7živovre - hilp.hr · biti sabran. sabranost je rezultat aktivnoga rada duha. duh se...

Samoća i zajedništvood 9. srpnja do 5. kolovoza 2017.

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXIV • CIJENA: 13 KN72017

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXIV. (2017.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: [email protected]

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo urednikova riječ 1

Samoća i intima Crkve

naša tema: Samoća i zajedništvo 2 O samoći, A. Vučković

Liturgijsko slavlje – usmjerenost pojedinca prema zajedništvu, M. Dančuo

Samoća – zaprjeka ili preduvjet za liturgijsko slavlje?, I. Šaško

otajstvo i zbilja 20 Biblijska razmišljanja:

I. Šaško, A. Vučković, D. Runje, I. Raguž

Četrnaesta nedjelja kroz godinu

Petnaesta nedjelja kroz godinu

Šesnaesta nedjelja kroz godinu

Sedamnaesta nedjelja kroz godinu

u duhu i istini 36 Molitva u samoći

Molitva za ljude koje susrećemo

Molitva na putovanju i odmoru

Molitva putnika

trenutak 40 »Idite« ili »Idimo u miru«?

7 • 2017

Morgan Russell, Kozmička sinkromija, (1913-14), ulje na platnu,

Munson-Williams-Proctor Arts Institute, Utica, SAD

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 7–2017.

živo vrelo 1

PSamoća i intima Crkve

Premda je čovjek po svome temeljnom određenju društveno biće, trajno upućen na druge ljude, ipak nije dobro zapostaviti istinu o čovjekovoj potrebi za samoćom, za povlačenjem na samotno

mjesto, u osamu. Pokazuje se da samo onaj tko umije živjeti trenutke samoće, ponirati u dubine svoga bitka, u prostore nutarnjosti, umije na potpun način doživljavati odnose koji izgrađuju. Usamljenost se očituje kao čežnja za drugim osobama, za odnosom i zajedništvom koje ispunja, ali se osamljenost prevladava i poniranjem u samoću. Osamljenost se katkada živi i u vrevi ljudi, u zahvaćenosti zarobljavajućim odnosima. Osamljenost je napuštenost, osjećaj nepripadnosti, ili pak izgubljenost u odnosima, dok je samoća čin izbora, odluka da se pronađe sebe kako bi se na nov način živjeli odnosi. Bez iskustva samoće čovjek je u isku-šenju sebe oblikovati uvijek po mjeri drugih, po nametnutim ili možda izabranim uzorima, ne otkrivajući nikada svoju jedincatost i darovanost. Samoća nije praznina ili bijeg. Ona je povratak. Tu, u samoći, otkrivam put pravih odnosa prema svijetu i prema drugim ljudima, prema Bogu i prema svojim zadaćama. U samoći se odmičem ne samo od ljudi; odmi-čem se također od uhodanosti života, od svojih svakidašnjosti, površno-sti i nepromišljenosti. S tog odmaka u samoći, pogledom oslobođenim od svake uvjetovanosti, gledam sebe i svoje odnose. Zato je samoća dale-kovidna. U njoj mišlju dotičem sav svoj život i sve odnose.

Kršćanska je liturgija čin zajednice. U njezinu zajedništvu susrećem druge, ali pronalazim i plodonosnu »samoću« i intimu Crkve, ljude s ko-jima dijelim isti dar i isto poslanje. U liturgiji nisam utopljen u mnoštvo, nego sam dio onoga »mi« koje postaje jedno po snazi Kristove blizine i po daru preobraženosti njegovim spasenjem. To je nova dimenzija plo-donosne »samoće«. U intimi zajednice, Crkve, na nov način pronalazim sebe kao biće odnosa. Liturgijsko zajedništvo osposobljuje me i za plodnu samoću koja daje vrjednovati svaki dar i spoznati svaku ranjenost. Litur-gijsko je slavlje čudesno satkano od trenutaka zajedništva, samoće i upu-ćenosti k drugima. Tu se na čudesan način isprepliću: povlačenje u osa-mu, okupljenost, sabranost i poslanje. Zato liturgija preobražava i način življenja samoće i način doživljavanja odnosâ. Ona ozdravlja od osjećaja osamljenosti i napuštenosti, ali liječi i od površnoga zajedništva. I kad sam u praznoj crkvi pronašao osamu i kad ondje živim divne trenutke sa-moće, pronalazim Crkvu kojom pripadam i s kojom sam životno povezan.

Urednik

NAŠA TEMA Samoća i zajedništvo

2

SSamoća i osamljenost nisu isto. Osamljenost je stanje nekoga tko u svijetu nema nikoga. Samoća je voljno izabrani odmak od drugih i svijeta. Osamljenost je muka. Čovjek živi s osje-

ćajem da je odvojen od ljudi, da nema nikoga bliskog, da se ne mo-že nikomu otvoriti i da ni s kime ne može podijeliti misli, osjećaje i iskustva. Samoća je željeno stanje. Tko samoću izabere kao način života, u njoj se osjeća kod kuće i nije pod teretom osamljenosti. Njemu je samoća svijet u kojemu više nema tereta prisutnosti dru-gih ljudi. Osamljeni ljudi mogu biti okruženi mnogima, ali svejed-no žive pod teretom osjećaja kako nemaju nikoga s kim bi mogli dijeliti svoj život. Nasuprot tome, ljudi odlaze u samoću kako bi, u odmaku od svijeta i drugih, svoje vrijeme i pozornost posvetili ne-čemu drugom ili, najčešće, Nekomu Drugom. Samoća nije bijeg od ljudi. Ona je put u drukčiji odnos s ljudima, sa svijetom i s Bogom.

U samoći je čovjek najmanje osamljen. U društvu je s Bogom, sa samim sobom, s mislima koje misli i napastima s kojima se bori, s ljudima čije tekstove čita, sa svijetom u kojemu organizira svoju samoću. U osamljenosti čovjek jedva pronalazi samoću. Okružen je ljudima, ali s njima nema povezanosti pa mu njihova blizina sa-mo pojačava osjećaj osamljenosti. Odlazi na mjesta gdje se sku-pljaju drugi, ali njegova osamljenost samo raste kada promatra ka-ko između drugih postoje odnosi radosti, blizine i otvorenosti, a on živi kao osuđen na osamljenost. Tko svoju osamljenost preobrazi u samoću, spasio se od muke osamljenosti. Tko bira samoću, može i sam kušati muku osamljenosti, ali uvijek znade da su mu otvorena vrata povratka iz samoće u društvo s drugima.

Osamljenost je suvremena masovna pojava. Samoća je rijet-kost. Osamljene se lako žali i sažalijeva, a one koji traže samoću jedva se razumije.

Osamljenost dugo vremena nije bila neki poseban društveni problem. Podjednako, ni samoća nije bila neki poznat i poželjan način života. Ljudi su, kako je to učio Aristotel, društvena bića koja nisu stvorena za život u samoći i osamljenosti. Ljudi dijele jedan s drugim sve što jesu i što imaju. Svoje misli, emocije, društve-ni ugled, znanje. Ljudi su bića jezika i odnosa. Štoviše, tko je htio intenzivirati najdublja ljudska iskustva, mogao je to tako što bi u svoj život pustio drugog na puno bliži i prisniji način nego što je

O samoćiAnte Vučković

Samoća i osamljenost nisu isto. Osamljenost je stanje nekoga tko u svijetu nema nikoga. Samoća je voljno

izabrani odmak od drugih i svijeta. Samoća nije bi-

jeg od ljudi. Ona je put u drukčiji odnos s ljudima, sa svijetom i s Bogom. U

osamljenosti čovjek jedva pronalazi samoću. Okru-

žen je ljudima, ali s njima nema povezanosti pa mu njihova blizina samo po-

jačava osjećaj osamljeno-sti. Tko svoju osamljenost preobrazi u samoću, spa-sio se od muke osamlje-nosti. Tko bira samoću,

može i sam kušati muku osamljenosti, ali uvijek

znade da su mu otvorena vrata povratka iz samoće

u društvo s drugima.

2živo vrelo 3

Samoća je dalekovidna i dubokovidna.

to već bio slučaj u svakodnevnome životu. Prijatelja. Prijatelju se otvara kuća i nutrina i prijatelj čini isto. Tako se prijateljstvo pokazuje kao način intenziviranja života jer je u njemu sve dublje, bolje, draže i radosnije negoli u načinu života u kojem sve ostaje zatvoreno u svijetu pojedinca. Prijatelji dijele svoj život i ono što jesu tako da svaki od njih ima više nego bez prijatelja. Ljudski je život dublji ako se dijeli s drugima. Drugi, me-đutim, ne može biti bilo tko. On treba biti značajan, privilegiran, otvoren primiti i spreman čuvati podareno. Antika je zato stavljala veliki naglasak na prijateljstvo. Ono nije zadani odnos, kao što su to obiteljski odnosi, i nije poput bračnoga odnosa u kojemu ljudi dijele sve i stvaraju predu-vjete novim ljudskim bićima. Prijateljstvo pretpostavlja slobodu i izbor.

Osamljenost iz ove perspektive onda više naliči kazni. Izgon iz druš-tva, zatvaranje u samicu, protjerivanje u egzil različiti su oblici kažnjava-nja ljudi osamljenošću.

Pa ipak, već se prilično rano pojavljuju ljudi koji vole samoću. Za ra-zliku od osamljenosti koja se može lako pretvoriti u kaznu, samoća je željena i čovjek ju bira kao način života. To će biti najjasnije i najvidljivije početkom kršćanstva, posebice nakon Milanskog edikta kada je nastu-pila sloboda kršćanstva. Tada će mediteransko područje preplaviti po-jedinci željni samoće. Odlazit će u pustinju. Tražit će Boga. Posvetit će život u samoći odnosu s Bogom. Odlazit će u osamu i samoću s dubokim osjećajem pozvanosti u život odvojen od svijeta, buke i interesa, u svijet šutnje, sabranosti i molitve. Svrha i intenziviranje života ne pokazuju im se više u svijetu, prijateljstvu i odnosima s drugim ljudima, nego u samo-ći i posvećenosti Bogu.


4

Samoća, šutnja, sabranostTjelesna samoća, vanjska šutnja i sabranost tri su preduvjeta koja Tho-mas Merton, taj suvremeni ljubitelj samoće, nabraja kao nužne pretpo-stavke za kontemplativni život. Život posvećen odnosu s Bogom ne može se razviti bez tjelesne samoće. Ona pretpostavlja neki prostor. On može biti i sasvim mali. Važno je da čovjek u njemu može boraviti odvojen od drugih i od njihovih pogleda, izložen samo Božjoj blizini i njegovomu pogledu, bez straha da će se pojaviti netko drugi sa svojim pitanjima ili sa željom za druženjem. Tjelesna samoća, odvojenost, odmak od buke svijeta i znatiželje drugih stvaraju nevidljivu, ali čvrstu zaštitu prostora i vremena u kojemu pojedinac oblikuje svoj život.

Šutnja je najprije vanjska šutnja. Bez buke grada, vreve mnoštva ili buke poslova. Ovakva šutnja nije izoliranost od glasova. Naprotiv. U njoj je moguće slušati i osluškivati. Šum vjetra, žubor vode, pjev ptica, pa-danje kiše, vlastiti koraci i šuštanje odjeće, potezi pera po papiru, suho lišće pod nogama i tako redom. Šutnja nije nedostatak zvukova. Mnoštvo je zvukova u šutnji i samoći. Prirodni zvukovi pojačavaju izvanjsku šut-nju. Ona je odmak od buke koju prave ljudi i stvara svijet. Vanjska šutnja stvara ozračje za nutarnji mir. Zbrka misli, nemir, uzburkanost osjećaja u samoći s vremenom nestanu i čovjek uđe u mir i sabranost.

Sabranost, međutim, nije samo rezultat tjelesne samoće i odmaka od vreve i buke. Moguće je otići u samoću, isključiti se iz buke i svejedno ne biti sabran. Sabranost je rezultat aktivnoga rada duha. Duh se usredo-točuje na Božju prisutnost i na njegovu riječ, ali istovremeno pazi i na svoje srce, na rađanje mislî, željâ, na probuđivanje strastî i sklonostî, na snagu navike. Sabranost je otvorenost duha Božjoj prisutnosti i bdijenje duha nad samim sobom.

Samoća, premda je ve-zana uz tjelesnu odvojenost i vanjsku šutnju, nije izvan čovjeka. Ona je stanje nutri-ne. Samoća je dubina duše. Ona dopušta da sve dobije dubinu. Kao da je čovjek u stanju iskusiti i ono što je prosječnomu ljudskom iskustvu skriveno. Dubi-na, međutim, nije iskustvo prekomjerja ili bogatstva. Upravo suprotno, samoća je iskustvo siromaštva, gla-di, žeđi, praznine. Samoća otvara pogled kroz krhkost i ispraznost posjeda u dubinu gladi za smislom i za Bogom.

U samoći uvijek na nov način susrećem sebe, jer u žurbi

svijeta samo žurim za sobom, uvijek kasneći na susret sa sobom.

4živo vrelo 5

Plodovi samoćeŠto se može pronaći u samoći? Što se rađa u samoći? Koji su plodovi samoće? Najprije, samoća čovjeku omogućuje da pronađe samoga sebe. Najraširenije iskustvo zapadnoga čovjeka je svakodnevna izgubljenost u prosječnosti. Otkrića samoga sebe nema bez vremena provedena u sa-moći. Bez iskustva samoće čovjek samoga sebe shvaća bilo iz odnosa s drugima bilo iz odnosa sa stvarima, aktivnostima i svijetom. U trenutku kada čovjek u samoći stane pred Boga, u njemu se otvori svijest o jedin-catosti i darovanosti. Čovjek može, a to najčešće i čini, oblikovati samoga sebe prema nekome modelu koji mu nametne okolina ili ga sâm izabere, prema nekoj slici preuzetoj iz svijeta ili svojih odnosa, ali ni u jednome od njih ne može pronaći svoju jedincatost i darovanost. Uvijek je samo bolja ili lošija preslika modela. U susretu sa samim sobom, u samoći, čovjek otkriva svoju jedincatost. Svijest da stoji pred licem nevidljivoga Boga, u njemu otkriva darovanost. Nije sâm od sebe. Darovan je sebi samomu.

Samoća stvara drukčiji odnos prema prirodi. Odnos s prirodom u sa-moći osjetila učini veoma osjetljivima. Opažanje postaje čistije, a simbo-lička snaga prirode jasnija. Samoća u prirodi olakšava iskustvo temeljne povezanosti čovjeka i kozmosa, ljudskog života i života uopće, krhkosti života i siline prirodnih elemenata. Čovjek ne može biti jednako pozoran na ljudsku prisutnost i na prirodu.

To opaža svatko tko je ikada bio u prirodi sâm. Ne samo da sam pre-pušten samom sebi u prirodi, što se u trenu može pretvoriti u životnu ugroženost, nego i prirodu i samoga sebe, bez prisutnosti drugog čovjeka, promatram na sasvim drukčiji način. Samoća produbi i pooštri odnos s prirodom. Uz to, odsutnost drugih ljudi olakšava da se simbolička strana prirode dublje ureže u dušu. To je razlog zašto poezija koja dolazi iz sa-moće zvuči svježe i izvorno i zašto slike rođene u samoći na sebi nose trag osobnoga i dubokoga doživljaja.

Samoća je pretpostavka kreativnosti. Čovjeku su potrebni drugi ljudi kako bi učio i razumijevao, ali novo se rađa u samoći. Nije uzalud da sve veliko dolazi iz samoće. Potreban je dugi boravak u samoći da bi se u duši iz naučenoga i spoznatoga počelo rađati nešto sasvim novoga. Samoća iz kaosa zamršenih pitanja izvuče jasno i neočekivano rješenje.

Samoća je škola slobode. U prvom nas koraku uči slobodi od. Potre-ban je odmak od uigrane svakodnevice kako bismo opazili što nas čini neslobodnima. Potom se valja osloboditi navezanosti. U drugome nas koraku samoća uči slobodi za. Čovjek otkriva kako svoj život može obli-kovati sâm, po svojim uvjerenjima i potrebama, usmjeren prema dobru koje želi ostvariti.

Najvažniji za samoću je, međutim, susret s Bogom. Bog je birao neka mjesta na kojima se susretao s ljudima. To su pustinja, brda i hram. Sva tri mjesta su određeni način samoće. Pustinja je gotovo beživotno mje-sto. U pustinji još uvijek ima života, ali on mora moći biti u stanju izdržati klimatske krajnosti. Susret s Bogom u pustinji povezuje u istome trenut-

6


6

ku izvor života i gotovo beživotno mjesto, život i prijetnju smrti. Samo tko iskusi blizinu i jezu smrti, kuša snagu života koja dolazi iz Božje ruke.

Vrh planine zahtijeva od čovjeka da iza sebe ostavi ljude i ljudske na-stambe i da uloži napor uspinjanja. Nije uzalud trud oko odnosa s Bogom i života u kontemplaciji nazvan usponom na brdo. Napor odvajanja od ljudi, iskustvo planine koje uči kako je za život potrebno uistinu malo, samoća u trenutcima kada odluka može ugroziti ili spasiti život, dove-du čovjeka do granica na kojima se srce otvara nevidljivomu Stvorite-lju. Nigdje ljudsko srce nije toliko ispunjeno strahopoštovanjem prema Stvoritelju kao u samoći planine koja istovremeno pokazuje i svoju silinu i svoju ravnodušnost. Nitko čovjeka tako brzo i tako jasno ne nauči njego-vim granicama kao planina. Granicama tjelesnih snaga i izdržljivosti kao i granicama umišljenosti i nestvarnih slika o sebi samome.

Hram je izdvojeno, sveto mjesto, odvojeno od profanoga i svakodnev-noga kako bi u njemu čovjek mogao sebe i svoj život iskusiti iz perspek-tive vječnosti i svetosti. U hram možemo doći u vremenu svečanosti i slavlja, sudjelovati u obredima i biti dio zajednice vjernika, ali možemo

doći i u vremenima tišine i samoće. Samoća u hramu u trenu nas sta-vi pred Božju prisutnost. Između nas i Boga više nema drugih ljudi i obredâ. Sami smo u Božjoj prisut-nosti. Samoća u hramu u stanju je otvoriti ljudsko srce i sabrati cijeli život u trenutak Božje prisutnosti, u sliku ili jednu riječ u kojoj se zr-cali cijeli život.

Samoća može biti način života, ali može biti i povremeni odmak od svakodnevice. Isus bi, izvještava nas Novi zavjet, nakon dana ispu-njenog susretima s drugim ljudi-ma, rano ujutro odlazio na samot-no mjesto i molio (Mk 1, 35). Tko svoj život želi oblikovati iz odnosa s Bogom, treba pronaći samotno mjesto i vrijeme za samoću. U po-rastu broja osamljenih ljudi zrcali se i veliki zaborav samoće. Samo-ću je kršćanstvo otkrilo u svojim početcima. Moguće je, potrebno, a možda i spasonosno, ponovo otkri-vati primjerena mjesta i vremena samoće.

Samoća preobražava čežnju za drugim

i ozdravlja odnose.

6živo vrelo 7 6

BLiturgijsko slavlje – usmjerenost pojedinca prema zajedništvu

Milan Dančuo

Biti u osami pohvalna je duhovna disciplina. Prvi kršćani koji život intenzivnije posvećuju Bogu u samoći i molitvi javljaju se u pustinjama Sirije, Egipta i Palestine tijekom 3. i 4. sto-

ljeća. Pustinjaci eremiti i anahoreti provode asketski život u strogoj pokori i molitvi, žive od vlastitoga rada te su preteče cenobita, or-ganiziranih monaha koji žive u samostanu pod upravom opata. Du-hovno i materijalno odvajanje od svijeta i život na osamljenome, najčešće pustinjskome mjestu, cvjeta u 4. stoljeću nakon prestanka progona kršćana. Uz mučeništvo kao najizvrsniji oblik suobličenja Kristovoj žrtvi križa i predaje vlastitoga života Gospodinu, život u osami i samoći postaje novi ideal savršenoga nasljedovanja Krista. Dovoljno je prisjetiti se velikih svetaca pustinjaka, poput Pavla iz Tebe, Antuna Pustinjaka, Jeronima i mnogih drugih. Crkva i danas, iako u znatno manjoj mjeri, poznaje pustinjački i osamljenički život, kojim vjernici posvećuju svoj život Bogu na slavu i za spasenje svi-jeta strožim odvajanjem od svijeta, šutnjom, samoćom, postojanom molitvom i pokorom. U današnjem modernome svijetu, u kojem se pojedinci sve više udaljuju od drugih, žive u izgubljenosti i osamlje-nosti te izolirani od Boga i svijeta, osamljenički duhovni život aktu-alan je poziv intenzivnijeg hoda vjere i otkrivanja Božje prisutnosti u vlastitom životu.

Sam Krist za vrijeme ovozemaljskog života često vrijeme provodi u molitvi, u samoći i odvojenosti od učenika. Osama je mjesto su-sreta s Ocem, osluškivanja Božje prisutnosti i prihvaćanja njegove volje. Molitva u tišini istinski je susret s Bogom: zaustavljanje riječi, govora i misli usmjeruje prema Božjem govoru, prema Riječi koja daruje čovjeku i svijetu potpunu istinu i bezgraničnu ljubav. Osob-nom molitvom kršćanin ulazi u vlastitu nutrinu, upoznaje vlastito srce i nastoji prepoznati Božju prisutnost i njegovu volju u svome životu. Danas se nerijetko osobna molitva ističe kao model molitve koja postaje vrhunac, a ponekad i jedini izvor za kršćanski život te se zanemaruje važnost liturgijskih slavlja kao temeljne dimenzije kr-šćanske molitve po kojoj Crkva živi u punini susret s Gospodinom i ostvaruje spasenje. Upravo liturgijsko slavlje i molitva koji su okre-nuti zajednici postaju mjerilo i norma za osobnu molitvu vjernika. Potrebno je stoga promotriti zajedničku dimenziju molitve te odnos pojedinca i zajednice u liturgijskom slavlju.

Osobnom molitvom kršćanin ulazi u vlasti-

tu nutrinu, upoznaje vlastito srce i nastoji

prepoznati Božju pri-sutnost i njegovu volju u svome životu. Danas

se nerijetko osobna molitva ističe kao mo-del molitve koja posta-je vrhunac, a ponekad

i jedini izvor za kršćan-ski život te se zanema-ruje važnost liturgijskih

slavlja kao temeljne dimenzije kršćanske

molitve po kojoj Crkva živi u punini susret s Gospodinom i ostva-

ruje spasenje. Upravo liturgijsko slavlje i mo-

litva koji su okrenuti zajednici postaju mje-rilo i norma za osobnu

molitvu vjernika.


8

Odnos pojedinca i zajedniceSvaki blagdan sadrži ujedno i slavlje te iz aspekta antropološke analize involvira cijelu zajednicu i svakog pojedinca. Subjekt slav-lja nije samo pojedinac, već blagdan uključuje određenu skupinu ljudi. S obzirom da je društveni događaj, slavlje također povezuje s drugima, stvara zajedništvo i povezuje tradiciju s vrjednotama u koje zajednica vjeruje. Slavlje stavlja pojedinca ispred druge osobe, daje mu svijest o pripadnosti i sudjelovanju. Iako donosi obrasce ponašanja i zajedničke vrijednosti skupine, uključuje i pojedince koji nisu dio neke određene zajednice. Stoga se blagdan i promatra kao najuzvišeniji oblik poistovjećivanja pojedinca sa zajednicom, budući da se želja za integracijom preko vrijednosti smatra urođe-nom ljudskoj naravi.

Uz stvaranje zajedništva i uključivanje pojedinaca, blagdan se u biblijskome modelu ponajprije manifestira kao Božja Objava u vre-menu, Objava Božje trojedne ljubavi. Na taj način, liturgijsko slav-lje, uz anamnetičku i eshatološku dimenziju koje su uvremenjenje Božjih povijesno-spasenjskih događaja te predokus budućnosti čo-vjeka, sadrži i moralnu dimenziju koja postaje obveza za život. Blag-dan kao susret s Bogom u liturgijskome slavlju transformira čovjeka i iziskuje od njega konkretnu promjenu života, kako bi se taj dar i participacija u punini života, koju Bog iznova daruje čovjeku, mogao u potpunosti prihvatiti i živjeti. Slaviti, stoga, znači biti s drugima, a ne samo pored njih. Slaviti znači iskusiti puninu i doseći Božju novost koju pojedinac sâm po osobnoj molitvi i osobnome susretu s Gospodinom ne može dostići.

Zajedničarska dimenzija prve CrkveCrkva prvih stoljeća, ukorijenjena u židovsku tradiciju, živi zajed-ništvo kao plod susreta s Uskrslim Gospodinom. Sama riječ Crkva (gr. ekklēsía) čuva izvorno karakteristično značenje u smislu sa-stajanja i okupljanja zajednice vjernika. Crkva za prve kršćane ni-je neka vrsta institucije ili organizacije, već okupljenost Kristovih učenika u liturgijskome zajedništvu. Riječu ekklēsía u grčkom pri-jevodu Staroga zavjeta (Septuaginta) prevodi se riječ qāhāl koja u hebrejskome također označava takvu vrstu zajedništva. U svome dubljem značenju ta riječ ne označava obično zajedništvo, jedno-stavno ljudsko okupljanje ili ‘biti zajedno’, već u Starome zavjetu upućuje na puno važniju dimenziju zajedništva s Bogom. Qāhāl u starozavjetnim tekstovima označuje zajedništvo koje je sazvano od Boga i u tome trenutku Bog je prisutan na poseban način među svojim izabranim narodom. Za vrijeme takvoga susreta i zajedniš-tva tekstovi donose svjedočanstva o svečanome naviještanju Božje riječi koja se sluša i prihvaća od svih koji su prisutni. U konač-nici, žrtvom se potvrđuje zajedništvo i savez između Gospodina

8živo vrelo 9

Liturgija je lomljenje jednoga kruha za zajedništvo života.Đuro Seder: Krist i zajedništvo kruha s učenicima.

i izraelskog naroda. U takvome zajedništvu pojedinac prona-lazi i smisao svoga života te se ostvaruje i djeluje u zajednici koja živi savez s Gospodinom.

Teološka dimenzija i znače-nje hebrejskog termina saču-vano je i u grčkoj riječi ekklēsía te utječe na kršćansku misao i simboličku dimenziju slavlja. Crkva je zajednica Kristovih vjernika koja s Kristom sklapa novi Savez u duhu i istini te živi zajedništvo sa svojom glavom – Kristom kao udovi jednoga tije-la. U novozavjetnim tekstovima taj termin označava zajednicu Kristovih učenika, ali univerzalnu zajednicu kao i mjesne manje zajednice. Svatko tko se okuplja u Kristovo ime postaje Crkva, odnosno zajednica vjernih. Stoga se zajedništvo očituje u lomljenju i blagovanju kruha, u postojanoj molitvi, bratskoj ljubavi i međusobnoj solidarnosti. Zanimljivom postaje činjenica da je rano kršćanstvo religija bez hrama. Do cara Konstantina i priznavanja slobode kršćanstvu, kada se grade prve kršćanske bazilike, kršćani ne brinu o zasebnim crkvenim građevinama jer oni su duhovni hram i klanjanju se Bogu u duhu i istini. Sastajanje u Isusu Kristu pola-zište je da svaka zajednica u konačnici jest Crkva, ona postaje autentično mjesto iskustva Božje prisutnosti i mjesto u kojem se ostvaruje spasenje te i pojedinac unutar zajednice pronalazi svoj smisao i ostvarenje.

Individualizam kasnijih razdobljaZajedničarska dimenzija liturgijskih slavlja prvih stoljeća Crkve postu-pno iščezava kroz kasnija povijesna razdoblja. Prvim je kršćanima litur-gija forma života, po slavlju razumijevaju vlastiti život i u slavlju ostva-ruju susret s Kristovim vazmenim otajstvom. Tijekom vremena rimska liturgija, obogaćena novim kulturalnim i duhovnim elementima galskih i germanskih naroda, gubi poveznicu između slavlja i života te je zajed-ničarska dimenzija sve manje izražena, čime se otvara put sve većemu individualizmu. Jedan od presudnih razloga takvoga razvoja liturgijskih slavlja zasigurno je liturgijski jezik, sve manje razumljiv vjernicima. Kul-turni elementi novih naroda dodaju rimskoj jednostavnosti i uzvišenosti kategorije sentimentalnosti, poetičnosti, liričnosti i dramatizacije, čime se pozornost s onoga što je središnje u slavlju sve više usmjeruje prema popratnim i izvanjskim elementima. Posebna osjetljivost i osjećaj grješ-nosti uvode u liturgiju mnogobrojne privatne molitve, tzv. svećeničke apologije kojima svećenik želi opravdati svoju nedostojnost, a i sama li-turgija postaje sve više čin pobožnosti svećenika. Svi ti elementi, uz pre-


10

Prostori samoće za plodno zajedništvo.

preku jezika, postupno odvajaju u slavlju vjernike od prezbiterija i oltara, a svećenici preuzimaju obvezu molitve za cijelu zajednicu dok zajednica više ne sudjeluje niti prati liturgijska slavlja.

Karakteristika toga razdoblja rastući je individualizam vjernika te za-nemarivanje zajedničarske dimenzije slavlja, čime se, u konačnici, osiro-mašuje eklezijalnost i samo razumijevanje Kristova otajstva. Zajednica više ne živi susret s Kristom u slavlju na način kako je to živjela prva Crkva, već se misli vjernika usmjeruju na osobnu pobožnost i osobni odnos s Bogom. Osjećaj grješnosti i slavitelja i zajednice rađa osjećajem nedostojnosti pred Bogom i Božjim sudom, a i liturgija se počinje sve više promatrati funkcionalno, kao sredstvo spašavanja i nadoknade za grijehe i nedostojnost. Slavlje se više ne promatra kao djelo spasenja i susreta sa živim Bogom, nego kao službeni kult klera. Vjernici oblikuju svoju pobožnost kao pojedinci u oblicima pučke pobožnosti, a euharistij-ska pričest je sve rjeđa, zbog promicanja pričesti željom, tzv. duhovne pričesti. Euharistijske prilike samo promatraju, pred njima se meditira; pojavljuje se podizanje hostije (kasnije i kaleža) za vrijeme euharistijske molitve, a usmjerenost misli na Raspetoga i na Kristova fizičku prisut-nost u euharistijskim prilikama oblikuje temeljne odrednice duhovnosti i teologije toga vremena.

Budući da vjernici kao zajednica i kao pojedinci ne razumiju otajstvo, jer ne mogu sudjelovati u liturgijskome slavlju, nastaju novi oblici duhov-nosti na temelju liturgijskih sadržaja. Dolazi do prekomjernoga umnaža-nja misa, a gubi se smisao okupljenosti i proslave otajstva: euharistija je samo sredstvo kojim se postiže spasenje bez dodira sa stvarnim životom, a zajednica ne živi susret sa živim Bogom. U kasnome srednjem vijeku pojavljuje se devotio moderna kao radikalni intimizam unutarnjega i osobnoga proživljavanja Kristove muke naricanjem i suzama, doživljava-

nima kao oblik pobožnosti. Dolazi do duhovne odvoje-nosti liturgije od Kristova otajstva i djela spasenja. Osobna molitva i meditacija ideal su molitve, a zajednica koja bi zajedno molila pot-puno je zanemarena. Kla-sično djelo Nasljeduj Krista Tome Kempenca iz toga do-ba stavlja u središte kršćan-skoga nastojanja osobno na-sljedovanje Krista trudom, žrtvama i unutarnjim na-porom da se ponizno primi Krista sakramentalno u svo-je srce.

10živo vrelo 11

Povratak zajedničarske dimenzije slavljaDuhovnost i karakteristike intimizma i prenaglašene važnosti pojedinca u odnosu na zajednicu nastavlja se sve do liturgijskoga pokreta i Drugoga vatikanskog koncila. Liturgijska obnova zadnjega crkvenog koncila vraća važnost zajedništva u kršćanski kult i u liturgijsko slavlje. Može se ustvr-diti da je središte liturgijske obnove poziv na puno, djelatno i aktivno su-djelovanje u liturgijskim slavljima. Ispravna formacija i odgajanje vjerni-ka poziv su da Crkva sakramentima oblikuje svoj život te da oni postanu mjerilo za osobnu pobožnost pojedinaca. Potrebno je i danas uložiti puno napora da vjernici na slavljima ne bi bili samo promatrači, već aktivni sudionici koji svojim molitvama, gestama i slušanjem Božje riječi postaju dionici otajstva koje se slavi i po kojemu postaju suobličeni Kristu uskr-slom. Obnavljajući drevno značenje pojma ekklēsía i današnja Crkva ima priliku ponovno postati zajednica okupljena u ime Isusa Krista, ujedinje-na u lomljenju kruha, u molitvi i u bratskoj ljubavi. Na taj način ona se odaziva na Kristov poziv s Posljednje večere, postaje zajednica okupljena na Kristov poziv. Zajednica tako postaje i objava same Crkve jer u svojem poslanju ostvaruje smisao svoga postanka – kao slika i simbol Božje tro-jedne ljubavi. Okupljenost, na kraju, upućuje i na anticipaciju vječnoga života koji se ostvaruje već sada u zajednici onih koji krštenjem primaju početke novoga života u Kristu.

Glavni subjekt kršćanskog slavlja je zajednica jer živi okupljenost u ime Gospodnje. Zajednica na taj način postaje znakom ljubavi i vjere, simbol spasenja u svijetu. Razmišljajući o odnosu pojedinca i zajednice iz teološke perspektive Drugoga vatikanskog koncila, razvidno je da je pojedinac ponovno pozvan živjeti sakramente kao osobni susret s Kri-stom unutar konkretne zajednice u kojoj živi i u kojoj se ostvaruje. Osob-na molitva i osobne pobožnosti vjernika imaju svoju vrijednost i trebaju pripremati za punije sudjelovanje u liturgijskim slavljima. Samo osobna molitva nije dostatna. Simbol zajedništva stvara se samo u zajednici, a simbol kao mjesto susreta i ostvarenja zajedništva i punine života s Bo-gom koji spašava ostvaruje se na najizvrsniji način upravo u liturgiji Cr-kve. Pojedinac bez zajednice ne ostvaruje se kao vjernik u punini, niti zajednica bez pojedinaca koji djelatno sudjeluju u slavlju ne biva simbol zajedništva i ljubavi.

Obnova euharistijske ekleziologijeI danas su vjernici često u napasti shvaćati liturgijska slavlja kao nešto izvanjsko. U govoru se može čuti kako vjernici kažu da će ‘slušati mi-su’, ‘prisustvovati na misi’, ceremoniji ili vjerskome obredu. Nerijetko se slavlje ili navještaj Božje riječi može pratiti iz molitvenika, pripremljenih listića ili s pomoću tehničkih sredstava, čime se vjernicima odvlači pozor-nost sa zbiljnosti i proslave otajstva na nešto što drže u svojim rukama ili gledaju na zidu ili platnu. Vjernici su pozvani izaći iz okvira protokolar-nosti, formalizma ili ritualizma te vlastiti život i osobnu molitvu usmjeri-

12


12

ti prema zajedništvu u liturgijskome slavlju. Kršćanska je zajednica više od znaka, nije jednostavna grupa okupljena na jednome mjestu, već živi svoje zajedništvo na sasvim nov i jedinstven način. Crkva postaje mjesto i događaj milosti gdje se Bog objavljuje kao Trojstvo i neizmjerna ljubav. Stoga i slavlje postaje mjesto proslave i susreta, zajedničkoga sudjelo-vanja u novome životu koji Kristovo otajstvo muke, smrti i uskrsnuća ostvaruje. Crkva kao zajednica postaje sakrament jedinstva u koje svaki pojedinac, po ministerijalnome ili kraljevskome svećeništvu, ugrađuje svoj život i učvršćuje se na životnom hodu vjere.

Euharistija postaje najizvrsniji dar Božje ljubavi u kojemu se uzbiljuje Kristova pashalna proslava. Crkva čini euharistiju, ali i euharisti-ja čini Crkvu. Spasenje svijeta, ali i preobrazba svijeta događa se po euharistiji i po drugim sa-kramentima koji su poseban znak Božje milosti i prisutnosti. Kao zajednica Kristovih vjernika Crkva živi susret s Gospodinom po daru spase-nja i preobrazbi života. Zajedništvo u lomljenju kruha, molitvi i bratskoj ljubavi pomaže poje-dincu da otkrije vlastiti identitet i mjesto unu-tar većega Božjeg plana spasenja. Euharistijske prilike kruha i vina naglašavaju dimenziju li-turgijskoga i kršćanskoga zajedništva: kao što kruh i vino nastaju od mnoštva zrna pšenice i mnoštva bobica grožđa da bi postali u euha-ristiji jedno Tijelo i Krv Kristova, tako i svaki vjernik pojedinačno u zajednici, u liturgijskom zajedništvu s drugima u Kristu postaje jedno Tijelo i jedan Duh.

Na svršetku, odnos pojedinca i zajednice mo-guće je promotriti u usporedbi s noćnim zvjez-danim nebom. Gledajući svaku zvijezdu zasebno vidi se samo njezin sjaj, u prostranstvima sve-mira ona je svjetlosnim godinama udaljena od drugih zvijezda. I pojedini vjernik je često sâm ili usamljen, no Krist je taj koji izvlači iz samoće i nesigurnosti u zajedništvo Trojedne ljubavi. Ka-ko se tek pogledom na cijelo zvjezdano nebo vidi cjelokupna ljepota i veličina Božjega stvaranja, tako i vjernici, okupljeni u zajedništvu, simbo-lički ostvaruju sveukupnu Božju ljubav i postaju slika Božjega zajedništva i ljepote u Trojstvu, po kome čovjek zadobiva vječno spasenje.

Okupljenost u intimi Crkve. Carlo Tarantini:

Euharistija: preobražajni susret za novo nebo

i novu zemlju.

12živo vrelo 13 12

VSamoća – zaprjeka ili preduvjet za liturgijsko slavlje?

Ivan Šaško

Vjerujem da ste susreli ljude koji kažu ili i sami dijelite nji-hov stav da im je najljepše doći u crkvu kada ondje nema nikoga, kada je prazna; pomoliti se u tišini i samoći. Zvuči

dopadljivo, ali pobuđuje pitanje: Nije li crkva građena za zajednicu; nije li sama građevina već govor o zajednici vjernika, o Crkvi koja se okuplja i slavi?

Kao što vjera, otajstvo i simbolički govor žive spajajući naizgled teško pomirljivô (prolazno-neprolazno, vremenito-vječno, božan-sko-ljudsko), odnosno od ‘napetosti’, tako je sa svim sastavnicama liturgijskoga slavlja. Ono što se u tim odnosima čini nepomirljivim i proturječnim, zapravo nosi klicu koje se plod vidi na drugoj strani nužne napetosti. Dakle, ne radi se o dilemi, jer dileme koje ne pri-mjećuju nužne sastavnice dovode do dijeljenja cjeline, prisiljavaju na sukobljenost koja može zanijekati vrijednost i onu stranu koju se željelo pozitivno vrjednovati.

To se može primijeniti na odnos između samoće i liturgijskoga slavlja. Sasvim je očito da slavlje traži zajedništvo, no je li time is-ključena samoća i koja bi bila njena vrijednost? Dobro je napomenu-ti da čovjek ne može slaviti sam, da se ne može radovati sam. Ipak, samoća nedvojbeno ima svoju vrijednost u odnosu na zajedništvo i slavlje.

Odnos s drugima uključuje samoćuNa tragu polariteta nalazi se i naslov knjige više autora koji na sli-kovit način postavlja pitanje je li samoća pustinja ili vrt. Među tim je autorima i E. Bianchi koji tu i na drugim mjestima donosi vri-jedna razmišljanja o samoći. On napominje da riječ ‘samoća’ zvuči negativno, unosi tjeskobu, jer upućuje na zatvorenost, a u konačnici i na smrt. Osvrće se na Božje riječi s početka Biblije da nije dobro da čovjek bude sam (usp. Post 2, 18) te je i žena viđena kao lijek pro-tiv samoće. Zapravo je samoća, kao krajnje stanje, najveća prijetnja čovjekovu postojanju i jedino istinsko trpljenje; »biti korjenito sâm znači ne postojati ni za koga«.

No, samoća je uvijek prostor sjedinjenja vlastitoga bića i zajed-ništva s drugima. Ona je konstitutivni antropološki element, jer – kako se kaže, premda ne sasvim točno – čovjek se rađa sam i umire sam. Tu se može smjestiti ljudska ‘danost’ da samo onaj čovjek koji

Samoća je dar vremena i prostora

za razlučivanje prisutnosti Duha u nama i za ‘liturgiju

srca’ koja uključuje i trpljenje, onu

stranu samoće koju opisuje napuštenost,

ostavljenost, odba-čenost. Prisutnost i

odsutnost se susreću u otajstvu Krista pat-

nika, zanijekanoga i napuštenoga od

učenika; neprihva-ćenoga od svoga na-roda te ostavljenoga od Oca (»Bože moj,

zašto si me ostavio?«), objavljujući

otajstvo ljubavi.

14


14

O blažena samoćo, o samo blaženstvo.

zna živjeti samoću zna ži-vjeti i zajedništvo. Bianchi piše da odnos s drugima, ako ne želi biti puka sto-pljenost ili asimilacija, uključuje samoću. Tko se ne boji ući u svoju nutar-njost, može ući u susret s ‘drugim’. S druge strane, nesposobnost za to dovo-di do ‘suvremenih bole-sti’, među kojima je nes-posobnost ostvarivanja čvrstih i dubokih odnosa s drugima.

Pritom je nužno ne previdjeti ‘loše, negativne samoće’ koje vode u strah od drugih, u zatvorenost i odbijanje. U tu se skupinu ubrajaju: a) samoća siročadi koja su izgubila roditelje, teško podnošljiva i snažna u ostavljanju ožiljaka na odrastanju; b) samoća zbog gubitka drage osobe, osobito supružnika, uslijed čega nastaje praznina i ponor gubitka odnosa s ljubljenim, kako je zapisao E. Montale: »Sišao sam, pružajući ti ruku, najmanje milijun stuba, a sada – kada te nema – na svakoj je stubi pra-znina«; c) samoća izoliranosti, kao što je ona zatvorska, s odsutnošću osjećaja i tijeka življenja, ali tu je i užurbanost života koja ljude ostavlja na ‘otocima’, izolira (što osjećaju djeca, stari i nemoćni, bolesni); d) sa-moća stranca, ne samo onoga koji se našao okružen drugom kulturom i nepoznatim ljudima, nego ponajviše samoća zbog osjećaja da su drugi stranci (odbijanje okoline, intelektualni odmaci i nerazumijevanja).

Kao odgovor na te negativne samoće daje se najčešće (pre)obilje za-bave, bučnost, nezaustavljanje emocijskih rijeka, a sve otkriva nesposob-nost suvremenosti za življenje (plodonosne) samoće.

No, postoje i plodonosne samoće. Kako piše Bianchi, od samoga rođe-nja dijete se treba odvajati, osamostaljivati, dozrijevati suočeno sa samo-ćom. Za plodnu samoću potreban je odmak od svakidašnjice i od vlastitih povezanosti, ali ne da bi ih se zanijekalo, nego udaljilo od onoga što pro-izlazi, što je rođeno od nas, a nije u nama, kao što govori jedan mudrac: Sjedni i idi, a to znači odvojiti se od svojih djela, osluškujući svoju okolinu koju se otkriva napučenom, govorljivom, jer nema stvorenja koje ne bi govorilo: »Toliko, recimo, ima na svijetu vrsta glasova i – nijedan bez značenja.« (1Kor 14, 10)

Tada, ulazeći u sebe i ‘nastanjujući sebe’ (habitare secum) postajemo sposobni osluškivati tišinu i dodir sa svime postaje razmatranje, a zatim susret i razgovor. Bernard iz Clairvauxa piše da »duša prestaje biti sa-moća kada postane svetištem«, misleći na to da sadrži prisutnost i biva boravištem za drugoga.

14živo vrelo 15 14

Samoća za ‘liturgiju srca’Samoća svakako daje ravnotežu između govora i šut-nje, između prepoznavanja svojih sposobnosti i poni-znoga prihvaćanja svojih ograničenosti. Izgrađenost za življenje plodonosne, nesebične samoće, ne dopušta anonimnost niti zatvaranje u sebe, ali vodi u poznava-nje sebe, zbog čega je vrlo važna za uspostavljanje od-nosa s drugima. Sposobnost za samoću i sposobnost za ljubav su proporcionalne. Zapravo je spremnost za kršćansku samoću znak vjerodostojnosti ljubavi. Ve-lika djela koja je ostvario čovjek redovito su prolazila putem samoće i upravo samoća donosi iznimnu sreću onima koji su spremni kušati ju u snazi ljubavi.

To je važno za liturgijsko slavlje jer je samoća mjesto zajedništva s Gospodinom koje baš niti jedno ljudsko zajedništvo ne može nadomjestiti. Nutarnja povezanost s Bogom daje smisao i ljepotu svim dru-gim odnosima, od braka do društvenih međuodnosa. Iz toga zajedništva raste čežnja za zajedništvom vjere, za Crkvom i drugim ljudima.

To nas uči i naš Gospodin. Koliko je života on pro-veo u samoći, ne misleći samo na pustinju i na moli-tvenu osamu u određenim trenutcima, nego u cjelini poslanja koja živi intimu s Ocem, da bi razlučivao nje-govu volju. Konačno, Isusa je teško uočiti u mnoštvu; toliko je puta potrebna samoća u koju ulazi Duh Sveti i progovara snažnije, da nismo posvema bili njegovim boravištem, poput Marije koja je, »ispunjena milo-šću«, razmatrala događaje u svjetlu Riječi – očito u samoći.

Samoća je dar vremena i prostora za razlučiva-nje prisutnosti Duha u nama i za ‘liturgiju srca’ koja uključuje i trpljenje, onu stranu samoće koju opisuje napuštenost, ostavljenost, odbačenost. Prisutnost i odsutnost se susreću u otajstvu Krista patnika, zani-jekanoga i napuštenoga od učenika; neprihvaćenoga od svoga naroda te ostavljenoga od Oca (»Bože moj, zašto si me ostavio?«), objavljujući otajstvo ljubavi. Tu je srž samoće: u objavi onoga što se ne može izreći i ne pripada buci; onoga što ne objavljujemo mi, nego smo objavljeni i nama Bog objavljuje sebe i nas.

No, tu se nailazi na temelj zajedništva vjernika s drugima i sa svim stvarnostima. Naime, vjernik nije nikada sam u radikalnome egzistencijalnom smislu. Vjernik koji je s Bogom nikada nije sam.


16

No, možda je upravo tu poteškoća suvremenosti koja se živi u sjeni izrijeka da je ‘Bog mrtav’, da šuti, što za sobom povlači posljedice glede pristupa u svim životnim područjima, postupajući ‘kao da Boga nema’. To je predvorje očajnih samoćâ, jer ta pustinja ne rađa nikakvim plodom, jer su već klice spržene, ali ne zbog toga što bi Bog napustio čovjeka, nego zbog čovjekova nepouzdanja. Taj nedostatak ne uspijeva razlučiti Božju prisutnost, osluškivati njegovo govor i pretočiti ga u ljudsku priopćajnost.

Samoća – nutarnja zahtjevnost ljubaviU onome što se naziva ‘novim ateizmom’ čini se opravdanom tvrdnja P. van Burena da je današnji problem u tome da je riječ Bog mrtva, misle-ći na to da je umro jedan životni stav, svjetonazor. U kršćanskoj mistici također postoje slične rečenice i stajališta u kojima se vidi traženje ‘Boga iza Boga’ (Evagrije Pontski). Meister Eckhart, na tragu ‘negacijske du-hovnosti’, poučavao je začudnim teško prevedivim izjavama o Bogu kao ‘Ništavnosti koja nadilazi bivstvovanje’ (überschwebendes Sein und eine überseiende Nichtigkeit). No, pritom se, kao ni danas, ne radi o smrti Boga, nego o oslabljenosti pojmovlja, ustroja komunikacije, zahvaćanja čovjekove zbilje da bi mogla nositi otajstvo. I suvremena znanost mora priznati da ne uspijeva zaroniti ispod površnosti, što nužno vodi u idola-triju i u ideologiju.

Na životnoj razini danas je najveća poteškoća u nesposobnosti (ili u ne-htijenju) ostvarivanja odnosa s Bogom. Dakle, to nije stav psalmista koji vapi, pita, traži: Bože, do kada; zašto skrivaš lice? Kao da više ne po-stoji snaga ni za raspravljanje s Bogom. Bez vjere i pouzdanja samoća je jedina stvarnost u kojoj završava čovjek komu je zatvoreno nebo, a ljudi oko njega su tek suputnici prema smrti.

Zato se može ustvrditi da je najosamljeniji čovjek vjernik koji se za-tvara Bogu. Tako Bog, koji privlači u pustinju da bi progovorio srcu (usp. Hoš 2, 16), kao da nas ne uspijeva susresti, a zapravo je krivnja na nama, jer ga ne želimo slušati. Ipak, u tome bijegu od susreta s Bogom čovjek dolazi do najskrivenijih prostora duha, do neizrecivosti trpljenja kojim su oduzeti riječ i osjećaj, a Kristovo otajstvo obuhvaća i tu tamu i preo-bražava ju u prisutnost. I tamo ga možemo susresti jer tamo se najjasnije očituje istina da ljubav sve pobjeđuje i da otvara novi prostor nade »lju-bav – svemu se nada i sve podnosi« (1Kor 13, 7).

S motrišta ljubavi moguće je razlikovati dvije vrste samoće: neželjenu samoću, onu od koje se bježi, ali na koju se trajno nailazi i koja se vraća, i usvojenu samoću, onu koja se nosi u sebi i sa sobom, koja živi kao čežnja i koja se prepoznaje kao preduvjet susreta.

»Međusobna udaljenost – piše X. Lacroix – koja razdvaja dvoje ljudi koji se vole nije samo zaprjeka s kojom se treba suočiti, ograničenost koju treba povezati, nego nutarnja zahtjevnost same ljubavi, koja ne samo da podnosi (ili ima potrebu za tim), nego želi ono što je filozof Jankelevič nazvao ‘prozračivanjem odnosa’.« Može se biti zahvaćen nekom željom

16živo vrelo 17

U crkvi, i kada je prazna, susrećem Crkvu.

za posvemašnjom ‘transparentnošću’, uvijek s prikladnim riječima, u svi-jetu u kojemu je dovoljno govoriti da bi se bilo shvaćenim. Ali, na koliko samo poteškoća nailazimo kada se pokušavaju izraziti najosnovnije su-bjektivne stvarnosti. K tomu se nadodaju nepremostive opće poteškoće koje proizlaze iz naše uvjetovanosti stvorenja koja u pojedinim slučajevi-ma ne mogu izraziti ništa osim općenitosti. A znamo dobro da se u životu puno toga ne može svesti na zajednički nazivnik.

Na sve to ipak dolazi jasan uvid da ta činjenica nije samo negativna; nije samo nedostatak, nego je i znak veličine, jednoga ‘suviška’, jer je sva-ki čovjek jedan svijet, povijest, jedno čudo kojemu smo se pozvani diviti. Ja u drugome i drugi u meni susrećemo otajstvo, stvarnost koja je više od blijedoga odraza vlastitosti, novost koja omogućuje susret u daru, u milosti. Da bi se odnos živio kao dar, potrebno je biti odijeljen, ne po-dudarati se s drugim. Kako reče S. Weil: »Posjeduju se samo one stvari kojih se je odreklo. Ono čega se nismo odrekli, bježi nam.« Ili: »Čisto ljubiti znači prihvatiti udaljenost; pokloniti se udaljenosti između sebe i predmeta vlastite ljubavi.« Zato Lacroix predlaže stvaranje nacrta ‘etike odvojenosti, nenavezanosti’, da bi se uravnotežila vrijednost navezanosti koja izgleda prirodnijom. Dakle, i ovdje se ponavlja istina da odvojenost nije sebična ravnodušnost, nego stav slobodnoga odnosa s drugim, pri čemu se ne radi samo o mojoj slobodi, nego i o slobodi drugoga.


18

Liturgijsko slavlje otkano je igrom

samoće i zajedništva.

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

U tome se nalazi razlog da bismo još dublje razlikovali naizgled slične stvarnosti: samoću i izoliranost. Liturgija se ne ostvaruje u izoliranosti, nego joj je preduvjet samoća, odnosno stav srca.

Otajstvo samoćeZaustavimo se na dva mjesta o kojima piše evanđelje. Isus, nakon što je prinio hvalu Ocu i učenicima dao moć da objavljuju radost Kraljevstva, kaže: »Uzmite jaram moj na sebe, učite od mene jer sam krotka i ponizna srca.« (Mt 11, 29). Marija, nakon što se Isus udaljio i nakon što su ga našli u Hramu, sve čuva i razmatra u svome srcu (usp. Lk 2, 51). Isusov je ja-ram lagan, ako ga se prihvaća, premda sadrži teret; osjećaji su dio našega života, ali nisu sve; stoga nasljedovanje Krista traži cjelovitost osobe. Tu započinje samoća koja se tiče srca, ali u biblijskome smislu. Samoća i srce, združeni u prihvaćanju dara, ne vode u izoliranost, nego u produ-bljivanje vlastitoga bića u susretu s otajstvom.

Srce u Bibliji ne označuje poglavito osjećaje, nego spo-men, umnost, odlučivanje, nutarnjost čovjeka (zbog čega se pojmom koji mi prevodimo riječju ‘srce’ u hebrejskome više misli na ‘utrobu’), njegovu dubinu i njegovo otajstvo. Gleda-jući tako, razumljivo je zašto su i u hrvatskome jeziku prisutni izrazi koji govore o ‘srcu’ zemlje, neba i mora. Srce biblijskoga čovjeka je otajstveno, s tajnom koju poznaje jedino Bog.

Čovjek koji je prihvatio kršćanstvo i koji je u njega prihvaćen (iniciran) otkriva Krista i Duha Svetoga, Duha Oca i Sina, koji u njemu borave, te je tu početak punine (i u samoći). Taj početak povezuje se sa završetkom. U Knjizi Otkrivenja piše: »Pobjedniku ću dati mane sakrivene i bijel ću mu kamen dati, a na kamenu napisano ime novo koje nit-ko ne zna doli onaj koji ga prima.« (Otk 2, 17). Tumačenja te rečenice su razna, ali su posebno privlačna ona koja u bijelo-me kamenu i hrani vide Božji dar samoće otajstvene ljubavi. U njoj se jača sloboda i priprema se susret s drugima.

Samoća življena s Bogom prvotni je uvjet ‘društvenosti’ i otvorenosti svijetu. Istinski ljudsko društvo gradi se samo na slobodi osobâ, odbijajući usredotočenost na sebe i zatvore-nost srca. Bijeli kamen dan je svima koji su spremni za novost zajedništva koje prolazi samoćom u Kristu, koji su kršteni u Krista.

Duhovna samoća ne protivi se i nije zaprjeka zajedništvu, nego je dubina zajedništva. No, to nije nipošto neposredno vidljivo. Ta nutarnja neizmjernost čini se ograničavanjem međusobnih odnosa, ako se misli na neposrednu komunika-ciju. Ali zajedništvo nije ‘neposredno’: ono prolazi Kristom (»po Kristu Gospodinu našemu«) i ostvaruje se u Duhu. Tako se kršćanski uravnotežuje međusobna komunikacija i otaj-

18živo vrelo 19

SRPANJ 9 N ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 10 P Svagdan: Post 28,10-22a; Ps 91,1-4.14-15; Mt 9,18-26 11 U SV. BENEDIKT, opat, zaštitnik Europe, blagdan

vl: Izr 2,1-9; Ps 34,2-11; Mt 19,27-29 12 S Svagdan: Post 41,55-57; 42,5-7a.17-24a;

Ps 33,2-3.10-11.18-19; Mt 10,1-7 13 Č Svagdan; ili: Bl. Djevica Marija Bistrička

Post 44,18-21.23b-29; 45,1-5; Ps 105,16-21; Mt 10,7-15 14 P Svagdan; ili: Sv. Kamilo de Lellis Post 46,1-7.28-30;

Ps 37; 3-4.18-19.27-28.39-40; Mt 10,16-23 15 S Sv. Bonaventura, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Post 49,29-33; 50,15-25; Ps 105,1-4.6-7; Mt 10,24-33 16 N PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 17 P Svagdan: Izl 1,8-14.22; Ps 124,1-8; Mt 10,34 – 11,1 18 U Svagdan: Izl 2,1-15a; Ps 69,3.14.30-31.33-34; Mt 11,20-24 19 S Svagdan: Izl 3,1-6.9-12; Ps 103,1-4.6-7; Mt 11,25-27 20 Č Svagdan; ili: Sv. Apolinar, biskup i mučenik; ili: Sv. Ilija Prorok

Izl 3,13-20; Ps 105,1.5.8-9.24-27; Mt 11,28-30 21 P Svagdan; ili: Sv. Lovro Brindiški, prezbiter i crkveni naučitelj

Izl 11,10 – 12,14; Ps 116,12-13.15.16b-18; Mt 12,1-8 22 S Sv. Marija Magdalena, blagdan

vl.: Pj 3,1-4a (ili: 2Kor 5,14-17); Ps 63,2-6.8-9; Iv 20,1-2.11-18 23 N ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 24 P Svagdan; ili: Sv. Sarbelije Makhlūf, prezbiter

Izl 14,5-18; Otpj pj.: Izl 15,1-6; Mt 12,38-42

25 U SV. JAKOV APOSTOL, blagdanvl.: 2Kor 4,7-15; Ps 126,1-6; Mt 20,20-28

26 S Sv. Joakim i Ana, roditelji Bl. Dj. Marije, spomendanod dana: Izl 16,1-5.9-15; Ps 78,18-19.23-28; Mt 13,1-9

27 Č Svagdan; ili: Sv. Klement Ohridski, Gorazd i drugoviIzl 19,1-2,9-11,16-20b; Otp. pj.: Dn 3,52-56; Mt 13,10-17

28 P Svagdan: Izl 20, 1-17; Ps 19,8-11; Mt 13,18-23 29 S Sv. Marta, spomendan

vl: 1Iv 4,7-16; Ps 34,2-11; Iv 11,19-27 (ili: Lk 10,38-42) 30 N SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 31 P Sv. Ignacije Lojolski, prezbiter, spomendanIzl 32,15-24.30-34; Ps 106,19-23; Mt 13,31-35

KOLOVOZ 1 U Sv. Alfonz Marija de'Liguori, biskup i crkv. naučitelj, spomendan

od dana: Izl 33,7-11; 34,5b-9.28; Ps 103,6-13; Mt 13,36-43 2 S Svagdan; ili: Sv. Euzebije Verčelski; ili: Bl. Dj. Marija od Anđela

Izl 34.29-35; Ps 99,5-7.9; Mt 13,44-46 3 Č Svagdan; ili: Bl. Augustin Kažotić, biskup

Izl 40,16-21.34-38; Ps 84,3-6.8a.11; Mt 13,47-53 4 P Sv. Ivan Marija Vianney, prezbiter, spomendan

od dana: Lev 23, 1.4-11.15-16.27.34b-37; Ps 81,3-6ab.10-11ab; Mt 13,54-58

5 S Svagdan; ili: Posvećenje bazilike svete Marije VelikeLev 25,1.8-17; Ps 67,2-3.5.7-8; Mt 14,1-12

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

stvo svake osobe. Istinsko zajedništvo, onkraj ljudskoga izražaja i osje-tilnih očitovanja, u Kristu se povezuje do nedohvatljive dubine, dubine Duha Svetoga; nedostupne našim osjetilima, ali nedostupne i smrti. Jer ni smrt nas ne može rastaviti od Božje ljubavi, od Tijela Kristova, od Du-ha Svetoga.

To se ispovijeda u vjeri kada se molitvom spominjemo onih koji su nas osjetilno ostavili, koji su umrli, ali ujedno ostali duboko prisutni u ‘zajedništvu svetih’ (općinstvo svetih). Zato je – vjernički gledano – smrt oduzimanje vidljivosti, zemaljske doživljajnosti, kušnja samoće koja ima doseg samo do tamo gdje nema vjere, nade i ljubavi. Ali tamo gdje po-činje vjera, započinje i plodonosna samoća, koja će rado ući u crkvu ka-da je prazna, osjetiti samoću koja čezne za zajedništvom, za ispunjenom crkvom i za susretima koji u Bogu mijenjaju i doživljajnost. Za vjernika nema neutješnosti, nema neprežaljenih, nema vladavine smrti.

OTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: 75.1 Spominjemo se, BožeOtpj. ps.: 124 Blagoslivljat ću (strofe: 1-4) Prinosna: 232 Gospode, primiPričesna: 136.2 Dođite k meni Završna: I Svi kliknimo Kristu

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

9. srpnja 2017.

Četrnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Spominjemo se, Bože, tvoje dobrote usred hrama tvojega. Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvoja do nakraj zemlje doseže.

Ps 48, 10-11

Zborna molitvaBože, ti si poniženjem svoga Sinapodigao pali svijet. Udijeli svome narodu svetu radost. Oslobodio si ga ropstva grijeha: privedi ga uživanju vječnog veselja. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, ovaj prinos tvome imenu nek nas očisti i iz dana u dan potiče na izgradnju novoga svijeta. Po Kristu.

Prvo čitanje Zah 9, 9-10Tvoj kralj se evo tebi vraća ponizan.

Čitanje Knjige proroka ZaharijeOvo govori Gospodin:»Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, krotak jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. On će istrijebit kola iz Efrajimai konje iz Jeruzalema, on će istrijebit luk ubojni, on će navijestit mir narodima. Vlast će mu se proširit od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 145, 1-2.8-11.13cd-14Pripjev: Blagoslivljat ću ime tvoje dovijeka,

Bože, kralju moj.Slavit ću te, o Bože, kralju moj,ime ću tvoje blagoslivljat uvijek i dovijeka.Svaki ću dan tebe slaviti,ime ću tvoje hvaliti uvijek i dovijeka.

Milostiv je i milosrdan Gospodin,spor na srdžbu, bogat dobrotom.Gospodin je dobar svima,milosrdan svim djelima svojim.

Nek te slave, Gospodine, sva djela tvojai tvoji sveti nek te blagoslivlju!Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva,neka o sili tvojoj govore.

Vjeran je Gospodin u svim riječima svojimi svet u svim svojim djelima.Gospodin podupire sve koji posrćui pognute on uspravlja.

Drugo čitanje Rim 8, 9.11-13Ako Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo! Vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživjet će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama. Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo!

20živo vrelo 21

MOLITVA VJERNIKA

Braćo i sestre, Bog svoju mudrost i otajstvo spasenja otkriva malenima i poniznima. Uputimo mu iskrene molitve da duh evanđeoske malenosti ispuni naša srca.1. Vodi, Gospodine, svoju Crkvu kroz svijet:

daj da vjerno nasljeduje mudrost Kristova križa i tako gradi tvoje Kraljevstvo među ljudima, molimo te.

2. U svojoj istini podrži pastire Crkve i sve navjestitelje tvoje riječi: ne dopusti da se daju zavesti izazovima svijeta, već da se uvijek podlažu tvomu jarmu, koji daruje ljepotu življenja, molimo te.

3. Budi bliz svima koji trpe, osobito onima koji zbog ljudskih nepravdâ podnose bijedu i siromaštvo: obnovi u njima radost života, a kršćane usavrši u ljubavi da budu velikodušni prema svim potrebitima, molimo te.

4. Prati naše korake svojom dobrotom i milosrđem; ozdravi nas od svega što je grješno, čuvaj nas od onoga što je pogubno, kako bismo novom snagom uzmogli slijediti put evanđelja, molimo te.

5. Iskaži svoje milosrđe našoj pokojnoj braći i sestrama: grijehe im milostivo oprosti i uvedi ih u svjetlost svoga lica, molimo te.

Svemogući Bože, primi i po svojoj dobroti usliši molitve ove svoje zajednice. Nek tvoja mudrost uvijek nadahnjuje naše riječi i djela, naša htijenja i molitve, kako bismo s potpunom radošću živjeli ono što je veliko u tvojim očima. Po Kristu Gospodinu našemu.

Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.

Popričesna molitva Gospodine, nahranio si nas božanskim darovima. Molimo te, obdari nas spasenjem i ne daj da te ikad prestanemo hvaliti.Po Kristu.

Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja usp. Mt 11, 25Blagoslovljen da si, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si otajstva Kraljevstva objavio malenima.

Evanđelje Mt 11, 25-30Krotka sam i ponizna srca.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih,a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moji nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

22

Četrnaesta nedjelja kroz godinu

Što je Otac objavio malenima? Na što se odnose Isusov usklik i proslava nebesko-ga Oca: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba

i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima!« (Mt 11, 25)? Na ono što se dogodilo neposredno prije ove slavljeničke molitve. Matej je prije nje donio dugi Isusov Govor na gori i opisao mnoga čudesna ozdrav-ljenja i oslobođenja. Riječ je, dakle, o tome da jedan dio njegovih slušatelja u njegovim riječi-ma i djelima prepoznaje Božje djelovanje i pri-sutnost, a drugi dio to ne vidi. Oni se razlikuju po tome što mudri i umni gledaju i slušaju, ali ne vide i ne čuju, a maleni uspijevaju u onome što čuju i vide prepoznati što se uistinu događa. Prepoznaju Božju blizinu u Isusu. Nebeskom se Ocu svidjelo da vrata u razumijevanje objav-ljenoga ne budu ni mudrost ni um, nego ma-lenost. Ovdje je potrebno oprezno osluškivati što Isus kaže. Nisu mudrost i um prepreke za otvorenost Ocu. To je nadasve ono što se proti-vi malenosti. Malenost nije suprotnost mudro-sti i umu, nego oholosti i samodostatnosti. Mu-drost i um bez malenosti ne mogu u Isusovim riječima i djelima prepoznati Božju blizinu.

MU

DR

OST

CR

KV

E Slavim te Oče, Gospodaru neba i zemlje… U riječi kojom Isus započinje svoju hvalu stoji glagol egzomologeo, koji znači

potpuno izricanje i očitovanje nutarnjega stava. To može biti hvala, zahvaljivanje, priznanje grijeha, kajanje… U latinskome prijevodu Novoga zavjeta na tome mjestu nalazimo riječ confi-teor, istu onu riječ kojom započinje priznanje grijeha: »Ispovije-dam se (confiteor) se Bogu svemogućemu…« Ispovijedamo vje-ru i ispovijedamo grijehe… Bogu iskazujemo hvalu i pred njim se kajemo… I jedan i drugi čin plod su istoga stava srca, plod su nutrine koja se resi malenošću i poniznošću pred Bogom. I za hvalu Bogu i za kajanje potrebna je malenost. Onaj tko se priznaje malenim, djetetom (nepios), taj može Boga zvati Ocem, s pouzdanjem stati pred njega i spoznati da se njegova veličina čudesno zrcali u tome što se daje otkriti malenima. I upravo je to potrebno »ispovjediti«. Ispovijedam da se Bog, Veliki, otkriva mojoj malenosti, tražeći u meni mjesto za sebe.

Malenost, izmorenost i opterećenostMalenost, pak, to može. Malenost se pokazuje kao otvorenost, ali i kao mudrost i umnost.

Ova je razlika bila poznata i Grcima. So-kratu je, poznato je, najveća prepreka znanju bilo predmnijevano znanje. Preduvjet učenja i stjecanja znanja bilo je priznanje vlastito-ga neznanja. I to je bilo najteže. Ništa toliko čovjeka ne zatvori kao uvjerenje da zna. Sokrat je zbog toga u svojim razgovorima sugovorni-ke dovodio do neugodnog priznanja vlastitog neznanja. Nelagoda se stvarala u trenu kada bi sugovornik morao priznati kako je mislio da zna, a sada vidi da ne zna. To je ujedno razlog zašto je Sokrat nazvan najmudrijim čovjekom na svijetu. On je polazio od početka sa sviješću kako ne zna. Tako je znanje vlastitoga nezna-nja bila jedina Sokratova prednost pred drugi-ma. No, ona mu je davala suverenost i nadmoć nad svim ostalima.

Sokratovo je neznanje blizu malenosti koju Isus vidi na onima koji su spremni prepoznati Božju objavu. Malenost je način kako čovjek ulazi u spoznaju koja povezuje Oca i Sina. Taj odnos u Bogu, čovjeku je bez Boga nedostu-pan. Kada ga Bog objavljuje, on je i dalje ne-

»Slavim te Oče… što si ovo objavio malenima.« Božja je čudesnost i je-dinstvenost upravo u povezivanju malenih i objave. Maleni su skrive-ni, nezamjetni u očima svijeta; sto-je u sjeni velikih, ‘mudrih’ i ‘umnih’. Do Boga, koji je ‘gore’, lakše se dopi-re iz poniznosti negoli iz uzvišeno-sti, jer Božje ‘gore’ stoji u mudrosti križa, u malenosti, u iskrenosti srca. »Bože moj, nekoć sam vjerovao da je potrebno uspinjati se kako bih došao k tebi; sada razumijem da je nužno silaziti, silaziti u poniznost.« (Ch. de Foucauld)

Zrnje…

22živo vrelo 23

mogu vidjeti iz Božje perspektive. Dovoljno je da čovjek svoje stanje vidi Božjim očima, pa da s njega spadne teret i da nastavi obnovlje-nim snagama.

Ima mnogo ljudi izmučenih zbog emotiv-nih razloga. Tko nema uravnotežen emotivni život, svaki dan mu je novi teret. U Isusovoj blizini i od njega mogu naučiti kako se obli-kuje život bez straha i bijesa, bez ogorčenosti i osvetoljubivosti. Isus je svoje učio da izgrade odnos povjerenja s nebeskim Ocem, a odnos ljubavi s bližnjima. Učio ih je radosti. Učio ih je da je radost naravna posljedica dobrih od-nosa s Bogom i s ljudima.

Ima puno ljudi koji su izmučeni i optere-ćeni zbog odnosa u kojima žive, a iz kojih ne mogu ili ne znaju izići. Od Isusa je moguće učiti slobodu koja dolazi iz odnosa s nebeskim Ocem i sućut s kojom je on susretao ljude.

Kada je k sebi pozivao izmorene i optere-ćene, govorio im je da na sebe uzmu njegov ja-ram. Pozivao ih je da uđu u trajan odnos vjer-nosti. Dobar se život ne postiže ni na brzinu ni bez stalnosti i vjernosti u odnosu s Bogom i ljudima. Slatkoću i lakoću jarma i bremena čovjek kuša tek kada svoj život oblikuje u Isu-sovoj blizini i kada se učvrsti u vjernosti nje-govom pozivu.

Kada se vjernici nedjeljom okupe oko Isu-sa, za njegovim stolom i oko njegove riječi, uvijek iznova otkrivaju potrebu za malenošću i otvorenošću. Na sebi mogu opažati kako ih grijeh, zaborav na Boga, uznositost ili umišlja-ji zatvaraju za Isusovu prisutnost, za njegovu riječ i za bližnje. Dolaze sa svojim izmoreno-stima i teretima i ostavljaju ih do njegovih no-gu. Pristaju na njegov jaram i dolaze učiti od njega. Tako se odazivaju na Isusov poziv koji je izrečen davno, ali koji od tada stvara prostor svakomu pojedincu u Isusovoj blizini. Zbog Isusove slavljeničke zahvale za malene nigdje nije toliko jasno vidljiva zatvorenost mudrih i umnih kao u njegovoj blizini. Nedjeljno slavlje služi i za to: opažati na sebi razliku zatvorenog i otvorenog srca i učiti od njega čije je srce otvoreno, krotko i ponizno.

A. Vučković

dostupan osim ako ga čovjek prihvaća u svojoj malenosti. Malenost nije bez uma. Ona je obi-lježje čovjeka koji prima, a ne uzima, koji se otvara, a ne okupira, koji razlikuje darovanost od posjeda. Malenost nema potrebu uzdizanja iznad drugih. Vidi realnije svijet jer sebe vidi u onome što jest. Tko sebe izdiže iznad drugih ili, još gore, tko umišlja da je iznad onoga što uistinu jest, taj sve vidi iskrivljeno.

Nakon Isusove molitve slijedi vjerojatno najpoznatiji Isusov poziv izmorenima i opte-rećenima. Možda ga nitko nije tako detaljno analizirao kao Søren Kierkegaard u svom Vjež-banju u kršćanstvu. Nitko k sebi ne poziva iz-morene i opterećene. Nitko osim Isusa. U tome pozivu je i poziv da učimo od njega. To znači da svoje izmorenosti i terete možemo učiti drukči-je gledati i drukčije nositi. Učeći od njega.

Ima puno ljudi koji su izmoreni jer nisu otkrili svrhu svoga života. Ako čovjek ne zna zašto živi i ako nema neke svrhe, život mu se lako pretvori u teret, a opterećeni život do-vede do stanja izmorenosti. Što takvi mogu učiti od Isusa, u njegovoj blizini, slušajući ga i gledajući u njega? Najprije da su stvoreni iz ljubavi i za ljubav. Potom, kako to mogu otkri-ti. Zatim, kako mogu oblikovati svoj život koji ima usmjerenje i smisao. Isus je govor na gori započeo blaženstvima u kojima je izmučeni-ma i opterećenima siromaštvom, nepravdom, tugom ili besmislom, ukazivao kako svoj život

Uzmite jaram moj na sebe…

OTAJSTVO I ZBILJA

24

Ulazna: 226 Od sva se četiri vjetraOtpj. ps.: Sjeme pade na dobru zemlju

(ŽV 7-2008) Prinosna: 226.2 i 3 Od sva se četiri vjetraPričesna: 241 Oče naš dobri, slavimo ti Ime ili: 242 O sveta gozboZavršna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod ili: 610 Marijo mila


16. srpnja 2017.

Petnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaJa ću se u pravednosti pojaviti pred tobom, nasitit ću se kad se očituje slava tvoja.

Ps 17, 15

Zborna molitvaBože, ti zalutalima pokazuješsvjetlo istine da se na pravi put vrate. Daj svim kršćanima da odbace što je kršćanstva nedostojno, a traže što mu priliči. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 55, 10-11Dažd zemlju oplodi i ozeleni.

Čitanje Knjige proroka IzaijeOvo govori Gospodin:»Kao što dažd i snijeg s neba silazei ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi, oplodi i zazeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako i riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 65,10-14Pripjev: Sjeme pade na dobru zemlju

i urodi.

Ti, Gospodine, pohodi zemlju i ti je natopi,obogati nju veoma.Božja se rijeka vodom napuni,ti pripravi ljudima žito.

Ovako pripremi zemlju:brazde joj natopi,grude joj poravna;kišom je omekša,usjeve joj blagoslovi.

Ti okruni godinu dobrotom svojom,plodnost niče za stopama tvojim.Pustinjski pašnjaci kaplju od obilja,brežuljci se pašu radošću.

Livade se kite stadima,doline se pokrivaju žitom:svagdje klicanje, pjesma.

Drugo čitanje Rim 8,18-23Stvorenje sa svom žudnjom iščekujeobjavljenje sinova Božjih.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo!Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, pogledajdarove Crkve moliteljice da po pričesti napredujemo u svetosti života. Po Kristu.

24živo vrelo 25

Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod.Vladimir Blažanović: Sijač i bačeno sjeme.

Braćo i sestre, Bog nam je uputio svoju riječ koja preobražava naše živote i čini u nama svoja djela. Molimo ga da svojim Duhom potpomogne naša nastojanja u življenju dara vjere:

1. Svojim Duhom vodi, Gospodine, Crkvu na putu kroz svijet: daj da uvijek bude otvorena tvojoj mudrosti i u svojim nastojanjima vjerna tvojoj riječi kako bi u njoj mogli naći sigurnost svi koji te traže, molimo te.

2. Prodahani radošću služenja sve navjestitelje tvoje riječi: pomozi im da svjedočanstvom života i djelotvornom ljubavlju potvrđuju ono što riječju propovijedaju, molimo te.

3. Probudi u našim obiteljima duh zajedničke molitve da životna iskušenja ne uguše dar vjere i snagu povjerenja u tvoju ljubav i blizinu, molimo te.

4. Za nas ovdje okupljene: daj da sjeme tvoje riječi pronađe u nama plodno tlo, te i sami budemo sjeme tvoje dobrote za ljude koje stavljaš na naš životni put, molimo te.

5. Za braću i sestre koji u vjeri preminuše: pogledaj ih u svojoj blagosti i daj da dobro koje su sijali na njivi života uzraste u plod vječnoga zajedništva s tobom, molimo te.

Primi i usliši, Gospodine, naše prošnje. Vjeru, koju si u nama začeo po otajstvu krštenja i koju hraniš svojom riječju, obilno zalij svojom milošću te zavrijedimo biti dionici tvoje vječne slave. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Pričesna pjesmaTko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje, i ja u njemu, –– govori Gospodin.

Iv 6, 57

Popričesna molitva Gospodine, primili smo tvoje darove. Daj da svakim slavljenjem ovog otajstva napredujemo u svetosti života. Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja Mt 4,4bSjeme je riječ Božja, a sijač Krist; tko ga god nađe, ostat će zauvijek.

Evanđelje Mt 13,1-9 (kraća verzija)Iziđe sijač sijati.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuOnoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama:»Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!«Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

26

I Riječ i slušatelj su sjeme

Petnaesta nedjelja kroz godinu

U prispodobi o sijaču, koju je Isus ispri-ča o mnoštvu i protumačio svojim uče-nicima, pažnja čitatelja redovito se

usmjeruje na različite vrste tla na koje pada zasijano sjeme. Pri tome nam mogu proma-knuti drugi pojedinosti. Ovdje želimo skrenuti pozornost na neke od njih.

Izloženost onoga koji propovijedaPrvi detalj tiče se mjesta i načina Isusova na-učavanja. Isus je izišao iz kuće. To je kuća u kojoj je sjedio i naučavao dok su ga vani tražili njegova majka i braća. Kad mu je netko to re-kao, Isus ga je retorički upitao tko su to njego-va majka i braća, pa je svojom majkom, bra-ćom i sestrama nazvao sve one koji vrše volju njegova nebeskoga Oca. Nakon toga izišao je iz kuće i uputio se prema moru. Nema ni riječi o tome jesu li vani još čekali njegova majka i braća. Znamo da su htjeli s njime razgovarati, ali ne znamo jesu li se uopće susreli. Ne kaže se ništa ni o tome jesu li njegova majka i braća bili u mnoštvu koje je nagrnulo za Isusom koji je sjeo na obalu mora. Evanđelist usmjerava pažnju čitatelja na to kako je mnoštvo očigled-no žudjelo za Isusovim riječima i naguravalo se oko njega.

Stvorila se takva gužva da je trebalo uvesti reda. Isus, koji okuplja ljude u uređenu zajed-nicu, a ne u bezličnu i kaotičnu masu, ušao je u lađu. U nju je opet sjeo, a mnoštvo ljudi ostalo je na obali. Pretpostavljamo da je lađa bila od-gurnuta od kraja barem toliko da su svi mogli Isusa vidjeti. Tako narod nije Isusa samo slu-šao. On je bio izložen i njihovim očima. Prem-da se u prispodobi govori o Riječi, u Isusovu nastupu postoji i neverbalna komunikacija. Dok sjedi u lađi, Isus na prvi pogled izgleda sigurno. Nitko mu ne može pristupiti, a da ne zagazi u more. Zaštićen je od naguravanja i ne mora se bojati da će mu tko poremetiti dosto-janstveno držanje govornika. Njegovo sjede-nje dok govori stav je koji označava autoritet, iskustvo i znanje.

Ali sve se može promatrati i drukčije. Isus koji propovijeda iz lađe prije svega je izložen. Svi koji su na obali mogu ga gledati i različito komentirati – ne samo ono što govori, nego i kako izgleda, kako je odjeven, kako se drži. A to što sjedi, umjesto znaka autoriteta, može biti izraz straha od toga da ne padne stojeći u lađi koju lako zaljuljaju i najmanji valovi.

Isusa koji sjedeći u lađi propovijeda mnoš-tvu možemo, stoga, promatrati kao primjer rizika kojemu se izlaže svaki propovjednik. To je rizik da njegova riječ ne dođe na pravi način do njegovih slušatelja. O tome upravo govori i sadržaj prispodobe o sijaču čije sjeme pada na razne vrste tla.

Dok Isus govori stojeći u lađi, slušatelji mogu biti zadivljeni njegovim riječima, ali ra-zličitost položaja između njih koji su na obali i njega koji je u lađi može postati uzrokom da oni njegovu riječ doduše čuju, čak joj se i dive, ali ju smatraju neprimjenjivom na svoj život. Gledajući Isusa kako sjedi u lađi njegovi slu-šatelji mogu ga doživjeti kao nekoga tko nema

Uđe u lađu i poučavaše mnoštvo. (V. Blažanović)

26živo vrelo 27

izravnoga dodira s njihovim stvarnim duhov-nim i tjelesnim potrebama. Isusovi slušatelji, premda još uvijek zadivljeni njegovim govo-rom, mogu se toliko usredotočiti na razdaljinu koja stoji između lađe i obale da sjeme Isuso-ve riječi, umjesto na kakvo-takvo tlo, padne u vodu, gdje će ga umjesto ptica nebeskih pro-gutati ribe morske. Kako riješiti tu poteškoću udaljenosti između propovjednika i njegovih slušatelja, i može li ju uopće riješiti sam pro-povjednik?

Učenik je onaj koji pitaDrugi detalj koji želimo primijetiti odgovara upravo na ta pitanje. Nakon što je Isus ispri-povjedio prispodobu o sijaču, pristupili su mu njegovi učenici i upitali ga: »Zašto im zboriš u prispodobama?«. Postavivši pitanje na taj način i pristupivši Isusu njegovi su se učeni-ci izdvojili iz mnoštva. Evanđelist ponovno ne zadovoljava našu znatiželju glede učeničkoga pristupanja Isusu. Ne znamo jesu li ušli u lađu ili su se samo primakli bliže, ali znademo da se njihovo izdvajanje iz mnoštva sastoji u njiho-vu razgovoru s Isusom. Dok je mnoštvo ostalo nijemo na obali i možda se i dalje naguravalo

gledajući, a ne vidjevši, i slušajući, a ne razu-mijevajući, učenici su se doista pokazali uče-nicima time što su Isusu pristupili i postavili mu pitanje. Postavljajući pitanje pokazali su se otvorenima spoznaji i tako postali sposobni razumjeti prispodobu koju im je Isus na kraju i protumačio.

I slušatelj je sjemeU tome tumačenju zapažamo treću važnu pojedinost. Isus slušatelje svojih riječi ne po-istovjećuje s tlom na koje pada sjeme, nego sa samim sjemenom. Onoga koji sluša Riječ o kraljevstvu, on naziva zasijanim, a sjeme-nom naziva i samu Riječ. Poruka prispodobe skrivena je u toj povezanosti. Bitni odnos na kojem se temelji ova prispodoba nije odnos iz-među sjemena i tla na koje je sjeme posijano, to jest njegovih vanjskih okolnosti, kolikogod one utjecale na urod. Bitni odnos nalazi se u samome sjemenu. U prispodobi o sijaču, i Ri-ječ i slušatelj su sjeme. A to je li sjeme zasijano uz put, na kamenito tlo, u trnje ili u dobru ze-mlju, samo pokazuje koliko se slušatelj sjedi-nio s Riječju.

D. Runje

Zrnje…

Čovjekov je život razvoj u vremenu: on je klica i dojenče, dijete i dječak, muškarac i starac. Ne može biti obadvo-

je u isto vrijeme. Njegova narav – koja prolazi kroz mijene životnih dobi – podliježe jednom tajanstvenom zakonu: on je u svakome razdoblju pun, u Božjim stvaralačkim misli ma potpun čovjek. Unatoč svojoj »nezrelosti«, dijete i mladić nisu nepotpuni, kako se nužno mislilo izvan kršćanstva, nisu tek polovično ostvarenje čovjeka. U svojemu razvoju čovjek ne postaje čovjek. On je to oduvijek. I ako životne dobi imaju svojstva koja se međusobno isključuju, ipak će se »zreli« čovjek, pa i starac, s čežnjom prisjećati onoga što je imao kao dijete i mladić i što je nepovratno izgubio. […] Pu-noj se integraciji vremenitoga života možemo nadati tek u nad-vremenu, u kojemu će s vječnim smislom svakoga tre-nutka biti osmišljeni i smisao i protjecanje rijeke vremena.

Hans Urs von Balthasar, Cjelina u odlomku, 359-360.

Zrno, maleno, »bačeno«, nosi tajnu Božjega kraljevstva. Ono pada posvu-da; put, kamenje, trnje i zemlja uokvi-ruju sav svijet. Sijač kao da rasipa sje-me: s jednakim ga razdavanjem daje svakomu tlu. Mudrost sijača nije vođe-na proračunatošću, nego povjerenjem. On računa i s tvrdim, i sa sušnim, i s kamenitim tlom. Ako je sjeme Riječ, onda se klijanje i rast tiču i našega slušanja. Trnje koje guši i kamenje koje uskraćuje plodnost nisu samo oko nas. Oni mogu biti i u nama, u našemu slušanju. Sjeme Riječi u nas je ‘bačeno’ s povjerenjem. Možda je potrebno samo otkloniti trnje koje je u nama i koje guši da sjeme uzraste do ploda.

MU

DR

OST

CR

KV

E

OTAJSTVO I ZBILJA

28

Ulazna: 80 Evo, Bog mi pomažeOtpj. ps.: Ti si, Gospodine, dobar (ŽV 7-2008 ili 7-2011)Prinosna: 235 Kraljevstvo je nebesko ili: XV Oče, primi žrtvu ovuPričesna: 188 Na Isusov se spomen sam ili: 146 Duša mojaZavršna: 259 Krist nas je sobom hranio


23. srpnja 2017.

Šesnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaEvo, Bog mi pomaže, Gospodin krijepi život moj. Od srca rado ću ti žrtvovati, slavit ću ime tvoje, Go spo-dine, jer je dobrostivo.

Ps 54, 6.8

Zborna molitvaMolimo te, Gospodine,budi nam milostiv i dare-žljiv. Produbi nam nadu, vjeru i ljubav, da ustrajemo u budnosti i vršenju tvoga zakona. Po Gospodinu.

Darovna molitvaBože, ti si u jedinoj žrtvi svoga Sina ispunio razne žrtve starog Saveza. Primi ovaj naš dar, bla goslovi ga kao i prinos Abelov: što svaki od nas prikazuje tebi na čast nek bude na spasenje svima. Po Kristu.

Prvo čitanje Mudr 12, 13.16-19Daješ pokajanje za grijehe.

Čitanje Knjige MudrostiOsim tebe, Bože, nema Boga koji se brine za sve da bi mu morao dokazati kako ne sudiš krivo. Jer moć je tvoja načelo pravice tvoje i jer svime vladaš, možeš i sve poštedjeti. Jakost svoju pokazuješ samo onda kad ljudi ne vjeruju u puninu tvoje moći i kažnjavaš drskost onih koji je spoznaše. Ti, silni gospodaru, sudiš blago i upravljaš nama s velikom pažnjom jer kad god hoćeš, moć ti je pri ruci. A takvim si djelima narod svoj poučio da pravednik ima biti čovječan; podario si sinovima svojim dobru nadu jer daješ pokajanje za grijehe.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 86, 5-6.9-10.15-16aPripjev: Ti si, Gospodine, dobar

i rado praštaš.Ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš,pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju.Slušaj, Gospodine, molitvu mojui pazi na glas vapaja mog.

Svi narodi što ih stvori doći ćei klanjat se tebi, Gospodine,i slavit će ime tvoje.Jer ti si velik i činiš čudesa:ti si jedini Bog.

No ti si, Gospodine Bože, milosrdan i blag,spor na srdžbu – sama ljubav i vjernost.Pogledaj na me i smiluj se meni;daj svome sluzi snage svoje!

Drugo čitanje Rim 8, 26-27Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo! Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasi-ma. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete.Riječ Gospodnja.


Evanđelje Mt 13, 24-43Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu pri-spodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čo-vjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzra-ste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pri-stupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Oda-kle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li,

28živo vrelo 29

Kao dobro sjeme posijano na njivi…

Braćo i sestre, Bogu Stvoritelju, koji nam je u svojoj ljubavi podario život i obdario nas snagom za dobra djela, uputimo svoje molitve zajedno proseći:

Obnovi nas, Gospodine, milošću svojom.

1. Crkvu svoju okrijepi snagom Duha da uvijek bude poslušna tvojoj volji i postojana na tvome putu pred svim iskušenjima svijeta, molimo te.

2. Budi svjetlo papi našemu Franji, (nad)biskupu našemu I. i svim pastirima Crkve: obdari ih mudrošću vodstva kako bi u tvome narodu rasla vjernost prema tebi, a evanđeoska ljubav preobražavala sva nastojanja i sve odnose među ljudima, molimo te.

3. Pohodi milošću svoga Duha sve one koji siju laž, mržnju i zlo, daruj im milost obraćenja i povedi ih putem spasenja, molimo te.

4. I u nama je, Gospodine, skriveno još toliko zla: oslobodi nas od svakoga robovanja grijehu i daj nam rasti u tvojoj milosti da budemo kvasac novoga svijeta, molimo te.

5. Našoj braći i sestrama koji umriješe ovomu životu oprosti svaki grijeh i po svome milosrđu uvedi ih u dom svoje vječnosti, molimo te.

Gospodine, po svome daru spasenja u nas si pohranio sjeme božanskoga života. Okrijepi nas svježinom svoga Duha da vjerno hodimo putem tvojih zapovijedi te se nikad ne umorimo činiti dobro. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Pričesna pjesmaEvo, na vratima stojimi kucam, govori Gospodin: posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom.

Otk 3, 20

Popričesna molitvaBudi, Gospodine, uza svoj narod. Nahranio si nas nebeskim otajstvima: daj da iz stare greš -nosti prijeđemo u novi život. Po Kristu.

dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupa-li zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteo-cima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žit-nicu.’« I drugu im prispodobu iznese: »Kra-ljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze goru-šičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.« I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kva-sac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.« Sve je to Isus mnoštvu zborio u pris-podobama. I ništa im nije zborio bez prispo-doba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta. T ada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Do-bro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sino-vi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljev-stvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!«Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

30

K raljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Bog se uspoređuje s čovjekom koji

sije dobro sjeme. Bog je dobar i stvorio je do-broga čovjeka. Bog Otac sije uvijek dobrotu u ovaj svijet, a najbolje i najplodnije sjeme po-sijao je slanjem svojega jedinorođenog Sina, Isusa Krista. Po tom najboljem i najplodnijem sjemenu, Isusu Kristu, on i danas želi sijati sjeme svoje dobrote, želi sijati samoga sebe u čovjekovo srce.

Plug križaBog Otac sije to sjeme »plugom križa«, Kri-stova križa (sv. Kromacije iz Akvileje). On mora dobro zaorati Kristovim križem u čo-vjekovo srce, odnosno čovjek mora dopustiti Bogu Ocu da on razlomi tvrdu zemlju njegova sebičnog srca, da u njega utisne Kristov križ, križ ljubavi i predanosti. Jedino po takvome plugu, »plugu križa«, Kristovo sjeme može uhvatiti korijenje u čovjekovu, u našemu srcu, i nikako drukčije.

No, mi smo slabi i grješni: »Dok su njego-vi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode.« Bog je dobro poo-rao zemlju našega srca, posijao sjeme, ali mi ‘spavamo’, zaboravljamo da je u nas utisnuto sjeme »plugom križa«, da je potrebno u znaku križa bdjeti, biti oprezan, boriti se protiv za-

vodljivosti grijeha. ‘Spavamo’, jer želimo imati sjeme bez križa otpora i borbe. Tako u nama, u Crkvi, u svijetu biva zasijano i sjeme zla, sje-me kukolja. To sjeme kukolja, premda nevid-ljivo i neprimjetno, brzo raste, kao i ono sjeme dobrote; zajedno s dobrotom pokaže se i zlo. Stoga se postavlja pitanje kako se ophoditi s kukoljem zla u sebi, u Crkvi i u svijetu?

Nečovječnost – bez križaČini nam se da je najbolji način doći i poku-piti kukolj, iščupati i iskorijeniti ga: »Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?« Že-limo se obračunati s kukoljem zla bez križa! Ta borba protiv zla bez križa podrazumijeva sljedeće. Prvo, ne želimo zlo oko sebe, jer bi zlo od nas zahtijevalo muku svjedočenja, te-žinu progonstva. Svojim beskompromisnim i žestokim odbacivanjem zla predstavljamo se kao veliki borci protiv zla i veliki branitelji vjere, a zapravo smo mrzitelji vjere u znaku križa. Naša borba protiv zla i obrana vjere govori o našem strahu pred križem, potvr-đuje našu želju da živimo kršćansku vjeru bez žrtve, na ugodan i bezbrižan način. Že-ljeli bismo da nas vjera ništa ne košta, da bu-demo kršćani bez muke i boli. Strane su nam Kristove riječi o muci u svijetu (Iv 16, 33), ne želimo muku u svijetu jer bi ona od nas izi-skivala žrtvu i predanost.

Šesnaesta nedjelja kroz godinu

O nečovječnome čovjeku i čovječnome Bogu

Vinc

ent v

an G

ogh

30živo vrelo 31

Drugo, u svojoj borbi protiv zla u ovome svijetu, zla koje raskrinkavamo, kritiziramo i odbacujemo, želimo se predstaviti kao dobre osobe. No, u stvarnosti to nema veze s dobro-tom. To je samo naš strah od križa. Ne želi-mo zlo kako ne bismo morali biti milosrdni, ne želimo grješnike oko sebe kako ne bismo morali praštati. Želimo dobrotu bez milosrđa, dobrotu bez praštanja, čistu Crkvu, čisto druš-tvo istomišljenika, gdje svatko ostaje zatvoren u svojoj samodostatnosti, nedodirljivosti i ne-povrjedivosti.

Treće, borimo se protiv zla u svijetu, po-javljujemo se pred sobom i pred drugima kao nesebične osobe, a u stvarnosti smo veliki sebičnjaci, u strahu od križa. Naime, borba protiv zla i grješnika služi nam da sebe po-kažemo dobrima, savršenima, pravednima. Uživamo u zlu ovoga svijeta, napadamo grješ-nike sa skrivenom nakanom da sebe utvrdimo i predstavimo kao savršene i dobre osobe. U zauzetosti protiv zla nije nam stalo ni do Boga ni do dobra, nego samo da sebe predstavimo boljima i savršenijima. A što li je to ako ne ona vrhunska, farizejska oholost nas, naizgled do-brih ljudi?

Trebamo zle kako bismo mi bili dobri, uži-vamo u tome što su drugi zli kako bismo mi uživali u svojoj ‘dobroti’. Nije li to nečovječnost čovjeka, nečovječnost i nas, ‘dobrih’ vjernika?

Čovječnost – s križemUtješno da Bog nije takav nečovječan borac protiv zla kao mi, da on ne želi biti tako dobar poput nas: »Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek’ oboje rastu do žetve.« Ah, Bog je čovječniji od nas ljudi, kako čitamo u Knjizi Mudrosti: »A takvim si djelima narod svoj poučio da pra-vednik ima biti čovječan; podario si sinovima svojim dobru nadu jer daješ pokajanje za gri-jehe.« Bog je čovječniji od nas, jer je njegova dobrota dobrota križa, njegova borba protiv zla uvijek je borba s križem.

Prvo, on u Isusu Kristu nije došao na svijet bez križa, nije došao uništiti zlo i grješnike da mu bude ugodno i lagano, da ga ništa ne ko-

šta. Nipošto. On je došao s križem, došao je žr-tvovati se i predati se za nas. Svojom mukom i boli pokazao je da nema istinske dobrote bez križa, bez spremnosti na žrtvu, muku i bol. Stoga, kao kršćani, mi se ne smijemo boriti sebično protiv zla u svijetu bez križa, kako ne bismo morali patiti i u muci svjedočiti svoju vjeru. Naprotiv, trebamo se nesebično boriti protiv zla, a to znači žrtvom i predanošću.

Drugo, u Isusu Kristu saznajemo da Bog nije došao izbrisati zlo i grješnike s ovoga svi-jeta, da ne bi morao praštati i biti milosrdan. Bog je osjetljiv i ranjiv spram zla i grijeha. No, iz njegovih rana teku krv i voda, njegove rane objavljuju nam dobrotu koja naspram zla ne postaje manjom, kako je to kod nas ‘dobrih’: što više zla, to manje dobrote. Ne. Božja do-brota je dobrota križa: što više zla u svijetu, to više Božje dobrote. Jer, bezdan našega zla do-ziva još veći bezdan Božje dobrote, milosrđa i praštanja. Tako i mi kršćani. Ne obračunava-mo se sa zlom kako bismo bili manje dobri, tj. kako ne bismo morali praštati i biti milosrdni. Ah, bez praštanja i milosrđa, tko li se još usu-đuje zvati dobrim?

Treće, Bog se ne protivi zlu da bi pokazao svoju moć, da bi se oholo šepirio svojom savr-šenošću, da bi nas ponizio svojom dobrotom, kako mi to činimo. Bog ne uživa u zlu i gri-jehu drugih jer je u Isusu Kristu sâm postao grijeh (2Kor 5, 21), sâm je postao prokletstvo (Gal 3, 13), sâm je ušao u tamu ovoga svijeta, pokazao je veliko strpljenje kako bi zli postali dobri, kako bi grješnici postali njegovom dje-com. Bog ne kritizira i ne odbacuje zlo i grijeh s nedodirljive udaljenosti, nego supati sa svije-tom, muči se sa zlom i grijehom. U konačnici, Bog nije ohol, on ne objavljuje sebe iz mržnje prema grješnicima, ne čini dobro iz mržnje prema zlu i grijehu. Bog čini dobro jer je Bog, čini dobro zbog dobra, čini dobro zbog čovje-ka, zbog nas, zbog nas zlih i grješnih ljudi. Da, to je čovječni Bog, Bog čovječniji od nas.

A mi? Čuli smo: »da pravednik ima biti čo-vječan«. »Ecce homo«, evo čovječnoga Boga na križu. Budimo i mi tako čovječni, s križem.

I. Raguž

OTAJSTVO I ZBILJA

32

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJEUlazna: 81 Bog je u svom svetom hramuOtpj. ps.: O kako ljubim zakon tvoj (ŽV 7-2011)Prinosna: 232 Gospode, primi ili: VI Izvore vode žive ili: 325 Evo, BožePričesna: 159 Hvalite Gospoda s nebesaZavršna: 753 Do nebesa

30. srpnja 2017.

Sedamnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaBog je u svom svetom prebivalištu, Bog što u svom domu ujedinjuje svoj narod: on daje moći silu narodu svome.

Ps 68, 6-7.36

Zborna molitvaBože, zaštito i uzdanje naše, bez tebe ništa nije valjano, ništa sveto. Umnoži nad nama svoje milosrđe da se po tvom promislu i vodstvu tako služimo zemaljskim dobrima te srcem prionemo za nebeska. Po Gospodinu.

Prvo čitanje 1Kr 3, 5.7-12Tražio si pronicavost.

Čitanje Prve knjige o KraljevimaU one dane: Gospodin se javi Salomonu noću u snu. Bog reče: »Traži što da ti dadem.« Salomon odgovori: »Gospodine, Bože moj, ti si učinio kraljem slugu svoga na mjesto moga oca Davida, a ja sam još sasvim mlad te još ne znam vladati. Tvoj je sluga usred naroda koji si izabrao; naroda brojnog, koji se ne da izbrojiti ni popisati. Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!« Bijaše milo Gospodinu što je Salomon to zamolio. Zato mu Gospodin reče: »Jer si to tražio, a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronica-vost u prosuđivanju pravice, evo učinit ću po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 119, 57.72.76-77.127-130Pripjev: O, kako ljubim zakon tvoj, Gospodine!Dio je moj, Gospodine – rekoh –da tvoje čuvam riječi.Draži mi je zakon usta tvojihno tisuće zlatnika i srebrnika.

Tvoja ljubav nek mi bude tješiteljicompo obećanju koje si dao sluzi svom.Nek dođe na me milosrđe tvoje da poživim,jer zakon tvoj moja je naslada.

Stoga ljubim zapovijedi tvojeviše no zlato, zlato čisto.Zato hodim po odredbama tvojim,mrski su mi svi lažni putovi.

Divna su tvoja svjedočanstva,stoga ih čuva duša moja.Objava riječi tvojih prosvjetljuje,bezazlene urazumljuje.

Drugo čitanje Rim 8, 28-30Predodredi nas da budemo suobličeni slici Sina njegova.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo! Znamo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti darove dobivene od tvoje darežljivosti, da nam po tvojoj milosti posvete svagdašnji život i dovedu nas u vječnu radost.Po Kristu.

32živo vrelo 33

MOLITVA VJERNIKA

Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi.

Braćo i sestre, Bog Otac u nas je pohranio blago svoga Kraljevstva. Zahvalni na njegovu pozivu i daru, molimo ga za mudrost i snagu vjernoga nasljedovanja puta evanđelja.1. Svojoj Crkvi, Gospodine, dao si zadaću

da bude znak tvoga Kraljevstva na zemlji:vodi ju svojom milošću da njezin život bude vjerna slika tvoje dobrote prema svakom čovjeku, molimo te.

2. Obnovi radost služenja u svima kojima si povjerio brigu za tvoj sveti narod: budi im snaga u njihovim nastojanjima, mudrost u svim traganjima i radost u svim sumnjama i neuspjesima, molimo te.

3. Sve koji su zarobljeni blagom ovoga svijeta obogati svojom milošću da u življenju tvoje riječi prepoznaju put do istinske radosti i mira, molimo te.

4. Gospodine, u ovome svetom susretu s tobom hraniš nas svojom riječju i Kristovim tijelom: ne dopusti da zakopamo tvoje blago i pomozi da ga s ljubavlju dijelimo svima koje ćemo susresti, molimo te.

5. Puninom svoga spasenja u Kraljevstvu nebeskom obdari našu braću i sestre koji preminuše, molimo te.

Primi, svemogući Bože, naše smjerne molitve i daj nam ustrajno nastojati oko svega što si nam darovao i povjerio. Naše življenje dara vjere zalij svojom milošću da svi koje stavljaš na naš životni put osjete ljepotu tvoje ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu.

Popričesna molitva Gospodine, primili smo pričest, spomendar muke tvoga Sina. Molimo te da nam bude na spasenje što nam je u svojoj neiskazanoj ljubavi on darovao. Koji živi.


Evanđelje Mt 13, 44-52Proda sve što ima i kupi onu njivu.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakri-je, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu.Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ri-be. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjed-nu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će an-đeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Jeste li sve ovo razumjeli?« Odgovore mu: »Jesmo.« A on će im: »Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.«Kad Isus završi sve ove prispodobe,ode odande.Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

34

Z namo da Bog u svemu na dobro sura-đuje s onima koji ga ljube… Tako nam se danas obratio sv. Pavao. Znamo, ali

zanemarujemo način na koji se to događa. Ne-sreće, križevi, neugodnosti, prijev are… Sve to doživljavamo kao zlo za nas, nešto što sprje-čava razvoj i naše planove vodi u prazninu. Pa ipak, Bog i tu zbilju preobražava u dobro. Put do toga ostaje nam velikim dijelom skriven, a da bi se taj pomak vidjelo, treba puno vreme-na i od nas traži življenje iskušenja.

Vjera i nada daju nam naslutiti i jamče da su za izgradnju našega dobra ne samo oni ele-menti koje smatramo korisnima, nego i oni koje smatramo štetnima, onaj materijal koji odbacujemo.

Uza sve to, ostajemo u tami, promatra-mo protivštine, pa čak i sablazan, od kojih je najveća sablazan križa. Ne shvaćamo odmah, a Bog nam ne daje tumačenja ni opravdanja. To je proturječje vjere; to znači vjerovati da će se do cilja, mjerenoga Božjim naumom, doći putovima koji su prema ljudskim mjerilima pogrješni; vjerovati da je sve dobitak, čak i najbolniji gubitci; vjerovati da nam Bog kaže da nizom odgovora koji u našim ušima zvone kao glasno ne; vjerovati da ljubav uspijeva na-praviti čudo preobrazbe, u uzdignuće lanacem padova. To nas poziva da susret s Bogom pro-matramo u svjetlu nove vrijednosti…

Što je najveći dobitak?Nebesko je kraljevstvo kao kad… Jeste li po-kušali već nastaviti tu rečenicu tako da ona sadrži vaš iskreni odgovor i vašu sliku. Isus u Evanđelju o Kraljevstvu govori kao o otkriću »skrivena blaga« i »dragocjena bisera«. Kra-ljevstvo je nebesko kao kad ste sretni dobit-nik?! No, taj je dobitak plaćen cijenom odma-ka, odricanja i odlučnih poteza.

Seljak je prisiljen prodati sav svoj imetak kako bi došao u posjed onoga polja. I trgovac mora prodati sve što ima da bi kupio biser. Čovjek na njivi i trgovac u potrazi za biserjem

pronalaze blago. Pronalazi ga, dakle, čovjek čije su oči i misli svakoga dana usmjerene sa-mo na njegov rad, na svagdašnji kruh, a svaki je dan nalik drugima, čineći život jednoličnim i teškim. Takav čovjek nailazi na blago, na ne-očekivano, na neizrecivo; na nešto što je puno više od kruha svagdašnjega.

Nadalje, biser pronalazi tražitelj kojemu je već i samo traženje radost. Njemu su oči i misli trajno usmjerene onkraj svakidašnjega, tamo kamo se dopire nemirom ljudske zna-tiželje i čežnje; tamo kamo ne dopušta zaći redovitost poslova i sumornost svakidašnjice.

Želim i vas potaknuti na razmišljanje, onako kako sam i sam bio vođen. Najprije se pitam uspijevamo li prihvaćati i predstavlja-ti kršćanstvo ne u pojmovima teškoga tereta obveza i propisa, zapovijedi i dužnosti, već poglavito kao radost nailaska, kao radosno otkriće, mogućnost da se postane slobodnim i rasterećenim. Sjetimo se samo riječi aposto-la Andrije koje je i kako rekao svomu bratu Šimunu Petru: »Našli smo Mesiju!« Ushićen je objavio nešto predivno, iznenađujući su-sret, izazov koji još nije iskusio. Od sada nada-lje cijeli se život može mijenjati.

Osim toga, Kraljevstvo nije dodatak svemu što posjedujemo i što grčevito želimo zadržati. Kraljevstvo je sve i jedino nužno. Otkriće nam govori da sve drugo može otići u drugi plan, jer do jednoga se u ovome slučaju ne dolazi gomi-lajući zbrajajući, nego izdvajajući najvrjednije.

Treba nam biti jasno da se dvojica iz Evan-đelja smatraju prezadovoljnima poljem s bla-gom i s biserom. Nema spomena o tome da su kasnije tražili još nešto. Ništa im drugo nije

Naići na Kraljevstvo

Popu

t mre

že p

une

svak

ovrs

ne ri

be. (N

ikola

Sarić

)

34 35

Zrnje…

U prispodobama o Božjem kraljevstvu provlači se nekoliko slika. Na prvome mjestu malenost i rast koji zadivljuje: us-

poređuje ga se sa zrnom, i to onim najmanjim među svim sje-menkama; s kvascem koji nezaustavljivo daje rasti… Spominju se i oprječne sile koje kušaju zaustaviti ili ugušiti njegov rast: trnje, kukolj… Kraljevstvo je sâm Krist. Sve je nalik njegovu pojavku: tiho, nezamjetno, a ipak preobražavajuće. Uspostava i rast Kra-ljevstva događa se snagom njegova Duha. Ono i danas raste, tiho, unatoč trnju, kukolju, ili ‘zakopanosti’ u svagdanje brige. Prispo-dobe govore o njegovoj nezamjetnosti, ali i o njegovoj sili, ognju. Niz raznolikih slika govori o nepredvidivosti Kraljevstva. Ono je dinamička stvarnost. Ne da se zatvoriti u jednu sliku, jer je uvijek novo. I sâmi ćemo ga osjetiti u ljepoti dragocjenoga blaga, ali i u snazi mreže koja zahvaća sve, dobre zajedno sa zlima.

Blago pronađeno »na njivi«, prispodo-bljeno Božjem kraljevstvu, govori o nje-govoj blizini i skrivenosti. Ono je tu, »na našoj njivi«, među nama, nepri-mjetno. Otkriva ga se iznenada, usred svakodnevnih briga. Pojavljuje se pred nama neočekivano, kao nezaslužen dar. No, otkriće blaga nije dostatno. Potreb-no je »kupiti njivu«. Ne može se biti di-onikom Božjega kraljevstva bez da se u brigu za kraljevstvo ne uključi i ljude među kojima ono živi. Blago Kraljevstva daje vrijednost »mjestu« gdje ga se živi i preobražava ljude s kojima je življeno.

potrebno. Sve što bi im se dodatno nudilo bilo bi sužavanje, umanjivanje i smiješno u odnosu na ono što su postigli. Nasuprot tomu, može se dogoditi i hod u suprotnome smjeru te se poč-ne tražiti mjesta, povlastice, časti i zahvalnost. Zbunjuje pomalo da se i unutar Crkve, među nama vjernicima, vidi takvo ponašanje: kao da bi Kraljevstvo osiguravalo nešto drugo, stvari koje bi trebalo relativizirati i koje nisu spojive s njime. Ili još gore, kao da je Kraljevstvo gubi-tak nečega, zbog čega se taj gubitak pokušava nadoknaditi, zamijeniti nečim drugim.

Kad god postoje takvi pristupi kršćanstvu, možemo govoriti da se radi o trgovcima koji, nakon što su došli u posjed neizreciva blaga, rasprodaju to blago u bescjenje, da bi se za njega dobila ‘škartirana roba’ te tako promi-cala kultura odbacivanja i odbačenosti. Vjeru-jemo li uistinu da susret s Isusom ne donosi nikakav dobitak, budući da je najveći dobitak on sam? Jesmo li uvjereni da smo svaki put kad Kraljevstvo postaje preduvjet drugim do-bitcima već izgubili Kraljevstvo ili smo barem pridonijeli da bude obescijenjeno?

Znati vrijednost otkrićaDanas smo pozvani susresti Krista i njegovo kraljevstvo ne kao ostvarenost danu na proma-tranje i na raspolaganje. Ono je dinamična zbi-lja traženja, hodanja, izabiranja, odlučivanja, zauzimanja i žrtvovanja. Možda baš ono što

ne bismo željeli. Ta zbilja živi od otkrića, a ono pretpostavlja gibanje koje ‘nailazi’, traženje i nutarnju gorljivost. Istina je ponuđena svima, ali nije dana da se njome raspolaže bilo kako. I budući da se radi o bitnome, o nečemu što ispunja ljudski život, kao posljedicu ima obra-ćenje. Koliko je važno otkriće, toliko je ‘radika-lan’ izbor. Uočavanje vrijednosti blaga na koje je bačeno oko dovodi do precizne odluke koja stvarni razlog nema u ljudskoj proračunatosti.

Ako je Božje kraljevstvo sve, tada je ono darovana prilika koja ne obescjenjuje sve ostalo, ali sve ostalo relativizira, daje novu di-menziju, određuje granice i podvrgava tomu otkriću. Nije moguće ući u Kraljevstvo, a da se prije nije prošlo kroz odricanja, napuštanja, a možda i lomove. No, žrtva nije svrha samoj se-bi; ona izrasta u radost novoga ‘posjedovanja’.

Naime, vrhunac u ovim prispodobama jest radost. Kristov učenik nije netko tko je nešto ostavio, nego netko tko je našao i to – sve. Dvojica iz Evanđelja su ljudi čista pogleda koji su znali pred čime se nalaze, a mi smo tako često zaraženi proračunatošću, oprezni do te mjere da otupljujemo izazov Božjega dara. Možda i uspijevamo opisivati i tumačiti blago, pripovijedati i raspravljati, ali ga tako teško usvajamo. Bog očito ‘više voli’ one koji žele bi-ti sudionici u ozbiljnoj igri života, od onih koji su zadovoljni, jer poznaju pravila igre.

Ivan Šaško

MU

DR

OST

CR

KV

E

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

36

Molitva u samoći

Stavljam pred tebe, Gospodine, svoju samoću, ispunjenu prazninom srca,i izručujem ti u njoj svega sebe,sa svime što što me udaljuje od tebei sa svim onim što ljubim više nego tebe.Neka samoća prožme sve moje misli,sve osjećaje i sva htijenjakako bih mogao biti pred tobom posve sâm,slobodan od svega,potpuno predan samo tebi.Jer, Gospodine, gdje si ti sve,tu ne nedostaje ništa.Tu ništa nije smetnja, ništa suvišak i ništa čežnja,jer ti, Neizmjerni, daješ mjeru svemui sve daješ na mjeru koja nam pristaje.

Oslobodi me od svega prekomjernoga,od svega ispraznoga što prazninom puni srce,od svega što zarobljava i zasljepljuje,svega što otklanja pogled od tebei od puta ljubavi, kojim pred nama vjerno kročiš.Oslobodi mi srce praznine koja ne da mjesta tvojoj riječi;ispuni ga svojom blizinomkoja ga otvara svakomu čovjekusvakomu novom trenutkui svakomu daru koji mi povjeravaš– za ljude kojima me šalješ.

Gospodine, uzmi od mene sve što me priječi da idem k tebii da budem s tobom;daruj mi ono što mi pomaže da dođem k tebii da ostanem u tebi;uzmi me od mene i vrati me k sebida budem sasvim tvoj. Amen.

36živo vrelo 37

Molitva za ljude koje susrećem

Život je suživot, nikada samo život,jer si nas stvorio darovane, od drugih za druge.Na početku moga života, i još prije početka,darovao si mi druge i tako sav moj život živi od susretanja,od života drugih.

Zato te, Gospodine, molim za ljudekoje stavljaš na moj životni put,za one s kojima dijelim život i brige,one koji su mi stalni suputnici,kao i za one koji su tek namjernici, susretnici na stazama života.Prodahni me svojom ljubavljuda im budem drugi koji im je potreban,kako bi prepoznali darovanost životai iskusili ljepotu življenja.Ne dopusti da se itko pored mene osjeti usamljen,napušten, lišen razumijevanja i blizine.Daruj mi srce otvoreno za druge, oči ispunjene radošću i ruku ispruženu onomu koji je u nevolji.Ovaj prolazni život ostaje siromašan ako smo jedni drugima samo prolaznici,ljudi pognuta pogleda i uskraćena osmijeha.Sreća živi od susreta,jer samo su susretnici sretni ljudi.Neka Gospodine moj život bude mjesto susretaza ljude koje mi šalješ,da nitko ne ostane uskraćen za tvoju blizinui za ljepotu dara suputništva i susretništva.

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

38

Molitva na putovanju i odmoru

Gospodine, izvodiš me na puti daješ mi da odmor pronađem u susretima s drugim ljudimas njihovom kulturom i običajima,s njihovom baštinom i umijećem življenja.

Daruj mi oči otvorene i srce poniznoda se umijem diviti ljepotama tvoga promislakoje si čudesno prosuo po svoj zemlji:u prirodi, u djelima ljudskih ruku,u mudrosti i umijeću vrijednih ljudi.Pomozi mi u svemu otkrivati tragove tvoje ljepotei tako uvijek iznova pronalaziti tebekoji si mir i spokoj svakoga traganja,odmor svakome umoru,radost svakoj tuzi,svitanje svakoj tjeskobi i zatvorenosti.Nauči me zastati, diviti se, zahvaljivati, učiti od drugih i širiti poglede i spoznaje;daj da me u svakome susretu ispuni i prodahneljepota koja stoji ispod svakoga djela vrijedna divljenja.

Nauči me cijeniti i poštivati kulturu ljudi,čuvati baštinu koja im je povjerena,gajiti zahvalnost za trud koji ulažui kojim dočekuju sve putnike.Molim te za one koji marno radekako bih ja živio trenutke odmora.

Gospodine, koji si mir i spokoj svakomu srcu,ne dopusti da odmornost tražim ondje gdje ju ne mogu naći.I kad sam na putu, daj da budem doma –u tebi i s tobom koji si i dom i put,i sigurnost života i novost koja raduje. Amen.

38živo vrelo 39

Molitva putnika

Pokaži mi, Gospodine, stazu životai vodi me putovima tvoje volje.Daj mi razumjeti ovaj nemirkoji čini da budem čovjek puta,radoznalost koja me tjera da tragam za ljepotom,volju koja me nadahnjuje da činim dobro.

Daj mi spoznati ljepotu stvarîi razumjeti riječi kojima me poučavaš iz njezine dubine.Daj mi otkriti dobrotu stvarî,da umijem ispravno se njima služiti– tebi na slavu i meni na radost.

Daj mi razumjeti ljude koje susrećem na svome putui bol koju skrivaju; ljude koji sa mnom dijele tegobu puta,ljubav prema požrtvovnosti i zadovoljstvo u uspjehu;udijeli mi dar pravoga prijateljstva i istinske radosti i daj da budem srdačan, pažljiv, velikodušan, iskren i milosrdan.

Daj mi čuti glas puta,glas koji me poziva na staze svijetakako bih uvijek dublje spoznavao darove tvoje ljubavi,koja otkucava hod srcai poznaje stazu do visinagdje ti prebivaš u sjaju Istine.

Kad sam daleko od tebe i od tvojih putovadaj mi osjetiti beskorisnost svega.Daj da uzmognem stići k tvome domugdje si Ti svojim svetima istinska Ljepota,pravo Svjetlo, potpuna Ljubav, savršen Odmor. Amen.

živo vrelo40

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK Pisma čitatelja

»Idite« ili »Idimo u miru«?

Riječi »Ite missa est« na kraju slavlja euharistije, premda imaju slojevitu povijest i premda su izgubile izvorni kontekst svoga zna-čenja, danas se redovito shvaćaju kao riječi ot-pusta i poslanja. Zbog nemogućnosti jasnoga prijevoda prerečene su u poziv »Idite u miru«, a takvo značenje čuva se i u drugim jezicima (La messa è finita: andate in pace; Gehet hin in Frie-den; Go in the peace of Christ; Allez dans la paix du Christ). Opća uredba Rimskog misala nazna-čuje da čin otpusta, koji vrši đakon ili svećenik, ima zadaću poziva »da bi se svatko vratio svojim dobrim djelima, hvaleći i blagoslivljajući Boga« (br. 90). Naznakom da riječi otpusta pripadaju svećeniku ili đakonu otkriva se njihova narav: to su obredne riječi ili riječi koje su obred. Nije dostatno reći da se one izgovaraju; one se vrše; događaju se kao obredni čin – u dijalogu zajed-nice i liturgijskoga služitelja i u dinamici obred-ne ‘igre’. Nikada obredno ne stoje same, nego su ucijepljene u poslanje, u razilazak zajednice ko-ja iskustvo otajstvenoga susreta s Kristom unosi u svijet. Zato se riječi otpusta izostavljaju kada nakon slavlja slijedi neki drugi obredni čin.

Riječi »Idite u miru«, shvaćene u njihovoj obrednoj ulozi, pripadaju nositelju obredne službe. Tradicija rimske liturgije te riječi, kao i neke druge »obredne pozive«, veže uz đakon-sku službu, čime je još jasnije pokazano da rije-či otpusta imaju obrednu formu i zadaću te da pripadaju nositelju specifične liturgijske službe. Redovitom odsutnošću đakona u našim zajed-nicama izblijedio je smisao te liturgijske službe, pa se obredne zadaće koje su pripadale đakonu ostale vezane uz službu predsjedatelja. No, »sa-cerdotalizacija prezbiterske službe« u liturgiji katkada zasjenjuje smisao predsjedanja preta-pajući ga u zadaću duhovnoga vodstva. Doista, nerijetko smo svjedoci da prezbiter liturgijskom slavlju ne pristupa kao njegov predsjedatelj,

kao nositelj vlastite mu liturgijske službe, nego kao duhovni vođa, duhovnik, pri čemu se nasto-ji spiritualizirati svaki oblik »službe« pa i same obredne čine. Može se reći da je u nedostatku razumijevanja obrednoga govora i njegove obredne forme, a koji tvore temeljni ustroj litur-gijskoga slavlja, stvoren zazor prema obrednom slavlju, proglašavajući ga krutim i nedoživljaj-nim izričajem koji bi, navodno, trebalo nadići. Zato se sve češće ističu »karizmatski voditelji« kao oni koji u slavljima koja predvode (jedini) »uspijevaju« stvoriti ozračje duha. U takvim je slavljima često sve svedeno na riječ »duhovnog vođe«, na njegovu duhovnost i »karizmu«, čime se gubi jasnoća liturgijskoga uzbiljenja Otaj-stva, koje nužno traži obrednu formu kao čvr-stu poveznicu s utemeljujućim Događajem. Iz takvoga ozračja sve više prevladava težnja da se i u redovitim slavljima obredne riječi, koje pri-padaju nekom liturgijskom služitelju, pretvori u riječi duhovnoga naputka. Gubitak osjetljivosti za obrednu zbilju otajstva uskratio je i mnogim svećenicima jasnoću spoznaje o snazi riječi koja im je kao liturgijskim služiteljima povjerena.

Riječi liturgijskoga otpusta »Idite u miru« valja, dakle, razumijevati u istome obredno-ko-munikacijskom kodu kao i riječi »Gospodin s vama« ili »Pružite mir jedni drugima«, pa je ja-sno da poziv »Idimo u miru« umjesto poslanja, koje preuzima evanđeosku imperativnu formu, ostaje na razini duhovnoga poticaja ili savjeta te kao takav nije vlastit obrednoj dinamici liturgij-skoga slavlja. Liturgijske riječi nemaju, naime, snagu u prezbiterevoj moći uvjeravanja, pa ni u njegovoj osobnoj duhovnosti, nego u eklezi-jalnome slavlju vjere, u kojemu je obredni čin povlašteno sakramentalno mjesto djelovanja Duha. Liturgija od svih sudionika traži više po-vjerenja u obredno uzbiljenje Otajstva, nego u osobnu svećenikovu duhovnost.

Neki svećenici na završetku euharistijskoga slavlja otpuštaju vjernike poklikom/pozi-vom »Idimo u miru«. Ne znam je li to ispravno, ali znam da nije isto što i »Idite u mi-ru«. Želim vaše pojašnjenje.

Marin M., Poreč

Knjižicu po cijeni od 5,00 kuna možete naručiti na [email protected] ili na broj telefona +385 (0)1 5635 050. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu.

Za župne urede, koji za svoje vjernike žele naručiti više primjeraka, predviđeni su posebni popusti*: 50 primjeraka – 125,00 kn; 100 primjeraka – 225,00 kn; 200 primjeraka – 400,00 kn.

*Navedeni popust odnosi se samo na župe i pretpostavlja da knjižica nije namijenjena za daljnju prodaju.

Ispit savjestiPRIPREMA ZA SAKRAMENT POMIRENJA – ISPOVIJEDI

PRIREDIO: mons. Ivan Šaško

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

Chris

tian

Rohl

fs

7živovre - hilp.hr · biti sabran. sabranost je rezultat aktivnoga rada duha. duh se...

Documents