alasdair macintyre za vrlinom studija o teoriji morala

8/3/2019 Alasdair Macintyre Za Vrlinom Studija o Teoriji Morala

http://slidepdf.com/reader/full/alasdair-macintyre-za-vrlinom-studija-o-teoriji-morala 1/7

Alasdair Macintyre: Za vrlinom / studija o teoriji morala

SREDNJOVJEKOVNI ASPKETNI I PRILIKE

- OPASKA POETAK: Tradiciju miljenja o vrlinama koju razmatra ne smije brkat s

aristotelizmom(komentari i tumaenja aristotelovih tekstova)

PROBLEMI SREDNJOVJEKOVLJA- Srednjovjekovni svijet je kasno upoznao aristotela, ono to je on omoguio bilo je tek

djelomino rjeenje srednjovjekovnih problema

- Taj je problem bio kako odgojiti i oplemeniti ljudsku narav u kulturi u kojoj je ljudski ivot

izmeu sukoba previe razliitih ideala i naina ivljenja

- Od svih mitolokih naina miljenja to su sakrili pravo lice srednjeg vijeka nijedan ne

obmanjuje tako kao onaj koji nam ga prikazuje kao monolitnu kransku kulturu jer je

srednjevjekovno postignue bilo i idovsko i islamsko

- Da bi se razumjelo to vrijeme moramo objasniti neke oprene crte srednjovjekovne

kulture:

- Prva je ona koja smatra da je na raznovrsne naine samo srednjovjekovno drutvo tek uinilo

prijelaz iz herojskih drutava. Nijemci, anglosasi, Norveani, islanani, irci, velani su se sjeali

svoje pretkranske prolosti, mnoge pjesme i pripovijesti su ju i utjelovljavale

- esto su ti oblici bili kristijanizirani, pa je npr poganski ratniki kralj odjednom postao

kranski vitez, vidljivo nepromijenjen

- S jeanje na herojsko drutvo u dva navrata je prisutno u tradiciju koju pokuava

identificirati: jednom u pozadini atenskog drutva petoga i etvrtog stoljea, drugi put u

pozadini razvijenog srednjeg vijeka. Ta dvostruka prisutnost ono je to ini moralno stajalite

herojskog drutva nunim polazitem za promiljanje morala

- Odanost obitelji i prijateljima, hrabrost potrebna radi odranja kuanstva ili voenja vojnog

pohoda te pobonost koja prihvaa moralne granice i zadanost kozmikog poretka glavne su

vrline.- U ranosrednjovjekovnom germanskom pravu npr umorstvo je zloin samo kada se radi o

potajnom ubojstvu neidentificirane osobe, kada neka poznata osoba ubije drugu poznatu

osobu to se smatra osvetom roaka.

DOBRO LOE ZAKONI

- Moralizacija srednjovjekovnog drutva poiva upravo u stvaranju opih kategorija dobrog i

loeg i naina njihova razumijevanja, a na temelju njih i zakona

- Boji se sud mnogim modernim piscima ini praznovjernim, ali kad je boji sud prvi put

uveden, njegova je funkcija bila da na nov nain u javni i kozmiki kontekst smjesti grijehe

privatnog i lokalnog ivota

- Prihvaanje klasine tradicije uenih ljudi 12 st iznjedreno kada se postavilo teorijsko

pitanje odnosa poganskih spram kranskih vrlina bilo je u suprotnosti s jednim tipom

kranskog nauka, koji je odbacivao sav poganski nauk kao djelo sotone i jedino u Bibliji

traio odgovore.

- takvo odbacivanje ostavilo je problem oblika kranskog ivota u dvanaestom stoljeu ili u

bilo kojem drugom specifinom drutvenom svijetu, nerjeivim. To je problem prevoenja

biblijske poruke u poseban i razraen sustav shvaanja razlika izmeu suvremenih

alternativa, a za tu su zadau potrebni takvi pojmovi i oblici istraivanja koje sama Biblija ne

prua.



- Drugi problem pisaca 12 st je bio kako praksu etiriju kardinalnih vrlina pravednosti,

razboritosti, umjerenosti i hrabrosti dovesti u praksu s teolokim vrlinama: vjerom, nadom i

kranskom ljubavi

- U Abelardovoj Etici (oko 1138) kljuno razlikovanje pomou kojega odgovara na to pitanje

jest razlikovanje izmeu poroka i grijeha, on se slui onime to je smatrao Aristotelovom

definicijom vrline da bi dao analognu definiciju poroka.

- Ono to kranstvo zahtijeva nije samo pojam poroka, nego pojam krenja boanskog zakona,

pojam grijeha. Karakter pojedinca moda jest sloevina vrlina i poroka i te e dispozicije prve

potaknuti volju da se pokrene u jednom ili drugom smjeru. Ali uvijek ovisi o volji hoe li ili

nee prihvatiti te poticaje. ak ni posjedovanje nekoga poroka ne znai poinjenje loeg

djela. Sve ovisi o karakteru unutarnjeg ina volje. Istinsko poprite morala jest iskljuivo

poprite volje.

- Takvo gledanje moralnog ivota s naglaskom na volju i zakon ima uzor ne samo u

novozavjetnim tekstovima ve i u stoicizmu. Valja razmotriti njezino stoiko podrijetlo kako

bismo iznijeli na vidjelo napetost koja postoji izmeu svakog morala vrlina i odreenog tipa

morala zakona.- Prema stoikom stajalitu, za razliku od aristotelovskog vrline je bitno jedinstven izraz, a

njezino posredovanje ili neposredovanje apsolutno, netko ili posjeduje ili ne posjeduje

savrenost koju iziskuje vrlina. S vrlinom ide moralna vrijednost, bez vrline ovjek je moralno

bezvrijedan. Budui da vrlina zahtijeva ispravnu prosudbu dobar je ovjek prema stoicima

mudar ovjek, ali njegovi postupci nisu nuno uspjeni i djelotvorni. initi ono to je ispravno

ne mora rezultirati ugodom i sreom, bilo kojim zemaljskim uspjehom. Nijedno od toga nije

autentino dobro, to su dobra samo uvjetno, ovisno o tome prate li ispravno djelovanje

nekog djelatnika s ispravnom voljom. Samo je takva volja bezuvjetno dobra, stoicizam

odbacuje svaku ideju svrhe. Mjerilo prema kojemu se mora ravnati volja to ispravno djeluje

jest mjerilo zakona koji je utjelovljen u samoj prirodi. Vrlina je prema tome usklaenost s

kozmikim zakonom kako u unutarnjoj dispoziciji tako i u izvanjskom inu. Taj ej zakon jedan

te isti za sva racionalna bia. Dobar ovjek graanin je svemira, njegov je odnos prema gradu,

kraljevstvu ili carstvu sekundaran i sluaja. Stoicizam nas prema tome poziva da se

usprotivimo svijetu fizikih i politikih okolnosti i djelujemo u skladu s prirodom. Tu ima

simptoma paradoksa

- jer s jedne strane vrlina nalazi svrhu i smisao izvan sebe same, ivjeti dobro znai ivjeti

boanskim ivotom, ivjeti dobro ne znai sluiti vlastitim svrhama, nego kozmikom poretku.

Pa ipak u svakom pojedinanom sluaju postupati ispravno znai djelovati ne imajui u vidu

nikakvu daljnju svrhu, to jednostavno znai daje svako ispravno postupanje samom sebi

svrha.

- Pluralitet vrlina i njihov teoloki poredak u dobrome ivotu, kako su ga razumjeli Platon iAristotel, a prije njih Sofoklo i Homer nestaje, zamjenjuje ga jednostavni monizam vrline.

- Stoicizam nije dakako samo jedna epizoda u grkoj i rimskoj kulturi, on utvruje obrazac za

sva ona kasnija europska uenja o moralu to se pozivaju na ideju zakona koja kao sredinja

zamjenjuje pojmove vrlina. To je opreka koja bi se trebala initi iznenaujuom, no kasnija

povijest nas je toliko naviknula na nju da nas ne iznenauje. Raspravljajui o aristotelovim

kratkim napomenama o prirodnoj pravednosti, primijetio je kako e zajednica koja zamilja

da je njezin ivot usmjeren prema zajednikom dobru iz kojega proizlaze njezine zajednike



zadae morati artikulirati svoj moralni ivot kao s obzirom na vrline tako i s obzirom na zakon.

Ta je primjedba moda klju za ono to se dogodilo u stoicizmu, jer pod pretpostavkom

nestanka takva oblika zajednice nestala bi i svaka razumljiva veza izmeu vrlina i zakona. Ne

bi postojalo nikako istinsko zajedniko dobro, jedina bi dobra bila dobra pojedinca. A svaka e

se tenja za osobnim dobrom budui da u tim okolnostima esto dolazi do sukoba s dobrom

drugih pokazati nesuglasnom zahtjevima moralnog zakona. Stoga drim li se zakona morat u

zatomit svoju osobnost.

- Smatra stoicizam reakcijom na jedan oblik drutvenog i moralno razvoja, razvoja koji vidljivo

anticipira neke aspekte moderniteta. Stoga se dogaaju periodina oivljavanja stoicizma

- Kad vrline ponu gubiti svoje sredinje mjesto obnavljaju se stoiki obrasci miljenja i

djelovanja. Stoicizam ostaje jedna od trajnih moralnim mogunosti kultura Zapada. To da on

nije predstavljao jedini model za one moraliste koji su pojam moralnog zakona kasnije

pretvorili u sav ili gotovo sav moral zahvaljujemo injenici da je antiki svijet bio obraen

jednim drugim moralom zakona, idovskim. Oni to su poput nietzschea i nacista kranstvo

razumjeli kao bitno idovsko u svom su neprijateljstvu uoili istinu koja je promaknula

prijateljima kranstva.

- Kako se onda moral neumoljivoga zakona moe dovesti u vezi s nekom koncepcijom vrlina?Kao to smo vidjeli s Abelardova je gledita izvanjski dr svijet bio tek skup sluajnih okolnosti,

ali za njegove suvremenike upravo te okolnosti definiraju moralnu zadau jer oni ne

pripadaju drutvu u kojem bi se institucionalne okolnosti mogle uzeti gotovo kao neto

normalno, 12 st je vrijeme u kojem se institucije moraju stvarati. Ono to jo ostaje u 12 st je

da se izumi institucionalni poredak u kojem je zahtjeve boanskog zakona lake posluati i

proivjeti u savjetu van samostana.

- Problem vrline tako postaje neizbjean: kakav ovjek to moe uiniti? Kakav odgoj moe

odnjegovati takvog ovjeka?

- Upravo s obzirom na takva pitanja valja razumjeti razliku izmeu abelarda s jedne strane i

alana od lillea s druge strane. Alan u spisima poganskih pisaca ne vidi toliko zastupanje

suparnikog moralnog sustava koliko izvorite moguih odgovara na politika pitanja. Vrline o

kojima govore poganski pisci odlike su korisne za stvaranje i odranje drutvenog poretka,

kranska ih ljubav moe pretvoriti u prave vrline. Tako alan zapoinje sintetiziranje antike

filozofije i novog zavjeta

- Koji su to politiki problemi bili ije je rjeenje zahtijevalo prakticiranje vrlina? To su problemi

dr u kojem su sredinje i nepristrano podjeljivanje pravde, sveuilita i ostali naini

odravanja uenosti i kulture te one vrste uljudnosti koja pripada gradskom ivotu jo u

procesu stvaranja. Institucije koje e ih odravati najveim dijelom tek treba izumjeti.

Kulturnom prostoru u kojem e moi postojati tek treba odrediti poloaj negdje izmeu

intenzivne lokalne seoske zajednice koja prijeti da sve pretvori u obiaj i lokalnu mo i

zahtjeva crkve. Raspoloiva sredstva za tu zadau su mrava: feudalne institucije, redovnikadisciplina, latinski jezik, rimske ideje poretka i zakona te nova kultura renesanse 12 st. Dolazi

do problema kako e tako malo kulture moi ovladati tolikim oblicima ponaanja i izumjeti

toliko institucija?

- Dio odgovora glasi: stvaranjem nove napetosti, konstruktivne, ne destruktivne izmeu

svjetovnog i svetog, lokalnog i nacionalnog, latinskog i pukog. Moralni se odgoj dogaa, a

vrline vrednuju i redefiniraju upravo zbog takvih napetosti/sukoba.



- Treba istaknuti tri aspekta tog procesa razmatrajui redom vrline odanosti i pravednosti,

vojne i viteke vrline te vrline istoe i strpljenja

- Lako je prepoznati kljuno mjesto to ga odanost mora imati u hijerarhijama feudalnog

drutva. Ali odanost komu i pravda za koga?

- Pogledajmo sukob henrika II i nadbiskupa Thomasa Becketa. Obojica su simbolizirali uzviena

naela. Henrik uje bio zainteresiran za jaanje vlasti, nain na koji je to inio u bitnom je

smislu proirio vladavinu prava, stvarajui stabilniji, centraliziraniji, i pravedniji sustav sudova

i slubenika nego to je ikada prije postojao. Becket simbolizira utjecanje apsolutnom mjerilo

koje se nalazi s onu strane svake svjetovne i posebne kodifikacije. Prema tom

srednjovjekovnom stajalitu, kao i prema antikome, nema mjesta za moderno liberalno

razlikovanje izmeu zakona i morala, a za to nema mjesta zbog onoga to srednjovjekovno

kraljevstvo dijeli s polisom u Aristotelovom smislu. Oba se poimaju kao zajednice u kojima

ljudi zajedniki tee istinskome ljudskome dobru, a ne tek ako kako sebe vidi moderna

liberalna drava poprita na kojim svaki pojedinac trai svoje osobno dobro.

- Slijedi da se u antikom i sv svijetu veinom pojedinac identificira u nekima i kroz neke od

svojih uloga, onih uloga koje pojedinca veu za zajednice u kojima se i kroz koje jedino mogu

postii specifino ljudska dobra, sa svijetom se suoavam kao lan obitelji, ove kunezadruge, klana, plemena, naroda, grada ne postoji nikakvo ja neovisno o njima.

- Na to se postavlja pitanje a to je s mojom besmrtnom duom? U bojim oima sigurno sam

najprije pojedinac, prije uloga . taj odgovor je kriva predodba koja djelomino proizlazi iz

brkanja platonskog pojma due i pojma due katolikog kranstva. Za platonista dua koja

prethodi svakom tjelesnom i drutvenog postojanju, svakako mora posjedovati identitet koji

postoji prije svake drutvenog uloge, ali za katolika kao i prije za aristotelovca tijelo i dua

nisu dvije povezane supstancije. Ono to u sluaju katolika mijenja stvar jest da se mene ma

kojoj zajednici pripadao takoer smatra pripadnikom nebeske zajednice, zajednice koju na

zemlji reprezentira crkva. Ja dakako mogu biti izbaen ili pobjei iz bilo koje od tih zajednica

ali ljudskome dobru uvijek mogu teiti samo kao dio neke ureene zajednice., osamljeni

pustinjak isto jednako pripadnik zajednice kao i stanovnik grada. Pojedinac svoje uloge nosi

sa sobom kao dio definicije svoga jastva.

- Prema tome kad su se Henrik II i Becket sukobili, priznavali su si autoritativne uloge. Henrikov

spor s Becketom dogodio se unutar zajednikog okvira razraenoga suglasja u pogledu

ljudske i boanske pravednosti. Spor je bio mogu zbog njihovog dubokog zajednikog

suglasja o tome to je pobjeda i poraz protivnika koje je njihova osobna povijest dovela do

toke gdje zauzimaju poloaj kralja i nadbiskupa.

- Stoga postoji bitna razlika izmeu tog spora i onoga kasnijega izmeu Henrika VIII i Thomasa

Morea u kojem je priporno upravo to kako interpretirati dogaaje. Henrik II i Becket

pripadaju jedinstvenoj pripovjednoj strukturi dok henrik VII i more s druge strane pripadaju

suprotstavljenim pojmovnim svjetovima i pripovijedaju, dok djeluju i nakon toga, razliite iinkompatibilne prie o onome to ine. U sv se sporu suglasje u pripovjednom razumijevanju

takoer oituje kroz suglasje u pogledu vrlina i poroka: u tjudorovskom je sporu taj okvir sv

suglasja ve izgubljen. A upravo taj okvir su pokuavali povratiti sv aristotelovci.

- inei to moralu su priznati vrline koje aristotel uope nije poznavao. Jedna zavreuje

posebnu panju to je teoloka vrlina kranske ljubavi. Aristotel je razmatrajui narav

prijateljstva zakljuio kako dobar ovjek ne moe biti prijatelj loemu ovjeku, a budui daje

spona autentinoga prijateljstva zajednika privrenost dobru, to ne iznenauje. Ali u



sreditu biblijske vjere nali se pojam ljubavi prema onima koji grijee. to je to to aristotelov

kozmos izostavlja, a to ideju takve ljubavi unutar njega ini nepojmljivom?

- Nastojei ranije razumjeti odnos morala vrlina prema moralu zakona primijetio je kako je

takav kontekst potreban za razumijevanje konteksta takve zajednice koju konstituira

zajedniki projekt postizanja opeg dobra ikoja stoga mora priznavati kako niz tipova

karakternih odlika tako i niz tipova djelovanja to razaraju odnose takve zajednice, dakle

prijestupa koje treba sankcionirati zakonima zajednice. Primjerni odgovor na to bila je kazna,

a to je nain kojim ljudska drutva openito reagiraju na takve tipove djelovanja. Ali u kulturi

biblije, za razliku od aristotelove kulture postao je mogu oprost.

- to je uvjet oprosta? On zahtijeva da prijestupnik ve prihvaa kao pravedan pravorijek

zakona o njegovu djelu te da se ponaa kao netko tko priznaje pravednost primjerene kazne.

Prijestupniku dakle moe biti oproteno, ako osoba protiv koje je prijestup poinjen tako eli.

Praksa oprosta pretpostavlja praksu pravednosti, ali uz bitnu razliku. Pravdu redovito

dodjeljuje sudac, ali oprost moe dati samo oteena strana. Vrlina oitovana u oprostu je

kranska ljubav. Kranska ljubav radikalno mijenja pojam dobra za ovjeka, jer zajednica u

kojoj se dobro postie mora biti zajednica pomirenja. To je stoga zajednica s specifinom

povijeu. Svaki pojedini nazor o vrlinama povezan je s nekim naroitim shvaanjempripovjedne strukture odnosno struktura ljudskog ivota. Prema obrascu razvijenoga

srednjovjekovlja sredinji je anr pria o potrazi ili putovanju. Svrha kojoj ovjek tei jest

neto to dosegne li se moe iskupiti sve ono to nije valjalo s njegovim ivotom do tada. To

shvaanje naravno nije aristotelovsko na dva naina:

- Prvo svrhom ljudskog ivota aristotel smatra stanoviti nain ivota, svrha nije neto to se

ima dosegnuti u nekom trenutku, nego je on u nainu na koji je izgraen na itavi ivot.

Tono je da se i za aristotela i srednji vijek dobar ivot kree prema vrhuncu. Ali Aristotelova

rasprava o mjestu kontemplacije ipak je smjetena unutar cjelokupnog prikaza dobrog ivota

u kojem je u razliitim fazama ivota nuno dosegnuti niz razliitih ljudskih odlika.

- Drugo ideja ljudskog ivota kao potrage ili putovanja tijekom kojega se susreu i svladavaju

razni oblici zla zahtijeva pojem zla o kojemu u aristotelovim spisima postoje tek nagovjetaji.

Biti zao po aristotelu znai biti ne krepostan.

- Ta dimenzija zla jest ona s kojom se sv augustin morao suoiti na nain na koji Aristotel nije.

Augustin je slijedio neoplatonsku tradiciju razumijevajui sve zlo kao lienost dobra, ali zlo

ljudske naravi on vidi u pristanku volje na zlo. Vrline su one odlike to omoguuju svladavanje

tih zala, ispunjenje zadae, dovrenje putovanja. Stoga premda koncepcija vrlina ostaje

teleoloka te se koncepcija veoma razlikuje od aristotelove na najmanje dva naina:

- Prvo aristotel smatra kako mogunost postizanja ljudskog dobra moe biti dodirnuta

izvanjskom nesreom on doputa da se zahvaljujui vrlinama netko moe u znatnoj mjeri

nositi s nedaama ali velikim nesreama kao to je runoa, nisko podrijetlo, nemanje

potomstva ovjeka iskljuuju iz ljudskog dobra. Ono to je u srednjovjekovnoj perspektivivano nije samo uvjerenje kako takve znaajke ne iskljuuju nijedno bie iz ljudskog dobra,

ve i uvjerenje kako nas niti bilo kakvo zlo koje bi nam se moglo dogoditi ne mora iskljuivati

ako mu ne postanemo sukrivci

- Drugo srednjovjekovna je vizija povijesna u smislu u kojem aristotelova nije mogla biti. Ona

smjeta nae nastojanje oko dobra u kontekste koji imaju povijest, dok Aristotel u polis.



- Vrline su dakle prema takvom srednjovjekovnom stajalitu one odlike to ljudima omoguuju

da na svome povijesnom putovanju nadvladaju zlo. Unato definiranju postojala je sveopa

neizvjesnost u srednjovjekovnoj viziji moralnog ivota

- S jedne strane taj je ivot proet idealiziranim pogledom na svijet kao integrirani poredak o

kojemu temporalno odraava vjeno. Svaka pojedinost ima svoje mjesto u poretku stvari. No

ipak ne postoji samo problem usklaivanja feudalnog s njegovim nasljeem iz herojskog i

kranskog, nego postoji napetost izmeu biblije i aristotela. U svojoj raspravi o vrlinama

Toma o njima govori u smislu onoga to je postalo konvencionalnim obrascem kardinalnih

vrlina (pravednost, razboritost, umjerenost, hrabrost)i trojstva teolokih vrlina

- No to je s strpljivou npr? Toma citira sv jakova strpljivost je na djelu savrena, pa onda

cicerona i obrazlae kako su sve vrline obuhvaene etirima kardinalnima. No toma pod

latinskim nazivima sigurno ne podrazumijeva ono to aristotel pod grkim, budui da jedna ili

vie kardinalnih vrlina u sebi mora sadravati strpljivost i poniznost. No poniznost aristotel

smatra porokom, a strpljivost ni ne spominje.

- ak ni to ne uruuje na sve mogunosti srednjovjekovnog naina promatranja vrlina

- Giotto je prikazao vrline i poroke u padovi naslikavi ih u parovima, pa je Berenson ustvrdio

kako je na svojim freskama poroka kao to su pohlepa i nepravednost giotto odgovorio napitanje koje su karakteristine crte nekoga tko je pod vlau tih poroka.

- U srednjovjekovnoj praksi primjena vrlina na sukobe i zla proizvodi u razliitim okolnostima

sasvim razliite poglede na hijerarhiju vrlina. istoa je od presudne vanosti, zato to je

srednjovjekovni svijet svjestan kako se lako ideja najviega dobra lako moe izgubiti iz vida

svjetovnim zastranjivanjem, strpljivost je isto presudna zato to je vrlina izdrljivosti pred

zlom

- Srednjovjekovni je svijet dakle onaj u kojemu ne samo da sustav vrlina nadilazi aristotelovsku

perspektivu nego prije svega onaj u kojemu povezanost izmeu specifino pripovjednoga

elementa u ljudskome ivotu i karaktera poroka dolazi u prvi plan svijesti i to ne samo u

biblijskom smislu.

- Ako su srednjovjekovna teorija i praksa u tolikoj mjeri u neskladu s nekim sredinjih

aristotelovskim tezama u kojem su smislu i jesu li uope ta teorija i prakse bile

aristotelovske? Ili drugim rijeima ne ini li ovaj prikaz srednjovjekovnoga miljenja o

vrlinama nekog strogog aristotelovca poput tome Akvinskog izrazito devijantnom

srednjovjekovnom figurom? Svakako. Na kljunim mjestima Tomin je nain raspravljanja o

vrlinama dvojben. Tu je prvo njegov obuhvatan sustav klasifikacije, toma prezentira popis

vrlina u smislu klasifikacijskog sustava. A prema njima uvijek treba biti sumnjiav.

- Dobar dio nae spoznaje o vrlinama jest empirijski na sljedei nain: kakva je istinoljubivost ili

hrabrost odlika, to znai njezino prakticiranje, koje prepreke stvara a koje izbjegava

spoznajemo samo u glavnim crtama promatrajui njezino prakticiranje kod drugih i kod sebe.

A budui da u vrlinama moramo biti obrazovani, a veina nas je znatan dio svojega ivota unjima neobrazovana, nuno postoji svojevrsna empirijska neurednost u nainu na koji je

ureeno nae znanje o vrlinama. Tomino razmatranje klasifikacije vrlina otvara pitanja na

koja u njegovu tekstu nalazimo odgovore

- S jedne strane teorijska podloga za njegov sustav klasifikacije ima dva dijela: jedan je

ponavljanje aristotelovske kozmologije, a drugi je kranski i teoloki.

- Tomina tvrdnja kako autentinom moralnom sukobu uvijek prethodi neki na neispravan

postupak. To je nesumnjivo jedan od izvora sukoba. Tomino stajalite poput aristotelova



iskljuuje tragediju koja nije rezultat ljudskih mana. A to je za razliku od aristotela rezultat

teologije kojega smatra da su sivjet i ovjek stvoreni dobrima, dok su njihove mane samo

rezultat ljudske volje. Kada se takva teologija udrui s aristotelovskim prikazom spoznaje

prirodnoga svijeta ona zahtijeva oblik spoznaje u kojem se svaka pojedinost moe smjestiti u

deduktivnu hijerarhiju u kojoj najvie mjesto ima skup prvih poela istinosti kojih se moe

spoznati s sigurnou. Ali postoji problem jer prema samome aristotelu generalizacije politike

i etike ne mogu se smjestiti u takav deduktivan prikaz.

- Ono to je ovdje u pitanju jednako je moralno i epistemoloko. Geach, suvremeni Tomin

sljedbenik izloio je problem jedinstva vrlina na sljedei nain pretpostavimo da netko tvrdi

kako neka osoba ije su namjere i svrhe openito zle neki odani i inteligentni nacist npr

posjeduje vrlinu hrabrosti. On kae da u tom sluaju hrabrost nije vrlina. to s tim nije u

redu?

- Moralni preodgoj takvog nacista je sadravao: bilo je mnogo poroka od kojih se morao

odluiti, mnogo vrlina koje je morao nauiti. Poniznost i milosre za njega bi u najveoj mjeri,

bile neto novo. Ali kljuno je to da on ne bi morao zaboravljati niti ponovno uiti ono to je

ve znao o svladavanju kako kukaviluka tako i neumjerene naglosti u suoenju s opasnou.

Osim toga upravo zato to takav nacist nije bio lien vrlina postojala je tona moralnogadodira izmeu njega i onih koji su ga morali preodgojiti. Porei da je takav nacist bio hrabar ili

da je njegova hrabrost bila vrlina ponitava razliku izmeu onoga emu je u takvoj osobi

potreban moralni preodgoj i onoga emu nije. Prema tome smatra da bi svaka verzija

moralnoga aristotelizma koja bi nuno zastupala jaku tezu u pogledu jedinstva vrlina u sebi

imala ozbiljan nedostatak.

- Vano je naglasiti kako Tomina verzija aristotelovih uenja o vrlinama nije jedina mogua

verzija, te kako je toma nekarakteristian srednjovjekovni mislitelj. Isticanje raznolikosti i

neurednosti u srednjovjekovnoj upotrebi proirivanju i dotjerivanju aristotela bitno je kako bi

se razumjelo dakako srednjovjekovno miljenje nije bilo samo dio tradicije teorije i prakse

morala ve je oznaavalo njezin autentini napredak, unato tome bilo je jako aristotelovsko

razdoblje.

- Povezivanje biblijske povijesne perspektive s aristotelovskom u nainu promatranja vrlina

jedinstveno postignue srednjeg vijeka, kako u kranskome tako i idovskom i islamskom

smislu.

alasdair macintyre za vrlinom studija o teoriji morala

Documents