KONCILSKA OBNOVA KARMELA Poštovane i drage sestre!

U tijek važnih zbivanja u Crkvi, našem Redu i našem narodu, utkan je i molitveno-duhovni hod

naših klauzurno-kontemplativnih Karmela. I dok se s radošću sjećamo 11. listopada 2012., kada je sv.

otac Benedikt XVI. otvorio Godinu vjere, u kojoj obilježavamo i 50. obljetnicu početka Drugog

vatikanskog koncila, kao i 20. obljetnicu Katekizma katoličke crkve, mi unutar našega Reda

zahvaljujemo Gospodinu i za 450. obljetnicu Reforme i osnutka prvog obnovljenog Karmela u Avili, te

se pripremamo za 500. rođendan naše sv. Majke Terezije 2015. godine. Istovremeno ne zaboravljamo u

ovoj godini zahvaliti dragom Bogu i za oslobađajuću presudu hrvatskim generalima, jer nije dopustio

da ljudskom presudom bude krivotvoren obrambeni karakter rata nametnutog našoj zemlji.

Kada je papa Ivan XXIII. otvorio Drugi vatikanski koncil, 11. listopada 1962. godine i kada je

Duh Sveti osvježio izvornu ljepotu Crkve, njezinu snagu vjere, liturgije, molitve, kao i dubinu i širinu

Božje otkupiteljske ljubavi, Karmel je, kucajući bîlom Crkve, svojom molitvom i djelom sudjelovao u

djelu obnove Crkve, slično kao kad je, u počecima obnove Karmela, naša sv. Majka Terezija osjećala

duboko u sebi bîlo Crkve i stavljala svoj život vjere i molitve, kao i život svojih sestara, u službu majci

Crkvi. Njezine su riječi: „Ako pak vaše molitve, žrtve i sav vaš život ne bi bili u službi Crkve, onda ne

biste postigle cilja radi kojega vas je Bog pozvao.“ (usp. P 3, 10.). Time je rekla, da smo samo toliko

vjerne našoj terezijanskoj karizmi, koliko živimo sa Crkvom, u Crkvi i za Crkvu, koja je mistično Tijelo

Kristovo.

Te 1962. godine, kada je otvoren Drugi vatikanski koncil, u Hrvatskoj smo imali samo jednu

klauzurno-kontemplativnu karmelsku zajednicu: Stepinčev Karmel u Brezovici. No u proteklih pola

stoljeća nikli su i Karmeli u Kloštar Ivaniću, Breznici Đakovačkoj, Mariji Bistrici, Sarajevu i Albaniji. I

svi smo mi išli zajedno s Koncilom, na Karmelu svojstveni način, ne oklijevajući i ne žureći se, moleći,

motreći, slušajući, vrednujući, uvijek se držeći smjernica Učiteljstva Crkve, nadležne Kongregacije i

Generalnog vodstva našega Reda. Ni njima ni nama nije uvijek bilo jednostavno četiristoljetne modele i

strukture uskladiti s potrebama našega vremena i zrelo ih i odgovorno osmisliti, radi što veće

učinkovitosti u življenju naše specifične karizme u okružju suvremenog pluralnoga društva.

Veliki broj karmelskih više ili manje poznatih svetaca kroz stoljeća su utiskivali u srce Crkve

ono najbolje što su bili i što su imali, u službi širenja Njegova Kraljevstva među ljudima. I mi danas

nastojimo Crkvi darivati isto u duhu Drugog vatikanskog koncila, da bi naš kontemplativni život,

mogao biti vjerodostojno svjedočanstvo za naše moderno doba.

Bl. Ivan Pavao II. je u svom Apostolskom pismu „Nadolaskom novog tisućljeća“ napisao:

„Osjećam, više no ikad, dužnost ukazati na Koncil, kao na veliku milost koju je zadobila Crkva u 20.

stoljeću. U njemu nam je bio ponuđen siguran kompas da bi nas usmjerio tijekom hoda u stoljeću u

koje ulazimo.“ (Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Novo millennio ineunte, 6. siječnja 2001. br. 57.).

Slično je o Koncilu i njegovom značenju potvrdio i sadašnji poglavar Crkve, papa Benedikt XVI.,

nekoliko mjeseci nakon izbora za Petrova nasljednika: „Ako se u njegovu čitanju i prihvaćanju vodimo

ispravnom hermeneutikom, [Koncil] može biti i sve više postajati velika snaga za uvijek potrebnu

obnovu Crkve.“ (Porta fidei 5, Obraćanje članovima Rimske kurije, 22. prosinca 2005.).

I naši crkveni i redovnički poglavari poticali su nas da u kreativnoj vjernosti kontemplativno-

klauzurnoj karizmi Karmela i današnjim ljudima budemo svjedokinje intenzivne povezanosti s Bogom

živim. To su nam osobito na srce stavljali generalni poglavari našega Reda, primjerice: P. Finian della

Regina del Carmelo, P. Filip Sainz de Baranda, p. Camilo Maccise, p. Luis Gamboa Arestegui i drugi.

Koncilskom obnovom Karmela dosadašnji modeli liturgije, zajedništva, odgoja i klauzure nisu se rušili,

nego se na tim temeljima, na tom iskustvu i zasadama dalje dograđivalo, uzimajući u obzir aktualne

okolnosti i uvjete.

Vođen duhom Koncila i nošen njegovom snagom, Karmel je provodio aggiornamento,

osuvremenjenje, prilagodbu, obnovu, „ažuriranje“. Bio je to zahtjevan, naporan i dugotrajan put, put

koji je trajao više od 20 godina, put proučavanja, promišljanja, provjeravanja, traženja, anketiranja,

vrednovanja... Mišljenja koja su stizala sa svih strana svijeta i usuglašavana na razini Učiteljstva,

rezultirala su smjernicama koje su dolazile od Kongregacije za redovnike i svjetovne institute i od naše

Generalne uprave.

Godine 1971. započela je dorada Konstitucija, koje su bile revidirane i potvrđene u Rimu 6.

lipnja 1947., kao i onih iz 1926. godine, u svrhu njihova obnavljanja i osuvremenjenja. Oblikovan je

„Nacrt za temeljni zakon bosonogih karmelićanki,“ na kojemu se radilo i po kojemu se živjelo više od

šest godina. Potom su, 1977. godine, uslijedila „Tumačenja za posuvremenjenje 'Prvotnih' Konstitucija

Bosonogih sestara Reda Blažene Djevice Marije od brda Karmela prema direktivama II. Vatikanskog

Sabora,“ po kojima smo se „ad eksperimentum“ ravnale 5 godina. Uslijedio je diljem svijeta veliki broj

sastanaka, prouka i prijedloga dostavljenih crkvenim vlastima. Svi ti napori rezultirali su napokon

današnjim Konstitucijama, koje su pripravljene prema smjernicama Drugog vatikanskog sabora i

propisima kanonskog prava, te odobrene od Apostolske Stolice 1991. godine. Uz koncilske dokumente

i pravne norme, nadošli su još i za nas relevantni i dragocjeni dokumenti: Vita consecrata, Apostolska

pobudnica o posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu iz 1996. godine te Verbi sponsa,

Upute o kontemplativnom životu i klauzuri monahinja iz 1999. godine.

U okviru ove Okružnice nije dakako moguće obuhvatiti cjelokupno doktrinarno i pravno

bogatstvo koncilski obnovljenog terezijanskog Karmela, pa ćemo se dotaknuti samo nekolicine:

liturgije, zajedništva, teologije posvećenog života i klauzure.

Liturgija kao slavljenje Boga, na nutarnji i vanjski način, okosnica je života karmelićanke. Po

liturgiji, osobito slavljenjem Euharistije, karmelićanka ulazi u prostranstva Vječnoga, sjedinjuje se s

Kristom Gospodinom, s njegovim otajstvom muke, smrti i uskrsnuća. Po Euharistiji Kristova Riječ i

njegovo Tijelo i Krv posvećuju i pobožanstvenjuju naš život i našu svakidašnjicu. Zajednica tako

„ostvaruje otajstvo Crkve, sudjeluje u uskrsnom Kristovu otajstvu i njegovu svećeništvu.,“ (usp. SC

42). Također: „Zemaljskom liturgijom sudjelujemo predokusom u onoj nebeskoj liturgiji, koja se slavi u

svetom gradu Jeruzalemu, kamo kao putnici težimo“ (SC 8). U skladu s naukom naših Utemeljitelja,

našom stoljetnom karmelskom tradicijom i intencijama Drugog vatikanskog sabora naglasak je stavljen

na važnost našeg vjernog, dostojanstvenog i zauzetog sudjelovanja u Euharistiji, uvažavajući trenutke

svete šutnje (usp. SC 30. i 34.) te dajući važnost svečanosti liturgije pjevanjem kod sv. Mise, Jutarnje i

Večernje časova, na svetkovine i u nedjelje. (usp. Konstitucije, IV. pogl. 74. br.). Euharistija se

nastavlja slaviti cjelodnevno upravo liturgijom časova. Tu je zajednica, Crkva u malom, koja stoji pred

licem Svevišnjega, u ime onih, s onima i za one svoje sestre i braću, koji su u svijetu i u vječnosti. Sve

to je nicalo i u dotadašnjem našem zakonodavstvu, ali je sada osvježeno, produbljeno i ojačano novim

motivima zajedništva s Kristom i Njegovom Crkvom.

Zajedništvo i naš zajednički život u koncilskoj optici ima vrlo veliko značenje. Želja Koncila

kao i naše sv. Majke Terezije jest, da živimo poput prve Crkve, u kojoj su svi bili jedno srce i jedna

duša, (usp. Dj 4, 32), da živimo u duhu „malog kolegija Kristova,“ kao duhovna obitelj, koju Krist

okuplja, vodi i povezuje, i koja se međusobno pomaže na putu prema svetosti. (usp. PC 15; P 20,1).

Sav život zajednice, uvažavajući i njegovu eremitsku dimenziju, i onaj molitveni i onaj djelatni,

usmjeren je na taj obiteljski duh u zajednici (usp. PC 15). Koncil je preporučio samo jednu vrstu

sestara, s istim pravima i dužnostima, da bi i time pridonio istinskijem, vedrijem i jačem sestrinskom

zajedništvu. Razlike su samo u pogledu službi koje susestre vrše i za koje su od Boga obdarene (usp.

PC 15). Jednakost i zajedništvo omogućuju svim sestrama da kroz različite oblike služenja zajednici

odgovorno i aktivno surađuju u inicijativama i odlukama zajednice, na duhovnu izgradnju i dobro sviju.

(usp. PC 14).

Teologija posvećenog života i u pokoncilskom Karmelu se temelji na evanđeoskim i

kristološkim principima, duhovni poziv crpi svoj identitet i snagu iz nasljedovanja Krista i njegove i

naše Majke Marije, kroz redovničko posvećenje po svetim zavjetima: čistoće, siromaštva i poslušnosti.

Oni su dar Duha Crkvi (usp. LG 44) i po njima „redovnice žive jedino za Boga, ljubeći ga nada sve

(usp. PC 5) i ugrađujući se na osobit način u njegovo Otajstvo, u Crkvu.“ (usp. LG 44). Posvećena

čistoća, dragocjeni dar božanske milosti koji Otac daje nekima, (usp. LG 42), osposobljava nas da se

čitavim srcem predamo Gospodinu i već sada „objavljujemo dobra buduće slave.“ (usp. LG 44).

Jednako tako po zavjetu siromaštva oslobađamo svoje srce od navezanosti na zemaljska dobra,

nastojimo jače prionuti uz duhovna i nebeska dobra, te se uz savjesni i odgovorni rad za bližnje, osloniti

na Božju Providnost i dijeliti svoja dobra s potrebnima. Po zavjetu poslušnosti poput Krista Gospodina,

koji je došao vršiti volju Očevu (usp. Iv 4, 34; 5, 30), nastojimo svoju volju potpuno darovati

Gospodinu i „savršeno se sjediniti sa spasiteljskom voljom Očevom,“ (usp. PC 14), te biti na

raspolaganju, svojim darovima uma, srca i volje, poglavarima i zajednici. Koncil također preporuča

poglavarima „da budu poučljivi volji Božjoj i da izvršuju vlast u duhu služenja braći, te da im tako

očituju ljubav kojom ih Bog ljubi.“ (usp. PC 14).

Klauzura je za kontemplativne redove od posebnog značaja i značenja jer omogućuje

specifičan i znakovit život s Kristom Gospodinom za Crkvu i svijet. U tzv. papinskoj klauzuri, koja

odiše samoćom i tišinom, šutnjom i motrenjem riječi Božje i koja omogućuje sudjelovanje u Kristovom

pashalnom misteriju i karmelićanke s drugim redovnicama i redovnicima klauzurno-kontemplativne

naravi „prinose Bogu žrtvu hvale, a narod Božji rasvjetljuju bogatim plodovima svetosti, primjerom ga

potiču i otajstvenom apostolskom plodnošću promiču njegov porast. Tako su oni ures Crkve i izvor

nebeskih milosti. (usp. PC 7). Koncil je želio da se život u klauzuri preispita, obnovi, prilagodi i uskladi

s prilikama mjesta i vremena, a običaji koji su danas zastarjeli, tj. koji zamagljuju bit i smisao klauzure,

da se dokinu (usp. PC 16). Kako se ne bi upadalo u ekstreme na jednoj ili na drugoj strani, pri tome je

korisno imati u vidu da glavni cilj klauzure nije neosmišljeno, puko izvanjsko, slijepo i formalno

vršenje discipline klauzure, nego je cilj da život u papinskoj klauzuri bude egzistencijalna spasenjska

stvarnost, da bude znakovit i svjedočki, te da omogućava otkrivanje nebeskih prostranstva u našim

dubinama i da narod Božji jača na putu vjere i Evanđelja. Iz toga razloga su neke krute vanjske norme

klauzure ukinute ili pojednostavljene, a naglasak je stavljen na nutarnju klauzuru srca, na osobnu

zrelost, izgradnju, savjesnost i odgovornost poglavara i sestara za autentični kontemplativni život u

klauzuri.

Budućnost Karmela je, vjerujemo, izglednija, ukoliko se nadahnjuje na smjernicama Drugog

vatikanskog koncila. Zato Karmel nastoji osluškivati govor Duha Crkvi i živjeti Koncil sada i ovdje.

Jednostavno, tiho, predano i odlučno. Svaka od nas je pozvana biti Koncil, biti „Vrata vjere“(usp. Dj

14, 27), koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi.“ (usp. Benedikt XVI., Porta fidei).

Tako je svaka od nas i budućnost Karmela i Crkve. Čim cjelovitije i autentičnije živimo s Njime ovo

naše danas, tim izvjesnija je naša budućnost, jer, samo On je naša istinska i zauvijek ostajuća

budućnost.

Hvala vam od srca, drage naše sestre, što ste s nama bili molitvom, duhom i svestranom

suradnjom i kroz minulu 2012. godinu. Hvala vam za svjedočki život vjere, nade i ljubavi kojim se

uzajamno hrabrimo. Hvala vam za duhovno zajedništvo u ovim svetim božićnim i novogodišnjim

danima, kada u susretu s ljepotom malenoga Djeteta doživljavamo Ljubav velikoga Boga. Nova

iskustva te Ljubavi žele vam i mole i u 2013. godini

Vaše sestre Savjetnice Udruge s Duhovnim Asistentom