John Fante - Pričekaj proljeće, Bandini

Sad kad sam ostario, ne mogu se osvrnuti na Pričekaj proljeće, Bandini, a da mi se taj trag ne gubi u prošlosti. Ponekad, kad noću ležim u krevetu, neka fraza, ulomak, ili neki lik iz tog ranog djela u stanju me je hipnotizirati, pa u polusnu ispredam rečenice i iz toga stvaram neko melodiozno sjećanje na staru spavaću sobu u Coloradu, na moju majku ili oca, na moju braću i sestre. Neshvatljivo mije da me nešto što sam napisao tako davno može umiriti kao taj polusan, a ipak se ne mogu natjerati da se osvrnem, otvorim taj prvi roman i iznova ga pročitam. Bojim se, ne bih mogao podnijeti da me raskrinka moje vlastito djelo. Siguran sam da više nikad neću pročitati tu knjigu. A siguran sam i u ovo: svi ljudi u mom spisateljskom životu, svi moji likovi mogu se pronaći u tom ranom djelu. Tamo nema više ničeg od mene, samo sjećanje na stare spavaće sobe i zvuk papuča moje majke dok ide prema kuhinji.

Ovu knjigu s ljubavlju i poštovanjem posvećujem svojoj majci, Mary Fante; i svom ocu, Nicku Fanteu, s ljubavlju i divljenjem.Pričekaj proljeće, BandiniDolazio je gacajući po dubokom snijegu. To je zgađen čovjek. Zove se Svevo Bandini i živi tri bloka niz ulicu. Hladno mu je, cipele su mu pune rupa. Tog ih je jutra zakrpao komadima kartona od kutije za makarone. Makaroni iz te kutije nisu plaćeni. Toga se sjetio dok je u cipele stavljao karton.Mrzi snijeg. On je zidar, a snijeg je smrzavao žbuku među ciglama koje je zidao. Ide kući, a pita se

ima li ikakvog smisla da pođe kući? Kad je kao dječak bio u Italiji, u Abruzziju, i tamo je mrzio snijeg. Nema sunca, nema posla. Sada je u Americi, u gradu Rocklinu, u Co-loradu.1 Upravo se vraća iz igračnice Imperial. I u Italiji su planine, poput onih bijelih planina nekoliko kilometara prema zapadu. Planine su poput golemih bijelih haljina spuštenih okomito na zemlju. Prije dvadeset godina, kad mu je bilo dvadeset, u naborima te divlje bijele haljine gladovao je cijeli tjedan. U planinskoj kolibi naložio je vatru. Zimi je tamo gore opasno. Kvragu i opasnost, rekao je, jer mu je tada bilo tek dvadeset godina, u Rocklinu je imao djevojku i trebao mu je novac. I krov kuće se ulegnuo pod teretom snijega.Uvijek gaje mučio, taj divni snijeg. Nikad nije dokučio zašto nije otišao u Kaliforniju. Ipak je ostao u Co-loradu, u dubokom snijegu, jer sada je bilo prekasno. Di-1 Abruzzi (Abruzzo) je regija u središnjoj Italiji, na jadranskoj strani. Rocklin je grad u Kaliforniji, a radnja romana zbiva se u Boulderu u Coloradu, gdje se autor školovao, a ovdje gaje preimenovao u Rocklin. (Sva pojašnjenja u knjizi valja uzeti kao opaska urednika.)

van bijeli snijeg je poput divne bijele žene Sveva Bandi-nija, tako bijele, tako plodne, koja leži u bijelom krevetu u kući u Ulici VValnut broj 456, Rocklin, Colorado.Oči Sveva Bandinija prosuzile su na hladnom zraku. Smeđe, blage, to su ženske oči. Na porodu ih je ukrao svojoj majci —jer nakon rođenja Sveva Bandinija, njegova majka se promijenila, uvijek je bila bolesna, uvijek s bolećivim očima nakon njegova rođenja, i onda je umrla, pa je na Svevi bilo da ima te tople smeđe oči.Svevo Bandini je težak sedamdeset kilograma, ima sina koji se zove Arturo koji gaje volio hvatati za obla ramena da osjeti zmije ispod kože. Dobar je to čovjek, Svevo Bandini, mišićav, ima ženu koja se zove Ma-ria, čije se tijelo i misli tope poput proljetnog snijega već na samu pomisao na njegova mišićava bedra. Ona je tako bijela, ta Maria, kad si je gledao činilo se daje vidiš kroz tanki sloj maslinova ulja.Dio cane. Dio cane. To znači Bog je pas, a Svevo Bandini je to govorio za snijeg. Zastoje Svevo večeras na pokeru u igračnici Imperial izgubio deset dolara? On je jako siromašan, ima troje djece, makaroni nisu plaćeni, kao ni kuća u kojoj su troje djece i makaroni. Bog je pas.Svevo Bandini ima ženu koja nikad nije rekla: daj mi pare da nahranim djecu, nego ima ženu s velikim crnim očima, bolećivo blistavim od ljubavi, i te su oči bile nekako posebne, vješto su mu zagledavale u usta, u uši, u trbuh, i u njegove džepove. Te su oči tako pametne na tužan način, jer su uvijek znale kad je igračnica Imperial dobro poslovala. Takve oči na ženi! Vidjele su sve stoje bio i sve čemu se nadao, ali nikad mu nisu zavirile u dušu.To je nekako čudno, jer Maria Bandini je žena koja je sve žive i mrtve gledala kap duše. Maria zna što jePričeka] proljeće, Bandiniduša. Duša je besmrtna i ona to zna. Duša je besmrtna. Pa, štogod bila, duša je besmrtna.Maria ima bijelu krunicu, tako bijelu da bije zauvijek izgubila ako bije ispustila u snijegu, i molila se za dušu Sveva Bandinija i svoju djecu. A kako nije bilo vremena, nadala se da negdje na ovom svijetu netko, neka redovnica u nekom tihom samostanu, netko, bilo tko, ima vremena da se moli za dušu Marije Bandini.Ima bijeli krevet koji gaje čekao, u njemu leži njegova žena, topla, čeka, a on gaća po snijegu i razmišlja o nečemu što će jednog dana izumiti. Tek ideja koja mu je javila: snježni jastuk. Od kutija za cigare napravio je model. Tu je bilo nečeg. A onda se stresao kao kad vas sa strane dotakne hladni metal, i odjednom se sjetio koliko je puta ulazio u topli krevet kod Marije, sjetio se sićušnog hladnog križa na njezinoj krunici koji gaje u hladnim zimskim noćima doticao po tijelu poput drhtave male hladne zmije, kako bi se naglo povukao na još hladniji dio kreveta, zatim je mislio o spavaćoj sobi, o kući koja nije otplaćena, o bijeloj ženi koja beskonačno čeka strast, i to više nije mogao podnijeti, pa je u bijesu zagazio u dublji snijeg pored pločnika, puštajući da mu se bijes ispuca u snijegu. Dio cane. Dio cane.Ima sina koji se zove Arturo, a Arturo ima četrnaest godina i sanjke. Kad je skrenuo u dvorište svoje kuće koja nije otplaćena, noge su mu same od sebe jur-nule prema vrhovima drveća, ležao je na

leđima, a Artu-rove sanjke su i dalje išle, klizile su prema snijegom prekrivenom grmu ljiljana. Dio cane! Rekao je tom klincu, tom malom gadu, da sanjke ne ostavlja kod ulaznih vrata. Svevo Bandini je osjetio kako mu hladnoća snijega napada ruke poput mahnitih mrava. Ustao je, pogledao prema nebu, šakom priprijetio Bogu i gotovo se srušio od bijesa. Taj Arturp. Taj rgali gad! Izvukao je sanjke

ispod grma ljiljana i sa sustavnom brutalnošću otrgnuo klizaljke. Tek kad ih je posve uništio sjetio se da su sanjke koštale sedam dolara i pedeset centi. Stajao je otresajući snijeg s odjeće, s onim čudnim osjećajem topline u nogama tamo gdje je snijeg ušao u cipele. Sedam dolara i pedeset centi bačeno u vjetar. Diavolo! Neka si klinac sam kupi nove sanjke. Ionako su mu draže nove.Kuća nije otplaćena. Ona mu je neprijatelj, ta kuća. Ima svoj glas i uvijek govori o njemu, kao papiga, neprestano zvoca istu stvar. Kad god mu daske na trijemu zaškripe pod nogama, kuća bi bezobrazno rekla: ti me ne posjeduješ, Svevo Bandini, i nikad neću biti tvoja. Kad god bi taknuo kvaku na ulaznim vratima bilo je isto. Petnaest godina ta ga je kuća mučila i izluđivala svojom idiotskom samostalnošću. Jednom ju je htio minirati i raznijeti u komadiće. A jednom je predstavljala izazov, ta kuća tako nalik ženi, mami ga daju uzme. Ali za trinaest godina se izmorio i oslabio, a kuća je postajala sve arogantnija. Svevo Bandini više nije mario. / Bankar koji je posjedovao tu kuću bio je jedan od /njegovih najgorih neprijatelja. Od pomisli na lice tog bankara srce bi mu počelo tako tući kao da hoće sagorje-ti. Helmer, bankar. Najgore smeće. Koliko je samo puta morao stajati pred Helmerom i govoriti kako nema dovoljno novca da prehrani obitelj. Helmer, uredno počešljane sijede kose, nježnih ruku, oči bankara suzile su se kao školjke kad je Svevo Bandini rekao da nema novca za otplatu svoje kuće. Morao je to proći bezbroj puta, a Helmerove nježne ruke su ga živcirale. Nije mogao razgovarati s takvim čovjekom. Mrzio je Helmera. Poželio mu je slomiti vrat, iščupati mu srce i izgaziti ga nogama. Kad bi mislio o Helmeru mrmljao bi: dolazi i taj dan! To nije njegova kuća i već gaje sam dodir s kvakom podsjećao da mu.ae pripada,.,,..,..,__......... ......... ........„....._.,„,.,....._.Pričekaj proljeće, BandiZove se Maria, a pred njezinom je crnim očima i mrak bio svijetao. Na prstima se povukao u kut, na stolicu kod prozora sa spuštenim zelenim zastorima. Kad je sjeo koljena su mu škljocnula. Kao da su se dva zvončića oglasila za Mariju, a on pomisli kako je glupo da žena toliko voli svog čovjeka. Soba je bila tako hladna. Iz usta mu je izbijala para. Poput hrvača se mučio s vezicama. Uvijek muke s tim vezicama. Diavolo! Hoće li tek kao starac na samrtnoj postelji naučiti vezivati svoje cipele kao svi ostali ljudi?- Svevo? -Da.- Nemoj ih potrgati, Svevo. Upali svjetlo i ja ću ti ih razvezati. Nemoj ih u bijesu potrgati.Bože na nebesima! Djevice Marijo! Zar to nije tipično za ženu? U bijesu? Zbog čega se trebao razbjesniti? O Bože, došlo mu je da šakom razbije prozor! Noktima je trgao čvor na vezicama. Vezice! čemu uopće služe vezice za cipele? Uhhh. Uhhh. Uhhh.- Svevo. -Da.- Ja ću. Upali svjetlo.Kad vam hladnoća hipnotizira prste, zapetljana vezica je nepopustljiva kao bodljikava žica. Jednim trzajem iz ramena dao je oduška svom nestrpljenju. Vezica je glasno pukla, a Svevo Bandini je skoro pao sa stolice. Uzdahnuo je, zatim i njegova žena.- Eh, Svevo. Opet si ih potrgao.- Tja - rekao je. - Ne misliš valjda da ću u cipelama poći u krevet?Spavao je gol, prezirao je donje rublje, ali jednom godišnje, s prvim pahuljama snijega, na stolici u kutu uvijek bi ga čekalo zimsko rublje. Jednom se narugao toj zaštiti; bjlojeto oae godine, k^4je skom uffiLQod gripe i

upale pluća; bila je to zima kad je ustao iz samrtničke postelje, u bunilu od groznice, s mučninom od tableta i sirupa, i oteturao do kuhinjskog ormarića, na silu progutao šaku oguljena češnjaka i vratio se u krevet da ga skupa sa smrću iznoji iz sebe. Maria je vjerovala da su ga njezine molitve

izliječile, a on je nakon toga počeo vjerovati u iscjeljenje češnjakom, ali Maria smatra da češnjak dolazi od Boga i da nema nikakvog smisla da to Svevo Bandini osporava.On je muškarac i grozio se samog sebe u dugim gaćama. Ona je Maria, i od svake mrlje na njegovom rublju, svakog dugmeta i konca, svakog mirisa i dodira, bradavice su joj bridjele od radosti koja je dolazila iz samog središta zemlje. U braku su petnaest godina, on je rječit, govorio je dobro i često o ovome i onome, ali rijetko bi izustio: volim te. Ona mu je žena i rijetko je govorila, ali gaje često zamarala neprestanim: volim te.Došao je do kreveta, gurnuo ruke ispod pokrivača i pipajući tražio tu neuhvatljivu krunicu. Zatim se zavukao pod plahte i žestoko je zgrabio, rukama je obgrlio i sputao svojim nogama. Nije to bila strast, to je tek hladnoća zimske noći, a ona je malena pećica koja gaje na početku privukla svojoj tugom i toplinom. Petnaest zima, svake noći, a žena je topla i prima njegovo tijelo ledenih nogu, dlanova i ruku hladnih kao led; pomislio je na takvu ljubav i uzdahnuo.A maloprije mu je igračnica Imperial odnijela zadnjih deset dolara. Kad bi barem ta žena imala neku manu da zasjeni njegovu vlastitu slabost. Uzmi Teresu De-Renzo. Mogao se oženiti Teresom DeRenzo, ali bila je rasipna, previše je pričala, dah joj je zaudarao na kanalizaciju, i ona se - snažna, mišićava žena - topila od sla/-bosti u njegovom zagrljaju: kad se samo sjeti! A Teresa DeRenzo je bila i vi§a pd njega! Pa, sa ženom kaoitoiePričekaj proljeće, BandiniTeresa s užitkom bi izgubio deset dolara na pokeru u igračnici Imperial. Već nakon pomisli na taj zadah, na ta brbljava usta, zahvalio bi Bogu što može spiskati teško zarađen novac. Ali tako nije s Marijom.- Arturo je razbio kuhinjski prozor - rekla je.- Razbio? Kako?- Gurnuo je Federicu glavu kroz prozor.- Taj kurvin sin.- Nije htio. Samo se igrao.- A što si ti učinila? Sigurno, ništa.- Stavila sam Federicu jod na glavu. Mala posjekotina. Ništa ozbiljno.- Ništa ozbiljno! Kako to misliš, ništa ozbiljno! Što si napravila Arturu?- Bio je bijesan. Htio je ići u kino. -I išao je.- Djeca vole kino.- Taj mali prljavi kurvin sin.- Svevo, zašto to govoriš? To je tvoj sin.- Ti si ga razmazila. Sve si ih razmazila.- Na tebe je Svevo. I ti si bio zločesto dijete.- Bio sam - kao sam vrag! Mene ne bi uhvatili kako bratu guram glavu kroz prozor.- Ti nisi imao braće, Svevo. Ali si gurnuo oca niz stepenice i slomio mu ruku.- A što sam mogao kad mije otac... Uh, zaboravi na to.Primaknuo se i zagnjurio lice u njezine pletenice. Nakon rođenja Augusta, njihova trećeg sina, desno uho njegove žene stalno je vonjalo po kloroformu. Prije deset godina donijela gaje kući sa sobom iz bolnice: ili mu se to samo čini? Zbog toga su se prepirali godinama, jer je neprestano poricala da joj desno uho vonja na kloro-form. I dieca su ookušala i nisu ništa osjetila. Ipak,se osr

jecao, uvijek je tu, kao one noći u bolničkoj sobi kad se nagnuo daje poljubi nakon što se osvijestila, tako blizu smrti, a ipak živa.- Pa što ako sam oca gurnuo niz stepenice? Kakve to ima veze?- Jesi li od toga postao razmažen? Jesi li razmažen?- Kako da to znam?- Ti nisi bio razmažen.Kakvo je to vražje razmišljanje? Naravno daje bio razmažen! Teresa DeRenzo mu je uvijek govorila daje zloban, sebičan i razmažen. To gaje veselilo. A ta djevojka - kako se ono zvala - Carmela, Carmela Ricci, prijateljica Rocca Saconea, ona je mislila daje vrag, a bila je pametna, završila je

koledž, Sveučilište Colorado, diplomirala, i rekla mu daje predivna propalica, okrutan, opasan, prava prijetnja mladim ženama. Ali Maria - eh Maria, ona je mislila daje anđeo, dobar kao kruh. Tja. Što Maria zna o tome? Nikad nije išla u koledž, čak ni srednju školu nije završila.čak ni srednju školu. Zove se Maria Bandini, a prije udaje zvala se Maria Toscana i nikad nije završila srednju školu. Bila je najmlađa kći u obitelji s dvije djevojčice i jednim dječakom. Tony i Teresa- oboje su završili srednju školu. A Maria? Na njoj je obiteljska kletva, najgora je od svih Toscanijevih, ta djevojka koja je htjela ići svojim putem i nije htjela završiti srednju školu. Neobrazovana Toscana. Jedina bez srednjoškolske svjedodžbe -još malo pa svjedodžba, tri i pol godine, ali ipak bez svjedodžbe. Tony i Teresa ih imaju, a Carmela Ricci, Roccova prijateljica, čak se upisala na Sveučilište Colorado. Bog je bio protiv njega. Zašto se od svih žena zaljubio baš u tu ženu pokraj njega, tu ženu bez srednjoškolske svjedodžbe?........Pričekaj proljeće, Bandini- Uskoro će Božić, Svevo - rekla je. - Pomoli se. Zamoli Boga da nam bude radostan Božić.Zove se Maria i uvijek mu je govorila ono što je već znao. Zar i sam nije znao da uskoro dolazi Božić? Tu je, noć petog prosinca. Kad čovjek pođe na počinak sa svojom ženom četvrtkom navečer, zar mu onda mora reći da će sutra biti petak? I taj klinac Arturo - zašto su ga prokleli sinom koji se igra sanjkama? Eh, povera America!2 A trebao bi se pomoliti za radosni Božić. Tja.- Jesi li se utoplio, Svevo?Opet ona, uvijek želi znati da li mu je toplo. Jedva da ima metar i šezdeset, a on nikad ne zna da li spava ili bdije, tako je tiha. Žena duh, uvijek zadovoljna na svojoj malenoj polovici kreveta, moli krunicu i želi radostan Božić. Zar je onda čudno što ne može otplatiti kuću, tu ludnicu koju je okupirala žena vjerski fanatik? Muškarac treba ženu koja će mu udovoljavati, nadahnuti ga i potaknuti da više radi. A Maria? Eh, povera America!Spuznula je sa svoje strane kreveta, prstima je u mraku nepogrešivo pronašla papuče na tepihu, a on je znao da prvo ide u zahod, zatim će obići djecu, to je zadnja provjera prije negoli se za tu noć vrati u krevet. Žena koja se uvijek iskrade iz kreveta da pogleda svoja tri sina. Eh, kakav život! Io sono fregato!3Kako čovjek uopće može spavati u ovoj kući, uvijek u metežu, njegova žena uvijek bez riječi ustaje iz kreveta? Prokleta bila igračnica Imperial! Imao je ful, dame1 dvojke, a izgubio je. Madonna! A trebao bi se pomoliti za radostan Božić! Kad je takve sreće kako može razgovarati s Bogom! Jesu Christi, ako Bog stvarno postoji, nek onda On odgovori - zašto!2 povera America (tal.) -jadna Amerika...3.„ Ja sono fregato (tal.) - prevaren sam......*.„,„,

Tiho kao stoje otišla, opet se stvorila pored njega u krevetu.- Federico se prehladio - rekla je.I on se prehladio - u duši. Njegov sin Federico samo bi kihnuo, a Maria bi mu natrljala prsa mentolom i tu ležala pola noći govoreći o tome, ali Svevo Bandini je trpio u samoći - nije ga boljelo tijelo: još gore, boljela ga je duša. Zar uopće igdje ima gore boli od one u vlastitoj duši? Je li mu Maria pomogla? Je li ga ikad pitala pati li u tim teškim vremenima? Je li ikad rekla: Svevo, voljeni, kako tvoja duša ovih dana? Jesi li sretan, Svevo? Ima li ikakvih izgleda za posao ove zime, Svevo? Dio Mala-detto!4 A hoće radostan Božić! Kako možeš imati radostan Božić kad si sam s tri sina i ženom? Prošupljenih cipela, nemaš sreće na kartama, bez posla si, skoro slomiš vrat na prokletim sanjkama - i hoćeš radostan Božić! Pa nije on milijunaš! Mogao je biti da se oženio nekom drugom ženom. Heh: ipak je bio previše glup.Zove se Maria, osjetio je kako pod njim nestaje mekoća postelje i morao se nasmiješiti jer je znao da mu prilazi, malo je otvorio usta da ih primi - tri prsta male ruke, diraju mu usne, odnose ga u topli kraj na suncu - a zatim mu je napućenih usta blago dahnula u nozdrve.- Cara sposa - rekao je. - Draga ženo.Usne su joj bile vlažne dok gaje ljubila po očima. Tiho se nasmijao.- Ubit ću te - šapnuo je.Ona se nasmijala, zatim je zastala i osluhnulajesu li dječaci budni u susjednoj sobi.

- Che sara, sara - rekla je. - Što će biti, bit će. Zove se Maria i tako je strpljiva, čekala gaje, mazila po mišićavim bedrima, tako strpljivo, ljubila ga pos-4 MmMnimktto! (tal.) - Boga ti tvoga! (psQykaL, ,....._..........,.........,...........i.:j.......„Pričekaj proljeće, Bandinivuda, a zatim gaje progutala golema vrelina koju je obožavao i ona se ispružila.- Ah, Svevo. Tako je divno!Volio ju je žestoko i nježno, bio je ponosan na sebe, cijelo je vrijeme mislio: nije ona tako glupa, ta Maria, zna ona što je dobro. Među njima je eksplodirao veliki balon što su ga gurali prema suncu, i on je jeknuo od sreće otpuštanja, jeknuo kao čovjek koji je na neko vrijeme u stanju zaboraviti toliko toga, a Maria, posve tiha na svojoj malenoj polovici kreveta, sluša lupanje svog srca i pita se koliko je izgubio u Imperijalu. Sigurno dosta; možda deset dolara, jer Maria nije imala srednju školu, ali je po razmjerima njegove strasti mogla pročitati jad tog čovjeka.- Svevo - šapnula je. Ali on je čvrsto spavao.Bandini, on mrzi snijeg. U pet izjutra skočio je kao raketa iz kreveta, kreveljeći se hladnom jutru, rugajući mu se: bah, taj Colorado, guzica Božje kreacije, uvijek smrznut, tu nema mjesta za talijanskog zidara; eh, proklet je ovim životom. Do stolice je došao hodajući na rubovima stopala, zgrabio je hlače i navukao ih razmišljajući kako dnevno gubi dvadeset dolara, sindikalnu nadnicu, osam sati teškog rada, i sve zbog toga! Potegnuo je uzicu zastora; naglo se otpustila i zaštropotala kao strojnica, a sobu je okupalo bijelo nago jutro i zapljusnulo ga svjetlošću. Zagunđao je. Sporca chone: prljava faca, tako je govorio. Sporcaccione ubriaco: pijana prljava faca.Maria je spavala napola svjesna kao mačka, a to ju je pomicanje zastora smjesta razbudilo, oči pune smjernog straha.. Još je

- Spavaj. Tko te što pita? Spavaj. -Kolikoje sati?- Vrijeme je da čovjek ustane. Vrijeme je da žena zaspi. Zaveži.Nikad se nije uspjela naviknuti na ta rana ustajanja. Njezino je vrijeme sedam sati, ne računajući vrijeme provedeno u bolnici, ijednu zgodu kad je ostala u krevetu sve do devet, pa je od toga dobila glavobolju, ali taj čovjek za kojeg se udala uvijek zimi skače iz kreveta u pet, a ljeti u šest sati. Znala je za njegove muke u bijelom zatvoru zime; znala je da, kad za dva sata ustane, on će već počistiti svaku grudu snijega po dvorištu i po stazama, pola bloka niz ulicu, ispod užadi za rublje, daleko dolje niz prilaz, gomilajući ga visoko, razbacujući naokolo, pakosno ga komadajući svojom plosnatom lopatom.Tako je i bilo. Kad je ustala i obula papuče, prstiju natečenih kao ocvalo cvijeće, pogledala je kroz kuhinjski prozor i ugledala ga tamo vani u prilazu, iza visoke ograde. Div od čovjeka, patuljasti div skriven s druge strane dva metra visoke ograde, čija se lopata na trenutak pomalja na vrhu, baca hrpe snijega natrag prema nebu.Ali nije naložio vatru u peći. O ne, on nikad ne loži vatru u peći. Stoje on - žena, da treba naložiti vatru? Ponekad i jest. Jednom ih je odveo u planine na pečeni biftek, i nitko osim njega nije smio naložiti vatru. Ali peć! Stoje on-žena?Bilo je hladno tog jutra, tako hladno. Zubi su joj cvokotali kao da hoće poispadati. Tamno zeleni linole-um pod njezinim nogama mogao je biti komad leda, i sama peć je ledena gromada. Kakva je to peć! Tiranin, neukrotiva i zle ćudi. Uvijek ju je nagovarala, tješila, ugađala joj, crnoj medvjedici od peći sklonoj čestim napadima bunta, a ona se opire Mariji koja ju hoće zažariti; m|-Pričekaj proljeće, Bandinizovoljna peć koja je nekoć bila topla, izlijevala je slatku toplinu, a onda odjednom poludi, zažari se od vreline i prijeti da će uništiti cijelu kuću. Samo je Maria mogla izaći na kraj s tom crnom gromadom ćudljivog željeza, i ona je stavljala grančicu po grančicu, potpirivala slabašni plamen, dodavala cjepanice, još jednu pa još jednu, dok nije počela presti, željezo se počelo ugrijavati, peć širiti, od vreline je počela skakutati sve dok od zadovoljstva, poput kakva idiota, nije počela mrmljati i ječati. Ona je Maria i ta peć voli samo nju. Neka Arturo ili August ubace komad ugljena u njezina pohlepna usta i ona će od vlastite groznice poludjeti, spalit će i napuhnuti boju na zidovima,

postat će zastrašujuće žuta, komad pakla koji sikće zbog Marije, kad evo ti nje mrgodne ali sposobne, krpa joj je u ruci dok ju tu i tamo draška, dok vješto zatvara ventile i protrese joj utrobu sve dok se ne vrati u svoju glupavu normalnost. Maria, ruke joj nisu veće od ocvalih ruža, ali taj crni vrag njezin je rob i ona je doista voli. Ona je održava blistavom, pakosno se bljeska, njezin niklani tvornički natpis zlobno se ceri poput usta tako ponosnih na svoje divne zube.Kad se vatra konačno rasplamsala i progunđala svoje dobro jutro, ona je stavila vodu za kavu i vratila se prozoru. Svevo je u kokošinjcu, zadihano se oslanja na lopatu. Kokoši su izišle iz šupe, kvocaju dok ga promatraju, tog čovjeka koji je u stanju podignuti srušeno bijelo nebo s tla i baciti ga preko ograde. Ali s prozora je vidjela da mu se kokoši ne približavaju previše. Znala je zašto. To su njezine kokoši; jedu joj iz ruke, ali njega mrze; pamte ga kao onog koji ponekad dolazi subotom navečer da ubije. To je u redu; bile su veoma zahvalne stoje raščistio snijeg tako da mogu čeprkati po zemlji, to su cijenile, ali mu nikad neće vjerovati kao što vjeruju ženi koja im prilazi prosipajući kukuruz iz malenih ruku,. J špage-JOHjN FANTEIdi; kad im je donijela špageta, poljubile su je Junovima; ali čuvajte se tog čovjeka.Zovu se Arturo, August i Federico. Sada su budni, oči su im smeđe, okupane u blistavoj crnoj rijeci sna. Svi su u jednom krevetu, Arturo ima dvanaest, August deset, a Federico osam. Dječaci, mali Talijani, glupiraju se, po trojica u krevetu, smiju se svojim bezobraznim šalama. Arturo, taj puno zna. Sada im je rekao to što zna: iz usta mu u hladnoj sobi izlaze riječi u bijeloj vrućoj pari. On puno toga zna. Puno je toga vidio. Vi nemate pojma što sam vidio. Ona je sjedila na stubama trijema. Bio sam ovoliko od nje. Sve sam vidio.Federico, ima osam godina.- Šta si vidio, Arturo?- Začepi konačno, ti mali blesane. Ne govorim tebi!- Neću reći, Arturo.- Uh, začepi konačno. Još si premali!- Onda ću reći.Zatim su ga udruženim snagama izbacili iz kreveta. Pao je na pod i počeo cmizdriti. Hladni zrak gaje odjednom bijesno zgrabio i izbockao s deset tisuća iglica. Vrisnuo je i pokušao se vratiti pod pokrivače, ali bili su jači, pa je trčao oko kreveta i krenuo u majčinu sobu. Ona je oblačila pamučne čarape. On je vrištao na sav glas.- Izbacili su me! Arturo je kriv! Arturo je kriv!- Cinkarošu! - doviknuli su iz susjedne sobe.On joj je tako prekrasan, taj Federico; njegova koža joj je tako divna. Primila ga je u naručje i rukom mu prešla po leđima, uštipnula za prekrasnu malu guzu, čvrsto ga zagrlila, zapahnula vrelinom, a on se zamislio nad njezinim mirisom, pitajući se kakva gaje to ugoda snašla, ,Jakp.izjutra_._..........._.__,................._.,Pričekaj proljeće, Bandini- Spavaj u maminom krevetu - rekla je.Brzo se popeo, ona ga je ušuškala u deke, tresući ga od zadovoljstva, a njemu je bilo tako drago stoje na maminoj strani kreveta, s glavom u gnijezdu što ga je napravila mamina kosa, jer nije volio tatin jastuk; bio je nekako kiseo i oštar, a mamin je ugodno mirisao i to ga je proželo toplinom.- Znam još nešto - rekao je Arturo. - Ali neću reći.August ima deset godina; ne zna mnogo toga. Naravno daje znao više od svog bedastog brata Federica, ali ni upola toliko kao brat pored njega, Arturo, koji puno toga zna o ženama i takvim stvarima.- A šta ćeš mi dati ako ti kažem - reče Arturo.- Dat ću ti novčić za sladoled.- Novčić za sladoled! Jaka stvar! Kome po zimi treba novčić za sladoled?- Dat ću ti ga idućeg ljeta.- Fućkaj se s tim. A šta ćeš mi sada dati?- Dat ću ti sve što imam.

- Moš mislit. Šta imaš?- Nema ništa.- Dobro. Onda ti neću ništa reći.- Ti ni nemaš ništa za reć.- Vraga nemam!- Reci badava.- Badava pokušavaš.- Ti lažeš, eto zato. Ti si lažljivac.- Nemoj mi to govoriti!- Ti si lažljivac ako nećeš reći. Lažljivac!Zove se Arturo, ima četrnaest godina. Pljunuti otac u minijaturi, bez brkova. Gornja mu se usna izvijala ukazujući na blagu okrutnost. Po licu su mu bile razbacane pjege poput mrava na kolaču. Bio je najstariji, mis-

lio daje stvarno čvrst, i nikakav blentavi mlađi brat ne može mu tek tako reći daje lažljivac. Nakon pet sekundi August se previjao. Arturo gaje ispod pokrivača držao za noge.- Lomiš mi prste - rekao je.- Ajoj! Nogeee! -Tkoje lažljivac! -Nitko!Njihova je majka Maria, ali zovu je mama, ona je sada s njima, i dalje ustrašena pred majčinskim dužnostima, i dalje zbunjena. A sada August; lako mu je biti majkom. Imao je plavu kosu, pa joj je po stotinu puta na dan, niotkuda, dolazila ta misao kako njezin drugi sin ima plavu kosu. Mogla je poljubiti Augusta kad je htjela, nagnuti se i osjetiti tu plavu kosu, izljubiti ga po cijelom licu i očima. Dobar je dječak taj August. Imala je dosta problema s njim, naravno. Slabi bubrezi, rekao je tada doktor Hewson, ali to je prošlo i madrac izjutra više nikad nije bio mokar. August će odrasti u finog mladića, nikad neće mokriti u krevetu. Stotinu je noći provela na koljenima pokraj njega dok je spavao, zrnca njezine krunice kuckala su u tami dok se molila Bogu; molim te Dobri Bože, nemoj da mi više sin mokri u krevetu. Stotinu, dvije stotine noći. Doktor je rekao daje to od slabih bubrega; ona je to zvala Božjom voljom; a Svevo Bandini je to zvao prokletim nemarom i namjeravao je Augusta poslati da spava u kokošinjcu, bez obzira na tu plavu kosu. Svašta je predlagano kao lijek. Doktor je prepisao tablete. Svevo bi posegnuo za remenom od britve, ali ona ga je uvijek u tome sprečavala; a njezina majka, Donna Toscana je inzistirala da August pije vlastitu mokraću. Ali ona se zove Maria, kao Spasiteljeva majka, i ona je išla kod te druge Marije po kilometrima i kilometrima krunice. Dakle, August je prestao, zar ne? Kad biPričekaj proljeće, Bandinirano izjutra zavukla ruku ispod njega, zar nije bila suha i topla? A zašto? Maria je znala zašto. Nitko drugi to ne može objasniti. Bandini je rekao: Bože moj, i vrijeme je; doktor je rekao da su tablete pomogle, a Donna Toscana je tvrdila da bi to davno prije prošlo da su je samo slušali. čak je i August bio zadivljen i oduševljen u tim jutrima kad bi se probudio i osjetio daje suh i čist. Sjećao se onih noći kad se budio i ugledao majku na koljenima pored sebe, licem prema njemu, zrnca kuckaju, njezin dah u njegovim nosnicama, a prošaptane sitne riječi, Zdravo Marijo, Zdravo Marijo, ulaze mu u nos i oči sve dok ležeći tako između dvije žene ne bi osjetio neku jezivu melankoliju, neku bespomoćnost koja gaje gušila i nagonila da udovolji objema. Jednostavno više neće piškiti u krevet.Lako je biti Augustu majka. Mogla se igrati plavom kosom kad god je htjela, jer je on bio očaran njom i toliko je toga htio znati o njoj. Toliko je toga učinila za njega, ta Maria. Omogućila mu je da odraste. Omogućila mu je da se osjeća kao pravi dječak, i Arturo ga više nije mogao zadirkivati i bockati zbog slabih bubrega. Kad je svake noći na nečujnim stopalima dolazila do njegove strane kreveta, dovoljno mu je bilo da osjeti kako mu topli prsti glade kosu da se prisjeti kako su ona i ta druga Maria od mlakonje napravile pravog dečka. Nije ni čudo stoje tako dobro mirisala. A Maria nikad nije zaboravila tu čudesno plavu kosu. Otkud takva to samo Bog zna, i ona je bila tako ponosna.Doručak za tri dječaka i muškarca. On je Arturo, ali to mrzi i hoće da ga zovu John. Preziva se

Bandini, a hoće da bude Jones. Njegova majka i otac su Talijani, ali on želi biti Amerikanac. Njegov je otac zidar, ali on hoće igrati za Chicago Cubse. Oni žive u Coloradu, u Rockli-nu, deset tisuća stanovnika, a on hoće živjeti u Denveru,

Pričekaj proljeće, Bandiniudaljenom pedesetak kilometara. Bio je pjegav, a to mu se nije sviđalo. Išao je u katoličku školu, a htio je ići u državnu. Imao je djevojku koja se zvala Rosa, ali ona gaje mrzila. Bio je ministrant, ali je bio vrag i mrzio je ministrante. Htio je biti dobar dječak, ali toga se plašio, jer se pribojavao da će ga prijatelji nazvati dobricom. On je Arturo i voli svog oca, ali živi u strahu od onog dana kad će odrasti i kad će moći srediti svog oca. Obožavao je svog oca, a za majku je mislio daje slabić i daje glupa.Zašto se njegova majka razlikuje od drugih majki? Bila je takva i svakog je dana to vidio. Oduševljavala ga je majka Jacka Hawleya: davala bi mu kekse i od toga bi mu srce ustreptalo. Majka Jima Tolanda ima sjajne noge. Majka Carla Molle uvijek nosi kariranu haljinu; kad je mela pod u kuhinj i staj ao j e na stražnj em trij emu u ekstazi, gledao gospođu Molla kako mete, očima je gutao kretnje njezinih bokova. Imao je dvanaest, pa kad je shvatio da ga njegova majka više ne ushićuje potajno ju je zamrzio. Uvijek je ispod oka promatrao majku. Volio je svoju majku, ali ju je i mrzio.Zastoje njegova majka dopuštala Bandiniju da joj zapovijeda? Zašto ga se boji? Kad su u krevetu, a on leži budan i znojan od mržnje, zašto njegova majka pušta Bandiniju da joj to radi? Kad iziđe iz kupaonice i dođe u njihovu spavaću sobu, zašto se smiješi u tami? Nije je mogao vidjeti kako se smiješi, ali je to znao, na licu joj je ta noć, toliko je zaljubljena u tamu i skrivena svjetla koja joj obasjavaju lice. Tada ih je oboje mrzio, ali nju je najviše mrzio. Došlo muje daje pljune, i još dugo nakon što bi se vratila u krevet mržnja bi mu ostala na licu, mišići na obrazima bili su mu od toga zategnuti.Doručak je gotov. čuo je oca kako traži kave. Zašto njegov otac mora cijelo vrijeme vikati? Zar ne može tiše govoriti? Cijelo je susjedstvo znalo sve što se doga-đalo u njihovoj kući, jer se otac neprestano derao. Mo-revevi, prvi susjedi - njih se nikad ne čuje, nikad; tihi Amerikanci. Ali njegovom ocu nije bilo dosta stoje Talijan, morao je biti bučni Talijan.- Arturo - pozvala gaje majka. - Doručak.Kao da i sam nije znao daje doručak gotov! Kao da već cijeli Colorado ne zna daje obitelj Bandini za doručkom!Mrzio je sapun i vodu, i nije mogao shvatiti zašto se svako jutro treba umivati. Mrzio je kupaonicu, jer nisu imali kadu. Mrzio je četkice za zube. Mrzio je pastu za zube koju je kupovala njegova majka. Mrzio je obiteljski češalj, uvijek prljav od žbuke s očeve kose, nije mogao smisliti svoju kosu jer se nije dala počešljati. A više od svega, mrzio je svoje lice osuto pjegama poput deset tisuća penija razbacanih po tepihu. U kupaonici je jedino volio labavu dasku u kutu. Tu je skrivao Grimizni zločin i Strašne priče .- Arturo! Jaja se hlade.Jaja. O Bože, kako je mrzio jaja.Stvarno su bila hladna; ali ne hladnija od pogleda njegovog oca koji gaje promatrao kad je sjeo. Zatim se sjetio, a taj muje pogled rekao da gaje majka otkucala. O Isuse! Tko bi mislio da će ga vlastita majka otkucati! Bandini je glavom pokazao prema prozoru s osam okana na drugoj strani sobe, jedno nedostaje, otvor je prekriven krpom za suđe.-1 tako si ti bratu gurnuo glavu kroz prozor?Toje bilo previše za Federica. Opet je sve to vidio: Arturo je bijesan, Arturo ga gura prema prozoru, lom stakla. Odjednom je Federico počeo plakati. Sinoć nije plakao, ali sada se sjetio: iz kose mu se cijedi krv, majka mu ispire ranu, govori mu neka bude hrabar. Bilo je5 svojevremeno popularni »Sundromani« ,d ^, , „^ ,„„„,,.,„M A

strašno. Zašto sinoć nije plakao? Ne sjeća se, ali sada plače, prstima tare suze iz očiju.

- Zaveži! - rekao je Bandini.- Neka tebi netko gurne glavu kroz prozor -jecao je Federico. - Pa da vidimo hoćeš li ti zaplakati!Arturo gaje prezirao. Zastoje morao dobiti mlađeg brata? Zastoje morao stajati ispred prozora? Kakvi su to ljudi ti Digići? Pogledaj mu oca. Gledaj ga kako vilicom gnječi jaje da mu pokaže koliko je ljut. Pogledaj samo taj žumanjak na očevoj bradi! I na brkovima. On je ustvari jedan Veliki Mlakonja, pa mora imati brkove, ali zar je baš morao kroz uši trpati ta jaja? Zar nije u stanju pronaći usta? O Bože, ti Talijani!Ali Federico je utihnuo. Sinoćnje mučeništvo više ga nije zanimalo; u mlijeku je pronašao mrvu kruha i to gaje sjetilo na brod koji plovi oceanom; drrrrrr, išao je motorni brod, drrrrrr. A što daje ocean od pravog mlijeka - može li se onda na Sjevernom polu dobiti sladoled? Drrrrrr, drrrrrr. Odjednom se opet sjetio prošle noći. Oči mu se napuniše suzama te je zajecao. Ali mrva kruha je tonula. Drrrrr, drrrrrr. Nemoj potonuti, motorni brode! Nemoj potonuti! Bandini gaje gledao.- Za ime Isusovo! - rekao je. - Hoćeš li konačno popiti to mlijeko i prestati se glupirati?Izustiti ime Kristovo bez razloga, to je kao da ste Mariju ošamarili po ustima. Kad se udala za Bandinija, nije zamijetila da psuje. Na to se nikad nije naviknula. A Bandini na sve psuje. Prve engleske riječi koje je naučio bile su jebote bog. Jako se ponosio svojim psovkama. Kad je bio bijesan davao si je oduška na dva jezika.- Dobro - rekao je. - Zašto si bratu gurnuo glavu kroz prozor?- Otkud znam? - rekao je Arturo. - Učinio sam to, i eto.Pričekaj proljeće, BandiniBandini je od užasa zakolutao očima.- A kako znaš da te sada neću prebiti na mrtvo ime?- Svevo, rekla je Maria. Svevo. Molim te.- Šta sad ti hoćeš? - rekao je.-Nije bilo namjerno, Svevo -nasmiješila se. -Bilo je slučajno. Djeca ko djeca.S treskom je bacio ubrus. Stegnuo je zube i objema se rukama primio za kosu. Zatim se zaljuljao u stolici, naprijed-natrag, naprijed-natrag.- Djeca ko djeca! -imitirao ju je. -Taj mali gad je bratu gurnuo glavu kroz prozor, a djeca ko djeca! Tko će platiti taj prozor? Tko će platiti doktora kad brata gurne u provaliju? Tko će platiti advokata kad ga pošalju u zatvor jer je ubio brata? Ubojstvo u obitelji! O Deo uta me! O Bože, pomogni mi!Maria je odmahnula glavom i nasmiješila se. Arturo je iskrivio usta u ubilački cerek: dakle i njegov je otac protiv njega, već ga optužuje za ubojstvo. August je tužno klimnuo glavom, ali bio je jako sretan što neće postati ubojica kao njegov brat Arturo; a August - on će biti svećenik; možda će biti tamo kako bi mu dao posljednju pomast prije negoli Artura pošalju na električnu stolicu. A Federico - on je sebe vidio kao žrtvu srdžbe svog brata, vidio je sebe kako opružen leži na pogrebu; svi njegovi prijatelji iz Svete Katarine su tamo, kleče i plaču; uh, to je grozno. Oči mu opet zaplivaše u suzama i on gorko zaplače, pitajući se hoće li dobiti još jednu čašu mlijeka.- Mogu dobiti motorni brod za Božić? - rekao je. Bandini gaje zapanjeno pogledao.- Samo nam još to treba u ovoj obitelji - rekao je. Zatim je sarkastično palucnuo jezikom: - Želiš li motor-ni brod,. Fpdericp? Onaj što ide puć puć pt puć?

- E taj hoću! - nasmijao se Federico. - Onaj što ide pućpuć pućpuć puć puć!Već je bio u njemu, vozio gaje po kuhinjskom stolu, preko Plavog jezera gore u planine. Bandinijev cerek natjerao gaje da ugasi motor i baci sidro. Sada je bio jako tih. Bandinijev cerek nije prestajao, prolazio je kroz njega. Federico je opet htio zaplakati, ali se nije usudio. Spustio je pogled prema praznoj čaši mlijeka, spazio par kapi na dnu i polako ih ispio, kradom pogledavajući oca preko ruba čaše. Tamo je sjedio Svevo Bandini - cerekao se. Federico je osjetio kako mu se koža ježi.- Ajme meni - cvilio je. - Što sam to ja napravio?Šutnja je prekinuta. Svi su odahnuli, čak i Bandini, koji je dovoljno dugo izvodio tu scenu. Tiho je progovorio.- Ništa od motornog broda, shvaćaš? Nikakvih motornih brodova.I to je sve? Federico je zadovoljno odahnuo. A cijelo je vrijeme mislio kako je otac otkrio da muje

upravo on ukrao sitniš iz radnih hlača, razbio uličnu svjetiljku na uglu, na ploči nacrtao sestru Mary Costance, grudom u oko pogodio Stellu Colombo i pljunuo u krstionicu u Crkvi svete Katarine.Umilno je rekao: - Ne želim motorni brod, tata. Ako ti ne želiš da ga imam, onda ga ni ja ne želim, tata.Bandini je s odobravanjem klimnuo svojoj ženi: tako treba odgajati djecu, govorilo je njegovo klimanje. Ako želiš da klinac nešto napravi, samo ga oštro pogledaj; tako treba odgajati dječake. Arturo je počistio ostatak jaja iz svog tanjura i podrugljivo pomislio: Isuse, kakav je glupan njegov stari! Poznavao je on Federica, znao je kakav je prljavi mali gad taj Federico; ta umilna o prevariti, i odjednom je poža-Pričekaj proljeće, Bandinilio što ga cijelog nije izbacio, a ne samo glavu, i glavu i noge i sve skupa, van kroz taj prozor.- Kad sam bio mali - počeo je Bandini. - Kad sam bio mali tamo u Starom Kraju...Federico i Arturo su naglo ustali od stola. To su dobro znali. Znali su da će im pričati po deset tisućiti put kako je zarađivao deset centi noseći kamenje na leđima, kad je bio mali, tamo u Starom Kraju, kamenje je nosio na leđima, kad je bio mali. Taje priča hipnotizirala Sve-va Bandinija. To prisjećanje potiskivalo je i brisalo misli o bankaru Helmeru, rupama u cipelama, kući koja nije otplaćena i djeci koju valja prehraniti. Kad sam bio mali: to je pravi san. Protekle godine, prelazak oceana, sve više usta koja treba hraniti, nevolja stiže nevolju, godina za godinom; i time se može hvaliti baš kao daje stekao veliko bogatstvo. S time nije mogao kupiti cipele, ali to je proživio. Kad sam bio mali... Maria, koja je iznova slušala, pitala se zašto to uvijek kaže, uvijek poštuje godine i pravi se starijim.Stiglo je pismo Donne Toscane, Marijine majke. Donna Toscana s velikom crvenim jezikom, ne toliko velikim da zadrži navalu sline kad god bi pomislila na svoju kćer udanu za Sveva Bandinija. Maria je prevrtala pismo. Tamo gdje je Donna svojim velikim jezikom ob-lizala kuvertu ljepilo je bilo zadebljano. Maria Toscana, Ulica Walnut 345, Rocklin, Colorado, jer se Donna nije htjela koristiti imenom svoje kćeri nakon udaje. Teška, divlja slova kao da su iscurila iz krvavog kljuna nekog sokola, pismo seljanke koja je netom zaklala kozu. Maria nije otvorila pismo; znala je što tu piše.Bandini je ušao na stražnja vrata. U rukama je nosio veliki komad blistavog ugljena. Odložio gaje u kantu za ugljen iza peći. Ruke su mu bile prljave od crne prašine, Nauiištio &e; Miomu kodvratoo nositi uRlien; to ie

ženski posao. Nervozno je pogledao prema Mariji. Ona je glavom pokazala prema pismu naslonjenom na oštećeni slanik na žutom stolnjaku od voštanog platna. Grub rukopis njegove punice izvijao mu se pred očima poput sićušnih zmija. Mrzio je Donnu Toscanu do te mjere da je to graničilo sa strahom. Kad god bi se sreli, sukobljavali su se kao mužjak i ženka. Sa zadovoljstvom je pocrnjelim, prljavim rukama primio pismo. Uživao je u grubom trganju, ne obraćajući pažnju na njegov sadržaj. Prije nego stoje počeo čitati pismo, prodorno je pogledao svoju suprugu kako bi joj još jednom dao do znanja koliko mrzi tu ženu koja joj je podarila život. Maria je bila bespomoćna; to nije bila njezina svađa, ignorirala ju je cijelog svog bračnog života, a to bi pismo uništila da joj Bandini nije zabranio čak i otvaranje majčinih poruka. On je zlobno uživao u pismima njezine majke, stoje užasavalo Mariju; bilo je nečeg mračnog i strašnog u tome, kao da zaviruješ pod mokri kamen. Bilo je to bolesno zadovoljstvo mučenika, čovjeka koji je na svoj način uživao u kažnjavanju punice, jer se ova radovala njegovoj bijedi sada kad su mu nadošla teška vremena. Bandini je to obožavao, taj progon, jer je u njemu budio neki neobuzdani poriv da se opija. Rijetko je neumjereno pio jer bi mu bilo slabo, ali pismo Donne Toscane posve ga je zaslijepilo. Poslužilo mu je kao povod da potraži zaborav jer, kad je pijan, mogao je histerično mrziti svoju punicu, mogao je zaboraviti, mogao je zaboraviti svoju kuću koja nije otplaćena, svoje račune, tešku monotoniju braka. Bio je to bijeg: dan, dva dana, tjedan hipnoze - a Maria se sjećala razdoblja kad je bio pijan po dva tjedna. Pred njim se nisu skrivala pisma Donne Toscane. Dolazila su rijetko, a značila su samo jedno: Donna će provesti jedno poslijepodne s njima. Daje došla bez daje Bandini vidio pismo, BandioLbimao da mu je žsna.sak-

Pričekaj proljeće, Bandinirila pismo. Kad je zadnji put to učinila, Svevo je izgubio kontrolu i žestoko pretukao Artura jer mu je presolio makarone - beznačajan prijestup, koji, naravno, u normalnim okolnostima ne bi ni primijetio. Ali pismo je bilo skriveno i netko je zbog toga morao platiti.To najnovije pismo datirano je dan ranije, 8. prosinca, na blagdan Bezgrešnog začeća. Dok je Bandini čitao, lice mu je pobijelilo, a krv mu se povukla kao kad pijesak guta oseku. U pismu je stajalo:Draga moja Marijo!Danas je sveti blagdan naše Blažene Djevice, pa idem u crkvu da se pomolim za tebe koja patiš. Moje je srce s tobom i tom jadnom dječicom, tom ukletom tragedijom u kojoj živiš. Molila sam Blaženu Djevicu neka ti se smiluje, neka donese sreću tim mališanima koji ne zaslužuju svoju sudbinu. U nedjelju poslijepodne sam u Rocklinu, a odlazim onim autobusom u osam sati. Ljubim i grlim tebe i tvoju djecu.Donna ToscanaBandini je odložio pismo i počeo gristi ionako raspucane nokte, a da nije ni pogledao svoju ženu. Prstima je cupkao donju usnu. Negdje u njemu počelo je kuhati. Ona je to osjetila, kako nadolazi iz kutova sobe, iz zidova i s poda, taj vonj koji se komešao posve izvan nje. Kako bi se pribrala, poravnala je bluzu.Popustljivo je rekla: - E sad, Svevo...Ustao je i uštipnuo je za bradu, zlobno se smješkajući da joj stavi do znanja kako taj izljev emocija nije ozbiljan, i napustio sobu.- O Marijo! - zapjevao je, u glasu mu nije bilo muzike, samo je mržnja izbacivala ljubavne stihove iz nj egova grla. - O Marijo, Q Marij o! QuqnfQMfflrifi per-

Pričekaj proljeće, Bandinidato per te! Fa me dor me! Fa me dor me! 0 Marijo, o Marijo! Koliko sam besanih noći proveo zbog tebe! O, pusti me spavati, moja draga Marijo!Nije se mogao zaustaviti. Slušala je kako mu sta-njene potplate stružu po podu poput kapljica vode poprskanih po štednjaku. čula je kako je zamahnuo svojim pokrpanim i prepravljenim kaputom dok gaje oblačio. Zatim trenutak tišine, a onda je čula kako je kresnula šibica i znala je daje zapalio cigaru. Njegov bijes nije mogla podnijeti. Umiješati se, značilo bi dati mu povod da se na nju obruši. Dok je prilazio ulaznim vratima, zadržala je dah: ta su vrata bila ostakljena. Ali ne - tiho ih je zatvorio i otišao. Uskoro će se sresti sa svojim dobrim prijateljem, Roccom Sacconeom, kamenorescem, jedinom ljudskim bićem koje je doista mrzila. Rocco Sacco-ne, prijatelj iz djetinjstva Sveva Bandinija, pijanica i neženja koji je pokušao spriječiti Bandinijev brak; Rocco Saccone koji je cijele godine nosio bijelu odjeću od flanela i odvratno se hvalisao svojim zavođenjima udanih Amerikanki subotom navečer na plesnjaku u Odd Fel-lows Hallu. Mogla je vjerovati Svevu. Mozak će mu se utopiti u moru viskija, ali ne bije prevario. To je znala. Doista? Nestalo joj je daha pa se srušila u stolicu i zaplakala zagnjurivši lice u dlanove.2.U osmom razredu Škole svete Katarine bilo je petnaest do tri. Sestra Mary Celia, koju je žuljalo stakleno oko, bila je jako loše volje. Lijevi kapak i dalje se trzao posve izvan kontrole. Dvadeset učenika, jedanaest dječaka i devet djevojčica, promatralo je kapak koji se trzao. Petnaest do tri: još petnaest minuta. Nellie Doyle, kojoj je tanka haljina zapela između guzova, navodila je ekonomske učinke Eli Whitneyjeva stroja za egreniranje pamuka, a dva dječaka iza nje, Jim Lacey i Eddie Holm, umirala su od smijeha, ali ne glasno, zbog haljine koja joj je zapela između guzova. Neprestano su upozoravani da se pripaze ako kapak na staklenom oku stare Celije počne poskakivati, ali pogledaj tu Doyleovu!- Ekonomski učinci stroja za egreniranje pamuka Elija Whitneya bez presedana su u povijesti pamuka -rekla je Nellie.Sestra Mary Celia skočila je na noge.- Holm i Lacey! - naredila je. - Ustanite! Nellie je zbunjeno sjela, a dva dječaka su ustala.

Laceyeva koljena su škljocnula, razred se hihotao, La-cey se cerekao i onda je pocrvenio. Holm se zakašljao spuštene glave dok je čitao natpis na svojoj olovci. Prvi put je u životu pročitao taj natpis i bio je zatečen da tu piše samo Walter Pencil Co.- Holm i Lacey - rekla je sestra Celia. - Dosta mi je već cerekanja lupeža u mom razredu. Sjednite! - Zatim se obratila cijeloj grupi, ali, ustvari, govorila je samo

dječacima, jer s djevojčicama je rijetko imala problema: - A sljedeći klipan kojeg uhvatim kako ne prati nastavu, morat će ostati do šest sati. Nastavi, Nellie.Nellie je opet ustala. Lacey i Holm, začuđeni što su se tako lako izvukli, gledali su na drugu stranu, obojica ustrašeni kako će se opet početi smijati ako je Nellie-na haljina još uvijek onako uvučena.- Ekonomski učinci stroja za egreniranje pamuka Elija Whitneya bez presedana su u povijesti pamuka -rekla je Nellie.Lacey se šapatom obratio dječaku ispred sebe.- Hej, Holm. Pogledaj samo onog Bandinija. Arturo je sjedio na drugoj strani razreda, u trećojklupi. Glavu je spustio nisko, prsa prislonio na klupu, a uz tintarnicu je postavio maleno ogledalo u koje je gledao dok je vrhom olovke prelazio duž nosa. Brojao je svoje pjege. Sinoć prije spavanja liceje natrljao limunovim sokom: to bi navodno trebalo posve očistiti pjege. Brojao je, devedeset tri, devedeset četiri, devedeset pet... Obuzeo gaje osjećaj besmisla života. Pogledaj samo, ciča zima, sunce se tek nakratko pomalja kasno poslijepodne, a po nosu i obrazima izbrojao je još pet pjega: ukupno ih je devedeset i pet. Kakvog smisla ima život? A sinoć je upotrijebio sok od limuna. Tko je ta lažljivica koja je u jučerašnjem izdanju Denver Posta, u rubrici za domaćinstvo, napisala kako pjege »bježe poput vjetra« od limunova soka? Kao da nije bilo dovoljno loše što ima tolike pjege i stoje, koliko mu je poznato, on je jedini pjegavi Digić na svijetu. Otkud mu samo te pjege? S koje je obiteljske strane naslijedio ta sitna crvenkasta obilježja zvijeri? Tmurno je počeo brojati po lijevom uhu. Jedva je čuo slabašni izvještaj o ekonomskim učincima stroja za egreniranje pamuka Elija Whitneya. Sada je odgovarala Josephine Perlotta: kome je dovraga staloPričekaj proljeće, Bandinido toga što Perlotta ima za reći o stroju za egreniranje pamuka? Ona je Digić - kako bi ona mogla išta znati o stroju za egreniranje pamuka. U lipnju, Bogu hvala, završit će ovu usranu katoličku školu i upisati se u normalnu srednju školu, gdje je Digića malo i ne drže se skupa. Na lijevom uhu već je došao do sedamnaest, dvije više nego jučer! Proklete pjege! Sada je neki novi glas govorio o stroju za egreniranje pamuka; glas je kao tiha violina vibrirao u njegovom tijelu, zaustavljao mu dah. Odložio je olovku i duboko uzdahnuo. Stajala je ispred njega -njegova prekrasna Rosa Pinelli, njegova ljubav, njegova djevojka. E ti stroju za egreniranje pamuka! E ti divni Eli Whitneyu! O Rosa, kako si lijepa. Volim te, Rosa, volim te, volim, volim!Bila je Talijanka, naravno; ali što ona tu može? O pogledaj joj kosu! Pogledaj joj ramena! Pogledaj tu ljupku zelenu haljinu! Poslušaj taj glas! O Rosa! Reci im, Rosa! Reci im o tom stroju za pamuk! Znam da me mrziš, Rosa. Alija te volim, Rosa. Volim te, i jednog dana vidjet ćeš me kako igram za New York Yankse, Rosa. Bit ću tamo na sredini igrališta, draga, i ti ćeš mi biti cura, sjedit ćeš u loži kod treće baze, ja ću utrčavati, bit će to pred sam kraj utakmice, a Yanksi će zaostajati za tri boda. Ali ne brini ništa, Rosa! Stići ćemo ih, tamo su trojica spremna za napad, pogledat ću te, ti ćeš mi dobaciti poljubac, a ja ću raspaliti lopticu daleko preko zida igrališta. To će ući u povijest, draga. Poljubit ćeš me i ja ću ući u povijest!- Arturo Bandini!Tada više neću biti pjegav, Rosa. Neće ih više biti - uvijek nestanu kad odrasteš.- Arturo Bandini!

Pričekaj proljeće, BandiniPromijenit ću ime, Rosa. Zvat će me Banning, Banning Bambino6: Art, Bandit s palicom...- Arturo Bandini!Sada je čuo. Nestalo je urlikanje gomile na finalu američkih liga. Digao je pogled i vidio kako se sestra Ce-lia naginje za katedrom, lupa šakom, dok joj se lijevo oko trza. Gledali su ga, svi su ga

gledali, čak mu se i Rosa smijala, a kad je shvatio daje maštao na glas, želudac mu se okrenuo. Drugi su se mogli smijati ako su to htjeli, ali Rosa - ah Rosa, njezin je smijeh bio ubojitiji od ostalih, osjećao je kako ga ranjava i mrzio ju je: ta Digićka, kći Digića rudara koji je radio u onoj selendri od Louis-villea: prokleti prljavi rudar. Zove se Salvatore; Salvato-re Pinelli, radio je najgore poslove u rudniku. Može li on sagraditi zid koji će trajati godinama, stotinu, dvije stotine godina? Tja - ta budala, on ima rudarski kramp i lampu na kacigi, mora se spuštati pod zemlju i zarađivati za život kao prokleti prljavi digićki štakor. On se zove Arturo Bandini, pa ako itko u ovoj školi ima s tim problema, neka to kaže sad i razbit će mu nos.- Arturo Bandini!- Dobro - otegnuto je odgovorio. - Dobro, sestro Celia. čuo sam vas.Zatim je ustao. Razred gaje gledao. Rosa je nešto šapnula djevojčici do sebe, smijuljeći se kriomice iza ruke. Vidio je tu kretnju i došlo mu je da poviče na nju, misleći da mu je nešto rekla zbog pjega, ili zbog velike zakrpe na koljenima, ili zbog toga što se nije ošišao, ili zbog prepravljane očeve košulje koja mu nikako nije pristajala.- Bandini - rekla je sestra Celia. - Ti si izvan svake sumnje idiot. Upozorila sam te da bolje paziš. Takva6 Banning Bambino (eng./tal.) - slobodno prevedeno: mali prokletnikglupost mora se nagraditi. Ostat ćeš poslije škole sve do šest sati.Sjeo je, a zvono u tri sata histerično se oglasilo po hodnicima.Ostao je sam sa sestrom ćelijom koja je za katedrom ispravljala zadaćnice. Nije ga zamjećivala, a lijevi joj se kapak iritantno trzao. Tog zimskog popodneva na jugozapadu se pojavilo blijedo, bolesno sunce, nalik izlizanom mjesecu. Sjedio je nalakćen na klupu i promatrao hladno sunce. S druge strane prozora, činilo se da jele u drvoredu postaju još hladnije pod svojim tužnim bijelim teretom. Negdje na ulici čuo se povik nekog dječaka, zatim zveckanje lanaca za snijeg. Mrzio je zimu. Mogao je zamisliti igralište za bejzbol iza škole, prekriveno snijegom, početna crta zatrpana nevjerojatnom težinom - čitav taj prizor, tako samotan, tako tužan. Što se može raditi zimi? Bio je skoro zadovoljan što tu sjedi, a kazna gaje zabavljala. Uostalom, ruje bilo dobro sjediti kao i bilo gdje drugdje.- Želite li da nešto napravim, sestro Celia? - upitao je.Ne dižući pogled sa zadaćnica, odgovorila je: -Hoću da mirno sjediš i budeš tiho - ako je to moguće. Nasmiješio se i otegnuo: - U redu, sestro. Cijelih deset minuta bio je miran i tih.- Sestro - rekao je. - Hoćete da obrišem ploču?- Za to je netko plaćen - rekla je. - Ustvari, mislim da tom čovjeku i previše za to plaćamo.- Sestro - rekao je. - Volite li bejzbol?- Nogomet je moj sport - rekla je. - Mrzim bejzbol. Dosadan mi je.- To je zato jer ne shvaćate suptilniju stranu te igre.

- Tiho, Bandini - rekla je. - Ako može. Promijenio je položaj, bradu je položio na ruke ipažljivo ju promatrao. Lijevi kapak se neprestano trzao. Pitao se kako je dobila stakleno oko. Oduvijek je sumnjao da ju je netko pogodio lopticom za bejzbol; sada je bio gotovo siguran u to. U Svetu Katarinu došla je iz Fort Dodgea, u Iowi. Pitao se kakav bejzbol igraju u Iowi, ima li tamo puno Talijana.- Kako ti je majka? - upitala je.- Ne znam. Dobro, čini mi se.Prvi put je digla glavu s posla i pogledala ga. - Kako to misliš, čini mi se. Zar ne znaš? Tvoja je majka jako dobra osoba, predivna osoba. Ona ima dušu anđela.Koliko mu je poznato, jedino on i njegova braća pohađaju tu katoličku školu besplatno. Školarina je iznosila samo dva dolara mjesečno po učeniku, ali za njega i braću to bi bilo šest dolara mjesečno, a nisu nikad plaćali. Ta ga je iznimka strašno pekla, taj osjećaj da drugi plaćaju ali ne i on. Ponekad bi njegova majka stavila par dolara u omotnicu i rekla mu neka je preda Sestri nadstojnici, za račun. To je bilo još odurnije. Uvijek se žestoko protivio. Međutim, Augustu nje bilo teško isporučiti te povremene omotnice; štoviše, tomu se radovao. Zbog toga je mrzio Augusta, zbog toga stoje isticao

njihovo siromaštvo, stoje uvijek sa zadovoljstvom podsjećao časne na to da su siromašni. Ionako nikad nije htio ići u Školu časnih sestara. Mogao ju je otrpjeti samo zbog bejzbola. Kad mu je sestra Celia rekla da njegova majka ima predivnu dušu, znao je da je mislila kako je njegova majka imala hrabrosti da se žrtvuje i trpi zbog tih malih omotnica. Ali po njemu, tu nije bilo nikakve hrabrosti. To je bilo grozno, to je mrzio, po tome su on i njegova braća drugačiji od ostalih. Zašto, to ustvari nije znao - ali tako je bilo, taj osjećaj po kojemu se u svojimPričeka] proljeće, Bandiniočima oni razlikuju od svih ostalih. Na neki način to se uklapa u shemu koja uključuje njegove pjege, šišanje, zakrpe na koljenima i to što je Talijan.- Ide li ti otac nedjeljom na misu, Arturo?- Naravno - rekao je.Grlo mu se stisnulo. Zašto mora lagati? Njegov je otac na misu išao samo na Badnjak ujutro, i ponekad na uskršnju nedjelju. Lagao ili ne, bio je zadovoljan što mu je otac prezirao misu. Nije znao zašto, ali to mu je godilo. Sjetio se što mu je otac rekao. Svevo je rekao: ako je Bog posvuda, zašto bih onda nedjeljom išao u crkvu? Zašto ne bih pošao dolje do kartašnice? Zar Bog nije i tamo? Njegova bi se majka uvijek stresla od užasa nad takvom teologijom, ali pamtio je njezin neuvjerljiv odgovor, onaj isti koji je naučila na vjeronauku prije toliko godina. To je naša kršćanska dužnost, stoji u vjeronauku. Što se njega tiče, on ponekad ide na misu, a ponekad ne ide. Kad ne bi išao, obuzeo bi ga užasan strah, osjećao bi se jadno i ustrašeno sve dok na ispovijedi to breme ne bi zbacio sa sebe.U četiri i trideset sestra Celia bila je gotova s ispravljanjem zadaćnica. On je sjedio odsutan, umoran i izmučen vlastitim nestrpljenjem da nešto napravi, bilo što. Razred je bio u polumraku. Na tmurnom istoku pomolio se mjesec, a ako se uspije iskobeljati, bit će to bijeli mjesec. Rastužio se u tom polumraku. To je razred u koji tiho ulaze časne na debelim potplatima. Prazne klupe žalobno su govorile o djeci koja su otišla, a njegova klupa kao da se s tim slagala: njena topla intima kazivala mu je neka ode kući kako bi mogla biti sama s drugima. Izgrebenoj i označenoj njegovim inicijalima, umrljanoj tintom, toj je klupi bilo dosta njega kao što je i njemu bilo dosta te klupe. Sada su se gotovo uzajamno mrzili, a ipak su imali dovoljno strpljenja jedno za drugo.JOHIN FANTESestra Celia je ustala i skupila papire.- U pet možeš otići - rekla je. - Ali pod jednim uvjetom...Radoznalost oko toga kakav je to uvjet nestala je u njegovoj apatiji. Ispruženih nogu pod klupom ispred sebe, jedino se mogao gušiti u vlastitom gađenju.- Hoću da odeš odavde u pet sati i pođeš do Svetog sakramenta, hoću da zamoliš Blaženu Djevicu neka blagoslovi tvoju majku i donese joj sreću koju zaslužuje - nesretnica.Zatim je otišla. Nesretnica. Njegova majka - nesretnica. Obuzeo gaje očaj i oči su mu zasuzile. Posvuda je isto, uvijek njegova majka - nesretnica, uvijek nesretna i nesretna, uvijek takva, ta riječ, uvijek u njemu i oko njega, pa je odjednom zaplakao u tom polumračnom razredu, jecao je na sav glas, plakao i gušio se, ne zbog toga, ne zbog nje, zbog njegove majke, već zbog Sveva Ban-dinija, svog oca, lica svog oca, tih kvrgavih ruku svog oca, zbog zidarskog alata svog oca, zbog zidova koje je njegov otac sazidao, stuba, štukatura, spalionica i katedrala, i sve je to bilo prekrasno, zbog onog stoje osjećao kad bi njegov otac pjevao o Italiji, o talijanskom nebu, o Napuljskom zaljevu.U petnaest do pet njegov je jad ishlapio. Razred je bio gotovo posve u tami. Rukavom je obrisao nos i osjetio kako mu srce ispunjava spokoj, dobrodušje, mir zbog kojeg je narednih petnaest minuta predstavljalo pravo sitnicu. Htio je upaliti svjetlo, ali Rosina kuća je bila iza prazne parcele s druge strane ulice, te je sa stražnjeg trijema mogla vidjeti školske prozore. Mogla bi vidjeti upaljena svjetla i to biju podsjetilo kako je on još uvijek u razredu.Rosa, njegova djevojka. Mrzila gaje, ali bila mu je djevojka. Zna li koliko je voli? Je li ga zbog toga mrzi-Pričekaj proljeće, Bandinila? Može li vidjeti što se to zbiva u njemu, da li mu se zato smije? Prišao je prozoru i ugledao svjetlo u kuhinji Rosine kuće. Negdje pod tim svjetlom Rosa hoda i diše. Možda sada uči, jer Rosa

je jako marljiva i ima najbolje ocjene u razredu.Okrenuo se na drugu stranu i prišao njezinoj klupi. Bila je posve drugačija od svega u toj prostoriji: bila je čistija, djevojačka, površina joj je svjetlija i bolje ulaštena. Sjeo je na njezinu stolicu i obuze ga snažan osjećaj. Rukama se hvatao za dasku, posegnuo je u malenu ladicu gdje je držala knjige. Prstima je napipao olovku. Pažljivo ju je pregledao: vidio se slab trag njezinih zuba. Poljubio ju je. Poljubio je knjige koje je tamo našao, sve su bile uredno složene i omotane mirisnim, čistim, bijelim voštanim platnom.U pet sati posve gaje obuzela ljubav prema Rosi, Rosa, Rosa, neprestano je ponavljao dok je silazio niz stubište i ulazio u zimsku večer. Crkva svete Katarine je tik do škole. Rosa, volim te!U transu je išao kroz tamu koja je skrivala prolaz u sredini, na vrhovima prstiju i čelu još osjeća hladnoću svete vodice, koraci mu odjekuju u crkvi, miris tamjana, miris tisuća pogreba i tisuća krštenja, slatki miris mrtvih i opori miris živih miješao mu se u nosnicama, prigušeno treperenje svijeća, jeka njega samog kako na prstima ide kroz dugi prolaz, a u srcu mu: Rosa.Kleknuo je pred Sveti Sakrament i pokušao se pomoliti kako mu je rečeno, ali misli su mu lutale i plovile snatreći o njezinom imenu, i odjednom je shvatio daje počinio grijeh, veliki i strašan grijeh upravo tu pred Svetim Sakramentom, jer je zločesto razmišljao o Rosi, razmišljao o njoj onako kako je to zabranjeno vjeronaukom. čvrsto je sklopio oči pokušavajući spriječiti zlo, ali ono se vratilo još jače, zamislio je grešni prizor bez premca.

Pričekaj proljeće, Bandininešto što mu nikad prije u životu nije palo na pamet, pa je ostao zapanjen ne samo zbog užasa svoje duše pred Bogom, nego zbog vrtoglave ekstaze te nove misli. Nije to mogao podnijeti. Zbog toga bi mogao umrijeti: Bog bi ga mogao smjesta zgromiti. Ustao je, prekrižio se i pobjegao, istrčao je užasnut iz crkve, ta grešna misao kao da gaje na krilima pratila. I kad je izašao na sleđenu ulicu pitao se kako je uopće izvukao živu glavu, jer taj bijeg kroz onaj dugi prolaz kojim su u crkvu uneseni toliki mrtvi kao da nije imao kraja. Kad se našao na ulici i ugledao prve zvijezde, više nije bilo ni traga onim pokvarenim mislima. Bilo je previše hladno. Ubrzo je počeo drhtati, jer iako je obukao tri džempera, nije imao ni topli kaput ni rukavice, pa je pljeskao rukama da se ugrije. Htio je proći pored Rosine kuće, premda je to dulji put do doma. Kuća Pinellijevih smještena je ispod topola, dvadesetak metara od pločnika. Zastori na dva prozora prema ulici bili su navučeni. Stajao je na početku staze prekriženih ruku, zavučenih pod pazuha da se utopli, očekujući neki znak od Rose, njezinu siluetu kako promiče s one strane prozora. Cupkao je nogama, iz usta mu je izbijala bijela para. Nema Rose. Zatim se sagnuo da u dubokom snijegu na stazi promotri malene djevojačke otiske stopala. Rosini - u tom dvorištu nema nikog osim Rose. Ledenim je prstima zahvatio snijeg s otiskom stopala, objema ga rukama podigao i odnio sa sobom niz ulicu...Kod kuće je zatekao braću kako večeraju u kuhinji. Opet jaja. Iskrivio je usta dok je stajao kod peći, grijući ruke. August progovori, usta natrpanih kruhom:- Donio sam drva, Arturo. Ti donesi ugljen. -Gdjeje mama?- U krevetu - reče Federico. - Dolazi baka Donna.- Tata je već pijan?- Nije kod kuće.- Zašto baka mora dolaziti? - reče Federico. - Tata se uvijek napije.- Uh, ta stara kuja! - reče Arturo.Federico je volio psovke. Nasmijao se. - Ta stara čangrizava kuja - rekao je.- To je grijeh - reče Augusto. - To su dva grijeha. Arturo se podrugljivo nacerio. - Kako to misliš,dva grijeha?- Jedan zbog psovke, drugi jer ne poštuješ oca i majku.- Baka Donna mi nije majka. -To ti je baka.- Jebeš nju. -I to je grijeh.- Uh, zaveži gubicu.Kad je ugrijao ruke, uzeo je veliku i malu kantu iza peći i nogom otvorio stražnja vrata. Žustro mašući kantama išao je ravno ucrtanom stazom do spremišta za ugljen. Ugljena je bilo sve manje.

To znači da će majka dobiti svoje od Bandinija koji nikako da shvati zašto se troši toliko ugljena. Znao je da na skladištu ugljena poduzeća Big 4 više nema kredit. Napunio je kante diveći se domišljatosti svog oca u izbjegavanju plaćanja. Nije ni čudo što mu je otac pijan. I on bi se napio kad mi morao nabavljati stvari, a da je bez novaca.Buka ugljena sručenog u limene kante uznemirila je Marijine kokoši u kokošinjcu s druge strane staze. Pospano su se teturale na mjesečini stoje natopila dvorišta, gladno zureći u dječaka koji se pojavio na vratima spremišta. Pozdravile su ga kvocanjem gurnuvši svoje smiješne glave kroz žičanu ogradu. čuo ih je, pa se uspravio gledajući ih s mržnjom.

- Jaja - rekao je. - Jaja za doručak, jaja za ručak, jaja za večeru.Izabrao je komad ugljena veličine svoje šake i odmaknuo se da odmjeri udaljenost. Stara smeđa kokoš najbliže njemu pogođena je u glavu, komad ugljena joj je skoro otkinuo glavu odbijajući se po kokošinjcu. Zate-turala je, pala, polako ustala i opet pala, dok su ostale kriještale od straha i nestale pod strehom kokošinjca. Stara smeđa kokoš je opet na nogama, bezglavo skaku-ćući po dvorištu prekrivenom snijegom, ostavljajući u cik-caku svijetlocrvene, neobične tragove po snijegu. Umirala je polako, vukući okrvavljenu glavu za sobom dublje u snijeg uz ogradu. S ledenim zadovoljstvom je promatrao patnje te ptice. Kad se zadnji put stresla, pro-gunđao je i ponio kante ugljena do kuhinje. Nakon nekoliko trenutaka se vratio i uzeo mrtvu kokoš.- A zašto si to napravio? - reče August. - To je grijeh.- Uh, začepi gubicu - reče prijeteći mu šakom.Pričekaj proljeće, Bandini3.Maria je bolesna. Federico i August su na vrhovima prstiju ušli u mračnu spavaću sobu gdje je ležala, tako hladnu od zime, tako toplu od miomirisa s toaletnog stolića; osjećao se slabi miris mamine kose, snažan miris Bandinija, njegove odjeće negdje po sobi. Maria je otvorila oči. Federico samo što nije zaplakao. August je bio uznemiren.- Gladni smo - rekao je. - Gdje te boli? -Ustat ću-rekla je.čuli su kako joj škripe zglobovi, vidjeli kako joj se krv vraća u bijele obraze, osjetili pljesnivost njezinih usana i jad njezina življenja. August je to mrzio. Odjednom je u svom dahu osjetio taj okus pljesni.- Gdje te boli, mama?Federico je rekao: - Za kog nam vraga baka Don-na mora dolaziti u kuću?Ustala je osjećajući mučninu. Stisnula je zube da spriječi navalu povraćanja. Stalno je bila bolesna, ali njezine su bolesti oduvijek bile bez simptoma, bol bez krvi ili modrice. Soba se počela okretati od njezina očaja. Braća su skupa poželjela da pobjegnu u kuhinju, gdje je bilo svijetlo i toplo. Osjećali su krivnju.Arturo je sjedio s nogama na cjepanicama pored peći. U kutu je ležala mrtva kokoš, iz kljuna joj se cijedila crvena boja. Kad je Maria ušla nije se iznenadila. Arturo je gledao Federica i Augusta koji su gledali majku. Bili su razočarani jer ju mrtva kokoš nije uznemirila.

- Odmah nakon večere svi se morate okupati - rekla je. - Sutra dolazi baka.Braća su sjela gunđajući i cendrajući. Nisu imali kadu. Kupanje znači nalijevati vodu u korito na kuhinjskom podu, posao koji je Arturo sve više mrzio, jer je sad već odrastao i gotovo da više nije mogao stati u korito.Preko četrnaest godina Svevo Bandini je neprestano obećavao da će postaviti kadu. Maria se sjećala prvog dana kad je s njim ušla u tu kuću. Kad joj je pokazao ono stoje laskavo nazvao kupaonicom, brzo je dodao da će već idući tjedan postaviti kadu. Nakon četrnaest godina na tome je i ostalo.- Idući tjedan - rekao bi. - Pobrinut ću se za tu kadu.To je obećanje postalo dijelom obiteljskog folklora. Dječaci su uživali. Iz godine u godinu Federico ili Arturo bi pitali: - Tata, kad ćemo dobiti kadu? - a Bandini bi čvrsto obećao »idući tjedan«, ili »prvog dana u tjednu«.Kad bi se nasmijali čuvši ga kako to neprestano ponavlja, pogledao bi ih i rekao da budu tiho i neka

ušu-te. - Stoje kog vraga tako smiješno? -1 on je, kad bi se kupao, gunđao i psovao korito u kuhinji. Dječaci su ga mogli čuti kako se jada na život i bučno obećava.- Idući tjedan, tako mi Boga, idući tjedan!Dok je Maria pripremala kokoš za večeru, Federico je poviknuo: - Meni batak! - i s džepnim nožićem nestao iza peći. Sjedeći na drvenom sanduku za triješće rezbario je brodove da plove dok se bude kupao. Napravio je i poslagao tuce brodova, velikih i malih, tu je dovoljno drva da se do pola napuni korito, da ne spominjemo vodu koju će istisnuti njegovo tijelo. Ali čun više timPričekaj proljeće, Bandinibolje: mogao bi čak prirediti pomorsku bitku, pa makar morao sjediti na nekima od svojih rezbarija.August je zgrbljen u kutu učio latinsku liturgiju za ministrante. Otac Andrew dao mu je molitvenik kao nagradu za iznimnu pobožnost tijekom mise, jer je takva pobožnost pravi trijumf fizičke izdržljivosti; dok se Arturo, koji je također bio ministrant, meškoljio na koljenima klečeći za dugog služenja Velike mise - ili bi se če-šao, zijevao, ili bi zaboravio što treba odgovoriti svećeniku - Augusta se nikad nije moglo okriviti zbog takvog neposluha. Doista, August je bio jako ponosan na vi-še-manje neslužbeni rekord koji drži u Društvu ministra-nata. To znači: on može klečati posve uspravno sklopljenih ruku dulje od bilo kojeg drugog ministranta. Ostali ministranti otvoreno su priznali Augustovu nadmoć na tom području, i nitko od četrdeset pripadnika tog društva nije ga se usudio izazvati. To što njegov talent za dugotrajno klečanje nije osporavan često je znalo nervirati šampiona.Augustova velika pobožnost i njegovo besprijekorno služenje kao ministranta, Mariji je predstavljalo neizmjerno zadovoljstvo. Kad god bi časne ili neki od župljana spomenuli kako je August nadaren za službu, blistala je od sreće. Nikad nije propustila nedjeljnu misu na kojoj je služio August. Dok je klečala u prvom redu, tik do glavnog oltara, pogled na njezina sina u sutani i misnoj košulji do kraja ju je ispunjavao. Njegova halja dok je hodao, njegova predanost službi, njegovi nečujni koraci po dubokom crvenom tepihu, bio je to san u budnom stanju, raj na zemlji. Jednog dana August će biti svećenik; sve ostalo je beznačajno; ona može patiti i ropski raditi; može neprestano umirati ali rnHiln if RmiK«........

slugu, po tome je posvećena, izabrana, majka svećenika, u srodstvu s Blaženom Djevicom...S Bandinijem je bilo drugačije. August je jako pobožan i želi postati svećenik - si. Ali Chi copro! Za kojeg vraga, proći će ga to. Prizor s njegovim sinovima kao ministrantima više gaje zabavljao nego što mu je davao duševno zadovoljstvo. Kad je u rijetkim prilikama išao na misu i vidio ih, obično na Božić ujutro kad ta sjajna katolička ceremonija poprima svoj najrazrađeniji oblik, nije mogao suzdržati smijeh dok bi gledao svoja tri sina kako svečano prolaze crkvom. Tada ih nije vidio kao posvećenu djecu ogrnutu skupom čipkom koja su posve blizu Svemogućem; ta službena odora prije je isticala kontrast, pa ih je jednostavnije i bolje vidio kakvi doista jesu, ne samo svoje sinove nego i druge ministrante -divljake, bezobraznu djecu kojoj je neudobno i koju svrbe teške sutane. Od pogleda na Artura koji se gušio od uskog celuloidnog ovratnika podignutog do ušiju, na njegovo crveno i natečeno pjegavo lice, na njegovu žestoku mržnju prema cijeloj ceremoniji, Bandini bi glasno hihotao. Što se tiče malenog Federica, i on je takav, vrag u najboljem izdanju. Bez obzira na anđeoske uzdahe žena, Bandini je znao daje dječacima neugodno, da se srame i užasno dosađuju. August želi biti svećenik; uh, proći će ga. Odrast će i zaboraviti na sve to. Odrast će i bit će muško, ili će ga on, Svevo Bandini, na mrtvo prebiti.Maria je primila mrtvu kokoš za noge. Kad ju je rasporila i počela čistiti dječaci su začepili nos i pobjegli iz kuhinje.- Meni batak - reče Federico.- čuli smo te i prvi put - reče Arturo.Bio je loše volje, savjest gaje pekla zbog ubojstva tgkpkpšj., Počinio je srnrtni grijeh, Uijeubrjanje kokošiPričekaj proljeće, Bandinisamo manji grijeh? Ležeći na podu u dnevnom boravku, dok gaje vrelina trbušaste peći žarila sa strane, tmurno je mozgao o tri elementa koja po vjeronauku, tvore smrtni grijeh: prvo, grešno djelo;

drugo, puna svijest o tome; treće, potpuna suglasnost s time.Misli su mu se uspinjale u tmurnoj spirali. Sjetio se one priče sestre Justine o ubojici koji je i u budnom stanju i u snu pred sobom neprestano vidio izobličeno lice čovjeka kojeg je ubio; ta gaje prikaza mučila, optuživala ga sve dok prestravljeni ubojica nije priznao i pred Bogom izrekao svoj gnusni zločin.Je li moguće da će i On tako patiti? Ta sretna kokoš koja nije ništa slutila. Prije sat vremena taje ptica bila živa, spokojna na svijetu. Sada je mrtva, hladnokrvno ubijena njegovom rukom. Hoće li ga do kraja života progoniti lik te kokoši? Buljio je u zid, treptao očima i duboko disao. Tamo je - mrtva kokoš gleda ga ravno u oči, pakosno kvoca! Skočio je na noge, požurio do spavaće sobe i zaključao vrata:- O Djevice Marijo, pusti me na miru! Nisam to htio! Kunem se Bogu da ne znam zašto sam to učinio! Molim te, draga kokoši! Draga kokoši, kajem se što sam te ubio!Smještaje počeo izgovarati cijeli niz Zdravo Marija i Očenaša dok ga koljena nisu zaboljela, dok nije zaključio kako je četrdeset pet Zdravo Marija i devetnaest Očenaša dovoljno za pravu pokoru. Ali praznovjerje oko broja devetnaest nagna ga da izusti još jedan Očenaš, kako bi ih bilo dvadeset. Onda je, mučen grizo-dušjem o možebitnoj uskogrudnosti, izrekao još dvije Zdravo Marije i dva Očenaša kako bi izvan svake sumnje; dokazao da nije praznovjeran,, da ne vjeruje u broje-

ve, jer je vjeronauk izričito osporavao bilo kakvo praznovjerje.Mogao je nastaviti s molitvama, ali majka ga je pozvala na večeru. Na sredinu stola u kuhinji stavila je tanjur prepun smeđe pržene piletine. Federico je procvi-lio i počeo kuckati vilicom po svom tanjuru. Pobožni August je pognuo glavu i prije jela izrekao molitvu. Još dugo nakon što je završio s molitvom ostao je pognut, vrat gaje bolio, pitajući se zašto majka nije ništa rekla. Federico je gurnuo Artura, a onda pokazao dugi nos pobožnom Augustu. Mariaje gledala prema peći. Okrenula se s kutlačom za umak u ruci i ugledala Augusta, njegovu pokorno spuštenu zlaćanu kosu.- Ti si dobar dječak, Auguste - nasmiješila se. -Dobar dječak. Bog te blagoslovio!August je podignuo glavu i prekrižio se. Ali do tada je Federico već poharao piletinu, a oba batka su nestala. Jedan je Federico glodao, a drugi je sakrio između nogu. August je srdito pogledom prešao po stolu. Sumnjao je na Artura, koji je sjeo bez apetita. Zatim je Maria sjela. U tišini je mazala margarin na kruh.Arturova usta bila su iskrivljena u grimasi dok je promatrao vruću, raskomadanu kokoš. Prije sat vremena taje kokoš bila sretna, nije znala za ubojstvo koje joj se spremalo. Pogledom je okrznuo Federica kome je iz usta ispadalo dok je proždrljivo gutao sočno meso. Arturu se smučilo. Mariaje gurnula tanjur s piletinom bliže njemu.- Arturo - ne jedeš ništa.Vrhom viljuške je nevoljko bockao po mesu. Našao je izdvojeni komad, jedni komad koji je još gore izgledao kad ga je stavio na svoj tanjur - želudac. Bože, molim te neka više nikad ne naudim životinjama. Oprezno je griznuo. Nije loše. Jako je ukusno. Zagrizao je iz-Pričekaj proljeće, Bandininova. Nacerio se. Posegnuo je još jednom. Jeo je s tekom, tražeći bijelo meso. Znao je gdje je Federico sakrio drugi batak. Zavukao je ruku ispod stola i maznuo ga Fe-dericu iz krila a da to nitko nije primijetio. Kad je pojeo batak, nasmijao se i mlađem bratu na tanjur bacio kost. Federico je gledao uzbuđeno pipajući po krilu:- Proklet bio - reče. - Proklet bio, Arturo. Lupežu jedan.August je prijekorno pogledao mlađeg brata odmahujući žutom glavom. Proklet je grešna riječ; vjerojatno nije smrtni grijeh, ali svakako je grijeh. Zbog toga se jako rastužio i bilo mu je drago što ne psuje kao njegova braća.Nije to bila velika kokoš. Počistili su tanjur na sredini stola, a kad su ostale samo kosti, Arturo i Federico su ih oglodali i posisali srž.- Dobro je što tata neće doći kući - rekao je Federico. - Inače bi trebali nešto i njemu ostaviti.Maria im se nasmiješila, tako umazanima umakom, mrvice piletine bile su i po Federicovoj kosi. Uklonila ih je i upozorila djecu neka pred bakom paze kako se ponašaju.

- Ako budete jeli kao večeras, od nje nećete dobiti poklone za Božić.Jalova prijetnja. Božični pokloni bake Donne! Arturo je gunđao. - Uvijek nam daje pidžame. Kvragu i pidžame!- Kladim se da je tata već pijan - reče Federico. -On i Rocco Saccone.Mariaje tako čvrsto stisnula šake da su pobijelile. - Ta životinja - rekla je. - Ne spominjite ga za ovim stolom!

Arturo je shvaćao mržnju svoje majke prema Roc-cu. čim bi joj se približio, osjetila bi strah i silno se uznemirila. Njezina nesklonost prema njegovom dugogodišnjem prijateljstvu s Bandinijem bila je beskrajna. Zajedno su odrasli u Abruzziju. U mladosti, prije braka s njom, zajedno su upoznali žene, a kad je Rocco dolazio u kuću, on i Svevo su znali zajedno bez riječi piti i smijati se, mrmljali bi na talijanskom dijalektu i grohotom se smijali na nekom divljem jeziku brundanja i uspomena, prepunom aluzija, a ipak besmislenom i uvijek o nekom svijetu kojem nikad nije pripadala i nikad neće moći pripadati. Pretvarala se da joj nije stalo stoje Bandini radio prije braka, ali taj Rocco Saccone i njegov prostački smijeh, u kojem je Bandini uživao i sudjelovao, predstavlja tajnu iz prošlosti koju žudi saznati, jednom je za svagda raskrinkati, jer je mislila da kad se tajne iz mladosti pred njom raskriju, privatni jezik Sveva Bandinija i Rocca Sacconea zauvijek će nestati.Nakon stoje Bandini otišao, kuća više nije bila ista. Nakon večere, dječaci su omamljeni hranom legli na pod dnevne sobe, uživajući u prijateljskoj peći u kutu. Arturo je dodao ugljena, pa je radosno zujala i mljackala, tiho se smijući dok su je obilazili utaženih apetita.U kuhinji Maria je oprala suđe, svjesna da jedan tanjur manjka, jedna je šalica manje. Kad ih je stavila na policu, Bandinijeva teška, okrnjena šalica, veća i nes-pretnija od ostalih, kao daje bila uvrijeđena što za večerom nije korištena. U ladici gdje je držala pribor za jelo, na svjetlu je zablistao Bandinijev nož, njegov omiljeni, najoštriji i najopakiji nož u cijeloj garnituri.Sada je kuća izgubila identitet. Labava šindra zajedljivo je šaptala na vjetru; električne žice trljale su se o natkriveni stražnji trijem, podrugljivo se smijući. Ogla-Pričekaj proljeće, Bandinisio se svijet neživih stvari, počeo je razgovarati sa starom kućom, a kuća je, uživajući kao neka baba, klepetala o nezadovoljstvu unutar svojih zidova. Daske pod njezinim nogama škripale su od kukavnog zadovoljstva.Bandini noćas neće biti kod kuće.Spoznaja da neće doći kući, misao daje vjerojatno negdje pijan u gradu, da namjerno ostaje vani, bila je užasna. Sve što je na svijetu bilo zlobno i destruktivno kao daje vrebalo na tu činjenicu. Već je osjećala kako je okružuju sile mraka i strave, u sablasnoj formaciji prikradaju se kući.Kad je pospremila suđe, očistila sudoper i pomela pod, njezin je dan naglo skončao. Nema više ničeg čime bi se pozabavila. U četrnaest godina pod slabim svjetlom toliko je toga sašila i pokrpala da ju joj se oči žestoko opirale kad god bi se toga latila; dobivala je glavobolju, pa je to morala odgoditi dok se ne razdani.Ponekad je listala stranice ženskih magazina, kad bi ih negdje našla; ti pomodni blistavi magazini koji su na sav glas proklamirali američki raj za žene: prekrasan namještaj, prekrasne haljine, o čestitim ženama koje u kvascu nalaze romansu, o pametnim ženama koje raspravljaju o toalet papiru. Ti magazini, te slike predstavljaju mutnu kategoriju: »Američke žene«. Uvijek je s divljenjem govorila o tome što »američke žene« rade.Vjerovala je tim slikama. Satima je mogla sjediti u staroj stolici za ljuljanje kod prozora u dnevnom boravku, neprestano okrećući stranice ženskog magazina, sustavno ližući vrh prsta i okrećući stranice. Bila je izmučena uvjerenjem kako je odvojena od tog svijeta »američkih žena«.Tu njezinu stranu Bandini je zajedljivo ismijavao. Primjerice, on je cisti Talijan, iz obitelji koja je dugi nizJOH.N FANTEnaraštaja seljačka. A ipak, kad je dobio državljanstvo, nikad se nije izjašnjavao kao Talijan. Ne, on je Amerikanac; ponekad bi mu sentimenti zavrtjeli glavom te je poželio glasno istaknuti kako je

ponosan na svoje podrijetlo; ali u svakoj razumnoj prigodi bio je Amerikanac, pa kad mu je Maria govorila što »američke žene« rade i što oblače, kad je spomenula čime se bavi neka susjeda, »ona Amerikanka iz naše ulice«, to gaje razbjesnilo. Jer, bio je jako osjetljiv na klasne i rasne razlike, najviše zbog patnji koje je to za sobom vuklo, i tome se ogorčeno protivio.On je zidar, za njega na cijelom svijetu ne postoji poziv koji bi bio više svet. Možeš biti i kralj; možeš biti osvajač, ali što god bio - moraš imati kuću; naravno, koju su sagradili članovi sindikata, po sindikalnom cjeniku. To je važno.A Maria, izgubljena u bajkama ženskih magazina, duboko je uzdisala nad električnim peglama, usisivačima, automatskim strojevima za rublje i električnim štednjacima, trebala je samo sklopiti stranice te zemlje iz mašte i pogledati oko sebe: tvrde stolice, izlizani tepisi, hladne sobe. Trebala je samo okrenuti ruku i zagledati se u dlan ispucan od daske za pranje da shvati kako ona ipak nije prava Amerikanka. Ništa na njoj, ni njezin ten, ni ruke, ni njezina stopala; ni hrana koju je jela, ni zubi kojima je žvakala - ništa na njoj, ama baš ništa nije odavalo njezino srodstvo s »Amerikankama«.U srcu nije imala potrebu za knjigama ili magazinima. Imala je svoj način kako da pobjegne, vlastiti prolaz prema spokoju: svoju krunicu. Taj niz bijelih zrnaca, te sićušne spone pohabane na desetak mjesta, koje na okupu drži bijeli konac i koji se pak redovito kida, to je, zrnce po zrnce, njezin tihi bijeg iz ovog svijeta. ZdravoFricekaj proljeće, BandiniMarijo, milosti puna, Gospodin s tobom. I Maria bi se počela uspinjati. Zrnce za zrncem, život i življenje su nestajali. Zdravo Marijo, Zdravo Marijo. Obuzeo ju je san u budnom stanju. Umirivala ju je strast bez puti. Besmrtna ljubav pjevušila je melodiju vjerovanja. Otišla je; bila je slobodna; više nije bila Maria, Amerikanka ili Talijanka, siromašna ili bogata, s električnim strojem za rublje i usisivačem ili bez svega toga; ruje zemlja gdje sve imaš. Zdravo Marijo, Zdravo Marijo, stalno iznova, tisuću i stotinu tisuća puta, molitva za molitvom, san tijela, bijeg uma, smrt pamćenja, nestanak boli, duboko tiho snatre-nje u vjeri. Zdravo Marijo i Zdravo Marijo. Zbog toga je živjela.Večeras joj je bijeg po zrncima, osjećaj radosti koji ulijeva krunica, već bio u mislima prije negoli je ugasila svjetlo u kuhinji i pošla u dnevni boravak gdje su se njezini brundavi, grogirani sinovi ispružili po podu. Fe-derico se prejeo. Već je utonuo u dubok san. Ležao je na boku razjapljenih usta. August je ležao na trbuhu, tupo zurio u Federicova usta i razmišljao kako će kad bude zaređen za svećenika sigurno dobiti neku bogatu župu i svake večeri blagovati piletinu.Maria je utonula u stolicu za ljuljanje kod prozora. Od poznatog škripanja njezinih koljena Arturo se uznemireno trgnuo. Iz džepa na pregači izvadila je krunicu. Sklopila je crne oči i pokrenula umorne usne, šapćući jasno i intenzivno.Arturo se okrenuo i zagledao u majčino lice. Mozak mu je grozničavo radio. Treba lije prekinuti i tražiti deset centi za kino, ili da se poštedi te gnjavaže tako da ode u spavaću sobu i ukrade ih? Nema opasnosti da ga uhvate. Kad bi njegova majka počela krunicu, više ne bi

otvarala oči. Federico je spavao, a što se Augusta tiče, on je previše glup i svet da zna što se uopće događa na svijetu. Ustao je i protegnuo se.- Hm... idem po neku knjigu.U ledenoj tami spavaće sobe svoje majke podig-nuo je madrac kod podnožja kreveta. Prstima je napipao nekoliko kovanica u pokrpanoj novčarki, po pet i po jedan cent, ali nije našao deset centi. A onda je uhvatio poznati mali novčić od deset centi. Vratio je novčarku na njeno mjesto u opruzi i osluhnuo. Zatim je bučnim koracima i glasno zviždukajući ušao u svoju sobu i uzeo prvu knjigu koju je našao na stoliću.Vratio se u dnevni boravak i legao na pod pored Augusta i Federica. Kad je pogledao knjigu, napravio je gadljivu grimasu. Bila je o životu svete Tereze Malog Cvijeta Isusovog. Pročitao je prvu rečenicu na prvoj stranici. »Svoj ću raj iskoristiti čineći dobro na Zemlji.« Sklopio je knjigu i gurnuo prema Augustu.- Bljak - rekao je. - Ne da mi se čitati. Mislim da ću malo van da vidim sanjka li se tko na brijegu.Maria nije otvorila oči, ali je malo otvorila usta da pokaže daje čula i da odobrava njegov plan.

Zatim je polako odmahnula glavom. Tako mu je rekla da ne ostane do kasno vani.-Neću-rekao je.Utopljen i razdragan pod uskim džemperima, malo je trčao a malo šetao ulicom Walnut, pored tračnica do Dvanaeste, gdje je na uglu presjekao kod benzinske stanice, prešao most, stoje brže mogao protrčao kroz park, jer su ga mračne sjene topola plašile, i za manje od deset minuta zadihan je stao kod neonskog znaka za kino Isis. Kao i inače pred kinima malih gradova, tu se nalazila grupa momaka njegovih godina, bez novca, pokorno če-Pričekaj proljeće, Bandinikajući da se glavni vratar odobrovolji i da ih možda, ovisno o raspoloženju, besplatno pusti, jer je druga projekcija te večeri ionako već odavno počela. I on je tu često stajao, ali večeras je imao deset centi pa je, dobrodušno se nasmiješivši momcima, kupio kartu i polako ušao.Prezrivo je odmahnuo razvođaču u odori koji mu je priprijetio prstom i sam pronašao svoje mjesto u mraku. Prvo je izabrao mjesto u zadnjem redu. Nakon pet minuta premjestio se dva reda bliže. Ubrzo se opet premjestio. Malo-pomalo, dva po tri reda, i probio se do blistavog ekrana, dok se na kraju nije našao u prvom redu, dalje nije mogao. Tu je sjeo, stisnuta grla s isturenom Adamovom jabučicom, zureći gotovo ravno u strop, dok su Gloria Borden i Robert Powell igrali u Ljubavi na rijeci.Smjesta je podlegao čarima te celuloidne droge. Bio je siguran daje nevjerojatno nalik na Roberta Po-wella, a podjednako je bio uvjeren kako je Gloria Borden zapanjujuće slična njegovog lijepoj Rosi: stoga se osjećao baš kao kod kuće, grohotom se smijući domišljatim komentarima Roberta Powella, drhteći od neizmjernog užitka kad god bi Gloria Borden iskazivala strasti. Postupno je Robert Powell izgubio svoj identitet i postao Arturo Bandini, a Gloria Borden se polako pretvorila u Rosu Pinelli. Nakon pada velikog aviona, Rosa je ležala na operacijskom stolu i upravo je Arturo Bandini obavljao neizvjesnu operaciju kako bi joj spasio život, a dječaka u prvom redu oblio je znoj. Jadna Rosa! Suze su mu tekle niz lice, pa je nestrpljivo rukavom obrisao nos koji je curio.Ali znao je, cijelo vrijeme je imao neki osjećaj da će taj mladi doktor Arturo Bandini napraviti medicinsko čudo, i naravno tako je i bilo! Očas je zgodni doktor Iju-

bio Rosu; bilo je proljeće i svijet je prekrasan. Odjednom, bez riječi upozorenja, film je završio, a Arturo Bandini, šmrcajući i plačući, sjedi u prvom redu kina Isis, užasno mu je neugodno i posve je zgađen nad svojim kukavičkim sentimentima. Cijelo kino ga gleda. U to je bio siguran, jer je toliko sličio Robertu Powellu.Efekti te omamljujuće zabave polako su popuštali. Kad su se svjetla upalila i realnost vratila, pogledao je naokolo. Deset redova od njega nitko nije sjedio. Pogledao je preko ramena u masu blijedih, beskrvnih lica u sredini i pri dnu kina. U trbuhu je osjetio strujni udar. Panično je hvatao dah. U malom bezbojnom moru jedan je lik blistao poput dijamanta, oči blistave od ljepote. To je Rosino lice! A trenutak ranije spasio ju je na operacijskom stolu! Ali to je tako jadna laž. On je tu, jedini u deset praznih redova. Skupivši se tako da mu je vrh glave gotovo nestao, osjećao se kao lopov, kriminalac, dok je krao još jedan pogled na to divno lice. Rosa Pinelli! Sjedila je između oca i majke, dvoje ekstremno debelih Talijana s dvostrukim podbratkom, skoro na samom dnu kina. Nije ga mogla vidjeti; bio je siguran daje predaleko da bi ga prepoznala, a ipak je pogledom preskočio tu udaljenost među njima i vidio je mikroskopski točno, vidio je razbarušene uvojke kako joj izviruju ispod šeširića, tamnu ogrlicu oko vrata, zvjezdani bljesak njezinih zuba. Dakle i ona je gledala taj film! Te Rosine crne, nasmijane oči, one su sve to gledale. Je li moguće daje zamijetila kako sliči na Roberta Povvella?Ali ne: stvarno nije bilo nikakve sličnosti; stvarno nije. To je samo film, bio je u prvom redu, bilo mu je vruće i znojio se pod svim onim džemperima. Bojao se dotaknuti si kosu, podignuti ruku i poravnati kosu. Zna da mu raste prema gore i daje neuredna kao korov. LjudiPričekaj proljeće, Bandiniga uvijek prepoznaju, jer nikad nije počešljan i nikad nije podšišan. Možda gaje Rosa već spazila. Uh - zašto se nije počešljao? Zašto uvijek zaboravlja takve stvari? Sve je dublje tonuo u svom sjedištu, kolutao je očima ne bi li vidio strši li mu kosa iznad gornjeg ruba sjedišta. Polako,

centimetar po centimetar, podignuo je ruku da poravna kosu. Ali nije mogao. Bojao se da bi ona mogla vidjeti njegovu ruku.Kad su se svjetla opet ugasila, odahnuo je. Ali kad je počela druga predstava shvatio je da mora poći. Gušio gaje neki neodređeni sram, svjestan je starih džempera, svoje odjeće, pamtio je kako mu se Rosa smijala, bojao se da biju, ako odmah ne ode, mogao sresti u predvorju kad s roditeljima bude odlazila. Nije mogao podnijeti pomisao na susret s njima. Prodorno bi ga gledali; Rosine oči titrale bi od smijeha. Rosa je sve znala o njemu; svaku misao i svako djelo. Rosa zna daje od majke ukrao deset centi, a njoj to treba. Samo će ga pogledati i znat će. Mora zbrisati; mora izaći van; nešto se može dogoditi; svjetla se mogu opet upaliti i ona će ga ugledati; može izbiti požar; svašta se može dogoditi; jednostavno mora ustati i otići odatle. Mogao bi s Rosom biti u razredu ili na školskom igralištu; ali ovo je kino Isis, a on u toj bijednoj odjeći izgleda kao neka bijedna propalica, drugačiji od svih ostalih, i ukrao je novac: nema nikakvog prava da bude tu. Ako bi ga Rosa pogledala, s lica bi mu pročitala daje ukrao novac. Samo deset centi, neznatan grijeh, ali kako god gledali to je grijeh. Ustao je i u tišini brzo prošao kroz dugi prolaz između redova, lica okrenuta na drugu stranu, rukama zaklanjajući nos i oči. Kad je izišao na ulicu, kao bičevima zaskočila gaje neizmjerna noćna hladnoća, pa je počeo trčati, vjetar gaje bockao L0 licu, obasipao svježim, novim[mislima.

Kad je došao do staze koja vodi prema prednjem trijemu, pogled na sjenu njegove majke u prozoru ublažio mu je tenziju u duši; osjećao je kako mu se koža lomi kao val, od navale osjećaja je zaplakao, krivnja je tekla iz njega, preplavila gaje, nekud odnosila. Otvorio je vrata i našao se u svojoj kući, u toplini svog doma, i to je bio dubok i lijep osjećaj. Braća su otišla leći, ali Maria se nije pomaknula, i on je znao da nije ni otvorila oči, da sa slijepom vjerom prstima beskonačno premeće krunicu. Uh čovječe, izgledala je sjajno, njegova majka, baš je dobro izgledala. O Bože, ubij me jer sam prljavo pseto, a ona je ljepotica i trebam umrijeti. O mama, pogledaj me, ukrao sam deset centi, a ti se i dalje moliš. O mama, ubij me vlastitim rukama.Pao je na koljena i od straha, radosti i krivnje pri-vinuo se uz nju. Stolica se pomaknula od njegovih jecaja, u ruci joj je zazveckala krunica. Otvorila je oči i nasmiješila mu se, tankim gaje prstima blago milovala po kosi, govoreći da bi se morao ošišati. Njegovi su joj jecaji godili kao milovanje, ulijevali su joj osjećaj nježnosti prema krunici, osjećaj stapanja krunice s jecajima.- Mama - prostenjao je. - Nešto sam učinio.- U redu je - rekla je. - Znam.To gaje iznenadilo. Kako je uopće mogla znati? Tih je deset centi besprijekorno pokupio. Prevario je nju, Augusta i sve ostale. Sve ih je prevario.- Molila si krunicu, pa te nisam htio gnjaviti - lagao je. - Nisam te htio prekidati usred krunice.Nasmiješila se. - Koliko si uzeo?- Deset centi. Mogao sam sve uzeti, ali uzeo sam samo deset centi.- Znam.Pričekaj proljeće, BandiniTo gaje uzrujalo. - Ali kako znaš? Jesi li me vidjela da uzimam?- Voda je još topla u koritu - rekla. - Odi se okupati.Ustao je i počeo svlačiti džempere. -Ali kako si znala? Jesi li gledala? Jesi li povirila? Mislio sam da uvijek zatvorenih očiju moliš krunicu.- A kako ne bi znala? - nasmiješila se. - Uvijek mi uzimaš po deset centi iz novčanika. Ti si jedni koji to radi. Svaki put znam. Pa to mogu znati po zvuku tvojih koraka!Razvezao je cipele i odgurnuo ih. Ipak je njegova majka stvarno pametna žena. Ali što ako se idući put izu-je i bos se ušulja u njezinu sobu? Duboko je razmišljao o tom planu dok je nag pošao u kuhinju da se okupa.S gađenjem je primijetio daje kuhinjski pod mokar i hladan. Njegova dva brata napravili su kaos u toj prostoriji. Odjeća im je bila razbacana, a jedno korito je bilo puno sivkaste sapunjave vode s komadićima namočena drva: Federicove pomorske bitke.Te je večeri bilo previše hladno za kupanje. Odlučio je lažirati. Napunio je korito, zaključao

kuhinjska vrata, uzeo primjerak Grimiznog zločina i smjestio se da pročita priču Ubojstvo nizašto, golje sjedio kod toplih vrata peći, s nogama do članaka uronjenim u korito za kupanje. Nakon stoje čitao onoliko koliko je mislio da bi trajalo uobičajeno kupanje, sakrio je Grimizni zločin na stražnjem trijemu, oprezno dlanom jedne ruke namočio kosu, trljao ručnikom suho tijelo sve dok nije postalo svijetloružičasto, i drhtureći utrčao u dnevni boravak. Maria gaje gledala kako čuči kod peći i ručnikom trlja kosu gunđajući o tome kako mu je grozno kupati se us-di,Doksey^

stoje izveo majstorsku varku. Maria se nasmiješila. Dok se povlačio na počinak, ugledala je oko njegova vrata kolut prljavštine koji se isticao poput crnog ovratnika. Ali nije ništa rekla. Taje noć doista bila previše ledena za kupanje.Kad je ostala sama, pogasila je svjetla i nastavila se moliti. Povremeno bi u polusnu osluškivala kuću. Peć je uzdisala i tražila još goriva. Ulicom je prošao neki čovjek pušeći lulu. Promatrala gaje znajući daju u mraku ne može vidjeti. Usporedila gaje s Bandinijem; bio je viši, ali njegovi koraci nisu bili laki kao Svevovi. Iz spavaće se sobe začuo Federicov glas, govorio je u snu. Zatim je Arturo sanjivo promrmljao: - Uh, zaveži! - Još jedan čovjek je prošao ulicom. Bio je debeo, iz usta mu je na hladnom zraku izbijala para. Svevo je daleko zgodniji muškarac od njega; hvala Bogu što Svevo nije debeo. Ali to je sve sporedno. Kad se zalutale misli miješaju s molitvom, to je svetogrđe. čvrsto je sklopila oči i u mislima prolazila sve zbog čega se treba moliti Blaženoj Djevici.Molila se za Sveva, Bandinija, molila da ne pije previše i da ne završi na policiji, kao onomad prije braka. Molila se da se kloni Rocca Sacconea, i da se Rocco Sac-cone kloni njega. Molila se da vrijeme što brže prođe, da se snijeg otopi i proljeće nahrupi u Colorado, kako bi se Svevo opet latio posla. Molila se za radostan Božić i za novac. Molila se za Artura da prestane krasti sitniš, za Augusta da postane svećenik, i za Federica da bude dobar dječak. Molila se za njihovu odjeću, za novac za namirnice, za duše umrlih, za duše živih, za cijeli svijet, za bolesne i one na samrti, za hrabrost, za snagu da izdrži, za oprost njezinih grijeha.Pričekaj proljeće, BandiniIzmolila je dugu, grozničavu molitvu da posjeta Donne Toscane bude kratka, da ne potakne previše jada, i da jednog dana Svevo Bandini i njezina majka uživaju u smirenom prijateljstvu. Zadnja je molitva bila gotovo uzaludna, i to je znala. Teško da bi čak i Kristova majka mogla srediti prekid neprijateljstva između Sveva Bandinija i Donne Toscane, to je problem koji samo nebo može razriješiti. Uvijek joj je bilo neugodno što se s tom molbom obraća Blaženoj Djevici. Kao da traži nešto nemoguće. Uostalom, Djevica Majka ju je već nagradila divnim mužem, s troje krasne djece, udobnim domom, dobrim zdravljem i vjerom u Božju milost. Ali mir između Sveva i njegove punice: pa, postoje molbe koje stavljaju na kušnju čak i dobrotu Svemogućeg i Blažene Djevice Marije.Donna Toscana je došla u nedjelju u podne. Maria je s djecom bila u kuhinji. Samrtni hropac trijema pod njezinom težinom rekao im je da je to baka. Mariji se stegnulo grlo. Bez kucanja, Donna je otvorila vrata i zavirila unutra. Govorila je samo talijanski.- Je li tu - to abruzzijsko pseto?Maria je požurila iz kuhinje i bacila se majci oko vrata. Donna Toscana je golema žena, od smrti muža uvijek u crnini. Ispod vanjske suknje od crne svile bile su podsuknje, četiri njih žarkih boja. Njezini natečeni gležnjevi izgledali su poput guše. činilo se da malene cipele pucaju pod težinom njezinih stotinu i dvadeset kila. U njedrima kao da su joj zgurane ne dvije, već tuce sisa. Bila je građena kao piramida, bez bokova. Ruke su joj previše mesnate, pa nisu visjele prema dolje nego su bile pod kutom, napuhnuti prsti klatili su se kao kobasice. Gotovo da nije imala vrat.Kad. bi ^krenula gla.xu. ustala? »

sano tijelo melankolično bi se pokrenulo poput rastopljenog voska. Ispod rijetke sijede kose nazirao se ružičasti skalp. Nos joj je tanak i profinjen, ali oči su joj kao zgnječeno grožđe. Kad bi progovorila umjetni zubi su zveckali nekim svojim posebnim jezikom.Maria joj je primila kaput, a Donna je stala u sredinu sobe njuškajući, salo joj se nabiralo po vratu

dok je kćeri i unucima govorila o gadnom i odvratnom vonju koji je nanjušila. Dječaci su sumnjičavo onjušili. Odjednom je kuća poprimila taj vonj koji prije nisu zamijetili. August se sjetio problema s bubrezima prije dvije godine, pitajući se da li se, nakon dvije godine, taj vonj još uvijek osjeća.- Hej, bako - reče Federico.- Zubi su ti crni - rekla je. - Jesi li ih jutros oprao? Federicu je osmijeh nestao s lica, nadlanicom jepokrio usta i spustio glavu. Stisnuo je usta odlučan da se iskrade u kupaonicu i čim prije se pogleda u zrcalo. čudno kako njegovi zubi doista imaju okus po crnilu. Baka je i dalje njuškala.- Kakav je to opaki smrad? - upitala je. - Otac ti sigurno nije kod kuće.Dječaci su razumjeli talijanski, jer su ga Bandini i Maria često koristili.- Ne, bako - reče Arturo. - On nije kod kuće.Donna Toscana je posegnula u nabore svojih njedara i izvukla novčanik. Otvorila gaje i vrhovima prstiju izvukla deset centi.- E sad - nasmiješila se. - Koji je od moja tri unuka najpošteniji?Onome koji je takav dat ću ovih dieci soldi. Recite mi brzo: je li vam otac pijan?Pričekaj proljeće, Bandini- O, mamma mio - rekla je Maria. - Zašto ih to pitaš?Ni ne pogledavši je, baka je rekla: - Budi tiho, ženo. Ovo je igra za djecu.Dječaci su se pogledima dogovarali: nisu ništa govorili; iako nisu željeli raskrinkati oca, nisu bili posve nepokolebljivi. Baka je tako pakosna, ipak znaju da joj je novčanik prepun kovanica, a svaki je nagrada za neki podatak o ocu. Trebaju li propustiti to pitanje i pričekati iduće - neko ne baš toliko nepovoljno po tatu - ili bi netko od njih trebao odgovoriti? Ne radi se o tome da se istinito odgovori: čak i da otac nije pijan. Jedini način da se dobije kovanica jest odgovoriti kako to baka želi.Maria je bespomoćno stajala. Donna Toscana je poput zmije palucala jezikom, spremna za napad pred djecom: napola zaboravljene epizode iz Marijina djetinjstva i mladosti, stvari koje Maria nije htjela da ih dječaci saznaju, jer bi joj takvi podaci narušili dostojanstvo: sitnice koje bi dječaci mogli upotrijebiti protiv nje. Donna Toscana se time koristila. Dječaci su znali da im je mama bila loša u školi, jer im je to baka rekla. Znali su da se mama igrala s crnačkom djecom i daje zbog toga dobila batine. Daje mama povraćala u Crkvi svetog Dominika kad je misa bila na vrhuncu. Daje mama, kao i August, mokrila u krevetu, ali za razliku od Augusta, morala je sama prati svoje spavaćice. Daje mama pobjegla od kuće i da ju je policija vratila (nije stvarno pobjegla, samo je malo otišla, ali baka je uporno tvrdila daje pobjegla). A znali su i druge stvari o mami. Kao djevojčica nije htjela raditi i redovito su je zaključavali u podrum. Nikad nije bila i nikad neće biti dobra kuharica. Kad se porađala vrištala je kao hijena. Bila je glupača, inače se nikad ne bi udala za barabu kao što se Svevo Bandini... i

nije imala nimalo samopoštovanja, inače zašto bi uvijek bila u ritama? Znali su da je mama slaba, da dominira to pseto od muža. Daje mama kukavica koja je već odavno trebala Sveva Bandinija poslati u zatvor. Onda je bolje ne protiviti se svojoj majci. Sjeti se četvrte zapovijedi, poštuj svoju majku kako bi tvoja djeca onda i tebe poštivala.- Dobro - odgovorila je baka. - Je li pijan? Duga tišina.Onda Federico: - Možda, bako. Ne znamo.- Mamma mio - rekla je Maria. - Svevo nije pijan. Otišao je raditi. Vratit će se svakog časa.- Slušajte svoju majku - reče Donna. - čak i kad je bila već velika, nikad nije puštala vodu u zahodu. A sada mi želi reći da vaš otac skitnica nije pijan! Ali on je pijani Zar nije, Arturo? Brzo - za deci soldil- Ne znam, bako. Stvarno.- Bah - otpuhnula je. - Glupa djeca glupih roditelja!Pod noge je bacila nekoliko novčića. Kao divljaci su skočili, boreći se i padajući jedan preko drugoga na podu. Maria je gledala tu uskomešanu masu ruku i nogu. Donna Toscana je tužno odmahnula glavom.

-1 još se smiješ - rekla je. - Krvnički se mlate kao životinje, a majka im se smiješi i to odobrava. Eh, jadna Ameriko! Eh, Ameriko, djeca će ti se međusobno poklati i krepati kao krvožedne životinje!- Ali mamma mio, oni su mali. Ne čine zlo.- Eh, jadna Ameriko! - reče Donna. - Jadna, bespomoćna Ameriko!Krenula je u inspekciju kuće. Maria se za to pripremila: pomela je tepihe i pod, obrisala prašinu, ulaštila peć. Ali krpa za prašinu ne može ukloniti mrlje sa stropaPričekaj proljeće, Bandinikoji curi; metla ne može pomesti izlizana mjesta na tepihu; sapun i voda ne mogu ukloniti sveprisutne znakove djece: tamne mrlje oko kvaka na vratima, tu i tamo neka masna mrlja koja se odjednom stvorila; grubo ispisano dječje ime; slučajni kvadrati za igru trik-trak koja uvijek završi bez pobjednika; tragovi stopala pri dnu vrata, slike na kalendaru koje su preko noći dobile brkove; cipela koju je Maria pospremila u ormar nema ni deset minuta; čarapa; ručnik; kriška kruha s džemom na stolici za ljuljanje.Satima je Maria radila i pazila - i to joj je nagrada. Donna Toscana je išla iz sobe u sobu, lica zgrčena od ne-vjerice. Vidjela je dječju sobu: krevet uredno namješten, upotpunjen plavim pokrivačem koji miriše po naftalinu; zamijetila je netom ispeglane zastore, blistavo zrcalo iznad toaletnog stolića, precizno namješten prostirač kod kreveta, sve je tako isposnički bezlično, a ispod stolice u kutu - Arturove prljave gaće, tu odbačene i prostrte kao otkinuti dio dječakova tijela.Starica je podigla ruke i zavapila.- Nema nade - rekla je. - O, ženo! O, Ameriko!- Ma, kako se to našlo tamo? - rekla je Maria. -Dječaci su uvijek tako pažljivi.Podigla je taj komad odjeće i brzo ga skrila ispod pregače, a Donna Toscana ju je strijeljala ledenim pogledom još cijelu minutu nakon što su te gaće nestale.- Propala ženo. Propala, bespomoćna ženo.I tako je bilo cijelo popodne, izmorio ju je stalni cinizam Donne Toscane. Dječaci su s novčićima odjurili do slastičarnice. Kad se nakon sat vremena nisu vratili, Donna je kukala jer Maria nema autoriteta. Kad su se vratili, Federicovo lice bilo je umrljano čokoladom, pa je opet zakukala. Kad su ju bili sat vremena, tužila se da.su.

previše bučni, pa ih je Maria poslala van. Kad su otišli, prorekla je da će vani na snijegu sigurno umrijeti od gripe. Maria je skuhala čaj. Donna je pucnula jezikom i' zaključila kako je previše slab. Maria je strpljivo gledala na sat iznad peći. Za dva sata, u sedam, njezina će majka otići. Vrijeme je zastajkivalo, šepalo i puzilo u agoniji.- Izgledaš loše - rekla je Donna. - Gdje je nestala boja iz tvog lica?Maria je jednom rukom zagladila kosu.- Dobro sam - rekla je. - Svi smo dobro.- Gdje je on? - rekla je Donna. - Ta skitnica.- Svevo radi, mamma mio. Traži novi posao.- Nedjeljom? - podrugljivo je rekla. - Kako znaš da nije vani s nekom puttanom7?- Zašto govoriš takve stvari? Svevo nije takav čovjek.- čovjek za kojeg si se udala brutalna je životinja. Ali oženio je glupaču, pa vjerujem da nikad neće biti raskrinkan. Ah, Ameriko! Samo se u ovoj pokvarenoj zemlji takve stvari mogu dogoditi.Dok je Maria spremala večeru, sjedila je nalakće-na za stolom s glavom u dlanovima. Jest će špagete s mesnim okruglicama. Natjerala je Mariju da lonac opere sapunom i vodom. Zapovjedila je da donesu veliku kutiju dugih špageta, koju je pažljivo pregledala zbog miševa. U kući nije bilo hladnjaka, meso su držali u ormaru na stražnjem trijemu. Bio je to odrezak samljeven za okruglice.- Donesi to ovamo - rekla je Donna.Maria je meso stavila pred nju. Okusila gaje vrškom prsta. - Tako sam i mislila - namrštila se. - Pokvareno je.7 puttana (tal.) - kurva, droljaPričekaj proljeće. Bandi«?- Ali to nije moguće! - rekla je Maria. - Sinoć sam ga kupila.

- Mesar će uvijek prevariti glupaču - rekla je. Večera je kasnila pola sata zato stoje Donna inzis-tirala da Maria opere i obriše čiste tanjure. Djeca su došla, gladna kao vukovi. Naredila im je da se umiju i operu ruke, obuku čiste košulje i stave kravate. Gunđali su, a Arturo je promrmljao: - Ta stara kuja - dok je vezivao omraženu kravatu. Kad je sve bilo gotovo, večera se ohladila. Dječaci su je svejedno pojeli. Starica je jela bez teka, ispred nje je ostalo nekoliko špageta. Ni to joj nije bilo po volji, pa je odgurnula tanjur.- Večera je loše spremljena - rekla je. - Ovi špageti imaju okus na balegu.Federico se nasmijao.- Ipak su dobri.- Mogu li ti donijeti još nešto, mamma miol -Ne!Poslije večere poslala je Artura na benzinsku stanicu da nazove taksi. Zatim je otišla raspravljajući se s taksistom, pokušavajući spustiti cijenu vožnje do auto-busne stanice s dvadeset i pet na dvadeset centi. Kad je otišla, Arturo je pod košulju stavio jastuk, omotao se pregačom i gegao po kući, prezrivo njuškajući. Ali nitko se nije smijao. Nitko nije mario.

4.Nema Bandinija, nema novca, nema hrane. Daje Bandini kod kuće, on bi rekao: - Stavi na račun.Ponedjeljak popodne, Bandinija još nema, a taj račun za namirnice! Nikako ga ne može zaboraviti! Poput neumorne sablasti stravom jojge ispunjavao zimske dane.Trgovina gospodina Craika bila je odmah do Ban-dinijeve kuće. Za prvih godina braka Bandini je otvorio kredit kod gospodina Craika. Na početku je uspijevao plaćati svoje račune. Ali kako su djeca rasla i sve više jela, kako je jedna loša godina stizala drugu, račun za namirnice popeo se do astronomskog iznosa. Nakon vjenčanja svake je godine bilo sve gore po Sveva Bandinija. Novac! Nakon petnaest godina braka Bandini je imao toliko računa daje čak i Federico znao kako ih ne namjerava, odnosno ne može platiti.Ali taj račun za namirnice ga je užasno mučio. Ako je gospodinu Craiku dugovao sto dolara, platio bi pedeset - ako je imao. Dužan je dvije stotine, platio bi sedamdeset i pet - ako je imao. Tako je bilo sa svim dugovima Sveva Bandinija. Tu nije bilo tajni. Nije bilo skrivenih motiva, nije bilo želje da se izvuče i izbjegne plaćanje. Nikakav budžet to nije mogao razriješiti. Nikakva planirana ekonomija to nije mogla promijeniti. To je vrlo jednostavno: obitelj Bandini je više trošila nego što je on mogao zaraditi. Znao je kako mu jedini izlaz pruža puka sreća. Njegovo tvrdoglavo uvjerenje da će taPričekaj proljeće, Bandinisreća ipak doći sprečavalo ga je da ne utekne i da si ne prospe mozak. Neprestano je prijetio i jednim i drugim, ali to nije učinio. Maria nije znala prijetiti. Nije imala takvu narav.Ali gospodin Craik, trgovac, neprestano se žalio. Nikad nije posve vjerovao Bandiniju. Da obitelj Bandini ne živi do njegove trgovine, pa ih može imati na oku, da nije osjećao da će na kraju dobiti barem veći dio novca koji mu duguju, ne bi im odobravao kredit. Maria mu je bila draga i nad njom se sažalio, onako kako mali poduzetnici hladno sažalijevaju siromahe kao klasu, iskazujući ledenu obrambenu apatiju prema pojedincima iz te klase. Isuse, pa i on treba plaćati svoje račune.Sada kad je Bandini) ev račun bio tako velik - a svake je zime vrtoglavo rastao - gnjavio je, pa čak i vrijeđao Mariju. Znao je daje ona poštena kao nedužno malo dijete, ali to nije bilo važno kad je ušla u trgovinu da uveća taj iznos. Kao daje to njezino! On je tu da prodaje namirnice, a ne da ih poklanja. Bavio se trgovinom, a ne osjećajima. Dugovali su mu novac. Odobrio je kredit. Uzaludno je tražio novac. Jedino stoje mogao učiniti bilo daje podsjeća sve dok mu ne plati. Pod takvim okolnostima, njegovo je stajalište bilo najbolje koje se uopće moglo zamisliti.Maria je svakog dana morala nagovarati samu sebe da skupi dodatnu hrabrost kako bi mogla stati pred njega. Bandini nije mario što je u rukama gospodina Craika bila posve bespomoćna.Na račun, gospodine Craik. Stavite na račun.Cijelo popodne, sve do sat vremena pred večeru, Maria je hodala po kući skupljajući tako potrebnu očajničku hrabrost za odlazak u trgovinu. Otišla je do prozora i sjela s rukama u džepovima od pregače, u jednoj je ruci držala krunicu - iščekujući. To je i prije činila, prije

samo dva dana, u subotu, i dan prije toga, svaki dan prije toga, u proljeće, ljeti, zimi, godinu za godinom. Ali hrabrost joj se istrošila i više je nije mogla skupiti. Ne može više ići u tu trgovinu, stati pred tog čovjeka.- Arturo!Pozvala ga je jer je najstariji. Ugledao ju je kako stoji na vratima. Tama je bila bijela. Duboke sjene brzo su klizile po mliječnom snijegu. Ulične svjetiljke su hladno plamtjele, hladan plamen u hladnoj izmaglici. Prošao je automobil zloguko zveckajući lancima.- Arturo!Znao je što hoće. S gađenjem je stisnuo zube. Znao je da ga hoće poslati u trgovinu. Kukavica, bila je kukavica pružajući mu novčanicu, bojala se Craika. Glas joj je imao onaj naročiti drhtaj kao i inače kad je bilo vrijeme za trgovinu. Bilo mu je dosta pretvaranja daje ne čuje, ali ona gaje dozivala sve dok mu nije došlo da vrisne, a ostala djeca, hipnotizirana tim drhtajem u njezinu glasu, prestala su s grudanjem i pogledala ga, kao da ga preklinju neka nešto učini.Bacio je još jednu grudu, gledao kako se raspada, i zatim se odvukao kroz snijeg i preko zaleđenog pločnika. Sada ju je dobro vidio. U ledenom sumraku vilica joj je podrhtavala. Rukama je čvrsto obgrlila mršavo tijelo, poskakujući da se ugrije.- Šta sad oćeš? - upitao je.- Hladno je - rekla je. - Dođi unutra, pa ću ti reći.- Staje sad, mama? Žuri mi se.- Hoću da pođeš u trgovinu.- Trgovinu? Neću! Znam zašto hoćeš da ja idem... bojiš se koliki je račun. E, pa, ja ne idem. Nikad više.- Molim te pođi - rekla je. - Dovoljno si velik da shvatiš. Znaš kakav je gospodin Craik.Pričekaj proljeće, BandiniNaravno da je znao. Mrzio je Craika, tog tvora, uvijek ga je pitao je li mu otac pijan ili trijezan, što to njegov otac radi s novcem, kako to vi Digići možete živjeti bez centa, kako to da ti stari noću nikad nije kod kuće, stoje - da nema neku žensku sa strane, pa na nju troši novac? Poznavao je gospodina Craika i mrzio gaje.- Zašto August ne ide? - rekao je. - Kvragu, samo ja ovdje radim. Tko nosi ugljen i drva? Ja. Svaki put. Neka ide August.- Ali August neće ići. Boji se.- Pih. Kukavica. čega se tu ima bojati? Dobro, ja ne idem.Okrenuo se i pošao natrag prema dječacima. Nastavili su se grudati. S druge strane bio je Bobby Craik, tr-govčev sin. Dobit ćeš ti svoje, pseto jedno. Maria je opet povikala s trijema. Arturo se nije odazvao. Vikao je kako joj ne bi čuo glas. Spustio se mrak, a izlozi gospodina Craika blistali su u noći. Arturo je nogom iskopao kamen iz smrznuta tla i stavio ga u grudu. Craikov mali bio mu je na tridesetak metara, iza nekog stabla. Bacio je lju-tito, svom snagom, ali je promašio - gotovo pola metra od cilja.Kad je Maria ušla gospodin Craik je na mesarskom panju komadao kost. Kad su vrata zaškripala podigao je pogled i ugledao je - sitnu beznačajnu figuru u starom crnom kaputu s visokom krznenim ovratnikom, toliko izlizanim da su se u toj tamnoj masi nazirale bijele točke. Na glavu je navukla pohabani smeđi šešir - pod njim se skrivalo lice jako stara djeteta. Mutni sjaj njezinih najlon čarapa bio je žućkast, ističući sitne kosti i bijelu kožu na nogama, pa su joj stare cipele izgledale još gore i još trošnije. Hodala je kao dijete, bojažljivo, na prstima, u strahu, prema tom poznatom mjestu na kojem

uvijek obavlja kupovinu, najdalje od mesarskog panja gospodina Craika, tamo gdje se tezga spaja sa zidom.Prijašnjih bi ga godina pozdravila. Ali sada je osjećala da ga takva familijarnost možda neće razgaliti, pa je tiho stajala u svom kutu, čekajući dok ne bude spreman daju posluži.Vidio je tko je i nije obraćao pažnju, a ona je pokušavala zainteresirano i nasmiješeno promatrati

kako maše svojom sjekiricom. Srednje visine, napola ćelav, nosi naočale s plastičnim okvirom- čovjek od četrdeset i pet godina. Iza jednog uha debela olovka, a iza drugog cigareta. Bijela pregača visjela mu je do poda, a plava mesarska špaga nekoliko puta omotana oko struka. Iz crvenog i sočnog komada mesa vadio je kost.Rekla je: - Dobro izgleda, zar ne?Premetao je odrezak, s role otrgnuo komad papira, prostro ga na vagu i na njega bacio odrezak. Stručno ga je uvio brzim, mekim prstima. Procijenila je da vrijedi oko dva dolara i pitala se tko gaje kupio - možda neka od njegovih bogatih mušterija, Amerikanka sa Sveučilišnog brijega.Gospodin Craik je na rame stavio ostatak mesa i nestao u hladnjači, za sobom je zatvorio vrata. činilo se daje dugo ostao u hladnjači. Zatim se pojavio, glumeći iznenađenje stoje vidi, pročistio je grlo, za sobom zatvorio vrata hladnjače, stavio katanac i nestao u stražnjoj sobi.Pretpostavila je daje pošao u kupaonicu da opere ruke, što ju je navelo da se upita nije li joj ponestalo Gold Dust sredstva za čišćenje, a onda joj je prošlo kroz glavu sve što joj je potrebno za kuću, obuzela ju je slabost poput nesvjestice dok se gubila zatrpana golemom hrpom sapuna, margarina, mesa, krumpira i još bezbroj drugih stvari.Pričekaj proljeće, BandiniCraik se sad pojavio s metlicom, krenuo je mesti piljevinu oko mesarskog panja. Podigla je pogled prema satu: deset do šest. Jadni gospodin Craik! Izgledao je umorno. On je kao i svi ostali - sigurno jedva čeka topli obrok.Gospodin Craik je zgotovio metenje, pa je stao da zapali cigaretu. Svevo je pušio samo cigare, ali gotovo svi Amerikanci pušili su cigarete. Gospodin Craik ju je pogledao i nastavio mesti.Rekla je: - Kako lije samo hladno.Ali on se nakašljao, pa je pomislila daju nije čuo, jer je nestao u stražnjoj sobi i vratio se s lopaticom za smeće i kartonskom kutijom. S uzdahom se sagnuo, skupio piljevinu u lopaticu i istresao je u kartonsku kutiju.- Ne volim ovu hladnoću - rekla je. - Mi čekamo proljeće, pogotovo Svevo.Opet se nakašljao i za tren oka je tu kutiju odnio natrag do stražnjeg dijela trgovine. Začula je pljusak tekuće vode. Vratio se, obrisao ruke o pregaču, tu lijepu bijelu pregaču. Za kasom je vrlo glasno potegnuo natpis NE PRODAJEMO. Promijenila je pozu premještajući težinu s jedne na drugu nogu. Veliki sat je kucao. Jedan od onih električnih satova koji čudno kucaju. Bilo je točno šest sati.Gospodin Craik je zgrabio kovanice iz blagajne i prostro ih po pultu. Otrgnuo je komad papira s role i posegnuo za olovkom. Zatim se nagnuo da izračuna dnevni utržak. Je li moguće da nije svjestan njezinog prisustva u trgovini? Sigurno ju je vidio da ulazi i tamo stoji! Vrškom ružičastog jezika navlažio je olovku i počeo zbrajati. Izvila je obrve i krenula do izloga da pogleda voće i povrće. Naranče: šezdeset centi za tuce. Šparoge petnaest centi za pola kile. Jao meni, jao meni. Jabuke kila za dvadeseti pet, cenji,

uvijek obavlja kupovinu, najdalje od mesarskog panja gospodina Craika, tamo gdje se tezga spaja sa zidom.Prijašnjih bi ga godina pozdravila. Ali sada je osjećala da ga takva familijarnost možda neće razgaliti, pa je tiho stajala u svom kutu, čekajući dok ne bude spreman daju posluži.Vidio je tko je i nije obraćao pažnju, a onaje pokušavala zainteresirano i nasmiješeno promatrati kako maše svojom sjekiricom. Srednje visine, napola ćelav, nosi naočale s plastičnim okvirom- čovjek od četrdeset i pet godina. Iza jednog uha debela olovka, a iza drugog cigareta. Bijela pregača visjela mu je do poda, a plava mesarska špaga nekoliko puta omotana oko struka. Iz crvenog i sočnog komada mesa vadio je kost.Rekla je: - Dobro izgleda, zar ne?Premetao je odrezak, s role otrgnuo komad papira, prostro ga na vagu i na njega bacio odrezak. Stručno ga je uvio brzim, mekim prstima. Procijenila je da vrijedi oko dva dolara i pitala se tko gaje kupio - možda neka od njegovih bogatih mušterija, Amerikanka sa Sveučilišnog brijega.Gospodin Craik je na rame stavio ostatak mesa i nestao u hladnjači, za sobom je zatvorio vrata.

činilo se daje dugo ostao u hladnjači. Zatim se pojavio, glumeći iznenađenje stoje vidi, pročistio je grlo, za sobom zatvorio vrata hladnjače, stavio katanac i nestao u stražnjoj sobi.Pretpostavila je daje pošao u kupaonicu da opere ruke, što ju je navelo da se upita nije li joj ponestalo Gold Dust sredstva za čišćenje, a onda joj je prošlo kroz glavu sve što joj je potrebno za kuću, obuzela ju je slabost poput nesvjestice dok se gubila zatrpana golemom hrpom sapuna, margarina, mesa, krumpira i još bezbroj drugih stvari.Pričeka] proljeće, BandiniCraik se sad pojavio s metlicom, krenuo je mesti piljevinu oko mesarskog panja. Podigla je pogled prema satu: deset do šest. Jadni gospodin Craik! Izgledao je umorno. On je kao i svi ostali - sigurno jedva čeka topli obrok.Gospodin Craik je zgotovio metenje, pa je stao da zapali cigaretu. Svevo je pušio samo cigare, ali gotovo svi Amerikanci pušili su cigarete. Gospodin Craik ju je pogledao i nastavio mesti.Rekla je: - Kako lije samo hladno.Ali on se nakašljao, pa je pomislila daju nije čuo, jer je nestao u stražnjoj sobi i vratio se s lopaticom za smeće i kartonskom kutijom. S uzdahom se sagnuo, skupio piljevinu u lopaticu i istresao je u kartonsku kutiju.- Ne volim ovu hladnoću - rekla je. - Mi čekamo proljeće, pogotovo Svevo.Opet se nakašljao i za tren okaje tu kutiju odnio natrag do stražnjeg dijela trgovine. Začula je pljusak tekuće vode. Vratio se, obrisao ruke o pregaču, tu lijepu bijelu pregaču. Za kasom je vrlo glasno potegnuo natpis NE PRODAJEMO. Promijenila je pozu premještajući težinu s jedne na drugu nogu. Veliki sat je kucao. Jedan od onih električnih satova koji čudno kucaju. Bilo je točno šest sati.Gospodin Craik je zgrabio kovanice iz blagajne i prostro ih po pultu. Otrgnuo je komad papira s role i posegnuo za olovkom. Zatim se nagnuo da izračuna dnevni utržak. Je li moguće da nije svjestan njezinog prisustva u trgovini? Sigurno ju je vidio da ulazi i tamo stoji! Vrškom ružičastog jezika navlažio je olovku i počeo zbrajati. Izvila je obrve i krenula do izloga da pogleda voće i povrće. Naranče: šezdeset centi za tuce. Šparoge petnaest centi za pola kile. Jao meni, jao meni. Jabuke kila za d/vadeset i pet ceriti,.........,^.^i,,....,,.,.............................,,..^,.....................—«..„...,

- Jagode! - rekla je. -1 to zimi! Jesu li to kalifor-nijske jagode, gospodine Craik?Pokupio je kovanice u vreću i pošao do sefa gdje je čučnuo i okrenuo kombinaciju brojeva. Veliki sat je kucao. Kad je zatvorio sef, bilo je šest i deset. Odmah je nestao u dnu trgovine.Sada više nije bila pred njim. Posramljena, izmorena, noge su je boljele, s rukama skupljenima u krilu sjela je na prazan sanduk i zagledala se u izlog okovan mrazom. Gospodin Craikje skinuo pregaču i prebacio je preko mesarskog panja. Iz ustaje izvadio cigaretu, bacio na pod i zgnječio nogom. Zatim se opet vratio u stražnju sobu i pojavio s kaputom. Dok je popravljao kragnu, prvi put joj se obratio.- Idemo, gospođo Bandini. Bože moj, ne mogu tu ostati cijelu noć.Zvuk njegovog glasa izbacio ju je iz ravnoteže. Nasmiješila se da skrije nelagodu, ali lice joj je bilo crveno, a pogled spušten. Rukama se uhvatila za grlo.- O! - rekla je. - Ja... čekam vas!- Što želite, gospođo Bandini... odrezak? Stajala je u kutu napućenih usta. Srce joj je takosnažno lupalo da više se ničeg nije mogla sjetiti. Rekla je: - Mislim da hoću...- Požurite, gospođo Bandini. Bože moj, tu ste već pola sata i još se niste odlučili što želite.- Mislim...- Želite li odrezak?- Postoje odrezak, gospodine Craik?- Uvijek isto. Bože moj, gospođo Bandini. Godinama ga kupujete. Ista cijena. Uvijek je ista cijena.- Uzela bih za pedeset centi.- Zašto mi to niste ranije kazali? - rekao je. - Već sam sve meso spremio u hladnjaču.Pričekaj proljeće, Bandini- O, žao mije, gospodine Craik.

- Donijet ću ga ovaj put. Ali idući put, gospođo Bandini, ako želite ovdje kupovati, dođite ranije. Bože moj, i ja bih još večeras htio poći kući.Donio je komad mesa i stao oštriti nož.- Recite - kazao je. - Što Svevo radi ovih dana?Više od petnaest godina koliko se Bandini i gospodin Craik poznaju, trgovac ga je uvijek oslovljavao imenom. Maria je uvijek osjećala da se Craik boji njezinog muža. Zbog toga je potajno bila jako ponosna. Sada su razgovarali o Bandiniju, pa mu je ponovila dosadnu priču o zimskim nedaćama zidara u Coloradu.- Vidio sam sinoć Sveva - rekao je Craik. - Vidio sam ga kod kuće Effie Hildegarde. Znate je?Ne - nije ju poznavala.- Bolje pripazite na tog Sveva - rekao je šaljivo aludirajući. - Držite ga bolje na oku. Effie Hildegarde ima puno para.- Ona je i udovica - rekao je Craik, gledajući na vagu. - Ima poduzeće za gradski prijevoz.Maria gaje pažljivo promatrala. Umotao je i zavezao meso, bacio ga pred nju na tezgu. - U ovom gradu posjeduje jako puno nekretnina. Jako zgodna žena, gospođo Bandini.Nekretnine? Maria je s olakšanjem uzdahnula.- O, Svevo poznaje puno vlasnika nekretnina. Sigurno smišlja neki posao za nju.Kad je Craik opet progovorio počela je gristi nokte.- Još nešto, gospođo Bandini?Naručila je i ostalo: brašno, krumpir, sapun, margarin, šećer. - Gotovo sam zaboravila! - rekla je. - Želim malovoća,.šest onih jabuka. Djeca yQle, voće,........... .

Gospodin Craik je opsovao ispod glasa dok je otvarao vreću i u nju stavljao jabuke. Nije odobravao voće na Bandinijevom računu: nije bilo razloga da siromasi uživaju u raskoši. Meso i brašno - da. Ali zašto bi jeli voće kad mu već toliko duguju?- Dobri Bože - rekao je. - Ovo kreditiranje mora već jednom prestati, gospođo Bandini! Kažem vam da ovako više ne može. Od rujna nisam dobio ni penija.- Reći ću mu! - rekla je povlačeći se. - Reći ću mu, gospodine Craik.- Uh! Baš će mi to pomoći! Pokupila je pakete.- Reći ću mu, gospodine Craik! Reći ću mu još večeras.Kakvo olakšanje izaći na ulicu! Kako je umorna. čitavo tijelo je boli. A ipakje sa smiješkom udahnula ledeni zrak, s ljubavlju prigrlila svoje pakete kao da su sam život.Gospodin Craik je pogriješio. Svevo Bandini je obiteljski čovjek. I zašto ne bi razgovarao sa ženom koja posjeduje nekretnine?Pričekaj proljeće, Bandini5.Arturo Bandini je posve siguran da nakon smrti neće u pakao. U pakao ideš ako počiniš smrtni grijeh. On ih je počinio mnogo, vjerovao je, ali spasile su ga ispovijesti. Uvijekje na ispovijed dolazio na vrijeme - što će reći, prije svoje smrti. I uvijekje kucnuo o drvo kad bi na to pomislio - uvijek će tamo stići na vrijeme - prije svoje smrti. I tako je Arturo bio posve siguran da kad umre neće ići u pakao. Iz dva razloga. Ispovijed i činjenica da može brzo trčati.Ali čistilište, na pola puta između pakla i raja, to gaje uznemirivalo. Vjeronauk izričito navodi uvjete potrebne za raj: duša treba biti posve čista, bez i najmanjeg grijeha. Ako nakon smrti duša nije dovoljno čista za raj, a još nije toliko loša za pakao, onda je tu srednje područje, to čistilište gdje duša gori li gori sve dok se ne očisti od grijeha.U čistilištu postoji jedna utjeha: prije ili kasnije ne gine vam raj. Ali kad je Arturo shvatio da se u čistilištu može ostati sedamdeset milijuna trilijuna milijardi godina, a neprestano goriš, onda nema previše utjehe u konačnom raju. Uostalom, i stotinu godina je puno vremena. A stotinu i pedeset milijuna godina je nepojmljivo.Ne: Arturo je siguran da neće ravno u raj. Koliko se god toga grozio, znao je da ga čeka dugi red u čistilištu. Ali zar ne postoji nešto čime bi se ublažila kušnja vatrom u čistilištu? Odgovor na to pitanje pronašao je u svom vjeronauku.

Način da se skrati grozno vrijeme u čistilištu, kaže vjeronauk, jest činiti dobra djela, moliti se, postiti i suzdržavati se, skupljati oproste od grijeha. Sto se njega tiče, dobra djela su isključena. Nikad nije obilazio bolesne, jer nije poznavao takve ljude. Nikad nije odjenuo nage, jer nikad nije vidio nage ljude. Nikad nije pokopao mrtve, jer to čine grobari. Nikad nije davao milostinju sirotinji, jer im nije imao što dati; osim toga, »milostinja« mu je uvijek zvučala poput štruce kruha, a gdje on može nabaviti štruce kruha? Nikad nije udomio ozlijeđene, jer - pa, nije znao kako - to je zvučalo poput nečeg čime se bave ljudi u primorskim gradovima, odlaze na pučinu i spašavaju mornare stradale u brodolomu. Nikad nije podučavao neuke, jer, uostalom, i on je neuk, inače ne bi morao pohađati tu šugavu školu. Nikad nije prosvijetlio tamu, jer je bilo teško i to nikad nije posve shvatio. Nikad nije pomagao bolesnima, jer mu je to zvučalo opasno, a takve ionako nije poznavao: kad bi izbile male boginje ili ospice na vratima bi postavili znak karantene.Što se tiče Deset zapovijedi, prekršio je gotovo svaku, a ipak je bio siguran da to nisu bili smrtni grijesi. Ponekad je nosio zečju šapu, a to je praznovjerje, dakle ogriješio se o prvu zapovijed. A je li to smrtni grijeh? To gaje neprestano mučilo. Smrtni grijeh je ozbiljan prijestup. Oprostiv grijeh je neznatan prijestup. Ponekad, kad bi igrao bejzbol, ukrstio bi palice sa suigračem: tako se navodno mogao postići dvostruki zgoditak. A ipak je znao kako je to praznovjerje. Je li to grijeh? Je li to smrtni ili oprosti vi grijeh? Jedne nedjelje je namjerno propustio misu jer je htio slušati prijenos finalne utakmice, napose da čuje svog idola, Jimmvja Foxxa iz Athleticsa. Kad je nakon utakmice išao kući, odjednom mu je prošlo kroz glavu da je prekršio prvu zapovijed: nemoj imati drugih bogova uz mene. Dakle, počinio je smrtni grijehPrieekaj proljeće, Bandinizato stoje propustio misu, ali je li to drugačiji smrtni grijeh ako Jimmvja Foxxa za trajanja finala prvenstva pretpostavlja Svemogućem Bogu? Pošao je na ispovijed i tamo se sve zakompliciralo. Otac Andrew je rekao: - Ako misliš da je to smrtni grijeh, sine moj, onda je to smrtni grijeh. - Pa, kvragu. Isprva je mislio daje to samo oprostiv grijeh, ali sada mora priznati, nakon što je tri dana prije ispovijedi razmišljao o tome, daje to doista smrtni grijeh.Druga zapovijed. O tome nema smisla ni razmišljati, jer Arturo bi u prosjeku četiri puta dnevno rekao »Bog te mazo«. A tu ne ulaze varijacije: Bog te mazo zbog ovog i Bog te mazo zbog onog. I tako je odlazeći svaki tjedan na ispovijest, nakon jalovog preispitivanja svoje savjesti bio prisiljen izmišljati još šire generalizacije. Najbolje što je mogao, bilo je priznati svećeniku: »Uzaludno sam izustio ime Božje oko šezdeset osam ili sedamdeset puta.« Šezdeset osam smrtnih grijeha u jednom tjednu, samo zbog druge zapovijedi. Oho! Ponekad dok je klečao u hladnoj crkvi, čekajući pred ispovjedao-nicom, panično bi osluškivao lupanje svog srca pitajući se hoće li stati, hoće li umrijeti prije nego što sa sebe skine to breme. Zato često nije trčao nego je polako hodao na ispovijed, kako taj organ ne bi previše izmorio i srušio se na ulici.»Poštuj oca i majku.« Naravno da poštuje svog oca i svoju majku! Ali ruje kvaka: vjeronauk dalje kaže kako svaki neposluh prema ocu ili majci predstavlja grijeh. Još jednom gaje sreća iznevjerila. Jer iako je poštivao oca i majku, ustvari je bio neposlušan. Oprostivi grijesi? Smrtni grijesi? Mučile su ga klasifikacije. Iscrpio gaje broj grijeha glede Deset zapovijedi; dok je detaljno, sat po sat, preispitivao svoje dane, nabrojao ih je na stoti-

si, nisu dovoljno teški da ode u pakao. Pa ipak, vrlo je pažljivo izbjegavao dublju analizu tog zaključka.Nikad nije ubio čovjeka, a već je jako dugo bio siguran da se nikad neće ogriješiti o petu zapovijed. Ali jednog dana na nastavi vjeronauka učili su petu zapovijed, i on je s gađenjem saznao kako je praktički nemoguće ne zgriješiti na taj način. Ne radi se samo o ubojstvu: nuspojave te zapovijedi uključuju okrutnost, ozljeđivanje, tučnjavu, i sve oblike pakosti prema ljudima, pticama, zvijerima i kukcima.Zaboravi, kakva korist od toga? Uživao je ubijati muhe zunzare. Neizmjerno ga je zabavljalo ubijati bi-zamske štakore i ptice. Obožavao se tući. Mrzio je one kokoši. U životu je imao mnoštvo pasa, i prema njima je često bio nepopustljiv i grub. A što s prerijskim sviscima koje je pobio, golubovima,

fazanima, zečevima? Pa, jedino što se moglo jest izvući pouku iz toga. Što je još gore, grijeh je već i pomisao na usmrćivanje ili ranjavanje ljudskog bića. To mu je zapečatilo sudbinu. Koliko se god trudio, nije mogao suspregnuti želju da pobije neke ljude: na primjer sestru Mary Cortu, trgovca Craika i brucoše sa sveučilišta koji su palicama tukli klince i zabranjivali im da se švercaju na velike utakmice na stadionu. Shvatio je da ako i nije pravi ubojica, takav je pred Bogom.Jedno ogrešenje o petu zapovijed koje gaje neprestano proganjalo, predstavljao je onaj događaj prošlog ljeta kad je s Pauliejem Hoodom, još jednim dječakom katolikom, uhvatio živog štakora, čavlima su ga pribili na mali križ i stavili na mravinjak. Bilo je tako odvratno i užasno da to nikad neće zaboraviti. Ali najgore je bilo što su to počinili na Veliki petak, netom nakon molitvi križnog puta! Posramljen je priznao taj grijeh, plakao je iskreno se kajući, ali znao je daje dobio još puno godinaPričekaj proljeće, Bandiniu čistilištu, pa se čitavih šest mjeseci nije usuđivao ubiti štakora.Ne sagriješi bludno; ne misli o Rosi Pinelli, Joan Crawford, Normi Shearer i Clari Bow. Jao meni, o Rosa, o grijesi, grijesi, grijesi. Počelo je kad je imao četiri godine, tada nije bio grijeh, jer ga nije bio svjestan. Počelo je kad je jednog dana s četiri godine sjedio u visećoj mreži, ljuljao se tamo-amo, a idućeg dana se vratio visećoj mreži okačenoj u stražnjem dvorištu između šljive i jabuke, ljuljajući se tamo-amo.Stoje tada znao o bludu, zlim mislima, zlim djelima? Ništa. U mreži je bilo dobro. Kad je naučio čitati, prvo je pročitao Deset zapovijedi. Kad je imao osam godina, prvi put se ispovjedio, a s devet je morao raščlaniti zapovijedi da shvati što znače.Blud. Na vjeronauku u četvrtom razredu o tome nisu govorili. Sestra Mary Annaje to preskočila i najviše govorila o Poštuj oca i majku i Ne ukradi. Tako je i bilo, zbog nečega što nije mogao do kraja shvatiti, blud je za njega uvijek bio povezan s pljačkom banke. Od osme do desete godine, preispitujući savjest prije ispovijedi, preskočio bi »Ne sagriješi bludno«, jer nikad nije opljačkao banku.čovjek koji mu je rekao za blud nije bio otac An-drew, ni neka časna, nego Art Montgomerv iz benzinske stanice Standard na uglu Arapahoea i Dvanaeste ulice. Nakon tog dana u preponama mu se ugnijezdilo tisuću bijesnih obada. časne nikad nisu govorile o bludu. Samo su govorile o zlim mislima, zlim riječima, zlim djelima. Taj vjeronauk! Svaka tajna njegova srca, svaka ugoda u mislima, već je bila poznata tom vjeronauku. Nije mogao umaći, bez obzira koliko se oprezno šuljao među šiljcima tih pravila. Više nije mogao u kino, jer je u kino išao samo da vidi oMine^voiib. heroina. Sviđalisu mu se

»ljubavni« filmovi. Sviđalo mu se slijediti djevojčice uza stube. Sviđale su mu se djevojačke ruke, noge, šake, stopala, njihova obuća i čarape, haljine, njihov miris i njihovo prisustvo. Nakon dvanaeste godine u životu mu je jedino stalo to bejzbola i djevojaka, koje je nazivao ženama. Sviđao mu se zvuk te riječi. Žene, žene, žene. Neprestano je ponavljao, jer je u potaji uživao. čak i na misi,.kad ih je oko njega bilo pedeset ili stotinu, prepuštao bi se tim tajnim zadovoljstvima.A sve je to grijeh - cijela stvar imala je škakljiv oćut zla. čak je i zvuk nekih riječi grešan. Procjep. Krut. Bradavica. Sve šuto grijesi. Tjelesno. Tijelo. Grimizno. Usne. Sve su to grijesi. Kad je izrekao Zdravo Marijo. Zdravo Marijo milosti puna, Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama, blagoslovljen plod utrobe tvoje. Ta gaje riječ pogodila kao grom. Plod utrobe tvoje. Rođen j e j oš j edan grij eh.Svakog tjedna nedjeljom popodne teturao bi po crkvi opterećen grijesima bluda. Strah gaje onamo natjerao, strah da će umrijeti i onda biti izložen vječnim mukama. Nije se usudio lagati svom ispovjedniku. Strah je iz njega bez ostatka čupao grijehe. Sve je brzo priznao, gušeći se u svojoj nečistoći, drhteći od želje da se pročisti. Počinio sam grešno djelo hoću reći dva grešna djela i mislio sam o djevojačkim nogama i kako ih diram tamo gdje se ne smije i otišao sam u kino i mislio o grešnim stvarima hodao sam naokolo i neka je djevojka izašla iz auta i to je bio grijeh slušao sam proste šale i smijao se i grupa nas djece gledala je sparene pse i nešto sam ružno rekao, ja sam kriv, oni nisu ništa rekli, ja sam, ja sam sve skrivio, nasmijao sam ih grešnim prijedlogom i iz magazina

sam otrgnuo sliku i ona je bila gola i znao sam daje to grijeh ali sam to ipak napravio. Grešno sam mislio o sestri Mary AgnesjLtoje grijeh, a ja sam i dalje o tome _..........„.Pričekaj proljeće, Bandinimislio. Isto sam tako imao grešne misli o nekim djevojčicama koje su ležale na travi a jednoj se visoko podigla haljina a ja sam samo gledao i znao sam daje to grijeh. I kajem se. Ja sam kriv, zgriješio sam, kajem se, kajem se.Napustio bi ispovjedaonicu, izrekao pokoru, škripao zubima, čvrsto stegnutih pesti, ukočena vrata, zavjetujući se tijelom i dušom da će zauvijek ostati čist od grijeha. Na kraju bi ga svladalo milosrđe, umirilo ga, povjetarac bi ga rashladio, ljupkost pomilovala. Kao u snu izišao bi iz crkve, u snuje hodao, a ako nitko ne bi gledao poljubio bi stablo, pojeo vlat trave, nebu slao poljupce, čarobnim prstima doticao bi hladni kamen crkvenog zida, sa spokojem u srcu ničemu nalik, osim rastopljenoj čokoladi, trostrukom zgoditku, blistavom prozoru koji poziva na razbijanje, hipnozi onog trenutka prije sna.Ne, kad umre, on neće u pakao. Brzo je trčao, na ispovijed je uvijek stizao na vrijeme. Ali čistilište gaje čekalo. Za njega nije direktna, ravna staza prema vječnom blaženstvu. Tamo će stići težim putem, obilaznicom. To je jedan razlog zbog čega je bio ministrant. Neko svjetovno milosrđe zacijelo će smanjiti razdoblje u čistilištu.Bio je ministrant iz još dva razloga. Kao prvo, bez obzira na njegove stalne bučne proteste, na tome je inzis-tirala njegova majka. Kao drugo, svakog Božića djevojčice iz Društva Presvetog imena priredile bi banket za ministrante.Rosa, volim te.Bila je u publici s djevojčicama Presvetog imena, ukrašavala je drvce za ministrantski banket. Gledao je s vrata, napajajući se trijumfom njezine treperave ljupkosti. Rosa: staniol i čokoladicejjnirisi nove lopte, iskićene

vratnice gola, optrčavanje i zgodici. I ja sam Talijan, Rosa. Pogledaj, moje su oči poput tvojih. Rosa, volim te. Prošia je Mary Ethelbert.- Hajde, hajde Arturo. Nemoj tu stajati.Ona je bila zadužena za ministrante. Slijedio je njezinu crnu lepršavu halju do »malog auditorija« gdje ju je čekalo oko sedamdeset dječaka koji su činili skupinu muških đaka. Popela se na govornicu i pljesnula rukama tražeći da se smire.- Dobro momci, zauzmite svoja mjesta. Poredali su se, trideset i pet pasova. Naprijed nižidječaci, viši iza. Pored Artura stajao je Wally O'Brien, dječak koji je ispred Prve nacionalne banke prodavao novine. Bili su dvadeset i peti od početka, deseti od kraja. Arturo je to mrzio. On i Wally su skupa osam godina, još od vrtića. Svake su godine bili sve dalje od početka, a ipak nisu stigli do samog kraja, nisu dovoljno narasli da zauzmu zadnja tri reda, gdje su stajali visoki dječaci, odakle su prštale pošalice. Sada je tu, zadnja godina u toj usranoj školi, a ipak su zgurani s gomilom bezveznjaka iz šestog i sedmog razreda. Svoje su poniženje skrivali zauzevši grube, prostačke poze, brutalnim dosjetkama su klipane iz šestog razreda natjerali da ih preko volje poštuju.Ali Wally O'Brien je imao sreće. U tom redu nije imao mlađu braću da ga gnjave. Svake je godine Arturo panično gledao kako mu se iz prednjih redova približavaju August i Federico. Federico je sada bio u desetom redu. Arturu je laknulo jer je znao da ga taj najmlađi brat nikad neće preteći. Narednog lipnja, hvala Bogu, Arturo će završiti školu i više nikad neće biti ministrant.Ali pravu napast je predstavljala žuta glava ispred njega, njegovog brata Augusta. August je već očekivao neminovnu pobjedu. Kad god bi rekli neka stanu u paro-Pričekaj proljeće, Bandinive, prezrivo bi odmjerio Arturovu visinu. I doista, August je za pola centimetra viši, ali Arturo, obično pogr-bljen, uvijek bi se dovoljno ispravio da prođe kontrolu sestre Mary Ethelbert. Bio je to iscrpljujući proces. Morao je izviti vrat i hodati na vrhovima prstiju s petama par centimetara od poda. Za to je vrijeme držao Augusta pod svojim nadzorom tako što gaje snažno udarao koljenom kad god sestra Mary Ethelbert ne bi gledala.Nisu nosili odore, jer su samo uvježbavali. Sestra Mary Ethelbert ih je izvela iz malog auditorija,

prošli su hodnikom do velikog auditorija, gdje je Arturo krajičkom oka spazio Rosu kako božićno drvce posipa zvjezdicama. Ritnuo je Augusta i uzdahnuo.Rosa -ja i ti: par Talijana.Prošli su tri stubišta, zatim preko dvorišta do ulaznih vrata crkve. Škropionice su bile posve smrznute. Kao jedan su kleknuli; Wally O'Brien je prstima podbo dječaka ispred sebe. Vježbali su dva sata, mrmljali odgovore na latinskom, klečali, marširali s vojničkom po-božnošću. Ad deum qui loctificat, juventutem meum.U pet sati, izmučeni od dosade i napora, bili su gotovi. Sestra Mary Ethelbert ih je poredala na završnu provjeru. Artura su od stajanja boljeli nožni prsti. Od umora je stao punim stopalom. Taj gaje trenutak nepažnje skupo stajao. Sestra Mary Ethelbert oštrim je okom spazila nepravilnost u redu koja je počinjala i završavala na vrhu glave Artura Bandinija. Zaludno se propevši na prste, mogao joj je pročitati misli. Prekasno, prekasno. Na njezin poticaj on i August zamijenili su mjesta.Do njega je sada bio klinac imenom Wilkins, četvrti razred, s celuloidnim naočalama, koji je kopao nos. Iza njega je, trijumfalno beatificiran, stajao August neu-8 citat iz Biblije; latinski ispravno pisano: Addeum qui laetificat, juventutem meam - Bogu koji razygfieljuje mladost ipoj u ...... „„____,.......„>..

moljivo se cerekajući bez ijedne riječi. Wally O'Brienje pokunjeno i tužno gledao svog donedavnog partnera, jer je i Wally bio ponižen upadom tog nametljivca iz šestog razreda. Bio je to Arturov kraj. Krajičkom usta šapnuo je Augustu.- Ti prljavi... - rekao je. - Dobit ćeš svoje kad izađemo van.Kad je proba završila Arturo gaje čekao. Sreli su se na uglu. August je brzo hodao, kao da nije ni primijetio brata. Arturo je ubrzao.- Kamo žuriš, visoki?- Ne žurim se, mali.- Žuriš, žuriš, visoki. Kako bi ti se sviđalo malo snijega natrljanog po licu?- Nikako. I pusti me na miru - mali.- Ne smetam ja tebi, visoki. Samo hoću da skupa odemo doma.- Ne pokušavaj ništa.- Ne bih te ni taknuo, visoki. A zašto si to uopće rekao?Došli su do aleje koja je dijelila Metodističku crkvu od hotela Colorado. Kad su prešli aleju, August je bio siguran, jer su ga sada posjetitelji mogli vidjeti kroz izlog hotela. Potrčao je, ali Arturo ga čvrsto zgrabi za džemper.- čemu žurba, visoki?- Ako me takneš, zvat ću policiju.- O, ja to ne bih učinio.Pored njih je polako prošao auto. Arturo je slijedio zapanjeni pogled svog brata koji je razjapljenih usta gledao u te osobe, muškarca i ženu. Žena je vozila, a muškarac ju je zagrlio.- Pogledaj!Pričekaj proljeće, BandiniArturo je već vidio. Došlo mu je da prasne u smijeh. To je tako čudno. Effie Hildegarde je vozila auto, a taj muškarac bio je Svevo Bandini.Dječaci su se zagledali jedan u drugoga. Dakle zato se mama toliko raspitivala o Effie Hildegarde! Je li Effie Hildegarde zgodna? Je li Effie Hildegarde »grešna« žena?Arturo se opustio i počeo smijati. Ta gaje situacija uveseljavala. Taj njegov otac! Taj Svevo Bandini! čovječe - a Effie Hildegarde jako dobro izgleda!- Jesu li nas vidjeli? Arturo se nacerio. - Nisu.- Jesi li siguran?- Pa grlio ju je, zar ne? August se namrštio.-Nije dobro. To je želja za drugim ženama. Deveta zapovijed.Skrenuli su u aleju. To je prečac. Brzo se mračilo. U sve gušćoj tami hodali su po smrznutim lokvama. Išli su skupa, Arturo se smiješio. August je bio ogorčen.

- To je grijeh. Mama je dobra majka. To je grijeh.- Zaveži.Iz aleje su skrenuli u Dvanaestu ulicu. Gomila koja je obavljala božićnu kupovinu u poslovnoj četvrti tu i tamo bi ih razdvojila, ali ostali su skupa, čekajući jedan drugog ako bi koji zaostao probijajući se kroz gomilu. Upalila se ulična rasvjeta.- Jadna mama. Bolja je od te Effie Hildegarde.- Zaveži. -To je grijeh.- Što ti znaš o tome? Zaveži.- Samo zato jer mama nema finu odjeću...- Zaveži, Auguste.- To je smrtni grijeh.

Pričekaj proljeće, Bandini- Ti si glup. Još si mali. Ti ništa ne znaš.- Znam stoje grijeh. Mama to ne bi napravila. Kako ju je samo njegov otac zagrlio. Vidio ju jemnogo puta. Kad su u parku Suda slavili četvrti srpanj bila je zadužena za djevojčice. Vidio ju je prošlog ljeta kako stoji na stubištu Suda, kako rukama doziva djevojčice, skuplja ih za veliku paradu. Upamtio je njezine zube, njezina crvena usta, njezino zgodno punašno tijelo. Ostavio je prijatelje da stoje u hladu i promatrao kako razgovara s djevojčicama. Effie Hildegarde. čovječe, njegov je otac napravio čudo!A on je kao i njegov otac. Jednog će dana on i Rosa Pinelli to isto raditi. Rosa, uđimo u auto i vozimo se naokolo, Rosa. Ja i ti, negdje izvan grada. Ti ćeš voziti i ljubit ćemo se, ali ti voziš, Rosa.- Kladim se da cijeli grad zna za to - rekao je August.- Zašto ne bi znali? Ti si kao i svi ostali. Problem je u tome stoje tata siromašan, u tome stoje Talijan.- To je grijeh -rekao je bijesno šutirajući komade sleđenog snijega. - Nije me briga kakav je - koliko je siromašan. To je grijeh.- Ti si glup. Blesane. Ništa ne kužiš.August mu nije odgovorio. Krenuli su kraćim putem preko drvenog mostića koji je bio postavljen preko potoka. Hodali su jedan iza drugoga, pognute glave, pazeći na usku duboku stazu u snijegu. Na vrhovima prstiju prešli su mostić od željezničkih pragova; tri metra ispod njih bio je smrznuti potok. Obratila im se tiha večer, šaptala o čovjeku koji se negdje u tom sutonu vozio autom, o ženi koja je s njim a nije njegova. Prešli su preko mostića i slijedili nejasan trag koji su sami utirali cijele te zime na odlasku i povratku iz škole, preko livade Alzi, s obje strane staze veliki smetovi, mjesecima nedirnuti,duboki i svjetlucavi u smiraj dana. Do kuće ima još četiri stotine metara, samo jedan kvart od livade Alzi. Tu na toj velikoj livadi proveli su veći dio života. Protezala se od stražnjeg dvorišta, posljednjeg u nizu gradskih kuća, sjedne strane trošne i smrznute topole u samrtničkoj pozi dugih zima, a s druge potok koji se sad nije veselio. Ispod snijega nalazi se bijeli pijesak, nekoć vreo i tako ugodan nakon kupanja u potoku. Svakoje stablo prizivalo uspomene. Svaki je stup na ogradi čuvao neki san, skrivao ga sve do proljeća dok se ne bi ostvario. Iza one hrpe kamenja, između one dvije visoke topole, nalazi se groblje na kojem su njihovi psi i Suzie, mačka koja je mrzila pse, ali sada leži pored njih. Prince, zgazio gaje auto; Jerry, pojeo je otrovano meso; Pancho, borac, koji je otpuzao i umro nakon zadnje borbe. Tu su ubijali zmije, gađali ptice, nabadali žabe, skalpirali Indijance, pljačkali banke, dovršavali ratove, uživali u miru. Ali te večeri njihov se otac vozio s Effie Hildegarde, pa je tiha bijela padina te livade bila tek mjesto za hodanje čudnim putem do kuće.- Reći ću joj - kazao je August.Arturo je bio na tri koraka ispred njega. Brzo se okrenuo. - Budi tiho - rekao je. - Mama ima dovoljno briga.- Reći ću joj. Ona će ga srediti.- Da nisi ni pisnuo.

- To je kršenje devete zapovijedi. Ona je naša mama i ja ću joj reći.Arturo je raširio noge i prepriječio mu put. August gaje pokušao zaobići, ali je sa svake strane staze bilo pola metra snijega. Spustio je glavu, lica izobličena od gađenja i bola. Arturo gaje zgrabio za oba revera i držao.- Da nisi ni pisnuo o tome. August se oslobodio...u*

- Zašto ne bih? On nam je otac, zar nije? Zašto to mora činiti?- Hoćeš li da se mama razboli?- Pa zašto je onda to napravio?- Zaveži! Odgovori mi. Hoćeš li da se mama razboli? Ako za to čuje, sigurno hoće.-Neće se razboljeti.- Znam da neće -jer joj nećeš reći.- Hoću.Nadlanicom je pljusnuo Augusta ponad očiju.- Kažem ti da nećeš reći! Augustova usta su zadrhtala.- Reći ću.Arturo mu je pod nos stavio šaku.- Vidiš ovo? Dobit ćeš svoje ako kažeš.Zašto August hoće reći? Pa što ako je njegov otac s drugom ženom? Kakve to veze ima, sve dok to njegova majka ne sazna? Osim toga, to nije druga žena; to je Ef-fie Hildegarde, jedna od najbogatijih žena u gradu. Baš dobro za njegovog oca; baš dobro. Ona nije dobra kao njegova majka - nije: ali to nema nikakve veze.- Samo daj, udari me. Reći ću.Šaka je pogodila Augusta u lice. August je prezrivo okrenuo glavu. - Samo naprijed. Udari me. Reći ću.- Obećaj da nećeš reći ili ću te razbiti.- Pih. Samo naprijed. Reći ću.Povio se u struku očekujući udarac. To je razbjesnilo Artura. Zašto je August morao biti takva prokleta budala? Nije ga htio tući. Ponekad je uživao tukući Augusta, ali ne i sada. Rastvorio je šaku i ogorčeno se podbočio.- Pogledaj malo, Auguste - počeo je. - Zar ne vidiš da to mami neće pomoći? Zar je ne vidiš kako plače? I to baš sad na Božić. Povrijedit ćeš je. Jako ćeš je povri-Pričekaj proljeće, Bandinijediti. Ti ne želiš povrijediti mamu, ne želiš valjda povrijediti vlastitu majku? Hoćeš mi reći da ćeš poći vlastitoj majci i reći nešto što će je dozlaboga povrijediti? Zar to nije grijeh, to napraviti?August je ledenim pogledom izražavao svoje uvjerenje. Para iz njegovih usta preplavila je Arturovo lice dok je oštro odgovarao. - A što s njim? Zar on nije počinio grijeh? Gori od bilo kojeg što sam ga ikad počinio.Arturo je zaškripao zubima. Skinuo je kapu i bacio je u snijeg. S obje šake je nasrnuo na brata.- Proklet bio! Nećeš reći.- Baš hoću.Jednim je udarcem u lijevu stranu glave srušio Augusta. Dječak je zateturao, izgubio ravnotežu u snijegu i pao na leđa. Arturo je skočio na njega i taj je dvojac nestao u rahlom snijegu ispod tvrde površine. Rukama je zgrabio Augusta za grlo. čvrsto je stegnuo.- Hoćeš reći?Njegove hladne oči bile su iste.Ležao je nepomičan. Arturo ga takvog još nije upoznao. Što mu je činiti? Tući ga? Ne popuštajući stisak oko Augustova vrata, pogledao je prema drveću pod kojim su ležali njegovi mrtvi psi. Ugrizao se za usnu i uzaludno u sebi pokušao izazvati bijes da ga pretuče.Mlako je rekao: -Molim te, Auguste. Nemoj reći.- Reći ću.

Stoga je zamahnuo. Istog je trenutka iz nosa njegovog brata potekla krv. To gaje užasnulo. Sjedio mu je na prsima, koljenima mu pritišćući ruke. Nije mogao podnijeti pogled na lice svog brata. Pod maskom od krvi i snijega August se prkosno smiješio, crveni potočić je isticao taj smiješak.Arturo je kleknuo pored njega. Plakao je i jecao s slavom na Ausustovim orsima. rukama ie kooao no sni-

jegu i neprestano ponavljao: - Molim te Auguste. Molim te! Dobit ćeš sve što želiš. Možeš spavati na kojoj god hoćeš strani kreveta. Možeš uzeti sav moj novac za kino.August je šutio, nasmiješen.Opet je pobjesnio. Opet gaje pljusnuo svom snagom po tim ledenim očima. Smještaje požalio i skupio se u snijegu oko tog tihog, mlitavog lika.Na kraju je poražen ustao. Otresao je snijeg s odjeće, navukao kapu i počeo cuclati dlanove da ih ugrije. August je i dalje ležao, krv mu je još uvijek tekla iz nosa: August je pobijedio, ispružen kao daje mrtav i dalje je krvario, zakopan u snijegu, njegov ledeni pogled caklio se od naporne pobjede.Arturo se izmorio. Više ga nije bilo briga.- Dobro, Auguste. August je i dalje ležao.- Ustani, Auguste.Ne prihvaćajući Arturovu ruku, polako je ustao. Stajao je mirno na snijegu, rupčićem brišući lice, otresajući snijeg iz plave kose. Krv mu je tekla još punih pet minuta. Nisu ništa rekli. August je blago dodirnuo svoje otečeno lice. Arturo gaje promatrao.- Jesi li dobro?Nije odgovorio, nego je stazom krenuo prema nizu kuća. Arturo gaje slijedio, sram gaje ušutkao: sram i beznađe. Na mjesečini je zamijetio kako August šepa. Ipak, to nije šepanje negoli prije imitiranje nekoga tko šepa, poput bolna sramotnog hoda novajlije koji je netom prvi put sišao s konja. Arturo gaje pomno gledao. Gdje je to već vidio? Augustu je to bilo posve prirodno. Zatim se sjetio: tako je prije dvije godine August izlazio iz spavaće sobe, onih jutara kad bi pomokrio krevet.- Auguste - rekao je. - Ako kažeš mami, svima ću reći da pišaš u krevet.Pričekaj proljeće, BandiniNije očekivao više od poruge, ali na njegovo iznenađenje August se okrenuo i pogledao ga ravno u oči. Bio je to zapanjen pogled, trunka sumnje prešla je preko tih nekoć ledenih očiju. Arturo je smjesta skočio na lovinu, uzbuđen zbog predstojeće pobjede.- Nego šta! - povikao je. - Svima ću reći. Reći ću cijelom svijetu. Reći su svima u školi. Poslat ću poruke baš svima u školi. Reći ću svakome koga sretnem. To ću ponavljati cijelom gradu. Reći ću im da August Bandini piša u krevet. Reći ću im!- Ne! - zastenjao je August. - Nemoj, Arturo! Vikao je iz sve snage.- Nego šta, svi vi u Rocklinu, u državi Colorado! čujte i počujte: August Bandini piša u krevet! Ima dvanaest godina i piša u krevet. Jeste li ikad čuli tako nešto? Jupiii! čujte svi!- Molim te, Arturo! Nemoj vikati. Neću reći. Kunem se da neću, Arturo. Neću ni riječ reći! Samo nemoj tako vikati. Ne pišam u krevet, Arturo. Nekad jesam, ali više ne.- Obećavaš da nećeš mami reći?August je progutao knedlu dok se križao i zaku-nuo se.- Dobro, reče Arturo. Dobro.Arturo mu je pomogao da ustane pa su pošli kući.

6.Izvan svake je sumnje: to što tate nema kod kuće ima svojih prednosti. Daje kod kuće, za večeru bi bila kajgana s lukom. Daje kod kuće, ne bi smjeli iskopati sredinu kruha i jesti samo koricu. Daje kod kuće, ne bi imali toliko šećera.Pa ipak, nedostajao im je. Maria je bila tako bezvoljna. Po cijeli danje vukla papuče i polako hodala. Ponekad bi morali dva puta ponoviti kako bi ih čula. Poslijepodne bi pila čaj, zureći u šalicu. Nije prala suđe. Jedno popodne dogodilo se nešto nevjerojatno: pojavila se muha. Muha! I to zimi! Gledali su je kako zuji ispod stropa. činilo se da se jako teško kreće, kao da su joj krila

smrznuta. Federico se popeo na stolicu i smotanim novinama ubio muhu. Pala je na pod. Kleknuli su da je bolje osmotre. Federico ju je držao prstima. Maria mu je izbila muhu iz ruke. Naredila mu je da ode do slivnika i opere se sapunom i vodom. Nije htio. Zgrabila gaje za kosu i podigla na noge.- Šta sam ti rekla!Bili su zapanjeni: mama ih nikad nije ni taknula, ništa im ružno nije rekla. Opet je postala bezvoljna, izgubljena negdje duboko u šalici čaja. Federico je oprao i obrisao ruke. Zatim je nešto neočekivano učinio. Arturo i August bili su uvjereni da nešto nije u redu, jer se Federico sagnuo i poljubio majku u kosu. Jedva daje primijetila. Odsutno se nasmiješila. Federico se spustio na koljena i položio joj glavuju.krilo.- .Prstimg:mu je Pr§šlapoPričekaj proljeće, Bandininosu i ustima. Ali znali su da je jedva zamjećivala Fede-rica. Ustala je bez riječi, a Federico ju je razočarano gledao dok je išla prema stolici za ljuljanje kod prozora u prednjoj sobi. Tu je i ostala, posve nepomična, nalakće-na na doprozornik, bradu je položila na ruku i gledala hladnu pustu ulicu.čudna vremena. Suđe nije oprano. Ponekad bi išli spavati, a krevet nije bio namješten. Nije bilo važno, ali o tome su razmišljali, o njoj u prednjoj sobi kod prozora. Jutrom bi ležala u krevetu i nije ustajala da ih isprati u školu. Panično su se oblačili, pogledavajući je s vrata spavaće sobe. Ležala je kao mrtva s krunicom u ruci. U kuhinji suđe je preko noći bilo oprano. Opet su se iznenadili i razočarali: kad su se probudili očekivali su neurednu kuhinju. To je bilo važno. Uživali su u promjeni čiste u prljavu kuhinju. Ali stoje ruje, opet je čista, doručak im je u pećnici. Pogledali su prije polaska u školu. Samo su joj se usne micale.čudna vremena.Arturo i August pješke su išli u školu.- Sjeti se, Auguste. Sjeti se obećanja.- Uh. Ne moram ni reći. Ionako zna.- Ne, ne zna.- Pa zašto je onda takva?- Zato jer samo sluti. Ali ustvari ne zna. -To je isto.- Ne nije.čudna vremena. Dolazi Božić, grad prepun božić-nih drvaca, a Djed Mraz iz Vojske spasa zvoni zvončićima. Još samo tri dana za kupovinu prije Božića. Gladnim su očima buljili u izloge. Uzdahnuli su i krenuli dalje. Isto su mislili: bit će to šugav Božić i Arturo je to mrzio, jer ako ga na to ne podsjete, onda može zaboraviti da je siromašan: svaki je Božić isto, uvijek nesretan, uvijek

želi stvari koje mu nikad nisu pale na pamet i kojih se odavno odrekao. Uvijek laže drugoj djeci: kaže im da će dobiti stvari koje nikad neće moći imati. Bogati klinci su za Božić došli na svoje. Mogli su raspredati o poklonima bez kraja i konca, a on im je morao vjerovati.Zima, vrijeme za motanje oko radijatora po garderobama, samo stojiš tamo i smišljaš laži. O, kad će proljeće! O, kad će udarati palicom, osjetiti udar loptice na mekim dlanovima! Zima, vrijeme Božića, vrijeme bogate djece: ona imaju visoke čizme, blistave ovratnike i rukavice obrubljene krznom. Ali to ga nije previše mučilo. Njegovo je vrijeme proljeće. Na igralištu nema visokih čizama i pomodnih ovratnika! Ne možeš stati na prvi bazu zato što imaš otmjenu kravatu. Ali i on je s ostalima lagao. Što će dobiti za Božić? O, novi sat, novo odijelo, mnoštvo košulja i kravata, novi bicikl i tuce Spalding loptica službene nacionalne bejzbol lige.Ali stoje s Rosom?Volim te, Rosa. Ona je bila drugačija. I onaje bila siromašna, kći rudara iz ugljenokopa, ali uvijek su se okupljali oko nje i slušali je kako priča, pa to nije bilo važno, a on joj je zavidio i bio je na nju ponosan, pitao se da li ti koji je slušaju ikad pomisle kako je i on Talijan, kao i Rosa Pinelli.Pričaj sa mnom, Rosa. Pogledaj ovamo samo jednom, ovamo Rosa, odakle te promatram.Morao joj je nabaviti poklon za Božić, pa je hodao ulicama, zagledavao izloge, i kupio joj nakit i haljine. Dobro došla, Rosa. Evo prstena koji sam ti kupio. Stavit ću ti ga na ruku. Tako. O, nije to

ništa, Rosa. Hodao sam Ulicom Pearl, došao do Cherrvjeve draguljarnice, ušao unutra i kupio ga. Skup? Neeee. Tri stotine, samo toliko. Imam ja puno para, Rosa. Nisi čula za mog oca? Mi smo bogati. Moj stric iz Italije. Sve nam je ostavio. Potječe-Pričekaj proljeće, Bandinimo od tamo, iz fine obitelji. Nismo to prije znali, ali saznali smo, mi smo ti rođaci u drugom koljenu vojvode od Abruzzija. Dalji rod kralja Italije. Ali, to nije važno. Uvijek sam te volio, Rosa, a to što sam kraljevske krvi nikad neće imati nikakve veze.čudna vremena. Jedne večeri došao je kući ranije nego obično. Kuća je bila pusta, stražnja vrata širom otvorena. Pozvao je majku, ali nije mu se odazvala. Zatim je spazio da su obje peći ugašene. Pretražio je svaku sobu u kući. Kaput i šešir njegove majke bili su spavaćoj sobi. Pa gdje bi onda mogla biti?Izašao je u dvorište iza kuće i pozvao je.- Mama! Ej, mama! Gdje si?Vratio se u kuću i u prednjoj sobi upalio vatru. Gdje bi bez šešira i kaputa mogla biti po ovakvom vremenu? Proklet bio njegov otac! Šakom je zaprijetio očevoj kapi koja je visjela u kuhinji. Proklet bio, zašto se ne vratiš kući! Pogledaj što si učinio mami! Naglo se smračilo i on se uplašio. Negdje u toj hladnoj kući mogao je osjetiti majčin miris, u svakoj sobi, ali nje nije bilo. Opet je pošao do stražnjih vrata i opet povikao.- Mama! Ej, mama! Gdje si?Vatra se ugasila. Više nije bilo ni ugljena ni drva. Bilo mu je drago. Imao je izgovor da ode iz kuće i donese još ogrijeva. Uzeo je kantu za ugljen i krenuo stazom.Našao ju je u ostavi za ugljen, svoju majku, kako sjedi u mračnom kutu, kako sjedi na zidarskoj gladilici. Kad ju je ugledao, poskočio je, bilo je tako mračno, a njezino je lice tako bijelo, otupjelo od hladnoće, sjedila je u tankoj haljini, buljila u njega bez riječi, kao neka mrtva žena, njegova majka smrznuta u kutu. Sjedila je podalje od jadne hrpice ugljena u onom dijelu spremišta gdje je Bandini držao svoj zidarski alat, cement i vreće vapna. Protrljao je očijda ^oslpb(3di,pd snijega koji ga

je zaslijepio, kantu za ugljen spustio je pored sebe dok je žmirkao i čekao da njezin oblik polako postane jasniji, njegova majka je sjedila na drvenoj gladilici u mraku spremišta za ugljen. Je li poludjela? I što to drži u ruci?- Mama! - viknuo je. - Što to radiš ovdje? Nema odgovora, ali otvorila je šaku pa je vidio štoto drži: žlicu, zidarsku žlicu, njegovog oca. U glavi i tijelu mu je počelo bučati, nešto se pobunilo. Njegova majka u mračnom spremištu za ugljen s alatom njegovog oca. Bio je to upad u intimu koja je pripadala samo njemu. Njegova majka nema pravo tu biti. Bilo je to kao kad gaje ona tu zatekla, u dječačkom bludu, tada je upravo na tom mjestu sjedio; a ona je tu, ljutila gaje tim sjećanjima i on je to mrzio, ona je tu, drži alat njegovog oca. Kakva joj korist od toga? Zašto mora hodati po kući neprestano misleći na njega, igrati se njegovom odjećom, dirati njegovu stolicu? O, vidio ju je bezbroj puta - gleda u njegovo prazno mjesto za stolom: a sada, ona je tu, drži njegovu zidarsku žlicu u spremištu za ugljen, užasno je hladno a nju nije briga, kao daje neka mrtva žena. Bijesno je ritnuo kantu za ugljen i zaplakao.- Mama! - viknuo je. - Što to radiš? Zašto si tu? Umrijet ćeš tu, mama! Smrznut ćeš se!Ustala je i ispruženih bijelih ruku zateturala prema vratima, a njezino lice bez kapi krvi, bilo je ukočeno od hladnoće dok je prolazila pored njega i zaŠla u večernju polutamu. Koliko je dugo bila tamo nije znao, možda sat, možda više, ali znao je daje napola mrtva od hladnoće. Hodala je u transu, zagledavajući oko sebe kao da tu nikad prije nije bila.Napunio je kantu ugljenom. Spremište je oštro vo-njalo po vapnu i cementu. Preko jedne grede bile su prebačene Bandinijeve radne hlače. Zgrabio ih je i pocijepao. U redu je što naokolo ide s Effie Hildegarde, to muPričekaj proljeće, Bandinise svakako sviđalo, ali zašto njegova majka toliko pati, pa onda i on zbog toga pati? Mrzio je i svoju majku; bila je glupa, namjerno se ubijala, nije marila za druge, za njega, Augusta i Federica. Svi su

oni budale. On je jedini u obitelji koji ima nešto pameti.Kad se vratio u kuću Maria je bila u krevetu. Posve odjevena ležala je drhtureći ispod pokrivača. Pogledao ju je i napravio nestrpljivu grimasu. Pa, sama je kriva: zastoje takva morala ići van? Ipak je znao da bi trebao pokazati sućut.- Jesi li dobro, mama?- Ostavi me na miru - rekla je drhtavim usnama. -Samo me ostavi na miru, Arturo.- Hoćeš li termofor?Nije odgovorila. Krajičkom oka uputila mu je brz, ogorčen pogled. Taj je pogled za njega značio mržnju, kao daje htjela da joj nikad više ne iziđe pred oči, kao da je on imao neke veze sa svime time. Od iznenađenja je zazviždao: čovječe, njegova majka je stvarno čudna žena; ona sve to uzima previše ozbiljno.Na vrhovima prstiju napustio je spavaću sobu, nije se bojao nje, nego toga što bi njegovo prisustvo moglo u njoj potaknuti. Kad su August i Federico došli kući, ustala je i spremila večeru: poširanajaja, tost, prženi krum-pirići i svakome po jabuka. Ona nije ništa okusila. Nakon večere našli su je na istom mjestu, kod prozora, kako zuri u bijelu ulicu, a krunica joj zvecka po rukohvatu stolice za ljuljanje.čudna vremena. Bila je to večer u kojoj si mogao samo živjeti i disati. Sjedili su oko peći i čekali da se nešto desi. Federico je dopuzao do njezine stolice i stavio joj ruku na krilo. Ne prekidajući molitvu, kao hipnotizirana je odmahnula glavom. Na taj je način rekla Federicu ne-ka je ne .prekida, neka je ne dira, neira ie ostavi namiru.

Iduće jutro opet je bila ona stara, nježna i nasmiješena za doručkom. Jaja su bila spremljena na »mamin način«, poslastica, žumanjak prekriven bjelanjkom. Pogledaj je samo! Uredno počešljana, njezine oči velike i svijetle. Kad je Federico u kavu stavio treću žlicu šećera, prekorila gaje šaljivom ozbiljnošću.- Ne tako, Federico! Ja ću ti pokazati. Ispraznila je šalicu u slivniku.- Ako hoćeš zaslađenu kavu, ja ću ti je dati. - Na Federicov tanjurić je umjesto šalice stavila zdjelu za šećer. Bila je napola puna. Napunila ju je do vrha kavom. čak se i August nasmijao, premda je morao priznati kako i tu ima grijeha - rasipnost.Federico je sumnjičavo probao.- Dobro je - rekao je. - Ali nema više mjesta za mlijeko.Nasmijala se, držeći se za grlo, i njima je bilo drago stoje sretna, ali ona se i dalje smijala, odgurnula je stolicu i previjala se od smijeha. Nije bilo toliko smiješno; nije moglo biti. Promatrali su je ujadu, njezin smijeh nije prestajao premda su je tupo promatrali. Vidjeli su kako joj se oči pune suzama, lice poprima ljubičastu boju. Ustala je s rukom na ustima i zateturala prema slivniku. Iz čaše je pila vodu dok se nije zagrcnula i više nije mogla piti, pa je onda teturajući pošla prema spavaćoj sobi i legla na krevet, gdje se nastavila smijati.Sada je utihnula.Ustali su od stola i povirili u sobu. Bila je nepomična, oči kao dugmad na lutki, iz zadihanih usta na hladnom zraku izbijala je para.- Vi klinci pođite u školu - rekao je Arturo. - Ja ostajem kod kuće.Kad su otišli, pošao je do kreveta.- Mogu li ti nešto donijeti, mama?Pričekaj proljeće, Bandini- Odlazi, Arturo. Ostavi me na miru.- Da pozovem doktora Hastingsa?- Ne. Ostavi me na miru. Odlazi. Odi u školu. Zakasnit ćeš.- Da pokušam pronaći tatu?- Da se nisi usudio.Odjednom se činilo da to treba napraviti.- Idem ga naći - rekao je. - Baš ću to napraviti. -Požurio je uzeti kaput.-Arturo!

Kao mačka je skočila iz kreveta. Kad se kod ormara za odjeću okrenuo, s jednom rukom u džemperu, zapanjio se kad je vidio s kojom se brzinom pojavila pored njega. - Nemoj ići po oca! čuješ li me... da se nisi usudio! - Nagnula se nad njim, bila je toliko blizu da gaje poprskala vrelim kapljicama sline. Uzmaknuo je u kut i okrenuo leđa, ustrašen od nje, ustrašen čak i daje pogleda. Snagom koja gaje zadivila zgrabila gaje za rame i okrenula.- Vidio si ga, zar ne? S onom je ženom.- Kojom ženom?Otrgnuo se i počeo petljati oko džempera. Oslobodila mu je ruke i primila ga za ramena, noktima mu probadajući kožu.- Arturo, pogledaj me! Vidio si ga, zar ne?- Nisam.Ali nasmiješio se; ne zato jer ju je htio mučiti, nego zato jer je vjerovao daje njegova laž uspjela. Previše se brzo nasmiješio. Zatvorila je oči i bespomoćno ublažila izraz na licu. Mlako se nasmiješila, mrzilaje to što ju je pokušao zaštititi od vijesti, ali to joj je ipak malo godilo.- Shvaćam - rekla je. - Shvaćam.- Ništa ti ne shvaćaš, govoriš ludorije.

- Kad si ga vidio, Arturo?- Rekao sam ti da nisam. Uspravila se i zategnula ramena.- Odi u školu, Arturo. Menije tu dobro. Ne treba mi nitko.Pa ipak je ostao doma, motajući se po kući, održavajući vatru, ponekad pogledavajući u njezinu sobu, gdje je kao i inače ležala, zacakljenih očiju buljeći u strop, zveckajući krunicom. Više ga nije tjerala u školu, pa je pomislio da je od neke koristi, daju smiruje njegovo prisustvo. Nakon nekog vremena iz skrovišta u podu uzeo je magazin Stravični zločini i sjeo čitati u kuhinji, s nogama na cjepanici u pećnici.Oduvijek je želio da njegova majka bude zgodna, da bude lijepa. Sada ga je to opsjedalo, ta misao se filtrirala među stranicama Stravičnih zločina i oblikovala se u krimić o ženi koja leži na postelji. Odložio je magazin i sjeo grizući usnu. Prije šesnaest godina njegova majka je bila lijepa, znao je jer je vidio njezinu fotografiju. O ta fotografija! Toliko je puta na povratku iz škole, našavši svoju majku izmorenu i u brigama, a ne lijepu, pošao do sanduka i izvadio je - sliku djevojke krupnih očiju s velikim šeširom kako se smiješi s bezbroj sitnih zuba, prava ljepotica, stoji ispod jabuke u dvorištu bake Toscane. O mama, da mi te je bilo tada poljubiti! O mama, zašto si se promijenila?Odjednom je opet poželio pogledati tu sliku. Sakrio je magazin i otvorio vrata one prazne sobe kraj kuhinje gdje se nalazi sanduk njegove majke. Zaključao se iznutra. Hej, pa što on tu radi? Otključao se. Tu je bilo kao u hladnjači. Otišao je do prozora gdje je nalazio sanduk. Zatim se vratio i opet zaključao vrata. Imao je mutan osjećaj kako to ne bi smio činiti, ali zašto ne: zar ne smije ni pogledati sliku svoje majke bez ponižavajućegPričekaj proljeće, Bandiniosjećaja da čini zlodjelo? Pa, pretpostavi da to ustvari nije njegova majka: nekad je bila, dakle u čemu je razlika?Ispod slojeva plahti i zavjesa koje je majka čuvala »dok ne dobijemo bolju kuću«, ispod vrpci i odjeće za bebe koju su nekoć nosili on i njegova braća, pronašao je tu sliku. Uh, čovječe! Uzeo ju je i zagledao se u to čudesno i ljupko lice: evo majke o kojoj je oduvijek sanjao, ta djevojka, tek joj je dvadeset godina, znao je da ima njezine oči. A ne ona izmučena žena u drugom dijelu kuće, ona s mršavim ispaćenim licem, dugim koščatim rukama. Poznavati je tada, sjećati se svega od samog početka, osjetiti kolijevku te prekrasne utrobe, živjeti sjećajući se od samog početka, a ipak ničeg se nije mogao sjećati, oduvijek je bila kakva je i sad, umorna, sjetno bolećiva, krupne oči kao da su nečije tuđe, omekšana usta kao od previše plakanja. Prstom je slijedio crte njezina lica, poljubio ga i uzdahnuo mrmljajući o prošlosti koju nikad nije upoznao.Dok je spremao sliku zamijetio je nešto u kutu sanduka. Bila je to malena kutija za nakit od ljubičastog baršuna. Nikadje prije nije vidio. To gaje iznenadilo, jer je toliko puta kopao po tom sanduku. Kad je stisnuo bra-vicu, ljubičasta kutijica se otvorila. Unutra je na svilenom jastučiću bio

crni broš na zlatnom lančiću. Nejasni natpis na kartici ispod svile rekao mu je o čemu se radi. »Mariji, vjenčanoj na današnji dan prije godinu dana. Svevo.«Grozničavo je razmišljao trpajući kutijicu u džep, zaključavajući sanduk. Rosa, sretan Božić. Mali dar. Kupio sam ga, Rosa. Dugo sam štedio. Za tebe, Rosa. Sretan Božić.Idućeg jutra u osam sati čekao je Rosu u hodniku kod slavine. Bio je zadnji dan nastave prije božičnih

praznika. Znao je da Rosa uvijek rano dolazi u školu. On bi obično jedva stigao na zadnje zvono, trčeći posljednja dva bloka do škole. Bio je siguran da ga časne u prolazu sumnjičavo zagledavaju, usprkos ljubaznim osmijesima i čestitanju Božića. U desnom džepu kaputa osjetio je ohrabrujuću važnost njegova poklona Rosi.U osam i petnaest djeca su počela stizati u školu: djevojčice, naravno, ali nema Rose. Gledao je na električni sat na zidu. Osam i trideset, a još nema Rose. Nezadovoljno je frknuo: čitavih pola sata u školi, a zašto? Nizašto. Sestra Celia, čije je stakleno oko sjajnije od onog drugog, žurila je niza stubište koje je vodilo prema samostanu. Kad gaje tamo spazila, Arturo je obično kasnio, pogledala je na svoj ručni sat.- Bože moj! Je li mi sat stao?Bacila je pogled na električni sat na zidu.- Zar sinoć nisi bio kod kuće, Arturo?- Jesam, naravno, sestro Celia.- Hoćeš reći da si danas namjerno došao pola sata ranije?- Došao sam učiti. Zaostajem iz matematike.S nevjericom se nasmiješila. - A od sutra su bo-žićni blagdani?- Točno.Ali znao je da to nema nikakva smisla.- Sretan Božić, Arturo. -1 vama, sestro Celia.Dvadeset do devet, a nema Rose. činilo se da ga svi gledaju, čak i njegova braća koja su buljila kao daje u pogrešnoj školi, u pogrešnom gradu.- Pogledaj tko je tu!- Gubi se, klipane. - Nagnuo se da popije malo hladne vode.Pričekaj proljeće, BandiniU deset do devet otvorila je velika ulazna vrata. Evo je, crveni šeširić, kaput od devine dlake, kaljače s patent zatvaračem, njezino lice, cijelo njezino tijelo obasjano hladnim plamenom zimskog jutra. Prilazila je sve bliže i bliže u naručju ljupko držeći veliku hrpu knjiga. Klimnula je glavom prijateljima, njezin osmijeh je kao pjesma u tom hodniku; Rosa, predsjednica Djevojčica Presvetog imena, draga je baš svima, prilazi sve bliže i bliže u malenim kaljačama koje su radosno lupkale, kao daje i one vole.čvršće je stegnuo kutijicu s nakitom. Odjednom mu se od navale krvi stisnulo grlo. Samo na trenutak živahnim je pogledom prešla po njegovom izmučenom ushićenom licu: otvorenih usta i iskolačenih očiju susprezao je uzbuđenje.Ostao je bez riječi.-Rosa... ja... evo...Njezin je pogled prošao pored njega. Dok su ostali iz razreda jurili i odvlačili je, namršteno lice se nasmiješilo. Ušli su u garderobu uzbuđeno brbljajući. Snuždio se. Sranje. Nagnuo se i progutao ledenu vodu. Sranje. Ispljunuo je vodu, mrzeći je, pekla su ga usta. Sranje.Cijelog je jutra Rosi pisao poruke a zatim ih kidao. Sestra Celia im je zadala da čitaju Van Dvkeova Drugog mudraca9. Sjedio je i dosađivao se, njegov je um naviknut na žešće štivo iz jeftinih magazina.Ali kad je na Rosi bio red da čita, zaneseno ju je slušao. Samo je tada to Van Dvkeovo smeće imalo smisla. Znao je kako je to grijeh, ali uopće nije mario za tu priču o rođenju malog Isusa, bijegu u Egipat, za pripovijest o tom djetešcu u jaslicama. A takve su misli predstavljale grijeh.9 Drugi mudrac - božična priča američkog pisca i svećenika Henrvja van

J)ykea (1852.-1933.1,,,____;.............,................,„..................,_,.............,,...._.........................,.,,,

Na podnevnom odmoru pošao je za njom, ali nikad nije bila sama, uvijek s prijateljicama. Jednom je pogledala preko ramena neke djevojčice dok je njih nekoliko stajalo u krugu i ugledala ga, kao daje predosjećala daju prati. Odustao je, a zatim se posramljen pretvarao da luta hodnikom. Zazvonilo je za početak popodnevne nastave. Dok je sestra Celia tajnovito predavala o djevičanskom porodu, nastavio je Rosi ispisivati poruke, kidati ih i pisati nove. Sada je shvatio kako nije dorastao zadaći da joj osobno uruči poklon. Netko drugi bi to trebao obaviti. Poruka koja ga je zadovoljila glasila je:Draga Rosa: Sretan Božić od pogodi kogaZaboljelo gaje kad je shvatio da, ako prepozna rukopis, neće uzeti poklon. Ne s baš previše strpljenja iznova je lijevom rukom napisao poruku, nažvrljavši je neurednim, čudnim rukopisom. A tko će uručiti poklon? Promatrao je lica učenika oko sebe. Nitko od njih, znao je, ne bi mogao sačuvati tajnu. To je riješio tako što je podignuo dva prsta. Sladunjavo raspoložena zbog Bo-žićnih praznika, sestra Celia mu je klimanjem glave dopustila da napusti razred. Na prstima je prošao razredom po strani i krenuo prema garderobi.Smještaje prepoznao Rosin kaput, dobro gaje poznavao dodirujući ga i mirišući u sličnim prigodama. U kutijicu je stavio poruku i spustio je u džep kaputa. Zagrlio je kaput udišući taj miomiris. U džepu je pronašao sićušni par dječjih rukavica. Bile su iznošene, maleni prsti bili su prošupljeni.Pričeka] proljeće, BandiniAh, preslatko: drage malene rupice. Nježno ih je poljubio. Drage malene rupice na prstima. Slatke male rupice. Nemojte plakati, slatke male rupice, budite hrabre i ugrijte joj ruke, njezine pametne malene prstiće.Vratio se u razred, duž prolaza sa strane do svoje klupe, pogledom je, koliko je god mogao, izbjegavao Rosu, jer ona ne smije znati, čak ni posumnjati na njega.Kad je zazvonilo za kraj nastave, prvi je izašao kroz velika vrata i potrčao ulicom. Večeras će saznati je li joj uopće stalo, jer večeras je banket Presvetog imena za ministrante. Hodajući gradom, gledao je neće li spaziti oca, ali njegov trud nije bio nagrađen. Znao je daje trebao ostati u školi i vježbati s ministrantima, ali ta mu je obaveza postala nepodnošljiva, jer je njegov brat August bio iza njega, a dječak do njega, njegov partner, bio je jadni miš iz četvrtog razreda.Kad je došao kući, zapanjio se ugledavši božično drvce, malenu jelu, kako stoji u kutu kod prozora prednje sobe. Njegova majka je u kuhinji apatično pila čaj.- Ne znam tko je to bio - rekla je. - Neki čovjek u kamionu.- Koji čovjek, mama?- čovjek.- Kakav kamion?- Nekakav kamion.- Stoje pisalo na tom kamionu?- Ne znam. Nisam obratila pažnju.Znao je da laže. Prezirao ju je zbog tog mučeničkog pristajanja na njihovo bijedu. Trebala je tom čovjeku drvce baciti u lice. Milostinja! Zašto oni misle daje njegova obitelj - siromašna? Sumnjao je na obitelj Bledsoe iz susjedstva: gospođa Bledsoe nije dopuštala svom Dannvju i Phillipu da se igraju s tim Bandinijevim dječa- jer je 1, T&Hjan, 2. katolik, 3, loš dječakivođa„han-..

de razbojnika koji joj svaki put za Noć vještica po trijemu razbacaju smeće. Pa, zar nije Dannvja poslala prošle godine s košarom za Dan zahvalnosti, kad im to nije trebalo; zar Bandini nije rekao Dannvju neka to nosi natrag?- Je li to bio kamion Vojske spasa?- Ne znam.- Je li taj čovjek imao vojničku kapu? -Ne sjećam se.- Bila je to Vojska spasa, zar ne? Kladim se da ih je gospođa Bledsoe pozvala.

- Pa šta ako i je? - promrmljala je kroz zube. - Moću da ti otac vidi to drvce. Hoću da ga pogleda i vidi što nam je napravio. čak i susjedi znaju. Uh, sram ga bilo, nek se srami.- Kvragu i susjedi.Krenuo je prema drvcu ratoborno stišćući pesti. Kvragu i susjedi. Drvce je bilo otprilike njegove visine, metar pedeset i dva. Jurnuo je na tu bodljikavu raskoš i počeo trgati grane. Imale su popustljivu snagu vrbe, svijale se i pucale, ali nisu se slomile. Kad je bio zadovoljan kako gaje sredio, bacio gaje na snijeg ispred kuće. Njegova se majka nije bunila, neprestano je buljila u šalicu za čaj, tamnih očiju zastrtih tugom.- Nadam se da će Bledsoeovi to vidjeti - rekao je. - To će ih naučiti pameti.- Bog će ga kazniti - rekla je Maria. - On će za to platiti.Ali on je mislio na Rosu i što će obući na minis-trantski banket. S Augustom i ocem uvijek se prepirao oko omiljene sive kravate, Bandini je uporno tvrdio daje previše staračka za dječake, a on i August bi odgovorili daje previše mladolika za muškarca. Ipak, nekako je to uvijek bila »tatina kravata«, jer je imala taj dobar očinskiPričekaj proljeće, Bandiniosjećaj, s prednje strane su se vidjele blijede mrlje od vina i malo je mirisala na cigare Toscanelli. Obožavao je tu kravatu i uvijek se bunio kad bije morao staviti nakon Augusta, jer tada bi iščeznula ta tajnovita prisutnost oca. Volio je i očeve rupčiće. Bili su puno veći od njegovih, mekani i ugodni, jer ih je majka toliko puta oprala i is-peglala, na njima je nekako mogao istodobno osjetiti i oca i majku. Razlikovali su se od kravate, koja je davala samo na oca, a kad bi uzeo neki od očevih rupčića imao bi nejasan osjećaj zajedništva oca i majke kao dijela neke slike, nekakvog općeg zakona.Dugo je stajao pred zrcalom u svojoj sobi razgovarajući s Rosom, uvježbavajući što će joj odgovoriti kad mu se bude zahvaljivala. Sada je bio siguran kako će taj poklon smjesta odati njegovu ljubav. Kako ju je tog jutra gledao, kako ju je na velikom odmoru slijedio - ona će svakako te predradnje povezati s nakitom. Bio je zadovoljan. Htio je iskazati svoje osjećaje. Zamislio ju je kako govori: - Cijelo vrijeme sam znala da si to ti, Artu-ro. - Stojeći pred zrcalom odgovorio je: - Pa dobro, Rosa, znaš već kako je, dečko voli svoju curu darivati za Božić.Kad su mu braća došla kući u četiri i trideset, već se spremio. Nije imao kompletno odijelo, ali Maria je uvijek pazila da njegove »nove« hlače i »novi« sako budu uredno ispeglani. Nisu se uklapali, ali skoro kao da jesu, hlače od plavog serža i oxford-sivi sako.Nakon tog presvlačenja u »novu« odjeću izgledao je vrlo frustrirano i jadno dok je s rukama skupljenima u krilu sjedio u stolici za ljuljanje. Jedino stoje ikad činio kad bi obukao svoje »novo« odijelo, a to je redovito loše činio, bilo je da samo sjedi i čeka da prođe taj gorki period. Do početka banketa trebao je pocrkati jo

ta, ali nekakvu je utjehu pružala činjenica da večeras, konačno, neće jesti jaja.Kad su August i Federico ispucali pitanja o slomljenom božičnom drvcu u dvorištu, njegova se »nova« odjeća doimala boljom nego ikad. Noć će biti topla i vedra, pa je preko sivog sakoa navukao jedan džemper umjesto dva i izišao, zadovoljan što više neće biti u toj sumornoj kući.Hodajući ulicom u tom sjenovitom crno-bijelom svijetu, osjetio je ozbiljnost neizbježne pobjede: Rosin osmijeh te večeri, njegov poklon oko njezina vrata dok u auditoriju čeka ministrante, njezini osmijesi za njega i samo za njega.Ah, kakva noć!U hodu je razgovarao sam sa sobom, udisao rijetki zrak koji se spuštao s planina, slavodobitno uživajući u tome stoje imao: Rosa moja djevojka, Rosa samo za mene i više nikoga. Samo ga je jedna stvar uznemirivala, ali ne previše: bio je gladan, ali praznina u trbuhu nestala je u navali njegove sreće. Taj banket za ministrante - u životu je bio na sedam tih banketa gdje su služena samo najbolja jela. Mogao ih je vidjeti pred sobom, goleme tanjure pečene piletine i puretine, vruće pecivo, slatki krumpir, umak od brusnica, sladoled od čokolade koliko god može pojesti, a iznad svega toga: Rosa s brošem oko vrata, njegovim poklonom, smiješi se dok on guta hranu, poslužuje ga blistavih crnih očiju, zuba tako bijelih da bi ih mogao pojesti.

Kakva noć! Sagnuo se i zagrabio bijeli snijeg, pustio ga neka mu se otopi u ruci, neka mu se topi u ustima, hladna tekućina klizila mu je niz grlo. To je učinio bezbroj puta, cuclao slatki snijeg i uživao u hladnoći u grlu.Trbušna reakcija na hladnu tekućinu u praznom želudcu bilo je tiho predenje negdje po sredini tijela kojePričekaj proljeće, Bandinise uspinjalo prema prsima. Prešao je drveni mostić, baš po sredini, kad se sve oko njega odjednom rastopilo u mraku. Noge ga više nisu slušale. Panično je dahtao. Pao je ravno na leđa. Prevrnuo se kao vreća. Duboko u grudima srce mu je lupalo boreći se za dah. Prestravljen, zgrabio gaje objema rukama. On umire: o Bože, umrijet će! činilo se kao da se i most divlje trese od lupanja njegova srca.Ali pet, deset, dvadeset sekundi kasnije i dalje je bio živ. Strava tog trenutka i dalje mu je plamtjela u srcu. Što se dogodilo? Zastoje pao? Ustao je i požurio preko drvenog mostića drhtureći od straha. Stoje to učinio? To je od srca, znao je da mu je srce stalo i opet zakucalo - ali zašto?Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa! Nad njim se nadvio tajanstveni svemir, bio je sam na željezničkim pragovima, žurio prema ulici kojom su hodali muškarci i žene, gdje nije bilo tako samotno, i dok je trčao kroz glavu mu je poput bodeža prošlo kako je to Božje upozorenje, na taj mu način On stavlja do znanja da zna za njegovo zlodjelo: on, lopov, ukrao je majci broš, ogriješio se o Deset zapovijedi. Lopov, lopov, izopćen od Boga, dijete pakla s crnim biljegom na knjizi svoje duše.To se opet može dogoditi. Sad, za pet minuta. Deset minuta. Zdravo Marijo milosti puna kajem se. Više nije trčao nego je žurno hodao, strahujući od prekomjerne iscrpljenosti svog srca. Zbogom Rosi i mislima o ljubavi, zbogom i zbogom, zdravo tuzi i kajanju.Ah, kako je Bog pametan! Ah, kako je Bog dobar prema njemu, pruža mu još jednu šansu, upozorava ga da ga još neće ubiti.Pogledaj! Vidi kako hodam. Dišem. Živ sam. Duša mije crna. Bog će mi očistiti dušu. On je dobar prema

meni. Nogama dotičem tlo, jednom pa drugom. Pozvat ću oca Andrevva. Sve ću mu reći.Pozvonio je na zidu ispovjedaonice. Nakon pet minuta na pokrajnjim vratima crkve pojavio se otac An-drew. Visok, napola ćelav svećenik, podigao je obrve od iznenađenja kad je vidio samo jednu dušu u crkvi ukrašenoj za Božić - a ta duša je dječak, čvrsto stisnutih očiju, stegnutih vilica, ustaje micao u molitvi. Svećenik se nasmiješio, iz usta izvadio čačkalicu, kleknuo i onda pošao prema ispovjedaonici. Arturo je otvorio oči i ugledao ga kako prilazi, kao neko divno crno biće, njegovo prisustvo je utješno, toplina izbija iz njegove crne suta-ne.- Stoje sad, Arturo? - rekao je ugodnim šaptom. Rukuje položio Arturu na rame. Kao da gaje Bog dodirnuo. Njegova agonija se rasprsnula. Nejasni spokoj koji je nadolazio uskomešao se u njemu, deset milijuna milja duboko u njemu.- Moram se ispovjediti, oče.- Naravno, Arturo.Otac Andrew je popravio pojas na svojoj halji i ušao u ispovjedaonicu. Slijedio ga je, kleknuo unutra, drvena rešetka dijelila ga je od svećenika. Nakon obaveznog rituala rekao je: - Jučer, oče Andrew, kopao sam po majčinom sanduku, našao broš na zlatnom lančiću, i uzeo ga, oče. Stavio ga u džep, a to nije moje, pripada mojoj majci, moj otac joj je to dao, sigurno vrijedi jako puno novca, ali ipak sam uzeo, i danas sam ga dao jednoj djevojci iz škole. Za božićni poklon ukrao sam tuđe.- Kažeš daje vrijedno? - upitao je svećenik.- Tako izgleda - odgovorio je.- Koliko je vrijedno, Arturo?- Izgleda jako skupo, oče. Užasno se kajem, oče. Dok sam živ nikad više neću krasti.Pričekaj proljeće, Bandini- Poslušaj me sada, Arturo - rekao je svećenik. -Dobit ćeš oprost ako mi obećaš da ćeš poći majci i reći joj da si ukrao broš. Reci joj tako kako si meni rekao. Ako ga cijeni i želi natrag, moraš mi

obećati da ćeš ga uzeti od te cure i vratiti ga majci. Ali ako to ne možeš učiniti, moraš mi obećati da ćeš majci kupiti drugi broš. Je li to pošteno, Arturo? Mislim da se Bog slaže da si dobio solidnu ponudu.- Vratit ću ga. Pokušat ću.Pognuo je glavu dok je svećenik na latinskom mrmljao oprost. To je bilo sve. Dok kažeš keks. Izašao je iz ispovjedaonice i kleknuo u crkvi rukama pritišćući srce. Svečano je lupalo. Spasenje. Ipakje svijet lijep. Dugo je klečao prepuštajući se umilnom bijegu. Oni su kompanjoni, on i Bog, a Bog je sjajan momak. Ali nije htio riskirati. Puna dva sata, sve dok nije otkucalo osam sati, izgovarao je sve molitve koje je znao. Sve je došlo na svoje mjesto. Savjet svećenika je prava sitnica. Večeras će nakon banketa majci reći istinu - da joj je ukrao broš i dao ga Rosi. Isprva će se buniti. Ali neće dugo. Poznavao je svoju majku i zna kako je odobrovoljiti.Prešao je preko školskog igrališta i popeo se stubama do auditorija. U hodniku je prvo spazio Rosu. Išla je ravno prema njemu.- Želim razgovarati s tobom - rekla je.- Svakako, Rosa.Slijedio ju je niza stube strahujući kako će se nešto užasno dogoditi. čvrsto umotana u kaput od devine dlake, stajala je stisnutih vilica na dnu stubišta i čekala da joj otvori vrata.- Jako sam gladan - rekao je.- Jesi li? - Njezin je glas bio hladan, ohol. Stajali su na stubištu s druge strane vrata, na rububetonske terase. Ispružila je ruku.

- Evo - rekla je. - To ne želim. Bio je to broš.- Ne mogu primiti ukradenu stvar - rekla je. -Moja majka kaže da si to sigurno ukrao.- Nisam! - slagao je. - Nisam!- Uzmi - rekla je. - Ne želim ga.Stavio gaje u džep. Bez riječi se okrenula da uđe u zgradu.- Ali, Rosa!Na vratima se okrenula i umilno nasmiješila.- Ne bi smio krasti, Arturo. -Nisam ukrao!Skočio je prema njoj, izvukaoje iz dovratka i gurnuo. Uzmaknula je do ruba terase, i nakon stoje mahala i lamatala rukama uzaludno pokušavajući održati ravnotežu, pala je na snijeg. Kad se našla na tlu širom je otvorila usta i vrisnula.- Ja nisam lopov - rekao je gledajući je odozgo. S terase je skočio na pločnik i udaljio se stoje bržemogao. Na uglu je na trenutak pogledao broš, a onda ga svom snagom bacio preko krova dvokatnice uz rub ulice. Zatim je produžio. Kvragu i banket za ministrante. Ionako nije bio gladan.Pričekaj proljeće, Bandini7.Badnja večer. Svevo Bandini se vraća kući, na nogama nove cipele, odlučnost na licu, krivnja u srcu. Lijepe cipele, Bandini; gdje si ih nabavio? Ne tiče te se. U džepu je imao novaca. Stiskao gaje u šaci. Gdje si dobio taj novac, Bandini? Na pokeru. Deset dana sam igrao poker.Stvarno!Ali to je njegova priča, pa ako mu žena ne bude vjerovala, što se može? Crnim je cipelama gazio po snijegu, rezao ga oštrim novim petama.Očekivali su ga: nekako su znali da dolazi. Sama je kuća to mogla osjetiti. Sve je bilo u redu. Maria je kod prozora ubrzano molila krunicu, kao da više nema vremena: još samo nekoliko molitvi prije nego što dođe.Sretan Božić. Dječaci su otvorili darove. Svaki je dobio svoj dar. Pidžame od bake Toscane. Sjedili su u pidžamama- i čekali. čekali što? Osjećala se napetost u zraku: nešto će se dogoditi. Pidžame su plave i zelene. Obukli su ih, jer nisu imali što raditi. Ali nešto će se dogoditi. U tišini iščekivanja bilo je divno pomisliti da se tata vraća kući, a ne govoriti o tome.Federico je sve pokvario.- Kladim se da večeras tata dolazi kući.

čarolija je nestala. Bila je to osobna misao koja je pripadala svakome od njih. Tišina. Federico je zažalio .zbog svojih riječi, čudeji,§g §tQ mufl,godgovaraju,,

Koraci na trijemu. Svi muškarci i žene svijeta koračaju na taj način, a ipak nitko ne može tako zvučati. Pogledali su Mariju. Suspregnula je dah i žurno izgovorila još jednu molitvu. Vrata su se otvorila i on je ušao. Polako je zatvorio vrata, kao daje čitav život posvetio preciznoj znanosti zatvaranja vrata.- Zdravo.Nije on nekakav dječak uhvaćen u krađi špekula, niti pas kažnjen stoje rastrgao cipelu. To je Svevo Bandini, odrastao čovjek sa ženom i tri sina.- Gdje je mama? - rekao je, gledajući ravno u nju, poput pijanca koji želi dokazati kako može postaviti ozbiljno pitanje. Ugledao ju je preko u kutu, upravo tamo gdje je znao da će biti, jer gaje njezina sjena uplašila s ulice.-A, tu je.Mrzim te, pomislila je. Želim ti noktima iskopati oči da oslijepiš. Ti si životinja, povrijedio si me, i neću imati mira dok te ne povrijedim.Tata s novim cipelama. Škripale su skladno s njegovim koracima kao da sitni miševi trče oko njega. Prošao je sobom i ušao u kupaonicu. čudan zvuk - isti onaj tata opet je doma.Nadam se da ćeš krepati. Nikad me više nećeš dodirnuti. Mrzim te, Bože što si mi to učinio, moj muž, a tako ga mrzim.Vratio se i stao nasred sobe leđima okrenut ženi. Iz džepa je izvadio novac. Sinovima je rekao: - A da odemo u centar prije nego što se zatvore trgovine, vi, ja i mama, svi zajedno, hajdemo dolje i svima kupimo poklone za Božić.- Hoću bicikl! — reče Federico.- Naravno. Dobit ćeš bicikl!

Pričekaj proljeće, BandiniArturo nije znao što želi, kao ni August. Zlo koje je počinio komešalo se u Bandiniju, ali nasmiješio se i rekao kako će se za svakoga nešto naći. Veliki Božić. Najveći od svih.Mogu vidjeti tu drugu ženu u njegovom naručju, osjećam njezin miris na njegovoj odjeći, usnama mu je izljubila lice, rukama mu milovala grudi. Gadi mi se, želim ga ozlijediti, nek crkne.- A što ćemo dati mami?Okrenuo se i stao pred nju, gledao je novac i odmotavao novčanice.- Pogledaj sav taj novac! Bolje je sve to dati mami, a? Sve je to tata zaradio na kartama. Tata je jako dobar na kartama.Podigao je glavu i gledao je kako steže stolicu, kao da želi skočiti na njega, shvatio je kako se nje boji i nasmiješio se, ne od čuđenja nego od straha; zlo koje je počinio smekšalo gaje. Ispred sebe je u lepezi držao novac: tu su novčanice po pet i deset dolara, čak i stotka, pa je poput osuđenika koji odlazi na robiju, zadržao taj glupavi osmijeh kad se nagnuo i izručio joj novčanice, pokušavajući se sjetiti starih riječi, njihovih riječi, njegovih i njezinih, njihova jezika. Od užasa se držala za stolicu prisiljavajući se da ne uzmakne pred tom zmijom krivnje koja se izvila u odvratni izraz njegova lika. Sagnuo se stoje više mogao, par centimetara od njezine kose, užasno smiješno u njegovom položaju, dok to ona više nije mogla podnijeti, više nije mogla uzmaknuti, te mu je, tako naglo daje i sama ostala zatečena, s deset dugih prstiju nasrnula prema očima, grebući mu kožu; nekontrolirana snaga njezinih deset dugih prstiju ostavljala je ćurke krvi koji su mu oblili lice, vrisnuo je i uzmaknuo, po njegovoj košulji, po vratu i ovratniku skupljale su se crvene kaplje što siLse slijevale po licu,.Alii.BQŽe moj, u

pitanju su oči, moje oči, moje oči! Kad se odmaknuo pokrivajući ih skupljenim dlanovima, stojeći uza zid, lice mu se iskrivilo od bola, bojao se maknuti dlanove, bojao se da je oslijepio.- Marijo - zajecao je. - O Bože, što si mi to učinila?Mogao je vidjeti; mutno je gledao kroz crveni zastor i teturao.

- Joj Marijo, što si to napravila? Što si to napravila?Teturao je po sobi. čuo je kako mu djeca jecaju, Arturove riječi: - O Bože. - Teturao je posvuda naokolo, u očima mu krv i suze.- Jesu Christi, što mi se to dogodilo?Do nogu su mu ležale zelene novčanice i on je gazio po njima u novim cipelama, sitne crvene kapljice prskale su po sjajnim crnim cipelama, okolo i naokolo, kukajući i rukama tražeći put prema vratima, van u ledenu noć, u snijeg; duboko u smetu u dvorištu, kukajući cijelo vrijeme, velikim je rukama skupljao snijeg kao vodu i stavljao ga po vrelom licu. Bijeli snijeg je iz njegovih dlanova neprestano padao natrag na tlo, crven i raskva-šen. U kući njegovi su sinovi bili skamenjeni, u novim pidžamama, ulazna vrata širom otvorena, svjetlo na sredini sobe zaklanjalo im je pogled na Sveva Bandinija koji je krpom od neba brisao lice. Maria je sjedila u stolici. Nepomično je gledala u krv i novac razbacan po sobi.Prokleta bila, pomisli Arturo. Prokleta do pakla.Plakao je povrijeđen očevim poniženjem; njegov otac, taj čovjek, uvijek tako čvrst i moćan, a sad gaje gledao kako puže, kako od bola plače, njegov otac koji nikad nije plakao i puzao. Htio je biti sa svojim ocem, te se obuo i požurio van, gdje se pognuti Bandini gušio i drhtao. Ali bilo je dobro začuti nešto iznad i preko tog gu-Pričekaj proljeće, Bandinišenja - čuti njegov bijes, njegove kletve. Oduševio se kad je čuo oca kako prijeti osvetom. Ubit ću je, tako mi Boga, ubit ću je. Polako se pribrao. Snijeg je zaustavio krv. Stajao je bez daha pregledavajući okrvavljenu odjeću, s ruku mu je kapao grimiz.- Netko će platiti za ovo - rekao je. - Sangue de la Madonnal To neće biti zaboravljeno.- Tata...- Šta hoćeš? -Ništa.- Onda se vrati u kuću. Odi tamo onoj svojoj ludoj materi.To je bilo sve. Probio se kroz snijeg do pločnika i krenuo niz ulicu. Dječak gaje gledao kako odlazi, visoko uzdignute glave u noći. On je tako hodao, ali bez obzira na svoju odlučnost, posrtao je. Ali ne, nakon nekoliko koraka se okrenuo: - Djeco, vama sretan Božić. Uzmite onaj novac i pođite si kupiti što želite.Krenuo je dalje, isturene brade, ploveći po ledenom zraku, noseći u sebi duboku ranu koja nije krvarila.Dječak se vratio u kuću. Novac više nije bio na podu. Jedan pogled na Federica, koji je gorko jecao držeći poderani dio novčanice od pet dolara, rekao mu je što se dogodilo. Otvorio je peć. Tu je tinjao crni pepeo spaljenog papira. Zatvorio je peć i pregledao pod, ništa osim mrlja osušene krvi. S mržnjom je pogledao majku. Ona se nije micala, nije ni trznula okom, ali usta su joj se otvorila i zatvorila, jer je nastavila s molitvama.- Sretan Božić! - frknuo jeFederico je plakao. August je bio previše šokiran da išta kaže.Baš: Sretan Božić. Uh, pokaži joj tata! Ja i ti, tata, jer znam kako ti je, to se i meni dogodilo, ali trebao si postupiti poput mene teta, oboriti j e kgo što sam to j a učj-

nio, i bolje bi se osjećao. Jer to me ubija, tata, ideš naokolo s tim krvavim licem posve sam, ubijaš me.Izašao je na trijem i sjeo. Noć je bila ispunjena njegovim ocem. Ugledao je crvene mrlje na snijegu gdje je Bandini posrnuo i njime brisao lice. Tatina krv, moja krv. Sišao je s trijema i bacao čisti snijeg na to mjesto dok krvavi nije nestao. Nitko to ne smije vidjeti: nitko. Zatim se vratio u kuću.Njegova je majka i dalje nepomično sjedila. Kako ju je mrzio! Jednom kretnjom joj je iščupao krunicu iz ruke i potrgao je. Gledala gaje kao svetica. Ustala je i slijedila ga van, u šaci je držao ostatke krunice. Bacio ih je daleko u snijeg, raspršila su se poput sjemenki. Prošla je pored njega i zagazila u snijeg.Zapanjeno ju je gledao kako do koljena gaća po toj bjelini, kao omamljena gledajući oko sebe. Tu i tamo bi pronašla neko zrnce, ruka joj je bila puna snijega. Smu-čilo mu se. Gazila je po onom

mjestu gdje je krv njegova oca obojila snijeg.Nek ide do vraga. On odlazi. Hoće svog oca. Obukao se i krenuo niz ulicu. Sretan Božić. Oko njega je grad obojen u zeleno i bijelo. Stotinu dolara u peć - a što je s njim, s njegovom braćom? Možeš biti pobožan i nepopustljiv, ali zašto bi oni trpjeli? Njegova je majka previše opsjednuta Bogom.Kud sad? Nije znao, ali neće k njoj kući. Mogao je razumjeti oca. čovjek mora nešto učiniti: nikad nemati ništa je previše jednolično. Morao je priznati: ako bi on morao birati između Marije i Effie Hildegarde, uvijek bi izabrao Effie. Kad Talijanke uđu u određene godine, noge im omršave, trbusi se napuhnu, grudi objese, izgube onaj sjaj. Pokušao je zamisliti Rosu Pinelli u četrdesetoj. Noge će joj biti tanke kao majčine; imat će veliki trbuh. Ali to nije mogao zamisliti. Ta Rosa. tako ljupka! RadijePričekaj proljeće, Bandinibi da umre. Zamišljao je kako kopni od bolesti koja ju na kraju odvodi u grob. To bi ga usrećilo. Pošao bi do njezine samrtničke postelje i stao iznad nje. Ona bi ga vrelim prstima slabašno primila za ruku i rekla mu da će umrijeti, a on bi odgovorio: kakva šteta, Rosa; imala si svoju šansu, ali uvijek ću te pamtiti, Rosa. Zatim pogreb, plakanje, Rosu spuštaju u zemlju. Ali on će prema svemu tome ostati hladan, stajat će tamo sa smiješkom i svojim velikim snovima. Godinama kasnije na Yankee stadionu, u vici gomile sjetit će se jedne djevojke na samrti koja ga je držala za ruku i molila oprost; ta će ga uspomena držati tek nekoliko sekundi, a zatim će se okrenuti ženama u gomili i klimnuti glavom, svojim ženama, među njima neće biti Talijanki; bit će plavuše, visoke i nasmijane, deseci njih, poput Effie Hildegarde, a nigdje niti jedne Talijanke.Pokaži joj onda tata! Uz tebe sam, stari. Jednog ću dana i ja tako, jednog ću dana biti tu s nekom ljepoticom poput nje, a ona neće biti od onih koje ti grebu lice, neće biti od onih koje te nazivaju malim lopovom.A ipak, kako znaš da Rosa nije na samrti? Naravno da jest, kao što smo svi mi iz minute u minutu sve bliži grobu. Ali samo pretpostavi, tek tako, da Rosa stvarno umire! A njegov prijatelj Joe Tanner prošle godine? Poginuo je vozeći bicikl; jednog je dana bio živ, a sutradan više nije. A Nellie Frazier? Kamenčić u cipeli; nije ga izvadila; trovanje krvi, odjednom je mrtva i već je pokopana.Kako zna da Rosu nije pregazio automobil nakon onog groznog zadnjeg susreta? Postojala je mogućnost. Kako zna da ju nije ubila struja? To se često događa. Zašto se to ne bi i njoj dogodilo? Naravno da zapravo nije Mq da umre. stvarao niie. može se zakleti svime na

svijetu ako nije tako, ali, bilo kako bilo, mogućnost je postojala. Jadna Rosa, tako mlada i lijepa - i mrtva.Došao je do središta grada, hodao naokolo, nije bilo ničega, samo ljudi koji žure s paketima. Bio je pred željezarijom poduzeća Wilkes, buljio u sportske rekvizite. Počelo je sniježiti. Pogledao je prema planinama. Bile su skrivene crnim oblacima. Obuzela gaje neka čudna slutnja: Rosa Pinelli je mrtva. Bio je siguran daje mrtva. Treba samo poći tri bloka niz Ulicu Pearl, dva bloka istočno Dvanaestom ulicom i može provjeriti. Mogao bi otići tamo i na ulaznim vratima kuće Pinellijevih bit će pogrebni vijenac. U to je bio tako siguran daje smjesta onamo krenuo. Rosa je mrtva. On je prorok, u stanju je shvatiti najčudnije stvari. I tako se to konačno dogodilo: poželio je neka tako bude, i da je više nema.Eto, eto, čudan lije svijet. Pogledao je prema nebu, prema milijunima snježnih pahuljica koje su padale na zemlju. Kraj Rose Pinelli. Govorio je glasno obraćajući se izmišljenim slušateljima. Stajao sam pred željezarijom Wilkes i odjednom mije došla ta slutnja. Zatim sam pošao do njezine kuće, i naravno, na vratima je bio vijenac. Stvarno je bila dobra mala, ta Rosa. Užasno mi je mrsko štoje umrla. Požurio je, slutnja je slabila, hodao je sve više ubrzavajući kako bi potrajala. Plakao je: O Roso, molim te nemoj umrijeti, Roso. Budi živa kad stignem tamo! Evo me dolazim Roso, ljubavi moja. Sti-žem direktno s Yankee stadiona10 posebnim avionom. Sletio sam ravno na travnjak ispred suda - gotovo sam pobio tri stotine ljudi koji su me tamo gledali. Ali uspio sam, Rosa. Stigao sam, nego šta, tu sam pored tvog kreveta, u pravi čas, a doktor kaže da ćeš preživjeti, stoga moram poći i nikad se neću vratiti. Natrag Yanksima,10 bejzbol stadion u New Yorku, igralište najuspješnijeg američkog bejzbol kluba New York

YankeesPričekaj proljeće, BandiniRosa. Na Floridu, Rosa. Proljetni trening. I Yanksima sam potreban; ali znaš gdje sam, Rosa, samo otvori novine i saznat ćeš.Na vratima Pinellijevih nije bilo nikakva pogrebnog vijenca. To štoje tamo vidio, prestravljeno dašćući dok mu se vid nije izbistrio na zasljepljujućem snijegu, bio je božični vijenac. Bilo mu je drago dok je zamicao kroz snijeg. Naravno da mije drago! Tko uopće želi vidjeti nekoga mrtvog? Ali nije mu bilo drago, nije mu nimalo bilo drago. On nije zvijezda Yankeeja. Nije stigao posebnim avionom. Ne ide na Floridu. Ovo je badnja večer u Rocklinu, u Coloradu. Snijeg pada kao sumanut, a njegov otac živi sa ženom koja se zove Effie Hildegarde. Njegova majka je noktima razderala lice njegovog oca, znao je da se u tom trenutku njegova majka moli, braća mu plaču, pepeo u peći prednje sobe potiče od novčanice koja je nekad iznosila stotinu dolara.Sretan Božić, Arturo!

8.Samotna cesta na zapadnom kraju Rocklina, uska i vijugava, gušila se pod snijegom koji je padao. Sad pada gust snijeg. Cesta se penje uzbrdo prema zapadu, strma cesta. S druge strane su planine. Snijeg! Guši svijet, naprijed je blijedi procijep, samo ta uska cesta oštro vijuga. Nezgodna cesta, prepuna nenadanih zavoja i strmina dok izbjegava patuljaste borove koji je gladnim bijelim rukama žele zgrabiti.Marijo, što si to napravila Svevu Bandiniju? Što si mi to napravila s licem?čvrsto građen čovjek je teturao, ramena i ruke prekriveni mu snijegom. Na tom je mjestu cesta strma; prsima se probijao naprijed, duboki snijeg vukao gaje za noge, čovjek prti kroz neotopljenu vodu.Kuda sad, Bandini?Malo ranije, nema tome ni četrdeset pet minuta, sjurio se niz tu cestu uvjeren da se, Bog mu može suditi, više nikad neće vratiti. četrdeset i pet minuta - ni sat vremena, a toliko se toga dogodilo, vraćao se tom cestom za koju je mislio da će biti zaboravljena.Marijo, što si to napravila?Svevo Bandini, krvlju umrljan rupčić skriva mu lice, bijes zime skriva Sveva Bandinija dok se uspinje cestom natrag prema kući udovice Hildegarde, dok se uspinje razgovara s pahuljama snijega. Reci onda snježnim pahuljama, Bandini; reci im dok mašeš hladnim rukama. Bandini je jecao - odrastao čovjek, četrdeseti dvije go-Pričekaj proljeće, Bandinidine, jeca jer je badnja večer i on se vraća svojim grijesima, a radije bi daje sa svojom djecom.Marijo, što si to napravila?Ovako je to bilo Marijo: prije deset dana tvoja je majka napisala pismo, ja sam poludio i otišao od kuće jer ne mogu podnijeti tu ženu. Kad ona dođe, ja moram van. Stoga sam i otišao. Imam hrpu problema, Marijo. Djeca. Kuća. Snijeg: pogledaj taj snijeg večeras, Marijo. Mogu li staviti ciglu u njega? Brinem se, tvoja majka dolazi, pa sam kažem sebi, baš bih mogao dolje u gradu popiti koju čašicu. Jer imam problema. Jer imam djecu.Eh, Marijo.Pošao je u grad do igračnice Imperial, tamo je sreo svog prijatelja Rocca Sacconea, a Rocco mu je predložio da pođu do njegove sobe da nešto popiju, popuše cigaru, malo popričaju. Stari prijatelji, on i Rocco: dva čovjeka u sobi prepunoj dima od cigara piju viski po hladnom vremenu, pričaju. Vrijeme Božića: nekoliko pića. Sretan Božić, Svevo. Gratia, Rocco. Sretan Božić.Rocco je promatrao lice svog prijatelja i upitao što ga muči, a Bandini mu reče: nemam para, Rocco, djeca, a Božić je. I ta punica - prokleta bila. I Rocco je bio siromašan, ne tako kao Bandini, pa mu je ponudio deset dolara. Kako bi to Bandini mogao primiti? Već toliko duguje svom prijatelju, a sad još i ovo. Ne hvala, Rocco. Pijem tvoje piće, to je dovoljno. Pa onda, a la salute! za stara vremena...Jedno piće zatim drugo, dva čovjeka u sobi, s nogama na vrućem radijatoru. Zatim se iznad vrata

Rocco-ve hotelske sobe začulo zvono. Jednom, zatim još jednom: telefon. Rocco je skočio i požurio hodnikom do telefona. Nakon nekog vremena se vratio, lice mu je bilo blago i zadovoljno. Rocco je u hotelu primao mnogo telefonskih poziva, jer je uRgcklmM,&9l4uM9 oglas;......„.....

Rocco Saccone, zidar iklesar. Obavljam sve vrste radova. Specijalnost beton. Nazovite R. M. hotel.To je sve, Marijo. Žena koja se preziva Hildegarde nazvala je Rocca i rekla mu da joj kamin ne radi. Može li Rocco doći da ga odmah popravi?Rocco, njegov prijatelj.- Ti odi, Svevo - rekao je. - Možda još prije Božića zaradiš nekoliko dolara.I tako je počelo. S Roccovom vrećom za alat na leđima napustio je hotel, prošao kroz grad do Zapadnog dijela, kasno popodne prije deset dana išao je ovim istim putem. Uzbrdo istim putem, a sjeća se vjeverice koja je stajala pod onim tamo stablom i gledala ga kako prolazi. Nekoliko dolara za popravak kamina; možda tri sata posla, možda više - nekoliko dolara.Udovica Hildegarde? Naravno da je znao tko je ona, ali tko u Rocklinu to ne zna? Grad s deset tisuća stanovnika, a jedna žena posjeduje većinu zemlje - tko si od tih deset tisuća može dozvoliti daje ne poznaje? Ali nitko je nije toliko poznavao da bi je i pozdravio, a to je istina.Ovom istom cestom prije deset dana, s malo cementa i trideset kila zidarskog alata na leđima. Tada je po prvi put vidio kuću gospođe Hildegarde, mjesto poznato u Rocklinu po fino obrađenom kamenu. Bilo je kasno popodne dok je prilazio toj nisko građenoj kući obloženoj bijelim kamenim pločama, smještenoj među visokim borovima, koja je izgledala kao mjesto iz njegovih snova: neodoljivo mjesto, kakvo bi jednog dana htio imati, ako si to bude mogao priuštiti. Dugo je stajao i samo gledao, žaleći što nije sudjelovao u gradnji te kuće, uPričekaj proljeće, Bandinitom zidarskom užitku, što nije radio s tim dugim bijelim kamenim pločama, tako mekim pod zidarskim rukama, ipak dovoljno čvrstim da nadžive civilizaciju.Što da čovjek misli kad priđe bijelim vratima takve kuće i posegne za mjedenim zvekirom u obliku lisičje glave?Pogrešno, Marijo.S tom ženom nikad nije razgovarao do trenutka kad je otvorila vrata. Žena viša od njega, bucmasta i krupna. Ej: zgodne li žene. Nije poput Marije, ali ipak zgodna žena. Tamna kosa, plave oči, žena koja izgleda kao da ima novaca.Odala gaje vreća s alatom.Dakle on je Rocco Saccone, zidar. Kako ste?Ne, ja sam Roccov prijatelj. Rocco je bolestan.Nije važno tko je, ako je u stanju popraviti kamin. Uđite gospodine Bandini, kaminje tamo. I tako je ušao, s kapom u jednoj ruci i vrećom s alatom u drugoj. Divna kuća, po podu indijanske prostirke, velike grede preko stropa, drvenarija premazana svijetložutim lakom. Sigurno je koštala dvadeset - čak trideset tisuća dolara.Postoje stvari koje čovjek ne može reći svojoj ženi. Bi li Maria shvatila tu navalu poniznosti dok je prolazio fino uređenom sobom, stid kad je posrnuo jer mu izlizane cipele, mokre od snijega, klize po ulaštenom žutom podu? Može li reći Mariji kako se ta zgodna žena odjednom nad njim sažalila? To je istina: premda okrenut leđima, osjetio je kako se udovica na trenutak zbog njega posramila, zbog njega, nespretnog stranca.- Baš je sklisko, nije li?Udovica se nasmijala. - Uvijek padnem.Ali time mu je pomogla da prevlada sram. Sitnica, ljubaznost kako bi se osjećao kao kod kuće..

S kaminom nije bilo ništa ozbiljno, nekoliko labavih cigli u dimnjaku, to se može srediti za sat vremena. Ali postoje pravila zanata, a udovica je bogata. Kad se nakon pregleda uspravio, rekao joj je da će posao koštati petnaest dolara, uključujući cijenu materijala. Nije se usprotivila. A zatim mu je pala na pamet ta mučna primisao kako su razlog njezine darežljivosti njegove cipele: kad je

kleknuo da pregleda kamin vidjela je izlizane potplate. Način na koji gaje odmjerila, od glave do pete, taj sažaljivi osmijeh, odavao je razumijevanje od kojega je promrznuo. To nije mogao reći Mariji.Sjednite, gospodine Bandini.Duboki naslonjač za čitanje bio mu je razbludno udoban, stolac iz svijeta te udovice, pa se raskomotio i pažljivo razgledao svijetlu sobu uredno popunjenu knjigama i raznim sitnicama. Obrazovana žena koja uživa u bogatstvu svog obrazovanja. Sjedila je na divanu, punašnih nogu obloženih prozirnom svilom, bujnih nogu što su šuštale po svili kad ih je prekrižila pred njegovim zadivljenim očima. Rekla mu je neka sjedne da malo po-pričaju. Bio joj je toliko zahvalan da ništa nije mogao reći, a kad bi nešto rekla, samo bi zadovoljno brundao, njezine bogate ispravne riječi tekle su joj iz dubokog luksuznog grla. Zatekao se kako razmišlja o njoj, oči su mu se radoznalo raširile nad njezinim zaštićenim svijetom, tako lagodnim i svijetlim, poput skupocjene svile koja je isticala raskoš njezinih lijepih nogu.Maria bi mu se rugala kad bi znala o čemu je udovica govorila, jer njemu je grlo bilo previše stegnuto, gušio ga je taj neobičan prizor: ona, pored njega, bogata gospođa Hildegarde, teška stotinu, možda dvije stotine tisuća dolara, a tu je skoro na metar od njega - tako blizu dase trebaosamo nagnuti i dodjrjiuo bi ie. ____Pričekaj proljeće; BandiniDakle on je Talijan? Sjajno. Prošle godine posjetila je Italiju. Predivno. Sigurno je jako ponosan na svoj zavičaj. Zna li da je Italija kolijevka zapadne civilizacije? Je li ikad vidio Campo Santo1', Katedralu svetog Petra, Michelangelove slike, plavi Mediteran? Talijansku rivijeru?Ne, ništa od toga nije vidio. Priprostim riječima objasnio je da potječe iz Abruzzija, da nikad nije bio tako daleko na sjeveru, nikad u Rimu. Kao dječak obavljao je teške poslove. Nije bilo vremena za ništa drugo.Abruzzi! Udovica je sve znala. Onda je sigurno čitao D'Annunzijeva djela - i on je iz Abruzzija.Ne, nije čitao D'Annunzija. čuo je za njega, ali nikad ga nije čitao. Da, zna daje taj veliki čovjek iz njegova kraja. Drago mu je zbog toga. Bio je zahvalan D'An-nunziju. Sada su imali nešto zajedničko, ali na vlastito iznenađenje uvidio je kako o tome više ništa ne može reći. Udovica gaje promatrala cijelu minutu, njezine plave oči bile su bezizražajne dok su počivale na njegovim ustima. Zbunjeno je okrenuo glavu, pogledom slijedio teške grede ispod stropa, nabore zastora, posvuda pažljivo razmještene raznorazne sitnice.Ljubazna žena, Marijo: dobra žena koja mu je izišla u susret i olakšala razgovor. Sviđa li mu se to stoje zidar? Ima li obitelj? Troje djece? Divno. I ona je htjela djecu. Je li mu i žena Talijanka? Da li dugo živi u Rock-linu?Vrijeme. Govorila je o vremenu. Eh. Zatim je počeo brbljati o svojim nedaćama s vremenom. Skoro je počeo kukati jadajući se kako nema posla, kako užasno mrzi hladne dane bez sunca. Sve dok, ustrašena njegovim gorkim tiradama, nije pogledala na sat i rekla mu ne-11 Campo Santo (tal.) - sveto polje, groblje; najpoznatije s tim imenom je , u Piši,

ka dođe sutra ujutro kako bi započeo s popravkom kamina. Na vratima je, s kapom u ruci, stajao čekajući da ga isprati.- Stavite kapu, gospodine Bandini - nasmiješila se. - Prehladit ćete se.Nacerio se, ispod pazuha i oko vrata bio je znojan od nervoze, navukao je kapu zbunjen što ne može ništa reći.Te večeri ostao je kod Rocca. S Roccom, Marijo, a ne s udovicom. Idućeg dana, nakon što je na stovarištu građevnog materijala naručio vatrostalne cigle, vratio se do udovičine kuće da popravi taj kamin. Tepih je prekrio platnom, u kanti izmiješao žbuku, izvadio labavu ciglu iz dimnjaka i na njeno mjesto stavio novu. Odlučio je da se tom poslu posveti cijeli dan, pa je povadio sve vatrostalne cigle. Mogao je biti gotov za sat vremena, mogao je izvaditi samo dvije ili tri, ali u podne je bio tek na pola gotov. Zatim se pojavila udovica, tiho je došla iz neke od tih miomirisnih soba. Grlo mu se opet stegnulo. Opet se mogao samo smiješiti. Kako napreduje posao? Bio je jako pažljiv: na ciglama koje je postavio nije bilo ni traga od žbuke. čak je i platno bilo čisto, stare cigle

uredno složene sa strane. Ona je to zamijetila i bio je zadovoljan. Nije bilo nikakve strasti kad se posve sagnula da pregleda nove cigle u kaminu, njezina glatka stražnjica utegnuta halterima bila je tako obla dok se spuštala u čučanj. Ne Marijo, čak ni njezine visoke pete, tanka bluza, miris parfema u njezinoj tamnoj kosi, sve ga to nije potaknulo na bludne misli o nevjeri. Kao i prije, promatrao juje začuđeno i radoznalo: ta žena sa stotinu, možda dvije stotine tisuća u banci.v Njegov plan da ode u grad na ručak bio je neostvariv. čim gaje čula inzistirala je na tome da bude njezin gost. Nije niogao izdržati njezin ledeno plavi pogle&Pričekaj proljeće, BandiniSagnuo je glavu, nogom prelazio po platnu, i zamolio ju neka ga ispriča. Ručati s udovicom Hildegarde? Sjediti s njom za stolom i u usta trpati hranu dok ta žena sjedi s druge strane? Jedva je promucao kako ne može ostati.- Ne, ne. Molim vas, gospođo Hildegarde, hvala vam. Puno vam hvala. Molim vas, ne. Hvala vam.Ali ostao je, nije se usudio uvrijediti je. Smiješeći se ispružio je žbukom umrljane ruke daje upita može li ih oprati, pa gaje odvela kroz bijeli, besprijekorno čist hodnik do kupaonice. Taje prostorija kao kutija s nakitom: blistave žute pločice, žuti umivaonik, na visokom prozoru pamučni zastori lila boje, na toaletnom stoliću vaza ljubičastog cvijeća, bočice za parfem sa žutim ručkama, žuti komplet za češljanje. Brzo se okrenuo i došlo mu je da pobjegne. Ne bi se više zapanjio niti daje gola stala pred njega. Te njegove ispucane ruke toga nisu dostojne. Bio bi mu draži slivnik u kuhinji, kako je kod kuće navikao. Ali njezina mirnoća gaje razuvjerila, pa je na vrhovima prstiju bojažljivo ušao i mučen neodlučnošću stao pred umivaonik. Laktom je otvorio vodu, nastojeći da prstima ne uprlja pipac. Mirisni zeleni sapun nije dolazio u obzir: oprao se samo vodom stoje bolje mogao. Kad je bio gotov ruke je obrisao o krajeve svoje košulje, ignorirajući meke zelene ručnike koji su bili obješeni na zidu. Nakon svega toga uplašio se što bi tek moglo biti za ručkom. Prije nego stoje izišao iz kupaonice, kleknuo je i rukavom košulje obrisao par mrlja od vode...Za ručak zelena salata, ananas i kravlji sir. Sjedio je u kutu gdje se doručkovalo, na koljenima ružičasti ubrus, i sumnjičavo jeo jer bi to mogla biti neka šala, možda mu se udovica ruga. Ali i onaje jela, i to s takvim tekom da ga se gotovo moglo opipati. Da mu je Maria poslužila takvu hranu, bacio bije kroz prozor. Zatim je udovica u finom norculanu doniiela čai. Na taniuriću su bila

dva bijela kolačića, ne veća od njegova palca. čaj i kolačići. Diavolo! Oduvijek je čaj poistovjećivao sa žensko-šću i slabošću, a slatkiše ionako nije volio. Ali udovicaje s dva prsta uzela kolačić i grickala ga, velikodušno se smješkajući, dok je on u usta ubacio kolačić kao da treba progutati gorku tabletu.On je bio gotov daleko prije nego stoje ona dovršila drugi kolačić, ispraznio je šalicu s čajem i nagnuo se u stolici, trbuh mu je stenjao i krulio protestirajući zbog tih neobičnih posjetitelja. Za ručkom nisu progovorili ni riječi. To mu je ukazalo, postao je svjestan, da si nemaju što reći. Tu i tamo bi se nasmiješila> jednom preko ruba šalice. Posramio se i rastužio: taj život bogataša nije za njega, zaključio je. Kod kuće bi pojeo pržena jaja, komad kruha, i sve to zalio čašom vina.Kad je bila gotova, kutove našminkanih usta dotaknula je ubrusom, upitala je želi li možda još nešto. Došlo mu je da odgovori: - čega još ima? - ali umjesto toga samo se potapšao po trbuhu, puhnuo i pogladio ga.- Ne, hvala, gospođo Hildegarde. Sit sam... nasi-tio sam se do ušiju.Nasmiješila se. Crvenu čvornatu šaku zataknuo je za pojas, nagnut u stolici coktao je zubima umirući za cigarom.Fina žena, Marijo. Mogla je naslutiti svaku njegovu želju.- Pušite li? - upitala je vadeći kutiju cigareta iz ladice stola. Iz džepa na košulji izvadio je polovicu iskrivljene Toscanelli cigare, odgrizao kraj i ispljunuo ga na pod, upalio šibicu i otpuhnuo. Inzistirala je da ostane tu gdje sjedi, udobno smješten i opušten, dok je skupljala suđe, s cigaretom koja joj je visjela iz usta. Cigara mu je pomogla da ublaži napetost. Prekrižio je ruke i otvoreno je osmotrio, proučavao je glatke„bokpve> meke biiekiu-Pričekaj proljeće, Bandinike. čak su i tada njegove misli bile čiste, nikakve prostačke misli nisu mu padale na um. Ona je

bogata žena i on je s njom, sjedi u njezinoj kuhinji; bio joj je zahvalan zbog te blizine: samo zbog toga i ničeg više, Bog mu može suditi.Popušio je cigaru i latio se posla. Skupio je alat i čekao da se iznova pojavi u sobi. Cijelo poslijepodne mogao ju je čuti u drugom dijelu kuće. Neko je vrijeme čekao, glasno se nakašljavao, ispuštao zidarsku žlicu i pjevušio ovu pjesmicu: »Gotovo je, o sve je gotovo, gotovo je sve, gotovo je sve." Ta ju je buka nagnala da se na kraju ipak pojavi. Došla je s knjigom u ruci i naočalama za čitanje. Očekivao je da će mu odmah platiti. Umjesto toga iznenadio se kad gaje zamolila da na trenutak sjedne. Nije ni pogledala stoje sve napravio.- Vi ste sjajan radnik, gospodine Bandini. Sjajan. Jako sam zadovoljna.Maria bi se zacijelo podsmjehnula, ali te su mu riječi skoro izmamile suze. - Trudim se, gospođo Hildegarde. Trudim se što više mogu.Ali ničim nije pokazala da će mu platiti. Još jednom te svijetloplave oči. Zbog njihova očiglednog poziva skrenuo je pogled prema kaminu. I dalje gaje promatrala, neodređeno izučavala kao u transu, kao da snatri nad nekim drugim stvarima. Krenuo je prema kaminu i zagledao se u njegov okvir, kao da odmjerava nakoše-nost, napućio je usta kao da se zanio računanjem. Tako je ostao sve dok to više nije imalo smisla, zatim se vratio do naslonjača i opet sjeo. Udovica ga je melankolično slijedila pogledom. Htio je progovoriti, ali što se tu ima reći?Na kraju je ona razbila tišinu: ima još posla za njega. U gradu ima kuću, u Ulici Windsor. Ni tamo kamin ne radi kako treba. Hoće li sutra doći tamo da ga pogle-

da? Ustala je, otišla do pisaćeg stola kraj prozora i zapisala adresu. Okrenula mu se leđima, previjena u pasu, njezini obli bokovi senzualno napeti, i makar mu Maria iskopala oči i onda pljunula u prazne duplje, može se zakleti da mu nikakvo zlo nije zamračilo vid, nikakva požuda nije mu uznemirila srce.Te noći, dok je u mraku ležao pored Rocca Sacco-nea, od njegova bučnog hrkanja nije mogao zaspati, ali postojao je još jedan razlog zašto Svevo Bandini nije spavao, a to je sutrašnje obećanje. Spokojno je gunđao ležeći u mraku. Mannaggian, nije on blesav; dovoljno je pametan da shvati kakav je dojam ostavio na udovicu Hildegarde. Možda se sažalila nad njim, možda mu je taj novi posao dala samo zato jer je naslutila da mu treba, ali kako god bilo, njegova stručnost nije u pitanju; rekla mu je daje sjajan radnik i nagradila ga dodatnim poslom.Nek samo šiba zima! Nek se sve smrzne. Nek snijeg napada i zatrpa cijeli grad! Nije mario: sutra ima posla. A nakon toga uvijek će biti posla. Sviđao se udovici Hildegarde; poštovala je njegovo umijeće. S njezinim novcem i njegovim umijećem uvijek će biti toliko posla da se može smijati zimi.Idućeg jutra u sedam sati ušao je u kuću u Ulici Windsor. Tu nije nitko živio; kad je primio kvaku, ulazna vrata su se otvorila. Bez namještaja: samo prazne sobe. Ali na kaminu nije mogao pronaći nikakav kvar. Nije bio tako dobro napravljen kao onaj kod udovice, ali dobro je sazidan. Žbuka nije ispucala, a kad bi čekićem kucnuo po ciglama zvuk je bio pouzdan. Onda o čemu se radi? U ostavi je našao drva pa je naložio vatru. Dimnjak je pohlepno usisao plamen. Sobu je ispunila toplina. Sve je u redu.12 Mannaggia (tal.) - kvragu; prokletstvo! (psovka)Pričekaj proljeće, BandiniOsam sati i on je opet kod udovice. Zatekao ju je u plavom kućnom haljetku, svježa i nasmiješena želi mu dobro jutro. Gospodine Bandini! Ali ne smijete stajati na toj hladnoći. Uđite na kavu! Na ustima mu je zamrlo svako negodovanje. Otresao je snijeg s mokrih cipela i slijedio taj lepršavi plavi haljetak do kuhinje. Kavu je pio stoječki kod sudopera, tako što bije izlio na tanjurić i puhao da se brže ohladi. Nije ju gledao niže od ramena. Nije se usudio. Marije mu nikad ne bi povjerovala. Nervozan i bez riječi, ponašao,se kao muškarac.Rekao joj je da s kaminom u Ulici Windsor nema nikakvih problema. Bio je zadovoljan svojom iskrenoš-ću, koja je spontano došla nakon jučerašnjeg prenemaganja s poslom. Udovica je izgledala iznenađeno. Bila je sigurna da nešto nije u redu s kaminom u Ulici Windsor. Zamolila gaje neka malo počeka dok se ne obuče. Povest će ga natrag u Ulicu Windsor i pokazati mu o čemu se radi.

Sada se zagledala u njegove mokre noge.- Gospodine Bandini, nije li vaš broj cipela četrdeset tri?Zacrvenio se i zagrcnuo kavom. Brzo se ispričala. čitavog života je imala tu izrazito neugodnu naviku - tu opsesiju da baš svakoga pita koji vam je broj cipela. Bila je to nekakva igra pogađanja s kojom se zabavljala. Može li joj oprostiti?Ta gaje epizoda duboko potresla. Kako bi prikrio svoj sram, brzo je sjeo za stol i sakrio mokre noge ispod njega, da se ne vide. Ali udovica je smiješila i ustrajala. Je li točno pogodila? Je li to doista broj četrdeset tri?- Naravno, gospođo Hildegarde.čekajući ju da se obuče, Svevo Bandini je osjetio da nekako ipak napreduje. Od sada bankar Helmer i svi njegovi vjerovnici trebaju malo pripaziti. I Bandini ima utjecajne prijatelje. „..a_...i.

A što bi o tom danu trebalo prešutjeti? Ništa - ponosan je na taj dan. S udovicom se njezinim autom provezao centrom grada, niz Ulicu Pearl, udovica za volanom u bundi od tuljana. Da su ga Maria i djeca mogli vidjeti kako s njom opušteno čavrlja, sigurno bi bili ponosni na njega. Mogli bi ponosno podignuti glavu i reći: pogledaj samo tatu! Ali Maria mu je do krvi izgrebla lice.Što se dogodilo u toj praznoj kući u Ulici Win-dsor? Je li udovicu odveo u neku praznu sobu i silovao je? Je liju poljubio? Pođi onda u tu kuću, Marijo. Razgovaraj s tim hladnim sobama. Pokupi paučinu po uglovima i ispitaj je; pitaj gole podove, pitaj smrznuta prozorska okna; pitaj ih je li Svevo Bandini u nečemu zgriješio.Udovica je stajala kod kamina.- Vidite - rekao je. - Vatra koju sam upalio još gori. Sve je u redu.Ispravan je.Ona nije bila zadovoljna.To crnilo, rekla je. Ne izgleda lijepo u kaminu. Htjela je da izgleda čisto kao da nije korišten; očekuje dobrostojećeg stanara i sve mora biti u najboljem redu.Ali on je pošten čovjek koji ne želi prevariti tu ženu.- Svi kamini pocrne, gospođo Hildegarde. To je od dima. Svi postanu takvima. Tu nema pomoći.Ne, ne izgleda lijepo.Rekao joj je za solnu kiselinu. Solna kiselina razrijeđena vodom. Treba je nanijeti četkom: tako se uklanja to crnilo. Ne više od dva sata posla...Dva sata? To ne može biti dovoljno. Ne, gospodine Bandini. Htjela je da povadi svu staru ciglu i stavi novu. Odmahnuo je glavom zbog njezine ekstravagancije.Pričekaj proljeće, Bandini- Za to će trebati dan i po, gospođo Hildegarde. Koštat će vas dvadeset i pet dolara, uključujući materi-jal.čvrsto se ogrnula kaputom drhtureći u hladnoj sobi.- Cijena nije važna, gospodine Bandini - rekla je. - To se mora obaviti. Ništa nije previše skupo za moje stanare.Stoje na to mogao reći? Zar Maria od njega očekuje da izbjegava posao, da ga odbije? Prihvatio je kao razuman čovjek, zadovoljan što ima priliku zaraditi novac. Udovica gaje dovezla do stovarišta građevnog materijala.- Tako je hladno u toj kući - rekla je. - Trebali bi imati nekakvu grijalicu.Njegov je odgovor bio trapav i konfuzan, moglo se razabrati da ako ima posla onda je toplo, da kad se čovjek može slobodno kretati to je dovoljno, jer mu je onda i krv topla. Ali od njezine pažnje postalo mu je vruće, gušio se pored nje u autu, njezino namirisano prisustvo draškalo mu je nosnice koje je uporno privlačio raskošan miomiris njezine kože i njezine odjeće. S rukama zaštićenim rukavicama zaustavila je auto na prilazu Ga-geovom stovarištu.Stari Gage je stajao kod prozora kad je Bandini izišao i naklonio se udovici. Porazila gaje nemilosrdnim osmijehom od kojeg su mu zadrhtala koljena, ali kad je zakoračio u ured, šepirio se poput prkosna pijetla, razmetljivo je zalupio vratima, izvadio cigaru, na pultu jednim potezom upalio šibicu, zamišljeno potegnuo dim otpuhnuvši mlaz u lice starom Gageu, koji je žmirnuo i

skrenuo pogled kad mu je Bandini brutalno zureći probio lubanju. Bandini je zadovoljno zabrundao. Je li možda što dužan Gaeeovu stovarištu? Neka se onda stari Ga-.

ge upozna s ovim činjenicama. Neka upamti kako je vlastitim očima vidio Bandinija u društvu moćnih ljudi. Naručio je stotinu fasadnih cigli, vreću cementa i metar pijeska, neka se to odnese na ovu adresu u Ulici Windsor.-1 malo požurite - dobacio je preko ramena. - Za pola sata sve to mora biti tamo.Polako je pošao do Ulice Windsor, visoko uzdignute glave, preko ramena mu se izvijao plavičasti, oštar dim Toscanelli cigare. Maria je trebala vidjeti pokunjeni' pseći izraz na licu starog Gagea, kako je hitro i pokorno zapisao Bandinijevu narudžbu.Još nije ni došao do prazne kuće, a materijal je već isporučen, kod prednjeg prilaza bio je parkiran kamion poduzeća Gage Lumber. Skinuo je kaput i latio se posla. To će biti, zakleo se, jedan od najbolje obavljenih zidarskih poslova u državi Colorado. Nakon pedeset, stotinu, dvije stotine godina, taj će kamin i dalje stajati. Jer kad se Svevo Bandini lati posla, on to čini kako treba.Dok je radio pjevao je pjesmu o proljeću: Vrati se u Sorento. Prazna kuća odjekivala je uzdasima, hladne sobe ispunio je njegov zvonki glas, lupa njegova čekića i struganje njegove zidarske žlice. Fantastičan dan: vrijeme je brzo prošlo. Od njegove energije soba se ugrijala, prozorska okna su plakala od sreće dok se led topio i ulica postala vidljiva.Ispred kuće zaustavio se neki kamion. Bandini je zastao da osmotri kako vozač u zelenoj jakni od sukna podiže neki blistavi predmet i nosi ga prema kući. Crveni kamion Watsonove željezarije. Bandini je odložio zidarsku žlicu. Od Watsonove željezarije nije ništa naručio. Ne - nikad ne bi ništa naručio od Watsonovih. Kad jednom nije mogao platiti račun, to su mu odbili od nadnice. Mrzio je Watsonovu željezariju, to su njegovi najgori neprijatelji.Pričekaj proljeće, Bandini- Zoveš se Bandini?- Šta se to tebe tiče?- Ne tiče me se. Potpiši ovdje.Grijalica na naftu od gospođe Hildegarde za Sve-va Bandinija. Potpisao je i vozač je otišao. Bandini je stajao pored grijalice kao daje riječ o samoj udovici. To je previše za svakog čovjeka - previše.- Fina žena - rekao je odmahujući glavom. - Jako fina žena.Odjednom mu se oči orosiše suzama. Kad se spustio na koljena da pregleda blistavu, niklanu grijalicu, iz ruke mu je ispala zidarska žlica. - Vi ste najbolja žena u ovom gradu, gospođo Hildegarde, kad zgotovim ovaj kamin bit ćete jako ponosni na njega!Opet se prihvatio posla, povremeno se preko ramena osmjehujući grijalici, razgovarajući s njom kao da mu je stara znanica. - Budite pozdravljeni, gospođo Hildegarde! Još ste tu? Promatrate me, he? Zagledali ste se u Sveva Bandinija, niste li? Pa, gospođo, gledate najboljeg zidara u Coloradu.Posao je išao brže negoli je planirao. Nastavio je sve dok se nije posve smračilo. Sutradan do podneva bit će gotov. Skupio je alat, isprao zidarsku žlicu i spremio se za odlazak. Tek je tada u pozni sat, stojeći na mutnom svjetlu koje je dolazilo od ulične rasvjete, shvatio daje zaboravio upaliti grijalicu. Ruke su mu se stisle od hladnoće. Grijalicu je stavio u kamin, upalio i namjestio slabiji plamen. Tu će biti na sigurnom: može gorjeti cijele noći i zaštititi svježu žbuku od smrzavanja.Nije pošao kući svojoj ženi i djeci. Te je noći opet ostao s Roccom. S Roccom, Marijo; ne s tom ženom, nego s muškarcem Roccom. I dobro se naspavao; nije bilo padanja u crnu jamu bez dna, nije bilo zelenookih zmija koie u snovima klize za ni im.

Maria bi mogla upitati zašto se nije vratio kući. To je njegova stvar. Dio rospo!u Zar sve mora objašnjavati?Sutra poslijepodne stajao je pred udovicom s računom za obavljeni posao. Ispisao gaje na papiru hotela Rocky Mountains. Nije baš znao dobro pisati i toga je bio svjestan. Jednostavno je napisao ovako: Posao 40.00 i potpisao se. Pola tog iznosa ide za materijal. Zaradio je dvadeset dolara. Udovica nije ni pogledala specifikaciju. Skinula je naočale na čitanje i inzistirala neka se rasko-moti

kao kod svoje kuće. Zahvalio se na grijalici. Bio je zadovoljan stoje u njezinoj kući. Zglobovi mu više nisu bili tako ukočeni kao ranije. Naučio je kako se hoda po ulaštenom podu. Mogao je osjetiti mekoću divana prije negoli je na njega sjeo. Kad je spomenuo grijalicu, udovica je sa smiješkom odmahnula.- Ta je kuća ledena kao hladnjača, Svevo.Svevo. Obratila mu se imenom. Odmah se nasmijao. Nije se htio smijati, ali zanijelo gaje uzbuđenje kako je izgovorila njegovo ime. U kaminu je plamtjela vatra. Primaknuo je promočene cipele. S njih se dizao težak vonj. Udovica je bila iza njega, hodala je naokolo; nije se usudio pogledati. Još jednom ga je glas iznevjerio. Taj komad leda u ustima - to je njegov jezik: nije se mogao ni maknuti. Ta usijana tutnjava u sljepoočicama od koje kao da mu je kosa gorjela; to njegov mozak lupa: ne može smisliti niti jednu riječ. Zgodna udovica koja u banci ima dvije stotine tisuće dolara obratila mu se imenom. Cjepanice bora mrmljale su i cvrčale od veselja u vatri. Sjeo je zureći u vatru, na licu mu se pojavio osmijeh dok je trljao krupne šake, kosti su mu škripale od sreće. Nije13 Dio rospo! (tal.) - Bog je žaba! (uzvik čuđenja i spočitavanja, kod nas se koristi u brojnim varijantama)Pričekaj proljeće, Bandinise micao, nepokretan od briga i užitka, mučen gubitkom glasa. Konačno je uspio progovoriti.- Dobra vatra - rekao je. - Dobra je.Nema odgovora. Pogledao je preko ramena. Nje nije bilo, ali čuo je kako dolazi hodnikom, te se okrenuo i svoje blistave uzbuđene oči prikovao za plamen. Došla je noseći poslužavnik s čašama i bocom. Stavila gaje na okvir kamina i natočila dva pića. Zapazio je bljesak dijamanta na njezinim prstima. Zapazio je njezina čvrsta izvijena bedra, njezina ženstveno zaobljena leđa, punašne i skladne ruke, dok je iz klokotave boce nalijevala piće.- Evo, izvolite, Svevo. Ne smeta vam što vas tako zovem?Gucnuo je crvenkastosmeđe piće i zagledao se u čašu, pitajući se što lije to, to piće boje njegovih očiju, to piće koje bogatašice slijevaju niz grlo. Zatim se sjetio da muje govorila o njegovom imenu. Krv mu je divlje kolala, pulsirajući na rubovima njegova usijanog, rumenog lica.- Nije mi važno, gospođo Hildegarde, kako me zovete.To ga je nagnalo u smijeh i bio je sretan stoje konačno rekao nešto smiješno u američkom stilu, premda mu to nije bila namjera. Pio je malagu, slatko, vruće, jako španjolsko vino. Lagano je pijuckao i onda ga s čilom seljačkom samouvjerenošću do kraja popio. U trbuhu je osjetio slatkoću i toplinu. Mljacnuo je i snažnom, krupnom nadlakticom obrisao usta.- Tako mi Boga, baš je dobro.Natočila mu je još jednu čašu. Kao i inače je negodovao, a oči su mu rasle od užitka dok je to vino veselo klokotalo u njegovu pruženu čašu.¦ Imam iznenađenih za vas Svevn „:,,„.;,........,,,,,...

Pošla je do stola i vratila se s paketom umotanim kao božični dar. Njezin se osmijeh polako povlačio dok je prstima urešenima draguljima.skidala crvenu špagu, a on je gledao gušeći se od zadovoljstva. Otvorila ga je, a papir u kutiji se namreškao kao da se tu kriju kakve životinjice. Dar su bile cipele. Izvadila ih je i pružila, po cipela u svakoj ruci, i promatrala igru plamena u njegovim zažarenim očima. To nije mogao podnijeti. Usta su mu se zapanjeno iskrivila od muke, od toga stoje znala da mu trebaju cipele. Usprotivio se gunđajući, zanjihao se u divanu, kvrgavim prstima prošao kroz kosu, teško disao s naporom se smiješeći, a zatim mu se oči ispuniše suzama. Opet je podigao nadlakticu i prešao preko lica da obriše ovlažene oči. Kopao je po džepu, izvukao ofucani rupčić s crvenim točkama i nekoliko puta snažno puh-nuo da pročisti nos.- Baš ste šašavi, Svevo - nasmiješila se. - Mislila sam da će vam biti drago.- Ne - rekao je. - Ne. Gospođo Hildegarde. Sam sebi kupujem cipele.Rukuje stavio na srce.- Dajte mi posao i sam ću ih kupiti.Gurnula ih je po strani kao apsurdni sentiment. čaša vina omogućila mu je izlaz iz nelagodne situacije. Iskapio ju je, ustao, opet natočio i iskapio. Prišla mu je i položila ruku na rame. Pogledao

ju je, ona se sućutno nasmiješila, a njemu su opet krenule suze i preplavile obraze. Obuzelo gaje sažaljenje nad samim sobom. Da se on našao u tako neugodnom položaju! Još jednom je sjeo šakama poduprijevši bradu, sklopljenih očiju. Da se to dogodi Svevu Bandiniju!Ali dok je šmrcao, nagnuo se darazveže svoje stare razmočene cipele. Izuo je desnu cipelu koja je glasno šljapnula, izloživši siv^č^Pričekaj proljeće, Bandiniki ogoljeni crveni palac. Zbog nečega gaje pomaknuo. Udovica se nasmijala. Njezino raspoloženje njemu je pravi melem. Nestalo je ukočenosti. Žustro je izuo i drugu cipelu. Udovica je pijuckala vino i promatrala ga.Te su cipele od klokanove kože, rekla mu je, jako su skupe. Obuo ih je i osjetio njihovu osvježavajuću mekoću. Bože na nebesima, kakve cipele! Zavezao ih je i ustao. Kao daje bosih nogu zakoračio u duboki sag, tako su bile meke, te prijateljske stvarčice na njegovim nogama. Hodao je po sobi da ih malo iskuša.- Baš po mjeri - rekao je. - Jako dobro, gospođo Hildegarde!A što sad? Okrenula mu se leđima i sjela. On je pošao do kamina.- Platit ću vam, gospođo Hildegarde. Cijenu mi odbijte od zarade. - To nije bilo prihvatljivo. Na licu joj je bio izraz iščekivanja i razočaranja u koji nije mogao proniknuti.- Najbolje cipele koje sam ikad imao - rekao je kad je sjeo, ispruživši noge. Ona se bacila na drugi kraj divana. Umornim glasom zamolila gaje neka joj natoči piće. Natočio je i ona gaje uzela a da se nije zahvalila, uzdišući od hinjenog očaja. Osjetio je njezinu nelagodu. Možda se predugo zadržao. Morao bi poći. U sebi je osjećao njezinu šutnju koja je tinjala. Stisnula je vilice, usta poput crvene niti. Možda joj nije dobro, želi biti sama. Pokupio je stare cipele i stavio ih ispod ruke.- Mislim da bih sada trebao poći, gospođo Hildegarde.Ona je buljila u vatru.- Hvala vam gospođo Hildegarde. Ako možda jednom budete imali još neki posao...-Naravno, Svevo. - Pogledala gaje i nasmiješila se. - Vi ste siaian radnik. Svevo. Jako sam zadovolina.

A što je s njegovom plaćom? Prešao je sobu i zastao kod vrata. Nije ga ispratila. Primio se za kvaku i okrenuo je.- Doviđenja, gospođo Hildegarde.Skočila je na noge. Samo trenutak. Nešto gaje namjeravala pitati. Ona gomila kamenja u stražnjem dvorištu koja je ostala od kuće. Može lije pogledati prije negoli ode? Možda joj može reći što da s tim napravi? Slijedio je zaobljene bokove kroz hodnik do stražnjeg trijema, gdje je s prozora ugledao to kamenje, dvije tone kamenih ploča prekrivenih snijegom. Malo je razmislio i onda predložio: s tim pločama može se puno toga napraviti - popločati stazu; ograditi vrt niskim zidom; sagraditi sunčani sat i vrtne klupe, fontanu, spalionicu za lišće. Kad se okrenuo i rukom je nehotice dotaknuo, njezino lice je bilo bijelo kao kreda i ustrašeno. Nagnula mu se preko ramena, gotovo gaje dodirivala. Ispričao se. Ona se nasmiješila.- O tome ćemo razgovarati kasnije - rekla je. - Na proljeće.Nije se micala prepriječivši prolaz kroz hodnik.- Htjela bih da za mene obavljate sve poslove, Svevo.Pogledom je kružila po njemu. Privukle su je njegove nove cipele. Opet se nasmiješila. - Kakve su?- Bolje nisam nikad imao.Ipak ima još nešto. Može li samo malo pričekati, dok se sjeti? Bilo je nešto - nešto - nešto - neprestano je pucketala prstima i zamišljeno grizla usnu. Vratili su se natrag kroz uski hodnik. Zaustavila se kod prvih vrata. Ruka joj je titrala nad kvakom. U hodniku je bio polumrak. Otvorila je vrata.- Ovo Je moja soba - rekla je.Pričekaj proljeće, BandiniVidio je kako joj srce lupa u grlu. Lice joj je bilo sivo, oči blistale od navale srama. Nakićenom rukom prikrivala je podrhtavanje grla. Preko njezina ramena ugledao je sobu, bijeli krevet, toaletni

stolić, ormar s ladicama. Ušla je u sobu, upalila svjetlo i napravila krug na sredini tepiha.- Ugodna soba, ne čini li vam se?Promatrao je nju, a ne sobu. Promatrao je nju, zatim je pogled upravio prema krevetu i onda opet prema njoj. Osjetio je kako mu misli kuhaju pokušavajući protumačiti te znakove; tu žena i tu sobu. Pošla je do kreveta, njezini bokovi uzbibani kao klupko zmija, pala na krevet i ostala tako, rukom pokazujući prema ničemu.- Tako je ugodno ovdje.Putena gesta, nehajna kao vino. Od mirisa tog mjesta srce mu je jače zakucalo. Pogled joj je bio grozničav, usta rastvorena u izrazu patnje otkrivala su joj zube. Više nije mogao biti siguran u sebe. Dok ju je promatrao suzio je kapke. Ne - ona to ne može misliti. Ta žena ima previše novca. Njezino bogatstvo blokiralo mu je maštu. Takve se stvari ne događaju.Ležala je s glavom na ispruženim rukama i gledala ga. Taj blagi smiješak sigurno je bio bolan, jer činilo se da prikriva strah i nelagodu. Grlo mu se naglo stisnulo; progutao je knedlu i skrenuo pogled prema vratima i hodniku. To o čemu je mislio najbolje je zaboraviti. Tu ženu ne zanimaju siromašni muškarci.- Mislim daje bolje da pođem, gospođo Hildegarde.- Blesane - nasmiješila se.Iscerio se da prikrije zbunjenost, u krvi i mozgu pravi kaos. Večernji zrak će to pročistiti. Okrenuo se i pošao hodni^pmprema.ulazim vratima.

- Budalo jedna! - čuo je kako govori. - Neuka seljačino.Mannaggia! A nije mu ni platila. Podrugljivo je iskrivio usta. Zar da ona kaže Svevu Bandiniju daje budala! Ustala je s kreveta i krenula prema njemu ispruženih ruku da ga zagrli. Trenutak kasnije uvijala se kako bi ga se oslobodila. Kad je za korak uzmaknuo, namignula mu je od navale užitka, u rukama je držao njezinu pocijepanu bluzu.Derao je bluzu s nje kao što mu je Maria derala lice. Kad se toga sada sjeti, ta noć u spavaćoj sobi udovice nije mu gotovo ništa značila. U toj kući osim njih ni žive duše, samo on i ta žena nasuprot njega, viče u ekstazi bola, plače neka joj se smiluje^njezin plač je prijetvoran, preklinjala ga je neka bude nemilosrdan. Smijao se na sav glas zbog pobjede siromaštva i seljaštva. Ta udovica! Ona sa svojim bogatstvom i dubokom putenom toplinom, ropkinja i žrtva vlastita zadirkivanja, jecala je od sreće stoje poražena, svaki uzdah označavao je njegovu pobjedu. Mogao ju je imati kako je god želio, njezin vrisak pretvoriti u šapat, ali ustao je i pošao u sobu gdje se kamin lijeno žario u zimskoj tami koja je brzo nailazila, ostavivši je da plače i jeca na krevetu. Zatim je njemu došla kod kamina i pred njim pala na koljena, lica oblivena suzama, a on se nasmiješio i još jednom se prepustio njezinom sladostrasnom mučenju. A kad ju je ostavio da jeca od sreće, krenuo je ulicom duboko zadovoljan, jer tada je bio uvjeren kako je gospodar svijeta.Neka tako bude. Reći Mariji? To se tiče samo njega. Ako ne kaže, učinit će Mariji uslugu - ona i njezine krunice i molitve, njezinih Deset zapovijedi i iskupljenje grijeha. Daje pitala, on bi joj slagao. Ali nije pitala. Skočila je kao mačka na priznanje ispisano na njegovomPričekaj proljeće, Bandinirazderanom licu. Ne sagriješi bludno. Bah. Udovica je to skrivila. On je bio njezina žrtva.Ona je sagriješila bludno. Dragovoljna žrtva.Tog božičnog tjedna svakog je dana bio u njezinoj kući. Ponekad bi zazviždao dok je okretao bravu u obliku lisičje glave. Ponekad je dolazio tiho. Vrata bi se uvijek smjesta širom otvorila i ugledao bi osmijeh dobrodošlice. Nije se mogao riješiti nelagode koja gaje obuzela. Taje kuća neprestano bila mjesto gdje ne pripada, uzbudljiva i nedostižna. Dočekivala gaje u plavoj, crvenoj, žutoj i zelenoj haljini. Kupovala mu je cigare Chancel-lors u božićnom pakiranju. Stajale su na polici kamina da ih može vidjeti; znao je da su njegove, ali uvijek je čekao da ga ona ponudi.čudni sastanci. Bez poljubaca i zagrljaja. Kad bi ušao, primila bi ga za ruku i toplo ju stegnula. Tako joj je drago stoje došao - hoće li možda malo sjesti? Zahvalio se i pošao sobom do kamina. Nekoliko riječi o vremenu; ljubazni upiti kako ga zdravlje služi. Tišina kad se vratila svojoj knjizi.Pet minuta, deset.

Ni zvuka osim okretanja stranica. Podigla bi pogled i nasmiješila se. Uvijek je sjedio s laktima na koljenima, nabrekla snažnog vrata, zureći u plamen i misleći svoje: o svojoj kući, svojoj djeci, o ženi pokraj sebe, o njezinom bogatstvu, razmišljao je o njezinoj prošlosti. Okretanje stranica, pucketanje i pištanje borovine. Zatim bi ona podigla pogled. Zašto ne uzme cigaru? Tvoje su; posluži se. Hvala vam, gospođo Hildegarde. Pa bi onda zapalio i potegnuo mirisni dim, promatrajući kako mu iz obraza izbija bijeli mlaz, misleći svoje.U posudi s ledom na niskom stoliću je viski, a pored njega čaše i soda. Želi li možda piće? On bi onda pričekao nekoliko minuta, stranice su se okretale...dok eaJOH1N FANTEona ne bi još jednom pogledala, ljubazno se smiješeći kako bi mu stavila do znanja da zna da je tu.- Zar nećeš nešto popiti, Svevo?Odbijanje, meškoljenje u naslonjaču, stresanje pepela cigare, namještanje ovratnika. Ne hvala, gospođo Hildegarde: nije on od onih koji puno piju. Tu i tamo -da. Slušala gaje s tim salonskim osmijehom, pogledavala prema njemu preko naočala za čitanje, a ustvari ga uopće nije slušala.- Ako možda želiš nešto popiti, ne ustručavaj se. On bi onda nalio punu čašu i iskapio je na eks. Zanjegov je želudac to bilo poput etera, upijao gaje i poticao da još pije. Led se rastopio. Nalio je još jednu i još jednu: skup viski iz Škotske, četrdeset centi zajedno piće dolje u Imperijalu. Ali prije nego što bi natočio, uvijek je postojao kraći nelagodni prijelaz, kao zviždanje u mraku; nakašljao bi se, ili bi protrljao ruke i ustao kako bi joj stavio do znanja da će opet nešto popiti, ili bi mumljao neku nepostojeću pjesmicu. Nakon toga bilo je lakše, alkohol gaje oslobodio, pa je bez ustručavanja ispijao natočeno. Taj viski, kao i cigare, namijenjeni su njemu. Kad je otišao, posuda za led bila je prazna, a kad bi se vratio, opet je bila puna.Uvijek je bilo isto, sačekao bi dok padne večer, udovica je čitala, a on je pio i pušio. To nije moglo potrajati. Do Badnjaka, i sve će biti gotovo. Bilo je nešto u tom vremenu i tom godišnjem dobu - dolazi Božić, umire stara godina - što mu je govorilo da će to potrajati još samo nekoliko dana, a osjećao je kako i ona to zna.Nizbrdo, na drugom kraju grada, nalazi se njegova obitelj, njegova žena i djeca. Božić je vrijeme za ženu i obitelj. Otići će i više se neće vratiti. Imat će pune džepove novaca. Do tada, tu mu je bilo dobro. Sviđao mu se dobar viskij mirisne cigare. Sviđaiamu se ta udobna so-Pričekaj proljeće, Bandiniba i bogata žena koja je tu živjela. Nije bila daleko od njega, čitala je knjigu, uskoro će poći prema spavaćoj sobi, a on će za njom. Ona će dahtati i jecati, a on će onda otići u suton, koračajući poletno nakon još jedne pobjede. Najviše od svega volio je oproštaje. Ta navala zadovoljstva, taj blagi šovinizam koji mu je govorio kako nitko na svijetu nije ravan Talijanima, uživao je u svojoj priprostosti. Udovica je imala para - da. Ali sada je tamo ležala, zgromljena, a Bandini je bio bolji od nje, tako mi Boga.Pošao bi kući koje od tih večeri daje osjetio kako je gotovo. Ali nije bilo vrijeme za razmišljanje o obitelji. Još samo nekoliko dana i opet stižu stare brige. Neka bar ove dane provede u svijetu daleko od onog njegovog. Nitko nije znao osim njegovog prijatelja Rocca Sacco-nea.Rocco je zbog njega bio sretan, posuđivao mu je košulje i kravate, širom bi otvorio svoj veliki ormar s odijelima. Ležeći u mraku prije spavanja, čekao je da mu Bandini prepriča stoje bilo tog dana. O ostalim stvarima razgovarali su na engleskom, ali o udovici samo na talijanskom, šaptom i potajno.- Ona se želi udati za mene - rekao bi Bandini. -Bila je na koljenima i preklinjala me da ostavim Mariju.- Si - odgovorio bi Rocco. - Stvarno!- Ne samo to, obećala je da će mi otvoriti račun na sto tisuća dolara.-1 što si rekao?- Razmišljam o tome - slagao je.Rocco je ostao bez daha prevrćući se u mraku.- Razmišljaš o tome! Sangue de la madonna! Zar si sišao s uma? Uzmi! Uzmi pedeset tisuća! Deset tisuća! Uzmi bilo što... učini to badava!

Ne, rekao mu je Bandini, taj prijedlog ne dolazi u obzir. Sa stotinu tisuća sigurno bi riješio gotovo sve probleme, ali Rocco kao daje zaboravio da se tu radi i o časti, a Bandini ne želi samo zbog zlata obeščastiti svoju ženu i djecu. Rocco je jeknuo, uhvatio se za kosu i opsovao.-Mazgo jedna! - rekao je.-OZ)/o! Pravamazga!Bandini se zapanjio. Zar mu Rocco hoće reći da bi on stvarno za novac prodao svoju čast - za sto tisuća dolara? Ogorčen, Rocco je upalio svjetlo iznad kreveta. Zatim je sjeo zajapuren u licu, iskolačenih očiju, crvenim šakama se držao za ovratnik svog zimskog rublja. -Hoćeš znati bi li svoju čast prodao za sto tisuća dolara? -dreknuo je. - Pogledaj onda! - Istodobno je potegnuo rukom i sprijeda potrgao svoje rublje, dugmad je poletjela i rasula se po podu. Sjedio je žestoko se lupajući po prsima. - Ne samo što bi prodao svoju čast - vikao je. -Prodao bi i tijelo i dušu već za petnaest tisuća dolara!Jedne je noći Rocco zamolio Bandinija da ga upozna s udovicom Hildegarde. Bandini je sumnjičavo zavrtio glavom. -Nećeš je shvatiti, Rocco. Ona je jako obrazovana žena, završila je koledž.- Pih - prezirno je odvratio Rocco. - A što si ti, dovraga?Bandini mu je ukazao na to kako udovica Hildegarde neprestano čita knjige, a Rocco ne zna ni čitati ni pisati na engleskom. Štoviše, Rocco i dalje slabo govori engleski. Njegovo bi prisustvo samo naudilo ostalim Talijanima.Rocco je frknuo. - Pa što onda? - rekao je. - Ima i drugih stvari osim čitanja i pisanja. - Prešao je po sobi i rastvorio ormar s odjećom. - čitanje i pisanje! - frknuo je. - A kakve si ti koristi imao od toga? Imaš li ovoliko odijela kao ja? Ovoliko kravata? Ja imam više odijela odPričekaj proljeće, Bandinipredsjednika Sveučilišta Colorado... kakve on koristi ima od čitanja i pisanja?Podsmjehnuo se tom Roccovom komentaru, ali Rocco je bio na pravom putu. Zidari i ravnatelji sveučilišta, svi su oni jednaki. Pitanje je samo gdje i zašto.- Reći ću udovici za tebe - obećao je. - Ali nju ne zanima kako se netko nosi. Dio cane, baš obratno.Rocco je mudro klimnuo.- Onda nema razloga za brigu.Njegovi posljednji sati kod udovice bili su kao i oni prvi. Zdravo i doviđenja, sve se svodilo na isto. Bili su jedno drugome stranci, samo je strast premošćivala ponor njihovih razlika, a to popodne nije bilo strasti.- Moj prijatelj Rocco Saccone - rekao je Bandini. -1 on je dobar zidar.Spustila je knjigu i pogledala ga preko pozlaćenog ruba svojih naočala za čitanje.- Doista - promrmljala je.U ruci je vrtio čašu s viskijem.- Dobar je on čovjek, to je sigurno.- Doista - ponovila je.Nastavila je čitati još nekoliko minuta. Možda to nije trebao reći. Ostao je zatečen tom očiglednom aluzijom.Sjeo je mozgajući o kaši koju je zapravo sam skuhao, oblio gaje znoj, na bolesno zgrčenom licu zadržao mu se apsurdni cerek. I dalje tišina. Pogledao je kroz prozor. Noć se već približavala valjajući tamne prostirke po snijegu. Ubrzo će vrijeme polaska.Bio je gorko razočaran. Da barem postoji još nešto osim te zvijeri koja se ispriječila između njega i te žene. Kad bi barem mogao potrgati taj zastor na kojem je pred njim bila ispisana činjenica o njezinom bogatstvu. Onda bi mogao pričati kao što pričasa svajtpmženom, Jspao je

tako blesav. Jesu Christi! Nije on nikakva budala. On zna pričati. Dovoljno je pametan, mogao je shvatiti i svladati daleko teže nedaće od njezinih. O knjigama, ne. U njegovom tegobnom životu prepunom briga nije bilo vremena za knjige. Alije daleko bolje od nje poznavao jezik života, bez obzira na to njezino mnoštvo knjiga. U njemu je toliko toga o čemu je u stanju pričati.Dok je tako sjedio gledajući je, kako mu se činilo, posljednji put, shvatio je da se ne boji te žene.

Nikad se je nije bojao, ustvari ona se boji njega. Ta gaje istina razljutila, um mu je podrhtavao od prepasti jer je postao svjestan prostitucije kojoj je podvrgnuo svoje tijelo. Ona nije digla pogled sa svoje knjige. Nije vidjela kako mu se jedna strane lica iskrivila od bezobzirnosti koja ga je obuzimala. Odjednom mu je bilo drago stoje sve gotovo. Bez žurbe je ustao i pošao do prozora.- Pada mrak - rekao je. - Ubrzo ću poći i više se neću vratiti.Knjiga se automatski spustila.- Nešto si rekao, Svevo?- Još malo i više se neću vratiti.- Bilo je upravo sjajno, zar ne?- Ti ništa ne razumiješ - rekao je. - Baš ništa.- Kako to misliš?Nije znao. Bilo mu je na vrhu jezika, ali ipak nije mogao. Otvorio je usta da nešto kaže, rastvorio dlanove i ispružio ih.- Žena poput tebe...Više nije mogao govoriti. Daje mogao, bilo bi to grubo i loše izrečeno, na štetu toga što je htio izraziti. Bespomoćno je slegnuo ramenima.Pusti, Bandini; zaboravi.Sa zadovoljstvom je primijetila da je opet sjeo, nasmiješila se i vratila knjizi. Ogorčeno ju je pogledao.Pričekaj proljeće, BandiniTa žena - ona ne pripada rasi ljudskih bića. Tako je hladna, parazitira na njegovoj vitalnosti. Zamjerio joj je zbog ljubaznosti: bila je lažna. Prezirao je njezin spokoj, njezin dobar odgoj. Naravno, sad kad je gotovo i on odlazi, ona može odložiti knjigu i pričati s njim. Možda neće reći ništa važno, ali htio je pokušati, a ona nije.- Ah, ne smijem zaboraviti tvoju plaću - rekla je. Sto dolara. Prebrojio je novac i strpao ga u stražnjidžep,- Je li dovoljno? - upitala je.On se nasmiješio. - Da mi taj novac nije potreban, ni milijun dolara ne bi bilo dovoljno.- Onda želiš više. Dvije stotine?Bolje je ne raspravljati. Bolje je otići, bez ogorčenja nestati zauvijek. Progurao je šake kroz rukave svog kaputa i zagrizao kraj cigare.- Svratit ćeš koji put, zar ne?- Naravno, gospođo Hildegarde.Ali bio je siguran da se više neće vratiti.- Zbogom, gospodine Bandini.- Zbogom, gospođo Hildegarde.- Sretan Božić.-1 vama, gospođo Hildegarde.Zbogom i opet zdravo za manje od sat vremena.Kad je pokucao udovica je otvorila vrata i ugledala ga kako točkastim rupčićem skriva cijelo lice, osim zakrvavljenih očiju. Od užasa je ostala bez daha.- Dragi Bože!S nogu je toptanjem otresao snijeg, a rukom je obrisao prednji dio kaputa. Nije mogla vidjeti gorko zadovoljstvo u osmijehu koji je skrio rupčićem, kao ni prigušene talijanske psovke. Netko je za to kriv, a to nije Svevo Bandini. Kad ie zakoračio unutra u očima mu ie bila

optužba, snijeg s njegovih cipela topio se i stvarao lokvu na tepihu.Uzmaknula je prema polici s knjigama promatrajući ga bez riječi. Vrelina iz kamina ubola gaje po licu. Jeknuo je od bijesa i požurio prema kupaonici. Slijedila ga je i zastala kod otvorenih vrata, a on je skupio dlanove i lice oblijevao hladnom vodom. Kad je duboko udahnuo, lice joj se skupilo od sažaljenja. Kad se pogledao u zrcalo, vidio je svoju iskrivljenu, razderanu sliku, i to mu se smučilo, pa je od bijesa i nevjerice zavrtio glavom.

-Eh,jadni Svevo!- Što je to? Što se dogodilo?- A što misliš?- Tvoja žena?Ogrebotine je premazao pljuvačkom.- Ali to nije moguće! -Bah.Ukočila se i ponosno podigla glavu.- Kažem ti da to nije moguće. Tko joj je mogao reći?- Kako ja mogu znati tko joj je rekao?U ormariću je našao pribor za prvu pomoć te je počeo trgati gazu i flaster. Flaster je bio čvrst. Od nestrpljenja je izbacio salvu psovki i preko koljena ga svom snagom pocijepao, od čega je zateturao natraške prema kadi. Pobjednički je podigao komad flastera i pakosno ga pogledao.- Ti ćeš se meni opirati! - rekao je flasteru. Podigla je ruku da mu pomogne.- Ne - zarežao je. - Nikakav komad flastera neće svladati Sveva Bandinija.Okrenula se. Kad se vratila, on je stavljao gazu i flaster. Na svakom su obrazu bile četiri duge trake koje su mu sezale od očiju do, brade. Uuledao iu ie i ostao za-Pričekaj proljeće, Bandinitečen. Spremila se za izlazak: krzneni kaput, plavi šal, šešir i kaljače. Ta nenametljiva elegancija njezine pojave, ta bogata jednostavnost nehajno nakrivljenog šeširića, vuneni šal jarkih boja prelijeva se preko luksuznog ovratnika njezina krzna, sive kaljače s finim kopčama i duge sive rukavice za vožnju; sve je to isticalo njezin status, bogatašica koja suptilno svima stavlja do znanja tko je ona. Zadivila gaje.- Na kraju hodnika nalazi se još jedna spavaća soba - rekla je. - Vratit ću se oko ponoći.- Ideš nekamo?- Badnjak je - rekla je kao da bi da je neki drugi dan sigurno ostala kod kuće.Otišla je, niz planinsku cestu gubio se zvuk njezina auta. Obuzeo gaje neki čudan poriv. Sam je u toj kući, posve sam. Pošao je do njezine sobe i počeo kopati i pretraživati po njezinim stvarima. Otvorio je ladice, pregledao stara pisma i papire. Na toaletnom stoliću podig-nuo je čep sa svake bočice za parfem, omirisao ga i vratio točno tamo gdje gaje našao. Želja koju je tako dugo gajio, sada kad je ostao sam nabujala je preko svake mjere, ta želja da takne, omiriši, pogladi i polako razgleda sve stoje posjedovala. Milovao je njezino rublje, u dlanovima držao hladni nakit. Otvorio je privlačne male ladice na njezinom pisaćem stolu, proučavao nalivpera i olovke, bočice i kutije koje je tamo našao. Zavirio je na police, pretražio sanduke, uzeo svaki ukrasni predmet, svaku sitnicu, svaki komad nakita i suvenir, pažljivo ih pojedinačno proučavao, procjenjivao i onda vratio na njihovo mjesto. Je li on lopov koji se suspreže pred pljačkom? Traga li za nekom tajnom iz prošlosti te žene? Ne i opet ne. Tu se nalazi novi svijet i on ga želi dobroupoznati.Sama toj ništa više.,.

Kad je utonuo u duboku postelju u pomoćnoj spavaćoj sobi, prošlo je jedanaest sati. Eto kreveta kakvog njegove kosti još nisu upoznale. činilo se da kilometrima tone dok nije pao u slatki počinak. Oko ušiju perina presvučena satenom blago gaje pritiskala svojom toplom težinom. Duboko je uzdahnuo i skoro zajecao. Barem će te noći imati mira. Ležao je razgovarajući sam sa sobom na jeziku svog zavičaja.- Sve će biti u redu - nekoliko dana i sve će se zaboraviti. Ona me treba. Moja me djeca trebaju. Još samo nekoliko dana i ona će to preboljeti.Izdaleka je čuo zvona, poziv na ponoćku u crkvi Presvetog srca. Nalaktio se i slušao. Božično jutro. Vidio je kako njegova žena kleči na misi, njegova tri sina pobožno stoje u redu kod glavnog oltara, a zbor pjeva Adeste Fidelesu. Njegova žena, njegova pobožna Ma-ria. Večeras će nositi onaj zgužvani stari šešir, star koliko i njihov brak, prepravljan iz godine u godinu kako bi, koliko je to bilo moguće, pratio modu. Večeras - ne, upravo u tom času - znao je da ona kleči na premorenim koljenima, drhtavim usnama moli se za njega i njegovu djecu. O zvijezdo betlehemska! O rođenje malog Isusa!

Kroz prozor je vidio kako padaju krupne pahulje snijega. Svevo Bandini u krevetu neke druge žene dok mu se supruga moli za njegovu besmrtnu dušu. Zavalio se gutajući gorke suze koje mu se slijevaše niz lice obloženo zavojima. Sutra će opet poći kući. To se mora učiniti. Na koljenima će preklinjati tražeći oproštaj i mir. Na koljenima, kad djeca odu i njegova žena ostane sama. To nikad ne bi mogao učiniti pred njima. Djeca bi se smijala i sve bi pokvarila.Samo jedan pogled u ogledalo idućeg jutra — i njegova odlučnost je nestala. Eto grozne slike njegova una-14 AdestgFielelgsQqt.) - gristijpite vjerni (bogićni gregpijjsinski konji) ui.Pričekaj proljeće, Bandinikaženog lica, sada je ljubičasto i natečeno, s velikim crnim podočnjacima. S tim rječitim ožiljcima nije mogao pred ljude. I njegovi bi se sinovi užasnuli. Zastenjao je i opsovao, bacio se u naslonjač i uhvatio za kosu. Jesu Christi! Nije se usuđivao ni pojaviti na ulici. Svatko bi, ugledavši ga, mogao pročitati taj jezik nasilja ispisan po njemu. Bez obzira na laži koje bi mogao reći - daje pao na ledu, da se na kartanju potukao s nekim čovjekom -izvan svake je sumnje kako su mu ženske ruke razderale obraze.Obukao se, i na vrhovima prstiju uputio se pored udovičinih zatvorenih vrata prema kuhinji, gdje je do-ručkovao kruh s maslacem i crnu kavu. Kad je oprao suđe, vratio se u svoju sobu. Krajičkom oka ugledao se u zrcalu toaletnog stolića. Taj gaje odraz tako razbjesnio daje stisnuo šake jedva se susprežući da ne razbije zrcalo. Bacio se na krevet ječeći i psujući, vrtio je glavom, jer je shvatio da ogrebotine neće zacijeliti i otekline neće splasnuti još tjedan dana, da će mu lice tek tada moći podnijeti poglede drugih ljudi.Božićni dan bez sunca. Snijeg više ne pada. Ležao je osluškujući kapanje ledenica koje su se topile. Oko podneva na vratima je začuo oprezno kucanje udovice. Znao je daje ona, a ipak je kao kriminalac kojeg goni policija skočio iz kreveta.- Jesi li tu? - upitala je. Nije mogao stati pred nju.- Samo trenutak! - rekao je.Brzo je otvorio gornju ladicu ormara, izvukao ručnik i stavio ga na lice, skrivajući sve osim očiju. Zatim je otvorio vrata. Ako ju je njegova pojava i zaprepastila, ona to nije pokazala. Kosa joj je bila skupljena u mrežicu, a njezina jedra figura bila je omotana ružičastim kućnim halietkom

Pričekaj proljeće, Bandini- Sretan Božić - nasmiješila se.- Moje lice - ispričao se pokazujući prema njemu. - Grijem ga ručnikom. Brže će zacijeliti.- Jesi li dobro spavao?- Najbolji krevet u kojem sam ikad spavao. Odličan krevet, jako mekan.Ušla je u sobu i sjela na rub kreveta, iskušavajući ga. - Gle - rekla je. - Mekši je od moga.- Stvarno dobar krevet, nego šta.Malo je oklijevala i onda ustala. Otvoreno ga je pogledala u oči.- Znaš da si dobro došao - rekla je. - Nadam se da ćeš ostati.Što je mogao reći? Stajao je u tišini i razmišljao dok nije našao prikladan odgovor. - Platit ću vam za noćenje i hranu - rekao je. - Koliko god tražite, platit ću.- Sto ti pada na pamet! - odgovorila je. - Da se nisi usudio predložiti tako nešto! Ti si moj gost. Ovo nije prenoćište - ovo je moj dom!- Vi ste dobra žena, gospođo Hildegarde. Fina žena.- Gluposti!Kako god bilo, odlučio je da plati. Dva do tri dana, dok mu lice ne zacijeli... Dva dolara dnevno... I nema više onih stvari.Još nešto:- Moramo biti jako oprezni - rekla je. -'Znaš kako ljudi pričaju.- Znam, naravno - odgovorio je.Bilo je još nešto. Posegnula je u džep svog haljet-ka. Ključ s lančićem.................-Od stražnjeg ulaza,-.

Ispustila ga je u njegov dlan, a on ga je razgledavao pretvarajući se kao daje to neki iznimni predmet, ali to je samo ključ pa gaje ubrzo spremio u džep.I još nešto:Nada se da mu to ne smeta, ali Božić je i ona popodne očekuje goste. Božični darovi i te stvari.- Tako da bi možda bilo najbolje...- Naravno - prekinuo ju je. - Znam.- Nema nikakve žurbe. Još otprilike sat vremena. Zatim je otišla. S lica je skinuo ručnik i sjeo nakrevet zbunjeno se češkajući po zatiljku. Opet je u zrcalu spazio svoje grozno lice. Dio Christol Kako god okreneš, izgledao je još gore. Što mu je sada činiti?Odjednom je sebe vidio u drugačijem svjetlu. Pobunio se zbog te glupave situacije u kojoj se našao. Zar je on takav idiot da ga mogu vući za nos, jer u tu kuću dolaze gosti? Nije on kriminalac; on je čovjek, i to dobar čovjek. Ima svoj zanat. član sindikata. Američki građanin. On je otac i ima sinove. Njegova kuća je blizu; možda ne pripada njemu, ali to je njegov dom, njegov krov nad glavom. Što mu se to dogodilo da se mora šuljati i skrivati kao daje neki ubojica? Zgriješio je - certamen-te15 - ali ima li čovjeka na svijetu koji nije?Njegovo lice - ah!Stajao je pred ogledalom i frktao. Polako je zgulio zavoje. Neke su stvari važnije od njegova lica. Osim toga, za nekoliko dana bit će kao novo. Nije on kukavica; on je Svevo Bandini: prije svega, muškarac - hrabar muškarac. Kao muškarac stat će pred Mariju i zatražiti oprost. Neće moliti. Oprosti mi, reći će. Oprosti. Zgriješio sam. To se više neće dogoditi.al-^ — sigurno,

Od te se odlučnosti zadovoljno stresao. Zgrabio je kaput, do očiju navukao kapu i tiho, bez ijedne riječi upućene udovici, izišao iz te kuće.Božić! Prsima se bacio u taj dan duboko dišući. Kakav će to Božić biti! Kako je dobro imati hrabrosti da staneš iza svojih uvjerenja. Krasno je biti hrabar i častan čovjek! Kad je stigao do prvih gradskih ulica, zamijetio je kako mu se približava neka žena s crvenim šeširom. Prilika da iskuša svoje lice. Zabacio je ramena i isturio bradu. Na njegovo zadovoljstvo ta ga žena, nakon što ga je na brzinu osmotrila, više nije pogledala. Ostali dio puta do kuće zviždukao je Adeste Fideles.Marijo, dolazim!Prilaz do kuće nije bio očišćen od snijega. Ha, dakle djeca su zabušavala s poslom dok ga nije bilo. Dobro, on će to smjesta promijeniti. Od sada sve će biti drugačije. Ne samo on, nego od danas će cijela obitelj okrenuti novu stranicu.čudno, ali glavni ulaz je zaključan, zastori su navučeni. Ustvari nije toliko čudno: znao je da se za Božić u crkvi služi pet misa, zadnja je u podne. Dječaci će biti tamo. Međutim, Maria uvijek ide na ponoćku. Ona je sigurno kod kuće. Bezuspješno je lupao po žicanoj mreži. Zatim je pošao do stražnjeg ulaza, ali i taj je bio zaključan. Povirio je kroz kuhinjski prozor. Mlaz pare koji je strujao iz čajnika na štednjaku rekao mu je kako tu sigurno ima nekoga. Opet je zalupao, sada s obje šake. Nema odgovora.- Koji vrag - progunđao je obilazeći kuću do prozora svoje spavaće sobe. Tu su zastori bili spušteni, ali prozor je bio otvoren. Zagrebao je i pozvao je imenom.- Marijo. O, Marijo.- Tko je? - Glas je bio pospan i umoran. ..,.<,,>____- Ja sam. Mariio. Otvori.Pričekaj proljeće, Bandini- Što hoćeš?Začuo je kako ustaje iz kreveta, zatim struganje stolice, kao kad se udariš u mraku. Zastor se rastvorio sa strane i on je ugledao njezino lice, podbulo od sna, oči su joj bile nesigurne, sklanjale se od zasljepljujuće bijela snijega. Zagrcnuo se, i od radosti i straha malo nasmijao.- Maria.- Odlazi - rekla je. - Ne želim te. Zastor se opet sklopio.- Ali, Marijo. Slušaj!Glas joj je bio napet, uzbuđen.

- Ne želim te pokraj sebe. Odlazi. Ne mogu te ni vidjeti!Dlanovima je gurnuo okno i zavukao glavu unutra, preklinjući je. - Maria, molim te. Trebam ti nešto reći. Otvori, Marijo, vrata, dopusti da ti kažem.- O Bože! - vrisnula je. - Gubi se, gubi se! Mrzim te, mrzim te! - Zatim je kroz zelene zastore nešto poletjelo, bljesnulo, kad se izmaknuo, nešto je žestoko pode-ralo žičanu pregradu tako blizu njegova uha daje osjetio kako je umalo pogođen. čuo ju je kako unutra jeca i grca. Povukao se i pregledao poderani zastor i žičanu pregradu. U pregradu su se do drške zabile duge krojačke škare. Dok je uzmicao prema ulici oblio ga je hladan znoj, srce mu je snažno lupalo. Posegnuo je u džep za rupčićem i pod prstima osjetio hladni metal. To je ključ koji je dobio od udovice.Onda, dobro. Neka bude tako.

9.Božični praznici su gotovi, pa se 6. siječnja škola opet otvorila. Bili su to katastrofalni praznici, užasno nesretni, sa stalnim svađama. Dva sata prije prvog zvona August i Federico sjedili su na stepenicama Svete Katarine čekajući podvornika da otvori vrata. Nije to bila dobra ideja da se pred svima pokazuje kako je u školi daleko bolje nego kod kuće.Ali s Arturom nije tako.Sve je bolje negoli opet stati pred Rosu. Nekoliko minuta prije nastave otišao je iz kuće, hodao je polako, jer mu je bilo draže da zakasni i tako izbjegne svaku mogućnost daje sretne u hodniku. Došao je petnaest minuta nakon zvona, vukao se uza stepenice kao da su mu noge slomljene. U trenutku kad je primio kvaku na vratima razreda posve se promijenio. Živahan i pozoran, zadihan kao daje dugo trčao, okrenuo je kvaku, ušuljao se unutra i na vrhovima prstiju požurio do svoje klupe.Sestra Celia je bila za pločom, na suprotnoj strani prostorije u odnosu na Rosinu klupu. Bio je zadovoljan jer je pošteđen bilo kakvog slučajnog susreta s Rosinim blagim očima. Sestra Celia je objašnjavala kvadrat nad hipotenuzom, a dok je na ploči ispisivala velike, svima vidljive likove, komadići krede frcali su na sve strane; njezino stakleno oko bilo je blistavije negoli ikad dok je pogledavala prema njemu a zatim prema ploči. Sjetio se što su djeca pričala o tom oku: kad noću spava, to se oko sjaji na njezjnoni ormariću, pozorno gleda, pa aj^o se po.-Pričekaj proljeće, Bandinijave lopovi onda jače zasvijetli. Završila je lekciju i plje-snula rukama da otrese kredu.- Bandini - rekla je. - U svom si stilu počeo novu godinu. Molim objašnjenje.Ustao je.- Ovo će biti dobro - netko je šapnuo.- Bio sam u crkvi i molio krunicu - rekao je Artu-ro. - Htio sam novu godinu posvetiti Blaženoj Djevici.Tomu se nije moglo ništa prigovoriti.- Gluposti - netko je šapnuo.- Želim ti vjerovati - rekla je sestra Celia. - Iako to nisam u stanju.Sjedni.Skupio se u stolici, dlanovima krijući lijevu stranu lica. Nastava geometrije bila mu je dosadna. Otvorio je knjigu i raširio je pred sobom, objema rukama zaklanjajući lice. Ali mora je barem jednom pogledati. Raširio je prste i povirio. A onda se naglo uspravio.Rosina klupa bila je prazna. Pogledom je prešao po razredu. Nije je bilo. Rosa nije u školi. Deset minuta pokušavao se opustiti i uvjeriti daje zadovoljan. Zatim je s druge strane prolaza između klupa spazio plavokosu Gertie Williams. Gertie i Rosa su prijateljice.Pssssssss, Gertie.Pogledala gaje.- Hej, Gertie, gdje je Rosa? -Nema je.- To znam, glupačo. Gdje je?- Ne znam. Doma, valjda.Mrzio je Gertie. Oduvijek ju je mrzio, nju i tu njezinu isturenu blijedu bradu koja se neprestano

micala od žvakanja gume. Gertie je uvijek dobivala četvorke, zahvaljujući Rosinoj pomoći. Ali Gertie je tako prozirna, kroz niezine biiele oči eotovo ioi se može vidieti zati-

ljak, a tamo nema ništa, baš ništa osim njezine gladi za dečkima, ali ne dečkima poput njega, jer on je od onih s prljavim noktima, a Gertie je prema njemu bila suzdržana kako bi mu stavila do znanja da joj nije drag.- Jesi li je skoro vidjela?- Nisam tako skoro.- Kad si je zadnji put vidjela?- Ima već neko vrijeme.- Kada? Gusko jedna!- Za Novu godinu - GertievSe drsko osmjehnula.- Neće više dolaziti? Ide u drugu školu?- Mislim da ne ide.- Kako možeš biti tako blesava?- Ne sviđam ti se?- A što // misliš?- Onda te molim da više ne razgovaraš sa mnom, Arturo Bandini, jer ja sigurno ne želim razgovarati s tobom.Sranje. Dan mu je upropašten. Sve te godine s Rosom u istom razredu. Dvije godine je zaljubljen u Rosu; dan za danom, sedam i pol godina s Rosom u istoj prostoriji, a sada je njezina klupa prazna. Jedino do čega mu je na svijetu stalo, osim bejzbola, a nje više nema, tek razrijeđeni zrak na mjestu gdje se nekoć blistala njezina crna kosa. Samo to i malena crvena klupa prekrivena tankim slojem prašine.Glas sestre ćelije postao je hrapav i neslušljiv. S geometrije je prešla na englesku gramatiku. Izvadio je Spaldingov godišnjak profesionalnog bejzbola i proučavao statistike udaraca i zgoditaka Wallyja Amesa, igrača treće baze Toledo Mudhensa iz Američke lige.Agnes Hobson, ta prevrtljiva mala ulickana luda s nrprlniim 7iihima skrnanimn bakrenom Ži- .u™Pričekaj proljeće, Bandinicom, čitala je naglas Lady ofthe Lake16, sir Waltera Sco-tta.Uh, kakva gnjavaža. Kako bi rastjerao dosadu, bacio se na računanje prosjeka cjelokupne karijere Wallyja Amesa i usporedio ga s onim Nicka Cullopa, snažnog igrača Atlanta Crackersa, negdje tamo dolje u Južnjačkoj ligi. Cullopov prosjek, nakon stoje sat vremena posvetio složenim proračunima koji su ispunili pet stranica, bio je za deset bodova bolji od onoga Wallyja Amesa.Zadovoljno je uzdahnuo. Ima nešto u tom imenu -Nick Cullop - ima neki moćan zvuk koji mu se više sviđa od prozaičnog Wally Ames. Završio je mrzeći Amesa i odlučio da sve sazna o Cullopu, kako izgleda, o čemu govori, što bi učinio kad bi ga Arturo pismom zamolio za autogram. Danje bio jako zamoran. Noge su ga boljele, a oči pospano suzile. Zijevnuo je i podrugljivo frknuo na sve o čemu je sestra Celia pričala. Popodne mu je prošlo u gorkom kajanju nad onim što nije učinio, nad iskušenjima kojima se odupro u vrijeme praznika što su prošli i zauvijek nestali.Teški dani, tužni dani.Idućeg jutra došao je na vrijeme, svoj je dolazak u školu uskladio tako daje zazvonilo u trenutku kad je prekoračio prag ulaznih vrata. Požurio je uza stepenice us-mjerivši pogled prema Rosinoj klupi još dok gaje skrivao zid garderobe. Klupa je bila prazna. Sestra Celia ih je prozivala.Payne. Ovdje.Penigle. Ovdje.Pinelli.Tišina.16 Lady ofthe Lake - Gospa od jezera, poema Waltera Scotta (

Pričekaj proljeće, Bandini

Gledao je kako časna u imenik upisuje X. Odložila gaje u ladicu i umirila razred zbog jutarnje molitve. Muke opet počinju.- Izvadite udžbenik iz geometrije. Frigaj se, pomislio je. Pssssssss. Gertie.- Vidjela Rosu? -Ne. -Ugrađuje?- Ne znam.- Prijateljica ti je. Zašto ne saznaš?- Možda hoću. A možda neću.- Dobra curica.- Ne voliš to?- Volio bih ti u grlo zabiti tu žvakaću.- Htio bi, a!Na velikom odmoru se odvukao do igrališta za bejzbol. Nakon Božića snijeg više nije padao. Sunce je žestoko sjalo, žuto od bijesa na nebu, osvećivalo se planinskom svijetu koji je u njegovom odsustvu spavao smrznut. S golih topola oko igrališta rušio se snijeg u velikim krpama, padao po tlu zadržavajući se još nekoliko trenutaka, dok ga žuta usta s neba nisu bez ostatka posr-kala. S tla se uzdizala para, iz zemlje se dizala izmaglica koja je zastirala zemlju i pokunjeno se povlačila. Na zapadu olujni oblaci su se brzo i razuzdano povlačili odustajući od napada na planine, golemi nedužni vrhovi zahvalno su podizali svoja zašiljena usta prema suncu.Topao dan, ali previše mokar za bejzbol. Zagazio je u rijetko crno blato kod mjesta za bacača. Sutra, možda. Ili prekosutra. Ali gdje je Rosa? Naslonio se na topolu. To je Rosino područje. To je Rosino stablo. Jer si ga ti gledala, jer si ga možda dodirnula. A ono su Rosine planine, i ona ih možda upravo sada promatra. Sve što jeona pogledala bilo je njezino, sve stoje on pogledao bilo je njezino.Nakon škole zastao je kod njezine kuće, hodajući drugom stranom ulice. Na biciklu je prošao Cut Plug Wiggins koji je raznosio Denver Post, nonšalantno bacajući primjerke večernjeg izdanja na trijem kuća. Artu-ro je zvižnuo i sustigao ga.- Znaš Rosu Pinelli?Cut Plug je na snijeg ispljunuo mlaz duhanskog soka. - Misliš na onu malu Talijančicu tri kuće niz ulicu? Naravno, znam je, zašto?- Jesi lije skoro vidio? -Jok.- Kad sije zadnji put vidio, ćute Plug?Cut Plug se nagnuo nad upravljačem bicikla, s lica obrisao znoj, opet ispljunuo duhanski sok i dao se u duboko razmišljanje. Arturo je strpljivo stajao iščekujući dobre vijesti.- Zadnji put sam je vidio prije tri godine - konačno je progovorio Cut Plug. - Što?- Ništa - rekao je. - Zaboravi.Prije tri godine! A ta budala je to rekla kao da uopće nije važno.Teški dani, tužni dani.Kuća u kaosu. Kad su došli iz škole, vrata su bila otvorena, posvuda ledeni večernji zrak. Peći ugašene, kante prepune pepela. Gdje je? Krenuli su u potragu. Nikad nije bila daleko, ponekad dolje na livadi u starom kamenom sjeniku, sjedila bi na sanduku, ili bi se naslonila na zid, mičući usnama. Jednom su je tražili još dugo nakon stoje pao mrak, prešli cijelo susjedstvo, zavirivali u sjenike i šupe, tražili su njezine tragove po obalama potoka koii ie Dreko noći nostao smeđ. hopnhulnn nasilan ,

gutao je zemlju i stabla prkosno ričući. Stajali su na obali i promatrali potok koji je pokazao zube. Nisu razgovarali. Razišli su se i pretražili uzvodno i nizvodno. Nakon sat vremena vratili su se kući. Arturo je naložio vatru. August i Federico zguriše se oko nje.- Sigurno će uskoro doći kući.- Sigurno.- Možda je otišla u crkvu.- Možda.Začuli su je sebi pod nogama. Našli su je dolje u podrumu kako kleči kod bačve vina za koju se tata

zare-kao daje neće otvoriti dok ne bude stara deset godina. Nije obratila pažnju na njihov ulazak. Hladno je pogledala Augustove uplakane oči. Znali su da ne mari za njih. Arturo ju je nježno primio za ruku, daju podigne. Brzo ga je ošamarila nadlanicom. Glupo. Nasmijao se, trenutak samosvijesti, stojeći s rukom na crvenom obrazu.- Ostavite je na miru - rekao im je. - Želi biti sama.Federicu je naredio neka joj donese deku. On je s kreveta skinuo deku, donio je, prišao majci i ogrnuo je. Uspravila se, deka joj je spala do nogu. Više se ništa nije moglo učiniti. Vratili su se u kuću i čekali.Pojavila se nakon dužeg vremena. Sjedili su za kuhinjskim stolom, premetali svoje knjige pokušavajući biti marljivi, pokušavajući biti dobri dječaci. Ugledali su njezine ljubičaste usne. Začuli njezin tmurni glas.- Jeste li večerali?Naravno, večerali su. Odlično su večerali. Sami su kuhali.-Što ste jeli?Nisu se usudili odgovoriti.Pričekaj proljeće, Bandini- Nema maslaca - rekla je. - U ovoj kući već tri tjedna nema nikakvog maslaca.Od toga je Federico zaplakao.Kad su ujutro polazili u školu, ona je spavala. August je htio ući daje poljubi. Kao i Federico. Htjeli su nešto reći o svojoj užini, ali ona je spavala, ta čudna žena na krevetu koja ih nije voljela.- Bolje je ostavite na miru.Uzdahnuli su i otišli. U školu. August i Federico zajedno, a ubrzo potom i Arturo nakon stoje stišao vatru i obavio posljednji pregled. Treba li je probuditi? Ne, neka spava. Napunio je čašu vodom i ostavio joj je kod kreveta. Zatim u školu, na vrhovima prstiju.Pssssssss. Gertie.- Šta hoćeš?- Vidjela Rosu? -Ne.- A što se to događa s njom?- Ne znam.- Je li bolesna?- Mislim da nije.- Ti ne možeš misliti. Previše si glupa.- Onda nemoj razgovarati sa mnom.Na velikom odmoru je opet pošao do igrališta. Sunce je i dalje bjesnilo. Zemlja oko unutrašnjeg polja se osušila, a veći dio snijega se otopio. Jedna mrlja se zadržala u sjeni desne ograde, gdje je vjetar nanio snijeg i prekrio ga slojem prljavštine. Ali inače je bilo dovoljno suho, savršeno vrijeme za trening. Do kraja odmora ispitivao je što misle ostali iz tima. Kako bi bilo da večeras treniramo? - tlo je savršeno. Slušali su ga s neobičnim izrazima na licu, čak i Rodriquez, hvatač, jedini klinac uciielni školi knii ie nnnnt nif>ffn fanatično vnlin heizhnl...

Pričekaj, rekli su mu. Pričekaj proljeće, Bandini. Počeli su se prepirati. Pobijedio je u toj prepirci. Ali poslije škole, nakon stoje sat vremena sjedio pod topolama oko igrališta, sinulo mu je da neće doći, pa je polako krenuo kući, pored Rosine kuće, tom stranom ulice, tik do Rosi-na travnjaka. Trava je bila tako zelena i blistava da je mogao osjetiti njen ukus. Neka žena je izišla iz susjedne kuće, uzela novine, pregledala naslove i sumnjičavo ga promatrala. Ne činim ništa: samo prolazim. Zviždukaju-ći neku pjesmicu nastavio je hodati ulicom.Teški dani, tužni dani.Njegova majka je tog dana oprala rublje. Kući je došao kroz pokrajnju uličicu i vidio ga na užetu. Smračilo se i odjednom je zahladnjelo. Rublje je bilo ukočeno i sleđeno. Dok je prilazio stazom dodirnuo je svaki ukočeni komad rublja, prelazeći rukom po rublju do samog kraja užeta. čudno vrijeme za pranje rublja, jer uvijek se pralo ponedjeljkom. Danas je srijeda, možda četvrtak; svakako nije ponedjeljak. Neko čudno rublje. Zastao je na stražnjem trijemu kako bi razriješio tu

zagonetku. Zatim je shvatio o čemu se radi: svaki komad robe koji je tamo visio čist i ukočen, pripadao je njegovom ocu. Ništa nije njegovo niti njegove braće, čak ni par čarapa.Za večeru piletina. Stao je na vratima dok mu je miomiris pržene piletine ulazio u nos. Piletina, ali otkud? U kokošinjcu je ostao još samo Tony, veliki pijetao. Njegova majka nikad ne bi ubila Tonvja. Njegova majka je voljela tog Tonvja s veselom debelom krestom i finim paradnim perjem. Na njegove noge s ostrugama stavila je crvene celuloidne prstene i smijala se kako se razmetljivo šepiri. Ali to je Tony: na dasci kod slivnika ugledao je prstene slomljene popola nalik na par crvenih noktiiu. _ ,...,Pričekaj proljeće, BandiniUbrzo su ga smazali premda je bio jako žilav. Ma-ria ga nije ni taknula. Sjedila je umačući kruh u žuto maslinovo ulje razmazano po tanjuru. Tonvjevi ostaci: kakav je to pijetao bio! Zamislili su se nad njegovom dugotrajnom vladavinom u kokošinjcu: sjećali su se kad je ovo ili ono napravio. Maria je umočila kruh u maslinovo ulje i zagledala se.- Nešto se dogodi, ali o tome ne možeš govoriti -rekla je. - Jer ako vjeruješ u Boga, moraš se moliti, a ja ne idem naokolo i ne pričam o tome.Prestali su žvakati i pogledali je. Tišina.- Što si rekla, mama?- Nisam ni riječ rekla.Federico i August su se pogledali i pokušali se nasmiješiti. Zatimje Augustovo lice pobijelilo, ustao je i otišao od stola. Federico je zgrabio komad bijelog mesa i pošao za njim. Arturo je ispod stola stisnuo šake i stezao ih dok od bola u dlanovima skoro nije zaplakao.- Kakva piletina! - rekao je. - Moraš probati, mama. Samo malo.- Bez obzira što se dogodilo, moraš vjerovati -rekla je. - Ja nemam fine haljine i ne idem s njim na ples, ali ja imam vjere, a oni to ne znaju. Ali to zna Bog i Djevica Marija, i bez obzira što se desilo oni to znaju. Ponekad tu sjedim po cijeli dan, i bez obzira što se desi, oni to znaju, jer je Bog umro na križu.- Naravno da znaju - rekao je.Ustao je, zagrlio je i poljubio. Pogledao joj je u njedra: bijele opuštene grudi, pomislio je na malu djecu, na Federica kad je bio mali.- Naravno da znaju - ponovio je.Ali osjetio je kako ga nešto iznutra steže i to nije mogao podnijeti. Naravno da znaiu. mama.

Pričekaj proljeće, BandiniZabacio je ramena i odvukao se iz kuhinje do ormara s odjećom u svojoj sobi. S vješalice je uzeo napola punu vreću za rublje i u nju zagnjurio lice. Zatim se prepustio, jaukao je i plakao dok ga lice nije zaboljelo. Kad je bio gotov, suh i čist iznutra, bez boli osim peckanja u očima, zakoračio je na svjetlost dnevnog boravka svjestan da mora pronaći oca.- Pazite na nju - rekao je braći.Ona se vratila u krevet, okrenula je lice, a oni su je mogli vidjeti kroz otvorena vrata.- Što ćemo ako nešto napravi? -rekao je August.- Neće ništa napraviti. Budite tihi i dobri. Mjesečina. Dovoljno jaka za utakmicu. Krenuo jeprečicom preko drvenog mosta. Ispod njega, pod mostom, oko crvene i žute vatre zgurile su se skitnice. U ponoć će loviti brzi teretnjak za Denver, udaljen pedesetak kilometara. Zatekao se kako im zagleda lica, traži očevo. Ali Bandini neće biti tamo dolje; oca treba potražiti u igračnici Imperial, ili gore u sobi Rocca Sacconea. Njegov je otac član sindikata. On ne bi bio tamo dolje.Nije bio ni u Imperijalu.Barmen Jim.- Otišao je prije dva sata s onim Digićem, klesarom.- Misliš s Roccom Sacconeom?- S njim - onim zgodnim Talijancem.Rocca je našao u njegovoj sobi, sjedio je kod radija ispred prozora, jeo orahe i slušao džez. Do nogu je raširio novine da skupi ljuske od oraha. Stajao je na vratima, Roccove blage i tamne oči stavile su

mu do znanja da nije dobrodošao.- Gdje mije otac?- Otkud znam? ćaća ti je. Nije moj ćaća......,, , ... _Ali on je imao dječački fflstjijkt Mi§tinu,,........,^,, 1M.L.......- Mislio sam da tu živi s vama.- On ti živi sam. Arturo je bio siguran: laž.- Gdje živi, Rocco? Rocco je mahao rukama.- Ne znam ti ja. Ne viđam ga više. Još jedna laž.- Barmen Jim kaže da ste večeras bili s njim. Rocco je skočio na noge i priprijetio pesnicom.- Taj Jim, kakav je to prokleti lažljivac! Vucara se tamo-amo i zabada nos gdje mu nije mjesto. Tvoj ćaća, on je muško. On zna šta radi.Sada je znao.- Rocco - rekao je. - Poznaješ li jednu ženu, Effie Hildegarde?Rocco ga je zbunjeno pogledao. - Ajffie Hildegarde? - Zagledao se u strop. - Koja ti je to ženska? A zašto ti to mene pitaš?- Nizašto.Sad je siguran. Rocco je požurio za njim niz hodnik, vičući s vrha stepeništa. - Hej ti mali! Kamo si sad krenuo?- Kući.- Dobro - rekao je Rocco. - Kući, to je dobro mjesto za klince.Tu mu nije bilo mjesto. Na pola puta cestom prema gospođi Hildegarde znao je kako nema hrabrosti stati pred oca. Nije imao nikakvog prava da bude tamo. Njegovo je prisustvo nametljivo, drsko. Kako može reći ocu da se vrati kući? Recimo da mu otac odgovori: gubi se kvragu odavde? A upravo to će, znao je, njegov otac reći. Bolje mu je da se okrene i pođe kući, jer je ulazio u područje o kojem ništa nije znao. Tamo gore s njegovim acejn ie neka žena.. To ie miienialo na stvari. Onda se ne-

čeg sjetio: kad je bio mlađi, potražio je jednom oca u igračnici. Otac se ustao od stola i slijedio ga van. Zatim ga je prstima uhvatio za vrat, ne previše jako nego da mu stavi do znanja, i rekao: nemoj to više napraviti.Bojao se svog oca, užasno se bojao oca. U životu gaje samo tri puta pretukao. Samo tri, ali to je bilo žestoko, strašno, to ne može zaboraviti.Ne hvala: nikad više.Stajao je u sjeni gustih borova koji su rasli sve do kružnog kolnog prilaza, gdje je počinjao travnjak koji se prostirao do same kamene kuće. Iza žaluzina na prednja dva prozora bilo je upaljeno svjetlo, ali žaluzine su dobro služile svrsi. Pogled na tu kuću, tako jasnu na mjesečini, na blistave bijele planine na zapadu, na to prekrasno mjesto, ispunio gaje ponosom zbog oca. Nema smisla razgovarati: to je upravo sjajno. Njegov je otac podlo pseto i sve u tom stilu, ali on je sada u toj kući, i to svakako nešto govori. Ne možete biti toliko podli ako se možete naseliti u nečem takvom. Ti si pravi, tata. Ubijaš mamu, ali divan si. I ja sam kao i ti. Jer jednog dana i ja ću to raditi, a ona se zove Rosa Pinelli.Na prstima je prešao šljunčani kolni prilaz do mokrog travnjaka, zatim produžio prema garaži i vrtu iza kuće. Po razbacanim kamenim pločama, daskama, sanducima sa žbukom i situ za pijesak, znao je da tu radi njegov otac. Na vrhovima prstiju prišuljao se tom mjestu. To stoje gradio, štogod to bilo, uzdizalo se poput crne gomile prekrivene slamom i ceradom, kako se žbuka ne bi smrznula.Odjednom je osjetio gorko razočarenje. Možda njegov otac tu uopće ne živi. Možda je on samo obični zidar koji odlazi svake noći i vraća se izjutra. Podignuo je ceradu. Bila je to kamena klupa, ili tako nešto; nije mu bilo važno. Sve je to obična prevara. Njegov otacne živiPričekaj proljeće, Bandinis najbogatijom ženom u gradu. Kvragu, on tu samo radi za nju. S neugodom je krenuo prema cesti, sredinom šljunčana puta, previše razočaran da bi obratio pažnju na škripanje šljunka pod nogama.

Kad je došao do borova, začuo je škljocanje brave. Istog časa zalegao je na mokre borove iglice, traka svjetla iz kuće prodirala je u svijetlu noć. Izišao je neki čovjek i stao na rub kratkog trijema, zažareni vrh cigare u njegovim ustima izgledao je poput crvene špekule. To je Bandini. Pogledao je prema nebu i duboko udahnuo hladni zrak. Arturo se stresao od zadovoljstva. Sveca mu njegovog, izgleda sjajno! Nosio je svijetlocrvene kućne papuče, plavu pidžamu i crveni kućni ogrtač vezan širokim pojasom s bijelim kićankama na vrhovima obrubljenima trakom. Sto mu svetaca, izgledao je kao bankar Helmer i predsjednik Roosevelt. Izgledao je kao engleski kralj. čovječe, kakav muškarac! Kad je njegov otac ušao i za sobom zatvorio vrata, s užitkom je zagrlio zemlju i zarinuo zube u trpke borove iglice. Pomisli samo da je ovamo došao kako bi oca poveo kući! Baš je šašav. Nizašto na svijetu ne bi pokvario taj prizor s ocem u raskoši tog novog svijeta. Njegova će majka morati patiti; on i njegova braća morat će biti gladni. Ali vrijedilo je. Eh, kako je sjajno izgledao! Dok je žurio nizbrdo, tu i tamo šutajući kamenje u jarak, u mislima je pohlepno vrtio prizor koji je netom napustio.Ali jedan pogled na iscrpljeno, koščato lice majke, koja je utonula u san što ne donosi smirenje, bio je dovoljan da opet zamrzi oca.Prodrmaojuje.- Vidio sam ga - rekao je.Otvorila je oči i ovlažila usne.-gdje je?

- Živi dolje u hotelu Rocky Mountain. U istoj sobi s Roccom, samo on i Rocco.Sklopila je oči i okrenula se na drugu stranu, odmičući ramena od njegova blagog dodira. Svukao se, pogasio svjetla po kući i uvukao u krevet, stišćući se uz Au-gustova vrela leđa dok hladnoća iz plahti nije nestala.Probudio se usred noći, a kad je otvorio ljepljive oči, ugledao ju je kako sjedi pored njega i trese ga. Jedva joj je mogao vidjeti lice, jer nije upalila svjetlo.- Što ti je rekao? - šapnula je.- Tko? - ali brzo se pribrao i sjeo. - Rekao je da želi kući. Rekao je da mu ti ne daš. Boji se doći kući.Ponosno se uspravila.- Zaslužio je - rekla je. - Ne može mi to raditi.- Izgledao je strašno tužno i pokunjeno. Izgledao je bolesno.-Ha! -reklaje.- Hoće se vratiti kući. Osjeća se grozno.- Tako mu i treba - rekla je saginjući se. - Možda će nakon ovoga naučiti stoje dom. Neka ostane još nekoliko dana. Vratit će se na koljenima. Poznajem ja tog čovjeka.Bio je premoren, pa je zaspao dok je ona i dalje govorila.Teški dani, tužni dani.Kad se izjutra probudio, August je već bio posve budan, pa su slušali buku koja ih je razbudila. To je mama u prednjoj sobi, gura tamo-amo čistač za tepih koji je stalno škripio i lupao. Za doručak kruh i kava. Dok su jeli, od ostataka jučerašnje piletine spremila im je užinu, bili su jako zadovoljni: obukla je onaj svoj lijepi plavi kućni haljetak, a kosa joj je bila uredno počešljana, urednije negoli su je ikad vidjeli, skupljena u punđu na vrhuPričekaj proljeće, Bandiniglave. Do sada joj nikad nisu tako jasno mogli vidjeti uši. Obično joj je kosa bila raspuštena, skrivala ih je. Zgodne uske, malene i ružičaste. August je progovorio:- Danas je petak. Moramo jesti ribu.- Začepi ta bogobojazna usta! - reče Arturo.- Nisam znao daje petak - reče Federico. - Zašto si nam to morao reći, Auguste.- Zato jer je bogobojazna luda - rekao je Arturo. -Nije grijeh petkom jesti piletinu, ako si ne možešpriuštiti ribu - rekla je Maria.Točno. Bravo za mamu. Zadirkivali su Augusta koji je prezrivo frknuo. - Nema veze, ja danas neću

jesti piletinu.- Važi, glupane.Ali on nije popuštao. Maria mu je spremila kruh natopljen maslinovim uljem posut solju. Braća su međusobno podijelila njegovu piletinu.Petak. Dan za test. Nema Rose.Psssssss, Gertie. Napravila je balon od žvakaće, a kad je puknuo pogledala ga je.Ne, nije vidjela Rosu.Ne, ne zna je li Rosa u gradu.Ne, nije ništa čula. čak i daje, ne bi mu rekla. Zato što, budimo posve otvoreni, s njim radije ne bi razgovarala.- Kravetino - rekao je. - Kravo muzaro, neprekidno preživaš.- Digiću!Zacrvenio se i napola ustao za klupom.- Ti prlj ava mala plava kuj o! Zagrcnula se i od užasa pokrila lice.

Dan za test. U deset i po znao je daje pao iz geometrije. Kad je u podne zazvonilo, i dalje se mučio oko sastava. Ostao je zadnji u razredu, on i Gertie Williams. Samo da bude gotov prije Gertie. Preskočio je zadnja tri pitanja, skupio papire i predao ih. Na vratima garderobe je pogledao preko ramena i pobjednički se nacerio Gertie, njezinoj neurednoj plavoj kosi, njezinim sitnim zubima koji su grozničavo grizli vrh olovke. Uzvratila mu je pogled s neizrecivom mržnjom, očima mu je govorila: dobit ćeš ti za ovo, Arturo Bandini, pokazat ću ja tebi.U dva popodne mu se osvetila.Psssssss, Arturo.Na udžbenik iz povijesti spustila mu je poruku s divljim izrazom u očima, prestala je žvakati stavljajući mu do znanja neka ne čita tu poruku. Ali^on je radoznao.Dragi Arturo Bandini,neki su ljudi previše dobri, a neki su samo obični stranci koji si ne mogu pomoći. Možda za sebe misliš kako si jako pametan, ali mnogi te u ovoj školi mrze, Arturo Bandini. Ali najviše od svih mrzi te Rosa Pinelli. Ona te mrzi više od mene, jer ja znam da si siromašan talijanski dječak, pa ako si cijelo vrijeme i prljav, nije me briga. Slučajno znam da će neki ljudi, koji ništa nemaju, krasti, pa nisam bila iznenađena kad mije netko (pogodi tko?) rekao da si ukrao nakit i dao ga njezinoj kćeri. Ali ona je bila previše poštena da ga zadrži, a po menije sačuvala obraz kad gaje vratila. Molim te ne pitaj me više za Rosu Pinelli, Arturo Bandini, jer ona te ne može podnijeti. Rosa mije sinoć rekla da si bio tako grozan daje drhtala. Ti si stranac, pa je možda to razlog.POGODI TKO????Pričekaj proljeće, BandiOsjetio je kako mu se želudac zgrčio, drhtava usta razvukao je u bolećivi smiješak. Polako se okrenuo i pogledao Gertie s glupim izrazom na licu bolećivo se smješkajući. U njezinim svijetlim očima ugledao je zadovoljstvo, kajanje i užas. Zgužvao je poruku, utonuo u stolici do kuda su mu noge sezale, i sakrio lice. Osim što mu je srce mahnito tuklo, bio je mrtav, nije ni čuo ni vidio, nije ništa osjećao.Ubrzo je postao svjestan komešanja oko njega, nekog nemira i uzbuđenja koje je ispunilo razred. Nešto se dogodilo, to se osjećalo u zraku. Sestra nadstojnica je otišla, a za katedrom je bila sestra Celia.- Neka razred ustane i klekne.Ustali su i šutke gledali njezine mirne oči. - Upravo smo iz Sveučilišne bolnice primili tragičnu vijest -rekla je. - Moramo biti hrabri i moliti se. Naša draga učenica, naša draga Rosa Pinelli, umrla je od upale pluća danas u dva sata popodne.Za večeru je bila riba, jer je baka Donna poštom poslala pet dolara. Kasna večera: sjeli su kad je već bilo osam sati. A za to nije bilo razloga. Riba je već odavno bila pečena i gotova, ali Maria ju je držala u pećnici. Kad su se skupili za stolom nastalo je komešanje, August i Federico su se gurali oko stolice. Zatim su vidjeli o čemu se radi. Mama je opet postavila i za tatu.

- On dolazi? - reče August.- Naravno da dolazi - rekla je Maria. - Gdje bi inače vaš otac mogao jesti?čudan razgovor. August ju je pažljivo promatrao. Nosila je drugi, čisti kućni haljetak, ovaj je zelene boje, i puno je jela. Federico je popio svoje mlijeko i obrisao usta,

Pričekaj proljeće, BandiniDan za test. U deset i po znao je daje pao iz geometrije. Kad je u podne zazvonilo, i dalje se mučio oko sastava. Ostao je zadnji u razredu, on i Gertie Williams. Samo da bude gotov prije Gertie. Preskočio je zadnja tri pitanja, skupio papire i predao ih. Na vratima garderobe je pogledao preko ramena i pobjednički se nacerio Gertie, njezinoj neurednoj plavoj kosi, njezinim sitnim zubima koji su grozničavo grizli vrh olovke. Uzvratila mu je pogled s neizrecivom mržnjom, očima mu je govorila: dobit ćeš ti za ovo, Arturo Bandini, pokazat ću ja tebi.U dva popodne mu se osvetila.Psssssss, Arturo.Na udžbenik iz povijesti spustila mu je poruku s divljim izrazom u očima, prestala je žvakati stavljajući mu do znanja neka ne čita tu poruku. Ali.on je radoznao.Dragi Arturo Bandini,neki su ljudi previše dobri, a neki su samo obični stranci koji si ne mogu pomoći. Možda za sebe misliš kako si jako pametan, ali mnogi te u ovoj školi mrze, Arturo Bandini. Ali najviše od svih mrzi te Rosa Pinelli. Ona te mrzi više od mene, jer ja znam da si siromašan talijanski dječak, pa ako si cijelo vrijeme i prljav, nije me briga. Slučajno znam da će neki ljudi, koji ništa nemaju, krasti, pa nisam bila iznenađena kad mije netko (pogodi tko?) rekao da si ukrao nakit i dao ga njezinoj kćeri. Ali ona je bila previše poštena da ga zadrži, a po menije sačuvala obraz kad gaje vratila. Molim te ne pitaj me više za Rosu Pinelli, Arturo Bandini, jer ona te ne može podnijeti. Rosa mije sinoć rekla da si bio tako grozan daje drhtala. Ti si stranac, pa je možda to razlog.POGODI TKO????Osjetio je kako mu se želudac zgrčio, drhtava usta razvukao je u bolećivi smiješak. Polako se okrenuo i pogledao Gertie s glupim izrazom na licu bolećivo se smješkajući. U njezinim svijetlim očima ugledao je zadovoljstvo, kajanje i užas. Zgužvao je poruku, utonuo u stolici do kuda su mu noge sezale, i sakrio lice. Osim što mu je srce mahnito tuklo, bio je mrtav, nije ni čuo ni vidio, nije ništa osjećao.Ubrzo je postao svjestan komešanja oko njega, nekog nemira i uzbuđenja koje je ispunilo razred. Nešto se dogodilo, to se osjećalo u zraku. Sestra nadstojnica je otišla, a za katedrom je bila sestra Celia.- Neka razred ustane i klekne.Ustali su i šutke gledali njezine mirne oči. - Upravo smo iz Sveučilišne bolnice primili tragičnu vijest -rekla je. - Moramo biti hrabri i moliti se. Naša draga učenica, naša draga Rosa Pinelli, umrla je od upale pluća danas u dva sata popodne.Za večeru je bila riba, jer je baka Donna poštom poslala pet dolara. Kasna večera: sjeli su kad je već bilo osam sati. A za to nije bilo razloga. Riba je već odavno bila pečena i gotova, ali Maria ju je držala u pećnici. Kad su se skupili za stolom nastalo je komešanje, August i Federico su se gurali oko stolice. Zatim su vidjeli o čemu se radi. Mama je opet postavila i za tatu.- On dolazi? - reče August.- Naravno da dolazi - rekla je Maria. - Gdje bi inače vaš otac mogao jesti?čudan razgovor. August ju je pažljivo promatrao. Nosila je drugi, čisti kućni haljetak, ovaj je zelene boje, i puno je jela. Federico je popio svoje mlijeko i obrisaoL

- Hej Arturo. Cura ti je umrla. Moramo se pomoliti za nju.On nije jeo, vilicom je bockao ribu po tanjuru. Već dvije godine pred roditeljima i braćom se hvali kako mu je Rosa djevojka. Sada to treba polizati.- Ona mi nije bila cura. Samo prijateljica.

Ali sagnuo je glavu izbjegavajući majčin pogled, gušila gaje njezina sućut koja je dopirala s druge strane stola.- Rosa Pinelli, umrla? - upitala je. - Kada?Dok su njegova braća odgovarala, oblila gaje topla navala njezine sućuti, bojao se podignuti pogled. Odmaknuo je stolicu i ustao.- Nisam baš gladan.Odvraćao je pogled dok je kroz kuhinju išao prema dvorištu. Htio je biti sam kako bi se smirio i riješio grča u prsima, j er ona me j e mrzila i zbog mene j e drhtala; ali majka ga neće ostaviti, dolazila je iz blagovaonice, mogao je čuti njezine korake, pa se pribrao, prešao dvorište i požurio niz uličicu.-Arturo!Hodao je i hodao livadom gdje su pokopani njegovi psi, gdje je mračno i ne može se vidjeti, a onda sjeo, leđima oslonjen na crnu vrbu, i ridao, jer ona me je mrzila, jer sam lopov, ali kvragu s Rosom, ukrao sam majci, a to nije prava krađa nego božićni poklon, i zbog toga sam se pokajao, bio sam na ispovijedi i to razriješio.čuo je kako ga iz uličice majka doziva, zove ga da joj kaže gdje je. - Dolazim - odgovorio je provjeravajući da li još plače, s usana ližući slane suze. Popeo se preko ograde od bodljikave žice na rubu livade, a ona je išla sredinom uličice prema njemu, ogrnuta šalom i kradom preko ramena gledajući prema kući. Brzo mu je nešto ugurala u stisnutu šaku.Pričekaj proljeće, Bandini- Šššššššš. Ni riječi Augustu ni Federicu. Otvorio je ruku i ugledao kovanicu od pedesetcenti.- Odi u kino - šapnula je. - I kupi si sladoled. Šššššššš. Ni riječi braći.Ravnodušno se okrenuo i pošao uličicom, ta mu kovanica nije ništa značila. Nakon nekoliko metara gaje zazvala i on se vratio.- Šššššššš. Ni riječi ocu. Pokušaj doći kući prije nego što se vrati.Otišao je do drogerije preko puta benzinske stanice i na brzinu popio frape. Ušla je grupa studenata i zauzela sva mjesta za barom sa sokovima. Do njega je sjela visoka djevojka od dvadesetak godina. Razvezala je šal i zabacila ovratnik svoje kožne jakne. Promatrao ju je u zrcalu iza šanka: ružičasti obrazi zajapureni i živi od hladnog noćnog zraka, sive oči raširene od uzbuđenja. Vidjela je kako ju promatra u zrcalu, te se okrenula i nasmiješila mu se, otkrivajući pravilne blistave zube.- Zdravo! - rekla je s osmijehom namijenjenim dječacima. - ćao - odgovorio je, a ona nije više ništa rekla, zaokupljena studentom preko puta, mrkim momkom sa srebrnim i zlatnim »C« na prsima. Krepkost i sjaj te djevojke pomogli su mu da zaboravi na svoju bol. Povrh mirisa lijekova i preparata osjetio je parfem od ljiljana. Dok je pijuckala sok promatrao je njezine duge, nemirne ruke i svježe, pune usne, njezino ružičasto grlo koje je pulsiralo dok je gutala tekućinu. Platio je svoje piće i ustao od bara. Djevojka se okrenula dok je odlazio i pozdravila ga izazovnim osmijehom. Ništa više nije bilo, ali kad je zastao pred trgovinom bio je uvjeren da Rosa Pinelli nije umrla, daje to pogrešno javljeno, daje živa, diše i smije se kao studentica u drogeriji, kao sve djevojke na svijetu.

Pričeka} proljeće, Bandini- Hej Arturo. Cura ti je umrla. Moramo se pomoliti za nju.On nije jeo, vilicom je bockao ribu po tanjuru. Već dvije godine pred roditeljima i braćom se hvali kako mu je Rosa djevojka. Sada to treba polizati.- Ona mi nije bila cura. Samo prijateljica.Ali sagnuo je glavu izbjegavajući majčin pogled, gušila gaje njezina sućut koja je dopirala s druge strane stola.- Rosa Pinelli, umrla? - upitala je. - Kada?Dok su njegova braća odgovarala, oblila gaje topla navala njezine sućuti, bojao se podignuti pogled. Odmaknuo je stolicu i ustao.- Nisam baš gladan.

Odvraćao je pogled dok je kroz kuhinju išao prema dvorištu. Htio je biti sam kako bi se smirio i riješio grča u prsima, j er ona me j e mrzila i zbog mene j e drhtala; ali majka ga neće ostaviti, dolazila je iz blagovaonice, mogao je čuti njezine korake, pa se pribrao, prešao dvorište i požurio niz uličicu.-Arturo!Hodao je i hodao livadom gdje su pokopani njegovi psi, gdje je mračno i ne može se vidjeti, a onda sjeo, leđima oslonjen na crnu vrbu, i ridao, jer ona me je mrzila, jer sam lopov, ali kvragu s Rosom, ukrao sam majci, a to nije prava krađa nego božični poklon, i zbog toga sam se pokajao, bio sam na ispovijedi i to razriješio.čuo je kako ga iz uličice majka doziva, zove ga da joj kaže gdje je. - Dolazim - odgovorio je provjeravajući da li još plače, s usana ližući slane suze. Popeo se preko ograde od bodljikave žice na rubu livade, a ona je išla sredinom uličice prema njemu, ogrnuta šalom i kradom preko ramena gledajući prema kući. Brzo mu je nešto ugurala u stisnutu šaku.- Šššššššš. Ni riječi Augustu ni Federicu. Otvorio je ruku i ugledao kovanicu od pedesetcenti.- Odi u kino - šapnula je. - I kupi si sladoled. Šššššššš. Ni riječi braći.Ravnodušno se okrenuo i pošao uličicom, ta mu kovanica nije ništa značila. Nakon nekoliko metara gaje zazvala i on se vratio.- Šššššššš. Ni riječi ocu. Pokušaj doći kući prije nego što se vrati.Otišao je do drogerije preko puta benzinske stanice i na brzinu popio frape. Ušla je grupa studenata i zauzela sva mjesta za barom sa sokovima. Do njega je sjela visoka djevojka od dvadesetak godina. Razvezala je šal i zabacila ovratnik svoje kožne jakne. Promatrao ju je u zrcalu iza šanka: ružičasti obrazi zajapureni i živi od hladnog noćnog zraka, sive oči raširene od uzbuđenja. Vidjela je kako ju promatra u zrcalu, te se okrenula i nasmiješila mu se, otkrivajući pravilne blistave zube.- Zdravo! - rekla je s osmijehom namijenjenim dječacima. - ćao - odgovorio je, a ona nije više ništa rekla, zaokupljena studentom preko puta, mrkim momkom sa srebrnim i zlatnim »C« na prsima. Krepkost i sjaj te djevojke pomogli su mu da zaboravi na svoju bol. Povrh mirisa lijekova i preparata osjetio je parfem od ljiljana. Dok je pijuckala sok promatrao je njezine duge, nemirne ruke i svježe, pune usne, njezino ružičasto grlo koje je pulsiralo dok je gutala tekućinu. Platio je svoje piće i ustao od bara. Djevojka se okrenula dok je odlazio i pozdravila ga izazovnim osmijehom. Ništa više nije bilo, ali kad je zastao pred trgovinom bio je uvjeren da Rosa Pinelli nije umrla, daje to pogrešno javljeno, daje živa, diše i smije se kao studentica u drogeriji, kao sve djevojke nasvijetu.

Nakon pet minuta, stojeći pod uličnom svjetiljkom ispred Rosine zamračene kuće, s užasom i dubokom tugom gledao je tu bijelu, jezivu stvar koja se blistala u noći, te duge svilene trake kako se njišu na vjetru: znak mrtvih, pogrebni vijenac. Odjednom su mu usta bila puna sline nalik prašini. Okrenuo se i pošao ulicom. Stabla, stabla uzdišu! Ubrzao je korak. Vjetar, taj ledeni i samotni vjetar! Potrčao je. Mrtvaci, grozni mrtvaci! Pratili su ga, tutnjili prema njemu s noćnog neba, dozvali ga i ječali, padali i prevrtali se da ga zgrabe. Trčao je kao sumanut, ulice su vrištale odjeke njegovih hitrih nogu, leđa su mu bila hladna, mokra i ljepljiva. Krenuo je pre-čacem preko drvenog mosta. Pao je, spotaknuo se o željeznički prag, prostro se s rukama ispred sebe po hladnoj, smrznutoj obali. Trčao je i prije negoli se osovio na noge, posrnuo je i pao, opet je ustao i jurio dalje. Usporio je kad se približio svojoj ulici, a na nekoliko metara od kuće počeo je polako koračati otirući zemlju s odjeće.Dom.Tu je, svjetlo na prednjem prozoru. Dom, gdje se nikad ništa ne događa, gdje je toplo i gdje nema smrti.- Arturo...Na vratima je stajala njegova majka. Prošao je pored nje i ušao u toplu sobu, osjećao je njezin miris prepuštajući mu se. August i Federico su već bili u krevetu. U polutami se brzo i grozničavo svukao. Zatim se u prednjoj sobi ugasilo svjetlo i kućom je zavladala tama.

- Arturo?Pošao je do njezinog kreveta.-Da?Razgrnula je pokrivače i povukla ga za ruku.- Ovamo, Arturo. Kod mene.Kad se uvukao pored nje i utonuo u utješnu toplinu nj ezina zagrlj aj a, gorko j e zaplakao.Pričekaj proljeće, BandiniKrunica za Rosu.Bio je tamo tog nedjeljnog popodneva, klečao s razredom kod oltara Blažene Djevice. Daleko dolje u prvom redu bili su Rosini roditelji, tamne glave bile su im uzdignute prema voštanom kipu Djevice. To su stvarno veliki ljudi, toliko se toga u njima treslo i grčilo dok je svećenikov suhi glas plovio po hladnoj crkvi poput umorne ptice osuđene da još jednom zamahne krilima na tom beskrajnom putovanju. To se događa kad čovjek umre: jednog dana i on će umrijeti, i negdje na svijetu to će se ponoviti. On neće biti tamo, ali nije potrebno da bude, jer to će već prijeći u sjećanje. Bit će mrtav, a ipak živi mu neće biti nepoznati, jer to će se ponoviti, sjećanje iz jednog života prije negoli je proživljen.Rosa, moja Rosa, ne mogu vjerovati da si me mrzila, jer tamo gdje si sada nema mržnje, tu si s nama, a ipak tako daleko. Ja sam samo dječak Rosa, a tajna gdje si sada, nije nikakva tajna kad se sjetim ljepote tvog lica i tvojih veselih kaljača kad si prolazila hodnikom. Jer bila si tako draga, Rosa, tako dobra, želio sam te, a momak ne može biti loš ako tako jako voli svoju curu. A ako me sada mrziš, Rosa, a ja ne mogu vjerovati da me sada mrziš, pogledaj onda moju tugu i vjeruj da te želim ovdje, i tako bi bilo pravedno. Znam da se ne možeš vratiti, Rosa moja istinska ljubavi, ali u ovoj hladnoj crkvi, ovo popodne, živi san o tvom prisustvu, utjeha u tvom oprostu, tuga što te ne mogu dodirnuti, jer te volim i uvijek ću te voljeti, a kad se jednog dana ovako okupe zbog mene, tog ću biti svjestan i prije negoli se skupe, i to nam neće biti čudno...Nakon mise okupili su se u predvorju. Sestra Celia ih je umirila šmrcajući u maleni rupčić. Zamijetili su ka-

kojoj se pomaknulo stakleno oko, zjenica se jedva vidjela.- Pogreb je sutra u devet - rekla je. - Tog dana osmi razred neće imati nastave.- Super - konačno odmor!časna gaje prostrijelila staklenim okom. Bio je to Gonzales, razredni idiot. Povukao se do zida i uvukao glavu u ramena, cerekajući se od nelagode.- Ti! - rekla je časna. - Morao si, baš ti! Bespomoćno se cerio.-Neka se učenici osmog razreda okupe čim iziđemo iz crkve. Djevojčice ne trebaju doći.U tišini su prešli crkveno dvorište: Morgan, Rod-riguez, Kilrov, Heilman, Bandini, O'Brien, O'Learv, Harrington, i svi ostali. Nitko nije govorio dok su se uspinjali stubama i pošli prema svojim klupama na prvom katu. Nijemo su gledali u Rosinu prašnjavu klupu, njezine knjige još su bile na polici. Zatim je ušla sestra Celia.- Rosini roditelji su zamolili vas dječake iz njezinog razreda da sutra nosite lijes. Neka dignu ruku oni koji žele nositi.Prema stropu se podiglo sedam ruku. časna ih je provjeravala, prozivajući ih po imenu neka stupe naprijed. Harrington, Kilrov, O'Brien, O'Learv. Bandini. Ar-turo je bio među izabranima, pored Harringtona i Kil-roya.- Ne, Arturo - rekla je. - Bojim se da nisi dovoljno snažan.- Ali jesam! - inzistirao je, pogledavajući prema Kilrovju,O'Brienu i Heilmanu. Dovoljno snažan! Bili su za glavu viši od njega, ali u ovoj ili onoj prilici sve ih je sredio. Bah, mogao bi istući bilo koju dvojicu, bilo kad, danju ili noću.Pričekaj proljeće, Bandini-Ne, Arturo. Molim te sjedni. Morgane, molim te priđi.Sjeo je podrugljivo se smješkajući na tu ironičnu situaciju. Eh, Rosa! Mogao ju je u naručju nositi tisuću kilometara, na svojim rukama do stotinu grobova i natrag, a ipak u očima sestre ćelije nije

bio dovoljno snažan. Te časne! Tako su umilne i blage - i tako glupe. Sve su one poput sestre ćelije: vide jednim zdravim okom, a drugo je slijepo i beskorisno. Tog je časa postao svjestan kako nikoga ne bi trebao mrziti, ali nije si mogao pomoći: mrzio je sestru ćeliju.Ciničan i zgađen, spustio se stepenicama i izišao u zimsko popodne koje je bilo sve hladnije. Spuštene glave, s rukama nabijenima u džepove, krenuo je kući. Kad je došao do ugla i podigao glavu, s druge strane ulice ugledao je Gertie Williams, njezina mršava ramena micala su se pod crvenim vunenim kaputom. Hodala je polako s rukama u džepovima kaputa koji joj je isticao mršave bokove. Sjetio se Gertiene poruke i zaškripao zubima. Rosa te mrzi i zbog tebe je drhtala. Zatim je Gertie začula njegove korake dok se uspinjao na pločnik. Ugledala gaje i ubrzala korak. Nije htio razgovarati s njom niti je slijediti, ali u trenutku kad je ubrzala obuzeo gaje nagon daju stigne, pa je i on ubrzao korak. Odjednom, negdje između Gertienih mršavih ramena, ugledao je istinu. Rosa to nije rekla. Rosa to ne bi rekla. Ni o kome. To je laž. Gertie je napisala daje »jučer« vidjela Rosu. Ali to nije moguće, jer jučer je Rosa bila jako bolesna, a sljedeće popodne umrla je u bolnici.Potrčao je, zatim i Gertie, ali ona mu nije mogla umaći. Kad ju je sustigao i raširenih ruku stao pred nju kako ne bi mogla proći, zastala je na sredini pločnika i Dodbočila se. s besoomoćnim izrazom u sviietlim očima.JOHN FAINTEPričekaj proljeće, Bandini- Ako se usudiš da me samo takneš, Arturo Bandini, počet ću vrištati.- Gertie - rekao je. - Ako mi ne kažeš istinu o onoj poruci, tresnut ću te ravno u glavu.- A, to! - rekla je arogantno. - O tome ti znaš baš sve!- Gertie - rekao je. - Rosa nikad ne bi rekla da me mrzi, a ti to znaš.Gertie se očešala o njega u prolazu, visoko zabacila plave uvojke i rekla: - Pa, čak i ako to nije rekla, čini mi se da je to mislila.Stajao je tamo i gledao kako se šepiri ulicom, zabacuje glavu kao shetlandski poni. Zatim se počeo smijati.IO.Pogreb u ponedjeljak ujutro bio je epilog. Nije namjeravao prisustvovati; dosta mu je tugovanja. Kad su August i Federico otišli u školu, sjeo je na stepenice prednjeg trijema i isprsio se na toplom siječanjskom suncu. Još malo i dolazi proljeće: još dva do tri tjedna i veliki klubovi iz lige krenut će prema jugu na proljetni trening. Svukao je košulju i potrbuške legao na suhi smeđi travnjak. Ništa nije ravno tome kad dobro pocrniš, kad pocrniš prije bilo kojeg klinca u gradu.Lijep dan, dan kao curica. Prevrnuo se na leđa i gledao kako se oblaci kotrljaju prema jugu. Gore puše jak vjetar; čuo je da dolazi čak iz Aljaske, iz Rusije, ali grad štite visoke planine. Sjetio se Rosinih knjiga, kako su bile umotane u plava voštana platna boje tog jutarnjeg neba. Lagodan dan, prošlo je nekoliko pasa nakratko zastajkujući kod svakog stabla. Prislonio je uho na zemlju. Tamo na sjevernoj strani grada, na groblju Highland, polagali su Rosu u grob. Nježno je puhnuo u tlo, poljubio ga i na vrhu jezika osjetio njegov okus. Jednog će dana natjerati oca da iskleše kamen za Rosin grob.Na drugoj strani ulice s trijema Gleasonovih iskoračio je poštar i prišao kući Bandinijevih. Arturo je ustao i uzeo ponuđeno pismo. Od bake Toscane. Unio ga je unutra i gledao kako ga majka otvara. Kraća poruka i novčanica od pet dolara. Novčanicu je strpala u džep, a

poruku je bacila u peć. Vratio se na travnjak i opet se ispružio.Ubrzo je iz kuće izišla Maria noseći torbicu za izlazak u grad. Nije podigao glavu sa suhog travnjaka niti je odgovorio kad mu je rekla da se vraća za sat vremena. Jedan od pasa prešao je travnjak i onjušio mu kosu. Bio je smeđ i crn s velikim bijelim šapama. Kad ga je velikim toplim jezikom liznuo po ušima, nasmiješio se. Savio je lakat, a pasje tu spustio glavu. Ubrzo je životinja zaspala. Prislonio je uho na čupava prsa i brojao otkucaje srca. Pas je otvorio jedno oko, skočio na noge i s neizmjernom dra-gošću polizao mu lice. Pojavila su se još dva psa, žureći okupirana svojim poslima duž stabala koja su obrubljiva-la ulicu. Smeđe-crni pas naćulio je uho, oglasio se opreznim

lavežom i pojurio za njima. Zastali su i zarežali, upozoravajući ga neka ih ostavi na miru. Smeđe-crni pas pokunjeno se vratio Arturu. Sažalio se nad tom životinjom.- Ostani tu kod mene - rekao je. - Ti si moj pas. Zoveš se Jumbo. Dobri stari Jumbo.Jumbo je veselo poskočio i opet mu navalio na lice.Kad se Maria vratila iz grada, u kuhinjskom slivniku kupao je Jumba. Vrisnula je, ispustila pakete i pobjegla u spavaću sobu, zatvorivši za sobom vrata.- Vodi ga odavde! - vrištala je. - Van s njim. Jumbo se oslobodio i u panici pobjegao iz kuće,posvuda prskajući vodu i sapunicu. Arturo gaje slijedio i preklinjao neka se vrati. Jumbo se bacao po tlu, jurcao u širokim krugovima, prevrtao i tresao kako bi se osušio. Na kraju se izgubio u spremištu za ugljen. Na vratima se pojavio oblak ugljene prašine. Arturo je stajao na stražnjem trijemu i gunđao. Krici njegove majke iz spavaće sobe i dalje su odjekivali kućom. Požurio je prema vrati-Pričekaj proljeće, Bandinima daje utiša, ali ona nije htjela izaći dok ne zaključa i prednja i stražnja vrata.- To je samo Jumbo - smirio ju je. - To je samo moj pas, Jumbo.Vratila se u kuhinju i provirila kroz prozor. Jumbo, crn od ugljene prašine, i dalje je divlje jurcao u krugu, bacao se na leđa, trčao i opet se bacao.- Izgleda kao vuk - rekla je.- Napola je vuk, ali je drag.- Ne želim ga ovdje - rekla je.Znao je daje to tek početak sukoba koji će potrajati barem dva tjedna. Tako je bilo sa svim njegovim psima. Na kraju će je Jumbo, kao i svi njegovi prethodnici, odano slijediti posvuda ne obazirući se na ostale članove obitelji.Promatrao je kako odmotava pakete.Špageti, umak od rajčice, rimski sir. Ali preko tjedna nikad nisu jeli špagete. To je bilo samo za nedjeljnu večeru.- Otkuda?- To je malo iznenađenje za tvog oca.- Dolazi kući?- Danas će doći.- Kako znaš? Jesi li ga vidjela?- Ne pitaj me. Jednostavno znam da će danas doći. Odrezao je komadić sira za Jumba, izišao i pozvaoga. Otkrio je da Jumbo umije sjesti. Oduševio se: to je pametan pas, nije to običan pas tragač. To je svakako dio njegova vučjeg podrijetla. S Jumbom koji je ne dižući njušku s tla trčkarao okolo, njuškao i označavao svako stablo s obje strane ulice, čas cijeli blok ispred njega, čas napola zaostajući za njim,, a onda pojurio naprijed lajući

na nj, krenuo je na zapad prema niskim brežuljcima iza kojih su se uzdizali bijeli vrhovi.Na rubu grada, gdje je cesta prema gospođi Hilde-garde naglo skretala prema jugu, Jumbo je zarežao kao vuk, pretražio borove i grmlje s obje strane puta i nestao u guduri, prijeteći je režao prema svakoj zvijeri koja bi mu mogla stati na put. Pas tragač! Arturo gaje gledao kako se zavlači u grmlje s trbuhom tik do tla. Kakav pas! Napola vuk, napola pas tragač.Stotinjak metara od vrha brijega začuo je zvuk koji mu je još od najranijeg djetinjstva bio ugodan i poznat: metalni odjek očeva teškog čekića dok lupa po dlijetu da raskoli kamen. Bio je zadovoljan: to znači daje otac u radnoj odjeći, a volio je svog oca u radnoj odjeći, bilo mu je lako pristupiti kad je u radnoj odjeći.Slijeva se začula lomljava granja i zatim Jumbo izjuri na cestu. U zubima je držao mrtvog zeca, mrtvog već tjednima, tako da je žestoko zaudarao po truljenju. Jumbo se nakon nekoliko metara okrenuo, ispustio svoj plijen, zalegao i gledao ga s glavom položenom na tlu, izdignute stražnjice, pogledom prelazeći sa zeca na Ar-tura i natrag. Kad se Arturo približio, dobro je čuo kako mu u grlu krklja... Smrad je bio nesnosan. Brzo je prišao da s ceste šutne zeca, ali Jumbo mu gaje ugrabio

ispred noge prije negoli je naciljao i pobjednički nestao u trku. Bez obzira na smrad, Arturo gaje zadivljeno gledao. čovječe, kakav pas! Dijelom vuk, dijelom pas tragač, a dijelom gonič.Ali kad mu se glava ukazala na vrhu brijega, kad je vidio da ga otac s čekićem u jednoj i dlijetom u drugoj ruci promatra kako se približava, zaboravio je Jumba, na sve je zaboravio, čak i na to stoje namjeravao reći. Sta-iao ie na vrhu brijega i ukipljen čekao. Cijelu minutuFričekaj proljeće, BandiniBandini gaje gledao ravno u oči. Zatim je podigao čekić, namjestio dlijeto i opet udario po kamenu. Arturo je znao da njegov dolazak nije posve zaludan. Išao je šljunčanom stazom prema masivnoj klupi na kojoj je Bandini radio. Morao je dugo čekati, žmireći kako bi izbjegao krhotine kamena koje su letjele naokolo, dok njegov otac nije progovorio.- Zašto nisi u školi?- Nema škole. Danas je pogreb. -Tko je umro?- Rosa Pinelli.- Mala od Mikea Pinellija? -Da.- On nije dobar, taj Mike Pinelli. On radi u vrijeme štrajka u rudniku ugljena. On nije nizašto.Nastavio je s poslom. Obrađivao je kamen, oblikovao ga u sjedište za kamenu klupu u neposrednoj blizini. Na licu su mu još bili ožiljci od Badnjaka, tri duge ogrebotine spuštale su mu se niz obraz poput tragova smeđe olovke.- Kako je Federico? - upitao je.- Nije loše.- A August? -Onje dobro.Tišina, tek metalni zvuk čekića.- Kako Federicu ide škola?- Dobro, čini mi se.- A Augustu?- Njemu ide dobro.- A što je s tobom. Imaš dobre ocjene?- Nisu loše. Tišina.- Je li Federico dobar?

Pričekaj proljeće, Bandini- Naravno.- A August? -Onjeuredu. -A ti?- Mislim da jesam.Tišina. Vidio je kako se na sjeveru skupljaju oblaci i visoke vrhove ovijene maglom. Pogledom je potražio Jumba, ali ga nigdje nije bilo.- Sve je u redu kod kuće?- Sve je u najboljem redu.- Nitko nije bolestan?- Ne. Svi smo dobro.- Federico dobro spava noću?- Naravno. Svake noći.- A August?- Nego šta. -A ti?- Naravno.Konačno je rekao. Morao se okrenuti leđima da to kaže, okrenuti na drugu stranu, podignuti teški kamen koji je iziskivao svu snagu njegova vrata, njegovih leđa i ruku, tako daje to izletjelo s brzim uzdahom.- Kako mama?- Ona hoće da se vratiš kući - rekao je. - Kupila je špagete za večeru. Ona hoće da se vratiš kući. Rekla mije.Podignuo je drugi kamen, još veći, od napora mu je lice poprimilo ljubičastu boju. Zatim je stao nad

njim, teško dišući. Dodirnuo je oko i prstom obrisao kapljice znoja kraj nosa.- Nešto mi je u oku - rekao je. - Komadić kamena. -Znam. I menije.- Kako mama?- Dobro. Super.- Više nije ljuta?- Jok. Hoće da se vratiš kući. Rekla mije. Špageti za večeru. Znači nije ljuta.- Ne želim nove nevolje - rekao je Bandini.- Ona ni ne zna da si tu. Misli da živiš s Roccom Sacconeom.Bandini gaje pomno gledao.- Alija živim s Roccom-rekao je. -Tamo sam cijelo vrijeme otkako me je izbacila.Hladnokrvna laž.- Znam - rekao je. - Kazao sam joj.- Kazao si joj - Bandini je odložio čekić. - A kako ti to znaš?- Rocco mije rekao. Sumnjičavo: - Shvaćam.Odsutno je zviždao, neku pjesmicu bez melodije, samo zvižduk bez značenja. - Možda se nikad neću vratiti kući - rekao je. - Što misliš o tome?- Mama te želi. Očekuje te. Nedostaješ joj. Zategnuo je remen.- Dakle nedostajem joj! I što s tim? Arturo je slegnuo ramenima.- Ja samo znam da te hoće kod kuće.- Možda ću doći - a možda neću.Zatim mu se lice zgrčilo, a nosnice zadrhtale. I Arturo je to osjetio. Iza njega je s lešinom među prednjim šapama čučao Jumbo, s velikog jezika cijedila mu se slina dok je gledao prema Bandiniju i Arturu stavljajući im do znanja da se opet želi igrati lovice.-Briši, Jumbo! - rekao je Arturo. -Nosi to odavde!Jumbo se iskesio, iz grla mu se začulo rezanje, glavu je položio na tijelo zeca. Bila je to prkosna gesta. Bandini je začepio nos.

- čiji je pas? - unjkao je.- Moj je. Zove se Jumbo.- Vodi ga odavde.Ali Jumbo nije htio slušati. Kad se Arturo približio iskesio je duge očnjake, digao se na stražnje noge kao da se sprema za skok, iz grla mu se izvijalo ubilačko, divlje, duboko rezanje. Arturo gaje kao opčinjen s divljenjem gledao.- Vidiš - rekao je. - Ne možeš mu prići. Rastrgat će me na komadiće.Jumbo kao daje shvatio. Grleno rezanje postalo je zastrašujuće uporno. Zatim jetapama lupio po zecu, podigao ga i bezbrižno otišao mašući repom... Kad je stigao do ruba borika, stražnja vrata su se otvorila - pojavila se udovica Hildegarde, prijekorno njuškajući.- Bože moj, Svevo! Kakav je to grozan smrad? Iza njega je bio Jumbo, koji ju je također ugledao.Pogledom je lutao prema borovima i natrag. Ispustio je zeca, podigao i čvršće ga stegnuo, pa je raskalašeno krenuo preko travnjaka prema udovici Hildegarde. Ona nije bila raspoložena za zafrkanciju. Uzela je metlu i krenula prema njemu. Jumbo se toliko iskesio da su mu veliki bijeli zubi bljesnuli na suncu, iz ralja mu se cijedila slina. Ispustio je divlji zvuk od kojeg se krv ledila, upozorenje koje je istodobno bilo siktanje i rezanje. Udovica je stala kao ukopana, zatim se pribrala promatrajući pseća usta i nervozno odmahnula glavom. Jumbo je ispustio svoj teret i zadovoljno isplazio dugi jezik. Sve ih je svladao. Zatvorio je oči pretvarajući se da spava.- Vodi tog prokletog psa odavde! - rekao je Bandini.- Je li to tvoj pas? - upitala je udovica. Arturo je klimnuo potajno ponosan.Udovica gaje pažljivo gledala, a onda i Bandinija.Pričekaj proljeće, Bandini- Tko je taj mladić? - upitala je.- To mi je najstariji sin - rekao je Bandini. Udovica je rekla: - Nosite tu groznu stvar s mogimanja.

Ha, znači ona je takva! Znači ona je od takvih osoba! Smještaje odlučio da ništa ne učini s Jumbom, jer je znao da se pas igra. A ipak je htio povjerovati kako je Jumbo tako strašan kao što se pretvarao. Krenuo je prema psu namjerno hodajući polako. Bandini ga zaustavi.- čekaj - rekao je. - Ja ću to srediti.Zgrabio je čekić i pošao prema Jumbu koji je dahtao, mahao repom i tresao se. Kad se uspravio na stražnje noge, isturio čeljusti i upozoravajući zarežao, Bandini je stigao na par metara. Taj pogled na očevu licu, ta odlučnost da ubije koja je dolazila od ponosa i potrebe za razmetanjem pred tom udovicom, nagna ga da pojuri naprijed i s obje ruke iz Bandinijeve čvrsto stegnute šake izbije čekić. Jumbo je smjesta poskočio, ostavio plijen i krenuo prema Bandiniju koji je ustuknuo. Arturo se spustio na koljena i zagrlio Jumba. Na svaki pokret Bandinijeve ruke pasje zarežao. Jumbo se više nije igrao. Bio je spreman na borbu.- Mladiću - rekla je udovica. - Hoćeš li već jednom maknuti tog psa odavde, ili da pozovem policiju da ga ustrijeli?To ga je razbjesnilo.- Da se niste usudili, prokleti bili!Jumbo je piljio u udovicu i iskesio bijele zube.- Arturo! - pobunio se Bandini. - Ne smiješ tako razgovarati s gospođom Hildegarde.Jumbo se okrenuo prema Bandiniju i ušutkao ga rezanjem.

- Ti jadno malo čudovište - rekla je udovica. -Svevo Bandini, zar ćeš tom pakosnom dječaku dopustiti da se tako ponaša?- Arturo! - viknu Bandini.- Seljačine! - rekla je udovica. - Stranci! Svi ste isti, ti i tvoj pas i svi vi.Svevo je krenuo travnjakom prema udovici Hilde-garde. Otvorio je usta. Ruke je sklopio ispred sobe.- Gospođo Hildegarde - rekao je. - To je moj mali. Ne možete mu to govoriti. On je Amerikanac. Nije on nikakav stranac.- Tebi govorim! - rekla je udovica.- Bruta animale! - rekao je. - Puttana! Pljunula gaje.- Kakva si ti životinja! - rekao je. - Životinjo jedna. Okrenuo se Arturu.- Dođi - rekao je. - Idemo kući.Udovica je nepomično stajala. čak je i Jumbo osjetio njezin bijes, pa je uzmaknuo ostavljajući svoj odurni plijen pred njom na travnjaku. Na šljunčanoj stazi, tamo gdje više nije bilo borova i započinjala je nizbrdica, Bandini zastane i okrenuo se. Lice mu je bilo ljubičasto. Priprijetio je rukom.- Životinjo jedna! - viknuo je.Arturo je čekao nekoliko metara dalje na cesti. Zajedno su se spustili tvrdom crvenkastom stazom. Nisu ništa rekli. Bandini je još uvijek soptao od bijesa. Jumbo je jurcao negdje po klancu, probijao se i lomio žbunje. Oblaci su se nadvili nad vrhove planina, a premda je sunce i dalje sjalo, u zraku se osjećala studen.- Što će biti s tvojim alatom? - rekao je Arturo.- To nije moj alat. To je Roccovo. Neka on dovrši posao. On je to ionaj^p željo,.Pričekaj proljeće, BandiniJumbo je izjurio iz žbunja. U ustima je držao mrtvu pticu, posve mrtvu pticu, mrtvu već danima.- Taj prokleti pas! - rekao je Bandini.- To je dobar pas, tata. Napolje ptičar. Bandini je pogledao prema komadiću plavetnilana istoku.- Uskoro će nam doći proljeće - rekao je.- Svakako hoće!Ali dok je to izgovarao nešto sićušno i ledeno dotaklo mu je nadlanicu. Tu je ugledao malenu zvjezdicu, jednu pahuljicu snijega kako se topi...

O PISCU rođen je 1909. godine u Coloradu. Osnovnu i isusovačku srednju školu završio je u Boulderu. Pohađao je Sveučilište Colorado i gradski koledž Long City.Fante se počeo baviti pisanjem 1929. godine, a prvu kratku priču objavio je 1932. u časopisu The American Mercury. Brojne priče objavio je u časopisima: The Atlantic Monthly, The American Mercury, The Saturday Evening Post, Collier 's, Esguire i Harper 's Bazaar. Prvi roman Pričeka] proljeće, Bandini/JVait Until Spring, Bandini, objavio je 1938. godine. Iduće godine tiskao je roman Zapitajprah'Ask the Dust, a 1940. zbirku kratkih priča Crveni Digić/Dago Red, koja je sada uklopljena u zbirci Vino mladosti/The Wine ofYouth.U međuvremenu, Fante se intenzivno bavio pisanjem scenarija za filmove. Među snimljenim filmovima su: Full ofLife, Jeanne Eagles, My Man and I, The Re-luctant Saint, Somethingfor a Lonely Man, MySixLoves te Walkon the Wild Side. je 1955. obolio od dijabetesa. Od posljedica te bolesti oslijepio je 1978. godine, ali se nastavio baviti pisanjem diktirajući svojoj supruzi Joyce, iz čega je nastao roman Snovi iz Bunker Hilla/Dreams from Bunker Hill (1982.). Umro je u 74. godini, 8. svibnja 1983. godine.PogovorDan FanteLOSA SREćA MOG STAROGPrije puno godina jedan stari očev prijatelj ispričao mi je ovu priču. Dvadeset jednogodišnji , bez prebijene pare u džepu, tek stigao u Kaliforniju, zarađivao je za život radeći na dokovima i po ribarnicama u Wilmingtonu, četrdeset milja južno od Los Ange-lesa. Bilo je to 1930. godine. Zarada koju je moj stari nekako uspio skucati odlazila je na uzdržavanje njegove majke, sestara i braće. Ali je bio odvažan momak. Počeo je slati pisma H. L. Menckenu, uredniku poznatog književnog časopisa American Mercury, gorljivo ga uvjeravajući da objavi njegove radove. Mladi Fante je smatrao da Mercury zapostavlja novog Shenvooda Andersona, novog Knuta Hamsuna. Menckenovi odgovori bili su uljudni. U pismu je ohrabrio mog oca neka mu pošalje svoje priče. Ali sad se našao u neprilici; on, naime, nije imao nikakvih priča, nego samo ideje za priče. A bio je posve uvjeren daje u stanju proizvesti briljantnu prozu, u ogromnim količinama ako je potrebno, samo kad bi je tu još jedna ne^go

Pogovormoj otac nije znao tipkati. Nepokolebljiv, s kutijom Luc-ky Strikea u džepu košulje, samouvjereno se smješkajući, dvadesetjednogodišnji je jednog kasnog popodneva skakutao stubištem prema uredu lokalnih novina. U redakciji je dežurnog novinara upitao može li mu dopustiti da se navečer koristi slobodnim pisaćim strojem. Fante je objasnio da bi trebao napisati priču. Sjajnu priču. Briljantnu priču. Pripovijest takvih dimenzija i dubine koja bi do izlaska sunca mogla izmijeniti cjelokupnu narav američke književnosti. Novinar se, prema pričanju očeva prijatelja, počešao po glavi i pokazao tom momku prema praznom stolu rekavši: "Daj sve od sebe." Sutradan ujutro ne samo daje znao tipkati s dva prsta, nego su stranice koje je natipkao već bile poslane avionskom poštom časopisu American Mercury u Baltimore. Kao mladi pisac moj otac je prštao energijom. U tim godinama, ako bi ga upitali tko je najbolji američki pisac, on bi vam smjesta odvratio: "Isuse, pa ja, , a tko drugi?"Što se, dakle, dogodilo s književnom karijerom Johna Fan-tea? Kako to da je jedan od najboljih pisaca svoje generacije postao anoniman, daje otkriven tek nakon pedeset godina, mjesecima nakon njegove smrti? Vrijeme je prolazilo. Moj je otac postao stalni suradnik Menckenova American Mercu-ryja i drugih književnih časopisa. Stekao je solidnu književnu reputaciju. A bilo je to u teškim vremenima ekonomske krize. Bilo je gadna,. Jedne npći 1534. godme.».js&:_„......JolmFante,Pogovortoranu Musso & Frank na Hollywood bulevaru, Frank Fenton, drug u piću Johna Fantea, i jednako ovisan o fliperima, smislio je plan kako da zarade novce; imao je ideju za priču koju bi zajedno napisali i prodali za ekranizaciju - gangsterska pljačka na temu Johna Dillingera. Fenton je

poznavao nekog tipa u jednom filmskom studiju. Scenarista koji se zvao Ross Wills. Stari je kao i inače bio švorc, pa je bio spreman na sve kako bi zaradio koju paru. Nakon nekoliko dana njih su dvojica zgotovili tu bedastoću i predali je u Warner Brothers. Bum! Krajem tog tjedna je dobio prvi posao kao scenarist. Dvije stotine i pedeset dolara tjedno! Pravo bogatstvo! Od tada pa sve do kraja njegovih najboljih spisateljskih godina, moj je otac iz te debele financijske krmače iscijedio i zadnji dolar kojega se mogao dočepati.Knjiga koju držite u ruci, Pričekajproljeće, Bandini, napisana je nakon plodnog razdoblja pisanja scenarija za jedan od glavnih hollywoodskih studija. Mnogi su bili uvjereni kako je za velike novce "prodao" svoj talent filmskoj industriji, daje njegova književna karijera bila okončana na parkiralištu Paramount studija. I ja sam u svojoj prozi doprinio takvom shvaćanju. Ali, ako ćemo pravo, to je samo napola točno. Moj otac nije imao sreće, i zato je postao zaboravljeni pisac. Odvratna, jebena, nesreća!Danas, 1999. godine, više od sedamnaest godina nakon njegove smrti, u Americi se roman Zapitaj prah Johna Fantea smatra manjim remek djelom. Ustvari, nedavno je u jednom američkom časopisu pisalo kako bi trebao biti uvršten među najveće pisce dvadesetog stoljeća. Pa kako to daje Zapitaj prah nakon objavljivanja 1939. godine prodan u manje od tri tisuće Drimieraka? Kniisa ie dobila siaine kritike. se s punim pravom nadao da će ga priznati za vodećeg pisca svojega vremena. Tako je mislio i njegov izdavač Stackpole & Sons. Što se dogodilo?Sjećam se niza priča o lošoj sreći mog starog kao pisca, a ova mi se sada čini najtočnijom: Godine 1939. Stackpole je (bez dozvole autora) objavio knjigu naslovljenu Mein Kampf. Autor je u najboljem slučaju bio književni amater. Njegov je stil bio konfuzan. Šašav. Brbljao je bez veze s izrazitom namjerom da lupeta bez kraja i konca o svakakvim tričarijama i sranjima. Adolf Hitler je, naravno, bio užasno ljut na sve i svakoga. Stoga je Fiihrer odlučio tužiti Stackpole & Sons jer od njega nisu propisno zatražili dopuštenje da objave taj zatvorski manifest. Novac koji je 1939. godine trebao ići za promoviranje romana Zapitaj prah, s kojim je trebao zasluženo steći književno priznanje, potrošen je na odvjetnike koji su vodili pravnu bitku. Očeva je knjiga bila zaboravljena sve dok Charles Bukovvski nije rekao Johnu Martinu iz Black Sparrovv Pressa kako je na prašnjavim policama Gradske knjižnice u Los Angelesu naletio na primjerak romana Zapitaj prah. Takve je književne sreće bio .Međutim, postoji i svjetlija strana ove priče: moj je otac imao radostan i ispunjen život. Njegovi su omiljeni hobiji bili igranje pokera u hotelu Garden of Allah na Sunset bulevaru, cuganie s Driiateliima piscima i na-Pričekaj proljeće, Bandinipucavanje loptice za golf četiri puta tjedno na golf igralištu Rancho Park. Njegova je proza bila briljantna. On je mogao i trebao imati književnu reputaciju poput Hemin-gwaya, Steinbecka ili Saro-yana, ali zla se kob urotila i udijelila mu par dvojki - a nečetiri kralja. Dan FanteI tako se pred vama našao prvi roman Johna Fan-tea Pričekaj proljeće, Bandini. To je početak književne sage o Arturu Bandiniju. Ova knjiga sama govori o svojoj vrsnosti. Kako bi to moj stari rekao: "Sve dok usta mogu čitati i oči gledati, do tada će ovo živjeti i vama darovati život."Uživajte.LosAngeles, svibanj, 1999. (Dan Fante je sin Johna Fantea, također književnik)