. nešto više od četvrtine današnje površine SAD-a. Merriwether Lewis i William Clark krenuli su 1804. iz St. Louisa prema Tihom oceanu kako bi istražili to područje; vratili su se 1806.ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA221

interesi nisu činili izravno ugroženima. Ali tehnologija i trgovina smanjili su planet; postalo je sve teže odrediti koji su interesi vitalni, a koji ne. Za vrijeme Prvog svjetskog rata Woodrow Wilson izbjegavao je sudjelovanje Amerike sve dok opetovano potapanje američkih plovila od strane njemačkih podmornica i neodgodiv kolaps Europe nisu neutralnost učinili neodrživom. Kad je rat završio, Amerika je postala dominantna svjetska sila - ali Wilson je uviđao kako prosperitet te sile ovisi o miru i napretku udaljenih zemalja.Nastojeći se uhvatiti u koštac s tom novom zbiljom, Wilson je ponudio novo američke objavljene sudbine. Učiniti „svijet pogodnim za demokraciju" nije značilo samo dobiti rat, tvrdio je; u američkom interesu da potiče samoodređenje svih naroda i ponudi svijetu pravni okvir koji će pomoći da se izbjegnu sukobi u budućnosti. U okviru Sporazuma iz Versaillesa, kojim su određeni uvjeti njemačke predaje, Wilson je predložio osnivanje Lige naroda, kao tijela koje će posredovati u sukobima između nacija, kao i međunarodni sud i niz međunarodnih pravnih akata, koji bi obvezivali ne samo slabe nego i jake. „Ovo je vrijeme kada bi Demokracija trebala dokazati svoju čistoću i svoju duhovnu moć tako što će zavladati", rekao je Wilson. „Zasigurno je objavljena sudbina Sjedinjenih Država da predvodi nastojanja da taj duh zavlada."Wilsonove su prijedloge isprva oduševljeno prihvatili, kako u Sjedinjenim Državama tako i diljem svijeta. Američki je Senat, međutim, bio nešto manje zadivljen. Republikanski vođa u Senatu Henry Cabot Lodge smatrao je da Liga naroda - i sam koncept međunarodnog prava- ugrožava američki suverenitet, suludo ograničavanje sposobnosti Amerike da nametne svoju volju diljem svijeta. Zahvaljujući tradicionalnim izolacionistima u objema strankama (od kojih su se mnogi bili protivili ulasku Amerike u Prvi svjetski rat), kao i Wilsonovoj nepopustljivosti, Senat je odbio ratificirati američko članstvo u Ligi.Sljedećih se dvadeset godina Amerika odlučno okrenula sama sebi- smanjila je vojsku i mornaricu, odbila se pridružiti Svjetskom sudu i mirno promatrala kako Italija, Japan i nacistička Njemačka grade svoj vojni stroj. Senat je postao leglo izolacionizma, izglasao Akt o neutralnosti koji je sprječavao Sjedinjene Države da pomognu zemljama koje su napale Osovinske sile, te opetovano ignorirao predsjednikove zahtjeve dok su Hitlerove armije marširale diljem Europe. Tek će nakon bombardiranja luke Pearl Harbor Amerika shvatiti svoju užasnu pogrešku. „Niti za jednu naciju - niti pojedinca - nema sigurnosti u svijetu kojim vladaju načela gangsterizma", reći će F. D. Roosevelt u svom obraćanju naciji nakon napada. „Više ne možemo svoju sigurnost mjeriti nikakvim miljama."Nakon Drugoga svjetskog rata, Sjedinjene će Države te lekcije imati priliku primijeniti u svojoj vanjskoj politici. Dok su Europa i Japan bili222

u ruševinama, a Sovjetski Savez, premda teško iscrpljen borbama na Istočnoj fronti, pokazivao namjeru da svoju vrst totalitarnog komunizma proširi dokle god može, Amerika je bila suočena s dilemom. Neki su na desnici tvrdili kako samo jednostrana vanjska politika i trenutačan napad na Sovjetski Savez može onemogućiti komunističku prijetnju. Iako je izolacionizam kakav je prevladavao tridesetih godina bio potpuno diskreditiran, neki su na ljevici umanjivali sovjetsku agresiju, tvrdeći kako s obzirom na sovjetske gubitke i presudnu ulogu SSSR-a u pobjedi Saveznika, Staljinu treba udovoljiti.Amerika nije učinila ni jedno ni drugo. Umjesto toga, poslijeratno vodstvo koje su činili predsjednik Truman, Dean Acheson, George Marshall i George Kennan izradilo je nacrt novog, poslijeratnog poretka koji je spojio Wilsonov idealizam s tvrdim realizmom, prihvaćajući američku moć uz jasnu svijest da Amerika nema sposobnosti kontrolirati događaje diljem svijeta. Da, tvrdili su, svijet je opasno mjesto, a sovjetska je prijetnja stvarna; Amerika mora očuvati svoju vojnu nadmoć i biti spremna upotrijebiti silu radi obrane svojih interesa bilo gdje u svijetu. No čak je i moć Sjedinjenih Država bila ograničena - a budući da je borba protiv komunizma bila i borba ideja, provjera koji sustav može bolje ostvariti nade i snove milijardi ljudi diljem svijeta, vojna nadmoć sama po sebi ne može dugoročno osigurati Americi ni prosperitet, ni sigurnost.Americi su, dakle, bili potrebni pouzdani saveznici - saveznici koji dijele ideale slobode,

demokracije i vladavine zakona, kojima je u interesu razvijati ekonomski sustav temeljen na slobodi tržišta. Budući da su nastala obostranim pristankom, takva će savezništva, kako vojna, tako i ekonomska, biti trajnija - i izazivati manje nezadovoljstava - nego bilo kakav skup vazalnih država što bi ih američki imperijalizam mogao stvoriti. Također, Americi je u interesu da zajedno s tim zemljama izgradi međunarodne institucije i promiče međunarodne norme. Ne zbog naivne pretpostavke da bi međunarodni zakoni i povelje sami po sebi mogli spriječiti sukobe među nacijama ili otkloniti potrebu američke vojne akcije, nego zato što bi čvrste međunarodne norme i američka odlučnost da se suzdrži od upotrebe svoje moći smanjili broj sukoba - a naše bi vojne akcije, kad bi bile neizbježne, tada imale legitimitet u očima svijeta.Za manje od desetljeća uspostavljena je infrastruktura novog svjetskog poretka. Zacrtana je američka politika obuzdavanja komunističke ekspanzije, koja se osim na američku vojsku oslanjala i na sigurnosne dogovore s članicama NATO-saveza i Japanom; donesen je Marshallov plan obnove razorenih gospodarstava; potpisan je Sporazum Bretton Woods, koji je osiguravao stabilnost svjetskih financijskih tržišta te Opći sporazum o carinama i trgovini kako bi se uspostavila pravila svjetske trgovine; Amerika je podržavala neovisnost bivših kolonija; osnovani suODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA 223MMF i Svjetska banka kako bi te novonastale neovisne nacije integrirali u svjetsko gospodarstvo, te Ujedinjeni narodi kao forum kolektivne sigurnosti međunarodne suradnje.Šezdeset godina poslije, vidimo rezultate tog velikog poslijeratnog pothvata: Hladni je rat uspješno okončan, izbjegnuta je nuklearna katastrofa, efektivno je završen sukob između dvije najveće vojne sile, nastupila je era ekonomskog rasta bez presedana kod kuće i u svijetu.To je veliko postignuće možda najveći dar Velika generacija podarila nakon pobjede nad fašizmom. No, kao i svaki ljudskom rukom izgrađen sustav, i taj ima svoje zakone i proturječja; podložan je zloupotrebi u političkim makinacijama, grijehu oholosti i pogubnim učincima straha. Zbog veličine sovjetske prijetnje i šoka komunističkih uspjeha u Kini i Sjevernoj Koreji, tvorci američke politike počeli su na nacionalističke pokrete, etničke sukobe, reformske napore i lijeva nastojanja svugdje u svijetu gledati kroz prizmu Hladnog rata - kao na potencijalne prijetnje koje su preče od naše odanosti slobodi i demokraciji. Desetljećima ćemo tolerirati pa čak i pomagati lopove kao što je Mobutu, nitkove kao što je Noriega, sve dok su protiv komunizma. Povremeno bi tajne američke operacije izvele uklanjanje demokratski izabranih voda u državama poput Irana - što je izazvalo seizmičke posljedice koje i dan danas osjećamo.Američka politika obuzdavanja uključivala je enorman rast vojne industrije, kako bi se dostigli a zatim i prestigli sovjetski i kineski arsenali. Tijekom vremena, „čelični trokut" koji čine Pentagon, proizvođači oružja i vojne opreme, te kongresmeni koji dolaze iz okruga u kojima se nalaze vojne baze i industrijska postrojenja koja rade za vojsku, stekao je veliku moć u oblikovanju američke vanjske politike. Iako je prijetnja nuklearnog rata sprečavala izravnu vojnu konfrontaciju s našim rivalima, tvorci američke politike sve su više probleme u drugim dijelovima svijeta gledali kroz vojne a ne kroz diplomatske naočale.Što je najvažnije, poslijeratni je sustav s vremenom u prevelikoj mjeri postao podređen politici, uz potpuno skoro zanemarivanje potrebe da se u samoj Americi oko njega raspravom postigne konsenzus. Amerika je neposredno nakon rata imala tu prednost što je postojao konsenzus oko vanjske politike. Bilo je važnih razlika u gledištima između republikanaca i demokrata, ali politika je bila unutrašnja stvar; od profesionalaca se, radili oni u Bijeloj kući, Pentagonu, Ministarstvu obrane ili za CIA-u, očekivalo da donose odluke na temelju činjenica i razumnih sudova, a ne na osnovu ideologije ili radi pridobivanja glasova. Pored toga, konsenzus je postojao u čitavom narodu; programi kao što je Marshallov plan, koji su počivali na velikim američkim ulaganjima, ne bi mogli biti ostvareni da Amerikanci nisu imali povjerenja u svoju vladu, i da vladini službenici zauzvrat nisu vjerovali da se Amerikancima mogu otvoreno224

iznijeti činjenice o kojima ovisi kako će se trošiti njihov novac ili hoće li se njihove sinove slati u rat.

Kako je Hladni rat napredovao, glavni su elementi toga konsenzusa erodirali. Političari su ustanovili da mogu pridobiti glasove nadmećući se u suprotstavljanju komunizmu. Demokrate su napali da su „izgubili Kinu". Makartizam je uništio karijere i slomio otpor. Kennedy će optužiti republikance za „nedostatak projektila"; Nixon napraviti karijeru na optuživanju svojih protivnika da su „crveni". Predsjednici Eisenhower, Kennedy i Johnson dopustili su da im prosudbe pomuti strah da će ispasti „popustljivi prema komunizmu". Hladnoratovske tehnike tajnovitosti, njuškanja i širenja lažnih informacija, korištene protiv stranih vlada i stanovništva drugih država, postale su instrumenti unutrašnje politike, sredstva ušutkavanja kritike, dobivanja podrške za sumnjive planove ili prikrivanja teških pogrešaka. Iste smo one ideale koje smo obećali izvesti u druge zemlje izdavali kod kuće.Sve je to kulminiralo u Vijetnamu. Katastrofalne posljedice toga sukoba - za naš kredibilitet i ugled u svijetu, za našu vojsku (koja će se oporaviti tek u sljedećem naraštaju), a najviše za one koji su se borili - opširno su dokumentirane. No možda je najveća žrtva toga rata bilo povjerenje između američkog naroda i njegove vlade - te između samih Amerikanaca. Zahvaljujući agresivnijem izvještavanju s bojišta i slikama vreća s mrtvim tijelima u svojim dnevnim sobama, Amerikanci su uvidjeli kako oni najbolji i najpametniji u Washingtonu nisu uvijek znali što rade - i kako nisu uvijek govorili istinu. S ljevice su se sve više čuli glasovi suprotstavljeni ne samo Vijetnamskom ratu nego i općenitim ciljevima američke vanjske politike. Po njima su predsjednik Johnson, general Westmoreland, CIA, „vojno-industrijski kompleks" i međunarodne institucije poput Svjetske banke bili oličenje američke arogancije, šovinizma, rasizma, kapitalizma i imperijalizma. Desnica je uzvratila istom mjerom, okrivljujući one kojima je „za sve kriva Amerika" - demonstrante, hipike, Jane Fondu, intelektualce s uglednih sveučilišta i liberalne medije i sve koji uništavaju patriotizam, izražavaju relativistički svjetonazor i podrivaju američku odlučnost da se suprotstavi bezbožnom komunizmu - ne samo za gubitak Vijetnama nego i za pad američkog ugleda u svijetu. To su, dakako, bile karikature koje su promicali aktivisti i politički savjetnici. Većina je Amerikanaca ostala negdje u sredini, podržavajući napor Amerike da pobijedi komunizam, ali sumnjajući u političke odluke koje bi mogle dovesti do velikog broja američkih žrtava. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina bilo je demokratskih jastrebova i republikanskih golubova; u Kongresu je bilo ljudi kao što su Mark Hatfield iz države Oregon i Sam Nunn iz države Georgia, koji su nastojali održati tradiciju nadstranačke vanjske politike. No javno mnijenje za vrijeme izbora oblikovale su karikature u kojima su republikanci inzistirali na demokratskoj slabosti kada je riječ o nacionalnojODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA225sigurnosti, dok su se oni skeptični spram vojnih akcija i tajnih operacija u inozemstvu politički skrasili u Demokratskoj stranci.U toj je atmosferi - u doba podjele, a ne u doba konsenzusa - većina danas živih Amerikanaca stvorila svoje nazore o vanjskoj politici. To su bile godine Nixona i Kissingera - njihove su taktički briljantne vanjskopolitičke odluke ostale zasjenjene unutrašnjopolitičkim potezima i kampanjom bombardiranja u Kambodži, koji su moralno bili nedopustivi. Bile su to i godine Jimmvja čartera, demokrata koji se, po svom inzistiranju na ljudskim pravima, činio spremnim ponovno povezati moralna pitanja i snažnu vanjsku politiku, dok naftni šokovi, poniženje iranske talačke krize i sovjetska invazija na Afganistan nisu pokazali da je naivan i neučinkovit.Najveći je dojam vjerojatno ostavio Ronald Reagan, koji je bio toliko nedvosmislen kada je riječ o komunizmu koliko je bio slijep za druge uzroke bijede u svijetu. Ja sam sazrio za vrijeme njegova mandata - studirao sam međunarodne odnose na Sveučilištu Columbia, a zatim radio kao organizator u Chicagu - i poput mnogih demokrata u to doba očajavao zbog učinka Reaganove politike u zemljama Trećeg svijeta: podrška aparthejdu u Južnoj Africi; financiranje odreda smrti u Salvadoru; invazija na sićušnu, bespomoćnu državu kao što je Grenada. Sto sam više proučavao politiku nuklearnog naoružavanja, sve mi se više program Zvjezdanih ratova činio promašenim; jaz između Reaganove uzvišene retorike i njegovih niskih poteza ostavio me bez riječi.No, raspravljajući sa svojim prijateljima na ljevici, ponekad bih se našao u čudnom položaju da branim neke aspekte Reaganovih svjetonazora. Nisam shvaćao zašto bi, naprimjer, naprednjake

trebala manje brinuti represija iza Željezne zavjese nego brutalnost u čileu. Nisam vjerovao da su američke multinacionalne kompanije i međunarodna trgovina jedini krivci za neimaštinu u svijetu; nitko nije korumpirane vođe zemalja Trećeg svijeta tjerao da kradu od svog naroda. Nisam odobravao opseg Reaganova vojnog programa, ali s obzirom na sovjetsku invaziju na Afganistan, činilo se razumnim nastojati zadržati nadmoć u odnosu na SSSR. Ponositi se svojom zemljom, poštivati naše oružane snage, shvaćati opasnosti onkraj naših granica, tvrditi da se ne može jednostavno izjednačiti Istok i Zapad - o svemu sam tome mislio isto što i Reagan. A kad je pao Berlinski zid, morao sam starome odati priznanje, iako mu nikada nisam dao svoj glas.Mnogi su ljudi - uključujući mnoge demokrate - dali svoj glas Reaganu, što je republikance navelo da tvrde kako je za njegova mandata ponovno uspostavljen konsenzus oko američke vanjske politike. Dakako, konsenzus nikada nije bio iskušan; Reaganov rat protiv komunizma vodili su uglavnom posrednici i financije, a ne američki vojnici. Krajem Hladnog rata Reaganova je formula postala neprikladnom za novi svijet.226

George H. W. Bush vratio se tradicionalnijoj, „realističnijoj" vanjskoj politici, što je urodilo stabilnom politikom u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza i vještim vođenjem prvog Zaljevskog rata. No, budući da je pozornost javnosti bila usmjerena na američko gospodarstvo, vještina u stvaranju međunarodnih koalicija i razboritoj upotrebi američke moći nije mu mogla spasiti njegov mandat.Kad je Bili Clinton preuzeo dužnost, opće je mišljenje bilo da će se američka posthladnoratovska vanjska politika voditi trgovinskim sporazumima, a ne tenkovima i da će se baviti zaštitom američkih autorskih prava a ne američkih života. Clinton je shvaćao da globalizacija znači ne samo nove ekonomske izazove nego i nove sigurnosne izazove. Usto što je promicala slobodnu trgovinu i jačala međunarodni financijski sustav, njegova je vlada nastojala okončati dugotrajne sukobe na Balkanu i u Sjevernoj Irskoj te razvijati demokraciju u Istočnoj Europi, Latinskoj Americi, Africi i bivšem Sovjetskom Savezu. No u očima javnosti vanjska se politika devedesetih godina nije odlikovala velikim temama ni zadacima. Američke su vojne akcije izgledale kao stvar izbora, a ne nužnosti - rezultat naše želje da damo po prstima banditskim državama; ili su proizlazile iz moralne obaveze koju smo imali prema Somalijcima, Haićanima, Bosancima i drugim nesretnicima.Onda je došao 11. rujna - i Amerikancima se svijet okrenuo naglavce.U siječnju 2006. ukrcao sam se na vojni teretni avion tipa C-130 i odletio na svoj prvi put u Irak. Dvojica kolega koji su putovali sa mnom, senator Evan Bayh iz države Indiana i kongresmen Harold Ford ml., iz države Tennessee, već su prije bili ondje i upozorili su me da slijetanje u Bagdadu zna biti neugodno - kako bi se izbjegla moguća neprijateljska paljba, vojni su avioni pri uzlijetanju i slijetanju na aerodrom glavnoga grada Iraka izvodili komplicirane manevre od kojih se okretala utroba. No, dok je naš avion kružio kroz maglovito jutro, nisam uopće bio zabrinut. Vezana u platnenim sjedalima, većina je mojih suputnika zaspala; jedan član posade je, činilo se, igrao videoigru; drugi je mirno listao naš itinerar.Prošlo je četiri i pol godine otkako sam čuo da se avion zabio u Svjetski trgovački centar. Bio sam tada u Chicagu, vozio sam se na sjednicu u državnoj upravi. Izvještaj na mom autoradiju bio je štur, te sam zaključio da je riječ o nesreći, o nekom malom avionu koji je skrenuo s rute. Kad sam stigao na sastanak, već se zabio i drugi avion i rečeno nam je da evakuiramo zgradu državne uprave. Ljudi su se okupljali duž ulica, zurili u nebo i u neboder Sears. Poslije je u mom uredu nekoliko nas sjedilo nepomično dok su se prizori more slijevali s TV-ekrana - avion, taman kao sjenka, nestaje u staklu i čeliku; muškarci i žene vise s prozoraODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA227a zatim se puštaju u ponor; uzvici i jecaji odozdo i napokon uskovitlani oblaci prašine koji zaklanjaju sunce.Nekoliko sam sljedećih tjedana proveo kao i većina Amerikanaca - nazivajući prijatelje u New Yorku i Washingtonu, šaljući donacije, slušajući govor predsjednika, oplakujući mrtve. Na mene je,

kao i na većinu nas, 11. rujna ostavio duboko osoban dojam. (Nije me pogodio samo opseg razaranja, ni uspomene na pet godina koje sam proveo u New Yorku - uspomene na ulice i zdanja od kojih je sada ostala samo prašina. Najviše me pogodila intimnost zamišljanja svakodnevnih čina koje žrtve napada mora da su izvodile u satima pred smrt, rutinske radnje od kojih se sastoji život u modernom svijetu - ukrcavanje na avion, guranje na izlasku iz podzemne, kava s nogu i jutarnje novine na kiosku, čavrljanje u liftu. Za većinu Amerikanaca, takve su rutine značile pobjedu reda nad kaosom, konkretan izraz našeg uvjerenja da je, tako dugo dok vježbamo, vežemo pojaseve, imamo siguran posao i izbjegavamo određene kvartove, naša sigurnost zajamčena a naše obitelji zaštićene.Sada je kaos zakucao na vrata. Morat ćemo se početi drugačije ponašati, drukčije shvaćati svijet. Morat ćemo odgovoriti na poziv nacije. Manje od tjedan dana nakon napada gledao sam kako Senat glasa 98 prema 0 a Kongres 420 prema 1 da se predsjedniku daju ovlasti da „upotrijebi svu nužnu i primjerenu silu protiv nacija, organizacija ili osoba" odgovornih za napade. Mladi ljudi diljem zemlje masovno su se prijavljivali u vojsku i CIA-u, u želji da služe svojoj zemlji. Nismo bili sami. U Parizu je Le Monde donio naslov Nous sommes tous Atnericains („Svi smo Amerikanci"). U Kairu su džamije organizirale molitve solidarnosti. Prvi put otkako je 1949. osnovan, NATO se pozvao na članak 5 svoje povelje, prema kojem će se oružani napad na jednu od članica „smatrati napadom na sve ostale". S pravdom i svijetom na svojoj strani, svrgnuli smo talibanski režim u Kabulu za nešto više od mjesec dana; operativci Al-Qaede su pobjegli ili su uhvaćeni ili ubijeni.Držao sam da je vlada dobro nastupila - odlučno, odmjereno i uz minimalne žrtve (tek ćemo poslije saznati u kojoj je mjeri nedovoljan vojni pritisak na snage Al-Qaede na Tora Bori doprinio Bin Ladenovu bijegu). I tako sam, skupa s ostatkom svijeta, nestrpljivo očekivao ono što je, smatrao sam, moralo uslijediti: oblikovanje vanjske politike SAD-a za 21. stoljeće, koja će ne samo prilagoditi naše vojne planove, obavještajne operacije i organizaciju obrane domovine terorističkim prijetnjama nego i utemeljiti novi međunarodni konsenzus kada je riječ o izazovu transnacionalnih prijetnji.To se nije dogodilo. Umjesto toga, dobili smo nešto sklepano od zastarjelih pozicija iz davnih dana; sa starih je stavova obrisana prašina i nalijepljene su im nove etikete. Reaganovo „Carstvo zla" postalo je „Osovina zla". Monroeova doktrina u tumačenju Theodorea Roosevelta228

- shvaćanje da možemo preventivno svrgnuti vladu koja nam se ne sviđa- postala je Busheva doktrina, koja sada nije obuhvaćala samo zapadnu hemisferu, nego čitav planet. Objavljena je sudbina opet bila u modi; prema Bushu, trebala nam je samo američka vatrena moć, američka odlučnost i „koalicija spremnih".Najgore od svega bilo je to što je Busheva vlada uskrisila vrstu politike kakva se ne pamti od kraja Hladnog rata. Kako je svrgavanje Saddama Husseina bilo provjera Busheve doktrine preventivnog rata, oni koji su dovodili u pitanje smisao invazije bivali su optuženi da su „popustljivi prema terorizmu" ili „neamerički" raspoloženi. Umjesto da se iskreno iznesu razlozi za i protiv te vojne kampanje, vlada je krenula u medijsku ofenzivu: prilagođavajući obavještajne izvještaje u svoju korist, drastično podcjenjujući troškove i snage potrebne za vojnu akciju tih razmjera, prizivajući avet atomske gljive.Takva je strategija odnosa s javnošću upalila; do jeseni 2002. većina je Amerikanaca bila uvjerena da Saddam Hussein posjeduje oružje za masovno uništenje, a najmanje 66 posto je (pogrešno) vjerovalo da je irački vođa osobno umiješan u napade 11. rujna. Podrška invaziji na Irak - i Bushu osobno - bila je veća od 60 posto. Imajući u vidu skore izbore, republikanci su pojačali pritisak i tražili da se izglasa ovlaštenje za upotrebu sile protiv Saddama Husseina. I tako se 11. listopada 2002., dvadeset i osam od pedeset demokrata u Senatu pridružilo svim republikanskim senatorima osim jednoga, dajući Bushu moć koju je tražio.Bio sam razočaran tim glasanjem, iako sam shvaćao pod kakvim su pritiscima demokrati bili. I sam sam ih donekle osjetio. U jesen 2002. već sam bio odlučio da ću se kandidirati za Senat i znao sam da će mogući rat s Irakom biti važno pitanje u mojoj kampanji. Kad me je skupina aktivista iz

Chicaga zamolila da govorim na velikom antiratnom skupu predviđenom za listopad, više me je prijatelja upozorilo da o tako kritičnom pitanju ne istupam na taj način. Ne samo zato što je zamisao o invaziji imala sve veću podršku nego i zato što nisam smatrao da je odluka za ili protiv rata tako jednostavna. Poput većine analitičara, pretpostavljao sam da Saddam ima kemijsko i biološko oružje i da je želio nuklearno naoružanje. Vjerovao sam da je opetovano kršio rezolucije UN-a te da za takvo ponašanje mora snositi posljedice. Da je Saddam vršio pokolje nad svojim vlastitim narodom nije bilo sporno; nisam nimalo sumnjao da će svijetu, a i Iračanima, biti bolje kad njega ne bude.Smatrao sam, međutim, i da Saddam ne predstavlja neposrednu opasnost, da su vladini razlozi za rat klimavi i ideološke naravi, te da rat u Afganistanu ni izdaleka nije završen. Bio sam uvjeren kako, pretpostavljanjem opasne, jednostrane vojne akcije odlučnim diplomatskim potezima, oštrim inspekcijama i mudrim sankcijama, Amerika propušta mogućnost da dobije široku podršku za svoju politiku. Zato sam održaoODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA229govor. Pred dvije tisuće ljudi okupljenih na Federalnom trgu, rastumačio sam da za razliku od nekih medu njima, ja nisam protiv rata - da se moj djed dobrovoljno javio dan nakon napada na Pearl Harbor i da se borio u Pattonovoj armiji. Rekao sam i kako, „nakon što sam vidio pokolj i razaranje, prašinu i suze, podržavam odlučnost vlade da uhvati i ukloni one koji ubijaju nevine u ime netrpeljivosti" i kako bih „bio spreman i sam uzeti oružje u ruke kako bih spriječio da se takva tragedija ponovi".Ali ne mogu podržati „glup rat, nepromišljen rat, rat koji se ne temelji na razumu, nego na strasti, na politici umjesto na načelima". Zatim sam rekao:„Znam da čak i pobjeda u ratu protiv Iraka znači američku okupaciju neodređenog trajanja, neodređenih troškova i neodređenih posljedica. Siguran sam da će invazija na Irak bez jasnog opravdanja i bez snažne međunarodne podrške samo rasplamsati sukob na Bliskom istoku i potaknuti najgore, a ne najbolje nagone arapskog svijeta, te da će povećati broj sljedbenika Al-Qaede."Govor je naišao na odobravanje; aktivisti su tekst stavili na internet, a ja sam stekao reputaciju čovjeka koji i o teškim pitanjima govori što misli - reputaciju koja će mi donijeti pobjedu na teškim stranačkim izborima. Ali tada nisam mogao znati je li moja procjena stanja u Iraku točna. Kad je invazija započela i kad su američke snage neometano umarširale u Bagdad, kad sam vidio rušenje Saddamova kipa i gledao predsjednika kako stoji na ratnom brodu Abraham Lincoln dok iza njega stoji transparent na kojem piše „Misiija izvršena", pomislio sam da sam možda imao krivo - i odahnuo sam kad sam vidio da je broj američkih žrtava malen.A sada, tri godine poslije - kada se broj naših mrtvih penje iznad dvije tisuće a broj ranjenih iznad šesnaest tisuća; nakon što je izravno potrošeno 250 milijardi dolara a u budućnosti nas čekaju još stotine milijardi za otplaćivanje dugova i zbrinjavanje veterana; nakon dvaju izbora u Iraku, jednog iračkog ustavnog referenduma i desetaka tisuća mrtvih Iračana; nakon što je antiameričko raspoloženje diljem svijeta dostiglo rekordne razmjere a Afganistan ponovno skliznuo u kaos - letim za Bagdad kao član Senata, kao jedan od onih koji su zaduženi za pronalaženje načina da se ta zbrka nekako riješi.Slijetanje na Međunarodni aerodrom u Bagdadu nije ispalo tako strašno - iako mi je bilo drago što kroz prozore nismo mogli vidjeti kako se C-130 okreće i obrće pri slijetanju. Dočekao nas je službenik Ministarstva obrane, te razno vojno osoblje s oružjem na ramenu. Nakon što smo dobili izvještaj o stanju sigurnosti, nakon što su zabilježili naše krvne grupe, te nakon što su nam namjestili šljemove i pancirke, ukrcali230

smo se u dva helikoptera tipa Crni sokol i krenuli prema Zelenoj zoni, u niskom letu iznad milja uglavnom blatnjavih, jalovih polja ispresijecanih uskim putovima i istočkanim malim šumarcima i betonskim skloništima, od kojih je većina izgledala napušteno, a neki su bili srušeni do temelja.

Zatim smo ugledali Bagdad, metropolu pješčane boje i kružnog oblika, koji rijeka Tigris siječe po sredini. I iz zraka je grad izgledao izmučen, sa slabim prometom - iako su na skoro svim krovovima bile brojne satelitske antene, što su američke vlasti, uz uspostavljanje mobilne tele-fonije, isticale kao jedan od glavnih uspjeha obnove.U Iraku sam proveo dan i pol, uglavnom u Zelenoj zoni, deset milja širokom području u središtu Bagdada, koje je nekada bilo sjedište vlade Saddama Husseina, a sada je pod nadzorom američke vojske, okruženo bedemom i bodljikavom žicom. Dobili smo izvještaj o poteškoćama u opskrbi električnom energijom i naftnim proizvodima uslijed pobunjeničkih sabotaža; obavještajni oficiri opisivali su rastuću prijetnju od sektaških milicija, koje su se infiltrirale u iračke snage sigurnosti. Kasnije smo se sreli s članovima iračke izborne komisije, koji su bili oduševljeni velikim odazivom birača na nedavnim izborima, a zatim nam je sat vremena američki ambasador Khalilzad, pronicljiv, elegantan čovjek umornih očiju, objašnjavao svoje delikatne diplomatske poteze kojima je pokušavao postići da šijitske, sunitske i kurdske frakcije sastave kakvu-takvu zajedničku vladu.Poslijepodne smo imali priliku ručati s postrojbama u ogromnoj dvorani tik do bazena sada već bivše predsjedničke palače Sadama Husseina. Bilo je tu regularnih snaga, rezervista, pripadnika Nacionalne garde, neki su bili iz velikih gradova neki iz malih mjesta, bilo je crnaca, bijelaca i Latinoamerikanaca, mnogi su već služili drugi ili treći put. S ponosom su govorili o onome što su njihove postrojbe postigle - gradili su škole, osiguravali strujovode, vodili netom izučene iračke vojnike u zajedničke patrole, održavali putove za dostavu namirnica u udaljene krajeve zemlje. Uvijek i iznova pitali su me isto pitanje: Zašto američki mediji izvještavaju isključivo o bombardiranjima i ubijanju? Ustrajali su u tome da je učinjen napredak i da moram one koji su ostali kod kuće obavijestiti da njihov rad u Iraku nije uzaludan.Iz razgovora s tim muškarcima i ženama nije bilo teško shvatiti njihove frustracije, jer su me svi Amerikanci koje sam susreo u Iraku, bez obzira bili oni vojna lica ili civili, impresionirali svojom predanošću, znanjem i iskrenim priznanjem pogrešaka koje su počinjene, ali i teškoća koje donosi zadatak što leži pred njima. Doista, čitav pothvat u Iraku odaje američku domišljatost, bogatstvo i tehnološko znanje. Gledajući iz Zelene zone ili bilo koje velike baze u Iraku ili Kuvajtu, ne možete drugo doli diviti se sposobnosti naše vlade da podigne čitave gradove unutar teritorija naseljenog neprijateljski raspoloženim stanovništvom,

231izgradi zajednice s vlastitom strujom i vodom, kompjutorskim i bežičnim priključcima, igralištima za košarku i štandovima na kojima se prodaje sladoled. Štoviše, na svakom koraku vlada onaj jedinstven američki optimizam kojeg karakterizira odsustvo cinizma usprkos opasnosti, žrtvovanju i naizgled nepremostivim zaprekama te ustrajanje na ideji da će u konačnici ono što radimo poboljšati živote ljudi koje jedva poznajemo.Ipak, tri su me razgovora tijekom mojeg posjeta podsjetila koliko su se napori koje poduzimamo u Iraku još uvijek činili uzaludnima, kako još uvijek postoji mogućnost da kuće koje gradimo američkom krvlju, novcem i najboljim namjerama, ne leže na čvrstom tlu. Prvi razgovor vodio se u rano predvečerje tijekom konferencije za novinare koju je naša delegacija imala sa skupinom stranih dopisnika smještenih u Bagdadu. Nakon službenih pitanja i odgovora, zamolio sam reportere da ostanu na neformalnom druženju. Zanimalo me da saznam nešto o životu izvan Zelene zone. Rado su se odazvali, no mogli su ostati samo četrdeset i pet minuta; već je padao mrak, i kao i većina stanovnika Bagdada, uglavnom su izbjegavali izlaziti nakon što zađe sunce.Bili su mladi, uglavnom u dvadesetim i ranim tridesetim godinama, svi su bili vrlo neformalno odjeveni, tako bi uglavnom mogli proći kao studenti. Na licima im se, međutim, očitavao stres pod kojim su bili - u to je vrijeme već šezdeset novinara bilo poginulo u Iraku. Doista, na početku razgovora ispričali su se što možda izgledaju pomalo dekoncentrirano. Upravo su bili primili vijest da je jedna od njihovih kolegica Jill Caroll iz novina Christian Science Monitor, oteta, a njezin šofer pronađen mrtav uz cestu. Svi su preko ljudi koje poznaju pokušavali saznati gdje bi se mogla nalaziti. Rekli su mi da takvo nasilje tih dana u Bagdadu nije bilo ništa neuobičajeno, iako su Iračani ti koji su snosili najteže posljedice. Borbe između šijita i sunita postale su sve raširenije, sve

manje planirane, manje shvatljive i sve strasnije. Nitko od njih nije držao da će izbori donijeti bitan napredak u pogledu sigurnosti ljudi. Pitao sam ih misle li da bi povlačenje američkih postrojbi možda smanjilo napetosti, očekujući potvrdan odgovor. Umjesto toga, odmahnuli su glavama.„Mislim da bi u tom slučaju unutar nekoliko tjedana došlo do građanskog rata", rekao mi je jedan od reportera. „Sto, možda dvjesto tisuća mrtvih. Mi smo jedino što ovo mjesto drži na okupu."Te večeri naša je delegacija pratila veleposlanika Khalila Zada na privatnu večeru kod privremenog predsjednika Iraka đalala Talabanija. Osiguranje je bilo jako, dok smo krivudali kroz labirint barikada izvan područja Zelene zone. Kad smo izašli iz Zelene zone, duž čitave rute na svakom su uglu bili postavljeni američki vojnici, a nama je naređeno da tijekom puta ne skidamo zaštitne prsluke i kacige.Nakon deset minuta stigli smo u ogromnu vilu gdje su nas dočekali232

predsjednik i nekoliko članova iračke privremene vlade. Svi redom bili su snažni muškarci u pedesetim i šezdesetim godinama života, širokog osmijeha, ali očiju koje ne odaju nikakve osjećaje. Prepoznao sam tek jednog ministra - Ahmeda Halabija, šijita obrazovanog na Zapadu, koji je, kao vođa Iračkog nacionalnog kongresa, koji je djelovao u egzilu, navodno američkim tajnim službama i kreatorima Busheve politike dostavio neke prijeratne informacije na osnovu kojih je i donesena odluka o invaziji - informacije koje su njegovoj skupini donijele milijune dolara, a koje su se pokazale lažnima. Od tada je Halabi bio u svađi sa svojim američkim zaštitnicima. Postojala su i izvješća o tome da je tajne informacije koje je dobio od Amerikanaca proslijedio Irancima te da je u Jordanu još uvijek važeći nalog za njegovo uhićenje nakon što je u odsustvu osuđen po trideset i jednoj točci za pronevjeru, krađu, zlouporabu bankovnih računa i mešetarenje devizama. No, izgleda da se dočekao na noge. Bio je besprijekorno odjeven, u društvu odrasle kćeri, a nastupao je kao ministar za naftu privremene vlade.Tijekom večere nisam mnogo razgovarao s Halabijem. Bio sam smješten pokraj bivšeg privremenog ministra financija. Bio je tip čovjeka koji ostavlja dojam, upućeno je govorio o iračkoj ekonomiji i njezinoj potrebi da bude transparentna te da ojača pravni okvir kako bi privukla strana ulaganja. Na kraju večeri, svoje sam pozitivno mišljenje iznio jednom od zaposlenika veleposlanstva. „Pametan jest, bez sumnje", odgovorio je. „Naravno, jednako tako je i jedan od vođa stranke SCIRI, koja kontrolira Ministarstvo unutarnjih poslova, koje pak kontrolira policiju. A policija, je li... Recimo da je bilo nekih problema s infiltracijom od strane milicije. Bilo je nekih optužbi da otimaju sunitske vođe, neka su mrtva tijela pronađena sljedećeg jutra, takve stvari..." Glas mu je utihnuo i slegnuo je ramenima. „Radimo s onim što imamo."Te noći nisam mogao zaspati. Umjesto toga, gledao sam utakmicu američkog nogometa, koja je prenošena uživo putem satelita u kući kraj bazena koja je nekad bila rezervirana za Sadama i njegove goste. Nekoliko puta isključio sam ton i slušao smrtonosnu vatru koja je rezala tišinu. Sljedećeg jutra vojnim smo helikopterom krenuli u bazu mari-naca u gradu Fallujah na zapadu Iraka, daleko u suhoj i pustoj pokrajini Anbar. Neke od najžešćih borbi protiv ustanika vodile su se upravo u sunitskom Anbaru. Atmosfera u logoru bila je osjetno mračnija nego u Zelenoj zoni. Dan prije, pet marinaca poginulo je u patroli od bombi kraj ceste ili lakog oružja. Ovdašnje postrojbe također su i izgledale mnogu surovije, većina vojnika bili su u ranim dvadesetim godinama, a mnogi su još imali i prištiće i neoblikovana tinejdžerska tijela.General koji je zapovijedao kampom organizirao je kratak sastanak na kojem su viši časnici objasnili dilemu pred kojom su se našle američke snage: svakog dana uhićivali su sve više i više vođa ustanika, no, kao štoODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA 233je slučaj i s bandama u Chicagu, izgledalo je kao da se na svakog uhićenog vodu pojavljuju još dvojica spremna zauzeti njegov položaj. Izgledalo je kao da i ekonomski, a ne samo politički faktori hrane ustanak - središnja vlada zanemarivala je pokrajinu Anbar, a nezaposlenost medu muškim stanovništvom porasla je na preko 70 posto.„Možete nekom djetetu dati dva do tri dolara da postavi bombu", izjavio je jedan časnik, „puno se

tu novca vrti." Pri kraju sastanka spustila se magla zbog koje je kasnio naš let za Kirkuk. Dok smo čekali polijetanje, član mog tima za vanjsku politiku, Mark Lippert, odšetao je porazgovarati s jednim od viših časnika, a ja sam ostao u razgovoru s jednim od majora, odgovornim za strategiju borbe protiv ustanika u toj regiji. Imao je ugodan glas, bio je nizak i nosio naočale. Nije bilo teško zamisliti ga kao srednjoškolskog profesora matematike. Pokazalo se da je, prije nego se pridružio marincima, služio u Mirovnim snagama na Filipinima. Rekao mi je da bi se mnoge lekcije koje je tamo naučio morale primijeniti u radu koji je vojska obavljala u Iraku. Na raspolaganju nije imao ni približno dovoljno ljudi koji govore arapski, potrebnih da bi se izgradio odnos povjerenja s lokalnim stanovništvom. Unutar američkih vojnih snaga trebali bismo ojačati kulturalnu osjetljivost, razvijati dugoročne odnose s lokalnim vodama te udružiti snage za osiguranje pri obnovi zemlje, kako bi Iračani vidjeli stvarnu dobrobit napora koje ulaže SAD. Za sve to treba vremena, no, kako reče, otkada vojska u čitavoj zemlji provodi ova načela, vidljive su i promjene nabolje.časnik zadužen za našu pratnju signalizirao je da je helikopter spreman za polijetanje. Majoru sam zaželio sreću i krenuo prema kamionetu. Mark je sjeo kraj mene i pitao sam ga što je on saznao u razgovoru s višim časnikom.„Pitao sam ga što on misli da bismo trebali učiniti kako bismo se na najbolji mogući način nosili sa situacijom." „1 što je rekao?" „Da bismo trebali otići."Priča o američkom angažmanu u Iraku bit će predmetom analiza i rasprava još mnogo godina - dapače, ta se priča još uvijek piše. U ovom času stanje se toliko pogoršalo da se čini kako traje građanski rat nižeg intenziteta. Iako vjerujem da je svim Amerikancima - bez obzira na njihove izvorne stavove o invaziji - u interesu da se situacija u Iraku razriješi, ne mogu reći da sam optimist o kratkoročnoj budućnosti Iraka.Znam da će na ovom stupnju o ishodu odlučiti politika - procjene onih okorjelih, nesentimentalnih muškaraca s kojima sam večerao - a ne primjena američke sile. Vjerujem također kako treba jasno definirati naše strateške ciljeve na ovom stupnju: postići kakvu takvu stabilnost u Iraku, osigurati da oni koji imaju vlast u Iraku nisu neprijatelji Sjedinjenih Država,234

te spriječiti da Irak postane baza za terorističke aktivnosti. Vjerujem da će se ti ciljevi, pa tako i interesi Iračana i Amerikanaca, prije ostvariti ako se počne s postupnim povlačenjem američkih vojnika do kraja 2006., iako nije moguće predvidjeti kada bi povlačenje moglo biti dovršeno. To će ovisiti o sposobnosti iračke vlade da svom narodu pruži osnovnu sigurnost, o tome koliko naše prisustvo potiče ustanak, te o procjeni koliko bi odsustvo američkih trupa doprinjelo izbijanju otvorenoga građanskog rata. Kad okorjeli marinci kažu da je bolje da se povučemo, a skeptični strani dopisnici da ostanemo, odluka očito nije jednostavna.Pa ipak, nije prerano da izvučemo neke zaključke iz naše akcije u Iraku. Naše nedaće ondje nisu bile samo posljedica loše izvedbe. Pogrešna je bila koncepcija. činjenica je da gotovo pet godina nakon 11. rujna i 15 godina nakon raspada Sovjetskog Saveza Sjedinjene Države još uvijek nemaju koherentnu politiku nacionalne sigurnosti. Umjesto načela, imamo niz ad boe odluka sumnjivih rezultata. Zašto napasti Irak, a ne Sjevernu Koreju ili Burmu? Zašto intervenirati u Bosni, a ne u Darfuru? Je li naš cilj promijeniti režim u Iranu, ukloniti mogućnost da Iran razvije nuklearno oružje, spriječiti trgovinu nuklearnim oružjem, ili sve troje? Hoćemo li upotrijebiti silu gdje god je na vlasti despotski režim koji terorizira svoj narod - te kako dugo ćemo ostati u takvoj zemlji da osiguramo uspostavu demokracije? Kako ćemo se odnositi prema zemljama kao što je Kina, koje liberaliziraju svoje tržište, ali ne i svoje društvo? Hoćemo li sva pitanja raspravljati kroz Ujedinjene narode ili samo kad je UN spreman ratificirati naše odluke?Možda netko u Bijeloj kući ima jasne odgovore na sva ova pitanja. Ali naši ih saveznici - a niti naši protivnici - svakako ne znaju. Sto je još važnije, ne zna ih ni američki narod. Bez artikulirane strategije koja ima podršku javnosti i koju svijet razumije, Amerika neće imati legitimitet - a to znači ni moć - da svijet učini sigurnijim nego što jest. Treba nam okvirna vanjska politika usporediva po opsegu i dosegu s Trumanovom politikom nakon Drugog svjetskog rata - koja uzima

u obzir i izazove i mogućnosti novog milenija, koja će odrediti kada ćemo upotrijebiti silu i koja izražava naše najdublje ideale.Nemam tu veliku strategiju u svom malom džepu. Ali znam što vjerujem, pa bih predložio nekoliko stvari oko kojih bi se američki narod vjerojatno mogao složiti, kao polazište za novi konsenzus.Za početak, moramo shvatiti da nikakav povratak izolacionizmu - ili vanjskoj politici koja odbacuje mogućnost upotrebe američke vojske izvan SAD-a - nije moguć. Nagon za povlačenjem iz svijeta i dalje je jak u objema strankama, osobito kad je riječ o američkim žrtvama. Nakon što su 1993. ulicama Mogadišua vukli tijela američkih vojnika, republikanci su optužili predsjednika Clintona da šalje američke trupe na nepromišljene misije; predsjednički se kandidat George W. Bush zak-ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA235leo na izborima 2000. da više nikad neće trošiti američke vojne resurse na „građenje nacija", dijelom zbog iskustava iz Somalije. Iračka akcija Busheve vlade izazvala je, što je i razumljivo, mnogo jaču reakciju. Prema istarživanju agencije Pew Research Center, gotovo pet godina nakon napada od 11. rujna, 46 posto Amerikanaca vjeruje kako bi Sjedinjene Države trebale „gledati svoja posla međunarodno, a druge zemlje pustiti da se snalaze kako znaju i umiju".Reakcija je bila osobito jaka među liberalima, koji u Iraku vide ponavljanje pogrešaka koje je Amerika počinila u Vijetnamu. Frustracija zbog Iraka i dvojbena taktika kojom je vlada obrazlagala taj rat čak je mnoge na ljevici navela da podcijene prijetnju terorističkih napada i trgovine nuklearnim oružjem; prema istraživanju iz siječnja 2005., ljudi koji se definiraju kao konzervativci bili su 29 posto više nego liberali spremni navesti uništenje Al-Qaede kao jedan od prvih ciljeva vanjske politike i 26 posto više spremni spomenuti uskratu nuklearnog oružja neprijateljskim skupinama ili nacijama. Prva tri cilja vanjske politike za liberale su, pak, povlačenje iz Iraka, zaustavljanje širenja SIDA-e, te tješnja suradnja sa saveznicima.Ciljevi koje navode liberali važni su, ali ne čine koherentnu politiku nacionalne sigurnosti. Vrijedi se podsjetiti da Osama bin Laden nije Ho Si Min i da su prijetnje s kojima se Sjedinjene Države suočavaju danas stvarne, mnogostruke i potencijalno katastrofalne. Naša politika u novije vrijeme pogoršala je stvari, ali da se sutra povučemo iz Iraka, Sjedinjene Države bi i dalje bile meta, zbog svoje dominantne pozicije u međunarodnom poretku. Dakako, konzervativci su jednako u krivu ako misle da možemo naprosto ukloniti „zločince" i zatim prepustiti svijet samima sebi. Globalizacija naše gospodarstvo, zdravlje i sigurnost čini ovisnima o događajima na drugoj strani svijeta. A nijedna druga nacija nema sposobnost oblikovanja toga globalnog sustava, niti uspostave konsenzusa o međunarodnim pravilima kojima se šire zone slobode, osobne sigurnosti i ekonomskog prosperiteta. Želimo li da Amerika bude sigurnija, morat ćemo svijet učiniti sigurnijim.Drugo što moramo shvatiti jest da je sigurnost danas fundamentalno različita od one od prije pedeset, dvadeset i pet, ili čak deset godina. Kad su Truman, Acheson, Kennan i Marshall razrađivali poredak poslije Drugoga svjetskog rata, njihov je referentni okvir bilo nadmetanje između velikih sila koje su dominirale 19. i ranim 20. stoljećem. U tom su svijetu Americi najveća prijetnja bile ekspanzionističke države poput nacističke Njemačke ili sovjetske Rusije, koje su imale na raspolaganju velik broj vojnika i moćne arsenale i koje su mogle napasti ključna područja, ograničiti nam pristup ključnim resursima i diktirati uvjete svjetske trgovine.Taj svijet više ne postoji. Integracijom Njemačke i Japana u svjetski sustav liberalnih demokracija i slobodnog tržišta nestalo je prijetnje236

sukoba velikih sila u slobodnom svijetu. Pojava nuklearnog naoružanja i „sigurnog obostranog uništenja" gotovo je sasvim otklonilo mogućnost rata između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza čak i prije pada Berlinskog zida. Danas su najmoćnije nacije svijeta (uključujući, sve više, i Kinu) - a i najveći broj ljudi koji ih čine - predani zajedničkom sklopu međunarodnih pravila trgovine, ekonomske politike i pravno-diplo-matskog načina rješavanja sporova, čak i kad unutar svojih granica ne poštuju slobodu i demokraciju.

Sve veća prijetnja dolazi u prvom redu iz onih dijelova svijeta koji su na marginama globalnoga gospodarstva i gdje međunarodna „cestovna pravila" ne vrijede - slabe države, područja vladavina sile, korupcije i nasilja; zemlje gdje je ogromna većina stanovništva siromašna, neobrazovana, i neobaviještena; mjesta na kojima vođe strahuju da će im global-izacija umanjiti moć, uništiti tradicionalnu kulturu i njezine institucije.Nekad se mislilo da Amerika može slobodno zanemariti nacije i pojedince u tim nepovezanim regijama. Možda se protive našem svjetonazoru, možda nacionaliziraju koju američku kompaniju, utječu na cijenu neke robe, padnu pod utjecaj Sovjeta ili komunističke Kine, čak možda i napadnu američku ambasadu ili vojno osoblje - ali ne mogu nas napasti na našem tlu. No, 11. rujna pokazao je da to više nije tako. Povezanost koja sve više spaja svijet postala je moćno sredstvo u rukama onih koji žele taj svijet uništiti.Terorističke mreže mogu svoje doktrine proširiti u tren oka; mogu napasti najosjetljivije točke svjetskog ekonomskog sustava, znajući da će napad u Londonu ili Tokiju odjeknuti u New Yorku ili Hong Kongu; oružje i tehnologija kojima su nekada raspolagale isključivo nacionalne države mogu se kupiti na crnom tržištu a njihovi se nacrti mogu skinuti s interneta; slobodan protok ljudi i dobara preko granica, žila kucavica globalnoga gospodarstva, može se upotrijebiti u ubilačke svrhe.Ako nacionalne države više nemaju monopol na masovno nasilje; ako su nas, u stvari, nacionalne države sve manje spremne izravno napasti, jer im možemo uzvratiti na njihovom tlu; ako su umjesto toga goruće prijetnje transnacionalne - terorističke mreže koje žele spriječiti snage globalizacije, potencijalne pandemske bolesti poput ptičje gripe ili katastrofalne klimatske promjene - kako onda prilagoditi strategiju naše nacionalne sigurnosti?Za početak, naš obrambeni budžet i struktura naše vojske trebali bi odražavati novu zbilju. Od početka Hladnog rata, naša je sposobnost da odvratimo agresiju jedne nacije na drugu uvelike jamčila sigurnost svake zemlje koja poštuje međunarodne propise i norme. Kako jedino naša mornarica plovi čitavim svijetom, morske putove čuvaju naši brodovi. Naš je nuklearni kišobran spriječio Europu i Japan da uđu u trku u naoružanju u vrijeme Hladnog rata, a to je - bar donedavno - većinuODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA237zemalja uvjerilo da im se nuklearne bombe ne isplate. Sve dok Rusija i Kina imaju velike vojne snage i vole demonstrirati svoju moć - i sve dok je nekoliko banditskih država spremno napasti druge suverene nacije, kao što je Saddam napao Kuvajt 1991. - morat ćemo povremeno, makar i nevoljko, preuzeti ulogu svjetskog šerifa. To se neće promijeniti - niti se to treba promijeniti.S druge strane, vrijeme je da priznamo da obrambeni budžet i struktura obrane temeljena na izgledima za Treći svjetski rat više nemaju strateškog smisla. Američki vojni i obrambeni budžet za 2005. bio je preko 522 milijarde dolara - više nego što su iznosili budžeti sljedećih trideset zemalja zajedno. BDP Sjedinjenih Država veći je nego zajednički BDP dviju najvećih zemalja i ekonomija koje najbrže rastu - Kine i Indije. Moramo održati stratešku poziciju koja nam omogućava da se nosimo s prijetnjama banditskih država kao što su Sjeverna Koreja i Iran i da se suočimo s izazovima koje predstavljaju potencijalni rival kao što je Kina. Zapravo, s obzirom na gubitke u Iraku i Afganistanu, u neposrednoj će nam budućnosti trebati nešto veći budžet samo za obnovu spremnosti i nadoknađivanje opreme.No naš najsloženiji vojni izazov neće biti kako ostati ispred Kine (baš kao što nam Kina predstavlja najveći izazov u ekonomskom, a ne u vojnom smislu). Vjerojatnije je da će taj izazov biti vojno prisustvo u regijama gdje sada vladaju teroristi. To će zahtijevati da pametnije odvagnemo između količine novca koju ćemo potrošiti na sofisticirano oružje i one koju ćemo potrošiti na muškarce i žene u uniformi. To znači povećati oružane snage kako bi vojnici kraće boravili na ratištu, osigurati im potrebnu opremu, te obučiti vojnike u jeziku, obnovi, sakupljanju informacija i održavanju mira, što će im sve trebati u složenim misijama koje su pred nama.Promjena ustroja vojske neće biti dovoljna. U suočavanju s asimetričnim prijetnjama budućnosti - od terorističkih mreža i država koje ih podržavaju - struktura oružanih snaga će biti manje važna od načina njihove upotrebe. Sjedinjene Države su dobile Hladni rat ne samo zato što je Sovjetski Savez

imao manje oružja nego zato što su američke vrijednosti prevagnule u međunarodnoj javnosti, pa i kod onih koji su živjeli u komunističkim režimima. Još više nego što je to bio Hladni rat, borba protiv islamističkog terorizma bit će borba za javno mnijenje u islamskom svijetu, među našim saveznicima i u Sjedinjenim Državama. Osama bin Laden zna da ne može pobijediti pa ni ugroziti Sjedinjene Države u konvencionalnom ratu. On i njegovi saveznici mogu, međutim, nanijeti dovoljno bola da izazovu reakciju kakvu smo vidjeli u Iraku - nepromišljena američka vojna avantura u muslimanskoj zemlji dovodi do vjerski i nacionalistički motivirane pobune, što dovodi do duge američke okupacije, što uzrokuje velik broj mrtvih američkih vojnika i238 lokalnog stanovništva. Sve to razjaruje antiameričko raspoloženje među muslimanima, povećava broj potencijalnih terorista i navodi Amerikance da se pitaju ne samo o opravdanosti rata nego i o politici koja nas je uopće dovela u islamski svijet.To je plan za dobijanje rata iz pećine i zasada igramo prema tom scenariju. Da bismo promijenili scenarij, morat ćemo se pobrinuti da upotreba američke vojne moći olakšava umjesto da otežava postizanje naših ciljeva: onesposobiti destruktivne potencijale terorističkih mreža i pobijediti u globalnoj borbi ideja.Sto to znači praktično? Trebali bismo poći od premise da Sjedinjene Države, kao i sve suverene nacije, imaju jednostrano pravo na obranu. U tom je smislu naša kampanja protiv logora Al-Qaede i talibanskog režima koji ju je podržavao bila posve opravdana - a takvom ju je smatrala čak i većina islamskih zemalja. Bilo bi dobro imati podršku saveznika u takvim vojnim pothvatima, ali naša neposredna sigurnost ne može ovisiti o želji za međunarodnim konsenzusom; ako moramo sami, Amerikanci su spremni platiti svaku cijenu i podnijeti svaki teret da zaštite svoju zemlju.Također smatram da imamo pravo na jednostranu vojnu akciju kako bismo otklonili neposrednu prijetnju našoj sigurnosti - pod uvjetom da pod neposrednom prijetnjom mislimo na naciju, skupinu ili pojedinca koji se aktivno pripremaju napasti SAD (ili saveznike s kojima Sjedinjene Države imaju ugovor o međusobnoj obrani), te imaju ili će u neposrednoj budućnosti imati sredstva da to učine. AI-Qaeda zadovoljava te uvjete, te je možemo i trebamo preventivno napadati gdje god možemo. Irak pod vlašću Saddama Husseina nije zadovoljavao te uvjete, te je zato naša invazija bila teška strateška pogreška. Namjeravamo li djelovati jednostrano, bilo bi dobro da poznajemo svoju metu.Kad nadiđemo pitanja samoobrane, međutim, uvjeren sam kako će gotovo uvijek biti naš strateški interes da djelujemo multilateralno, a ne unilateralno prilikom uporabe sile diljem svijeta. Pritom ne mislim da bi Vijeće sigurnosti UN-a - tijelo koje po svojoj strukturi i pravilima odveć često djeluje kao da je zaleđeno u vremenu Hladnog rata - trebalo imati pravo veta nad našim akcijama. Niti time želim reći da pridobijemo Ujedinjeno Kraljevstvo i Togo, pa radimo što nas je volja. Multilateralno je djelovanje ono što su George H. W. Bush i njegova ekipa učinili u prvome Zaljevskom ratu - naporni diplomatski rad na pridobivanju podrške većeg dijela svijeta za svoje akcije, te sigurnost da te akcije pridonose daljnjem priznanju međunarodnih normi.Zašto bismo se tako ponašali? Zato što poštivanje međunarodnih „utvrđenih pravila" nikome ne koristi više od nas. Ne možemo nikoga preobratiti na ta pravila ako se ona odnose na sve osim nas. Kad jedina svjetska supersila dragovoljno suspreže svoju moć i pridržavaODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA239se međunarodno dogovorenih standarda ponašanja, šalje poruku da ta pravila vrijedi slijediti, te lišava teroriste i diktatore argumenta da su ta pravila tek alatke američkog imperijalizma.Zadobivanje globalnog angažmana također omogućuje Sjedinjenim Državama da nose lakši teret kad se ukaže potreba za vojnom akcijom i poboljšava izglede za uspjeh. S obzirom na relativno skromne obrambene budžete većine naših saveznika, udio u vojnom opterećenju u nekim se slučajevima može pokazati pomalo iluzornim, ali na Balkanu i u Afganistanu naši su partneri iz NATO-a doista preuzeli svoj dio rizika i troška. Usto, za vrstu sukoba u kojemu bismo se najvjerojatnije našli, prvotna će vojna operacija često biti manje složena i skupa od rada koji potom slijedi - obuke policijskih snaga, ponovne uspostave usluga struje i vode, izgradnje učinkovitoga

pravnog sustava, poticanja neovisnih medija, uspostave infrastrukture javnog zdravstva, te planiranja izbora. Saveznici mogu pomoći oko plaćanja tereta i ponuditi ekspertizu za te kritične napore, kao što je bilo u slučaju Balkana i Afganistana, ali vjerojatnije će to učiniti ako su naše akcije dobile međunarodnu podršku u fazi planiranja. Vojnim rječnikom, legitimitet je „multiplikator snage". Jednako je važno što nas podroban proces izgradnje koalicija tjera da saslušamo druga stajališta, pa time i da ne prenagljujemo. Kad se ne branimo od izravne i neposredne prijetnje, često na raspolaganju imamo nešto vremena; naša vojna sila postaje tek jedan (iako izuzetno važan) od mnogobrojnih instrumenata utjecanja na događaje i unapređenja naših interesa u svijetu - interesa u održavanju pristupa ključnim izvorima energije, održavanju stabilnosti financijskih tržišta, osiguravanju poštovanja međunarodnih granica i prevenciji genocida. U provođenju tih interesa, trebali bismo se upustiti u tvrdokornu analizu isplativosti uporabe sile u odnosu na druge instrumente utjecaja koje imamo na raspolaganju.Je li jeftina nafta vrijedna troškova - u krvi i novcu - rata? Hoće li naša intervencija u određeni etnički sukob dovesti do trajne političke nagodbe ili neodređenog angažiranja snaga Sjedinjenih Država? Može li se naš sukob s nekom zemljom riješiti diplomatski ili kroz koordinirani niz sankcija? Želimo li osvojiti širu bitku ideja, mišljenje svijeta mora ući u tu računicu. I dok je katkad možda frustrirajuće slušati protuameričke stavove europskih saveznika koji uživaju našu zaštitu, ili slušati govore na općoj skupštini UN-a kojima je namjera da prikriju, odvrate ili ispričaju nedostatak djelovanja, moguće je da se ispod sve te retorike nalaze stajališta koji mogu baciti svjetlo na situaciju i pomoći nam da donesemo bolje strateške odluke.Napokon, uključivanjem naših saveznika, dijelimo s njima vlasništvo nad teškim, metodičnim, vitalnim i nužnim suradničkim radom ograničavanja sposobnosti terorista da nanesu štetu. Taj rad uključuje zatvaranje financijskih mreža terorista i dijeljenje informacija, kako bi240

se uhvatili osumnjičenici za terorizam i infiltrirale njihove ćelije; naš trajni neuspjeh da učinkovito koordiniramo sakupljanje informacija čak i medu različitim agencijama SAD-a, kao i naš trajni nedostatak učinkovitoga ljudskog prikupljanja informacija, jednostavno su neoprostivi. Najvažnije, moramo udružiti snage kako bismo oružja masovnog uništenja držali podalje od ruku terorista.Jedan od najboljih primjera takve suradnje razvili su devedesetih republikanski senator Dick Lugar iz Indiane i bivši demokratski senator Sam Nunn iz Georgije, dvojica ljudi koji su razumjeli potrebu njegovanja koalicija prije izbijanja krize, i koji su primijenili to znanje na kritički problem širenja nuklearnog oružja. Pretpostavka onoga što je postalo poznato kao Nunn-Lugarov program bila je jednostavna: nakon pada Sovjetskog Saveza, najveća prijetnja Sjedinjenim Državama - osim slučajnog lansiranja - nije bio prvi udar pod naredbom Gorbačova ili Jeljcina, nego migracija nuklearnog materijala ili znanja u ruke terorista i problematičnih država, što je mogući ishod ruskog ekonomskog kolapsa, korupcije u vojsci, osiromašenja ruskih znanstvenika, te zastarjelih sustava sigurnosti i kontrole. Prema Nunn-Lugarovom programu, Amerika je zapravo pribavila sredstva za obnovu tih sustava i, iako je program izazvao određenu konsternaciju onih koji su navikli na hladnoratovsko razmišljanje, pokazao se kao jedno od najvažnijih ulaganja koje smo mogli napraviti kako bismo se zaštitili od katastrofe.U kolovozu 2005. otišao sam na putovanje sa senatorom Lugarom da vidim dio toga rada. Bilo je to moje prvo putovanje u Rusiju i Ukrajinu, i ne bih mogao imati boljeg vodiča od Dicka, izuzetno vitalnog sedamdesettrogodišnjaka nježnih, smirenih manira i nedokučivog osmijeha koji su ga dobro služili tijekom beskonačnih sastanaka sa stranim dužnosnicima. Zajedno smo posjetili nuklearna postrojenja u Saratovu, gdje je jedan ruski general ponosno pokazao novu ogradu i sigurnosne sustave koji su nedavno dovršeni; nakon toga poslužili su nam ručak - boršč, votku, krumpir-gulaš i riblju hladetinu koja nas je dubinski uznemirila. U Permu, na lokaciji na kojoj su se rastavljale taktičke rakete SS-24 i SS-25, šetali smo se među dva i pol metra visokim praznim čahurama raketa i šutke zurili u goleme, glatke, još uvijek aktivne projektile koji su sad sigurno uskladišteni, ali su nekoć bili upereni u europske gradove.A u tihoj, rezidencijalnoj četvrti Kijeva poveli su nas u razgled ukrajinske verzije Centra za nadzor

bolesti, skromna trokatnog zdanja koje je izgledalo kao srednjoškolski kemijski kabinet. Tijekom obilaska u jednom su nas trenutku, nakon što smo vidjeli prozore koji su zbog nepostojanja klime bili otvoreni i metalne trake pričvršćene na vrata kako ne bi ulazili miševi, poveli do malog zaleđivača, koji nije osiguravalo ništa više od zapečaćene uzice. Žena srednjih godina u kuti i s kirurškom maskom

241izvukla je nekoliko epruveta iz zaleđivača, mašući njima pola metra od moga lica i govoreći nešto na ukrajinskom.„To je antraks", objasni prevoditelj, pokazujući epruvetu u ženinoj desnoj ruci. „A ono", reče, pokazujući epruvetu u ženinoj lijevoj ruci, „ono je kuga."Bacio sam pogled otraga i primijetio kako Lugar stoji u donjem dijelu sobe.„Ne želiš to pogledati izbliza, Dick?" upitah, i sam se pomičući nekoliko koraka unatrag.„Već jesam", reče on nasmiješivši se.Tijekom putovanja bilo je i trenutaka kad smo se sjetili dana Hladnog rata. Na aerodromu u Permu, primjerice, granični službenik u ranim dvadesetima zadržao nas je tri sata jer mu nismo dopustili da pretraži naš avion, pa je naše osoblje zasulo pozivima američku ambasadu i rusko Ministarstvo vanjskih poslova u Moskvi. No većina onoga što smo čuli i vidjeli - trgovina Calvina Kleina i Maseratijev showroom u trgovačkom centru na Crvenom trgu, parada terenaca koja se zaustavila ispred restorana, čiji su vozači bili nabiti muškarci u loše krojenim odijelima (nekoć su možda jurili otvoriti vrata dužnosnicima Kremlja, a sad su radili kao zaštitari nekog od ruskih milijardera oligarha), gomile natmurenih tinejdžera u majicama kratkih rukava i niskim trapericama koji dijele cigarete i glazbu na iPodima tumarajući dražesnim kijevskim bulevarima - podcrtavali su naizgled ireverzibilni proces ekonomske, ako već ne političke, integracije Istoka i Zapada.Osjetio sam da je djelomično to razlog što smo Lugar i ja tako toplo primljeni u tim različitim vojnim postrojenjima. Naša nazočnost nije samo obećavala novac za sigurnosne sustave, ograde, monitore i tomu slično; također je nagovještavala muškarcima i ženama koji su u njima radili da su još uvijek važni. Napravili su karijere i zaslužili počast zato što su usavršili instrumente rata. Sad su se našli kako predsjedaju nad ostacima prošlosti, a njihove institucije jedva da su imale ikakvu važnost za narode koji su preusmjerili svoju pozornost prema brzoj zaradi.Nedvojbeno smo se tako osjećali u Donjecku, industrijskom gradu u jugoistočnom dijelu Ukrajine, gdje smo stali i posjetili postrojenje za uništenje konvencionalnog oružja. Zdanje je bilo skriveno na selu, a do njega je vodio niz uskih uličica koje bi s vremena na vrijeme zakrčile koze. Ravnatelj postrojenja, okrugli, veseli čovjek koji me podsjetio na predsjednika čikaške gradske četvrti, proveo nas je kroz nekoliko mračnih, skladištima nalik struktura u različitim fazama propadanja, gdje su redovi radnika okretno rastavljali asortiman mina i tenkovske topove, a prazne čahure granata gomilale su se u hrpice koje su se dizale do mojih ramena. Trebali su pomoć Sjedinjenih Država, objasnio je ravnatelj, jer Ukrajina nije imala dovoljno novca da riješi sve oružje preo-242

stalo od Hladnog rata i Afganistana - brzinom kojom su napredovali, osiguravanje i deaktiviranje oružja moglo bi potrajati šezdeset godina. U međuvremenu bi oružje ostalo raštrkano diljem zemlje, često u barakama bez lokota, izloženo vremenskim prilikama; ne samo municija, nego i visokorazorni eksploziv i projektili raketnih bacača - oružje uništenja koje bi se moglo naći u rukama vojnih zapovjednika u Somaliji, tamilskih boraca na Sri Lanki, pobunjenika u Iraku.Dok je govorio, naša je skupina ušla u drugu zgradu, gdje su žene s kirurškim maskama na licima stajale za stolom i uklanjale hekso-gen - vojni eksploziv - iz raznorazne municije i stavljale ga u vreće. U drugoj sobi naišao sam na dvojicu muškaraca u potkošuljama kako puše pokraj starog, pištećeg bojlera i otresaju pepeo u otvoreni slivnik ispunjen vodom narančaste boje. Jedan član ekipe pozvao me i pokazao mi požutjeli plakat zalijepljen na zidu. Bio je to relikvija iz rata u Afganistanu, rekoše nam: upute kako skriti eksploziv u igračke koje će biti ostavljene po selima i koje će djeca, ništa ne sluteći, odnijeti kući.

Dokaz, pomislih, ljudske ludosti.Svjedočanstvo kako carstva sama sebe uništavaju.Potrebno je razmotriti još jednu dimenziju američke vanjske politike- onaj dio koji se manje tiče izbjegavanja rata, a više promoviranja mira. One godine kada sam rođen, predsjednik Kennedy u svome je nastupnom govoru izjavio: „Narodima koji žive u kolibama po selima diljem pola zemaljske kugle, koji se trse raskinuti spone masovne bijede, zavjetujemo se da ćemo pomoći kako bi oni pomogli sami sebi, i to koliko god bude potrebno - ne zato što tako čine komunisti, ne zato što trebamo njihove glasove, nego zato što je to u redu. Ako slobodno društvo ne može pomoći mnoštvu siromaha, ne može spasiti ni onu nekolicinu bogatih." četrdeset i pet godina poslije ta masovna bijeda još postoji. Želimo li ispuniti Kennedyjevo obećanje - i dugoročno djelovati u cilju interesa vlastite sigurnosti - onda moramo učiniti i više od razumne uporabe vojne sile. Moramo udružiti svoje smjernice i smanjiti sfere nesigurnosti, siromaštva i nasilja diljem svijeta, te većem broju ljudi dati udio u globalnom poretku koji nas tako dobro služi.Neki se, naravno, neće složiti s mojom početnom premisom - da će svaki globalni sustav sačinjen na sliku Amerike ublažiti bijedu u siromašnim zemljama. Za takve kritičare američko shvaćanje međunarodnog sustava kakav treba biti - slobodna trgovina, otvorena tržišta, nesmetani protok informacija, vladavina pravnog poretka, demokratski izbori i slično- tek je izraz američkog imperijalizma, osmišljenog da iskorištava jeftinu radnu snagu i prirodne resurse drugih zemalja, te da zarazi kulture izvan Zapada dekadentnim vjerovanjima. Umjesto da se pokore američkim pravilima, kaže taj argument, druge zemlje trebale bi se opirati nastojan-

243jima Amerike da proširi svoju hegemoniju; moraju ići svojim putem razvoja, ugledajući se na lijevo nastrojene populiste kao što je Venezuelanac Hugo Chavez, ili se pak okrenuti tradicionalnim načelima društvene organizacije, kao što je islamski zakon.Ne odbacujem naprečac takve kritičare. Trenutačni međunarodoni sustav, naposljetku, stvorili su Amerika i njezini zapadni partneri; svijet se u posljednjih pedeset godina morao prilagoditi našem načinu obavljanja stvari - našim računovodstvenim sustavima, našem jeziku, našem dolaru, našim zakonima o autorskim pravima, našoj popularnoj kulturi. Premda je takav međunarodni sustav u najrazvijenijim zemljama svijeta doveo do velikog prosperiteta, također je mnoge ostavio na začelju - a tu činjenicu zapadni političari često ignoriraju, pa i pogoršavaju.No ja ipak vjerujem da kritičari griješe kada misle kako će siromasi ovoga svijeta profitirati odbace li ideale slobodnog tržišta i liberalne demokracije. Kada u moj ured dođu aktivisti za ljudska prava iz raznih zemalja i kad govore kako ih zatvaraju i muče radi njihovih uvjerenja, oni nisu u službi američke sile. Kad mi se rođak u Keniji žali da ne može dobiti posao ako ne podmiti nekog činovnika iz vladajuće stranke, nisu mu mozak isprale zapadnjačke ideje. Tko sumnja da bi, kada bi imali izbora, većina ljudi u Sjevernoj Koreji radije živjela u Južnoj, ili da mnogi na Kubi ne bi rado pokušali u Miamiju?Ni jedan čovjek, ni u jednoj kulturi, ne voli kada ga netko zastrašuje. Ni jedan čovjek ne voli živjeti u strahu jer ima drukčija shvaćanja. Nitko ne voli biti siromašan i gladan, i nitko ne voli živjeti u gospodarskom sustavu u kojemu se njegov rad ne nagrađuje. Sustav slobodnih tržišta i liberalne demokracije koji sada karakterizira većinu razvijenog svijeta možda ima mana; možda prečesto reflektira interese moćnih, a ne nemoćnih. Ali taj je sustav konstantno otvoren za promjenu i poboljšanja - i upravo ta otvorenost promjeni omogućava liberalnim demokracijama utemeljenima na tržištu da ponudi ljudima diljem svijeta šansu za bolji život.Naš je izazov, dakle, osigurati da američka politika pokrene međunarodni sustav u smjeru veće jednakosti, pravde i prosperiteta - da pravila za koja se zalažemo posluže i našim interesima, i interesima nerazvijenog svijeta. U tim nastojanjima moramo na umu imati nekoliko osnovnih načela. Prvo, moramo biti skeptični prema onima koji vjeruju da možemo vlastitim snagama osloboditi druge narode od tiranije. Slažem se s Georgeom W. Bushem, koji je u drugom nastupnom govoru ustvrdio da postoji univerzalna želja za slobodom. Ali malobrojni su primjeri iz povijesti kad sloboda za kojom ljudi žude stiže posredstvom strane intervencije. U gotovo svim uspješnim

društvenim pokretima iz prošlog stoljeća, od Gandhijeve kampanje protiv britanske vlasti do pokreta Solidarnosti u Poljskoj i antiapartheida u Južnoj Africi, demokracija je nastupila kao rezultat osvještavanja mjesnog stanovništva.244 Mi možemo nadahnuti i pozvati druge da zatraže svoje slobode; možemo preko međunarodnih foruma i sporazuma drugima postaviti standarde; možemo osigurati sredstva mladim demokracijama kako bismo im pomogli da uvedu poštene izborne sustave, obuče neovisne novinare i zasiju sjeme građanskog sudjelovanja; možemo dići glas u ime mjesnih vođa čija su prava prekršena; te možemo primijeniti gospodarstveni i diplomatski pritisak na one koji stalno iznova krše prava svoga naroda.Ali kad želimo nametnuti demokraciju uz pomoć puščane cijevi, uliti novac strankama čiju gospodarsku politiku Washington smatra sklonijom sebi, ili padnemo pod utjecaj izgnanika kao što je Chalabi, čije ambicije nemaju nikakvu potporu lokalnog stanovništva, osuđeni smo na propast, i također pomažemo ugnjetavačkim režimima da predstave demokratske aktiviste kao oružje stranih sila te odgađamo mogućnost da se ikad razvije istinska, autohtona demokracija.Potvrda ove tvrdnje jest činjenica da sloboda znači više od izbora. Godine 1941. FDR je izjavio da se veseli svijetu utemeljenom na četiri osnovne slobode: slobodi govora, slobodi vjere, slobodi od neimaštine i slobodi od straha. Iz vlastitog iskustva znamo da su ove posljednje dvije slobode - sloboda od neimaštine i sloboda od straha - preduvjet za sve druge. Za polovicu svjetskog stanovništva, otprilike tri milijarde ljudi diljem svijeta koji žive s manje od dva dolara dnevno, izbori su u najboljem slučaju sredstvo, pobuna je cilj; početna točka, ne oslobođenje. Ti ljudi ne traže toliko „elektokraciju", koliko osnovne elemente koji za većinu nas označavaju pristojan život - hranu, krov nad glavom, struju, osnovnu zdravstvenu zaštitu, škole za djecu, te mogućnost da se kreću kroz život bez izlaganja korupciji, nasilju i samovolji. Ako želimo osvojiti srca i umove ljudi u Caracasu, Džakarti, Nairobiju ili Teheranu, nije dovoljno podijeliti glasačke kutije. Morat ćemo se pobrinuti da međunarodna pravila koja promičemo povećavaju, a ne ograničavaju osjećaj materijalne i osobne sigurnosti.Da bismo to postigli, možda se moramo pogledati u zrcalo. Primjerice, Sjedinjene Američke Države i druge razvijene zemlje neprestano traže da zemlje u razvoju uklone trgovinske barijere i zaštite ih od konkurencije, iako sami uporno branimo vlastite kotare od izvoznih proizvoda koji bi mogli pomoći da se siromašne zemlje uzdignu iz siromaštva. U nastojanju da zaštitimo patente američkih farmaceutskih kompanija onemogućili smo zemlje kao što je Brazil da proizvedu generičke lijekove protiv SIDA-e koji bi mogli spasiti milijune života. Pod vodstvom Washingtona Međunarodni monetarni fond, stvoren nakon Drugog svjetskog rata s ciljem da posluži kao posljednje zajmodavno utočište, stalno iznova prisiljava zemlje usred financijske krize poput Indonezije da uvedu bolne prilagodbe (drastična povećanja kamatnih stopa, rezanje vladina

245budžeta, ukidanje potpore ključnim industrijama) koje stvaraju njihovim stanovnicima goleme poteškoće - a to je gorak lijek koji mi Amerikanci ne bismo tako lako prepisali sebi.Još jedan ogranak međunarodnog financijskog sustava, Svjetska banka, poznata je po financiranju velikih i skupih projekata koji pogoduju preskupim savjetodavcima i dobro povezanoj lokalnoj eliti, ali ne pomažu mnogo običnim građanima - iako upravo obični građani plaćaju ceh kada krediti dođu na naplatu. Doista, zemlje koje su se uspješno razvile unutar trenutačnog međunarodnog sustava katkad su ignorirale stroge ekonomske diktate Washingtona, štiteći industrije u povojima i upuštajući se u agresivnu industrijsku politiku. MMF i Svjetska banka moraju prihvatiti da ne postoji jedinstvena i gotova formula za razvoj svake zemlje.Politika „stroge ljubavi" nije nužno loša kada treba pomoći razvoju siromašnih zemalja. Odviše je siromašnih zemalja sputano arhaičnim, pa i feudalnim zemljišnim i bankarskim zakonima; previše je dobrotvornih programa pomoći progutala lokalna elita, a novac se odlio na bankovne račune u Švicarskoj. Predugo su međunarodni programi potpore ignorirali ključnu ulogu koju u razvoju bilo koje nacije igraju vladavina zakona i načelo transparentnosti. U vremenu kad međunarodne

financijske transakcije ovise o pouzdanim i provedivim ugovorima moglo se očekivati da će bum u globalnom biznisu izazvati velike pravne reforme. Ali zemlje poput Indije, Nigerije i Kine zapravo su razvile dva pravna sustava - jedan za strance i elitu, a drugi za obične ljude koji pokušavaju ići naprijed.Što se tiče zemalja kao što su Somalija, Sijera Leone ili Kongo, one gotovo da i nemaju nikakvog zakona. Katkad, kad pomislim na sve muke Afrike - milijune zaražene SIDA-om, stalne suše i glad, diktature, sveprisutnu korupciju, brutalnost dvanaestogodišnjih gerilaca koji ne znaju ništa osim vitlati mačetama i mitraljezima - obuzme me cinizam i očaj. A onda se sjetim da mreža za komarce koja sprečava malariju stoji tri dolara; da je dobrovoljni program testiranja na HIV u Ugandi u znatnoj mjeri zaustavio stopu porasta novooboljelih po cijeni od 3, 4 dolara po testu; da je već i skroman znak pozornosti - demonstracija sile ili stvaranje zona za zaštitu civila - mogao zaustaviti pokolj u Ruandi; i da su nekoć teški slučajevi poput Mozambika učinili velike korake u pravcu reforme.F. D. Roosevelt je svakako imao pravo kad je rekao: „Kao nacija možda se ponosimo činjenicom da smo meka srca; ali ne možemo biti mekog mozga." Ne smijemo očekivati da ćemo pomoći Africi ako se pokaže da Afrika ne želi pomoći sebi. Ali u Africi postoje pozitivna kretanja koja često prolaze nezapaženo u vijestima punim očaja. Demokracija se širi. U mnogo zemalja raste gospodarstvo. Moramo se uhvatiti za taj tračak246

nade i pomoći predanim vodama i građanima diljem Afrike da izgrade bolju budućnost koju oni, kao i mi, tako očajnički žele.Nadalje, zavaravamo se misleći da, riječima jednog komentatora, „moramo naučiti ravnodušno gledati druge kako umiru", i to bez posljedica. Nered izaziva daljnji nered; neosjetljivost prema drugima širi se i među nama. A ako moralni imperativi nisu dovoljni da nešto poduzmemo dok se kontinenti ruše, postoje i instrumentalni razlozi zbog kojih Amerika i njezine saveznice moraju voditi računa o propalim državama koje nemaju kontrolu na svome teritoriju, ne mogu se boriti protiv epidemija i obamrle su od građanskih ratova i zvjerstava. U takvom su stanju bezakonja talibani osvojili Afganistan. Upravo je u Sudanu, poprištu današnjeg polaganog genocida, Bin Laden nekoliko godina držao svoj logor. Upravo će u bijedi neke neimenovane sirotinjske četvrti niknuti idući ubilački virus.Naravno, bilo to u Africi ili drugdje, ne možemo očekivati da ćemo sami riješiti takve sveobuhvatne probleme. Iz tog razloga morali bismo više vremena i novca trošiti na jačanje međunarodnih institucija, kako bi nam mogle pomoći u toj zadaći. A mi smo činili upravo suprotno. Godinama su konzervativci u Americi ubirali političke poene na problemima u UN-u: licemjerju rezolucija koje su osuđivale isključivo Izrael, kafkijanskim izborima zemalja kao što su Zimbabve i Libija u UN-ovu Komisiju za ljudska prava, te, najnovije, nedostacima programa „nafta za hranu".Takvi kritičari imaju pravo. Na svaku UN-ovu agenciju koja funkcionira dobro, poput UNICEF-a, postoje druge agencije koje ne čine ništa osim što održavaju konferencije, izdaju izvješća, te osiguravaju sinekure za trećerazredne međunarodne činovnike. Ali ti propusti nisu argument da se smanji naš angažman u međunarodnim organizacijama, niti su opravdanje za američku jednostranost. Sto su UN-ove mirovne snage učinkovitije u sprečavanju građanskih ratova i sektaških konflikata, manje će biti globalnoga policijskog posla za nas na područjima koja želimo stabilizirati. Sto su vjerodostojnije informacije koje nam daje Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), lakše ćemo mobilizirati saveznike protiv nastojanja banditskih država da nabave nuklearno oružje. Sto je veća sposobnost Svjetske zdravstvene organizacije, tim ćemo lakše riješiti pandemiju gripe u svojoj zemlji. Nijedna zemlja nema veći ulog od nas u jačanju međunarodnih institucija - i upravo smo zato forsirali njihovo stvaranje, te moramo preuzeti vodstvo u njihovu poboljšanju.Napokon, za one koji se bune protiv mogućnosti suradnje sa saveznicima na rješavanju globalnih izazova koji su pred nama, predložit ću bar jedno područje gdje možemo djelovati jednostrano i poboljšati svoj ugled u svijetu - usavršavanjem vlastite demokracije i pozitivnim primjerom.

247Kada i dalje trošimo desetke milijardi dolara na sustave naoružavanja sumnjive vrijednosti, ali ne želimo potrošiti novac za zaštitu opasnih kemijskih postrojenja u velikim urbanim centrima, onda je teško nagovoriti druge zemlje da osiguraju svoje nuklearke. Kada unedogled držimo osumnjičene u pritvoru a ne sudimo im, ili ih usred noći otpremamo u zemlje gdje znamo da će biti mučeni, slabimo svoju mogućnost da zahtijevamo ljudska prava i vladavinu zakona u despotskim režimima. Kada mi, najbogatija zemlja na svijetu i potrošač 25% svjetskih fosilnih goriva, ne možemo sebe natjerati da makar neznatno podignemo standarde razine učinkovitosti goriva kako bismo se bar donekle oslobodili ovisnosti o saudijskim naftnim poljima i usporili globalno zatopljavanje, moramo znati da ćemo teško nagovoriti Kinu da ne nabavlja naftu od zemalja kao što su Iran ili Sudan - i ne smijemo računati na preveliku suradnju kad ih nagovaramo da se pozabave ekološkim problemima koji stižu do naših obala.Ta nevoljkost da donesemo teške odluke i opravdamo vlastite ideale potkopava američku vjerodostojnost u očima svijeta, ali ne samo to. Ona također potkopava vjerodostojnost američke vlade u očima američkog naroda. Napokon, način na koji upravljamo našim najdragocjenijim izvorom - američkim narodom, i sustavom samoupravljanja koji smo naslijedili od utemeljitelja ove nacije - određuje uspjeh bilo kakve vanjske politike. Vanjski je svijet opasan i kompleksan; posao njegove rekonstrukcije bit će dug i težak, i zahtijevat će neke žrtve. Takve je žrtve moguće ostvariti jer američki narod u potpunosti razumije izbor koji stoji pred njima; one su proizvod vjere u našu demokraciju. FDR je to razumio kad je nakon napada na Pearl Harbor rekao da će „ova vlada položiti povjerenje u izdržljivost američkog naroda". I Truman je to shvaćao, i zato je s Deanom Achesonom oformio Vijeće za Marshallov plan, sastavljeno od direktora, sveučilišnih profesora, sindikalnih vođa, svećenika i drugima koji su mogli agitirati za taj plan diljem zemlje. čini se da tu lekciju američko vodstvo mora ponovno naučiti.Katkad se pitam jesu li ljudi uopće u stanju išta naučiti iz povijesti: idemo li od jednog do drugog razdoblja napredujući nabolje, ili se samo vrtimo u krugovima napretka i nazadovanja, rata i mira, uspona i padova. Na proputovanju za Bagdad proveo sam tjedan dana putujući po Izraelu i Zapadnoj obali, na sastancima s dužnosnicima obiju strana, crtajući u glavi zemljovid tolikih sukoba. Razgovarao sam sa Židovima koji su izgubili roditelje u holokaustu i braću u samoubilačkim napadima; slušao sam Palestince kako govore o sramotnim kontrolnim točkama i prisjećaju se zemlje koju su izgubili. Letio sam helikopterom preko crte razdvajanja dvaju naroda i nisam znao razlikovati židovske od arapskih gradova, jer su mi svi sličili krhkim ispostavama na zelenim i krševitim brežuljcima. S promenade iznad Jeruzalema gledao sam Stari grad, Kupolu stijene,248 Zapadni zid, crkvu Svetoga groba, i razmišljao o dvije tisuće godina rata i ratnih vijesti koje je ovaj maleni komad zemlje počeo simbolizirati, i pitao se koliko je jalova vjera da će se ovaj konflikt nekako završiti u naše doba, ili da Amerika, koliko god moćna bila, može imati bilo kakvog utjecaja na sudbinu svijeta.No takvim mislima ne bavim se dugo - to su misli starog čovjeka. Iako se posao čini teškim, vjerujem da nam je obveza donijeti mir na Bliski istok, ne samo za dobrobit ljudi u regiji nego radi sigurnosti vlastite djece.I možda sudbina svijeta ne ovisi samo o događajima na bojištima; možda jednako tako ovisi o onome što učinimo na mirnim mjestima koja traže našu pomoć. Sjećam se kad sam gledao vijesti o tsunamiju koji je 2004. godine pogodio istočnu Aziju - sravnio gradove indonezijske zapadne obale, odnio tisuće i tisuće ljudi u more. A onda sam, u idućih nekoliko tjedana, ponosno gledao kako Amerikanci šalju više od milijardu dolara u privatne dobrotvorne programe i kako američki ratni brodovi prevoze tisuće vojnika koji će pružiti pomoć i opet izgraditi zemlju. Prema novinskim izvješćima, 65% anketiranih Indonežana izjavilo je da se nakon takve pomoći popravilo njihovo mišljenje o SAD-u. Nisam toliko naivan da mislim kako jedna epizoda nakon prirodne katastrofe može izbrisati desetljeća nepovjerenja. Ali i to je početak.

249Deveto poglavljeObiteljDo početka druge godine u Senatu se ustalio određeni životni ritam. Chicago sam napuštao ponedjeljkom navečer ili utorkom ujutro, ovisno o tome kada bi bilo zakazano glasovanje u Senatu. Osim odlazaka u Senat, teretanu ili rjeđe na ručak ili večeru s nekim od prijatelja, sljedeća tri dana protekla bi mi u predvidljivom nizu zadataka - sastanci odbora, glasovanja, poslovni ručkovi, javljanje za riječ, govori, slikanja, sakupljanje donacija, telefoniranje, pisanje pisama, čitanje zakona, pisanje članaka i opet sastanci svih vrsta. U četvrtak navečer dobivali bismo obavijest o zadnjem glasovanju, a u dogovoreno vrijeme stao bih u red zajedno s kolegama iz Senata kako bismo glasovali, a potom bih se žurno spustio stepenicama Capitola u nadi da ću uhvatiti let koji će me dovesti kući prije nego što cure zaspu.Unatoč iscrpljujućem rasporedu i povremenim frustracijama, bio sam očaran poslom. Suprotno uvriježenom mišljenju, godišnje se u Senatu glasuje o ne više od dvadesetak značajnih prijedloga zakona, a gotovo ni jedan od njih ne predlaže član stranke koja nema većinu. Shodno tome, većina mojih prijedloga - inovacije u sustavu javnih škola, plan kako pomoći američkim proizvođačima automobila da plate medicinske troškove svojih umirovljenika, proširenje programa Pell Grant radi pomoći studentima s malim primanjima u plaćanju rastućih troškova studija - nije ni stigla dalje od odbora. S druge strane, zahvaljujući požrtvovnosti moga tima, uspio sam u tome da se usvoji zavidan broj mojih amandmana. Pomogli smo pronaći fondove za veterane beskućnike. Osigurali smo porezne olakšice za benzinske postaje kako bi ugradile pumpe za alternativna goriva. Pribavili smo sredstva za pomoć Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji u promatranju i suzbijanju moguće pandemije ptičje gripe. Postigli smo promjenu zakona kojom se eliminira mogućnost poslova mimo natječaja u obnovi nakon uragana Katrina kako bismo osigurali da više novca završi u rukama stvarnih žrtava tragedije. Ni jedna od ovih dopuna zakona vjerojatno neće transformirati zemlju, no meni je dovoljno saznanje da je svaka od njih na skroman način nekome pomogla ili da je pogurnula zakon250

u pravcu koji će se možda pokazati ekonomičnijim, odgovornijim ili pravednijim.Jednog dana tijekom veljače bio sam posebno dobre volje, jer da je upravo završilo saslušanje o budućem zakonu koji smo Dick Lugar i ja podržavali, a odnosio se na sprečavanje naglog širenja opsega trgovine oružjem na crnom tržištu. Budući da Dick nije bio samo glavni stručnjak za pitanja trgovine oružjem, već i predsjednik senatskog odbora za vanjsku politiku, bilo je izgledno da će prijedlog proći. Htio sam podijeliti dobru vijest pa sam nazvao Michelle iz ureda u D. C.-u, te počeo tumačiti koliko je taj prijedlog značajan - kako bi određene vrste projektila mogle ugroziti putnički zračni promet dođu li u krive ruke, kako ogromne zalihe lakog oružja preostale još iz Hladnog rata još uvijek uzrokuju sukobe po čitavom svijetu. Michelle me prekinula.„Imamo mrave."„Molim?"„Našla sam mrave u kuhinji. I gore u kupaonici." „Dobro..."„Molim te kupi trake protiv mrava sutra kad se budeš vraćao kući. Kupila bih ja, ali moram cure voziti k doktoru poslije škole. Možeš li mi to učiniti?"„Dooobro. Trake protiv mrava."„Trake protiv mrava. Nemoj zaboraviti, dobro, dragi? I nemoj kupiti samo jednu. Slušaj, moram sad prekinuti, imam sastanak. Volim te."Spustio sam slušalicu pitajući se kupuju li Ted Kennedy ili John McCain na putu kući sredstva protiv mrava.Većina ljudi koji upoznaju moju suprugu brzo zaključe da je izvanredna. U tome su u pravu - ona je pametna, zabavna i izrazito šarmantna. Također je lijepa, iako ne na način koji muškarce zastrašuje, a žene odbija. Njezina je ljepota više proživljena ljepota majke i zaposlene žene, nego besprijekorna ljepota kakvu viđamo na naslovnicama glamuroznih časopisa. Nakon što je čuju u nekoj službenoj

prilici ili nakon suradnje na nekom projektu, ljudi mi često prilaze s riječima: „Barack, znaš da o tebi mislim sve najbolje, ali tvoja supruga je... mrak!" Ja samo klimnem glavom. Da mi je kojim slučajem protukandidat u utrci za javnu službu, znam da bi me pobijedila bez problema.Srećom za mene, Michelle se nikada ne bi bavila politikom. „Ja za to nemam strpljenja", odgovara onima koji pitaju. Kao i obično, govori istinu.Michelle sam upoznao u ljeto 1988. dok smo oboje radili za Sidley & Austin, veliku odvjetničku tvrtku iz Chicaga. Iako je tri godine mlađa od mene, Michelle je već radila kao odvjetnica jer je bila završila pravo

251na Sveučilištu Harvard. Ja sam tek završio prvu godinu i zaposlio sam se kao pripravnik tijekom ljeta.Bilo je to teško, prijelazno razdoblje moga života. Upisao sam studij prava nakon što sam tri godine radio kao lokalni organizator i iako sam volio ono što sam studirao, ipak sam još imao neke sumnje u svezi s tom odlukom. Intimno sam strahovao da ona predstavlja napuštanje mladenačkih ideala, popuštanje okrutnoj zbilji novca i moći - svijetu kakav jest, za razliku od onoga kakvim bi trebao biti.Ideja da radim u velikoj odvjetničkoj tvrtki, tako blizu, a opet tako daleko od siromašnih četvrti u kojima su moji prijatelji i dalje mukotrpno radili, činila je te strahove još gorima. Međutim, studentski krediti bili su sve veći i nisam bio u prilici odbiti tri mjeseca plaće koju je Sidley nudio. I tako sam unajmio najjeftiniji stan koji sam mogao pronaći, kupio prva tri odijela u svojoj garderobi i novi par cipela (koje će se pokazati pola broja premalenim i koje će me u sljedećih devet tjedana učiniti bogaljem) i jednog kišnog dana, rano u lipnju, stigao sam u tvrtku gdje su me poslali u ured mlade odvjetnice koja je toga radnoga ljeta trebala biti mojom mentoricom.Ne sjećam se detalja toga prvog razgovora s Michelle. Sjećam se da je bila visoka - u cipelama s potpeticom, gotovo moje visine - i simpatična. Njezin prijateljski i profesionalan stav bio je usklađen s njezinim po mjeri krojenim kostimom i košuljom. Objasnila mi je na koji način se delegira posao, na koji način funkcioniraju određene radne grupe i kako registrirati odrađene sate. Nakon što mi je pokazala moj ured i provela me po knjižnici, predala me jednom od partnera i rekla da ćemo se naći za ručak.Poslije mi je Michelle priznala da je bila ugodno iznenađena kad sam ušao u njezin ured. Na fotografiji iz automata koju sam poslao u prijavi nos mi je izgledao malo prevelik (ona bi rekla, čak i mnogo veći nego inače) i bila je pomalo skeptična kad su joj tajnice koje su me vidjele tijekom razgovora za posao rekle da sam sladak. „Zaključila sam da bi ih se dojmio bilo koji crnac u odijelu i s poslom." Ako sam i ostavio bilo kakav dojam na Michelle, ona mi to kasnije na ručku svakako ničim nije dala naslutiti. Saznao sam da je odrasla u dijelu grada zvanom South Side, u maloj prizemnici nešto sjevernije od četvrti u kojoj sam radio. Otac joj je radio u gradskom vodovodu. Majka je bila domaćica dok djeca nisu odrasla, a sada je radila kao tajnica u banci. Pohađala je osnovnu školu Bryn Mawr Public, zatim Whitney Young Magnet School, a nakon toga krenula je za bratom na Sveučilište Princeton gdje je on bio košarkaška zvijezda. Kod Sidleya je bila dio tima za intelektualno vlasništvo i specijalizirala se za pravo industrije zabave. U jednom trenutku rekla je da razmišlja bi li možda otišla u Los Angeles ili New York kako bi izgradila karijeru. Michelle je toga dana bila puna planova i, kako je sama rekla,252

nije imala vremena za razonodu - naročito ne za muškarce. No znala se smijati, vedro i s lakoćom, i primijetio sam da joj se nije suviše žurilo natrag u ured. Osim toga, primijetio sam i neko svjetlucanje u njezinim velikim smeđim očima svaki put kada bih je pogledao, neki slabašan nagovještaj nesigurnosti, kao da duboko u sebi zna koliko je sve uistinu lomljivo, i da bi se, popusti li čak i na samo jedan tren, svi njezini planovi mogli izjaloviti. To me dirnulo, ta slutnja ranjivosti. Želi^ sam upoznati taj dio nje.Sljedećih nekoliko tjedana viđali smo se svaki dan, u knjižnici, kantini ili na jednom od mnogih

izlazaka koje pravničke tvrtke organiziraju za pripravnike preko ljeta kako bi ih uvjerile da im se život u pravničkoj profesiji neće sastojati samo od beskrajnog prekopavanja po dokumentaciji. Povela me na dva-tri tuluma, pri čemu je s puno takta ignorirala moj ograničen izbor garderobe, čak me pokušala namjestiti nekim svojim prijateljicama. Ipak, odbijala je izaći sa mnom. Rekla je da to ne doliči jer mi je bila savjetnica.„Loš izgovor", rekao sam joj. „Molim te lijepo, u čemu ti mene savjetuješ? Pokazuješ mi kako radi fotokopirka i koje restorane moram posjetiti. Sumnjam da će partneri jedan izlazak smatrati ozbiljnom povredom politike tvrtke."Odmahnula je glavom. „Zao mi je."„O.K., odustajem. Može? Ti si mi savjetnica. Reci mi s kim da razgovaram."Na kraju sam je iscrpio. Nakon jednog piknika, odvezla me kući i ponudio sam se da joj kupim sladoled u slastičarnici Baskin-Robbins preko puta. Sjedili smo na rubu pločnika i jeli sladoled na ljepljivoj poslijepodnevnoj vrućini. Ispričao sam joj da sam kao tinejdžer radio u istom lancu slastičarnica i da je bilo prilično teško izgledati cool sa smeđom pregačom i kapom. Ona je meni ispričala kako je kao dijete jedno dvije-tri godine odbijala jesti bilo što osim maslaca od kikirikija i želea. Ja sam rekao da bih volio upoznati njezinu obitelj, a ona se složila.Pitao sam je mogu li je poljubiti. Poljubac je imao okus čokolade.Ostatak ljeta proveli smo zajedno. Pričao sam joj o svom prijašnjem poslu i životu u Indoneziji te objašnjavao kako se surfa bez daske. Ona je pričala o svojim prijateljima iz djetinjstva, putovanju u Pariz u srednjoj školi i omiljenim pjesmama Stevieja Wondera.Međutim, sve dok nisam upoznao Michellinu obitelj, nisam je zapravo razumio. Posjet obitelji Robinson ispao je poput posjeta setu obiteljske komedije s kraja pedesetih. Bio je tu Frasier, drag i dobroćudan otac koji nikada nije izostao ni dana s posla, niti propustio i jednu sinovu utakmicu. Bila je tu Marian, simpatična, razborita majka koja je pekla rođendanske torte, držala kuću u redu i volontirala u školi kako bi bila sigurna da se djeca ponašaju pristojno, a profesori rade svoj posao. Bio je

253tu Craig, brat-zvijezda košarkaškog tima, visok, prijateljski raspoložen, srdačan i zabavan, koji je radio kao investicijski bankar, a sanjao je da jednog dana postane trener. Potom su tu bili ujaci, ujne, stričevi, tete, bratići i sestrične koji su svi redom svraćali i jeli za kuhinjskim stolom dok se ne bi raspuknuli, i koji su pričali nevjerojatne priče te^ilušali djedovu staru /đZ2-kolekciju i smijali se do duboko u noć.Jedino što je nedostajalo bio je pas. Marian nije željela psa u kući. Ono što je ovu viziju kućne sreće činilo još blistavijom bila je činjenica da su Robinsonovi bili primorani savladati teškoće kakve su se rijetko viđale u televizijskim serijama. Bila su tu naravno uobičajena rasna pitanja: ograničenost šansi za Michelline roditelje odrasle u Chicagu pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća, iseljavanje bjelačkih obitelji, dodatni napori koji su crnački roditelji morali ulagati kako bi nadoknadili niža primanja, nesigurnost na ulicama, nedostatak dječjih igrališta i loše školstvo.U središtu obitelji Robinson odigravala se, međutim, još jedna, sasvim konkretna tragedija. Michellinu je ocu u tridesetoj godini, u naponu životne snage, dijagnosticirana skleroza multipleks. Sljedećih dvadeset i pet godina, usprkos postupnom pogoršanju njegova stanja, on je odgovorno izvršavao svoje obveze prema obitelji, a da pri tome nije pokazivao znakove samosažaljenja. Ustajao je sat ranije da bi se stigao spremiti na posao, borio se sa svakom fizičkom radnjom, od vožnje automobila do zakopčavanja košulje, smijao se i šalio dok je - najprije šepajući, a zatim uz pomoć dva štapa i čela orošena od znoja - prelazio livadu da bi gledao sina, ili dnevnu sobu da bi kćeri dao poljubac.Nakon što smo se vjenčali, Michelle mi je ukazala na danak koji je obitelj plaćala zbog očeve bolesti. Koliko je teško bilo breme koje je nosila njezina majka, koliko usko su im bili povezani životi, koliko detaljno se planirao svaki izlazak kako bi izbjegli bilo što nepredvidljivo, koliko zastrašujuće nasumičan se činio život ispod svih tih osmijeha i sreće.Ja sam, međutim, tada vidio samo radost obitelji Robinson. U nekome poput mene, tko je svoga oca

jedva poznavao, tko je većinu života proveo putujući s jednog mjesta na drugo, čija loza je razbacana na sve četiri strane svijeta, dom koji su Frasier i Marian Robinson stvorili za sebe i svoju djecu potakao je osjećaj čežnje za stabilnošću i pripadnošću za koji do tada nisam znao da postoji. Upravo onako kako je Michelle u meni možda vidjela dašak avanture, neizvjesnosti i putovanja u egzotične krajeve - širinu mogućnosti koju si prije nije dopuštala.Šest mjeseci nakon što smo se upoznali Michellin otac naglo je umro od komplikacija nakon operacije bubrega. Odletio sam natrag u Chicago i stajao kraj njegova groba, dok je Michelle položila glavu na moje rame. Dok su spuštali lijes, obećao sam Frasieru Robinsonu da ću se brinuti o njegovoj djevojčici. Shvatio sam da smo ona i ja na neki neizgovoreni, još nedefinirani način, već postali obitelj.254

Ovih dana mnogo se govori o propasti američke obitelji. Konzervativci tvrde da je tradicionalna obitelj na udaru filmova iz Hollywooda i povorki za prava homoseksualaca. Liberali upiru prstom na ekonomske faktore - od plaća koje ne rastu do neadekvatnog zbrinjavanja djece - kao uzroke sve većeg pritiska na obitelj. Popularna kultura dolijeva ulje na vatru pričama o ženama osuđenim na vječni status neudanih, muškarcima nespremnima na prihvaćanje obveza i tinejdžerima upletenima u beskonačne seksualne ispade. Ništa, čini se, nije sređeno kao što je to bilo u prošlosti; sve su uloge i veze nedefinirane.Uzevši u obzir ovakvo iskrivljavanje stanja, ne bi bilo naodmet zastati na trenutak i podsjetiti se da institucija braka vjerojatno neće nestati tako skoro. Iako je istina da je stopa sklapanja brakova u konstantnom padu od pedesetih godina naovamo, to dijelom proizlazi iz činjenice da sve veći broj Amerikanaca odlaže ulazak u brak kako bi nastavili školovanje ili izgradili karijeru. Do 45. godine života, 89% žena i 83% muškaraca, imat će iskustvo ozakonjene veze. Vjenčani parovi i dalje predvode 67% američkih obitelji, a velika većina Amerikanaca i dalje smatra da je brak najbolja osnova za ostvarivanje intimne veze, ekonomske stabilnosti, te za odgoj djece. Pa ipak, ne može se poreći da se u posljednjih 50 godina sama narav obitelji promijenila. Iako se stopa razvoda smanjila za 21% otkad je dosegla svoj vrhunac u kasnim sedamdesetim i ranim osamdesetim godinama, polovina svih prvi put sklopljenih brakova završava razvodom. Usporedimo li se s našim bakama i djedovima, tolerant-niji smo prema predbračnom seksu, spremniji smo na suživot, ali i na samački život. Također smo spremniji odgajati djecu u netradicionalnim kućanstvima. U 60% razvoda uključena su i djeca, 33% djece rođeno je u izvanbračnoj zajednici, a 34% djece ne živi sa svojim biološkim ocem.Ovi trendovi naročito su zastupljeni u afroameričkoj zajednici, za koju se slobodno može ustvrditi da je u njoj nuklearna obitelj na rubu propasti. Od pedesetih godina naovamo stopa sklapanja braka za crne žene spustila se sa 62% na nevjerojatnih 36%. Između 1960. i 1995. broj djece koja žive s vjenčanim roditeljima smanjio se za više od polovine. Danas 54% od sve afroameričke djece živi u kućanstvima s jednim roditeljem. Za usporedbu, 23% od sve bjelačke djece živi u istim uvjetima.Posljedice su ovih promjena, barem što se odraslih tiče, raznolike. Istraživanja sugeriraju da vjenčani parovi vode zdraviji, bogatiji i sretniji život, no nitko ne pokušava reći da muškarci i žene imaju ikakvu korist od osjećaja zatočenosti u lošem ili nasilnom braku. Odluka sve većeg broja Amerikanaca da odgode brak svakako ima smisla. Današnje gospodarstvo zasnovano na informacijama ne samo da zahtijeva više vremena potrebnog za obrazovanje i učenje nego i neka istraživanja pokazuju da je vjerojatnost da parovi ostanu vjenčani veća kod onih koji stupaju uODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA255brak u kasnim dvadesetim ili u tridesetim godinama, nego kod onih koji se vjenčaju vrlo mladi.Međutim, bez obzira na posljedice koje osjećaju odrasli, ovi trendovi nisu se pokazali posebno dobrima za našu djecu. Velik broj nevjenčanih majki - uključujući i moju majku - obavljaju junački posao za svoju djecu. Pa ipak, vjerojatnost da će postati siromašni pet puta je veća u djece koja su odrasla u kućanstvima s jednim roditeljem nego kod onih koji s odrasli s oba roditelja. Također, mnogo su veći izgledi da neće završiti školu i da će postati maloljetni roditelji, čak i ako isključimo

imovinsko stanje kao faktor odluke. Pored toga, dokazano je da djeca koja žive s biološkim roditeljima u prosjeku postižu bolje rezultate od one djece koja žive u obitelji gdje je jedan roditelj očuh ili maćeha ili koja žive u obitelji s nevjenčanim partnerima.U svjetlu tih činjenica, političke odluke koje ojačavaju bračnu zajednicu za one koji ju žele i koje destimuliraju neplaniranu izvanbračnu trudnoću svakako se čine kao razumni ciljevi. Primjerice, većina ljudi slaže se da federalni programi socijalne skrbi te porezni zakoni ne bi trebali kažnjavati bračne parove. Oni aspekti reforme zdravstva koji su usvojeni za vrijeme Clintona te oni elementi Busheve porezne politike koji su smanjili davanja vezana uz brak i dalje uživaju ogromnu te politički nepodijeljenu podršku.Isto vrijedi i za suzbijanje maloljetničkih trudnoća. Svi se slažu u tome da kod maloljetničkih trudnoća postoji čitav niz opasnosti, kako za majku tako i za dijete. Od devedesetih godina naovamo, stopa maloljetničkih trudnoća spustila se za 28%, što je svakako dobra vijest. Međutim, gotovo četvrtina djece rođene u izvanbračnoj zajednici imaju maloljetnog roditelja, a maloljetne majke puno će vjerojatnije i poslije rađati u izvanbračnoj vezi. Programi potpore koji su se do sada pokazali učinkovitima u prevenciji neželjene trudnoće - poticanjem metode suzdržavanja, ali i promidžbom ispravne uporabe kontracepcijskih sredstava - zaslužuju podršku.Konačno, preliminarna istraživanja pokazuju da bračne radionice uistinu mogu pomoći vjenčanim parovima da ostanu zajedno, ali i nevjenčanima koji žive zajedno da ostvare trajniju vezu. Povećanje dostupnosti takvih programa parovima s nižim primanjima, možda usklađeno s profesionalnim doškolovanjem, pokrivanjem zdravstvenih troškova ili sličnim već dostupnim uslugama, vrlo je vjerojatno nešto s čime bi se složila većina. No, za mnoge od onih koje možemo nazvati socijalnim konzervativcima, ovakvi zdravorazumski prijedlozi nisu dovoljni. Oni priželjkuju povratak u prošla vremena, u kojima je izražavanje seksualnosti izvan braka bilo predmetom kazne i srama, u kojima je dobivanje dozvole za razvod bilo mnogo kompliciranije, a brak nije pružao samo osjećaj osobnog ispunjenja, već i točno određene256

društvene uloge i za muškarce i za žene. Po njihovu mišljenju, svaka politika koja izgleda kao da nagrađuje pa čak i izražava neutralan stav spram onoga što oni smatraju nemoralnim ponašanjem - bez obzira je li riječ o kontracepciji za mlade, pobačaju, socijalnim programima za nevjenčane majke ili zakonskom priznavanju istospolnih zajednica - neminovno i po samoj svojoj prirodi obezvređuje bračnu vezu. Takva nas politika, po njima, vodi korak bliže vrlom novom svijetu, u kojem su izbrisane razlike među spolovima, seks služi isključivo u reproduktivne svrhe, brak je suvišan, majčinstvo neugodnost, a civilizacija sama počiva na živom pijesku.Razumljiv mi je nagon za uspostavom reda u kulturi koja se neprestano mijenja, i svakako poštujem roditeljsku želju da zaštite svoju djecu od vrijednosti koje oni smatraju štetnima; taj osjećaj često dijelim kada slušam riječi pjesama koje se vrte na radiju. Sve u svemu, ipak imam vrlo malo razumijevanja za one koji bi rado vidjeli vladu u ulozi čuvara i promicatelja seksualnog morala. Kao i većina Amerikanaca, odluke o seksu, braku, razvodu i odgoju djece, smatram izrazito osobnima - nešto što leži u samoj srži našeg sustava individualnih sloboda. Tamo gdje takve osobne odluke imaju znatne izglede da će škoditi drugima - što je nesumnjivo točno kada je riječ o napastovanju djece, incestu, bigamiji, kućnom nasilju ili financijskom neuzdržavanju djece - društvo ima pravo i obvezu da se umiješa. (Oni koji vjeruju u postojanje osobnosti fetusa, u ovu bi kategoriju stavili i pobačaj.) No, tu je granica; nemam, naime, nikakvu želju vidjeti predsjednika, Kongres ili vladu kako propisuju što će se događati u američkim spavaćim sobama. Štoviše, ne vjerujem da bismo na bilo koji način osnažili instituciju obitelji tako što bismo maltretirali ljude sileći ih da ulaze u veze za koje mi držimo da su najbolje za njih - ili tako da kažnjavamo one koji ne uspijevaju dostići naša mjerila spolne pristojnosti. Osobno bih želio potaknuti mlade ljude da pokažu više poštovanja spram spolnosti i intimnosti i čestitam roditeljima, crkvenim zajednicama i socijalnim programima koji odašilju tu poruku. Nisam spreman osuditi adolescenticu na život sveden na borbu za preživljavanje zbog nedostupnosti kontracepcije. Želio bih da parovi shvate vrijednost obveze spram drugog, kao i žrtvovanja koje donosi brak. Ali nisam spreman upotrijebiti

snagu zakona kako bih ih zadržao zajedno bez obzira na osobne okolnosti. Možda se meni čini da je ljudsko srce suviše raznoliko, a moj vlastiti život suviše nesavršen a da bih se smatrao sposobnim ikoga moralno osuditi. Ono što znam jest da se Michelle i ja u naših četrnaest godina braka nikada nismo posvađali zbog nečega što netko drugi čini sa svojim vlastitim životom.Ono oko čega se jesmo svađali - i još se svađamo - jest kako uskladiti posao i obitelj na način koji je pravedan prema Michelle, te dobar

257za djecu. U tome nismo jedini. Šezdesetih i ranih sedamdesetih godina kućanstvo u kakvom je odrasla Michelle bilo je mjerilo - u više od 70% obitelji majka nije radila i obitelj se oslanjala na oca kao jedinog uzdržavatelja.Danas su te brojke drugačije. U 70% obitelji s djecom zaposlena su oba roditelja. Posljedica toga su, kako to kaže Karen Kornbluh - moja suradnica, stručnjakinja za pitanja odnosa posao-obitelj - „žonglerske obitelji" u kojima se roditelji razapinju između plaćanja računa, brige za djecu, uzdržavanja kućanstva i održavanja veze. Pokušaj da sve loptice ostanu u zraku uzima danak u obiteljskom životu. Karen je to ovako objasnila dok je radila kao direktorica Programa za posao i obitelj unutar fondacije New America i Senatskog pododbora za djecu i obitelj:Amerikanci danas imaju 22 sata tjedno manje koje mogu provesti s djecom nego što su imali 1969. Milijuni djece svakoga se dana nalazi u neregistriranim vrtićima - ili sami kod kuće s televizorom kao dadiljom. Zaposlene majke gube gotovo jedan sat sna u pokušaju da to nadoknade. Nedavno objavljeni podaci pokazuju da roditelji s djecom školske dobi pokazuju izrazite znakove stresa - stresa koji utječe na njihovu produktivnost i posao - kada imaju nefleksibilne poslove i nesigurnost oko zbrinjavanja djece nakon škole.Zvuči poznato?Mnogi socijalni konzervativci sugeriraju da je odljev žena iz kuće na tržište rada izravna posljedica feminističke ideologije, te da bi se stoga taj proces mogao obrnuti samo kad bi se žene opametile i vratile se svojoj tradicionalnoj kućanskoj ulozi. Istina je da su ideje o ravnopravnosti žena odigrale presudnu ulogu u transformaciji tržišta rada. Za većinu Amerikanaca, prilika da izgrade karijeru, postignu ekonomsku neovisnost i ostvare svoje sposobnosti u ravnopravnoj utrci s muškarcima, jedno je od najvećih dostignuća modernog života.No, za prosječnu Amerikanku, odluka da se zaposli nije tek stvar promjene stava. Ona je stvar spajanja kraja s krajem.Sagledajmo činjenice. U posljednjih trideset godina prosječna zarada muškaraca narasla je za manje od 1%, nakon što se uzme u obzir stopa inflacije. U međuvremenu, cijena svega, od stanovanja, zdravstvenog osiguranja do školovanja, polako, ali sigurno je porasla. Ono što je ogroman broj američkih obitelji spasilo od ispadanja iz srednjeg staleža jest mamina plaća. U knjizi Zamka dvostrukog dohotka autorice Elizabeth Warren i Amelia Tyagi ukazuju na činjenicu da dodatni prihod koji majke donose u kuću ne odlazi na luksuzne proizvode. Umjesto toga, gotovo čitava majčina plaća odlazi na kupnju onoga što obitelji smatraju investiranjem u budućnost svoje djece - predškolsko obrazovanje, školarine i, najviše od svega, sigurne četvrti s dobrim školama. U stvari, između tih fiksnih i dodatnih troškova zaposlene majke (posebice vrtić i drugi258

automobil), prosječna obitelj s dva primanja ima manje raspoloživog dohotka - i financijski je manje sigurna - nego što je to bila obitelj s jednim uzdržavateljem prije trideset godina. Je li, dakle, moguće da se prosječna obitelj vrati životu s jednim primanjem? Nije, naročito kad svaka druga obitelj u ulici zarađuje dvostruko više i podiže cijene kuća i školovanja. Warren i Tyagi pokazuju kako bi prosječna obitelj s jednim uzdržavateljem koja bi danas pokušala održavati način života srednjeg staleža imala 60% manje raspoloživog dohotka od svog pandana iz sedamdesetih godina. Drugim riječima, za većinu obitelji nezaposlena majka znači život u manje sigurnim četvrtima i upisivanje djece u manje konkurentne škole. Većina Amerikanaca tako nešto nije spremna učiniti. Umjesto toga, oni daju sve od sebe u danim okolnostima, imajući na umu da je onu vrstu kućanstva

u kakvom su i oni odrasli - onakvo u kakvom su Frasier i Marian Robinson podigli svoju djecu - sve teže i teže održavati.I muškarci i žene morali su se prilagoditi novim uvjetima. No, teško se suprotstaviti Michelle kada tvrdi da sve nedaće moderne obitelji mnogo više padaju na leđa žene.Prvih nekoliko godina braka, Michelle i ja prošli smo uobičajene faze prilagodbe kroz koje prolaze svi parovi: naučili smo prepoznati raspoloženje onog drugog, prihvatili smo hirove i navike stranca. Michelle se voljela buditi rano i jedva je držala oči otvorenima nakon deset navečer. Ja sam pak bio noćna ptica i znao sam biti prilično mrzovoljan (Michelle bi rekla zao) prvih pola sata nakon što bih ustao. Djelomice je to bilo stoga što sam radio na svojoj prvoj knjizi, a možda i stoga što sam, budući da sam velik dio života proveo kao jedinac, večeri često provodio zavučen u ured u zadnjem dijelu našega stana u blizini željezničke pruge. Ono što je meni bilo normalno, Michelle je često činilo usamljenom. Nikad ne bih spremio maslac nakon doručka, a zaboravio bih i zamotati kruh. Michele je skupljala kazne za parkiranje kao marke.Većinom su, ipak, te prve godine bile ispunjene uobičajenim sitnim radostima - išli smo u kino, na večere s prijateljima, ponekad na koncerte. Oboje smo naporno radili. Ja sam radio kao odvjetnik u malom uredu specijaliziranom za građanska prava i upravo sam bio počeo predavati na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Chicagu, dok je Michelle odlučila napustiti odvjetničku praksu i zaposliti se najprije u Gradskom uredu za planiranje, a potom voditi čikaški ured nacionalnog programa za obrazovanje u vođenju neprofitnih udruga, Public Allies. Naše se zajedničko vrijeme još više skratilo kada sam se kandidirao za državnu upravu, no unatoč mojim dugim izbivanjima i Michellinu općenito negativnom stavu prema politici, podržala je moju odluku. „Znam da je 259to nešto čime se želiš baviti", govorila je. Kada bih ostajao prespavati u Springfieldu, razgovarali bismo i smijali se preko telefona, dijelili bismo šale i frustracije dana koji nismo proveli zajedno, a ja bih zaspao zadovoljan saznanjem o uzajamnoj ljubavi.Tada se rodila Malia, dijete Dana neovisnosti, tako smirena i prekrasna, s velikim, hipnotizirajućim očima, koje su počele dešifrirati svijet u trenutku u kojem su se otvorile. Malia je stigla u vrijeme idealno za oboje: nije bilo sjednica. Budući da preko ljeta nisam bio u Springfieldu, a nije bilo ni predavanja, svaku sam večer mogao provesti kod kuće. Michelle je prihvatila honorarni posao na Sveučilištu u Chicagu, tako da je više vremena provodila s djetetom, a novi posao trebao je početi tek u listopadu. Tri čarobna mjeseca motali smo se i petljali oko našega novorođenog djeteta, stalno se navirivali u kolijevku da vidimo diše li, iznuđivali njezine osmijehe, pjevali joj i toliko je slikali da smo se već počeli pitati neće li joj to oštetiti vid. Iznenada su se naši različiti biorit-movi pokazali praktičnima: dok je Michelle spavala zasluženim snom, ja bih ostajao budnim do jedan ili dva u noći, mijenjao pelene, podgri-javao mlijeko, osjećao dah svoje kćeri dok sam je uspavljivao, pokušavao pogoditi što sanja.Dolaskom jeseni počela su predavanja, sjednice, Michelle je ponovo krenula na posao, a počele su i napetosti u našoj vezi. Cesto sam bio odsutan i po tri dana, a čak i kad sam se vratio u Chicago, ili sam imao sastanke ili sam ocjenjivao pismene zadaće ili pisao izvještaje. Michelle je došla do saznanja da honorarni posao ima sposobnost širenja nevjerojatnom brzinom. Pronašli smo sjajnu dadilju koja je dolazila k nama, no s novim zaposlenikom na puno radno vrijeme na našem budžetu, novca je bilo sve manje.Bili smo umorni i napeti, nismo imali vremena za razgovor, a još manje za romantiku. Kad sam se kandidirao za Kongres, Michelle nije ni pokušala glumiti da je zadovoljna odlukom. činjenica da nisam pospremio kuhinju za sobom naglo je prestala biti simpatična. Kada sam ujutro izlazio iz kuće i nagnuo se da ju poljubim, zauzvrat bih dobio nezainteresiran poljubac. Do vremena kada se rodila Sasha - jednako prekrasna i gotovo jednako mirna kao i njezina sestra - ljutnja koju je moja supruga osjećala prema meni postala je gotovo nepodnošljivom.„Ti misliš jedino na sebe", govorila mi je. „Nikada nisam mislila da ću djecu morati odgajati sama."Te su me optužbe zaboljele. Mislio sam da nije bila fer prema meni. Na kraju krajeva, nije da sam svaku večer lumpao s dečkima. Ja sam od nje zahtijevao malo - nisam očekivao da mi krpa čarape ili da me čeka večera kad se vratim kući. Kad god sam mogao, uskakao sam oko djece. Sve što sam

tražio zauzvrat bilo je malo nježnosti. Umjesto toga, bio sam podvrgnut beskrajnom pregovaranju oko svake sitnice koja se260

ticala kuće, dugačkim listama stvari koje sam trebao ili zaboravio učiniti i općenito zlovoljnom stavu. Podsjećao sam Michelle da, u usporedbi s većinom obitelji, imamo jako puno sreće. Podsjećao sam je da, usprkos svim mojim manama, nju i cure volim više od bilo čega na svijetu. Mislio sam da bi moja ljubav trebala biti dovoljna. Sto se mene ticalo, nije se imala zbog čega žaliti.Tek sam nakon dugog razmišljanja, nakon što su prošla iskušenja tih godina, a djeca krenula u školu, shvatio što je Michelle u to vrijeme prolazila kroza što prolaze današnje tipične zaposlene majke. Bez obzira na to koliko sam samoga sebe vidio kao nepatrijarhalnog, bez obzira na to koliko sam samome sebi govorio da smo Michelle i ja ravnopravni partneri te da su njezini snovi i ambicije jednako važni kao i moji, i dalje je stajala činjenica da je, kada su došla djeca, Michelle bila ta od koje se očekivalo da se prilagodi. Dakako, ja jesam pomagao, ali pod svojim uvjetima i prema svojem rasporedu. U međuvremenu, ona je bila ta koja je svoju karijeru stavila na čekanje. Ona je bila ta koja se brinula da su djeca sita i čista. Kada su se Malia ili Sasha razboljele, češće je ona morala otkazati sastanak. Ono što je njezinu situaciju činilo teškom nije bilo samo neprestano žongliranje između posla i djece. Bila je to također i činjenica da, iz svoje perspektive, ni jedan posao nije obavljala dobro. To, dakako, nije bila istina. Njezini su je poslodavci voljeli, a i svi su primijetili koliko je dobra majka. Ja sam, međutim, shvatio da su u njezinoj glavi te dvije ideje vodile rat - želja da bude žena kakva je bila njezina majka, razumna i pouzdana, koja stvara dom i uvijek je na raspolaganju svojoj djeci, i želja da se istakne u svojoj profesiji, da ostavi svoj trag u svijetu i ostvari sve one planove o kojima je govorila prvog dana kada smo se upoznali.Na kraju, upravo njoj, njezinoj spremnosti da balansira napete situacije i žrtvuje se za mene i naše djevojčice, pripisujem snagu koja nas je izvukla iz teških vremena. Međutim, mi smo na raspolaganju imali sredstva koja mnoge američke obitelji nemaju. Za početak, i Michellin i moj profesionalni status dopuštao nam je da promijenimo raspored ili čak uzmemo slobodan dan kad bi došlo do nekoga hitnog slučaja, a da se pri tom ne izlažemo riziku gubitka posla. Pedeset sedam posto Amerikanaca si to ne može priuštiti; štoviše, većina ne može uzeti slobodan dan kako bi se brinuli za dijete a da pri tome ne gubi financijski, ili da ne koristi dane godišnjeg odmora. Za roditelje koji pokušavaju sami organizirati dan, fleksibilnost često znači prihvaćanje posla s pola radnog vremena ili privremenog posla bez mogućnosti napredovanja i s malim ili nikakvim beneficijama.Michelle i ja smo, pored toga, zarađivali dovoljno da pokrijemo troškove usluga koje olakšavaju sve pritiske koje sa sobom donosi obitelj s oba zaposlena roditelja, kao što su pouzdan dnevni smještaj i briga zaODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVUANJU AMERIčKOG SNA 261djecu, dadilja koja će doći po potrebi, dostava hrane koju smo koristili kada nismo imali ni vremena ni snage za kuhanje, netko tko će jednom tjedno pospremiti kuću, privatni predškolski odgoj i dnevni ljetni kampovi za djecu. Većini je američkih obitelji takva pomoć zbog financija nedostupna. Troškovi vrtića pri tome su poseban problem. Sjedinjene Države praktički su jedina zapadna država koja ne nudi subvencionirane, ali i kvalitetne usluge vrtića svim svojim radnicima.Konačno, Michelle i ja imali smo i moju svekrvu koja živi samo petnaest minuta od nas, u istoj kući u kojoj je Michelle odrasla. Marian je u kasnim šezdesetima, ali izgleda deset godina mlade, i prošle godine kada je Michelle ponovo počela raditi puno radno vrijeme, odlučila je skratiti rad u banci kako bi mogla pokupiti djevojčice iz škole i čuvati ih tijekom poslijepodneva. Velikom broju američkih obitelji takva je pomoć jednostavno nedostupna; naprotiv, u mnogim je obiteljima situacija upravo obrnuta - netko se iz obitelji, povrh svih svojih obiteljskih obveza, mora brinuti o vlastitim, sve starijim roditeljima.Naravno da je nemoguće da vlada svakoj obitelji garantira prekrasnu, zdravu, tek napola umirovljenu svekrvu koja sasvim slučajno živi u blizini. No, ako mislimo ozbiljno o obiteljskim vrijednostima, možemo provoditi politiku koja bi žongliranje između posla i roditeljstva učinila

nešto lakšim. Mogli bismo započeti tako da kvalitetne vrtiće učinimo dostupnima svima koji za njima imaju potrebu. Za razliku od većine europskih zemalja, vrtići u SAD-u prava su lutrija. Poboljšanja u smislu kontrole licenci, izmjene uvjeta federalnih i saveznih kredita, te subvencioniranja obitelji prema potrebama, omogućila bi roditeljima s nižim primanjima da u miru obavljaju svoj posao a poslodavcima donijele korist jer bi smanjila izostanke s posla.Također je vrijeme da redizajniramo škole - ne samo zbog zaposlenih roditelja, već i zato da pripremimo svoju djecu za svijet koji postaje sve kompetitivniji. Nebrojene studije ukazuju na obrazovne prednosti jakih predškolskih programa, zbog čega su za njih zainteresirane i one obitelji u kojima jedan roditelj ne radi. Isto vrijedi i za duže vrijeme provedeno u školi, ljetne škole i izvannastavne aktivnosti. Omogućiti svoj djeci pristup ovim uslugama svakako je trošak, no trošak koji bismo kao dio šire reforme obrazovanja, mi kao društvo trebali biti voljni snositi.Ponajviše, trebali bismo raditi s poslodavcima kako bi povećali fleksibilnost u pogledu radnog vremena. Clintonova je vlada učinila korak u tome smjeru kada je donijela Zakon o obiteljskom i zdravstvenom bolovanju, no kako se on odnosi isključivo na neplaćeni dopust i vrijedi samo za tvrtke koje zapošljavaju više od pedeset zaposlenika, većina Amerikanca nije u poziciji iskoristiti ga. A iako sve osim jedne bogate nacije osiguravaju nekakav oblik plaćenog dopusta za roditelje, poslovna zajednica žestoko se suprotstavlja obveznom plaćenom dopus-262 tu, djelomice zbog zabrinutosti kako bi on utjecao na male tvrtke. Uz malo kreativnosti, trebali bismo se kada je o tome riječ pomaknuti s mrtve točke. Kalifornija je nedavno pokrenula inicijativu za plaćeni dopust kroz posebne oblike osiguranja, te time osigurala da troškove ne snose isključivo poslodavci.Roditeljima također možemo omogućiti fleksibilnost kako bi se bolje nosili sa svakodnevnim problemima. Mnoge velike kompanije već službeno nude fleksibilno radno vrijeme, a izvještaji govore o višem radnom moralu zaposlenika kao i o manjem broju onih koji mijenjaju posao. Velika Britanija osmislila je novi pristup problemu. Kao dio veoma popularne kampanje za ravnotežu poslovnog života, roditelji s djecom ispod šeste godine imaju pravo uložiti pismeni zahtjev poslodavcu za promjenom radnog vremena. Poslodavci nisu obvezni odobriti zahtjev, no obvezni su sastati se sa zaposlenikom i razgovarati o tome. Do sada je jedna četvrtina onih na koje je zakon primjenjiv uspješno završila pregovore, a da pri tome nije pala produktivnost. Kombinacijom ovakvih inovativnih zakonskih prijedloga, tehničke podrške i veće javne svijesti, vlada je u stanju pomoći tvrtkama da uz male troškove pomognu zaposlenicima.Naravno da ni jedan od ovih prijedloga ne bi trebao obeshrabriti odluku da jedan od roditelja ostane kod kuće, bez obzira na financijske žrtve. Za neke obitelji to bi moglo značiti da moraju odustati od određene materijalne udobnosti. Za druge, obrazovanje kod kuće ili preseljenje u četvrt s nižim troškovima života. U nekim obiteljima mogao bi otac biti taj koji ostaje kod kuće - iako će u većini majka biti ta koja će služiti kao primarna skrbiteljica. Kako bilo, takve se odluke moraju poštivati. Postoji li išta u čemu su socijalni konzervativci u pravu, onda je to činjenica da moderno društvo često zaboravlja u potpunosti cijeniti emocionalni i financijski doprinos, odnosno žrtvu i težak rad nezaposlene majke. Ono u čemu su u krivu jest ustrajanje na tome da je ta uloga urođena, da je najbolji i jedini model majčinstva. Ja svojim kćerima želim da imaju mogućnost izbora u odlučivanju što je najbolje za njih i njihove obitelji. Hoće li one taj izbor imati, neće ovisiti isključivo o njihovim naporima i stavovima. Upravo onako kako me podučila Michelle, ovisit će također o muškarcima i američkom društvu i o tome koliko će oni poštivati i prilagoditi se onome što one izaberu.„Bok, tata." „Bok, slatkice."Petak je popodne i rano sam se vratio s posla kako bih pazio na cure dok je Michelle kod frizera. Podignem Maliju u zagrljaj i primjećujem da je u našoj kuhinji plavokosa djevojčica koja me promatra kroz prevelike naočale.

263„Tko je to?" pitam dok spuštam Maliju na pod. „To je Sam. Došla je na igranje."

„Bok, Sam." Pružam joj ruku, a ona je nakon kraćeg razmatranja blago stisne. Malia obrće očima.„čuj, tata . . . nemoj se rukovati s djecom." „Ti to ne radiš?"„Ne", kaže Malia. „Ni tinejdžeri se ne rukuju. Možda nisi primijetio, ali ovo je 21. stoljeće." Malia pogleda Sam, koja se suzdržava da se ne počne smijati.„Pa što radite u 21. stoljeću?"„Kažeš, bok,' ponekad mahneš. To ti je više-manje sve." „Shvaćam. Nadam se da te nisam osramotio."Malia se nasmije. „Sve O.K., tata. Nisi znao, jer si navikao rukovati se s odraslima."„Istina. Gdje ti je sestra?" „Gore."Uspnem se stepenicama i zateknem Sashu kako stoji u donjem vešu i ružičastoj majici. Povuče me k sebi i zagrli i zatim mi kaže da ne može naći kratke hlače. Pogledam u ormar i izvadim s vrha plave hlačice.„Sto je ovo?"Sasha se namršti, ali neodlučno prihvati hlače i odjene ih. Za nekoliko mi se minuta popne u krilo. „Te nisu udobne, tata."Odemo opet do njena ormara, pogledamo još jednom i nađem druge, također plave. „Može ove?"Sasha se opet namršti. Dok tako stoji, izgleda kao umanjena verzija svoje majke. Malia i Sam ulaze i promatraju okršaj.„Sashi se ne sviđaju ni jedne od ovih hlačica", objasni mi Malia.Pitam Sashu zašto. Oprezno me odmjeri.„Ružičasto ne paše na plavo", kaže napokon.Malia i Sam se kikoću. Nastojim izgledati strogo kao što bi Michelle izgledala u takvim okolnostima i kažem Sashi da ih odjene. Posluša me, ali shvatim da samo udovoljava mojoj želji.Moje kćeri uopće ne vjeruju da sam strog.Poput mnogih suvremenih muškaraca, odrastao sam bez oca. Moji su se roditelji razveli kad sam imao samo dvije godine i oca sam veći dio života poznavao samo preko pisama koja mi je slao i onoga što su mi pričali majka, djed i baka. U mom je životu bilo muškaraca - očuh, s kojim smo živjeli više od četiri godine, i djed, koji je pomagao baki u odgoju - obojica su bili dobri ljudi koji su me voljeli. Ali moji su odnosi s njima bili nepotpuni. S očuhom zato što smo kratko živjeli skupa i zato što je po naravi bio rezerviran. A koliko sam god bio blizak s djedom, bio je prestar i imao previše problema da bi me mogao usmjeriti.264

Odgojile su me, dakle, žene - baka, čija je nepopustljiva praktičnost održavala obitelj, i majka, koja je svojom ljubavlju i prisebnošću duha meni i sestri bila središe svijeta. Zahvaljujući njima nikada mi nije nedostajalo ništa važno. Od njih sam usvojio vrijednosti kojima se i danas rukovodim.Pa ipak, s godinama sam uvidio kako je majci i baki bilo teško odgajati me bez snažne muške nazočnosti u domu. Osjetio sam što za dijete znači odsustvo oca. Bio sam odlučan u namjeri da izvučem pouke iz očeve neodgovornosti, očuhove rezerviranosti i djedovih promašaja i da svojoj djeci budem otac na kojeg mogu računati. U najopćenitijem sam smislu u tome uspio. Brak mi je stabilan a obitelj zbrinuta. Idem na roditeljske sastanke i plesne nastupe, moje kćeri uživaju moju oduševljenu pažnju. Pa ipak, od svih aspekata života, najviše sumnjam u svoju sposobnost da budem muž i otac.Znam da nisam jedini; na određenoj razini naprosto emocionalno prolazim isto što i drugi očevi koji se snalaze u gospodarstvu i društvu u neprestanoj mijeni. Premda je svakim danom sve nedostižniji, lik oca iz pedesetih godina - koji uzdržava obitelj radeći od devet do pet, svake večeri sjeda za stol da pojede obrok koji je spremila njegova žena, trenira školski bejzbol-klub i vješt je s alatom - lebdi iznad kulture jednako postojano kao i lik majke-kućanice. Mnogi današnji muškarci osjećaju sram i frustraciju zbog toga što nisu u stanju sami prehranjivati svoje obitelji; čovjek ne mora biti ekonomski determinist da bi uvidio kako visoka stopa nezaposlenosti i male plaće uzrokuju slabu roditeljsku brigu i nisku stopu brakova kod afroameričkih muškaraca. Uvjeti zapošljavanja promijenili su se za radnike, kao i za radnice. Bez obzira na to rade li na dobro plaćenim stručnim

poslovima ili na traci, očevi moraju raditi više sati na dan nego što je to bio slučaj prije. A to se događa upravo kad bi očevi morali - a u mnogim slučajevima i žele - biti aktivnije uključeni u život svoje djece nego što su to bili njihovi očevi.No, ako kompromis između ideje roditelja u mojoj glavi i zbilje koju živim nije samo moj, to ne umanjuje moj osjećaj da svojoj obitelji ne pružam uvijek sve što bih mogao. Prošle sam godine na Dan očeva bio pozvan održati govor u baptističkoj crkvi u južnom dijelu Chicaga. Nisam imao napisan govor, ali sam odabrao temu „Sto znači biti odrastao muškarac". Rekao sam da je došlo vrijeme da muškarci općenito, a crni muškarci napose, prestanu pronalaziti opravdanja što ne pružaju svojim obiteljima sve što bi mogli. Podsjetio sam prisutne muškarce da biti otac ne znači samo napraviti dijete; da su čak i oni od nas koji su fizički kod kuće, često emocionalno odsutni; da upravo zato što mnogi od nas nisu imali oca moramo uložiti dvostruko više napora da prekinemo taj krug; da ako mislimo od svoje djece očekivati više, moramo više očekivati sami od sebe.ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA 265Razmišljajući o tome što sam rekao, ponekad se pitam u kojoj mjeri ispunjam svoja vlastita očekivanja. Za razliku od mnogih muškaraca koji su me slušali, ja ipak ne moram raditi dva posla ni noćne smjene kako bih prehranio obitelj. Mogao bih imati posao koji bi mi omogućivao da svake večeri budem kod kuće. Isto tako mogao bih naći posao koji bi donosio više novca pa bi moje izbivanje iz kuće barem bilo opravdano time što od njega moja obitelj ima neku mjerljivu korist - Michelle bi, recimo, mogla raditi manje ili bi djeca imala financijski osiguranu budućnost.Umjesto toga, odabrao sam život sa suludim rasporedom, život koji zahtijeva da duga razdoblja provodim odvojen od Michelle i cura i koji Michelle izlaže svim vrstama stresa. Mogu si reći da se u nekom širem smislu bavim politikom radi Malije i Sashe, da će moj rad pridonijeti da one žive u boljem svijetu. Ali takve su racionalizacije slabe i bolno apstraktne kad moram propustiti školsku priredbu zbog glasovanja ili kad zovem Michelle da bih joj rekao kako zasjedanje nije završeno i da moramo odgoditi godišnji odmor. Zapravo, moji nedavni politički uspjesi nimalo ne umanjuju moj osjećaj krivnje; kao što mi je Michelle jednom rekla, samo napola u šali, zgodno je vidjeti tatinu sliku u novinama jednom ili dvaput, ali kad se to događa stalno, malo ti je neugodno. Trudim se odgovoriti na optužbe koje mi se motaju po glavi - da sam sebičan, da sve radim radi svoga ega ili da bih ispunio prazninu u svom srcu. Kad sam izvan grada, nastojim se vratiti kući na večeru, čuti kako su Malia i Sasha provele dan, čitati im i spremiti ih na spavanje. Nastojim biti slobodan nedjeljom da bih ljeti vodio cure u zoološki vrt ili na bazen a zimi u posjet muzeju ili akvariju. Blago korim svoje kćeri kad nisu dobre i nastojim ograničiti količinu televizije i nezdrave hrane u njihovu životu. Michelle mi pruža podršku u svemu tome, iako mi se ponekad čini da se uplićem u njezinu sferu - da sam svojim odsustvima izgubio pravo da se miješam u svijet koji je ona izgradila.Sto se cura tiče, njima ide odlično iako mene često nema. To je uglavnom dokaz da je Michelle uspješan roditelj; točno zna kako treba s Malijom i Sashom, zna kako postaviti čvrste granice, a da pritom ne ograničava nepotrebno njihovu slobodu. Pobrinula se i da moj izbor za senatora ne utječe previše na njihov život, premda se normalno djetinjstvo američkog djeteta srednje klase nije izmijenilo ništa manje nego roditeljstvo. Prošla su vremena kad bi roditelji naprosto poslali djecu van ili u park i rekli im da se vrate do večere. Budući da su vijesti pune otmica djece a na svaku se spontanost gleda podozrivo ili se čak sumnja na lijenost, dječji je raspored postao jednako složen kao i roditeljski. Postoji određeno vrijeme za igranje, satovi baleta, gimnastike, tenisa, klavira, nogometa, a svaki je tjedan neka rođendanska proslava. Jednom sam rekao Maliji kako sam u čitavu svom djetinjstvu bio na točno dvije266

proslave rođendana, na svakoj je bilo petero ili šestero djece, a zabava se sastojala od čunjastih šešira i torte. Pogledala me na način na koji sam ja gledao svog djeda dok mi je pričao o Velikoj depresiji - mješavinom fascinacije i nepovjerenja.Koordinacija dječjih aktivnosti prepuštena je Michelle, koja to izvodi efikasnošću generala. Kad mogu, nudim svoju pomoć, što Michelle cijeni, premda pazi da moje obveze ne budu iznad mojih mogućnosti. Dan uoči Sashine rođendanske zabave prošlog lipnja rečeno mi je da nabavim dvadeset

balona, pizze sa sirom za dvadesetoro klinaca i led. To se činilo izvedivim, pa sam kad mi je Michelle rekla da će na kraju zabave djeci podijeliti vrećice s darovima, predložio da i to ja obavim. Nasmijala se.„Nisi ti u stanju riješiti vrećice s darovima", rekla je. „Da ti objasnim što je to. Moraš otići u dječji dućan i odabrati vrećice. Onda moraš odabrati što ćeš staviti u vrećice, posebno za dečke, a posebno za curice. Ti bi ušao onamo i motao se satima, a onda bi ti glava eksplodirala."Narušenog samopouzdanja, priključio sam se na internet. Našao sam trgovinu balonima u blizini gimnastičkog studija u kojoj se održavala proslava i pizzeriju koja je obećala dostavu u 15.45. Kad su se sljedećeg dana pojavili gosti, baloni su bili na mjestu a sokovi na ledu. Sjedio sam s drugim roditeljima, čavrljao i promatrao dvadesetak petogodišnjaka kako trče i skaču naokolo poput veselih vilenjaka. Malo sam se zabrinuo kad u 15.50 pizze još nisu stigle, ali raznosač je ipak stigao deset minuta prije nego što je bilo predviđeno da djeca jedu. Znajući pod kakvim sam pritiskom, Michellin brat Craig pljesnuo je dlanom o moj dlan. Michelle je podigla pogled s papirnatih tanjurića na koje je stavljala komade pizze i nasmiješila se.Za finale, kad se pojela sva pizza i popio sav sok, kad smo otpjevali „Sretan rođendan" i pojeli malo torte, nastavnik gimnastike okupio je svu djecu oko staroga, šarenog padobrana i rekao Sashi da sjedne u sredinu. Na tri su ga podigli a Sasha je poletjela u zrak, pa još jednom, pa treći put. Svaki put kad bi poletjela iznad lelujajućeg platna, smijala se izrazom čiste radosti.Pitam se hoće li se Sasha sjećati toga kad odraste. Vjerojatno neće; ja se mogu prisjetiti samo vrlo fragmentarno sebe s pet godina. No mislim da će sreća koju je osjetila na tom padobranu trajno ostaviti traga na njoj; da se takvi trenuci akumuliraju i usađuju u karakter djeteta, postajući dijelom njezine ili njegove duše. Kad slušam Michelle kako govori o svom ocu, ponekad mi se čini da čujem u njoj odjek takve sreće, odjek ljubavi i poštovanja koje Frasier Robinson nije zaslužio slavom, ni spektakularnim podvizima, nego malim, svakodnevnim, običnim djelima - ljubavi koju je zaslužio jer je bio prisutan. I pitam se hoće li moje kćeri o meni govoriti na taj način.Prilika za stvaranje takvih sjećanja svakim je danom sve manje. MaliaODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA O OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA267već kao da ulazi u drugu fazu; zanimaju je više dječaci i veze, više vodi računa o tome što će odjenuti. Uvijek se doimala starijom no što je bila, čudesno mudrom. Jednom me prilikom dok smo šetali duž jezera, a imala je samo šest godina, iznebuha upitala je li naša obitelj bogata. Rekao sam da nismo jako bogati, ali da imamo mnogo više nego većina ljudi. Pitao sam je zašto je to zanima.„Pa. . . razmišljala sam i odlučila da ne želim biti jako, jako bogata. Želim jednostavan život."Njene su me riječi tako iznenadile da sam se nasmijao. Pogledala me i nasmiješila se, ali pogled joj je govorio da je mislila ozbiljno.Cesto razmišljam o tom razgovoru. Pitam se što Malia misli o mom ne tako jednostavnom životu. Zacijelo primjećuje da drugi očevi dolaze na nogometne utakmice njezine ekipe češće nego ja. Ako je to smeta, ničim to ne pokazuje, jer Malia zna voditi računa o tuđim osjećajima i nastoji na svaku situaciju gledati s najbolje strane. Pa ipak, nije baš utješno misliti kako me moja osmogodišnja kći voli toliko da prelazi preko mojih propusta.Nedavno sam bio na jednoj od njezinih utakmica, kad je tjedno zasjedanje završilo ranije. Bilo je lijepo ljetno poslijepodne i posvuda po igralištima bile su brojne obitelji, bijele i crne, i latinoameričke i azijske, iz svih dijelova grada, žene su sjedile na stolicama, muškarci pokazivali sinovima udarce, djedovi i bake pridržavali su bebe. Spazio sam Michelle i sjeo na travu pored nje, a Sasha mi je sjela u krilo. Malia je već bila na terenu, među mnoštvom igračica oko lopte i premda nije prirodno predodređena za nogomet - za glavu je viša od svojih prijateljica a noge joj se još nisu razvile sukladno visini - igra sa žarom i sportskim duhom koji nas nagone da navijamo na sav glas. U poluvremenu Malia dolazi do nas.„Kako si, sportašice?" pitam.„Super!" Otpila je malo vode. „Tata, da te nešto pitam." „Samo daj."„Možemo li nabaviti psa?"„Sto kaže tvoja majka?"

„Rekla je da pitam tebe. Mislim da popušta."Pogledao sam Michelle, koja se nasmiješila i slegnula ramenima.„Možemo li to raspraviti nakon utakmice?" upitao sam. '„O.K." Malia je otpila još malo vode i poljubila me u obraz. „Drago mi je da si doma", reče.Prije no što sam stigao odgovoriti, okrenula se i zaputila prema terenu. I na tren mi se u sjaju kasnog popodneva učinilo da vidim svoju stariju kći kao ženu kakvom će postati, svakim korakom kao da je postajala sve viša, sve jasnije uobličene figure, dok je duge noge vode u njen vlastiti život.268

Stisnuo sam Sashu čvršće u krilu. Vjerojatno sluteći što osjećam, Michelle me primila za ruku. Sjećam se što je Michelle za vrijeme kampanje odgovorila na pitanje kako je biti ženom političara.„Teško", rekla je Michelle. A onda je, prema onome što je napisao novinar, dodala uz smiješak, „Zato je Barack tako zahvalan."Kao i obično, moja je žena u pravu.269PogovorPolaganjem zakletve u Senatu, u siječnju 2005., završio je proces koji je započeo kada sam dvije godine prije najavio svoju kandidaturu - relativno anoniman život zamijenio sam vrlo javnim.Mnoge su stvari, dakako, ostale iste. Moja obitelj i dalje živi u Chicagu. I dalje se šišam kod istog brijača, Michelle i ja još uvijek imamo iste prijatelje koje smo imali i prije nego što sam izabran, naše kćeri i dalje trče po istim igralištima.Pa ipak, moj se život drastično promijenio, i to na način koji ponekad ne želim ni sam priznati. Moje riječi, moja djela, moji planovi putovanja, moja porezna prijava - sve to izlazi u jutarnjim novinama ili se čuje na večernjim vijestima. Moje kćeri moraju podnositi dobronamjerne strance kad god ih otac vodi u zoološki vrt. Ne mogu više nesmetano proći aerodromom, i to ne samo u Chicagu.U pravilu mi je teško tu pozornost shvatiti ozbiljno. Konačno, još uvijek ima dana kad odjenem sako i hlače različitih odijela. Moje su misli mnogo manje uredne, moji dani mnogo manje organizirani, no ono što slika o meni koja se projicira u svijet sugerira, ponekad je smiješno. Dan prije polaganja zakletve, moj stožer i ja odlučili smo održati konferenciju za novinare u mom uredu. Tada sam bio devedeset i deveti po senioritetu i svi su reporteri bili nagurani u sićušan ured u podrumu zgrade Dirksen, preko puta senatske trgovine namirnicama. To mi je bio prvi dan u zgradi; nisam još glasovao ni o čemu, nikakav zakon još nisam predložio, dapače, nisam još uopće ni sjeo za svoj stol kad je vrlo revni reporter digao ruku i upitao me: „Senatore Obama, kakvo je vaše mjesto u povijesti?"čak su se i neki od reportera nasmijali. Djelomično je ta pretjerana zainteresiranost bila posljedica moga govora na konvenciji Demokratske stranke u Bostonu 2004., kad sam i postao poznat u nacionalnim okvirima. Zapravo, proces kojim sam izabran za glavnoga govornika do danas mi je ostao zagonetkom. Johna Kerryja upoznao sam nakon unutarstranačkih izbora za senatskog kandidata, kada sam govorio na jednome skupu namijenjenom prikupljanju novca za njegovu kampanju i zatim išao s njim na predstavljanje programa osposobljavanja za posao.270

Nekoliko tjedana poslije do nas je dopro glas kako Kerryjevi ljudi žele da govorim na konvenciji, premda nije bilo jasno u kojem svojstvu. Jednog popodneva, dok sam se vraćao u Chicago iz Springfielda, direktorica Kerryjeve kampanje Mary Beth Cahill nazvala je da mi priopći vijest. Kada sam završio razgovor, obratio sam se svom vozaču Mikeu Signatoru.„Ovo je velika stvar", rekoh.Mike je kimnuo: „Može se reći."Dotad sam bio na samo jednoj konvenciji Demokratske stranke, u Los Angelesu 2000. Nisam planirao ići na tu konvenciju; neposredno prije toga izgubio sam na stranačkim izborima za demokratskog kandidata za zastupnika države Illinois u Kongresu i odlučio sam veći dio ljeta

provesti radeći u odvjetničkoj tvrtki koju sam tijekom kampanje ostavio bez nadzora (propust zbog kojeg sam više-manje bio bez novca), te nadoknaditi izgubljeno vrijeme sa suprugom i kćerima koje su me premalo viđale u prethodnih šest mjeseci. U zadnji trenutak, međutim, nekolicina prijatelja i pristaša koji su planirali ići inzistirali su da im se pridružim. Moraš stvoriti veze diljem zemlje, rekli su mi, za svoju sljedeću kandidaturu - a, uostalom, bit će i zabavno. Iako to nisu rekli, slutio sam da su putovanje na konvenciju vidjeli kao korisnu terapiju za mene, po teoriji da je najbolje što se može napraviti kad vas konj zbaci, odmah se ponovno popeti.Na kraju sam popustio i rezervirao let za L. A. Kad sam sletio, odvezao sam se autobusom do Hertzova rent-a-car ureda, dao ženi za pultom svoju American Express karticu i počeo na zemljovidu tražiti put kako da dođem do jeftinog hotela koji sam našao nedaleko od kvarta Venice Beach. Za nekoliko se minuta djelatnica Hertza vratila s izrazom neugode na licu.„Oprostite g. Obama, ali kartica vam je odbijena."„Nemoguće. Možete li ponovno pokušati?"„Dvaput sam pokušala, gospodine. Možda biste trebali nazvati American Express."Nakon pola sata na telefonu, nadzornik dobra srca iz American Expressa odobrio je unajmljivanje automobila. No ta je epizoda bila predznak nadolazećih događaja. Nisam bio delegat, pa nisam mogao dobiti propusnicu za dvoranu, a predsjednik Demokratske stranke države Illinois izjavio je kako je već pretrpan zahtjevima i da je najbolje što mi može dati propusnica koja omogućuje samo ulazak na mjesto održavanja konvencije. Na kraju sam većinu govora gledao na televizijskim ekranima, raštrkanim oko Staples Centera, s vremena na vrijeme slijedeći prijatelje i poznanike u lože, kamo sasvim očito nisam pripadao. Do utorka navečer shvatio sam da moja nazočnost ondje ne služi ni meni ni 271Demokratskoj stranci, i u srijedu ujutro bio sam na prvom letu natrag za Chicago.S obzirom na razliku između moje prijašnje uloge nepozvanog gosta na jednoj konvenciji i moje nove uloge uvodničara na drugoj konvenciji, s razlogom sam se brinuo da moje pojavljivanje u Bostonu možda neće dobro proći. No nisam bio posebno nervozan, možda zato što sam se dotad već naviknuo na to da se u mojoj kampanji događaju neobične stvari. Nekoliko dana nakon poziva gđe Cahill ponovno sam bio u svojoj hotelskoj sobi u Springfieldu praveći bilješke za nacrt govora i istodobno gledajući košarkašku utakmicu. Razmišljao sam o temama koje sam najavio u kampanji - spremnosti ljudi da naporno rade pruži li im se prilika; potrebi da vlada pomogne stvoriti temelje za dobre mogućnosti, uvjerenju da Amerikanci osjećaju obvezu jedni prema drugima. Napravio sam popis tema na koje bih se mogao osvrnuti - zdravstvo, obrazovanje, rat u Iraku.No ponajviše sam razmišljao o glasovima ljudi koje sam susreo tijekom kampanje. Sjetio sam se Tima Wheelera i njegove supruge iz Galesburga koji su se pokušavali domisliti kako da svome sinu adolescentu omoguće prijeko potrebnu transplantaciju jetre. Sjetio sam se mladića iz East Molinea, imenom Seamus Ahern, koji se spremao otići u Irak i njegove želje da služi domovini, te ponosa i zabrinutosti na licu njegova oca. Sjetio sam se mlade crnkinje koju sam upoznao u istočnom St. Louisu i čije ime nisam upamtio, no koja mi je pripovijedala o svome nastojanju da upiše fakultet, iako nitko iz njezine obitelji nikad nije završio ni srednju školu.Nisu me dirnule samo muke tih ljudi nego njihova odlučnost, oslanjanje na vlastite snage i neumorni optimizam kad su se našli u teškoćama. To me podsjetilo na frazu koju je moj pastor, velečasni Jeremiah A. Wright ml., jednom upotrijebio u propovijedi.Odvažnost nade.To je najbolji dio američkog duha, pomislih - imati smjelosti vjerovati, unatoč svemu što govori suprotno, da možemo vratiti osjećaj zajednice naciji rastrganoj sukobom; drskost da se vjeruje kako unatoč osobnim preprekama, gubitku posla, bolesti u obitelji ili djetinjstvu provedenom u siromaštvu, ipak imamo djelomičnu kontrolu - pa stoga i odgovornost - nad vlastitom sudbinom.Ta nas je odvažnost, pomislih, ujedinila u jedan narod. Taj je sve-prožimajući duh nade povezao priču moje obitelji sa širom američkom pričom, i moju vlastitu priču s pričama birača koje sam želio zastupati.Ugasio sam košarkašku utakmicu i počeo pisati.

Nekoliko tjedana poslije stigao sam u Boston, odspavao tri sata i otišao iz hotela u Fleet Center, na svoj prvi nastup za emisiju Meet the272

Press. Pred kraj jednog dijela emisije, Tim Russert je na ekranu prikazao izvadak iz mojeg intervjua u novinama Cleveland Plain-Dealer (na koji sam sasvim zaboravio) kad me novinar pitao - kao osobu koja ulazi u politiku kao kandidat za Senat države Illinois - što mislim o konvenciji Demokratske stranke u Chicagu.Konvencija je na prodaju. Imate večere na kojima mjesto za stolom stoji deset tisuća dolara, zatvorene zlatne klubove. Mislim da se prosječni birači, kad to pogledaju, s pravom osjećaju isključenima iz biračkog procesa. Ne mogu prisustvovati doručku za deset tisuća dolara. Znaju da će oni koji to mogu dobiti pristup stvarima koje njima nikad neće biti dostupne.Kad je citat uklonjen s ekrana, Russert se okrenu prema meni. „Stotinu i pedeset donatora dalo je 40 milijuna dolara za ovu konvenciju", reče. „Još gore nego u Chicagu, po vašim kriterijima. Vrijeđa li vas to, kakvu to poruku šalje prosječnom glasaču?"Odgovorio sam da su politika i novac problem objema strankama, ali da se uvidom u naše glasačke odluke svatko može uvjeriti da smo John Kerry i ja osobno glasovali za zakone i odredbe koje su najbolje za zemlju. Rekao sam da konvencija to neće promijeniti, iako sam natuknuo da ukoliko demokrati što više ohrabre sudjelovanje ljudi koji se osjećaju isključenima iz biračkog procesa, utoliko ćemo biti vjerniji svojim pravim izvorima kao stranke običnih ljudi i snažniji kao stranka.U sebi sam mislio da je moj originalni citat iz 1996. bio bolji.Nekoć su političke konvencije odražavale hitnost i dramu politike - kad su imenovanja određivali vođe stranačkih blokova, prebrojavanje prisutnih, poslovi sa strane i prisile, kad su strasti ili pogrešne procjene mogle rezultirati drugim, trećim ili četvrtim krugom glasovanja. No ta su vremena davno prošla. Dolaskom obvezujućih stranačkih izbora, došao je nužni kraj dominacije stranačkih šefova i tajnih nagodbi iz zadimljenih soba, pa je današnja konvencija lišena iznenađenja. Više služi kao cjelotjedna informativna reklama za stranku i njezina kandidata - te kao nagrada za odane i velike donatore stranke u vidu četiri dana hrane, pića, zabave i poslovnih razgovora.Veći dio prva tri dana na konvenciji proveo sam ispunjavajući svoju ulogu u toj paradi. Obraćao sam se dvoranama punim velikih demokratskih donatora i doručkovao s delegatima iz pedeset država. Uvježbavao sam govor pred videomonitorom, održao pokus kako ga treba postaviti, dobio upute gdje da stojim, gdje da mašem i kako da se najučinkovitije koristim slušalicama. Moj direktor za odnose s javnošću Robert Gibbs i ja kaskali smo gore-dolje po stepenicama Fleet Centera, davali intervjue između kojih su katkad jedva prošle dvije minute, mrežama ABC, NBC,ODVAŽNOST NADE - RAZMIŠLJANJA 0 OBNAVLJANJU AMERIčKOG SNA 273CBS, CNN, Fox News i NPR, svaki put naglašavajući teme koje je pripremila ekipa Kerry-Edwards i čija je svaka riječ nedvojbeno testirana na nebrojenim anketama i fokusnim skupinama.S obzirom na vratolomnu brzinu kojom su mi prolazili dani, nisam imao vremena brinuti se o tome kako će moj govor biti prihvaćen. Tek u utorak navečer, nakon što su moj stožer i Michelle pola sata raspravljali0 tome koju bih kravatu trebao staviti (na kraju smo se odlučili za onu koju je nosio Robert Gibbs), nakon što smo se odvezli do Fleet Centera1 čuli neznance kako viču „Sretno!" i „Sredi ih, Obama!", nakon što smo posjetili dražesnu i duhovitu Teresu Heinz Kerry u njezinoj hotelskoj sobi, kad smo Michelle i ja napokon sjeli iza pozornice i počeli gledati prijenos, polako sam počeo osjećati nervozu. Rekao sam Michelle da imam blagi grč u želucu. čvrsto me zagrlila, pogledala u oči i rekla: „Samo nemoj zeznuti, stari!"Oboje smo se nasmijali. Upravo je tada jedan od producenata ušao u prostoriju i rekao kako je vrijeme da zauzmem svojoj položaj iza pozornice. Stojeći iza crne zavjese, slušajući kako me Dick Durbin predstavlja, pomislio sam na svoje roditelje i djeda, i kako bi njima bilo u publici. Pomislio sam na svoju baku na Havajima koja je gledala konvenciju na televiziji, jer su joj leđa bila u odveć lošem stanju za put. Pomislio sam na sve dobrovoljce i pristalice u Illinoisu koji su se naradili za

mene.Bože, daj da pravilno prenesem njihove priče, rekao sam si. Potom sam kročio na pozornicu.Lagao bih kada bih rekao da mi pozitivne reakcije na moj govor na Bostonskoj konvenciji - pisma koja sam primio, gomile koje su dolazile na skupove kad smo se vratili u Illinois - nisu predstavljale i osobno zadovoljstvo. Napokon, ušao sam u politiku kako bih utjecao na javnu raspravu, jer sam smatrao da imam što reći o smjeru u kojem trebamo ići kao zemlja.Ipak, lavina publiciteta koja je uslijedila nakon govora jača moju svijest o tome koliko je slava prolazna i ovisna o tisuću raznih slučajnosti, događaja koji krenu u ovom, umjesto u onom smjeru. Znam da nisam toliko pametniji od osobe koja sam bio šest godina prije, kad sam nakratko zapeo na losanđeleskom aerodromu. Moji stavovi o zdravstvu, obrazovanju ili vanjskoj politici nisu toliko istančaniji no što su bili kad sam rintao u anonimnosti kao organizator u lokalnoj zajednici. Ako sam mudriji, to je uglavnom zato što sam napredovao nešto dalje duž puta koji sam odabrao, puta politike, i naslutio kamo bi me mogao odvesti, u dobrom i lošem smislu.Sjećam se razgovora koji sam prije gotovo dvadeset godina vodio s prijateljem, starijim čovjekom koji je bio aktivan u borbi za građanska prava u Chicagu šezdesetih i podučavao urban studies na Sveučilištu274

Northwestern. Upravo sam bio odlučio, nakon tri godine organiziranja, upisati pravo. S obzirom da je on bio jedan od malobrojnih sveučilišnih predavača koje sam poznavao, pitao sam ga bi li mi bio spreman dati preporuku.Rekao je da će mi rado napisati preporuku, no prvo je želio znati što sam namjeravao s diplomom prava. Spomenuo sam mogućnost otvaranja kancelarije koja bi se bavila građanskim pravima, te da bih se u nekom trenutku mogao okušati kao kandidat za politički mandat. Klimnuo je glavom i upitao jesam li razmišljao o tome što bi taj put mogao uključivati, što bih bio spreman učiniti da mi objave članak u stručnom časopisu, da postanem partner ili da na izborima osvojim taj prvi mandat i onda napredujem. Najčešće i pravo i politika zahtijevaju kompromis, kazao je; ne samo u pitanjima za koja se zalažemo, nego i u temeljnim stvarima - čovjekovim vrijednostima i idealima. Ne kaže to kako bi me odgovorio, rekao je. To je jednostavno činjenica. Zbog svoje nevoljkosti da u tome radi kompromise, uvijek je odbijao ući u politiku, iako su ga kao mlađeg mnogo puta pokušali pridobiti.„Kompromis nije sam po sebi loš", reče mi. „Jednostavno me nije zadovoljavao. A ono što sam s godinama otkrio jest da moraš raditi ono što tebe zadovoljava. Zapravo, to je jedna od prednosti starosti, pretpostavljam; napokon si naučio što ti je važno. Teško je to znati s dvadeset šest godina. Problem je što nitko drugi ne može odgovoriti na to pitanje umjesto tebe. To samo sam možeš otkriti."Dvadeset godina poslije, u mislima se vraćam tom razgovoru i više cijenim prijateljeve riječi nego u ono doba. Približavam se dobi kada sam svjestan što me zadovoljava i, iako sam možda tolerantniji glede kompromisa u pitanjima za koja se zalažem no što je to bio moj prijatelj, znam da vlastito zadovoljstvo neću naći u svjetlu televizijskih kamera ili pljesku gomile. čini se da ono sad češće proizlazi iz svijesti kako sam na neki dokaziv način uspio pomoći ljudima da žive svoj život s dozom dostojanstva. Razmišljam o onome što je Benjamin Franklin napisao svojoj majci objašnjavajući zašto je toliko svoga vremena posvetio javnoj službi: „Radije bih da se govori Živio je korisno nego Umro je bogat."'Mislim da je to ono što mi sad pruža zadovoljstvo - činjenica da sam koristan svojoj obitelji i ljudima koji su me izabrali, da ostavljam za sobom baštinu koja će životima naše djece podariti više nade no što smo je mi imali. Radeći u Washingtonu, katkad osjetim da ispunjavam taj cilj. No katkad se čini da mi izmiče i da su aktivnosti kojima se bavim - saslušanjima, govorima, konferencijama za novine i pisanjem stavova o pojedinim pitanjima - tek podilaženje taštini te da nikome ne koriste.Kad se nađem u takvom raspoloženju, volim otići na trčanje. Obično odem rano navečer, kad je zrak u Washingtonu topao i nepomičan, a lišće na drveću jedva da zašušti. Kad padne mrak, vani nema mnogo

275ljudi - možda pokoji par u šetnji, ili beskućnici na klupama. Obično zastanem kod Washingtonova spomenika, ali katkad odem dalje, preko ceste do Nacionalnog spomenika Drugome svjetskom ratu, onda duž jezera do Spomenika vijetnamskim veteranima, pa uza stube Lincolnova spomenika.Noću je taj veliki hram osvijetljen, ali često prazan. Stojeći između mramornih stupova čitam Gettvsburško obraćanje i Drugi inauguracijski govor. Pogledam van, preko jezera, zamišljajući gomilu koju je utišala moćna kadenca dr. Kinga, a onda dalje, prema obasjanom obelisku i blještavoj kupoli Capitola.Na tome mjestu razmišljam o Americi i ljudima koji su je gradili. Očevima ove nacije koji su nekako nadišli sitne ambicije i usku proraču-natost pa zamislili narod koji se rasprostire preko kontinenta. I onima poput Lincolna i Kinga, koji su položili svoje živote u službi usavršavanja nesavršene unije. I svim bezimenim muškarcima i ženama, robovima i vojnicima, krojačima i mesarima koji su gradili živote sebi, svojoj djeci i unucima, opeku po opeku, tračnicu po tračnicu, žuljevitu ruku po žulje-vitu ruku, kako bi popunili krajolik naših kolektivnih snova.To je proces čiji dio želim biti.Moje je srce ispunjeno ljubavlju prema ovoj zemlji.