Svagdani Velikoga tjednaod 24. ožujka do 19. travnja 2019.

živo vreloHrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji  •  GOD. XXXVI  •  CIJENA: 13 KN2019

3 živoliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji  • GOD. XXXVI  •  CIJENA: 13 KN2019

ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXVI. (2019.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,mons. Ivan Ćurić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Zdenko Križić

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: hilp@hilp.hr

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1

»Još sam malo s vama.«

naša tema: Svagdani Velikoga tjedna 2

Ponedjeljak Velikoga tjedna, A. Crnčević

Liturgijska slavlja utorka i srijede Velikoga tjedna, I. Šaško

otajstvo i zbilja 18 Biblijsko-teološka razmišljanja:

D. Runje, I. Šaško, S. Slišković, A. Vučković, I. Raguž, D. Tepert

Treća korizmena nedjelja

Četvrta korizmena nedjelja

Peta korizmena nedjelja

Nedjelja Muke Gospodnje. Cvjetnica

Četvrtak Večere Gospodnje. Veliki četvrtak

Petak Muke Gospodnje. Veliki petak

trenutak 40

Križni put kao pokajnički čin u misi?

3 • 2019

Slika na naslovnici:Život otkan otajstvom križa

(Piet Mondrian).

1živovrelo 3 - 20193 - 20193

Urednikova riječ

»Još sam malo s vama.«

Dani Velikoga tjedna od ponedjeljka do srijede, premda ne nose neku liturgijsko-obrednu posebnost, slave se u Posebnosti koja svagdan uzdiže na razinu blagdanskoga slavlja. Cijeli je, naime,

Veliki tjedan ispunjen spomen-slavljima Kristova vazmenoga otajstva – od spomena na njegov slavni ulazak u Jeruzalem do radosnoga slav-lja njegova slavnog Uskrsnuća. Raspored slavljâ u tjednu ne slijedi u potpunosti povijesnu kronologiju događajâ, nego ocrtava put na ko-jem se gradi vjera Crkve, protkana pobožnošću izniklom iz liturgijsko-ga življenja i razumijevanja Vazmenoga otajstva.

Nakon Cvjetnice, prema današnjemu ustroju Velikoga tjedna, tri dana ostavljaju prostor pripravi i poniranju u dubinu vazmenoga otajstva. Tri evanđeoske perikope – gozba u Betaniji, u domu Marte, Marije i Lazara (ponedjeljak, Iv 12, 1-11); najava Judine i Petrove iz-daje (utorak, Iv 13, 21-33.36-38); priprava pashalne gozbe i ponovni nagovještaj Judine izdaje (srijeda, Mt 26, 14-15) – tvore čudesnu igru odanosti i lažne optužbe, vjernosti i izdaje, poljupca sućutne ljubavi i poljupca izdaje. Riječ Svetoga pisma u te dane daje iskusiti snagu Božje vjernosti i kušnju ljudske nestalnosti, sklone oduševljenju i obe-ćanju, ali i odmaku od Gospodinove dobrote i ljubavi. Liturgija je u te dane sazdana u stanovitoj obrednoj suzdržanosti, ali kao da potiče mi-sli i osjećaje da pohrle naprijed, u otajstvo Kristove muke i smrti, da bi ih odmah potom pozvala da zastanu, proniknu u nutrinu vlastite vjere i grade osoban odnos prema Velikome djelu Božje ljubavi.

U liturgijskim molitvama, navlastito u zbornoj molitvi, u sva se tri dana susreće slika Kristove muke. To je okvir za građenje duhovnosti i pobožnosti u te dane. Marijino cjelivanje Gospodinovih nogu i Judin izlazak u noć dva su odnosa prema Kristovoj spremnosti da po križu i smrti otvori vrata spasenja. A sve se – trenutci ljubavi i trenutci izda-je – izmjenjuje silnom brzinom te ostaje gotovo neprimjetno gdje se ljubav gubi u mlakosti ili izdaji, a gdje opet nevjernost pronalazi put povratka i vjere. Isusova riječ »Još sam malo s vama« (Iv 13, 33) daje razumjeti čudesnost Božjega nauma spasenja: u to ’malo’ vremena što je preostalo učinio je najuzvišenija djela spasenja. Za povratak Kristu i za uzdarje ljubavi nikada vremena nije premalo. Svijest o malo vre-mena rasvjetljuje spoznaju da se još uvijek može puno. Igra između malo vremena i puno ljubavi prostor rasvjetljuje i nadahnjuje trenutke Velikoga tjedna.

Urednik

2

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Ponedjeljak Velikoga tjednaŠutnja vjere i miris otajstva

Ante Crnčević

T ri dana koja povezuju Nedjelju Muke Gospodnje (Cvjetnicu) s Vazmenim trodnevljem nude jedinstven način poniranja u Kri-stovo otajstvo. Današnji ustroj liturgijske godine smješta dane

Velikoga tjedna od ponedjeljka do srijede, s obzirom na stupanj slav-lja, na razinu korizmenih nedjelja, pa slavljenju tih dana nije moguće pretpostaviti nijedno drugo slavlje. To su svagdani koji su dio Veli-koga tjedna. Obnovljena liturgija ne predviđa za te dane posebnih obrednih vlastitosti, pa se sadržaj slavlja ima iščitavati poglavito iz liturgijske euhologije i iz svetopisamskih čitanja. Ti elementi, raz-matrani u cijelosti i povezanosti, uvode Crkvu u otajstvo Vazma. Li-turgijska je predaja tijekom stoljeća odnjegovala jedinstvene izričaje slavljenja tih velikih dana (Officium tenebrae, Lamentacije proroka Jeremije), a vjernički osjećaj puka iznjedrio je posebne oblike pobož-nosti vlastite za te dane (primjerice Plač Blažene Djevice Marije). Kratak povijesni pregled razvoja liturgijskih oblika slavlja kao i sadr-žaja liturgijskih obrazaca u svagdane Velikoga tjedna donosi mons. Šaško u svome prilogu.

Stanovita suzdržanost današnje liturgijske obrednosti u slavljima Velikoga ponedjeljka, utorka i srijede, prenosi težište na dane Vaz-menoga trodnevlja pa se prvi dio Velikoga tjedna ima slaviti i živjeti u tišini priprave, življene ‘na pragu’ Dvorane posljednje večere, ‘na putu’ prema Maslinskoj gori i ‘u podnožju’ Kalvarije. U liturgijskim molitvama i svetopisamskim čitanjima sve upućuje na Kristovu muku i smrt, preobraženu u novi život, ali nas liturgija ipak ‘zadrža-va’, daje nam zastati, omogućuje nam stupiti u blizak, osoban odnos s Kristom, kako bismo bili dionici njegova vazmenoga otajstva.

Za prvo čitanje na ponedjeljak, utorak i srijedu Velikoga tjedna oda-brani su odlomci iz prvih triju pjesama o Sluzi Gospodnjem iz Knjige proroka Izaije, pripisanih proroku neznanog nam imena (Deuteroiza-ija): Iz 42, 1-7; 49, 1-6; 50, 4-9a. Sluga Gospodnji, svet životom, oku-plja svoj narod i prinosi žrtvu pomirnicu, predaje sebe Bogu kao za-dovoljštinu za grijehe naroda, a Bog će ga zauzvrat proslaviti životom kod sebe. Neovisno o tome kako su nastali ti lirski tekstovi i o kome oni izvorno govorili, kršćanska je predaja u Sluzi Gospodnjemu pre-poznala Krista, savršenoga Slugu, koji sebe daje »za život mnogih«. On, sluga, pozvan da »otvori oči slijepima, izvede sužnja iz zatvora i

Stanovita suzdrža-nost današnje liturgijske

obrednosti u slavljima Velikoga ponedjeljka,

utorka i srijede, prenosi težište na dane Vazme-

noga trodnevlja pa se prvi dio Velikoga tjedna ima slaviti i živjeti u tišini priprave, življene ‘na pra-

gu’ Dvorane posljednje večere, ‘na putu’ prema Maslinskoj gori i ‘u pod-nožju’ Kalvarije. U litur-

gijskim molitvama i sve-topisamskim čitanjima

sve upućuje na Kristovu muku i smrt, preobraže-

nu u novi život, ali nas liturgija ipak ‘zadržava’, daje nam zastati, omo-

gućuje nam stupiti u bli-zak, osoban odnos

s Kristom.

3živovrelo 3 - 20193 - 20193

iz tamnice one što žive u tami« dolazi k svome narodu kao onaj koji »ne će vikati i stijenja što tek tinja ne će ugasiti… ne će posustati ni smalaksati dok na zemlji ne uspostavi pravo« (usp. Iz 42, 7.3-4; prvo čitanje ponedjeljka Ve-likoga tjedna). Postavljen je za »svjetlost narodima« da bude spas svima »do na kraj zemlje« (usp. Iz 49, 6; prvo čitanje utorka Velikoga tjedna). Izložen je pogrdama, nevoljama i osudama, ali je uvjeren da mu Bog pomaže i da ga ne napušta (usp. Iz 50, 7; prvo čitanje srijede Velikoga tjedna).

Otpjevni psalmi tih triju dana razumijevaju se kao pjesme Sluginoga po-uzdanja u Boga: »Gospodin mi je svjetlost i spasenje, koga da se bojim!?« (Ps 27, 1-3.13-14; ponedjeljak), »Tebi se Gospodine utječem… jer ti si ufanje moje« (Ps 71, 1-6b.15.17; utorak); pun pouzdanja on moli: »Po velikoj do-broti svojoj, Gospodine, ti me usliši u vrijeme milosti.« (Ps 69; srijeda).

Dok odlomci odabrani za prvo čitanje zajedno s psalmom govore o pouz-danju u Gospodina, evanđelja otvaraju temu nevjernosti i izdaje. U sva tri evanđeoska odlomka prvoga dijela Velikoga tjedna susrećemo, naime, lik apostola Jude, »onoga koji je imao izdati Isusa« (Iv 12, 4). Tako »liturgijska drama« Božjoj vjernosti i zauzetosti za čovjekovo spasenje sučeljava ljudsku nevjernost, protivljenje sve do spremnosti da Božji Sin, Služitelj spasenja, bude lažno optužen, osuđen i pogubljen. Dar spasenja, nadahnut ljubavlju koja sve pobjeđuje, krči put kroz ljudski otpor i neprijateljstvo. Tako je spa-šen čovjek, ali i pobijeđeno zlo. Oduzeta mu je snaga, upravo ondje gdje se čini da ono slavi pobjedu. Bog će u čudesnosti svoje ljubavi dopustiti Zlu da ide do granica svoje moći, sve do usmrćenja njegovoga Sluge, ali baš tu Bog će pokazati da ništa ne može nadvladati njegovu ljubav. Tako će smrt Bož-jega Sluge značiti smrt samoj smrti. Po Isusovoj smrti umrla je sama smrt.

Premda se Juda pojavljuje u evanđeljima Velikoga ponedjeljka, utorka i srijede, on je ipak ‘usputan’ lik. Njegovi postupci ne priječe Božjega milosrđa i ne zaustavljaju Božji naum spasenja. Zato je u tim odlomcima potrebno vi-djeti Kristovu vjernost prije negoli Judinu izdaju, Božje milosrđe povrh kru-tosti Judinoga srca. U ovome promišljanju zaustavit ćemo se nad evanđeljem ponedjeljka Velikoga tjedna koje pripovijeda o gozbi Isusa i njegovih učenika u domu Marte, Marije i Lazara u Betaniji. Uvidi u taj susret otvaraju širi po-gled na Kristovo služenje, očitovanu u njegovu predanju u smrt.

Od Betanije do JeruzalemaIsus se približava Jeruzalemu. Evanđe-list Ivan događaj koji nam donosi evan-đeoski odlomak Velikoga ponedjeljka smješta u Betaniju, mjesto nadomak Jeruzalema, u dom sestara Marije i Marte i brata im Lazara (Iv 12, 1-11), kojega bijaše oživio od mrtvih (Iv 11, 1-44). Prema Markovu i Matejevu evanđelju događaj se zbio također u Be-taniji, ali u kući Šimuna gubavca (Mk 14, 3-9; Mt 26, 6-13), bez navođenja imena žene koja pristupa Isusu i poma-

Susret Marije i Isusa u Betaniji nagoviješta susret s Uskrslim Gospodinom.

4

NAŠA TEMANAŠA TEMA

zuje ga. I u jednome i u drugome opisu nalazimo gotovo identične slike i poveznice s Isusovom Pashom. (Evanđelje po Luki sličnim opisom bilježi, čini se, jedan drugi događaj, koji se zbio u Galileji, u domu bogatoga farizeja Šimuna, gdje Isusu pristupa neka grješnica i pomazuje mu noge, usp. Lk 7, 36-50). Zadržavamo se stoga na odlomku što ga je Crkva odabrala za litur-gijski navještaj na Veliki ponedjeljak, a u razmišljanju ćemo se osloniti i na usporedna mjesta iz Matejeva i Markova evanđelja.

»Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju…«. Evanđelje odabrano za eu-haristijsko slavlje ponedjeljka Velikoga tjedna uvodi nas u događaje »posljed-njega tjedna« Isusova zemaljskoga života. Tim odlomkom, naime, evanđelist Ivan započinje graditi opis posljednjega tjedna Isusova javnoga djelovanja. Isusov gozbeni susret u Betaniji, mjestu nadomak Jeruzalema, zbiva se dan prije nego će slavno ući Jeruzalem, gdje će biti dočekan u slavlju i klicanju, a potom osuđen i ubijen. Odande, iz Betanije i Betfage, uputit će se s učenici-ma u Grad… Zadnji tjedan Isusova javnoga djelovanja, prema ustroju Ivano-va Evanđelja, nalik je onomu prvom, s početka Isusova javnoga djelovanja. I ondje susrećemo gozbu, onu u Kani, gdje je Isus prvim znamenjem »obja-vio svoju slavu« (Iv 3, 11). Ovdje, u Betaniji, pomazanje kojim će ga častiti pobožna žena Marija, predstavlja najavak njegove smrti i ukopa, štoviše, kao poštovanje unaprijed iskazano njegovu tijelu, položenu u grob. U Kani obilje vina govori o novome okusu života, o neprolaznoj radosti. U Betaniji obilje miomirisnoga ulja naznačuje novost života koji se rađa iz Isusove smrti.

Marta, Marija i Lazar ugošćuju Isusa i njegove učenike. No, ne spominju se jela. Evanđelist bilježi miomirisno ulje kojim je Marija iskazala čast Isu-su. Pomazan je kao kralj, Mesija. To je priprava za njegov mesijanski ulazak u Grad, gdje će biti dočekan i slavljen kao Mesija, Kralj. »Marija uzme libru prave dragocjene narodne pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.« U tome sažetu opisu sadr-žano je nekoliko neobičnih pojedinosti. Marija se u svojoj odanosti Učitelju ne zadovoljava pranjem njegovih nogu. Umjesto vode ona na njegove noge izlijeva dragocjeno mirisno ulje.

Količina ulja koje Marija donosi i izlijeva kazuje da nije riječ tek o gosto-primstvu, nego o ispovijedanju vjere u Isusovo mesijanstvo. Libra odgovara količini nešto većoj od tristo grama, ali je riječ o dragocjenoj pomasti (ili ulju) koja i količinom i cijenom progovara o jedinstvenosti Marijinoga čina. Cijena te količine nardove pomasti odgovarala je gotovo prosječnoj godiš-njoj plaći radnika. Zapravo količina dragocjene pomasti izlivene na Isusove noge govori da Marijina gesta nema cijenu. U pomasti koju izlijeva na Isu-sove noge povjerava i izručuje Učitelju samu sebe – u potpunosti, bez pridr-žaja, rasipno. Marija ne procjenjuje, ne mjeri, ne računa. Pristupa otvorena srca, s ljubavlju koja se ne da mjeriti. Prava mjera ljubavi je ljubiti bez mjere. Gdje nema ljubavi, sve se doživljava kao bacanje u bescjenje. Sve je bezvri-jedno pred ljubavlju koju Marija pronalazi u Isusu, u onomu koji je iz smrti izbavio njezina brata Lazara, u onomu koga je rado slušala, sigurna da je izabrala »bolji dio«… Ne obazire se na prigovor da je njezin čin rasipanje, zaborav potrebitih. Ona ne mjeri, ne procjenjuje, jer iskazuje ljubav i blizinu Onomu koji svemu daje smisao i vrijednost, Onomu koji je iznad svega.

5živovrelo 3 - 20193 - 20193

Njezin postupak i vrijednost ‘prolivene’ pomasti procjenjuje Juda. On mje-ri novcem u kojemu gleda korist. Dobro znade koliko stoji pomast koju je Ma-rija ovdje ‘rasipno‘, ne štedeći, izlila. Ne vidi ljepotu i smisao Marijina čina, ne vidi Učitelja i veličinu ljubavi kojom se pripravlja za predanje u Jeruzalemu. Vidi samo pomast i njezinu stvarnu vrijednost. Juda preračunava, mjeri. I u tome je, čini se, vrlo precizan. Tristo denara, na koliko procjenjuje količinu nardove pomasti koju Marija ovdje izlijeva, odgovaralo je gotovo iznosu pro-sječne radničke plaće. Primjedbom da bi se ta pomast mogla dobro unovčiti, a novac podijeliti siromasima, skriva svoj stav prema Marijinu postupku. Nije mu, bilježi evanđelist, bilo stalo do siromaha »jer je bio kradljivac«; bila mu povjerena riznica Isusovih učenika, ali je iz nje krišom uzimao za sebe.

Usporedimo li cijenu nardove pomasti izlivene na Isusove noge (tristo denara) s cijenom za koju će Juda nakon samo nekoliko dana izdati Učitelja (trideset srebrnjaka), vidimo koliko je zapravo ‘cijenio Isusa’. Novac koji je dobio od jeruzalemskih svećeničkih glavara za prokazivanje i izdaju Isusa neusporedivo je manja od cijene pomasti iz doma Betanijske obitelji. Iznos od trideset srebrnjaka ili šekela – toliko naime glavari svećenički odmjeriše Judi da im preda Isusa (usp. Mt 26, 15; Mk 14, 11; Lk 22, 5) – bio je iznos koji se davao za otkup jednoga roba da ne bi bio ubijen (usp. Izl 21, 32). Nad Isusom će se ispuniti proročka riječ o proroku koji će biti predan za trideset srebrnika (usp. Zah 11, 12-13). Isus je predan, prodan po cijeni roba. Marija mu pomazanjem iskazuje čast kao kralju – onomu koji nema cijenu, onomu kojemu se sve daruje, ne mjereći i ne procjenjujući.

Novac ne izgrađuje odnos povjerenja i ljubavi. Zato se Juda ne ustruča-va pristupiti Isusu, ne preza poljubiti ga da bi upravo tim činom pokazao vojnicima koga treba uhititi. Marija se pak ne usuđuje podignuti glave. Zna da je njezina ljubav nedostatna i nerazmjerna spram one Isusove. Zato se prigiba pred Isusom i pomazuje mu noge. Ne usuđuje se pomazati mu glavu. Ona pred Isusom procjenjuje svoju malenost i nedostojnost. Znade da ništa nije vrijedno u usporedbi s Isusom. Zato daje rasipno, iskazuje mu ljubav, poniznost, odanost, povjerenje… Potrebna je Isusa i zato daje sve. Kod gosto-primstva se u običaju njegova naroda dragomu gostu iskazivalo gostoprim-

Marija, učenica koja unaprijed razumije Isusov naum ljubavi.Marko I. Rupnik: Mozaik u blagovaonici Centra Aletti, Rim.

6

NAŠA TEMANAŠA TEMA

stvo pomazanjem glave. No, Marija se ne usuđuje učiniti takvo što. Osjeća se nedostojnom. Pomazat će mu samo noge. Time ispovijeda da je već usvojila gestu koja ju čini njegovom vjernom učenicom. Ono što će Isus za nekoliko dana učiniti svojim učenicima opravši im noge i pozvavši ih da peru noge jedni drugima, Marija čini znatno prije. Srcem vjere ona razumije njegovu ljubav i vrši ju prije nego li će ju Isus izreći kao zapovijed.

Vratimo li se Markovu evanđelju i opisu pomazanja u Betaniji, zamijetit ćemo da se u prigovoru sustolnika na izobilnost pomasti kojom Isus bija-še pomazan nalazi riječ ‘gubitak’: »Čemu to rasipanje (apóleia) pomasti?« (Mk 14, 3), doslovno čemu to ‘gubljenje’. U istome evanđelju ta će se riječ susresti u jednoj Isusovoj pouci: »Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.« (8, 35). Tako je ovo rasipanje, nadahnuto ljubavlju, slika pronalaska i čuvanja života, slika spašenosti. Marko također bilježi da ta pobožna žena, kojoj ne zapisuje ime, prije pomazanja Isusa »razbija posudicu« s uljem. Time daje sve, bez pridr-žaja, očitujući raskoš svoje ljubavi.

Evanđelist Ivan ne propušta zamijetiti da Marija donosi pred Isusa libru »prave nardove pomasti«. Ističući da je riječ o pravoj ili čistoj nardovoj po-masti, poseže za pridjevom pistiké, koji se uobičajeno rabio samo za osobe, ističući njihovu vjeru (pístis) i vjernost. Tako je autentičnost, nepatvorenost nardove pomasti postala slikom Marijine iskrene i ‘autentične’ vjere.

»Sva se kuća ispuni mirisom…«Marija pomazuje Isusa pravom dragocjenom nardovom pomašću »…i sva se kuća ispuni mirisom pomasti«. Naglašavanjem te pojedinosti evanđelist uvodi u pripovijest novi lik – miris. Riječ je o jednoj od najskupocjenijih mi-risnih pomasti u ono doba. Dobivala se od teško dostupne biljke nard (Nar-dostachys jatamansi) koja raste na sjeveru i na istoku Indije, na predjelima

iznad tri tisuće metara nadmorske visine. Njezina nedostu-pnost i opojnost mirisa davali su joj cijenu. U Svetome pismu nard se spominje još samo u Markovu opisu pomazanja u Betaniji (Mk 14, 13) te u Pjesmi nad pjesmama (1,12; 4,13-14). Židovska predaja, naime, u nardu vidi sliku drva života koje rađa besmrtnošću, a zaručnica iz Pjesme nad pjesmama ljubomorno čuva mirisni nard za svoga zaručnika, samo za njega: »Dok se kralj odmara na svojim dušecima, nard moj tada miriše.« (1, 12). Tumačeći ovu sliku iz Pjesme nad pje-smama Origen primjećuje da mirisni nard što ga je zaručnica pripravila za svoga zaručnika, kojega naziva kraljem, otpu-šta miris tek kad je zaručnik u njezinim odajama. Tako nard, s mirisom kojega nije usporediv nijedan drugi miris, odiše »mirisom kralja, zaručnika«. Ljubljeni učenik koji opisuje događaj u Betaniji dobro pamti miris koji je ispunio Marijinu kuću. No, o kakvome je mirisu riječ? Tko je komu iskazao čast mirisom? Marija je pomazala Isusovo tijelo, ali je pritom osjetila miris zaručnika, kralja, miris vječnosti. Nard koji je pripravila zamirisao je mirisom novoga života.

Miris Kristove ljubavi, darovane na križu, ispunja »svu kuću«, cijelu Crkvu…

7živovrelo 3 - 20193 - 20193

Sveti Kromacije iz Akvileje posvješćuje da je miris koji je ispunio kuću u Betaniji slika Božje objave u Kristu. Kao što miris zatvoren u posudi osta-je nedostupan, i kao što otvorena posuda nezaustavljivo širi miris, tako je Gospodin sišavši s nebesa i utjelovivši se ispunio svijet svojom dobrotom i »mirisom svoga imena«. Pjesma nad pjesmama na taj način pjeva Zaručni-ku: »Miris najboljih mirodija, ulje razliveno ime je tvoje…«. U Betaniji je po mirisnome ulju što ga je Marija nesebično izlila kuću ispunio miris Kristove ljubavi, miris onoga koga je Bog ‘pomazao’, odabrao da bude objavitelj nje-gove ljubavi i spasenja.

Miris ispunja svu kuću, zahvaća sustolnike, unosi ih u Marijin čin ljuba-vi. Miris ovdje čini upravo ono što je vlastito ljubavi: ljubav osvaja, ispunja, dotiče i zahvaća… Ljubav je miris koji daje osjetiti ljepotu života. Iskrena i potpuna ljubav prema Kristu ne ostaje zatvorena u osobnu gestu pojedinca. Ona se uvijek tiče »čitave kuće«, Crkve. Zato je kuća iz Betanije slika Crkve, doma koji odiše Kristom, darom njegova života, vječnošću. S tim uvjerenjem Apostol će reći: »Kristov smo miomiris Bogu i među onima koji se spašavaju i među onima koji propadaju.« (2Kor 2, 15).

Nije naodmet spomenuti da se o tako snažnome i osvajajućemu iskustvu mirisa govori baš kada je riječ o kući u kojoj se prethodno osjećao zadah smr-ti, smrtonosne gube koja je bila u smrt odvela Marijina brata Lazara. Lazar, koji je tri dana počivao u grobu i za kojega je sâma Marija bila rekla da »već zaudara« (Iv 11, 39), sada je zahvaćen mirisom novoga života, vječnosti. Čini se da Isusova riječ iz onoga prizorwa upućena Mariji – »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« (Iv 11, 40) – svoje ispunjenje na-lazi upravo sada: u mirisu koji ispunja kuću i zahvaća sve sustolnike, među kojima bijaše i Lazar. Krist je zadah smrti preobrazio u miris vječnosti.

Sva se kuća napuni mirisom, ali miris ne zahvaća jednoga sustolnika – Judu. Njegov prigovor otkriva da su mu pohlepa, sebičnost i tvrdoća srca bile zaprjeka da bude zahvaćen mirisom ljubavi. Isus ga još jednom opomi-nje: »Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa!« Njemu koji ga je već bio naumio izdati Isus otvoreno govori o svome ukopu. Otkriva mu pravu cijenu njegove nevjernosti i izdaje, i ujedno hvali Mariju koja je u svojoj odanosti unaprijed iskazala počast njegovu mrtvomu tijelu. Libra (nešto više od tristo grama) pomasti koju je Marija izlila na Isusove noge najavak je onoga što će se s Kristom uistinu zbiti: bit će pogubljen, a Josip iz Arimateje i Nikodem donijet će »oko sto libara (oko trideset i tri kilograma) smjese smirne i alo-ja«, uzet će Isusovo tijelo, poviti ga »u povoje s miomirisima« te ga položiti u grob. Miris, razumijevan kao dah božanskoga života, znak je nade da život ne završava smrću. Miris nardove pomasti u Betaniji dao je iskusiti tu nadu.

Šutnja koja razumijeDok se oko Isusa, nakon što je uskrisio Lazara, plete mreža lažnih optužaba i osude, sve do nauma da bude smaknut, Marija se šutke prigiba do njegovih nogu. Šutnjom iskazuje ono što se ne da izreći riječju. Ljubav ne treba tu-mačenja, objašnjavanja, opravdavanja ili isprike. Ona sve opravdava. Daje se radosno i šutke, pa i onda kada nije shvaćena, i kad nije uzvraćena, i kad je prezrena. Marija znade da je njezina ljubav shvaćena i opravdana Isuso-

8

NAŠA TEMANAŠA TEMA

vom ljubavlju. I to joj je dovoljno. Zato su joj riječi suvišne. Šutke se prigiba i pomazuje Isusu noge. I ovdje joj pristaje opis evanđelista Luke iz jednoga prethodnog Isusova pohoda domu svete Betanijske obitelji: Marija »sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu« (Lk 10, 39). Ona koja je znala pozorno slušati riječ, sada razumije Gospodina. Prozrela je nakane mnogih oko sebe. Uvidjela je da ga ne razumiju ni oni koji s njime za stolom razgova-raju. Sluti što bi se moglo s njime zbiti i najradije bi ga, kao i njegovi najbliži, pokušala odgovoriti od puta u Jeruzalem, ali, poslušna njegovoj riječi, znade da je u njegovoj riječi uvijek »bolji dio«.

Znade da joj nije bilo mjesta za stolom, kao ni da njezina riječ, riječ žene, ne bi bila dobro primljena među muškim sustolnicima. No, ona ne preže prekršiti običaje i uljudbene norme. Prigiba se do njegovih nogu, skida veo i driješi kosu. Samo je suprug smio vidjeti otkrivenu glavu žene. Ne bojeći se osude zbog toga čina, ona javno ispovijeda da je u Isusu susrela Zaručnika, Spasitelja. Pristupa mu, pomazuje mu noge i svojom ih kosom otire: tom gestom intimne blizine stupa u odnos zaručništva s božanskim zaručnikom. Isus ju ne prekorava i ne odbija, jer vidi čistoću njezinoga srca koje razumije Riječ i prepoznaje Zaručnika, Spasitelja. Kao da se ispunjaju riječi zaručnika iz Pjesme nad pjesmama: »Glava je tvoja kao brdo Karmel, a kosa na glavi kao purpur i kralj se zapleo u njene pletenice. Kako si lijepa i kako si ljupka, o najdraža, među milinama!« (Pj 7, 6-7).

Zanimljivo je da u Ivanovu opisu gozbe u Betaniji nije zapisana nijed-na riječ domaćinā – Marije, Marte i Lazara – onih koji su imali toliko toga

reći Isusu i o Isusu, nakon što je Isus Lazara čudesno uskrisio od mrtvih. Sve je povjereno šutnji, jer šut-nja ponire dublje, razaznaje bolje i prihvaća s većom otvorenošću srca nego što to čini riječ. Šutnju prekida Juda, onaj koji ne umije šutjeti. On nije znao sluša-ti, Isusova riječ nije dopirala do njegova srca. Isusova riječ opravdava Marijinu šutnju i Marijin postupak: »Pusti je! Neka to izvrši za dan moga ukopa!« Tu je riječ mogao razumjeti samo onaj tko je umio šutjeti pred snagom njegovih riječi.

* * * Geste pomazanja i šutnje iz evanđelja Velikoga pone-djeljka unose nas u zbilju Velikoga tjedna. Korizmeni je post zakoračio u dane šutnje, dane kada se odričemo riječi – ne jer bi one bile pogubne, nego zato što tra-že šutnju. Nedostatne su da izreknu ono što slavimo. ‘Post ušiju’ osposobljuje srce za slušanje i razumijeva-nje onoga što se ne da izreći riječju. Liturgija Velikoga tjedna sva je prodahnuta šutnjom, tišinom. Unosi nas u šutnju Velikoga petka, u nijemost Subote koja skriva Gospodina položena u Grob. Iz šutnje koja razumije i predaje se, izniknut će radost poklika: »Uskrsnuo je! Aleluja!«

Marija je Isusu cjelivala noge, a Juda cjelovom izdaje Učitelja.Nepoznati autor: Judina izdaja

i Isusovo uhićenje, 12. st.; Galleria degli Uffizi, Firenze.

9živovrelo 3 - 20193 - 20193

Liturgijska slavlja utorka i srijede Velikoga tjedna

Ivan Šaško

Od triju svagdana u prvome dijelu Velikoga tjedna u predaji Crkve najvažnija je srijeda. Prema svjedočenju hodočasnice Egerije, u crkvi Svetoga groba, odnosno Uskrsnuća (Anastasis), u Jeruza-

lemu, čitao se evanđeoski odlomak u kojemu se Juda nudi starješinama da im preda Isusa. Ona piše da je sve protjecalo u tišini, do trenutka kada se začulo pitanje: »Quid vultis mihi dare et ego vobis eum tra-dam?« (Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati? – Mt 26, 15) Tada je mnoštvo postalo uznemireno, a ni Egerija, poput drugih vjernika, nije mogla suspregnuti suze.

U središtu sadržaja utorka i srijede Velikoga tjedna nalazi se sadržaj predaje. S jedne strane Juda očituje spremnost predati Isusa onima koji ga žele ukloniti kao poteškoću za zemaljsku vlast, a s druge strane sam se Isus predaje u ruke Očeve, njegovu planu, da bi bio predan muci i smrti za život svijeta. Otajstvo u sebi nosi onaj dio neshvatljivosti koji pripada slobodi, na kojoj je izgrađen odnos ljubavi. To je pojačano činjenicom da Isusa ne izdaje i ne predaje netko od dalekih neprijatelja, nego njegovi najbliži: najprije ga Juda izdaje, a zatim Petar niječe. I ozračje u kojemu se ostvaruje Judina predaja neobično je: započinje u srcu, a nastavlja se – blagovanjem. Sama materijalna dobit u toj izdaji najmanje je važna.

On je najprije izdao, odvojio se od Isusova nauka, zatim od Isusova življenja te i samoga svoga života. Sjedio je za istim stolom, za istim je-lom. U tome je svjetlu važno uočiti poveznicu toga ozračja i liturgijskih molitava, pri čemu se ističe u utorak Molitva nad prinosima (darovna) koja govori o darovima Božje obitelji i o dioništvu za svetim stolom te o gozbi vječnoga života. Judina predaja vodi u umiranje. To je prihva-ćanje đavolske vlasti, otajstvo zla i grijeha – mysterium iniquitatis. Uzimanje zalogaja iz iste zdjele slikovno je i doživljajno oblik poljupca. Isus uzvraća dioništvom u našoj ljudskosti i prihvaća poljubac smrti oduzimajući joj snagu; on ‘umače’ svoj život u zdjelu naše smrtnosti da bi nam jelom svoje prisutnosti darovao vječni život.

Pogled u povijesni razvojHodeći tragom istraživača povijesti liturgijskih slavlja Velikoga tjed-na, kao što su: A. Nocent, H. Schmidt, H. Auf der Maur i M. Righetti, u sažetome obliku iznosim njihova saznanja iz kojih se vidi da je i u Rimu srijeda Velikoga tjedna imala svoju osobitost, kao što se vidi iz postajne liturgije u postajnoj crkvi, u bazilici Svete Marije Velike, te iz čitanja iz Knjige proroka Izaije (usp. Iz 62, 11; 63, 1-7; 53, 1-12). Čini se

Čitanja u slav-ljima euharistije prvih triju dana Velikoga tjedna

odlomci su iz triju pjesama o Sluzi Gospodnjem iz

Knjige proroka Iza-ije, dok Evanđelja

donose izvješća o događajima nepo-sredno pred Isuso-

vu smrt. Liturgija tih dana ne može

biti zamijenjena nikakvim drugim

misnim obrascima. Želi li se otkriti i

razmotriti narav te duhovni smisao tih triju dana, najbolje

ih je promatrati u svjetlu euholoških, molitvenih teksto-

va, i to poglavito na temelju zbornih

molitava i na teme-lju predslovlja.

10

NAŠA TEMANAŠA TEMA

da u početcima nije bilo euharistijskoga slavlja na Veliku srijedu. Toga se pravila rimska liturgija dugo držala, zbog čega rimski obrednici propisuju da se toga dana mole samo »svečane molitve« (orationes solemnes, kako to donosi Ordo Romanus XXIV, 1), to jest svečana molitva vjernika, kakva je danas vidljiva u obredima Velikoga petka. Običaj da se na taj dan čita Kri-stova muka iz Evanđelja po Luki vjerojatno dolazi iz 8. st., a umjesto čitanja odlomka iz Evanđelja po Ivanu (13, 1-32) koji govori o Judinoj izdaji.

Uređenje liturgije Velikoga tjedna u staroj se rimskoj liturgiji prepoznaje po središnjoj tematici Kristove muke, kako u čitanjima, tako i u molitvama i pjevanim dijelovima. Izgleda da se u početku radilo o jednostavnome slavlju liturgije Božje Riječi, bez euharistijskoga dijela blagovanja, prisutnost koje-ga se – kao sastavnoga dijela – može promatrati tek od druge polovine 5. st., od vremena pape Hilarija (461.-468.).

Iz podataka koje imamo nameće se zaključak da je Velika srijeda bila sta-noviti odjek slavlja Nedjelje muke Gospodinove (Cvjetnice). Naime, u sredi-štu Službe Riječi bilo je čitanje Muke. Postoji potvrda da je u doba sv. Lava Velikog Muka čitana na Cvjetnicu, na Veliku srijedu, na Veliki petak i u Vaz-menoj noći. Čuvana je nit koja započinje na Cvjetnicu, a po mnogočemu su dani koji slijede odjek toga navještaja. Prema najstarijim evanđelistarima, s jedne strane uočavamo čitanje Muke, a s druge smo svjedoci kontinuirano-ga čitanja Evanđelja po Ivanu. Danas može zvučati neobično, ali Veliki če-tvrtak izvorno nije sadržavao službu Riječi, nego je ona dodana u 8. st. i to tekstom iz 13. poglavlja Evanđelja po Ivanu. Ranije je liturgija započinjala odmah sveopćom molitvom vjernika. Ponavljanje istoga Evanđelja (budući da se ista perikopa čitala i na Veliki utorak) je nestalo kada se na Veliki uto-rak počela čitati Muka po Marku. Iz prošlosti nas iznenađuje činjenica da su se na te dane čitala dva starozavjetna čitanja, koja su svojim sadržajem bila neposredno vezana uz Muku. U Misalu prije Drugoga vatikanskog koncila (iz 1570.) to se dvostruko starozavjetno čitanje sačuvalo samo na Veliku srijedu.

Što se pjevanih dijelova tiče, prema onome što znamo iz najstarijih anti-fonara 8. i 9. st., prevladavaju psalmi koji su u povezanosti s Mukom. Njih gotovo nepromijenjene preuzima Misal iz 1570. godine, a dragocjeni su za razmatranje ‘duhovnosti vapaja, krika i molbe’ koja se na njima razvija: Bože moj, zašto si me ostavio? (Ps 22); konačna pravda: Propast će oni koji se udaljuju od tebe, Gospodine! (Ps 35); zahvalnica: Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas (Ps 67); tužaljka patnika: Bože, vode mi dođoše do grla! (Ps 69); molitva progonjena pravednika: Gospodine, ti sve vidiš! Nemoj šutjeti! (Ps 73); ponizna molitva: U vjernosti svojoj prikloni uho mojim vapajima! (Ps 143); Gal 6, 14: »A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu.«

I molitve koje su prisutne u tome slavlju odražavaju ozračje Muke, uz odre-đeni broj molitava koje u sebi nemaju specifične, nego ‘općenitu’ intoniranost. Niz molitava koje možemo pratiti u nekoj povezanosti i razvoju vodi nas tra-gom grgurovsko-hadrijanske predaje i niza, jer se on u 13. st. prenosi u tzv. knjige Rimskoga dvora, a time i u Misal iz vremena sv. Pija V. u 16. stoljeću. Ni grgurovska niti gelazijevska liturgijska predaja za ta tri dana ne nude posebno predslovlje, dok novíne uvodi predaja zvana ‘gelazijevskim sakramentarima

11živovrelo 3 - 20193 - 20193

8. stoljeća’ i grgurovska predaja iz kasnijega doba. Misal proizišao iz postulatā Tridentskoga koncila (1570.) ograničuje se na predslovlje o svetome Križu.

U rimskoj liturgiji, gledajući osobito razdoblje do Drugoga vatikanskog koncila, spomen zavrjeđuje liturgijski ustroj srijede. Ordo Romanus 24 i 31 svjedoče dvostruku liturgiju toga dana: ujutro na treći čas (dakle, oko 9 sati) postojalo je molitveno slavlje sa središtem u molbenici, s raznim zagovornim zazivima, a popodne je slavljena euharistija. Prijepodnevna molitva sastoja-la se od početne molitve »Deus a quo et Iudas…« (… reátus sui pœnam, et confessiónis suæ latro præmium sumpsit, concéde nobis tuæ propitiatiónis eff éctum: ut, sicut in passióne sua Jesus Christus Dóminus noster divérsa utrísque íntulit stipéndia meritórum; ita nobis, abláto vetustátis erróre, re-surrectiónis suæ grátiam largiátur: Qui tecum.), koja je kasnije premješte-na na Veliki četvrtak, zatim od svečanih molitava kao na Veliki petak te od ljubljenja oltara. Taj zadnji element još nije razjašnjen u svome podrijetlu i značenju. Vjerojatno je riječ o ostatku izvorne liturgije Riječi, nakon što su čitanja prebačena u euharistijsko slavlje koje se slavilo popodne. Molitva vjernika, oblik zagovornih litanija, nije se očuvao u kasnijoj predaji.

Sadašnji teološko-liturgijski naglasciU sadašnjemu liturgijsko-obrednom uređenju Velikoga tjedna, njegovih pr-vih triju dana, mogu se uočiti tragovi prošlosti. Najprije je vidljivo da su oni obilježeni tematikom Muke Gospodinove, kao odraz slavlja Cvjetnice. Nije preuzet običaj da se u utorak čita Muka po Marku, a u srijedu Muka po Luki, već se navještaj Muke prema različitim sinoptičkim Evanđeljima čita/pjeva na Cvjetnicu, sukladno ciklusima (Ciklusi: A po Mateju; B po Marku; C po Luki).

Onaj koji sa mnom umače u zdjelu…Vladimir Blažanović: Posljednja večera, 2008.

12

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Čitanja u slavljima euharistije prvih triju dana Velikoga tjedna odlomci su iz triju pjesama o Sluzi Gospodnjem iz Knjige proroka Izaije, dok Evan-đelja donose izvješća o događajima neposredno pred Isusovu smrt. Liturgija tih dana ne može biti zamijenjena nikakvim drugim misnim obrascima. Želi li se otkriti i razmotriti narav te duhovni smisao tih triju dana, najbolje ih je promatrati u svjetlu euholoških, molitvenih tekstova, i to poglavito na teme-lju zbornih molitava i na temelju predslovlja.

U zbornim molitvama svih triju dana spominje se muka Kristova. Na Ve-liki ponedjeljak čujemo zanimljivu antitezu: »Bože, u nejakosti svojoj već iznemažemo (ex nostra infirmitate deficimus), daj da po muci tvoga Jedino-rođenca odahnemo (respiremus).« Kristova se muka u toj molitvi vidi kao olakšanje, kao pomoć u našoj muci. S jedna strane ljudska nemoć, a s druge Božji zahvat – i to po Muci. U Kristovoj muci uspijevamo ponovno ‘doći do zraka’, prodisati (respiremus). Zanimljivo je da se ne traži prestanak muke, već olakšanje na putu ustrajnosti. Molba za zaštitu vidljiva je i u ulaznoj an-tifoni (prema Ps 35: Iudica, Domine, nocentes me – »Optuži/prosudi, Gos-podine, tužitelje moje…«) i u pričesnoj antifoni (prema Ps 102: Non aver-tas faciem tuam – »Nemoj skrivati lice od mene…«), dok se u molitvi nad prinosima i u popričesnoj molitvi moli za plod Kristove muke: vječni život.

Gledajući pobliže tekstove misnoga obrasca na Veliki utorak, uočavamo da se moli za oproštenje grijeha, a u srijedu za milost uskrsnuća, budući da nas je Božji Sin oteo đavolskoj vlasti. Tako je sročena stupnjevitost koja pokazuje smisao Muke: najprije – smijemo reći – na ljudskoj razini molimo olakšanje života; zatim, na razini grješnosti (koja je raskid povezanosti s Bogom i čovje-kom), molimo za dioništvo za stolom Gospodnjim i za hranom vječnosti; a na kraju teološka razina (u srijedu), govoreći o milosti koja učvršćuje vjeru, što postaje polazište za življenje svakodnevnice s prisutnošću vječnoga života.

Misni obrazac Velikoga utorkaU ulaznoj antifoni Velikoga utorka nalazi se sadržaj Ps 27, molitva da Gos-podin vjernika ne preda neprijatelju koji nasrće lažima i nasiljem. Misni obrazac toga dana, u napetosti izvanjskoga i nutarnjega, iznosi molitvu za obranu i ostvarenje udioništva u vječnome životu. U tome je smislu Mo-litva nad narodom od Velikoga ponedjeljka lijep prelazak, budući da su u njoj naglasci na obrani (defensio, protegat) koja se moli od Gospodina te na poniznosti i pouzdanju vjernika, kako bi slavlje vazmenih blagdana bilo »ne samo izvanjsko obdržavanje, nego još više pročišćenje duha (mentis pu-ritas)«. U tome duhu treba čitati ulaznu antifonu i shvatiti daljnje molitve.

Zborna molitva dovodi u suodnos slavlje Gospodinove muke i oproštenje grijeha. Radi se o načinu, o duhovnome raspoloženju i pristupu, da bismo pri-mili oproštenje. Taj je pristup sadržan u darovima koje vjernici prinose. Tako se u Molitvi nad prinosima očituju tri stupnja: »darovi obitelji« Bogu, Božji dar »dioništva za svetim stolom« i »gozba vječnoga života« u koju Bog privodi po slavlju u koje se ulazi primjerenim darovima (svojim životom). Pričesna anti-fona: »Ni svoga Sina Bog ne poštedje, nego ga za sve nas preda«, preuzeta iz Rim 8, 32, pokazuje Božju ljubav kojom se ostvaruje vječni život. To nije ljudski napor, nego Božje djelo po Isusu. Vapaj vjernika da ne bude predan bijesu i na-

13živovrelo 3 - 20193 - 20193

silju (ulazna antifona) dobiva odgovor u predanju Božjega Sina. Taj sadržaj zaokružuje Popričesna molitva: našu glad siti Božji dar koji je nazvan »spasonosnim darom« (munus salutare), ot-krivajući njegovu vremenitu i vječnu vrijednost, jer to otajstvo kojim nas Bog hrani u vremenu, naš je dio u vječnosti.

Završna Molitva nad narodom (iz trećega izdanja Misala) odjek je pričesnoga dara, a vodi u naglašavanje Božjega milosr-đa koje pročišćuje i uklanja starost i daje da narod bude »sposo-ban primiti svetu novost« (capacem sanctae novitatis). Tako i ta molitva postaje lijepom karikom za ulaženje u sadržaje Velike srijede: »Neka tvoje milosrđe, Bože, narod tebi podložan pro-čisti od svakoga zla stareži (ab omni subreptione vetustatis) i osposobi za svetu novost.«

Misni obrazac Velike srijedeU ulaznoj antifoni susrećemo tri retka himna iz Fil 2, poslo-ženih na način da je osmi redak stavljan između 10. i 11. (10. 8. 11.), stavljajući u središte Kristovu poslušnost koja je razlog klanjanja svega stvorenja i njegove slave kod Oca. S toga mo-trišta Zborna se molitva oslanja na Isusovu muku na križu, podnesenu da bi od nas otjerao vlast Neprijatelja (potestas inimici) te mi, na temelju toga djela, molimo da postignemo milost uskrsnuća (resurrectionis gratiam). Primijetimo da se u prevladavajućem binomu tijekom triju dana s jedne stra-ne trajno nalazi Muka, a na drugoj postoji rast, crescendo u pojmovima kao što su: odah, oproštenje, vječni život i sada – uskrsnuće. Zato molitva nad prinosima u srijedu, za razliku od utorka u kojemu se moli dioništvo na gozbi vječnoga ži-vota, ističe ostvarivanje našim svjedočenjem, našim djelima onoga što slavimo u otajstvu Muke. Tu se nalazi složen i teško prevodiv latinski izraz: piis eff ectibus consequamur, koji je na hrvatski preveden udaljeno od izvornika: »da postignemo spasenje«, a i u drugim jezicima se nalaze slobodnija tumače-nja na tragu: da svjedočimo svojim životom (tal.); da imamo vjerničko srce (njem.); da uđemo u otajstvo ljubavi Sina (fr.).

U Pričesnoj antifoni struji sadržaj služenja i darivanja života, što treba voditi naša djela, te je tako odraz ostvarenja Molitve nad darovima i najava početka Trodnevlja. Popričesna molitva u prvome dijelu otvara temu Kristo-ve vremenite smrti koju svjedoče slavljena otajstva, a u drugome molimo da osjetimo (largire sensibus) da nam Bog po Kristovoj smrti daje vječni život. Sadašnji hrvatski prijevod moli za učvršćenje vjere, što nije pogrješno, ali izvornik naglašava osjet, doživljaj (sensibus) te time snažnije otvara slavlju otajstva Velikoga četvrtka, posebice na temelju darivanja (dedisse). Sve je to pojačano u Molitvi nad narodom (iz trećega tipskoga izdanja Misala) u kojoj se moli: »Udijeli svojim vjernima, molimo Gospodine, da neprestano shva-ćaju vazmena otajstva i željno iščekuju buduće darove, kako bi – ostajući u otajstvima kojima su preporođeni – tim djelima bili vođeni u novi život.«

Za grijehe naše njega raspeše.Juraj Škarpa: Raspeti; Dijecezanski muzej Požeške biskupije.

14

NAŠA TEMANAŠA TEMA

U prva tri dana Velikoga tjedna uzima se Drugo predslovlje Muke Gospo-dinove, a središnji nosivi dio u hrvatskome prijevodu glasi: »Bliže se dani nje-gove muke i uskrsnuća, bliži se dan pobjede nad oholim starim Neprijateljem, bliži se otajstvo našega otkupljenja.« U izvorniku su tri glagola: noscere-tri-umphare-recolere: poznavati (približavanje dana muke i uskrsnuća), pobije-diti (oholost staroga Neprijatelja) i obnoviti/osvježiti (otajstvo našega otku-pljenja). Izbor glagola ‘približavati se/bližiti se’ u sadašnjemu prijevodu koji odstupa od izvornika (appropinquare) ima vrijednost u naznačavanju nepo-srednosti i plodonosne napetosti pred Trodnevljem. Premda je riječ o odjeku Cvjetnice, to predslovlje snažnije upućuje na Vazmeno trodnevlje u trostruko-sti sadržaja: prvi se tiče dana muke i uskrsnuća Kristova, drugi pobjede nad iskonskim grijehom oholosti, a treći otkupljenja čovjeka. U duhovnome se čitanju spoznaje da put do spasenja vodi preko odbacivanja grijeha, poglavito oholosti, kako bi se u Kristu prepoznao, susreo i prihvatio jedini Spasitelj.

‘Služba tame’ i ’Lamentacije’U starini su postojali i neki drugi liturgijski oblici slavlja u Velikome tjednu. Jedan od njih je ‘Služba tame’ (Officium tenebrae) te ’Tužaljke/Lamentacije proroka Jeremije’, ponegdje zadržane na Veliku srijedu. Prije obnove Veli-koga tjedna 1955., u srijedu, četvrtak i petak u crkvi se pjevao molitveni čas zvan ‘matutin’ i jutarnja sljedećega dana. Riječ je o anticipiranoj, to jest ne-tipičnoj službi časova, a zvala se ‘Officium tenebrae’ (Služba tame). Obredna forma sastojala se od postavljanja velikoga svijećnjaka, redovito trokutasto-ga oblika, s petnaest svijeća na vidljivo mjesto. Taj broj svijeća odgovarao je broju psalama, odnosno, točnije: devet psalama iz Matutina, pet psalama iz Jutarnje i evanđeoskomu hvalospjevu ‘Blagoslovljen’ (Benedictus) iz Ju-tarnje. Na završetku svakoga pojedinog psalma gasila bi se po jedna svije-ća, a u toj se gesti alegorijski čitalo napuštanje Isusa, odnosno apostoli koji odlaze od njega, kao i ovladavanje tame. Zadnja preostala svijeća, simbol napuštenoga Krista, stavila bi se u sredinu. Nakon završne molitve: Respice, Domine, napravila bi se buka čegrtaljkama i batinama, kako bi se naznačila potresenost prirode smrću Gospodinovom.

Iz te liturgijske službe baštinimo značajna teološko-glazbena ostvarenja predivnih antifona, a među njima treba osobitu pozornost posvetiti antifoni: ‘Krist postade za nas’ (Christus factus est pro nobis) s njezinom uzvišenom tipskom melodijom. Kada kažem ‘tipskom’, mislim na činjenicu da je to me-lodija s tradicionalnim motivom kojemu su gregorijanski glazbenici prido-dali nove tekstove te je tako jedna melodija bila korištena za više tekstova. Zanimljiva je deskriptivnost melodije, snaga opisa sadržaja melodijskim bo-gatstvom. Preuzimajući tekst iz Poslanice Filipljanima glazbenik i melodi-jom odražava bremenit sadržaj toga himna. Tema je Kristova poslušnost do smrti na križu, zbog čega ga je Bog »preuzvisio i darovao mu ime nad svakim imenom«. Tako melodija najnižu točku (ton) dosiže u riječi ‘križ’ (crucem). Time se, dakle, izražava najveće poniženje, da bi najviši ton, neobično visok za gregorijanski napjev, bio vezan uz riječi »exaltavit illum« – »(pre)uzvisi ga«. Vidljiva je sadržajno-melodijska podudarnost koja je uočljiva i slikovno, kada se pogledaju neume kojima je ispisana melodija te antifone.

15živovrelo 3 - 20193 - 20193

OŽUJAK 24 N TREĆA KORIZMENA NEDJELJA 25 P NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO. BLAGOVIJEST

Iz 7,10-14; Ps 40,7-11; Heb 10,4-10; Lk 1,26-38 26 U Svagdan: Dn 3,25.34-43; Ps 25,4-9; Mt 18,21-35 27 S Svagdan: Pnz 4,1.5-9; Ps 147,12-13.15-16.19-20;

Mt 5,17-19 28 Č Svagdan: Jr 7,23-28; Ps 95,1-2.6-9; Lk 11,14-23 29 P Svagdan: Hoš 14,2-10; Ps 81,7-11b.14.17; Mk 12,28b-34 30 S Svagdan: Hoš 6,1-6; Ps 51,3-4.18-21b; Lk 18,9-14 31 N ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA

TRAVANJ 1 P Svagdan: Iz 65,17-21; Ps 30,2.4.5-6.11-12a.13b; Iv 4,43-54 2 U Svagdan: Ez 47,1-9.12; Ps 46,2-3.5-6.8-9; Iv 5,1-3a.5-16 3 S Svagdan: Iz 49,8-15; Ps 145,8-9.13c-14.17-18; Iv 5,17-30 4 Č Svagdan: Izl 32,7-14; Ps 106,19-23; Iv 5,31-47 5 P Svagdan: Mudr 2,1a.12-22; Ps 34,17-21.23;

Iv 7,1-2.10.25-30

6 S Svagdan: Jr 11,18-20; Ps 7,2-3.9b-12; Iv 7,40-53 7 N PETA KORIZMENA NEDJELJA 8 P Svagdan: Dn 13,1-9.15-18a.19-30.33-62; Ps 23,1-6;

Iv 8,12-20 9 U Svagdan: Br 21,4-9; Ps 102,2-3.16-21; Iv 8,21-30 10 S Svagdan: Dn 3,14-20.24-25.28;

Otpj. pj.: Dn 3,52-56; Iv 8,31-42 11 Č Svagdan: Post 17,3-9; Ps 105,4-9; Iv 8,51-59 12 P Svagdan: Jr 20,10-13; Ps 18,2-7; Iv 10,31-42 13 S Svagdan: Ez 37,21-28; Otpj. pj.: Jr 31,10-13; Iv 11,45-56 14 N NEDJELJA MUKE GOSPODNJE. CVJETNICA 15 P Svagdan: Iz 42,1-7; Ps 27,1-3.13-14; Iv 12,1-11 16 U Svagdan: Iz 49,1-6; Ps 71,1-6b.15ab.17; Iv 13,21-33.36-38 17 S Svagdan: Iz 50,4-9a; Ps 69,8-10.21bc-22.31.33-34;

Mt 26,14-25 18 Č VELIKI ČETVRTAK 19 P VELIKI PETAK

LITU

RGIJS

KI

KA

LEN

DA

R

U tome se glazbenom bogatstvu nalaze i Tužaljke proroka Jeremije koje tvori devet čitanja, sastavljenih od pedeset i sedam redaka Lamentacija, označenih slovima hebrejskoga pisma (alef, bet, gimel, dalet itd.). Pjevaju se na melodijskoj modulaciji 6. tonusa. Povijest poznaje i polifonijske skladbe te one u stilu ‘bel canto’ za jedan ili više glasova uz pratnju instrumenata. Duh tih posebnih čitanja otkrivaju već srednjovjekovni liturgičari koji kažu da se one zapravo ne čitaju toliko čitajući koliko plačući (»non tam legendo quam plangendo recitantur«). Sugestivnost te glazbene molitve možda naj-bolje odražavaju riječi: »Radosti nesta iz naših srdaca, naš ples se pretvori u tugovanje.« (Tuž 5, 15)

Liturgijska reforma 1955. i reforma proizišla iz Drugoga vatikanskoga koncila nije zadržala sve te oblike. Možemo ih susresti na nekim mjestima u skraćenome obliku. No, svakako bi se moglo – u skladu sa sadašnjim li-turgijskim normama – pospješiti zajedničko moljenje/pjevanje časoslova, s ponekim istaknutim elementom nadahnutim na prijašnjim oblicima.

* * *Ima nekoliko podloga na kojima se može iščitavati cijela Biblija. Jedna je od njih odnos vjernosti i nevjernosti, sklapanja i raskidanja Saveza, davanja i predavanja, to jest izdaje… Liturgija tih triju dana neposredno pred slavlje otajstva Trodnevlja nije odviše prekrivena tugom koja odiše očajem. U njoj je tuga koja se kao jedina treba roditi u nama i kakvu jedinu kršćani trebaju osje-ćati – tuga što nismo sveti. Ili – kako je rekao sv. Ivan Vianney: »Kada bih bio tužan, odmah bih se otišao ispovjediti.« Te riječi jačaju vjeru ulazeći u Vazam, na našemu vjerničkom putu s Kristom, odnosno na Kristovu putu s nama.

16

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 426.2 Kada na vama pokažem  ili: 457-460 Ja se kajemOtpj. ps.: Milosrdan je i milostiv Gospodin (www.hilp.hr)Prinosna: 447 Spasi, Kriste, svoje djeloPričesna: 146 Duša moja čezne   ili: 438 Čuj, Stvoritelju milostivZavršna: 455.1 i 2 O Isuse, ja spoznajem

24. ožujka 2019.

Treća korizmena nedjeljaUlazna pjesma Kad na vama pokažem svetost svoju, skupit ću vas iz svih zemalja. Poškropit ću vas vodom čistom i očistit ću vas od svih vaših nečistoća. I dat ću vam novo srce, govori Gospodin.

Ez 36, 23-26

Zborna molitvaBože, izvore milosrđa i sve dobrote, odredio si lijek našim grijesima: post, molitvu i djela ljubavi. Priznajemo da smo grešni. Savjest nas optužuje. Molimo te: iskazuj nam uvijek svoje milosrđe. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Izl 3, 1-8a.13-15

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Go neći tako stado po pustinji, dođe do Horeba, brda Božjega. Anđeo mu se Gospodnji ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednoga grma. On se zagleda: grm sav u plame-nu, a ipak ne izgara. »Hajde da priđem, reče Mojsije, i promotrim taj veličanstveni prizor: zašto grm ne sagorijeva?« Kad Gospodin vidje gdje prilazi da razmotri, zov-ne ga iz grma: »Mojsije! Mojsije!« On se javi: Evo me!« A Go spodin će mu: »Ne prilazi ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. Ja sam, nastavi, Bog tvoga oca, Bog Abraha-mov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.« Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati. A Gospodin nastavi: »Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egip-tu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove pa siđoh izbaviti ga iz ša-ka egipatskih i odvesti ga iz te zemlje u zemlju dobru i prostranu – zemlju kojom teče mlijeko i med: u postojbinu Kanaanaca, Hetita, Amoreja-ca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca.« Nato Mojsije reče Bogu: »Ako dođem k Izrael-cima pa im kažem: ’Bog otaca vaših poslao me k vama’, i oni me zapitaju: ’Kako mu je ime?’ – što ću im odgovoriti?« Bog reče Mojsiju: »Ja sam koji jesam!« I nastavi: »Ovako kaži Izraelcima: ’Ja jesam’ posla me k vama.« Još reče Bog Mojsi-ju: »Kaži Izraelcima ovako: ’Gospodin, Bog otaca vaših, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakov-ljev, poslao me k vama.’ To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 103, 1-4.6-8.11

Pripjev: Milosrdan je i milostiv Gospodin.Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai sve što je u meni, sveto ime njegovo!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai ne zaboravi dobročinstava njegovih!

On ti otpušta sve grijehe tvoje,on iscjeljuje sve slabosti tvoje;on ti od propasti izbavlja život,kruni te dobrotom i nježnošću.

Milosrdan je i milostiv Gospodin,spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.Jer kako je nebo visoko nad zemljom,dobrota je njegova s onima koji ga se boje.

Drugo čitanje 1Kor 10, 1-6.10-12

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Ne bih htio da budete u neznanju: oci naši svi bijahu pod oblakom, i svi prije đoše kroz more, i svi su se na Mojsija krstili u oblaku i u moru, i svi su isto duhovno jelo jeli, i svi su isto duhovno piće pili. A pili su iz duhovne sti-jene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist. Ali većina njih nije bila po volji Bogu: ta poubija-

Darovna molitvaGospodine, po ovoj nam žrtvi oprosti grijehe i pomozi da i mi praštamo svojoj braći. Po Kristu.

živovrelo 3 - 20193 - 20193 17

U jedno sabrani pred licem Gospodnjim, povjerimo njegovoj dobroti svoj život i s pouzdanjem mu se utecimo, zajedno govoreći:

Gospodine, usliši nas.1. Za Crkvu, zajednicu vjernika:

da u svim svojim nastojanjima bude uvijek oslonjena na mudrost evanđelja, kako bi svi ljudi u njoj mogli prepoznati put spasenja, molimo Gospodina!

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: da u zajednicama koje su im povjerene budu mudri učitelji tvoje istine i neumorni promicatelji dobra za sav svijet, molimo Gospodina!

3. Za djecu i mlade koji se u našoj župnoj zajednici pripravljaju za sakramente euharistije i potvrde: da budu otvoreni daru milosti, a njihove obitelji da im budu potpora na putu vjere, molimo Gospodina!

4. Za braću i sestre koji nose teret bolesti, osamljenosti i siromaštva: da osjete ljepotu naše kršćanske ljubavi i blizine, molimo Gospodina!

5. Za ovu zajednicu vjernika: da naša vjera bude plodna dobrim djelima i živim svjedočenjem evanđelja pred svim ljudima, molimo Gospodina!

Usliši, Oče nebeski, naše prošnje. Ukloni iz našega života sve što je grijehom ranjeno i svojom nas milošću obnovi da trajno rastemo u vjernosti tebi. Po Kristu Gospodinu našemu.

Gospodaru, ostavi je još ove godine…Cristoforo de Predis: Isus i neplodna smokva, 1476.; Kodeks iz Nacionalne knjižnice u Milanu.

ni su po pustinji. To bijahu pralikovi naši: da ne žudimo za zlima kao što su žudjeli oni. I ne mrmljajte kao što neki od njih mrmljahu te izgiboše od Zatornika. Sve se to, kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena. Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Mt 4, 17Obratite se, govori Gospodin,približilo se kraljevstvo Božje!

Evanđelje Lk 13, 1-9

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogo-dilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu greš-niji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Silo-amu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći duž-nici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.« Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao net-ko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinograda-ru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da is-crpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, već na zemlji nahranio si nas kruhom s neba i dao nam zalog onoga što još ne vidimo. Smjerno te molimo: što sada u otajstvu slavimo, nek se ostvari u punoj istini. Po Kristu.

18

OTAJSTVO I ZBILJA

Dok je Isus poučavao mnoštvo i govorio o tome kako je potrebno na vrijeme prepoznavati znakove vremena i kako

je bolje nagoditi se s protivnikom na putu, a ne tek na sudu (usp. Lk 12, 54-59), došli su neki ljudi s viješću da je Pilat dao pogubiti skupinu Galilejaca dok su prinosili žrtve u hramu. Isus na tu vijest ne ostaje ravnodušan, ali i ne reagi-ra onako kako su od njega možda očekivali oni koji su bili oko njega. Isus ne komentira Pila-tovu okrutnost, koja nam je potvrđena i iz dru-gih povijesnih vrela. Isus ne koristi taj strašni zločin da progovori i o drugim nevoljama ko-je njegov narod trpi pod tuđinskom rimskom vlašću. Ne poziva na nikakav prosvjed. Čini se da čak ne pokazuje ni žaljenje nad sudbinom pobijenih Galilejaca. Isus komentira taj doga-đaj izvlačeći iz njega pouku za svoje slušatelje.

Život i njegove nevoljeIz retoričkoga pitanja »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grješniji od drugih Galilejaca?« zaključujemo da Isus kao problem kod svojih slušatelja prepoznaje mentalitet distributivne pravednosti. To je pravednost zasnovana na ideji da je svako dobro koje čovjek doživi njego-va zaslužena nagrada, a svako zlo isto tako zaslužena kazna. Prema tome, pogubljeni Gali-lejci ne bi bili samo žrtva Pilato-ve okrutnosti, nego ih je na taj način sustigla kazna za njihove grijehe. A to što je od svih ljudi koji su prinosili žrtve Pilat baš njih pogubio, bilo bi dokaz da su oni grješniji od onih kojima se to nije dogodilo. Isus odrje-šito kaže da je to pogrješan na-čin razmišljanja te misao svojih slušatelja usmjeruje u drugom pravcu. Stradanje dotičnih Ga-lilejaca nije događaj na teme-lju kojega bismo mogli iznositi

sudove o tim ljudima. Ne smijemo na temelju njihova stradanja zaključiti da su oni gori ili bolji od drugih. Ako već želimo nešto zaključiti iz toga događaja, potrebno je poći od onoga što je u njemu sigurno. A sigurno je to da je tu ri-ječ o jednome od mnogih sličnih događaja koji pokazuju krhkost naše zemaljske egzistencije. U tome smislu stradanje Galilejaca znak je za svakoga čovjeka. Ono što se dogodilo njima, može se dogoditi svakomu. To ne ovisi o moral-nom ili bilo kojem drugom stanju stradalnika. Jednostavno, stvarnost je takva i toga treba biti svjestan.

Da bi pojasnio tu istinu Isus navodi još je-dan primjer. Osamnaest ljudi stradalo je pod siloamskom kulom koja se na njih srušila. Očito se radilo o lošoj gradnji, za koju je net-ko morao biti odgovoran. Ipak, ovaj primjer u odnosu na prethodni jasnije ističe da ljudsko stradanje ne mora biti plod nečijega namjer-nog i smišljenog zločina. Događaju se i one tragedije koje su posljedica čovjekova nemara, kao i one u kojima nevini ljudi bez ičije krivnje stradaju u potresima, poplavama i drugim pri-rodnim nepogodama.

III. korizmena nedjelja

Vrijeme posljednje prilike

Piet Mondrian: Stablo, 1911.

živovrelo 3 - 20193 - 20193 19

Ako se ne obratite…Poruka obaju navedenih primjera uklapa se u Isusove prethodne pouke o znakovima vreme-na. U oba primjera Isus kaže da oni koji su stra-dali nisu grješniji od onih koji su preživjeli, ali njegova poruka ne sastoji se samo u tome da ne sudimo ljude na temelju njihove nesreće. On dodaje i ovo: »Ako se ne obratite, svi ćete ta-ko propasti.« Praktična Isusova poruka prema tome jest poziv na žurno obraćenje. Iz kontek-sta proizlazi da propast o kojoj Isus govori nije ona nesreća koja se može dogoditi svakomu. Propast se ne sastoji u tome što su oni Galilejci pogubljeni, ili što se na onih osamnaest ljudi srušila kula u Siloamu. Oni nisu propali zato što su na taj način završili zemaljski život. Pro-past – i njihova i naša – događa se onda kada odgađamo obraćenje za vrijeme koje ne će doći.

To Isus objašnjava prispodobom o neplod-noj smokvi zasađenoj u vinogradu. Gospodar tri godine zaredom dolazi k smokvi i na njoj ne nalazi ploda. Očigledno razočaran, naređuje svom vinogradaru da je posiječe. Smokva nije ukrasna biljka. Njezina je poglavita svrha do-nositi plodove. Ako to ne čini, bolje ju je posje-ći da ne iscrpljuje zemlju. Pogotovo, ako se na-lazi u vinogradu, pa otima hranjive tvari lozi i tako umanjuje i njezin urod. Šteta je dvostruka pa je gospodareva odluka ekonomski više nego opravdana. Ali vinogradaru je ipak žao. Njegov odnos prema smokvi ne svodi se samo na tra-ženje plodova. On bolje poznaje okolnosti koje su možda uzrokovale da smokva za tri godine nije donijela ploda. Stoga on moli gospodara da odgodi svoju odluku za još jednu godinu, a on će do tada smokvu okopati i pognojiti. Ako ni tada ne rodi, treba ju posjeći. Tada će biti potpuno jasno da uzrok njezine neplodnosti nije u vanjskim uvjetima, nego u njoj samoj.

Kao i svaka usporedba, tako i ova, šepa. U njoj nije rečeno sve. Smokva nije razumno biće da bi ju se jednostavno usporedilo s čovjekom. Ona ne može biti moralno odgovorna za to što ne donosi roda. Ali njezina plodnost ili neplod-nost ipak je znak. Još jedna godina koju smo-kva ima na raspolaganju da pokaže svoje plo-dove presudna je za njezinu daljnju sudbinu.

Ako sljedeće godine donese rod, ostat će u vino-gradu, a ako ne, bit će posječena.

U kontekstu prethodno navedenih primje-ra o pogubljenim Galilejcima i osamnaestori-ci na koje se iznenada srušila kula u Siloamu znak smokve sasvim je jasan. Sva zla koja se čine i nesreće koje se događaju trebamo shva-titi kao znak da mi živimo u vremenu posljed-nje prilike. Smokva iz Isusove prispodobe ne može odgoditi svoj urod za dvije godine ako joj je gospodar dao samo jednu. Tako ni mi ne možemo odgoditi plodonosan život za vrijeme koje nije u našoj vlasti, nego plodove obraće-nja trebamo donositi dok smo već ovdje i sada živi. Već ove godine. Već danas.

Domagoj Runje

Gospodaru, ostavi ju još ove godine… Možda će ipak uroditi. – Vinogradar, koji ovdje predstavlja Krista, zauzima se kod gospodara vinograda za smokvu koja iscrpljuje zemlju, a ne donosi ploda. Na gospodarevu zapovijed »Posijeci ju!«, vinogra-dar nastupa s obećanjem: sâm će se još potruditi oko nje, okopat će ju i prihraniti, a ona će »možda« donijeti rod. Odbija ju posjeći. Zauzima se za nju, pa ako i nakon svega ne urodi plodom, sječu prepu-šta gospodaru. Ivan Krstitelj navijestio je Kristov dolazak riječima: »Evo, sjekira je već položena na korijen stablima…« (Lk 3, 9). No, Krist najprije daje mogućnost spasenja. Njegov je postupak pun ljuba-vi. Ne siječe drvo, nego se daje razapeti na drvo, kako bi sâm postao plodom, izvorom spasenja. Strpljiv je, trudi se oko stabla, daje novu priliku, umije čekati, nadati se… Svoje nadanje da će svatko biti spašen oslanja na jedno malo ‘možda’: »Možda će ipak uroditi«. Bogu je dostatan taj mali obični ‘možda’, i najmanja mogućnost za obraćenje, kako bi nam darovao spasenje. Božja strpljivost s nama, s našom nemarnošću, s našim stalnim odgađanjem, živi sve dok ima vremena. No, ne znamo koliko ima vremena. Možda nam je posljednja prilika. Za smo-kvu, koja živi ritam godišnjih ciklusa, prilika je »još jedna godina«. Za nas pak, još jedna prilika možda je trenutak koji je pred nama, dan koji smo započeli, osoba koju susrećemo, dvojba u kojoj smo trenutno sputani, odluka koju odgađamo, poziv kojemu se opiremo… Život je prilika. Druge nema. (frAC)

ZRNJE

20

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 463 Sretnih li vasOtpj. ps.: 101 Kušajte i vidite (strofe: 1.-3.)Prinosna: 230 Darove prinesite   ili: 427 Ti, GospodinePričesna: 436.2 Otkupljeni smo   ili: 104 Ustat ću i poći Završna: 464 Milosti je čas

31. ožujka 2019.

Četvrta korizmena nedjeljaUlazna pjesmaVeseli se Jeruzaleme! Kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime, svi koji ste nad njim tugovali! Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove!

usp. Iz 66, 10-11

Zborna molitvaBože, ti si nas sa sobom pomirio po riječi svojoj, Isusu Kristu. Pomozi nam da odanošću i živom vjerom idemo u susret skorim vazmenim blagdanima.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Jš 5, 9a.10-12

Čitanje Knjige o JošuiU one dane: Reče Gospodin Jošui: »Danas skidoh s vas sramotu egipatsku.« Izraelci se, dakle, utaboriše u Gilgalu i ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu četrnaestoga dana u mjesecu, uvečer. A sutra-dan poslije Pashe, upravo toga dana, blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja. I mana je prestala padati čim su počeli jesti plodove zemlje. Tako Izraelci nisu više imali mane, nego su se te godine hranili plodovima zemlje kanaanske.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 34, 2-7

Pripjev: Kušajte i viditekako je dobar Gospodin!

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,njegova će mi hvala biti svagda na ustima!Nek se Gospodinom duša moja hvali,nek čuju ponizni i nek se raduju!

Veličajte sa mnom Gospodina,uzvisujmo ime njegovo zajedno!Tražio sam Gospodina i on me usliša,izbavi me od straha svakoga.

U njega gledajte i razveselite seda se ne postide lica vaša.Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje.izbavlja ga iz svih tjeskoba.

Drugo čitanje 2Kor 5, 17-21

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro umi-nu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i po-lažući u nas riječ pomirenja. Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Lk 15, 18

Ustat ću, poći k svome ocu i reći mu: Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom!

Evanđelje Lk 15, 1-3.11-32

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznan-ci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s nji-ma.« Nato im Isus kaza ovu pri spodobu: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otpu-tova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve po troši, nasta ljuta glad

Darovna molitva Gospodine, s radošću ti prinosimo ovu žrtvu,koja nam daje lijek protiv smrti. Molimo te da je s vjerom slavimo i dostojno prikažemo za spas svijeta. Po Kristu.

živovrelo 3 - 20193 - 20193 21

Bogu, Ocu milosrđa, koji je izvor praštanja i ljubavi, s pouzdanjem uputimo svoje molitve za njegovu Crkvu i za sav svijet.

1. Za Crkvu, koju si pozvao da bude nositeljica tvoga mira i praštanja među svim ljudima: ukloni s njezinoga lica svaki grijeh i pomozi da svi koji te traže pronađu u njoj očinski dom i snagu tvoje ljubavi, molimo te.

2. Za svećenike, služitelje sakramenta pomirenja: obnovi ih u svetosti života i rasvijetli ih darom svoga Duha da svima očituju bogatstvo tvoje ljubavi i milosrđa, molimo te.

3. Za ljude koje je grijeh udaljio od tebe: pohodi ih svojom milošću da u sakramentu pomirenja osjete ljepotu tvoga praštanja te u tebi ponovno pronađu mir, molimo te.

4. Za one koji žive u oskudici i osamljenosti: vrati im radost života, a kršćane nadahni da im po djelima ljubavi očituju bogatstvo tvoga milosrđa, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: vrati nas iz naših lutanja i daruj nam snagu opraštanja kako bismo mogli graditi ljepotu zajedništva s našim bližnjima, molimo te.

Bože, Oče milosrđa i vrelo ljubavi, ti si po Kristovu posluhu zalutaloga čovjeka vratio u svoj očinski dom. Vodi nas svojim svjetlom na putu spasenja i pomozi da uvijek živimo dostojno tvoje neizmjerne ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu.

»Sinko, ti si uvijek sa mnom.«Đuro Seder: Milosrdni otac i stariji sin, 1975.

u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi roga-čima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije da-vao. Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’ Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i iz-ljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite halji-nu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti. A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Bože, ti prosvjetljuješsvakog čovjeka koji dolazina ovaj svijet. Molimo te, izliječi nam sljepoću srcada spoznamo što je pravoi tebe iskreno ljubimo. Po Kristu.

22

OTAJSTVO I ZBILJA

U evanđeoskoj prispodobi posebno je upadna očeva šutnja. Mlađi sin govori i zahtijeva. Otac ne kaže niti riječi. To

je šutnja ljubavi koja poštuje sinovu slobodu. Prihvaća rizik te slobode. Neki crkveni pisci u starini stvaranje čovjeka nazivali su ‘Božjim ri-zikom’. Otac se zacijelo slamao od tuge, ali nije dokinuo slobodni izbor svoga sina. Ima smisla pitanje: Zašto ga nije pokušao odvratiti od te nakane? Ali istinsko očinstvo ponajprije je dis-krecija i prihvaćanje rizika slobode odrasloga čovjeka, jer nakana da se nekoga zaštiti često završava kao gušenje rasta pojedinca.

Otac iz Evanđelja ne zatvara vrata da bi spriječio odlazak djeteta, već je njegov stav vidljivi kompas koji usmjeruje slobodan izbor, ne prepuštajući ga opasnosti toga izbora. Otac može najviše pomoći svojim uzorom. On ne treba fizički otići sa svojim sinom jer je s njim na skriven način, u nutrini, što će se očitovati u buđenju nostalgije i snage povratka.

Ljubav se ne plaši udaljenostiNakon odlaska slijedi iščekivanje. Čini se da je otac ostao doma, čekajući sina i pogledom propitujući obzor. Zapravo, na stanovit način, od onoga trenutka kada je sin otišao ne postoji više ‘očev dom’. Očev dom nalazi se tamo gdje je očevo srce. A očevo je srce otišlo sa sinom… Više je hodao otac, negoli sin; ta, ljubav se ne plaši udaljenosti i podjele. Ljubav se ne poisto-vjećuje sa zidovima. Ona je uvijek u pokretu, neprestance preuzima inicijativu i ne čami u mrtvilu nesigurnoga čekanja. Koraci oproštenja sežu dalje od udaljenosti koju je stvorio prekid i rez u odnosima. Bog se ne prepušta i ne miri s gubitkom čovjeka. Slijedi ga, traži, pa i uznemi-ruje. Pascal u Božja usta stavlja riječi: »Ne bi me tražio, da me već nisi našao.«

U tumačenjima ove prispodobe, redovito se naglašava dug put (odlazak i povratak) ko jim je prolazio izgubljeni sin; put koji ga je od veo u daleku zemlju, gdje je napravio prevažan ko-rak – ušao je u svoju dušu. Nakon toga u nje-

mu se rađa odluka: Ustat ću i poći svome ocu. No, onaj koji je više hodao i napravio duži put jest otac. On izlazi, čeka, trči ususret, pokreće sluge i priprema slavlje. Ipak, postoji netko tko ne prihvaća ni pomirenje ni slavlje, ne podnosi očevu radost, ne prepoznaje brata. Postoji net-ko tko je ostao navezan na staro, nesposoban razumjeti novost i kušati plodove obećane ze-mlje ili obećanoga doma.

Riječ pomirenja ne odnosi se samo na vanj-sko držanje i ponašanje. Ona ili mijenja srce ili ostaje kako je bilo. Nebeski Otac nudi novi život. Stariji je sin ostao zarobljenik neplaćeno-ga jareta, zarobljenik očekivanoga iz prošlosti, a ne dionik obećanja budućega. Baš on, koji se nikada nije udaljio od očeva doma, odbija ući u kuću. Ne udaljiti se nešto je drugo od biti unu-tra, baš kao što ne kršiti odredbe još ne znači ostvariti očev plan. Jer u toj kući uz rasipnoga će sina biti i ‘rasipni otac’; otac koji rasipa mi-losrđe, oproštenje, zagrljaje i radosno prihva-ćanje. Nije lako usuditi se iskusiti kako se živi u kući u kojoj milosrđe nadilazi i pravednost.

IV. korizmena nedjelja

Očev je dom tamo gdje je očevo srce

Đuro Seder: Milosrdni otac.

živovrelo 3 - 20193 - 20193 23

»Ne htjede ući…«Stariji sin ne shvaća da bi se i on trebao vrati-ti, konačno dopuštajući da ima toliko toga što bi mu se trebalo oprostiti: njegovu hladnu is-pravnost bez oduševljenja, njegov moralizam, njegovu težnju da bude primjeran sin koji ipak ne razumije oca; oprostiti mu poslušnost bez radosti, rad koji uvijek ima neki interes, hlad-nu proračunatost koja otežava kućno ozračje. »Ne htjede ući…« Do sada se zadovoljio time da nije otišao, ali nikada nije odlučio uistinu ući u kuću. »Sinko, sve moje – tvoje je.« Upra-vo ga to plaši; boji se svojim učiniti očevo srce, usvojiti njegovu beskrajnu ljubav. Kada bi bila riječ o izvršenju pravde i kazne, ne bi imao ni-kakvih poteškoća, ali ovdje nije riječ o nikakvu izvršenju, već o rasipanju, o davanju.

Stariji je sin ostao tamo, na kućnome pra-gu; osuđen ostarjeti hraneći se negodovanjem i prigovaranjem. Nikada se nije oglušio ni na jednu očevu zapovijed, no kada ga otac moli – a ne zapovijeda – da uđe, odnosno da dopusti sr-cu osjetiti istinu, on nastavlja raspravljati. Dra-že mu je biti neslomiv, pravedan, zadovoljan, dovoljan samomu sebi, negoli biti suradnik ra-sipnomu ocu. Tko zna hoće li biti sposoban is-povjediti: »Oče, toliko ti godina služim. Ali tek sam danas počeo nešto razumijevati: o tebi, o sebi, o drugomu i o našemu domu.« Te nam ri-ječi nisu zapisane u Evanđelju. Možda je upra-vo poziv da ih u ovoj korizmi mi izgovorimo. Dok stariji sin naglašava riječi ‘ovaj tvoj sin’, otac insistira i ponavlja ‘ovaj tvoj brat’. Otac mora ponovno izaći da bi molio ‘poslušnoga sina’ da promijeni srce, da se složi s njegovom radošću, da ga konačno posluša. Jedan se vraća sa stavom sluge (nisam više dostojan zvati se tvojim sinom), a drugi ostaje udaljen u svojoj proračunatosti. To je razlog njegova ponovna izlaska: da bi vratio onoga koji se nije izgubio.

Koliko samo taj neumorni otac treba hoda-ti da bi uvjerio kako se u kuću ulazi uzdignute glave, a ne u odjeći osuđenika; prima se kao dijete, a ne kao sluga. I jedina pokora koja se dobiva jest slavlje okićeno plesom i glazbom. I koliko treba púta prevaliti otac, da bi pokušao obratiti ‘vjernoga’ sina koji odbija ući u kuću,

zbog toga što smatra da je oduvijek unutra… Da, jer ima nešto gore od udaljenosti, a to je uvjerenost da smo dobri i savršeni, sigurnost da smo na pravome putu. To je navezanost na vlastito pravo i neprekidno ponavljanje da se na nešto ima pravo.

U prispodobi nedostaje sretan završetak. On će se dogoditi kada se i stariji sin obrati. Otac je mogao pripremiti ugojeno tele, prsten, najljepšu odjeću i obuću za dijete koje se vra-tilo u kajanju, ali nije mogao pripremiti slavlje za starijega sina. To nije bilo u njegovoj moći. A bilo bi uistinu lijepo da je mogao ponuditi raskajanomu sinu i srce ispunjeno radošću njegova brata. Bilo da se prepoznajemo u si-nu koji je otišao ili pak u onomu koji je ostao, prispodoba naglašava obraćenje kao sposob-nost mjerenja vlastitih koraka u usporedbi s očevim, te sposobnost raspoloženja za slavlje. Molimo za milost da vidimo Oca koji radi nas izlazi i usudimo se ući u radost…

Ivan Šaško

Zajedništvo sinova s ocem predstavljeno je u slici očinskoga doma, kuće. Mlađi sin raskida zajedništvo s ocem, »odlazi od kuće«. Stariji, pak, ne živi zajedni-štvo doma. On je »u polju«, poslušan zadaći koja mu je povjerena; od oca očekuje nagradu za učinjeno. Vra-ti vši se »iz polja« i vidjevši očev postupak prema bratu, »približi se kući«, ali »ne htjede ući«. Ne umije usposta -viti iskren odnos s ocem. Otac pak živi odnos »raširenih ruku«. Mlađega radosno pri ma, a starijemu kaže: »Sve moje, tvoje je.« Ono što uspostavlja ljepotu odnosa nisu »polja«, rad, izvrša vanje zadaća, stjecanje bogatstva, plaća, nego zajedništvo doma. Sve dok osta je ‘u polju’, sve dok odnos mjeri dužnošću i zaslugom, stariji sin ne živi sinovski odnos s ocem. Otac ga sto ga »stane nago -varati«. Prema grčkome izvorniku nagovaranje (para-kalein) je ‘zvanje k sebi’. Otac je ovdje zagovornik, bra -ni telj, onaj koji sina zove ‘k sebi’, u kuću. Posvje šćuje mu snagu očinske ljubavi (»Sinko, ti si uvijek sa mnom…«). Otac je pun milosrđa i ljubavi prema obojici sinova. Je-dan griješi iskušavajući očevu ljubav, drugi zanemaru -jući ju. Otac pak, ostaje vjeran u ljubavi: ra širenih ruku, otvorena srca i otvorenih vrata svoga doma. (frAC)

ZRNJE

24

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 428 Smiluj mi se, Gospodine ili: 456 Prosti, moj Bože Otpj. ps.: 122 Velika nam djelaPrinosna: 467 U hramuPričesna: 852 Pogledaj, Gospode ili: 442 Bog oprosnik nam darova Završna: 492 Svaka duša

7. travnja 2019.

Peta korizmena nedjeljaUlazna pjesmaDosudi mi pravo,i povedi parbu moju protiv čeljadi bezbožne,izbavi me od čovjeka prijevarna i opaka,jer ti si, Bože, zaklon moj!

Ps 43, 1-2

Zborna molitvaGospodine, Bože naš,tvoj se Sin iz ljubavi za svijet predao u smrt. Daj da i mi tvojom pomoću odvažno stupamo putem njegove ljubavi. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 43, 16-21

Čitanje Knjige proroka IzaijeOvo govori Gospodin, koji put po moru nači-ni i stazu po vodama silnim; koji izvede bojna kola i konje, vojsku i junake, i oni padoše da više ne ustanu, zgasnuše, kao stijenj se utr-nuše: »Ne spominjite se onog što se zbilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje: zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši. Slavit će me divlje zvijeri, čaglji i nojevi, jer vodu ću stvorit u pustinji, rijeke u stepi, da napojim svoj narod, izabranika svoga. I narod koji sam sebi sazdao moju će kazivati hvalu!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 126, 1-6Pripjev: Silna nam djela učini Gospodin:

opet smo radosni.Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske,bilo nam je ko da snivamo.Usta nam bjehu puna smijeha,a jezik klicanja.

Među poganima tad se govorilo:»Silna im djela Gospodin učini!«Silna nam djela učini Gospodin:opet smo radosni!

Vrati, Gospodine, sužnjeve našeko potoke negepske!Oni koji siju u suzamažanju u pjesmi.

Išli su, išli plačućinoseći sjeme sjetveno;vraćat će se s pjesmomnoseći snoplje svoje.

Drugo čitanje Fil 3, 8-14

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo: Sve gubitkom smatram zbog onoga naj-izvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gos-podina mojega, radi kojega sve izgubih i otpa-dom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj – da upo-znam njega i snagu uskrsnuća njegova i zaje-dništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili do-pro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Jl 2, 12-13Sada dakle, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim, jer ja sam nježnost sama i milosrđe.

Darovna molitvaSvemogući Bože,usliši nam prošnje.Ti si nas obasjaosvjetlom kršćanske vjere: djelovanjem ove žrtve očisti nas od grijeha. Po Kristu.

živovrelo 3 - 20193 - 20193 25

Bogu Ocu, koji nam je u svome Sinu otkrio veličinu svoje ljubavi i praštanja, uputimo svoje molitve:1. Čuvaj, Gospodine, svoju Crkvu u vjernosti

evanđelju i pomozi joj da po svjedočenju ljubavi izgrađuje svijet i otkriva tvoj dar spasenja svakom čovjeku, molimo te.

2. Papu našega Franju i sve pastire Crkve vodi svjetlom svoga Duha da u tvome narodu grade zajedništvo koje počiva na ljubavi te svi osjete ljepotu lica Crkve, molimo te.

3. Pohodi svojim smilovanjem sve one koje je grijeh zarobio; daruj im snagu povratka k tvojoj očinskoj dobroti, molimo te.

4. Budi bliz svima koji trpe pod ljudskom nepravdom, krivom osudom ili klevetom; vrati im radost života i oslobodi ih nepravde koju podnose, molimo te.

5. Nama ovdje okupljenima otvori oči vjere da umijemo spoznati svoje grijehe i odbaciti sve što nas udaljava od zajedništva s tobom, molimo te.

6. Pokojnu našu braću i sestre obraduj oproštenjem grijeha i daruj im mir u svojoj vječnosti, molimo te.

Milosrdni Bože, primi i usliši naše smjerne prošnje. Oprosti nam grijehe i pomozi da opraštanjem prevladavamo sve nepravde i zla, te u tvojoj ljubavi pristupamo svakom čovjeku. Po Kristu Gospodinu našemu.

»Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.«Vladimir Blažanović: Isus i preljubnica, 2003.

Evanđelje Iv 8, 1-11Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je na-rod hrlio k njemu. On sjede i stade poučava-ti. Uto mu pismo znanci i farizeji dovedu ne-ku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena za-tečena u samom pre ljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sag-nu vši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, po-čevši od starijih. Osta Isus sâm – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više ne-moj griješiti.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaŽeno, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi? Ona reče: Nitko, Go- spodine. Reče joj Isus: Ni ja te ne osu đujem. Idi i odsada više nemoj griješiti. (Iv 8, 10-11)

Popričesna molitva Svemogući Bože, pričestili smo se tije -lom i krvlju tvoga Sina.Molimo te da uvijek ostanemo njegovi udovi. Po Gospodinu.

26

OTAJSTVO I ZBILJA

T ijekom korizmenih nedjelja ove liturgij-ske godine čitaju se odlomci iz Evanđelja po Luki. Jedino je današnji tekst uzet iz

Ivanova Evanđelja. Egzegete, istina, dovode u pitanje ivanovsku autentičnost ovoga odlom-ka. Odudara od Ivanova stila i ostatka njegovih spisa. Opis ove zgode dugo je vremena tražio svoje mjesto u evanđeoskim tekstovima možda i zbog toga što se nije uklapao u učenje kršćan-ske zajednice o preljubu. Dovoljno je sjetiti se Pavlovih oštrih riječi o tome grijehu. Između ostaloga preljubnicima prijeti kako »ne će baštiniti Kraljevstva Božjega« (1Kor 6, 9-10). No, događaj se očito odvio, ostao u pamćenju učenika i tražio da bude zapisan. Stanoviti ot-por i nerazumijevanje na koje je kasnije naišao dodatno potvrđuju njegovu autentičnost. Čini se da su Isusa čak pokušali donekle korigirati i njegov čin učiniti prihvatljivijim pa je dodana i uputa: »Idi i odsada više nemoj griješiti.« Me-đutim, ona za praštanje uopće nije bitna. Isus ne uvjetuje oprost. Ne traži ništa prije nego što je izgovorio »Ni ja te ne osuđujem.« Nije za-htijevao obećanje o spremnosti na promjenu, dokaz obraćenja ili barem zahvalnost. Nigdje se ne spominje ženino kajanje ili jamstvo da je promijenila način življenja. Moguće je da se

ono doista dogodilo, ali prethodilo mu je Isu-sovo bezuvjetno praštanje. Zato se izvješće o ovom događaju čita u korizmi kako bi nas pod-sjetilo na otajstvo apsolutnog oprosta grijeha koje se događa u otajstvu križa.

Na križ upućuje već kontekst u kojemu se radnja zbiva. Govori se o odlasku na Maslinsku goru. Ona se u evanđeljima prvi put spominje tek u posljednjim Isusovim danima na zemlji. Jednako tako, pokušaj farizeja da Isusa »isku-šaju pa da ga mogu optužiti« naznačuje obzor skore osude. Zbog toga je ovaj susret još važ-niji. On nije samo jedna usputna postaja na Isusovu putu, nego otkriva cjeloviti smisao nje-gova poslanja, muke i smrti. Oprost darovan s križa apsolutan je, potpun i bezuvjetan.

Učitelj, a ne sudacIsus je u stavu učitelja. Svi stoje, a on sjedi i po - učava. Već tu se uočava razlika između njega i onih koji ga žele iskušati namjenjujući mu ulo-gu suca. On naviješta milosrdnog Boga, a fari-zeji i pismoznanci traže pravednost u skladu sa Zakonom. Isus zna da oni teže biti vjernim si-novima Božjim, pa im ga želi objaviti onakvim kakav jest.

Dok oni stežu obruč oko grješnice, Isus se saginje prema tlu. Tako pokazuje da se u njemu Bog prigiba svakoj osobi koja je sputana »pra-vednošću, onom od Zakona« kako bi upoznala »njega i snagu uskrsnuća njegova«. Stoga se Isus uspravlja. Horizontalu kruga razbija svo-jim vertikalnim stavom i svakoga pojedinog vraća njegovom odnosu s Bogom. Tako Krist iz današnjega evanđelja, gotovo ništa ne čine-ći, oslobađa napetost koja se stvorila oko žene. Naime, proces je trebao biti jednostavan. Žena je uhvaćena u preljubu. Postoje svjedoci. Za-kon je jasan. Međutim, Zakon izričito predviđa da se kazniti imaju »i preljubnik i preljubnica« (Lev 20, 10). Svi znaju, ali nitko o tome ne go-vori. Tako postaje očito da se ne radi o Zakonu, nego o Isusovu mišljenju. »Učitelju! Što ti na to kažeš?«. Ako se složi s osudom, pogazit će

V. korizmena nedjelja

Otajstvo apsolutnoga oprosta

Đuro Seder: Susret Milosrđa i grijeha (Isus i grješnica), 2003.

živovrelo 3 - 20193 - 20193 27

Povedi me putem obraćenja

Pred tobom stojim, Gospodine,pogleda uprta u zemlju, u prah,jer spoznajem svoju nevrijednost i malenost,spoznajem da sam prah i da okaljah ljepotu života u koji si me po svome križu i uskrsnućumilosno zaodjenuo.Stojim već osuđen, jer kaznu zaslužih,ali stojim jer i osuđen želim biti s tobom.Izvan tebe, Gospodine, sve je osuda,a u tebi je smilovanje i početak obraćenja.Svrni svoj pogled, Gospodine, na mene,i ne uskrati mi smilovanja svoga.Povedi me putem obraćenjai daruj mi snagu da iz dubine srca mogu reći: »Ne ću se vratiti u grijeh.« Amen.

svoj nauk o milosrđu, a ako javno predloži oslo-bođenje žene, bit će to poziv na odvraćanje od Zakona i dovoljan razlog za njegovu osudu.

Pred Isusom je teška zadaća: izbaviti se iz zamke koju su mu postavili i osloboditi ženu. Okrećući pogled prema zemlji, Isus tužiteljima skreće pogled sa ženina grijeha. Potiče ih da po-gledaju u sebe same, okrenu se svojoj savjesti i svijesti o vlastitoj grješnosti. Svatko je pozvan priznati svoj grijeh i pretpostaviti da nije bolji od svoga bližnjega kojega sudi i osuđuje. Zato nije odmah odgovorio. Piše po tlu. Prst Božji želi zahvatiti ljudski prah. Šutnja je darovana svakomu da sam promisli. Ona je konstruk-tivna. Pa i kad je odlučio odgovoriti, Isusov je odgovor više poticaj na daljnje osobno promi-šljanje. »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.«

Ovaj gotovo ironičan odgovor imao je ne-vjerojatan učinak. Krug nasilja je prekinut. Nakon toga »stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih«. Oni su zasigurno, osim više grješnosti nakupljene tijekom godina, više puta osjetili i Božje milosrđe. Koliko li su puta vapili »Smiluj mi se, Bože, po milo-srđu svome«?! Postali su svjesni darovanoga im milosrđa. Možda su čak razumjeli kako je njihov nedostatak milosrđa znak nevjernosti milosrdnom Bogu. Nije li sam Zakon postao idol komu se klanjaju?! Idolatrija se u Sveto-me pismu često uspoređuje s preljubom. Za nju je također predviđeno kamenovanje. Svi-jest o vlastitoj grješnosti navela ih je da iz ruku odbace već spremljeno kamenje.

Isus ostaje sâm sa ženom. Grijeh i milo-srđe našli su se oči u oči. Isus osuđuje grijeh, ali praštajući omogućuje grješnici krenuti na-prijed. Žena nije odbačena u fatalnost svoga grijeha, nego pozvana iznova živjeti. Dobila je novu priliku. Ne niječući stvarnost, praštanje je otvorilo vrata budućnosti kojoj se nitko nije mogao nadati.

Mogućnost novosti životaBog po proroku Izaiji poziva: »Ne spominji-te se onog što je bilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo činim nešto novo; već nastaje.«

Apostol Pavao odgovara: »što je za mnom za -boravljam, za onim što je preda mnom, pre-žem, k cilju hitim«. No, poziv na ostavljanje iza sebe grješne prošlosti nije poziv na zaborav Božjih djela. Naprotiv, prorok podsjeća na Go-spodina »koji put po moru načini«, a Apostol na Krista i na »snagu uskrsnuća njegova«. Upravo iz svijesti o Bogu osloboditelju i nje-govu bezuvjetnome praštanju moguće je ne biti zarobljenik vlastitoga grijeha, nego hititi »nagradi višnjeg poziva« te »zahvaćen od Kri-sta« nadvladati nerazumijevanje, biti snažniji od potrebne žrtve i moćniji od osude, patnje i smrti kako bi »prispio uskrsnuću od mrtvih«.

Slavko Slišković

Moliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s CrkvomMoliti s Crkvom

Tko je od vas bez grijeha…« Među svima koji stajahu oko one žene, kojoj je prijetila kazna smr-ti, samo je Isus bez grijeha. Samo je on smio baci -ti kamen. No, on to ne čini. Umjesto kamena, on joj upravlja pogled pun smilovanja i daje opro-štenje. Dopušta da grješnica bude kažnjena, ali ne dopušta da ju kažnjavaju grješnici; dopušta da se nad njom ispuni zakon, ali ne dopušta da to čine oni koji krše zakon. Tako unosi novu pravednost, onu koja počiva na milosrđu i oproštenju.

ZRNJE

28

OTAJSTVO I ZBILJA

Početak obreda: 468 Hosana Davidovu SinuOphod: 469 Židovska su djeca

470 ili 471 Slava, čast i hvala ti Ulazna: 472 Kad je ono GospodinOtpj. ps.: 474 Bože mojPrije evanđelja: 475 Krist postade poslušanPrinosna: 228.2 Po obećanjuPričesna: 479 O Spase roda ljudskogaili: 245 Moj IsuseZavršna: 463 Sretnih li vas

U MISI:Prvo čitanje Iz 50, 4-7

Čitanje knjige proroka IzaijeGospodin Bog dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne.Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učeniciGospodin Bog uho mi otvori: ja se ne protivih niti uzmicah.Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu,i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja.Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti.Zato učinih svoj obraz ko kremen i znam da se neću postidjeti.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 22, 8-9.17-18a.19-20.23-24Pripjev: Bože moj, Bože moj,

zašto si me ostavio?Svi koji me vide, podruguju se meni,razvlače usne, mašu glavom:»Uzdao se u Gospodina, neka ga sad izbavi,neka ga spasi ako mu omilje!«

Opkolio me čopor pasa,rulje me zločinačke okružile.Probodoše mi ruke i noge,sve kosti svoje prebrojiti mogu.

Razdijeliše među se haljine mojei za odjeću moju baciše kocku.Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi;snago moja, pohiti mi u pomoć!

Ulazna pjesmaHosana Davidovu sinu: Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Izraelov Kralju: Hosana u visini!

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, poslušan tvojoj volji naš je Spasitelj uzeo tijelo, ponizio sama sebe i podnio sramotu križa. Daj da slijedimo uzor njegova poniže-nja, s njime zajedno trpimo i postigne-mo slavu uskrsnuća. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, smiluj nam se po muci svoga Sina. Djelima to ne zaslužujemo: ali se uzdamo u tvoje milosrđe i jedinstvenu žrtvu Isusa Krista. Koji živi.

Nedjelja Muke Gospodnje. Cvjetnica

14. travnja 2019.

NA POČETKU OPHODA:Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Nastavi Isus put uzlazeći u Je-ruzalem. Kad se približi Betfagi i Betaniji, uz go-ru koja se zove Maslinska, posla dvojicu učeni ka govoreći: »Hajdete u selo pred vama. Čim uđe-te u nj, naći ćete privezano magare koje još nitko nije zajahao. Odriješite ga i dovedite. Upita li vas tko: ‘Zašto driješite?’, ovako recite: ‘Go spodinu treba.’« Oni koji bijahu poslani otiđoše i nađoše kako im bijaše rekao. I dok su driješi li magare, rekoše im gospodari: »Što driješite magare?« Oni odgovore: »Gospodinu treba.« I dovedoše ga Isusu i staviše svoje haljine na magare te po-sjednuše Isusa. I kuda bi on prolazio, prostirali bi po putu svoje haljine. A kad se već bio pribli-žio obronku Maslinske gore, sve ono mnoštvo učenika, puno radosti, poče iza glasa hvaliti Bo-ga za sva silna djela što ih vidješe: »Blagoslov-ljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!« Nato mu ne-ki farizeji iz mnoštva rekoše: »Učitelju, prekori svoje učenike.« On odgovori: »Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!«Riječ Gospodnja.

živovrelo 3 - 20193 - 20193 29

Braćo i sestre, u vjeri sjedinjeni s Kristom Gospodi-nom, obratimo se nebeskomu Ocu proseći mudrost razumijevanja i snagu prihvaćanja njegove volje. Molimo zajedno:

Oče nebeski, usliši nas.1. Bože, tvoj je Sin na današnji dan svečano ušao

u grad Jeruzalem da ondje izvrši tvoj naum spasenja: daj svojoj Crkvi da vjerno hodi putem evanđelja te jednom prispije k vratima nebeskoga Jeruzalema, molimo te.

2. Bože, tvoj je Sin na današnji dan bio slavljen kao kralj i osloboditelj svoga naroda: daruj svojim vjernima dar evanđeoske mudrosti da se ne dadu zavesti slavom svijeta nego da uvijek imaju pred očima dar vječnosti koju si nam u Kristu pripravio, molimo te.

3. Bože, tvoj je Sin radi našega spasenja ostao poslušan tvojoj volji sve do smrti na križu: pomozi nam razumjeti tvoju volju i onda kad na putu života susretnemo križ i trpljenje, molimo te.

4. Bože, tvoj je Sin s ljubavlju oprostio svima koji ga na smrt osudiše: oprosti nam naše krivnje i obdari nas ljubavlju koja oprašta svima zbog kojih trpimo, molimo te.

5. Bože, ti si svoga Sina, koji je sišao u iskustvo smrti, uskrisio od mrtvih: svjetlom uskrsnuća obasjaj i našu preminulu braću i sestre, molimo te.

Oče nebeski, tvoj se Sin radi našega spasenja predao u smrt i učinio nas dostojnima tvoga smilovanja. Primi naše molitve i okrijepi nam vjeru da životom nasljedujemo njegovo predanje. Koji živi.

Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!Isusov ulazak u Jeruzalem, bojano drvo, Njemačka, 15. st. (Alamy Foto Stock).

Popričesna molitva Po ovoj pričesti, smjerno te, Gospodine, molimo: Ti si nam smrću svoga Sina dao da se nadamo životu u koji vjerujemo. Daj da njegovim uskrsnućem stignemo cilju zemaljskog putovanja. Po Kristu.

A sada, braći ću svojoj navješćivati ime tvoje, hvalit ću te usred zbora.»Koji se bojite Gospodina, hvalite njega!Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!«

Drugo čitanje Fil 2, 6-11

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaKrist Isus, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.Zato Bog njega preuzvisii darova mu ime, ime nad svakim imenom,da se na ime Isusovo prigne svako koljenonebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.I svaki će jezik priznati:»Isus Krist jest Gospodin!« –– na slavu Boga Oca.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Fil 2, 8-9

Krist postade poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom.

Evanđelje Lk 22, 14 – 23,56

Muka Gospodina našega Isusa Kristapo Luki.Tekst Muke Gospodnje vidi na: www.hilp.hr

30

OTAJSTVO I ZBILJA

Pilat je ušao u Vjerovanje. Nije to bilo od-mah kada je sastavljeno nicejsko Vjero-vanje (325. godine). Dodan je 56 godina

kasnije, na Koncilu Carigradu (381.). Pilat je u Vjerovanju svjedok povijesnosti Isusova dola-ska na zemlju i njegove nasilne smrti. »Raspet također za nas; pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan.« Odgovornost za Isusovo raspeće pripisuje se Pilatu. No, vjerojatno nitko tko je sudjelovao u Isusovu suđenju nije tako jasno vidio da je Isus nevino optužen i nitko se ni-je toliko trudio osloboditi Isusa kao Pilat. Iza nepravedne osude i užasna razapinjanja stoji drama ovog rimskog prokuratora.

Luka opisuje trenutak kada Pilat Isusa osu-đuje na smrt. Još prije toga tražio je načina ka-ko da ga oslobodi. Relativno brzo je razumio da Isus nije kriv. To je i rekao glavarima sveće-ničkim i svjetini. Nije našao nikakve krivnje na Isusu. Nije ga htio osuditi. Kada je saznao da je iz Galileje, poslao ga je Herodu koji je tih dana

bravio u Jeruzalemu. To je učinio najvjerojatni-je iz razloga što se htio izvući iz pritiska da osudi čovjeka za kojega je bio uvjeren da nije kriv i da ne zaslužuje osudu. U Herodu je vidio tračak nade koji mu je obećavao da ne će morati na se-be preuzeti odgovornost osude nevinog čovjeka.

No, već u tome potezu, poslavši Isusa He-rodu, Pilat pokazuje kako nema snage prove-sti ono što smatra istinitim. Htio bi se riješiti Isusa i spasiti svoj položaj pravednoga suca, ali se u njegovim postupcima pokazuje nadasve njegova lukavost u traženju načina da se izvu-če iz odgovornosti i ne donese sud. No, njegov pokušaj ne će uspjeti. Umijeće nedonošenja suda, tako privlačno ljudima na vlasti koji žele plivati iznad svih i ugoditi svima, vjerojatno je najrazorniji način upravljanja. Herod će pri-miti Isusa, ismijati ga, obući ga u bijelu haljinu i vratiti natrag Pilatu. Na Pilatovu poruku na-vodnoga poštovanja Herodove ovlasti nad Ga-lilejcima, Herod uzvraća odbijanjem preuzi-manja odgovornosti za Isusovu sudbinu i šalje ga natrag, obučena u bijelu haljinu pokazujući time Pilatu što misli o Isusu. Smatra ga polu-djelim prorokom. Luka bilježi Herodov prije-zir i ismijavanje. Prijezir i ismijavanje obilježje su ljudi koji imaju vlast i koji sebe doživljavaju superiornima. Preziru sve ispod sebe, a ismija-vaju sve što ne razumiju. Smijehom kriju svoje neznanje. Najviše od sebe samih.

Te noći u Jeruzalemu odigrava se izbjega-vanje odgovornosti za Isusovu sudbinu među onima koji u rukama drže sudbenu moć. Ni Pilat ni Herod ne žele osuditi Isusa. Pilat više puta ponavlja da na njemu nije našao ni jedne krivice zbog koje je optužen (Lk 23, 14). Poziva se i na Heroda koji također nije osudio Isusa. I tada, u odlučnome trenutku kada bi trebao pokazati dosljednost, ponovo se pokazuje glavna crta njegova karaktera. Htio bi pomiriti nepomirljivo i izbjeći odgovornost donošenja suda. Pilat zna što je istina, ali nema snage pre-točiti ju u sud. Htio bi radije mir nego istinu. U odlučnome trenutku nudi svećeničkim gla-

Cvjetnica

Pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan

Isus i Pilat, Križni put; Gemünden am Main (Foto: Shutterstock).

živovrelo 3 - 20193 - 20193 31

varima i svjetini kompromisno rješenje: ka-znit će Isusa i pustiti ga (Lk 23, 17). Drugi dio presude je razumljiv i dosljedan: Isus je nevin; Pilat to zna i potrebno je osloboditi Isusa. No, Pilat najprije kaže da će ga kazniti. Zašto? Ne kaže ni jedan razlog kojim bi opravdao kažnja-vanje. Očito je da se Pilat želi dodvoriti sveće-ničkim glavarima i svjetini. Nudi im kažnjava-nje Isusa. Misli da će im to biti dovoljno. Dat će ga izbičevati, a njihov pogled na izranjeno tijelo mogao bi zadovoljiti glad za kaznom. Ako je Herod mogao ismijati Isusa i tako se osloboditi nelagode suda, možda bi mogao i on, Pilat, kazniti ga i izvući se kako ne bi donio konačnu presudu nevinomu čovjeku.

No, Pilat nije dobro procijenio stanje sve-ćeničkih glavara i svjetine. Puno je bolje pro-cijenio Isusovu nevinost. Nije dobro prosudio koliko je duboka želja za Isusovom smrću. Je-dino što je dobro znao bilo je da su svećenič-ki glavari i svjetina tražili da se Isusa ponizi i ušutka. No, nije znao koliko je duboka želja da ga se ubije. To će saznati dočim izrekne pri-jedlog. Bit će odbijen. Što je Pilat jasnije uvi-đao realnu situaciju u kojoj se našao, to mu je njegov položaj bivao težim. Luka kaže da mu umjesto njegovoga prijedloga svećenički gla-vari predlažu da im pusti Barabu, a da Isusa smakne (Lk 23, 18). Sa svakim korakom Pilat sve više gubi svoju suverenost. Sve je jasnije da ne vlada situacijom i da pod pritiscima čini što smatra krivim. Od početne jasnoće da je Isus nevin doći će do njegove osude. Sav nje-gov trud da ipak presudi prema onome u što je uvjeren, u međuvremenu je ishlapio. Slika su-verenog rimskog upravitelja koji u trenu otkri-je nevinost optuženoga, vrlo brzo se pretvorila u sliku upravitelja kojim upravljaju svećenici potčinjenoga mu naroda.

No, Pilat nikako ne može pristati na takvu sliku, pa počinje ponavljati što je već rekao. Da Isus nije kriv, da na njemu nema smrtne krivice, da će ga kazniti i pustiti… (Lk 23, 22). Ponavljanje je samo znak da Pilat sve više

gubi kontrolu nad glavarima, vijećnicima i na-rodom. Istodobno je znak mnoštvu da pojača viku i da tako dobije što traži. To će se i dogo-diti. Pilat će popustiti. Udovoljit će masi. Pu-stit će Barabu, a Isusa će im predati na volju. Svoju ozlojeđenost i bijes pokazat će tako što će dati da se povrh Isusove glave na križu stavi natpis »Ovo je kralj židovski« (Lk 23, 38).

Kada se vjernici saberu i zajedno slušaju Lukino izvješće o Isusovim posljednjim satima na zemlji, tada u opisima karaktera ljudi i u nji-hovim ponašanjima otkrivaju i svoj karakter i svoja nagnuća. Opažaju kako se pred Isusom i njegovom nevinošću svatko pokazuje onakvim kakav jest. To je uvijek blagotvorno i ljekovito jer su rijetka mjesta na kojima je moguće vidjeti samoga sebe u svjetlu istine. No, to je istovreme-no i prigoda u kojoj vjernici otkrivaju što mogu drukčije. Na Pilatu je, primjerice, vidljivo na ko-jim je mjestima trebao slijediti svoje uvjerenje i biti poslušan svojoj sposobnosti prosuđivanja krivice. To što je vidljivo na Pilatu pokazuje se i u životima vjernika. Tako se susret s detaljnim opisom Isusova suđenja i smrti pokazuje kao iz-vrsna prigoda za ulazak u svjetlo istine i za mo-gućnost mijenjanja. Vjernici znaju da ih susret s evanđeoskim tekstom ne ostavlja istima i znaju nadasve da ih susret sa Uskrslim osposobljuje za oblikovanje svoga života po uzoru na njegovu vjerodostojnost i dosljednost.

Ante Vučković

Nakon što je Petar, pred dvorom Velikoga svećenika, triput zanijekao da poznaje Isusa, Isus ga liječi svojim pogledom: »Gospodin se obazre i upre pogled u Petra.« Nije riječ o pogledu razo-ča ranja, prijezira ili osude. Isus upire pogled »u« Petra (grč. emblepo), gleda u njegovu nutrinu, otkriva mu njegov strah, nesigurnost, malovjer-nost. Isus mu daruje svoj pogled. U tome trenu Petar Isusovim pogledom gleda sebe, svoj život i svoje postupke. Zato »iziđe i gorko zaplaka.« Usvojiti Božji pogled i vidjeti sebe Božjim očima – to je početak istinskoga obraćenja i puta vjere.

ZRNJE

32

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 503 Mi treba da se hvalimo Otpj. ps.: 504 Čaša blagoslovnaPrije evanđelja: 505 Zapovijed vam novu dajemPranje nogu: 506 Neka u vama ostanuPrinosna: 508 Gdje je ljubav, prijateljstvoPričesna: 247 Uzmite, jedite; ili: 242 O sveta gozboPrijenos Svetotajstva: 264-271 Usta moja uzdižite

18. travnja 2016.

Misa Večere Gospodnje. Veliki četvrtakZborna molitvaBože, slavimo presvetu večerukad je tvoj Jedinorođenac,spreman da pođe u smrtpredao Crkvi žrtvu novogSaveza i gozbu svoje ljubavi.Daj da iz tog otajstva crpimo ljubav i život. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Izl 12, 1-8.11-14Naredbe o pashalnoj večeri.

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Gospodin reče Mojsiju i Aronu u zemlji egipatskoj: »Ovaj mjesec neka vam bude početak mjesecima; neka vam bude prvi mjesec u godini. Ovo objavite svoj zaje dnici izraelskoj i recite: Desetog dana ovoga mjeseca neka svatko po porodici pribavi je dno živinče. Tako, jedno na kuću. Ako je poro dica premale-na da ga potroši, neka se ona priključi svome susjedu, najbližoj kući, prema broju osoba. Podijelite živinče prema tome koliko koja oso-ba može pojesti. Živinče neka bude bez mane, od jedne godine i mu ško. Možete izabrati bilo janje bilo kozle. Čuvajte ga do četrnaestoga dana ovoga mjeseca. A onda neka ga sva izra-elska zajednica zakolje između dva sutona. Neka uzmu krvi i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće u kojoj se bude blagovalo. Meso, pečeno na vatri, neka se pojede te iste noći s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem. A ovako ga blagujte: opasanih bokova, s obu-ćom na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno: to je pasha Gospodnja. Jer te ću noći ja proći egipatskom zemljom i pobiti sve prvorođence u zemlji egipatskoj, i čovjeka i životinju. Ja, Gospodin, kaznit ću i sva egipatska božanstva. Krv neka bude znak na kućama u kojima vi budete. Gdje god spa-zim krv, prijeći ću vas; tako ćete izbjeći pokolju zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku. Taj dan neka vam bude spomendan. Slavite ga u čast Gospodinu po trajnoj uredbi od koljena do koljena.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 116, 12-13.15-18

P. Čaša blagoslovna zajedništvo je krvi Kristove!Što da uzvratim Gospodinuza sve što mi je učinio?Uzet ću čašu spasenjai zazvati ime Gospodnje.

Dragocjena je u očima Gospodnjimsmrt pobožnika njegovih.Gospodine, tvoj sam sluga, sin službenice tvoje:ti si razriješio okove moje.

Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,zazvat ću ime Gospodnje.Izvršit ću Gospodinu zavjete svojepred svim pukom njegovim.

Drugo čitanje 1Kor 11, 23-26Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Ja od Gospodina primih što vama preda-doh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je tije-lo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša no-vi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pije-te, meni na spomen.« Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, kad god se slavi spomen ove žrtve, izvršuje se djelo našeg otkupljenja: zato daj da dostojno slavimo ta otajstva. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Popričesna molitva Svemogući Bože,ovdje nas na zemljikrijepiš večerom svoga Sina: daj nam uživati na njegovoj vječnoj gozbi. Po Kristu.

živovrelo 3 - 20193 - 20193 33

Posljednja večera, freska, Karanlik, Kapadocija, Turska.

Pjesma prije evanđelja Iv 13, 34Zapovijed vam novu dajem, govori Gospodin, ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.

Evanđelje Iv 13, 1-15

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u pra onik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan. Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Go-spodine! Zar ti da meni pereš noge?« Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shva-tit ćeš poslije.« Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne ope-rem, nećeš imati dijela sa mnom.« Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge,nego i ruke i glavu!« Kaže mu Isus: »Tko je oku-pan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.« Kad im dakle opra noge, uze svoje halji ne, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam uči-nio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pra-vo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Go spodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«Riječ Gospodnja.

Okupljeni poput apostola u dvorani posljednje večere, priznajući nesavršenost svoje ljubavi, uputimo Ocu nebeskom svoje molitve riječima:

Obnovi u nama ljubav svoju, Gospodine.1. Bože, u otajstvu euharistije slavimo spomenčin

Kristova predanja po kojemu nam je otvorio vrata vječnoga života: daj da se tvoja Crkva neprestano hrani i nadahnjuje tim darom te u svijetu bude znak neba i tvoje blizine svim ljudima, molimo te.

2. Bože, iz otajstva ljubavi tvoga Sina u tvojoj je Crkvi izrastao sveti red svećeništva; snagom Kristove ljubavi prodahni papu našega Franju, sve biskupe i svećenike da vjerno žive dar svećeništva i svojim životom doprinose posvećenju tvojih vjernika i čitavoga svijeta, molimo te.

3. Bože, tvoj je Sin, u znak velike ljubavi s kojom je pošao u smrt, svojim učenicima oprao noge: daj svima nama, njegovim učenicima, snagu iste ljubavi kako bismo u svakome čovjeku mogli prepoznati Kristovo lice te radosno služiti jedni drugima, molimo te.

4. Bože, započeli smo sveto trodnevlje u kojemu slavimo otajstvo svoga otkupljenja: otvori nam srca da s potpunim predanjem prigrlimo tvoga Sina te živom vjerom razmatramo njegovu muku i smrt, molimo te.

5. Bože, oprani tvojom ljubavlju, primamo svaki dar od tebe. Daj nam prihvatiti sva životna iskušenja i u njima otkrivati blizinu tvoje ljubavi, molimo te.

Oče nebeski, tvoj nam je Sin ostavio sama sebe u presvetomu sakramentu euharistije. Neka nas to otajstvo trajno hrani za život u vjernosti tebi i u ljubavi prema braći ljudima. Po Kristu Gospodinu našemu.

34

OTAJSTVO I ZBILJA

Isusu je došao »njegov čas da prijeđe s ovo-ga svijeta Ocu«. Te jednostavne rečenice sažimlju cjelokupni Kristov život kao život

prijelaza, kao pashalni život. U Starom zavje-tu izraelski se narod shvaća kao narod prije-laza, kao pashalni narod, narod koji je prešao iz egipatskoga ropstva u Obećanu zemlju, na-rod koji je prešao preko Crvenoga mora, mora ugroze, pogibije, tame i progonstva, napušte-nosti, na suho tlo novoga, oslobođenoga ži-vota. Izraelski narod, koji je prijelazom preko Crvenoga mora stvoren kao narod prijelaza, trebao je potom u svome konkretnom životu biti narod duhovnoga prijelaza, neprestana prijelaza od sebe prema Bogu. Nažalost, povi-jest nam pokazuje da je narod činio suprotno, da je prelazio od sebe prema zlu, izdaji. Stoga nam cijeli Stari zavjet kazuje o neuspješnim prijelazima izraelskoga naroda k Bogu, ali istodobno i o Božjim obećanjima da će on sam postići ono što izraelski narod nije mogao, a to je da će sam Bog prijeći k narodu kako bi on mogao na potpuno nov, još dotad neviđen, ču-desan način prelaziti Bogu.

Kristov prijelazUpravo se to, poručuje nam evanđelist Ivan, dogodilo u Isusu Kristu. Isus Krist Božji je pri-jelaz k čovjeku i čovjekov prijelaz k Bogu. To je Božji prijelaz kako bi čovjek sada konačno mogao prelaziti preko svojih crvenih mora – zla, grijeha, napasti, izazova ovoga svijeta – k Bogu Ocu. Bog je odredio da Isus Krist bude novi Mojsije koji će izvesti čovjeka iz tmine grijeha u novi život zajedništva s Ocem. Ali Krist nije samo novi Mojsije. On je također i onaj suhi prolaz u Crvenome moru ovoga živo-ta po kojemu smijemo sigurno i hrabro kročiti prema Ocu. Evanđelist Ivan ide i korak dalje te nam doziva u svijest da je Isusov prijelaz bio čudesan prijelaz, jer je on »ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio«. Ah, Kristov pri-jelaz ekstremni je prijelaz ljubavi do kraja, pri-jelaz ekstremne ljubavi Boga prema čovjeku

i čovjeka prema Bogu. Želimo li krenuti tim prijelazom prema Bogu Ocu, ne preostaje nam ništa drugo nego upustiti se u izazov, u avan-turu ekstremnoga, ekstremne ljubavi prema Bogu i čovjeku. Da, to od nas Krist očekuje, to od nas zahtijeva, sve ostalo nije u skladu s Kri-stovim duhom.

Judini prijelaziNažalost, mi se ponašamo poput izraelskoga naroda, štoviše, još smo i gori. Postajemo Ju-de: »I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda.« Da, mi smo Jude; nazivamo se vjernicima, katolicima, idemo na svetu misu, pričešćujemo se, a po-našamo se poput Jude: prelazimo iz svjetla u tamu, iz zajedništva s Kristom u zajedništvo s đavlom, iz dobrote u zlo, iz ljubavi u mržnju, iz sebedarja u sebičnost, u egoizam. Nažalost, naš je život prijelaz ekstremne ljubavi pre-ma nama samima. Vrhunac te ekstremne se-bičnosti, kazuje nam Pismo, jest izdaja, jer je đavao ubacio u srce Judi »da ga izda«. Izdaja je strašna, užasna riječ! O nekoga, o Boga i o čovjeka, možemo se na razne načine ogriješiti: nemarom, slabošću, uvrjedom, ali izdaja je naj-gori način prekida odnosa s nekim. Izdaja uvi-jek podrazumijeva nekoga s kim smo jako inti-mni, nekoga tko je nama i komu smo mi jako prirasli srcu, u ljubavi, u braku, prijateljstvu, u konačnici u odnosu s Bogom kao vjernici, za ra-zliku od onih koji ne vjeruju. Đavao upravo to želi postići u nama; on »ubacuje u srce«, želi da srcem pogazimo ono što nam je na srcu, nešto jako božansko, sveto: odnos s Bogom, vjernost u braku, vjernost svećeničkom pozivu, vjernost krštenju kojim smo postali tako intimni s Bo-gom, njegova djeca. Sve to đavao svojim šapu-tanjem želi razoriti, želi nas pretvoriti u izdajni-ke! Strašan je grijeh izdaje, užasno je zlo izdaje. O, neka nas Gospodin očuva od naših izdaja. O, neka nam se milostivo smiluje ako – ne daj, Bože – ipak pokleknemo. Neka nam se smiluje da nanovo prijeđemo k njemu (Kol 1, 13).

Veliki četvrtak

Naša su koljena najveći Očev dar Isusu

živovrelo 3 - 20193 - 20193 35

Kristova i naša koljenaA nade za nas uvijek ima jer je Gospodin kle-knuo pred nas; svojom divnom gestom pranja nogu pokazao je koliko nas voli, takve kakvi jesmo, i prljavi i grješni, e da, i izdajnici. Riječi su mi nesigurne pred tom čudesnom gestom. Možda bi bilo bolje ovdje prekinuti pisanje, ni-šta ne napisati, da ne bi ove moje nesigurne ri-ječi samo zaprljale ljepotu čudesnoga otajstva pranja nogu. Ako već to moram, jer me ljubav prema Kristu na to tjera, tada ću to pokušati klecavim riječima.

Zaista se dogodilo nešto nezamislivo. Bog prigiba koljeno pred prljavim i grješnim čovje-kom i pere ga! Bog toliko voli čovjeka, toliko ga poštuje, toliko mu je na srcu da se mu klanja. Zbunjujuće jest, ali ipak je istinito: Bog se ge-stom pranja nogu klanja čovjeku. Ah, neizre-civa li otajstva Božje ljubavi! Isus Krist, Božji Sin, naš Učitelj, prigiba svoja koljena pred nama, prigiba ih kako bismo mi učili od nje-ga: »Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.« A nama je tako teško pri-gnuti koljena pred Bogom, u crkvi, pred Sve-tohraništem… Činimo to prazno, ponekad jed-va i pokleknemo. Da ne spominjem kako nam je teško klečati za vrijeme adoracije, kako smo izgubili tu tako svečanu i poniznu gestu kleča-nja pred Bogom.

Postoji jedna snažna misao sv. Ambrozija: »Najveći je Očev dar svojemu Sinu da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika i da svaki jezik pri-zna da Isus Krist jest Gospodin na slavu Boga Oca.« Moram priznati da svaki put, kad ulazim u crkvu, kad pokleknem pred Presvetim, svaki put kad klečim, uvijek se sjetim te misli i u se-bi kazujem: »Oče, evo želim dati tvojemu Sinu najveći, najljepši dar, a to je moje prigibanje koljena, moje klanjanje i dušom i tijelom.« Ka-ko je oslobađajuće kleknuti, udariti koljenom o pod, osjetiti koljena koja se prigibaju pred Isu-som Kristom, zapravo opet samo, koliko god to zvuči nevjerojatno, učiniti isto ono što je Bog u Isusu Kristu učinio nama.

Naša koljena i bližnjiNo, Krist nas poziva da to ne činimo samo spram njega, nego da, poput njega, prigibamo svoje srce i svoje tijelo pred svojim bližnjima, da im služimo. Na razne načine to možemo i trebamo činiti, svojim dobrim djelima i svojim riječima. Augustin osobito upozorava da naše služenje ima i ulogu pranja prljavih nogu, tj. da bismo se trebali truditi oslobađati svoje bližnje od prljavštine grijeha. To bismo trebali činiti na dva načina, primjećuje Augustin: priznanjem vlastitih grijeha i praštanjem. Zanimljivo je ka-ko priznanje vlastitih grijeha pere prljavštinu grijeha, jer dokle god ne priznamo svoje grije-he, mi i dalje prljamo, zagađujemo svoje bližnje grijesima. Kako je samo spasonosno otvoreno reći svojemu mužu, svojoj ženi, svojim prijate-ljima, u konačnici svojemu ispovjedniku, svoje poznate, ali skrivene grijehe. Samim time što smo priznali grijehe, slomili smo moć tih grije-ha, kao da smo priznanjem podignuli branu tim grijesima te oni prestaju zagađivati naše bližnje. Nemojmo stoga zaboraviti na priznanje grijeha.

Praštanje pak oslobađa od prljavštine gri-jeha kojom je naš bližnji zaprljao samoga sebe. Svaki put kad od srca oprostimo svojim bli-žnjima grijehe (Kol 3, 13), »činimo ono što je on nama učinio«, nasljedujemo Isusa Krista: prigibamo se pred njihovim grijesima, peremo ih svojim milosrđem i otiremo ubrusom sve-toga zaborava grijeha, kojim dajemo nadu u novu budućnost. Neka nam praštanje ne bude teško. Isus Krist, koji je bio posve bez grijeha, pred nas je kleknuo i oprostio nam grijehe. A mi? Pa mi smo svi grješnici, svi živimo od Kri-stova milosrđa i praštanja. Kako da onda takvi, kao grješnici, ne praštamo jedni drugima!

Istina je, koljena bole svaki put kad tre-ba kleknuti, kad se treba prignuti. Prigibanje bližnjemu u priznanju grijeha i praštanju gri-jeha ostaje uvijek bolno i zahtjevno, ali ono donosi spasenje i bližnjima i nama. A ono najvažnije, da se opet vratimo sv. Ambroziju, prigibanjem koljena na tako nježan i ponizan način obdarujemo Isusa, mojega i tvojega Isu-sa, najvećim darom koji mu Otac želi dati.

Ivica Raguž

36

OTAJSTVO I ZBILJA 19. travnja 2019.

Petak Muke Gospodnje. Veliki petakUvodna molitvaSpomeni se, Gospodine, velikih djelâsvoga milosrđa; spomeni se vazmenog otajstva, što ga je Krist, Sin tvoj započeo, kad je za nas prolio krv: štiti nas vazda i posvećuj. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva nad narodomTvoj narod, Gospodine, slavio je smrt tvoga Sina u nadi uskrsnuća s njime. Molimo te, blagoslovi ga i daj mu oproštenje i utjehu, učvrsti vjeru u vječno otkupljenje. Po Kristu Gospodinu našemu.

Prvo čitanje Iz 52, 13 – 53,12

Za naše je grijehe on proboden.Čitanje Knjige proroka IzaijeGle, uspjet će sluga moj, uzvisit će se, podig-nuti i uzdići veoma! Kao što se mnogi nad njim užasnuše – tako mu je lice neljudski bi-lo iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka – tako će on mnoge zadiviti narode i kraljevi će pred njim stisnuti usta videć ono o čemu im nitko nije govorio, shvaćajuć ono o čemu nikad čuli nisu: »Tko da povje-ruje u ono što čusmo, kome li se otkri ruka Gospodnja?« Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje osušene. Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni izgleda da bi nam se svi-dio. Prezren bijaše, od ljudi odbačen, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice ot-klanja, prezren bijaše, obescijenjen. On sla-bosti naše ponije, naše boli uze na se, a mi ga držasmo udarenim, od Boga pogođenim, poniženim. Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegovom se modricom izli-ječismo. Poput stada svi smo mi lutali, svat-ko je svojim okrenuo putem. A Gospodin je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavlja-hu ga, a on se pokori i usta svojih ne otvori. Ko janje na klanje odvedoše ga, ko ovca, nijema pred onima što strigu, usta svojih ne otvori. Iz pritvora je i sa suda otet; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje je živih uklonjen, za grijehe naroda svog na smrt izbijen. Ukop mu dadoše među zločin-cima, a grob mu bî s bogatima, premda ne počini nepravde nit mu usta laži izustiše.

Al Gospodinu se svidje pritisnuti ga bolima. Žrtvuje li život svoj ko naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžiti sebi dane i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti. Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti jer sâm se predao na smrt i među zlikovce bio ubrojen, a on grijehe mnogih ponese na sebi i zauze se za zločince.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 31, 2.6.12-13.15-17.25

Pripjev: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!Tebi se, Gospodine, utječem,o da se ne postidim nikada:u svojoj me pravdi izbavi!U tvoje ruke predajem duh svoj:otkupi me, Gospodine, Bože vjerni.

Dušmanima svojim ruglo postadoh,susjedima podsmijeh,a znancima strašilo;koji me vide vani, bježe od mene.Nestalo me ko mrtvaca iz sjećanja ljudi,postadoh ko razbijena posuda.

A ja se, Gospodine, u tebe uzdam;govorim: Ti si Bog moj!U tvojoj je ruci sudbina moja:istrgni me iz ruke dušmanai onih koji me progone!

Rasvijetli lice nad slugom svojim,po svojoj me dobroti spasi.Budite hrabri i jaka srca,svi koji se u Gospodina uzdate!

živovrelo 3 - 20193 - 20193 37

Drugo čitanje Heb 4, 14-16; 5, 7-9

Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo: Imajući velikoga Velikog svećenikakoji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere. Tà nemamo takva velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. Pristupajmo dakle smjelo prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas! Tà Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bî uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Fil 2, 8-9

Krist postade poslušan do smrti,smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisii darova mu ime, ime nad svakim imenom.

Evanđelje Iv 18, 1 – 19.42

Muka Gospodina našega Isusa Kristapo IvanuTekst Muke Gospodnje vidi na: www.hilp.hr

Georges Rouault: Raspeće.

Otpj. ps.: 510 ili 511 Oče, u ruke tvojePrije evanđelja: 475 Krist postade poslušanPokazivanje Križa: 512 ili 513 Dođite, poklonimo seKlanjanje Križu: 515 Puče mojili: 516 Usta moja opjevajteili: 481 Častimo tePričesna: 135.3 Bog je tako ljubio svijetili: 245 Moj Isuse

38

OTAJSTVO I ZBILJA

Ondje bijaše vrt, i u vrtu novi grob u koji još nitko ne bijaše pokopan.

Veliki petak

Slavlje milosrđa

Na početku obreda Velikoga petka, sve-ćenik moli: »Spomeni se, Gospodine, svoga milosrđa.« I kroz cijeli je obred

upravo Božje milosrđe pred našim očima: u ri-ječima Svetoga pisma, koje svoj vrhunac nalaze u pjevanju Muke Gospodina našega Isusa Kr-sta po Ivanu, u potresnom klanjanju križu »na kojem je Spas svijeta visio«, u pričesti u kojoj uživamo u plodovima Božjega milosrđa.

Kraljevstvo služenjaU Muci po Ivanu više je puta ponovljena riječ »kraljevstvo«, a Isus je predstavljen kao kralj. Pred Pilatom on kaže: »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.« (Iv 18, 36). Da je Isusovo kra-ljevstvo bilo od ovoga svijeta, njegovi bi sluge

vjerojatno razmišljali da bi on trebao još puno toga naučavati, još mnogo ljudi ozdravljati, još mnoge osloboditi zloduha, još mnoge ljude uskrisiti. Ljudski gledano, Isusov je zemaljski život bio toliko vrijedan da ga je svakako treba-lo spasiti. Ali, Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Njegova je perspektiva drukčija. Osim toga, Isus nema sluge. On ima učenike, a i te je učenike nazvao svojim prijateljima. Prije svoje muke, na Posljednjoj večeri, rekao je: »Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj po-loži za svoje prijatelje.« (15, 13). To je veličina Božjega milosrđa.

Dok se klanjamo križu, prepoznajmo milo-srdnoga Boga koji se daruje i čujmo poziv da sami budemo milosrdni.

Slušamo u Muci po Ivanu kako je Isusu bio proboden bok i kako su iz njega potekle krv i vo-da. Tradicija Crkve u ovome znaku prepoznaje

sakramente Crkve kao plod Kristova vazmenoga otajstva, a u njima se prepoznaje ži-vot. Ovaj izvor s Isusova boka podsjeća na izvor koji je u vi-đenju opisao prorok Ezekiel: s boka jeruzalemskoga hrama izvirala je voda koja je prola-zila kroz pustinju i oživljavala ju, dok se nije ulila u Mrtvo more u kojem se tada pojav-ljuju ribe. To je izvor koji daje život. Isus u Ivanovu evan-đelju kaže da će on sâm dati »izvor vode koja teče u život vječni« (4, 14). To je već sada novi život u ljubavi, u podno-šenju i trpljenju, ne iz askeze ili da bih pokazao neku svoju jakost, nego iz ljubavi gdje prepoznajem svoju slabost i ranjivost, gdje se predajem u Božje ruke, baš kao što se Isus predao da bude vezan u Get-semanskome vrtu.

živovrelo 3 - 20193 - 20193 39

Vrt Božje ljubavi i životaI ova riječ »vrt« ima svoje dublje značenje. Muka započinje u vrtu – Getsemanskom vrtu. Kalvarija i Isusov grob nalaze se opet u jednom vrtu. Evanđelist jasno želi naglasiti: Evo sada nove prilike! Onaj stari vrt – Eden – izgubljen je. Onaj vrt u kojem je bilo stablo života, nije dostupan. Evo sada novoga vrta, s novim sta-blom života. Križ kojemu ćemo se klanjati to je novo stablo života. A taj život već je počeo. I ne zaboravimo! U nedjelju ćemo Isusa ponovno naći u vrtu. Živa!

Dovršeno je!Slušajući Muku po Ivanu, čuli smo i Isusove posljednje riječi izrečene s križa: »Dovršeno je!«. Što je to dovršeno?

Dovršen je njegov hod na ovoj zemlji, do-vršena je muka. No, u isto vrijeme, dovršeno je i njegovo djelo, dovršeno je djelo utjelovljenja, dovršen je hod poučavanja, hod izliječenja, hod svakodnevnih susreta, dovršeno je njegovo po-slanje. Bog je svojega Sina poslao na svijet da svijet bude spašen, oslobođen iz vlasti grijeha i smrti. U Ivanovu evanđelju čitamo: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedino-rođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne pro-padne, nego da ima život vječni.« (3, 16). Ovo je djelo dovršeno, privedeno svome savršenstvu.

Što je to dovršeno, što je sada savršeno?Dovršena je, savršena je ljubav koju nam je

Otac pokazao u svome Sinu. Dovršeno je, savr-šeno je oslobođenje od svega što nas je vezalo i zarobljavalo. Od svih naših grijeha, strahova, neprijateljstava, nepravdi, sukoba, nerazumi-jevanja, nestrpljivosti, nepovjerenja, neznanja.

Dovršena je, savršena je sloboda od svih naših predrasuda o drugima i sudova o drugi-ma, od svakoga tlačenja i iskorištavanja drugih.

Dovršeno je, savršeno je djelo stvaranja. Na početku, Bog je stvorio svijet i stvorio je čovjeka udahnuvši mu svoj dah. Sada, Isus s križa pre-daje duh. »I, prignuvši glavu«, Isus, »predade duh.« (19, 30).

Dovršeno je, savršeno je naše stvaranje. Ko-načno sam stvoren, dovršen i savršen kao slika Božja. Konačno sam stvoren, dovršen i savršen kao potpun čovjek. Konačno sam stvoren, do-vršen i savršen kao onaj koji je sasvim za druge.

Promatramo Krista na križu i vidimo sebe. Vidimo sebe koji u životu imamo trpljenja, vidi-mo sebe koji se susrećemo s nerazumijevanjem, s neprijateljstvima, sa slabostima i nemoćima. Svojima i tuđima. Ali vidimo i sebe obnovljene i proslavljene, sebe kako i u teškoćama ne presta-jemo darivati same sebe drugima i Bogu. To je onaj Duh Božji, onaj Duh koji nam je Isus pre-dao s križa. Sad smo konačno slobodni!

Naš je život pasha, prijelaz iz grijeha u mi-lost, iz smrti u život, iz nepravde u pravednost, iz neljudskoga u ljudsko. Pogled na križ budi u nama želju da i za druge budemo taj prijelaz, pasha koja znači oslobođenje.

Kao osobe koji smo prošli ovu pashu, pozva-ni smo pogledati druge, vidjeti njihove životne okolnosti, životne stavove i njihovo djelovanje, te im u tim konkretnim situacijama pomoći da prođu kroz svoju osobnu pashu koja započinje susretom s Gospodinom koji se iz ljubavi pre-daje za svakoga.

Darko Tepert

Kao što Isusa, nakon rođenja, njegova majka »povi i položi u jasle« (Lk 2, 7), na sličan način po-stupa Josip iz Arimateje kod njegova ukopa: »povi ga u platno i položi u grob« (Lk 23, 53). Isus je do-šao »da bude položen« (keímenos), da siđe u dubinu čovještva, u smrt, u grob. Jasle su bile slika njegova konačnoga ‘silaska’. Te poveznice dvaju događaja nose i različitost koja otkriva smisao Isusova ‘sila-ska’: u Betlehemu pastiri »pronađoše« i »vidješe« Isusa položena u jasle (Lk 2, 16-17); pobožne žene i učenici dolaze na Isusov grob, ali »ne nađoše tijela« i »ne vidješe« Isusa; nađoše samo povoje, položene (keímena) na tlo (Iv 20, 5). Isus više nije položen. Ustao je, uskrsnuo, da bi pobijedio našu smrtnost, čovjekovu ‘položenost’ u grijeh i u smrt. (frAC)

ZRNJE

Pisma čitatelja

40 živovrelo 3 - 20193 - 20193

Trenutak

40

P oštovani, kad se petkom u korizmi vrši pobožnost križnoga puta, a odmah nakon

toga slijedi Misa, može li se u tišini ući u slavlje (bez ulazne pjesme), izostavljajući pokajnički čin te misu započeti zbornom molitvom? Je li takvo povezivanje pobožnosti križnoga puta i slavlja mise smisleno i dopušteno?

Mirko Jurić, Split

kore i zajedničkomu slavljenju euharistije? Živi li naša korizma od pučke pobožnosti ili od sa-kramentalne i šire liturgijske duhovnosti?

Ponegdje se pobožnost križnoga puta brižno priprema i u njoj sudjeluje velik broj vjernika, a slavlje mise se poima kao kakav »dodatak«, ostavljen manjemu broju onih koji svaki dan dolaze na misu. Istina je, križni se put može pri-rediti kao zasebno slavlje, bez mise, i to mogu biti pastoralno duboko osmišljeni trenutci živ-ljenja korizme. No, kada nakon te pobožnosti slijedi misa, potrebno je pokazati da se sva po-božnost usmjeruje k sakramentalnome susretu s Kristom i da se na njemu nadahnjuje.

Pokušaji da se pobožnost križnoga puta spaja sa slavljem mise, izostavljajući u misi po-kajnički čin, u potpunoj su oprječnosti s duhom liturgije. Liturgijske odredbe takva spajanja ne predviđaju i ne dopuštaju. Pokajnički se čin u misi može, u skladu s liturgijskim odredbama, izostaviti samo kada misi prethodi neki dugi liturgijski(!) čin, kao što su primjerice: škro-pljenje vodom na početku nedjeljnoga slavlja; ophod s grančicama ili svečani ulaz u slavlju Cvjetnice; blagoslov svijeća i ulazna procesija na blagdan Prikazanja Gospodinova; ulazne (pokorničke) procesije u postajnim liturgijama; Služba svjetla u slavlju Vazmenoga bdjenja; čin primanja mladenaca u misi vjenčanja; liturgija časova (Jutarnja ili Večernja) kada se spaja s misom… Kada, dakle, misa započinje nekim drugim liturgijskim činom, pokajnički se čin, u skladu s liturgijskim odredbama, izostavlja, a misa se, nakon iskazivanja časti oltaru, na-stavlja himnom »Slava« (ako je predviđen u taj dan), odnosno zbornom molitvom. No, tako se ne smije postupiti kada misi prethodi neki čin pučke pobožnosti (krunica, križni put), neovi-sno o tome što u tome činu pobožnosti sudjeluje čitava zajednica vjernika koja će sudjelovati na misi. Oblici pučke pobožnosti mogu biti plod-ni oblici priprave za slavlje euharistije, ali se ne mogu spajati sa slavljem.

Križni put kao pokajnički čin u misi?

Nastojanje da se plodonosno živi duh ko-rizmenoga vremena iznjedrilo je u vjer-ničkoj osjetljivosti puka razne oblike

pobožnosti i pobožnih vježba, usmjerenih oso-bito prema štovanju Kristove muke. Koliko god nam se u pastoralu činilo da je korizma vrijeme »intenzivnijega« življenja vjere, valja nam pri-mijetiti da pučke pobožnosti ne dohvaćaju lako otajstveni smisao korizme te da mnogi njezini sadržaji ostaju nedovoljno izraženi ili zasjenje-ni, kao što je, primjerice, povezanost korizmene duhovnosti i sakramenata inicijacije (usp. Di-rektorij o liturgiji i pučkoj pobožnosti, 124). Uz sva nastojanja da se u korizmi priređuju pokor-nička slavlja i vjernike potiče na pristup sakra-mentu pokore, čini se da ostaje nedovoljno nje-govan krsni itinerarij korizmene duhovnosti, koji bi mogao imati oslonce na evanđeoskim perikopama korizmenih nedjelja iz ciklusa »A«, građenih upravo na krsnoj teološkoj i duhovnoj matrici. Vjerujem da bi uz pobožnost križnoga puta (koja se u nekim župama priređuje i tri pu-ta tjedno), pastoralni plan u vremenu korizme mogao ponuditi i neke druge oblike pobožnosti, molitvene ili katehetske susrete, biblijske veče-ri, zajednička slavlja sakramenta pokore ili dru-ge oblike slavlja ili pobožnosti.

Hvalevrijedno je što je u osjetljivosti našega naroda izgrađen poseban osjećaj za sudjelova-nje u pobožnosti križnoga puta. Valja se pritom pitati: što je u daljnjemu nastojanju potrebno učiniti da oblici pučke pobožnosti usmjere vjer-nike k intenzivnijemu sakramentalnom životu, osobito svjesnijemu slavljenju sakramenta po-

Knjižicu po cijeni od 5,00 kuna možete naručiti na narudzbe@hilp.hr ili na broj telefona +385 (0)1 5635 050. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu.

Za župne urede, koji za svoje vjernike žele naručiti više primjeraka, predviđeni su posebni popusti*: 50 primjeraka – 125,00 kn; 100 primjeraka – 225,00 kn; 200 primjeraka – 400,00 kn.

*Navedeni popust odnosi se samo na župe i pretpostavlja da knjižica nije namijenjena za daljnju prodaju.

Ispit savjestiPRIPREMA ZA SAKRAMENT POMIRENJA – ISPOVIJEDI

PRIREDIO: mons. Ivan Šaško

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: pretplata@hilp.hr • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

P. M

ondr

ian,

191

4.