Zdenka Janekovi

1415

Zdenka Janekovi

Stjecanje Konavala: Antika tradicija i mit u slubi diplomacije

Dubrovaka opina je tijekom nekoliko stoljea, korak po korak, gospodarskim utjecajem, diplomacijom i znaajnim novanim ulaganjima irila svoje podruje. Grad stijenjen brdima u zaleu, ugroen s kopna i s mora, morao se opasati novim podrujima kako bi osigurao sebi opstanak. Od grada s najmanjim agerom u Dalmaciji nastao je grad-drava okruen znaajnim teritorijem. U ispravi iz 1253. godine dubrovakom se djedinom naziva podruje od Zatona do Cavtata. Do kraja 14. stoljea Dubrovnik je prilino uveao svoje podruje prema zapadu. U dubrovaku opinu ulaze otoci Lastovo i Mljet, potom Peljeac i Primorje. Poela je izgradnja stonskog i malostonskog obrambenog sustava koji e stoljeima ostati kljunom stratekom tokom obrane Republike. Dugotrajnom diplomatskom borbom, ta je vana toka spojena s gradom zadobivanjem Primorja, na samom kraju stoljea. Time se dubrovaka opina osigurala od mogueg prodora iz zalea na more, koji bi presjekao teritorijalni kontinuitet i ugrozio posjede na Peljecu i u Stonu. Slijedei cilj dubrovake opine bilo je proirenje na sjever, prema Trebinju, Lugu i Bilei, te na jugoistok, ka Konavlima i Draevici. U vrijeme kada je mletakim osvajanjem Dalmacije prekinut teritorijalni kontinuitet izmeu Dubrovnika i Ugarske, bilo je osobito vano odmaknuti granice to dalje od grada. No, opetovani zahtjevi dubrovake vlade za podrujima na sjevetu, jednako kao i za za Draevicom, Sutorinom, Novim i Risnom nisu ostvareni. Nije uspjelo niti proirenje vlasti na otoke Korulu, Hvar, Vis i Bra, unato diplomatskim akcijama i pregovorima koji su trajali desetljeima. Preostao je jugoistoni smjer koji je vodio u Konavle.

U borbi za proirenjem teritorija, Dubrovani su posizali za svim raspoloivim argumentima. Ratujui s kraljem Ostojom oko Primorja, pozivali su se na irenje kranstva i potiranje patarenstva, a stjecanje dalmatinskih otoka prikazivali su kao uvanje interesa ugarskog kralja pred Venecijom. Zahtjev za Trebinjem podupirali su pozivanjem na crkvenu jurisdikciju. Naslov trebinjsko-mrkanskog biskupa posluio je kao dokaz da je Trebinje bilo dijelom dubrovake djedine, prije negoli je "nepravedno oteto". Najobuhvatnija diplomatska akcija vodila se za Konavle, od ugarskoga dvora, do bosanskih i rakih velikaa i carigradske Porte. Argumenti su bili razliiti, ak i proturjeni, ovisno o tome tko je bio sugovornik. Najea i oito jaka potpora dubrovakim zahtjevima bilo je pozivanje na povijesno pravo Dubrovnika u konavoskoj upi, utemeljeno u epidaurskoj tradiciji. Stjecanje Konavala bilo je nuno zbog viestrukih vitalnih interesa opine, a pria o dubrovakoj kolijevci Epidauru izvanredno je tome posluila. Pozivajui se na viestruki kontinuitet izmeu Epidaura i Dubrovnika, dubrovaka su vlastela nastojala diplomatski premostiti ono vrijeme kada su, nestankom bizantske vlasti na Jadranu, upe Konavle i Vitaljina te Donja Gora dole u posjed rakih, a potom bosanskih vladara i velikaa. Kontinuitet dvaju gradova osobito je dobio na znaenju u vrijeme rastueg interesa za antiko porijeklo. Humanistika moda posluila je politikim razlozima, pa je u kronikama, knjievnosti, u likovnim prikazima i predaji izgraena epidaursko-dubrovaka tradicija, temeljena na stvarnoj vezi dvaju gradova, ali nadopunjena antikim i kranskim legendama.

Prema opeprihvaenom miljenju povjesniara i arheologa, naselje ili utvrda Rauzij postojalo je i ranije, no tek propau Epidaura ono je preuzelo funkciju sredita itavoga podruja. Ve sama ta injenica ini Dubrovnik nasljednikom Epidaura, a tome valja dodati i doseljeno stanovnitvo, te prijenos crkvene jurisdikcije. No, stvarno povijesno nasljee nije bilo jedinim razlogom izjednaavanja dvaju gradova koje ima svoju tradiciju davno prije humanizma. Bizantski pisci bili su prvi koji su inzistirali na toj vezi, voeni vlastitim politikim interesom. Legenda o izbjeglicama iz sruenoga grada, utemeljiteljima novog Epidaura, koju donosi Konstantin Porfirogenet, podravala je kontinuitet bizantske vlasti nad tim dijelom Dalmacije. Drevna "Pitaura" oivjela je u novome Raguziju. Slijedom te tradicije, ravenski geograf biljei da je Epidaur Raguzij (Epidaurum id est Ragusium), a barski sveenik kae da se "Epidaur sada naziva Dubrovnikom" (Epidaurum quod nunc dicitur Ragusium). Dubrovake kronike iz 15. stoljea, a isto tako i slubeni dokumenti, zduno su prihvatili takve tvrdnje, obogativi ih mitolokim detaljima koji su zaokruili priu i uinili je korisnom za politiku propagandu. To je bilo vrijeme stjecanja samostalnosti dubrovake opine, unato formalnom suverenitetu ugarskih kraljeva. Istodobno, konano je oblikovan vlasteoski stale koji je traio to vru potporu tradicije, kako bi uvrstio drutvenu podjelu. Nije sluajno da su upravo tada zabiljeene brojne kronike grada, uobliene u jedinstvenoj redakciji takozvane Anonimove kronike i u kasnijoj Ragnininoj kronici koja jo jednom, iscrpnije i s vie detalja, donosi iste prie i legende. Mnogi su pisci nastojali na svaki nain dovesti poetke Epidaura u vezu s grkim mitovima, podiui time ugled Dubrovnika koji, prema njihovim rijeima i jest Epidaur, samo novi, vei i slavniji. To je isti grad koji je samo promijenio ime, ime se implicira da svo epidaursko nasljee pripada Dubrovniku. Dva su grada stopljena u zajedniku priu, satkanu dijelom od povijesnih injenica, a dijelom od legende. Ragnina, citirajui Milecijevu kroniku, ne samo da dubrovakoj povijesti pribraja i epidaursku, nego njezino ishodite smjeta u biblijska vremena tvrdei da je Epidaur utemeljio izbjeglica iz Egipta, imenom Epitaur, jo u vrijeme Mojsija. Kada su grad razorili Vandali, stanovnici su utemeljili novi grad koji se, prema Mileciju, na epidaurskom jeziku zvao Labusa, a latinski Ragusa. Ondje su se ujedinili Epidaurani, Rimljani i Slaveni i zajedniki nastavili povijest ishodinoga grada. Zbog toga se na mjestu nekadanjega grada nije ouvalo ime Epidaur, ve se ono naziva Ragusa vetus, Ragusa vecchia, vetusta civitas Ragusii ili Civitas vetus, Civit vecchia, Cavtat. S tom idejom je dubrovaka opina u 15. stoljeu pristupila izgradnji Cavtata, obnavljajui antiki grad, onako kako ga je vidjelo njihovo vrijeme, to jest kao naselje vila. To je bio pokuaj ostvarenja "imaginarnog Epidaura" iz legenda i kronika. Temeljem te jedinstvene povijesti, Dubrovnik je polagao prava i na nekadanji epidauritanski ager, od Konavala do mora, centurije u kojima su rimski veterani imali posjede.

U 15. stoljeu tradicija o povijesnom kontinuitetu dvaju gradova nadopunjena je legendama o antikim boanstvima, pod utjecajem humanistikog nagnua ka istraivanju antikih korijena. Ponekad je ar za drevnou dovodio do nategnutih zakljuaka, pa i izmiljanja. Svi ti detalji iskoriteni su u politikoj propagandi, usmjerenoj stvarnim i konkretnim ciljevima, u ovom sluaju stjecanju Konavala i uvrenju tamonjih granica. Zbog toga legenda nije ostala samo na stranicama knjiga, ve je predoena svem puku u natpisima i likovnim prikazima. Spoj antikih mitova i politike svrhovitosti 15. stoljea naao je izraz i u likovnim umjetnostima, na dravnim zgradama i u privatnim dvoranama vlasteoskih ljetnikovaca. Javni natpisi kao to je onaj na Kneevu dvoru, te onaj na Onofrijevoj esmi, nazivaju Dubrovnik epidaurskim gradom. Recepcija tih legendi bila je tolika da su ih i stranci prihvatili.

Krivo povezivanje jadranskog i peloponekog Epidaura ukljuilo je u legendu motiv Eskulapa. Iako je kult Eskulapa bio poznat u Iliriku i Dalmaciji, u samome Epidauru nema nikakvih ostataka koji bi potvrivali da je ondje bio osobito tovan. No, ak i da je naen Eskulapov hram, ostala bi injenica da je u legendu kakva je zaokruena u 15. stoljeu uneeno mnogo izmiljenih detalja, u tenji za to boljom potvrdom drevnog i plemenitog porijekla. Kremonski plemi i humanist Nikola de Ciria, napisao je pohvalu antikom lijeniku, u kojoj ne samo da zamjenjuje grki Epidaur s jadranskim, nego tu tradiciju izravno vezuje s Dubrovnikom, tvrdei da je Eskulap roen u njemu. Koliko je to bilo vano za politiku vladajue elite, najbolje svjedoi injenica da su njegovi stihovi uklesani u proelje Kneeva dvora. Eskulap je odmah uvrten meu simbole Republike i dobio mjesto u samom sreditu vlasti, kao dio politike poruke koju je ono materijaliziralo. Lik Eskulapa na kapitelu i natpis do njega odavali su vrsti stav vlade o dubrovakom pravu na konavoski teritorij. Ne treba zaboraviti da je to vrijeme nakon Konavoskoga rata u kojem je vojvoda Radoslav Pavlovi htio povui svoj pristanak i ponovno ovladati dijelom Konavala to ga je 1426. bio ustupio Dubrovniku. O Eskulapu kao simbolu dubrovake dravnosti, svjedoi i Ilija Crijevi, tumaei na zadunici svome ujaku Juniju Sorgo da je Eskulap, sin Apolonov, prenio slavno dravno ureenje, institucije i zakone iz Grke u Epidaur. Prema pjesnikovim rijeima, iz ruevina toga grada izrasla je nova kolonija, Dubrovnik, grad koji je nadmaio svoga prethodnika. "Kada je propala Atena, Lakedemon i Grka, Dubrovnik je izronio iz mutnih valova". Osim Eskulapa, Epidaurani su odravali kult Marsa, Bakha i Dijane. Prema Appendiniju, trag o tome odrao se u dubrovakom karnevalu, gdje se svake godine predstavljaju ta tri boanstva. To je jo jedan znak jakosti epidauritanske tradicije u viestoljetnoj svakodnevici Republike.

Veliki broj epidauritanskih legendi nije izravno usredotoen na traenje poveznica izmeu dvaju gradova, nego oblikuje davnu prolost samog Epidaura, pridonosei time posredno slavi i drevnosti njegova nasljednika Dubrovnika. Pisci 15. i kasnijih stoljea povezivali su korijene Epidaura s grkim mitovima. Pria o Kadmu i Harmoniji dobila je veliko znaenje u humanistikom promiljanju dubrovakih antikih korijena. Kadmo, utemeljitelj i vladar Tebe, ubojica zmaja koji je ugnjetavao njezine graane, junak i osloboditelj, u potrazi za ugrabljenom sestrom Europom, zatekao se meu Enhelejcima, zajedno sa enom Harmonijom. Prema legendi, Kadmo je postao zapovjednikom u ratu Enhelejeca i Ilira. Pobijedivi Ilire stekao je kraljevsku ast, a u asu smrti, on i Harmonija, pretvoreni u zmije, stekli su besmrtnost kao heroji. Dubrovaka, odnosno epidaurska ubikacija zemlje Enhelejaca, samo je jedna od mnogih. Antiki pisci spominju Risan, Epidamnos, Pulu i druga mjesta, no Dubrovani su smatrali da je herojski par naao svoju zemlju upravo u konavoskom kraju. Legenda je locirala i njihove grobove, Kadmov na brdu Snijenici, a Harmonijin nasuprot njemu, na brdu uz morsku obalu. Mitska povijest Konavala obogaena je tako priom o ljubavi, borbi i smrti Kadma i Harmonije, priom koja se proiruje na jo jedan mit, onaj o Afroditi i Aresu, odnosno Veneri i Marsu. Venera i Mars uli su preko keri Harmonije u dubrovaki legendarij. U drugoj obnovi dvora tijekom 15. stoljea, njihovi su se likovi nali meu simbolima na Kneevom dvoru, upotpunjujui vezu Dubrovnika i Epidaura i dajui joj nove elemente. Zaetnici dinastije Julijevaca dodali su dubrovakoj tradiciji poveznicu s rimskim carstvom, toliko poeljnu u to vrijeme.

Svetake legende takoer grade epidaursko-dubrovaku tradiciju, naglaavajui kontinuitet crkvene jurisdikcije dvaju gradova. To je pitanje od samog poetka diplomatske akcije bilo usko vezano uz teritorijalne zahtjeve iz Dubrovnika. Pria o svetom Hilarionu koji je oslobodio stanovnike Epidaura i okolice od stranoga zmaja, nosi mnogostruku simboliku. Sveti Jeronim, koji donosi izvornu legendu, vrlo kratko izvjetava o sveevu boravku u Epidauru, njegovoj pobjedi nad zmajem i spaavanju grada od potopa. U interpretaciji dubrovakih kroniara, legenda dobiva nove dimenzije. Prvotna poruka koja govori o prevlasti kranstva nad starim vjerovanjima i epidaurskoj crkvenoj tradiciji, nadopunjena je novim detaljima koji je ine upotrebljivom za politike ciljeve iz prve polovice 15. stoljea. Iako slijede iskaz svetoga Jeronima i spominju zmajevu pilju u okolici Epidaura, Anonim i Ragnina itavu priu vezuju uz Dubrovnik i dubrovake vlasti. Dubrovaki prvaci, rodonaelnici vlastele, bili su oni koji su potraili sveevu pomo, elei zatititi kranstvo. Okupljeni u svome vijeu, odluili su u svemu slijediti sveeve naputke, "jer oni vladaju po Kristovim zapovijedima". Anonim na tu legendu nadovezuje i onu o pelenici djeteta Isusa, jedne od najvanijih dubrovakih relikvija. Prema kronici, kovei sa svetom relikvijom naao je upnik Sergije kojeg je Hilarion ostavio u Dubrovniku, gradu vjernom katolianstvu. Stjecanje te osobite dragocjenosti bilo je nagrada Dubrovanima zbog tovanja vjere i borbe protiv krivovjerja simboliziranog u unitenom zmaju. Simbolikom zmije, pria o svetom Hilarionu vezuje se uz legendu o preobraaju Kadma i Harmonije, a isto tako i sa Eskulapovom zmijom. Tako se sve tri legende isprepliu slinom simbolikom.

Od godine 1358. dubrovaka je vlada ustrajno, u svakoj prikladnoj prilici iznova postavljala zahtjev za stjecanjem Konavala pred ugarskim kraljem i pred lokalnim vladarima. Izgraena epidaurska tradicija uvelike je posluila u diplomatskoj borbi. Poslanici koji su se spremali na pregovore s kraljem Ludovikom o priznanju njegova suvereniteta, ponijeli su i naputak da moraju traiti "staru zemlju koju smo imali od Epidaura". Isti je argument ponovljen nebrojeno puta, u razliitim prilikama. Diplomatska akcija osobito se zahuktala od 1387. godine, kada je kralj Sigismund podijelio dubrovakoj opini pravo da smije slobodno kupovati zemlje u zaleu. Slabljenjem utjecaja Srbije nakon Kosovske bitke i nestankom vrste kraljevske vlasti nakon smrti Tvrtka I, otvorila se mogunost irenja teritorija korak po korak, pojedinanim pregovorima s bosanskim velikaima. Pregovarajui pred kraljem i pred vojvodama, Dubrovani su uvijek nastupali s pozicije onih koji se vraaju na svoje. Poslanstva u Ugarsku imala su trajni naputak traiti od kralja potvrdu prava na Konavle koje pripadaju dubrovakom patrimoniju, temeljem epidaurskog nasljea. Upute poslanicima naglaavaju koliko je vano uvjeriti kralja u to prije nego bi drugi postavili teritorijalne zahtjeve i ugrozili dubrovake interese. Odjek epidaurske tradicije bio je toliki da ak i lokalni vojvode iz zalea priznaju da upa Konavle i Vitaljina spadaju "u bainu i plemenito dubrovake vlastele, jer su se oni rodili od ljudi iz staroga grada Epidaura". I na sultanovu dvoru, u neizvjesnim prilikama sa sredine stoljea, Dubrovani su nastojali odrediti svoja prava i granice u odnosu na veliko carstvo koje je postupno uspostavljalo vlast u njihovu zaleu. Na sultanov zahtjev da opina vrati vojvodi Radoslavu konavoske posjede, odgovorili su da je to njihovo podruje, odakle je njihov grad prenesen prije 1000 godina na sadanje mjesto. Pozvali su se i na pravo steeno kupovinom, ali su prije svega naglasili da su Konavle njihovo davnanje vlasnitvo, iznosei pred Portom epidaurske prie. Unato neizvjesnosti to je karakterizirala prve doticaje izmeu Dubrovnika i Porte, poslanici su izjavili pred sultanom da to to kraljevi i gospoda iz zalea oteli epidaurske zemlje i vladali njima, ne osporava prvotno pravo Dubrovana.

Na ugarskom dvoru i pred sultanom, dubrovaki su poslanici mahali zastavom svoga porijekla i pozivali se na pravo nasljea. No, u pismima koja senatori piu svojim prestavnicima, oituje se jasna politika operativa, voena neposrednim interesom, u kojoj je pozivanje na tradiciju bilo samo sredstvom postizanja cilja. Pregovaraka taktika ukljuivala je sve, od pozivanja na povijesna prava do obeanja novanih tributa, kako kralju tako i lokalnim vojvodama. Od povelje brae Sankovia, preko Sandaljeve, do povelje Radoslava Pavlovia, primjeuje se promjena nastupa dubrovake vlade prema vojvodama koji su stvarno drali Konavle. Pozivanje na epidaursku tradiciju blijedi i nestaje, a glavni argument u uvjeravanju postaje novac, dubrovako plemstvo, te kue i posjedi na dubrovakom podruju. Darovnicom iz 1391. braa Sankovii daju Dubrovanima upu Konavle i Vitaljinu, dajui svima na znanje da su po starim zapisima i pamenju dobrih ljudi od koljena do koljena saznali da je u Cavtatu bio stari grad Dubrovnik (sic!), kojem je pripadala konavoska upa. Kada je taj grad propao i opustio, graani su izgradili novi Dubrovnik, a njihove su stare zemlje nepravedno i silom zaposjela raka i humska gospoda. Od epidaurskih graana potekla su dubrovaka vlastela kojima stoga pripada pravo na staru batinu. Zbog toga braa Sankovii smatraju pravednim vratiti Dubrovanima Konavle i Vitaljinu, kako bi mogli tim podrujem zapovijedati kao svojim. Iz teksta povelje jasno proizlazi kako su se dubrovaki pregovarai posluili epidaurskom tradicijom i uvjerili u to bosansku gospodu. U priu je ugraen i element nepravde, odnosno sile kojom su raki i bosanski velikai uli u posjed Konavala, koja im, prema tome, nikada nisu doista pripadala. Osim toga, epidaursko nasljee jasno je vezano uz dubrovaku vlastelu, to im daje pravo na vlast, ali i na konavoske posjede koji su prilikom razdiobe veim dijelom njima pripali. Od provedbe darovnice nije bilo nita, jer je Pavle Radinovi ubrzo obnovio vlast u Konavlima i podijelio ih s vojvodom Vlatkom, predasnikom Sandalja Hrania. Tridesetak godina kasnije uslijedila je darovnica Sandalja Hrania, s boljim ishodom za Dubrovane. Sandalj ne nastupa pred Dubrovanima kao da vraa njihovo, ve ponosno govori o sebi i svojim precima koji su za svoju veliku slavu i zasluge dobili gradove, upe i zemlje od bosanskih kraljeva, to su im potvrdili srpski kraljevi i turski carevi. Priznaje Dubrovanima da je Konavle "prvo njih baina i plemenito bilo", ali sada je njegovo i on to daruje po svojoj volji i pravu. Radoslav Pavlovi u povelji iz 1427. godine nastupa s jo vie samosvijesti, ne spominjui niti jednom rijei bilo kakvo pravo Dubrovnika na njegov dio Konavala, izuzev onoga koje proizlazi iz njegova darivanja. ak i kroniari, koji inae svesrdno promiu epidaursku tradiciju, priznaju posjedovna prava slavenskih vojvoda koja su prela na dubrovaku opinu kupovinom. Govorei o tim zbivanjima, uope ne spominju povijesna dubrovaka prava. To pokazuje da bujanje epidaurskih mitova tijekom 15. stoljea nije bilo samo izrazom mode ili emotivne potrebe za vlastitom kolijevkom, nego takoer i dijelom smiljenog politikog plana, nunog za odranje slobodnog i nezavisnog Dubrovnika i vlasti vlastele.

Epidaurska tradicija ivjela je i razvijala se i nakon to je posluila teritorijalnom proirenju Republike. Narastanje legendi, upotpunjenih novim detaljima, ukazuje na promjenu njihove drutvene i politike svrhe. Resti u svojoj kronici zapisuje tradiciju kakva je bila uobliena u njegovo vrijeme, u 17. stoljeu. On naglaava istovjetnost dvaju gradova u toj mjeri da naziva Epidaur republikom, slavnom po slobodi i graanskim vrlinama, prije svega ljubavlju prema domovini, dakle onim vrijednostima na kojima je Dubrovnik kasnije sazdao trajnost svojih drutvenih struktura. Veliki akvedukt koji je opskrbljivao epidaursko podruje vodom dao mu je i ime - Canali, Konavle. Resti to smatra dokazom da je itavo podruje do Vitaljine potpadalo pod jurisdikciju Epidaura i, pravom nasljea, pripada Dubrovniku. Epidaur je uniten, ali je sva njegova tradicija sauvana u Dubrovniku. Mnogi dubrovaki knjievnici nalazili su svoju inspiraciju u priama o porijeklu, nastavljajui tako funkciju legende. Glavni im je cilj bio naglasiti ulogu vlastele u utemeljenju Dubrovnika. Pria o porijeklu grada poistovjeena je s priom o porijeklu vlastele. Teritorij je ve bio zaokruen i neprijeporan, pa je stara legenda, upotpunjena novim detaljima posluila kao potporanj povlatenog poloaja vlastele. Izbjegli epidauritanski plemii, legendarni rodonaelnici vlastele, koji su utemeljili novi grad na hridi Lau, smatraju se u dubrovakoj tradiciji zalogom posvemanjeg kontinuiteta izmeu Epidaura i Dubrovnika. Legitimitet koji im je davalo romansko, odnosno antiko porijeklo, uvrstio je granice koje su ih dijelile od puka i njihov monopol na vlast. U pogrebnom govoru pjesniku Ivanu Gozze, Ilija Crijevi je nazvao Dubrovnik prijestolnicom Ilirije, dakako, preko Epidaura. Ta pokrajina, ije granice protee od ruskog carstva i Germanije do Crnog mora i dalmatinske obale, rodila je rimske careve, ali i dubrovaku vlastelu koji su takoer porijeklom Rimljani. Odsjaj te davne moi pjesnik pripisuje vlasteli vlastitog vremena, jer je, kako kae, sve to je vlasteoskog roda u Dubrovniku, izniklo iz te epidaurske, rimske klice. Crijevieva pjesma De Epidauro posveena je Velikom vijeu i precima vlastele koji su pod zatitom svetih muenika uvali slobodu i javni red od buntovnih graana. Da ne bi bilo zabune, u pjesmi su pobrojani svi rodovi, nositelji slave Dubrovnika. Tualjka nad razorenim Epidaurom zavrava obeanjem vee slave u novom Dubrovniku koji e imati sjajnu budunost pod zatitom vlastele. U toj viziji Dubrovnik, novi Epidaur, postaje ostvarenjem sna, slobodnim gradom pod zatitom svetaca ije su moi u njega ugraene. Ta pria o obnovljenom gradu koja podsjea na novi Jeruzalem, postala je opim mjestom dubrovake knjievnosti. Palmotiev "Pavlimir" je apoteoza Dubrovnika, gotovo istovjetna Crijevievoj. To je glorificirajua vizija "novog Epidaura" koji e utemeljiti "plemeniti epidaurski puk", zajedno s rimsko-slavenskim kraljeviem Pavlimirom. Povezivanjem epidaurske tradicije s priom o Pavlimiru, izdanku bosanske kraljevske loze i rimske patricijske obitelji, stopljeno je porijeklo romanskih i slavenskih vlasteoskih rodova. Glas pjesnika je i glas dubrovakog patricija koji ne dijeli slavu grada od slave vlastele. Oni su "izabrana eljad" koja e mudro vladati u sjajnome dvoru, na dobro rodnoga grada. Palmotieva "Captislava" podupire epidaursku tradiciju i spaja je s razdobljem uzleta Dubrovnika pod ugarskom krunom. Captislava, ki epidaurskog kralja, koja nosi ime po Cavtatu, odbija srpskog kraljevia, jer voli sina ugarskog kralja, s kojim je po svijetu vojevala. Spoj legende i povijesne injenice u vitekom epu, oitovanje je trajnog politikog izbora Dubrovnika koji je uvao odanost ugarsko-hrvatskoj dravi stoljeima nakon njezina nestanka. Legenda je ivjela i nadopunjala se sve do 19. stoljea,pa e, primjerice, Appendini ustvrditi da je "Eskulapov kip sa svim uresima ovoga i drugih stupova, koji rese veliki portik dravne palae, bio prenesen u Dubrovnik iz hrama koji je Eskulap imao u Epidauru".

Proces dugotrajne transformacije epidaurske tradicije, gotovo je idealan primjer promiljenog koritenja tradicije u onom smislu o kojim govori Hobsbawm, smatrajui izmiljanje tradicije odgovorom drutva na nove situacije, kada je potrebno istodobno se nadovezati na staro i poluiti novi uinak. U prvoj polovici 15. stoljea, dubrovaka vladajue elita posluila se time u borbi za podruje kojim su stoljeima vladali drugi i koje je po mnogoemu jo uvijek bilo strano. Koritenje tradicije i njezino "dotjerivanje" pomoglo je ne samo u stjecanju toga podruja, nego i kasnije, kada je ono, izloeno utjecajima iz grada, postajalo u svakom pogledu integralnim dijelom Dubrovake Republike. Njegovana i preoblikovana, epidaurska je tradicija ivjela i kasnije. U novim okolnostima dobivala je novu svrhu, uvajui uspomenu na porijeklo grada i vlasteoskih rodova, te svijest o davno osvjedoenoj posebnosti Dubrovake Republike, o njezinim antikim korijenima, shvaenim kao zalog posebnih prava i jamstvo trajnosti.

Zdenka Janekovi

Stjecanje Konavala: Antika tradicija i mit u slubi diplomacije

Saetak

Od 15. stoljea dalje mnogi su pisci nastojali na svaki nain dovesti poetke Epidaura u vezu s grkim mitovima, podiui ne samo ugled Epidaura, nego i njegova nasljednika Dubrovnika. Nije sluajno da su upravo tada zabiljeene brojne kronike grada, uobliene u jedinstvenoj redakciji takozvane anonimove kronike i u kasnijoj Ragnininoj kronici koja jo jednom, iscrpnije i s vie detalja, donosi iste prie i legende. Razlog tome bilo je faktino formiranje republike unutar ugarskog kraljevstva i konano oblikovanje vlasteoskog stalea koji je traio to vru potporu tradicije kako bi uvrstio granice postavljene prema puku. Uz to, pojavio se i konkretan politiki razlog, tenja za proirenjem teritorija na podruje Konavala. Diplomatska akcija poduzeta u tu svrhu otkriva koritenje legende i mita u dnevnoj politici.

B. Stulli, Dubrovake odredbe o Konavlima I, Konavoski zbornik I, Dubrovnik 1982, 29-33. 123. F. Miklosich, Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae et Ragusii, Viennae 1858, 35-40.

U pregovorima na ugarskom dvoru Dubrovani su sva ta podruja nazivali epidaurskom zemljom i pozivali se na pravo nasljea. "... Hora che la divina potencia ha conceduto a otigner tute le raxune di tituli de li soi regni et li domini di tuti i confini et assai pizu oltra, unde confidando nella remunerativa sua larghezza, recordemo et domandemo la posessione per famma de l'antiga cita dei predecessuri de nui suoi fideli, zoie Canale e Draziviza cum le sue raxone e confini..." Diplomatarium 202. Takoer vidi biljeku 33.

V. Foreti, Povijest Dubrovnika do 1808, sv. I, Zagreb 1980, 190. J. Lui, S. Obad, Konavoska Prevlaka, Dubrovnik 1994, 38-47.

Foreti, Povijest Dubrovnika, 176-177. J. Gelcich, L. Thallczy, Diplomatarium relationum reipublicae ragusanae cum regno Hungariae, Budapest, 1887, 177, 222-223, 224-225, 244, 248, 252-256, 257-258, 253, 264-267, 269-272, 273-285, 285-288.

. Ljubi, Listine o odnoajih izmeu junoga slavenstva i Mletake republike, sv. V, Zagreb 1875, 26-28; sv. VI, Zagreb 1878, 109, 123, 130-131, 153-159. Diplomatarium, 355.

U pismu kralju Sigismundu 1430. vlada je optuila vojvodu Radoslava Pavlovia kao patarena i najgoreg neprijatelja katolike vjere, a istodobno je odluila dati mu dubrovako plemstvo i dali mu posjed i kuu u gradu. Diplomatarium, 336-338.

R. Gruji, Konavli pod raznim gospodarima od XII-XV veka, Spomenik SAN 66, Beograd 1926, 5-13.

G. Novak, Povijest Dubrovnika, od najstarijih vremena do poetka VII. stoljea (do propasti Epidauruma) u: Povijest Dubrovnika I dio, Zagreb 1972, 14-15. B. Stulli, Povijest Dubrovake Republike, Dubrovnik-Zagreb 1989, 15-16. Lui, Obad, Konavoska Prevlaka, 36. . Rapani, Marginalia o "postanku" Dubrovnika, u: Arheoloka istraivanja u Dubrovniku i dubrovakom podruju, Zagreb 1988, 39-50.

Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, ur. M. vab, AC, Zagreb 1994, c. 29, 73-75. Letopis popa Dukljanina, ur. F. ii, Beograd-Zagreb, 1928, 306, 318-320. Vidi takoer: Toma Arhiakon, Kronika, Split 1977, 20. G. Novak, Questiones epidauritanae, Rad JAZU 339, 1965, 109. I. Goldstein, Bizant na Jadranu, Zagreb 1992, 35.

Annales Ragusini Anonymi item Nicolai de Ragnina, ed.N. Nodilo, MSHSM, XIV, Scriptores I, Zagreb 1883, 7-8, 173-174, 179. Toma Arhiakon, Kronika, 37. D. Neveni Grabovac, Ilija Lamprice Crijevi, Posmrtni govor svojem ujaku Juniju Sorkoeviu, iva antika, XXVII, 1977, 1, 253.

Provalu Vandala smjeta u 440. Na drugom mjestu kae da su Epidaur razorili Saraceni 601. Ragnina, 171, 179.

Ragnina, 168-174, 187.

Anonim, 7. Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine urbis usque ad annum 1451) item Joannis Gundulae (1451-1484), ed. N. Nodilo, MSHSM, 25, Zagreb 1893, 166. Diplomatarium, passim.

N. Gruji, Ladanjska arhitektura dubrovakog podruja, Zagreb 1991, 173, 228. Ista, Cavtat rinascimmentale - rievocazione dell'Epidauro antica, u tisku, Ricerche slavistiche, Roma. (skraeni tekst objavljen u Vijencu 7, 1994.)

J. Lui, Kroz konavosku prolost, Konavoski zbornik I, 1982, 15.

Nikola Ivanov Bona u djelu Commentariolus Ludovici Cervarii Tuberonis De origine et incremento Urbis Rhacusanae ejusdemque ditionis descriptio, (1790.) donosi vlastiti, proizvoljni prijevod pjesme Skimna Hijskog, u kojem svjesno zamjenjuje izvorni Epidamnos (Dra) Epidaurom. Novak, Questiones, 118-119. Isti, Povijest Dubrovnika, 16-18.

N. Gruji, Ladanjska, 198.

Neveni Grabovac, Ilija Lamprice Crijevi, 252. "..Hic Aesculapius caelatus Gloria nostra//Ragusii genitus,..." Novak, Questiones, 116-117. I. Fiskovi, Skulptura u urbanistikom usavravanju renesansnog Dubrovnika, u: Reljef renesansnog Dubrovnika, Dubrovnik 1993, 122.

Ciriaco de Pizzecolli u znamenitoj razmjeni pohvala izmau ankonitanskih i dubrovakih prvaka, naziva Dubrovnik potomkom Epidaura. To miljenje preuzeli su i strani putopisci, gosti Dubrovnika u prvoj polovici 16. stoljea. G. Praga, Indagini e studi sul umanesimo in Dalmazia, Ciriaco de Pizzecolli e Marino Resti, Archivio storico per la Dalmazia, 1932, vol. 13, 266-276. S. Kokole, Ciriaco d'Ancona v Dubrovniku: Renesanna epigrafika, arheologija in obujanje antike v humanistinem okolju mestne dravice sredi petnajstega stoletja, Arheoloki vestnik 41, 1990, 665. N. Gruji, Cavtat rinascimmentale.

Novak, Povijest Dubrovnika, 18.

Filip de Diversis, Opis Dubrovnika, Dubrovnik 1983, II, VI, 17-18. Vidi: I. Fiskovi, Skulptura, 111-112, 122-123. J. Gelcich, Dello sviluppo civile di Ragusa considerato ne' suoi monumenti istorici ed artistici, Memorie e studi, Ragusa, Pretner, 1884, 64. R. Eitelberger von Edelberg, Gesammelte Gesammelte kulturhistorische Schriften, IV. Band, Die mittelaterlichen Kunsdenkmale Dalmatiens, Wien, 1884, 320.

Lui, Kroz konavosku prolost, 14.

Neveni Grabovac, Ilija Lamprice, 252-253.

F. M. Appendini, Notiziae istoricho-critiche sulle antichit storia e litteratura de' Ragusei, divise in due tomi e dedicate all'eccelso Senato della Repubblica di Ragusa I-II. Ragusa, Martecchini, 1802-1803, 25-27, 28-35, 56-57.

Toma Arhiakon, Kronika, 20. Appendini, Notiziae, 10. Novak, Questiones, 115.

J. Belamari, Sveti Vlaho i dubrovaka obitelj svetaca zatitnika, Dubrovnik 5, 1994, 38.

Sancti Eusebii Hieronymi, Vita sancti Hilarionis, Opera omnia, t. 2, Migne, Patrologia latina XXIII, Parisiis 1883. 29-54.

K. Vojnovi, Crkva i drava u dubrovakoj republici, Rad 119, 1894, 33. Stulli, Povijest Dubrovnika, 17. Lui, Kroz konavosku prolost, 17. Belamari, Sveti Vlaho, 34.

Priu smjetaju na kraj 8. stoljea.

Anonim, 11-14. Ragnina, 188-192. J. Luccari, Copioso ristretto degli annali di Rausa libri quattro, Venetiis 1605, 89. S. Razzi, La storia di Raugia, ed. J. Gelcich, Dubrovnik 1903, 15.

Anonim, 19-20. Usporedi: Ragnina, 197-199.

Toma Arhiakon, Kronika, 20. Novak, Questiones, 114-115, 117-118. Appendini, Notiziae, 3-11, 28-31. Razzi, La storia, 14-15.

"Questo chapitolo sia in vostro albitrio de vuy ambaxadori, a domandar de misser lo Rex la le prima region nostra che auesemo de Pitaura: e se misser lo Re domandase, che se la nostra antiquitade, nuy pore dir, che se Draeuia e Chanal e Tribigna". A. Vueti, Spomenici dubrovaki, Sr V, br. 9, 1906, 460. Foreti, Povijest Dubrovnika, 132. Lui, Obad, Konavoska Prevlaka, 38.

Diplomatarium, 109, 174-175, 177-180, 181-182, 195, 201, 202-204, 205. Resti, 209.

Stulli, Dubrovake odredbe, 29, 41. Resti, 15. "..che Canale et altre cosse che sono de nostro patrimonio, zoe de la oriunda terra nostra Epidauro con certe altre contrade a nui vissine, le qual in questa guerra passada cum li Bossignani, ne fece grande infestacione, la clemencia de la soa serenitade, se degni a non le offerir ad altri..." Diplomatarium, 174, 186, 202. Miklosich, Monumenta, 217-219.

. Truhelka, Konavoski rat (1430-1433), Glasnik Zemaljskog muzeja Bih XXIX, 1917, 181-182.

Miklosich, Monumenta 229, 275-276, 285, 337, 343-348.

Miklosich, Monumenta, 217-219.

R. Gruji, Konavli, 13, 18-20.

Miklosich, Monumenta, 288, 337.

Miklosich, Monumenta, 336-342.

Anonim, 54-55. Ragnina, 249-250. Resti, 177, 181, 184-185. Takoer: PAD, Acta Consilii Maioris, VIII, sv. IV, 192. Acta Consilii Rogatorum, III, sv. V, 229', 230'.

"Procurando d'acquistar Canali, giurisdizione antichissima della distrutta cit d'Epidauro, percioche conveniva che a capo 800 anni i posteri degli Epidauresi riacquistassero l'antico dominio che avevano avuto di Canali e di Vitaglina. Che poi queste contrade siano stato di ragion d'Epidauro e di chiarissimo argomento il canal dell'acquedotto..." Resti, 15-17, 92, 218.

"Quare huius familiae princeps surculus, ut caeteri plures omnes fere patritiorum huic provinciae insertus, uti ego existimo Romano germine sobolescit." D. Neveni Grabovac, Oratio funebris humaniste Ilije Crijevia dubrovakom pesniku Ivanu (Divu) Guetiu, iva antika, 24, 1974, 1-2, 353.

F. Raki, Iz djela E.I. Crievia Dubrovanina, Starine IV, Zagreb 1872, 170-172, M. Kombol, Povijest hrvatske knjievnosti do preporoda, Zagreb 1945, 66.

Ilija Crijevi, De Epidauro, u: V. Gortan, V. Vratovi, Hrvatski latinisti Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knjiga 2, Zagreb 1969, 448-450. Ragnina, 173. Resti, 16. J. Palmoti, Djela, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, Zagreb 1965, 273-298, 350-354. Kombol, Povijest hrvatske knjievnosti, 249.

Kombol, Povijest hrvatske knjievnosti, 246.

Vidi: Appendini, Notiziae, 10, 31.

E. Hobsbawm, Introduction: Inventing Traditions, u: Hobsbawm, Eric, Ranger, Terence, ed. The Invention of Tradition, Cambridge University Press, 1996, 1-14.

Diplomatarium, 199, 203, 232-233.