6565

666666

Iz Düsseldorfa smo vidjeli...

Iz Düsseldorfa smo vidjeli tenkove u Sloveniji.Iz Rima smo vidjeli tenkove u Poljskoj.Iz Bruxellesa smo vidjeli tenkove u Pragu.U Beogradu smo ih vidjeli izbliza.Iz Beča smo vidjeli tenkove u Moskvi.

Itd., itd.

Poslije svega se čovjek pitao tehnološkom napretku i razvoju stvari,poslije svegakoliko im pobogu treba da stignu po njega.

676767

vodim

slijedi li mi trag, vodimod stabla do stabla, maglu.

napredujemo sljubljeni u međusobnim otiscima. sa druge strane liticepita se neko kao suncečiji će dahdospjetizamagliti dan.

686868

kultura

tu svi miruju, kaže berber.

kao prestrašene životinje,na podu moja kosa nije višetako tamna i postaje gomiladok niče iz pukotina.

plativši izaći ću stazom vlasi.

696969povijest

ulazi vjetar i izlazijablanu iz krošnje, njiše sei sa njim na klatnu slikaiz djetinjstva:

čempres raste kraj mora,kada diže pjenu, sa talasa suncegrize povijen vršak stabla.na krljušti ribe vidjehsliku mog dječačkog tijela.

707070

rastanak

na kraju čekam tamo gdje se sreće more:posljednji niski galebovi, iz svjetionika žutopada u trag zraka, sve je besmisleno, konačno,kažeš i klizneš po pijesku, siluetanestaje u velikom luku talasa.

dosjećam da je to bio pozdravonoga što budi u noći i pita šta, šta,ja ∑ otkud znam?! olakšan za jednogradoznalog dječaka, stupam na ulicukao da plovim u pjeni karnevala.

7171

7272

7373

747474I. građevine

klatno i brojčanik ∑ zamjedba i prepoznavanje.

dok bridovi građevina presjecajući se, tika-taka,na trenutke nisu više ∑ grad ∑ ruže vjetrova.rasklapaju se.

ne dodirujući. to nas veže.

757575

II. ritam

staneš a tebi tiksličan oblik u kojemvidiš usijane mrežicei kroz njih, u redovimajablan do drugog raste

767676

III. veza

sanjaš san koji može uticati na mnoge ljude:iz ravni izrasta ogromna građevina otporna na vatrujer je plamen sâma

777777

svijet se možda prostire i pored tamne crte koja plavu boju dijeli na nebo i more

na donjem smo rubu, svijeta,galebovi su demoni od cloacedo zvijezda, kaže kao da iridazrači jato kreštavih galebova.

kao da bih želio biti bojane znam odgovoriti na znakovebliskosti, pitam, ipak,da li smo dovoljno blizuna stepenicama što gore-doljevode sa kopna u more.

787878

lov zeca

rado bih bio par mekanih kandžikad brze sijeku tišinu u snijegu.

znao bih šta je smrt:

od mrtvog tijela crvenatekućina se daje tlua pogledom prati toplotadok zrak savija i kruti.

smrt je gotovakada se kopajubijele rupe u snijegu; ostaječekati proljeće da rasperjanenosi u ostatke neba.

797979ljubav krhka ∑ odnos krhak

poslije zajedničke strasti slobodne igre sjemenaturoban izlazi na poljepod suncem da vrši umjetničko djelo:

visoke čaše polomljenih nogicadugo skupljane obrtanjem postolja pod krunicesada, sve zajedno, naslikanih vinskih kapi,u nizu, veselje za svjetlo.

8080

8181

828282prozori...

prozori leže u četiri ugla.kada mrakom sjećanje krene,izvan kaveza probudi se nula.

838383

I.

kadamrznu pupovina humkama poznatimrijetkim

848484

II.

kada povlače se pupovipod čempresima poznatimrijetkim

858585

III.

kadavenu čempresina humkama poznatim rijetkim

868686

IV.

kadarastu čempresipod čempresima poznatimrijetkim

878787alter nacija

oštar jutros zrak ubijalastavice

i dok preko crnih zvijezdazabijenih u mraz gazi dahpotpaljenoga grada

po nadiranju toplote znamu Levantu se gole kroz pustinjuspajaju ruke u molitvu.

888888

sad bolest, sad ljeto

otvori oči! eto, ptica kao ugaljbez glave, bez krila, bez tijela,konačno,čini shemu tijela usamljena šetačaraširena repa šaka u nebu.

zatvori oči! onda lagano topljenjezidanih zdanja i pretakanje u talasjasno narezanih figura vrelog zraka.

drugo se ne zbiva.

još samo narzagrizen iz strahakada krene ljeskavi diskiz sve manjeg neba.

898989

rana koja šeta ∑ ljeto

prolazeći tankim slapom vrelinekraj dimnjaka, ugljenisana s one strane: ovdje, između sasušenog kòraljarogáča i grebénja vertikalnih nizova kore:

ranjena opeka. smrt je potonja,

sada si vrućica: skup vrućih zrnaca pripremnog procesa,lepet suhih krila u polju žmirkavom od sunca.

to je zenit. oštri prah osipa između vida geometra i vrtloga od kamenog žara.

a dolje ∑ bešumno odvaljeni blokovi usijana ferruma, sve brojniji.

909090

šetnja blijedim parkom i udio u vrevi parka

šuškavi predio igre zraka sa zapuštenom životinjomna pjesnikovu grobu i lišćem pokradenih krošnji

LAV JE NA GROBU ŽIVOTINJA

iz tjemena lava smiruju paralelne šipke rđe

a onda nestajumnogo prije kestena

KESTEN UZIMA JESEN

lišću poslije palomprilazeći kiša otkriva globusglobus do globusaredom kojim venjenje ulazi u buket

globus do globusa, vraćajući, globus do globusablaga dječja lica

919191

korak do mrtve prirode ∑ zima

kao čudo od krede je bijeli mogranjna prahovitoj obali fontanice, ukras od baroknaodsustva.

prsne li resko, pokaže boju ∑ glasanje puževasvoda u bijegumajolikom, ledenom majolikom, srezat će šum vodenog skoka.

i onda,

u ledenoj kiši, kako znati, da staru i beskrajnu prst ranjava baru?

929292

ostanak u svijetu

I.ovako: tijelo velikog čovjeka u moru…nisko padne li svjetlo, stiču se odbljesci i vade ga izpukotine talasa.upravo koliko sticanje traje.

II.ili ovako: nekada je mjesec mlad.u sjenci momci skidaju kaiševei nagi se vješaju. Takvwo je i nježnosuho cvijeće na jugu, strukovlje: igra udarajuć osipki zid.ritmovana uznemirenost i težina zraka.

III.roditelji bude a djeca sahranjuju. po Heraklituto od vas prave pola kamilu ∑ pola raketu. pijmozajednički u pustinjii ispaljujmo se naglavačke!

ostanak u svijetu po ma koju cijenu.

9393

eroska

uljano sunce sočiva, ispod kapklizi niz žilu lista, rastući.zeleno otkida se jedro. u modro leti.

tako dok spavam između tvojih listova.93

949494 samo zadovoljstvo

kao da je sjenkaod pepela i jatau zimskom letune može trenstatida vidimo i nebolomi se i plačekomad blagog tijelautisnut u veče

959595

osjećanje

u predvečerje u prozorusa britkim sjenkama letačastapamo se i rastapamo

kao da su tijela samo od pojmovakažemizgovorimo li i riječ višerasijat ćemo se kao jatopticai umrijeti od straha

969696 i jesenas su spaljivali lozu

hodao sam između guštera i nizova kamenai baš kao u djetinjstvu su pticebezimene i crne dodavale životdimu kraj sepeta grožđa.

razlikujemo se onaj dječak i ja,kazao sam starcu u mrkoj haljini,kako mi sada nedostaje riječ da znamgdje smo, vadeći iz ustazapaljenu Opatiju. 2

979797

drugo mjesto

u susjednom dvorištu

ljeto je počelo: s miromnožica i mrava naljubičastoj bradavicikoju majka dosadne djeceizlaže suncu i mom prozoru.

ružičasta gubica i ružičasti spol,kao čuveni pozorišni glumaciz podruma iskače pas i sišegustu tečnost, zaostalu.

pogled skrećem unutar: nedovršenimotivi zimskog perioda, ostacinarančastog se probijaju kroz mrazi prigušene farove automobilaizdužujući sjenku i mlaz mokraćekojim se lako zabija u snijeg.

222

989898

ljubav propala

Dragi moj

zrak koji pogled siječe na dvojei tjera daleka svjetla japanskih sijalicada trepte kao što svijest podijeljena treptii konačno svoj oblik dobija u riječi

veže nasobostranokao što veže

plavetnilo raseljeno u sjajnim pločamamramora i nagost zemlje i blata u zemljida ni veliki, najveći prasak ne sklopi ihu dom dostojan zraka koji siječe

na dvoje

999999

opravdanje

I.visok čovjek izbjegava automobileprelazi ulicu i prilazi ženipitanje ∑ gdje je most samoubojica.žena je ljubazna, širi rukepokazuje pravac i objašnjava pravi put.

II.vitka figura na svom putu za širokim zamahom rukepronalazi most, dijagonalno, kratko se trznuvši propada,iskrižana odsjajima sa metalne žice, poslijenevidljiva, blizu same rijeke.

III.žena koja bi i muškarac mogla biti pogledom pretražujenaslove izvješene na kisoku, ulazi u bar tek da popijekavu, izlazi i zaostaje ispod znaka tramvajskog stajališta.iz pravca grada se prije svega pojavljuje usamljenafigura čovjeka.

IV.tramvaj, neparna naprava u kružnici gradazmija koja opisuje biblijske temena njoj stoji rafiniranost keksa sa tamnim prelivomfotografijom i sloganom: hoćemo li opet?

100100100

podizanje bolnice

opraćemo rajčice i voćei napuniti bocu vodom.

sjedićemo ispod stablau dvorištu razrušene bolnice,kazujući u stihovima: tako jei na početku bio hladan kozmos.

hlad večeri ideje jasnije sa papira skida,tada bolničari iz osvijetljenih zgradana kolicima od metala sakupljaju mrtve.

tako bez riječi samo kamene životinjei hram u gradnji; ležaćemo oko vode ∑ bocedok tama mijenja dan, starijim očimamotrit kako postaje sve svemu blisko.

101101101

sjećanje

zvala se Moammed Sceab ili Marcelptičica rasterećena bratskih vezaa ja je navodno nisam poznavaoi sa prepuštenošću zajednoodmara pod mojim nogama

u ovom danu vesele rasprodaježenske nadlanice od tkiva ribeiskaču iz talasa mekih tkanja

na placu sa tezgama su i narovii sabljarke a na vrh suncobranašiljci čelika kao meta

ako se njegova trava digneispod anđela kapije od rđeiispod anđela kapije od rđeišeta još ko zna da je živio

102102102

mrtva zona

ja sam tvoj Filip, kaže misleći na jezik ševe, mojpornografski roman u nastavcima, izmeđupraznina u tijelu i identitetu

vozimo autoputem i iz limenke pijemo pivo,žuto ožujsko sunce nisko sa zapadakoči zjenice i pojačava intimne mirise.oko nas javnost prisvaja vrijemesa komedijom oko tobožnje smrti.

ptice koje prelijeću kola u daljinisvjetlucaju kao šljemovi u pokretu, mrtva ozbiljnalimenim zatvaračem reže kožu ponad pulsa,zaustavi odgođeno vrijeme, kao da me čistiš,ja sam tvoj Filip sa ranom koja strašno boli.

putujući izbavljamo vrijeme i opravdavamo tragedije,eto, sve to mogu jezikom skupiti u njenoj krvi, mjestagdje obično štrca svježe,cvjetne parfeme.

103103103

mrlja ∑ simulacija oblika

za ime boga ne brišiteovaj trag svjetlostiposlije buđenja koji ostajena rukama slikara.

mjesto utjehe za najbližekada u noćima bez dodirasumnjaju da diše i postoji.

104104

105105

106106106

kamena lica

sve bilo je na dohvat rukedok su dječaci sjedili na žalukao kajsije otvarajući blaga licakamenom otoku u zaljevu bez povjetarca,čega bi moglo tamo biti, blagatajnih jazbina, skrivenih duša,niže se sadržaj cjelokupnog svijeta.

tamo su samo okrugle žabesa sisama k’o u ženà, kazao je barba,koje od tikvica prave plovke, od djeceprave školjke i sviraju na njima.

neki su jednom pobjeglida učvrste vjeru u cjelokupnom svijetu,u začarane žabe dječaci ne vjeruju,vratiše se kao težaci i musketari,na svako pitanje odgovaraše sa kamen,pijetra… i naposlijetku, kada smo se rastajali,rob slike otkri: kamen na kraju odlazi u more.

107107107

igra kamenih lica

na svakoga će jednom doći da osjetimaštovitu ruku onog ko bi sada želio biti.

mali ljudi sjede oko stola, ispod tablenevidljivi i njegova užarena ruka.

važno je gledati pred sebe i u drugekada te otvaraju prve strasti biti miran,

pusti sjeme i budi miran, kazna je biti dolje, klekneš i biraš između koljena do jauka il’ krika,

pretvaraš znoj u ljubav, možeš li to?te pribrano se vraćaš u krug oko stola.

postoje i neki što neprestano vrište,ti su najgori u igri kamenih lica.

108108108

fieste kamenih lica

dječaci, većinom crni, stoje u kruguokruženi neboderima solidarnosti.

pali se bombica i ubacuje u krug.

najbliži dugo čeka, šutne je ∑ bez volje,najbliži dugo čeka, šutne je ∑ bezvoljno,najbliži dugo čeka, šutne je ∑ bez volje,najbliži dugo čeka, šutne je ∑ bezvoljno, najbliži dugo čeka i šuta je bez volje,u krug, rasipa se, konačno, u tisućesvijetlećih atoma.

BUM! ne uznemirujeprijatnu atmosferu u kulamau zraku: metalnim češljevimadjevojčice dotjeruju dlačicespremnim bundama roditelja.NOVOGODIŠNJA NOĆ

109109109

kamena lica u izgnanstvu

lijevo, uvijene tračnice pruge,desno, plakati sa slikom mora,pozadi je bar gdje obično kupujem karte,u odlasku, reklama turističke agencije,crvena fasada, oker stubovi, lijevi portal,još par koraka i izvlačim sitninu za kartu,sedam puta dvadesettri stepenika do kabinetagdje se radnim danom u određeno vrijemeviđa grupa kamenih lica, većinom nedorađenih,za koje se zna da je majstor nepouzdan;ponekad ih bezuspješno crtam.

možda im tajno doturam novosti iz svijeta.

110110110

smrt kamenih lica

jedan iz vremena kad smo kamenili licauveo je pojam smrti. izvjestiteljo automobilskoj nesreći rekao je:samljelo ga kao škriljac.

111111111

nemoć

ako me voliš

ubij se

ako me voliš

ubiću te

ako se ubiješ

neću te

moći

112112112 muškarac sa psom...

muškarac sa psom.žena sa mačkom.slikar sâm.

113113113

114114

115115

116116116

ja...

janeiscrpna nadajanakazaja svemoćnija začetnikja velikija snažnija gordijajajajaod MENE neonka počinjeu meni gasneja sam svei ništaja sam ništai svenema mei ja ja ja ja samtako velikija ja ja jamnogo volimi ja ja ja ja sam DRAGAN STENEKu tebi

117117117

odbijam...

odbijam biti biser iz snova dragocjene kutijeodbijam čitati priručnike o lijepom ponašanjuodbijam piti sa izvora vilaodbijam spavati na bijelom prahuodbijam reći koga volimODBIJAM

ponekad sam nestašan i malponekad se uspravim u inat plafonu s lastavicama pljuckam na ljude s mravima gledam damama pod suknjeponekad uronim u centar zemljeponekad sam zao i velik

PONEKAD

ponekad hoću nećuponekad jesam nisam ponekad odbijam odbijamPONEKAD

118118118

mlijeko...

mlijeko s okusom sljeza bjeloputa orgija bedarai ram od modrog vihoraoko uzavrelih bajama,tvoj otrov, moj otrovotrovbezbojni napitak od sna,šećerlema ubrana na dalekoj planetiotrovmajski nišan na grudima,trepavice oslijepljene krvljuotrovotrov pod rukamaslijepog svirača betoniranogna raskršću glavne arterijeotrov izmiče oku lovcapljuje vlastiti bivaki vodi ljubav sa ženomlovočuvaraotrov iz mlijekaocijeđen iz bedaraslijevan niz repove vihoratajna rasprsnutih bademaotrovtvoj otrov, moj otrovnaš nektar, taj otrov

119119119

vrijeme...

vrijeme je jasnih igarai razapetih pod jastukom odavrijeme kada se ne umireniti se rađa u ovo vrijemeisposnici iz klubova samo pohode grobljamalo je nadutih puti i slabo se rađa tvrdimobilježeći poene u vrijeme jasnih igara liježemo u posteljepod jastukom tražimo raspeće pribrano ispitujemospolnost u svemogućeg klinjezadovoljni rimom i mirisom vodimo ljubav u z duge zore a oko naspucaju kocke odbačenih igara otpadnice cvile vodimo ljubav ništa predigra samo jasnih igara i raspetih o, da u ovo vrijeme sada

120120120

S kopljima jedini NEBU ti

razmaknuti skuti ratnički ti golicaju nogerane podatne su suncui grlo drago nebui pjevaši zoveši izazivašmunje stambolskea polje je veliko i nježno i tvojea božuri polegli pa glave na Istok okrenulia orlovi se odbili i sikću u prazno

nježne su bile zore pod božjim blagoslovomi ženske ruke u igri preko plećaa polje puklo crveno i šumnopa ne da leđa odvojit ni noža primiti vidiš: božur samo s naličjaa opet: pjevaši zoveši izazivaš

121121121

zadnji Helen...

zadnji Helen i njegova smrtdugo su njuškali oko vrata hramazavirujući u njedrakamena od tamne zemljei ženske cike

jasmini su cvali našom rutomi cijeli dan djeca su plakalanoću starci padalina koljenai šaptali

posljednji od njih danju je plesaonoću oštrio sablju i riječikidao cvijećemalo jeonikako pio

pali smo u zaborav

iz naših utroba ulje su cijedilimale aveti su cijedilion nije se opiraosamo je plakao i gledao u suncespavali smozorom je doplovilo preplanulo ulje sa obala Heladei u njemu nespokojne uspomenena posljednjeg od njihzadnjeg Helena njegove suzei malo malo sunce

122122122

H. Humi

Kikot se razlegnepo čokotimai ja znam:Neretva tečegusta i milo

Zašapće intimapreko proplanakai ja znam:ogleda se mlad mjesecu tugi srnemek i vlažan

Prhne li uzdahpreko visova;siguran sam:živi duhdivan i naši slikazvuke

123123kretati se u azilu kao sepija u moru

tvoje teško lice

moji prijatelji ne vole

jer bi htjeli

da si ptica,

daleka meta

laka u ogoljelim jese

njim šumama.

Dirati se ta

ko nježno da se

potpuno zapadne u vlastite

samoće,

dvije ∑ svje

tlucave naprave,

jedna do druge

ljubav i dodir, dvije

samoće.

123

124124Un G

iorno

Perso

prije

nego

su ga

ustrij

elili

pjesn

ik m

i je na

pisao

pjesm

u:bo

g ne o

prašta

ljepo

tu.

počiv

a tih

u zem

lji u ko

joj su

još s

amo m

ravi

zapo

sleni,

zado

voljn

i; pam

tim ne

ke nj

egov

e pjes

me

ali ih

nem

am ko

me k

azati

.124

Un Giorno Perso

prije nego su ga ustrijelilipjesnik mi je napisao pjesmu:bog ne oprašta ljepotu.

počiva tih u zemlji u kojoj su još samo mravizaposleni, zadovoljni; pamtim neke njegove pjesmeali ih nemam kome kazati.

125125125

šta kaže Fillipo Tommaso

1.Ako nas vidi, vidičitam pjesme, plaćašpijemo pjenušavacponovno ulazeći u grad

2.kristalići soli padajusa osunčanih tijelaiz tijela karmina koji venevečer izdvaja jedinku i šalje preko borova

3.Da nas FM vidismirenim glasom bi rekaoda smo pažljivi, blijedikao i na početku rasta,dok oklijevamo na ulazu u grad

126126126

tako se umire...

tako se umiredaklenečasno zdrobljena bodeža

a stari gospodin u hitonui nježno spaljenom perjutako zovno dijeli članske karteu čekaonici prve klase staniceu Berlinu

i vjerovat je trčati kroz perledok ne padne jedna od posljednjih jabuka

ogrizgriz kapiz potunela se čuje kap

vrata žene će se otvoriti

krstom preko leđa toni, nečastivimoje su se želje oblacima smilovalei samo još ranevežu me za irisi gudače

papir i lice nejasno i sretnogospodine, gospodineta vi ste grobarlice sretno nestaje u škrinjiod papira

tako se ubijadaklenečasno u lošem dekoruka p po k a piz tunelaneko novo osjećanjemama najmlađi sam

127127127

poštovani džokeji...

poštovani džokeji na svakom uglunamigujuza cijenu korbača ne pitajutepaju, vode u toplu arenumrse grive i jašujašu do posljednje kapi

Grofice od Sedlavole da me imajuvolim da me imajuGrofice od Sedla

arenom se ori pljesaki bacaju se lovorovi vijencia slijepljena je grivai dah još dugo ostao pod zatiljkomkorbač se polomljen valja u prašinii gle, iz usta mi izviredim bez vatre

128128128

gledala me...

gledala meumorno i dugopotekle su riJeke drAgocjenea onagledalagaSnutih trepAvicai sMrvlJEnih bedarapreko slinavih čašai uzdahtalih mesa,oooj, dajtežestokog bika(?) u utrobii polen sa kišomiz neba nakapan,gledala meuMorNO i duGOkučka očiju boje požudei nepresahlesu rijeke dragocjenea veliko je ime strastihalapljiVO grLIO moja leđapreko slinavih čašai uzdrhtalih mesa

129129129

dok plivam

dok plivamna druge straneosmoljenih figurica

na mjestu ružestrgane izrasti krin

očekujem i dalje

1988.

130130130

Prenuti (se)

Sklisko polje oka u-sitnije-ne vodi onamo.

More kao čemprese zimi ∑ to je rat!malih sablasti prolazne panorame:komadi katrana pužu bjelucima.

Ima li vremena pri-sjetiti se: tamo, u ničemuprebiva pogled i razjeda mrak, ovamo neprobojan?

Vraćajući stalnost krošnjamasmrt izdišemo u nepoznatobojište, gle! poznatom ulicom postalom.

Rim, 26. 2. 1989.

131131131

Zrcalo

Pogledajmo se. Nanovo. Jedan oceanski pogled.Krajnje stilizirano pogledajmo se nanovo.

I mekanu prevlaku zamijetimo između. Vosak,dok se kruti, nesiguran na suncu.Točka parabole: vosak. Tajna iskrenog preslikavanja.Tamo, s lijeva ni prošlog niti budućeg.Tu, s desna ∑ postaje li treće.Treće je garancija. Uzajamna.

Gledaj me. Neprestano. Kada okrenem leđa.Nanovo. I s večeri. Naši medasti pogledi.

Rim, 13. 3. 1989.

Zrcalo

Pogledajmo se. Nanovo. Jedan oceanski pogled.Krajnje stilizirano pogledajmo se nanovo.

I mekanu prevlaku zamijetimo između. Vosak,dok se kruti, nesiguran na suncu.Točka parabole: vosak. Tajna iskrenog preslikavanja.Tamo, s lijeva ni prošlog niti budućeg.Tu, s desna ∑ postaje li treće.Treće je garancija. Uzajamna.

Gledaj me. Neprestano. Kada okrenem leđa.Nanovo. I s večeri. Naši medasti pogledi.

Rim, 13. 3. 1989.

132132132

Vokativ

Apsida u nebu. Uz četvrti kat.Izračunavam sjecište iskrivljenih borova.Ekološka kapija. Sve do drugog gdje!Pali se glas. Svjetiljke protiv magle.Znak smisla i razuma. Neospornog. Neosporno.Prisiljen sam kročiti. Jer sudjelujem.U smjesu prostora i kisele pare. U slavu vojnika.Dvolikujućeg u streljačkom stroju. Sudjelujući.Kao prvi dopušteni opijat. Odraslih i uniforme.Stupanja u svijet. Vokativ.

Rim, 13. 3. 1989.

133133133

AG

I nestajati zjenicom postajući.Pojavljivanje će nestankom postati,

kada nestaje ljeti trag,igrajući nad šiljcimanedostupnih kamenih obzorja.

Slabost sumnje kao lepet kasnog jatautvrđuje nanose noći u sumrak.

Lišću, poslije palom, prilazećikiša otkriva globus do globusa,vraćajući blaga dječja lica.

U pukotinama oceana nestajućitalasom lahor licæ postaje.

1989.

134134

samoća

ali

staru i beskrajnuprsti ranjavaju baru

ledenoj kiši unatoč

Sarajevo, 17. 5. 1989.

135135135

Progon

Istom nervu različiti tlaci:tihi i atlaski.Tu munju dok razlaže usijano nebo(na lijevo i desno) pronaći ćešranivši neprijatelja u dubokoj vlazidobošom od metala…

Bolest:talasanje gmazovarožnjačom uokolo: to je strijepnjapri kolebanju igre ili nemoći ∑ da li ćepostati okvirom vidaili će gmazovi ustrijelit se

konačno!

Bijeg:odreći oči i na ploči azbestnojgurnut ihu pucketanje doboša; to je zamiranje gotičke tjelesnostu jednoj točki∑ da se kandide probudefigure i sjene

136136

bumbumtras...

136

Crta počinje...

Crta počinje gdjesumrak sniva.Bivaš li igdjeda vidiš krv?

137137

bumbumtras...

137

bum bum tras...

bum bum trastačno bravo čestitamotana nana na, na! brzo kratko jasnosmjelo!jestetako tako, efikasno snažnodada hophop hipsvakako

gle! i bitak se sakrio

138138138

odDio opasne...

odDio opasneli krivine damasta blijedearijevke dječaka kosejesenjeg mirisa

moj uzneseni mladog hermelina čekajkap iz moga bedrada upije koža lišenavjetra i ujeda

otkrit ćeš sedam puta začuđenuriječ ennui i reći lijanemožda nisu božanskastvar igre nego pritajenapožuda kaleži i tijela

139139139

ti u meni...

ti u menija u pjenija u tebiti u pjeni

opet padaju ručniciopet padaju mladićina moja bedrana moja rebrahiljade zločinahiljade ratnikadolaze zbog tebenosim ih na rukama

u plavoj kupaonicisa zelenim šamponompjenasta princezasa umornim bogom

opet padaju luđaciopet igraju pajacina mojim usnamau mojim grudimaopet se bude čežnje istoka

zbog tvojih osmijehazbog tuđih krevetako grumen/kuglu šećeratopim te u vodama

140140140

put oko spomenika

(izbor iz istoimene rukopisne

zbirke 99 haiku-pjesama)

6.vlat po jednu vlatu smjeru oblika jekorak naprijed.

7.korak naprijedokončavanje je krugau crnom suncu.

I.

4.daleki šumkockica i kristala.sivo znamenje.

7.poznata slovao netaknutom licu.sivo znamenje.

II.

6.iz vlati travetamniji oblik raste.riječ prestaje.

7.dođe li vjetaru pretekle šipke rđe∑ zvuci metalni.

8.diže se obliki potom nestajemnogo prije krošnji

V.

1.voćka u sutonispod treptavih krilasrž pokazuje

VII.

3.lepetom krilagarava ptica taknetjeme statue

8.sjenke polazeiz mračnog oka kipa.noć zasigurno.

141141141dok sveci marširaju...dok sveci marširajumiran sam i bavim sepupoljcima ružepomalo se otkine pa prekousana divljih pasa preplete se koloi u planinu nekadamoja divljač, moje žrtve ne ginuone sretne ponovno izazivajusokove lovcato je moja ljubav

142142142

Obnove, buđenja

Svaki svoj trenutakja sam živioi drugi putu vremenu utonulomizvan mene

Daleko sam sa svojim sjećanjemiza onih izgubljenih života

Budim se u kupkidragih stvari običnihiznenađeni raznježen

Hitam za oblacimakoji se rastaču blagopozornih očijui podsjećam seponekog prijateljamrtvog

Ali, Bog ∑ šta je to?

I preplašeno bićepriječi očii primakapljice zvijezdei ravan muka

I osjeća seosviješćennanovo svojpovraćensretan (sebi)

143143143Tlo rasut(o) oblikujem se

Potpuno na krajurazuzdan od uplašenostiobično biće od strahaviše ne udara vrijeme srcemnema vrijeme ni mjestosretno jeNa usnama mi jepoljubac od mramora

144144144

Kršenje pravila...

Kršenje pravila igre linije dajelicima izraz uzvišene na sç okrenutepotrebe za zavodničkom patnjommladog tijela upletenogu iskrzane i prokleto nespodobnekonce lutaka sa jesenjih bulevaraKršim pravilo i uzvišeno sepodsmjehujem mladoj letačici proljetnog sutonaod rupe do rupe sudbina seuvijek vraćaizraz ptice je izraz bolnog zadovoljenjanovog ljubavnika najljepših zubi ugraduvršeći obred od trpeze do trpezeona je (ptica) kršila pravila igreuzvišeno krijući pod nebeskom raskošjuperje u(m)noženih na dohvatu ruke boja.

145145145

pamte se...

pamte se izgnanici u olujiokamenjeni pred psovkom i bajunetomnajvatreniji ljubavnici zemlje-kurve-princeze iz bakinih priča

pričali supokloni se svakoj riječi, svaka je ubica iz zasjedetačkama joj put ne priječia u pustinji je tako ravno i svaka se mrtva prebrat možedok se vjetar ne digne, crven i razigran,to ludo stvorenje s tisuću jezika tako miloobara vojnike na stražii poigrava se dragim lešom nad velikim pijeskomtako pričali

zna se drugovanje njihovo s opatom iz hrama morskih medvjedicačedo od jauka ih napaja ispod zjenica nakvasalog nebai čuva od prevrtljivih voda,a bivalo je i većih vjernika,a onis majskim dahom-provalnikom-saveznikom velikih vjetrovaeto, nisu, a jesučuli mnogih priča o riječima i vjetrui opet ostadoše stajat pred bajunetom i sleđenom psovkom

146146146

Prhnula...

Prhnula s mojih usanaiz srca Edena krilati ljiljans Olimpa iznektariotrov jasminæostavi me mumijom utopljenog

Naše vinovino istine, vino zaljubljenokristalne čaše čuvaju naše vinopjeva krasni rezmami ružičast valjasmina s okusom višnjetraži da ga zbrišemna prozirnom rubu javenaše vino je ostalona sredini sobesunce Hercegovine obasjavamoje uzglavljenaše vino jedinoi stihovi spjevaniu letu lebdelebde ždralovi bez ciljalebde stihovi ostalibez usta.

Prhnula si do nebavinula se divlja ružagledam i ne vidimplaho sunce zbrisalotragove bićaplaho sunce prijeti prstomnestašnom dječakuskriva ružu izaleđa

147147

Riječi...

Riječi, riječiNesretnice, narikačeTreba riječi poroditiNikadaBaciti u rječnu klisuruRiječiRiječi RiječiRasplakana dojenčad što slute smrtPadaju između šina i vode ljubavSa željezničarimaNedonoščad sa šumskih panjeva

147

148148148

Bilo je...

Bilo je to neke zimeu nekom klubuona i neki jai muzikaples za nikad poljubljenukako sam je ljubio, kako sampio i pjevao i gledaoneke zime u nekom klubuu podzemlju

149149149

Znati...

Znati ko je ukrao moj puta ona okrenula leđau one lude danecrvenih vjetrova

Gledam a ne čujemAnd the local societyodlazi dolazi

Hej, rukepreko zvijezda pad, padu kose padam sad, sad

Okrenula leđaa crveni vjetarmi mrsi ruke

150150150

Dosta mi je...

Dosta mi je bijelih meteorapo crnom nebui zabrana na javnim mjestimasad ću maznut pravu trebui odati se stvarima divnim

Hoću živjet lagane pjesmei svirati divlji ritamSvi će plesati u mome klubu

151151151

Vraćaš se...

Vraćaš se u domovinu:

u holu željezničke stanice golubovi

miris vlažnih mrva kruha

u papiru, u plastici

Izboran i zabrinut

stisnutih jagodica

između raširenih koljena i praznih šaka

pogledom odozdo traži svoj obrok

152152152

Nebo...

Nebo ogledalom postajepristavši na svjetlucanje gradaNoć je, zna se, zvuci već mijenjajupravac ∑ postajem izvor ritmaRazglašavam, tek me čuju bljescio kojima sam šutio čitav dan, kvarcnemòre samoćešišmiš u praznom gubi kontrolui katranom krila skriva prah.Tako, opsjednut pjesmom ponavljam igru izdjetinjstva:Dan će me dočekati ∑ u pari oblakaili prašini grada

153153153

Put je...

Putnik:Put je ravna narančasta linijaArhitektura se topi u prorezuizmeđu tla i neba. Neprekidnog.

Kroz kvarnu opnu vozila pristižu kontrasti podnebljaKule i male figurice. Prašnjave sumporom.Kilometri procesije pozitivne historije.

Pješak:Opasna blizina tijela najrazličitijeg porijekla.Vlažnih. U zamci zidina i paučine.Kroz prašinu puta svjetluca limeno kretanje (putovanje).

Odjeća se osipa u povećanoj neprekidnoj liniji horizonta.Koketna u promicanju izduženih sjenki.

(Iz Dnevnika s putovanja)

154154154

Na granici elemenata...

Na granici elemenataniski let galebovabesmisleno svjetlo svjetionika koje ništa ne osvjetljavado tragova zraka i isparenjaJedro između mora i neba

Na granici elemenata niski let galebova je sumanuta utjehavertikalnog niza nabora u vedrini mora i neba

na granici elemenataduboki šiljci u kamenu tjeskobom bodreprivatni agon nagrizenih pramenova i mantilau vedrini mora i nebašiljata stabljika mišljenjabesmisleno svjetlo svjetionika koje ništa ne osvjetljavado tragova zraka i isparenjaJedro između mora i neba

155155155

Osvijestiti se...

Osvijestiti se upijajući praznine mekanihrubova vrtoglavih dubina. Tišina ozonai rađanja formi.Relativizirati tačnost horizonta smjernogpred mojom vojničkom crtom. Dok ironizira tačku našegsusreta mijenjajući joj podtekst. U svojoj blagostivihori što ostaje iza perja.

Izgubiti se tvrd i ubijeđen između bljeskalimenih krila i razlijevanja asfalta. Dokse čula ostrve i pojmovi oslobađaju. Poletitikao simbolična replika onoga što sam bio.Ploča nestvrdnutog gipsa i neshvatljivih obrisa.

(Čekajući na polijetanje Rim ∑ Sarajevo, 19. 3. 1989.)

156156156

Biti znakom

Bešćutno stajati gledatiu pogled neshvatanjabešćutno stajati gledatiu tankom polju djelovanjabešćutno stajati gledati iza ramena negdje kuca smisao

157157157Tijela su nam od samih pojmova

Dok ležimo u mraku iza žaluzinanegdje iza daleko funkcioniramo savršenou malom se nebu stapamo i razlažemou jatima sivih sjenki

Zaspemo li zvonjava naših slogova prazninom između tijelaplašiće kao što u djetinjstvu plašiše nas.

158158158Koračati

(A. B. Šimiću)

Kada stupa, tijelo je ptica u zaletuPotom korak je igra teže i lakoće

Savijanje šešira u niskom kasunebeska je slika koračanja

Svaki obod bliži je ptica što se rađadalji, to je pobjeda zemlje

Pobjeda zemlje je u trajanjuigre teže i lakoće gdje konačnoizgleda metafora ptice ili kamena

159159159

Izazovnost

Polomljeno tijelo njiše se pod licem ženesklonjene pod namreškanu granu kestena.Uglačana gaza rasprskava pogled ženeprije nego li stigne oštetitipostojeće stanje stvarijoš u životu.Iza njenog prekobrojnog smiješkaprozor otvara u lomaču.Kada bi se bilo odista tekućinom, piše ispod fotografije, imali bi sve što je nadohvat ruke.

preko lakta i tjemena tkaninanategnuta razblažuje boju ženeda razodjenuto tijelo ne potjeramoje tijelo brzi korak naprijed.

i

sleđen me prst lovca pokazuje hrastovimaprije nego ustrijeli divlju životinjuskrivenu iza rožnatog okvira slike.

u brzom pogledu na pokućstvo sa ovog rastojanja vidim i poruku:kada bi se odista u slikama bilo,stoji ispod fotografije roditelja, bilo bi sve nadohvat ruke.

160160160Dižeš tijelo...

Dižeš tijelo sa trešnjina cvijetaa iznad koljena mogu pročitati strepnju Rima od mladog pobunjenog roba.Sada, poslije 2.357 godina, smiješna svećenice izlazećeg Sunca!Reći ću ti šta je mudrost:Prometej se i dalje junačiiako ništa ga ne boli i ne osjeća. Tu stoji vječnost njegova,japanska sijalica u potkrovlju Evrope.

161161161

crtež je potreban...

crtež je potrebanpovlačim linijeobeshrabruje me saznanje da se bilo kako povučena linija pretvara u krug:beskonačnost je na dohvat rukeupravo s tom rukom imam najviše problema:čudna muskulatura, nepravilno podrezani nokti,reumatični zglobovi… iskrivljuju moje linijeako se svaka prava linija putujući u beskonačnostblago iskrivljuje,možda se skriva linija na istoj putanji zaista iskrivljujeonda su prostor i vrijeme tamnica mozgaonda sam ja loš crtačna zidu svoje praistorijske pećine ostavljam poruke beznađapotomstvu koje jedva naslućujemvrag me odnio ako znam zašto to činim uzalud ostavljam porukezaraćene strane priprostim sredstvima teže komplikovanom ciljusjeo sam na snop svjetlosti i putujem u beskonačnostcilj je amplitudinalan.

162162162

Nestao sam...

Nestao sam u njojkao prva kap rosena požudnoj usni

163163163

Mi smo kao jele...

Mi smo kao jele. režite nas da vidite blago ćilibara.od zapaljene smole gori cijelo stablo. i vaše lice.i srce dabome. i svako blisko srce redom kada venjenje uđe u buket. požar u ravnici napreduje kao zapaljenje u plućima. u vrelom tunelu nestaju slike.

164164

Ledeni dodiri...

Ledeni dodiri pijesak tjeraju na rascvjetalo tjeme. između oblaka roj ptica pada,bode i bude kalup školjki i utonulih posada. o meni pišu. i o moreplovcima jer ja sam vreteno od kože, i o suhim cvijetom od tjemena. iz mene od sezonske muke sipa žito. u oblaku ljuskica žutih trava. u sobi dječaka jastreb. sjeme u porama tmine i s porama iz visine. od tog tijela morem utonulih bubre i pupe.

165165165

ptice se bore...

ptice se bore za ovaj komad neba: sami u sebitalasaju se vrhovi građevina.nad vrućim poljima gdje se tijelo odvajakao balon od djeteta. ništa ne dijeli od sunca, ni silueta.grozno je kazati, kao jezik pod cirkularom.nedokučivo plutanje tijela u tečnosti, kao djevojčicaprvi put blizu konja:tog komada neba nas je strah.

to je pitanje neba,mala figura i kraj nje fatamorgana.to jeste fatamorgana.

fatamorgana je nesposobnost drugih tijela da se dotaknu.∑ blok ledena zraka.∑ balon je vrelog zraka.slučaj je bezobrazno i odvažno masturbiranjeintime. opće mjesto se mreška iznad vrelog pijeska.ali naša intima prebiva u stvarnosti, obje na dušiovog stoljeća?

166166166otvaranje...

otvaranje. tek se budiš a tijelo je već hladno. zastori dijele a onda miris stajačice otiče u razbuđeni grad. sanjala sam, kažeš, smrt tvoju. kao da to ne znam. otvaram i ja. svježina jutra zaustavlja pokretne sličice noći. smrznuto tane tik do čela lebdiće cijeli dan. sada se gledamo. noćas su Te maljave tuđe mekane ruke vodile da legneš pored. ukrasna vrpca u vosku od pečata. morao sam biti smiješan u blijedoj puti. slučajan oblik krasa koji čini prevlaku u moru. odbijala si kraj mog mrtvog tijela cijele noći. vani je padao snijeg u visoke dimnjake. a onda susjedi počinju otvarati duše djeci. do tada je ostala elipsa od uglja na prozorskom staklu. znak sudbine kada traga. nadmetanje zraka i plamena dok spavamo. tvoje male osvete: sanjaš i oko madeža na smrznutom danu urezuješ crtice. usamljene ptičice koje padaju u bare. čekaš li, pitam, jedva proljeće. smiješiš se. pitaš, vidi evo zube, da li su oštri? sada se gledamo.

167167167

crni obrisi ptica...

crni obrisi ptica su izlijepljeni po vedrom svodusve boje u nedogled izbijaju tople u suhoćidijagnozu veli umjetnik, doktor za ljepotu

iako je ljeto, umaram se poput dječakaveć sanjam slike iz holandskih pejzaža

168168168ubojstvo prvo (isključivo iz nehata)

crvena mrlja i bijela mrljamogle bi biti plod i knjiga.

možda i crv i naslovda ne skrene pogled

te siva mrlja i plava mrljapostanu nervozno jatoleteći iznad mrtve prirode

Sarajevo, 17. 5. 1989.

169169169

za blok o starcu

(fragmenti govora o crnom suncu)

posljednje pismo posljednjim čini intonacija, raspored praznina,šupljina između stvari koje se imaju reći. šupljine odzvanjaju.

između vertikalnog i horizontalnog, more kutova koji jedvačekaju da glave polože na tlo, ionako, sve je mjerljivo privatnim pojmovima o vlastitom dobu, na primjer.

Obznanjujući, odmiče se dublje, predajući ključ znakovlja, pomjera seu pojmove i dublje, s računom na misao koje drži oko knjige,jedne ili ove.

borba za osjećanja, vlasničko pravo nad emocijama, i podvale važe.

oblici zadržavaju nešto što upućuje na njihovo porijeklo, kadaumjetnik ubija opisujući kako sve to zamišlja u oblicima i njihovomtihom, muklom jeziku, svijet se ispuni tupim udarcima tijela.

više zraka, više zraka, simuliranja oblika!

jednom je kazala ∑ ta pjesma ti najviše liči, dopada mi se, uhvaćenu kavez, u zamku, iz te pjesme nisam izašao

ona će znati više o meni i bolje, kao ja o njoj, neće nam topričinjavati teškoću, dapače, živjet ćemo kao slikar i pisac, dvazbunjena parazita koji su za domaćina izabrali drugog.

170170170 preostaje udjel sna...

preostaje udjel sna,baciti se u čišće predjele.od čišćeg zraka šuškavi se trzajujesenji listovi potkradenih krošnji.

kada se uključe u beskrajšahovske ploče a na njoj ljutitefigurine se pretvore u sol možda,najbolje će biti da ostanu u tišini.

171171171

utisnuti se u jutra...

utisnuti se u jutro i jednako svjež nestati ∑ spremni (smo) na borbu bez tijela, od pijeska,onog istog dok ga natmureni Morandi pažljivo sklanja ispred razigranog konobara.

natura morta! u fantazmi ∑ vrč i čaša.

a sa lijeve strane na mjestu strgane ružemoglo bi ušetati i dalje očekujem neštočemu se ne sjećam imena i skriveno je u pjesmi kojusam napisao kao dječaka naslov joj je sensoria.

trčati dalje, skok je već dovoljno prostora da tijelo vidizamiranje tjelesnosti, u jednoj tvrdoj točki bi mogle da se sijekuparalele u sječivu, bez mog znanja, ali vidim rascvjetalu siluetu orla od krvi na mom pulsu u letu.

klizim kuda vode kao čempresi more, rat! mali u dvije boje:komadi katrana pužu bjelutcima.TAMO U NIČEMU JE POGLED I RAZJEDA MRAKkada se gazimo i kosti obrastamo

vremenske promjene postaju važne.

172172172

iza oblaka gledati čist zaboravljajući plot vraća oblik u nebu U N E B U

u nebu, uz neki kat, kapija krivih borova gdje se pali svjetiljka

173173173

174174174

problem u praznini

I.stariji muškarac razvijenih udovasloviza pismena, o pismenju slovi.

zemlja je puna problema

II.eto, moglo je biti laganoizrešetano prijepodne plodovima višnjeili trešnje, svejedno, već u ljetu trunu.

III.žena u plavoj haljini prolazilapored zadružog doma, poredcrvene opeke stajao plavi pauk.

IV.zemlja je puna problema i puca joju susretu mekog zvuka, blondi kosei crne pete dizalice, dresa strašne glavobolje.

V.zemlja je prepuna problema.mreža zatvorenih i otvorenih rupau pravougaonicima i suzama.

175175175

VI.ljeti višnje napuštaju rupeu živome pejzažu zrijenjada u cvijeću popune, suhe, čašicerazbijene između kamenih ploča.

VII.u subotu gumeni kotači paukagnječe poliranom stazom i prljaju okolicukao družina dječaka, kao hor slonova iznad rupeklate opuštene udove.

VIII.moglo je biti poslijepodneuobličeno od dizanja lakiranih kolai ljupke prijetvorbe u budoaruplave haljine u limun žutu.

IX.zemlja je puna problema.

stariji muškarac je sjenka iza nezadovoljnoga govornika.

stariji muškarac kao stariji pjesnik.

X.život žene u plavoj haljiniduhovi su jednom pohodili,kada je već sama digla ruke i sjećanja.

176176176

XI.pauci su krunica erotskih snovagledajući iz jame, spremni da protegnuslipave rilke do hrastove škrinje.

XII.stariji muškarac efektno završavašekspirovskim grčevima izlažući tijelo.cijelo društvo opušteno motri porađanjelogosa iz pjesničkog mantila razvijenih formi.

XIII.mogla je biti i polarna noću koju nestaje pjesma o ljubavi i smrtiplavog pauka i odjevene žene.

XIV.piće od žutog pelina ulijeva krijepost i znanje,muškarac još značajno misli da bi promišljenozemlja stala kad bi znala koliko je samo puna.

2. 8. 1990.

177177bufera

oluja, najjača u ovom stoljeću je, kažu, svuda uokolostana uklesanog u zid zgrade kraj parka.tu pišem, kako to samo ja znam,barbari su me protjerali sa brda na kojemsam vješto kalemio voćke sa mačkama i puštao nove slike u svijet.opkoljen barbarima, oluja olakšava prve riječiizgnanome u novi život, rođenom sa već pokvarenimzubima, umorne seksualnosti, zaboravljajući ljepotu

178178178na naslijeđenom pisaćem stolu...

na naslijeđenom pisaćem stolu, naslijeđenapisaća mašina pokazuje mrtvilo prirodezajedno sa pjesmom o kojoj sanjamotkako se veseli čovječuljak povukaou prirodu naslijeđenu od ljudikoje nisam poznavao, za koje čak i ne znamda li su ljudi

179179179

Filip je na drugom kontinentu...

Filip je na drugom kontinentu i plačesjećajući se jezika ševe mogpornografskog romana u nastavcima izmeđupraznina u tijelu i identitetu.Kako Filip preživljava kroz mene?kao skulpturaFilip pamti tijelo skvrčeno oko sebe,Filip pamti trapezoidno ogledalona kojem je uljanom bojom lavandeod prvog susreta stajaloda nema više vremena, uokvirujućiparove organa kao da se slike rasplinjavajuideja skulpture na papiru knjige SensoriaFilip preživljava kroz mene smrznutogčovjeka u zamahu za nečim, zagrljajem sa nekimkoga nema ni u rupi u ledu kojom se predstavlja

N. Y., 1995.

180180