Antonio Grami: IndiferentniObjavljeno: 23.01.2014. - 10:00

Top of FormBottom of Formiv sam, dakle pristrasan. Zato mrzim onog tko ne sudjeluje, mrzim indiferentne.

Autor: Antonio Grami Veliina slova:aaaMrzim indiferentne. Vjerujem kao Federico Hebbel da ivjeti znai biti pristran. Ne mogu postojati samo ljudi, tuinci u gradu. Tko zaista ivi mora biti graanin, mora biti pristrasan. Indiferentnost je bezvoljnost, parazitizam, kukaviluk; to nije ivot. Zato mrzim indiferentne. Indiferentnost svojom mrtvom teinom pritie historiju. To je gvozdena kugla privezana za nogu inovatora, to je mrtva voda u kojoj se esto udave najsjajniji elementi, to je movara koja opasuje stari grad i brani ga bolje od najtvrih zidina, bolje od grudiju njegovih branitelja, jer guta u svojim blatnim vrtlozima jurinike, desetkuje ih i oduzima im hrabrost i ponekad ih natjera da odustanu od herojskog poduhvata.

Indiferentnost snano djeluje kroz historiju. Djeluje pasivno, ali djeluje. Ona je fatalnost, ona je ono na to se ne moe raunati; ono to kvari projekte, to obara najbolje sainjene planove; ona je gruba materija koja se opire inteligenciji i gui je. Ono to se dogaa, zlo koje pogaa sve, mogue dobro koje herojski in (univerzalne vrijednosti) moe da rodi, nije u tolikoj mjeri plod inicijative malobrojnih koji se trude, koliko indiferentnosti, nesudjelovanju mnogih. Ono to se zbiva ne zbiva se zato, jer neki ele da to bude, koliko zato to ogromna masa ljudi odustaje od posjedovanja vlastite volje, preputa drugima da rade, puta da se zapletu vorovi, koje kasnije jedino ma moe da presjee, dozvoljava da se donesu zakoni, koje e kasnije moi ukinuti jedino pobuna, doputa da se dokopaju vlasti ljudi, koje e kasnije jedino ustanak moi oboriti. Fatalnost koja dominira historijom nije drugo do iluzoran vid te indiferentnosti, tog odsustva..

Dogaaji sazrijevaju u sjeni, malobrojne ruke, izvan nadzora i kontrole, tkaju tkanje kolektivnog ivota, ali mase to ne znaju, jer ih nije briga. Sudbina neke epohe je manipulirana, prema uskim pogledima, neposrednim ciljevima, linim ambicijama i strastima malih aktivnih skupina ljudi, a masama je to nepoznato, jer ih to ne zanima. Ali dogaaji sazrijevaju i izbijaju; platno istkano u potaji je dovreno: i tada izgleda da se neminovna sudbina sruila i prevrnula ivot svih kao i svakog pojedinca; onih koji su to htjeli i koji to nisu eljeli, koji su znali i koji nisu imali pojma, kao i onog koji se aktivno borio i onog koji je bio pasivan. A upravo se ovaj posljednji ljuti, ne bi htio podnositi posljedice dogaaja, htio bi da bude jasno da on to nije elio i da on nije odgovoran. Neki plano lamentiraju, drugi grubo psuju, ali nitko ili vrlo malo njih si postavlja pitanje: da sam i ja uradio ono to mi je bila dunost, da sam se potrudio da iskaem svoju volju, da sam dao svoj savjet, da li bi se ovo dogodilo? Ali nitko ili vrlo malo njih okrivljuje svoju ravnodunost, svoj skepticizam, smatra se krivim to nisu pruili ruku i aktivno pomogli one skupine graana, koji su se, ba da se izbjegne to zlo, borili i predlagali su da se umjesto toga postigne neka dobra stvar.

Veina njih, poto se neprilika dogodi, najvie vole govoriti o propasti ideala, o programima koji su definitivno propali i o drugim slinim divotama. Tako ponovno otpoinju svoju odsutnost od svake odgovornosti. I to nije stoga to jasno ne vide stvari, i to po neki put nisu u stanju da programiraju divna rjeenja hitnih problema ili pak onih, koji mada zahtijevaju dugake pripreme, jednako tako su urni. No sva ta rjeenja ostaju divno neplodna, jer taj doprinos ivotu zajednice ne obasjava nikakvo moralno svjetlo; ona su proizvod intelektualne radoznalosti, a ne otrog osjeaja historijske odgovornosti, koja zahtijeva da svi budu u ivotu aktivni i koja ne doputa agnosticizme i indiferentnost nikakve vrste.

Mrzim indiferentne jer me smeta njihovo cmizdrenje uvijek toboe nevinih rtava. Traim da svaki od njih poloi raun kako se odnosio prema zadacima, koje je pred njega postavio ivot i koje svaki dan pred njih on ponovno postavlja, raun o onome to je uinio i to nije uradio. I osjeam kako u biti neumoljiv i kako ne moram rasipati vlastito saaljenje i ne moram s njima podijeliti suze. Ja sam pristran. ivim i osjeam kako snana svijest na mojoj strani ve aktivno bije boj za budui grad, koji moja strana ve izgrauje. I u njemu lanac drutvenih obaveza ne optereuje samo malobrojne, u njemu sve to se zbiva se ne dogaa sluajno, fatalistiki, ve je to razumno djelo njegovih graana. U tom gradu nitko ne ostaje da sa prozora posmatra kako se malobrojni rtvuju i daju krv vlastitih ila u toj rtvi; jer je onaj koji je ostao da gleda s prozora, koji se pritajio i koji hoe da se koristi s ono malo dobra to je steeno djelovanjem malobrojnih i iivljava svoje razoaranje grdei rtvu, ba e taj iskrvariti, jer nee uspiti u vlastitoj namjeri.

iv sam, dakle pristrasan. Zato mrzim onog tko ne sudjeluje, mrzim indiferentne.