UDK: 316.2

Izvorni znanstveni rad

SIMBOLIKI INTERAKCIONIZAM

VJEKOSLAV AFRI

Filozofski fakultet, Zagreb

Autor ukratko izlae temeljne teorijske i metodoloke pretpostavke simbolikog interakcionizma kao jedne od is- traivakih tradicija takozvane interpretativne sociologi- je. Nakon elaboriranja osnovnih pojmova simbol ikog in- terakcionizma, u lanku se ukazuje na ishodite ove tradi- cije u filozofiji pragmatizma. Premda autor simbolikom interakcionizmu prigovara nejasan status teorije, to je re- zultiralo manjom zainteresiranou za razvijanje teorijskih formulacija, a veim interesom za istraivanja, i premda su ova istraivanja usmjerena na takozvane marginalne dru- tvene grupe, to sprijeava da se iz njih verificira eventual- na budua teorija glabalnog drutva, u lanku se iznosi uvjerenje da simboliki interakcionizam ima znaajnu bu- dunost jer on e uvijek biti velika inspiracija za sve hu- mane pristupe u izuavanju drutva.

Jedno od temeljnih pitanja sociologije, pitanje koje propituje sam pred - met sociolokog znanstvenog interesa, jest pitanje o prirodi drutva. Mogu

li se priroda drutva, uesnici drutva i njihovi odnosi tretirati spolja kao spoljne stvari (Durkheim, 1963; 41), dakle, kao fiziki objekti ije (po-

naanje) kretanje je determinirano izvanjskim silama, ili , nasuprot tome, aktere drutvenih odnosa treba promatrati kao slobodne za djelovanje sposobne da zamiljaju i os tvaruju vlastitu budunost u skladu sa svojim ht i jenjima i razumijevanjem drutva? Naravno, odgovor na ovo pitanje pov la i za sobom i odgovor na p i tanje o na jbo l jo j moguoj s trateg i j i za izuavanje drutva. Da li e to biti metode kauzalnih i stohastikih analiza zaete i razvijane u prirodnim znanostima ili metode koje su okrenute razu- mijevanju i interpretiranju drutvenih interakcija. U zavisnosti od odgovora na ova dva, kao i neka druga s njima povezana pitanja, formiraju se u socio - logi j i mnoge razl iite is traivake tradicije. Postoji tako vie sociolokih istraivakih tradicija, od kojih su neke starije a neke novije, koje polaze od pretpostavke da su drutveni ivot, dakle priroda drutva, razliiti od svijeta prirode, dakle prirode prirode, te da u tom smislu treba za njihovo izuavanje koristiti i razliite metode od onih za izuavanje prirode pri - rode. Zajedniko je ovim razli itim istraivakim tradicijama to da polaze od pretpostavke o posebnom svojstvu predmeta svog izuavanja da interpre - tira svoju stvarnost te ih moemo nazivati tradicijama interpretativne so- ciologije.

Afri, V., SimboIiki interakcionizam, Rev. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13 Afri, V., Simboliki interakcionizam, Rev. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13

2 3

Openito govorei, predstavnici interpretativne sociologije uzimaju za svoju temeljnu polaznu ideju da je drutveni svijet ljudi svijet znaenja.

Najznaajniji utjecaj na interpretativnu sociologiju izvrili su Max Weber, Georg Simmel, Georg Herbert Mead i Edmund Husserl preko svog uenika i nastavljaa Alfreda Shtza.

Max Weber se zalagao za komparativni pristup u sociolokoj analizi, naime on je smatrao da razumijevanje, dakle, interpretacija logiki pret-hodi kauzalnom objanjenju.

Slino, kao i Weber, Georg Simmel je vjerovao da je drutveni ivot bogat znaenjem do te mjere da su mogua samo djelomina uopavanja. Medutim, za razliku od Webera koji se odluio za komplementarnost inter-pretativne i kauzalne analize, Simmel se odluuje za redukciju drutvene kompleksnosti koncentrirajui se ne na sadraj ve na forme drutvenog ivota.

Edmund Husserl tvrdio je da um nije nikakovo pasivno reflektiranje impresija vanjskog svijeta, ve jedan aktivan proces. Po njegovom miljenju, mentalni procesi (kao to je imenovanje) logiki prethode materijalnim fenomenima (nominalizam). U tom smislu, ako elimo da razumijemo akcije drugih, bez obzira bili mi laici ili sociolozi, moramo raspoznati da njihovo znaenje poiva u onome to su njihovi uesnici prepoznali kao znaenje svojih akcija.

Husserlove ideje u sociologiju je prenio Alfred Shtz, stvorivi time temelje za takozvanu fenomenoloku sociologiju ili, kako se to neto kasnije naziva, etnometodologiju.

Konano, George Herbert Mead, inspiriran filozofijom pragmatizma, udario je svojim pisanjem temelje simbolikog interakcionizma kao posebne socioloke istraivake tradicije, koja polazi od ideje o centralnoj ulozi drutvene interakcije. Ona prethodi svakom znanju, te se u simbolikom interakcionizmu znanje razumijeva kao po sebi drutveno, to jest istinito je samo ono znanje koje nastaje kroz simboliku interakciju.

Moja namjera, meutim, nije da izloim cjelokupnost interpretativne sociologije. Ona je mnogo skromnija. Namjeravam, sasvim ukratko, pri-kazati glavne teorijske i metodoloke pretpostavke socioloke istraivake tradicije simbolikog interakcionizma, odnosno, ukazati na neke od temeljnih pretpostavki kao na neke od najvanijih tekoa u ovoj tradiciji sociologije.

Termin simboliki interakcionizam skovao je Herbert Blumer 1937. godine i ovaj termin direktno ukazuje na osnovne teorijske pretpostavke simbolikog interakcionizma kao socioloke istraivake tradicije. Izraz sim-bolika interakcija odnosi se na naroito svojstvo, specifino za ljudske interakcije, a to je sposobnost ljudskih bia da interpretiraju ili definiraju uzajamne akcije. Ljudi, naime, ne reagiraju direktno u meusobnim ak-cijama, ve se njihova reakcija zasniva na znaenjima koje oni takovim akcijama pridaju. U ovom je smislu artikulirana i temeljna teorijska pret-postavka simbolikog interakcionizma, naime pretpostavka da drutvena stvar-nost onakova kakova se osjea, spoznaje i razumijeva jest producirana dru-tvenom simbolikom interakcijom. Kao takova ona se sastoji iz drutvenih

objekata ija znaenja proistiu iz ponaanja koje osobe prema njima us-mjeravaju. Ljudska bia sposobna su za samorefleksivno ponaanje, naime, da zauzmu stav prema sebi i drugima da prema tom stavu odreuju svoje meudjelovanje. U ovom smislu ljudska se bia ponaaju disponirano, a disponirano i samorefleksivno ponaanje zahtijeva manipuliranje simbolima, rijeima, znaenjima i raznolikim jezicima, ukratko, zahtijeva simboliku interakciju.

Razumijevanje ljudskog drutva kao produkta simbolike interakcije, po miljenju jednog od najznaajnijih predstavnika ove tradicije Herberta Blumera (1962.), nije u dovoljnoj mjeri sistematski prikazano te se stoga parcijalni i redovito fragmentarni iskazi o tome mogu nai u radovima brojnih autora, kako onih unutar podruja sociologije tako i onih izvan njega. Pratei ove iskaze u kronologiji njihova nastajanja, treba spomenuti sociologe kao to su Charles Horton Cooly, W. I. Thomas, Robert E. Park, E. W. Burges, Florian Znaniecki, Ellsworth Faris i James Mickel Williams, odnosno treba spomenuti same utemeljitelje simbolikog interakcionizma premda oni nisu sociolozi, a to su William James, John Dewey i naravno kao najzasluniji od svih George Herbert Mead, koji je, kao to je ve reeno, postavio fundamentalne premise simbolikog interakcionizma kao posebnog sociolokog pristupa.

G. H. Meadovo promiljanje ljudskih bia, ljudske akcije i ljudskog drutva poiva na tri temeljne pretpostavke. Prvo, drutveni ivot je obli-kovan jedinstvenom sposobnou ljudskih bia da koriste simbole. Drugo, ovjek je uzronik, sposoban za spontanu akciju. Tree, drutvena inter-akcija je jedan kontinuirani tok akcija, jedan proces bez prirodnog poetka ili kraja.

Kljuno mjesto u Meadovoi analizi ljudske interakcije je da svako ljud-sko bie ima svoje ja, pri emu se prije svega misli na ljudima inherentnu sposobnost da mogu biti predmetom svojih vlastitih akcija. Na sposobnost ljudskog bia da na sebe djeluje, Mead gleda kao na sredinji mehanizam kojim ovjek gleda svoj svijet i pomou kojeg ovjek opi sa svojim svijetom. Upravo ovako shvaeno svoje ja omoguuje ovjeku da sebi daje naznake o stvarima u svome okruenju i tako upravlja svojim akcijama prema onome to opaa. Drugim rijeima, ovjek je svjestan neega tako to to sebi iska- zuje, odnosno, ono ega ovjek nije svjestan jest ono to ovjek ne iskazuje. Svjestan ivot ljudskog bia jest prema tome neprestani tok samoindikacija. Znaaj indikacije kao samoindikacije, prema Meadu, lei u dva smisla. Prvi je da naznaava da je neto izvueno iz totaliteta svog okruenja kao neko posebno neto, dakle kao stvar. Ono to se dade oznaiti jezikom, ono to se izdvaja iz totaliteta time da mu se daje neko znaenje, proizvedeno je u stvar. Stvar je, dakle, produkt sposobnosti jedinke da djeluje, a ne neki prethodni poticaj koji tek treba da izazove in. Drugi smisao znaaja indi-kacije jest u tome da ljudsko bie samoindikacijom ne odgovara na okolinu kao na neto to je naprosto psihiki dano, ve odgovara na jednu okolinu koja je isposredovana preko simbola, koja je dakle simbolika okolina (Stry-

1 Vidi: Zbornik radova: Teor i je o d ru tvu ; G. H. Mead: Ja i moje ja, str. 161-165, Vuk Karadi, Beograd, 1969.

Afri, V., Simboliki interakcionizam. Rev. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13 Afri, V., Simboliki interakcionizam, Rev. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13

4 5

ker, 1978; 326). Ovo znai da se ljudska akcija konstruira ili izgrauje umjesto da bude puko oslobaanje. U ovom smislu na akt simboliziranja treba gle-dati kao na kreativan akt, jer tek kroz simboliziranje dohvaa se i uspostav-lja smisao jedinstva i koherentnost osjetnih doivljaja koji su inae kaotini i lieni forme. Nametanje forme kaosu uoljivo je u svim simbolikim for-mama, u jeziku kojim govorimo, u stereotipima koje koristimo, u formama umjetnosti za koje nalazimo da su atraktivne.

Iako sam Mead to ne istie, kasniji nastavljai tradicije simbolike interakcije insistiraju na, iz gornjih formulacija izvedenom, zakljuku da je socijaini poredak ekvivalentan simbolikom poretku, odnosno, da je ustrojstvo drutvenog ivota u biti simboliko ustrojstvo. Ustrojstvo drutva je jedan sveobuhvatni referentni okvir u drutvu koji njegovi lanovi znaju kao drutvenu realnost (Scott, 1972; 18). U ovom smislu, za simbolike inter-akcioniste kao prva generalna premisa u pristupu izuavanju drutva vai da svaka shema ljudskog drutva, koja pretendira da bude realistina ana- liza, treba da uvaava empirijsku spoznaju da se ljudsko drutvo sastoji od djelatnih jedinica i da s njom bude sukladna.

Ova premisa u prvi plan izuavanja drutva stavlja okolnosti u kojima drutvene jedinice, socijalni akteri, djeluju, a jedna od primarnih okolnosti

jest da se drutvena akcija uvijek dogaa u nekoj situaciji i s obzirom na nju. Da bi se razumjelo djelovanje drutvenih aktera nuno je poi od kon-statacije da se drutvena akcija formira, ili konstruira interpretiranjem si-tuacije.

ovjek kao djelatna jedinica nuno mora identificirati stvari koje uzima u obzir, zadatke, prilike, sredstva, prepreke, opasnosti, ugode, neugode i tome slino. Identifikacija stvari koje ulaze u jednu akciju, te procjena odnosa tih stvari i same akcije, jeste ono to William Thomas zove definiranje situacije. Thomas tvrdi da ako ovjek definira situaciju kao realnu ona e biti realna u svojim posljedicama, odnosno, da je mnogo vanije znati to ljudi misle da deava nego to se u stvari deava. U ovom smislu zna-enje termina definiranje situacije ne treba razumijevati naprosto kao opis neke situacije, ve kao jedan aktivni proces konstrukcije realnosti u kojem su ljudi autori svojih vlastitih iskustava realiteta u kome ive. Dakle, sami uesnici socijalnih situacija moraju osmisliti to se to deava u situaciji, a njihove odluke (znaenja koja e se pridati nekoj odreenoj situaciji) bit e bazirane na njihovom prolom iskustvu i na njihovim planovima za bu-dunost. Kako drutvene akcije, ako su drutvene, uvijek jesu interakcije, to e uvijek svi oni koji su ukljueni u neku drutvenu situaciju neto doprinositi odreivanju njezinog znaenja. Meutim, njihov udio u odreenju znaenja nee biti podjednak. Uistinu, personalno posredujemo aspekte svakog poretka pod kojim ivimo, ali esto, jednom kada je poredak isposredovan, mi ovo posredovanje nastavljamo mehaniki tako da izgleda kao da je on oduvijek postojao (Goffman, 1974; 2).

Simboliki interakcionisti upozoravaju da zajedniko repetitivno pona-anje ljudi u odreenim situacijama ne smije istraivaa zavesti da povjeruje kako u tim situacijama ne djeluje nikakav proces interpretacije. Zajedniko repetitivno ponaanje nastaje tako to veinu situacija sa kojima se ljudi u

odreenom drutvu susreu oni definiraju ili struktuiraju redovito na isti nain, a budui da su pri ruci uobiajene i go.tove definicije esto se ovakove gotove definicije prihvaaju prosto stoga to prihvaene definicije postavljaju pred ljude manji napor u voenju i organiziranju njihovih inova, od napora personalnog definiranja odreene situacije i usaglaavanja svoje definicije s definicijama ostalih aktera uesnika situacije. U prilikama kada se situacije ne mogu jednoznano definirati od strane aktera koji u odreenoj drutvenoj situaciji djeluju, onda se kolektivna akcija blokira, odnosno pravci djelovanja se ne uklapaju. U takovim situacijama, smatraju simboliki interakcionisti, sociologija moe pomoi. Tako H. Blumer za ovakove situacije zadatak sociologa simbolikog interakcioniste vidi u tome da se izgrade interpretacije i razradi efikasna prilagodba sudionika jednih prema drugima. U sluaju takvih 'neopredjeljenih' situacija nuno je pronai i izuiti nastajui proces definicije koji se pokree. (Blumer, 1962; 95)

Dakle, premda je definiranje situacije jedan kreativni in mi, prema vjerovanju simbolikih interakcionista, uestalo odluujemo to bi neka de-finicijia situacije trebala biti na osnovu drutvenih pravila koja smo nauili. Naa sloboda da izaberemo ili izgradimo odreenu definiciju situacije je ograniena drutvenim konvencijama. Ove konvencije, kao u sluaju drutve-nih institucija, mogu na nau slobodu definiranja situacije, djelovati vrlo restriktivno. Tako Goffman ukazuje da je u mentalnim bolnicama definicija situacije skoro potpuno u rukama bolnikog personala, dok nas Zamjatinov Mi i Orwelova 1984 upozoravaju da je monopol na definiranje situacije osnova svakog totalitarizma.

Uenje kako da iitamo i kako da se prilagodimo prepoznatim situaci-jama je vrlo vaan dio rane socijalizacije. Djeca po vjerovanjima pedagoga moraju stei sposobnost prilagoavanja poretku.

Ovaj definicionistiki pristup simbolikog interakcionizma najvie je doao do izraaja u takozvanim teorijama etiketiranja devijacija. Ova teo-rija poiva na slijedeim pretpostavkama:2

1. Drutveni odnos, prijateljski ili neprijateljski, prolazan ili stalan, dru-eljubiv ili suparniki, pun ljubavi ili pun zlobe, ljubomoran ili po-nosit, vee ovjeka i njegove blinje u kolektivne strukture koje na-zivamo drutvima. Ti odnosi se integriraju u zajednike svjetove dru-tvenog iskustva. lanstvo u njima daje ljudima osnovu za predvidivu i sreenu interakciju (primarna prilagodba).

2. ovjek je aktivan konstruktor stvarnosti koji gradi svoje svjetove i realitete unutar drutvenih odnosa (sekundarna prilagodba).

3. Osobe, devijantne ili normalne razliito se definiraju i razliito definiraju same sebe unutar svojih intimnih svakodnevnih interakcij-skih svjetova.

4. Ono to uobiajeni odnos i grupa smatraju problematinim i uzne-miravajuim bit e podvrgnuto pritiscima, kako bi se ti problematini objekti, inovi i dogaaji uinili predvidivim i rutinskim.

2 Pretpostavke su preuzete iz rada Normana K. Denzina: The Methodological Implications of Simbolic interactionism for the Study of Deviance; British journal of Sociology, 25 (Septem-ber 1974), str. 272.

Afri, V., Simboliki interakcionizam, Rev. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13 Afri, V., Simboliki interakcionizam, Rev. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13

6 7

5. Sve uesnike interakcija, u razliitim trenucima njihovih moralnih karijera, njihovi suuesnici u interakcijama prosuivat e kao pro-blematine i kao izazivae nereda.

6. Devijacija i nered su konstantne, meutim ipak usaglaene znaajke svih 1judskih grupa.

7. U sri organiziranih grupa poiva sloena mrea rituala i rutine koja e, ukoliko se uspjeno saopi, dovesti do sistematskih naina obra-ivanja i definiranja prestupnika i izazivaa nereda.

8. Devijacija i nered su rutinske osobine ljudskog grupnog ivijenja i kao znaajke svakodnevne interakcije treba da se promatraju u su-sretima i prigodama lanova grupe.

9. Empirijsko izuavanje devijacija obuhvaa ispitivanje tih ponaanja u ivotima i danima te grupe, s posebnim naglaskom na njihove etiketirajue, nedovreno razumijevanje znaaja vlastitih susreta.

Teorija etiketiranja nema, meutim, svoje relevantno ishodite samo i iskljuivo u prouavanju devijacija i devijantnih ponaanja. Naprotiv, samo-etiketirajui i etiketirajui procesi uspostavljaju posebnost oblika djelovanja na onim tokama mree drutvenih interakcija, koje se pod djelovanjem pri-tiska konvencionalnog razumijevanja uvruju kao relativno postojane dru-tvene uloge.

Tako sa stanovita simbolikog interakcionizma organizacija ljudskog drutva nije vie do golog okvira unutar kojeg se odigrava drutvena inter-akcija, to jest organizacija ljudskog drutva se ne smatra determinantom socijalne interakcije. Drutvena organizacija i promjene u njoj su prema simbolikim interakcionistima produkt djelatnosti drutvenih djelatnih je-dinica. Ovo znai da se strukturalne karakteristike drutva, kao to su kul-tura, drutvena stratifikacija ili drutvene uloge prosto promatraju kao uvjeti za akciju, ali ne i kao determinante akcije drutvenih djelatnih je-dinica. Drutvena organizacija stupa u akciju samo utoliko ukoliko oblikuje situacije u kojima ljudi djeluju i ukoliko prua utvrene skupove simbola koje ljudi koriste u interpretiranju svojih situacija. Tako utjecaj drutvene organizacije moe biti i vrlo velik i neznatan, a to zavisi, po miljenju sim-bolikih interakcionista, od sloenosti drutvene organizacije. Tako se za relativno jednostavnije drutvene organizacije, koje obuhvaaju manje la-nova, i imaju slabije veze sa drugim drutvenim organizacijama (statika drutva), kao to su izolirana primitivna plemena i seljake zajednice, smatra da je utjecaj drutvene organizacije na simboliku socijalnu interakciju vrlo velik. Nasuprot tome, u sluaju suvremenih drutava, u kojima stalno nastaju struje novih situacija (dinamika drutva), a stare situacije postaju nestabilne, utjecaj drutvene organizacije na simboliku socijalnu interakciju znatno opada. Pri ovome treba imati na umu da je najvaniji element, s kojim se pojedina djelatna jedinica suoava u isituacijama, upravo i samoakcija drugih djelatnih jedinica. U suvremenom drutvu sa izukrtanim pravcima akcije, uobiajeno je da se javljaju situacije u kojima akcije sudionika nisu prethodno regulirane i standardizirane. S obzirom na gore navedeno jasno je da je pojam uloge potrebno razumijevati u dva razliita znaenja. Tako je uloga odreena s jedne strane kao akterova vlastita definicija svog udjela

u situaciji, dok je istovremeno, s druge strane, uloga odreena kao oekiva-nje koje drugi uesnici situacije imaju s obzirom na procjenu neijeg sudje-

lovanja u situaciji. Stoga je D. J. Levinson predloio da se u odnosu na pojam uloge razlikuje personalno definirana uloga (personal role definition) i za-htijevana uloga (role demands). Stvarno vrenje drutvene uloge zavisit e od, u konkretnoj situaciji postignute, saglasnosti izmeu personalno defi-nirane uloge i zahtijevane uloge, pri emu se socijalna promjena treba tuma-iti kao nuno isposredovana od strane ljudi upletenih u promjenu, a javija se u obliku novih situacija u kojima ljudi konstituiraju nove oblike socijalne akcije te u tom smislu i nove uloge. Kako se radi o novim situacijama u kojima nastaju nove uloge, interpretacija novih situacija, za simbolike inter-akcioniste, nije podreena uvjetima koji situacijama prethode, ve o onome to se uzima u obzir i odreuje u konkretnim situacijama u kojima se ponaanje formira.

Simboliki interakcionizam odnos individue i drutva ne shvaa ni u kom sluaju tako kao da bi drutvo moglo jednom i zauvijek oblikovati individuu, upravo obratno, individue ue od svog drutva i u isto vrijeme modificiraju svoje drutvo upotrebom svog razuma. Individua ima sposob-nost da pronalazi i stvara i ona moe koristiti ove svoje sposobnosit da bi razloila sam drutveni poredak u kome je situirana i iz kojeg je potekla. Tako Mead, tradicija simbolikog interakcionizma, jednako kao i Marx, ot-krivaju ono to se danas ini kao samo po sebi jasno, naime, da su ljudi ti koji stvaraju drutvo i da su ljudi ti koji ga mogu preoblikovati.

Sve do sada reeno ukazuje na simboliki interakcionizam kao na spe-cifinu teoriju socijalne akcije. I premda sigurno ne moe biti spora o utjecaju koji na simboliki interakcionizam vri Weberova ideja da jedan akcioni pristup zahtijeva od sociologa da prije svega razumije one koje izuava, zbog ega mnogi i M. Webera dre, ako nita vie, bar za preteu (Cuff & Payne, 1981; 115) simbolikog interakcionizma, simboliki je inter-akcionizam svakako ui od irine koju u suvremenoj sociologiji zauzima teorija ,socijalne akcije. Naime, danas gotovo svaki sociolog dri da jeste, ili stvarno jeste teoretiar socijalne akcije.

Weberovo gledite upuuje nas da ak i najkompleksnije forme dru-tvene organizacije, kao to su one suvremene civilizacije, treba promatrati kao kompleks nastao iz odnosa meu lanovima drutva, to veina sociolo-kih istraivakih tradicija ili priznaje ili barem ne osporava.

Slino ovome, tj. inspirirano teorijom socijalne akcije, je gledite Karla Poppera koji se zalae za princip metodolokog individualizma3 u sociologiji. Metodoloki individualizam treba da nasuprot Hegelu i Marxu koji, kako to Popper tvrdi, tretiraju socijalne cjeline kao da su realni entiteti, koji ne samo da su nezavisni nego su i mnogo vaniji od vlastitih lanova, to je osnova za totalitarizam reducira socioloku analizu sa apstraktnih cje-lina na realne izjave o individualnim ponaanjima. Tako prava znanstvena analiza sve drutvene cjeline svodi na nizove izjava o individualnim pona-anjima drutvenih aktera. S ovako formuliranim metodolokim individua-

3 Vidi: K. Popper, The Pover ty of His tor ic i sm, Routledge & Kegan Paul, 1960.

Afri, V., Simboliki interakcionizam, Rev. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13 Afri, V., Simboliki interakcionizam, Rcv. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13

lizmom povezan je i takozvani princip logike situacije, to ie Popperov izraz za nastojanje da se razumijevanje drutvenog ivota trai kroz razu-mijevanje reakcija tipinih individua na takozvane tipine drutvene situacije. Premda Popper, u svrhu kritike Marxa i marksizma, odnosno za artikuliranje svog principa logike situacije koji proizlazi iz metodolokog individualizma, koristi brojne elemente razvijene u tradiciji simbolikog interakcionizma, on ostaje logiki pozitivist i ne treba ga brkati s tradicijom simbolikog interakcionizma.

Slino kao i Popper, Winch, Louch i MacIntyre koriste neke ideje raz-vijene u simbolikom interakcionizmu za kritiku radikalnog behaviourizma, odnosno, za kritiku kauzalnog objanjenja u sociologiji. Naime, radikalni behaviourizam dri da znanost, ako eli da ostane znanost, moe izuavati samo stvari koje se sastoje od kretanja materijalnih objekata. Kritike, poput one Winchove,4 pozivaju se na Meada ili na simboliki interakcionizam, ob-janjavajui da adekvatno objanjenje mora sadravati ideje i osjeanja. Ovo se objanjava primjerima poput onog o razlici izmedu treskanja stis-nutih pesnica i prijateljskog pozdrava, koja svakako ne proizlazi iz neke razlike u kretanju objekata, jer takove razlike i nema, ve proizlazi iz znaenja koje akteri daju radnji koju vre.

Slino tome, dokazuje se da kauzalno objanjenje nije najadekvatnije za objanjavanje ljudskih akcija, ukazivanjem da uobiajeno dobar primjer kauzalnih veza, kao to je primjer kretanja biljarskih kugli, ne moe nikako biti ,dobar primjer za objanjenje socijalne akcije. U odnosu na ljudsku akciju oigledno je da e intencionalna objanjenja biti daleko adekvatnija od kauzalnih.

Tako, listajui radove sociologa razliitih istraivakih tradicija, naii emo esto na mnoge elemente razvijene u tradiciji simbolikog interakcio-nizma. ak i funkcionalisti ele da koriste akcionu teoriju. Tako struktu_ ralni funkcionalizam Talkota Personsa5 ima oficijelni naziv opa teorija socijalne akcije.

Teorija socijalne akcije, naravno, znaajna je i za sam simboliki inter-akcionalizam, ali ono to odreuje ovu istraivaku tradiciju nije samo is-ticanje socijalne akcije, ve je takoer i razvijanje programa istraivanja, kao i razvijanje posebnog epistemolokog i metodolokog pristupa, to je rezultiralo brojnim empirijskim studijama.

Razmatranje teorijske artikulacije simbolikog interakcionizma, kao po-sebne socioloke istraivake tradicije, upuuje na vezu simbolikog inter-akcionizma sa brojnim drugim pristupima, teorijama, metodama i tehnikama. Tradicija simbolikog interakcionizma stoga je povezana s teorijom etike-tiranja, teorijom drutvenih uloga, personalistikim teorijama, teorijom so-cijalne akcije, sociolokom fenomenologijom i egzistencijalizmom, opservaci-jama sudionika drutvenih interakcija, kvalitativnom sociologijom i natura-

4 Vidi: P. Winch: The Idea of a Social Sc ience and i ts Relation to Philosophy, Routledge & Kegan Paul, 1958.

5 Vidi: T. Parsons: The Structure of Social Action, Free Press, 1949. takoder i T. Parsons and E. A. Shils: Toward a General Theory of Action, Harper Torchbooks, 1962.

8

lizmom (naturalistikim behaviourizmom). U simbolikom interakcionizmu ni-su raiene ove slinosti i razlike svakog od tih specifinih pristupa i same tradicije simbolikog interakcionizma. tovie, premda je, kao to tvrdi Gid-dens, simboliki interakcionizam imao najistaknutije mjesto u odreenju drutvenog ivota kao aktivnog izvrenja svrha inteligentnih uesnika, i prem-da je razvio tako neto kao to je teorija subjekta, on nije elaborirao kon-cepciju diferenciranog drutva niti neku samosvojnu interpretaciju drutve-nih transformacija, odnosno, on nije uspjeno razvio institucionalne analize. Jedan od rezultata ovakovog stanja svakako ie nerazgranienost tradicije simbolikog interakcionizma ne samo s njemu srodnim teorijskim pregnui-ma, ve i s onima koji mu nisu ak ni malo srodni. Ovo je sa svoje strane rezultiralo djelominim prilagoavanjem simbolikog interakcionizma i funk-cionalizma u amerikoj sociologiji, prilagoavanjem u kojem je prvi obuhva-tio izuavanje niskog nivoa interpersonalnih relacija, odnosno ono to se nazivalo mikro sociologija, dok je drugi bio vezan za zahvaanje makro-sociolokih ciljeva.

Premda bi razmrsiti vezu simbolikog interakcionizma s mnogim drugim istraivakim tradicijama sigurno bilo vrlo zanimljivo, a moda ak i heu-ristiki znaajno, ovdje se s tim neu baviti. Umjesto toga pokuat u ukazati na odnos tradicije simbolikog interakcionizma i filozofije pragmatizma, iz koje ova tradicija vue svoju inspiraciju i iz koje potjee kako njena metodo-logija tako i njena epistemologija, koja je prisiljava da reflektira drutvenc pristrasnosti kako istraivaa tako i ljudi ije se ponaanje promatra.

esto se nedovoljno istie da je Mead, koji je bio jedan od inspiratora i vjerovatno najvaniji utemeljitelj tradicije simbolikog interakcionizma, bio jedna od vodeih Iinosti pragmatizma. Znatan utjecaj na Meada svakako je izvrio John Dewey, jedan od glavnih tumaa pragmatizma koji je bio Meadov lini prijatelj ve na Sveuilitu Michigan, dok je kasnije njihova intelektu-alna razmjena kulminirala na Sveuilitu Chicago, gdje je Mead i postavio temelje na kojima se kasnije razvila tradicija simbolikog interakcionizma.

Pragmatizam, poput Marxovog marksizma, polazi od teze da je tradicio-nalna filozofija neplodna, isuvie formalna i u tom smislu neupotrebljiva. Kao svojevrsna reakcija na ideje tradicionalnog racionalizma, pragmatizam predstavija samosvojnu varijantu semantikog empirizma, to nije drugo do jedna empiristika varijanta Kantovog transcendentalizma. Od Lockea preko Kanta, epistemoloki empirizam je predstavljao doktrinu koja je smatrala da je iskustvo nuan uvjet saznanja. Semantiki empirizam, slino Kantovom transcendentalizmu, smatra da ne samo spoznaja nego i znaenje moraju nuno ukljuivati iskustvenu komponentu. Semantiki empirizam ima tri glav-ne varijante, a to su: pragmatizam, logiki pozitivizam i operacionalizam.

Operacionalizam je takova pozicija u filozofiji znanosti u kojoi se smatra da su znanstveni koncepti i istraivake procedure nerazdvojne. U ovom smi-slu jedini koncepti koji su znanstveno validni su operacionalne definicije, to jest tako konstruirane definicije ije znaenje je odreeno mogunou mjerenja ili, drugaije reeno, koji su odreeni kao mjerljivi. Istinitost je ovdje odredena kao istinitost koncepta, a ovisi od njegove (mjerljive) kore-spodentnosti s onim to kao koncept oznaava.

9

Afri, V., Simboliki interakcionizam, Rev. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13 Afri, V., Simboliki interakcionizam, Rcv. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13

Logiki pozitivizam, koji se razvio iz klasinog pozitivizma, je takova pozicija u filozofiji znanosti, koja je odreena, slino kao i operacionalizam, pitanjem: Moe li se ustanoviti znaenje za svaku znanstvenu tvrdnju i, ako moe, kako? To jest, mogu li se osjetilni podaci upotrebiti za verifikaciju ako mogu, koja vrsta pravila upravlja takvom potrebom? Za razliku od ope-racionalizma koji je radikalni empirizam, te u tom smislu ne priznaje nika-kova pravila izvan neposrednog osjetilnog, dakle empirijskog, logiki poziti-vizam priznaje znaaj logike analize, ali takova analiza mora biti blisko povezana sa empirijskim promatranjem i izgradnja teorije mora se strogo drati na minimumu. Dok se o operacionalizmu esto govori i kao o radikal-nom empirizmu, dotle se logiki pozitivizam jo naziva i logikim empirizmom.

Nasuprot operacionalizmu i logikom pozitivizmu, pragmatizam pita: to mijenja na stvari ako je iskaz istinit? Naime, znaenje predmeta odre-deno je kao efekat koji ti predmeti proizvode, to jest, da li je miljenje dobro ili loe, istinito ili krivo za pragmatiste ovisi o tome da li aktivnosti koje ga nadahnjuju u organizmu, koji ga gaji, imaju posljedice koje ga zadovoljavaju ili ne zadovoljavaju. Naime, ono to je vano za istinitost stava nije njegovo porijeklo nego njegov rezultat, ne veza s prethodno danim iskustvom nego s onim koje tek treba uspostaviti. Istina je tako za pragmatizam, slino kao i za marksizam, ovisna o ljudskoj akciji. Radikalna verzija pragmatikog poimanja istine izazvala je brojne kritike. Tako oni koji misle da ljudska bia nisu uvijek racionalna vide pragmatizam kao korak na putu do ludila, ili kao opijenost moi, ili kao totalni atak na ljudski razum. (Popper, 1960)

Pragmatizam, slino kao i pozitivizam, eli da raskrsti s metafizikom, ali za razliku od pozitivizma ne eli da raskine sa svakom filozofijom i u tom smislu ne izjednaava, poput pozitivizma, filozofiju s metafizikom. Tako C. S. Pers, u vezi s raiavanjem filozofije od metafizike, smatra da Ono to e od filozofije ostati, kada se ovo smee (metafizika; opaska V. A.) poisti, bie jedan niz problema koje je mogue ispitivati opaajnim metoda-ma istinskih nauka istina do koje se moe dospeti bez onih beskrajnih nesporazuma i rasprava zbog kojih vrhunske pozitivistike nauke postaju obina zabava dokonih umova, jedna vrsta aha jalovog zadovoljstva radi zadovoljstva i itanja neke knjige radi utvrivanja njene metode. (Pers, 1979; 66). Tako, ako je suditi po Persovim rijeima, pragmatizam priznaje realnost ako ne svih a ono barem nekih opih objekata (Pers, 1979; 73), iako eli raskrstiti s metafizikom. U tom smislu, premda se definira kao neki prope-pozitivizam (blizak) (Pers, 1979; 66), on se razlikuje od pozitivizma po tome to:

1. zadrava jednu preienu filozofiju, 2. usvaja glavni skup naih instinktivnih vjerovanja, 3. inzistira na tonosti sholastikog realizma, nasuprot nominalizmu poziti-

vista.

Ovako definirana pragmatistika pozicija, kao ,ona filozofska pozicija koja nadahnjuje kako ontoloko tako i epistemoloko i metodoloko utemeljenje simbolikog interakcionizma, stavlja poziciju simbolikog interakcionizma u jednu specifinu situaciju ije je glavno svojstvo nejasnost mjesta logiko-teorijske komponente. Naime, u pragmatinoj doktrini znanstvena istina se

10

definira kao bilo to to najbolje funkcionira u datoj situaciji, onako kako procjenjuje istraiva koji promatra nastajui rezultat. Sa stanovita prag-matizma miljenje se procjenjuje po svojim efektima, i ako su ovi dobri onda je miljenje istinito ili se barem moe opravdati kao tvrdnja. Ovu prag-matiku poziciju simboliki interakcionizam nadograuje formuliranjem istine kao nastajueg consensusa podijeljenih znaenja (shared meanings) sudionika u meudjelatnoj situaciji. Upravo ovo je centralno mjesto kritike od strane radikalnih sociologa, koji s pravom prigovaraju da ovakova for-mulacija istine ima tendenciju opravdanja, a time i odranja statusa quo. Kada se od istine oekuje da nastane od interakcije za koju se zna da nije spontana ve da je podlona rutiniziranim znaenjima, tada sasvim izvjesno ono to se smatra istinitim tei da odrazi distribuciju drutvene moi meu sudionicima situacije. Ovo se ne pokazuje tonim samo u okviru zablude koju, izgleda, poevi sa Deweyem i Meadom, preutno pretpostavljaju svi sim-boliki interakcionisti, a to je uvjerenje da svijet evoluira od goreg ka bo- ljem te tako to god je funkcioniralo sigurno je bilo dobro i to god e funkcionirati sigurno e biti bolje.

Tako, osim uvjerenja da su ljudi po prirodi racionalni, koje je naslje-deno iz pragmatizma kojim je simboliki interakcionizam kao tradicija in-spiriran, simboliki interakcionisti polaze od pretpostavke da e evolucijski proces uiniti svijet boljim i da je povijest na strani napretka.

Nejasan status teorija, koji karakterizira ovu socioloku tradiciju, ee je meutim izvor drugaijih kritika od onih gore pokazanih. Simbolikom se interakcionizmu, naime, prigovara zbog potekoa koje taj pristup ima s objektivnou znanstvenika. Naime, simboliki interakcionizam istraivaa drutva istavlja u vrlo nezahvalan poloaj, traei od njega istovremeno da zadri svoja vlastita gledita (teorijska) i da usvoji gledita sudionika dru-tvenih situacija. Tako se istraivaima ovdje savjetuje da gaje prisne odnose sa onima koje izuavaju, jer takove osobe mogu provjeriti izrastajuu te-oriju, ali ih se istovremeno upozorava da ne smiju svim informantima dati istu teinu, jer njihovi motivi za pomaganje promatrau oblikuju karakter njihovih informacija. Meutim, ono to se nigdje ne kae jeste to na osnovu kojih kriterija istraiva zna koje informante treba da uvai, a koje da odbaci. ak ni Beckerovo (1970)6 izbjegavanje problema, putem zahtjeva da se stane na stranu slabijeg ili gubitnika, ne moe izdrati ozbiljnu kritiku, jer ovo rjeenje ne razlikuje nalaze sociologa od nalaza ma koga drugoga i tako ukida posebnost znanstvene djelatnosti kao takove. To to se od pisca znan-stvenog izvjetaja trai da bude uvjerljiv, a od itatelja da sociologu vjeruje, sigurno nije dovoljno uvjerljivo za pobornike pozitivistike sociologije da bi priznali metodoloku ozbiljnost simbolikog interakcionizma. Tako kada Dou-glas (1970; 13) preporuuje da e pregled iskustva, koje se podrazumijeva sa prirodnog stanovita svakodnevnog ivota, omoguiti istraivau da razumije to se dogada, pozitivistiki nastrojen kritiar ne moe a da ne upita od ega se taj pregled treba sastojati i kako istraiva zna da ga je napravio kako valja.

6 Mis1i se na uvod u zbornik o kvalitativnoj metodologiji koji Howard S. Becker pie pod naslovom Whose Side Are we On? objavljeno u knjizi: Qualitative Methodology: Firsthand Involvement with the Social World, koju je uredio William H. Filstead, Chicago : Markham, 1970, str. 15-25.

11

Afri, V., Simboliki interakcionizam, Rev. za soc., Zgb. , Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13 Afri, V., Simboliki interakcionizam, Rev. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13

12 13

SYMBOLIC INTERACTIONISM

V jekoslav Afri

The Faculty of Arts, Zagreb

Smjeten, metodoloki gledano, izmeu tradicionalnog empiriste koji una-prijed teorijski koncipiranu stvarnost nastoji verificirati, i fenomenologa koji se unaprijed odrie svake teorije u elji da izbjegne anticipiranje uzro-no povezanih odnosa i da svede unaprijed stvorene zakljuke na najmanju moguu mjeru, istraiva, pripadnik tradicije simbolikog interakcionizma, manje je zainteresiran za razvijanje teorijskih formulacija, a vie za prosto reflektiranje situacije, kako je doivljavaju oni koji su pobudili njegove simpatije. Tako, premda je jasno da bi razvoj socioloke teorije zahtijevao barem podjednak interes za istraivanje jakih drutvenih grupa, onih koji su na vrhu, kao i za istraivanje male djece, skitnica iz sirotinjskih etvrti, ovisnika o drogama, duevnih bolesnika, imigranata, delikvenata itd, istrai-vai uglavnom istrauju ove potonje. Ova istraivanja7 su uistinu duboko suosjeajna i puna razumijevanja za grupe slabih koje izuavaju, ali ostaje injenica da se iz ovih istraivanja teko moe koncipirati neka vra i pro-dubljenija teorija drutvene interakcije.

Pa ipak, pored svih navedenih slabosti i tekoa, tradicija simbolikog interakcionizma jest jedna od najvrednijih skupina sociolokog iskustva i premda je trenutano pomalo potisnuta (posebno od fenomenoloke sociolo-gije) i zaboravljena, ona ima budunost i tek treba da odigra svoju, svakako ne beznaajnu ulogu, ako ne kao socioloko istraivaka tradicija, ono si-gurno kao znaajna inspiracija za stvaranje novih humanistikih pristupa izuavanju drutva.

L i t e r a t u r a :

I. Kuvai: Znanost i drutvo, Naprijed, Zagreb, 1977.

C. S. Pers : Pragmatizam, Grafos, Beograd, 1979.

J. Wilson : Soc ial Theory, Prentice-Hall, New Jersey, 1983.

J. Keat & J. Urry: Soc ial Theory as Sc ience , Routledge & Kegan Paul, London, 1975.

E. Cuff & G. Payne : Perspectives in Socio logy, George Allen and Unwin Ltd., 1981.

T. Bottomore and R. Nisbet, A His to ry of Soc io log ical Analys is, Basic Books, Inc, USA, 1978.

H. Blumer: Society as Simbolic Interaction, objavljeno u Human Behaviour and Social Processes, zborniku koji je uredio A. M. Rose, Houghton Miff l in Com., Boston, 1962.

S. Strayker: Symbolic interactionism as an approach to family relations, na str. 323 -332. U zborniku radova Symbol ic in terac t ion , kojeg su uredili J. Manis and B. Meltzer, Allyn & Bacon, Boston, 1978.

E. Goffman: Frame analys is , Harper Colphon Book, New York, 1974.

F. A. Hayek: The Counter Revolu tion of Science, Studies on The Abuse of Reason, Free Press, London, 1955.

J. D. Douglas: Understanding Everyday Life: Toward the Reconstruction of Sociological Know-ledge, Aladine, Chicago, 1970.

(Tekst predan redakciji: 16. Travnja 1988. god.)

7 Vidi : W. I. Thomas, Unad jus ted G ir l , Chicago 1923.; N. Anderson, The Hobo , Chicago 1923.; L. Wirth, The Ghetto, 1927.; F. Trasher, The Gang, Chicago 1927.; E. Sutherland, The Pro-fessional Thief , Chicago 1937.; H. Zorbaugh, The Golden Coast and the Slum, Chicago 1929.; W. F. Whyte, Street Corner Society, Chicago, 1955.; Vidich-Bensman, Small Town in Mass Society, Princeton, 1958.; H. Becker, Outsiders, New York 1962.

The author gives a short survey of the fundamental, theoretical and methodological hypotheses concerning sym-bolic interactionism as one of the traditions in the re-search of so called interpretative sociology. Having given some basic ideas on symbolic interactionism, the author pointed out the source of this tradition. According to his opinion it to be found in the philosophy of pragmatism. Further on the author disapproves of very unclear theo-retical status of symbolical interactionism which resulted in decreased interest for the development of theoretical formulations and increased interest in research. Despite the fact that research was directed towards so called mar-ginal social groups and this made difficult the verifica-tion of the potential future theory of global society, the author states that symbolical interactionism has a signifi-cant future and will always be a great inspiration for all human attitudes in social research.