aleksa benigar - alojzije stepinac

8/14/2019 Aleksa Benigar - Alojzije Stepinac

1/946

Nita, osim najoitijih tiskarskih greaka, nisam mijenjao, a tako rei svako slovo samprovjerio u usporedbi s izvornikom, papirnatom knjigom, kojoj je ovaj elektroniki prijevodna taj nain skoro sasvim identian. (Izuzetci su moje, nadam se rijetke, greke u tipkanju, temoji ispravci tiskarskih greaka izvornika i malo ili nimalo to drugo.)

Sm redoslijed teksta se dakle podudara s onim u papirnatoj knjizi. Stranice su ovdjeodvojene horizontalnim linijama po cijeloj irini. U izvorniku nezapisane stranice naznaenesu u uglatim zagradama, "[" i "]".

Ovo je inaica:

0.90

Datoteka se zato izvorno i zove:

BenigarStepinac-0.90.htm

Odakle god da si dobio (ste dobili) ovu elektroniku knjigu, eli li znati radi li se o tekstukakav sam ja veeras 1. veljae dovrio (ako stignem, ako ne, onda u valjda stii sutra u sitne

predjutarnje sate), moe usporediti md5sum (vrsta kontrole inaice, verzije neke datoteke,pogodna upravo za ovakve svrhe) te datoteke sa md5sum vrijednou koju sam ja postavionegdje na www.exDeo.com, uz istu ovu inaicu ove knjige (to se moe samo po dovretkudatoteke).

Ne zna to je md5sum, a nema koga pitati? Utipkaj md5sum ili md5 u trailicu na internetu,nai i proui.

Ovaj svoj posao napravio sam za Hrvatsku Crkvu... barem za one malene u njoj poput mene.

Svijestan sam da postoji novo izdanje ove knjige, nedavno objelodanjeno... ali tu knjigu jonisam kupio. Uinit u to, jer sljedei put elim saznati o Kardinalu Stepincu i ono to moja

posuena, skenirana, i optiki-znakovno-prepoznata (engl. OCR) knjiga, obraena uz pomoemacs editora na linuxu ("linux from scratch"), ne sadri, jer najnovije izdanje ove knjigemora da je vrlo dobro upotpunjeno i greke vrlo savjesno ispravljene.
http://www.exdeo.com/img/Benigar/beni000back.jpg


2/946

Molim nadlene u Crkvi, kao i u naoj ...zaista samo koliko-toliko pravnoj dravi, da dopusteovu elektroniku knjigu u javno, neprofitno vlasnitvo ove nae premalo potivane HrvatskeCrkve, u vlasnitvo svakog njezinog obinog vjernika koji bi htio ovu knjigu itati.

Naime ovo izdanje knjige je jako odavno van tiska i tko zna koliko malo primjeraka jo

postoji! A tko zna to li se dogodilo s izdavaem do danas? S piscem, Ocem franjevcemAleksom Benigarom? S tim mislima u dui ponadao sam se, uputajui se u ovaj dogotrajnirad, da pravne prepreke, ako uope postoje, ne bi smjele biti ozbiljnije prirode... I dalje senadam da nisu...

Jer ova inaica je prikladna za tiskanje na obinom pisau kakva mnogi imaju uz svojaraunala! Ipak vrlo je obimna, treba znati...

Bit e sigurno i onih koji e, proitavi je, poeljeti tedjeti za novo bolje papirnato izdanje izknjiare, ba kao to u i ja! A koji si ne bi mogli priutiti da kupe knjigu, u ovoj Hrvatskojmalobrojnih bogatih sebinih i brojnijih siromanih, ipak e si moda moi priutiti primjerak

ove elektronike knjige, uz pomo svojih prijatelja koji posjeduju raunalo i pisa.

Radio sam vie od mjesec napornih dana (barem 12-tak sati dnevno) samo na ovomelektronikom prijevodu. To je takoer bilo potpuno financijski neproduktivno vrijeme.

elite li pomoi ovakve i sline moje projekte za katoliku vjeru, upoznajte moj rad kroz mojwebsajt, gdje moete nai i pojedinosti kako moete pomoi:

www.exDeo.com

Neka vas sve blagoslovi na divni Kardinal Nadbiskup zagrebaki Alojzije Stepinac!

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga!

Slijedi izvorni tekst knjige.

[0]

ZIRAL - ZAJEDNICA IZDANJA RANJENI LABUD

ZIRAL, hrvatska meunarodna izdavaka zajednica, ima za cilj omoguiti Hrvatima po

svijetu da lake dou do dobre knjige. Pruajui im knjige na hrvatskom jeziku, ZIRAL eli unjima dati preko probranih pisaca i strunjaka odgovore na gorua pitanja, koja danaszaokupljaju hrvatskog ovjeka, i omoguiti mu da bolje upozna i zavoli svoju povijest, jezik,kulturu, vjeru i Slobodu Hrvatskog Naroda.

KNJIGE DO SADA OBJAVLJENE

REDOVITA IZDANJA:

1. L. KORDI, Livade snova i vjetrova, 1. izdanje 1970; 2. izd. 1974. Str. 78. Dol. 2,ukorieno 3.

2. L. KORDI, Plime neizmjerja. Izabrane pjesme, 1970. Str. 120. Dol. 2.


3/946

3. M. VIDOVI, Ribnjak Betezda. Pripovijesti, 1971. Str. 204. Dol. 2.

4. F. NEVISTI, Temelji demokracije, 1971. Str. 274. Dol. 3.

5. K. VASILJ, Sloboda i odgovornost, 1972. Str. 356. Dol. 4, ukorieno 5.

6. P. KORDI, Slavoluk vrh ruevina, 1972. Str. 318. Dol. 4, ukorieno 5.

7. D. MANDI, Crvena Hrvatska. Drugo, upotpunjeno i proireno izdanje. 1972. Str. 356.Dol. 4, ukor. 5.

8. D. MANDI, Hrvatske zemlje u prolosti i sadanjosti. Prvo izd. 1972 - iscrpljeno.

9. J. PRPI, Posljednji svibanj, 1973. Str. 104. Dol. 4, ukor. 5.

10. Hrvatska iseljenika lirika, priredio L. KORDI, 1974. Str. 250. Dol. 2. ukor. 3.

[1]

ALOJZIJE STEPINAC

Hrvatski kardinal

[2]

ZIRAL

ZAJEDNICA IZDANJA RANJENI LABUD

Izvanredna izdanja

Knjiga 14: ALEKSA BENIGAR, Alojzije Stepinac, Hrvatski kardinal

Glavni urednik: Vinko D. Lasi

[3]

O. ALEKSA BENIGAR

ALOJZIJE STEPINAC

Hrvatski kardinal


4/946

ZIRAL

ZAJEDNICA IZDANJA RANJENI LABUD

RIM 1974

[4]

Cum permissu superiorum omniaque caetera ad normam legum ecclesiasticarum fatentur

ZIRAL

[5]

POPRATNO SLOVO

Alojzije Stepinac, zagrebaki nadbiskup, hrvatski kardinal, svojim svetim ivotom iapostolskim radom u vrlo burno vrijeme Hrvatskog Naroda i uope svijeta, postao je tako

istaknuta osoba, koja, makar tijelom ve davno u grobu, nuno zahtijeva da se o njemu saznasva istina.

Ne moemo biti zadovoljni glasom zvona samo jednog zvonika kojeg zvuk ide samo ujednom pravcu. Hrvatski Narod eli saznati punu istinu o svakom svome sinu i keri, apoglavito o ovako istaknutim ljudima, o kojima ne ute uareni jezici ni drugih naroda.

U ruke nam je dospio ovaj ivotopis Alojzija Stepinca, u kojem pisac eli prikazati samoistinu i to punu istinu bez preutnih jazova i bez preskakivanja s brijega na brijeg.

Pisac, Aleksa Benigar, hrvatski franjevac i dugogodinji misijonar u Kini, daleko je bio od

svih dogaaja za vrijeme golemih politikih preobraaja, kroz koje je u zadnje vrijeme proaoHrvatski Narod. Mnogo je godina prouavao veliko mnotvo isprava, koje se odnose naStepinca, s nakanom da itatelju prui zaokruen njegov ivotopis. Benigar je posve slobodanod osobnih sklonosti prema ovoj ili onoj strani u prijepornim stvarima, ali ima iskrenu nakanui odvanost rei istinu onakvu, kakva zrai iz pronaenih isprava i povijesnih injenica, bezuvrede bilo kome.

Uvjereni smo da je on u tome vrlo uspio, koliko su mu to doputale pronaene isprave ivjerodostojni iskazi i dokazi. Sad imamo pred sobom prvi zaokruen i potpun ivotopisAlojzija Stepinca, suvremenog hrvatskog zatonika vjere i domovine, ivotopis osnovan na

povijesnim dokazima i injenicama.


5/946

Radosni smo, to moemo hrvatskim itateljima u domovini i irom svijeta pruiti ovuslobodnu rije o Stepincu. Jer, makar

6

6 A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

da je uspomena na njega jo prekrivena debelim gunjem utnje, na kojeg etiri roglja stojioruana straa nasilja, ipak duh se ne da sputati niti u kakve lonce zatvoriti. Duh slobode iistine mora prije ili kasnije odnijeti pobjedu nad bilo kakvom silom. A Stepinev duh isti jeduh slobode, koji je i u najguoj tami protivtina i progona visoko drao zublju istine nasvim poljima njezine djelotvornosti. Ovaj Stepinev duh istine i nezarobljive slobode govorineprestano i potie nas na ustrajnu odvanost. Njegov sveti lik siguran je svjetionik onima,koji Boga iskreno trae. Hrvatskom Narodu on je uitelj i putokaz nesebinog i djelotvornogrodoljublja, koje e prije ili kasnije sigurno doi do svoje samostalne drave, kako on tosvjedoi u svojoj oporuci Hrvatskom Narodu.

ZIRAL

[7]

KRATICE

AAS = Acta Apostolicae Sedis, Citt del Vaticano.

ABK = Arhiv biskupskih konferencija, Zagreb.bilj. = biljeka.CAVALLI = F. CAVALLI, Il processo dell' Arcivescovo di Zagabria, Roma 1947.

CECELJA =V. CECELJA, Moja sjeanja na uz. kard. Stepinca, zagrebakognadbisknpa. Tipkopis kod pisca ove knjige.

d. = dinar.DnevBauer = Dnevnik slubi nadbiskupa dr. Antuna Bauera, u NAZ.g. = godina, godine; gospodin.gl. = gledaj, sravni.

GSIM =Glasnik Srca Isusova i Marijina 1-20, 1949-1968 Salzburg CaritasCroata, urednik Vilim Cecelja.

HREN =D. HREN, Dr. Alojzije Stepinac, kardinal i zagrebaki nadbiskup,hrvatski metropolit. Uspomene na kard. Stepinca. Tipkopis kod piscaove knjige.

ISIDOR =ISIDOR MARKUS EMANUEL, Sieben Jahre im roten Talar, Speyer1970.

KL = Katoliki list, Zagreb.

8

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Le S. Sige Le Saint Sige et la guerre en Europe, juin 1940 - juin 1941. Actes et


6/946

Documents du Saint Sige relatives la guerre mondiale, vol. 4, Cittdel Vaticano 1967; vol. 5: Juillet 1941-1942, n. mj. 1969; vol. 8:Janvier 1941 - Dvcembre 1942, n. mj. 1974.

KOLAREK = N. KOLAREK, Pismo upravljeno piscu ove knjige, sijeanj 1967.

MASUCCI =G. MASUCCI, Misija u Hrvatskoj, preveo Marijan Mikac, Madrid

1967.METROVI =

I. METROVI, Uspomene na politike ljude i dogadaje, BuenosAires 1961.

n. dj. = navedeno djelo.n. mj. = navedeno mjesto.

NAZ = Nadbiskupski arhiv, Zagreb.pogl. = poglavlje.PL = Patrologia latina, izdanje J.-P. Migne, Paris 1844-1864.s. = sati.sl. = slijedi.

Suenje =

Sudenje Lisaku, Stepincu, aliu i druini ustako-kriarskim

zloincima i njihovim pomagaima, Zagreb 1946.sv. sveti, sveta, svezak.SVZN = Slubeni vjesnik zagrebake nadbiskupije, Zagreb.

VD =Vranekoviev dnevnik. Rukopis Josipa Vranekovieva, kraianskogupnika u 5 svezaka, kod pisca ove knjige.

[9]

PREDGOVOR

O Alojziju Stepincu, zagrebakom nadbiskupu, hrvatskom metropoliti, kardinalu rimskeCrkve i hrvatskom kardinalu, napisano je nakon njegove smrti (10. veljae 1960) pa do danasdosta, mnogo vie na stranim jezicima negoli na hrvatskome. Ipak jo nije napisano toliko da

bi njegov ivotopis i njegovo izvanredno djelo bilo dovoljno osvijetljeno i svijetu dobropoznato.

Pisali su o njemu njegovi tovatelji i njegovi protivnici, odnosno protivnici njegovih vjerskih,kranskih i ljudskih naela. Kao to je bio u stvarnosti, tako je i u svim tim spisima prikazanrazliito, opreno. On je zbilja kao kamen mea, koji dijeli duhove, kamen protuslovlja.

Neki su ga optuivali da nije kao nadbiskup pravodobno i odluno ustao protiv stanovitihzloina, koji su se za vrijeme drugog svjetskog rata dogaali po svoj Europi pa tako i u

pojedinim krajevima Hrvatske, dok su mu drugi istovremeno predbacivali da je bio sklonpartizanima komunistima. Nekima nije bio dosta djelotvoran u nadbiskupiji, a nekima jebio pristaa ak rasizma (1). Jugoslavenski komunistiki sud osudio ga je na 16 godinatamnice i prisilnog rada (naravno u ime naroda) zbog tobonjega suraivanja sokupatorom i zbog rada protiv drave (2). No, meutim, zanimljivo je da taj isti narod,Hrvatski Narod, u ime kojeg je toboe osuen, smatrao ga je i smatra ga svojim duhovnim

pastirom, Bojim ovjekom,

(1) Gl. propovijed nadbiskupa Stepinca na svretku pokornike procesije, 31. listopada 1943.

U NAZ: Pismohrana kard. Stepinca.(2) Sudenje, str. 219 245 261 sl. - Nadbiskupov zakljuni govor na suenju, 3. listopada 1946.


7/946

10


svecem i uzornim rodoljubom, koji se pun neslomive vjere i arke ljubavi rtvovao zaduhovno i vremenito dobro svog naroda.

Ali prema tim spisima Stepinac je postao ne samo kamen protuslovlja, nego i kamen putokaz,grad na gori, svjetionik iz kojega prosijeva neugasivo i sigurno svjetlo svim ljudima, bezrazlike narodnosti, koji za svoj ivotni put uzimaju nepromjenjiva razumska i vjerska naela.On svojim velikim likom prelazi granice i slavu jedne narodnosti, jer ga je njegovoneustraivo svjedoanstvo, koje je zapeatio svojim muenitvom i smru, uinilo sveopimuzorom i izgledom.

No, uza sve to Stepinac ostaje putokaz, uzor i snaga u prvom redu narodu iz kojeg je nikao,Hrvatskom Narodu, kojega je ljubio do kraja. Svaka tegoba, rana i bol Hrvatskog Naroda

postala je njegova tegoba, rana i bol. On je to oitovao svim svojim ivotom, a to je i rijeimaizrekao u vie prigoda. U vrijeme svog kraikog zatoenitva dobivao je ponekad u rukeneke hrvatske smotre i novine iz inozemstva. Pregledao bi ih, a jednom zgodom izree svojuopasku (3):

Dobro mi doe za orijentaciju svaki ovakav lanak. Ima tu utjenih stvari, ali je i bolno, tosu nai vani tako nesloni. Dva Hrvata tri stranke. Jedni druge optuuju i tekozaboravljaju pogrjeke jedni drugima, a oni se opet pozivaju na mene i svi me navlae nasvoju stranu. Kao biskup nisam bio ni HSS-ovac, ni ustaa, ni puka. Interes naroda branio

sam i branit u, a politiku kao takvu ostavljam drugima. No, boli me, kad vidim, kako seneprijatelji upravo vesele toj naoj neslozi i potpiruju je.

Nemamo jo ivotopisa prikazana u cijelosti o ovome izvanrednome hrvatskom velikanu, kojiu dananje vrijeme posve jedinstveno svjedoi za vrijednosti duha i vjere, koji stoji na eluitavog mnotva bezimenih i poznatih muenika bezbonog materijalizma.

Dok je ve davno uveden proces za beatifikaciju pape Pija XII i Ivana XXIII, koji su Stepincaslavili kao sveca i muenika i, tako rei, kanonizirali ga, opasnost je da nas drugi narodi neoptue da mi Hrvati ne znamo cijeniti svoje velikane ili se stra-

(3) VD II 267. - Ja naglasio kosim slovima. A. B.

11

PREDGOVOR

imo dignuti njihov stijeg pod kojim su oni dali svoj ivot. Da se to ne bi dogodilo, nadamo seda e pomoi ovaj pokuaj potpunog koliko je zasad mogue i na vjerodostojnim

povijesnim izvorima napisanog ivotopisa.

Nakon smrti kard. Alojzija Stepinca vie me je prijatelja nagovaralo da napiem njegovivotopis. Veliina samog kardinala i osobito zamrene prilike, u kojima je ivio i djelovao, a


8/946

koje naalost traju sve do danas, na prvi mah su me zaustavile. Stavljao sam si pitanja: Houli moi u ovim okolnostima i pri mojoj zaposlenosti doi do vjerodostojnih izvora i stvarnihdokaza, koji nepristrano prikazuju osobu pokojnog kardinala? Hou li, nakon moga izbivanjaiz domovine tamo od g. 1928, moi sustavno dotjerati prikaz onoga to naem u timispravama? Usprkos ovim poetnim kolebanjima odvano sam se napokon prihvatio ovog

tekog i odgovornog posla, jer sam smatrao da su ona ustrajna nagovaranja mojih prijateljaizraz Boje volje, a k tome se na kraju pridruio i izraz volje vrhovnog starjeine franjevakogreda.

Kroz punih osam godina brino sam i s ljubavlju sabirao isprave i sve mogue podatke.Iskoristio sam grau nadbiskupskog arhiva u Zagrebu, kardinalovu osobnu pismenuostavtinu, ovei broj pismenih svjedoanstava osoba, koje su ga dobro poznavale i s njimesuraivale, te vie usmenih saopenja od vjerodostojnih osoba, koje su bile s njim u dodiru.Sabrao sam o njemu podatke izKatolikog lista, iz Slubenog vjesnika zagrebakenadbiskupije, iz raznih smotra i novina, iz knjiga u kojima sam mogao nai vjerodostojnasvjedoanstva. Uspjelo mi je sabrati prilian broj njegovih privatnih pisama. Mnogo je

njegovih pisama bilo, naalost, uniteno prema izriitoj njegovoj elji u onim tekimprilikama terora i progona.

Meu osobito vrijedne izvore ubrajam pet svezaka Dnevnika Josipa Vranekovia, kraikogupnika i dekana, kod koga je Kardinal sproveo u zatoenitvu zadnjih devet godina. Poeoga je pisati 24. studenog 1951, a zavrio 2. sijenja 1960. injenice je zapisivao vremenskimredom, kako su se i dogaale. A biljeio je takoer podatke iz preanjeg kardinalova ivota:iz djetinjstva, akog doba i vojnitva u vrijeme prvog svjetskog rata, kako mu ih je on sam

prigodice u nevezanom razgovoru pripovijedao. Kako pri tome Vranekovi nije redovitodavao svojih sudova ni primjedbi, njegov je Dnevnik od neprocjenjive

12


vrijednosti za upoznavanje ivota i linosti pokojnog hrvatskog kardinala (4).

Htio sam imati uvid i u izvorne isprave, koje se nalaze u vatikanskom arhivu papina dravnogtajnitva, ali, prema vaeim propisima, jo nije za to vrijeme.

Nije mi bilo mogue prouiti ono to se nalazi u dravnim arhivima kraljevske Jugoslavije,Nezavisne Drave Hrvatske i komunistike Jugoslavije. No, mislim, da za ovaj ivotopis tonije odve velik propust, jer to je tu bilo vano, uglavnom je objavljeno u raznim knjigama.

Nakon svega pomnog istraivanja, toliko je sabranih isprava i tako su vane, da se moesastaviti i predstaviti posve zaokruen i potpun ivotopis hrvatskog kardinala Stepinca.

Sabrano gradivo poeo sam obraivati 15. listopada 1968, u nadi da u ga tijekom pisanjamoi jo vie upotpuniti.

Da ispravno shvatim osobu zagrebakog nadbiskupa i hrvatskog kardinala Stepinca, morao

sam dobro prouiti prilike, u kojima je ivio i djelovao, a koje ja osobno nisam proivljavao.Traei golu istinu i nepristrano ispitujui pojedine dogaaje,


9/946

(4) Na posljednjem dijelu ivotnog puta kardinala Stepinca, na kojem je proao krini putboanskog Spasitelja i kad mu je tijelo pod tekim duevnim pritiskom poelo malaksati,Providnost mu je kao suputnika i pomagaa dodijelila Josipa Vranekovia, koga moemo s

punim pravom smatrati imunom Cirencem naega velikog Patnika. Ovaj je sveenik shvatiovanost svoje uloge u zadnjim bitkama, to ih je kroz devet posljednjih godina ivota morao

voditi hrvatski kardinal. Vranekovi je velikoduno i netedimice u tu borbu uloio i utroiosve svoje duevne i tjelesne snage, sve svoje sposobnosti i sva inae skromna materijalnasredstva.

Nije li nemila i neizljeiva bolest rak limfnih lijezda koja je zahvatila njegovorganizam, kad je bio u naponu snage i zrelosti, dola kao neki nastavak i nadopuna ivotnertve kardinala Alojzija? Nije li ta bolest bila nuna posljedica svega onoga, to je kroz

posljednjih deset godina zajedno s kardinalom onako junaki pretrpio? Nije li Gospodin htio,da i u ovom sluaju doe do ostvarenja ona njegova poznata rije, koju je kardinal Alojzijevolio na sebe primjenjivati, a glasi: Kad uinite, to ste bili duni, kaite: Beskorisne smosluge (Lk 17, 10).

Zato odajemo na ovom mjestu priznanje plemenitoj sveenikoj dui Josipa Vranekovia,kojemu ujedno posmrtno zahvaljujemo, to nam je u svom Dnevniku ostavio bogato gradivo,

bez kojega bi mnoge pojedinosti iz ivota Kardinalova pale u zaborav, a nama je izvrsnoposluilo u izraivanju ovog ivotopisa. Ni njega danas vie nema meu ivima. Kardinala jesamo za par godina preivio. Umro je iscrpljen borbama i boleu, 26. srpnja 1964, u 45.godini ivota u Kraiu, i na tamonjem groblju je sveano sahranjen. Do groba ga je otpratiosam zagrebaki nadbiskup Franjo kardinal eper s pomonim biskupom Franjom Kuhariem,95 sveenika i 4.000 vjernika. Ondje njegovo tijelo poiva uz smrtne ostakle kardinalovihroditelja i pokojnoga upnika, koji je kardinala krstio, ekajui slavno uskrsnue.

13

PREDGOVOR

prouavajui sve ondanje prilike, doao sam do zaokruena i ujednaena pregleda injenica izbivanja onoga vremena. Ogledavi u tako dobivenom okviru ivot i djelovanje Stepinca,

prvaka Crkve meu Hrvatima, tek tada me je zablijetio svojom veliinom njegov lik. Stogasam pred neka razdoblja kardinalova ivota stavio saet pregled ondanjeg povijesnog i

politikog stanja, ne s nakanom da opiem nedavnu hrvatsku prolost, to i nije zadaa ovog

ivotopisa, nego da njom uokvirim dranje i postupke naeg velikog Pokojnika. Uinio sam tou nadi, da e i itaoci na taj nain dobiti potpuniju sliku veliine i vanosti Alojzija Stepincaza ivot Crkve, a posebno katolike Crkve u Hrvatskom Narodu.

Pri pisanju sam dao rije samo povijesnim izvorima, koje sam nastojao vremenski povezati sdogaajima nedavne prolosti, da oni mirno, nepristrano i stvarno prikau injenice okardinalu Stepincu, koji je u onim prilikama ivio, djelovao i trpio. Nema tu mojih osobnihuvstvenih izljeva, nema moga matanja, nema doumljivanja ni nagaanja. Naveo sam i duljeodlomke iz nekih vanih isprava, u kojima se oituje Stepinev duh i ivotne smjernice.Ovakav nain pisanja daje ivotopisu dokumentarno obiljeje. ivotopis je razdijeljen u 12

poglavlja, koja slijede vremenskim redom. Ipak u prikazu duhovnog Stepineva ivota, da to

bolje osvijetlim po koju njegovu krepost ili djelatnost, tu i tamo sam navodio podatke iz


10/946

raznih razdoblja, to moe mjestimino dati utisak ponavljanja. No to je vrlo rijetko i stvar je,kako rekoh, prikazana pod drukijim vidom.

Pisanje sam dovrio na Sveti utorak g. 1970. Dovreni ivotopis nisam ni kanio ni mogaoodmah dati u tisak. Nadao sam se s jedne strane, da u ga s vremenom upotpunjavati, a s

druge strane ekao sam da mi Providnost prui prigodu i mogunost da bude izdan. Kako mise ove godine, u kojoj se navrava etrdeset godina otkad je blagopokojni na Kardinalposveen za biskupa, na doista neoekivan nain ponudila prilika da ovaj ivotopis ide utisak, nazreo sam u tome mig Providnosti, koji sam prihvatio sa zahvalnou. Od srcazahvaljujem svima onima koji su mi bilo kako pomogli pri prikupljanju podataka i prisastavljanju ovog ivotopisa i njegova izdavanja.

Svjestan sam da ovaj rad, prvi u tome smjeru, ima svojih manjkavosti. Kada budu dostupnisvi arhivi i prikupljeni svi mogui izvori, isprave i pisma, sveti lik ovoga velikog ovjeka isina Hrvatske te uzornog nadbiskupa i kardinala katolike Crkve

14


zasjat e u svoj svojoj veliini, ne samo nama nego i cijelome svijetu. No taj posao ostavljammladim silama u nadi da e oni to zbilja izvriti, a ovaj ivotopis predajem cijelom Hrvatskom

Narodu, da ne zaboravi lik ovoga svetog Pastira, naeg sunarodnjaka, nego da ga nosi u dui,da ga ima pred oima kao svoj uzor i da ga zaziva kao svog nebeskog zatitinika.

Na 14. obljetnicu blaene smrti Alojzija kard. Stepinca.Rim, 10. veljae 1974.

Fr. Aleksa Benigar

franjevac

[15]


11/946

I

ZAVIAJ I OBITELJ

1. - ZAVIAJ

Kad Bog nekoga odabere za kakvo posebno poslanje u Crkvi, on ga sam za to pripravlja.Meu imbenicima, kojima se slui Boja providnost da oblikuje svoga odabranika za to

poslanje, jesu i mjesna okolica i vremenske prilike, a napose vjerske i drutvene okolnosti,koje uzrokuju stalne pojave u drutvenoj okolini, u obiteljskom odgoju i u ivotu naroda, kojinastava rodni kraj. ivotne okolnosti i prilike stvaraju zakon stalnog redoslijeda, koji utjeene samo na oblikovanje zajednikog obiljeja naroda nego i na znaaj pojedinaca.

Rodni kraj, koji je mnogo pridonio oblikovanju osobnosti kardinala Alojzija Stepinca, jestbivi jastrebarski kotar, gdje se Hrvatska u svom sjeverozapadnom dijelu uklapa u srednjuEuropu.

1) - Povijesne crtice

Kad su se Hrvati g. 626 doselili u svoju sadanju domovinu i zaposjeli zemlju naputenu odAvara, stupili su u kolo zapadnih kranskih naroda. Svoj su narodni i dravni ivot iobrazovanje razvijali pod utjecajem zapadne kranske Crkve i zapadnih naroda. Prema tomeHrvati su po svom duhu i odgoju izrazito zapadni narod. Svoju su narodnu hrvatsku dravuuredili na osnovi plemenskih samouprava i udruili pojedine plemenske grane u upe iliupanije. Ova udruenja postala su temeljem cjelokupnom ureenju samostalne drave

Hrvatske ve u vrijeme banova, knezova, pa kasnije za kraljeva domae krvi. Iako nije

16


poznato ime hrvatskog plemena, koje se nastanilo na podruju biveg jastrebarskog kotara,znade se, da je taj kotar sainjavao staru podgorsku upaniju, koja se odrala sve do 13.stoljea. Kako ime kae, ona se prostirala od podgorja Pljeivice i posljednjih ogranakaGorjanaca i obuhvatala romantini umberak. Na sjeveru je u pljeivikom gorju graniila s

posjedom grada Lipovca, na istoku s okikom upanijom, koje se podruje protezalo oddananjega Desinca dolje sve do Kupe. Na jugu joj je bila granica Kupa sve do Ozlja, a nazapadu je dopirala sve do izvora Bregane.

Ruevine utvrenog grada, sredita upanije, to je narod nazvao Turanj, vide se jo danaspodno gore kod dananje Sv. Jane, iznad ceste, koja vodi od svetojanskog sela Drage premaumberku. U tome je gradu stolovao upan, kojega su birala bratstva ili potomci

plemenitih ljudi, nastanjeni u slobodnim opinama te upanije. Na elu bratstva se ustarim spisima spominju Draganii, Pribii, Cvetkovii, Kraii, Gornji Kupinci i Desinani,

po kojima se i danas zovu istoimena sela. Uprava je bila zadojena slobodarskim idemokratskim duhom. Sve javne i dravne poslove rjeavali su dogovorno na svojim

plemenskim kao i dravnim saborima. Ta su bratstva sve do novijih vremena prilinosauvala svoje nekadanje stare slobode (1).


12/946

Iako su bratstva imala vojnike obveze prema podgorskom upanijskom gradu, ipak su bilaslobodna na svojim posjedima. Samo su neki seljaci obraivali posjede spomenutogupanijskog grada, kao to su Slavetianci, Malunani i Reani.

Samostalnost tako ureene upanije poela je propadati otkako su Hrvati stupili u personalnu

uniju s kraljevskom kuom Arpadovia, koji su poeli uvoditi feudalni sustav. Tako AndrijaIII daruje g. 1293 cijelu podgorsku upaniju u vlasnitvo banu Radoslavu Baboniu, koji jeve bio gospodar grada Lipovca. U taj su grad Babonii prenijeli sijelo upanije, gdje onoosta sve dok nije Ivani Korvin pod kraj 15. stoljea dao sagraditi

(1) R. LOPAI - E. LASZOWSKI, Oko Kupe i Korane, mjestopisne i povijesne crtice(Zagreb 1895} 8-9 32 sl. - E. LASZOWSKI, Stara podgorska upanija (Comitatus Podgorya),u Rad JAZU 138 (Zagreb 1899) I-54. - D. NEI, Povijest upa i crkvi jastrebarskogdekanata. Uspomena na euharistijski kongres 12. i 13. VIII. 1939. Zagreb 1939. - R.STROHAL, Selo Krai, u Danica, Drutvo Sv. Jeronima 1938. - M. BURJA, Pavijest upeKrai, njezine upne crkve i njezinih kapela, diplomski rad u rukopisu.


13/946


14/946

17

I - ZAVIAJ I OBITELJ

grad u Jastrebarskom. Time to je podgorska upanija prela u ruke plemstva roda Babonia,sva su slobodna bratstva plemenitih ljudi postala gospotijski kmetovi optereeni tlakom.Kmetstvo je ukinuo Hrvatski sabor tek pod banom Jelaiem g. 1848.

Usprkos tome nepovoljnom poloaju ipak je u tom kotaru narod sauvao vidno primjetljiv tipHrvata Panonaca, koji su od svih Hrvata svojim tjelesnim i duevnim osebinama najbliiopem slavenskom tipu. Blage su i mirne udi, ali uporni u obrani svoga doma i svojih

pravica. Odlikuju se posebnom ljubavlju prema domovini i snagom stapanja stranaca. Naobranu slobode i svoga ljudskog dostojanstva seljaci bi se gdjekad znali i pobuniti protiv onih,

koji su ih ugnjetavali i nanosili im nepravdu, pa je Matija Gubec i meu njima imao svojepristae.


15/946

2) - ivotne okolnosti

Narod u nekadanjoj podgorskoj upaniji ivi razmjerno u dobrim gospodarskim prilikama.Gornja sela bave se vinogradarstvom, a donja ratarstvom i stoarstvom. Ve poetkom 15.stoljea ima u toj upaniji mnogo naseljenih mjesta, trgovita i sela. U tim je selima do

najnovijeg vremena sauvana narodna nonja, u kojoj prevladava bjelina.

Sve je puanstvo katolike vjere, rimskog obreda, a u umberku ima pripadnika i istonog.Katolici rimskog obreda spadaju u sklop zagrebake nadbiskupije. Kako je nadbiskupija

podijeljena u 15 arhiakonata, od kojih je svaki pod nadzorom arhiakona, cijela nekadanjapodgorska upanija spada danas s karlovakim, mrenikim i lipnikim dekanatima uarhiakonat goriki.

Katolici istonog obreda, stanovnici umberka, potomci su nekadanjih uskoka, koji su bilipodrijetlom. iz Bosne, Dalmatinske Zagore, Hercegovine, Crne Gore i Albanije, a dospjeli suu ovo podgorje i prigorje u 16. stoljeu, gonjeni turskom silom. Kako su ovi uskoci doli iz

krajeva Crvene Hrvatske, to su umberani ne samo po osjeaju, ve i po krvi Hrvati. Njihovvladika Vratanja pohodio je g. 1611 Rim, gdje je sveano obnovio povezanost svoje crkvenezajednice s Papom. Oni stoje pod crkvenom upravom krievakog vladike.

18


3) - upa Krai

Na osmom kilometru, idui od Jaske prema Karlovcu, odvaja se od glavne ceste, koja danasspaja Zagreb s Rijekom, asfaltirana cesta, koja ide uz rijeicu Kupinu preko Pribia uumberak. Nekako na pola puta prema umberku u bogatom vinorodnom kraju i bujnomzelenilu smjestilo se selo Krai, privlaivo zbog svoje ljepote i prirodnog poloaja. Selo jedobilo ime po starom hrvatskom bratstvu plemenitih ljudi, koje je tako prozvano po svom

praocu Kraii. Bratstvo Kraii se spominje u starim ispravama ve godine 1249, a crkvenase upa Krai spominje ve godine 1334, u zborniku arhiakona Ivana Gorikoga. U ljetugodine 1971 brojila je 2.389 dua. U svom krilu okuplja sela: Brleni, Brezari, Hrenik,Krai, Krneii, Krupae, Kuer, a od godine 1963 pripojena joj je i Gornja Kupina. Sve suto imena starih plemena.

S lijeve strane usred Kraia nalaze se tri kue, jedna prizemna i dvije katnice. Sve tri su bilevlasnitvo obitelji Stepinac, tadanjih najimunijih ljudi onoga kraja. Nad ulaznim vratimakue uzidana je kamena ploica s poetnim slovima J.S. (Joa Stepinac), a ispod togauklesana je godina 1890. Ve tada je Joa Stepinac u vanjski zid kue ugradio mali oltar, kojislui na Tijelovo prigodom sveanog ophoda kao postaja, i tu se daje blagoslov s Presvetim.

Dika i ponos Kraia je lijepa upna crkva Presv. Trojstva, koja je sagraena veim dijelomdoprinosima samih upljana za upnika Stjepana Huzeka, godine 1913. Nacrt je izradiograditelj Stjepan Podhorski u starohrvatskom stilu, uklopivi u novu crkvu dijelove stare,manje crkve, koja je imala gotiko svetite, a potjee iz 15. stoljea. Usred crkve uzdie se

velika i lijepa kupola ureena s etiri svetaka lika, to ih je na svjeoj buki izveo slikarprofesor Marko Raica. Veliki toranj, sagraen ve godine 1791, koji uz staru malu crkvu nije


16/946

nikako pristajao, graevinski skladno upotpunjuje novu crkvu. Glavni oltar iz mramoraokruuju islikani prozori, koji prikazuju presv. Trojstvo, Srce Isusovo, Srce Marijino, sv.Josipa i sv. Anu. Blagdan presv. Trojstva se slavi u Kraiu vrlo sveano. Toga dana dolazilisu neko iz okolinih sela i upa vjernici u procesijama s crkvenim zastavama i krievima. Zaovu lijepu crkvu znao bi kardinal Stepinac kazati (2): Koliko god puta uem u ovu nau

crkvu,

(2) VD I 37 114.

19


svaki put mi se ini ljepom. Upravo vabi na molitvu. Vidi se, da ju je gradio Boji ovjek.

Cio jastrebarski kotar bio je u prolosti poteen od haraenja turskih horda. Rijetko kada bise u nj zaletjela koja manja eta. Zato su se u njemu do danas sauvala starodrevna prezimenakao i mnoge u davnini sagraene crkve i kapele. Tu je zbog toga crkveni ivot i vjerski ar

bujniji i svjeiji nego moda u nekim drugim krajevima Hrvatske.

Nadbiskup Stepinac je prigodom euharistijskog kongresa u Jastrebarskom, 12. i 13. kolovoza1939, u predgovoru male spomen-knjiice napisao slijedee (3): Ne bih li morao uskliknutiovdje jo napose, kako je dobar Bog mom dragom rodnom kraju! Kroz stoljea brino ga jeuvao i sauvao od svih zabluda duha, tako da je danas jedinstven u vjeri vie nego ikoji drugikraj drage nam hrvatske domovine. Euharistijski Isuse, sauvaj ga i nadalje! Ti, boanski

vrtlaru, iupaj iz sredine ovoga kraja i najmanji korov, koji nastoje zasaditi i rairiti, i pokaiovome puku, da mu nema boljeg prijatelja od tebe i da mu nema spasenja bez tebe!

Iz ovoga kraja potjee Benedikt Vinkovi, koji je roen u Jastrebarskom godine 1581, a odgodine 1637 do 1642 bio je zagrebaki biskup. Odatle potjee i bivi pavlinski general MartinBorkovi, koji je rodom iz Domagovia, a umro je kao zagrebaki biskup godine 1687 naglasu svetosti. Tu je imao svoj zaviaj i franjevac o. Rafael Levakovi, roen godine 1590,koji je bio izaslanik Sv. stolice u Austriji, Njemakoj, Poljskoj, Turskoj, Rusiji, i bio izdava

bogoslunih knjiga na staroslavenskom jeziku. Potkraj ivota bio je imenovan nadbiskupomohridskim. Iz Kraia potjee Josip Torbar (1824-1900), sveenik, prirodoslovac, prvi

predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i urnjetnosti, osniva i predsjednik Hrvatskog

planinarskog drutva, pokreta i urednik Knjievnika. U novije doba potekao je iz Cvetkoviajedan od najboljih hrvatskih bogoslovaca i propovjednika dr. Stjepan Baki (1889-1963),zagrebaki kanonik i generalni vikar.

(3) D. NEI, Povijest upa.

20


2. - NA DOMAEM OGNJITU


17/946

1) - Obitelj Stepinac

Prije nego se ue u samo mjesto Krai, lijevo od ceste smjestilo se na brijegu selo Brezari.Tako je nazvano po prezimenu vrlo stare i neko najvee zadruge Brezaria. U 17. stoljeu

bila su istaknuta dva Brezaria, Ivanko i Stepina. Da bi se njihove dvije istaknute obitelji

mogle razlikovati, ljudi bi zvali njihovu djecu i domare Ivankovi i Stepinini. Odatle nastanajprije prezime Stepina, pa onda Stepinac, a Brezari osta kao ime sela. Radi se dakle ostaroj hrvatskoj korjenici, kako bi rekli nai ljudi (4).

Stepinci su stanovali u Brezariu, u kui br. 13, i sainjavali su veliku zadrugu, koja je udrugoj polovici prologa stoljea brojila 80 lanova. Klalo se u njoj godinje po 20 svinja isakupljalo oko 100 vozova krme. Glavari zadruge bili su Josipov otac Mijo, zatim Nikola, aiza njega Josip, otac Kardinalov (5).

Ta je zadruga dala zagrebakoj nadbiskupiji vie uzornih sveenika i redovnica. Meusveenicima se najvie istie stric kardinalova oca mgr. dr. Matija Stepinac, dugogodinji

duhovnik u zagrebakom sjemenitu, koji je godine 1921 umro u Varadinu kao kanonikazmanskoga kaptola na glasu svetosti. Rado je govorio: Sub pallio humilitatis aliquandovivit magna superbia, tj. pod platem poniznosti katkada se krije velika oholost. upnik uBikupcu kraj Varadina Tomislav tefanec je prigodom biskupskog posveenja AlojzijaStepinca naglasio svetost, skromnost, uenost i hrvatsko rodoljublje Matije Stepinca (6).

O njemu je kanonik prvostolnog kaptola u Zagrebu mgr. dr. Stjepan Baki prigodom 700-godinjice azmanskog kaptola u Varadinu, dne 8. svibnja 1932, izrekao slijedee znaajneoznake (7):

Pronicava duha, dubokim je svojim perom duge decenije bio i kleru i svjetovnjacima ipropovjednik i brani i tuma

(4) D.N.,ivot naega nadbiskupa, u KL 95 (1944) 293.

(5) Saopio Mijo Stepinac, 13. veljae 1969, u Brezariu.

(6) Sveanost prigodom konsekracije nadbiskupa koadjutora, u KL 85 (1934) 327.

(7) ST. BAKI, Govor prigodom 700 godinjeg jubileja azmanskog kaptola u Varadinu 8-V-1932, u KL 83 (1932) 242. - J. LANG, ivot i rad mgra Matije Stepinca, apotolskog

protonotara i azmanskog kanonika-lektora, Zagreb 1922.

21


Kristove istine u svom sjaju i ljepoti. Proet dubokim duhom samozataje, sazdao je iz krhka ipoudna tijela obitavalite najdivnijih kreposti: istoe, poniznosti, odvanosti i djelotvorneljubavi prema blinjemu. Zar nije tako i perom i rijeju i ivotom bio najjai propovjednikKristova evanelja i najvea obrana i dokaz da je katolicizam istina, duh i ivot?


18/946

Kada bi govor doao na Matiju Stepinca, kardinal bi znao kazati (8): Bila je to divna dua,sav u Bogu!

Matija je bio ozbiljan kandidat za nadbiskupa zagrebakoga poslije smrti kardinalaMihalovia, ali je to zaprijeio tadanji ban Khuen-Hedervary. Matija se mnogo zanimao za

gradnju nove upne crkve u svom rodnom mjestu. Iako je za vrijeme cijeloga svoga ivotaraspolagao neznatnim prihodima, odricao se i onih malih svota i doprinosio ih za njezinuizgradnju (9). Kada je kardinal Stepinac jedno u Kraiu itao zajedno sa upnikomVranekoviem ivotopis mgr. Matije, to ga je napisao sluga Boji mgr. Josip Lang,zagrebaki pomoni biskup, uskliknuo je (10): Ako moj stric nije svetac, onda sam ja

propao.

Apostolski je djelovao i Stjepan Stepinac, brdovaki upnik, koji je u svojoj upi triput odraopuke misije, da bi u njoj obnovio kranski duh.

Trei uzor-sveenik Stepinac bio je Adam, upnik u Kravarskom, koji je meu svojim

vjernicima ostao u najljepoj uspomeni.

Kardinal Stepinac je dvije godine prije svoje smrti mogao sa zadovoljstvom ustanoviti, da sudo sada prema njegovu sjeanju etiri Stepinca bili sveenici (11).

Iako se mgr. Matija Stepinac protivio, zadruga Stepinevih bi podijeljena godine 1878 (12).Na imanju u Brezariu ostao je otac kardinalov Josip, koji se rodio godine 1854. Svriviosnovnu kolu, upisao se u gimnaziju, koju je nakon estog razreda napustio i vratio se kuina selo (13). Navrivi 22 godine ivota, oeni se, 22. veljae godine 1876, udovicom bezdjece Marijom Matko, koja mu je rodila etvero djece: Josipa (1877), koji je ve nakon trigodine umro, Maksima (1879),

(8) VD II 22.

(9) Nadbiskup - koadjutor, u KL 85 (1934) 323.

(10) VD I 59.

(11) VD II 257; IV 98 sl.

(12) Saopile kardinalove sestre Roza i tefanija u Brezariu i Samoboru, mjeseca prosinca

1966.

(13) Pismo kanonika N. Kolareka, upravljeno piscu, mjeseca sijenja 1967.

22


Tereziju (1881) i Barbaru (1884). Kratko vrijeme iza etvrtoga poroda Marija je umrla.

Kako je bio zaokupljen gospodarskim poslovima s troje nejake djece, koju je trebalo estitoodgojiti, odlui Josip sklopiti novi brak, da bi se tako pobrinuo za svoje malie. Oko mu se


19/946

zaustavi na Barbari Peni, djevojci skromnoj, u radu spretnoj, u pobonosti revnoj, iakonepismenoj; i ona prihvati njegovu ponudu. Brak bi sklopljen 11. veljae 1885.

Joa je bio vanredno dobar gospodar i stalno je nastojao poboljati gospodarsko stanje svojeobitelji. Bio je izgraen, razborit, pun iskustva, vrlo sposoban i poduzetan. Nadaren

trgovakom sposobnou trgovao je poljoprivrednim proizvodima, na dug bi kupovao zemlju,te bi je pomalo otplaivao. Radei tako kupio je u mjestu Kraiu tri kue s malim, alivrijednim posjedom, a u Karlovcu je kupio dvokatnicu. Ve oko godine 1900 kupuje svojom

pritednjom veliki posjed, Fodrocijevo imanje, od ondanjeg vlasnika Grnvalda, zvanoKamenarevo. U svemu je stekao 150 jutara oranica, livada, vinograda, ume i tako postao

jedan od najimunijih seljaka u selu (14).

Prema iskazu samoga kardinala, njegovu ocu je bila jedina briga da svojoj djeci pokae dobarput u ivot. Svoju je djecu drao u strogosti, a to samo iz velike ljubavi, jer bi bio vie eliovidjeti svoje dijete mrtvo, nego da je polo putem, koji se njemu nije sviao.

Budui da je bio imuan, omoguio je svojoj djeci, da se posvete zvanjima, koja su eljela, pasu se tako mnogi kolovali (15). Prema obiaju imunijih Kraianaca on ih je slao ugimnaziju u Karlovac, pa su tako sva muka djeca svrila barem niu gimnaziju (16). Slikesvetaca i uspomene iz Lurda u njegovoj kui potvruju izjavu upnika Pavla Srketia, da tustanuju bogobojazni ljudi, da se tu ivi po svetoj vjeri i vre kranske dunosti.

Josip je bio doivotni lan knjievnog Drutva sv. Jeronima, pa je kao takav svake godinedobivao kalendar Danicu i ostale knjige, to ih je drutvo izdavalo. Strogo je pazio, da nitko ukui ne bude bez posla, da svi budu u kui, kad bi se zamrailo,

(14) Pismo kardinalove sestre tefanije, od 17. II. 1962. - VD I 57 sl. - Podaci dobiveni odge. Ane Buckovi iz obitelji Suhodobnik, 8 Albion Waverley N.S.W., Australija. - E.BELUHAN KOSTELI, Stepinac govori (Valencia 1967) 21.

(15) Imenovan je koadjutor s pravom nasljedstva zagrebakom nadbiskupu, uJutarnji list23(1934) 31. svibnja, br. 8021.

(16) Podaci ge. Ane Buckovi; gl. gore bilj. 14.

23


i da se sakupe na zajedniku molitvu (17). Oeva su svojstva u glavnom bila: radinost,spretnost i radikalnost u kranskim naelima. Kao predstavnik brojne i dobro stojee obiteljii zbog svojih osobnih lijepih sposobnosti i uspjeha Josip je uivao ugled u upi i opini, bio jecijenjen i potivan kao najuglednija osoba, pa se stoga i njegova rije uvaavala.

Uz takva mua pristajala je njegova ivotna drugarica Barbara. U srcu te uzor-ene i majkekrila se snaga, koju samo vjera daje. Barbara je donijela u Josipovu kuu toplo i vedro ozrajeljubavi i pobonosti prema bl. Djevici Mariji. Sliku Marije Pomonice objesila je na poasno

mjesto u sobi, da ukuanima dozove u pamet, tko ima vladati u obitelji. U mjesecu svibnju jedan i no pred njom gorjelo kandilo.


20/946

Pod tom slikom nebeske Majke je Stvoritelj Josipovu i Barbarinu ljubav blagoslovio. Skorosvake tree godine kao iz ruina grma s godinama su izbile nove mladice, osmero djece: Roza(1887) udata upanac, Juro (1890), Josipa (1893) udata Mrzljak, Marko (1896), AlojzijeViktor (1898), budui zagrebaki nadbiskup i kardinal, tefanija (1902) udata Stengel, Mijo(1905) i Mato (1909).

Umna i spretna u svim enskim poslovima, Barbara se rtvovala za svoju obitelj. Obiteljske jezadae rjeavala i vanije odluke donosila u duhu molitve, s krunicom i postom.

Alojzijev prijatelj sa sveslavenskog omladinskog sleta u Brnu, Mijo Cizerle, prigodom jednogsastanka katolikih omladinaca posjetio je Krai i obitelj Stepinac. On o tom svom posjetu

pie (18):

Nikada neu zaboraviti utiska, koji sam ponio iz te prave seljake katolike kue i obitelji.Dok mi je njegov brat (ako se ne varam Jure) pokazivao gospodarstvo, a dobri njegoviroditelji, otac i majka, srdano me pravom seljakom i kranskom gostoljubivou

doekivali, sve vie mi je u dui rasla misao, da ovakvi domovi i ovakve seljake obitelji nosesreu i blagoslov svom rodu i domu i sv. Crkvi.

2) - Svibanjski cvijet

Dne 8. svibnja 1898 Barbara rodi Josipu sinia. Odmah slijedeeg dana, 9. svibnja, bi dijetekrteno u staroj upnoj

(17) VD I 53.

(1B) MIJO CIZERLE, Nadbiskup-koadjutor i nae selo, u Hrvatska straa, 26. VI. 1934, br.143.

24


crkvi presv. Trojstva u Kraiu. Krstio ga je kraiki upnik Stjepan Huzek. Kumovali suStjepan Burja i supruga mu Barbara, kraiki seljaci (19).

Djetece je na krtenju dobilo, mimo obiaj, dva imena: Alojzije Viktor.

Ime Viktor mu je dano u vezi sa sv. Viktorom, rimskim muenikom i vojnikom, iji sespomen slavi 8. svibnja.

Ta dva imena kao da su imala proricati to e mali biti u svom ivotu: u udoreu neporoankao sv. Alojzije Gonzaga, neslomljiv borac za vjeru kao muenik sv. Viktor.

Prema obiaju kod krstitki je bilo veselo, a bilo je i mnogo gostiju, meu kojima i kraikiupnik Huzek. On je navodno uzeo novokrtenoga malia na ruke i kazao:

Moglo bi se dogoditi, da taj momi bude jednom biskup, ako ne i nadbiskup.


21/946

U selu se o tome pripovijedalo mnogo prije negoli je Alojzije postao biskupom (20).

Sm kardinal je kasnije pripovijedao slijedeu zgodicu iz te svoje rane dobi (21): Kad jenakon nekog vremena opet doao upnik Huzek u Stepinevu kuu i poao pogledati malia,koji je bio u kolijevci, naao je na njemu na svoje iznenaenje veliku majinu krunicu

rastegnutu preko cijelog pokrivala u zipci. Zanesen tim prizorom usklikne: Bara, pa kak nebi Lojzek postal svetac, kad ve sad moli krunicu!

Molitva krunice je odista bila jedna od najmilijih pobonosti u ivotu maloga Alojzija.

3) - Vedro djetinjstvo

Dijete se razvijalo pravilno i raslo u krugu sedmorice ve starije brae i sestara pod brinimoevim nadzorom i grijano toplom majinom ljubavlju. U njegovoj djetinjoj dui nije bilonesuglasnosti, nikakve zatrovanosti, nikakve tugaljivosti.

Mnogo je dugovao svojoj pobonoj majci. Od nje je naslijedio jaku i ivu vjeru, njezin nainmiljenja i osjeanja, njezinu portvovnost i veliku pobonost prema presv. Bogorodici, kako

je obiavao kao nadbiskup i kardinal nazivati bl. Djevicu Mariju. Njegove male oice rado supromatrale Gospinu sliku. Kada ju

(19) Krsni list kardinalov, izdan od upnog ureda u Kraiu, dne 24. VII. 1909.

(20) Podaci ge Ane Buckovi, gl. gore bilj. 14.

(21) VD I 30 sl.

25


je u sumraku ili u nono doba tijekom mjeseca svibnja malo svjetlo kandila arobnorasvjetljivalo, priinjalo se maliu, kao da je lik Gospin oivio.

U njegovu se mladu matu Gospin lik tako duboko utisnuo, da je tijekom cijeloga svogaivota rado razmiljao o nebeskoj Majci. U vrijeme svoga zatoenja u Kraiu esto je

obnavljao uspomene iz djetinjstva i o njima pripovijedao upniku Josipu Vranekoviu. Znaosi je doaravati svibanjske noi, u kojima je svjetlo kandila rasvjetljivalo Gospinu sliku izanosilo njegovu djetinju duu. Kazao bi:

Tu sam primio milost, da sam od ranog djetinjstva tovao Bogorodicu.

Tvrdio je, da mu je esto kasnije u ivotu, a napose na ratitu iskrsavala pred oima ova divnaMarijina slika rasvijetljena u noi. U doba zatoenja u Kraiu dao ju je objesiti iznad

postelje, no tako, da mu nije visjela nad glavom, ve sa strane. Htio ju je promatrati prekodana sjedei ili leei njoj suelice, da bi dobio pobudu i misao za svibanjske propovijedi. Zavrijeme svoje bolesti dao je staviti nasuprot slike stolac za goste.

Tu e sjesti posjetnik, rekao bi, pa neka gleda sliku, a ne mene. Bogorodica je uzor, a ne ja.


22/946

Kad se upnik nato glasno nasmijao, ree mu:

to se smijete, kad je to istina?

Kad su mu godine 1953 njegovi tovatelji iz Zagreba za 11. listopada poslali divan album s

Marijinim slikama iz pojedinih naih marijanskih svetita u lijepo izrezbarenoj kutiji, vrlorazdragan upre prstom na svoju sliku Majke Boje s kandilom te ree upniku:

Da su za nju znali, sigurno bi je ovamo uvrstili na prvo mjesto. Najdraa mi je od svijuslika. Jo sam u Rimu mislio na nju. Ali je mama bila jo iva, pa joj je nisam htio uzeti. Tu jeona toliko puta palila ulje. Divno ju je gledati u noi.

Ugasio je zatim u sobi svjetlo, da bi samo mali iak iz kandila rasvjetljivao tu sliku.Promatravi ju, zanesen usklikne:

Kako je divna! Ne bih je dao ni za to na svijetu. udno, ova mala crvena aa pala je

Dubravku na beton i nije se razbila, kao da je mene ekala.

Priao je nadalje, kako je on kao maleno dijete poravnavao duice u maloj uljenici (22).

(22) VD I 31 52 sl.; II 56 345 sl.; IV 195.

26


Djeak je bio pun ivota. Kada je kasnije kao nadbiskup prosuivao svoje djetinjstvo zrelimduhom, njegovo je istraivanje bilo istanano te je prostoduno pretraivao svoju djetinjuduu. Prve ivotne pouke primio je mali od svoje pobone majke, prema kojoj je sauvaokroz cijeli ivot najdublje poitanje, a to se ispoljavalo, kako je to pripovijedao upnikVranekovi, napose onda kad bi s posebnim naglaskom i njenou izgovarao rijei mojamama (23).

Daljnji izvor oblikovanja njegova naina, kojim je promatrao svijet, bila je: zemlja, domaeivotinje, priroda, koja ga je okruivala. Sve ga je zanimalo, sve je htio znati, iako je to koji

put morao skupo platiti. Po naravi je bio dobar promatra prirode. O pojavama u njoj umio je

razmiljati i izvoditi pouku za ivot. Taj se dar s vremenom jo vie razvio. On ga je kasnijezgodno upotrebljavao u propovijedima, da razjasni koju tajnu vjere. Djeak se razvijao kaopravi seljak. Bio je seljak po narodnoj nonji i po nainu miljenja i osjeanja. Htio je sasvime biti na istu. U neplodnu matanju se nije gubio. Njegova ivotna mudrost je nicala izzemlje, koju je obitavao, i iz vjere, koja se od najmlaih dana duboko ukorijenila u njegovuduu.

Nada djeakom je bdjela Boja providnost preodredivi ga za veliku borbu. Sve je ve unjegovu djetinjstvu bilo usmjereno prema tome, kako bi to bolje bio oblikovan za ono

poslanje, koje mu je bio dobri Bog odredio. Neke male crtice iz djetinjstva pokazuju tu Bojuoinsku brigu i budnost nad maliem, kao i neke klice, koje su mu bile duboko u duu

usaene i koje su se imale u cijelosti razviti, da bi uzmogao izvesti nacrt, to ga je Bog s njimeimao.


23/946

Mali Alojzije imao je tri godine. U dvoritu je bio kup balvana. On se na nj uspeo. No, drva,budui da nisu bila vrsto sloena, odjednom su se stala ruiti i Lojzek se poeo voziti pobalvanima. Tek to nije izgubio oko. Od ozljede, to ju je pritom dobio, ostao mu je oiljak,koji je znao drugima pokazivati. Iako je ozljeda bila opasna, roditelji nisu traili lijenika, ve

je majka uzela istog domaega platna, zamotala oko i bilo je dobro (24).

Konano mnogo je uplivao na razvoj djeakov duboki vjerski osjeaj samog rodnog mjesta.Stepinci su bili usko povezani drutvenim vezama uz svoje suseljane.

(23) VD I 30.

(24) VD II 393.

27


Kad je djeaku bilo etiri godine, nije jo umio pravilno izgovoriti glas r. Jednoga danadoe im u kuu neki lugar, opazi tu njegovu pogrjeku, stavi mu pod jezik komadi tvrdogakruha i stade ga vjebati pravilnu izgovoru. Kroz nekoliko dana mali je ispravio svoj izgovor(25).

Nekako u isto vrijeme je jedno skoro nastradao ivotom. Majka mu je ispekla pogaicu.Uzeo ju je i otiao u dvorite i poeo slasno jesti. Kad se najednom pred njim pojavi krmaa ihtjede mu ugrabiti kruh. Nije joj ga htio dati, pa ju je pokuao otjerati. No, krmaa navali na

njega, prevrne ga, i jakim zubima zgrabi vrstu kouljicu od domaeg platna i odvue ga usvinjac, gdje i ostale svinje navale na njega. No, nikako im nije htio ustupiti svoj kruh. Sve gaje jae stiskao na prsima. Na sreu nadoe susjeda, koja to spazi, te ga spasi od sigurne smrti.Krmaa bi ga sigurno razderala, jer ju je izazivao miris kruha, koji joj on nije htio prepustiti.Tako se ve u tom sluaju ispoljila odluna borbenost, vrstoa i nepopustljivost (26).

Kao djeak rado je promatrao vrapce, kako se vjeto hvataju noicama za koaru, u koju jemajka stavljala sir, da se osui. Pomalo su ga kljuvali i tako se nedoputeno gostili. Lojzekotvori poklopac koare, privee za nj konac, povue ga i sve ih poklopi. Tada uze koaru,odnese je u sobu i pusti vrapie da po sobi lepraju. Kad bi se tako dosta s njima pozabavio,

pustio bi ih na slobodu. Pripovijedajui tu zgodu iz svog djetinjstva u Kraiu upniku

primijeti (27): Nisam, naravski, onda ni slutio, koliko e mi veselje ta eljad pripraviti uLepoglavi.

4) - Djeako doba

Tako je Lojzek rastao i razvijao se, dok nije dolo vrijeme da poe u kolu.

Puku je kolu polazio u Kraiu. Uitelj mu je bio Ivan Horvat, koji je s njegovim ocem iupnikom Stjepanom Huzekom predstavljao neke vrsti seoski trijumvirat, u kojemu je upnikvodio brigu o vjerskom i udorednom ivotu, uitelj o prosvjeti, a Josip Stepinac je nastojaoda kao dobar i napredan gospodar prednjai svojim suseljanima.

Lojzek je u osnovnoj koli uvijek bio odlika. Znao je na


24/946

(25) VD III 123.

(26) VD I 73.

(27) VD IV 195.

28


sva pitanja odgovoriti. S djecom se nikada nije prepirao. Volio je mir i slogu. Sa suuenicimaje bio dobar i susretljiv, pa su ga oni zbog tih njegovih svojstava voljeli. Bilo je neto u njemu,to ga je razlikovalo od ostale djece. Uitelj ga je zbog njegove nadarenosti, pouljivosti i

ponaanja stavljao za uzor ostaloj djeci. Imao je u njega veliko povjerenje.

No ve od mladih dana morao je Lojzek nauiti, da je drugarstvo proeto kranskomljubavlju neodjeljivo od rtve i patnje. Jedna od njegovih tadanjih suuenica pripovijedaslijedee (28):

Jednoga dana uitelj morade nekamo otii na kratko vrijeme. On postavi Lojzeka, da pazi nared i tiinu u razredu. Posebno je naglasio, da mora na plou napisati imena sviju prekriteljakolske stege, koji e onda po zasluzi primiti 'plau'.

Kad je uitelj napustio razred, svi su neko vrijeme mirno radili odreeni zadatak. No, djeca kdjeca poela su malo po malo aputati, pa je zatim ovaj ili onaj i glasno progovorio, dok se

konano nije razvila prava galama. Lojzek je pisao imena nemirnjakovia te se ploa pomaloispunjavala tim imenima. No, najednom povikne netko od djece:

Uitelj dolazi!

Svi umuknu i nastane tajac. Svima zasta dah od napetosti, to e sada biti? to e rei uitelj,kad ugleda plou punu imena? Djeca su nehotice pogledavala i prema vratima i premaLojzeku. Kada je strah dosegao vrhunac, a uitelj ve uhvatio kvaku na vratima razreda,Lojzek se munjevitom brzinom okrene prema ploi i odlunim zamahom izbrisa sva imena,koja je bio napisao.

Tako! Ti brie plou, a ja sam ti naloio, da napie imena nemirnjakovia, viknu uitelj.Lojzek je stajao pred ploom miran i utljiv, a na licu mu se itala odlunost.

Govori, tko je galamio? zagrmi uitelj. Opet utnja.

Sluaj, Lojzek, opet e strogi uitelj, ako mi ne kae, tko je galamio, a ja sam uo velikugalamu, onda e ti dobiti batine mjesto drugih.

I opet je odgovor bila odluna utnja. Uitelj je ponovio svoju prijetnju. Konano je dobioLojzekov odgovor:

Ne mogu rei!


25/946

(28) Saopila s. Agnes, milosrdnica, mjeseca oujka 1956, prema pripovijedanju ge imeki,kardinalove suuenice iz puke kole.

29


Ta neshvatljiva djeakova odlunost razdrai uitelja. On dohvati ibu i Lojzeka obdari snekoliko vruih udaraca po ruci. Najednom uitelj zastane, kano da se zastidio pred neimvelikim, to je arilo iz djeakova lica. A djeca? Preneraena nad onim, to se zbivalo, spustilasu glave i zanijemila. Teko je bilo gledati u lice tome drugu, koji je mjesto njih izdraokaznu.

Lojzek, oprosti! ulo se je sa svih strana, kada je uitelj otiao iz razreda. No, on odlunomahne rukom, kao da je htio kazati, da sluaj ne smatra vanim i da o njemu ne eli govoriti,a jo manje zbog toga kome prigovoriti.

Da je Lojzek u tim ranim godinama nauio trpjeti, dokazuje i druga zgoda iz kole, o kojoj jeon sam, dok je boravio u zatoenju u Kraiu, pripovijedao (29).

Jednog je dana otac Lojzeka doekao kod kolskih vratiju i nemilo ga poeo mlatiti.

Nikada u ivotu nisam dobio takvih batina kao ovaj put pripovijedao je kardinal. Jedvasam se dovukao kui i ne marei za veeru, odmah odem u krevet.

to je bilo po srijedi?Dan prije je jedna djevojica mela sobu uiteljici Maleti. Ta mala joj uze sa stola zlatni

prsten. Kada su se djeca iz kole vraala kui, mala je pokazivala prsten ostaloj djeci, pa iLojzeku. Djeca nisu znala, da je to prsten od pravoga zlata. Mislila su, da ga je djevojicakupila na sajmu za gro. Mala upita Lojzeka, da li bi htio imati taj prsten. On ga uzme. Kako

je upravo onuda prolazio Mijo Stepinac s konjima, Lojzek ga upita, hoe li on taj prsten? Iovaj ga uzme.

Sutradan je u koli bila istraga. Sva djeca su bila pozvana na okup. Bila je tu uiteljicaMaleti, uitelj Horvat, a doao je i upnik. im su djeca ugledala upnika, razumjela su, da

se radi o neem ozbiljnom i da je opasno. I zapoe istraga u vezi s uiteljiinim prstenom.Konano su pronali malu, koja je ukrala prsten. Mala se ispriavala, te je izjavila, da jeprsten dala Lojzeku. On je odmah priznao i rekao kome ga je dao. Nije mu ni na kraj pametibilo, da je to prsten njihove uiteljice. Priajui tu zgodu upniku Vranekoviu, ree Kardinal:

Da sam to znao, nikad ne bih ni pomislio da ga uzmem. Nikada takvo to ne bih ni poelio,a eto ispao sam kao krivac,

(29) VD III 116.

30


26/946


barem u oima svog oca, koji nije znao kako stvar sloji. I tako sam izvukao nezaboravnebatine.

kolski drug iz osnovne kole Stjepan Puki pripovijedao je neko upniku Vranekoviu, dase dobro sjea, kako je Lojzek na jednoj kolskoj priredbi snano i zanosno deklamiraopjesmu (30):

Ja sam junak do Boga, ne bojim se nikoga!

U toj je dobi bilo i igre, i odmora, i radosnih, i vedrih dana. Lojzek se u ljetno doba radokupao u drutvu svojih suuenika. Ljeti bi znali iza prvog kolskog sata otii do Kupine, gdje

bi se igrali Indijanaca. Stavljali bi si na glavu par kilograma mulja i blata, u nj bi nazabadaligranica i perja, pa si u djetinjoj mati zamiljali, da su Indijanci. Ovako opremljeni svi bi ugrupi, poput Indijanaca koji sru na juri, poskakali u vodu i zaronili.

ta ete zavrio je kardinal svoje uspomene to nam je bilo zanimanje, veselje iodmor (31).

Vjerski odgoj promicale su razne crkvene sveanosti i protenja. Rado se kao kardinal sjeaoprotenja kod Sv. Roka u Vrhovcu. I to ga je sjeanje nukalo, da dade svoj doprinos zapopravak te kapele s uvjerenjem, da je u duobrinikom radu protenje od velike vanosti,jer u narodu podie vjersku svijest (32). Volio je i ostale kapele u kraikoj upi i za njih sebrinuo. Tu je kapela Sv. Ivana na brijegu, kod sela Hrenika, Sv. Obitelji na raskriju, gdje seod kraike ceste odvija put u selo Brezari, i kapela Gospe alosne na groblju.

Svetu potvrdu primio je Lojzek u Kraiu u sedmoj godini, tj. godine 1905 (33). Nemamopodataka o njegovoj prvoj sv. priesti i uincima, koje je taj prvi sakramentalni susret seuharistijskim Spasiteljem proizveo u njemu. No, kako je u ono vrijeme bio obiaj priputatidjecu k prvoj sv. priesti u 4. razredu osnovne kole, to neemo mnogo pogrijeiti, ako

pretpostavimo, da se je taj sv. in zbio godine 1908 ili 1909, kada je dovravao osnovnukolu. Da je Lojzek ozbiljno shvatio taj in,

(30) VD III 181.

(31) VD I 45.

(32) VD IV 42.

(33) OsobnikA, u NAZ.

31


moe se s pravom zakljuiti iz cijelog vjerskog i moralnog odgoja, koji je dobivao u obitelji i

u koli.


27/946

U svom djetinjstvu Lojzek nije bio preputen ni samoi ni turobnosti. Okruivala su ga braa.Njihov se broj postepeno poveavao, a s brojem i bratska zajednica i ljubav. Lojzek je ve utoj dobi odgojno utjecao na svoju brau, osobito na onu mlau. Znao im je govoriti, kakvim

potovanjem treba da vre elje svoje bake, oeve majke, koja je jo bila na ivotu.Opominjao ih je, da e ih Bog kazniti, ako ne budu sluali starijih. Svoju je brau pozivao na

zajedniku molitvu krunice (34).

Godine 1907 obitelj Stepinac preselila se iz Brezaria u Krai, kuni br. 16/58. Najmlaasestrica tefanija, koja je imala 5 godina, i bratac Mijo, koji je bio navrio tek dvije godine,osjetili su se jako nesretnima, jer su se morali odijeliti od svoga sela i drutvanca svojihvrnjaka. Jednoga dana uhvate se njih dvoje za ruice pa da e natrag u Brezari. Kad jemajka spazila, da su nestali, povikne:

Lojzek, nema djece!

Lojzek brzo skoi i spazi ih u daljini, potri za njima i uputi ih natrag kui. Cijelim putem ih

je tapiem lagano udarao po noicama i opominjao, da nikada vie to takvo ne uine, jer dase majka zbog njihova nestanka smrtno preplaila. Kada je bjegunce dotjerao natrag, poui ih,da kleknu i da zamole majku za oprotenje i neka joj obeaju, da to nikada vie nee uiniti.Za kaznu ih strpa u tamnu rupu pod stepenicama i zatvori. No, majka, uvi viku i pla djece,ublai njegovu revnost i naredi mu:

Pusti, Lojzek, djecu van, jer e od straha dobiti fras, to jest ivani napad.

Lojzek je davao svojoj brai dobar primjer. Sestra tefanija tvrdi, da je on od najranijihgodina bio iznimka meu svima njima u potivanju roditelja, u posluhu i ispunjavanjunjihovih elja. U kunim je poslovima bio marljiv, upravo sitniav i vrlo posluan, u svemu jemajci bio desna ruka. Donosio joj je vodu, cijepao drva i donosio u kuhinju. U dvoritu, uupi i tali, na cesti pred kuom njegovo oko nije trpjelo nereda, sve bi stavio u red. Uvijek biistio i, prema sposobnostima i njihovoj dobi, ostalu djecu upregao u posao. Meu ostalomdjecom je bio najmirniji. Majka ga je zbog toga vie voljela negoli

(34) VD I 53; II 60.

32


ostalu djecu. Kad bi se sa zvonika upne crkve ulo pozdravljenje, pogledao bi svoju mlaubrau, pozvao ih na molilvu i otkrivi glavu, sklopio bi ruke i pobono bi, kako je to iniokroz cijeli svoj ivot, izmolio molitvu na uspomenu utjelovljenja vjene Rijei Boje (35).

Majka Barbara gledajui taj naravni i nadnaravni Lojzekov razvoj, voljela ga je i posveivalamu mnogo vie panje i veu brigu negoli ostaloj djeci. Kad se Lojzek jedno razbolio,zavjetova se Majci Bojoj, da e, ako ozdravi, hodoastiti u jaskansku franjevaku crkvu, gdjese ona na poseban nain tuje pod naslovom kapularske Majke Boje. Bila je usliana,djeak je ozdravio. Majka je kroz pedeset godina obdravala ovaj zavjet i godinama

hodoastila onamo u znak svoje zahvalnosti (36).


28/946

U svom srcu je gojila nadu i elju, da bi joj Lojzek postao sveenikom. Kako je bila po prirodinadarena ena i dobro pouena u kranskoj nauci, znala je, da se za sveeniki stalezahtijeva i posebno zvanje kao i naroita priprava, koja se mora zapoeti u ranim godinama.Stoga je ona odstranjivala od njega sve, to bi moglo tetno utjecati na njegov razvoj i odgoj.Shvaala je i to, da se sveeniko zvanje mora izmoliti od Boga. U tu je svrhu odmah od

Lojzekova roenja strogo postila tri puta tjedno: srijedom, petkom i subotom, kadto samo okruhu i vodi, pa i u dane tekoga rada. Ako bi Boi pao u petak, ona mesa nije okusila. Samkardinal to spominje (37):

Koliko toga se kuhalo i peklo kod nas, koliko svadba, sveanosti, teaci, gosti, protenja.Svaki put je ona sve u kuhinji vodila, ali nikada nije kroz pedeset godina u te dane okusilamesa, postila je. Poela je to, dok sam bio jo dijete, a s nakanom, da budem sveenik. Doksam bio na fronti, pronio se glas, da sam mrtav, ali ona je i dalje postila i molila za mene naistu nakanu, nije vjerovala, da sam mrtav.

Ona je to krila kao svoju tajnu. Tek kada se Alojzije vratio iz Rima kao sveenik, doznao je,

zato je njegova raajka triput sedmino postila. Majka je tu elju uvala kao svetu tajnu usvome srcu i time pokazala svoju veliku kransku razboritost, elei s obzirom na izborsveenikog stalea izbjei svaki duevni

(35) Pismo kardinalove sestre tefanije, 17. II. 1962.

(36) Saopio o. Ante Crnica, franjevac, komu je to sam kardinal pripovijedao.

(37) VD I 31 65. - Pismo J. Lonaria rektoru Germanikuma, 3. X. 1924. ArhivGermanikuma.


29/946


30/946


31/946

- Nikada! kao ni mama, ali je zato bilo ovo... sklopljenim je rukama pokazao, to je majkaza njega radila, te je nadodao:

- Velika je mo majine molitve i njezina blagoslova.

Majka je Lojzeka sama dovela u sakristiju upske crkve i uputila da posluuje upniku kodslube Boje. Ona ga je sama prvi put i obukla u ministrantsko odijelo. Vodila ga je nahodoasnika mjesta njihova kraja, kao to su Volavje, Dol, Jastrebarsko (38).

Prikladnim sredstvima odgoja umjela je Barbara odstranjivati sve to bi moglo biti tetno zadobar Lojzekov odgoj. Razabire se to i iz jednoga prizora, o kojemu pripovijeda njegovasestra tefanija. Jedno je u selo doao neki cirkus da seljacima prui zabavu. Ne samo daAlojzije s nije iao gledati predstave, ve je i svojoj brai branio da idu, jer ga je majka bilatako uputila (39).

(38) Saopio vl. Leopold Pove, komu je to sam kardinal pripovijedao.

(39) Pismo kardinalove sestre tefanije; gl. gore bilj. 35.

[34]

[35]

II

KOLOVANJE I SVEENIKI POZIV

1. - GIMNAZIJALAC

1) - Pitomac nadbiskupskog orfanotrofija

Kad je Lojzek, godine 1909, dovrio osnovnu kolu, prema roditeljskoj odluci otiao je uZagreb, a ne u Karlovac, jer je pokazivao elju posvetiti se sveenikom staleu.

Kad je doao dan polaska, mlaa mu braa, koja su ga vrlo voljela, plakala su za njim kao dae ga zauvijek izgubiti. Naime, sakrili su se na tavanu, da ih majka ne vidi, i mjesto Alojzijamilovali su njegov kaputi i plakali (1).

Alojzije b primljen, uz preporuku upnika Huzeka, u nadbiskupski orfanotrofij u Zagrebu,Vlaka 38. Zavod je osnovao zagrebaki biskup Maksimilijan Vrhovec (1788-1828). Zavod jegraevinski bio povezan s crkvicom Sv. Martina. Zvali su ga orfanotrofij, tj. sirotite, jer se

je u njemu davala mogunost odgoja i naobrazbe mladiima, iji roditelji nisu mogli novanouzdravati njihovo kolovanje. Uz siromanu djecu bilo je tu i pitomaca solvenata, tj.takvih, iji su roditelji plaali opskrbu. Alojzije je bio solvent, budui da mu je otac bioimuan (2).


32/946

Kako u ono vrijeme zagrebaka nadbiskupija nije imala malo sjemenite, orfanotrofij ga jenadomjetao, iako je pitomcu bilo stavljeno na volju, u koji e stale kasnije stupiti. Pitomci

bi u njemu ostali do svretka estoga razreda. Oni koji su se

(1) Pismo kardinalove sestre tefanije, 17. II. 1962.

(2) Saopio Dragutin Hren, zagrebaki kanonik, godine 1963.

36


htjeli posvetiti sveenikom staleu, stupili bi iza estoga razreda u nadbiskupski licej naKaptolu, gdje bi svrili 7. i 8. razred.

Kada je Alojzije bio u drugom gimnazijskom razredu, postade ravnateljem zavoda dr. JosipLonari. Rodom iz Meimurja, studirao je u Rimu na papinskoj univerzi Gregoriani odgodine 1891-1898 i primio sveeniki odgoj u isusovakom zavodu zvanom Germanikum.Bio je lan zagrebakoga klera, ravnatelj nadbiskupskog orfanotrofija, urednik katolikogdnevnika Hrvatstvo, suradnikKatolikoga lista, upnik upe Sv. Petra. Imao je i svojeslabosti. Znao se gdjekada i rasrditi pa bi kojeg pitomca i ispraio. Zavod je vodio vrlouspjeno. Njegove su pouke bile udeene prema nauci o kranskom odgoju. Usmjeravao jesvoj odgojni rad prema presv. Euharistiji i upozoravao bi ispovjednike, da djeluju u tom

pravcu. Mlade je imala prigodu, da esto pristupa sv. sakramentima i da dnevno prisustvujeeuharistijskoj rtvi (3).

U toj ustanovi proveo je Alojzije est godina. Ravnatelj dr. Josip Lonari i profesor EugenLessl pokazivali su naroito zanimanje za njega. Prvi je bio veliki prijatelj kraikog upnikaHuzeka, a drugi je rado zalazio u Krai na odmor.

Alojzije je ozbiljno shvaao duhovni ivot. Prema iskazu njegovih suuenika, bio je uvladanju uzoran, tih i miran. Nitko od njegovih kolskih drugova nije bio skromniji od njega(4).

Dr. Juraj Krnjevi, koji je od Alojzija bio neto stariji, pa mu je zbog toga bio u zavodudodijeljen da ga pouava, sjea se iz onih dana, kako se Alojzije isticao skromnou,

pobonou i dobrotom. Gledajui Krnjevi kip sv. Alojzija, koji je stajao podno stepenica,koje su vodile u I. kat, nehotice je mladoga Stepinca usporeivao sa svecem, koga je kipprikazivao, jer je Alojzijevo lice ve onda odavalo neto nadnaravno (5).

Alojzije je pokazivao neobino jaku volju. Kad je trebalo zastupati togod, to je pravedno,ispoljila se kod njega ivost i odrjeitost. Znao je biti u takvu sluaju odvaan. Prema svojimdrugovima bio je vrlo srdaan. Pomagao im je, koliko je mogao (6).

Za vrijeme odmora volio je sport, osobito kuglanje. Na kuglani se u orfanotrofiju pokazalanjegova tjelesna jakost i ilavost, te


33/946

(3) STJEPAN SAKA, Barbara Stepinac i sveeniko zvanje njezina Alojzija, u Hrvatskarevija 10 (Buenos Aires, 1966) 373 sl. - Pismo N. Kolareka, zagrebakog kanonika, sijenja1967. - VD II 65.

(4) Pismo ing. V.B., 20. III. 1967. - BELUHAN 21 sl.

(5) JURAJ KRNJEVI, u Hrvatski glas, 7. III. 1960, kod BELUHAN 21.

(6) Pismo Ing. V.B., 20. III. 1967. - Pismo N. Kolareka, gl. gore bilj. 3.

37

II - KOLOVANJE I SVEENIKI POZIV

se opaalo, kako su mu se miice razvile i ojaale u seljakim radovima kod kue. Kada jeciljao, sruio bi gotovo svagda svih devet unjeva. Jednom je ravnatelj zavoda dr. Lonarikupio prase, da poasti profesore. Stavio ga iva na kraju kuglane iza neke strunjae. Pitomciza to nisu znali. Alojzije je kod kuglanja tako snano bacio kuglu, da je ona svom silomudarila prase, koje se nalazilo iza strunjae. Nisu ga trebali klati, nego samo priklati (7).

Volio je i nogomet. No, kako ravnatelj zavoda nije nogomet doputao na zavodskom dvoritu,a mladii nisu mogli odoljeti napasti, da se poigraju, morao je i Alojzije s ostalim igraima

primiti i po koju kaznu (8).

Martin Beeni, kasnije upnik u Graneini, bio je Alojziju duktor, tj. pazitelj u orfanotrofiju.

Jednom je Lojzeka uio, jer je malo brbljao za vrijeme uenja. Poslije toga nije ga vienikada trebalo opominjati (9).

Kad je Alojzije ve bio u V razredu, iao je jednog dana stepenicama u I kat. Na stepenicamasretne prefekta Nikolu Cerjaka, koji je upravo silazio. Alojzije ga tiho i skromno pozdravi, to

prefekt nije opazio. Uvjeren, da je Alojzije propustio taj in uljudnosti, opali mu zaunicu.Alojzije je poao dalje miran kao da se nije nita dogodilo.

No njegovi drugovi, koji su to opazili, nisu to mogli preutjeti. Poli su svi zajedno kravnatelju, da se potue na prefektov postupak, jer je bilo neuveno, da bi prefekt koga odviekolaca uio. Ravnatelj je shvatio, da je prefekt Alojziju nanio krivicu, ali je smatrao

neuputnim, da on kao ravnatelj osudi prefekta pred pitomcima, pa je zato rekao Lojzekovimkolegama, neka oni sami pou k prefektu pa da s njime stvar izravnaju. Ovi se doista uputiek prefektu i uspjelo im je uvjeriti ga, da Alojzije nije propustio duni pozdrav, i da on pozdravnije zamijetio samo zbog Lojzekove povuenosti.

Prefektu je bilo vrlo neugodno, to je Lojzeku uinio nepravdu, te se uljudno ispriao, i timeje taj neugodni sluaj bio rijeen.

Kada je kasnije Alojzije ve bio nadbiskup koadjutor, isti ga je N. Cerjak, njegov biviprefekt, molio, da mu se dodijeli kraika upa, to je nadbiskup koadjutor smjesta i uinio.Nika-

(7) VD I 57.


34/946

(8) Pismo N. Kolareka, gl. gore bilj. 3.

(9) Pismo Leopolda Rusana, upnika u Remetama, 21. XI. 1961.

38


kvim znakom pokazao, da se sjea, to se onom zgodom dogodilo u orfanotrofiju. U svojojdobroti znao je, ve u mladosti, velikoduno zaboraviti nepravde (10).

2) - U gimnazijskim klupama

Pitomci orfanotrofija su polazili gornjogradsku gimnaziju, koja se onda nalazila u povijesnojzgradi kod crkve Sv. Katarine.

Alojzije je i u koli bio vrlo skroman. U razredu se za njega, tako rei, nije ni znalo. Njegovaskromnost upala je u oi i njegovim profesorima. Profesor Stjepan Telar, koji mu je u V i VIrazredu predavao grki jezik, pripovijedao je, prigodom Kardinalova pogreba, o njegovojskromnosti. Dok su ga drugi uenici pred svretak kolske godine oblijetali i moljakali, da im

povisi ocjenu, Alojzije je bio uvijek zadovoljan s ocjenom, koju je dobio. Niti se ikada na topotuio, niti bi to molio. Uvijek je bio ozbiljan, tih i miran. Malo je govorio (11).

Dr. Nikola Kolarek, kardinalov kolski kolega, pie (12), da je profesor razrednik u VIrazredu jednog dana rekao Alojziju: Stepinac, vi ste zakopan.

Prema pripovijedanju njegovih bivih kolega, Alojzije je kao ak bio meu srednjima. Nekeje razrede svrio kao odlika, a neke opet samo s dobrim uspjehom. U V razredu stupio je uorganizaciju katolikog atva, gdje je u apologetskoj sekciji odrao predavanje o istonomraskolu.

Za boine i ostale kolske praznike vraao bi se u Krai, gdje su ga u roditeljskoj kui svieljno oekivali. Njegova sestra tefanija pripovijeda, kako je Alojzije za priteeni novacznao kupiti za Boi brai bombona i staklenih kuglica za boino drvce. Za njegovu je brauto bila velika radost. Kad je na badnju veer bio bor iskien i rasvijetljen svjeicama,

praskalicama i sjajnim kuglicama, njegova su braa to s veseljem promatrala. Podveer se

sabrala cijela obitelj oko drvca. Otac bi zapoinjao boine pjesme, a sva je brojna obiteljprihvaala pjevanje sa svetim zanosom. Veselju i radosti nije bilo kraja. Svi bi nakon togaradosno pohrlili na polnoku (13).

(10) Pismo N. Kolareka, gl. gore bilj. 3. - Pismo Janka Penia, zagrebakog kanonika, rujna1963.

(11) Saopio Janko Peni, gl. gore bilj. 10.


(13) Pismo kardinalove sestre tefanije, gl. gore bilj. 1.


35/946

39


Kada je Alojzije bio u treem razredu gimnazije, politiki obzor istone Europe su prekrili

tmasti oblaci. Aneksija Bosne i Hercegovine Austriji godine 1908 i balkanski ratovi g. 1912-1913 poremetie meunarodnu politiku ravnoteu. Austro-Ugarska monarhija je mobiliziralasvoju vojsku i bila je spremna za rat. Iako je ta pogibelj bila sretno prebroena, politikoozraje ostalo je napeto. Ova je napetost eksplodirala 28. lipnja 1914 u Sarajevu. Atentat, ukojem bi ubijen austro-ugarski prijestolonasljednik Ferdinand i ena mu, dovede do prvogsvjetskog rata.

Poto Austro-Ugarska navijesti, 5. kolovoza iste godine, rat Srbiji i Rusiji, slijedili su ratnizapletaji. Njemaka navali na Francusku, a Francuskoj se uz bok stavi Engleska. Dne 7.kolovoza ue u rat i Crna Gora, a 12. kolovoza Engleska i Francuska navijestie rat Austro-Ugarskoj. Dne 29. listopada zarati se Turska s Rusijom, a na dalekom Istoku ue Japan u rat

protiv Njemake. Slijedee godine, 24. svibnja, stupi u rat i Italija, koja se do tada drala postrani.

Alojzije svri, u lipnju godine 1915, esti razred i, kako se kanio posvetiti sveenikomstaleu, stupi u nadbiskupsko sjemenite na Kaptolu, da u liceju dovri VII i VIII razred i

poloi ispit zrelosti.

Kako je nadbiskupsko sjemenite zaposjela vojska i pretvorila ga u vojniku bolnicu, mladi suklerici-gimnazijalci polazili VII razred u kanonikoj kuriji, br. 4, gdje je bilo usprkos ratnih

prilika vrlo ivo i veselo. Stanovali su meutim u nadbiskupskom orfanotrofiju. Alojzije jetom zgodom obukao reverendu, tj. mantiju, i zapoeo sjemenini ivot sa svim pobonimvjebama.

3) - Vjeran prijatelj

U mladosti se meu vrnjacima rado sklapaju srdana prijateljstva, koja, ako su nesebina,ostaju kroz itav ivot. I Alojzije je imao srce za prihvaanje pravoga prijateljstva. Onomladiu pomae da napreduje u krepostima i u znanju. Sprijateljio se s kolegom DragutinomHomotariem kao i s kasnijim upnikom u Maruevcu Tomom Koutiem. To je prijateljstvo

bilo skopano i s nedunim alama i nije se nikada razvrglo. I kad je Alojzije postaonadbiskup, uvijek je i u svako vrijeme rado primao svoga Tomaa, kako je znao nazivati

Koutia, pa i onda kada je bilo na nadbiskupovim vratima izvjeeno: Danas nadbiskup neprima. Vrata bi se nadbiskupova odmah otvorila,

40


im je nadbiskup saznao, da je posjetnik njegov Toma. I kada su nadbiskupa muile brige,im je doao Kouti, on bi se raspoloio kao da nije onaj ozbiljni i zakopani Stepinac.

Nadbiskup se je rado navraao svome prijatelju u njegovoj upi, a u takvim zgodama ovaj ga

je znao dugo na veer zadrati kod stola. I kad je nadbiskup poticao, da idu na poinak,Kouti bi mu odgovorio:


36/946

ekaj jo malo, bumo se spominjali.

I nadbiskup je morao popustiti prijatelju.

Kouti ga je jednom poveo u svoj rodni kraj, pa i dalje u Tuhelj k poznatom upniku Marcelu

Novaku, kojemu dadoe nadimak zagorski bikup. Bio je petak. Marcel se poeoispriavati, da nema nita drugo do kupusa i graha, no nadbiskup mu spremno odgovori:

Pa ba to rado jedem.

Kod objeda mu je odrao Marcel Novak kratku, ali srdanu i znaainu zdravicu. Rekao mu je:

Preuzvieni, mi vas rado imamo. Bog vas poivio!

Na ovakva stara prijateljstva mogao je nadbiskup raunati i oslanjati se u upravi nadbiskupije(14).

2. - KROZ VATRU I VODU

Iako su mnogi u poetku prvoga svjetskog rata bili miljenja, da e rat trajati samo nekolikomjeseci, on se ipak otegnuo zbog novih meunarodnih zapletaja i promjenljive ratne sree. Uaustrijskoj vojsci je nastala potreba za novim asnicima. Zbog toga donesena je odluka, da seu rat pozovu i uenici srednjih kola, koji su navrili 18. godinu. Tim mladiima bilo jedoputeno, da u skraenom roku mogu svriti osmi razred i podvri se ispitu zrelosti prijenego pou na ratite.

1) - Ratna maturaKako je Alojzije, 8. svibnja 1916, navrio osamnaestu godinu ivota, neoekivano bi umjesecu oujku pozvan na stavnju, na kojoj bi proglaen sposobnim (15).


(15) OsobnikA, u NAZ.

41


U Kraiu jedne je veeri ispriao upniku Vranekoviu dogoaje iz prvih dana vojnikogivota tako ivahno, kao da se to upravo onda dogodilo.

Sedmi je razred svrio u lipnju neto prije nego je to bilo prema nacrtu odreeno. Slijedio jekratak teaj za osmi razred. Dne 28. lipnja pristupio je ispitu zrelosti, koji je dobro svrio.Svjedodbu zrelosti mu je istoga dana izdao ravnatelj gornjogradske gimnazije Vladoje Dukats razrednikom VIII razreda Josipom Pasariem.

Na maturi je bilo vrlo zanimljivo. S njim su zajedno polagali ispit i oni aci, koji su vegodinu dana bili u vojnikoj slubi. Doli su u vojnikoj odori sa sabljama na ispit.


37/946

Zanimljivo je bilo vidjeti, kako su sablje stavili u ko za papir i otpatke. Neki su doli na ispitak i sa samokresom. Bilo je ivo. Samo je jedan pao, i taj je za osvetu htio ubiti profesora.

im je matura svrila, Alojzije je istoga dana morao u vojarnu u Karlovac, da nastupi vojnuslubu. Usput se jo navratio u Krai, da pozdravi svoje i da uzme neto rublja. U licu je

izgledao mrav, ali se inae tjelesno osjeao zdravim i snanim. U Karlovcu je 29. lipnjanastupio vojnu slubu kod 96. karlovake pukovnije i dobio vojniku odoru i puku.

Kao kardinal rado se sjeao, kako je kao vojnik prije polaska na ratite kleao u kapeli MajkeBoje Loretske u franjevakoj crkvi u Karlovcu. Na spomen toga dao je karlovaki gvardijano. Sreko Majstorovi veoma lijepo obnoviti tu kapelu i staviti mramorni oltar, koji je

posvetio nadbiskup-koadjutor mgr. Franjo eper, sadanji kardinal (16).

Budui da je Alojzije bio ajnjeriger (jednogodinjak), bio je poslan na Rijeku, da proepripravni asniki teaj, koji je trajao est mjeseci (17).

2) - U asnikoj koli na Rijeci

Mjeseca srpnja bio je poslan na Rijeku. Srpanjsko sunce je putem silno palilo. Alojzije jejedva svladavao egu, jer je inae mnogo trpio od vruine. Stigavi na Rijeku, ode s kolegamau hotel. Dalje pripovijeda sam kardinal (18):

(16) Saopio o. Sreko Majstorovi, franjevac.

(17) Imenovan je koadjutor. - D.N.,ivot naega nadbiskupa 293.

(18) VD II 161.

42


Nema pojma ni o emu. U hotelu smo spavali do 9 sati u jutro. To ti je bila vojska! Ali tahoe? aci ko aci fakini jo ne znaju nita o novom ivotu, pa se ni ne boje.

U 9 sati se gospoda lijepo dignu, ali su sada zaeljeli malo vidjeti grad. Ja se s dvojicom

odeem na obalu, a sve u uniformi. Prohtjelo nam se i okupati. Svukli smo se i u more! Sveje to vidio zapovjednik kole. Zapamtio nas je i najavio kasarnskoj strai. U 11 sati smo svrilikupanje. Poemo prema hotelu. Ali kako? Uzeli smo nosaa, koji nam je nosio kofere pogradu. Iz hotela krenusmo prema koli, ali eto deurnoga, koji nas ravno odvede na raport. Mise nasmijemo. Ta, to nam jo moe? Stojimo pred 'oberstom' (pukovnikom). Grdi nasnjemakim jezikom i izrie kaznu od sedam dana zatvora. I to smo podnijeli. Svejedno nam je

bilo, zatvorili nas ili ne zatvorili, jer i onako emo na ratite.

Jednom zgodom nas je nekoliko ilo gradom. Sretnemo nekoga 'gefrajtera' (razvodnika). to,zar emo i toga pozdraviti, mislimo si u sebi? Ali on stupi pred nas, vrati nas, i mi smo gamorali pozdraviti. Pravo ti bilo, mislim si ja, kad ne zna reda, da pozdravi 'gefrajtera Ferenc

Joka'.


38/946

Prema pripovijedanju jednoga kolege iz sjemenita, Alojzije nije trpio nikakvih prostakihispada ni psovki svojih drugova. Ako bi se koji zaboravio, doivio bi otar Alojzijev prosvjed.A svojim je snanim miicama znao u sobi pribaviti uvaavanje. Tko se nije znao svladati, taj

je bio doskora na podu (19). Serti, pukovnik 96. pukovnije na Rijeci, mnogo je hvalioAlojzija i govorio, da je bio izvrstan vojnik (20).

Kakav su ivot ti mladi ljudi provodili na Rijeci kao kadeti, pripovijedao je sm kardinal.Gotovo svake nedjelje iza mise, kojoj su svi morali prisustvovati, polazili bi neki od njihravno u javne kue i kojekuda. Alojziju se to gadilo. On je svake nedjelje iza zajednike mise

pohrlio preko 561 stepenica u svetite Majke Boje na Trsat, da prisustvuje jo jednoj misi.Ondje se arko preporuivao nebeskoj Majci i zazivao njezinu zatitu, da ne bi izgubio svojnajljepi mladenaki ures, istou due i tijela. Na povratku bi se malo navratio bivemkraikom upljaninu, trgovcu Kantociju, koji je bio dobar prijatelj njegova oca, jer suzajedno trgovali vinom. Otac je zamolio Kantocija, da


(20) Prema pripovijedanju V. Sertia, pismeno saopio Leopold Rusan.

43


Alojziju dade uvijek dobru okrepu. Tako je i bilo. Priajui to nadovee kardinal (21):

Majci Bojoj imam zahvaliti, da me je u tim danima sauvala. Zato sam se kasnije napovratku iz Rima nekoliko dana zadrao na Trsatu i ostavio spomen-ploicu zahvalnicu. I vieputa, kad legnem, dou mi na pamet i pred oi najrazliitiji asovi, kud sam sve u ivotuprolazio i to sam sve doivljavao. Svuda gledam posebnu zatitu Bogorodice.

Na spomen-ploici, koja se danas uva u kapeli zavjetnih darova na Trsatu, ita se zlatnimslovima izvezeno: Deiparae Virgini Mariae in gratiarum actionem pro innumerabilibus

beneficiis impetratis. Aloysius Stepinac U zahvalu za bezbrojna dobroinstva isproenapoklanja Bogorodici Djevici Mariji Alojzije Stepinac.

Kao asniki pripravnik posjetio je jednom i svog prastrica mgr. Matiju Stepinca u Varadinu,

koji ga je zadrao kod sebe na objedu. Imao je on toga dana vie gostiju. Svi su malo jeli, pase je i Alojzije nekao. Kad to opazi kanonik Matija Protenik, ree mu:

Samo dajte, mladi gospodine! Ne obazirite se na nas stare, jer ete slabo proi.

Pripovijedajui kasnije tu zgodu kardinal nadovee: I pravo je rekao. Onako mlad, izmoren, ivola bih pojeo!

Neki su posredovali za Alojzija, da ne bi iao na ratite, no on nije na to privolio. Rekao je:

Ako je Boja volja, on e me i iz samoga pakla izbaviti.


39/946

Taj se Alojzijev odgovor vrlo sviao njegovu prastricu mgr. Matiji, koji ga je otpratio ak i nakolodvor, sve do vagona. Alojzije je tu panju uljudno otklanjao, ali mgr. Matija se nikakonije dao od toga odvratiti (22).

Prije odlaska na talijansko ratite Alojzije je u sjemenitu posjetio i svoje kolege te im

pripovijedao, kako talijanski zrakoplovi nadlijeu Rijeku i bacaju promidbene letke (23).

3) - Na talijanskom ratitu

Alojzije je, 20. veljae 1917, svrio skraeni asniki teaj. Bio je poslan na talijansko ratite(24). Bio je najprije kadet,

(21) VD III 32.

(22) VD I 64; III 22.

(23) Pismo kanonika N. Kolareka, gl. gore bilj. 3.

(24) OsobnikA, gl. gore bilj. 15.

44


zatim fenrih (zastavnik), i potom porunik kod pjeadije 96. pukovnije zvane Mitara.

Isticao se spretnou, razumijevanjem i dobrohotnou prema ostalim vojnicima. Premapripovijedanju seljaka uka, koji mu je bio ratni drug, Alojzije ie bio dobar prema vojnicima,koji su mu bili podreeni. Nitko bolji od njega. Nikada nije vojnike kanjavao. Kao porunikznao je zamijeniti obinoga vojnika na strai. U streljakim rovovima je sa svojim vodomdijelio istu sudbinu, pa i kad je trebalo voditi borbu sa takorima. Ve su se tada na njemu

jasno primjeivale tri stoerne kreposti: ljubav k istini, pravednost i neporonost, koje sestalno istiu u njegovu ivotu. Zbog tih vrlina su ga vojnici vrlo cijenili i potivali (25).

Alojzije je najprije uestvovao u estokim bitkama oko Gorice, zatim kod prodora talijanskefronte na Soi. Sa svojim ljudima je preao Tagliamento sve do Piave. Tu je sudjelovao u

bitkama na srednjem i donjem dijelu fronte kod mora (26). U neprestanoj ivotnoj pogibeljijo se usrdnije preporuivao nebeskoj Majci. I doista, u streljakim jarcima i u tekim,krvavim bitkama iskusio je bezbroj puta veliku i posebnu zatitu Gospinu.

Alojzijeve kreposti pravednosti i neporonosti su se ispoljile, kad je jedno na vojnom suduuzeo u zatitu jednog obinoga vojnika, koga je njegov pretpostavljeni optuio da je navaliona njega. Alojzije je saznao, da je dotinoga pretpostavljenog taj vojnik sluajno zatekao, kad

je htio silovati neku djevojku, a vojnik ga je u tom onemoguio. Kada je kardinal topripovijedao upniku Vranekoviu, dodao je (27):

Kad sam to uo, u meni je uskipjelo. Da sain ga ja naao na takvu inu, moda bih ustrijelio

takvu zvijer, sjetivi se kako bi meni bilo, kad bi moju sestru netko htio silovati.


40/946

Alojzije je bio zapovjednik strae, pa se odluuo zauzeo za toga vojnika, i taj je bio osloboenod optube.

Na fronti je Alojzije podravao vezu s pozadinom ne samo pismima, ve i preko Novina, kojeje dobivao. Isle su izlazile od godine 1914 u Zagrebu kao nastavak Rijekih novina, koje su

izdavali kapucini na Rijeci.

U rovovima je Alojzije doivio mnogo toga. Danomice je

(25) Prema saopenju seljaka uka u Kraiu, prosinca 1966.

(26) Imenovan je koadjutor, gl. gore bilj. 17.

(27) VD I 120.

45


gledao oko sebe razaranje, krvoprolie, smrt. To ga je poticalo na stalno razmiljanje oovjekovoj svrsi.

U zimsko doba je trpio veliku studen. Jednom opazi, kako njegov potinjeni vojnik-ciganin urovu puca metak za metkom. Alojzije doe k njemu, pograbi mu puku i upita ga:

Cigo, to je to?- E, gospodine ovaj mu odgovori zima je!

Htio je siromah na ugrijanoj puanoj cijevi malo ugrijati svoje promrzle ruke (28).

Alojzije je danomice imao oko sebe ranjene i mrtve, sluao zujanje metaka, rapnela i granata.Ve se bio priuio da po zujanju granate tono pogodi, kamo e pasti. Jedno je sjedio sdvojicom vojnika kod potoka. Talijanska je artiljerija strano pucala. Dobro su gaali.

Najednom zazuja granata.

Gotovi smo! Ravno e na nas! povikne Alojzije. I pogodio je. Granata je pala meunjih, zabila se u zemlju i ranila vojnika, koji je bio uz njega, u petu. Sreom nije eksplodirala.Da je eksplodirala, svu bi trojicu raznijela na komade (29).

Miroslav Vanino, isusovac, te pop Joso Vukeli, bili su mu nadleni vojni sveenici. Njima jeAlojzije revno posluivao kod mise.

Potkraj rata stizala su na bojno polje i starija godita. Alojzijevu vodu bi dodijeljen neki brkoZagorac, otac osmero djece. Alojziju se saalilo pri pomisli, da takav pogine, pa ga je uzeo damu bude poslunik. Tu je ipak bio sigurniji za ivot. Nastojao je, da mu ishodi dopust. Uspio

je. On ode, i nikada se vie nije vratio. Moda je, ostao kod kue, jer je iza toga svrio i rat

(30).


41/946

Najveu pogibao za vojnike na ratitu su predstavljali talijanski mali topovi, koje su zvalipukeri, i njihovi minobacai. Tono su gaali. Alojzije je jedno opazio, a to je zapazila iaustrijska artiljerija iza rovova, kako od vremena do vremena pucaju na rovove iz jednog teistog gnijezda. Austrijska artiljerija ih je htjela uutkati. Alojzije dobi zadatak, da telefonomobavijesti artiljeriju kako gaaju. Teka austrijska haubica ispali snano prvi metak, ali

pogodi malo iza Alojzija, tek to nije udarila po vlastitim vojnicima. Alojzije ljutito javitelefonom:

(28) VD III 114.

(29) VD III 139 sl.

(30) VD III 122.

46


Zu kurz! Prekratko!

Oni opale drugi put, ali ovaj put malo ispred njih. On ponovno dade isti izvjetaj. Kad suopalili trei put, ini se da su pogodili. Alojzije je sve promatrao kroz tzv. sisanku, tj