75974003 egzistencijalna drama melkiora tresica
DESCRIPTION
ddTRANSCRIPT
„Egzistencijalna drama Melkiora Tresica”
2. UVODNA RIJEC O ROMANU „KIKLOP”
Ranko Marinkovic objavio je svoj najpoznatiji roman „Kiklop” 1965.
godine u zreloj fazi svoga stvaranja kad je njegovo i zivotno i
knjizevno-metodolosko iskustvo doseglo vrhunac.
„‘Kiklop’ je dokaz bogatstva Marinkovicevog dara i trijumfa stvaratelja
nad izazovima i iskusenjima dugog i napornog stvaranja.”3
„Kiklop” je jedno od najboljih djela suvremene hrvatske knjizevnosti.
Ovo je najbolji hrvatski roman nakon Drugoga svjetskog rata (!) u kojemu su
dosla do izrazaja sva najbolja Marinkoviceva obiljezja najavljena u novelama.
U romanu se tematizira tjeskobna atmosfera u zagrebackom milieu uoci
nadolaska ratne kataklizme Drugoga svjetskog rata: egzistencijalni
strah,
dehumanizacija, raspad i isceznuce svih moralnih vrijednosti i etickih
kategorija, dezorijentacija, drustveni kaos te klonuce i rezignacija
hrvatskoga intelektualnog korpusa.
U sredistu romana nalaze se intelektualci predratnoga srednjoeuropskog
grada
(i.e. Zagreba – op.a.). Uz slike opceg ozracja toga vremena, roman
fokusira
egzistencijalnu dramu profesora filozofije i kazalisnoga kriticara
Melkiora
Tresica, portretirajuci njegova prozivljavanja i odnose s drugim
likovima.
Misli i osjecaji Melkiorovi u znaku su otudjenja, straha od rata i
progona
mitoloskoga cudovista Polifema-kiklopa te slutnji potpune
dehumanizacije
svijeta. Jednooko mitolosko cudoviste u nazivu romana simbolizira
ljudsku
animalnost, kanibalski svijet, patologiju vremena te infernalnost rata.
Polifem-kiklop sustavno progoni Melkiora, jednako bolno i u
snovidjenjima i
u stvarnosti.
U ovom se eruditskom romanu prozimlju ironija, groteska, sarkazam,
apsurd i
simbolicke projekcije; to prozimanje rezultira visokim stupnjem
realnosti u
slikanju pojava i procesa u romanu.
Marinkovicev izraz u romanu je maniristicki impresivan, a odjek mu je
osebujan i vrlo dinamican; obiljezavaju ga jezicni kalamburi,
kontrasti,
stilske bravure, igre rijecima i dvosmislenosti. Pojedini su odsjecci
fabule, kao i prijelazi iz primarnoga fabularnog tijeka (realnoga
vremena
radnje i prostora — 1941.; srednjoeuropski grad — Zagreb) u sekundarni
(projiciran na zamisljeni prostor arhipelaga Tongo) fabularni tijek
hermeticki vjesto koncipirani: pripovjedac „zamagljuje” primarni
fabularni
tijek i uvodi sekundarni; ti prijelazi su ponekad i nerazumljivi jer su
motivirani kaosom struje svijesti pripovjedaceve.
„‘Kiklop’ je impozantna romansijerska panorama veoma groteskne fabule
isprepletene oko ekscentricnog lika i crne satiricke misli o novom
ljudskom
padu u zoopolis.”4 Ovo je nesvakidasnje djelo o mehanici moderne
svakidasnjosti. Ono afirmira humornu moc i humanu bit Marinkoviceve
knjizevne umjetnosti.
Romanom „Kiklop” Marinkovic postize jednu od najaktualnijih
proznopjesnickih
sinteza novije hrvatske i europske knjizevnosti. „Kiklop” je pobudio
razlicite reakcije citateljske publike — pohvale i kritike.5
Marinkovic u njemu „lucidno prikazuje svoj paradoks o glumcu — samom
vremenu
koje se nasuprot covjeku osamostaljuje u iracionalnoj
kanibalsko-mitoloskoj
ulozi jednookog suludog podivljalog junaka.”6
„Kiklop” je metaforicni roman svakodnevnoga grada, njegovih
labirintskih
prostora te javnih, ulicnih i komornih scena. Gradjen je kao prozna
slika
velegradskog spleena7 modernih vremena i ljudske misterije. „U svemu
predstavlja paradoks posljednjega paklenog kruga spoznaje da su sva
ljudska
novost samo noviji i suvremeniji oblici arhajskog zivota strasnih i
divljacki prastarih sadrzaja mita.”8
Apokalipticna vizija „Kiklopa” razotkriva korijenje zla kolektivnoga
ludila
barbarske katastrofe. „Kao simbol opasne stvarnosti, upozorenje da
kanibalski pakao zoopolisa otvara vrata na zajednickome zemaljskom
horizontu, tema ovoga romana, njegova knjizevna svrha i humanisticki
cilj
duhovni su znak humornog otpora putovanja dijabolicno civiliziranoga
svijeta
u nistavilo.”9
Veliki je Miroslav Krleza, Marinkovicev stvaralacki uzor, interpretirao
roman kao „sliku djavolske utrobe drustvenoga stroja sto ruca narode,
pojedince civilizacije i citave kontinente”.10 Ta je Krlezina fraza
uzeta iz
sire impresije o konkretnome politickom razdoblju i podsjeca takodjer
na
sliku krlezijanskoga banketa u kojoj se kiklopska problematika vec
jednom
dozivjela u hrvatskoj knjizevnosti.
Marinkovic je „Kiklopom” izvanredno docarao razmisljanja i
prozivljavanja te
egzistencijalnu dramu jednoga nesvakidasnjeg intelektualca, ali i
svevremensko ozracje ratnoga vihora u kojem ljudi nastoje opstati i
prezivjeti. „Kiklop” je stoga roman univerzalnoga znacenja i zivotno
odsudne
po(r)uke da rat ma kakav bio i gdje se vodio donosi samo zlo i kaos i
da ga
se svakako treba kloniti.
„Kiklop” predstavlja sintezu mnogih tendencija u knjizevnosti — od
mitoloskih, humanistickih preko simbolistickih, avangardistickih do
aktualnih u razdoblju Druge moderne; buduci da je roman asimilirao
raznolike
tendencije u knjizevnosti i da je istodobno jedinstven jer predstavlja
zaokruzenu neponovljivu izvrsnu tematskoidejnu cjelinu, mozemo ga
odrediti
kao roman-ogled dominantnih tendencija u knjizevnosti.
Marinkovic je revolucionaran i u pogledu fabularne strukture:
emulgirajuci
mitolosko cudoviste Polifema-kiklopa i egzistencijalnu dramu jednoga
pojedinca, on je evocirao i nikada zaboravljenu starogrcku mitolosku
knjizevnost i vjesto ju uklopio u burne psiholoske devijacije
Melkiorove.
Naziv romana „Kiklop” tek je prozna litota grandiozno vecih kiklopa od
kojih
se Melkior ne moze obraniti i s kojima ne moze postici suglasje —
zivota i
svakodnevne egzistencije, cije mu ostre pandze pokusavaju oduzeti i ono
malo
srece i zadovoljstva u zivotu i u tome na svrsetku romana uspijevaju.
Roman je kvalitetno ekraniziran pod „redateljskom palicom” Antuna
Vrdoljaka;
u filmu su sudjelovala eminentna imena tadasnjega hrvatskog glumista
(Frano
Lasic, Mira Furlan, Boris Dvornik, Rade Serbedzija i dr.).
„Nije sudbonosno ono sto covjek hoce, nego ono sto on jest”11
iscitavamo na
stranicama „Kiklopa” u ime vodece misli Marinkovicevog knjizevnog
opusa.
3. MELKIOR TRESIC — GLAVNI LIK „KIKLOPA”
Predodzbu Melkiorovog lika najprikladnije je ostvariti razradbom kroz
fabulativne sklopove i smjernice (odrednice) koje slijede fabulu romana
„Kiklop”:
3.1. UVOD U PREDODZBU MELKIOROVA LIKA
Melkior Tresic glavni je lik Marinkovicevog „Kiklopa”. On je
hipersenzibilan
intelektualac koji prozivljava egzistencijalnu dramu uoci i za vrijeme
pocetka rata u Zagrebu 1941.; neuobicajenu predodzbu njegovoga lika
svjedoci
cinjenica da pripovjedac u fabuli romana nije eksplicitno naznacio
njegovo
podrijetlo niti nas upoznao s njegovom prosloscu, nego ga je odmah
smjestio
in medias res12 primarnoga fabularnog tijeka i time ga aktualizirao kao
angazirana i djelatna lika.
U Melkiorovoj se slozenoj licnosti ispreplicu odnosi drugih licnosti
ili
tocnije — kroz njega se prelamaju pojave i strujanja u drustvu, u njemu
se
zgusnjavaju atmosfera i sudbine ljudi toga doba. To je Melkior mogao
postati
zato sto se njegovo prisustvo svugdje osjeca, zato sto je topla licnost
koja
ne samo sto promatra, nego i sudjeluje u dogadjajima, analizira
dogadjaje i
ljude, izvlaci iz atmosfere, zbivanja i medjuljudskih odnosa opce
karakteristike.
Pocetak romana nije pocetak zivota Melkiora Tresica; pocetak romana
otkriva
nam intelektualno zrelu, darovitu i duhovnim zivotom bogatu licnost i
sto je
osobito vazno: vec u pocetku romana nalazimo Melkiora angaziranog;
susret s
njim nije susret sa statickom, vec s djelatnom i poduzetnom licnoscu.
Takav
ce se dojam zadrzati do kraja romana.
Melkior Tresic zamisljen je kao antijunak, kao covjek koji se tesko
snalazi
u svakodnevnome zivotu i koji zbog tih teskoca dolazi u groteskne
situacije
i prolazi kroz niz nesporazuma: on isprva ne zeli sluziti vojsku i
pokusava
na svaki nacin izbjeci tu obvezu pa stoga gladuje ne bi li tjelesnu
tezinu
smanjio ispod propisane granice.
3.2. MELKIOR U SCENAMA POTRAGE ZA DON KUZMOM
Gladujuci i pokusavajuci provesti svoju zamisao, Melkior dolazi u niz
groteskno-komicnih situacija: na ulicnim vagama, na kojima kontrolira
tjelesnu masu, on srece svoga nekadasnjeg ucitelja vjeronauka don Kuzmu
koji
takodjer gladuje u namjeri da se iskupi za svoje pogrjeske; susret s
don
Kuzmom postaje za Melkiora prilika da obnovi uspomene iz skolskih dana
i da
se prisjeti kako je don Kuzma predavao vjeronauk i podvrgavao ucenike
specificnoj torturi koja je uz povlacenje nemirnih ucenika za usi
sadrzavala
i cudnu sklonost don Kuzminu da imenima svojih ucenika dodaje nadimke
iz
zoologije (Kondor Andski, Kljunas Cudnovati, Foka Pingvinski i dr.). U
tim
pak nadimcima, kao i u nacinu na koji Melkior interpretira don Kuzmina
predavanja, otkrivamo elemente i postupak karnevalizacije.
Don Kuzmino predocavanje prizorâ iz „Biblije” ispreplice se s
Melkiorovim
predocavanjem njegovih pokreta i trenutnih postupaka; iz toga se
prozimanja
radja groteskno-humoristicka intonacija.
Medjutim, prica o don Kuzmi i njegovom „mucenistvu” nije ispricana
kontinuirano, vec s prekidima i umetnutim pricama: u umetnute price
ubraja
se i Melkiorov susret sa „skolskim prijateljem”, odnosno ulicnim
prevarantom
Cvikerom s kojim ce se Melkior nekoliko puta sresti na ulici i uvijek u
gotovo identicnim okolnostima: prilikom susreta s Melkiorom, Cviker
igra
ulogu zaboravljenoga skolskog prijatelja i siromasnoga covjeka. Cvikeru
je
novac slast i manijakalna potreba pa „krajickom oka on zvjerski prati
Melkiorov zbunjeni pokret u unutrasnji dzep gdje se obicno krije
lisnica”.
13
Taj nekada mocni i „strasni” don Kuzma postao je gotovo sjenka pa cak i
invalidi imaju sazaljenja prema njemu. Melkior s mnogo strpljivosti
prati
njegova lutanja od vage do vage, analizira njegovo nepovjerenje u sve
vage i
sve invalide koji rade s njima i tako, u stvari, sudjeluje u neobicnome
mucenju jednoga grjesnika.
Sve scene Melkiorovih susreta s don Kuzmom dogadjaju se na ulici, neke
i
pred okupljenim prolaznicima, tako da one donose mnogo neprijatnostî i
osjetljivom i zbunjenom Melkioru i njegovom nekadasnjemu vjeroucitelju.
Neobicni se susreti s don Kuzmom dogadjaju u svjetlu Melkiorovog
strahovanja
od rata i velike potrebe da zataji svoje postojanje kako bi izbjegao i
sluzenje vojske i odlazak u rat.
Don Kuzmino gladovanje i svakodnevno „posvecivanje majci zemlji”, 14
kako
kaze invalid kod kojeg se on vaze, nalikuje na groteskni oblik
dostizanja
svetosti15. Ovaj se groteskni oblik moze shvatiti kao nagovjestaj
grotesknosti Melkiorovog poduhvata te predstavlja signal one intonacije
koja
ce obiljeziti citavu pricu o Melkioru. Medjutim, tu pricu o Melkioru ne
cine
grotesknom samo njegovi dozivljaji i dogadjaji u kojima on sudjeluje
ili je
u njima tek epizodna licnost, neka vrsta fona na kome se sve dogadja.
3.3. MELKIOROV ODNOS PREMA UGU I PARAMPIONSKOJ BRACI
Nisu samo susreti s don Kuzmom dio Melkiorovog zivota koji se dogadja
na
ulici pred radoznalim prolaznicima: u nizu ulicnih scena, jedan od
aktera je
i Melkiorov prijatelj Ugo, vjeciti student i zabavljac kavanskih
drustava.
Sve sto je u svezi s Ugom dogadja se u pravilu na ulici pred publikom
pa se
i svi Melkiorovi susreti s Ugom zbivaju na ulici ili u kavani. Susreti
na
ulici se po pravilu dogadjaju u onim trenucima kad nespretni i
nesnalazljivi
Melkior dodje u neprijatan polozaj: kad mu prijeti sukob s nekim od
prolaznika ili pak kad ga masa ucini predmetom svoje poruge. Iz tih
nevolja
Melkiora spasava Ugo koji svojom inventivnoscu i drskoscu uspijeva
doskociti
i ulicnom kradljivcu Cvikeru i ogorcenom prolazniku kome je Melkior
nehotice
stao na nogu.
Ugini povici prilikom susretâ s Melkiorom na ulici i imenovanje
Melkiora
cudnim, grotesknim imenima (Eustahije Izgubljeni, Eustahije
Nenadoknadivi)
nagovjestavaju karnevalsku atmosferu i zaokret u tonu pripovijedanja.
Ugo pritom iskazuje zacudjujuce, gotovo magijsko, pronicanje
Melkiorovih
pobuda i ponasanja: „Da mu se ne vjeruje, da mu se ne vjeruje,
gospodo!”,
nastavljajuci: „Intelektualac Svejk, spekulira na vagi. Gledajte ga!
Gledajte ga, milogledi! Vojni spekulant!”16
U Ugovim povicima nije samo sadrzano demaskiranje Melkiorovih pobuda,
nego
su te pobude ukljucene u siri smisaoni kontekst („intelektualac”,
„spekulant”, „Svejk”) i tako prikazane u, za Melkiora, sasvim
neocekivanome
svjetlu.
Ono sto razlikuje Uga i Melkiora je Ugova sposobnost da se uklopi u
svaku
sredinu, da doskoci bilo kakvom lukavstvu te da svojom invencijom
preobrazi
svaku situaciju tako da ona izgubi dimenziju ozbiljnosti i tezinu.
I Melkior i Ugo cesto zalaze u kavanu „Dajdam” u kojoj se okuplja
intelektualno-umjetnicki svijet. U ovoj se kavani dogadjaju brojne
scene u
„Kiklopu”. Sve su te scene neka vrsta simpozijâ — skupova na kojima se
intelektualci natjecu u znanju; ta nadmetanja nemaju obiljezja
ozbiljnog
intelektualnog dijaloga, nego su intonirana komicno.
Opis Melkiorovog ulaska u kavanu i doceka na koji je naisao nesumnjiv
su
nagovjestaj karnevalske atmosfere (geste, pozdravni govori sa „sirokim”
gestama i „rijecima” najbiranijim, klanjanje), ciji je naziv ovdje
„dajdamski ceremonijal”. Sve sto se dogadja prilikom Melkiorovog ulaska
samo
je uvod u susret s kavanskim drustvom kojemu je u sredistu Maestro.
Dok Maestro u „Dajdamu” pateticno recitira „Pjesmu o rasprodaji
organizma”,
Melkior se „uvlaci” u svoju ulogu usamljenoga i nesretnoga,
neshvacenoga
ljubavnika i dok se svi odusevljavaju Maestrovim recitiranjem, on se
trudi
ostati po strani. To primjecuje Ugo i nastoji Melkiora kazniti povikom
„gledajte, milogledi, bijela dusa pati”, „pati golubica bijela pored
Lesinara Velikog sto poeziji kljuca bubrege”.17
Izvrgavajuci ruglu Melkiorovu distancu prema Maestrovom programu i
„rasprodaji organizma”, Ugo nastoji i zastititi Melkiora pa zahtijeva:
„Maestro, Lesinaru olimpijski, dosta ste derali jetru Eustahiju
okovanom na
hridi dajdamskoj.”18
Ozracje u „Dajdamu” uvijek je na razini groteskno-komicnog; ozracje
grotesknog svakako pojacavaju neobicni nadimci nazocnih (Eustahije,
Melkior;
Parampion, Ugo; Tenardiere, konobar i dr.) kojima se koriste Maestro,
urednik gradske rubrike glasila u kojemu je Melkior kazalisni kriticar,
te
njegovi sugovornici i prijatelji, ali i sâm sadrzaj svega sto se
dogadja u
kavani (razgovori, pjesme, rituali, zanimanja okupljenih).
I dok se svi drugi zabavljaju i uzivaju u lakrdijama koje izvodi
Maestro i
njegovo drustvo, Melkior se nalazi vise po strani; on iz prikrajka s
mnogo
nelagode sudjeluje u svemu. To mu donosi neprijatnostî: s jedne strane,
on
se nikako ne moze opustiti i uzivati u onome u cemu drugi uzivaju; a s
druge
strane, kao stranca ga osjecaju i clanovi drustva i gosti u kavani. I
najvaznije scene koje se odigravaju u „Dajdamu” po svom sadrzaju
predstavljaju izvor duboke nelagode za Melkiora: naime, u tu kavanu
zalazi i
lokalna glumacka velicina i miljenik gradskih zena — Fredi, kojega
Melkior
nastoji prikazati kao beznacajnoga glumca i kao degeneriranoga muskarca
koji
glumi za pet-sest obozavateljica, premda zna da su se zene trovale,
rezale
zile, skakale s prozora, mijenjale boju kose, ostavljale muzeve — sve
za
ljubav Fredijevu.
S Fredijem u „Dajdam” dolazi i prozaicna zena cija ljepota i manire
odusevljavaju Melkiora i koji ju naziva Vivijanom.
Sukob izmedju Melkiora i Fredija pretvara se u sukob Parampionske brace
s
miljenikom gradskih zena. Sve okolnosti koje pak prate Ugov i Fredijev
verbalni duel nepovoljne su za Melkiora jer je on u sredistu Fredijeve
i
Vivijanine mrznje.
Vivijana koketira pogledima i gestama; takvim njezinim ponasanjem nije
zadovoljan jedino Melkior, buduci da sve to dozivljava kao nesretno
zaljubljeni covjek. Zbog toga on pocinje mrziti svoga prijatelja Uga,
posebno od trenutka kad se Ugo pocne hvaliti svojim ljubavnickim
provodima s
Vivijanom, a nakon njezinog pruzanja utjehe njemu nakon sukoba s
Fredijem.
3.4. MELKIOROV LJUBAVNI ZIVOT
Nedostizna ljepotica Vivijana nije samo izvor Melkiorovih melodramski
intoniranih patnji i ljutnje na prijatelja Uga. Ova nerealizirana
ljubav
utjece na razlicite nacine na niz situacija i Melkiorovih dozivljaja.
Nerealizirana ljubav postaje izvor netrpeljivosti i cinizma prema
ljubavnici
Enki, zeni poznatoga kardiologa.
Prema ovoj zeni Melkior uspostavlja vise nego cinican odnos: najprije
cezne
za njom, a kad zadovolji svoju ljubavnu strast prekorava ju grubo
analizirajuci njezin moral i ponizavajuci ju razlicitim aluzijama i
usporedbama s Desdemonom. Melkior je prema njoj posebno cinican u
situacijama kad ona pokusava sacuvati svoj brak s Cocoom i pokazati da
voli
svoga muza premda istovremeno cini preljub.
Scene Melkiorovih susreta s Enkom omogucile su pripovjedacu da kroz
ambivalentnost odnosa Melkiora prema ljubavnici i brojne literarne
aluzije
koje koristi da bi ju povrijedio i ponizio otkrije samu osnovu
Melkiorove
ljubavne strasti: on cezne samo za nedostiznim zenama, a prema onima
koje ne
moze posjedovati uspostavlja cinican odnos.
Kljucna scena u Melkiorovim susretima s Enkom vezana je za trenutak kad
je
ona pozeljela malo se poigrati s njegovom hrabroscu, ali i provjeriti
da li
bi se on zbog nje bio spreman izloziti nekoj neprijatnosti. Sve se to
odigrava poslije iznenadnoga povratka njezinoga supruga s vojne vjezbe,
dok
je Melkior boravio kod nje.
Prikazujuci sve dimenzije ove, u osnovi komicno i melodramski
intonirane
situacije, pripovjedac nastoji posebno predstaviti psiholosku igru Enke
sa
svojim muzem i ljubavnikom. Ona i u jednom i u drugom izaziva
zabrinutost i
strepnju: Melkior mora strepiti da li ce ga Coco otkriti i izloziti
neprijatnosti, a Coco pak strepi, u duhu svoga naivno-sentimentalnog
odnosa
prema zeni, da li je ona ziva jer ne bi mogao podnijeti da joj se sto
lose
dogodi.
Scena povratka Cocoa kuci pokazuje Melkioru da je Enka prozrela njegov
kukavicluk i sebicnost i da ga je zeljela izloziti sto vecim mukama
prije no
sto mu omoguci bijeg iz kuce i da tako izbjegne susret s njezinim muzem
povratnikom.
Poslije ovoga neobicnog dozivljaja Melkior odlucuje ne vidjati vise
Enku.
Citava njegova ljubavna energija usmjerava se sada prema njemu
nedostupnoj
ljepotici Vivijani.
U Melkiorov je ljubavni zivot prilikom njegovoga boravka na
Tuberkuloznom
odjeljenu vojne bolnice usla i bolnicarka Acika Tresic-Pavicic,
dobronamjerna zena koja je odmah prilikom njihovoga prvog susreta
uvidjela
Melkiorov status quo19 i odlucila mu pomoci da izadje iz vojske; svojim
je
zalaganjem kod Melkioru naklonjenoga bojnika, zajedno s Kreletom,
Melkiorovim prijateljem iz vojske i bolnicarom Mitrom, polucila
rjesenje o
oslobodjenju sluzenja vojne obveze za Melkiora.
Melkiorova ljubav prema bolnicarki Tresic-Pavicic bila je vise
prijateljska
ljubav intonirana njegovom zahvalnoscu za sve pozitivno sto je ucinila
za
njega. Ona nije mogla prerasti u ozbiljniju ljubavnu vezu jer je
bolnicarka
tada vec bila zarucena za nekog pomorca, brodskoga casnika. Stoga se i
Melkiorov smioni poljubac bolnicarke dok mu je ocitavala tjelesnu
temperaturu moze promatrati jedino u kontekstu njegove prijateljske
zahvalnosti.
3.5. MELKIOROV ODNOS PREMA ATMI
Nerealizirana ljubav prema Vivijani izvor je Melkiorove odbojnosti i
postojanoga prijezira prema jos jednome covjeku — kiromantu Atmi,
njegovom
susjedu i cestome sugovorniku.
Ovaj neobicni covjek, cije ce se pravo poslanje otkriti tek na kraju
romana,
bio je izvor stalnih Melkiorovih nelagoda. Premda je prema njemu
uspostavio
distancu i nastojao ga ironicnim dvosmislicama drzati podalje od sebe,
Melkior osjeca stalnu nelagodu pred Atmom. Cak i to sto mu se, nalazeci
mu
kiromantsko ime Atma20, nastojao narugati, postaje za Melkiora izvor
nelagode. Ta nelagoda jos je prisutnija u trenucima kad ga kiromant,
koji je
u njihovim medjusobnim odnosima prihvatio ulogu intelektualno
inferiornijeg,
iznenadi neobicnim podacima i poznavanjem nekih Melkiorovih dozivljaja
ili
susreta i razgovora s ljudima. Melkior sve to dozivljava kao cudnu
vidovitost covjeka kojemu se zelio podsmijati, ali ga se pocinje i
pribojavati. On u tom trenutku jos uvijek ne zna odakle kiromantu sva
ta
saznanja i podaci.
Kiromant postaje Melkioru antipatican i zbog toga sto cak i on bolje
poznaje
ljepoticu Vivijanu i sto s njom kontaktira predskazujuci joj sudbinu. U
tim
predskazanjima kiromant ju nastoji muciti, ali i usmjeriti njezino
ponasanje
da bi je konacno pridobio za sebe. On posebno racuna na to da ce ratni
vihor
odnijeti sve muskarce koji privlace njezinu paznju i da ce uz nju
ostati
samo on. Zbog toga Atma nastoji ubrzati njezine ljubavne avanture da bi
konacno ostvario svoj cilj.
Melkiorova nesretna zaljubljenost i zbunjenost pred priglupom i
ogranicenom
ljepoticom povod su kiromantove osvete za sva potcjenjivanja i sve
dokaze
intelektualne superiornosti. Zbog toga Melkior, doznavsi u vojsci od
jednoga
vojnika Atminu povijest, osjeca sve vecu odvratnost prema ovome
covjeku.
Posebno su ga plasile kiromantove ogromne ruke jer je ovaj njima
pretukao
navodnoga ljubavnika svoje zene pa je svako pucketanje kostiju
kiromantovih
ruku u Melkioru izazivalo strah.
Sve sto je vezano za Melkiorovu ljubav prema Vivijani, za njegove
zbrkane
susrete s njom, za ljude koji su bili u njezinome drustvu bilo je povod
za
predimenzioniranu i stoga melodramsku Melkiorovu patnju u kojoj je
ovaj, od
mnogo cega u zivotu distancirani, intelektualac trosio svoju snagu i
stvarao
podlogu za ironicnu distancu prema drugim osobama.
3.6. MELKIOROVA SPOZNAJA DEHUMANIZIRAJUCE DON FERNANDOVE
„TEORIJE O
PREVENTIVNOJ DEHUMANIZACIJI ILI UKIDANJU TRAGEDIJE SKEPSOM”
Jedan od zanimljivih i neobicnih ljudi prema kojima je Melkior nastojao
uspostaviti ironicnu distancu bio je i don Fernando. Don Fernando je
jedan
od ljudi koji se krecu u istoj sredini i pojavljuju na istim mjestima
na
kojima se pojavljuje i Melkiorovo drustvo, ali on je po strani svih
njihovih
lakrdija i kavanskih predstava. Poslije jednoga susreta u redakciji
glasila
Melkior i don Fernando razgovaraju; u tome razgovoru don Fernando
izlaze
svoju „teoriju o potrebi preventivne dehumanizacije ili ukidanju
tragedije
skepsom”21. U osnovi ova teorija po svome sadrzaju i nacinu koncepcije
dosta
podsjeca na teorije u djelima Dostojevskog.22
Kljucni moment u don Fernandovoj teoriji pitanje je kako prepoznati te
opasne pojedince, te potencijalne diktatore i nasilnike? Don Fernando
smatra
dvije stvari vaznima: tjelesnu obiljezenost (neka tjelesna mana) i
nizak
rast. To su, prema njegovom misljenju, osnovne odlike ljudi koji su
skloni
da kao kompenzaciju za svoje nedostatke prigrabe moc i pocnu unistavati
druge ljude. Na ovaj nacin koncipirana teorija i pogled na ljudsku
prirodu u
njezinoj osnovi zasnivaju se na argumentima koje don Fernando trazi u
psiholosko-antropoloskoj i povijesnoj pozadini.
Snagu njegovoga uvjerenja Melkior ne moze razumjeti, posebno u onome
trenutku kad razvijajuci neke elemente svoje teorije, don Fernando
propagira
da „treba pogubiti sve ljude ispod metar i sezdeset i sve one koji vas
pogledaju poprijeko kad ih nagazite u tramvaju”.23
Takav radikalizam Melkior ne moze prihvatiti, cak ni kao preuvelicani
izraz
straha za vlastitu sudbinu. On razgovara s don Fernandom kako bi
ispitao da
li je don Fernando uopce sklon nekom humanistickome cilju. Onoga
trenutka
kad uvidi da don Fernando odbacuje sva humanisticka nacela ili njihovu
primjenu uvjetuje procjenom koju treba napraviti u svakom konkretnom
trenutku, Melkior uvidja da je teorija radikalna i militantna
koncepcija.
Premda izvrgnuta Melkiorovom podsmijehu i kritickoironicnim
komentarima, ona
izuzetno dobro korespondira s odredjenim znacenjima i zbivanjima u
samome
romanu.
U zelji da se suprotstavi don Fernandovim stanovistima te istakne
grotesknost njegovih stavova i apsurdnost teorije, Melkior kaze da bi
bilo
vrlo neobicno „u tramvaju gaziti po nogama i zatim zirkati u lica”24
jer bi
to bila prilicno nepouzdana metoda, a za tako radikalan pothvat
potrebna su
pouzdanija sredstva otkrivanjâ potencijalnih zlocinaca. Medjutim, ova
Melkiorova primjedba pretvara se u povod da don Fernando izlozi
najgrotesknije strane svoje teorije i svoja razmisljanja pretvori u
slozeni
autoportret.
Ovakav kriterij za identifikaciju opasnih ljudi i mogucih zlocinaca
stavlja
pod sumnju dobar dio covjecanstva i to Melkior ne propusta spomenuti u
svojoj primjedbi pitajuci se „s kojim bi pravom netko mogao staviti pod
nadzor veliki dio covjecanstva”.25
Don Fernando nije spreman uvaziti Melkiorovu primjedbu o vecini ljudi
koji
vole „red pod kandzijom”26 i za koje bi ovakva teorija bila izraz
anarhije.
Oni bi, prema Melkiorovom misljenju, dozivjeli don Fernandovu teoriju
kao
sredstvo kojim im on „hoce porusiti ideale, pobiti im vodje koje oni
obozavaju, upravo zato sto im ulijevaju strah. Oni hoce strah.”27
Ovakve Melkiorove primjedbe su za don Fernanda ne samo neprihvatljive,
vec i
besmislene jer on smatra da kao tvorac teorije ima pravo definirati
odredjene vrijednosti koje vaze za sve ljude.
Ovaj don Fernandov dogmatizam omogucuje Melkioru da citavu teoriju
dovede u
pitanje na neobican i utoliko efikasniji nacin.
Nakon don Fernandovih rijeci da on ne zna sto je vrijednost i sto bi
trebalo
stititi a sto unistavati Melkior prelazi na konkretan primjer kojim
istice
grotesknost don Fernandovih stavova. Dok setaju, pred njima se
pojavljuje
kolporter: „Kolporter je izvikivao trece izdanje ‘Jutarnjega lista’.”
„Doista covjeculjak ...”, kako rece Melkior, „bez godina starosti, sav
nekako skracen, kao da se stedjelo na gradji; ruke i noge kratke a i
glava
mu je malena i uska, ali na njoj strsi komadina trumbetavog nosa i dva
uha
klempava golema na koja je sjela kao neki prevrnuti lonac kolporterska
kapa
s natpisom ‘Jutarnjega lista’. Trubio je nosom slinavo i placno kao da
prosjaci ‘Njutanji lit! Njutanji, Njutanji!’”28
Da bi grotesknost don Fernandove teorije postala ociglednija, Melkior
pribjegava zaista neobicnoj usporedbi: nakon konstatacije da je i „to
covjek, taj Njutanji” i isticanja cinjenice da i takav covjek „osjeca”,
Melkior uspostavlja usporedbu izmedju „Njutanjeg” i Michelangelovog
Davida —
ako je „Njutanji”, po svemu, groteskna figura; Michelangelov David je
„krasni goli mladic, remek-djelo ljudske anatomije”29, onda se Melkior
pita
koji je od njih dvojice veca vrijednost i opredjeljuje se za Davida. No
ova
mu usporedba sluzi kao povod da don Fernandu postavi pitanje: „Kad bi
se za
spas Davida od unistenja, pretpostavimo takav slucaj, trazio zivot
jednoga
jedinog, evo tu ovog naseg Njutanjeg, da li biste vi odabrali da se dâ
taj
zivot?”30
Kad Melkior kaze da bi se vecina ljudi suprotstavila ovakvom obliku
spasavanja kamenoga mladica, da „‘bi humano’ covjecanstvo ustalo
najodlucnije protiv same ideje o takvoj cijeni spasavanja ‘kamenog
covjeka’,
odjednom cijelo covjecanstvo postaje ‘nekulturno’”.31
Ocigledno je da se ovime Melkior ne samo polemicki, vec i s otvorenim
podsmijehom, odnosi prema don Fernandovoj teoriji jer mu je jasno da
don
Fernando osim straha za svoj zivot ne nastoji u teoriju ugraditi nesto
uzvisenije.
Melkior na kraju razgovora zakljucuje da don Fernando, izlazuci svoju
teoriju, u stvari „trazi Smrdljakove! Izvrsitelje” jer ne zeli sâm
sudjelovati u borbi koja ga treba osloboditi straha za vlastiti zivot.
32
On, kako Melkior kaze, zeli biti „intelektualni zacetnik ... iz
pozadine”33,
on trazi ocajnike koji bi prihvatili ubijati u ime njegovih ideja. To
saznanje mijenja Melkiorov stav prema don Fernandu, a kad ga jos
pogleda u
lice, vidi: „ ... iz ociju je zracio mracan, zao pogled. ‘Pa on je
ubojica’,
pomisli sa strahom, po njegovoj ‘osobnoj’ definiciji.”34 Ovim
Melkiorovim
dojmom o izrazu na don Fernandovom licu daje se posljednja i najvaznija
informacija o don Fernandu i njegovoj teoriji i njome se, vise nego
svim
prethodnim postupcima demaskiranja i detronizacije ovoga sebicnog
mislioca,
pojacava groteskna intonacija koja obiljezava cijeli razgovor o
„preventivnoj dehumanizaciji”.
Sam vrhunac groteskne preobrazbe don Fernandove teorije je Melkiorov
pogled
na njegovo lice, Melkiorov dozivljaj i tumacenje toga izraza: don
Fernando
se njemu ucini kao prototip ubice upravo prema opisu koji je sâm dao.
Na taj
se nacin unosi zavrsna parodijska poanta u citav Melkiorov razgovor s
don
Fernandom.
3.7. MELKIOROV KRATKOTRAJNI BORAVAK U VOJSCI,
BOLNICI I LUDNICI
Groteskno-komicno intoniran je i citav niz okolnosti koje prethode
Melkiorovom dolasku u vojsku i samome boravku u vojsci. Premda je sve
cinio
da izbjegne sluzenje vojne obveze, Melkior je ipak morao otici u
vojsku.
Medjutim, njegov boravak u vojsci pretvara se u niz groteskno-komicnih
situacija: nakon sto dospijeva u jedinicu koja vodi brigu o konjima,
Melkior
biva izlozen maltretiranju narednika Cicka, casnika s velikim vojnickim
„iskustvom”. Narednik Cicak odredio je Melkiora da se brine o konju
Cezaru
koji je vec usmrtio dva vojnika.
Djelomice od straha, a djelomice od smrada u stali Melkior se prilikom
prvoga ulaska u nju onesvjescuje, a potom dospijeva u bolnicu. Ponasa
se,
inace, kao covjek koji zeli na svaki nacin sto prije izaci iz vojske;
zbog
toga i uzima odjecu u kojoj djeluje kao strasilo.
Poseban otpor osjeca Melkior prema nadredjenima; taj otpor gradio je
jos
prije vojske u kavani-restaurantu „Ugodnome kuticu”, gdje su dolazili i
opijali se casnici i gdje je upoznao skucenost njihovih pogleda.
U nastojanju da pod svaku cijenu pobjegne iz vojske Melkior ima
velikoga
saveznika — lijecnika pulmologa u vojnoj bolnici na tuberkuloznom
odjeljenju, covjeka sirokih vidika koji u potpunosti razumije Melkiorov
odnos prema vojsci i dozivljaj atmosfere i stanja u njoj. Ovaj ce ga
lijecnik smjestiti u bolnicu u odijeljenje u kojemu njegov
pretpostavljeni
narcisoidni pukovnik drzi zabusante — djecu uglednih ljudi i svojih
prijatelja. Tako Melkior upoznaje i tu stranu morala pojedinih casnika,
ali
je dozivljava i tumaci na podlozi cjelokupnih moralnih normi svog
vremena.
Prilikom prve vizite pukovnik se odmah obrusava na Melkiora koji nije
njegov
sticenik i koji nema socijalno podrijetlo koje bi mu imponiralo. Buduci
da u
njemu vidi intelektualca zabusanta, pukovnik, naklonjen samo
zabusantima
ciji su roditelji mocni i utjecajni, u svom demagoskom nastupu kaze da
je za
njega i prst na obaracu vojnik i da se Melkior mora premjestiti s tog
odjeljenja, odnosno vratiti u jedinicu.
U nastupu bijesa i u zelji da se osveti Melkioru i da ga ponizi,
pukovnik ga
pocinje napadati kao intelektualca koji prezire „vojnicine”. Kad ponudi
Melkioru obraz da ga osamari, jer ga prezire, Melkior ga ljubi.
Scena s pukovnikom, njegov pateticno-demagoski nastup, ozbiljnost
situacije
s obzirom na njegovu moc i strah potcinjenih zahvaljujuci Melkiorovom
poljupcu pretvara se u scenu koja dobiva komicne dimenzije: poljubljeni
je
pukovnik izvan sebe od bijesa, njemu je jasno da je ponizen. Ovaj
neobicni
poljubac je ne samo sredstvo da se jedna ozbiljna situacija preokrene u
komicnu, vec i sredstvo da Melkior definitivno izadje iz vojske. Naime,
poslije ovoga dogadjaja on je prebacen na psihijatriju medju ludjake,
gdje
boravi vrlo kratko jer ga odatle spasava njegov prijatelj iz jedinice,
Krele, i bojnik — vojni lijecnik. Bojnik mu omogucava odlazak kuci,
izvlaci
ga iz daljnjih neprijatnosti, premda je u osnovi i on sklon osuditi
njegovo
simuliranje i zelju da iz vojske izadje po cijenu nekih postupaka koji
nisu
dostojni jednoga intelektualca.
Melkior u vojsci prolazi kroz surov zivot i uvidja da je vojnik ne samo
nepostovan, vec da ga maltretiraju i ponizavaju njegovo ljudsko
dostojanstvo. On uvidja da su poneki zapovjednici u vojsci korumpirani,
da
se nalaze u stanju podmitljivosti, karijerizma, narcisoidnosti,
pritvornosti
i poltronstva — opasne dehumanizacije covjeka.
3.8. MELKIOROV POVRATAK IZ VOJSKE I SUOCAVANJE S IZMIJENJENOM
SREDINOM
U
KOJOJ JE DO ODLASKA ZIVIO
Nakon povratka iz vojske, Melkior se ukljucuje u bohemski zivot, ali
osjeca
da se ozracje mijenja i da se veliki broj ljudi pocinje zagonetno
ponasati i
kroz razgovor nagovjescuje skori pocetak rata.
Melkior na sve te promjene u drustvu intonirane kaosom uoci nadolaska
ratne
kataklizme nije ravnodusan. On ih prima sa strahom i pokusava sagledati
njihove krajnje posljedice, utoliko prije sto sukobi zahvacaju i
njegovu
neposrednu okolinu.
On se tesko prilagodjava promjenama u gradu i izmijenjenome stanju jer
ga je
boravak u vojsci tjelesno i dusevno iscrpio.
Melkior dozivljava isceznuce Kurta i Vivijane kao posljedicu ratne
propagande i defetizma. Medjutim, on ne uvidja da njihov nestanak ima
znatno
dublje korijene u njihovom (dobrovoljnom) uhodjenju za Atmu i
sudjelovanju u
petokolonastvu fasistickih (nacistickih) redova u tadasnjoj Hrvatskoj.
Mjesta u koja je Melkior obicavao zalaziti opustjela su i preobrazila
se u
neprepoznatljive umrtvljene betonske zgrade u kojima je zamrlo
dinamicno i
eksplozivno karnevalsko ozracje i osjecanje Parampionske brace, koja su
se
uslijed opce mobilizacije rasplinula sirom zemlje.
Melkior je u zamjetljivom nesuglasju prvenstveno sa samim sobom, ali i
s
okolinom pa pocinje shvacati da, u cilju normalnijega i sretnijega
zivota s
ljudima koji ga okruzuju i s kojima se svakodnevno susrece, mora
uspostaviti
suglasje, ali ponajprije sa samim sobom.
U trenucima nadolazeceg rata i propasti prve Jugoslavije Melkior odlazi
u
komandu prijaviti se u dragovoljce35, ali ga u prijamnome uredu ne
shvacaju
ozbiljno (sumnjaju da je on neki izdajnik ili uhoda koji pokusava
ubrzati
propast onoga sto je vec propalo) pa on odustaje od svoga nauma.
Rat je izazvao potpunu transformaciju stvarnosti i Melkior vise nista
nije
mogao prepoznati. Ta preobrazba stvarnosti istovremeno ide u smjeru
kojeg je
Melkior nesvjesno stalno imao na umu i kojeg je pretvarao u posrednu
sliku
te stvarnosti.
Vodeca misao Marinkovicevoga knjizevnog opusa „Nije sudbonosno ono sto
covjek hoce, nego ono sto on jest.” aktualizira se u ovoj odrednici
razradbe
Melkiorovog lika.
3.9. MELKIOR I MAESTRO — PRIJATELJI I MIROLJUBIVI SUPARNICI
Maestrov i Melkiorov odnos odnos je prijateljskog uvazavanja i
postovanja;
to je odnos dvaju istinskih prijatelja koji se medjusobno razumiju i
potpomazu.
Maestro je, premda vagabund i hedonist koji boluje od sifilisa,
plemenit
covjek velikoga srca i nepresusnoga izvora paznje i razumijevanja za
Melkiora i njegovu egzistencijalnu dramu.
Promatrajuci Melkiorov odnos s preostalim likovima u romanu, moze se
zakljuciti da je njegov odnos s Maestrom pravi prijateljski odnos,
jedan od
rijetkih takvih prijateljskih odnosa u romanu (!).
Melkior poput sitnozora promatra Maestra i njegov rezignirajuci zivot,
nacin
ophodjenja prema ljudima, geste i prostore kojima se krece.
Maestro je tragican lik cija tragedija postaje potpuno zamjetljiva tek
u
njegovoj osobnoj ispovijesti koja, zahvaljujuci njegovoj iskrenosti,
otvorenosti i zeljom za dobrocinstvima te ponajvise dikciji36, poprima
zivotne dimenzije.
Maestro zeli umrijeti novom novcatom smrcu, ali se ne zeli ubiti bez
svjedoka pa za svjedoka izabire Melkiora jer mu se cini da je od
kavanskoga
drustva najsenzibilniji i najozbiljniji i da ce jedino on moci shvatiti
njegove razloge i njihovu pozadinu.
Poradi toga Maestro poziva Melkiora u davno najavljivan, ali nikad
realiziran, posjet. Buduci da je uslijedio u neobicnoj situaciji,
poslije
kavanske tuce u kojoj je Maestro povrijedjen, Melkior ga ne moze
odbiti.
Kao covjek koji prezire tehnicki napredak i sve njegove tekovine,
Maestro
zivi na periferiji grada u kraju gdje nema ni struje ni ceste.
U Maestrovom stanu, gdje osjetljivom Melkioru smeta prljavstina i
smrad, oni
razgovaraju prividno ozbiljno. Ton i sadrzaj toga razgovora
neuskladjeni su
s okolnostima u kojima se vodi i s povodom da se o svemu tome
razgovara.
Buduci da se odlucio ubiti, nagovjescujuci to vise puta Melkioru koji,
suvise zaokupljen samim okolnostima i bijedom u kojoj Maestro zivi, te
nagovjestaje ne shvaca na pravi nacin, Maestro se nema potrebe vise
skrivati
— on odlucuje pred Melkiorom skinuti masku.
Ispod maske nalazi se covjek ranjen i unisten ljubavnim neuspjehom i,
sto je
posebno zanimljivo, ranjen i unisten zbog ljubavi prema istoj zeni za
kojom
cezne i Melkior; Maestrov je ljubavni neuspjeh prethodio Melkiorovom.37
Maestrova ljubavna tragedija za Melkiora bila je kljuc pomocu kojega mu
se
objasnilo neobicno ponasanje i neobican nacin zivota ovoga cinika
prozvanog
Tersitom38.
Maestrov je monolog u ovome razgovoru i didakticke prirode: buduci da u
Melkioru vidi nekadasnjeg sebe, ambicioznog mladog intelektualca nad
kojim
se nadvila opasnost gotovo identicne ljubavne nedace, Maestro nastoji
svojom
ispovijescu, pricom o svome zivotnom slomu, upozoriti mladoga suparnika
i
suociti ga s nevoljama koje ga mogu sustici.
Maestro prema Melkioru zauzima stav duhovnoga oca i vodje i svoju
ispovijest
pred njim zeli pretvoriti u odredjeni testament koji ce najvise
koristiti
upravo Melkioru. Ali i pored brojnih nagovjestaja da je u pitanju
predsmrtna
ispovijest, testament ponizenoga i uvrijedjenoga covjeka koji zeli na
neobican nacin otici s ovoga svijeta, Melkior u svojoj zbunjenosti i
nesnalazenju u neobicnome Maestrovom prebivalistu ne uspijeva
pravovaljano
dozivjeti i shvatiti Maestrovu pricu. Tako se u Maestrovu, mjestimicno
cak i
pateticno i melodramski intoniranu ispovijest, stalno utiskuju
Melkiorovi
ironicni komentari u okvirima opceprihvacene slike o Maestru kao
nastranome
covjeku koji se poigrava sa svime oko sebe.
Melkior ne shvaca da se taj neobicni covjek definitivno odlucio
poigrati sa
svojim zivotom i u njega unijeti zakljucnu i najironicnije intoniranu
komponentu — smrt izazvanu mokrenjem na zice dalekovoda.
Maestrova bizarna smrt odredjeni je uvod u zbivanja koja ce uslijediti.
Sva
ta zbivanja rezultat su priblizavanja, ali i pocetka rata. Posljedica
su
svih onih stvarnih i dubokih promjena koje rat izaziva u ponasanju
svakog
pojedinca i citave sredine. Ove promjene suocavaju i Melkiora s jednim
vidom
stvarnosti kojeg nije bio svjestan — da ljudi oko njega zive u
razlicitim
sustavima vrijednostî i da rat samo pomaze da razlike izmedju njihovih
pogleda na svijet postanu izvor ozbiljnih konflikata i dalekoseznih
promjena.
Maestro neprestano ironicno govori o Vivijani, nastojeci ju
detronizirati u
Melkiorovim ocima i skinuti s nje poetsko-romanticarsku aureolu te ju
prikazati kao koketu s kojom se ne treba vezati.
Susreti Melkiora s Maestrom dogadjaju se na ulici i karnevalskoj
pozornici,
neposredno poslije karnevalskih scena tuce i skandala. Melkior nastoji
pomoci Maestru i skloniti ga ispred radoznalih ociju te postedjeti
daljnjih
neugodnosti. Dok je Melkioru neugodno sto sa svojim pijanim i
pretucenim
prijateljem stoji na ulici, cini se da Maestro uziva u vlastitome
ponizenju
i cak razmislja o osveti. Svoj polozaj koristi Maestro da privoli
Melkiora
da dodje k njemu u posjet: „Hajte sa mnom, Eustahije, nesto me noge ne
sluze. Mozda zbog gubitka krvi, sto mislite? Pitali ste, kakva molba?
To je
molba da dodjete k meni. Otkada ste mi obecali! Kod mene, vidjet cete,
sve
je ... jednostavno. Vama cu skuhati kakao, a ja cu ... nije vazno sto
cu ja.
Gledat cu vas, ako dopustite, i necu otvoriti usta. Ako ne zelite
konverzirati, mozemo jednostavno tako sjediti i sutjeti kao sveci u
crkvi.”39 Melkiorova mu dobra dusa i hipersenzibilna priroda ne
dopustaju
napustiti Maestra u ovome trenutku pa on prihvaca Maestrov poziv. Kad
se
Melkior nasmije zbog Maestrove mrznje prema elektricnoj rasvjeti,
Maestro
kaze: „Znam se i sâm smijati, ne brinite, bolje nego bilo koji od vas —
Parampionovaca.”40
Prolazeci blatnjavom periferijom, Melkior ima dojam da je pred njim
„vrsta
blatnoga pakla ... a Virgil je ponesto nakresan i lud”.41 Ova
razmisljanja u
potpunosti predstavljaju prirodu Melkiorovog i Maestrovog odnosa.
Za vrijeme cudnoga putovanja do Maestrovog stana Melkior pokusava
domisliti
sto Maestro stvarno zeli i zasto ga je pozvao: „Sto on hoce veceras?
Ubiti
se smrcu novom novcatom, originalnom, medicinski cistom? Govorio je
posprdno
o skakanju s prozora gornjih i donjih. On je protiv skakanja.”42
Melkiora
posebno zbunjuju Maestrove asocijacije na razne povijesne licnosti i
teme,
njegovo cesto posprdno pozivanje na vitezove i vitestvo.
Za vrijeme razgovora s Maestrom Melkior ne uspijeva shvatiti smisao
svih
onih nagovjestaja smrti; on u njima jos uvijek ne prepoznaje Maestrovu
„novu
novcatu smrt”. Zbog toga on ne razumije ni Maestrovu napomenu da pivo
pije
za „nocnu vjezbu”43.
Promatrajuci potamnjelu zacadjenu Giocondu na zidu Maestrove sobe te
uspostavljajuci razliku izmedju reprodukcije koja je samo simbol i
zivota
nad kojim se smjeska zena koja nije samo simbol, Maestro nastoji
pripremiti
Melkiora za svoju ispovijest.
Pocinjuci kazivanje, Maestro zna da uspostavlja sasvim novu dimenziju u
svojim odnosima s Melkiorom, dimenziju na koju se ovaj nije naviknuo pa
stoga nastoji izbjeci Melkiorov moguci prijezir. Istovremeno on zeli
ukazati
Melkioru i na cinjenicu da njihovi ljubavni jadi imaju isti uzrok i da
ce
stoga sve naredne scene biti kao u francuskome vodvilju. Time Maestro
obznanjuje Melkioru zasto je bas njega pozvao za sugovornika, zasto je
bas
njega izabrao za trenutak koji treba biti „posljednja pocast jednom
covjeku”.44
3.10. MELKIOROV KATARZICNI PUT U ZOOPOLIS
Homerova „Odiseja” posluzila je Melkioru kao literarni predlozak za
njegovu
dramu o havariji transatlantika Menelaja i sudbini njegove posade na
arhipelagu Tongo, koja dospijeva u ljudozderski kotao i koju planski
izjedaju kanibalisti.
Mitolosko cudoviste Polifem-kiklop jednako uspjesno progoni Melkiora i
u
snovidjenjima i u stvarnosti.45 Ti progoni su tim bolniji jer se
javljaju u
ratnome ozracju i jer je Melkior hipersenzibilan pojedinac, dakle
neotporan
na poneke dogadjaje.
Prilikom svakog snovidjenja u Melkioru se javlja neopisiva mucnina46,
ali i
snazan otpor Kiklopu koji ce naposljetku konacno rezultirati
Melkiorovim
obracunom s tom mitoloskom utvarom.
Implikacije i ucestala grozomorna nazocnost Polifema-kiklopa u
Melkiorovim
snovidjenjima stimuliraju Melkiora na pomirbu sa svijetom i zivotom; ta
je
pomirba otudjenome Melkioru nuzna jer bi njome skupio snagu i dobio
cvrst
zivotni i moralni oslonac za konacni obracun s Kiklopom koji je
olicenje
sotonskog zla. Ovaj ce se obracun uslijed velike (svevremenske)
tendencije u
romanu za pobjedom covjeka nad svijetom zla preobraziti u sukob titanâ
—
sukob Melkiora s Kiklopom koji je opreka k pomirbi. Ovo je univerzalan
knjizevnopovijesni sukob sviju teza i antiteza koje stvaralacki um moze
domisliti. Ovo je odlucna bitka za „golu” opstojnost pojedinca —
covjeka
(!).
Melkior je spreman obracunati se s Kiklopom pod svaku cijenu i zauvijek
ga
udaljiti iz svoga zivota, ali je nesvjestan cijene koju za tu svrhu
mora
platiti jer mu je dotadasnje zivotno iskustvo u gradu, vojsci, bolnici
i
ludnici pomracilo um, a ta je cijena previsoka — njegov vlastiti zivot,
zdravlje i buducnost.
Njegov odlazak u Zoopolis odlazak je u bezdan cijele jedne generacije
ljudi.
To je odlazak u tminu neizvjesnosti ljudskih odnosa.47
Melkiorovo cetveronozno puzanje u Zoopolis, ma koliko ono samo po sebi
bilo
grozomorno i atavisticko, ne izgleda umjetno i isforsirano. Naprotiv,
uvjerljivo je u istinitosti porazenoga covjeka. Ovakav je kraj
Melkiorovog
zivota ipak priznavanje covjeka kao intelektualnoga bica — pristajanje
na
pomracenost uma, na krvolocnost i prihvacanje krvolocnih odnosa. Istina
je
da su odnosi u civiliziranome svijetu u kojemu je Melkior zivio
krvolocni a
atmosfera zagusljiva i nepodnosljiva. Istina je da je ovakav Melkiorov
kraj
definitivno razgolitio tajanstvenost i podlost medjuljudskih odnosa
toga
doba, ali je kraj pomracenog uma ipak animaliziranje — pretvaranje
covjeka u
zivotinju, a zivot u atavisticku bitku lisenu razuma i duhovitosti.
Melkiorov dolazak u Zoopolis nije se dogodio iznenada. Poslije susreta
s
bogaljem koji uhodi svoju zenu na ljubavnim „izletima”, Melkior seta
gradom.
U tom prohladnom jesenjem jutru cuje se rika zivotinja iz zooloskog
vrta:
„Promrzao je u pustoj aleji pod visokim mracnim svodovima uveloga lisca
sto
prestraseno susti na umornim stablima. Trgne se na riku lavova. Na glas
zooloskog tiranina jave se i druge zivotinje iz stravicnoga sna. Car je
gladan njihova mesa. Melkior osjeti smrad zooloskog vrta. Odmataju se
topla
krzna, protezu se zvijeri, sire ralje, zijevaju, ricu u novi dan. Budi
se
Zoopolis. I siri miris svoga robovanja.”48
Melkior je u setnji jesenskim ambijentom otkrivao samo truljenje
zivota:
prvo, susret s bogaljem, pa jesen koja mori i konzervira zivot
vegetacije i
na kraju dodir sa zooloskim vrtom. Njegova misao seze dalje — on
usporedjuje
zatvore i vojarne sa zooloskim vrtom i namece mu se zakljucak da
covjekova
misao jedino moze postati plodotvornom u nesputanim prostorima.
Slobode nema — sloboda i covjek su okovani.49
Apokalipticna vizija Zoopolisa izranja iz magme sna i postaje realna,
jedino
opipljiva i smislena stvarnost. Rika zvijeri koju cuje Melkior ne
dolazi
vise iz Zoopolisa jer sve je sada Zoopolis. Cetveronozno Melkiorovo
puzanje
u Zoopolis ocaj je poludjeloga covjeka koji je iz jednoga zvjerinjaka
presao
u drugi zvjerinjak jer objektivno nije imao drugoga izbora. Svuda oko
njega
nasle su se zvijeri — zivotinje Zooloskoga vrta, ali, sto je
najpogubnije za
covjekovu vrstu, i animalizirani ljudi degradirani do razine
kanibalista o
kojima Melkior namjerava pisati dramu.
4. ZAKLJUCAK
4.1. EGZISTENCIJALNA DRAMA MELKIORA TRESICA
„Egzistencijalna drama Melkiora Tresica” najprikladniji je naziv teme
(maturalnoga rada) u kojoj bi se portretirala Melkiorova slozena i
nesvakidasnja intelektualna licnost u svjetlu njegovih zivotnih
prozivljavanja uoblicenih i usustavljenih u mucnoj egzistencijalnoj
drami.
Okolnosti koje su dovele do Melkiorove egzistencijalne drame i njegovog
fatalnog posrnuca u Zoopolis poznate su: Melkiorov se strah za
opstojnost
stvarao na izmaku tridesetih godina dvadesetoga stoljeca kad su se
svjetske
sile uzurbano naoruzavale i pripremale za rat — rat koji bi trebao
otkloniti
(teritorijalne) nepravde nanijete versailleskim mirovnim ugovorima
nakon
Prvoga svjetskog rata.50
Melkior s velikim zanimanjem osluskuje vijesti i strahuje za svoju
opstojnost. On nemocno promatra jasne naznake pocetka novoga rata i
pribojava se da ce nadolazeci rat biti krvaviji i stravicniji od
prijasnjega.
U srednjoeuropskom gradu (Zagrebu) u kojem Melkior zivi u pocetku nema
jasnih naznaka masovne histerije, nego vlada karnevalska atmosfera
Parampionske brace, premda je ozracje ipak odvec napeto.
Melkior uglavnom provodi slobodno vrijeme medju svojim poznanicima u
„Dajdamu” i kod ljubavnice Enke. Osobe koje posjecuju „Dajdam” kao i
preostali likovi s kojima se Melkior susrece cine zanimljivu galeriju
likova. Melkior ima specifican odnos prema svakom tom liku.
Bucna i eksplozivna dajdamska karnevalska atmosfera ucinit ce da se u
Melkioru javi gadjenje prema tom svratistu umjetnicke „elite” i prema
cjelokupnoj Parampionskoj braci. Odlasci u „Dajdam” postaju Melkioru
mucni
jer on vise ne moze podnijeti Ugove lakrdijske kalambure „iskrivljenih”
knjizevnih tekstova i ucestalu neopravdanu evokaciju imenâ iz svjetske
knjizevnosti, filozofije i znanosti.
U Melkiorovim odlascima Enki vise ne postoji uzitak, vec samo
razocarenje
koje je svedeno na mehanicko zadovoljavanje seksualnih potreba i
predbacivanje za bracnu nevjeru pa Melkior stoga vise puta odlucuje
prekinuti s njom.
Melkiorova vrata Zoopolisa znacajnije odskrinjuje Atma, duh-sjenka koji
se
nadvio nad Melkiorov zivot i koji nesmiljeno zadire u Melkiorovu
intimu.
Misticnost i tajanstvenost Atminih predskazanja (i opcenito svega sto
je u
svezi s njim) stvorit ce u Melkioru dodatno nepovjerenje u ljude.
Melkior u
svojim zahtjevima Atmi je dostatno odlucan, ali nije kategorican ni
prema
njemu ni prema ostalim likovima. On je pomalo nesnalazljiv pa se ne zna
odgovarajuce postaviti u odredjenim situacijama. Melkior je vrlo
kontemplativan lik u romanu i upravo ce ga njegova neodlucnost i
ponekad
dugotrajna kontemplacija odvesti u Zoopolis.
4.2. ZNACENJE BOGA U MELKIOROVOM ZIVOTU
Razgovori s Atmom otkrivaju Melkiorovu otvrdnulu prirodu — nije to vise
onaj
senzibilni, od ljubavne ceznje ustreptali Melkior, nego izjedani i
izubijani
covjek koji i sâm uzvraca ugrize i udarce. Nema ni onoga obazrivog
razmatranja toliko svojstvenog prijasnjem Melkiorovom nacinu primanja i
rasclanjivanja primljenih impresija; nema ni onog cestog pozivanja na
Boga,
sugovornika nijemog, tjelesno nepostojeceg, ali sveprisutnog sudionika
u
dijalogu:
„... ‘O, Boze, zar sve moraju biti takve?’ A Bog u njemu govori surovo:
‘Sve!’; ili ‘U svjetlu male svjetiljke s nocnog ormarica vidio je lice
gospodje Eme. Koza joj je bila nekako umorna, u slabom, rezignirano
omlohavljelom stanju. Koliko bora, Boze!’ ‘Mnogo, mnogo’, rece Bog
ravnodusno (imao je precih briga) ...”
Glas Boga jedino cuje Melkior. To je tihi i cinicki dijalog u kojemu se
Bog
uvijek iskazuje u mudrim savjetima i obicno izvodi zakljucak, odnosno
uopcava misao, izvlaci je iz dijaloga na razinu nacela. To je linija
cinizma
koja razara uobrazenu pritvornost covjeka ili pojave.
Zasto je Bog bio potreban kao sugovornik? U dijalogu s Bogom ocitovao
se
Melkiorov intelekt, ne statican vec fluidan duh koji odmah moze
uzvratiti
repliku. Taj je dijalog dio slozene Melkiorove prirode koja se izrazava
u
vise oblika.
Upravo ta dva tijeka izvodjenja zakljucaka (dijalog s Bogom i nocno
preispitivanje) svjedoce o analitickome daru Melkiorove viseslojne
licnosti.51 Njegovi zakljucci nisu ishitreni, nego su plod
dugovremenskoga i
svestranoga razmatranja svih elemenata potrebnih za donosenje
zakljucka. A
kad je trebalo brzo reagirati, onda je Melkior obvezno uvodio Boga (!).
Otuda uvjerljivost u svakome koraku, u svakome postupku, radnji i
razmisljanju Melkiora pa kad, pri kraju romana, Melkiorova licnost
izgleda
okorjela i ocvrsla, znaci da je proces uoblicavanja nacelâ priveden
kraju.
Drugacije receno: san o ljudozderima s usamljenoga arhipelaga pretvorio
se u
realnost.
Melkiorov hod kroz gustis sikare na zemlji nalikuje na traganje
ambicioznih
tragaca zlata. Melkior Tresic je tragao za onim covjekovim vrlinama
koje
covjeka cine velikim i koje ga diferenciraju od zivotinjskog svijeta.
Melkior traga za postovanjem ljudske osobe, za mirom, za dobrotom i
humanizmom jer zeli na svoj nacin izmijeniti svijet. Ne posustajuci, on
je
tragao sve do ocajnickog fatalnog posrnuca u Zoopolis. Njegovo traganje
nalikuje na uspinjanje nekim zamisljenim stepenicama u visine, kao da
je
bjezao iz blata svih mogucih oblika pokvarenjastva u slobodne prostore,
gdje
covjek voli i postuje covjeka. Melkior je ovime nadisao sve ostale
likove u
romanu; on ih tim ocajnickim skokom nadvisuje (!).
-----
Melkior je lik koji me je svojom neobicnom pojavom i postupcima toliko
zaintrigirao, odusevio i dirnuo da sam odlucio pisati o njemu maturalni
rad.
U nekim sam se Melkiorovim postupcima mogao jasno prepoznati, a u
nekima pak
i poistovjetiti s njime.
Melkior je lik koji ne ostavlja ravnodusnim. Sudbina ovoga lika donosi
zivotno odsudnu opomenu ljudima da se klone rata jer rat ne samo sto
ubija i
razara, on svodi ljudske medjuodnose na nepozeljne animalizirane
odnose, sto
je za integritet ljudske vrste najpogubnije.
5 Dr. Ljubomir Cvijetic doktorirao je temom „Knjizevno djelo Ranka
Marinkovica” 1977. U doktoratu je iznio svoje vidjenje nedostataka
romana
„Kiklop”, upotpunivsi ga prosudbama svojih sustrucnjaka o istoj
tematici. Iz
Cvijeticeve opsezne analize nedostataka romana mozemo izdvojiti
slijedece
odrednice:
a) roman je predug, na mjestima razvucen;
b) doima se najslabijim sredisnji dio romana, odnosno IX., X. i XI.
poglavlje —
boravak Melkiora Tresica u vojsci, bolnici i ludnici feljtonsko je
gledanje
i
promatranje pojava, ljudi i medjuljudskih odnosa; zamjetno je
povrsinsko i
zurno prelijetanje preko likova, stvarî i zbivanja; nema one dubine i
snage
koja je toliko karakteristicna za analizu Ranka Marinkovica; lako i
brzo se
skace s detalja na detalj; ljudi i dogadjaji promicu gotovo filmskom
brzinom;
lik narednika Cicka kao i likovi bolnicara Mitra, Kreleta,
pukovnika-lijecnika,
[Menjoua], Hermafrodita i dr. ostali su samo skicirani;
c) Melkior je za relativno kratko vrijeme u vojsci, bolnici i ludnici
sreo
isto toliko
likova koliko za dugoga zivota u gradu; nedostaje pisceva analiticka
razradba
likova i ozracjâ, poniranje u duse tih ljudi i odgonetanje tajanstvene
klime
u
vojsci i bolnici;
d) naznacena su poglavlja uspjela samo fragmentarno, no ima i
izvanrednih
scena kao sto je na primjer scena u konjusnici, scena Melkiorovog
poljupca
lijecnika i neke druge scene;
e) cini se da su podaci iz Atminog zivota u Kreletovoj interpretaciji
utjecali na
tajanstvenost Atmine licnosti, unistivsi ju; bilo bi mnogo bolje da je
Atma
ostao do kraja zagonetan; njegov bi lik u tom slucaju bio plasticniji;
upravo
je taj mitski plast prebacen preko Atmine licnosti ucinio da se Atma
pretvori
u simbol mracne fasisticke epohe; zahvaljujuci Kreletovim podacima
nestaju
te mitske oznake Atmine licnosti pa on postaje vise cirkusantska nego
zagonetna
licnost koja utire put zloj sili;
f) nedovoljno je razjasnjena povezanost Atme i Cvikera: scena s
Cvikerovim
hrkanjem na tavanu Atminog i Melkiorovog stana u trecem poglavlju
romana
i Atminim opsjenarskim budjenjem osamucenoga Cvikera bila je divan uvod
u
tajanstvenost Atminih poslova i pothvata; ocito je da je Cviker Atmin
covjek,
uhoda i provokator; krhka je sveza Atma-Cviker u romanu i nedostaje joj
svestranija psiholoska analiza;
g) epizoda prvoga susreta Melkiora i Enke na razini je inteligentnije
pisanoga
feljtona; dijalog izdize ovu scenu na literarnu razinu jer je ostar u
cinizmu i
dubok u promatranjima na temu vjernosti; Melkiorova setnja s Vivijanom
gradskim ulicama ima ozbiljnih padova, plitka je i neinventivna;
h) veza izmedju pojedinih detalja mogla je biti cvrsca, a ponekad se
doima
kao
da je i „rezirana” piscevom rukom. – o. c., str. 202-203
6 „Knjizevnici dvadesetoga stoljeca”, Zagreb, Skolska knjiga, 1981.,
str.
150
7 U romanu je zamjetljiv utjecaj pjesnistva Charlesa Baudelairea:
„‘Heautontimorumenos, krvnik i zrtva u istoj osobi, noz i rana, vampir
svoga
srca’, kako je rekao Baudelaire.” – o. c., str. 216. Taj se utjecaj
manifestira ozracjem u kojem dominira osjecanje tuge, sjete,
neobrazlozive
sumornosti i monotonog jada.
8 o. c., str. 150
9 o. c., str. 150
10 Mikic, Radivoje, „Postupak karnevalizacije”, Beograd, Filip Visnjic,
1988., str. 55
11 „Knjizevnici dvadesetoga stoljeca”, Zagreb, Skolska knjiga, 1981.,
str.
151
12 lat. in medias res = u srediste zbivanja
13 Marinkovic, Ranko, „Kiklop”, Zagreb, Mladost, 1979., str. 17
14 Ova sintagma uzeta je iz sireg konteksta don Kuzminog pokajanja za
ucinjene pogrjeske.
15 Stremljenje k dostizanju svetosti i implikacijama svetosti u
svakidasnji
zivot susrecemo u Marinkovicevoj drami „Gloriji” i to poglavito u liku
don
Jeronima.
16 Marinkovic, Ranko, „Kiklop”, Zagreb, Mladost, 1979., str. 25
17 o. c., str. 53
18 o. c., str. 53
19 Melkior je u neugodnoj i nepovoljnoj situaciji jer ne podnosi
vojnicki
zivot i torturu sebi nadredjenih casnika. On ne podnosi autoritarnu
atmosferu u vojsci niti smrad vojnih prostorija (onesvjescuje se u
stali, a
nakon sto ga polijevaju vodom dobiva tesku plucnu bolest).
20 Atma je naziv za Velikog duha u bramanskoj religiji te ime
Schopenhauerovog psa.
21 o. c., str. 209
22 Mikic, Radivoje, „Postupak karnevalizacije”, Beograd, Filip Visnjic,
1988., str. 39
23 Marinkovic, Ranko, „Kiklop”, Zagreb, Mladost, 1979., str. 213-214
24 o. c., str. 214
25 o. c., str. 215
26 o. c., str. 218
27 o. c., str. 218
28 o. c., str. 219
29 o. c., str. 219
30 o. c., str. 219
31 o. c., str. 220
32 o. c., str. 223
33 o. c., str. 223
34 o. c., str. 223
35 U ozracju masovne ratne histerije Melkior srece Pupa na ulici. Pupo
mu
savjetuje da se
pocne baviti nekom korisnijom djelatnoscu te da prekine besposliciti.
36 Maestrova dikcija je akademski profilirana, cista, jasna i tecna.
Ona je
originalna i po
kvalitetu nadilazi Ugove lakrdijske kalambure.
37 Maestrova zivotna ljubav koketirala je s mnogim muskarcima dok je
bila s
njime u vezi i on se duboko razocarao u njezin moralni kodeks. Zatim je
uslijedio svekoliki prijezir tehnoloskog napretka. Maestrovo
prizeljkivanje
Vivijane je aluzivno jer nam pripovjedac u fabuli romana tek
fragmentarno
naznacuje Maestrova prikrivena ljubavna razmisljanja.
38 Tersit je ime Homerovog junaka u grckoj knjizevnosti.
39 o. c., str. 415
40 o. c., str. 417
41 o. c., str. 418
42 o. c., str. 420
43 o. c., str. 426
44 Melkior je Maestru najbolji prijatelj koji razumije njegove zivotne
poteskoce. Maestro ga je stoga i pozvao da bude slusatelj njegove
zivotne
ispovijesti i svjedok „nove novcate
originalne medicinski ciste smrti” (naznacen je citat sintagme). – o.
c.,
str. 420
45 Polifem-kiklop pojavljuje se u stvarnosti u oblicju rata i on
neprestano
progoni Melkiora, jednako efikasno u mucnim snovidjenjima i stvarnosti.
46 Ova je mucnina po svom izrazaju slicna mucnini predocenoj u
Sartreovom
egzistencijalistickom romanu „Mucnina”.
47 To je povratak na starodrevno i nepozeljno prirodno stanje filozofa
Thomasa Hobbesa
u kojemu je covjek covjeku vuk (lat. homo homini lupus est).
48 Marinkovic, Ranko, „Kiklop”, Zagreb, Mladost, 1979., str. 189
49 Ova misao je utkana u temeljnu strukturu romana i Melkiorovog lika.
Ona
je afirmacija misli vodilje Marinkovicevog knjizevnog djela („Nije
sudbonosno ono sto covjek hoce, nego ono sto on jest”, v. svrsetak
Uvodne
rijeci o romanu „Kiklop”) jer i sama pomisao da „nije sudbonosno ono
sto
covjek hoce” cini covjeka neslobodnim i sputanim a njegova htijenja
bezvrijednima i besmislenima.
Ova misao je svevremenska i sveprisutna; ona se reflektira na sve
domislive
segmente
zivota.
Koncept „Kiklopa” i njegovih likova zorno je potkrjepljenje cinjenice
da je
ova misao
zazivjela u ovoj velicanstvenoj slici srednjoeuropskog grada, njegovih
prostora i medju
njegovim ljudima te da je, pretvarajuci grad u Zoopolis, dosegla
fatalne i
patoloske
razmjere.
50 Njemacka je bila izrazit primjer nezadovoljne i prikracene zemlje,
zemlje-gubitnice u
ratu koja 1939. nastoji otkloniti teritorijalne aneksije koje su
proveli
saveznici na svrsetku Prvoga svjetskog rata.
51 U strukturi Melkiorove licnosti postoji vise slojeva. Jedan od njih
je
sloj koji se ne bi mogao oznaciti kao samostalan, premda ima podosta
takvih
svojstava. To je uvjetovano nazvan sloj nadanja. On je proizasao iz
sloja
snova. Naime, Melkior nikad ne izvodi precizne i krute zakljucke.
Njegova je
analiza vrlo fleksibilna; osjeca se da on ostavlja mogucnost promjene
ili
drukcijega uvida u problem. Samo je jednom Melkior bio jasan i tvrd: u
sceni
koja ocrtava Melkiorov sukob s Ugom i njegovom lakrdijaskom druzinom,
srditi
Melkior pljuje Ugu u lice, ali se, sto treba istaknuti, brzo kaje zbog
takvog postupka.
I u viziji Melkiorovog sna o ljudozderima postoji rezerva: to je
lijecnik
cije tijelo uzasno smrdi, toliko ogavno da ga ni ljudozderi ne zele
jesti.
Ako je u pocetku ta scena bila groteskna slika cudne covjekove sudbine,
gdje
se upravo pomocu groteske covjekova mana pretvara u nezamjenjivu
dragocjenost, onda je kasniji razvoj dogadjaja pokazao grotesknost.
Osvjedocili smo se da Melkior moze stvaralacki misliti, premda mu misao
nema
neku osobitu snagu. Naprotiv, misao ovoga samotnjaka svjesna je muke
nekog
intelekta sto unistava druge i sebe. Melkiorova misao je stvaralacka,
ali
njegovo djelovanje nije stvaralacko tijekom cijeloga romana (npr. za
izlazak
iz ludnice, tj. iz vojske zasluga vise pripada bojniku-lijecniku i
Kreletu).
Melkior je takav tip covjeka koji rastvara, razlaze, unistava. On je
cinik
koji moze stvarati grotesku, kao onu s pukovnikom-lijecnikom u bolnici.
Melkiorov poljubac pukovnika-lijecnika izvire iz duhovne konstitucije
Melkiorovog bica; on je prirodan izraz Melkiorovih manifestacija.
Medjutim, Melkior nije lisen zelja i namjera da bude poduzetan. On se,
na
primjer, javlja u dragovoljce Komandi grada, ali, cim se njegova
groteskno-cinicna priroda susretne s nalicjem covjeka, on odustaje od
plana,
u njemu jenjava zelja za borbom. Radije se prepusta igri duha,
intelektualnoj igri da stvara grotesku i da se ruga crnim humorom. U
Komandi
grada nailazi na motiv svoga duha — na dezorijentiranu vojsku i
„izgubljene”
i dogadjajima zbunjene casnike.
Melkior zeli ostvariti vise nego sto njegov intelekt moze. On ne moze
dostici velike ciljeve koje naslucuje i o kojima sanja.
Ilustracija ovakvog Melkiora odnos je prema Pupi i Nepoznatom. Melkior
im
pomaze, prima Nepoznatoga u svoj stan, iskreno zeli uspjeh naporima
Nepoznatoga i Pupe, ali se na tome sve zavrsava. Osim toga Melkior
nikada
nije odlucno razgovarao o svojim osjecajima prema Vivijani; i ona
njihova
zajednicka setnja ulicama grada i obilazak radnji iznenada se prekida
prema
Melkiorovoj zelji. Zasto? Melkior je senzibilan intelektualac,
profinjenoga
je ukusa; njemu sitnica zasmeta i pokoleba ga u namjeri. Neodlucnost
takvog
njegovog karaktera najbolje opravdava odnos prema Enki — Melkior se
svaki
put zaklinje da ce prekinuti s njom, ali joj ipak uporno odlazi.
Melkior je slozena licnost ciji su postupci ponekad nepredvidivi.
Izuzetak
nije njegovo cetveronozno puzanje u Zoopolis: ono je doslo na svrsetku,
poslije svih patnji i snova o ljudozderima.
S druge pak strane, snazni i veliki dogadjaji (priblizavanje rata) lome
Melkiora. To ga jako pritisce. Posten i dobrocudan Melkior ne moze
prihvatiti podlost ljudi i defetisticku atmosferu, ali se nema snage
oduprijeti. Njega je izvanredno ocrtao don Fernando: „Vi ste senzibilna
jedinka koja moze osjetiti misao. Ne samo misliti (to cak mozda manje),
vec
i osjecati misao, a to znaci — drzati ju neprestano na umu kao neko
svoje
osobno muciliste ... Vasa misao vas muci strahom, ja to znam i cijenim
jer
to ne moze svatko, pogotovo ne tako kao vi, a oni pijani kreteni iz
‘Dajdama’ rugaju vam se zbog toga. Ja vam se ne rugam jer bojati se
znaci
misliti (i obrnuto) i dopustite da vam se u tome pridruzim. Nas strah
je
osjetljivost misli kojom sagledavamo strahovitu buducnost nase
egzistencije
...”
Upravo zato sto osjeca misao Melkior sluti njezine velike razmjere.
Nastoji
dokuciti tajne te iste misli, zaokupi se analizom misli i iscrpi se u
toj
analizi. Tu je kraj Melkiorove aktivnosti; zato i nije sposoban za vece
pothvate.
Melkior se krece u sirim i raznovrsnijim prostorima; njegovi susreti s
Pupom, Nepoznatim i bojnikom u bolnici (a donekle i s Kreletom)
nagovjestavaju radjanje otpora zlu, tj. postojanje druge vrste ljudi
suprotnih Maestru, Atmi, Ugu, Vivijani i drugima. Melkiorovi susreti s
razlicitim ljudima za kratko vrijeme odsluzenja vojne obveze
upotpunjuju
njegove spoznaje o covjeku i njegovoj moci da ipak ostvari pobjedu nad
zlom
(pomoc bojnika u bolnici i Kreleta u vojsci da Melkior izadje iz
ludnice i
vojske).
Melkiorov odlazak u Zoopolis uspostavlja znak jednakosti izmedju dva
zvjerinjaka — ljudskog i zivotinjskog te hoce vratiti covjeka svome
prapocetku u stravicnoj simbolici povampirenih atavizama u samome
covjeku.
Melkiorov cetveronozni puzavi hod u Zoopolis objektivno je oznacio
pocetak
epohe primitivne civilizacije koja je nastajala fasizmom.
Beznadje grozomorne atmosfere u Melkiorovoj nutrini utjece na snove i
smione, neocekivane poteze. On neprestano sanja ljudozdere na
arhipelagu
Tongo; taj mu se kanibalski san o stradanju brodolomaca s
transatlantika
Menelaja javlja ucestalim tempom sto se vise priblizava dolazak
okupatorske
fasisticke vojske. Prije toga, Melkior ce imati grozomornu noc koju ce
provesti s gazdaricinim nozem (utjecaj Gogoljevih „Mrtvih dusa”).
Primitivni ljudozderi u vizuri Melkiorovih snova jos su na zakrzljalome
stupnju razvoja kad se ne razdvaja animalna od duhovne sfere.
Melkior dolazi iz grada — iz jednoga zvjerinjaka ulazi u drugi
zvjerinjak.
Ljudi su poludjeli u gradu kao i zivotinje u Zoopolisu pa i Melkior pod
naponom animalnih sokova pocinje ludjeti. Tri kraka — Melkior, grad i
Zoopolis — sijeku se u bezumnoj tocki divlje zoologije.
Teorija o viseslojnoj Melkiorovoj licnosti preuzeta je iz: Cvijetic,
Ljubomir, „Knjizevno djelo Ranka Marinkovica”, Sarajevo, Svjetlost,
1980.