PETER SINGER – IZMEĐU ZAGREBA I BEOGRADAHRVOJE JURIĆ

BIOETIKA?“Bioetika” je pojam koji je – usprkos nejasnosti koju joščesto izaziva – ušao u svakodnevnu upotrebu. “Bioetika”je – usprkos svakodnevnoj upotrebi i “samorazumljivo-sti” – još često nejasan pojam, i to ne samo “u narodu”,već i u ozbiljnim znanstvenim raspravama. No: o bioeti-ci se govori, o bioetici se piše, o bioetici se raspravlja;dakle, nešto kao što je “bioetika” na neki način ipak po-stoji. Što je to onda – bioetika?

Najlakši put je, dakako, onaj historijski: ka-da i kako je nastala bioetika? Isprva bi se moglo pomisli-ti, zaključujući po njezinu nazivu, da je bioetika nastalakao nova grana etike ili novi pravac u okviru etike kaoznanstvene dicipline. No, tome nije tako. Iako izmeđufilozofijske etike, s jedne strane, i bioetike, s druge stra-ne, danas postoji uska povezanost, sâm nastanak bioetikenije se odigrao u tradicionalnom etičkom okviru. Štovi-še, bioetika nije nastala ni u okviru filozofije, ni u okviruneke druge znanosti. Ona je nastala kao društveni pokret, i topočetkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća u Sjedi-njenim Američkim Državama. U to je vrijeme znanstve-no-tehnološki napredak u biologiji i medicini (kasnije ćese ustaliti i izraz “biomedicina”) dostigao takav stupanj dasu se medicinskim stručnjacima otvorile neslućene mo-gućnosti liječenja dotad neizlječivih bolesti, njihova pre-veniranja i, konačno, mogućnosti produljenja ljudskogživota. No, rast znanja znanosti i moć novih tehnologijaistodobno je donio i sve veći broj etičkih dilema u prak-tičnom postupanju. Ta “nova medicinska situacija” po-kazala je nedostatnost rješavanja etičkih dilema u medici-ni samo na razini liječničke struke, pa čak i na razini od-nosa liječnik-pacijent, koji je tradicionalno, usprkosproklamiranim odredbama o otvorenosti i dijalogičnostiodnosa između pacijenta i liječnika, ipak većinom jedno-smjeran. Takve etičke dvojbe pokazale su, naime, potre-bu za širim i dubljim diskutiranjem i rješavanjem nasta-jućih problema. To je značilo osnivanje posebnih savje-

todavnih i, u određenom smislu, operativnihtijela, koja su kasnije nazvana – etičkim komitetima.U njihovom sastavu pak nisu bili samo liječnici,već i filozofi, teolozi, pravnici i drugi. Ta su gi-banja na medicinskoetičkom području tekla pa-ralelno s intenziviranjem zahtjeva mnogobroj-nih američkih grupa i pokreta, koji su ciljali napovećanje utjecaja građana u sferi liječenja i li-ječničke skrbi, odnosno u raspravama o medi-cinskoetičkoj, medicinskopravnoj i medicin-skopolitičkoj problematici (pobačaj, eutanazi-ja, biomedicinska istraživanja itd.). Osnivanjeprvih etičkih komiteta – koji danas postoje nesamo na bolničkoj, već i na višim razinama – usklopu sa spomenutim građanskim zahtjevima,pokrenulo je, dakle, nastanak bioetike. Sveostalo je povijest, moglo bi se reći. Teorija je, uovom slučaju, došla naknadno, ali je znatno po-spješila daljnju ekspanziju bioetike. Naime,određeni broj znanstvenika, u prvo vrijeme li-ječnika, uvidio je potrebu sistematiziranja ste-čenih iskustava iz konkretne medicinskoetičkeprakse i daljnjeg razvijanja teorijske rasprave opitanjima koja su se, kao i uvijek u medicini, ti-cala temeljnih ljudskih pitanja: života i smrti.Pored liječnika, danas o bioetičkim temamaraspravljaju i biolozi, filozofi, teolozi, pravnici,sociolozi i mnogi drugi. Tako je, malo po malo,bioetika od društvenog pokreta dospjela u fazusvoga konstituiranja kao znanstvene dicipline.

No, pojam “bioetika” u svojim sepovojima i prvim desetljećima odnosio isključi-vo na medicinsku etiku koja je, na naznačenuputu, prerasla okvire tradicionalne, hipokrat-ske medicinske etike i postala “novom medicin-skom etikom”, odnosno – “bioetikom”. Šire-njem stručnoga kruga ljudi koji su sudjelovali u

raspravi o novim medicinskoetičkim pitanjimaširio se i krug problema koji su se promišljalipod imenom bioetike. Tako se danas u bioetič-kom okviru ravnopravno raspravlja širok spek-tar pitanja: od onih koja se odnose na biomedi-cinsku problematiku, preko onih koja se tičugenetski modificirane hrane ili životinjskihprava, do ekoloških pitanja.

Iako još i danas postoje neslaganjapri određenju pojma bioetike, bez obzira nanjegova sužavanja i proširivanja, može se reći dase većina bioetički zainteresiranih autora slažeoko određenja problema koji dolaze u horizontbioetike. Naime, svim tim međusobno umreže-nim problemima zajednički je nazivnik život,mišljen i promatran u svim svojim fazama istupnjevima, oblicima i pojavljivanjima, daka-ko u svjetlu moralnih problema koji se u vezi snjim javljaju. Na temelju toga bioetika se – su-kladno svojoj etimologiji – doista može nazvati“etikom života”.

Od šezdesetih godina prošlog sto-ljeća do danas etika je, kako sam ukratko nasto-jao pokazati, prošla put od društvenog pokretado znanosti. Danas se može govoriti o instituci-onalizaciji bioetike: ona je kao predmet ušla uakademske programe, postoji bezbroj bioetič-kih instituta, ustanova i udruženja, kao i bioe-tičkih komiteta u području biomedicine ili po-ljoprivrede, održavaju se bioetički skupovi, ko-ličina specijaliziranih izdavačkih biblioteka, ča-sopisa i web stranica nepregledna je… No, us-prkos svemu tome pitanje što je to bioetika osta-je otvorenim.

Za njezino “samoosmišljavanje”to je pitanje, naravno, bitno. No, sve dok funk-cionira ne samo institucionalni “bioetički po-

142

Reč no. 61/7, mart 2001.

gon”, već i bioetička rasprava u bitnom smislu,smatram da precizan odgovor na nj nije prijekopotreban da bi prijeko potrebna bioetička ras-prava mogla ostati otvorenom.

Osobno, smatram neprimjereni-ma tendencije koje još i danas sužavaju pojambioetike na “novu medicinsku etiku”, iako novamedicinska etika ima svoju već povijesnu vrijed-nost i relevantnost u okviru bioetike, a prvi je inajjači poticaj promišljanju bioetičke proble-matike došao doista iz tzv. “nove medicinskeetike”. Ne smatram bioetiku također ni “disci-plinom u nastanku”, već – multidisciplinarnimi pluriperspektivnim problemskim područjem,u kojem se susreću različite znanosti i različiti,čak i oprečni, pristupi (bilo znanstveni bilo iz-van-znanstveni), koje pak povezuje zajedničkatema, a to je, kako sam već spomenuo, sâm životu svoj svojoj istodobnoj samorazumljivosti i za-mućenosti.

PETER SINGER?Jedno od najvažnijih imena današnje bioetikenesumnjivo je Peter Singer. Taj je australski fi-lozof svjetsku bioetičku raspravu zadužio po-najprije svojim brojnim objavljenim knjigama,člancima i uređivačkom djelatnošću (zbornici,antologije i, last but not least, časopis Bioethics).No, jednako važan, a u određenom smislu i va-žniji aspekt njegova djelovanja predstavlja neu-morno propagiranje bioetike, naime njegovo po-ticanje bioetičkih rasprava u javnosti (“filozof-skoj” i “široj”), te njegov angažman koji nijeostao ograničen samo na sudjelovanje u radufilozofijskih simpozija ili pak održavanje “stro-go filozofijskih” predavanja. Upravo po pitanjuangažmana moglo bi se čak reći sljedeće: ako je

itko od suvremenih filozofa utjelovljenje idejeo “konkretnom angažmanu filozofije/filozofa udruštvu” onda je to Peter Singer. I nadalje: akoitko svojim primjerom pokazuje kakvu ulogufilozofija može igrati u današnjici – onda je toPeter Singer. Dakako, on pritom pokazuje i dafilozof ne mora odustati od vlastite filozofije ilinjezine “filozofičnosti” da bi se uopće mogaoangažirati u diskusiji o gorućim globalnim i lo-kalnim problemima današnjice te da bi mogaosudjelovati u njihovu rješavanju. Daleko je to,dakle, od domaće slike “filozofa u politici i/ilidruštvu”. No, Singeru kao angažiranom inte-lektualcu vratit ćemo se još kasnije.

Peter Singer rođen je u Melbour-neu 1946. godine. Školovao se na sveučilištimau Melbourneu i Oxfordu, a osim na njima, ka-snije je predavao i na nekoliko drugih američkihi europskih sveučilišta, aktualno na američkomPrincetonu. Uz to se na ovom mjestu mogu na-vesti i brojna gostujuća predavanja širom svijetate dužnosti koje je obavljao u Centru za humanubioetiku na Sveučilištu Monash u Melbourneu.

No, iza ovih šturih biografskihpodataka krije se filozofska osobnost koju se do-ista može nazvati “kontroverznom”, kako tomnogi i čine. Da ne bih upao u zamku razja-šnjavanja pojma “kontroverznosti”, zadržat ćuse na ovoj ocjeni: Singer je kao mislilac originalani argumentativno iznimno uvjerljiv, a uz to je ta-kođer izazovan, što će reći – u najboljem smisluriječi – provokativan. To da provokativnost jed-nog filozofskog stava neki mogu shvatiti i kaoprovokaciju u “najnižem” smislu, svjedoče žestokefilozofske polemike i javne rasprave, koje susvojedobno bile izazvane naročito Singerovimstavovima o pobačaju i eutanaziji.

143

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

Pogrešno interpretiranje, inter-pretiranje “iz druge ruke” i “preinterpretira-nje” (pretjerano interpretiranje) tih stavovadoveli su do toga da je Singer doživio oštre na-pade, od kojih su neki bili čak i doslovce fizički.Najveće neugodnosti – a pod tim eufemizmomkriju se kako službene zabrane predavanjâ, takoi medijska kampanja usmjerena protiv Singerate javni protesti, u jednom od kojih su mu raz-bijene naočale – Singer je doživio u Njemačkoj,a u nastavku i u Austriji te Švicarskoj. A to, valjanapomenuti, nije bilo slučajno. Činjenica da sunajveći broj tih protesta inicirala udruženja in-validnih osoba djelomično objašnjava kako jenastao “slučaj Singer”. Naime, akademski filo-zofi, koji se oštro protive njegovim filozofskimstavovima, uz nesebičnu pomoć medija pripre-mili su teren: Peter Singer je čovjek koji propa-gira pobačaj i aktivnu eutanaziju “životno bez-vrijednih osoba”, a “životno bezvrijedne osobe”su ne samo ona ljudska bića koja će već po rođe-nju ili zbog teških nesreća i bolesti biti osuđenana stanje nepovratne kome, već i sve invalidneosobe. Takva interpretacija je, naravno, pred-stavljala grubo pojednostavljivanje Singerovihstavova i zabacivanje čitave Singerove argumen-tacijske pozadine. No, javnost je na temelju to-ga bila uspješno mobilizirana. Činjenica da munije bilo omogućeno da sâm izloži svoje stavovepokazala je da uopće ne postoji želja za dijalo-gom o tim, koliko god provokativnim, toliko ibitnim pitanjima. Razlog medijske buke koju jeSinger izazvao krije se, dakako, u osjetljivostinjemačke javnosti na otvaranje pitanja o euta-naziji, koja pak ima korijen u tragičnim isku-stvima s eutanazijom i eugenikom iz nacional-socijalističkog vremena. Do koje mjere Nijemci

zaziru od ovih tema govori i to što često već i sa-ma riječ “bioetika” u Njemačkoj izaziva sumnji-čavost.

U vezi s time: jedna apsurdna ijedna paradoksalna činjenica. Apsurdno je, na-ime, to što se Singera otvoreno prikazivalo kaočovjeka koji gotovo propagira nacističke metodeistrebljivanja “životno bezvrijednih bića” ili ba-rem nema sluha za nacističke zločine učinjenepod imenom eutanazije. Pritom se zanemariva-la činjenica da je sâm Singer Židov, čiji su rodi-telji izbjegli pred nacizmom iz Austrije i čija sutri djeda i jedna baka stradali u nacističkimkoncentracijskim logorima. Paradoksalno je tošto su sve zabrane i sva ocrnjivanja koja je Singerdoživio u Njemačkoj i općenito na njemačkomgovornom području bila prilično kontrapro-duktivna: danas se na njemačkom mogu čitatinajvažnija Singerova djela i djela drugih autorakoji se bave sličnim temama, a i rasprava o euta-naziji i pobačaju u Njemačkoj je uvelike inten-zivirana.

Pojednostavljena slika koja je, naukratko prikazan način, stvorena o Singeru iz-laže ga napadu i s druge strane. Naime, “takavSinger” savršeno se uklapa u okvir onoga što ka-tolička teologija (a onda i katolička bioetika,pozivajući se prvenstveno na encikliku Evangeliumvitae pape Ivana Pavla Drugog) danas naziva“kulturom smrti”. Današnji svijet je, prematom shvaćanju, uvelike obilježen moralnom de-gradacijom, čiji glavni proizvod predstavlja ra-stući broj pobačaja i eutanazija te zahtjevi zanjihovom potpunom legalizacijom i liberaliza-cijom. Stoga je i sâmo otvaranje tih pitanja, zaradikalnije katoličke teologe i filozofe, u protiv-nosti s idejom čovjeka kao vrijednosti po sebi i

144

Reč no. 61/7, mart 2001.

dogmom o svetosti ljudskog života od začeća dosmrti. Je li Singer onda doista prorok “kulturesmrti” i je li njegova bioetika (“etika života”) doi-sta, u svojoj srži i krajnjim konzekvencijama,jedna tanatoetika (“etika smrti”)?

Za one koji to doista žele doznati,odgovor se krije već u dvjema ključnim knjiga-ma Petera Singera: Animal Liberation (1975.,21990., 31995.) i Practical Ethics (1979., 21993.).Obje te knjige – koje odgovaraju i na pitanje za-što je Singer originalan i provokativan mislilac– u posljednjih su se nekoliko godina pojavile ina nekima od jezika južnoslavenskih naroda.

Točnije rečeno: 1998. godine jekod zagrebačkog izdavača Ibis grafike, u prijevoduNevena Petrovića, objavljena Singerova knjigaOslobođenje životinja, a dvije godine kasnije,2000., beogradski je izdavač Signature objavioSingerovo djelo Praktična etika u prijevodu Draga-ne Dulić.

Bez namjere da čitatelja ovogčlanka upoznajem s navedenim Singerovimdjelima u tolikoj mjeri da ih on ne bi morao ničitati, kao i bez namjere da se upuštam u kritikuspornih mjesta njegove filozofije, kojih svakakoima, iznijet ću nekoliko misli koje su mi se na-bacile uz ponovno čitanje spomenutih vrijed-nih knjiga.

OSLOBOĐENJE ŽIVOTINJA?Kao najvažniju točku Singerove filozofije ucjelini, a Oslobođenja životinja napose, vidim nje-govu – kritiku specizma. Što je specizam?

Najveći problem s kojim se čitateljSingerove knjige Oslobođenje životinja suočava već u

naslovu knjige jest pojam “oslobođenja”. Akopogledamo što Singer podrazumijeva pod izra-zom “pokret za oslobođenje” – a to su zahtjevi zazaustavljanjem diskriminacije koja je zasnovanana proizvoljnoj karakteristici poput rase ili spo-la – teško da će itko od nas u tome naći neštosporno, nerazumljivo i neprihvatljivo. No,spomenuta teškoća javlja se kada Singer, već usljedećem koraku, zahtjev za oslobođenjem(odnosno, priznavanjem barem osnovnih pra-va) proširi s ljudske zajednice i pojedinih njezi-nih skupina na druga živa bića – životinje. ČovjekZapada, koji je gospodar Zemlje, koji je već bi-blijskom odredbom dobio pravo da raspolaže Ze-mljom, čitavim svijetom živoga, prirodom,uključujući i životinje – u ovoj će točki ustuk-nuti i velikodušnost dodjeljivanja i poštovanjaprava ograničiti samo na druge ljude; u najveli-kodušnijem slučaju na sve ljude, neovisno o nji-hovoj pripadnosti određenoj ljudskoj skupini.Priznavanje prava drugih ljudi znači isključivopriznavanje prava Čovjeka, a prava Čovjeka zna-če isključivo prava jedne vrste. Vrsta (species) činitako okvir našega (moralnog) djelovanja. Takavrasprostranjeni i uvriježeni stav Singer nazivaizrazom – specizam. Specizam je “predrasuda ilistav ili pristranost u korist članova nečije vrste aprotiv interesa članova drugih vrsta”.1 Iako bi setakav stav na primjeru ljudskoga odnosa premaživotinjama mogao nazvati uobičajenim izra-zom “antropocentrizam”, Singer to ne čini jernjegova je namjera ne samo ukazati na problem,već taj problem i riješiti. A da bi se problem ri-ješio, njegovu se rješavanju mora pristupiti veću samom korijenu. Korijen, dakako, predsta-

145

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

1 Peter Singer, Oslobođenje životinja, Ibis grafika, Zagreb, 1998, str. 5.

vlja nespremnost prestupanja jedne, po Singe-rovu mišljenju proizvoljne granice, granice iz-među ljudske i ne-ljudske životinje. No, dublji kori-jen takvoga stava krije se u općoj ljudskoj sklo-nosti ka postavljanju granica na osnovi nekeproizvoljno odabrane karakteristike ili pripad-nosti, u što spadaju i unutarljudske granice (ra-sne, etničke, političke, socijalne itd.). Razri-ješiti bit specizma, tj. raskrinkati ga, znači isto-dobno postići korist u rješavanju nesumnjivoproblematičnog odnosa današnjeg čovjeka pre-ma životinjama.

Singerovu ideju moguće je pro-motriti i s obzirom na trostupanjsko i u biti fi-lozofijskopovijesno shvaćanje emancipacije kodHenryja Salta, kojega mnogi s pravom smatrajuSingerovim prethodnikom (“ocem”), uz Jere-myja Benthama (“djeda”), čija je filozofija (ba-rem u području rasprave o životinjskim pravi-ma) uvelike nadahnula i Salta i Singera. Salt,naime, smatra da je emancipacija (oslobođenjei stjecanje prava) robova, kao jedne potlačenegrupe, otvorilo put emancipaciji žena, kao jošjedne, u njegovo doba, obespravljene grupe.Sljedeći stupanj te emancipacije, po Saltu, jestoslobođenje životinja i priznavanje njihovih pra-va. Danas bismo u “ljudski odsječak” slijeda ovezapravo nikad dovršive, ali ipak napredujućeemancipacije, mogli uvrstiti i općenito prava“drugih”: primjerice, drugih rasa, etničkihmanjina, homoseksualaca.

No, što nam ovo govori? Jedno-stavno to da je matrica na kojoj se događaju“unutarljudska” diskriminiranja ista i u slučajudiskriminacije životinja. Argumentacija protivunutarljudskoga specizma istodobno je, dakle, iargumentacija protiv specizma uopće.

Ipak, bez obzira na to prihvatimoli Saltovo filozofijskopovijesno viđenje emanci-pacije pojedinih grupa ili vrsta, uvidjet ćemo dase kao sporna točka “oslobođenja” i kod njega ikod Singera pojavljuje “oslobođenje životinja”.

Za samoga se pak Singera ta točkane čini spornom, što on u svojim analizama ipokazuje. No, većini današnjih ljudi to nije nisamorazumljivo, a još manje prihvatljivo. ZatoSinger i piše svoje Oslobođenje životinja – da bismozaustavili tiraniju, moramo je najprije razu-mjeti! Nasuprot specizmu on postavlja svoj stav,koji ukratko glasi: Sve su životinje jednake, i to kakoone ljudske, tako i one ne-ljudske. Stoga onemoraju imati i jednaka prava. Potkrepa tom sta-vu, odnosno Singerova vrlo uvjerljiva argumen-tacija, posve je utilitaristička, i to na tragu Ben-thamova utilitarizma, koji se s jedne strane za-sniva na pojmovima ugode i bola, a s druge stra-ne na principu korisnosti. Naime, životinje za-služuju pravo na jednako uvažavanje iz jedno-stavnog razloga što, jednako kao i ljudi, posje-duju sposobnost za osjećanje ugode i bola.

Singer, dakle, na temelju tog kri-terija, životinje uvodi u sferu morala. Pritomrazobličuje specistički stav, koji je više svjetona-zorski negoli teorijski artikuliran, odnosno po-kazuje njegove korijene, strukturu, oblike isredstva. No, pitanje je bi li te Singerove anali-ze ikada postale toliko popularne i utjecajne daim nisu pridodana uistinu mučna poglavlja ukojima Singer detaljno, na mnoštvu konkretnihprimjera, prikazuje “institucionalizirani men-talitet specizma”, odnosno nevjerojatna i be-smislena znanstvena istraživanja sa životinjamate industrijske farme na kojima se u stravičnimuvjetima uzgajaju životinje za ljudsku prehra-

146

Reč no. 61/7, mart 2001.

nu. S obzirom na posljednje, jasno je da glavniizvor patnje životinja leži u načinu naše prehra-ne, u našem mesožderstvu, u našoj “mesocen-tričnosti”. Konzekventno tome, i početak, kao iglavni motor pokreta za oslobođenje životinja,jest – vegetarijanstvo, odnosno veganstvo. Pro-mjena globalne antropocentrične/specističke pa-radigme neće se, stoga, moći dogoditi dok se nedogodi naizgled jednostavnija, a zapravo punosloženija i, dakako, teže provedljivija promjena:iz mesožderstva u vegetarijanstvo/veganstvo, i toprvenstveno zato što je način prehrane vrlo bit-na, a u ovom kontekstu možda čak i glavna, sa-stavnica našeg nazora na svijet. Ta prva stepeni-ca, a toga je i Singer svjestan, ujedno je i najte-že savladiva. Jer, načelno, danas kod velikogbroja ljudi postoji svijest o potrebi priznavanja ipoštivanja osnovnih životinjskih prava, ali tako-đer, faktično, postoji jaz između svijesti o tome idjelovanja u skladu s tom sviješću.

Pokazujući na primjerima kori-štenja i ubijanja životinja u znanstvene i pre-hrambene svrhe unutarnju strukturu specizmai njegove implikacije, Singer naravno nije ula-zio u daljnje i suptilnije oblike izrabljivanja ži-votinja. No, razlog zašto to nije učinio jasnonavodi na jednom mjestu u svojoj Praktičnoj etici:

I u mnogim drugim oblastima mogu se po-staviti slična pitanja, uključujući trgovinukrznom, lov u svim njegovim različitimoblicima, cirkusi, rodei, zoološki vrtovi,kao i biznis s kućnim ljubimcima. Poštorelevantna filozofska pitanja nisu bitno

drugačija u odnosu na ove slučajeve i onekoji se tiču upotrebe životinja u ishrani iistraživanju, ostaviću čitaocu da i na njihprimeni odgovarajuće etičke principe.2

Važnost Singerova Oslobođenja živo-tinja može se uočiti na dvije razine. Prije svega,to je iznimno važan doprinos teorijskom fundi-ranju rasprave o pravima životinja. Pojediniautori – kao što je to, primjerice, “zaboravljeni”Henry Salt iz 19. stoljeća – također su ozbiljnoraspravljali o problemu moralnog statusa živo-tinja i njihovim pravima, ali njihovo djelo nijeimalo odjeka, odnosno nije imalo “povijestutjecaja” koja je svakom djelu prijeko potrebna.Sa Singerom to nije bio slučaj. Upravo u tomese krije i druga bitna vrijednost Singerova Oslo-bođenja životinja. Ono je, naime, odmah po obja-vljivanju, pa sve do danas, utjecaj širilo i izvanpolica biblioteka i čitaonica. Sredinom sedam-desetih, tada još malobrojni zaštitari životinjaknjigu su prihvatili kao dugo očekivanu potkre-pu vlastite donkihotske borbe. K tomu, upravoje ona, čak i više no unutarnja snaga uglavnomnemoćnih organizacija, pridonijela jačanju po-kreta za oslobođenje životinja, njegovu omaso-vljenju i teorijskoj artikulaciji. Tome u prilogdovoljno govori i to što se ovo Singerovo djelonerijetko naziva “biblijom pokreta za oslobođe-nje životinja”, usprkos autorovoj skromnoj og-radi: “Ne vjerujem u biblije; nijedna knjiga ne-ma monopol na istinu. U svakom slučaju, ni-jedna knjiga ne može postići ama baš ništa akose ne poklopi s osjećajima njenih čitatelja.”3

147

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

2 Piter Singer, Praktična etika, Signature, Beograd, 2000., str. 68.3 Peter Singer, Oslobođenje životinja, str. XV.

Kao što se i iz njegove izjave vidi,Singer nikada nije prihvatio ulogu (samo)pro-glašenoga gurua pokreta za oslobođenje životi-nja ili raznolikih društava za prava životinja.Njegov posve konkretan angažman nadilazio jegranice teorijskog bavljenja tom problemati-kom, iako su se obje aktivnosti do danas među-sobno skladno dopunjavale. Koliko god je pisaoknjige i članke, Singer je isto toliko protestiraoi javno nastupao. Osim toga, bio je osnivač i pr-vi predsjednik australskog pokreta za oslobođe-nje životinja te predsjednik Federacije životinj-skih društava Australije i Novog Zelanda. Za-jedno s Paolom Cavalieri Singer je suurednikknjige The Great Ape Project (1993.), koja se uklapau istoimenu inicijativu za priznavanje osnovnihprava “velikim majmunima” (čimpanzama, go-rilama i orangutanima).

Te njegove aktivnosti dodatno po-tvrđuju ono što sam već zapisao o Singeru kaoangažiranu filozofu i intelektualcu. Jer: misijafilozofije, prema njegovu shvaćanju, ne završa-va na stranicama knjiga. Štoviše, filozofija i mo-že i treba utjecati na rješavanje svih onih pitanjakoja se nameću hic et nunc. Singer je to pokazao ivlastitim primjerom. Mislim pritom kako nanjegovo kandidiranje ispred australskih Zele-nih na izborima 1994. (kada je dobio 29 postoglasova, što je predstavljalo najbolji dotadašnjirezultat Zelenih u Australiji), tako i na spo-menuti angažman u pokretima za prava životi-nja, što je, konačno, također jedno političkopitanje par excellence.

No, čak i ako se zanemari ova“konkretna” dimenzija Singerova rada, može sereći da je nemoguće previdjeti važnost i istak-nuto mjesto njegove filozofije u šarolikom polju

današnjih (bio)etičkih rasprava. Kako Oslobođe-nje životinja, kao najutjecajnija Singerova knjiga,tako i Praktična etika, kao njegovo najvažnije djelo– na jedan nov način ukazuju na nužnost rede-finiranja nekih temeljnih pojmova i postavkitradicionalne filozofije, a osobito etike. Jer pi-tanja koja Singer postavlja, način na koji ihformulira te odgovori koje na ta pitanja dajetjeraju nas na novo promišljanje etike i morala,čovjeka, svijesti, osobnosti i, konačno, života ismrti.

ŽIVOT?No, ne bi se smjelo zaboraviti da zahtjevi za po-novnim promišljanjem života dolaze i s onestrane koja svakako nije Singerova. “Promišlja-nje” pak u te dvije koncepcije ima različita zna-čenja. U prvoj, koju sam već pomenuo i koja semože nazvati pozicijom “svetosti života”, po-novno se naglašava vrijednost ljudskog života, u dobukoje se tim rječnikom naziva “kulturom smrti”.To je, dakle, zahtjev za ponovnim vraćanjemživotu zbog moralne zabludjelosti koja čovjekaudaljava od života ili ga stavlja u položaj da dje-luje protivno onome što život znači i vrijedi. Udrugoj koncepciji – koja stoji nasuprot ovoj pr-voj, katoličkoj – riječ je o nastojanju da se po-novno promisli život, ali da se taj tradicionalnipojam reinterpretira i redefinira jer u mnogimaspektima, a naročito onom etičkom, pokazujesvoju nedostatnost.

Na ovome mjestu ne mogu ulazitiu sustavno raščlanjivanje i sučeljavanje ove dvijekoncepcije. Ovdje se, dakako, okrećem samoSingeru. Na njegovu je primjeru moguće vidje-ti što znači redefiniranje pojma “život” u per-spektivi (bio)etičkog promišljanja.

148

Reč no. 61/7, mart 2001.

Granica na kojoj tradicionalnoprestaje promišljanje života i “dobrog života” umoralnoj perspektivi jest čovjek. Dakle, čovjekkao polazište, središte, svršetak i granica svakemoguće etike. Singerovu (ali, treba napomenu-ti, ne samo njegovu) novost i zaslugu predstavljaizvanljudsko širenje pojma života. Ako je čovjek,u kontinuitetu živoga svijeta, ipak nekakva živo-tinja (makar i “razumna životinja”, animal ratio-nale), pa stoga može biti govora samo o “ljud-skim” i “ne-ljudskim životinjama”, što je di-stinkcija na kojoj Singer inzistira – onda i “ži-vot” mora značiti ujedno i ljudski i ne-ljudski život.

Ako, dakle, kao cilj moralnogadjelovanja uzmemo, npr. “dobar život”, jasnoje da djelovanje u cilju “dobrog života” ne značisamo djelovanje u cilju ljudskog “dobrog života”.Jer dobar i loš život mogu imati sva bića kojaosjećaju što je za njih dobro i loše: i ljudske i ne-ljudske životinje.

Proširenje koje je donijela bioeti-ka kao etika života – naime, da područje našegamoralnoga djelovanja nije ograničeno na ljud-sku zajednicu već obuhvaća život u cjelini, unjegovoj vanjskoj širini i unutarnjoj umreženo-sti – kod Singera nalazi svoj odjek. U područjemoralnog obzira dolaze sva ona bića koja žive i učijem se životu može govoriti o određenim inte-resima, prvenstveno interesu vezanom za osje-ćanje ugode i boli.

Život je pak – da se vratim onojodredbi koju sam naveo vezano uz sam pojambioetike – “opća pojava” ili, nešto učenije,“univerzalan fenomen”. Kada govorimo o živo-tu u ovom “proširenom”, a zapravo jedinommogućem značenju, onda se lome granice vrsta.Život je prisutan na svim stupnjevima organ-

skoga: od čovjeka, preko životinje, do biljaka;na svakome od njih i u njihovoj isprepletenostikoja jest sâm život. Zato se bioetika ne može ogra-ničiti samo na ono ljudsko, niti samo na “višestupnjeve organskog”, na čovjeka i životinju. Uobzor bioetičkog promišljanja tako dolazi i pri-roda, bilo da se pritom osvrćemo na dostojanstvoprirode kao takve, bilo da propagiramo zaštitu pri-rode ili “okoliša” u odnosu na ljudsko dobro iljudsku korist.

Izraz “ne-ljudski život” nisam, da-kako, upotrijebio u pogrdnom značenju, pokojemu bi “neljudski život” značio “život kojinije dostojan čovjeka”, “pasji život” i tome slič-no. No, ovaj izraz ipak stoji u određenoj vezi skvalitetom života. Naime, pored izvanljudskog ši-renja pojma života, Singerova perspektivauključuje i jedno unutarljudsko proširenje ovogpojma.

Za Singera, naime, Život (velikoŽ!) nije vrijednost sama po sebi. Život je uvijek životpojedinog bića. Svaka jedinka ima pravo naozbiljenje vlastitoga dobra, a dobro jedinke ni-je uvijek očuvanje njezina života. Singerov stavsuprotan je onim koncepcijama koje mahom, iu bioetici, pripadaju tzv. kontinentalnoj (eu-ropskoj) tradiciji, a po kojima je “dostojanstvo(ljudskog) života” osnovni i nepovredivi principte je nadređeno interesu pojedinca. Kod Sin-gera je polazišna točka argumentacije interespojedinca. Budući da je interes svake jedinkesmanjenje boli i patnje, a u “graničnim situaci-jama” to znači i eutanaziranje, po Singeru ne-ma razloga za restrikciju ili potpuno uskraćiva-nje ovog temeljnog ljudskog prava. Stoga is-pravno formulirano pitanje ne glasi: treba liočuvati život; nego: kakav život treba očuvati.

149

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

Jasno je da je već i naznaka konsta-tacije/pitanja o “životima (ne)vrijednima ži-vljenja” – koju sam nazvao “unutarljudskimproširenjem” pojma života, ali se u izvjesnomsmislu može nazvati i njegovim “sužavanjem” –izazvala reakcije koje su, konačno, završile uosudi Singera kao “naciste”. No, pritom je bilo(velikim dijelom namjerno) propušteno to dase, primjerice, Singerovo opravdanje pobačajaembrija i fetusa koji bi bili “nevrijedni življe-nja” ili eutanazija beba rođenih s teškim irever-zibilnim malformacijama ni u kojem slučaju nezasniva na abortiranju ili eutanaziranju u imenekog višeg principa, eugeničke čistoće (rasne,nacionalne, ekonomske, socijalne itd.). Singe-rovo opravdanje pobačaja i eutanazije ne zasni-va se na principima tipa “dostojanstva života” iličak “dostojanstva osobe” (što je, po njemu, oso-bito sporan pojam). Štoviše, njegovo se oprav-danje zapravo uopće ne zasniva na principima, os-im ako se kao osnovni princip ne uzme benta-movski princip korisnosti, koji “odobrava ili osuđu-je svaku moguću akciju u skladu s tendencijomkoju ta akcija posjeduje da uveća ili umanji sre-ću osobe čiji su interesi u pitanju”.4 Singerovanamjera je da se teške odluke, koje su vezane,primjerice, za eutanaziju anencefaličnoga dje-teta, u najvećoj mogućoj mjeri prepuste onimakoji su izravno pogođeni (u ovom slučaju roditelji-ma, ali za dobro onoga tko je pogođen još izrav-nije, naime djeteta): “Ako su roditelji i njihovlekar koga su konsultovali saglasni u proceni daće život deteta biti toliko bedan ili da će biti li-

šen i minimalnog zadovoljstva da bi bilo nehu-mano ili beskorisno ako bi mu se život produža-vao, onda im se mora dozvoliti da njihovo deteumre što brže i bez patnje.”5 Na istoj argumen-tativnoj osnovi Singer donosi i svoja razmatra-nja različitih tipova eutanazije, dobrovoljne,nesuglasne, pasivne i aktivne.

Dobro jedinke – koje se ne izvodiiz nekih općih principa već iz svojevrsnog “uti-litarističkog računa” – nije dobro nekog “čovje-ka”, “osobe” ili “subjekta” već upravo kao što jerečeno: dobro jedinke, pojedinog bića. U na-stavku na kratko razmatranje i redefiniranjepojma života i Singerov načelni antispecističkistav može se reći da je po Singeru proturječnozalagati se za pravo na život fetusa ili embrija, aistodobno ubijati životinje iz bilo kojeg razloga.

Posve je jasno da su takvi stavoviizazivali i još izazivaju burne reakcije, i to ne sa-mo zbog naznačenog “nacističkog balasta” poj-ma eutanazije.

Iako Singer uvijek ističe da njego-vo filozofiranje stoji pod imperativom “zdravo-ga razuma” (common sense) – dakle, ne želi se svr-stavati u neki posebni filozofijski sustav – te da uvi-jek, u tom smislu, i filozofijske argumente na-stoji učiniti maksimalno bliskima moralnimintuicijama, nerijetko i kod mnogih ljudi to,očito, nije tako. Singerova je argumentacija,naime, često u suprotnosti s moralnim osjeća-jem mnogih ljudi. Nije riječ, dakle, samo o fi-lozofijskim neslaganjima. Imaginarna situacija,u kojoj bi život jednog bolesnog majmuna mo-

150

Reč no. 61/7, mart 2001.

4 Usp. Jeremy Bentham, An Introduction to the Principles of Morals and Legislation; ovdje citirano pre-ma: Risto Tubić (ur.), Britanska filozofija morala. Etičke teorije od XVII do konca XIX vijeka, Svjetlost,Sarajevo, 1978., str. 400.

5 Piter Singer, Praktična etika, str. 344.

gao biti spašen aktivnom eutanazijom jednogčovjeka u ireverzibilnoj komi, većinu bi ljudistavila pred izbor čiji bi ishod s velikom vjero-jatnošću bio negativan (po majmuna).

U izvrsnoj knjizi Moralni status životi-nja njemački autor Andreas Flury, govoreći oaksiologijama i teorijama Henryja Salta, PeteraSingera i Toma Regana, razlog ovog neprihva-ćanja nalazi u tome što sva tri navedena autora“utemeljuju (svoje) aksiologije često oštrim i zakonsenzus rijetko spremnim premisama, te ar-gumentiraju na bazi specifičnih etičkih kon-cepcija”. Flury nadalje zaključuje da modeliSalta, Singera i Regana zato tek djelomice moguračunati na prihvaćanje. Jer: “Tko ne smatranepobitnom Saltovu spiritualističku postavku,ne dijeli Singerovu vjeru u utilitarizam prefe-rencije ili smatra upitnim važenje Reganoveverzije deontološke etike, odbacit će njihove al-ternativne ljestvice vrijednosti, a time i iz njihrezultirajuće praktične posljedice.”6

No, bilo da se slažemo sa Singe-rom ili ne, bilo da prihvaćamo njegove argu-mente ili ih smatramo samo zgodnim, ali ne-prihvatljivim ili neprimjenjivim intelektual-nim konstrukcijama – Singera možemo prihva-titi kao uvijek dobrodošlu intelektualnu provokaciju.Jer i onaj tko se s njime ne slaže, u njemu moženaći filozofijski “potkovanog” sugovornika te usučeljavanju s njegovim argumentima izoštriti iojačati vlastite.

To vrijedi i za one koji dolaze uopasnost da otklone i samu mogućnost dijalogasa Singerom kao misliocem koji je, bez ikakvesumnje, provokativan, a nerijetko i vrlo radika-

lan. Moguće je da bi takav dijalog pokazao i ne-ke dodirne točke ovih, čak i načelno različitih,koncepcija. Jer Singerova etika ni u kojem slu-čaju nije “etika smrti” već upravo “bio-etika”,odnosno etika života, iako nanovo promišljenog idrukčije shvaćenog života.

BIOETIKA I POLITIKA?U sjeni i ovdje razmatranih tema Singerove fi-lozofije, gotovo u pravilu uvijek izostaje tema-tiziranje njezinih etičko-političkih aspekata.Singerovo djelo Praktična etika ne samo da pružamogućnost “iščitavanja” jedne singerovske po-litičke filozofije ili čak etike kulture, već sasvimkonkretno razmatra pojedina bitna društvena ipolitička pitanja suvremenog svijeta.

No, treba napomenuti da za Sin-gera, primjerice, i pobačaj i eutanazija predsta-vljaju eminentno politička pitanja. Nadalje, toujedno znači i da su sva bioetička pitanja takođerpolitička pitanja. Jer, kao što je razmatranjeproblema pobačaja i eutanazije nemoguće is-ključivo unutar bio-medicinskih znanosti, većpotrebuje i etičko promišljanje, tako ni etičkopromišljanje tih problema nije moguće ogra-ničiti samo na etiku (makar se ona nazivala i bi-oetikom), već je nužno njegovo proširenje u smje-ru prava, sociologije, ekonomije i, konačno,politike.

Što to znači za bioetičku proble-matiku, možda najjasnije dolazi do izražajaunutar rasprave o ekološkim temama. U promi-šljanju ovih problema i osmišljavanju njihovarješenja podjednako su važne sve znanosti i dje-latnosti jer se u svim znanostima i djelatnostima

151

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

6 Andreas Flury, Der moralische Status der Tiere. Henry Salt, Peter Singer und Tom Regan, Verlag Karl Al-ber, Freiburg – München, 1999., str. 16.

podjednako kriju i uzroci današnje globalneekološke krize. Da funkcija izoštravanja objekti-va za promatranje tih problema pripada etici, uto nema nikakve sumnje; da etičko ukazivanjena moralne aspekte ekološke krize i njihovo ra-svjetljavanje ima osim teorijskog i praktični,mobilizirajući potencijal – i s time se može slo-žiti. No, etika svoj smisao ispunjava tek u unu-tarnjem jedinstvu filozofije te vanjskom jedin-stvu svih znanosti i djelatnosti, od kojih poseb-no ističem pravo, ekonomiju i politiku.

Ta umreženost problema i među-sobna upućenost znanosti i djelatnosti koje seangažiraju na rješavanju tih problema jednih nadruge nije, pak, svojstvena samo “bioetičkimpitanjima kao političkim pitanjima”. Naznače-na struktura prisutna je i u “strogo političkim”pitanjima.

U onim poglavljima Praktične etike ukojima Singer raspravlja o jednakosti ljudi bezobzira na rasnu ili spolnu pripadnost, o svjet-skom bogatstvu i siromaštvu te o problemimaazilanata i izbjeglica – to dolazi do izražaja u pu-nome svjetlu. Jer: “Pomaganje (bogatih siro-mašnima, op. H. J.) nije, kao što se običnosmatra, akt milosrđa koji je vredan hvale ali akose ne učini nije nešto rđavo; to je nešto što sva-ko treba da učini.”7 Pomaganje bogatih siroma-šnima je, dakle, moralno pitanje. Ili na drugommjestu: “Kao i pitanje pomoći siromašnima,današnja situacija izbeglica postavlja jedno etič-ko pitanje o tome dokle seže naša moralna za-jednica. (…) Postoji široko prihvaćeni stav da

mi nemamo moralnu ili pravnu obavezu dauopšte prihvatamo izbeglice; a ako i prihvatimoneke, to govori o našem plemenitom ili huma-nom karakteru. Iako je ovo stanovište popular-no, ono nije samoočevidno moralno valjano.”8

U ovim poglavljima Singer se, na-kon razmatranja jednakosti svih živih bića, vra-ća razmatranju jednakosti svih ljudi. “Jedna-kost” ni ovdje ne znači “genetsku jednakost” većjednakost u pravima ili, jasnije rečeno, “ravnoprav-nost”, primjerice u onom smislu u kojem poje-dine feministkinje naglašavaju da njihovi za-htjevi ne ciljaju na “jednakost” već na “ravno-pravnost” žena i muškaraca.

Singerova argumentacija je konzi-stentna. Kao što je polazište njegove obrane pra-va životinja ili tematiziranje pobačaja i eutanazi-je predstavljao princip jednakog uvažavanja interesa, ko-ji nam “zabranjuje da razmatramo interese dru-gih koji zavise od njihovih sposobnosti ili drugihsvojstava, već nas se tiču samo interesi kao ta-kvi”,9 tako je to i u primjerima bogatstva/siro-maštva i izbjeglica. Singer kao utilitarist-konze-kvencijalist smatra da “imigraciona politika tre-ba da se izričito temelji na interesima svih onihkojih se ona tiče. Tamo gde dolazi do sukoba raz-ličitih strana, potrebno je da podjednako uvaža-vamo sve interese, što bi značilo da oni koji suhitniji i osnovniji imaju prednost nad manjebitnim.”10 Tako se kao temeljni i jedini princippokazuje princip jednakog uvažavanja interesa:“ako je u našoj moći da sprečimo da se nešto vrlorđavo dogodi, a da pritom ne žrtvujemo bilo šta

152

Reč no. 61/7, mart 2001.

7 Piter Singer, Praktična etika, str. 232.8 Ibid., str. 251, 254.9 Ibid., str. 22.

10 Ibid., str. 258.

što se u pogledu moralnog značaja može upore-diti sa tim, onda mi treba to da uradimo”.11

ŠTO JE SINGER HRVATIMA I SRBIMA?Činjenica da me prijevod Singerove knjige Prak-tična etika obradovao jednako kao i prijevod Oslobo-đenja životinja – iskreno me zbunila. Moram odmahnapomenuti da se ne smatram promotorom Sin-gerove misli, da ne pratim pozorno svaki Singe-rov korak, svaki njegov objavljeni članak ili svakičlanak koji je napisan o njemu te da ne znam po-stoji li, primjerice, prijevod Practical Ethicsa na ma-đarski jezik, niti bi me to posebno uzbudilo. Na-knadni pokušaj samo-istumačenja vlastite reakci-je na Praktičnu etiku doveo me zapravo pred pitanjekoje se više čak i ne tiče samoga Singera. Naime:sada postoji prijevod Animal Liberationa (Oslobođenjaživotinja), postoji i prijevod Practical Ethicsa (Praktičneetike), no možemo li reći da imamo prijevode dva-ju ključnih Singerovih djela?

Prije nego što pokušam odgovori-ti na ovo pitanje, moram napomenuti da pišemiz ograničene perspektive. Time želim reći damogu – neskromno govoreći – dobro informi-rati jugoslavensku publiku o stanju bioetike uHrvatskoj (iako to ovdje, nažalost, neću učini-ti), ali, s druge strane, uopće ne bih znao odgo-voriti na pitanje o postojanju i nivou bioetičkerasprave u Jugoslaviji. Također – više zbog vla-stita nemara nego zbog manjka interesa – ne bihmogao reći ni kako stoji sa Singerom u Jugosla-viji, ali bih mogao zadovoljavajuće referirati oprijevodima Singera na hrvatski, člancima kojisu o njemu u Hrvatskoj objavljeni i, osim toga, sponosom istaknuti da sam imao priliku upo-

znati Petera Singera za njegova posjeta Zagrebu1998., kada je predstavio prijevod Oslobođenja ži-votinja i održao predavanje Bioetika na kraju 20. sto-ljeća. (By the way, tom sam se prilikom mogaouvjeriti da je Singer posve različit od one slikekoja se o njemu mogla steći čitajući napadačkečlanke iz vremena njemačke “afere Singer”.Singer je, stekao sam dojam, čovjek blage ćudi,otvoren za razgovor i druge/drukčije stavove, štodakako nisu mogli vidjeti oni koji su a priori ot-klonili mogućnost dijaloga.)

No, iako ne mogu u potpunostiodgovoriti na pitanje: “Što je Singer Hrvatima iSrbima?” (namjerno pojednostavljujem i ne“uplićem” druge narode i narodnosti višeetnič-kih država Hrvatske i Srbije) – mogu, barem se-bi, postaviti pitanje: “Što bi Singer mogao bi-ti Hrvatima i Srbima?”

Nažalost, i ovo mi pitanje daje višenovih pitanja negoli odgovora. Nakon prijevodâdviju spominjanih Singerovih knjiga, tko i gdjeće prevesti druga Singerova djela, primjerice:How Are We to Live? ili Rethinking Life and Death? Tko igdje će prevesti druga djela koja su važna za “ži-votinjska pitanja”: Animals’ Rights Henryja Salta iliThe Case for Animal Rights Toma Regana? Tko i gdjeće prevesti brojne druge važne knjige s područjabioetike? I jesu li ova pitanja uopće bitna? Tre-ba li se, naime, to prepustiti tzv. zdravoj konku-renciji, tako da bi srpski prijevod Praktične etikeučinio suvišnim isti napor nekog hrvatskog pre-voditelja i izdavača? I je li u današnjoj situaciji touopće moguće, odnosno: potpadaju li i prijevo-di važnih djela (stručnih ili literarnih) takođerpod pitanje tzv. kulturne razmjene?

153

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

11 Ibid., str. 231.

Moja pitanja samo su prijedlog za razmišljanje. Konačni odgovor na pitanje “Imamoli prijevode dvaju ključnih Singerovih djela?” u ovom času ne mogu dati jer on podrazumijeva nesamo “subjektivan” stav već također (i prije svega) pitanja “objektivne prirode”. No, bojim se da bizbog “objektivnih faktora” odgovor na to pitanje vrlo lako mogao biti negativan.

Na drugoj pak razini nešto sam bliži odgovoru na pitanje o tome što možemo (“Hr-vati i Srbi”) naučiti od Singera. Ukratko: čitajmo ga! A čitanje i razračunavanje s njegovim tezamau svakom će slučaju za svakog čitatelja izroditi nešto korisno. Jasnoća njegova stila i slijed njegoveargumentacije olakšat će već i samo čitanje. Prethodno nepoznavanje hardcore filozofije u Singero-vu slučaju također ne predstavlja prepreku. Treba, dakle, samo čitati. Na pitanje “Što?”, a s obzi-rom na “problematiku” i “problematičnost” ovih geografskih prostora, preporučujem prvenstve-no poglavlja Praktične etike, koja govore o jednakosti/ravnopravnosti i izbjeglicama. Primjerice, etič-ko razmatranje problematike izbjeglica, njihova prihvata i odbijanja ne može nigdje biti toliko ak-tualno i potrebno kao na onim prostorima gdje se po eminentno specističkom principu “huma-no preseljavalo” (a kasnije i licemjerno “humano vraćalo”), ako se već nije ubijalo i zatvaralo ukoncentracijske logore, pripadnike jedne druge grupe, bez obzira po kojem kriteriju ona bilaproglašena “drugom/drukčijom”.

No, za one čiji pogled seže i malo dalje od koristi bi bilo promotriti Singerove stavo-ve o “životinjskim temama”, zaštiti životne sredine, medicinskoetičkoj problematici. Jer: ti pro-blemi, koliko god su globalni, isto toliko uvijek nastaju i reflektiraju se na lokalnoj razini, u sva-kodnevnom životu svako(dnevno)g pojedinca. Tako nam “Singer prvi put među Hrvatima i Srbi-ma” ipak može predstavljati i više od puke filozofske poslastice. Od njega bismo, da ponovim, svimi mogli nešto i naučiti.

Ako to vrijedi za Singera, onda svakako vrijedi i za bioetiku u cjelini. Priroda bioe-tike je, po mojemu mišljenju, takva da unapređenje bioetičke rasprave ne znači samo unapređenjejedne znanstvene discipline ili više posla za izdavače ili pak profit za organizatore znanstvenih sku-pova. Bioetika je, da podsjetim na početak teksta, nastala upravo kao društveni pokret i može računa-ti na važenje samo dok održava kontakt s tim pokretanjem u društvu. Tako je jedna od temeljnihzadaća bioetike senzibiliziranje građana za teme koje se nazivaju bioetičkima. Ili obratno: bioetikamože nastati i prosperirati samo tamo gdje postoje barem naznake onoga što je nazvano bioetič-kim senzibilitetom. Univerzalnost bioetičkih problema jamstvo je da unapređenje bioetičkerasprave “kod nas” može biti i jedan od glavnih motora za unapređenje “našeg” života.

154

Reč no. 61/7, mart 2001.