ANTUN BRANKO ŠIMIĆ: „PREOBRAŽENJA“

(1920., avangarda, hrvatski ekspresionizam; lirska zbirka)

Sadržaj: o avangardi, ekspresionizmu, Šimićev lik i djelo, poetika, tekstovi i analiza (izabranih) pjesama; zadani eseji: interpretativni (pjesma Pjesnici) i usporedno-raspravljački esej (dvije pjesme, Matoš – Šimić); stilistika (stilske figure/ stilska izražajna sredstva)

Oko 1910. godine pojavljuju se novi umjetnički smjerovi i pokreti. Zajedničko im je nezadovoljstvo tradicionalnim stvaralaštvom, te reagiranje na novu atmosferu i nov duh koji je zavladao uoči Prvoga svjetskog rata: ubrzana industrijalizacija, urbanizacija, nevjerojatan razvoj tehničkih znanosti. Čovjek se sve više automatizira i mehanizira, osjeća se ugroženim kao ljudsko, humano biće. Javlja se osjećaj općeg kaosa i nemoći te nihilizma, psihoze straha pred sveopćim uništenjem. To rezultira pojavom bunta, krika protiv svih građanskih shvaćanja života i umjetnosti.

AVANGARDA. Unutar moderne književnosti javlja se mnoštvo smjerova i strujanja, posebice u poeziji i drami: ekspresionizam, futurizam, dadaizam, nadrealizam, imažizam, vorticizam, akmeizam…

Zajednička su obilježja modernističkih strujanja: - osporavanje postojećih oblika književnoga stvaranja - antiesteticizam („Dolje estetike i dolje ukus!“)- depersonalizacija umjetnosti - dehijerhizacija žanrovskoga sustava (sve vrste jednako su „važne“) - stapanje različitih književnih vrsta i uvođenje novih - stvaranje fragmentarnih tekstova otvorene strukture - razbijanje sintakse dotadašnjega pjesničkog izraza - prožimanje različitih umjetnosti.

Kaos i bitno postaju osnovnom tematskom preokupacijom nove mlade generacije. Njihov nastup obilježen je bučnim manifestima (proglasima). EKSPRESIONIZAM je izrazito urbana književna pojava usmjerena protiv bilo kakva književnog oponašanja stvarnosti. Javlja se u Austriji i Njemačkoj od 1910. do 1924. Ekspresionisti drže da se umjetnost mora u potpunosti okrenuti prema unutrašnjosti. Samo tako može razabrati kako se subjektivna stvarnost uopće može izraziti. Obilježja izraza: razbijanje logičkog reda mišljenja i govora, krajnje sažete rečenice, jaki zvučni efekti, metaforika i hiperbole.Tematski motivi: grad, smrt, rat, bolest, raspadanje, strah, KRIK i pobuna Teme: od kozmičkih i mističkih do društvenih i političkih.Ekspresionisti: Gottfried Benn, Georg Trakl, Franz Werfl…

MODERNO PJESNIŠTVO obuhvaća različita strujanja i različite skupne ili pojedinačne pjesničke postupke koji se najčešće oblikuju: a) kao pjesme nadahnute modernom tehnikom i ostvarene govorom ulice ili uporabom jezika s onu stranu razuma, nerazumljiva izraza svedena na zvuk; b) kao osobita lirska potraga za neposrednim, istinskim životom uz motive grada i mučne ratne stvarnosti; c) kao tekstovi tamnih raspoloženja, melankolije i umora od života, prepuni složenih simbola i skrivena značenja. Glavni su predstavnici moderne poezije: Valery, Rilke, Eliot, Pessoa, Eluard, Majakovski, Jesenjin, Garcia Lorca, Neruda.

1

HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD 1914. DO 1929. (do kraja 1920-ih godina)

Posljednji sljedbenici moderne. Godina 1914. označava početak kraja hrvatske moderne: umro je glavni hrvatski simbolist i impresionist A. G. Matoš i objavljena je značajna antologija Hrvatska mlada lirika, lirska zbirka s novim važnim pjesničkim imenima (Ujević, Andrić, Kamov…). HRVATSKI EKSPRESIONIZAM. Skupina bučnih mladih pisaca člancima i manifestima počinje iskazivati nezadovoljstvo neplodnošću hrvatske književnosti. Tada mladi Ulderiko Donadini, Antun Branko Šimić i Miroslav Krleža svojom kritikom i beletristikom najavljuju novo razdoblje u hrvatskoj književnosti – ekspresionizam.

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ (1898.–1925.), hrvatski pjesnik, esejist i književni kritičar, najznačajniji je pjesnik hrvatskog ekspresionizma. Potpuno negira tradiciju, pod snažnim utjecajem njemačkog ekspresionizma i berlinskog časopisa Der Sturm. Objavio je samo jednu zbirku pjesama, Preobraženja (1920.), i njome se svrstao u sam vrh hrvatske književnosti. To je prva zbirka slobodnih stihova u hrvatskoj književnosti (48 pjesama). Progovorio je posve originalno – uveo u hrvatsku poeziju pojmovno pjesništvo i slobodan stih, a izostavljajući interpunkciju (rečenične znakove) dao i vizualnu snagu svojim lirskim motivima. Izraz mu je neobično sažet, a glavne teme ljubav i smrt. Živio je teško, bolestan i siromašan te ga zaokupljaju teme o ljudskom tijelu i socijalna tematika (ciklus Siromasi). Nekim temama i motivima blizak je tzv. kozmičkom ekspresionizmu (pjesnik-prorok, poeta vates).

Pjesme: iz zbirke Preobraženja: Pjesnici, Moja preobraženja, Opomena, Ljubav, Smrt, Povratak, Hercegovina, Ljubomora, Budući… Ostalo: Smrt i ja; ciklus Siromasi – Siromasi koji jedu od podne do podne, Ručak siromaha…; Nađeni BogEseji: Tehnika pjesme, Muzika forme  

Rođen je 1898. u Drinovcima kod Gruda, BiH, gdje je završio pučku školu. Od 1910. polazio je u Širokom Brijegu franjevačku gimnaziju, ali 1913. godine nakratko boravi u Mostaru, a zatim odlazi u Vinkovce, gdje je završio četvrti i peti razred gimnazije. Zatim odlazi u Zagreb, gdje nastavlja školovanje. Dvije godine kasnije, kada pokreće časopis Vijavica, Šimić zbog propisa koji učenicima nisu dopuštali objavljivanje novina, prekida školovanje. Od tada se posvećuje književnosti, objavljuje članke i pjesme u brojnim časopisima (Grič, Kritika, Plamen, Hrvatska prosvjeta i dr.), te 1919. godine pokreće časopis Juriš. Godine 1924., kada pokreće i časopis Književnik, obolio je, te je u nadi izlječenja otputovao u Dubrovnik. Nakon što mu se zdravstveno stanje pogoršalo, vratio se u Zagreb, gdje je ubrzo preminuo, u 27. godini života.

Lirika – stilske značajke:

- slobodan, nevezani stih - bez interpunkcije (rečeničnih znakova)

- škrtost izraza, racionalizacija riječi

- odbacivanje deskripcije (opisivanja)

- dojam krika, napetosti, unutarnje dinamike i pokreta

2

- ekspresionistički i egzistencijalni motivi

- vizualni izgled – grafička forma pjesme postaje sadržajno važna

- najčešće stilske figure: sinestezija, hiperbola, metafora

- uranjanje u sadržaje svijesti: vizije, slutnje, strepnje, halucinacije, nestvarne slike

- forma: stihovi centrirani, idu od sredine, a nisu poravnani od početka retka; strofe izgledaju poput skupina stihova, a kako stihovi nisu fiksirani interpunkcijom, izgledaju kao da lebde (to prati i čest Šimićev motiv uzdizanja od tla, lebdenja ili levitacije); pjesme u obliku simetričnoga grafičkog aranžmana (podsjećaju na tekstove nadgrobnih spomenika)

- sinestezija (prožimanje osjetilnih doživljaja: mirisa, boja, zvukova…), posebno sinestetička uporaba boja (plava!); koloristički kontrasti: žuta – boja života, radosti i Sunca; plava – metafizika, duhovnost, astralnost; crna – boja smrti; (žuto, plavo, crno – asocijacija na kolorit Van Goghovih slika); bijela – rijetki sretni trenutci u životima ljudi

Poetika (umjetnički stav i program):

- umjetnost je subjektivna stvarateljeva istina, duboki unutarnji doživljaj života i svijeta

- „Stvarati – to je u najvišem i najponosnijem smislu MIJENJATI!“

- pojmovno pjesništvo (a ne slikovno, odnosno, više je misaono nego emocionalno)

- poezija ne traži apstraktnu ljepotu, ona traži bit čovjeka i svijeta, dublji smisao čovjekova postojanja

- „Umjetnik ekspresionist preobražava cijeli svemir; on ne gleda, vidi; on ne priča, živi; ne reproducira, ponovno stvara…“ (K. Edschnidt)

- „Trebamo jednom… baciti sa sebe… sve što je retorika i ljepota… sve suvišno… i govoriti ISTINU!“

- esej „O muzici forme“: čovjek je praktičnom uporabom ubio pravu formu stvari, pjesnik treba „odstvariti stvari“, umjetnik je taj koji čuje njihov unutarnji glas, on će ih dići u jedan viši svijet, umjetnik „uskrsuje stvari“; razlikuju se forma prirode i forma umjetnosti; taj njegov program/stav sadržan je u prvoj pjesmi zbirke, „Pjesnici“ („Pjesnici su čuđenje u svijetu/…“), ars poetici cjelokupnoga Šimićeva stvaralaštva: još je u Platona i Aristotela „čuđenje“ (odstvarenje stvari) osnovni poticaj u kojem se otvara bitak svijeta

- esej „Tehnika pjesme“: jedno je od najstarijih poetičkih pravila da važne riječi dolaze na ono mjesto u stihu gdje je ritmički udar najjači, a to je

3

početak i kraj stiha te iza cezure (stanke, obično u sredini stiha); Šimić drži da je „za ekspresivan ritam najpriličniji slobodni stih“ jer „nije isti ritam valcera i valjanja kamena, čemu onda glatkoća ondje gdje trebaš hrapavost, lakoća gdje baš treba težina?“; ne treba rimovati sve, tema nameće rimu; što je rima rjeđa, jače će djelovati i bit će vrjednija

Šimić je bio pjesnik izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Rođen u Hercegovini (Drinovci), započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom "Der Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze između književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim časopisom ("Vijavica", 1917.), a zatim i drugim ("Juriš", 1919.), sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.

Mladi hrvatski ekspresionist Ulderiko Donadini uzvikivao je "dolje estetike i dolje ukus", a Šimić, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kaže, i odijelo sa sebe, i "kragne, manšete, kravate, šalove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i 'lepota', to će reći sve ono što je suvišno – i da govorimo istinu". Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog početništva, načelno odbacio vezani stih i rimu pa progovorio sažetim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.

U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj pjesmi, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti – i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov časopis "Književnik" (1923-1925). Objavio je tek jednu knjigu pjesama, „Preobraženja“ (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva. Antun Branko Šimić autor je koji se nerijetko smatra najboljim pjesnikom hrvatske avangarde, ako ne i hrvatskog pjesništva uopće.

4

U književnosti se javlja 1913. godine Zimskom pjesmom (časopis Luč), kojom nasljeduje Matoševo stvaralaštvo. U vrijeme kada pokreće Vijavicu, Šimić se okreće dijelom ekspresionističkom shvaćanju umjetnosti te svoju poetiku izlaže u svojim programatskim tekstovima, objavljenim u Vijavici i Jurišu (Namjesto svih programa, Usamljenost duha i dr.), ulazeći tako u prijepore s književnim suvremenicima i prethodnicima. Za života je objavio jedino zbirku Preobraženja (1920) u kojoj je dijelom sabrao pjesme koje su već bile objavljene u periodici. Ovom zbirkom Šimić se predstavio čitateljstvu kao izraziti avangardist, koji svoje stihove gradi na podlozi očuđenja svijeta, a neovisno o pravilima tradicijom utvrđenog jezičnog i formalnog ustroja stihotvorstva. Književnopovijesna znanost Šimićev stih smatra međuprostorom vezanog i slobodnog stiha (Slamnig). Riječ je o osobitoj uporabi slobodnoga stiha, koji je određen deseteračkom podlogom. Šimićevo prevrednovanje jezičnog ustroja očituje se u vizualnoj organizaciji stihova, te u oslanjanju na osnovne izraze pjesnikova doživljavanja svijeta, a time i u gubitku interpunkcije. Šimićev interes za vizualni aspekt pjesništva ne ograničava se samo slikarskom gradnjom forme, već je on prisutan i u bojanju sadržaja pjesama, koje ovisno o svojoj raznovrsnosti pokazuje pjesnikov odnos prema prolaznosti i vječnosti. Tako je u Preobraženjima (1920) raznovrsnim koloritom ilustrirana vjera u vječnost, koja u kasnijoj lirici (Siromasi, 1922 i dr.), intoniranoj bezbojnim, odnosno crnim i bijelim tonovima, nestaje.

IZBOR (i analiza nekih) PJESAMA IZ ZBIRKE „PREOBRAŽENJA“ (1920.)

Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove očivelike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uhona ćutanje što ih okružuje i muči

pjesnici su vječno treptanje u svijetu

- „Pjesnici“: prva pjesma u zbirci, programatska, čuđenje kao „odstvarenje stvari“; snažne metafore; pjesnik treba „odstvariti stvari“, umjetnik je taj koji čuje njihov unutarnji glas, on će ih dignuti u jedan viši svijet, umjetnik „uskrsuje stvari“; pjesnici/umjetnici su „čuđenje u svijetu“, njihove oči nisu mrtve (poput prirode, svemira), one su savjest svijeta, „rastu pored stvari“, reagiraju, čude se, odstvaruju stvari, oživljuju mrtvilo, oko njih je vječna ravnodušnost prirode, kozmička tišina, naslonili su „uho na ćutanje što ih okružuje i muči“, „pjesnici su vječno treptanje u svijetu“ (treptanje oka, živost, poput vječnog treperenja zvijezda na nebu, života u mraku, astralni ugođaj; razlikuju se forma prirode i forma umjetnosti; ars poetica cjelokupnoga Šimićeva stvaralaštva: još je u Platona i Aristotela „čuđenje“ (odstvarenje stvari) osnovni poticaj u kojem se otvara bitak svijeta; tri strofe nejednake dužine: monostih, distih i tercet (jednostih, dvostih i trostih); izmjenjuju se stihovi nejednake dužine; kružna kompozicija pjesme (ponavljanje prvog stiha s varijacijom na kraju pjesme); motivi: 1. strofa (pjesnici, čuđenje), 2. strofa (zemlja, oči, stvari), 3. strofa (uho, ćutanje, pjesnici, treptanje); pjesnički ritam polagan; pjesma u duhu kozmičkoga ekspresionizma (pjesnik.prorok)

5

Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noćiiznesem blijedo meko lice u kristalno jutro

i s pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj putai bezbroj puta uskrsnem

O Bože daj me umorna od mijenapreobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu

što s dalekog će neba noću sjatiu crne muke noćnih očajnika

- „Moja preobraženja“: preobraženje čovjeka u humanu zvijezdu koja „s dalekog će neba“ sjati nesretnim ljudima kao smisao, nada i utjeha (taman kolorit: „u crne muke noćnih očajnika“); smisao boli i patnje, „umrem na dan bezbroj puta“; preobražavanje u stvaranju za Šimića nije bijeg od čovjeka nego povratak čovjeku u najhumanijem smislu; razdrtost između bolnog življenja i umiranja; smisao je pjesničkoga poziva „pjevati sebe“ (dvije strofe započinju sa „Ja pjevam sebe…“); pjesničke slike, a osobito boje, simboliziraju te stalne mijene, preobrazbe čovjekova duha: na početku kaže da su njegove noći „crne bezdane i mučne“ (zaokruženo i povezano s posljednjim stihom i crnim mukama „noćnih očajnika“), kao kontrast se u drugom stihu pojavljuje pjesnikovo „blijedo meko lice u kristalno jutro“, sve je puno svjetla, u trećem stihu već pliva pogledima „preko polja livada i voda“; moli Boga da ga,„umorna od mijena“, jednom zauvijek preobrazi u „svijetlu“, „nepromjenjivu“ i „vječnu“ zvijezdu koja će poput dobroga duha tješiti nevoljnike; nevezani stih doveden do savršenstva; brojni epiteti; ritam je snažan, ekspresivan i sugestivan, podsjeća na biblijski psalam

Žene, mladići, ljeto

O podne se na šetalište slete mnoge žene- O odakle sve dođu? -

ko jata ticašto ispod plavog neba k nama na zemlju se spuste

Žene šumekroz ljetni zrak i duše sanjarskih mladića

i laki koraci im nose laka tijela

Ne, žene nisu s ove zemlje!Već to su izdna nebrojenih plavih noći naše mladosti

bijele čežnje izrasle u tijela

O ženeza vas

rastvorili smo dvore naše mladosti!

Al korak žena zvoni tuđ i dalek

6

Sve žene opet oduko jata tica

što iščeznu za plavim zavjesama ljeta

Na koncu naših pogledared stabala visok sam koraca

Mjesečar

Bog noćimjesec

sade s nebai dokoraca lagano do moje kuće

Polako on se uspne na moj prozori spusti pogled na me

On mami mene u noć

Ja ustajem... i moje lice bijelo... smiješi se

Koracam sanen rubovima krovai šetam kroz noć u visini

- Mene drže meke ruke mjeseca -

O tako lak sam... nezemaljski... lebdimi mogu stati na list stabla

Ne zovite me: glas sa zemljesmrt je moga nebeskoga bića

Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere

Hercegovina

Ja koracam livadama plav od sutona

Na rubu livada je kuća parnog mlinaIz daljine

to je krvlju namrljana uglasta i grubaslikarija na nebu

I štogod bliže stižem sve glasnije vičunebrojene užarene opeke

Ko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu

7

Ispod brežuljaka crni vlak se vučeodmjereno udara

i vrištisvoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici

Noć i ja na brdu

Poda mnom načas izrone iz mrakakuće stabla dvorišta i njive

I opet utonu u mrakuko u svijesti

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora:ko nekoliko bijelih svečanih časova

iz crnog života ljudi

- „Hercegovina“: personificirani krajolik, odnos sreće i nesreće u čovjekovu životu, sudaranje svijeta stvarnosti i svijeta sjećanja, vizija, snova; krajolik pjesnikova zavičaja postupno se pretvara u univerzalni duhovni krajolik ljudskog proživljavanja; posljednje dvije strofe i oblikom sugeriraju sužavanje ljudske svijesti; fonostilem na početku: koraCam (mekano, nježno dolazim); snažan kolorizam, kontrasti, personifikacije, ekspresionističko slikarstvo: plav od sutona (kao „plavi plašt“ od mjesečine u pjesmi „Ljubav“), zelene livade, crvene mrlje, „krvlju namrljana… slikarija“, „viču… užarene opeke“, „crni vlak… vrišti“; pjesnički subjekt uzdiže se, lebdi, levitira (vidi isto iznad i u pjesmi „Mjesečar“): „Noć i ja na brdu…“, pod njim, „ko u svijesti“, izranjaju i opet uranjaju svi ti prizori koje s visine promatra („kuće, stabla…“), iz tame, iz mraka života, u njega „gledaju“ malobrojni osvijetljeni prozori – simbolika, usporedba, kontrast: rijetki sretni trenutci u nesretnim životima („ko nekoliko bijelih svečanih časova/ iz crnog života ljudi“), više puta završava pjesme crnim, mračnim slikama ljudskih života

Povratak

Ti i ne slutišmoj povratak i moju blizinu

U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečinaznaj:

ne koraca mjesečina oko tvoje kućeJa lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podnestaneš

preplašena krikom čudne ticeznaj:

to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se mičes onu stranu mrke mirne vode

8

znaj:ja koracam uspravan i svečan

kao pored tebe

- „Povratak“: altruistička vječna ljubav, lirski subjekt vraća se iz smrti, s druge obale, svojoj dragoj – preko „blizih obala“, „s onu stranu mrke mirne vode“, javlja joj se „krikom čudne tice“), on je uz nju zauvijek, „uspravan i svečan“, na kraju naglašava „kao“ („pored tebe“), kao nekad; ekspresionistički motivi: krik („krik moga srca“), preplašenost, crna sjenka, mrka voda, strah, tjeskoba; opkoračenje, prebacivanje (samo jedna riječ u cijelom stihu); koloristički motivi, kontrasti: dan je mrak (!), „mrko svijetlo podne“, u sutonu je crna sjenka, a noć je „mjesečina“, plave staze – vrhunac vizualne poezije; sinestezija: „šumi u tvom uhu tiha mjesečina“, personifkacije: krik srca, koraca mjesečina; fonostilem: koraCam (uz nju, mekano, nježno hoda, umjesto grubo: koračam)

Ljubomora

Nad snježnom zemljomplave zvijezde

Tvoja kuća stoji na kraj šumeJa idem k Tebi

Da me kakav vuk ne napadne iz tame?Tiho šušti snijeg pod mojim koracima

Tu sam!Tvoja kuća stoji ograđena

Sva su okna zastrtaPred vratima ne videći mene

straži pas

Samo jedan prozor crven gori

Ja znadem sve

i idem natragmrtav

i u licu bijel kao snijeg

Ljubav

Zgasnuli smo žutu lampu

Plavi plašt je pao oko tvoga tijelaVani šume oblaci i stablaVani lete bijela teška krila

9

Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu

Moje ruke svijaju se žude mole

Draga, neka tvoje teške kosekroz noć zavijore, zavijore

Kroz noćkose moje drage duboko šumore

kao more

 

Mrtva ljubav

Kraj ljubavi u duši mrtvo zvoniVeče slazi s neba plavo

Spuštam tihe crne zastore

Znam: vani su mrtve zvijezde i kuće i mjesečinai crn prostor nepomičan stoji

Niko nikad neće doći k meni

Smrt još samo nevidljiva živi

Snurazmotaj crven težak pokrov povrh mene

i nada mnom neka crno nebo noćivječno

ćuti

Rastanak sa sobom

Mi stojimo na rubu svijetai gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći

Sa zvijezdama i mi zapadamo

Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe

Ko ispod nas zemlju nevidljivo maknuda je već daleko vidimo ko zvijezdu?

Zamakle su zvijezdeKo od nas još može naslutiti sebe?

10

Rušimo se vječno

Naš je put bez dna i padanje bez glasa

Opomena

Čovječe pazida ne ideš malenispod zvijezda!

Pustida cijelog tebe prođe

blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališkad se budeš zadnjim pogledima

rastajo od zvijezda!

Na svom koncumjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde!

- „Opomena“: čovjekovi ideali, odnos čovjeka i neba; u stihovima bez interpunkcije ponekad iznimka, grafostilem: na kraju svake rečenice uskličnik, poput opomene i treptaja zvijezde; gramatička odstupanja: rastajo (rastajao); četiri skupine/strofe po tri stiha, četiri rečenice; prva dvije strofe započinju imperativima („pazi“ i „Pusti“); opominje čovjeka da ne smije biti malen, običan i ništavan, treba ga prožeti „blaga svjetlost zvijezda“ (duhovnost, vječnost), perifraze: „ideš ispod zvijezda“ (živiš), „zadnjim pogledima rastajo od zvijezda“ (kad budeš umirao); kontrast: „prah“ i „zvijezde“

Budući

Budući već su bilii sve je bilo već u prvom času

u beskrajnom pogledu Boga ogledano

Iz vremena: iz dubokoga tamnog Božjeg krilabesprekidno u svjetlost površine

stižu budući

U bezdanomu Božjem okuogledaju se mirijade budućih svjetova

Sabrane pjesme/Pjesme objavljene u periodici (časopisima)

11

Smrt i ja

Smrt nije izvan mene. Ona je u meniod najprvog početka: sa mnom rasteu svakom času                         Jednog danaja zastanem                    a ona raste daljeu meni dok me cijelog ne prorastei stigne na rub mene. Moj svršetaknjen pravi je početak:                                   kad kraljuje dalje sama

Ručak siromaha

Jedno pred drugim stide se da sjednuza takav ručak

i dokle jedu boje seda ne bi jedno drugom život pojeli.

Kad ustanu od stola,                                   tišina i težinaGađenje pred samim sobomunakazi obadvoma lica 

i svako misli da je drugomu ubicai da je krv što teče kroz njegovo tijelokrv drugog                    (kao da je jedno drugo jelo)

Nađeni Bog

Ne traži Boga mišlju; u prazniniu kojoj se miso, tamna sjenka, gubiUza te Bog je, uvijek u bliziniU stvarima oko tebe, u zvuku i muku

 

Bog ti je uvijek najbliži od svegaDiraš ga rukom, gledaš ga u boji nebaBog ti se smiješi iz jednog dragog licai plaši te iz svake stvari: nema tajne

12

 

Ne pružaj miso u praznu daljinuUza te Bog je. Otvori sva čula:na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti

 

Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti

Školski esej – Antun Branko Šimić, Preobraženja

Pozorno pročitajte navedeni tekst, a zatim i smjernice za pisanje školskog eseja ispod teksta. Redoslijed ponuđenih smjernica ne obvezuje vas u oblikovanju eseja. Svoj esej oblikujte kao zaokruženu cjelinu (uvod, razrada zaključak). Najprije pišite na listu za koncept, a kasnije uredno prepišite na list za čistopis.Pazite na pravopisnu i gramatičku točnost. Esej treba imati 400 do 600 riječi (+/ - 10 %).

Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove očivelike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uhona ćutanje što ih okružuje i muči

pjesnici su vječno treptanje u svijetu

Smjernice za pisanje

Predstavite Antuna Branka Šimića u kontekstu pripadnosti određenom avangardnom smjeru. Posebno se osvrnite na njegovo stvaralaštvo i tematiku.

Odredite vremenski i stilski razdoblje u hrvatskoj književnosti kojem Šimić pripada.

Odredite kojem književnom rodu i vrsti pripada priloženi tekst.

Analizirajte strukturu pjesme. Posebnu pozornost obratite na njezin grafički oblik. Odredite vrstu stiha i strofe.

Kako su u strukturi pjesme raspoređeni motivi? Izdvojite motive i objasnite njihovo značenje. Odredite temu pjesme.

Izdvojite metafore i odredite im preneseno značenje.

Uočite ulogu zadnjega stiha u strukturi cijele pjesme. Povežite ga s uvodnim stihom.

Prikažite pjesnički ritam. Navedite elemente kojima se ostvaruje.

13

Povežite temu i stilska obilježja pjesme s vremenom kada pjesma nastaje.

Navedite po čemu se ova Šimićeva pjesma razlikuje od tradicionalne poezije.

Objasnite važnost ove pjesme za hrvatsku poeziju. Usporedite Šimićev odnos prema pjesništvu sa svojim poimanjem pjesništva.

Tvrdnje koje iznosite potkrijepite citatima, parafrazama ili primjerima.

ŠIMIĆ, Pjesnici OPISIVAČI

A Čitanje i razumijevanje teksta

20 bodova

Navedena obilježja ponuđenoga teksta A1

2- najveći hrvatski ekspresionistički pjesnik- pisao je poeziju i eseje- autor pjesničke zbirke Preobraženja- najveći predstavnik slobodnoga stiha- hrvatski ekspresionizam (1914. – 1928./1929.)- obilježja ekspresionizma: ekspresija kao izraz stvarnosti, specifična

uporaba boje, škrtost izraza - egzistencijalna tematika (pobuna, tjeskoba, tijelo, ljubav, strah, smrt,

smisao umjetničkoga stvaralaštva)

Prepoznati ključni sadržajni podaci

A 2

4

programatska pjesmaa) struktura pjesme: 3 strofe različite duljine (monostih, distih, tercet ili jednostih, dvostih,

trostih) izmjenjuju se stihovi različite duljine (deseterac, dvanaesterac,

šesterac, trinaesterac) slobodni stih grafičkim izgledom istaknuti su neki motivi i naglašeno je

ponavljanje prvoga stiha (s varijacijom) u trećoj strofi

b) motivi kružna kompozicija pjesme (ponavljanje prvoga stiha s varijacijom

na kraju pjesme) motivi: 1. strofa (pjesnici, čuđenje), 2. strofa (zemlja, oči, stvari), 3.

strofa (uho, ćutanje, pjesnici, treptanje)c) tema: pjesničko stvaralaštvo

Opisana problematizacija prema smjernicama

14

Metafore : pjesnici su čuđenje (otvoren pristup svijetu, bez onoga što nam je nametnula navika, civilizacija), oči (doživljaj svijeta, duhovna stvarnost), ćutanje (teškoća življenja, otuđenost), treptanje (pjesništvo kao način preobražavanja stvarnosti)

Pjesnički je ritam polagan. Postiže se osobitim rasporedom riječi, glasovnim figurama (asonanca), svaka rečenica istovremeno je i jedna strofa, nizanjem stihova različite duljine, ponavljanjem, grafičkim oblikom, izostavljanjem interpunkcije.

U posljednjoj strofi pjesnik donosi varijaciju temeljnoga motiva (pjesnici, tj. pjesništvo): pjesnici su vječno treptanje u svijetu – metaforom „treptanje“ pokazuje se kako se u pjesništvu stvarnost preobražava, a time se mijenja i čovjekov život (svrha pjesništva). Tako se ostvaruje kružna kompozicija: pjesnici su čuđenje (pristup svijetu) i treptanje (mijenjanje svijeta).

Takav je pristup svijetu u duhu kozmičkoga ekspresionizma (pjesnik-prorok).

A 3

5

Tvrdnje potkrijepljene citatom/parafrazom potkrjepa motiva, stilskih figura, asonance, potkrjepa tvrdnji

A 4

4

Pokazano razumijevanje teksta A 5

5 učenik objašnjava kontekst u kojem je djelo nastalo: ekspresionistički

pristup svijetu pokazano je razumijevanje Pjesnika kao programatske pjesme; A. B.

Šimić kao ekspresionistički pjesnik uočena je različitost s obzirom na tradicionalnu poeziju: slobodni

stih, grafički raspored stihova, odsutnost interpunkcije, škrtost/sažetost izraza i sl.

15

Školski esej: uspoređivačko-raspravljački (Šimić – Matoš)Pred vama su dva književna teksta. Pozorno ih pročitajte, a zatim i smjernice za pisanje školskog eseja ispod tekstova. Redoslijed ponuđenih smjernica ne obvezuje vas u oblikovanju eseja. Svoj esej oblikujte kao zaokruženu cjelinu (uvod, razrada zaključak). Najprije pišite na listu za koncept, a kasnije uredno prepišite na list za čistopis.Pazite na pravopisnu i gramatičku točnost. Esej treba imati 400 do 600 riječi (+/- 10 %).

Antun Branko Šimić: HercegovinaJa koračam livadama plav od sutona

Na rubu livada je kuća parnog mlinaIz daljine

to je krvlju namrljana uglasta i grubaslikarija na nebu

I što god bliže stižem, sve glasnije vičunebrojene užarene opeke

Ko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu

Ispod brežuljaka crni vlak se vučeodmjereno udara

i vrištisvoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici

Noć i ja na brdu

Poda mnom načas izrone iz mrakakuće stabla dvorišta i njive

I opet utonu u mrakuko u svijesti

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora

ko nekoliko bijelih svečanih časovaiz crnog života ljudi

Antun Gustav Matoš: Notturno

Mlačna noć; u selu lavež; kasanćuk il' netopir; Ljubav cvijeća – miris jak i strasanSlavi tajni pir.

Sitan cvrčak sjetno cvrči, jasanKao srebren vir;Teške oči sklapaju se nà san,S neba rosi mir.

S mrkog tornja batBroji pospan sat,Blaga svjetlost sipi sa visinâ;

Kroz samoću, muk,Sve je tiši huk:Željeznicu guta već daljina.

Smjernice za pisanje

16

Usporedite dva priložena teksta. Odredite ih po rodu i vrsti.Uklopite priložene tekstove u kontekst autorova stvaralaštva.Povežite tematiku tekstova sa stvaralaštvom Antuna Branka Šimića i Antuna Gustava Matoša.Usporedite prikaz temeljnog motiva u navedenim tekstovima. Analizirajte i usporedite pjesnički jezik (izbor riječi, stilska izražajna sredstva).Analizirajte i usporedite strukturu tekstova: oblik, kompoziciju, strofu.Uočite elemente pjesničkoga ritma. Usporedite pjesnički ritam u navedenim tekstovima.Povežite navedene tekstove s književnim razdobljem kojem pripadaju i stilom pojedinoga pisca.Usporedite ugođaj i temu.STILISTIKA I PJESNIČKE (STILSKE) FIGURE (stilska izražajna sredstva)

STILISTIKA je znanost koja proučava stil. Dio je teorije književnosti. STILEM je osnovna stilistička jedinica. To je jedinica pojačane jezične izražajnosti (razlikuju se fonostilem, morfostilem, sintaktostilem i semantostilem).

PJESNIČKE FIGURE su osnovna stilska sredstva. One odstupaju od uobičajenoga načina govora. Naziv figura za stilska sredstva potječe iz antike, iz vještine govorenja koja se u staroj Grčkoj zvala retorika. Retoričari su se bavili ne samo ispravnošću i točnošću govorenja već i njegovom izražajnošću, pa su zato popisivali sredstva kojima se postizala posebna, povećana izražajnost (ekspresivnost).

Iz stare retorike sačuvala su se do danas imena za oko trideset figura:

figure dikcije GLAS GLASOVNE

figure riječi ili trope RIJEČ TROPI

figure konstrukcije REČENICA SINTAKTIČKE

figure misliSMISAO

ASONANCIJA METAFORA INVERZIJA POREDBAALITERACIJA METONIMIJA RETORIČKO PITANJE ANTITEZAONOMATOPEJA SINEGDOHA ELIPSA HIPERBOLA Lirski paralelizmi: PERSONIFIKACIJA ASINDETON LITOTAANAFORA ALEGORIJA POLISINDETON GRADACIJAEPIFORA SIMBOL IRONIJASIMPLOKA EUFEMIZAM SARKAZAMANADIPLOZA EPITET PARADOKS

PERIFRAZA OKSIMORON FIGURE DIKCIJE (dictio = govor) ili glasovne, zvučne figure

ASONANCIJA – ponavljanje istih samoglasnika: jesenje veče, oko sokolovoALITERACIJA – ponavljanje istih suglasnika i suglasničkih skupina: Vijavica. Vjetar vije.ONOMATOPEJA – glasovno oponašanje: kukavica, cvrči cvrčak, šuškati, graktati, zveckati

ANAFORA – ponavljanje riječi na početku stihova: I nema sestre ni brata I nema oca ni majke I nema drage ni druga. (T. Ujević)EPIFORA – ponavljanje riječi na kraju stihova: Ždral putuje k toplom jugu – u jeseni, A meni je put sjevera – u jeseni. (S. Vraz)SIMPLOKA – ujedinjenje anafore i epifore: na početku i na kraju stihova: To sada gleda on

17

To sada misli on To sada sanja on. (D. Cesarić, Djetinjstvo)ANADIPLOZA – ponavljanje jedne ili više riječi s kraja stiha na početku idućeg stiha: … kad prevratom ću smjelim oboriti Bastilju, Bastilju sviju kriza: moj mozak! Moj mozak! (M. Krleža, Revolta)

FIGURE RIJEČI ili tropi ili figure prenesenog značenja

METAFORA – skraćena, skrivena poredba utemeljena na sličnosti, prenošenje pojmova i izraza iz jednog područja života i svijeta u druga: Golema harfa sja. (Sunce) (V. Nazor, Cvrčak)METONIMIJA – sažeta metafora koja prenosi značenja putem logičkih odnosa; jedan se pojam zamjenjuje bliskim pojmom: čitati Zagorku (čitati Zagorkino djelo) Lat. toto pro parte: cjelina za dioSINEGDOHA – podvrsta metonimije u kojoj se uzima dio za cjelinu (lat. pars pro toto): Pjesma nas je sačuvala. Stići će vas naša ruka.PERSONIFIKACIJA – lat. persona: osoba; poosobljavanje – pojavama, stvarima, životinjama, biljkama pridaju se ljudske osobine: Dan se budi. Sloboda pjeva. Riječ također označava predočivanje apstraktnog pojma (predmeta, ideje) u liku neke osobe: Hitler je personifikacija zla. ALEGORIJA – metafora proširena na cijelo djelo, izražava neku opću ili apstraktnu ideju (Ivan Gundulić, Dubravka; Dante, Božanstvena komedija).SIMBOL – zamjenjivanje riječi, pojave ili pojma njegovom uvjetnom alegorijskom oznakom: Samo gordi jablan šapće o životu mrakom gluhijem… (pjesnik). (Matoš, Jesenje veče).Amblemi su stalni simboli u kulturi i umjetnosti (golub = mir, križ = kršćanstvo)EUFEMIZAM je figura ublažavanja kad nešto nepristojno ili pregrubo izrazimo blažom riječju: otići umjesto umrijeti, veseo umjesto pijan, prijateljice noći umjesto prostitutke.EPITET – svaki atribut kojim se postižu življe, slikovitije predodžbe: Dršću troma stabla…U usmenoj književnosti postoje i tzv. stalni epiteti: crna zemljica, sjajna sablja, rujno vince.PERIFRAZA – umjesto jedne riječi rabi se više riječi ili rečenica: ognji neba (zvijezde), Boj se onog tko je viko / bez golema mrijeti jada (Boj se hrabroga). (I. Mažuranić)

FIGURE KONSTRUKCIJE ili rečenične (sintaktičke) figureKako se sintaksa bavi zakonitostima gradnje rečenice, to navedeni naziv upućuje na to da je riječ o rečeničnim figurama od kojih je inverzija najčešća figura.

INVERZIJA – obrtanje reda riječi ili dijelova rečenice (gramatički je najispravnije S–P–O): U dvorani kobnoj, mislima u sivim. (A. G. Matoš, Utjeha kose)RETORIČKO PITANJE – upitna rečenica koja je u biti izjavna, pitanje koje ne traži odgovor: Tko mi je dao udes izvora i ušća, meni, koja sam beskrajna? (Vesna Krmpotić)ELIPSA – izostavljanje iz rečenične cjeline pojedinih riječi koje se, gramatički gledano, ne mogu izostavljati, ali ako ih se izostavi, smisao se ipak može odrediti: Mladost – ludost! Vatra!

ASINDETON – nabrajanje, nizanje riječi bez gramatičkog povezivanja veznicima: Plemići lažni – carski svodnici, Mračnjaci tusti – vragu srodnici… (A. G. Matoš, Mora)POLISINDETON – nabrajanje i nizanje riječi uz pomoć veznika bez gramatičke potrebe:

18

I biti slab, i nemoćan, i sam bez igdje ikoga, i nemiran, i očajan. (T. Ujević, Svakidašnja jadikovka)

FIGURE MISLI odnose se na širi smisao onog što je rečeno (slične su tropima).

POREDBA – uspoređivanje na temelju nekih zajedničkih osobina (komparacija).

ANTITEZA – poredba koja se zasniva na opreci suprotnosti: Sit gladnu ne vjeruje!

Bučni su anđeli tuge…/ Al anđeli radosti šute. (V. Nazor, Dvoji anđeli)SLAVENSKA ANTITEZA: pitanje, negacija tog pitanja i odgovor; česta u slavenskim narodnim pjesmama. Prvih šest stihova Hasanaginice: Što se bijeli u gori zelenoj …

HIPERBOLA – figura pretjerivanja i preuveličavanja: Rekao sam ti tisuću puta!GRADACIJA / STUPNJEVANJE – postupno pojačavanje ili slabljenje početne predodžbe (klimaks i antiklimaks): Sve više sam, sve luđe sam, sve tuđe i sve tužnije… (M. Krleža)LITOTA – suprotna hiperboli, umanjuje zamjenjujući pravi izraz slabijim, negativnim i suprotnim: Nije ti loše. (Dobro ti je.); Otišli ste malo predaleko.IRONIJA – uporaba riječi suprotna značenja, misli se obrnuto: E, baš si pogodio! (Promašio si.)SARKAZAM – okrutna, gorka, zajedljiva, zagrižljiva poruga: I vrt imade naša kuća, /ukraj pruge drač, / da igrajuć se u njem djeca / zaborave na glad i plač. (D. Cesarić, Vagonaši)PARADOKS – misao naizgled u sebi proturječna, upućuje na dublji smisao rečenoga: Znam da ništa ne znam. (Sokrat) Festina lente! (Požuri polako!)OKSIMORON – stvaranjem proturječnih pojmova stvara se novi pojam (vrsta antiteze): mudra ludost, umrli život, rječita tišina, Vrući led, Novi fosili.

19