6. s

rpn

ja2

01

8.

pmf

—G

eo

gra

fski

od

sje

kM

aru

liće

v tr

g 1

9/

Za

gre

bV

eli

ka p

red

ava

on

ica

1

10:00Otvaranje i uvodna riječ prof.dr.sc. Zoran Stiperski

Usmena izlaganja, 1.diomoderator: prof.dr.sc. Sanja Faivre—10:10Florijan Kvetek, 1. godinaPristupi istraživanjima u hidromorfologiji—10:30Irina Žeger Pleše, 1. godinaVrednovanje i upravljanje georaznolikošću i geobaštinom—10:50Tomislav Golubić, 1. godinaGeografija vijesti unutar nove, komunikacijske i medijske geografije — pogled i pristupi—11:10Ives Vodanović Lukić, 1. godinaKoncept stvaranja mjesta u turizmu

Program

11:30Diskusija

12:00Pauza

Usmena izlaganja, 2.diomoderator: izv.prof.dr.sc. Aleksandar Lukić—12:30Jadranka Veselić Bruvo, 2. godinaStrateški gradski projekti: definicija pojma i modeli —12:50Petra Grgasović, 1. godinaSustavi dijeljenih bicikala u gradovima: pregled istraživanja—13:10Antun Plenković, 1. godinaOdrživa urbana mobilnost: čimbenici odlučivanja korištenja bicikla

13:30Diskusija

Usmena izlaganja, 3.diomoderator: izv.prof.dr.sc. Vuk Tvrtko Opačić—14:00Monika Balija, 1. godinaVanjska migracija rh — pregled znanstvenih razmatranja—14:20Tomislav Belić, 1. godinaPovezanost gospodarskih pokazatelja i stopa fertiliteta — međunarodni trendovi i primjer Hrvatske

14:40Diskusija

Florijan Kvetek, 1. godinaPristupi istraživanjima u hidromorfologiji

Hidromorfologija je interdisciplinarno područje koje povezuje (fluvijalnu) geomorfologiju i hidrologiju (Plantak i dr., 2016), a bavi se proučavanjem vodotoka. Hidromorfološki pristup vodotocima obilježava cjelovitost u prepoznavanju, definiranju i karakteriziranju abiotičkih elemenata riječnog staništa. On uključuje brojne faktore u opisivanje i analizu procesa te sintezu pokazatelja s ciljem klasifikacije segmenata vodotoka (Schumm, 1985). Hidromorfološki pristup u tom smislu možemo razdvojiti na: (i) deskriptivan i (ii) procesno orijentiran pristup (Buffington, Montgomery, 2013). U prvoj skupini morfološki elementi vodotoka se opisuju i kartiraju te se navode veze između morfoloških formi i procesa. U drugoj skupini se, uz gore navedeno, rade morfometrijska i hidrološka mjerenja. Hidrauličkim formulama se računaju erozivni i transportni kapaciteti vodotoka te određuju granične vrijednosti erozijsko — akumulacijskih procesa kroz određeno vremensko razdoblje (Horacio i dr., 2017; Whiting, Bradley, 1993). Vrlo važan pokazatelj stanja rijeke je dinamika sedimenta (Church, 2002). Izračunom količine dostupnog sedimenta, utvrđivanjem pronosa i akumuliranja sedimenta procjenjuje se razvoj, stabilnost i dinamika razvoja vodotoka (Simon, 1989). Ljudsko djelovanje u vidu izgradnje brana i pregrada na tokovima, jaruženja korita i utvrđivanja obala u svrhu obrane od poplava može značajno utjecati na energetska obilježja toka. Takvi poremećaji jako utječu na stabilnost vodotoka i erozijsko-sedimentacijske procese. Na taj se način mijenjaju abiotička i biotička svojstva okoliša što za posljedicu ima (često) vrlo velike promjene u biljnoj i životinjskoj zajednici. Prema prevladavajućim mehanizmima vodotoci se zoniraju (zone erozije, transporta i sedimentacije) i određuje se njihova osjetljivost i otpornost na promjene (Church, 2002; Montgomery, Buffington, 1998). Takvo zoniranje prostora može pomoći u projektiranju i upravljanju pritiscima na tekućice. Na temelju Okvirne direktive o vodama iz 2000. godine, nastoji se klasifikacijom tekućica i provođenjem monitoringa na određenim reprezentativnim lokacijama utvrditi odstupanje trenutnog hidromorfološkog stanja vodotoka od očekivanog i dati okvirne smjernice za zaštitu i restauraciju (Belletti i dr., 2014; Rinaldi i dr., 2013). Cilj takvog pristupa je sveobuhvatna zaštita bioraznolikosti koja se temelji na fizičkim, tj. abiotičkim karakteristikama okoliša.

Sagledavanje prirode, kao nerazdvojive cjeline svih njezinih sastavnica, počelo se mijenjati u proteklih 25 godina. Do tada dominantnu ulogu u njezinoj zaštiti i očuvanju imala je bioraznolikost. Pojam georaznolikosti koristi se od kraja 20. stoljeća i ubrzo se proširio među znanstvenicima diljem svijeta (Gray, 2017). Georaznolikost podrazumijeva geološku, geomorfološku i pedološku raznolikost odnosno raznovrsnost stijena, minerala, fosila, reljefnih oblika, sedimenata i tla zajedno s prirodnim procesima koji ih stvaraju i mijenjaju (Dudley, 2008), dok geobaština obuhvaća dijelove georaznolikosti koji imaju iznimnu znanstvenu, edukacijsku, kulturnu i estetsku vrijednost, odnosno reprezentativne lokalitete i nalaze koji imaju ključnu ulogu u funkcioniranju ekosustava kao cjeline (Diaz-Martinez, 2011; Progeo, 2011; gsa, 2012;). Kako bi se georaznolikost i geobaština na odgovarajući način očuvale i zaštitile, ukazala se potreba za održivim upravljanjem kroz izradu strategija, programa i planova s aktivnostima i mjerama (Crofts & Gordon, 2015). Inventarizacija, valorizacija i upravljanje zahtjeva dobro poznavanje geoznanosti (Maran Stevanović, 2015). Zbog nemogućnosti izrade jedinstvene metodologije za inventarizaciju znanstvenici u zemljama poput Velike Britanije, Portugala, Španjolske, Poljske i dr. razvili su svoje nacionalne znanstvene metodologije (Alexandrowicz i Kozlowski, 1999; Pereira i Pereira, 2010; Wimbledon i Smith-Meyer 2012, Zwolinski, Najwer i Giardino, 2017). Kod većine autora odabir lokaliteta određuje se prema direktnim i indirektnim dostupnim podacima te kvalitativnoj, kvantitativnoj ili kvalitativno-kvantitativnoj metodi vrednovanja. Kriteriji su odabrani ovisno o znanstvenoj, edukacijskoj i turističko/rekreacijskoj vrijednosti geolokaliteta, a temeljeni su na reprezentativnosti, integritetu, rijetkosti, znanstvenom značaju, didaktičkom potencijalu, različitosti geoelemenata, dostupnosti i sigurnosti (Brilha 2016; Brilha, 2018). Noviji pristup, podizanje svijesti o razumijevanju prirodnih procesa i sustava, doveo je do potrebe integriranja georaznolikosti u koncept usluga ekosustava (Gray, Gordon i Brown, 2013; Gordon i Barron, 2013) kroz regulacijske, opskrbne, kulturološke i usluge podupiranja. Iako u Republici Hrvatskoj zaštita i očuvanje georaznolikosti i geobaštine ima dugu tradiciju, još uvijek se vrlo mali broj znanstvenika i znanstvene literature bavi pitanjem njihovog vrednovanja i očuvanja. Najznačajniji autori su Zwicker, Žeger i Zupan (2008) koji se bave temom zaštićene geobaštine, Bočić (2010) temom vrednovanja krša, Buzjak (2011) koji daje sveobuhvatni pregled o važnosti i vrijednostima georaznolikosti i geobaštine te Mesarić (2015) koji se bavi temom geoturizma.

Irina Žeger Pleše, 1. godinaVrednovanje i upravljanje georaznolikošću i geobaštinom

Uz pojavu novih medija i vremenu stalne promijene tehnologije pratimo i pojavu nove geografske poddiscipline proizašle iz humane geografije koja se naziva ‘medijska geografija’ i/ili ‘komunikacijska geografija’ . Za medijsku/komunikacijsku geografiju možemo reći da je rezultat geografskog interesa za različite medije poput filma, televizije, radija, različitog internetskog sadržaja, ‘cyber’ svijeta. Prema Adams et al. komunikacijska geografija sa svojim fokusom na medije funkcionira poput mosta koji nadilazi granice klasične geografije, te se spaja s komunikologijom. ‘Današnji stupanj socio-tehnološkog razvoja zamagljuje granice između realnog i virtualnog, između iskustva proizašlog iz prve ruke i onog prenesenog, između geografskog prostora i prostora reprezentacije’ (2017:2) . Kako se radi o relativno recentnom području geografije, naglašena je terminološka raznolikost i neusuglašenost. Naime, ovom poddisciplinom bave se kako geografi zainteresirani za medije (komunikologiju) tako i teoretičari medija zainteresirani za geografske pristupe. Stoga su u upotrebi i termini poput geografija medija (Cupples, Lukinbeal, Mains, 2015), medijska/komunikacijska geografija (Adams i Jansson, 2012), ali i medijatizirana (posredovana geografija) (Lukinbeal, et al. 2007). Ukratko, geografija se bavi prostorom i mjestom unutar kojeg se komunikacija ostvaruje, dok se na medije gleda kao na sustav i strukture koje olakšavaju, ali i kreiraju komunikaciju (Adams et al. 2017:1). Putem medija ono što je ‘naše’ i lokalno postaje ‘svačije’. Različito poimanje fokusa istraživanja ovu mladu geografsku poddisciplinu čini bogatim područjem brojnih interpretacija, metoda i perspektiva. Područje medijske/komunikacijske geografije označava se kao hibridnim područjem dijaloga (Lukinbeal, et al. 2007:4).Geografija vijesti, s druge strane, bavi se prostornom analizom izvještavanja, pa tako Gasher (2015) analizirajući mrežna izdanja različitih svjetskih dnevnih novina uočava različite razine prostorne identifikacije (što je za koga relevantno, što je nacionalno, što je globalna, a što lokalna vijest), ali i brojna proturječja između realnog svijeta i prezentiranog svijeta.Medijsku/ komunikacijske geografiju možemo smatrati i dijelom imaginativne geografije koja se ‘zasniva na zajedničkom sustavu simbola i znakova, zajedničkom sustavu komunikacije, jezičnim i vizualnim kodovima. Ona cirkulira preko kulturnih kodova, znakova, slika, stereotipa koji se unutar društva lako razumiju’ (Šakaja, 2015:285).

Tomislav Golubić, 1. godinaGeografija vijesti unutar nove, komunikacijske i medijske geografije — pogled i pristupi

Posljednjih godina svjedoci smo pojave prekomjernog turizma (engl. overtourism) u najznačajnijim europskim i hrvatskim turističkim destinacijama. Riječ je o pojavi velikog broja posjetitelja, pri čemu se ozbiljno narušava održivost destinacije te se uvelike smanjuje kvaliteta života lokalnog stanovništva. Oslanjanje na masovni turizam te sve prisutnije homogenizirajuće sile ekonomske i kulturne globalizacije za posljedicu imaju eroziju mjesta i nestajanje lokalnih identiteta i praksi. Zbog toga je sve prisutnija potreba za harmonizacijom odnosa između lokalnog stanovništva, turističkog sektora i turista te baštine kao turističke atrakcije kako bi se ispunio najvažniji postulat održivog turizma, a to je pozitivni doprinos lokalnoj zajednici, prostoru i posjetitelju (Boniface, 1995).Kako bi turizam što manje bio prijetnja za lokalnu zajednicu i baštinu, a što više izvor socijalne, okolišne i ekonomske dobrobiti, novije studije pokazuju da je od ključne je važnosti raditi na aktivnom uključivanju lokalnog stanovništva u proces turističkog razvoja i planiranja destinacije kroz koncept stvaranja mjesta (engl. place-making). Riječ je o konceptu koji se veže za planiranje javnih prostora, najčešće velikih urbanih cjelina, ali sve važniji postaje u domeni turističkog planiranja u svrhu diferencijacije destinacija. Značenje koncepta stvaranja mjesta usko je vezano uz geografski pojam osjećaja mjesta (engl. sense of place) kojim se objašnjava kako neka kulturna grupa utiskuje svoje vrijednosti, sjećanja, percepcije i tradicije u prostor. Kreativnom interpretacijom simboličkog kapitala koji proizlazi iz holističkog sagledavanja prostornih, baštinskih i identitetskih resursa, koncept stvaranja mjesta pomaže u stvaranju kvalitetnih mjesta za život i rad lokalnih stanovnika. Korištenjem materijalnih (npr. umjetničke instalacije, urbano zelenilo), nematerijalnih (npr. storytelling, branding) i kombiniranih (npr. festivali, ulična događanja) alata za redefiniranje i stvaranje prostora, teži se povećanju socijalnog kapitala i socijalne kohezije te većoj participativnosti i jednakosti, što u konačnosti izgrađuje socijalni i fizički profil mjesta i čini ga turistički atraktivnim.Koncept stvaranja mjesta kao metoda planiranja prostora odozgo prema dolje poznata je od prije, no organsko stvaranje mjesta koje kreće od pojedinaca i grupa iz lokalne zajednice u cilju poboljšavanja kvalitete javnih prostora, novijeg je datuma. Istraživanja zasad pokazuju kako turističke destinacije u kojima se paralelno primjenjuje organsko i planirano stvaranje mjesta polučuju najveći uspjeh u socijalnom i ekonomskom pogledu (Lew, 2017).

Ives Vodanović Lukić, 1. godinaKoncept stvaranja mjesta u turizmu

Analizom strateških gradskih projekata planiranih i realiziranih u posljednjih 40-ak godina i komparativnom analizom refleksije koju su ovi projekti imali u teorijskom pristupu ovakvoj vrsti projekta i konceptima njegovog definiranja, pojam i definicija strateških gradskih projekata sublimirani su terminima: flagship projekt, strateški gradski projekt velikog mjerila, megaprojekt i strateški gradski projekt. U kontekstu novih oblika planiranja i upravljanja urbanim intervencijama, provedena analiza pokazuje kako svi ovi projekti, iako različitih karakteristika, kao strateški locirane prostorno-programske intervencije, stvaranjem novih kvaliteta potenciraju i usmjeravaju daljnje kontinuirane transformacijske procese, jačaju image grada i doprinose njegovoj konkurentnosti.Gradovi danas moraju naći odgovore na niz izazova kao što su: urbana obnova, ekonomski i kulturni kompetitivni razvoj, smanjivanje društvenih i prostorno uvjetovanih razlika rebalansiranjem prostornog razvoja i recikliranje već urbaniziranog prostora u cilju smanjenja ekološkog otiska. U ovakvim uvjetima, na lokacijama visoke ekonomske i simboličke vrijednosti, strateški gradski projekti profiliraju se kao pokretači i simboli transformacije grada. Pri tome ti objekti često svojim arhitektonskim rješenjima postaju instrumenti globalnog marketinga, a veliki svjetski događaji postaju katalizatori ili pokretači gradskih razvojnih projekata.Strateški gradski projekti se realiziraju kao regeneracijski projekti na napuštenim/zapuštenim/’preskočenim’/podiskorištenim/zanemarivanim industrijskim, vojnim i infrastrukturnim zonama (brownfield projekti) ili kao nove regulacije na mjestima dobre komunalne opremljenosti i prometne dostupnosti i povezanosti u suburbanim i periurbanim područjima (greenfield projekti), pa se tako, obzirom na lokacijska obilježja razlikuju modeli urbane obnove/regeneracije i modeli nove regulacije.Sintezom procesa detektiranih kao odgovor na deindustrijalizaciju ili racionalizaciju određenih funkcija, nezaposlenost i socijalnu nesigurnost, modeli urbane obnove/regeneracije konceptualno se definiraju kao regeneracijski strateški gradski projekti — ‘baltimorski model’, ikonični strateški gradski projekti — ‘bilbao-efekt model’ ili kao strateški gradski projekti mega-događanja — ‘barcelonski model’.U okolnostima novog prostorno-funkcionalnog poretka i konsolidacije gradskog prostora, sustavno zanemarivani prostori ‘gradskih periferija’ i ‘gradskih rubova’ dobivaju novu vrijednost i na neizgrađenom, ali kvalitetno prometno i infrastrukturno opremljenom prostoru, modelom nove regulacije realiziraju se strateški gradski projekti većih mjerila kao zone novih centraliteta ili potezi novih urbaniteta. 

Jadranka Veselić Bruvo, 2. godinaStrateški gradski projekti: definicija pojma i modeli

Promicanje biciklističkog prometa u gradovima važan je korak u postizanju održivih prometnih sustava, a sve češće uključuje sustave dijeljenih bicikala. Suvremeni sustav dijeljenih bicikala je sustav kratkoročnog najma bicikala koji omogućuje korisniku preuzimanje vozila na bilo kojoj samoposlužnoj stanici i njegov povrat na bilo koju samoposlužnu stanicu (Shaheen, 2010). Naplata korištenja najčešće se provodi putem korisničkih kartica/računa, a sve se češće integrira drugim oblicima prijevoza (npr. javnim prijevozom).O biciklističkom prometu u gradovima i sustavima dijeljenih bicikala dostupan je značajan broj svjetskih znanstvenih radova koji istražuju probleme različite razine — od oblikovanja javnih politika do optimizacije tehničkih i organizacijskih obilježja samih sustava. Tema je slabo zastupljena među hrvatskim autorima, pa se u nacionalnom okruženju mogu izdvojiti tek tri znanstvena rada (Lukić et.al., 2011; Sindik et al., 2013; Halgota, 2010).Radovi svjetskih autora mogu se podijeliti u nekoliko osnovnih skupina: 1. Pregledi povijesnog razvoja i projekcije budućeg razvoja koncepta dijeljenih bicikala u gradovima (Shaheen, Guzman i Zhang, 2010)2. Istraživanja s ciljem identifikacije prostornih i/ili socioekonomskih i/ili kulturoloških obilježja gradova koja utječu na upotrebu sustava javnih bicikala (Goetzke i Rave, 2011; Zhao, Deng i Song, 2014;)3. Istraživanja s ciljem optimizacije obilježja sustava javnih bicikala kako bi se povećala njihova iskorištenost (Fishman et al., 2014; Iseki i Tingstrom, 2014)5. Radovi koji istražuju utjecaj sustava javnih bicikala na gradski prometni sustav (Martin i Shaheen, 2014).U svim skupinama, autori se tek u manjoj mjeri osvrću na sustave dijeljenih bicikala u gradovima veličine do 200.000 stanovnika (Audikana et al., 2017). U svijetu je 2015. godine zabilježeno ukupno 800 sustava (Fishman, 2015), a broj uključenih gradova raste. Iako sustav dijeljenih bicikala (NextBike) trenutno postoji i u 13 hrvatskih gradova, podaci o uspješnosti uvođenja sustava kao mjere održive lokalne mobilnosti nisu dostupni. Uspješnost je pri tome definirana kao potencijal sustava da utječe na povećanje udjela lokalnih putovanja izvršenih biciklom (ili javnim prijevozom), na uštrb broja gradskih i prigradskih putovanja individualnim motoriziranim vozilima. S obzirom na uočene trendove, veličinu hrvatskih gradova te dostupne rezultate svjetskih istraživanja, uočena je potreba za daljnjim i sveobuhvatnim istraživanjem uspješnosti uvođenja sustava dijeljenih bicikala u gradove do 100.000 stanovnika.

Petra Grgasović, 1. godinaSustavi dijeljenih bicikala u gradovima: pregled istraživanja

U Europi je već niz godina smanjenje korištenja automobila glavni cilj politika zajednice. Nedavno je program Horizon 2020 postavio cilj reduciranja korištenja vozila s unutarnjim izgaranjem u gradovima kroz promociju ne-motoriziranih putovanja i korištenja javnog prijevoza (Lois, Moriano i Rondinella, 2015). U suvremeno doba o održivoj urbanoj mobilnosti često se govori kroz prizmu korištenja bicikla u javnome prometu. Ne onečišćuje okoliš i energetski je učinkovit, podrazumijeva kretanje i time potiče zdraviji način života, financijski je povoljniji te smanjuje gradske gužve (npr. Noland i Kunreuther, 1995; Kingham, Dickinson i Copsey, 2001; Dill, 2009; Gössling i Choi, 2015; Woods i Masthoff, 2017). Nekoliko je ključnih grupa čimbenika odlučivanja korištenja bicikla. Njihovo razumijevanje važno je za planiranje uređenja prostorne infrastrukture. U doktorskom radu preuzet će se struktura čimbenika odlučivanja autora Heinen, van Wee i Maat (2010) koji će biti detaljnije teorijski problematizirani. To su sljedeći čimbenici: izgrađeni okoliš, to jest udaljenost i infrastruktura (npr. Dill i Carr, 2003; Hull i O`Holleran, 2014; Buehler i Dill, 2016); prirodni okoliš, to jest morfologija terena i vremenski uvjeti (npr. Ahmed, Rose i Jacob, 2010; van Wee, 2011; Helbich, Böcker, i Dijst, 2014); socio-ekonomski čimbenici, to jest dob, spol i primanja (npr. Dieleman, Dijst i Burghouwt, 2002; Garrard, Rose i Kai Lo, 2008; Aldred, Elliott, Woodcock i Goodman, 2017); socio-psihološki čimbenici, to jest stavovi i navike (npr. Passafaro i sur., 2014; Piatkowski i Marshall, 2015; Willis, Manaugh i El-Geneidy, 2015) te trošak, vrijeme, napor i sigurnost (npr. Gössling i Choi, 2015; Sindik, 2015; Pedroso, Angriman, Bellows i Taylor, 2016). Navedeni čimbenici će u doktorskom radu biti empirijski provjereni na primjeru dva zagrebačka kvarta, po uzoru na druge slične komparativne analize prostora (npr. Pelzer, 2010; Goetzke i Rave, 2011; Handy i Xing, 2011).

Antun Plenković, 1. godinaOdrživa urbana mobilnost: čimbenici odlučivanja korištenja bicikla

Migracije stanovništva, obzirom na njihovu značajnu koherentnost s brojnim pitanjima vezanima uz postojanje, održivost i učinkovito funkcioniranje zemalja širom svijeta, danas su, bez obzira na brojne metodološke prepreke koje se nerijetko javljaju prilikom istraživanja istih, sve češći predmet interesa brojnih znanstvenika. Prema razmatranju dosadašnjih istraživanja jasno je moguće konstatirati veliki istraživački interes za migracije u najširem smislu, iseljavanje iz Hrvatske te utjecaj iseljavanja/useljavanja na zemlje odlaska, odnosno zemlje dolaska. Pritom, tu je množinu radova moguće pregledno svrstati obzirom na najzastupljenija tematska područja izdvojena prilikom proučavanja spomenutog fenomena te sukladno pristupu pojedinih autora s aspekta i metodologije njihovih struka. Prvu skupinu čine teorijsko-koncepcijski radovi kojima su migracije u središtu interesa, a naglašavaju interdisciplinarnost kao nužan pristup u istraživanju i razumijevanju istih. Istraživanje migracija uključuje geografiju, sociologiju, ekonomiju, psihologiju, ali i druge discipline poput povijesti, antropologije itd.; neke se od spomenutih disciplina migracijama bave kao neposrednim predmetom istraživanja, dok su druge za iste tek djelomično i posredno zainteresirane (Brettel i Hollified, 2008). Drugu skupinu čine radovi koji se bave razmatranjem modeliranja migracija kao jednim od mogućih oblika znanstvenog pristupa, nerijetko korištenog za razumijevanje mortaliteta, fertiliteta, migracija i sl. (Wanner i Duchêne, 2002). Zbog specifičnosti i prostornog obuhvata potencijalnog doktorskog rada fokus u okviru treće skupine uglavnom je na radovima znanstvenika koji su se u svojim dosadašnjim istraživanjima bavili proučavanjem vanjske migracije (i ostalih demografskih procesa) Republike Hrvatske. Unutar potonje skupine posebno su izdvojeni radovi s istaknutim ekonomskim pristupom (koji naglasak stavljaju na brojne posljedice na ukupan, a osobito gospodarski razvoj, koje izazivaju negativni demografski procesi poput prirodnog pada, ukupne depopulacije, vanjske migracije i sl.), radovi koji se vanjskom migracijom bave u okviru sociološkog aspekta (a razmatraju razne aspekte iseljavanja, prije svega mladog, radno sposobnog i visokoobrazovanog stanovništva te probleme vezane uz destabilizaciju društva, promjene u društvima dolaska i odlaska, promjene društvenog potencijala u funkciji promjene identiteta, prilagodbu useljenika i sl.) te radovi s naglašenim geografskim pristupom (koji uključuju prostorni aspekt problematike).Posljednju, četvrtu skupinu čine radovi koji se bave analizom službenih dokumenata, odnosno migracijskih politika Republike Hrvatske, njihovim osnovnim značajkama te dosadašnjim učincima.  

Monika Balija, 1. godinaVanjska migracija rh — pregled znanstvenih razmatranja

Dvosmjerna međuovisnost gospodarskog razvoja i demografskih pokazatelja izuzetno je važno, no istovremeno i kompleksno područje istraživanja. Preciziranjem i usmjeravanjem predmeta istraživanja na odnos stopa fertiliteta i gospodarskih pokazatelja, tema poprima novi oblik. Demografska su istraživanja desetljećima evidentirala negativnu korelaciju između gospodarskog razvoja i stopa fertiliteta, no u novije vrijeme kod najrazvijenijih država zabilježena je blaga pozitivna korelacija (Myrskylä i dr., 2009). Takav je nalaz ubrzo postao predmetom rasprave istraživača. Recentna istraživanja potvrđuju navedenu zakonitost, no zaključuje se kako gospodarski rast sam po sebi nije dovoljan za značajniji porast stope fertiliteta, već ona ovisi i o rezultatima populacijske politike (Thévenon, 2014).Predložena tema promatra se kroz dva osnovna naglaska. Prvi je naglasak na detektiranju granice između gospodarskih i ostalih faktora pri utjecaju na stope fertiliteta. Drugi naglasak odnosi se na vrijeme gospodarskih promjena i kriza i njihov utjecaj na fertilitet. Shodno tome, literatura je klasificirana u nekoliko skupina. Prvu skupinu čine radovi koji se bave generalnim odnosom između stupnja gospodarskog razvoja i stopa fertiliteta. Većim dijelom radovi istražuju mehanizam pada stopa fertiliteta u slabije razvijenim državama, a rezultati pokazuju kako podaci o gospodarskom standardu nisu uvijek dovoljni za objasniti tako složen mehanizam. Sljedeća skupina radova istražuje fertilitet razvijenih država nakon demografske tranzicije. Nakon razdoblja ‘najnižih niskih’ totalnih stopa fertiliteta, koje je mnoge države zadesilo 1990-ih godina, uslijedio je blagi porast. Trajao je do ekonomske krize 2008. godine kada su stope počele stagnirati ili padati. Posljednja skupina radova istražuje utjecaj gospodarskih kriza na reproduktivno ponašanje i stope fertiliteta. Iako recesija djeluje negativno na fertilitet, utječe samo na tempiranje fertiliteta (odgađanje rađanja), a samo malo utječe, ako uopće utječe, na razinu fertiliteta (broj djece). Najvažniji razlog zašto recesija privremeno snižava fertilitet je porast nezaposlenosti i nesigurnosti. Recesija najnegativnije djeluje na fertilitet obrazovanijih žena i slabije obrazovanih muškaraca (Sobotka i dr., 2011).Promatrana tema slabo je istražena u domaćim radovima. U Hrvatskoj je prisutan problem diskriminacije zaposlenih žena na tržištu rada. Posebno je indikativan visok udio žena zaposlenih u sektoru trgovine, poznatom po nepovoljnoj strukturi radnoga vremena, što ne pogoduje obiteljskom životu i imanju željenog broja djece (Akrap, 2011).

Tomislav Belić, 1. godinaPovezanost gospodarskih pokazatelja i stopa fertiliteta — međunarodni trendovi i primjer Hrvatske

dizajn: Studio Kanu, 2018.