58149425-1931-o-dualizmu-u-vjeri-starih-slovena-i-o-njegovu-podrijetlu-i-značenju-dr-ivo-pilar.pdf

PRVI DIO.

O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i znaenju.

D r. I v o P i l a r .

I.

Slovjenska davnina vrlo je slabo vidna i nejasna; gotovo bi ovjek rekao, da je nalik na golemu ravninu, prelivenu maglom, tako da iz nje vire samo vrhovi najveih predmeta.

Osobito to vrijedi za slovjensku mitologiju. Uza sav trud odlinih slovjenskih i svjetskih nauenjaka nije pokv za rukom dovesti u pravi sklad ono> malo, to znamo o mitologiji pojedinih slovjenskih naroda, a ni cijelu slovjensku mitologiju dovesti u jedan sustav i u organsku vezu sa mitologijama drugih grana velikoga stabla indoeuropskih naroda. Slovjenske patriote mnogo boli, to slovjenska mitologija u svakom pogledu - daleko zaostaje za mitologijama Grka, Rimljana, Kelta i Germana.

N i e d e r 1 e (23, s. 7) na poetku zasebne sveske u svom velikom djelu o slovjenskim starinama, posveene slovjenskom bogosluju, pie: O slovjenskom bogotovlju imamo dodue podosta starih vijesti, ali su tako nedovoljne, da u svemu znamo malo. Nemogue ih je isporediti sa bogatstvom vrela za mitologiju germansku ili galsku, grku ili rimsku. Napose nam ne daju mogunosti, da upoznamo cijeli sustav poganskoga bogotovlja starih Slovjena. Mjesto toga razbiramo samo ulomke, vidimo nekoliko istaknutih boanstava, a da ne spoznajemo njihova znaenja. ujemo neto o njihovu kultu, ali ti ulomci ostaju bez unutranje veze i izvanjskoga Zbornik za narod, ivot XXVHT. 1

2 Dr. Ivo Pilar:

okvira, s jednom rijei, bez sustava, koji moramo tek muno i naporno izraivati.

Ni drugi strunjak, pok. prof. Louis L e g e r , ne moe nam dati vedriju sliku. U predgovoru svomu djelu La Mythologie Slave (19, s. V) pie on: Spajajui u ovom djelu svoj rad od mnogo godina, potpuno sam svijestan, koliko mu nedostaje, da bude konaan spomenik. Taj spomenik nitko jo nije podigao, a ja sumnjam, hoe li se ikada podii. Nema nade, da bismo za Slovjene mogli ikada doivjeti radove onakove, kakovih je za mitologiju Hindua, Grka, Latina, Kelta ili Germana iznijelo nae stoljee. Podaci su preoskudni, i ni na koji nain ne e se tekstovi i spomenici moi naknaditi hipotezama.

N i trei strunjak, poljski filolog] A. B r c k n e r , nema boljega mnijenja o slovjenskoj mitologiji. On veli (4, s. 3): . . . e che tutti i rami della slavistica la mitologia rimane finora il pi meschino, e il piu trascinato, e ancora oggi si potrebbero ripetere con ragione le stesse parole, che furono scritte non meno di un se-colo fa da Giuseppe Dobrowsky, il padre della slavistica: nulla ha tanto bisogno di una revisione e di un esame critico nel campo delle antichit slave quanto la mitologia. N a drugom mjestu (4, s. XVI) : questa poverissima mitologia s l a v a . . .

Isto nezadovoljstvo i pesimizam provijava i naega najznat-nijeg domaeg pregaoca na tom polju, zaslunog historika Natka N o d i 1 a. Evo njegovih rijei (24, R. JJ, s. 43): Slavenima bogovi su turi, neplodni: oni su djetinjom rukom nacrtani obrisi, a nikakve ive prilike sprama slike ovjeje. Ti bogovi niti se ene, nit vesele, niti boja biju: prijesto im nije na purpuri i na zlatu oblaka, niti im juri hod po tananom ajeru. Rijeju, ovakvi bogovi nisu antropo-morfi. Ovo je mnijenje o tromosti i neprikladnosti slavenskih bogova toliko uvrijeeno, da i sam ueni slavista, L. Leger, tu nedavno presudi ovako: Koliko mi znamo za bogove slavenske, oni su od grkoga antropomorfizma posve razliiti. Osim izuzetaka, niti imaju porodice niti genealogije. Na drugom pak mjestu (24, R. yj, s. 50) pie Nodilo: I na je Olimp sav opraen, sav otrunjen, pa pravi svetitelji njegovi vie nisu nama na pogledu. Stoga i rekoe, da mi nemamo mitologije.

Ovo nepovoljno- stanje, kao i nezadovoljstvo s njime, rano je nagonilo slavenske nauenjake i patriote, da trae puta i naina, kako da se iz njega izae, kako da se popune praznine u slovjenskoj

O dualizmu u vjeri starih Slovjena. 3

mitologiji i unese svjetlosti u njezine tamne i nevidne strane. Nije svakome bilo dano, da se sa rezignacijom snae u beznadnim prili-

'kama, kako je to pod pritiskom prilika uinio Francuz Louis Leger. Ja ne mogu iscrpsti sve pokuaje u pomenutom smjeru, jer bih

time izaao daleko preko okvira ove radnje. Spomenut u samo dva pokuaja, koji su za nae ue prilike bili znatni, pa su se odrazili i u Radu Jugoslavenske akademije.

Godine 1869. Gregor K r e k je u radnji O vanosti slavenske tradicionalne literature kao izvora za mitologiju (18) skrenuo panju na jasno vidljive veze slovjenskih jezika s ostalim indoevropskim jezicima, napose s iranskim, pri emu istie neku vidljivu veu srodnost slovjenskih jezika sa zendom i persijskim jezikom, alei ujedno, to odnoaj slavenskih jezika prema iranskima nije dovoljno osvijetljen. Istie dalje, kako su se u narodnom jeziku, narodnim slovjenskim obiajima (boini, uskrsni obiaji, badnjak, koleda, kresovi, i t. d.), u narodnim priama, bajkama i basnama, u narodnim poslovicama, u blagoslovnim i prorokim formulama, u narodnim arolijama, u narodnim pjesmama sauvali jasno vidljivi i obilni tragovi pretkranskoga vjerovanja starih Slovjena. Upuuje dakle, da se sav taj dragocjeni poklad prastaroga vjerovanja u .opreznom poreenju sa slinim blagom kod ostalih indoevropskih naroda digne, te u nekoliko primjera pokazuje i nain, kako bi se po njegovu miljenju kod toga imalo postupiti.

Ovu svoju tezu Krek je kasnije, postavi redovnim universi-tetskim profesorom slavistike u Grazu, rairio i razradio u II. svesku svoga velikoga djela (navedena pod 17 u popisu literature) pod natpisom: Allgemeine Bemerkungen iiber die slavische traditionalle Li-teratur und deren Beziehungen zur Culturgeschichte, zunchst zur Mythologie.

Bilo je blizu pameti, da se ova metoda primijeni ba kod nas Hrvata i Srba, kod kojih se nalazi veliko obilje narodnoga tradicionalnoga blaga, znatno vee nego u mnogih ostalih slovjenskih naroda, koje je suvie dosta rano sakupljeno u raznim zbirkama te je istraivaocu pristupano.

Toga se posla latio nitko drugi nego na odlini historik Na tko N o d i l o u svojoj velikoj radnji: Religija Srba i Hrvata na glavnoj osnovi pjesama, pria i govora narodnoga (24). Drim, da ve sam natpis djela jasno pokazuje, kako je Nodilo kuao izvr-

4 Dr. Ivo Pilar:

siti Krekov program te iscrpljujui bogati folklor Slovenaca, Hrvata i Srba nai nove putove za upotpunjenje slovjenske mitologije i razjanjenje svih njezinih tama i nejasnoa.

Ako nepristrano prouimo Nodilovo djelo, morat emo rei,, da Nodilo nije uspio. Njegovo djelo, uza sav veliki trud nije nam moglo dati jasnu sliku o pretkranskom vjerovanju starih Hrva ta i Srba, a i jedva je to pridonijelo, da se nejasnoa, maglovitost, nedostatnost i nesuvislost slovjenske mitologije iole razjasni ili upotpuni. Nodilovo nastojanje izgubilo se u gutari mnoine vie ili manje subjektivnih konjunktura, bez objektivna nauna rezultata. Cijelo djelo ima samo uspjeh, da je pokopalo lijepu nadu, da bi se putem naznaenim od Gregora Kreka moglo stii do obogaenja, i sistematizovanja slovjenske mitologije, a da je nakupilo neku mnoinu kulturno-historikoga i folkloristikoga materijala, koji e jeda-red netko moi upotrebiti sretnije od Natka Nodila. Naprotiv drim, da je ba Nodilov neuspjeh doveo< preciznoga mislioca L e-g e r a do reenice (19, s. XVII) , da se: ni na koji nain tekstovi i spomenici ne e moi naknaditi hipotezama, i do njegove jasno vidljive averzije od upotrebe folkloristikoga materijala, koji, kako on veli, j'ai ecarte par principe. Jo pojaano pokazuje tu averziju B r u c k n e r (4, s. 9, 162), koji potpuno ide putem Legerovim: Cosi pure ho elimitato tutto il folklore, i to zato, da ne pomijea injenice antikne i poganske s novima i polukranskima.

Drim, da je u tragu Kreka hodio jo jedan trudbenik napolju slovjenske mitologije: dr. Nikola G r e t i - G a p i e v sa svojom knjigom: O vjeri starih Slovjena (9). Prema Nodilu htio je Greti osnaiti svoju situaciju, to je folkloristiku metodu. Nodilovu jo pojaao komparativnom metodom sa religijama indoevropskih i prasemitskih naroda, a zatim obilnom upotrebom mjesnoga, linoga i obiteljskoga nazivlja. N a alost uspjeh Gretiev nije mnogo bolji od onoga, to ga je postigao' Nodilo. Svi njegovi rezultati vrlo su labilni, sve su to vie ili manje nagaanja ili pro-blematike konjunkture. Ali drim, da ne bih bio pravedan, kad ne bih priznao, da se kod Gretia ipak moe konstatirati neki napredak, no on ga uglavnome zahvaljuje obilnoj upotrebi topografskog, linog i obiteljskog nazivlja, jer nam ova imena, koja imadu veliku tendenciju ustrajnosti, daju vezu sa govorom, miljenjem i vjerovanjem izumrlih naih predakih pokoljenja. Ipak odlunoga kakvoga rezultata nisu donijeli ni Gretievi napori, ak


i njegovu komparativnu metodu Louis L e g e r naelno je otklonio (19, s. XVII ) : j'ai neglige tous les rapprochements si seduisants qu'ils puissent etre avec la mythologie des peuples orientaux, du monde classique ou germanique.

Tako valja istaknuti, da se svi pokusi, uinjeni u drugoj polovini XIX. stoljea pa sve do velikoga rata, da se rasvijetli i obogati nauka o starom slovjenskom vjerovanju, svrili sasvim negativno.

No to sada? Hoemo li klonuti kao ono Leger i uope napustiti nadu, da ikada rasvijetlimo i sistemiziramo' podruje slovjen-skog pretkranskoga vjerovanja?

Ja to ne bih preporuio. Naprotiv je svrha ovih redaka, da se istakne, kako ima Arijadnina nit, koja bi mogla izvesti sav remenu nauku iz labirinta, u kome se izgubila slovjenska mitologija. T a je nit jasno vidljivi dualizam u vjeri starih Slovjena. Po mojem uvjerenju taj dualizam ima sva svojstva solidne osnove za novo siste-mizovanje i novu spoznaju postanka slovjenskoga pretkranskoga vjerovanja, a time i slovjenske mitologije. Po mojem uvjerenju dozrijeva sasvim nov pogled na problem pretkranske vjere starih Slovjena, pak poto sam i ja zagazio u ovo pitanje, drim svojom dunou da ovdje iznesem referat o sadanjem stanju i o prvim rezultatima toga novoga pogleda i nastojanja.

II.

Pitanje dualizma u vjeri starih Slovjena nije nikakva nova, nego naprotiv vrlo stara stvar. Ono sie opaa odmah u poecima literjature i historiografije o Slovjenima.

Stvarni osnov za konstataciju dualizma u vjeri starih Slovjena nalazili su strunjaci naroito u mnogo spominjanoj; glavi Helmol-dove Chronica Slavorum 1,.52. Helmold, njemaki sveenik i historik, rjodom iz Holsteina, koji je ivio negdje izmeu g. 1108 1177., napisjaO' j>e na elju Gerolda, biskupa u Oldenburgu, povijest podjarmljen ja i pokrten ja polapskih Slovjena. On kazuje ovako: Est autem Slavorum mirabilis error: mam in conviviis et compo-tationibus suis pateram circumferunt, in quam conferunt, non dicam consiecrationis sed exsecrationis verba, sub nomine deorum boni scilicet atque mali, omnem prosperam fortunam a bono deo, adversam a malo dirigi prlofitentes. Unde etiam malum deum sua lingua Diabol seu Czerneboh, id est nigrum deum appellant. Inter multi-

6 Dr. Ivo Pilar:

formia autem Slavorum numina praepollet Zvantevit, deus terrae Rugianorum, utpote efficatior in responds. Cuius intuitu caeteros quasi sernideosestimabant.1

Ovaj vidljivi dualizam u vjeri starih Sliovjena udario je u oi i ocu historike geografije Filipu Gluveriusu (Oliver), koji u svojoj Germania antiqua pripovijeda, da su Vendi u Sleziji oboavali dva boga: Bilboha i Cernoboha (Zerneboha). Bilboha zvali su i Juterbohom, jer su ga slavili jutrom u zoru.2

Za june Slovjene nemamo meutim dokumentiranih dokaza u starim kronikama, da su poznavali antitezu Belboga i Crno-boga, pak je tlo razvitku ideje o dualizmu kod starih Slovjena mnogo kodilo, jer se tvrdilo (kako emo kasnije vidjeti), da je dualizam stegnut, na vjerovanje polapskih Slovjena.

Ta opreka Crnoboga prema Belbogu, koju nam javlja Hel-mold, bez sumnje je stvarno dualistika predodba, koja dokazuje, da su kod Slovjena, koji su u ta dva boga1 vjerovali, ivjele predodbe o dualizmu vrhovnih boanstava.

Ali prvi slovjenski autor, koji je iz ovoga razasutoga stvarnoga materijala kod starih Sliovjena izaeo tvrdnju o dualizmu kao religiozno-historikom pojmu, bio je, koliko sam mogao utvrditi, Pavao Josip a f a r i k. U svojoj povijesti slovjenskoga jezika i literature daje on kratak pregled o vjeri i obiajima, kulturi i jeziku starih Slovjena ovako (29, s. 13): Unter alien waren Perun, der Donmergott, biely Bog, der Geber alles Guten, cerny Bog, der Schpfer des Bsen, in welch em sich ganz der persische Dualismus kundthut, und Swietowid der Allessehende von Arkona auf der Insel Rgen, die hchsten Gottheiten. afarik prihvaa dakle ovdje postojanje dualizma u vjeri starih Slovjena, konstatira njegovu upadnu slinost sa staropersijskim (zoroastrovskim) dualizmom.

Teko je rei, koliko su na afarika utjecali savremeni njemaki autori, kao na pr. Karl Rosenkranz u svojoj Naturreligion, gdje kae: Was die historische Stellung betrifft, so scheint mir die slavische Religion als Dienst des Lichtes die nchste Beziehung au die persische zu haben. Alle slaAaschen Vlker verehren das Licht, dem die Finsternis gegenberstand, der Bog als Bielbog und Zerne-

1 Citirano po B r c k n e r u (4, s. 251). 2 Citirano po G r e t i u (9, s. 101). Ja sam citat htio provjeriti pa

izvornom djelu Cluverovu, ali toga mjesta po Gretievu citatu nisam naao. Ali kako Jutroboga spominju i Frencel i Ekhard (Monumenta Jutrebocii), to sam taj citat ipak donio.


bog (str. IX). Ali na drugom mjestu pie taj autor (str, VIII ) , da o pravom stajalitu te vjere jo nije na istu.3

Slino nejasno gledite zauzima i Jakob Ludvig Grimm, koji u svojoj Deutsche Mythologie pie: Einen durchdringenden, idealitischen Unterschied zwischen gutem und bsem Geiste, Ormuzd und Ahriman, kennt weder die indische, noch die deutsche Gtter-lehrie. Der slavische Glaube stelk einen schwarzen und weissen Gott auf: Bjelbog und Tsehernibog. Dieser Dualismus scheint mir aber weder durchdringend noch ursprnglich.4

Svakako valja rei, da je afank kasnije promijenio svoje shvatanjie o dualizmu u vjeri starih Slovjena, i svoje prvo mnijenje potpuno desavuirao. Ja drim, da je zacijelo i Grimm u tom smjeru na njega djelovao, jer je teko pomisliti, da afank njegovu uvenu Deutsche Mythologie, koja je izala 1835. godine u Gttingenu^ ne bi bio itao. Svakako pie afank u svojoj; raspravi o bambar-kom Crnobogu sasvim protivno: Was Helmold vom Cernoboh erwhnt, isit nur an den Namen geknpft, welcher allerdings bedeutungsvoli, nur in einem anderen Sinne, einigen neuen deutschen Sys'tematikern (ist Kaissarow, Dobrowsky, Rakowiecki, A. Jung-mann, Karamzin, Hanka und selbst Schaffarik ein solcher?) Ver-anlassung zur Erdichtung eines Dualismus im slavischen Mythus gab, welcher sich in dem Sinne wie bei den alten Persern, dort nicht bejindet. Verniinftiger wird sowohl von der Ansicht Helmolds als von der Abwesenheit des Dualismus, in der slavischen Mythologie in dem vierten Jahresberichte der pommerschen Gesellschaft ge-urteilt. Tu dakle afank dri, da je dualizam u vjeri starih Slovjena samo izmiljen, i da ne postoji.

Iza afanka i Grimma pitanje dualizma nij,e vie silazilo sa dnevnoga reda u istraivanju o vjeri starih Slovjena. Ali su. se ti tome pokazala dva smjera. Jedan, koji je tome dualizmu obraao naroitu panju i nastojao dovesti ga u vezu sa velikim dualistiko-religioznim pokretom na Iranu, i drugi smjer, koji dualizmu nije pridavao nikakove vanosti, nego ga je poricao ili bar potcjenjivao te nastojao svesti na uzgredan pojav, koji se vie ili manje zamjeuje, kod mnogih drugih starih religija, a da nema nikakve naroite znatnosti.

3 Citirano po H a n u su (10, s. I47). 4 Citirano po H a n u s u (10, s, 1478).

8 Dr. Ivo Pilar:

U prvi red ide svakako poznati slavist hegelijanac I. J. H a n u , najprije profesor filozofije u Lavovu (183847), a kasnije u Pragu (18491852). Osjeajui slabou slovjenske mitologije, kuao ju je sistematizovati i skupiti isve, to se doslije pisalo o tome. Sistematizovanje je izvrio tako, da je staroslovjenske mitoloke elemente podijelio na tri skupa: u prvi mitoloke elemente, koji su sitaroindijskoga podrijetla, u drugi elemente persijskoga (zoroastrovskoga), i u trei posebne oblike i preobrazbe mitskih elemenata, koje su nastale, kada isu ih preuzeli Slovjeni (10, s. 93). On dakle potpuno prihvaa dualizam u starih Slovjena i daje mu zoroiastrovsko podrijetlo, samo dri, da ti elementi nisu kod svih Slovjena jednako rasprostranjeni, nego da kod zapadnih Slovjena pretee persijski (zoroastrovski) utjecaj, a kod istonih staroindijski. U junih Slovjena da su zastupana oba elementa podjednako, ali je njihovo vjerovanje protkano mnogim stranim mitskim elementima.

Srednji pravac izmeu oba spomenuta smjera zauzimaju historici religija, osobito oni, koji su se bavili oko ppvijesti gnoistiko-manihejskih sekata u Evropi, poglavito bogomila na slovjenskom Jugu. Medu te istraivae ide u prvom redu odlini protestantski bogoslov Strassburanin Charles S c h m i d t (18121895), autor mnogih djela, a napose Histoire et doctrine de la secte des Cathares ou Albigeois (31), koje je za nas vano, jer se njime dosta sluio Raki u svojim djelima. U pribiljekama k pojedinim partijama svoga djela donosi Schmidt jedan pasus ppd natpisom Sur le dua-lisme dans le paganisme slave, u kome konstatira taj dualizam, ali doputa mogunost, da je on donesen k Slavenima po utjecajima manihejsko-katharskima. Tim se Schmidt oevidno poveo za nepoznatim mi piscem, koji u Scr. rerum germanicarum (s. 513) citira poznato Helmoldovo mjesto u Belbogu i Crnobogu, ali dodaje: juxta immanem Manicheorum errorem.

U prvi smjer ide osim Hanua i poznati ruski slavist i historik Aleksandar Fjodorovi H i l f e r d i n g (Gilferding, 18311872), koji polazei sa stajalita, da je pradomovina Indoevropljana Azija (to je miljenje poslije Penke naputeno), dri, da su Slovjeni sa Litvinima posljednje indoevropsko pleme, koje se iz srednjo-azijske pradomovine doselilo u Evropu. Potvrdu nalazi u tome, to su Grci, Traani, Italici, Kelti i Germani, doavi u Evropu poznavali od kovina samo zlato, srebro i mjed, a Slovjeni i Litavci poznavali su


ve i eljezo, te imaju vlastitu indoevropsku oznaku za to, koja polazi od indijskoga siladam = od peine roeni (12, s. 253). Hilferding dri, da su od svih Indoevropljana samo Slovjeni sudjelovali u velikom pokretu Zoroastrovu, jer imaju iransku rije hog od iranskoga baga, dok tu Litavci ve nisu sudjelovali, jer boga oznauju indoevropskom rijei devas. Kako su Slovjeni donekle sudjelovali u tom pokretu, to- su oni jedini mogli donijeti,u Evropu dualistiku antitezu izmeu Crnoboga i Belboga, koja je nastala u Baktriji (12, s. 254255).

Na R a k i, koji ide u trei smjer, srednji, prihvatio je s nekom rezervom Hilferdingovu ideologiju (27, R. 10, s. 160): Sudei po ostancima slovjenskoga mita i po nekim svjedoanstvima i drevnim uspomenama, vjera slovjenskoga naroda bijae takoer duali-stina. Kod biljeke k tome mjestu Raki ve uzmie i pokazuje tendenciju, da taj dualizam prima dokazanim samo za polapske Slovjene: Kod polapskih Slavena poganskih bijae dualizam glavni lanak njihove vjere, kako svjedoi savremeni pisac Helmond (tu donosi gore napisani citat). Ovo se svjedoanstvo odnosi dakako samo na jedan ogranak slovjenski. Ali drugi nalaze tragove dualizmu u jeziku slovenskome: , , ^, te misle, da se slovensko pleme odijelilo od azijskih Arijana, poslije kod Zenda obnove Zoroastrove, i dualistike nazore sa sobom ponijelo. Nadalje u pripovijetkama, poslovicama i priama pukim, u kojima se borba meu svijetlom i tminom odsijeva (27, R. 10, s. 161).

Meutim valja istaknuti, da se protiv ovoga shvaanja o vjerskom dualizmu Slovjena, a naroito protiv njegova podrijetla od Zoroastrova dualizma, potkraj XIX. vijeka pojavila otra reakcija.

Ta se reakcija opaa ve kod poljskog slavista Vilhelma B o g u -:s 1 a w s k o g a. U svom velikom djelu o davnini zapadnih Slovjena (3, s. 6jO)) ko'nstatira on kod starih Slovjena dodue postojanje nekih dualistikih predoaba, koje poreuje sa iranskim dualizmom Zaratutre. Ali on dri, da je predodba opreke dobra i zla opa pojava ljudska, koja se raa iz ivotne nevolje potitenih i pod-vlaenih, pa da je nikla iz niskoga socijalnoga poloaja Slovjena. Poredei pak slovjenski dualizam s iranskim, opaa bitne i duboke razlike, tako da se ne pridruuje onima, koji misle, da staroslovjenski dualizam potjee od iranskoga.

Ta se reakcija jo pojaala kod ve pomenutoga Gregora K r e k a , iji smo znatan utjecaj na slovjensku mitologiju ve istak-

10 Dr. Ivo Pilar:

nuli. On radikalno otklanja svaki dublji dualizam u starih Slovjena, a napose porie svaku vezu sa dualizmom iranskim. Svoje stajalite precizira ovako (17, s. 404405): Nichts wrde unrichtiger sein, als aus dem hier und oben Ausgefhrten folgern zu wollen, die Slaven htten einen consequent durchgefhrten, so zu sagen philo-sophischen Gtterdualismus, etwas im Sinne des Zoroastrismus be-sessen, was denn allerdings von Mythenforschern vielfach ange-nommen wird. Der Dualismus, wie wir ihn fur die Slaven angenom-men haben, kennt der Mythos aller verwandten Volker, und besteht in nichts anderem, als in dem Kampfe des Lichtes mit der Finsternis und hat somit das Gute und Bse hier einen ganz anderen Sinn, als in der Lehre Zoroasters (Zarathutra's), dessen Abstraktionen den Vergleich mit slavischen mytischen Anschaunungen in keiner Weise vertragen. Veranlasst ward diese Irrung durch den Umstand, dass die Chroniken von einem Crnobog sprechen, dem man natur-gemss einen Belobog, Bel bog entgegenstellte. Dies ist jedoch lediglich ein Niederschlag christlicher Anschauungen auf Spt-heidnisches. Es haben sonach diese secundren Gebilde mit dem slavischen Mythos nichts zu schaffen und ist auch die Paralelli-sierung derselben mit Ahriman (Adro-mainjus = der zerstrende Geist) und Ormuzd (Ahuro-madao = der weise Herr) im Ganzen wie im Einzelnen vllig unzulssig.

Kako emo razabrati, ovaj Krekov otri otklon dualizma ostao je odluan u slavistici posljednjih decenija sve do danas. Krekovo emo miljenje prilino nepromijenjeno nai kod glavnih pisaca ove struke. ak i pisci, koji su po svojim vlastitim studijama doli do protivnoga shvaanja, ne mogu se oteti otklonu, koji je zauzeo Krek. To se najbolje vidi kod naega N o d i 1 a, ije se shvaanje razbira u ovim rijeima (24, R. , s. 70): U ovom tekom sporu, jer se tie pradavne stvari, ja bih do boljeg razjanjenja rekao, da je svakako pripustiti eransko neko djelovanje na vjeru drevnih Slavena, no da djelovanje ono ne bi vrlo uspjeno. Slaveni ako i poprimie posve vjeru Eranaca, nabrzo je, od vee esti, za-bacie, priteui ih srce na svijetle bogove, na davno pjesniko kazivanje prvih arijskih otaca. Od eranskoga dodira ostade im samo nekoliko vjerskih rijei, a i dosta izrazita tenja, u svako razdoblje njihove historije, za strogim dvostrukim rasporeajem bogova za religijom dvaju naela. Nodilo dakle prihvaa i dualizam i njegovo podrijetlo sa Irana, ali dri, da su se ti utjecaji izgubili.


Noviji mitolozi dualizam sreda zabacuju te se uglavnom povode za nazorima Krekovim. Reakcija protiv shvaanja Hansch-Hilferdingova vidljivo se pojaala. Louis L e g e r (19, s. 154) konstatira Crnoboga, spomenutoga kod Helmolda, ali podjedno istie, da nijedan tekst ne spominje bijeloga Boga. Zato on odreito otklanja dualizam: On a elabor toute une theorie sur le dualisme slave. En realite, nous ne savons rien sur ce dieu blanc.

I Lubor N i e d e r l e (23, s, 160164) potpuno je prihvatio Krekovo miljenje. On dualizam ograniuje samo na polapske Slo-vjene, vidi u njemu kranski utjecaj i otklanja, da bi stari Slovjeni preuzeli iranski dualizam; tome mu je dokaz, to u staroslovjienskom vjerovanju ne nalazi tragova borbe naela dobra i zla. Odluno zabacuje gledite onih slovjenskih mitologa, koji prihvaaju dualizam kao bitni element staroslovjenskoga vjerovanja, pak tvrdi, da su se tragovi toga dualizma pojavili tek u doba raspadanja stare vjere i prijelaza u kranstvo, koje je u svojim apokrifima imalo mnogo dualistikih elemenata. Za njime se posve povodi i B r u c k n e r (4, s. 203) tvrdei, da dualizam u vjeri starih Slovjena nije nikada postojao, a koliko mu se razbiraju tragovi, da je to utjecaj kranstva ili moda kakvih posebnih utjecaja, koji su potkraj pretkranske ere dospjeli po trgovakim vezama meu baltike Slo-vjene (4, s. 207), pa zavruje: II sistema di mitologia slava non ci mostra nessuna traccia di monoteismo a base di una divinit su-prema, e tanto meno di un dualismo orientale (4, s. 231).

Po ovom kratkom pregledu razvitka ideje nekoga dualizma u vjerovanju starih Slovjena moramo utvrditi, da je taj dualizam, u teoretskom smislu rijei, opaen u prvoj polovini XIX. stoljea, pa da je osvojio glavne tadanje nosioce istraivanja o slovjenskoj starini; no da je doskora, nastupila reakcija, koja se potkraj X I X . stoljea vrlo rairila i prela i u poetak XX. vijeka, tako da danas glavni predstavnici slavistike dualizam u vjeri starih Slovjena posve odbacuju, i to njegovo opstojanje kao pojam, a tako isto njegovo podrijetlo od staroga dualizma iranskoga (zoroastrovskoga).

I II .

Nije u neophodno potrebnoj, ali je u stvarnoj vezi sa sadrajem ove rasprave pitanje, kako sam ja doao do problema, kojim se ovdje bavim.

12 Dr. Ivo Pilar:

Ba radi te s t v a r n e veze, na koju polaem osobitu vanost, bit u slobodan i ovo prikazati. Drim, da to mogu stim lake, to je ta stvarna veza ovdje za nas june Slovjene osobito znatna.

Proivjevi preko 20 godina u Bosni, iskrslo je preda mnom bogomilsko pitanje. Nalazio sam svagdje zagonetne monolite bogo-milskih groblja, a nisam mogao nigdje dobiti precizni odgovor: tko .su bili oni ljudi, koji su pokapani pod onim udesnim nadgrobnim spomenicima? Stadoh dakle sam prouavati stvar i itati sve, to sam o tom pitanju mogao nai, najprije domae stvari, Rakoga, Petranovia, Jelenia, izvjetaje u Glasniku bosanskoga zemaljskoga muzeja u Sarajevu. Onda posegoh za stranim djelima, koliko sam ih mogao dobiti, i tako je taj materijal, nadopunjavan mojim drugim antropolokim, topografskim i historikim studijem, napokon dao prilino jasnu sliku o bogomilstvu, specijalno o t. zv. bosanskoj crkvi, pri emu me je osobito zanimala rasno-antropoloka, socijalna i politika pozadina toga pitanja.

Doavi po mogunosti do dna toga pitanja, u okviru naega dananjega poznavanja stvari, morao sam utvrditi dvoje:

1) Svagdje na Balkanu, gdje dravna vlast nije odluno i sa svom teinom svoje moi nastupila protiv bogomilstva, ono< je neodoljivom snagom prodrlo i privuklo k sebi veinu slovjenskoga puanstva, tako da je vidljiva neka zasebna predispozicija balkanskih Slovjena za bogomilstvo. Naiao sam na ono isto pitanje, koje je postavio nitko manji, nego sam Vatroslav J a g i (14, s. 80) uskliknuvi: Htjeli bismo osobito, da si moemo izjasniti, u emu je bogomilstvo naemu narodu toliko prijalo, kojimi li se svojstvi toliko podudaralo s naravi slovjenskom, da se je mnogo vjekova snano odralo ne samo meu prostim pukom, ve ak kod boljara, knezova i kraljeva bugarskih, srpskih i bosanskih.

2) Ali ja sam konstatirao i drugu ne manje vanu injenicu: Bogomilstvo je izrazito dualistino, ali, zaudo, u onim formama, u kojima se ono na Balkanu razvilo, dualizam je mnogo izrazitiji, nego u onim religioznim doktrinama, koje su na Balkan donesene i iz kojih je bogomilstvo niklo, a napose u naukama pavliana, masalijana, euhita i t. d. Bilo je dakle za svaki socioloko kolovani um jasno, da je odnekuda morao doi neki dualistiki prinos, koji je bogomilski dualizam pojaao. Tu se naoh na istom stajalitu kao i bugarski istraivalac bogomilstva prof. Jordan I v a n o v {13, s. 19), koji je meutim odmah i rijeio pitanje tako, da je us-

O dualizmu u vjeri starih Slovjena. m tvrdio, da se ovaj dualizam ima svesti na utjecaj Peenega, koji su. bili manihejci i dualisti, te se u XI . stoljeu naselili po Bugarskoj.. No mene takovo rjeenje nije zadovoljilo. Poenezi bili su mome: shvaanju u Bugarskoj etniki, socijalno i politiki . preneznatan. inilac, a da bi mogli cijelom bugarskom narodu ucijepiti tako-elementarnu znaajku, kao to je sklonost 'k dualizmu. Naprotiv pitanja pod i) i 2) donekle su se nadopunjala, a smjer mojemu miljenju dao je napokon Schmidt svojom biljekom, citiranom gore na str. 8. Sur le dualisme dans le paganisme Slave. Svratio sam panju na taj' dualizam, poeo sam pomiljati, nije li neki dualizam u pretkranskom vjerovanju starih Slovjena bila ona. predispozicija balkanskih Slovjena za dualistiko bogomilstvo, L nije li tisuljetno staroslovjensko dualistiko vjerovanje pojaalo manihejski dualizam, koji je u pavlianstvu i masalijanstvu bio-dosta slabo izraen i ve zakrljao. Ta me pomisao nije vie ostavljala, stim manje, to sam slino shvaanje naao i kod R a k o g a (isp. naprijed stranu 9.) i kod G r e t i a (9. s. 97102). Time je moje miljenje dobilo stalan smjer, iz kojega vie nije izlazilo.

Tako je taj dualizam postao predmetom moje naroite panje i stalnoga razmiljanja. Prvo mi je bilo pitanje: odakle je taj dualizam doao k Slovjenima? Tu je dakako sudjelovalo moje godinama, steeno antropoloko znanje, naroito je bila odluna razdioba indoevropskih jezika od Paula v. Bradtke-a u t. zv. centum jezike i satem jezike. Slovjeni pripadaju zajedno sa Indima, Irancima (Parsi, Baktri, Medi, Sake, Tokhari) i Armencima u t. zv. satem -skup, u t. zv. istono-indoevropski, koji se odvaja od t. zv. zapadnoga skupa (kentum, hekaton, hunt), kome pripadaju Grci,. Italici, Kelti i Germani. Ovo blie jezino srodstvo s Irancima dovelo me je do pomisli, ne potjee li taji vidljivi dualizam kod Slovjena s Irana iz velikoga socijalno-religioznoga dualistikoga pokreta, koji je vezan na ime persijskoga proroka i reformatora Zoroastra-Zaratutre?

Poeo sam se zanimati za toga iranskoga vjerouitelja. Prilino nezadovoljan sa svime, to sam dotad o njemu itao, pala mi je najzad u ruke knjiica najznatnijega njemakoga iranologa Chr. B a r t h o l o m a e-a (1), koja sadrava prijevod onih dijelova Zenda-veste, koji se pridaju samomu Zoroastru (gatke 2834, 4351 i 53 onoga dijela Aveste, koji se zove Jasna) i koji je prevodilac nazvao Zarathushtra's Werspredigten. Tu udara u oi socijalni sadraji

14 Dr. Ivo Pilar:

Zaratustrine nauke, njegovo suprotivstavljanje seljaka zemljodjelca kao pravednika opakome nomadu razbojniku, njegovo isticanje zemljoradnje kao ideala pravednoga i bogumiloga ivota i t. d.

To je duboko djelovalo na me, stim vie, to sam od due vremena nosio u dui jedno otvoreno pitanje, na koje nisam znao odgovoriti: zato se Slovjeni u povijesti pojavljuju vazda kao zeml jod jeki? To je injenica, koju je, koliko mi je poznato, prvi napose istaknuo Herder u svojoj Ideen zur Philosophie der Ge-schichte der Menschheit. Posljedica tome bijae, da su Slovjeni smatrali ratarskim narodom kat eksohen, kao to to ine na pr. J a g i (14, s. 23), H i l f e r d i n g (12, r, s. 184) i drugi. Meutim podrijetlo te seljake prirode Slovjena nije po mome znanju dosada nitko od dna razjasnio. Razumjeh dakle, da je kod Zoroastrove vjere zemljodjelstvo bila religiozna dunost, kao to to naroito istiu J u s t i (16, s. 7)5 i J a k s on,6 te da bi se postavkom, da su stari Slovjeni po vjeri bili zoroastrovci, to pitanje sasvim razjasnilo. Sve te injenice zajedno, dualizam, ratarstvo, jezina srodnost, geografska blizina izmeu june Rusije i Irana, pa injenica, da su Persi stvorili prvu svjetsku dravu, u kojoj je Zoroastrova nauka bila dravna vjera, te je teko pomisliti, da takva svjetska drava ne bi vrila kakav utjecaj na veliki ruski teritorijalni masiv stvo-rie u meni uvjerenje, da dualizam u vjeri starih Slovjena potjee iz Irana, t. j . od nauke Zaratutrine. Tu spoznaju stekoh nekako intuitivno: ona postade moje uvjerenje, a da i sam nisam znao kako, i ja ne mogoh odoljeti, a da to svoje uvjerenje ne izreem. Uinih to u predavanju 12. oujka 1925. u Sociolokom drutvu u Zagrebu pod natpisom Osnovne misli za jednu hrvatsku etnografiju. U tom predavanju izrazih svoje uvjerenje, da je vjera starih Slovjena bila po svoj prilici Zoroastrova.

N o ja sam se sa svojom novom hipotezom osjeao vrlo nelagodno. Stvar sam drao velikom i vanom, a nisam osjeao u sebi ni dosta snage ni autoriteta, da joj vlastitom snagom pomognem do pobjede. Ali mi u pomo doe sreni sluaj. U Grazu jedared saznah, da istu tvrdnju o zoroastrovstvu starih Slovjena ui eki uenjak prof. dr. Jan P e i s k e r . Poslavi mu svoje gore pomenuto

5 Hier ist Armaiti, die ttige Frmmigkeit, welche in der Erfllung der Pflichten des Ackerbaues ein religises Erfordernis sieht.

6 Zu alien Zeiten hielt die altpersische Religion den Ackerbau hoch, und machte seine Pflege zu einem religisen Gebot. G e i g e r - K h u n (7, s. 681).


predavanje, primih osobito prijazan odgovor. A i rezultat mojih linih raspravljanja sa prof. Peiskerom bio je, da sam preuzeo istraivanja po njegovoj uputi u podruju nae Kraljevine.

Sa prof. Peiskerom stupa novi elemenat u moj duevni ivot. Po njegovoj elji prouio sam glavna njegova djela i po njima bijah uveden u novi krug ideja, koje su moje shvaanje vanredno pro-duble i obogatile.

Prof. Peisker, po obrazovanju slavista, a po izabranoj specijalnoj struci socijalni i privredni historik,7 ve se u Pragu poeo baviti agrarno-historikim studijama, koje je u Grazu kao suradnik Historische Landeskommision fiir Steiermark nastavio. Prevrui stare urbare nalazio je sve ee topografska imena, za koja je kao slavist morao razabrati, da su u vezi sa pretkranskim vjerovanjem starih Slovjena. Prinuden po svojoj zvaninoj dunosti, da ta mjesta lino i obilazi, opazio je doskora, da ona nose redom posebnu neku tipinu fizionomiju. To su obino brda u blizini vode, te to je znaajno, stoje uvijek vodi s lijeve strane brda, koja nose ime boga svjetlosti i dobra, a s desne strane vode stoji brdo, peina ili gudura, koja svojom topografskom oznakom pokazuje boga tame i zla, dotino zloduha, avla.

U tijeku njegova mnogogodinjega naunog rada materijal mu je stalno nadolazio, i tako je on napisao najprije na njemakom jeziku studiju o tome,8 a napokon izdao u Starohrvatskoj Prosvjeti u hrvatskom prijevodu znatno rairenu studiju o vjeri starih Slovjena prije krtenja (25), te u njoj opisao 32 staroslovjenska svetita, koja je za svoga rada mogao utvrditi.

Neprolazna je po mnijenju pisca ovih redaka zasluga prof. Peiskera, da nam je otvorio oi za staroslovjenska dualistika svetita, za te nijeme svjedoke negdanjega vjerovanja naih prea, kraj kojih smo dosele prolazili slijepi. Prof. Peisker mogao nam je

7 Prof. dr. Jan Peisker rodio se 25. svibnja I 8 J I . u , kotar Be-chune, u junoj ekoj kao sin umara tamonje gospotije kneza Paara. Doao je na svijet gotovo slijep, te je svoj oni vid stekao tek kasnijom operacijom. Ovako zaustavljeni tijek obrazovanja doveo ga odmah po steenom vidu do strastvena itanja i ljubavi za knjigu, a ova do bibliotekarskoga zvanja. Stupio je g. 1874. kao amanuensis u sveuilinu biblioteku u Pragu, odakle je 1891. preao k sveuilinoj biblioteci u Grazu, gdje je 18911904. bio skriptor, 1904 1910. kustos, a 19101919. ravnatelj te knjinice. God. 1892. na gradakom je sveuilitu postigao ast doktora filozofije (povijest i slavistika). God. 1901 1918. bio je privatni docenat za socijalnu i gospodarsku povijest na sveuilitu u Grazu, 191921. profesor za istu struku na ekom sveuilitu u Pragu.

8 Tvarog, Jungfernsprung und Verwandtes. Blatter fr Heimatskunde 1926. svez. 7/8. str. 4759.

16 Dr. Ivo Pilar:

otvoriti oi samo tako, to je kao socijalni i privrednik historik prevrtao stare urbare i sline stare spise, pak je mogao utvrditi, kako mnoga danas izobliena i beznaajna topografska imena imadu ipak mitoloko znaenje i vezu sa negdanjim vjerovanjem starih Slovjena, samo ih je vrijeme izlizalo i izobliilo. Nadalje, to je. po zvaninoj dunosti na licu mjesta morao pregledati istraivane krajeve, pak je otrim okom zapazio njihovo dualistiko ustrojstvo sa stalnom kulisom: s lijeve strane mjesto, obino brijeg, posveen 'bogu sunca, svjetlosti i dobra, u sredini voda, a s desne brijeg,, peina ili gudura, posveena zloduhu, principu tame i zla. Napokon je zapazio, da je crkva kranska u ilavoj borbi sa tvrdoglavom pretkranskom vjerom starih Slovjena po izvjesnoj metodi pobijala, to vjerovanje, osobito gradnjom crkava i samostana, koji su imali zadau, da trajnim utjecajem slovjenske dualiste i dvovjerce privode istome kranstvu. To je meutim injenica, koju su donekle poznavali ve i drugi slovjenski mitolozi (isp. L e g e r 19, s. 87, 90, 91,. 113). Samo je prof. Peisker utvrdio njihovu vezu sa dualistikim svetitima i izvrio neku sistematiku. A to je vrlo vano, jer kada tu sistematiku upoznamo, dobivamo dragocjena pomagala i indicija, koja nam pomau nalaziti i odrediti staroslovjenska svetita i ondje,, gdje su se stara mitoloka topografska imena i tradicije stoljeima potpuno izgubili.

IV.

Razumljivo je nakon onoga, to je reeno u III . poglavlju,, da sam se rado odazvao pozivu prof. Peiskera, da suraujem, u istraivanju staroslovjenskih dualistikih svetita na teritoriju Kraljevine Jugoslavije.

Prirodno je, da sam svoja istraivanja u prvom redu izvrivao u onim krajevima, koji su mi u jednu ruku po mome stalnom boravku u Zagrebu bili najlake pristupani, a u drugu na one, koje sam po svojim dosadanjim putovanjima najbolje poznavao, dakle poglavito u Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, a manje u Slavoniji, Crnoj Gori, sjevernoj i junoj Srbiji. Napose istiem, da sam razmjerno malo radio u Sloveniji i to osobito stoga, to je ta mjesta prilino istraio ve sam profesor Peisker, naroito onaj dio, koji mu je kao lanu tajerske zemaljske historike komisije bio nekada po dunosti podrujem neposrednoga rada i istraivanja. No ponajprije da istaknem ovo:


Tvrdnjama prof. Peiskera ova je jezgra: Jo i danas moemo po topografskom nazivlju a i nekim drugim znacima konstatovati ona mjesta, na kojima su stari Slovjeni izvrivali svoje zvjerske ine. Ta mjesta zove prof. Peisker Kultsttten njemakim jezikom dakle svetita. Najglavnija je znaajka tih svetita, tvrdi on, da su ona redovno dualistika. To su veinom brda ili humovi, od kojih je jedan posveen bogu svjetlosti i dobra, te stoji na lijevoj strani vode, a drugi je posveen bogu tame i zla vodi na desnoj strani.

N o mi tim istraivanjem koraamo u svijet, koji je ve od iooo godina propao; njega je pregazila pobjednika vjera Kristova. Koraamo u svijet ruevina, nastalih od poraza, to ga je pretkranska vjera starih Slovjena doivjela u svojoj borbi sa kranstvom. A vrijeme nastavilo je razor tih ruevina, a taj je razor to vei, tOi su ga pomagali teki politiki potresi stoljetnih ratova i tuinskih invazija, koji su ponovo snalazili izmuenu zemlju slo-viensku. Ne valja nadalje zaboraviti, da su u okviru nae drave ba Hrvati prvi od slovjenskih naroda preli na kranstvo, i da se taj prijelaz kod Hrvata poeo ve nekoliko desetoljea poslije njihova dolaska na jug, onamo od kraja VII . stoljea. Dakle je taj razor poeo ba kod Hrvata ranije nego kod svih ostalih Slovjena; zato i njegovi uspjesi moraju biti tu dublji i jai negO' kod ostalih Slovjena.

T e sam tekoe ja vrlo rano zapazio i na njih se obazirao. Zato ba uvrujem ovaj ekskurs, jer emo tek pokazivanjem na sve tekoe uspjeno pristupiti ocjeni rezultata naenih na teritoriju Kraljevine Jugoslavije. Stoga su rezultati istraivanja upravo u nas manje vidljivi, nesigurniji i problematiniji, pak emo to ivlje imati na umu ono, to je plastiki rekao Peisker: Kao to fizika paleontologija samo u najreim sluajevima raspolae cijelim eksem-plarima, a ipak moe iz razasutih ulomaka i otisaka rekonstruirati cijele primjerke davno izumrlih bia, tako stoji i vjerska paleontologija pred zahvalnim zadatkom, da iz toponimikih nepotpuno sauvanih scenerija nedopuni svetita, premda je kod njih utvrena samo konstantna scenerija tjesnaca sa tri kulise: i. burna voda, 2. umovito razgledno brdo ili gora lijevo, 3. gola stijena desno ( P e i s k e r 25, s. 35).

Donosim zato ovdje najprije kartografski prikaz jednoga tipskoga staroslovjenskoga svetita, koje je za takav prikaz osobito Zbornik za narod, ivot XXVIII. 2

18 Dr. Ivo Pilar:

podesno, jer su se kod njega do danas odrala topografska imena, posebnim povoljnim prilikama, to ih je P e i s k e r u svojoj studiji (25, s. 1314) kao 12 shemu tono prikazao. Podesna jo i stoga, to su se kod toga svetita sauvala ona ista imena, koja ndovezuju na Helmoldove vijesti i obaraju Legerovu tvrdnju, da nam nijedna kronika ne donosi vijesti o Belbogu. Takvih tipskih mjesta poznajemo do danas vrlo malo, pa e nam zato ba ovo mjesto najbolje posluiti, da prikaemo bitnost stvari. To tipsko svetite stoji kod Budysina u Luici, u zemlji Saskoj; taj je kraj nekada bio slovjenski, a jo se danas ondje nalaze ostaci luikih Srba.9

o

N a desnoj strani rjeice Elsbach vidimo 651 m visoko brdo orneboh, a na lijevoj strani stoji 499 m visoki Bilehoh. Tu su nam povoljnim stjecajem prilika topografske oznake sauvane do danas, te pokazuju prastaro slovjensko svetite u njegovu tipskom obliku. Po istoj shemi naveo je prof. Peisker u svojoj radnji, objelodanjenoj u Starohrvatskoj Prosvjeti, u svemu jo 31 svetite, A ja u i sa teritorija nae Kraljevine navesti ovei broj takvih

9 Ova je skica napravljena shematiki u izohipsama po slubenoj Karte des Deutschen Reiches N o 419, Bautzen, mjer. 1 : 100.000.


svetita, gdje redovno brda i gore oznauju svetita tako, da brda i gore boga svjetlosti i dobra stoje na lijevoj, a brdo i gora boga zla i tame na desnoj obali vode. Samo tako konstatirana svetita normalna su i ortodoksna. N o ima i svetita, koja se nalaze u ravnici, gdje samo neznatan isponak a eventualno i umjetno nasuti humak od nekoliko metara nadomjeuje brdo ili goru. Dom zloduha smjeten je vrlo esto u krnu stijenu, klanac, guduru, provaliju ili peinu, koja je u blizini brda ili gore posveene bogu tame i zla. Meni se ini, da su zloduhu bile esto posveene i ume i gajevi, koji u tom sluaju treba da budu tmurni, gusti i neprohodni. Ali se od-reito to ne moe ustvrditi, jer zbog nepostojanosti i neprestanih promjena u umi dananje stanje nije nikakav dokaz za stanje prije iooo godina.

Kako je meutim spomenuto, topografska imena, koja bi pokazivala vezu sa starim vjerskim kultom, vrlo esto su se izgubila. Tu je djelovao utjecaj crkve, jer ona jamano nije uvala stara imena, koja su bila u vezi sa starim slovjenskim vjerovanjem, a u drugu ruku i sluajno izumiranje starih imena i tradicija, koje se osobito pojaava mijenom i migracijom puanstva. Napose je lako konstatovati tendenciju kranskih crkava, da takva imena izbaci i zatre ili im smisao promijeni. N o svakako je otrija tendencija kranstva protiv naziva mjesta boga svjetlosti, nego prema mjesnim nazivima u vezi s bogom tame i zla, ostavljenima, da se esto asimiliraju kranskom avlu (vragu ili sotoni). Tu je injenicu zamijetio G r e t i (9, s. 101);10 i njezinu praktinu posljedicu razabrat emo u tome, da se mnogo ee nalaze topografske oznake, koje se odnose na izvorna imena boga tame ili zloduha, nego one, koji se odnose na boga dobra i svjetlosti; stoga emo od velike esti konstatovati samo po surogatima takvih boanskih imena ili oznaka.

Kranske su vlasti nadalje na starim svetitima gradile crkve, da tako samo sobom supstituiraju novu vjeru starom siovjenskomu vjerovanju. Tako su se one u borbi protiv kulta Svetovida sluile kranskim svetim Vidom. Tu zamjenu opseno izlau L e g e r (19, s. 210) i B r u c k n e r (4, s. 123, 198, 205, 211), a N o d i 1 o (24, R. jj, s. 73) veli: Da se novi pokrtenici slavenski lake priljube novoj vjeri, nametai nove religije dadoe im sveca hristjan-

10 Da li je tome krivo to, to je crkva nastojala da istrijebi iz naroda samo boanstva svjetlosti, a one tmina da tedi, poto su i onako u prilog avolskoj radinosti, o tome neka sude oni, kojih se stvar najvema tie.

20 Dr. Ivo Pilar:

skoga, slina po imenu, sv. Vida. T o je ilo tako daleko, da je na pr. Helmold tvrdio, da su stari Slovjeni kranskoga sveca sv. Vida uinili svojim bogom, u svojoj protivukranskoj tvrdoglavosti i sljepilu volei stvor nego tvorca. To je dakako samo jedna krupna omaka kranskoga revnitelja onih vremena (L e g e r 19, s. 87),. jer mi danas znamo, da su se stari Slovjeni, otpadnici od kranstva,, samo vraali svojemu staroslovjenskom Svetovidu. N a jugoslovjen-skom podruju, gdje je utjecaj kranstva bio vrlo ran i intenzivan,. crkve sv. Vida vrlo su nam dragocjen indicij, kad traimo i utvrujemo stara svetita slovjenskoga Svetovida. Bilo bi dodue pogreno tvrditi, da je svaka crkva sv. Vida znak nekadanjega svetita Svetovidova. Ali nam tu dualistika scenerija, koju je otkrio Peisker, daje dragocjenu pomo, jer gdje naemo crkvu sv. Vida. i dualistiku sceneriju, bilo to samo i blizu, moemo s najveom vjerojatnou ustvrditi, da se tu nekada nalazilo staroslovjensko svetite Svetovidovo. Crkve su naime kadto graene na istom mjestu, gdje je nekad stajalo staroslovjensko svetite, a esto i samo-u blizini; vrlo esto pod brdom, koje je nekada bilo posveeno staro-slovjenskomu bogu.

Historijski su dogaaji" donosili sa sobom, da bi mnoge stare crkve propale, u ratovima bile poruene, ili bi pak s vremenom, izgubile svoju financijsku osnovku (svoje zatitnike, kolatore, na-darbine) pa tako, preputene same sebi, i propadale. To emo osobito esto nalaziti u krajevima, koji su potpali pod tursku vlast,, neprijateljsku kranskom crkvenom aparatu, koja ga je oteivala. i unitavala, a preplaeni i osiromaeni kranski narod nije smagao-sredstava ni snage, da svoje vjerske zgrade uzdrava. Zato emo; tu zapaziti zanimljiv pojav: seobu crkava. Kranstvo je kao institucija rijetkom vjernosu uvala tradiciju o negdanjim titularima crkava, i kad bi se u blizini stare sruene crkve gradila nova crkva, poglavari bi je redovno posveivali onomu svecu, ija je crkva, nekad tu stajala. Zato esto i razmjerno nove crkve mogu nam biti dokaz, da su nekad na tom mjestu ili blizu stajale crkve posveene istom titularu. Srodan je pojav u novijim crkvama, da pojedini pokrajni oltari pokazuju sveca, ija je stara crkva nekada stajala negdje blizu. Tako je kranstvo zamjernom tradicionalnou i golemim naporom uvalo stoljeima i kroz sve mijene vremena, uva netaknut svoj aparat. T o je bolje uspijevalo u onim krajevima, koji su trajno bili pod kranskom i istovjernom vlau, nego


u krajevima, koji su dospjeli pod inovjernu i kranstvu nesklonu vlast. Stoga emo lako opaziti znatne razlike izmeu krajeva, koji nisu nikada dolazili pod tursku vlast, i onih, koji su neko vrijeme ili na due dolazili pod vlast tursku, kao na pr. Bosna i Hercegovina. U onim prvim krajevima bit emo u naem istraivanju upu.-eni ponajvie na crkvene surogate i nai emo, da je staroslovjensko mitoloko nazivlje najveim dijelom uniteno. Crkava pak ne emo nalaziti na pr. u Bosni i Hercegovini, gdje se naprotiv mnogo' vie sauvalo mitolokoga topografskoga nazivlja, i to ne samo zbog dolaska turske vlasti, koja je vrlo oslabila kranske utjecaje, nego i stoga, to ona forma kranstva, koja je od XIIXV. vijeka ondje vladala, bogomilstvo, nije toliko neprijateljski nastupala protiv dualistikog vjerovanja starih Slovjena, nego je, i sama dualistika, pokazivala mnogo vie tolerancije prema vjerskim ostacima starih Slovjena.

Valja meutim utvrditi, da nije samo sv. Vid bio kranski surogat za staroslovjenskoga boga sunca i svjetlosti, negO' da on ovu ulogu dijeli s jo dva kranska sveca, ije se crkve pojavljuju na mjestima, za koja je oito da su bila nekada posveena staroslo-vjenskomu bogu sunca. To su sv. Ilija i sv. Ivan Krstitelj. Kod ovoga ve ivanjski kresovi pokazuju, da je neto naslijedio od staroslovjenskoga kulta svjetlosti, sunca i ognja, a kranski Ilija gromovnik imao je surogirati gromovniku djelatnost staroslovjenskoga glavnoga boga, pak emo i crkve, posveene tome svecu, vrlo esto' nalaziti na brdima nekada posveenima staroslovjenskome bogu sunca i svjetlosti. Kranstvo pak vodilo je prema staroslo-vjenskom Sveto vidu u neku ruku politiku divide et impera. Sv. Ivanu dalo je svetkovanje najduega dana i kresove; sv. Iliji nevremena, munje i gromove, a sv. Vidu ime i lijeenje oiju (vianje); tim svojim postupkom lake mu bijae slomiti mo Sveto-vidovu.

Kao bog sunca i svjetlosti, tako je i bog tame imao svoje kranske surogate. Na mjestima (ili blizu njih), koja su bila posveena bogu tame, nalazimo udnom redovnou crkve ili kapele sv. Mihajla Arkanela i sv. Jurja, oba pobjednika vraga ili zmaja. Slovjenski mitolozi spominju jo jedno surogiranje slino onomu kod sv. Vida, naime zamjenjivanje izmeu staroslovjenskoga Velesa-Volosa i sv. Blaa (L e g e r 19, s. 112116). I kao to je u ruskom Novgorodu sagraena crkva sv. Blaa na mjestu, gdje je stajao

22 Dr. Ivo Pilar:

kumir Velesov ( B r c k n e r 4, s. 119, 124 i d.), tako emo na mjestima, gdje stoje crkve posveene ovom svecu, s velikom vjerojatnou misliti na nekadanja svetita posveena Veles-Volosu.. To nas zanima stim vie, to je Veles-Volos po mnijenju svih strunjaka pripadao redu bogova tame i zla (L e g e r, 19, s. 113), pa e se crkve i kapele sv. Blaa redovno nalaziti na desnoj strani vode.

Blizu staroslovjenskih svetita stoje vrlo esto i samostani,, kojima je u prvo vrijeme jamano bila zadaa, da trajnim svojim utjecajem pobijaju slovjensko poganstvo.

A zanimljiva je i ova pojava. Na mjestima, gdje su nekada stajala staroslovjenska svetita, u onim krajevima, koji su trajno ostali pod kranskom vlau, vrlo esto jo i danas osim samostana stoje gusto posijane crkve i kapele; taj nam pojav slui za znatan indicij, da je blizu postojalo staroslovjensko svetite. Zato? Zato, jer su staroslovjenska svetita bila posljednje kule dualistikoga bogotovlja naih prea, u koje je ispred kranstva uzmicalo, pa se oko njih razvijala ogorena borba. Ostaci pogana ogoreno su branili te posljednje kule svoga djedovskoga vjerovanja, a Crkva je ogoreno juriala na te poloaje tvrdoglavoga protivnika. Samostani i crkve, kojima je kranstvo okruivalo takova mjesta, bijahu navalni poloaji, pak je trajni utjecaj tih institucija napokon i izvrio svoju zadau: vjera starih Slovjena podlee. Takve nam se misli same sobom nadaju, jer i kranska Crkva, kao svaki socijalni organizam, nije bez dubljih razloga pravila vanrednih napora.

Tu emo skrenuti panju jo na jedan momenat, koji vrlo oteava istraivanje tih starih dualistikih svetita ba u naim krajevima. To je duboka promjena, koja je preobrazila cijeli jedan veliki dio nae drave, t. zv. kras u Primorju, Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori. Poznato je, da su puste goleti naega Primorja nekad bile gusto zarasle umom. Gdje je danas goli kr, ondje su prije 1000 godina stajale guste ume. Dok je bilo ume, uborili su po naim primorskim bregovima i gorama potoii i potoci, t. j . voda tekuica, a time trei elemenat dualistikih scenerija. Ali kad je nestalo uma i nastala golet, jer je bura odvijala sav humus u Jadransko More, nestade i potoia. Mjesto potoia nastale su vododerine, koje su vei dio godine bez vode. Mi emo dakle u Primorju, Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori vrlo esto uzimati vododerine za ive potoke, jer su one nekada i bile potoci. Da tim u prosuivanju pitanja, postoji li in concreto svetite ili ne, nastaje


znatan momenat naune nesigurnosti, nema sumnje. Osobito u najviim gorama, gdje su tekua voda bili relativno sitni potoii, tih je potoia kao najvanijih orijentacijskih predmeta nestalo. Ali i tu se savjesnim ispitivanjem svih prilika ipak moe nai rezultat.

Tako emo kombinacijom topografskoga nazivlja, crkava i dualistikih zavjesa s veom ili manjom vjerojatnou nalaziti staro-slovjenska svetita. Pojedini sluaj bit e vie ili manje problematian. Ali dosljednost, kojom e se dualistiki elemenat i druge s tim vezane znaajne crte pojavljivati kod svih onih mjesta, koja stoje u vezi sa staroslovjenskim vjerovanjem, uvjerit e nas, da to nisu sluajnosti, nego da su to pojavi, koji su bitna karakteristika staro-slovjenskoga bogosluja.

V.

Prve uspjehe svojega istraivanja postigao sam kod najneobi-nije kategorije svetita, koju je postavio Peisker, kod t. zv. Jung-fernsprunga, t. j . Djevinih skokova (u Ljubiinoj se noveli zove ono mjesto u Boci Kotorskoj Skoidjevojka). Tih Jungfern-sprunga ima u svima krajevima, koji su danas jezino njemaki, a nekad bijahu slovjenski. To su redovno hridi (stijene) ili veliki kamenovi na desnoj strani vode, obino tekue, i naznauju desnu stranu dualistike scenerije, znaajne za staroslovjenska svetita.

Prof. Peisker tumai taj pojav ovako: Te hridi bijahu u pretkransku doba posveene zloduhu, persijski (avestiki) daeva (deva). Dok su se stari Slovjeni drali staropersijskoga (zoro-astrovskog) vjerovanja, znali su, to znai tua rije deva. N o primivi kranstvo, izgubie tu svijest, i znaenje se vezae na domau slovjensku rije deva, diva, djeva (latinski virgo, netaknuta djevojka). I s tim prijelazom svagdje nastade tipska legenda: da je s te stijene skoila neka djevojka, koja je bjeala, jer su joj htjeli oteti djevojaku ast. Ta promjena smisla Peiskeru je jedan od glavnih dokaza, da su stari Slovjeni bili zoroastrovci, te veli: Ta promjena znaenja mogua je meutim bila samo u slo-vjenskom podruju, jer nijedan drugi jezik na svijetu nije imao dva ista izraza za zloduha i djevicu. A odatle slijedi, da su svagdje, gdje se nalazi Djevin skok (Jungfernsprung i slino) ili Djevin, Devin, Divin s onom naprijed ocrtanom scenerijom, svakako nekad

24 Dr. Ivo Pilar:

ivjeli slovjenski zoroastrovci, pa ma gdje to bilo, makar i u pa-niji ili Engleskoj ( P e i s k e r , 25, s. 20).1

Protiv ovoga tumaenja izneseno je sa ugledne lingvistike strane, da je prijetvorba pojma daeva u djeva, diva nemogua po etimolokim zakonima naega jezika. Ja drim, da ovaj prigovor ovdje nije opravdan. On je nastao samo zato, to je prof. Peisker iz razumljivih razloga svoje tumaenje neto openito stilizirao.

N o ja u biti jasniji, te istiem, da ovdje uope nema mjesta etimologiji ni upotrebi etimolokih zakona. Promjena avestikoga pojma daeva u slovjensko djeva, diva nije se dogodila sama od sebe, ni putem e t i m o l o g i j e , nego putem s u p s t i t u c i j e pojmova na temelju pribline glasovne slinosti, isto tako kao' to je kranski sveti Vid supstituiran staroslovjenskom Svetovidu, kranski sv. Bla (Vlaho, Vlasi) staroslovjenskom Veles-Volosu. Tu dakle nisu igrali nikakvu ulogu zakoni jezinoga ni glasovnoga razvitka u narodnom govoru, nego je to narodu nametnuto odozgor spretnom supstitucijom pojmova, izvrenom od organa kranske crkve, koja je u taj posao upotrebila stoljea i sav svoj golemi autoritet, sa ciljem, da slovjenske dualiste privede kranstvu, i u tu svrhu, da poganske pojmove zamijeni sa drugim pojmovima, koji su glasovno samo priblino slini, ali su kranski ili odgovaraju kranskoj ideologiji.

Tko tu trai etimoloke zakone, grijei po mome shvaanju isto toliko, kao to bi grijeio onaj, koji bi etimologijom htio dokazati, zato se staroslovjenski Svetovid prometnuo u kranskoga sv. Vida.

Utvrujem, da tih Djevinih skokova, uz razna imena, ima razasutih po cijeloj naoj dravi, i to ne samo po slovenakim krajevima, gdje ih je u veem broju utvrdio ve sam Peisker, nego i po cijelom hrvatsko-srpskom podruju. Ti su Djevini skokovi tako brojni, da e trebati intenzivna istraivalakoga rada od vie godina, dok se oni svi saberu, opiu i odgonenu. Ta legenda (razmjerno lake konstatacije) o djevojci, koja je skoila s hridi, davala mi je dragocjen znak, da se negdje blizu nalazi staroslovjensko svetite.

1 1 Takovih stijena ima u Biskajskom zaljevu u paniji i u Engleskoj, kod dananjega Chestera (ibid. s. 27).


Ja u ovdje iznijeti prilian niz takvih Djevinih skokova, koji e dati jasnu sliku, u kakvim se oblicima ti zanimljivi ostaci staroslovjenskoga vjerovanja nalaze na naem jezinom podruju.

Otprilike 3 kilometra od postaje Kamanje, na pruzi KarlovacLjubljana, ima u rijenom tjesnacu Kupe poznata peina (spilja) Vrlovka.12 Kraj te peine, neto 150 m daleko, stoji uspravna, 15 do 20 m visoka stijena, na kojoj je Hrvatsko planinarsko drutvo dalo crvenim slovima napisati Djevin skok. N o propitivanjem kod tamonjega puanstva utvrdih, da mladi ljudi iz naroda ni o tome imenu ni o legendi djevojakoga skoka nita ne znaju, nego da je to ime napisano po naznaci poznatoga historika Emilija Laszowskoga. Ali on mi ree, da je to ime stijene upamtio od pripovijedanja svoga djeda Filipa pi. Sufflaya, koji je bio vlasnik blinjega plemikog dvora Brloga. Umolio sam dakle znanca i kolskoga druga Matiju Fizira, kolskoga upravitelja u Kamanju, da ispita tri najstarija ovjeka u selu Kamanju. On je to uinio i utvrdio, da najstariji ljudi u selu poznaju sadraj legende a i ime Djevin skok. N o ta legenda utvrena je i pripovijeu o lijepoj Mari, koju je objelodanio Milan enoa u kalendaru Danici za god. 1914.,13 samo to legenda sama nije vjerno sauvana u enomoj pripovijesti, jer Mara nije skoila djevojkom sa hridi u Kupu, nego se tek kao stara ena utopila.

Ali postoji i varijanta pomenute legende, koju sam uo od uenika Dragutina opa iz okolice Kamanja. Ona glasi: Za jedne provale Turaka narod je pobjegao u nepristupanu peinu Vrlovku. U nju se htjede zakloniti i lijepa djevojka Dora, ali na to naie na doratu konju mladi beg, voa turske ete. Dora se sakri za grm, ali beg jaui kraj grma viknu konja: dorate! uvi to Dora, pomisli, da nju zove, jer da ju je naao, pak se baci pred bega na koljena molei, da joj pokloni ivot. Beg joj to obea, ako mu pokae ulaz u peinu. Dora to uini, nato Turci provale u Vrlovku i pokolju sav narod. Tada Dora vidjevi, da je svoje ljudstvo izdala, skoi s oblinje stijene u Kupu i utopi se, a odatle stijeni ime Djevin skok. Nema dakle sumnje, da legenda postoji, premda se u tradiciji nalazi u stadiju izumiranja. Jezovitost te peine povisuje jo blizina spilje Vrlovke, u kojoj se kriju ne samo bez-

1 2 Ispor. pilja Vrlovka u Kamanju kraj Ozlja. Izdalo Hrv . drutvo planinara Runolist. Zagreb 1928.

1 3 Danica 1914, s. 102122.

26 Dr. Ivo Pilar:

brojni imii, nego po narodnom prianju i sam avao. Pod Dje-vinim skokom izvire jako, ali veinom mutno vrelo, Stankovo Vrelo, iz koga se napajao legendarni pustinjak Stanko, koji je imao svoj stan u Stankovoj Spilji, jedno 50 m uz vodu pod peinom. Sve je dakle na okupu, to je moglo podraavati fantaziju naih pradjedova-i doaravati im ovdje stan zloduha Daeve i ulaz u podzemni svijet. Da je pak tu moralo biti staro pogansko svetite, dokazuje nam ne samo preobilje starih crkava i kapela u okolini,, nego i to, da se 2 km nie nalazi seoce Bojakovo, dakle negdanja naseobina templara, kojima bijae zadaa pobijati staro slovjensko poganstvo.

No samo svetite polo mi je za rukom odgonenuti tek poto sam obaao cijelu okolinu i pet puta dolazio onamo. Oblije toga svetita ovakvo je:

Na lijevoj obali Kupe ispelo se brdo Lovi 476 m visoko, a nekih 240 m ponad Kupe, koja ondje tee 134 m vie mora. To brdo nije visoko, ali ima izrazito osamljen poloaj te prema tome krasan vidik na sve strane, a samo- je izdaleka vidljivo, ak od Jastre-barskoga. Na vrhuncu mu je starinska kapela sv. Kria, na zapadnom boku kapela sv. Franje Ksaverskoga, na istonom sv. Duha a na samoj podini u Obreu kapela sv. Nikole. Nekoliko stotina metara od vrhunca na drugoj glavici Loviu lei selo Radue. J a sam mislio, da mogu Radue etimoloki izvoditi od Radogoe, a to znai: mjesto Radogostovo. Iz toga sam sudio, da su na Loviu nekada svetkovali staroslovjenskoga Radogosta, a to je samo jedan epitet glavnoga slovjenskoga boga sunca Svetovida. Ali kako protiv ovoga izvoenja ima sa strane kompetentnih lingvista prigovora,, ne mogu to tvrditi, nego navodim samo kao svoje nestrunjako mnijenje. Na svaki nain ima to brdo mitoloko znaenje. T o dokazuje -blizi zaselak Konjari, koji dovodim u vezu sa staroslo-vjenskim kultom konja. Poblie u to rastumaiti u glavi IX.

Na desnoj strani Kupe suelice Loviu je breuljasto tlo, van j

redno ispresijecano, puno rupaga i uvala, a usred njega na visu daleko je vidna crkva sv. Blaa, pa do njega malo seoce Blazinova Gorica ili, kako ga narod zove, Blaina. Mi smo ve isticali, da je sv. Bla~ kranski surogat staroslovjenskoga boga Velesa, koji je ve od dosadanjih pisaca oznaen kao zloduh, demon ( B r u c k n e r 4, s. 133; L e g e r 19, s. 114, 115).


Prema tome pokazuje se shema staroslovjenskoga svetita kod Kamanja ovako:

Brdo LoviRaduseKonjari prijesto boga sunca (Radogosta?)

Kapela sv. Kriza (sv. Spasa) Kupa

X Selo Blaina sa crkv. sv. Blaa sjedite zloduha Velesa

p>

5 K

,

4- i

^

pe

* *-i

- o -a>

o ^ ^

U najjunijoj Dalmaciji, 2 km od Katel Lastve, sada pr.e-krteno u Petrovac, stoji opjevana peina Skoidjevojka. Legendu je obradio Ljubia u noveli Skoidjevojka.14 Fabula je ova: Ste-van, sin patroviskog odlinika Durda Kalourevia, zagledao se i isprosio ker Ruu Vuka Mrkonjia, ribara na Skadarskom jezeru. Rua ima maehu Mariju, koja ne trpi Ruu, pak bi htjela tu dobru partiju za svoju razroku ker Rumu. Da omete udaju Rue za Stevana, obea je Radu kovau i ciganinu, pa ga navrka, da Ruu otme i osramoti. Rade ciganin sa svojom drubom pokua atentat na Ruu, koju maeha za to samu poalje u Budvu. Rua se otme napadaima, pobjee na tu stijenu, i, ne videi spasa, skoi u more i utopi se, a stijena dobi ime Skoidjevojka. Tu je legenda sauvana u svoj istoi. Ali kraj te literarno stilizirane legende postoji u narodu varijanta, da je sa stijene skoila u more djevojka, koju su Turci htjeli osramotiti. Tu varijantu saznao sam iz usta tamonjega stanovnika Miloa Zejnovia. Vidjet emo, da je to bjeanje ispred Turaka tipska i stalna varijanta, koja se gotovo redovno ponavlja kod djevojakih skokova u naim krajevima.

Meutim pripovijest Ljubiina u pogledu same Skoidje-vojke nema nikakve historike podloge. Njegova novela dogaa se izmeu god. 147075., a dr. Milan Sufflay iznio je, da ta Skoidjevojka u ispravi srpskoga kralja Stjepana Uroa II . od g. 1303. nosi ime Devin Vrh, a u jednom se mletakom latinskom spisu iz

14 Ljubia epan Mitrov Pripovijesti crnogorske i primorske Dubrovnik. 1875, s. 2590.

28 Dr. Ivo Pilar:

g. 1396 zove: Diviina Stijena.15 To je vanredno vano, jer saznasmo, da je ta stijena nosila god. 1303. jo ime persijskoga zloduha, a 93 godine kasnije ve ime legendarne djevojke. Dakle je ba u to vrijeme morala nastati skoidjevojaka legenda.

P e i s k e r je (25, s. 22) Skoidjevojku uvrstio u svoj popis Djevinih skokova pod br. 26, pa je ondje postavio shemu toga svetita. Meni se ini, da Skoidjevojka pripada svetitu, koje nesumnjivo stoji u primorskom gorju jedno 3 km zrane crte daleko odavde, a ima na desnoj strani yj6 m visoko brdo Spas, svakako ime nekadanje kapelice sv. Spasa. Lijevo se die 720 m visoko brdo Kopa sa kapelom sv. Ilije podno njega. Medu oba brda je klanac, kroz koji vodi put od obale te e po svoj prilici biti i potoi ili vododerina. Da je tu bilo neko svetite, ukazuje i velika mnoina kapelica, koje su na onom najuem podruju razasute te Ih neposredno podno toga svetita ima 12, a sa svake strane i po jedan manastir, naime poznati manastiri Reevi i Buljarica. Shema svetita kod Petrovca (Katel Lastve) bila bi po ovom shvaanju:

Brdo Kopa sa kapelom sv. Ilije sjedite boga sunca i gromovnika vododerina

2.

I Brdo Spas (Sv. Spas) * ^ sjedite boga tame

o -

To varijiranje skoidjevojake legende osobito je karakteristino i vidljivo kod t. zv. Lucinskoga Vira na Rjeini meu Gospodskim i Lukeevim selom, opine Jelenja Donjega, vie grada Suaka. Ponad vira stoji 10 metara visoka stijena, koja se u narodu zove Skok nad Lucinskim Virom. Stijena je danas vrlo osakaena, jer je nekoliko metara podno nje provedena kamenita mlinska brana, a kroz nju prosjeen je prolaz za suaki vodovod.

Historik Emilije Laszowski spominje ovu skoidjevojaku legendu ovako: Tako se pria, da se jednom neki gospodin grobniki od roda Frankopana zaljubio u krasnu Luu, seosku djevojku

15 Mil. Sufflay Otkrie velike tajne slavenskoga poganstva. Obzor od 11. IX. 1928.

O dualizmu u vjeri starih Slovjena. 29>

iz Jelenja, kad je bila u kolu kod gradskoga majura. Snubio ju je k sebi, no ona ne htjede. Zato poalje knez po nju svoje grabante.. Ila je upravo k svojemu domu. Kad je vidjela pogibao za sebe i za svoju ast, nagne u bijeg, a grabanti za njome. Dospjevi do Rjeine, nestade joj ve nade, da e umai, pak se u oaju baci u ponor Rjeine, gdje je nestade u vodi. Od tada se toj mjesto zove Lucinski Vir, a nalazi se nie mosta pod Lopaom.16

Ali gotovo u svakoj kui u okolnim selima znaju priati drugu varijantu o Lucinskom Viru, kao to sam se uvjerio na samome mjestu. Antun Zakarija iz Gospodskoga Sela priao mi je ovo: U Luciju, groficu Kastavsku, zaljubio se jedan turski vojskovoa, koji je odlui oteti. Uhodei za njom nae je jedared, kad je izjahala. na konju iz Kastva, i nagne za njom. Bjeei na konju ispred Turaka, a videi, da ne moe izbjei ropstvu i osramoenju, skoi sa. konjem u vir Rjeine. Konj ispliva, a ona se utopi, pa se taj vir Rjeine prozva Lucinskim Virom. Ta je pria, kau, objelodanjena u jednoj popularnoj povijesnoj knjizi, koju je izdalo Drutvo* sv. Jeronima u Zagrebu. N o ja ne mogoh iznai, koja je to publikacija i kako tamo glasi ta legenda.

Antun Radeti i Petar Radeti iz Lukeeva Sela priali su mi; ovo: Prije sto godina bila je djevojka Luci ja, koja se u Lucinskom: Viru utopila, ali ne znamo, zato. Hrid se zove Skok nad Lucinskim Virom. A Martin Radeti iz Lukeeva Sela pria mi ovo: Prije pedeset godina bila je djevojka Lucija, u koju se zagledao jedan financ. N o ona ga nije htjela, a on pokua silom je osvojiti. Ali ona. je radije skoila sa stijene u vir, koji se po njoj prozva.

Po svemu se moe suditi ovo: Iz prastarih vremena ustalila, se legenda o skoku jedne djevojke, koja je branila svoje djevianstvo. Tu narodnu tradiciju svezala je narodna fantazija na razna vie ili manje istinska lica, koja sa samom stvari nemaju nikakve veze.

Meni je rjeenje ovoga svetita zadalo mnogo muke, poglavito-zato, to se djevina stijena nalazi na lijevoj strani Rjeine, dok bi po bezizuzetnom pravilu morala po principu zla i tame posveena hrid biti na desnoj strani vode. Ali se ta prividna inkongruen-cija posve razjasnila, kad sam kod svetita u ateu (br. 18) od-gonenuo zakon transverzalnih svetita. Naime: trea kulisa,, voda, u ovom sluaju nije glavna rijeka (kod atea Sava, a ovdje

1 6 Emilij Laszowski Gorski Kotar i Vinodol, mjestopisne i povjesne crtice. Matica Hrvatska. Zagreb 1923, s. 73.

30 Dr. Ivo Pilar:

Rjeina), nego jedan njezin pritok, u ovom sluaju potok Suica, koji izvire jednim izvirkom na Grobnikom Polju podno sela Skar-5oni, a drugim kroz Kajak-Jarak sabira svu vodu iz masiva planine Obrua (1377 m), pa utjee u Rjeinu meu Drastinom i Lu-keevim Selom, tvorei ondje oirok zaton duboke Rjeine. Svoje ime nosi odatle, to za ljetne sue presusuje. To je tako danas, ali nije moralo biti prije tisuu godina, dok su ondje rasle bujne ume, pa kraki znaaj Grobnikoga Polja nije bio toliko izraen kao danas.

Na lijevoj strani Suice ispela se uporedo s tokom Rjeine gorska kosa, koja na najveoj visini od 431 m, a nad selima Ilovi-kom i Kaani nosi kapelicu sv. Kria. Posebnoga imena toga brda ondje nisam mogao nai. Crkvu sv. Kria ili sv. Spasa na mjestima nekad posveenima staroslovjenskim bogovima ve smo nali i kod oba naprijed istaknuta svetita, a nalazit emo je veoma esto i dalje, jer je kranstvo gradilo hramove posveene svome glavnom ideolokom simbolu redovno ondje, gdje se svom snagom eljelo afirmirati protiv ilavoga staroslavjenskoga dualistikog protivnika. Na desnoj pak strani Suice nalazi se izmeu sela Ratulje i Jelenja na 326 m visoku brdu crkva sv. Mihajla, danas upna crkva sela Jelenja Donjega.

Tako emo esto na mjestima (ili blizu njih), posveenima nekad principu tame i zla, nalaziti crkve sv. Mihajla, pa emo ve po tome negdje blizu nai brdo posveeno tome principu. Je li sada ba to 326 m visoko brdo ili moda blinja 577 m visoka krna, rastrgana i tmurna gora Maj posveena bila glavnom principu zla i tame, ne mogu rijeiti. Svakako toj gori pripada peina Skok nad Lucinskim Virom, gdje je sauvana do danas bujno razgra-njena skoidjevojaka legenda, odjek mitu staropersijskoga zloduha Deve.

Svetite kod Jelenja Donjega pokazuje ovu shemu:

Kapela sv. Kriza na vrhu ponad Kaana sjedite boga sunca i dobra

3 . . _ _ _ . > Crkva sv. Mihajla

sjedite boga tame i zla Stijena Skok nad Lucinskim Virom


U svom lanku Arkeoloki prilozi o religiji poganskih Hr vata17 opisao je fra L. Marun dva Bogoina, uneiki i pfominski. Meni su ta imena mnogo obeavala, pak sam ih oba, osobito drugo, pomnjivo istraio. Evo, to sam naao:

Podno sela Bogetia, opine Oklaja, u srednjoj Dalmacji, tee u neto ioo m dubokoj jaruzi (kanjonu) rijeka Krka. N a lijevoj strani Krke otisnuo se iz same litice humak, kao da, se litica oko njega prolomila i odasula. Na tom humku ostaci su stara grada, koji tamonje puanstvo danas obino zove Bogoinom, a negdje Vilingradom.

Bez sumnje se i narodna predaja mnogo bavila tim vilenskim Bogoinom, jer je sam Mihovio Pavlinovi posvetio gradu i legendarnom osnivau Starcu Bogoji velik dio lanka Krka, i pie: uda svakojaka ponamjesti Bogoje po gradu Bogoinu: i prage mramori te, i ronike srebrne i avove zanaene, i lepirice limane: i reetke pozlaene, i rode salivene i ive, paunove uz ptice paunice po jae: sve pod bradu zlatnom Svjatovidu, iz koje izvirae iva voda i napajae dvore Bogojine.18 A nekoliko strana dalje: Tad Bogdan Ljutica skube bradu Kumiru Svjatovidu: ,idi pogani samoiva!' Uduhnu vjenanu svijeu, pa sunu niz Bogoin i t. d.19 To pak Pavlinovi jamano nije sve iz prsta isisao, nego pobrao narodnu predaju, koje se kao narodni ovjek lako mogao dostati. Drim dakle, da sam ovlaten poprimiti, da je u okolini Bogoina za Mihovila Pavlinovia ivjela tradicija o zlatnom kumiru Svjatovidu.

Suelice Bogoinu, na desnoj strani Krke, odmah uz rijeku, nalazi se glasoviti pravoslavni manastir Krka ili Sv. Arandel (Sv. Mihajlo). Tik do njega protee se duboka Carigradska Draga, koja se svrava u hridovitom romantinom klancu; narod ga zove Vilenskim Klancem i pria, da se ondje skrivaju vile, koje nou izlaze na proplanak ponad klanca i ondje igraju kolo. A nekoliko stotina metara nie manastira stoje nepristupane Brzine Strane; po pripovijedanju sijedoga manastirskoga sluitelja Boe Bjelanovia, rodom iz blizog Kistanja, stoji na drugoj strani stijena elija, u kojoj je nekad ivio sijed kaluer, a s koje je skoila djevojka bjeei od turske potjere.

1 7 Starohrvatska Prosvjeta, god. III, 1897, br. 2, s. 7883. 1 8 Puki spisi Mihovila Pavlinovia, Zadar 1876, s. 255. 1 9 Ibid. s. 262.

32 Dr. Ivo Pilar :

Tu ima dakle tipsko svetite sa skoidjevojakom legendom., pa shema toga svetita ovakova je:

Grad BogoUn prijesto boga Svetovida

4. > Krka Manastir sv. Mihajla sa Vilenskim X

Klancem sjedite boga tame "~-2 ^ vO

jena

s " ^

0 N

O

^

Q

U Bosni, k istoku od Sarajeva, koi se slikovita i stjenovita Romanija planina. Najzapadnija njezina izbocina 1546 m visoka je Djeva. Oku se prikazuje kao stubasta stijena, koja kao neka neman ispada u vispoljanu izmeu Pala i Mokroga. Tik podno nje dvije su peine, od kojih je jedna nepristupana Novakova Peina, pa je u njoj poznati Starina Novak savio svoje orlovsko gnijezdo i godinama prkosio feudalnoj gospodi. Ja sam Djevu i tu peinu pohodio.

Za ispitivanja izokolnih stanovnika kazivao mi Omer Kadri iz Mindura, da je sa Djeve skoila djevojka, koju je netko htio silovati. Do rijei mi to potvrdie Meho i Dervo Hrvo iz Careve Vode, upravo podno Djeve. Pravoslavni seljak Milan Jakovljevi kazivao mi isto, samo dodao, da su bili Turci, koji su htjeli silovati djevojku.

Djeva stoji na desnoj strani rijeke Graanice, a na lijevoj je strani duga gorska kosa, Bogoviska Planina sa 1222 m visokim vrhuncem iljata Glava, koju narod zove i Medenik (ispor. kod P e i s k e r a, 25, s. 12, spomenutu goru Mednik k jugu od Praga), podno nje se udubao Medeniki Klanac.

Prema tome nam to svetite pokazuje ovu shemu:

Medenik-Bogoviska Planina prijesto boga sunca i dobra

pod njim selo Bogovii 5. >

Djeva s dvije peine kao brlog zloduha Deve Skoidjevojaka peina

sjedite boga podzemlja, tame i zla

Dr. Ivo Pilar: 33

Nad Katel-Lukiem u Katelanskom zaljevu stoji brdo Biranje u primorskom gorju s vrhom, na kome postoji skoidjevo-jaka legenda. Na samome mjestu utvrdm sam ovo:

631 m visoko brdo Biranj posljednji je znatni ispon duge kose Kozjaka, koja obrubljuje krasni Katelanski zaljev. Kao cijela kosa Kozjak, i Biranj ima prema moru neposredno podno vrhunca cio niz litica i hridastih obronaka. Jedna od tih stijena jest skoi-djevojaka. Niz tu hrid skoila je djevojka iz porodice Cicadin, jer su je Turci htjeli zarobiti i osramotiti. Ali Marin Bakota i Ante Grgin iz Katel-Lukia priahu mi, da su bile dvije sestre Toma-eve, koje su bjeale ispred Turaka. One su, da se spasu, skoile niza stijenu, i nisu se otetile. Kad to Turci vidjee, skoie i oni, ali se razbie na komade. Za Biranj se pripovijeda, da je svoje ime dobio odatle, to su na njemu Katelanci svake godine birali svoje poglavare. Upravo na samom vrhu nalazi se kapela sv. Ivana. O gradnji te crkve ide pria: Katelanci htjeli su crkvu izgraditi nie, da im bude blie selu, ondje, gdje je danas crkva sv. Lovre. Ali kad su tesali kamen za gradnju, kamena je preko noi sreda nestajalo, a da se nije znalo, kako i kamo. Postavi se dakle straa, i ta vidje, gdje bi se kamenje samo dizalo i u zraku ga nestajalo. Malo zatim pastiri naoe isto kamenje na vrhu Birnju, ondje, gdje je danas kapela. Uzee to za znak, da treba kapelu sagraditi ondje, kamo' je kamenje dolet jelo. Tako nastade kapela sv. Ivana na vrhu na onome mjestu, gdje je i danas.

Na istonoj strani podno Birnja duboka je jama Petrinjska Jama; u njoj ima vode, dok se na zapadnoj: strani nalazi peina Mateina Peina.

Podno Birnja iskae izvor, glasovit sa svoje dobre, a kau i ljekovite vode; zove se Radun. To se ime osobito esto ponavlja ti naoj toponimici, i to me dovodi do misli, da je mitolokoga karaktera. Veoma su u naem narodu brojna imena Radun, Radunja Planina, Raduni, Raduni, Radunie, Radenci, Radenski Vrelec ((glasovita kiselica) i t. d. Ja sam pomiljao, da je Radun hipo-koristik od Radogost, kao to je Perun od Perovit. Utvruje me u tom shvaanju injenica, da se ondje na sjevernoj strani, naime upravo u zaleu Birnja, nalazi selo Radusi, to izvodim kao i kod svetita pod brojem 1. od Radogost. Po tom svemu drim, da je na vrhu Birnja nekad bilo svetite posveeno bogu Radogostu. Zbornik za nar. ivot XXVIII. 3

34 O dualizmu u vjeri starih Slovjena.

Biranj stoji na lijevoj strani potoka Riivica, koji kraj kule Nehaja, na kraju Katel-tafilia, utjee u Katelanski zaljev. N a desnoj pak strani, jedno 2 km daleko, stoji u istoj kosi, no koja se odvaja od obale i skree k sjevero-zapadu u unutranjost kopna, 650 m visoko brdo Crni Krug. Pusto je, krno i neplodno. K jugu od njega, na obali, nalaze se kapele sv. Mihajla i sv. Jurja.

Ali udara u oi anomalija, da se skoidjevojaka legenda vee za brdo, posveeno bogu sunca, dok smo ga dosada nalazili uvijek pripojena brdu, posveenu bogu tame i zla. Razjasniti to ne znam. Moda se tu radi o seobi fabule u toku vremena, nastale zbog topografskih promjena posljednjih hiljadu godina.

Ali da je i skoidjevojaka legenda u vezi s jednim mjestom, koje je bilo posveeno staropersijskom Daevi, dokazuje nam injenica, da se u toj okolini i to ime sauvalo do danas. N a obali ravno k jugu od Crnoga Kruga iri se jedan kraj, koji se zove Divnije, gdje se danas nalazi naa vojna hidroplanska stanica, pak je od brojnih novogradnja cijela obala sasvim preobraena.

Neobina mnoina crkvica i kapela u onom kraju nadopunjuje redovnu sliku, koju nam daju staroslovjenska svetita i njihova okolica. Vidimo tu blizu, i osim gustih crkava na katelanskoj obali, po pristranku brda ove kapele: sv. Eustahija, sv. Marije, sv. Bartola, sv. Eunofrija, sv. Mihajla, sv. Jurja, sv. Lovre, sv. Roka, sv. Rozarice i t. d.

Shema svetita ponad Katela ovakova je:

Kapela sv. Ivana na Birnju (631 m) Vrelo Radun i selo Radui prijesto boga sunca (Radogosta?)

Hrid sa skoidjevojakom legendom 6 . -

Brdo Crni Krug (650 m) Kapela sv. Mihajla i sv. Jurja

Kraj zvan Divulje

Sa svetitima, koja sam ovdje naveo i kod kojih se do danas sauvala skoidjevojaka legenda, nisam ni iz daleka iscrpao njihov broj u podruju nae Kraljevine. Naveo sam ih samo nekoliko, koje sam dotle istraio, da sam ih mogao ovdje iznijeti. Ali tih svetita ima jo mnogo. Mnogih je ve i nestalo, jejr im je za-

Dr, Ivo Pilar: 35

mrla tradicija skoidjevojake legende, kao to je to na pr. bilo vrlo blizu kod svetita pri Kamanju. Da Emilije Laszowski nije sluajno zapamtio prianje svoga djeda i da nije Hrvatsko planinarsko drutvo zapameno ime upisalo u stijenu, jamano bi legenda do danas bila zamrla, jer je od mlaih ljudi u okolici vie nitko ne pamti. A slino se bez sumnje dogodilo u mnogo sluajeva, gdje kakov Emilije Laszowski nije bio pri ruci.

Dok je nekad takvih svetita bilo vrlo mnogo, danas ih u nas ima jo desetinama. I meni su poznati jo neki sluajevi, kojih s raznih prilika nisam mogao obraditi. Ovamo pripada ulin Ponor kod Ogulina, u koji da je skoila lijepa i nesretna Julija Frankopanka. Po mojem uvjerenju to je sasvim kasnija legendarno dodana linost, kao i Lucija grofica Kastavska kod Jelenja, ili Cicadinova na Birnju, bez historike podloge. Ovamo pripadaju i t. zv. Djevojake Stijene (isporedi Diviina Stina kod Katel-Lastve), koje su brojne u Bosni. Meni su poznate tri, jedna kod Rogatice, druga kod Fojnice, a trea kod Olova. Ovu sam posljednju sam i traio, ali zbog vremenskih nepogoda i zamrkle noi nisam je mogao nai. Takvih Djevojakih Stijena ima, kako emo vidjeti, i u Srbiji. Ovamo svakako pripada i Gospojinski Vir na ardapu (Gvozdenim Vratima) na Dunavu, pa bi to bio pendant Lucinskoga Vira spomenutoga pod br. 3.

Za to, da skoidjevojaka legenda postoji i u Srbiji, imamo i direktnih dokaza. Ovo zahvaljujem dobroti g. univ. profesora u Beogradu dra. Veselina ajkanovia, koji me je upozorio na dva mjesta u djelu Kneevina Srbija od Milievia.

Milievi opisuje Devojaku Stenu ovako: Na planini Juha-rina Kosi, izmeu Cekiria i Oraja, ima jedan straan odsek, koji se zove Devojaka Stena. Pria se, da su nekad Turci potezali roblje iz Temnia, a ono sve pobeglo u planinu Juhora. Turci se naklone da hvataju, gde kog stignu. Na vrhu planine sustignu jednu devo jku, koja je lagano uzmicala pred njima. Videi, da joj nema ivota drugaije nego da bude turska robinja, ona doe nad onaj straan odsek i skoi nizanj.20 Na drugom mjestu opisuje Milievi Momin Kamen: Na tri sata idui od Banje uz Moravieu, ispod puta, koji vodi Knjaevcu nad vodom, u jednoj inae sutesci, ima jedna uspravljena stena, kao kakav dinovski plast sena. T a se

M. Milievi Kneevina Srbija. Beograd i8j6, s. 203.


stena zove Momin Kamen. Pria se, da je otac pojurio svoju ker,, da je katiguje, to je volela momka, koji njemu nije bio po volji. Devojka pobegne na tu stenu i ozgo skoi dole u propast, te se sva. razbije u komade. Momak, radi koga je ona to uinila, kad dozna,, doe na istu stenu, i skoi sa onog istog mesta. I sada im seljaci, oboma pokazuju grobove pod stenom.21 U oba sluaja i sama legenda i scenerija tako su tipski, da ne moe biti sumnje, da se i t a ne radi o staroslovjenskim svetitima, koje bi trebalo istraiti po Peiskerovoj metodi.

Na austrijskoj generalkarti 36 430 Ragusa nalazi se na her-cegovako-crnogorskoj granici, kod bive andarske kasarne Ka-zanci kod Avtovca mjesto Djevojaki Kamen. To e biti slino kao< i Momin Kamen i nedvojbeno e postojati skoidjevojaka legenda.

Nema sumnje, da je pojava skoidjevojake legende od srca. Njemake do duboko u Balkan osobito zanimljiva. 2a svakog dubljeg mislioca mora biti jasno, da takva pojava, koja nije stegnuta nikakvim politikim, narodnim ni kulturnim granicama, ima svoj; izvor u nekom opem socijalnom pokretu. To pak moe biti samo r e 1 i g i -j a. Ve s ovoga teoretskoga gledita jasno je, da Peisker ima posve pravo, pridajui tu pojavu raspadanju Zoroastrove vjere i izumiranju kulta staropersijskoga zloduha Deve (Daeve).

Meni se ini sigurnim, da je kod toga svakako imala udjela i crkva kranska. N a to me upuuje poglavito onaj visoki idealizam,, koji se razbira u tom, da je tmurni zloduh zamijenjen istom djevicom, koja radije rtvuje ivot, nego da odbaci svoju djeviansku, istou. Taj kult i djevianstva i djevianske istoe moe u doba, o kome se radi, imati samo kransko podrijetlo. Zato> mi se ini, da shvaanje prof. Peiskera treba proiriti, da je skoidjevojaka legenda postala u borbi izmeu kranstva i zoroastrizma, t. j . p ropasti ovoga. Konkretni sluaj pod 2. ove glave daje nam i vremenske podatke, koji se s time slau.

Istoj kategoriji pripadaju i topografske oznake, koje se izvode iz imena staropersijskoga zloduha Daeve, a tako isto osim ve pomenute Djeve jo i ime Diva i zatim Divi, kod Piramotovaca. u Dalmaciji, Divaa kod Trsta i kod Makarske, Divulje i t. d. A sve te topografske oznake prati bez izuzetka tipska dualistika scenerija.

2 1 Ibid. s. 803.

Dr. Ivo Pilar: 37

VI.

Poslije kategorije svetita, praenih skoidjevojakom legendom, potraimo, s kojim se imenima u naim krajevima vee glavni bog sunca, svjetlosti i dobra. Drei se Peiskerovih kategorija, potrait emo n i hrvatsko'Srpskom jezinom podruju topografske oznake, koje bi se izvodile od imena Svarog, Svaroi, ili moda od varijante Tvarog, Tvaroi, koju je prof. Peisker naroito kon-;statovao u slovenakim krajevima.

Prvi rezultat bijae, da topografskih imena, koja bi se izvodila iz imena Svarog (od avestikoga hvarek ;=! sunana kugla, G e i g e r - K u h n 20, s. 642), nisam naao. Ve sam mislio, da je to posljednji rezultat, stim vie, to i Greti u svom ee citiranom djelu nije mogao navesti ni jedne takve topografske oznake u naim krajevima, a on je inae ba tome pitanju posveivao mnogo truda i panje. Ali u Reniku mesta za cijelu nau dravu naoh 11 prvom redu ime Svare, selo s opinom u Srbiji u srezu prokup-skom, zatim ime vara, predgrae grada Karlovca (28, s. 342), pak sam mislio, da e se ta imena najvjerojatnije izvoditi od Svaroga. Meutim protiv ovoga tumaenja mjerodavni jeziari podiu prigovore, zato moram to tumaenje napustiti.

Na slovenakom jezinom podruju mjesnih imena, koja se izvode iz imena Svarog, ima ee: Svarje (op. Predvor, srez Kranj, 28, s. 343), varulje (op. Kandre, srez Litija, 28, s. 418), koje po mojem mnijenju takoer dolaze od Svarog.

ini se dakle, da mjesnih imena izvedenih iz staroslovjenskog imena Svarog nema na hrvatskosrpskom jezinom podruju, ali ima ih sporadiki na slovenakom. Ali kako sam to konstatovao u posljednji as i za najstroe zime, nisam zasad mogao ta mjesta poblie istraiti, pa zato ovo pitanje ostavljam nerijeeno.

Nisam naao svih mjesnih oznaka, koje bi se izvodile od imena kategorije Bjelobog-Crnobog, kamo1 pripada i svetite kod Budisyna u Saksonskoj, koje smo kao tipsko naveli na strani 18. N i u pomenutom Reniku mesta nisam naao takvih imena, ma da sam to oekivao, jer sam kod Boguslawskoga naao podataka, da takvih imena mora biti u Srbiji. N a strani 729. svoga ve citiranoga djela spominje Boguslawski Czernoboski grodek u Srbiji. Ja sam po elji prof. Peiskera zamolio geografski institut u Beogradu, da mi se javi, gdje je taj Czernoboski grodek; ali ni taj


kompetentni institut nije po ovoj oevidno poloniziranoj formi mogao u Srbiji utvrditi toga topografskoga imena. Mislim dakle, da u naoj dravi takvih mjestopisnih imena po1 svoj prilici i nema.

Preostajao bi nam Svetovid (Sventovit, Svjatovit), za koga ve Helmold spominje: qui colebatur ab omni natione Slavorum ( B r c k n e r 4, 254).

Ali tu se brzo pokazala principijelna tekoa. Tvrdi se sa kompetentne lingvistike strane, da se ne smije pisati Svetovid, nego Svetovit, to odgovara shvaanju Louis Legera izraeno u njegovu djelu: Svantovit et les Dieux en vit. Ali ja drim, da to shvaanje nije ispravno, nego da ima pravo Nodilo u I. dijelu svoje radnje pod natpisom Sutvid i Vida. Koliko sam god inae skeptian i kritian prema rezultatima njegova rada, drim, da se svi njegovi rezultati ne mogu prosto zabaciti. Ja dakle mislim, da su ve nai djedovi tovali Svetovida (Sventovida), a ne Svetovita 1 t. d. To pak drim zato, to je crkva nala poganskom bogu starih Slovjena kranskoga supstituta sa slinim imenom: Sanctus Vitus ili talijanski San Vito. Da se i staroslovjenski bog zvao Svetovit, a ne Svetovid, onda bi se zacijelo i taj kranski svetac u narodnom jeziku zvao sv. Vit ili sv. Vito. A ovako je stari oblik bio Vid, i on se po snazi tradicionalizma sauvao i u kranskom obliku. N i jemci, koji su takoer od romanskih naroda primili toga sveca, zovu ga Sankt Veit, dakle je t sauvano. N a otoku Brau uo sam na svoje ui, kako narod goru, koja je u austrijsko) vojnoj karti oznaena imenom Monte San Vito zove Vidova Gora, a ne Vitova Gora. I Mihovio Pavlinovi, koji je svakako bio narodni ovjek i dobro poznavao narodni govor, navodi samo Svjetovida (a ne Svja-tovita), koga dva puta spominje u svojim Pukim spisima (str. 255 i 262).

Prema tome ja drim, da Nodilo ima pravo, da je Svetovid, za koga ve Helmold tvrdi da colebatur ab ommi gente Slavorum, bio glavni bog Hrvata i Srba, i da se to odrazu je u obilnom topografskom nazivlju, izvedenom iz imena Vid, koje se nalazi ne samo u naoj dravi, nego na cijelom slovjenskom Jugu, i u tome, da Srbi slave Vidovdan, a ne Vitovdan. Svetovit je na kranski i latinski udeeni oblik, koji je imao razloga iznositi Helmold, ali nikako mi, a najmanje ba u ovoj raspravi.

Kod istraivanja ovoga podruja nagazih na dalje tekoe. smo malo prije i u glavi IV. (str. 19) rekli, kranstvo je staro-

Dr. Ivo Pilar: 39

slovjenskoga Svetovida pobijalo i zamjenjivalo kranskim svecem sv. Vidom muenikom, pa njegove crkve gradilo na onim mjestima, ili bar blizu njih, gdje su nekad stajala svetita Svetovidova. Kako su stari Hrvati i Srbi Svetovida zvali i imenom Vid (Nodilo 24, R. ^ s. 70 i d.), dakle posve jednako kao i kranskoga sveca, nije danas kod mjesnih oznaka, koje se izvode iz imena Vid, mogue odrediti, potjeu li od poganskoga Vida ili od kranskoga.

Tu drim, da je ispravno suditi, da se poganski Vid sauvao u toponimiji samo u zabitnim mjestima, udaljenim od prometa, naselja i kulturnoga ivota, pa stoga i nema traga ni tradiciji, da su nekad postojale crkve sv. Vida, dakle uglavnom u veim planinskim sklopovima, gdje kranska crkva nije imala interesa ni mogunosti, da ponitava tragove staroslovjenskoga Svetovida. Uz pomo tih kriterija trait emo u toponimici sauvana svetita glavnoga boga sunca i svjetlosti naih pradjedova. N a alost dolazimo time ne samo u visoke gore, negO' veinom i u krake ili pokrake krajeve, gdje nema treega elementa dualistikih svetita, tekue vode, i gdje treba uvaiti ono, to je reeno u IV. glavi (str. 2223). Tu smo s nestajanjem uma i veine potoka izgubili] dragocjenu orijentaciju za postavljanje dualistikih svetita. Prema tome e ba u ovoj kategoriji biti nesigurnost rezultata vea nego u ikojoj' drugoj.

U velikom gorskom sklopu Obrua (1377 m) ponad Grobnikoga polja u hrvatskom primorju ispeo se 1160 m visoki Viddlj-Vrh. Po mojem uvjerenju sauvan je u tom imenu poganski Vid-Svetovid. Na to nas upuuje i injenica, da se desno od njega ispeo 1314 m visoki Pakleno-Vrh, svakako posveen staroslovjenskom Paklenjaku, Pekelniku ili Pokoli, koji po Hanuu znai podzemnoga,, paklenoga boga ili zloduha.22 Isto emo ime u naim mjesnim oznakama nalaziti vrlo esto u imenicama Pakleno, Paklenica, Paklenje, Pakleica, Paklarevo, Paklari, Paklite i t. d. Meu Vidalj-Vrhom i Pakleno-Vrhom lei dolina, koja je i vododerina, a zove se Burin Val.

Ja drim, da nas antiteza Vidalj i Pakleno, u kojoj je jasno vidljiva antiteza sunanoga i podzemnoga staroslovjenskoga mitolokoga poela, ovlauje, da ovdje pretpostavimo staroslovjenska svetite, kamo su polazili svetkovati brojni slbvjenski poljodjelci sa Grobnikoga Polja, i da je shema svetita u Obruu ovakva:

22 O Paklenjaku i

58149425-1931-o-dualizmu-u-vjeri-starih-slovena-i-o-njegovu-podrijetlu-i-značenju-dr-ivo-pilar.pdf

Documents