SVEUČILIŠTE U ZAGREBUPRAVNI FAKULTET

STUDIJSKI CENTAR SOCIJALNOG RADA

Ivana Česnik

ETIČKE I SOCIJALNE VRIJEDNOSTI U MONOTEISTIČKIM RELIGIJAMA

ZAVRŠNI RAD

Zagreb, 2012.

SVEUČILIŠTE U ZAGREBUPRAVNI FAKULTET

STUDIJSKI CENTAR SOCIJALNOG RADA

Ivana Česnik

ETIČKE I SOCIJALNE VRIJEDNOSTI U MONOTEISTIČKIM RELIGIJAMA

ZAVRŠNI RAD

Mentor: Zdravka Leutar, prof.dr.sc

Zagreb, 2012.

Sadržaj

1. Uvod.........................................................................................................................1

2. Zajedništvo kao načelo monoteističkih religija....................................................2

2.1. Židovstvo................................................................................................................3

2.2..Kršćanstvo.............................................................................................................3

2.3. Islam.......................................................................................................................4

3. Etika i religija..........................................................................................................5

3.1. Religijske etike.......................................................................................................6

3.2. Nereligijske etike....................................................................................................6

3.3. Židovska etika........................................................................................................6

3.4. Kršćanska etika......................................................................................................7

3.5. Islamska etika.........................................................................................................7

4. Socijalne vrijednosti židovstva, kršćanstva i islama............................................8

4.1. Socijalne vrijednosti židovstva..............................................................................8

4.1.1. Etički monoteizam...............................................................................................8

4.1.2. Abrahamsko bratstvo..........................................................................................9

4.1.3. «Pravda, pravda će te progoniti».......................................................................9

4.1.4. Socijalne obveze, dobrotvorne svrhe i Tzedakah..............................................10

4.1.5. Dostojanstvo siromašnih............................................................................. .....10

4.2. Socijalne vrijednosti kršćanstva..........................................................................11

4.2.1. Socijalne vrijednosti kršćanstva prema Kunkle................................................11

4.2.2. Socijalne vrijednosti kršćanstva prema Edgaru Brianu...................................13

4.2.2.1. Milost.............................................................................................................13

4.2.2.2. Nada..............................................................................................................13

4.2.2.3.Vjera...............................................................................................................14

4.2.2.4. Ljubav............................................................................................................14

4.2.2.5 Pravda............................................................................................................14

4.2.2.6. Radost............................................................................................................15

4.2.2.7. Služenje..........................................................................................................15

4.2.2.8. Mir.................................................................................................................15

4.3. Socijalne vrijednosti islama.................................................................................16

4.3.1. Ljudska priroda................................................................................................16

4.3.2. Jednakost i socijalna pravda............................................................................16

4.3.3. Pluralizam i tolerancija....................................................................................17

4.3.4. Milosrđe............................................................................................................18

5. Zajedničke karakteristike židovstva, kršćanstva i islama.................................18

6. Dvanaest koraka za suosjećajni život prema Karen Armstrong......................20

6.1. Učenje o sućuti/suosjećanju.................................................................................21

6.2. Promatranje vlastitog svijeta...............................................................................22

6.3. Suosjećanje sa samima sobom.............................................................................23

6.4. Empatija...............................................................................................................23

6.5. Pozornost.............................................................................................................24

6.6. Akcija...................................................................................................................24

6.7. Koliko malo znamo..............................................................................................25

6.8. Kako bismo trebali razgovarati jedni s drugima?...............................................25

6.9. Briga za sve..........................................................................................................25

6.10. Znanje................................................................................................................26

6.11. Prepoznavanje...................................................................................................26

6.12. Ljubav prema neprijateljima.............................................................................27

7. Izazovi za socijalne radnike.................................................................................27

8. Zaključak...............................................................................................................29

Literatura...................................................................................................................32

ETIČKE I SOCIJALNE VRIJEDNOSTI U MONOTEISTIČKIM RELIGIJAMA

Sažetak:

Polazeći od definiranja pojma religije, monoteističke religije i zajedništva u radu se daje prikaz nastanka triju monoteističkih religija odnosno židovstva, kršćanstva i islama. Navode se specifičnosti židovske, kršćanske i islamske etike kao i zajedničke karakteristike tih triju religija. U nastavku su detaljnije prikazane i opisane socijalne vrijednosti židovstva, islama kao i kršćanstva koje su u radu prikazane kroz kršćanske vrijednosti prema Lynn Kunkle i kršćanske vrijednosti prema Brianu Edgaru. Daljnja razrada ove teme tiče se dvanaest koraka za suosjećajni život Karen Armstrong i izazova koji stoje pred socijalnim radnicima kako u poimanju vlastite religioznosti tako i u poimanju i uzimanju u obzir korisnikove religioznosti i vjerske tradicije. Istraživanja u Velikoj Britaniji pokazala su kako su upravo najčešće socijalni radnici nedovoljno spremni da rade sa ljudima iz različitih sredina pri čemu se misli na uvažavanje razumijevanja da religija i vjera mogu igrati veliku ulogu u životu korisnika. Zamjećuje se potreba za daljnjom razradom ovog područja kao i za većom uključenosti u studijski program socijalnog rada.

Ključne riječi: religija, monoteističke religije, etika, socijalne vrijednosti, socijalni rad

ETHICAL AND SOCIAL VALUES OF MONOTHEISTIC RELIGIONS

Abstract:

Starting from the definition of the term religion, monotheistic religion and community, the paper gives an overview of three monotheistic religions, Judaism, Christianity and Islam. The specifics of Jewish, Christian and Islamic ethics and the common features of these three religions are listed in this paper. Below are further shown and described the social values of Judaism, Islam and Christianity that have been presented by Christian values by Lynn Kunkle and Christian values by Brian Edgar. Further elaboration of this theme relates to the twelve steps for the compassionate life of Karen Armstrong and challenges facing social workers in understanding how their own religion and challenges in understanding and taking into account the user's religiosity and religious traditions. Research in the UK showed that it was often the social workers who were not willing enough to work with people from different backgrounds which implies the thoughts on the understanding that religion and faith can play a major role in the life of the user. It senses the need for further development of this area as well as greater involvement in social work curriculum.

Key words: religion, monotheistic religion, ethics, social values, social work

Izjava o autorstvu rada

Ovime potvrđujem da sam osobno napisala rad:

Etičke i socijalne vrijednosti u monoteističkim religijama

i da sam njegov autor/ica.

Svi dijelovi rada, nalazi ili ideje koje su u radu citirane ili se temelje na drugim

izvorima (bilo da su u pitanju mrežni izvori, udžbenici, knjige, znanstveni, stručni ili

popularni članci) u radu su jasno označeni kao takvi te adekvatno navedeni u popisu

literature.

Ime i prezime: Ivana Česnik

Datum: 22. srpnja 2012.godine

1. Uvod

Čovjek je elementarno biće koje obilježava elementarna potreba za vezanošću

uz etičke i socijalne vrijednosti i norme. Vrijednosti su niz moralnih, etičkih i

socijalnih principa te su kao takve pokušaj da se odgovori na pitanja vezana za

ljudsko dostojanstvo (Abazović i Spahić-Šiljak, 2009.). Sastavni su dio

monoteističkih religija židovstva, kršćanstva i islama o kojima se na različitim

razinama raspravlja u svim skupinama društva. Kršćanstvo kao religija proizašla je iz

židovstva, a vrhunac objave kršćanstva predstavlja Isus Krist dok islam kao najmlađa

monoteistička religija sadrži karakteristike i kršćanstva i židovstva, a kao takva znači

stav predanosti Bogu (Bogešić, 2012.). Brojni autori bave se proučavanjem religija u

svim njezinim kontekstima pa tako i Karen Armstrong koja židovstvo, kršćanstvo i

islam vidi kao aktivne vjere posvećene izvršavanju Božje volje na zemlji gdje je

središnji motiv svake od njih osobni susret s Bogom (Armstrong, 1998.). Kao

zajedničku karakteristiku monoteističkih religija Armstrong ističe suosjećanje koje

utjelovljuje zlatno pravilo: „Nikada ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čine

tebi.“ (Armstrong u: Trautman, 2012.).

U socijalnom radu unatoč njegovim religijskim korijenima uloga religije i

duhovnosti bila je zanemarivana i nije dobivala zasluženo mjesto (Leutar, I. i Leutar,

Z., 2010.). U Hrvatskoj je ovo područje gotovo pa nepoznato te se i ne primjenjuje u

praksi socijalnog rada onoliko koliko bi trebalo te je svaki rad na temu iz ovog

područja uvelike potreban. U pitanjima vjere i duhovnosti kao i stručne prakse

tijekom posljednjih deset godina, istraživanja su pokazala da je većina socijalnih

radnika doživjela poteškoće u identificiranju kao i u odgovarajućem reagiranju na

vjerske i duhovne potrebe svojih korisnika, ali i na vlastite potrebe (Furness i

Gilligan, 2010.).

Kroz ovaj rad će se u prvom redu usmjeriti na zajedništvo kao načelo

monotestičkih religija te na njihovu povijest. Nadalje, govorit će se o kršćanskoj,

islamskoj i židovskoj etici i njezinom značenju za pripadnike tih religija kao i o

socijalnim vrijednostima židovstva, kršćanstva i islama. Kao važne socijalne

vrijednosti židovstva ističu se pravda, dobrotvorna svrha i dostojanstvo siromašnih.

Kršćanstvo kao objavljena religija i jedna od korijena europskih civilizacija odlikuje

1

se brojnim vrijednostima poput ljubavi, zajedništva, pravde, nenasilja i praštanja dok

se islamska potraga za socijalnom pravdom i idealima bratstva očituje u

dugogodišnjoj brizi za nevolje siromašnih i potlačenih (Kunkle, 2008.). Uz

zajedničke karakteristike monoteističkih religija raspravljat će se i o izazovima za

socijalne radnike u njihovom radu s korisnicima. Iz svega ovoga nazire se i tema

ovog rada, a to su etičke i socijalne vrijednosti monoteističkih religija uz nastojanje

da se ova tematska jedinica pobliže objasni zbog njezine važnosti za područje

socijalnog rada.

2. Zajedništvo kao načelo monoteističkih religija

Riječ religija ima nekoliko izvora u latinskom jeziku. Prema Ciceronu pojam

religio dolazi od latinskog glagola relegere što označava službu čašćenja bogova

(Knoblauch, 2004). S druge strane Augustin ističe da pojam potječe od latinskog

glagola religare koji označava povezanost s Bogom. Zapadna kultura riječ religija

poznaje kao čašćenje transcendentnih sila, kao nauk o božanskom (Knoblauch,

2004.).

Zajedništvo je koncept na kojem inzistiraju sve religije jer na temelju

zajedništva odnosno kroz zajedničko djelovanje te interakciju s drugima čovjek

postaje društveno biće. Ljudi su oduvijek živjeli u zajednicama, udruživali su se zbog

potrebe da prežive kao i zbog međusobne komunikacije. Zajedništvo je važan

element monoteističkih religija. Poslanici su dolazili s misijama da uspostave

zajednicu u kojoj će se slaviti Boga kroz poštovanje saveza i predanost (Abazović i

Spahić-Šiljak, 2009.). Zajedništvo je važan element religija, stoga se kroz njihovu

povijest velika pažnja posvećivala izgradnji zajednice i života u njoj. Monoteizam ili

jednoboštvo predstavlja najsuvremeniji oblik religije koji se održao do danas. Danas

su najmasovnije monoteističke religije kršćanstvo, islam, židovstvo i budizam.

2

Monoteističke religije pojavile su se u različitim epohama na starom Srednjem istoku

(Čulina, 2008.). U daljnjem tekstu govorit će se o židovstvu, kršćanstvu i islamu,

trima velikim monoteističkim religijama današnjeg svijeta čiji vjernici vjeruju u

jednog Boga.

2.1. Židovstvo

Židovstvo je povijesno najstarija monoteistička religija iz porodice

abrahamovskih religija (Abazović i Spahić-Šiljak, 2009.). Židovstvo nije samo

religija već i način života za svoje vjernike kao što je to kršćanstvo i islam jer

vjerovanje utječe na ponašanje i život vjernika. Židovi su strogi monoteisti koji ne

izgovaraju ime Boga. Oni koriste riječ Adonaj što znači Gospod, a na hebrejskom

jeziku koriste se 4 slova JHVH što znači Jahve (Abazović i Spahić-Šiljak, 2009.).

Ime Božje izgovara se samo jednom godišnje i to u Hramu od strane vrhovnog

učitelja ili rabina. Razlog takve tradicije je poštovanje prema Bogu koji je na upit

Mojsijev što da kažem ljudima koje je ime tvoje?-rekao: ''Ja sam onaj koji jeste, koji

je bio i koji će uvijek biti.'' (Abazović i Spahić-Šiljak, 2009.:4). Židovske zajednice

nastaju kroz saveze koje je Bog sklapao sa vjernicima, kao i vjesnicima vjere. Odabir

određene zajednice i saveza znači da određena zajednica ima viši nivo odgovornosti i

treba biti primjer drugim zajednicama u pokazivanju božanskog prisustva. Prvi savez

naziva se Noin zakon, a slijeđenje tog zakona je prihvatljiv način služenja Boga za

one koji nisu Židovi. Bog je sklopio tri saveza sa Abrahamom. U prvom savezu Bog

od Abrahama traži da napusti svoju zemlju i iseli se u obećanu zemlju. Za drugi

savez je značajno potomstvo koje Bog obećava Abrahamu gdje Abraham prinosi

žrtvu Bogu. Treći savez govori o obrezivanju muške djece, a ta praksa i danas postoji

u židovskoj i islamskoj zajednici (Abazović i Spahić-Šiljak, 2009.).

2.2. Kršćanstvo

Kršćanstvo je organizirano kao zajednica vjernika koji poštuju Boga, provode

moral i Božji zakon. Kršćanstvo spada u monoteističku svjetsku kao i objavljenu

religiju te se smatra jednim od korijena europskih civilizacija (Bogešić, 2012.). Isusa

3

Krista njegovi učenici prepoznaju kao Mesiju koji je najavljen u Starom Zavjetu i

kao Sina Božjeg. Vjera u Isusa je ono što odvaja kršćane od Židova, koji još uvijek

očekuju Mesiju. Isusov život i poučavanje poznati su kroz tekstove koji čine drugi

dio Biblije, Novi Zavjet koji se sastoji od 27 knjiga. Isusov život opisan je u četiri

Evanđelja (prema grčkom „dobra vijest“) koja su između 65. i 100. g. p. Kr. napisali

Matej, Marko, Luka i Ivan. Kada je Isus imao 33 godine, krstio ga je Ivan Krstitelj, a

zatim je Isus izabrao dvanaest apostola: Petra, Andriju, Jakova, Ivana, Filipa, Mateja,

Tomu, Šimuna, Judu Iskariotskog, Alfejeva, Judu Tadejca i Bartolomeja (Čulina,

2008.). Tijekom tri godine apostoli su s Isusom posvuda nagovještali dobru vijest

koja je vrijeđala vjerske i političke vođe koje su ga na Uskrs uhitile i dovele pred

sinedrij, židovski sud pri čemu je potom predan rimskom guverneru Ponciju Pilatu.

Poncije Pilat osudio ga je na smrt na križu, a zatim je Isus položen u grob koji je

nakon tri dana pronađen prazan. Apostoli su potvrdili da su vidjeli Krista uskrslog, a

prije nego što je uzašao na nebo Isus im je obećao dolazak Duha Svetog te ih je

poslao da navještaju evanđelje svim narodima. Njegova je poruka da je Bog ljubav,

otac svim ljudima te je pozvao sve da ljube bližnjeg svoga kao samoga sebe (Čulina,

2008.). Zajednička karakteristika brojnim kršćanskim crkvama i zajednicama je

vjera u Isusa Krista, čijim se rođenjem smatra da je započelo kršćansko doba.

Tijekom povijesti kršćanstvo se razdvojilo na rimokatolicizam, pravoslavlje i

protestantizam (Bogešić, 2012.).

2.3. Islam

Islam je najmlađa monoteistička religija. Islam se razvijao nešto južnije od

Europe, na području Bliskog istoka, ali i sjeverne Afrike. Početak islama obilježen je

važnim događajem kad je u svojoj skoroj četrdesetoj godini Muhammed molio u

pećini gdje mu se jedne noći prikazao anđeo Gabrijel koji mu je donio Božju objavu

(Čulina, 2008.). Naime svake godine Muhammed bin Abdullah poveo bi porodicu na

planinu Hira gdje bi se povukao na duhovnu osamu za vrijeme mjeseca ramazana.

Muhammed je vjerovao da je Allah (al-Lah) vrhovni Bog starog arapskog panteona

bio identičan sa Bogom kojem su se klanjali Židovi i kršćani (Armstrong, 1998.).

Vjerovao je da samo prorok ovog Boga može riješiti probleme njegovog naroda, a ni

4

u jednom trenutku nije pomislio da će taj prorok biti on. Allah je jasno izdvojio

Kurejšije (Muhammedovo pleme) i pokazao im naklonost. Nije im poslao proroka

poput Abrahama, Mojsija ili Isusa, a nisu imali ni svete spise na svom jeziku. Židovi

i kršćani s kojima su onda dolazili u doticaj su im se rugali da su barbarski narod koji

nije primio otkrivenje od Boga. Ubrzo se Božje otkrivenje ostvarilo i to sedamnaeste

noći uoči ramazana kad je Muhammed probuđen iz sna osjetio da ga obavija Božja

prisutnost (Armstrong, 1998.). Početak islamske zajednice zbiva se kad Muhammed

sa prvim sljedbenicima pobjegne iz Meke u Medinu te se od tada računa vrijeme

islama-higra (početak). Muhammed u Medini podiže džamiju i određuje smjer

klanjanja prema Jeruzalemu, a kad je došlo do nesporazuma sa Židovima odredio je

Meku sa Čabom glavnim središtem islama. Muhamed 630. godine osvaja Meku i

sjedinjuje je s Medinom. U Meki održava propovijed u kojoj proglašava bratstvo svih

muslimana i jednakost svih ljudi, a za sobom ostavlja Kur'an, knjigu božjih nauka i

riječi (Brajičić, 2001.). U islamu bog se naziva Allah, vjerski zakon naziva se šerijat,

a vjerska knjiga islama je Kur'an. Islam sadrži karakteristike i kršćanstva i židovstva.

Islam znači religiju, stav predanosti Bogu i civilizaciju (Bogešić, 2012.). Kao i u

kršćanstvu i u islamu je došlo do rascjepa religija na šiite i sunite gdje se postavljalo

pitanje tko će naslijediti Muhammeda kao božjeg poslanika (Brajičić, 2001.). Suniti

se drže jednodušnosti zajednice obznanjujući sunnu ili Proroka, dok se šijiti s druge

strane drže nadahnutih učitelja ili imama (Langley u: Bogešić, 2012.).

3. Etika i religija

Riječ etika izvorno je grčka riječ koja označava naviku, običaj, uobičajeno vladanje kao i postupanje. Danas se ta riječ najviše upotrebljava kako bi se označila filozofska i teološka disciplina koja je posvećena ispitivanju nastanka, ciljeva, smislenosti i povijesti etičkih vrijednosti i načela. Etika je pokušaj da se odgovori na razna pitanja vezana za ljudsko dostojanstvo i dobrotu ljudskog djelovanja (Abazović i Spahić-Šiljak, 2009). Grčki termini etika i etički imaju svoje

ekvivalente u latinskim izrazima moral i moralni – od mos-moris, a to znači običaj i

5

na-rav. Otuda dolazi i poimanje etike kao filozofske discipline koja se bavi moralom

(Petričković, 2012.).

Postoje različite etike no u kontekstu ovog rada govorit će se o dvije, a to su

religijske i nereligijske etike te o specifičnostima židovske, kršćanske i islamske

etike (Abazović i Spahić-Šiljak, 2009.).

3.1. Religijske etike

Religijske etike polaze od toga da je Bog čovjeku objavio što je dobro.

Objava Boga o tome što je dobro kod Židova je sadržana u povijesti židovskog

naroda, kod kršćana u osobi Isusa Krista, a kod muslimana u Kur'anu. U temelju

svake religijske etike postoji čovjekova pažnja i otvorenost prema Božjim

zapovijedima. Važno pravilo je prvo slušati Božju riječ, a tek onda misliti i govoriti

(Abazović i Spahić-Šiljak, 2009.).

3.2. Nereligijske etike

Nereligijske etike polaze od ljudskog promišljanja koje pokušava opisati što

je dobro, odnosno čovjek pokušava dati odgovor na pitanje što je dobro djelovanje.

Čovjek se pri tome oslanja na vlastite mogućnosti i snagu kao i na poznavanje

prirode i povijesti (Abazović i Spahić-Šiljak, 2009).

3.3. Židovska etika

Židovska etička tradicija polazi od vjerovanja kako je Bog čovjeku objavio

što je dobro. Etičko djelovanje za Židove je neka vrsta imitiranja Boga gdje čovjek

postaje nalik i jednak Bogu (Abazović i Spahić-Šiljak, 2009.). Bog podučava Židove

što je dobro kroz Toru, a darivanje Tore Židovi smatraju kao znak Božje naklonosti

židovskom narodu. Kod vjernika Židova etički i religiozni život su nerazdvojivo

povezani. Čovjek ima obvezu čuti Božje zapovijedi i potom ih izvršavati te tako

služiti Bogu. Pravno-etičke norme odnosno zapovijedi Tore nazivaju se micva što

6

znači naredba. Micve se dijele na one iz Tore i na one koje su donijeli rabini. Micve

iz Tore se dijele na zapovijedi i na zabrane, a s obzirom na odnose koje uređuju

dijele se na micve između čovjeka i Boga i na micve između čovjeka i njegovog

bližnjeg (Abazović i Spahić-Šiljak, 2009.). Sama riječ Tora znači nauk ili poduka i

ona pokazuje put istine, a micve pomažu čovjekovu uzdignuću. Zakon Tore za

konačan cilj ima pouku građana o moralnosti (Abazović i Spahić-Šiljak, 2009.).

3.4. Kršćanska etika

Kršćanstvo kao religija proizašla iz židovstva sa svojom kršćanskom objavom

nastavak je starozavjetne objave, a vrhunac i puninu te starozavjetne objave

predstavlja Isus Krist. Kršćanska etika polazi od radosne vijesti ili Evanđelja,

pomirenja Boga i čovjeka u Isusu Kristu (Abazović i Spahić-Šiljak, 2009.).

Definicija dobra za kršćane je povezana uz Isusa Krista u kojemu je objavljeno Božje

ponašanje te je samim time i srž kršćanske etike biti nalik Isusu Kristu. Bog je u

Isusu Kristu, kako vjeruju kršćani, postao čovjek (Abazović i Spahić-Šiljak, 2009.).

Najveće čovjekovo dostojanstvo sadržano je u pozivu da se čovjek treba uvijek

zauzimati za druge i pred drugima za Boga. Kršćanska etika svjesna je čovjekove

grješnosti, ali ju karakterizira i povjerenje u Boga, Božje praštanje kao i Božje

strpljenje. Specifičnost kršćanske etike je svakako i njegova ljubav prema

neprijatelju jer Bog ne pravi razlike između prijatelja i neprijatelja, istinska ljubav ne

traži ništa zauzvrat. Temeljne oznake kršćanske etike su Radost, Sloboda i Ljubav

(Abazović i Spahić-Šiljak, 2009.).

3.5. Islamska etika

Islamska etika ili islamski nauk o moralu zove se ilmu-l-ahlak. Riječ ahlak

označava ljudsko ponašanje i moralne osobine pa se u skladu s tim može govoriti o

dobrom i lošem ahlaku. Dobar ahlak ili lijepo ponašanje zauzima važno mjesto u

islamu. On predstavlja vrhunac vjere ili istinski džihad (borba sa samim sobom)

(Abazović i Spahić-Šiljak, 2009.). Lijepo postupanje i plemeniti moral su neodvojivi

dio vjere koji je Poslanik islama definirao kao mudrost i činjenje. Lijepo ponašanje

podrazumijeva ophođenje prema drugima utemeljeno na pravednosti, a ne sebičnosti

7

(Abazović i Spahić-Šiljak, 2009.). U islamskoj tradiciji također se govori o savjesti

kao čovjekovom urođenom daru od Boga za raspoznavanje dobra i zla koji potiče

čovjeka da čini dobro, a izbjegava zlo. Savjest je često zaklonjena sebičnim ljudskim

interesima stoga Kur'an kao Božja objava čovjeku usmjerava čovjeka na ispravan put

te je zato Kur'an temeljni izvor islamske etike. U Kur'anu su muškarci i žene pozvani

da zajedno sudjeluju u promociji i življenju islamske etike (Abazović i Spahić-Šiljak,

2009.).

4. Socijalne vrijednosti židovstva, kršćanstva i islama

Socijalne vrijednosti utječu na ponašanje i djelovanje, imaju sposobnost da

nadahnjuju i potiču. One su vrijednosti koje su prikladne za društveni život te nisu

samo osobne vrline i vrijednosti već izražavaju i vjerske stavove kao što su

kršćanski, židovski i islamski stavovi. Relevantne su za širok raspon ljudskih

međusobnih odnosa u svim dijelovima društva (Edgar, 2004.).

4.1. Socijalne vrijednosti židovstva

Kad se govori o socijalnim vrijednostima židovstva onda se na umu ima

etički monoteizam, abrahamsko bratstvo, pravda empatičnosti, milosrđe te

dostojanstvo siromašnih koji će biti objašnjeni u daljnjem tekstu (Kunkle, 2008.).

4.1.1. Etički monoteizam

Abraham je bio prvi koje je povezao pojedinačno vjerovanje, bogoslužje i

štovanje jednoga Boga u socijalne vrijednosti i odgovornosti. Etička načela

monoteizma priznaju da je samo jedan kreativni izvor jedne kreacije, ali je to

jedinstvo koje prenosi moralni imperativ o etičkim tretmanima ponašanja (Kunkle,

2008.). Studija i praksa tih etičkih načela i socijalnih vrijednosti ne samo da

predstavlja pojedinačno štovanje već dovodi i do promicanja općeg dobra. Mnoge od

židovskih vrlina (midot) također su zapovijedi (mitzvoth) čija praksa dovodi bliže

Bogu te ispunjava Božju svrhu za čovječanstvo (Kunkle, 2008.).

8

Rabin Akiva, židovski učenjak i tannaim (pripadnik grupe židovskih

mudraca) primijetio je da je najveći princip u Tori da ljubiš svoga bližnjega kao sebe

samoga. Etički život u judaizmu ili židovstvu se slavi kao izvor simhah, što rabin

Jonathan Sacks opisuje kao "sreću dijelimo", ili "sreću ćemo napraviti za dijeljenje."

To podrazumijeva da su naša djela ujedno i naše vrijednosti kao i odgovornosti te se

ogledaju u našem ponašanju (Kunkle, 2008.).

4.1.2. Abrahamsko bratstvo

Ovdje se govori o velikoj vrijednosti uzajamne odgovornosti i zajednici

identiteta gdje su Židovi zamoljeni da ne mrze druge Židove i i da ljube jedni druge

pa i obraćenike (Kunkle, 2008.). Božji savez sa židovskim narodom nije uspostavljen

na temelju individualne obveze nego na temelju zajedništva i zajednice. U

savezničkom odnosu zajednica je Božji partner u stvaranju i usavršavanju svijeta.

Kako je rabin Jonathan Sacks rekao «Život je Božji poziv na odgovornost» (Kunkle,

2008.).

4.1.3. «Pravda, pravda će te progoniti»

«Pravda, pravda će te progoniti» jedna je od rijetkih, dvaput ponovljenih,

riječi u Tori gdje je Božja naredba ujedno i naglasak u židovskoj vjeri, božanska

zapovijed gdje se od Židova traži praksa pravde («Tzedek, tzedek tirdof») (Kunkle,

2008.). U Tori težnja za pravdom je put do pobožnosti za Židove. No čak i

pravednici mogu biti kažnjeni od Boga zbog šutnje i pasivnosti ili pristanka na ono

što je pogrešno pa je tako Heschel rekao «Ravnodušnost na zlo je zlo samo po sebi»

(Heschel u: Kunkle, 2008.). Rabin Emanuel Rackman je primjetio da židovstvo uči

posebnu vrstu pravde, pravdu empatičnosti, koja traži da se ljudi identificiraju s

drugima, s tuđim potrebama, nadama i težnjama. Židovska povijest i učenje također

jasno pokazuju da je Bog aktivno uključen u ispravljanje nepravdi: "Jahve je čuo

svoj glas i vidio našu nevolju, naš trud i našu muku. Gospodin nas je izveo iz Egipta

jakom rukom " (Kunkle, 2008.).

9

4.1.4. Socijalne obveze, dobrotvorne svrhe i Tzedakah

U judaizmu (židovstvu) sama zajednica znači milosrđe. Rabin Emanuel

Rackman tvrdi da je "najveći doprinos židovstvu koncept dobronamjernosti " spoj

pojma pravednosti i pojma ljubavi (Kunkle, 2008.). U Bibliji se uvijek pronalazi

dvije riječi 'ljubav i pravda "kao spoj rečenica i te riječi se gotovo uvijek pojavljuju

zajedno (Kunkle, 2008.). Hebrejska riječ za ljubav Tzedakah proizlazi iz korijena

riječi Tzadei-Dalet-Qof, što znači pravednost. Značenje nije velikodušnost i

darežljivost privilegiranih prema siromašnima (Kunkle, 2008.). Židovske su

društvene obveze i odgovornosti dati siromašnima ono što je s pravom njihovo. U

židovstvu se na siromaštvo gleda kao na nešto destruktivno što negativno utječe na

nečiji život jer je propast siromašnih njihova propast. Hranjenje gladnih (Ha'akhalat

Re'evim) je Micva (Kunkle, 2008.). Glad progoni i nagoni ljude da donose štetne

odluke te da zanemaruju duhovne potrebe i vrijednosti. Talmud navodi da svijet neće

biti u miru pred Bogom sve dok ljudi velikodušno ne osiguraju hranu za siromašne te

se u tom jasno vidi dobrotvorna socijalna vrijednost židovstva (Kunkle, 2008.).

4.1.5. Dostojanstvo siromašnih

Majmonid (Moise Maimonides), pravim imenom Moše ben Maimon 

osnovao je osam stupnjeva Tzedakah te ih je rangirao po njihovoj superiornosti.

Najniža razina Tzedakah je davanje ljubavi za druge, a najviša razina se ogleda u

rečenici da onaj koji je primio ruku Židova kako bi smanjio njegovo siromaštvo te

mu predao poklon(zajam) i ušao u partnerstvo s njim kako bi ojačao sebe neće imati

potrebu za prošnjom drugih ljudi (Kunkle, 2008.). Tim se misli na razvoj

beskamatnih kredita koji je postao sinonim za besplatne kredite, a promatra se kao

način sprečavanja pada u siromaštvo čime se čuva dostojanstvo i vrednovanje

dužnika. Ponovljeni zakon se bavi onima koji uskrate kredite siromašnim ljudima te

se u njemu navodi da ako se posudi novac svome narodu, a siromašan čovjek pripada

tom narodu ne smije se prema njemu ponašati kao vjerovnik (Kunkle, 2008.).

10

Također se upozorava da se ne pljačka siromašne jer su ipak siromašni dok Talmud

uči da je bolje posuditi siromašnoj osobi nego mu dati milostinju, a najbolje od svega

je pružiti mu kapital za poslovanje. Naglasak u ljubavi priziva zabrinutost

čovječanstva za siromašne (Kunkle, 2008.). U babilonskom Talmudu, rabin Yannai

komentirao je čovjeka koji javno daje novac prosjaku u smislu da je bilo bolje za

njega, a i za druge da mu ne daje novac nego da mu da novac pa ga onda osramoti i

time se jasno ukazuje na poštovanje dostojanstva siromašnih kao socijalne

vrijednosti židovstva (Kunkle, 2008).

4.2. Socijalne vrijednosti kršćanstva

Kunkle (2008.) navodi ljudsku potrebu za otkupljanjem, ljubav, nenasilje,

praštanje i velikodušnost kao socijalne vrijednosti kršćanstva. S druge strane Brian

Edgar govori o osam kršćanskih vrijednosti, a to su milost, nada, vjera, ljubav,

pravosuđe, radost, usluga, mir kao vrlinama i vrijednostima koje su prikladne za

društveni život (Edgar, 2004.).

4.2.1. Socijalne vrijednosti kršćanstva prema Lynn Kunkle

Kao i Židovi, kršćani vjeruju da je čovječanstvo stvoreno na sliku Božju. No

u kršćanskoj tradiciji čovjek je osuđen za neposluh progonom Adama i Eve iz

Edenskog vrta. Kršćanstvo uči da je jedina nada za čovječanstvo kompletna vjera u

Boga za sve one koji su sagriješili jer je svaki pojedinac sposoban za otkupljenje pri

čemu se misli na otkupiteljske Božje snage u osobi Isusa Krista koji treba spasiti

čovječanstvo (Kunkle, 2008.). Vjera u žrtvovanje Isusa Krista predstavlja model

oprosta i suosjećanja, mogućnost uzdignuća čovjeka iz njegove nagonske prirode

kako bi čovjek živio u miru ili kako je naznačeno u Pavlovim poslanicama «Uzvišen

primjer čovjeka koji je raskinuo sa državnom vjerom» (Kunkle, 2008.).

Kad se govori o ljubavi kršćanstvo je naslijedilo iz židovstva zabrinutost za

pojedini odnos s Bogom gdje se očituje važnost ljubavi u odnosima s drugima.

Isusove riječi o najvažnijim Božjim zapovijedima odnose se na ljubav prema Bogu

11

gdje Isus Krist kaže da je Gospodin Bog jedan i da treba ljubiti Gospodina Boga

svim srcem, dušom i pameti kao i svom svojom snagom (Kunkle, 2008.). Potom je

Isus dodao i da treba ljubiti bližnjeg svoga kao samoga sebe jer nema veće zapovijedi

od tih. Prema toj zapovijedi svaki drugi zakon i zapovijed je sekundarni zakon

ljubavi. Isus traži da svi vjernici ljube druge kao što Bog ljubi stvaranje (Kunkle,

2008.). Ljubav je jedna od središnjih tema Novog zavjeta gdje se često spominje da

je Bog tako ljubio svijet da je dao svoga sina jedinorođenog kako bi svatko tko

vjeruje u njega imao život vječni. Božja ljubav prema čovječanstvu je usporediva sa

očevom ljubavi u priči o izgubljenom sinu gdje otac čeka sina da se vrati kući. U

kršćanskom učenju srce ima istaknutu ulogu u odnosu Boga s drugima jer ono što je

u srcu ima moć da se manifestira i u stvarnosti. Otvoreno srce omogućuje da kršćani

doživljavaju i slijede Božje kvalitete milosrđa, suosjećanja kao i opraštanja (Kunkle,

2008.). U Evanđelju po Mateju dodaje se «Blago čistima u srcu, jer Boga će gledati»

(Kunkle, 2008.). Rani kršćani su koristili izraz agape što znači kršćanska ljubav,

Božja ljubav za čovječanstvo čiji se primjer vidi u Isusu Kristu. Kršćani su pozvani

da prakticiraju vrstu bezuvjetne ljubavi, a krajnji čin suosjećanja i ljubavi je Kristova

smrt za čovječanstvo (Kunkle, 2008.).

Nenasilje i praštanje temelje se na Isusovom učenju da se trebaju blagosloviti

oni koji progone druge. Treba ih se blagosloviti, a ne proklinjati te se ne treba vraćati

zlo za zlo odnosno treba se poštovati nenasilje i praštanje u smislu neosvećivanja.

Božje učenje je da se nahrane gladni neprijatelji i napiju ako su žedni te da se ne

treba povoditi zlom već zlo treba savladati. Ključ uspjeha nenasilja je svakako

osnovno vjerovanje u vrijednosti i dostojanstvo svakog ljudskog života što uključuje

i načelnu ljubav prema neprijateljima (Kunkle, 2008.).

Oprost je načelo koje okuplja kršćanske vrijednosti ljubavi, samilosti,

poniznosti, milosrđa i otkupiteljsko spasenje. Oprost je definiranje prakse kršćanstva,

praštanje je središnji pojam kršćanskog bogoslužja i identiteta, a uočljivo je i u

Gospodnjoj molitvi : «Oprosti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima

našim» (Kunkle, 2008.). Od Kršćana se očekuje da oproste kao što i Bog oprašta te

je i Biblija jasna po tom pitanju gdje se naglašava da ako čovjek oprosti drugome i

12

Bog će mu oprostiti, ako ne oprosti drugome ni Bog mu neće oprostiti. Prema tome

praštanje je važno načelo kršćanstva (Kunkle, 2008.).

Novi zavjet govori o važnosti koju ima velikodušnost gdje Isus za Kršćane

predstavlja uzor velikodušnosti koji se snažno zalagao za pravdu i velikodušnost za

siromašne. Isus je često podsjećao svoje sljedbenike da posude, ali da ne očekuju

ništa zauzvrat, te da budu milosrdni kao što je i Otac milosrdan. Isusova služba bila

je posvećena siromašnima i ranjivima u zajednici. U Evanđelju prema Luki bilježi se

da je Isus pogledao u svoje učenike i rekao "Blago vama koji ste siromašni, jer vaše

je kraljevstvo Božje» (Kunkle, 2008.).

4.2.2. Socijalne vrijednosti kršćanstva prema Brianu Edgaru

Kao što je već rečeno socijalne vrijednosti kršćanstva prema Brianu Edgaru

su milost, nada, vjera, ljubav, pravda, radost , usluga i mir.

4.2.2.1. Milost

Milost je jedna od načela života jer oni koji žive po milosti znaju kako

oprostiti nekome, živjeti s radošću te su spremni dati drugima ono što ne zaslužuju.

Milost je briga za druge bez obzira na uzrok njihove nevolje. Živjeti po milosti znači

promicanje ljubavi, radosti, strpljivosti, dobrote i vjernosti. Božja milost nudi se

svima, ali ona poziva na bogoslužje, zahvalnost i poslušnost. Bog je krajnji izvor

milosti (Edgar, 2004.).

4.2.2.2. Nada

Nada kao druga vrijednost, poticaj je da se ne smiju zaboraviti mnogi

pozitivni i dobri aspekti života. Nada nije jamstvo da se loše stvari neće dogoditi, ali

je uvjerenje da je Bog uvijek ovdje. Kršćanska nada nije samo subjektivan stav nego

i pozitivno mišljenje i traženje svjetle strane života (Edgar, 2004.).

13

4.2.2.3.Vjera

Vjera je stav povjerenja u nekoga te uključuje predanost, vjernost i

povjerenje. Vjera produbljuje odnos i omogućuje ljudima da istraže značenje svoga

života. Važan je element obiteljskih kao i drugih društvenih odnosa. Vjernost u

obiteljskim odnosima znači voljeti one koji su blizu (Edgar, 2004.). Roditelji se

zalažu za dobro svoje djece, a djeca su vjernici u čast svojih roditelja. Ovdje se

također misli i na vjernost u braku koja se očekuje od bračnih drugova. Kršćani

vjeruju da je vjera važna društvena vrijednost koja se temelji na vjernosti Bogu, a

Bog je vjeran u smislu njegova odnosa prema ljudima. Vjernost ne određuje spol,

klasu, etničku pripadnost ili nacionalnost, ona nadilazi sve te kategorije te predstavlja

sliku odnosa koji postoji između Boga i njegovog naroda (Edgar, 2004.).

4.2.2.4. Ljubav

Smisao života u kršćanstvu nalazi se u Božjoj bezuvjetnoj ljubavi u liku Isusa

Krista, a njezina temeljna karakteristika je da se traži dobro drugoga, označava

predanost, a ne samo emociju. Ljubav je socijalna vrijednost jer postoji među

ljudima (Edgar, 2004.).

4.2.2.5. Pravda

Pravda se očituje u Božjoj ljubavi. Bog je pravedan, a njegove norme su

mjerilo za ljude koji ga slijede, a osobito u osobi i djelu Isusa Krista te su stoga

Kršćani pozvani činiti pravdu. Pojam pravde uključuje i presudu gdje će Bog jednog

dana ukloniti sve nepravde i grijehe iz svijeta (Edgar, 2004.). Pravda se često tumači

u smislu potražnje pravde i prava za samog sebe no biblijska pravda je djelovanje u

ime drugih gdje kršćani traže pravdu za svoju braću i sestre (Edgar, 2004.).

14

4.2.2.6. Radost

Što se tiče radosti ona nije samo emocija već je i kvaliteta bića. Ona dolazi od

sudjelovanja u Božjoj službi i bitna je socijalna vrijednost. Radost dolazi od

poznavanja Boga kroz lik Isusa Krista i u moći Duha Svetog (Edgar, 2004.).

4.2.2.7. Služenje

Brian Edgar navodi kako je služenje revolucionarni koncept (Edgar, 2004.).

Pojam služenja poziva pojedince da se stave na stranu onih koji su u potrebi.

Služenje je važna vrijednost svih društvenih odnosa. Ideja kršćanskog služenja nema

bolje polazište od Isusove spremnosti da služi čovječanstvu, dajući svoj život za

spasenje drugih. Slikovito prikazano «pranje nogu učenicima» primjer je koji kršćani

trebaju slijediti. Pravda se očituje u Božjoj ljubavi. Bog je pravedan, a njegove

norme su mjerilo za ljude koji ga slijede, a osobito u osobi i djelu Isusa Krista te su

stoga Kršćani pozvani činiti pravdu (Edgar, 2004.).

4.2.2.8. Mir

Biblijski pojam mira razlikuje se u mnogočemu od modernih opisa tog pojma.

Mir kao odsutnost rata samo je jedan dio puno šireg koncepta koji uključuje mir s

Bogom (Edgar, 2004.). Mir je cjelovitost, stanje blagostanja koje nije samo odsutnost

razdora već je i pozitivan dar, stanje bića koja dolazi od Boga. Pravi mir zahtjeva

pravdu (Edgar, 2004.).

15

4.3. Socijalne vrijednosti islama

Socijalne vrijednosti islama odnose se na ljudsku prirodu, jednakost i

socijalnu pravda, pluralizam, toleranciju i milosrđe (Kunkle, 2008.).

4.3.1. Ljudska priroda

Ljudska priroda u islamu se odnosi na sposobnost čovjeka da samostalno uoči

ono što je ispravno, dobro i etički. Muslimani razumiju vjeru kao din al-fitrah

(prirodna religioznost) koja je instinktivna i prirodna predaja Bogu (Kunkle, 2008.).

Bog je obdario čovječanstvo sa sposobnošću prirodne i unutarnje svijesti o Bogu.

Glavna poruka islama je beskompromisna moralna odgovornost. Da bi se živjelo

autentično i dosljedno sa istinskom naravi muslimani vjeruju da je čovjek dobio

Božje vodstvo kroz Kur'an (Kunkle, 2008.). Poštivanje svijesti o Bogu u ljudskoj

prirodi je temeljna istina na kojoj se religija kao i društvo temelji. Biti musliman

znači ne samo vjerovanje u jednog Boga, Anđele, Proroka, Pismo i Sudnji dan već i

aktivno održavanje osobnih obaveza prema zajednici i poštivanje jasno definiranog

socijalnog i moralnog kodeksa. Kur'an posebno promiče ljudsku društvenost i

pozitivan odnos među ljudima zbog njihove zajedničke etičke odgovornosti prema

jedan prema drugome. Kad je prorok Muhammed pitao tko je najviše među ljudima

omiljen od Boga odgovor je bio čovjek koji radi najviše dobra za ljude (Kunkle,

2008.).

4.3.2. Jednakost i socijalna pravda

Provođenje vjerovanja u akciju se odnosi na stvaranje pravednog društva.

Islamska tradicija drži da je Božja objava muslimanima došla u razdoblju

ugnjetavanja, korupcije arapskih plemena (Kunkle, 2008.). Najvažniji izraz socijalne

etike ogleda se u osnivanju prve organizirane muslimanske zajednice u Medini.

Muslimani su to razdoblje vidjeli kao vrijeme pravednosti, ljudskih afirmacija,

dostojanstva i socijalnih pravdi. Islamske vrijednosti su izvedene prvenstveno iz

16

Kur'ana i korpusa djela koje slijede osobni primjer proroka Muhammeda (Kunkle,

2008.). To također čini osnovu Sunneta, muslimanskog načina života. Oboje, Kur'an

i Sunnet odražavaju veliku zaokupljenost pitanjima socijalne pravde i društvene

etike. Kur'an jasno izražava da je pravda sama po sebi naredba od Boga (Kunkle,

2008.). Poslanik je podsjetio svoje sljedbenike da čovječanstvo potječe od Adama i

Eve, da arapsko nema moć nad nearapskim, nearapski nema moć nad arapskim kao

što ni crno nema superiornost nad bijelim niti bijelo nad crnim (Kunkle, 2008.).

Donio je niz socijalnih reformi koje se temelje na načelima dostojanstva i

jednakosti Božjeg stvaranja, uključujući i poboljšanje statusa i prava žena. Također

je nastojao poboljšati stanje robova zabranjujući ropstvo djece te je podsjećao na

pravednost izrekom robovi su tvoja braća (Kunkle, 2008.). Za Muhammedova života

jednakost spolova je bilo jedno od obilježja islama. Danas je na zapadu uobičajeno

da se islam opisuje kao ženomrzilačka religija, ali je religija Allaha prvobitno za

žene bila pozitivna. Žene su bile prve među Muhammedovim preobraćenicima, a

Kur'an je strogo zabranjivao ubijanje ženske djece kao što je i zamjerao Arapima

zbog očajanja kad im se rodilo žensko dijete. Ženama je dao zakonsko pravo na

naslijeđe i razvod. Nažalost kao i u kršćanstvu religiju su kasnije prisvojili muškarci i

interpretirali na način koji je za muslimanske žene bio negativan (Armstrong, 1998.).

4.3.3. Pluralizam i tolerancija

Kur'anski vid pluralizma usko je povezan s vjerovanjem u temeljnu jednakost

čovječanstva, božanske darove razuma i slobodne volje (Kunkle, 2008.). Kad je

vjerski pluralizam u pitanju, u Kur'anu se opisuje da je Bog htio on bi napravio samo

jednu zajednicu. Vjerski pluralizam je preduvjet za mirno prihvaćanje razlika u

pojedincu i zajednički osjećaj najvišeg dobra (Kunkle, 2008.). Iz takvog

razumijevanja pluralizma razvijen je i koncept tolerancije gdje se u Kur'anu ističe

poštovanje židovske i kršćanske zajednice od strane muslimanske zajednice.

Muslimani su pozvani da sudjeluju sa nemuslimanima u dijalogu, a Kur'an podsjeća

muslimane da samo Bog može biti konačan arbitar i da samo on može suditi

(Kunkle, 2008.). Muslimanska zajednica je pozvana od Boga da služi kao primjer

istinskog ljudskog bratstva i socijalne pravde u svijetu. Muslimani su braća u vjeri i

17

ne smiju zakidati jedan drugoga niti odustati od pomoći jedan drugome. Prorok

Muhammed je rekao da ni jedan čovjek nije vjernik dok ne želi za svoga brata ono

što želi za sebe (Kunkle, 2008.).

4.3.4. Milosrđe

Islamska potraga za socijalnom pravdom i idealima bratstva očituje se u

dugogodišnjoj brizi za nevolje siromašnih i potlačenih. Poslanik se zalagao za

poboljšanje položaja zajednica siromašnih i nemoćnih ljudi (Kunkle, 2008.). Kao što

je Isus proglasio da je "Blago siromašnima", Poslanik je rekao "Siromaštvo je moj

ponos." te kako treba pomoći svakoj potlačenoj osobi bio on musliman ili ne

(Kunkle, 2008.). Poslanik je bio duboko zabrinut za dobrobit siromašnih i nemoćnih

u njegovoj zajednici, pozivao je muslimane da posebno vode računa o liječenju

udovica i siročadi. Nakon što je ostao siroče u dobi od šest godina, proveo je dosta

vremena i pažnje na pitanje pravde i pravilne skrbi za siročad. Poslanik je također

govorio tko nije milosrdan prema drugima neće biti tretiran milostivo (Kunkle,

2008.).

5. Zajedničke karakteristike židovstva, kršćanstva i islama

Karen Armstrong, jedna od važnijih spisatelja, sociologa religije današnjice,

bivša redovnica i profesorica na Oxfordu, navodi kako je Bazilid (gnostički učitelj)

došao do važne spoznaje kad je napravio razliku između dogme i kerigme. Kerigma

je bila javno učenje crkve temeljene na Bibliji, a dogma je predstavljala dublje i

značajnije istine. Zapadno kršćanstvo tada postaje religija koja se koncentrira na

kerigmu. Dogma nasuprot kerigmi ne bi trebala biti sputana nečim objašnjivim baš

kao ni umjetnost (Armstrong, 1998.). Na zapadu je postala težnja da Bog ostane neka

vrsta alternativne realnosti svijetu kojeg čovjek poznaje i u kojem živi. Kršćani su

prihvatili jedan isključivi pojam istine, a to je da je Isus bio prva i posljednja riječ

Božja ljudskom rodu (Armstrong, 1998.). Kršćani su kao i Židovi bili sablažnjeni

kad se u 7.st u Arabiji pojavio prorok koji je tvrdio da mu se njihov Bog prikazao

izravno i da je svom narodu donio novu svetu knjigu, a ta nova verzija monoteizma

poznata kao islam vrlo brzo se proširila (Armstrong, 1998.).

18

Židovstvo, kršćanstvo i islam su monoteističke religije što znači da vjeruju da

postoji samo jedan Bog. Na temelju prethodnih objašnjavanja svake religije posebno

može se zaključiti da sve tri religije vjeruju da je Bog izvor svega što postoji. Bog se

brine o cjelokupnom stvaranju i želi dobrobit svih. Bog je pravedan i pruža osnovna

pravila za život. Tri religije vjeruju da su ljudska bića najviša bića ovdje na zemlji.

Islam, židovstvo i kršćanstvo imaju zajedničke korijene predaka kroz proroka

Abrahama što se može vidjeti i u Kur'anu gdje se traži od Poslanika Muhammeda da

slijede religiju proroka Abrahama (Abazović i Spahić-Šiljak,2009.). Nauk triju

religija je sposobnost svake osobe da se uz Božju pomoć odvrati od zla i čini dobro.

Armstrong navodi kako priče o Abrahamu u Zemlji Postanka opisuju Abrahama kao

plaćenika koji služi kralju Sodome i opisuju njegove česte sukobe sa vlastima

Kanaana (Armstrong, 1998.). Armstrong ga naziva i Bogom revolucije koji je u sve

tri religije inspirirao ideal društvene pravednosti no napominje kako Židovi, kršćani i

muslimani često nisu živjeli po tom idealu zauzimajući status quo. Izraelci su Jahvea

nazvali Bog naših otaca koji Mojsiju tvrdi kako je on Bog Abrahama iako su ga prvo

nazvali El Šadaj. Smrt Boga, potraga Boginje i povratak u božanske sfere bile su

religiozne teme stalno prisutne u mnogim kulturama koje su se ponovno javile u

posve različitoj religiji jednog Boga kojem su se klanjali kršćani, Židovi i muslimani

(Armstrong, 1998.). Tri abrahamične religije vjeruju da Bog i ljudska bića mogu i

trebaju komunicirati jedni s drugima. Ove objave su zabilježene u Svetom Pismu

svake religije. Sveto Pismo židovstva je Tora, kršćanstva Biblija, koja se sastoji od

Starog zavjeta (hebrejske Biblije) i Novog zavjeta, a Sveto Pismo islama je Kur'an

(Abazović i Spahić-Šiljak, 2009.).

Božje smjernice triju religija odnose se na poštovanje dostojanstva svake

osobe i pomoć osobama u potrebi, a to su udovice, siročad i siromašne osobe kao što

je već prije spomenuto. Sve tri religije vjeruju u zlatno pravilo, a ono se odnosi da

činiš drugima ono što želiš da drugi čine tebi, također sve tri religije potiču

skromnost i pošten rad te usko povezuju vjeru i moral. U biblijskoj i islamskoj

tradiciji spominju se i anđeli kao duhovna bića čija je funkcija služiti Bogu te je taj

pojam anđela zajednički i za Židove, kršćane kao i muslimane (Abazović i Spahić-

Šiljak, 2009.). Zajednička karakteristika triju religija je i vjerovanje u Sudnji dan kao

i u Raj i Pakao gdje primjerice muslimani Raj smatraju prebivalištem koje je Allah

19

pripremio za pravednike, a pakao prebivalištem kazne koje je Allah pripremio za

griješnike i nevjernike (Abazović i Spahić-Šiljak, 2009.). Dekalog ili Deset Božjih

Zapovijedi u sebi sadrži temeljne etičke vrijednosti zajedničke za islam, kršćanstvo i

židovstvo gdje prve tri zapovijedi uređuju odnos s Bogom, a ostale uređuju odnose

među ljudima (Abazović i Spahić-Šiljak, 2009.). Ono što je zajedničko u sve tri

religije je i pozdrav vjernika, a glavna riječ u pozdravu je mir koja opisuje predanost

Bogu. Židovi se pozdravljaju sa riječima «šalom alejhem», a muslimani «selam

alejkum» što pokazuje jezičnu bliskost i isto značenje pozdrava «mir s tobom».

Također život i molitva kršćana sadrže riječi mira ispovjedanjem vjere «Mir s vama»

(Abazović i Spahić-Šiljak, 2009.). Sve tri religije razvile su vlastitu ideju o svom

Bogu. Vlastiti Bog monoteistima je pomogao da uvažavaju sveta i neotuđiva prava

pojedinca. S obzirom na to židovsko-kršćanska tradicija pomogla je zapadu da

ostvari liberalni humanizam. Vlastiti bog odražava jednu važnu religioznu spoznaju

(Armstrong, 1998.). Ta važna spoznaja je da niti jedna vrhovna vrijednost ne može

biti manja od ljudske. Armstrong (1998.) navodi kako je personalizam bio važna faza

moralnog i religioznog razvoja. Proroci Izraela pripisali su Bogu svoje vlastite

emocije dok je kršćanstvo učinilo ljudsko biće središtem religioznog života

(Armstrong, 1998.).

Židovstvo, kršćanstvo i islam na neki način su aktivne vjere posvećene

izvršavanju Božje volje na zemlji. Središnji motiv svake od njih je osobni susret s

Bogom koji uspostavlja odnos s ljudskim bićem uz pomoć dijaloga. Bog iskazuje

svoju Riječ koja postaje fokus obožavanja vjernika triju religija (Armstrong, 1998.).

6. Dvanaest koraka za suosjećajni život prema Karen Armstrong

Trautman (2012.) navodi kako proces od dvanaest koraka za suosjećajni život

prema Karen Armstrong predstavlja svojevrstan vodič koji pokazuje kako ovaj svijet

učiniti milosrdnijim mjestom za življenje gdje će se ljudi osjećati sigurnima i

zaštićenima. U svom sažetku istoimene knjige autorice Karen Armstrong, Trautman

(2012.) opisuje kako Armstrong pokušava proces od dvanaest koraka približiti

ljudima kako bi ih udaljila od okova ega i povećala ljudske kapacitete empatičnosti.

Suosjećanje za Armstrong nije samo srdačnost već i energija jer suosjećanje potiče

20

na neumoran rad kako bi se ublažila i izliječila ljudska patnja. Armstrong postavlja

pitanje kako prevladati okove ega i osjetiti transcendenciju i zajedničku humanost te

ujedno nudi i rješenje, a to je je suosjećanje koje utjelovljuje zlatno pravilo: „Nikada

ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čine tebi.“ (Armstrong u: Trautman,

2012.). Zvuči jednostavno i jasno. Susreće se u svakoj velikoj religiji kao što je to

kršćanstvo, islam i židovstvo pa bi se moglo reći kako je suosjećanje koje

utjelovljuje zlatno pravilo također zajednička etička i socijalna vrijednost triju

monoteističkih religija koja predstavlja temelj za sekularna ljudska prava, a ujedno je

to i najteže pravilo. Zbog okoline u kojoj danas ljudi žive gube se mnoge vrijednosti

kao i osobine poput sućuti, obazrivosti i osjećaja za druge, a proces od dvanaest

koraka za suosjećajni život pokušava vratiti te osobine (Armstrong u: Trautman,

2012.). Dvanaest koraka su: 1. Učenje o suosjećanju, 2. Promatranje vlastitog

svijeta, 3. Suosjećanje sa samima sobom, 4. Empatija, 5. Pozornost, 6. Akcija, 7.

Koliko malo znamo, 8. Kako bismo trebali razgovarati jedni s drugima?, 9. Briga za

sve, 10. Znanje, 11. Prepoznavanje, i 12. Ljubav prema neprijateljima koji će biti

objašnjeni u daljnjem tekstu.

6.1. Učenje o sućuti/suosjećanju

Proces preobrazbe u bolju i suosjećajniju osobu započinje učenjem o sućuti,

odnosno učenjem o suosjećanju prema drugim ljudima. Prema Armstrong učenje

podrazumijeva dublju vrstu učenja, a ne samo puki popis uputa i prikupljanje

podataka i informacija (Armstrong u: Trautman, 2012.). Učenje podrazumijeva

praksu i dublji uvid u svoju vjeru i svoje misli koje nadmašuje racionalnost i logiku.

Kako bi se to ostvarilo također se treba istražiti i upoznati kako vlastita vjera i

tradicija tako i tuđa jer Armstrong navodi kako to pomaže pri sagledavanju vlastite

tradicije u bogatijem svijetlu pri čemu želi reći kako će se tako dobiti jasnija slika o

vlastitoj tradiciji (Armstrong u : Trautman, 2012.). Navodi se primjer islama koji je

inspiriran pokušajem da se suprotstavi plemenskom nasilju u rečenici "Ni jedan od

vas ne može biti vjernik, osim ako želi bližnjem svom ono što želi za sebe."

Muslimani su zamoljeni da se u cijelosti predaju Allahu, a svako recitiranje Kur'ana

21

započinje zazivanjem na milost i nemilost i suosjećanje Boga (Armstrong u:

Trautman, 2012.).

6.2. Promatranje vlastitog svijeta

U opisu drugog koraka Armstrong spominje hrabrost mudraca prošlih

vremena koji su napravili temeljne i značajne promjene u rješavanju problema koji

su se pojavljivali u njihovim zajednicama (Armstrong u: Trautman, 2012.). Današnji

svijet značajno se razlikuje od svijeta u pradavnim vremenima, došlo je do značajnog

napretka u znanosti i tehnologiji. No unatoč tim promjenama Armstrong poziva na

primjenu znanja koju su nam ostavili mudraci prošlih vremena u smislu prilagodbe

tog znanja današnjim okolnostima (Armstrong u: Trautman, 2012.). Tu se misli na

junačke primjere poput Isusa, Muhammeda, Gandhija kao i na Buddhu koji se penju

na svete planine te bi svi ljudi u svojim mislima trebali otići na planinu s koje bi se

suosjećajno gledalo na društvo i to na način da se opaze vrline i snage društva,

jednako kao i njegove slabosti i mane, a u svemu tome bi se trebao procijeniti i

potencijal za promjene. U promatranju vlastitog svijeta treba započeti sa

promatranjem vlastite obitelji gdje se naglašava individualizam, samostalnost

mladih, ali i briga za starije članove obitelji gdje se svaki pojedinac treba pitati da li

brine za svoje starije člnaove obitelji kao i kako procjenjuje njihovo mjesto i ulogu u

obitelji (Armstrong u: Trautman, 2012.). Armstrong navodi kako se treba razmisliti i

o vlastitom radnom mjestu pri promatranji vlastitog svijeta te se upitati ima li tamo

mjesta za suosjećajnost (Armstrong u: Trautman, 2012.). Promatranje treba biti sve

šire i šire sve dok ne obuhvati cijelo društvo koje treba pokušati procijeniti s puno

razumijevanja i neosuđivanja, a pri tome treba mlade educirati o suosjećanju. Pri

tome ne treba dopustiti da se pojedinac obeshrabri zbog težine zadatka jer svaka

osoba može postati sila za činjenje dobra u svijetu (Armstrong u: Trautman, 2012.).

22

6.3. Suosjećanje sa samima sobom

Pod ovim se korakom zapravo misli na samoljublje gdje rabin Albert

Friedlander kaže "Ljubite bližnjega svoga kao samoga sebe, a ako ne možete voljeti

sebe, ne možete voljeti ni druge ljude" (Armstrong u: Trautman, 2012.). Zlatno

pravilo zahtijeva poznavanje vlastitog sebe gdje treba preuzeti odgovornost za

nedjela, ali i shvatiti da je bijes, strah, mržnja kao i pohlepa posljedica ljudskih

nagona koje treba istrenirati i osloboditi se osjećaja straha usvajanjem suosjećajnog

načina života. Armstrong kaže kako pojedinac treba prepoznati vlastitu ljudsku narav

te preuzeti vlast nad strahom. Isto tako navodi kako ljudi najčešće napadaju druge

ljude upravo zbog onih stvari i karakteristika koje oni sami kod sebe najviše ne vole

(Armstrong u: Trautman, 2012.). To se može primijeniti i na društvenoj razini gdje

se navode primjeri diskriminacije Židova kao i Križarskih ratova. Vrlo često ljudi su

sami sebi uzrok patnje jer puštaju stvari i ljude za koje u dubini srca znaju da ih

zapravo nikad neće usrećiti. U trenutku dobivanja određene stvari i osobe čovjek se

odmah počne brinuti oko gubitka te iste stvari i osobe te upravo u tome i leži razlog

nezadovoljstva i nemogućnosti uživanja u stvarima i ljudima koje pojedinac ima u

životu. Kako bi se to spriječilo potrebno je usmjeriti se odnosno usredotočiti na

samog sebe (Armstrong u: Trautman, 2012.). Čovjek mora postati svjestan onoga što

želi, mora postati svjestan svoje snage, mora znati uživati u stvarima koje uzima

zdravo za gotovo, a to su prije svega zdravlje, obitelj i prijatelji. Isto tako mora

prihvatiti svoje mane i shvatiti da radi propuste i greške kao i svaki drugi čovjek, ali s

druge strane mora prihvatiti da ima i dobre kvalitete zbog kojih zaslužuje sreću,

prijateljstvo i ljubav. Armstrong kaže kako se čovjek treba staviti na kušnju jer kad

se jednom osjeti pravo suosjećanje prema vlastitom sebi, moći će se to suosjećanje

proširiti i na druge ljude (Armstrong u: Trautman, 2012.).

6.4. Empatija

Četvrti korak jest empatija koja se postiže kroz vlastita iskustva. Naime, kada

čovjek na vlastitoj koži osjeti patnju i bol, lakše će moći suosjećati s drugim ljudima

koji prolaze kroz isto kao i on. Svaki put kad se pokušava izbjeći osoba koja pati

23

treba se nastojati sjetiti vlastitog trenutka patnje i boli. Armstrong ovdje navodi

primjer raspela kao ikone okrutnosti koju su ljudi nanijeli jedni drugima, ali i Isusovu

bol koja otkupljuje svijet (Armstrong u: Trautman, 2012.). To čovjeka naginje na

suosjećanje i instinktivnu empatiju koja će ga naposlijetku i spasiti. U Kur'anu se

navodi kako Muhammed traži da se zapamti žalost u vlastitom djetinjstvu kako bi

čovjek bio siguran da nitko u njegovoj zajednici ne proživi istu žalost (Armstrong u:

Trautman, 2012.).

6.5. Pozornost

Pozornost je pojava koja predstavlja stanje uma koje se postiže meditacijom,

a pojam pozornost potječe iz budizma. To je oblik meditacije osmišljen kako bi se

postigla veća kontrola nad vlastitim mislima, kako bi se negativne emocije usmjerile

na nešto kreativnije (Armstrong u: Trautman, 2012.). To je stanje uma koje je lišeno

osude i koje je potpuno fokusirano na sadašnjost. Takvo stanje pomaže shvatiti što

izaziva ljutnju, neprijateljstvo, pohlepu, požudu kao i strah. Karen Armstrong navodi

kako se to neće postići preko noći te treba biti strpljiv jer ne postoji brzo rješenje

(Armstrong u: Trautman, 2012.).

6.6. Akcija

Akcija kao šesti korak u procesu trebala bi se poduzimati dan za danom kako

bi ona postala dio rutine. Ovdje Armstrong navodi tzv. zlatno pravilo, odnosno dvije

konkretne akcije kojih se treba držati (Armstrong u: Trautman, 2012.). Prva akcija

se odnosi na ponašanje pojedinca prema drugima onako kako on želi da se drugi

ponašaju prema njemu. Druga akcija je «Ne čini drugima ono što ne želiš da drugi

čine tebi» (Armstrong u: Trautman, 2012.).

24

6.7. Koliko malo znamo

Sedmi korak jest suočavanje s činjenicom koliko čovjek zapravo ima malo

znanja. Prečesto ljudi nameću svoja iskustva i svoja znanja o raznim događajima pri

čemu donose neprecizne prosudbe o drugim ljudima i drugim kulturama. Današnje

društvo je vrlo samouvjereno i tvrdoglavo misleći kako zna sve, a upravo ta

svojeglavost udaljava ljude od Boga i vjere. Vjera je najjača i najbolja kada ona u

ljudima izaziva i potiče brojna pitanja i kada ih ostavlja u čuđenju (Armstrong u:

Trautman, 2012.). Cilj ovog koraka je prepoznati i cijeniti nepoznato te razmisliti o

iskustvima koja su važna. Neznanje se ne smije smatrati kao mana već kao snaga

(Armstrong u: Trautman, 2012.).

6.8. Kako bismo trebali razgovarati jedni s drugima?

Ovdje Armstrong želi podučiti kako razgovarati jedni s drugima, no da bi

ljudi znali razgovarati prije svega moraju naučiti slušati, a istinsko slušanje znači više

nego puko slušanje riječi (Armstrong u: Trautman, 2012.). Čovjek se također treba

zapitati da li želi osvojiti argument ili tražiti istinu, a time se želi reći da se ljudi

previše zamaraju dokazivanjem kako su u pravu i kako su njihovi argumneti bolji od

sugovornikovih. Međutim, potrebno je ne samo slušati riječi, nego biti svjestan i

načina vođenja dijaloga kao i konteksta situacije u kojoj se osoba nalazi, susjećati s

njom i nastojati joj pomoći (Armstrong u: Trautman, 2012.).

6.9. Briga za sve

Briga za sve se odnosi na pomoć ljudima u potrebi kao i razumijevanje za one

koji su drugačiji. U svim društvima kroz povijest, a naročito danas postoji averzija i

neprijateljstvo prema drugim državljanima, državama, pripadnicima drugih religija

što za posljedicu ima razne etničke i religijske sukobe. Ovdje Armstrong upozorava

kako je vrijeme da se ljudi počnu međusobno slagati i brinuti se jedni za druge jer im

je to dužnost (Armstrong u: Trautman, 2012.). To se posebno prepoznaje u

kršćanstvu, židovstvu i islamu gdje se poziva na primjenu suosjećanja prema

25

drugima, ljudima izvan vlastite skupine jer uništavanje drugih dovodi do patnje.

Ovdje se navodi primjer iz Kur'ana u kojem je napisano: «Evo, mi smo vas stvorili

sve kao muško i žensko, te smo vas oblikovali u plemena i narode, tako da možete

upoznati jedni druge. " (Armstrong u: Trautman, 2012.). Na to se nastavlja i sljedeći

korak u procesu suosjećanja, a to je znanje.

6.10. Znanje

Znanje je deseti korak u procesu suosjećanja. Armstrong navodi kako je bila

zapanjena nasiljem i netolerancijom koja se pripisuje islamskoj tradiciji nakon

nesretnog dogođaja poznatog pod nazivom Deveti rujna u Americi što pokazuje

nezanje islamske povijesti (Armstrong u: Trautman, 2012.). Također je bila

zapanjena neznanjem ljudi o Križarskim ratovima i Inkviziciji kao ožiljcima

kršćanske povijesti te navodi kako treba uvesti program poznavanja islamske i

kršćanske povijesti kako bi se znali i razumijeli razni događaji (Armstrong u:

Trautman, 2012.). Predlaže se kako treba proširiti vlastite vidike na način da se uzme

primjerice jedna religija ili nacija te da se ta religija ili nacija počne istinski i iscrpno

proučavati, a kao rezultat tog proučavanja uslijedit će otvorenje vlastitih vidika kao i

spremnost prihvaćanja drugih ljudi (Armstrong u: Trautman, 2012.).

6.11. Prepoznavanje

Prepoznavanje kao jedanaesti korak je prepoznavanje vlastite svrhe u ovom

svijetu jer svaka bol i svaka patnja ima neku svoju svrhu, ništa se ne događa bez

razloga. Kada bi se na sve loše što se događa u životu gledalo kao na nešto što ima

svoju svrhu, tada bi se i na druge ljude kao i na njihove patnje gledalo s većim

suosjećanjem i razumijevanjem (Armstrong u: Trautman, 2012.). Ako se želi postići

pomirenje čovjek se prije svega treba boriti sam sa sobom, a u toj će borbi pronaći

sebe. Kao primjer navodi se priča o Jahvi i Abrahamu gdje se Jahve predstavio

Abrahamu kao tri različita stranca kojima je Abraham ponudio hranu, vodu i odmor.

Naime u tim danima pa čak i danas stranci su bili vrlo opasni no Abraham nije

26

pokazivao nevoljkost već je u suosjećanju pomogao trojici stranaca (Armstrong u:

Trautman, 2012.).

6.12. Ljubav prema neprijateljima

Posljednji korak koji Armstrong navodi jest ljubav prema neprijateljima gdje

ona kaže ''Volite svoje neprijatelje'' (Armstrong u: Trautman, 2012.). Postavlja se

pitanje što ljubav podrazumijeva? Isus je govorio da se trebaju ljubiti vlastiti

neprijatelji što se odnosi na zapovijed u Levitskom zakoniku, zakonski tekst,

"Morate Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe" (Armstrong u: Trautman, 2012).

Ljubav je također pravni termin koji se koristi u međunarodnim ugovorima.

Armstrong kaže da kada dva kraljevstva obećaju ljubav jedni drugima, oni si

obećavajući pomoć i odanost, čak i ako idu protiv vlastitih interesa jer u ovom

«globalnom selu» čovjek mora bit saveznik svojih neprijatelja. Ovo je vjerojatno

najteži korak jer je ljudima jako teško voljeti nekoga tko im je nanio zlo (Armstrong

u: Trautman, 2012). Ovaj korak je glavni i posljednji ispit u ovom procesu postajanja

osobom koja suosjeća s drugima i koja ima ljubavi i pažnje za druge ljude.

Armstrong navodi da bi ovdje bilo najbolje primijeniti upute iz 10. koraka ovog

procesa što znači da se treba istražiti i upoznati vlastiti neprijatelj i to na isti način

kao što se treba upoznati i istražiti druga religija ili nacija jer pripadnici tih nacija kao

i raznih religija, a u konačnici i sami neprijatelji su ljudi s manama, ali i vrlinama te i

oni zaslužuju ljubav i suosjećanje od drugih (Armstrong u: Trautman, 2012).

7. Izazovi za socijalne radnike

Prethodno spomenut proces od dvanaest koraka za suosjećajan život Karen

Armstrong može biti primijenjen i kao smjer i okvir djelovanja za socijalne radnike

jer se pozivaju svi na suosjećajnost i toleranciju kako bi svijet postao bolje mjesto za

život. Pred socijalnim radnicima stoje izazovi gdje je moguće da predrasude

socijalnih radnika prema korisnicima druge etničke pripadnosti, religijske

opredjeljenosti utječu na njihov rad te to predstavlja značajan problem zbog moguće

diskriminacije (Šadić, 2004.). U skladu s etičkim kodeksom socijalni radnici moraju

27

pomoći svakom klijentu bez obzira na njegovu etničku pripadnost, religiju, spol,

rasu, nacionalno porijeklo, a socijalni radnici ne bi trebali imati predrasude (Šadić,

2004.). Socijalni rad kao primijenjena znanstvena disciplina orijentiran je k

sagledavanju socijalnih procesa, a samim time i socijalnih problema. U socijalnom

radu razvijaju se vještine potrebne za sprječavanje i ublažavanje socijalnih problema.

Kako bi socijalni radnik mogao učinkovito djelovati, treba poznavati pojedinca,

zajednicu u kojoj živi bilo u religijskom ili društvenom smislu (Leutar, I. i Leutar, Z.,

2010.). U pitanjima vjere, vjerovanja, duhovnosti i stručne prakse tijekom

posljednjih deset godina, istraživanja su pokazala da je većina socijalnih radnika

doživjela znatne poteškoće u identificiranju i odgovarajućem reagiranju na vjerske i

duhovne potrebe svojih korisnika, ali i vlastite potrebe (Furness i Gilligan, 2010.).

Vjerska i duhovna vjerovanja su od velikog značenja u radu socijalnih

radnika. Istraživanja u Velikoj Britaniji pokazala su kako su upravo najčešće

socijalni radnici nedovoljno spremni da rade sa ljudima iz različitih sredina (Furness

i Gilligan, 2010.). Jedan aspekt te nedovoljne spremnosti je uvažavanje

razumijevanja da religija i vjera mogu igrati veliku ulogu u životu korisnika, ali često

ta pitanja ostaju zanemarena ili se izbjegavaju u radu socijalnih radnika bez obzira

koliko su značajna korisnicima usluga (Furness i Gilligan, 2010.).

Postoji mnogo razloga zašto je važno da socijalni radnici razviju

razumijevanje i svijest u pitanjima vjere i uvjerenja. Skupina američkih autora

napravila je listu područja u socijalnom radu u kojima religioznost i duhovnost mogu

biti prednosti kao što je to postupak u predmetu zlostavljanja i ovisnosti, slučaj

duhovne i religijske obmane unutar mentalne bolesti, postupak kod obitelji u središtu

krize, izražavanje egzistencijalnih pitanja, postupak kod bolnog gubitka, uključivanje

religijskih vjerovanja u praksu kod bolesti i oporavka, rad sa siromašnim i

maloljetnim korisnicima, područje brige za starije kao i proces podrške osobama s

invaliditetom (Leutar, I. i Leutar, Z., 2010.). To su područja socijalnog rada u kojima

duhovnost ima integrativnu ulogu. Pomaže se shvatiti vlastita religioznost, ali i

religioznost i duhovnost korisnika (Leutar, I. i Leutar, Z., 2010.). U pitanjima vjere

socijalni radnici nedovoljno se bave razmišljanjima o vlastitoj vrijednosti koja se

odnose na religiju i vjerovanja (Furness i Gilligan, 2010.). Razvio se okvir koji se

naziva Gilliganov okvir za procjenu značenja religije i vjerovanja, a kao pilot

28

program prvo je bio usmjeren na studente socijalnog rada u Velikoj Britaniji

(Furness i Gilligan, 2010.). Okvir se sastoji od devet međusobno ključnih povezanih

načela koji se mogu preformulirati u pitanja koja si socijalni radnici moraju postaviti

u radu sa pripadnicima drugih religija. Prvo načelo se odnosi na pitanje o dovoljnoj

samosvjesnosti i reflektivnosti vlastitih vjerskih i duhovnih uvjerenja ili njihovim

izostankom. Drugo načelo tiče se davanja mogućnosti pojedincima da se izraze o

svojim vjerskim i duhovnim uvjerenjima te koje su prednosti, poteškoće i potrebe

koje proizlaze iz toga. Treće načelo je preformulirano u pitanje slušanja korisnika o

svojim uvjerenjima, a četvrto načelo tiče se pitanja da li korisnici doista prepoznaju

znanje o vlastitim uvjerenjima. Peto načelo tiče se pitanja otvorenosti i spremnosti na

otvorenost u praksi. Šesto načelo tiče se izgradnje odnosa koji se odlikuje

povjerenjem i poštovanjem dok sedmo načelo govori o kreativnosti u odgovorima na

uvjerenja korisnika i prednostima i potrebama koje iz toga proizlaze. Osmo i deveto

načelo tiče se traženja relevantnih informacija i savjeta u vezi svakog vjerskog i

duhovnog vjerovanja i prakse s kojom su socijalni radnici bili upoznati tijekom

svoga rada (Furness i Gilligan, 2010.). 

Canda govori o tome da skupine socijalnih radnika različite vjere i duhovne

orijentacije koji su integrirali duhovnost u svoje djelovanje u profesiji mogu

uspješnije odgovarati na potrebe korisnika ( Canda u: Leutar, I. i Leutar, Z., 2010.).

Socijalni radnici trebali bi djelovati u skladu sa vrijednostima, etikom i

standardima profesije te trebaju prepoznati da se osobne vjerske, ali i profesionalne

vrijednosti mogu razilaziti sa potrebama i vjerskim uvjerenjima različitih korisnika

bili oni, u kontekstu ovog rada, Židovi, kršćani ili muslimani na što upozorava i

Karen Armstrong u svojih dvanaest koraka za suosjećajni život.

29

8. Zaključak

Religija kao nauk o božanskom i kao čašćenje transcedentnih sila inzistira na

konceptu zajedništva jer na temelju zajedništva čovjek postaje društveno biće

(Abazović i Spahić-Šiljak, 2009.). Zajedništvo je važan element monoteističkih

religija. Židovstvo nije samo jedna od monoteističkih religija već i način života za

svoje vjernike kao što je to kršćanstvo i islam jer vjerovanje utječe na život vjernika

kao i vrijednosti na kojima religije počivaju. Vrijednosti utječu na ponašanje i

djelovanje i važne su za širok raspon ljudskih međusobnih odnosa u svim djelovima

društva (Edgar, 2004.).

Etičko djelovanje za Židove je neka vrsta imitiranja Boga gdje čovjek postaje

nalik i jednak Bogu. Kršćanska etika polazi od pomirenja Boga i čovjeka u Isusu

Kristu dok su lijepo postupanje i plemeniti moral načela islamske etičke tradicije.

Zajedničkim karakteristikama poput poštovanja, dostojanstva svake osobe i pomoći

osobama u potrebi kao i zajedničkim karakteristikama mistične tradicije i vjerskog

fundamentalizma, židovstvo, kršćanstvo i islam jedne su od najvažnijih religija

svijeta i tema proučavanja brojnih autora i sociologa.

S obzirom da se na ovu temu osvrnulo i kroz aspekt socijalnog rada kao

djelatnosti koja ima zadaću spašavanja i ublažavanja posljedica vrlo širokog spektra

socijalnih problema, važno je da djelatnici te struke budu upoznati sa raznim

shvaćanjima problema korisnika kroz prizmu religije da bi se mogli ispravno odnositi

prema njihovim pripadnicima i njihovim obiteljima i svim problemima s kojima se

suočavaju kako bi se moglo zaštititi i izraziti dostojanstvo svakog pojedinca. U

Hrvatskoj je ovo područje gotovo nepoznato te bi se trebalo njime više baviti i više

ga uključiti u studijski program struke socijalnog rada. Kada bi se znanja iz ovog

područja primijenila u fakultetskom curriculumu moglo bi se zaključiti kako bi

socijalni radnici bolje razumjeli religijsku kulturu i njezine funkcije u ljudskom

ponašanju i društvu, prepoznajući kvalitete svake religijske kulture i tradicije kao i

njezinih etičkih i socijalnih vrijednosti primjenjivih i u današnjim modernim

vremenima. Da bi došlo u potpunosti do razumijevanja i poštovanja vjerske razlike

korisnika od strane socijalnih radnika, socijalni radnici trebali bi biti upoznati s

30

različitim kulturnim i religijskim tradicijama i normama, a Armstrong kaže da će kao

rezultat tog proučavanja i upoznavanje uslijediti otvorenje vlastitih vidika kao i

spremnost prihvaćanja drugih ljudi (Armstrong u: Trautman, 2012.).

31

Literatura

1. Abazović, D., Spahić-Šiljak, Z. (2009). Monoteističko troglasje-uvod u judaizam,

kršćanstvo i islam. Sarajevo, Rabić.

2. Armstrong, K. (1998). Povijest Boga. Zagreb, Prosvjeta

3. Bogešić, R. (2012). Europa između kršćanstva i islama. Kairos-Evanđeoski

teološki časopis, 1:37-88.

4. Brajičić, R. (2001). Kršćanstvo i islam. Obnovljeni život, 56 (4): 527-533.

5. Čulina, LJ. (2008). Religije svijeta. Portal za škole. Posjećeno 10.7.2012. na

mrežnim stranicama Portala za škole:

http://www.skole.hr/ucenici/ss?news_id=902

6. Edgar, B. (2004). Eight Core Christian Values. Evangelical Alliance Faith and

Politics. Posjećeno 10.7.2012. na mrežnim stranicama Evangelical Alliance Faith and

Politics:http://www.ea.org.au/Site/DefaultSite/FileSystem/Documents/Ethos/Politics/

Eight+Core+Christian+Values+-+Brian+Edgar.pdf

7. Furness, S., Gilligan, I. (2010). Social Work, Religion, and Belief: sharing a

framewor for critical professional practice. Bradford: Division of Social work and

Social care, University of Bradford

8. Knoblauch,H. (2004). Sociologija religije. Zagreb, Demetra.

9. Kunkle, L. (2008). The Ethics and Pro-Social Values of Judaism, Christianity

and Islam. Abrahamic Family Reunion. Posjećeno 29.6. 2012. na mrežnim

stranicama Abrahamic Family Reunion: http://abrahamicfamilyreunion.org/wp-

content/uploads/2008/11/judaism-prosocial-values.pdf

32

10. Leutar, I., Leutar, Z. (2010). Religioznost i duhovnost u socijalnom radu. Crkva u

svijetu, 45 (1): 78-103.

11. Petričković, M. (2012). Međureligijsko sporazumijevanje u korijenima etike.

Media, culture and public relations, 3 (1): 4-12.

12. Pranjić, K. (2006). Globalna etika na temelju tradicija židovstva, kršćanstva i

islama. Filozofska istraživanja, 26 (4): 879-890.

13. Šadić, S. (2004). Socijalni radnici i predrasude. Ljetopis Studijskog Centra

Socijalnog Rada, 11:87-96.

14. Trautman, J. L. (2012). Twelve Steps to a Compassionate Life by Karen

Armstrong – Summary. Multyfaith Council of NW Ohio. Posjećeno 22. srpnja

2012. na mrežnim stranicama Multyfaith Council of NW Ohio:

http://www.multifaithcouncil.org/pages/12stepssummary.pdf

33