"Jedan dan Ivana Denisovia" ruskog pisca i nobelovca Aleksandra Solenjicina objavljena je pre 51

godinu, potom je skoro zabranjena i sklonjena iz biblioteka nekadanjeg Sovjetskog Saveza, a danas je

na spisku obavezne kolske literature u Rusiji.Solenjicinovo ostvarenje opisuje dan jednog

zatvorenika koji je za vreme staljinizma na osnovu lane optunice osuen na 10 godina zatvora.

Odluka da se stavi na spisak obavezne literature u ruskim gimnazijama donesena je u periodu izmeu

1991. i 1999. godine kada je predsednik Rusije bio Boris Jeljcin.Pripovetka je objavljena 18. novembra

1962. godine po odluci Nikite Hrucova koji je jo 1956. na Dvadesetom kongresu partije odrao tajni

referat u kome je otro kritikovao Staljinove greke.Veliku zaslugu za objavljivanje Solenjicinovog

romana imao je Aleksandar Tvardovski glavni urednik literarnog asopisa " Novi svet". Knjievni

kriitiar Benedikt Sarnov je istakao da je objavljivanje Soenjicinove pripovetke bio veoma vaan

dogadaj, jer je tada u Sovjetskom Savezu prvi put objavljena knjiga o staljinistikim logorima.Zbog

toga je "Jedan dan Ivana Denisovia" doiveo ogromnu itanost, a hiljade bivih zatvorenika u

logorima i roditelja onih koji su tamo pogubljeni pisali su Solenjicinu i nudili mu svoje

svedoenje.Solenjicin je inspiraciju za svoje ostvarenje naao i u sopstvenom iskustvu, poto je

ranije bio osuen na osam godina logora u Kazahstanu, zato to je kritikovao Staljina."Moj otac je

umro u logoru kada sam imao pet godina. Ono to me je posebno potreslo u romanu 'Jedan dan

Ivana Denisovia' je to se u njemu govori o onome o emu nisu smeli da govore ni prijatelji mog oca,

niti oni koji su bili u logorima", rekao je nekadanji ruski disident Arsenij Roginski.Odluka Hruova da

objavi Solenjicinov roman pozdravljen je u svetu, kao jedan od simbola distanciranja sovjetskog

dravnika od epohe staljinizma.Nekoliko meseci kasnije, meutim, Hruov se priklonio

konzervativcima koji su se protivili objavljivanju Solenjicinove knjige i izjavio da je tema staljinistikih

logora "opasna po drutvo" i da je neophodno govoriti o Staljinovim grekama, ali i o njegovim

zaslugama.Solenjicin je trebalo da dobije Lenjinovu nagradu za knjievnost, ali je to u poslednji

trenutak otklonjeno. Kasnije je izbaen iz Saveza pisaca SSSR ime mu je onemogudeno da objavljuje

u svojoj zemlji.Njegovo najvece delo Arhipelag gulag objavljeno je na Zapadu dve decenije pre nego u

Moskvi."Kada je objavljen 'Jedan dan Ivana Denisovia' bio sam preplavljen pismima i svedoenjima.

Dopisivao sam se sa nekima od autora, a onda sam shvatio da mi je sudbina dala ono to mi je bilo

potrebno: materijal da napiem 'Arhipelg Gulag'", rekao je Solenjicin u jednom intervjuu.Poto je na

vlast doao Leonid Brenjev, Solenjicinovo ostvarenje pada u nemilost i nestaje iz biblioteka

Sovjetskog Saveza, a jedini nain da se doe do njega bila su samizdat izdanja.Za vreme vladavine

Borisa Jeljcina "Jedan dan Ivana Denisovia" stavljen je na spisak obavezne literature u gimnazijama.

Pred kraj ivota Solenjicin se iz inostranstva vratio u Rusiju gde je umro 2008. godine.

JEDAN DAN IVANA DENISOVIA Aleksandar Solienjicin

U pet sati ujutro, kao i uvijek, odjeknuo je poziv na ustajanje udarci ekidem o komad tranice

pokraj upravne zgrade. Isprekidani zveket jedva je dopro kroz okna zaleena u debljini od dva prsta, i

ubrzo je utihnuo: bilo je hladno i straaru se nije dugo mahalo rukom.

Zveket je zamro, a vani je jo bio mrkli mrak, kao i usred nodi kad je uhov iao do kible, samo to je

kroz prozor dopirala uta svjetlost triju svjetiljaka: dviju izvan ice i jedne iz ice.

Ni baraku nisu neto dugo otvarali, niti se ulo da deurni podiu na motku skupnu kiblu da je

iznesu.

Suhov nije nikad prespavao ustajanje, svagda je na vrijeme ustajao, do odlaska na rad bilo je sat i pol

vre-mena, njegovog ne dravnog i tko god se snalazio u logorskom ivotu, mogao je poneto

zaraditi: saiti komu od stare podstave navlaku za rukavice, dodati bo-gatijem lanu brigade suhe

valjenke1 ravno na leaj, da ne mora bos tapkati oko hrpe obude i traiti ih, ili se mogao prosmucati

naokolo, posluiti gdje komu to treba, poistiti ili donijeti togod, ili u blagovaonici sakupljati porcije

sa stolova i nositi ih u hrpama do sudopera kako bi dobio neto da pojede, ali je tamo bilo mnogo

takvih, koliko hode, a to je najvanije ako je u porciji togod ostalo, nede odoljeti da ne polie.

A Suhov je dobro zapamtio rijei svoga prvog brigadira Kuzjomina starog logorskog vuka, etrdeset

trede robijao je ved dvanaestu godinu, pa je novajlijama koji su bili pristigli s fronte rekao uz vatru na

nekom proplanku:

Ovdje, momci, vlada zakon tajge. Ali i ovdje ljudi ive. Znate koji najprije pocrkaju: oni koji liu tue

porcije, oni koji se uzdaju u potedu, i oni koji otkucavaju.

Sto se tie otkucavanja, tu je, naravno, pretjerao. Takvi ostaju na ivotu. Samo to ostaju na ivotu

zahvaljujudi krvarini.

Suhov je svagda ustajao na vrijeme, samo danas nije. Jo mu sinod nekako nije bilo dobro, osjedao je

zimicu i trganje u tijelu. Nije se cijele nodi mogao ugrijati. Kroz san mu se sve priinjalo sad da se

sasvim razbolio, sad da mu je malo bolje. Najradije bi da uopde ne svane.

Ali svanulo je kao i obino.

Pa i kako bi se tu ovjek ugrijao na prozoru debeo led, a na zidovima, na sastavcima sa stropom po

cijeloj baraci zdrava baraka! bijela pauina. Inje.

uhov nije ustajao. Leao je na gornjem leaju, glave pokrivene gunjem i kaputom, a oba je stopala

zario u bluzu, u zavrnut rukav. Nije gledao oko sebe, ali je po zvukovima razabirao to se zbiva u

baraci i u kutu nji-hove brigade. Evo, teko koraajudi prolazom, deurni su ponijeli jednu od

stolitrenih kibli. Rauna se da je lak posao, za invalide, ali daj iznesi a da ba nita ne prolije! Eno, u

Sedamdeset petoj brigadi bacili su na pod hrpu valjenki donesenih iz suionice. Evo, sad i u naoj (i na

nama je danas bio red da suimo valjenke). Brigadir i njegov pomodnik obuvaju se utke, a leajevi

pod njima kripe. Pomodnik de sad otidi po kruh za brigadu, a brigadir u upravnu zgradu, da preuzme

radne zadatke.

Ali ne samo da preuzme radne zadatke sjetio se Suhov, danas se odluuje o njihovoj sudbini

njihovu Sto etvrtu kane prebaciti s gradnje radionica na novi objekt Soc-gradid, komunalni

centar. A taj je Soc-gradid golo polje, usred snjenih nanosa, i prije nego to se tamo pone ita

graditi, treba kopati jame, zabijati stupove i razapinjati bodljikavu icu, za same sebe, da ne

pobjegnu. Onda de se tek graditi.

Tamo se po svoj prilici mjesec dana nede ovjek imati gdje ni ogrijati nede biti ni potleuice. Ni

vatru ne moe naloiti ime? Jedini ti je spas da se svojski prihvati posla.

Brigadir je zabrinut, pokuat de udesiti stvar, da neku drugu brigadu, slabiju, bace tamo umjesto nas.

Dakako da praznih ruku nede nita postidi. Treba ponijeti bar pola kile slanine. Moda i kilu.

Suhova nita ne kota da pokua uicati potedu u am-r y bulanti, da ne ide danas na rad. Ionako ga

boli sve ivo.

Jo neto tko je od uvara danas deurni?

Deurni jesjeti seIvan Podrug, mravi i dugaki &, vodnik crnih oiju. Kad ga prvi put vidi

zgrozi se, a kad ga malo bolje upozna, vidi i daje od svih deurnih jo najpopustljiviji: ni u samicu

te ne baca, ni na raport ne alje. Stoga ovjek moe jo malo leati dok Deveta

baraka ne doe na red za doruak.

Boks se strese i zaljulja. Ustadoe odjednom dvojica: gore Suhovljev susjed baptist Aljoka, a i dolje

Bujnovj ski, bivi kapetan fregate.

Deurni starci iznijeli su obje kible i sad*se najednom posvaali oko toga koji de od njih dvojice otidi

po vrelu vodu. Svaali su se angrizavo, kao babe. Elektrozavariva iz Dvadesete urlikne:

Ej, vi kosturi! i baci se na njih valjenkom. Pazite da vam ja tamo ne doem!

Valjenka je tupo udarila o stup. Umuknue. U susjednoj brigadi tiho je gunao pomodnik brigadira:

Vasilje Fjodoriu2! Oni su nas gadovi u magazinu

prevarili: bilo je etiri kruha po devetsto grama, a sad ih

je svega tri. Komu demo dati manje?

Tiho je to rekao, ali je, naravno, cijela brigada ula i suspregla dah: tko de veeras dobiti manje kruha?

uhov je leao i leao na preanoj piljevini svoje slamnjae. Kad bi bar neto nadvladalo ili ga

spopala groznica ili prestali bolovi! Ovako je najgore, ni jedno ni drugo!

Dok je baptist aputao molitve, izvana se vratio Buj-novski i rekao, ne obradajudi se nikome posebice,

ali pomalo zlurado:

E, drite se dobro, mornari Crvene flote! Najmanje je trideset ispod nule.

2. Skradeni oblik imena po ocu (ovdje umjesto Fjodorovi) obiljeava stanovitu srdanost izmeu

sugovornika.

Suhov odlui da ode u ambulantu.

Upravo tada neija snana ruka smakne s njega bluzu i gunj. uhov skine kaput s glave i pripodigne

se. Pod njim je, glava mu bila u visini gornjeg leaja, stajao mravi Tatarin.

Deura valjda preko reda i tiho se prikrao njegovu leaju.

-854! proita Tatarin s bijele zakrpe na leima

crnog kaputa. Tri dana zatvora s izlaskom na rad!

Tek to se razlegao onaj njegov posebni, prigueni glas, u cijeloj polumranoj baraci, u kojoj nisu

gorjele sve arulje, u kojoj je na pedeset stjeniavih leajeva na kat spavalo dvjesta ljudi, odjednom se

uskomeae i poee urno oblaiti svi oni koji jo nisu bili ustali.

Zbog ega, drue komandiru? upita ga uhov

pridajudi svom glasu vie samosaaljenja nego to ga je

uistinu osjedao.

S izlaskom na rad to je tek poluzatvor, dobiva toplu hranu i nema vremena za razmiljanje. Pravi

je zatvor kad ne ide na rad.

Nisi ustao na vrijeme. Idemo u upravu lijeno

mu objasni Tatarin, jer je i njemu i uhovu, i svima osta

lima, bilo jasno zato je kanjen.

Cosavo, smeurano Tatarovo lice nije nita izraavalo. Okrenuo se traedi jo jednu rtvu, ali su ved

svi, neki u polumraku, neki pri svjetlu arulje, na donjim i gornjim leajevima, turali noge u crne

vatirane hlae ili su se, ved obueni, zakopavali i hitali prema izlazu da doekaju Tatarina vani.

Da je uhov bio kanjen za neto drugo ne bi mu bilo krivo. Bilo mu je krivo upravo zato to je

uvijek

Ostajao medju prvima. Ali znao je da Tatarina nede modi umilostiviti. I pravdajudi se i dalje tek reda

radi, uhov je, onako u hlaama u kojima je spavao (na njima je, iznad lijevog koljena, bila takoer

priivena otrcana, umrljana zakrpa, a na njoj ispisan crnom, ved izblijedjelom bojom broj -854),

navukao na sebe vatiranu bluzu (na kojoj taj isti broj bijae ispisan na dva mjesta jedan na prsima,

a drugi na leima), pronaao svoje valjenke u hrpi na podu, natakao kapu (s istom onakvom zakrpom

i brojem sprijeda) i izaao za Tatarinom.

Cijela Sto etvrta vidjela je kako straar odvodi uhova, ali nitko ni da bi pisnuo: ne bi vrijedilo, a i to

bi kazali? Brigadir bi se moda malko zauzeo za njega, ali njega vie nije bilo. Ni Suhov nije vie ni

rijei rekao, da ne izazove Tatarina. Priuvat de mu drugovi doruak, nede ga zaboraviti.

I tako su njih dvojica izala.

Dah im je zastajao od studeni i magle. Dva velika reflektora arala su ukri po logorskom krugu s

dalekih tornjeva na uglovima. Svijetlile su svjetiljke izvan ice i u ici. Toliko ih je bilo da su posve

zasjenile zvijezde.

kripedi valjenkama po snijegu, logorai su hitro ili svaki za svojim poslom neki u zahod, neki u

ma-gazin, neki na otpremu pote, a neki predati hranu da im se posebno pripremi. Svi su uvukli glave

u ramena, dobro zakapali kapute, i svima je hladno, ne toliko od studeni koliko od pomisli da de cijeli

dan provesti na toj studeni.

Tatarin je u svojoj staroj kabanici sa zaslinjenim pla-vim naivcima na ovratniku koraao uspravno,

kao da mu studen ama ba nita ne moe.Prodoe pored visokog drvenog plota oko zidanog

logorskog zatvora, pored bodljikave ice koja uva logorsku pekaru od logoraa, pored ugla upravne

zgrade gdje na stupu, na debeloj ici, visi komad tranice posut injem, i pored drugog stupa gdje visi

termometar, sav zameten injem, u zavjetrini, da ne pokazuje prenisku temperaturu. Obuzet nadom,

Suhov zirne na njegovu mlijenobijelu cjevicu: kad bi bilo minus etrdeset jedan, ne bi morali na rad.

Ali nije bilo ni blizu etrdeset.

Uoe u upravnu zgradu pa ravno u uvarsku sobu. Tu je postalo jasno ono emu se Suhov ved

putem bio dosjetio: da nede uopde u samicu, nego da samo u uvarskoj sobi treba oribati pod. Tu mu

je Tatarin priopdio da mu oprata kaznu, i zapovjedio da oriba pod.

Ribanje poda u uvarskoj sobi bijae posao posebnog logoraa koga uopde nisu slali na rad, deurnog

logoraa u upravnoj zgradi. Ali taj se odavno bio dobro snaao u upravnoj zgradi, imao je pristup u

sobu majora, disci-plinskog oficira, i operativca, inio im usluge, kadikad bi doznao i poneto to nisu

znali ni uvari, pa je od nekog vremena smatrao da mu je nekako ispod asti da riba pod obinim

uvarima. uvari su ga pozvali jedanput, dvaput, a onda su shvatili u emu je stvar i poeli dovo-diti

druge logorae da im ribaju pod.U uvarskoj sobi loilo se poteno. Dva su uvara bila samo u

prljavim bluzama i igrala dame, a tredi je, onako kako se zatekao, u potpasanoj bundi i valjenkama,

spa-vao na uskoj klupi. U kutu je stajala kanta s krpom.

Suhov se obradovao i zahvalio Tatarinu:

Hvala vam, drue komandiru! Nikad se vie nedu

izleavati.

Tu je zakon jednostavan: kad obavi posao, moe otidi. Sada, kada je Suhov dobio posao, kao da ga

vie nita nije boljelo. Uzeo je kantu i bez rukavica (u onoj brzini zaboravio ih je bio pod jastukom)

otiao je na bunar.

Nekoliko brigadira koji su ili u PPO Plansko-proizvodni odjel3 okupilo se oko stupa, a jedan

mladi medu njima, bivi heroj Sovjetskog Saveza, uzverao se na stup i protrljao toplomjer.

Odozdo su mu savjetovali:

Samo dii na stranu, da se ne podigne!Vraga de

se podidi!... Nema to veze.

Medu njima nije bilo Tjurina, uhovljeva brigadira. uhov je spustio kantu na zemlju, prekriio ruke,

za-vukao ih u rukave i radoznalo se zagledao.

Onaj sa stupa dobaci promuklim glasom:

Dvadeset sedam i pol, majku mu ga nabijem!

I pogledavi jo jednom, za svaki sluaj, skoi dolje.

Ma pokvaren je, nikad taj tono ne pokazuje

ree netko. Da je ispravan, ne bi ga ni postavili

u logor.

Brigadiri se razidoe. Suhov otri do bunara. Studen ga je ujedala za ui ispod sputenih, ali

nezavezanih naunjaka.

Uz rub bunara nahvatao se debeo sloj leda, tako da je kanta jedva prola kroz otvor. I ue je bilo

tvrdo kao kolac.

3. Dio logorske uprave, administracija.

Ne osjedajudi ruke, s kantom koja se puila, uhov se vrati u uvarsku sobu i turi ruke u bunarsku

vodu. Bilo mu je odmah toplije.

Tatarina nije bilo, ali su sad tu bila etiri uvara koji su se okanili igranja dama i spavanja, te se

prepirali oko toga koliko de im dati griza u sijenju (u oblinjem naselju nije bilo dovoljno ivenih

namirnica, pa su uvarima, premda su potroake karte bile odavno uki-nute, prodavali uz popust

neto namirnica koje mjetani nisu mogli kupiti).

Zatvaraj vrata, mrcino, pue! prodere se jedan od njih.

Nikako ne bi valjalo smoiti valjenke rano ujutro. A nema se u to preobuti, sve kad bi i trknuo do

barake. Za osam godina robijanja Suhov se kojekako obuvao: gdjekad bi i cijelu zimu pregurali bez

valjenaka, gdjekad ni cokula nisu vidjeli, nosili su samo likove opanke ili gumenjake (napravljene od

automobilskih guma, tako da je za njima ostajao trag kao od automobila). Sad ved nije bilo tako loe s

obudom: u listopadu je uhov dobio (a dobio je zato to je obino pratio pomodnika brigadira u

magazin) par potenih cokula, s tvrdim vrhom, u kojima je bilo mjesta za duple debele obojke. Tjedan

dana hodao je kao svear, sve je lupkao novim potpeticama. U prosincu su stigle valjenke divota,

sad su bili na konju! Ali onda je neki vrag u raunovodstvu priapnuo komandantu: neka im, veli,

ostanu valjenke, ali cokule neka vrate! Nije u redu, veli, da logora ima dva para obude u isto vrijeme.

I Suhov je morao birati: da cijelu zimu izgura ili u cokulama ili u valjenkama. Pa makar i ojuilo, mora

vratiti cokule. A kako ih je samo uvao, mazao pastom da budu meke bile su nove novcate, e, ni za

im nije toliko alio u tih osam godina koliko za tim cokulama! Sve su cokule poba-cali na jednu

gomilu, i na proljede vie nede dobiti svoje. Ba kao to su im i konje sve bili stjerali u kolhoz.

uhov se dosjetio to da uradi: spretno je izuo va-ljenke, odnio ih u kut, skinuo i obojke (lica mu je

ispala i zveknula o pod, koliko se god na brzinu spremao za zatvor, nije zaboravio na licu), i bacio se,

onako bos, prolijevajudi obilato vodu krpom, pod valjenke uvara.

Hej ti, ubre jedno, polake! trgne se jedan od

njih i digne noge na stolac.

Ria? Ria ide po drugoj normi, to nema veze s

riom!

to de ti tolika voda, glupane? Tko je vidio tako

ribati?

Drue komandire, drugaije ne ide. Prljavtina se

zavukla u pod...

Pa zar nisi nikad, svinjo, kod kude vidio kako ti

ena riba pod?

uhov se uspravi, dredi u ruci krpu s koje se cijedila voda. Osmjehne se prostoduno, pa se lijepo

moglo vidjeti kako mu nedostaju zubi to ih je prorijedio skorbut u Ust-Imi etrdeset trede, kad je

bio na izmaku snaga. Bio je na izmaku snaga zato to ga je bio izmuio krvavi proljev, a ispadeni

eludac nije vie nita htio da primi. Sad je od svega toga ostalo jo samo uljetanje.

Od ene su me, drue komandire, odvojili jo

etrdeset prve. Ne sjedam se vie ni kako je izgledala.

Gle kako ti gadovi ribaju... Nita ne znaju i nede

da rade. Ne zavreuju ni kruh koji jedu. Govnima bi ih

trebalo hraniti.A kog vraga i ribaj u svaki dan? Nikad ni da se vlaga ispari. Sluaj ti, Osamsto pedeset

etiri, zna to? Samo lagano sve obrisi krpom, da bude malko vlano, pa se gubi odavde!

Ria? Kako moe griz mjeriti s riom!

uhov je ustro obavljao svoj posao.

Rad je kao batina, ima dva kraja: radi li za ljude

radi poteno, radi li za efa glavno je da mu

zamae oi!

Inae bi, zna se, ved odavno svi pocrkali.

uhov je otro podnice, da ne ostane suhih mjesta, krpu je neiscijedenu bacio za ped, na pragu je obuo

va-ljenke, izlio vodu na stazu kojom su prolazili predsta-vnici vlasti i ukoso, pokraj kupalita, pokraj

tamne, ohladnjele zgrade kluba, odjurio do blagovaonice.

Trebao je jo i u ambulantu stidi, opet ga je sve bo-ljelo. I jo je trebao mugnuti u blagovaonicu, da

ga ne ulove uvari, komandant logora izdao je strogu naredbu da love zaostale pojedince i bacaju ih u

zatvor.

Pred blagovaonicom se danas za divno udo

nisu gurali, nije bilo repa. Upadaj!

Unutra se digla para kao u kupelji od studeni koja je nadirala kroz vrata, i od orbe. Brigade su

sjedile za stolovima ili su se tiskale u prolazima, ekajudi da se domognu mjesta. Dozivajudi se kroz

guvu, po dva-tri radnika iz svake brigade nosila su na drvenim pladnjevi-ma porcije s orbom i kaom

i gledala kamo da ih spuste. I opet nita ne uje, klipan jedan, tikvan jedan, eto ga na, gurnuo

ovjeka! Pljes, pljes! Slobodnom rukom daj mu po iji, po iji! Tako, vidi! to stoji ovjeku na putu,

samo gleda gdje de omastiti brk!Za stolom, prije no to de zagrabiti licom, mlad se momak krsti. Bit

de da je Zapadni Ukrajinac, i to no-vajlija stari Zapadni Ukrajinci, koji su proveli neko vrijeme u

logoru, odustali su ved od krianja.

A Rusi Rusi su zaboravili i kojom se rukom krsti!

Hladno je sjediti u blagovaonici, pa ponajede jedu u kapama, ali se ne ure, love komadide istrunule

sitne ribe ispod listova crvenog kupusa i pljuju koice na stol. Kad se na stolu nakupi hrpa koica,

prije nego to sjedne nova brigada, netko ih smakne rukom pa poslije sve krkaju pod nogama.

Pljuvati pak kosti izravno na pod smatra se nekako neprilinim.

U sredini barake stoje dva reda stupova, nosaa, ega li. Uz jedan takav stup sjedio je Fetjukov iz

Suhovljeve brigade i uvao mu doruak. Fetjukov je bio jedan od posljednjih lanova brigade,

neugledniji od Suhova. Na prvi pogled svi su lanovi brigade u jednakim kaputima i s jednakim

brojevima, ali u stvari ima mnogo razlika postoje stupnjevi medu njima. Bujnovskog ne moe

ostaviti da uva porciju, a ni uhov ne bi prihvatio svaki posao, ima ih koji stoje nie od njega.

Fetjukov je primijetio Suhova i uzdahnuo ustupajudi mu mjesto.

Ved se sve ohladilo. Htio sam ved pojesti mjesto

tebe, mislio sam da si u duzi.

I nije ostao jer je znao da mu uhov nede nita ostavim

ti, da de obje porcije smazati.

uhov izvadi licu iz valjenke. Ta mu je lica bila draga, proputovala je s njim cijeli Sjever, sam ju je bio

izlio u pijesku od aluminijske ice, i na njoj je bilo urezano: Ust-Ima, 1944.

Zatim uhov skine kapu s obrijane glave koliko god bilo hladno, nije mogao jesti s kapom na glavi

i promijeavi orbu koja se bila slegla, na brzinu provjeri to ga je zapalo. Onako, srednja alost.

Nisu mu nasuli s vrha kotla, ali ni s dna. Fetjukovu de biti dosta to je, uvajudi porciju, pojeo iz nje

krumpir.

Kod orbe je inae jedino to dobro to je vruda, a sad je ved bila sasvim hladna. Ipak ju je poeo jesti

polako, paljivo. Ne treba se uriti, pa makar i krov nad glavom gorio. Ne raunajudi san, logora ivi

samo za sebe tek desetak minuta ujutro za dorukom, pet minuta za rukom i pet za veerom.

orba se nije mijenjala iz dana u dan, sve je ovisilo o tome kakvo su povrde pripremili za zimu. Lani su

uki-selili samo mrkvu pa je u orbi bilo samo mrkve, od rujna do lipnja. Ove godine je na redu

crveni kupus. Logora je najsitiji u lipnju: tada vie nema povrda, umje-sto njega jede se prekrupa.

Najgore je vrijeme srpanj, kad nasijeku koprive u kotao.

Od sitne ribe ostalo je najvie kostiju, meso se rasku-halo, otpadalo s kostiju, samo se na glavi i na

repu zadralo. Premda na krhkoj mreici ribljeg kostura nije ostalo ni ljuske ni komadidka mesa,

uhov je vakao, si-sao kostur pa ga je ispljunuo na stol. Od svake bi ribe sve pojeo, ak i krge, i

rep, i oi, kad bi ostale u glavi, ali im bi ispale i plutale u porciji same za se krupne riblje oi ne

bi ih pojeo. Zbog toga su mu se rugali.

Danas je uhov neto pritedio nije svratio u ba-raku pa nije podigao sljedovanje, i sad je

dorukovao

bez kruha. Kruh moe poslije posebno smazati, bit de bar sitiji.

Drugo je jelo bila kaa od magare. Kaa se stinula ; i sva pretvorila u jednu grudu, pa je uhov

odlamao komadid po komadid. Magara, ne samo hladna nego ni vruda, nije ukusna ni zasitna: trava

kao trava, samo to I je uta, nalik na proso. Dosjetili se da je daju umjesto f prekrupe, kau da je iz

Kine. Trista grama skuhane travurine na dan i svrena stvar, da je kaa nije, a rauna se da jest.

Oblizavi licu i.spremivi je na staro mjesto, u valjenku, uhov nabije kapu na glavu i ode u

ambulantu.

Nebo, s kojeg su logorske svjetiljke otjerale zvijezde, bilo je isto onako tamno. I isto su onako dva

reflektora irokim snopovima svjetla sjekla logorski krug. Kad je ovaj logor, Specijalni, osnovan, bilo je

jo u uvara ':< napretek raketa iz rata, pa su, im bi se pogasila svjetla, ; ispaljivali rakete nad

krugom, bijele, zelene i crvene pravi pravcati rat! Zatim su prestali putati rakete. Moda su ipak

preskupe?

Bila je jo nod, isto kao i onda kad se razlegao poziv na ustajanje, ali je po raznim sitnim znacima

iskusnom oku bilo lako razabrati da de uskoro odjeknuti poziv za radni stroj. epavev pomodnik

(epavac je bio deurni u blagovaonici koji je drao i hranio jo dva pomodnika) ode da pozove na

doruak estu, invalidsku baraku, to jest one koji ne izlaze iz logora. Stari slikar s bradicom iao je,

gegajudi se, prema Kulturno-prosvjetnoj sekciji po boje i kist, da ispisuje brojeve. Opet je Tatarin

krupnim koracima preao glavnu stazu hitajudi put upravne zgrade. Uopde je vani bilo nekako sve

manje ljudi svi su se nekamo sklonili da iskoriste jo posljednje ugodne minute.

uhov se hitro sakrio pred Tatarinom za ugao barake

kad bi ga uhvatio po drugi put, loe bi se proveo. Pa

i inae, nikad ne valja prodavati zjake. Treba paziti da te

nijedan uvar ne vidi samog, nego samo u gomili. Moda

upravo trai ovjeka za neki posao, a moda nema na

komu iskaliti bijes. Po barakama su proitali naredbu

da se na pet koraka pred uvarom mora skinuti kapa,

i da se tek dva koraka iza njega smije opet nataknuti na

glavu. Gdjekoji uvar baza kao slijepac, svejedno mu je,

ali neki drugi u tome upravo uivaju. Kolike su ih samo

zbog te kape strpali u duzu, vragovi prokleti! Bolje da se

pritaji malo iza ugla.

Kad je Tatarin proao i uhov se ved nakanio da pode u ambulantu, sjeti se da mu je onaj dugajlija

Letonac iz Sedme barake rekao neka jutros prije odlaska na rad svrati do njega, ako hode da kupi

dvije ae skije, a on je, evo, u ovoj urbi to sasvim smetnuo s uma. Protegljasti je Letonac sinod

dobio paket i moda ved sutra nede biti skije, pa ekaj onda mjesec dana do novog paketa! A do-bra

mu je skija, jaka kao to treba, i miriljava. Nekako sivkastosmeda.

Naljutio se uhov, zatapkao na mjestu da li da skrene u Sedmu baraku? Ali ambulanta je sasvim

blizu, radije de u ambulantu.

Pod nogama mu kripi snijeg.

U ambulanti je, kao i uvijek, bilo u hodniku toliko isto da se libio stupiti na pod. A zidovi obojeni

bijelom bojom nalik na emajl. I sav namjetaj bijel.

Sva su vrata ordinacija zatvorena. Lijenici valjda nisu jo ni ustali. U sobi deurnoga sjedi za istim

stolom, u lijepom bijelom ogrtau, lijeniki pomodnik Kolja Vdovukin i neto pie.

Nikog drugog nema.

uhov skine kapu, kao pred vladu, i po logoraikom obiaju da zaviruje kamo ne treba, ne mogae a

da ne primijeti kako Nikolaj pie posve ravne retke, i kako sva-ki redak, malo odmaknut od ruba,

poinje tono ispod prethodnog, velikim slovom. uhov je, naravno, odmah pojmio da to nije pravi

posao, ved onako neto bez veze, ali ga se to nije ticalo.

Ovaj... Nikolaju Semjoniu... ja nekako... nisam

zdrav... ree uhov snebivljivo, kao da trai neto na

to nema pravo.

Vdovukin digne s posla svoje mirne, krupne oi. Na njegovoj bijeloj kapici i bijelom ogrtau nije bilo

broja.

A to dolazi tako kasno? Zato nisi doao sinod?

Pa valjda zna da ujutro nema pregleda? Popis onih koji

su na potedi ved je u PPO.

Sve je td Suhov znao. Znao je isto tako da ni naveer nije mnogo lake dobiti potedu.

Ma eto, Kolja... Naveer, kad treba, ba me ne

kako i ne boli...

A ta to? ta te to boli?

Pravo da kaem, nita me i ne boli. Nego, neka me

slaboda dri.

Suhov nije bio od onih to neprestano vise u ambu-i lanti, i Vdovukin je to znao. Ali on je imao pravo

da A dade ujutro potedu samo dvojici i ved je to pravo iskoristio, pod zelenkastim staklom bila su

zapisana imena te dvojice i ispod njih podvuena crta.

Trebao si se ranije potruditi. Sto si doao pred sam radni stroj? Evo na, dri!

Vdovukin izvadi toplomjer iz posude, u koju su to-plomjeri bili zataknuti kroz proreze od gaze, obrie

ga i dade uhovu.

uhov sjede na klupicu pokraj zida, na sam njen kraj, i samo to se ne prevrne zajedno s njom. Nije

namjerno izabrao tako neudoban poloaj, nego je i nehotice time dao na znanje kako mu je

ambulanta strana i kako je u nju doao samo zbog neke sitnice.

Vdovukin je i dalje pisao.

Ambulanta je bila u najdaljem, najzabitijem kutu lo-gorskog kruga i do nje nisu dopirali nikakvi zvui.

Ni zidna ura nije kucala logorai nisu smjeli nositi satove, samo je uprava znala koliko je sati. Nije

bilo ni mieva da grebuckaju sve ih je polovio bolniki maak koji je odreen za taj zadatak.

Divota je bila sjediti punih pet minuta u tako istoj sobi, u takvoj tiini, pri jarkom svjetlu svjetiljke, i

nita ne raditi. uhov je razgledao sve zidove ali nita nije na njima naao. Razgledao je svoju

vatiranu bluzu

broj mu je na prsima izblijedio, treba ga obnoviti, da

ga ne ukebaju! Slobodnom je rukom jo opipao i lice

zarastao je u bradu, raste mu od posljednjeg kupanja,

ima ved deset dana. Ali nita ne smeta. Za tri dana bit de

opet kupanje, pa de se obrijati. to da u brijanici uludo

sjedi u redu! A nema se ni za koga dotjerivati.

Zatim, gledajudi Vdovukinovu snjenobijelu kapicu, uhov se sjeti bataljunskog previjalita na rijeci

Lovat, kad je doao s ozlijeenom eljusti, ali se odmah

budala prokleta dobrovoljno vratio u stroj. A mogao je lijepo odleati pet-est dana.

Sad sve neto sanjari kako bi bilo divno da se razboli na dva-tri tjedna, samo ne nasmrt, i da ga ne

operiraju, tek toliko da ga smjeste u bolnicu leao bi valjda' i tri tjedna a da se ne bi pomakao, pa

makar ga hranili samo golim bujonom.

Tada se sjeti da ni u bolnici vie nema lekarenja. J S jednom grupom osuenika stigao je i nov lijenik

Stepan Grigorji, nekakav viljast i buan ovjek,

nigdje nema mira, pa ni bolesnike ne ostavlja na miru:

dosjetio se da sve pokretne bolesnike tjera da rade neto

oko bolnice: da prave ogradice, nasipavaju stazice, da

nanose zemlju za gredice, a zimi da nabacuju snijeg

na gredice. Kae da je rad najbolji lijek.

A od rada i konji lipu. To se valjda zna. Kad bi taj doktor cijeli boji dan proveo na zidanju i on bi

se, bogme, smirio.

.. .A Vdovukin pie li, pie. Doista se bavio nekim poslom bez veze, nepojmljivim za Suhova.

Prepisivao je novu dugaku pjesmu koju je juer dovrio i obedao da de je danas pokazati lijeniku,

Stepanu Grigorjiu.

Kao to se valjda moe dogoditi samo u logoru, upravo je Stepan Grigorji savjetovao Vdovukinu da

se prijavi kao lijeniki pomodnik, pa ga je i postavio na mjesto svoga pomodnika. Tako je Vdovukin

nauio davati injekcije u venu neukim radnicima i pitomim Letoncima i Estoncima, koji ne bi ni u snu

pomislili da lijeniki pomodnik moda uopde nije lijeniki pomodnik. Kolja je bio student

knjievnosti, uhapen na drugoj godini studija. Stepan Grigorji elio je da Kolja napie na robiji ono

to mu nije bilo dano da napie na slobodi.

...Kroz dvostruka okna, neprozirna od bijelog leda, jedva je dopro signal za radni stroj. uhov uzdahne

i ustane. Imao je zimicu kao i prije, ali je bilo oito da se nede modi izvudi od rada. Vdovukin posegne

za toplo-mjerom i pogleda.

Eto vidi, nit smrdi nit mirie, trideset sedam s dva. Da je trideset osam, bilo bi svakome jasno. Ne

mogu ti dati potedu. Ostani, ako hode, na svoj rizik. Ako te doktor poslije prebrojavanja proglasi

bolesnim dat de ti potedu, a ako te proglasi zdravim ne gine ti zatvor. Bolje de ti biti da ode na

rad.

uhov ne odgovori ni rijei, ak ni glavom ne klimne, samo natue kapu na oi i izae.

Sit gladnom ne vjeruje.

Studen je stezala. Jetkom je maglicom bolno obuzela uhova i nagnala ga da zakalje. Studen je

minus dvadeset sedam, a uhov plus trideset sedam. Pa sad, tko de koga.

Otkaskao je do barake. Zborno mjesto bilo je potpuno pusto, cijeli je logor bio pust. Bijae to onaj

kratki, rastezljivi trenutak kad je ved sve gotovo, ali se svi prave da nije, kao da toboe nede ni idi na

rad. Oruana pratnja sjedi jo u toplim kasarnama, naslonivi pospane glave na puke ni njima nije

ba neki uitak po takvoj studeni toptati na straarskim tornjevima. uvari u glavnoj straari na ulazu

bacaju ugljen u ped. Nadglednici u nadglednikoj sobi pue posljednju cigaretu prije pretresa. A

logorai, ved obueni u sve svoje prnje, opasani svakojakim uzicama, umotani krpama od brade do

oiju, lee na pokrivenim leajevima u valjenkama'l premiru, sklopljenih oiju. Dok brigadir ne

podvikne:

Po-kret!

I Sto etvrta je dremuckala zajedno s cijelom De-vetom barakom. Samo je pomodnik brigadira Pavlo

micao usnama raunajudi neto olovkom, a na gornjem leaju baptist Aljoka, Suhovljev susjed, ist,

umiven, itao neto iz svoje biljenice u koju je bio prepisao pola Evanelja.

Suhov je utrao u baraku kao bez due, ali posve tiho, i priao leaju pomodnika brigadira.

Pavlo pridigne glavu.

Ivane Denisiu, nisu vas ubuturili? ivi ste? (Ti

Zapadni Ukrajinci nede se nikad promijeniti, i u logoru

svakog zovu po oevu imenu i govore mu vi.)

I uze sa stola sljedovanje kruha i prui ga uhovu. Na kruh bijae istresena liica edera, nalik na

bijelo brdace.

Ma koliko se Suhov urio, pristojno je odgovorio (pomodnik brigadira takoer je vlast, od njega

osuenik zavisi jo vie nego od komandanta logora). Onako u urbi, dohvatio je usnama eder s

kruha, polizao ga i je-dnom nogom stao na nosa da se popne i namjesti leaj, ali je kruh svejednako

ogledao i vagao u ruci: ima li u njemu petsto pedeset grama, koliko je propisano? Dobio je dosad vie

tisuda ovakvih sljedovanja po zatvorima i logorima, i premda nije ni jedno od njih imao priliku

izvagati, i premda se, kao bojaljiv ovjek, ne bi usudio nadati viku i istjerivati pravdu, svakom je

osueniku, pa i uhovu, bilo odavno jasno da u magazinu ne bi mogao opstati nitko tko bi poteno

rezao kruh. Svako je sljedovanje manje od propisanog, samo je pitanje koliko je manje. I tako dva

puta na dan gleda, samo da savjest umiri moda me danas ipak nisu previe zakinuli? Moda su

ak svi grami na broju.

Nedostaje dvadesetak grama zakljui Suhov i prepolovi kruh. Jednu polovicu turne u njedra, ispod

bluze, gdje je sam bio priio bijeli dep (u tvornici iju za logorae vatirane bluze bez depova). Drugu

polovicu, uteenu za dorukom, kanio je odmah pojesti. Meutim, jesti na brzinu ne vrijedi, nema

od toga nikakve koristi ni sitosti. Prui ruku da strpa polovicu kruha u ormarid, ali se opet predomisli:

sjeti se da su deurni ved dva puta izvukli batine zbog krade. Velika je ova baraka, kao kakvo

sirotinjsko prenodite.

I tako, ne isputajudi kruha iz ruku, Ivan Denisovi izvue noge iz valjenaka, ostavivi spretno u njima i

obojke i licu, uzvera se bos na svoj leaj, proiri otvor na slamarici i tu, u piljevinu, sakrije svoju

polovicu kruha. Smakne kapu s glave, izvue iz nje iglu s udje-nutim koncem (isto tako dobro

skrivenu, jer pri osob-nom pretresu opipavaju i kape: jednom se nadglednik bio ubo u iglu pa umalo

to nije od bijesa uhovu razbio glavu). Boe, boe, boe i otvor je s kruhom u tren oka zaiven. Dotle

se eder u ustima istopio. Sve u uhovu bijae napregnuto do krajnosti nadglednik samo to nije

zaurlao s vrata. Suhovljevi su se prsti hitro pomicali, a glava mu je i dalje radila, smiljajudi sljededi

potez.

Baptist nije itao Evanelje sasvim za se, nego nekako

kroz dah (moda navlas radi uhova, jer oni, ti baptisti,

vole agitirati, ba kao i komesari): Samo da ne strada nitko od vas kao ubojica, ili

kao lopov, ili zlikovac, ili zato to je posegnuo za tuim.

Ali ako strada kao krdanin, neka se ne stidi nego neka

slavi Boga za takvu sudbinu! i f

Svaka ast Aljoki tu svoju tekicu tako vjeto skriva u jednoj pukotini u zidu da mu je jo ni pri

jednom t

pretresu nisu nali.

Istim onakvim hitrim pokretima uhov prebaci kaput preko grede, izvue ispod slamarice rukavice,

pari

tankih obojaka, komad uzice i jednu krpu s dvije vrpce. Piljevinu je u slamarici malice poravnao

(teka ja *

slijepila se), utisnuo gunj svuda naokolo, jastuk vrati na mjesto, bos siao s leaja i poeo se obuvati;

najprije dobre obojke, nove, a onda one slabije, na njih.

Uto brigadir hrakne, ustane i zapovjedi:

Sto etvrta, do-sta spavanja! Iz-la-zi!

I odmah cijela brigada drijemali ljudi ili ne drijemali ustane zijevajudi i pode prema izlazu.

Brigadir; je devetnaest godina na robiji, ne tjera ljude ni aska i ranije nego to treba. Kad je rekao:

Izlazi! znai da i je krajnje vrijeme da se izae.

I dok su lanovi brigade, tekim korakom, bez rijei izlazili jedan za drugim, najprije u hodnik pa onda

u trijem, pa na stepenice, a brigadir Dvadesete, po uzoru , naTjurina, takoer izdao zapovijed: Iz-la-

zi! uhov je stigao obuti valjenke preko dva para obojaka, navudi kaput preko bluze i vrsto se

potpasati uzicom (ako je tko i imao koni remen, oduzeli su mu ga ne smije se u Specijalnom

logoru nositi remen).

Tako je uhov na sve dospio, i u trijemu jo sustigao posljednje lanove brigade lea su im s

brojevima

ba izlazila na vrata. Onako pokrupni, navukavi na sebe sve to su imali od odjede, ljudi su

porebarke, jedan za drugim, ne trudedi se da sustignu jedan drugog, tekim korakom ili prema

zbornom mjestu kripedi po snijegu.

Jo je bio mrak, iako je nebo na istoku bilo svijetlo i nekako zelenkasto. I bridak, ljut vjetrid pirkao je s

istoka.

Nema goreg trenutka od ovoga kad se ujutro ide na rad. Po mraku, po studeni, prazna eluca, a

cijeli je dan pred tobom. Jezik ti odrveni. Nema volje ni s kim rijei prozboriti.

Na zbornom mjestu uspropadao se mladi nadglednik:

to je, Tjurine, koliko demo te ekati? Opet se vue?

Ako se uhov i boji mlaeg nadglednika, Tjurin ga se ne boji. On nede na ovoj studeni ni daha da na

njega potroi, samo bez rijei gazi. I za njim brigada po snijegu: tapa-tapa, stric-vujc, stric-vujc.

Zacijelo im je odnio kilu slanine jer, Sto etvrta zauzela je opet svoje staro mjesto u koloni, vidi se

po susjednim brigadama. Na Soc-gradid potjerat de neku siromaniju i gluplju brigadu. E, tamo de

danas biti gadno minus dvadeset sedam, pa jo ovaj vjetar pue, a nigdje da se skloni i ogrije!

Brigadiru treba mnogo slanine i u PPO da odnese, i svoj eludac da namiri. Premda sam brigadir ne

dobiva pakete nikad nije bez slanine. Koji god iz brigade dobije neto odmah njemu nosi neto

na dar.

Inae ne bi ovjek ostao iv

Stariji nadglednik provjerava na ploici:

Kod tebe je, Tjurine, danas jedan bolestan, dvad

set trojica idu na rad?

Dvadeset trojica klima brigadir glavom.

Tko fali? Fali Pantelejev. Pa zar je on bolestan?

I odmah se pronese glas po brigadi: onaj pasjr*lft Pan*

telejev opet je ostao u logoru! Nita mu nije, operativa!

ga je zadrao. Opet de nekog otkucati.

Po danu ga lijepo pozovu, mogu ga drati i tri sata

kod sebe, nitko nita nije vidio ni uo.A vode ga kao da je u ambulanti...

Cijelo se zborno mjesto crni od kaputa polagano odmiu brigade prema mjestu gdje se obavlja

pretres. Sjeti se uhov da je htio obnoviti broj na variranoj bluzi, pa se progura preko staze na drugu

stranu. Tu su dva-tri logoraa stajala u redu pred slikarom. Stane i uhov. Ti brojevi mogu ovjeku

samo nauditi, po njemu te uvar moe ved izdaleka prepoznati, i straar zapisati, ali ne obnovi li ih

na vrijeme ne gine ti duza: to ne vodi brigu o svom broju?

U logoru su tri slikara koji besplatno izrauju slike za efove, a uz to naizmjence dolaze na

prebrojavanje da ispisuju brojeve. Danas je na redu onaj starac sa sijedom bradicom. Kad ti na kapi

ispisuje kistom broj, ba kao da ti pop pomazuje mirom elo.

Malo, malo, pa u rukavicu puhne. Rukavica mu pletena, tanka, ruka mu se koi pa ne moe ispisivati

brojeve.

Slikar je obnovio uhovu -854 na bluzi. uhov nije vie ni zakopavao kaput jer do pretresa nije

bilo daleko, nego s uzicom u ruci sustigne svoju brigadu.

Odmah opazi da jedan iz njegove brigade, Cezar, pui, i to ne lulu nego cigaretu mogao bi se dakle

ovjek o njega ogrepsti. Ali uhov nije htio otvoreno moljakati, nego je samo stao uz samog Cezara i

zagledao se iskosa nekud pokraj njega.

Gledao je toboe ravnoduno, nekud pokraj njega, ali je vidio kako se nakon svakog dima (Cezar je,

zamiljen, rijetko potezao dimove) crveni kolobar pepela pomie na cigareti, smanjujudi je i primiudi

se cigarniku.

Tu se i onaj akal Fetjukov prilijepio uza nj, stao ravno pred Cezara i zapiljio mu se u usta, a oi mu se

samo krijese.

uhov nije vie imao ni mrvice duhana, a nije se mogao nadati ni da de prije veeri dodi do njega pa

se sav napregao od iekivanja. Reklo bi se da mu je u tom asu bilo vie stalo do tog opuka nego do

same slobode ali ne bi se opet nikad toliko srozao kao Fetjukov i zagledao ovjeku u usta.

U Cezaru su bile izmijeane sve nacionalnosti: ne zna je li Grk, ili idov, ili Cigo, ili neto deseto. Jo je

mlad. Bio je filmski snimatelj. Ali nije jo ni prvi film bio zavrio kad su ga uhapsili. Ima crne, guste,

bujne brkove. Ovdje mu ih nisu obrijali zato to i na fotografiji, u spisu, ima brkove.

Cezare Markoviu! ne odoli Fetjukov da ne proslini. Da-ajte mi jedan dim!

A lice mu se iskrivilo od lakomosti i strasti.

...Cezar pripodigne vjede, napola sklopljene nad crnim oima, i pogleda Fetjukova. Upravo je zato sve

ede puio lulu da ga ne prekidaju u puenju i ne moljakaju za koji dim. Nije mu bilo ao duhana,

nego prekinutog

toka misli. Puio je da bi razbudio u sebi neku snanu

misao i omogudio joj da togod otkrije. Meutim, tek

to bi pripalio cigaretu, proitao bi u mnogim oima:

Ostavi mi koji dim! r

...Cezar se okrene uhovu i ree mu: l

Evo ti na, Ivane Denisiu!I palcem izvadi gorudi opuak iz kratkog jantarnog cigarnika.

uhov se trgnuo (iako je oekivao da de mu Cezar sam ponuditi), jednom rukom bre-bolje zahvalno

uze opuak, a drugu ruku podmetne da mu ne ispadne. Nije se vrijeao to se Cezaru gadi da mu

dade cigarnik (nekom su usta ista, ali nekom su i valava), a ogrubjeli prsti nisu mu se opekli dredi

sam ar. Najvanije je to je onog akala Fetjukova preao i, evo, sad de lijepo potezati dimove sve

dok mu se usne ne opre. M-m-m-m! Dim se raziao po gladnom tijelu, dutio ga je i u nogama i u

glavi.

I tek to mu se to blaenstvo razlilo po tijelu, kadli Ivan Denisovi zau prigueno aputanje:

Uzimaju potkoulje!...

Eto to ti je logoraki ivot! uhov se ved bio na to navikao: samo gledaj kad de ti tko skoiti za vrat!

Zato potkoulje? Pa sam im je komandant izdao potkoulje?... Ne, tu neto nije u redu...

Pred njima su bile jo dvije brigade i cijela je Sto etvrta lijepo vidjela kako je od upravne zgrade

doao upravitelj zatvora porunik Volkovoj i doviknuo neto nadglednicima. I nadglednici, koji su do

tada povrno pretresali logorae, odjednom se pomamie i navalie kao zvijeri, a njihov se starjeina

prodere:

Ra-askopaj koulju!

Volkovoja se ne boje samo logorai i nadglednici, njega se, vele, boji i sam komandant logora. Dobro

je Bog obiljeio nitkova, dao mu pravo prezime! Volkovoj i ne izgleda drukije nego kao vuk. Onako

mraan, pa dugaak, pa smrknutak i hoda brzo. Bane iza barake i pita: to ste se tu okupili?

Nema mira od njega. Ispr-va je jo nosio korba, dugaak kao ruka do lakta, koni, pleteni. Kau da je

mlatio njime ljude u zatvoru. Ili kad se za veernjeg prebrojavanja logorai okupe oko barake, a on im

se odostraga prikrade pa pljus korbaem po iji: Zato nisu u stroju, mrcino? Gomila tada ustukne

pred njim kao pred valom. Oinuti se uhvati za vrat, obrie krv i uti, samo da ga jo ne baci u samicu!

Sad nekako vie ne nosi taj korba.

Po studeni, na obinom pretresu, ako ne naveer a ono bar ujutro, postupak je blag osuenik

samo raskopa kaput i razgrne skute. Tako su po petorica prilazili petorici nadglednika. Ovi su

opipavali logorae po bokovima potpasane vatirane bluze i tapali ih po jedinom depu na desnom

koljenu koji su smjeli imati. Sami su nadglednici bili u rukavicama, pa kad bi napisali togod neobino,

ne bi to odmah vadili iz depa nego samo lijeno pitali: ta ti je to?

to su ujutro mogli traiti od logoraa? Noeve? Ali noevi se ne iznose iz logora, nego unose u logor.

Ujutro treba provjeriti da logora ne nosi sa sobom tri kile hrane ne bi li s njom pobjegao. Jedno su se

vrijeme toliko bojali tog kruha, tog komadida od dvjesta grama, da je izdana naredba da svaka

brigada izradi za sebe drven sanduk i da u tom sanduku nosi sav brigadni kruh, da se dakle od svih

lanova brigade pokupe komadi kruha. Sto su vragovi eljeli time postidi nije jasno, po svoj prilici

samo da ljude mue, da im zadaju nepotrebne brige '- da ih natjeraju da zagrizu u svoj komadid

kruha, da ga nekako obiljee i strpaju u sanduk, ali su svi komadidi opet bili slini jedan drugom, svi su

od istog Kruha, pa onda cijelim putem misli i mui se nede li ti zamijeniti tvoj komad, i ljudi se

svaaju medu sobom, a gdjekad i potuku. Meutim, jednom su trojica pobjegla s radilita

automobilom i ponijela sa sobom takav sanduk s kru-hom. Tada se tek uprava opametila, pa su sve

sanduke u straari razlupali. Neka nosi opet svaki svoje!

Ujutro jo treba provjeriti da logora ne nosi civilno odijelo ispod logorakog. Ali sva je civilna odjeda

oduzeta svima do posljednjeg komada, i rekli su da im je nede vratiti do isteka kazne. A u ovom

logoru jo nitko nije izdrao kaznu do kraja.

I treba provjeriti da logora ne nosi pisma da ih poalje po nekom civilu. Meutim, kad bi kod svakog

traili pismo otegao bi se pretres i do ruka.

Volkovoj je doviknuo nadglednicima neka neto trae, pa su ovi bre-bolje poskidali rukavice i

zapovjedili logoraima da razdrlje bluze (gdje je svaki sakrio neto topline iz barake) i raskopaju

koulje, pa sad pipaju da vide nije li togod protupropisno skriveno. Logora smije imati na sebi samo

dvije koulje zapravo potkoulju i koulju, o-stalo skidaj! tako su od usta do usta prenijeli

logorai zapovijed Volkovoja. A brigade koje su ved bile prole pretres blago njima, neke su ved

izale iz logora! A one koje nisu raskopavaj se! Tko je jo togod obukao skidaj smjesta, na ovoj

studeni! Tako su i poeli raditi, ali je dolo do zastoja: na izlazu se ved raistilo, a straari se iz pratnje

deru: Ajde! Ajde! I Volkovoj je kod Sto etvrte zamijenio gnjev milodu: neka samo zapisu tko ima

to suvino na sebi, pa neka naveer sami predaju u magazin i napisu izjavu: kako su i zato prikrili taj

komad odjede?

Na Suhovu je sve dravno, evo na, opipaj sama gola prsa i dua, ali Cezaru su zapisali flanelsku

koulju, a Bujnovskom, ini se, nekakav prsluk ili trbunjak, to li. Bujnovski se proderao na sav glas,

navikao se valjda tako na svojim torpiljarkama, a u logoru nije jo ni tri mjeseca:

Vi nemate prava ljude svlaiti po ovoj zimi! Vi ne

znate deveti lan Krivinog zakonika!...

Imaju. Znaju. Nego ti, brajko, jo ne zna!

Vi niste sovjetski ljudi! razgalamio se kapetan.

Volkovoj je jo nekako i otrpio lan Zakonika, ali je sad sijevnuo kao crna munja:

Deset dana strogog zatvora!

I dobaci malo tie starjeini nadglednika:

Sredi to veeras!

Ne vole ih ujutro bacati u samicu onda izgube je-dnu nadnicu. Neka po danu rinta, a naveer u

zatvor s njim!

Zatvor je odmah tu lijevo od zbornog mjesta zi-danica, s dva krila. Drugo su krilo jesenas podigli

u jednom nije bilo dovoljno mjesta. U zatvoru ima dva-naest delija, ali su od svake delije napravili po

vie samica. Cijeli je logor od drva, samo je zatvor zidanica.

Zima se uvukla pod koulju i vie je ne moe istjerati. Uzalud su se logorai onako dobro bili umotali.

uhova su i ranije ved boljela leda. Da mu je sad ledi u bolniki krevet i spavati! Nita mu drugo ne

bi trebalo. Samo da pokriva bude malko deblji.

Stoje logorai pred izlazom, zakopavaju se, podvezuju, a pratnja izvana dovikuje: Ajde! Ajde! I

nadglednik ih gura s leda: Ajde! Ajde! Prva vrata. Vanjski krug. Druga vrata. I ograeni prolazi

pokraj straare.

Stoj! urla straar. ta idete ko stado! U petorke, po-stroj s'!

Ved svanjiva. Dogorijeva vatra oruane pratnje iza straare. Uvijek pred radni stroj naloe vatru da

se griju, ali i da bolje vide kad ih prebrojavaju.

Jedan straar glasno, reskim glasom broji:

Prva! Druga! Treda!

Petorke se odvajaju i prolaze kao zasebne kolone, pa gledao ih sprijeda ili straga, uvijek vidi pet

glava, pet leda, deset nogu.

Drugi straar, kontrolor, stoji utke pokraj drugog ograenog prolaza i samo provjerava je li raun

toan.

Tu jo stoji i porunik i sve samo motri.

Taj je od strane logora.

ovj ek j e dragocj enij i od zlata. Nestane li samo j edna glava s onu stranu ice, mora je nadoknaditi

svojom.I opet se brigada slila u jedno. Sad opet vodnik iz pratnje broji:

Prva! Druga! Treda!

I petorke se opet odvajaju i stupaju u zasebnim ko-lonama.

I pomodnik komandira pratnje s druge strane provjerava.

I jo jedan porunik.

Taj je od oruane pratnje.

Nipoto ne smiju pogrijeiti. Potpie li da si preuzeo jednu glavu vie, platit de je svojom.

A koliko je samo oruanih pratilaca! Stali su u polukrug oko kolone koja ide na gradilite

termoelektrane, naperili automate i dre ti ih pod samim nosom. I vojnici sa sivim psima. Jedan je pas

iskesio zube, kao da se ceri logoraima. Pratioci su svi u kratkim bundama, samo su estorica u

dugakima. Dugake bunde oblae na smjenu oni koji idu na straarske tornjeve.

Oruana pratnja prebrojila je jo jednom, izmijeavi brigade po petorkama, cijelu kolonu koja ide na

gradilite termoelektrane.

Najhladnije je u zoru! ustvrdi kapetan fregate. Onda je najnia toka nodnog hlaenja.

Kapetan uopde rado sve objanjava. Kakav de biti mjesec mlaak ili utap izraunat de ti za koju

god hode godinu, za koji god hode dan.

Naoigled kopni, obrazi mu upali, ali se ne da.

Studen ovdje, izvan ice, na vjetru koji neprestance pirka, otro ujeda ak i uhova za lice to je ved

na sve naviklo. Shvativi da de im cijelim putem do gradilita termoelektrane puhati ravno u lice,

uhov odlui da navue krpicu. Ta njegova krpica protiv vjetra to udara u lice ima, kao i mnoge

druge, dvije dugake vrpce. Logorai su se uvjerili da takve krpice pomau. Suhov namjesti krpicu

ispod samih oiju, namakne vrpce preko krajeva uiju i zavee ih na potiljku. Zatim pokrije potiljak

preklopcem kape i zadigne ovratnik mornarskog kaputa, a prednji preklopac kape spusti na elo, tako

da mu se sprijeda vide samo oi. Kaput je oko pasa vrsto pritegao uzicom. Sad je sve u redu, samo

to su rukavice tanke pa su mu se ruke ved ukoile. Trlja ih i udara dlanom o dlan znajudi da de ih

ubrzo morati staviti na leda i tako ih drati sve do kraja puta.

Komandir strae proita im svakidanju kanjeniku molitvu koja je ved svima dodijala:

Pozor, osuenici! Za vrijeme kretanja dobro pazite na red u koloni! Zabranjeno je povedavati i

smanjivati razmak, prelaziti iz jedne petorke u drugu, razgovarati i gledati u stranu. Ruke se moraju

drati samo na leima! Korak udesno ili ulijevo smatrat de se pokuajem bijega i pratnja de otvoriti

vatru bez opomene! elo kolone, naprijed mar!

Dva pratioca na elu jamano su ved krenula. Uzbi-balo se elo kolone, zanjihala se ramena i krenula

je cijela pratnja, s automatima na gotovs, dvadesetak koraka lijevo i desno od kolone, i desetak

koraka jedan za drugim.

Snijeg nije padao ved tjedan dana, put je ugaen, utrven. Zaobili su logor pa im sad vjetar pue

iskosa u lice. Dredi ruke na leima, oborenih glava, kolona stupa kao na sprovodu. Vidi samo noge

one dvojice-trojice ispred sebe i komadid utabane zemlje na koji de stupiti nogom. S vremena na

vrijeme podvikne koji pratilac: Ju etrdeset osam! Nazad ruke! Be petsto dva! Produi

korak! A onda i oni poee sve rjee podvikivati vjetar brije, ometa ih u motrenju. Oni ne smiju

vezati krpice na lice. Nije ni ta njihova sluba bogzna kakva.

U koloni, kad je malo toplije, svi razgovarajuvikao na njih ili ne vikao. Ali danas su svi pognuti, svaki

se krije iza lea onoga ispred sebe, zanesen u svoje misli.Ni misli zatvorenike nisu slobodne,

neprestance se na isto navradaju, sve se oko istog vrte: da ne napipa tkogod kruh skriven u slamarici?

Hode li veeras dobiti potedu u ambulanti? Hode li ili nede zatvoriti kapetana? I kako li je samo Cezar

doao do onog svog toplog rublja? Zacijelo je podmazao nekog u skladitu osobnih stvari, kako bi

drugaije?

uhov nije jutros sit, zato to je dorukovao bez kruha i to je sve hladno pojeo. I da mu se eludac ne

bi bunio, da ne bi traio hranu, prestao je misliti na logor i poeo misliti o tome kako de uskoro pisati

kudi.

Kolona je prola pored stolarije koju su sagradili sami logorai, pored stambenog naselja (barake su

takoer montirali logorai, ali stanuju u njima slobodni graani), pored novog kluba (takoer djelo

logorakih ruku, od temelja do zidnih slikarija, ali filmove gledaju slobodni graani), pa kolona udari

kroz stepu, upravo protiv vjetra, u susret crvenom suncu na izlasku. Goli bijeli snijeg prostire se

unedogled lijevo i desno, u cijeloj stepi nema ni jednog jedinog drvceta.

Prola je Nova godina, pedeset i prva. U ovoj je godini uhov imao pravo na dva pisma. Posljednje je

poslao u srpnju, a odgovor je na njega dobio u listopadu. U Ust-Imi bilo je drugaije, tamo si mogao

pisati svaki mjesec. Ali to da pie? Suhov nije ni tamo ede pisao.

Od kude je bio otiao dvadeset tredi lipnja etrdeset prve. U nedjelju, kad je svijet bio doao iz

Polomnje sa slube boje, pronio se glas rat. U Polomnji je prvo pota bila doznala za tu vijest,

uTemgenjovu nitko prije rata nije imao radio. A sad piu da u svakoj kudi treti radio, na struju.

Sad pisati, to ti je isto to i bacati kamenide u dubok vir. Sto je palo, to je nestalo odjeka nema.

Nede valjda pisati u kojoj si brigadi, kakav ti je brigadir Andrej Prokofjevi Tjurin. Sad ima vie o

emu priati s Kiljdigsom, Letoncem, nego sa svojima.

Pa i oni njemu piu dva puta na godinu, * tko bi znao kako ive! Imaju, vele, novog predsjednika

kol-hoza svake ga godine mijenjaju, ne dre ni jednog dulje od godinu dana. Proirili su kolhoz i

prije su ga proirivali, a onda ga opet smanjivali. Pa onda, onom tko ne ispunjava norme trudodana

skresali okudnicu na tisudu petsto kvadratnih metara, a nekom su oduzeli i sve do same kude. I jo mu

je pisala ena da je izaao zakon da se ide na sud zbog te norme, tko je ne ispuni mora u zatvor, ali

taj zakon valjda ipak nije stupio na snagu.Ono to uhovu nikako ne ide u glavu, to je to mu ena

pie da od poetka rata ni iva dua nije stupila u kolhoz svi momci i cure snalaze se kako znaju, svi

odreda odlaze ili u grad u tvornicu ili na vaenje treseta. Polovica se seljaka uopde nije vratila iz rata,

a oni koji su se vratili ne priznaju kolhoz, ive kod kude, a rade na strani. Od seljaka su u kolhozu

ostali samo brigadir Zahar Vasilji i tesar Tihon, komu je osamdeset etiri godine, a nedavno se

oenio i ved ima i djecu. Kolhoz dre na svojim leima ene koje su bili utjerali u kolhoz jo tridesetih

godina, a kad one smalaku crknut de

i kolhoz.

Eto, to je ono to uhovu ne ide u glavu: ive kod kude, a rade na strani. Vidio je on kako se ivi na

vlas-titom gospodarstvu, a kako u kolhozu, ali da seljaci ne rade u svom seluto nikako ne moe

pojmiti. To je kao neko pealbarenje, to li? A to je sa sjenokoama?

Pealbarenja nema ved odavno, odgovorila mu je ena. Ne bave se ni tesarstvom, po emu je njihov

kraj bio na glasu, niti pletu koare od vrbovog pruda, to vie nikom ne treba. Nego, ima jedan nov,

zgodan zanat

farbanje tepiha. Donio netko iz rata ablone i otada je krenuo posao, sve vie ima takvih

majstora farbam nigdje nisu zaposleni, nigdje ne rade, samo mjesec dana pomau kolhozu, ba

o kosidbi i etvi, a zauzvrat im kolhoz daje za ostalih jedanaest mjeseci potvrdu da se taj i taj

kolhoznik moe slobodno baviti svojim poslovima i da nemaju od njega nikakvih potraivanja.I putuju

ljudi po cijeloj zemlji, ak i avionima lete, da utede na vremenu, a mlate pare da je strahota i

posvuda farbaju tepihe: za pedeset rubalja naprave tepih od bilo kakve stare ponjave koju im dadnu,

koje nije teta

farbaju takav tepih najvie sat vremena. I ena gaji veliku nadu da ni Ivan, kad se vrati, nede

stupiti nogom u kolhoz, nego da de postati isto takav majstor. I tada de

se oni izvudi iz bijede u kojoj se ona zlopati, djecu de upisati u neku srednju strunu kolu i, umjesto

stare trule kude, podidi de novu. Svi farbari grade sebi nove kude,

kude blizu eljeznike pruge ne stoje vie pet tisuda kao nekad, nego dvadeset i pet.

Premda je uhovu ostalo jo dosta vremena do izlaska na slobodu, zima-ljeto i zima-ljeto, ipak su mu

ti tepisi raspalili matu. Pravi posao za njega, ako bude lien graanskih prava ili osuen na

progonstvo. Zamolio je enu da mu opie kako de to on biti farbar kad nikad nije znao risati? I to

ima tako divno na tim tepisima, u emu je tajna? ena mu je odgovorila da svaka ua zna farbati

tepihe samo prisloni ablonu i mae etkom preko rupica. A tepiha imaju tri vrste: jedan se zove

Trojka, na njemu trojka u lijepoj ormi vozi husarskog oficira, drugi se zove Jelen, a tredi je nalik

na perzijske I nikakvih drugih slika nema. Pa ipak, i za ove^se ljudi otimaju u cijeloj zemlji i sretni su

kad ih se domognu. 4 Zato to pravi tepih ne stoji pedeset rubalja, nego na tisude rubalja.

Da mu je bar jednom samo naas vidjeti te tepihe...Po logorima i zatvorima odvikao se Ivan Denisovi

da snuje to de uraditi sutra, a to za godinu dana, i kako de obitelj prehraniti. O svemu tom umjesto

njega misli vlast pa mu to doe nekako i lake. Ali kad izie na slobodu?...

Iz onoga to su mu priali slobodni oferi i bageristi, razabrao je da su ljudima preprijeili ravni put, ali

se svi opet nekako dovijaju idu okolnim putem i tako ive.

I uhov bi iao okolnim putem. Zarada je, izgleda, laka i brza. I nekako je sramota zaostajati za

suseljani-ma... Ali negdje duboko u dui, Ivan Denisovi ne eli se prihvatiti tog posla s tepisima. Tu

treba biti okretan, drzak, podmazivati miliciju. A uhov ved etrdeset go-dina gazi zemlju, nema vie

polovice zubi i prodelav je, nikad nikom nije nita davao ni uzimao, pa ni u logoru se nije nauio to

raditi.

Laka para i nema neke teine, i nema osjedaja da si je uistinu zaradio. Dobro su stari govorili: to god

ne plati koliko vrijedi, to nede dugo ni nositi. U Suhova su jo valjane ruke, dobro ga slue, pa to ne

bi naao na slobodi neki estiti posao?Samo, hode li ga ikad pustiti na slobodu? Nede li mu natovariti

na lea jo jednu desetku onako, ni za to?...

Kolona je dotle bila stigla i zaustavila se pred straarom irokog kruga samog objekta. Jo su se ranije,

kod ugla ograde, dva pratioca u dugakim bundama odvojila i krenula preko polja do svojih dalekih

straarskih tornjeva. Dok god oruana pratnja ne za-posjedne sve tornjeve, nede nikog pustiti unutra.

Komandir strae, s automatom na leima, prie straari. Iz straare, iz dimnjaka, neprestano kulja

dim u njoj sjedi cijelu nod uvar da tkogod ne odveze daske ili cement.

Iskosa, kroz ulaz od bodljikave ice, onkraj cijeloga gradilita, i s onu stranu ice u daljini izlazi

veliko, crveno sunce, kao kroz maglu. Uz uhova stoji Aljoka, gleda sunce i raduje se, osmijeh mu

titra na usnama. Obrazi mu upali, ivi samo od sljedovanja, nigdje nita na strani ne zarauje pa

emu se onda raduje? Nedjeljom sve neto s ostalim baptistima apude. Briga njih za logor kao za

lanjski snijeg! Opalili im po dvadeset pet godina zbog baptistike vjere zar zbilja misle da de ih time

odvratiti od vjere?

Ona putna brnjica, krpica na nosu, sva se navlaila od daha i ponegdje od studeni nahvatala na njoj

ledena kora. uhov je zbaci s lica na iju i okrene lea vjetru. Nigdje ga ba nije propuhalo, samo su

mu ruke prozeble u tankim rukavicama i obamrli mu prsti na lijevoj nozi lijeva mu je valjenka

progorjela, po drugi put ju je pokrpao.Bole ga kria i lea sve do ramena, probada gakako li de

samo raditi?

Osvrne se i pogled mu se ukrsti s brigadirovim.

Brigadir je u zadnjoj petorki. Pledat je ovjek, krupan.

Namrgodio se. Ne ali se s brigadom, ali je hrani pristo

jno, brine se da svi dobiju to vede sljedovanje. Izdrava

ved drugu kaznu, sin je GULAG-a4, poznaje logorski ivot kao svoj dep Brigadir je u logoru alfa i

omega dobar brigadir 4 podarit de ti drugi ivot, a lo brigadir otjerat de te u grob. uhov poznaje

Andreja Prokofjevia jo iz Ust-Ime, samo to tamo nije bio u njegovoj brigadi. A kad su iz Ust-Ime,

iz opdeg logora, prebacili sve one koji su osueni po lanu pedeset osam ovamo, u Specijalni logor

Tjurin gaje uzeo u svoju brigadu. S komandantom logora, s PPO-om, s graevinskim nadzornicima, s

inenjerima, uhov nema nikakva posla svagdje ga zastupa brigadir, a brigadir ima grudi od elika.

Ali zato, im makne obrvom ili pokae nekud prstom tri i radi! Varaj koga god hode u logoru,

samo nemoj varati Andreja Prokofjevia! I ostat de iv.uhov bi najradije pripitao brigadira hode li

raditi tamo gdje i juer ili de prijedi na drugo mjesto ali se boji da mu ne prekine tok uzvienih misli.

Tek to je skinuo s vrata Soc-gradid, a ved mora razmiljati o procentima od kojih im zavisi ishrana u

idudih pet dana.

Brigadiru je lice izrovano od kozica. Stoji naspram vjetra, ali se ne mrti, koa mu je kao hrastova

kora.

U koloni pljedu rukama, tapkaju na mjestu. Gadan vjetar! ini se da ved na svih est tornjeva stoje

straari

4. Kratica za glavnu upravu logora u SSSR-u. ali svejedno ih jo ne putaju unutra. Budnost prije

svega!

Napokon! Izali su iz straare komandir pratnje i kon-trolor, stali svaki na jednu stranu vrata i otvorili

ih. U petorke, po-stroj s'! Pr-va! Dru-uga!

Krenue logorai kao na paradi, tako redi paradnim korakom. Samo da se dohvate gradilita, a tamo

de ved znati to de i kako de.

Malo dalje iza straare nalazi se mala kancelarija, a pred njom stoji rukovodilac radova i poziva

brigadire. Pa i sami mu prilaze. I Der je tu, graevinski nadzornik, ali osuenik, velika hulja, goni svoju

bradu logorae gore nego pse.

Osam je sati, osam i pet (upravo je zatulila elektrina sirena u agregatu), vlast se boji da logorai ne

gube vrijeme, da se ne razmile u potrazi za ogrjevom a logoraima je dan dug, za sve imaju

vremena. Kako koji ude u icu, saginje se ovdje jedna treica, ondje dru-ga, dobro de dodi za ped. I

zavlae se u rupe.

Tjurin je pozvao svog pomodnika Pavla da pode s njim u kancelariju. I Cezar je tamo otiao. Cezar je

bogat, dva puta mjeseno dobiva pakete, podmazao je sve koje treba pa radi u kancelariji kao

pomodnik normirca.

A ostatak Sto etvrte u stranu, pa kud koji!

Izalo je sunce, crveno i zamagljeno, iznad pustog gradilita ponegdje snijegom zameteni dijelovi

montanih zgrada, ponegdje gradnja zapoeta i prekinuta kod samih temelja, negdje lei slomljena

ruica bagera, negdje lopatica, negdje staro eljezo, na sve strane iskopani rovovi, jarci, jame,

automehaniarska radionica

podignuta samo do krova, a na breuljku termoelek-trana, na kojoj je gradnja stigla do prvog kata.

I svi su se posakrivali. Samo est straara stoje na tornjevima, i oko kancelarije guva. Eto, to je naih

pet minuta! Koliko je puta, kau, rukovodilac radova zaprijetio da de radne zadatke svim brigadama

izdavati naveer ali nikako da se dogovore. Jer kod njih se 4 preko nodi uvijek sve preokrene.

Ovo je naih pet minuta! Dok se rukovodioci snau skloni se gdje je toplije, sjedi samo, sjedi, jo

de se naraditi kao konj. Dobro je ako si blizu pedi moe premotati obojke i malice ih ugrijati.

Tada de ti noge biti cijeli dan tople. Pa i bez pedi je dobro.

Sto etvrta je ula u veliku halu automehaniarske radionice, gdje su jesenas postavljena stakla i gdje

Tri-deset osma lijeva betonske blokove. Jedni blokovi lee u kalupima, a drugi, pojaani armaturom,

stoje uspravno. Strop je visok, a pod od zemlje, da je toplo nije, ali svejedno griju ovu halu, ne ale

ugljena ne zato da se ljudi griju, nego da se beton bolje stee. ak i toplomjer tu visi, i u nedjelju,

ako logorai sluajno ne rade, jedan radnik ipak loi vatru.

Trideset osma, dakako, ne puta nikog do pedi, sami su posjedali oko nje i sue obojke. Pa dobro, nije

ni ovdje, u kutu, loe.Suhov se stranjim dijelom hlaa, u kojima se posvu-da nasjedio, priljubio uz rub

drvenog kalupa, a leima se naslonio na zid. A kako se uspravio, zategli mu se kaput i bluza pa na

lijevoj strani prsa, oko srca, osjeti kako ga pritide neto tvrdo. To je okrajak kruha u unutarnjem

depu, ona polovica jutronjeg sljedovanja koju je ponio sa sobom za ruak. Svagda je toliko nosio na

rad i nije dirao u to sve do ruka. Ali drugu bi polovicu obino pojeo za dorukom, a jutros nije. I

shvati uhov da nita nije utedio prohtjelo mu se da sad odmah pojede taj kruh, ovdje, na

toplom. Do ruka ima jo pet sati, daleko je to.

Ono to ga je prije boljelo u leima sad je prelo u noge, tako je nekako slab na nogama. Eh, da mu

se samo prikuiti pedi!...

Odloi rukavice na koljena, raspae se, onu svoju zaleenu putnu brnjicu skine s vrata, presavije

nekoliko puta i strpa u dep. Tada izvadi komad kruha u bijeloj krpici i, dredi ga pod miicom da mu

ne bi koja mrvica pala s krpice, uze odgrizati malo-pomalo i vakati. Kruh je nosio ispod dva kaputa i

grijao ga vlastitim tijelom,tako da nije uopde bio hladan.uhov se u logorima vieput sjetio kako su

nekad na

selu jeli po itave tave krumpira, pune lonce kae, a jo ranije, dok nije bilo kolhoza, itave komadine

mesa. A mlijeko se lokalo da ti trbuh pukne! Ali nije to valjalo, shvatio je Suhov poslije, u logoru.

Treba jesti tako da misli samo na jelo, evo, kao to sad odgriza ove komadide, pa ih jezikom valja i

obrazima usisava pa da vidi kako je onda mirisav ovaj vlani crni kruh! to je Suhov uopde jeo ovih

osam, skoro de biti i devet godina? Nita. A kako gura? Oho-ho-ho!

I tako, dok je bio zaokupljen sa svojih dvjesta grama, blizu njega, na istoj strani, sklonila se cijela Sto

etvrta. Dva Estonca, kao dva brata roena, sjela su na nizak betonski blok i zajedno naizmjence

puila polovicu cigarete na jedan usnik. Oba su Estonca bijele puti, oba dugajlije, oba nosata, krupnih

oiju. Tako se dre jedan drugoga kao da ne mogu ivjeti jedan bez drugoga. Brigadir ih nikad ne

razdvaja. I jedu sve popola, i spavaju zajedno, na istom gornjem leaju. I dok stoje u koloni, ili ekaju

na prebrojavanju, ili se spremaju na spavanje neprestano medu sobom neto razgovaraju, uvijek

nekako potiho i polako. A nisu ni rod ni pomoz bog, upoznali su se tek ovdje, u Sto etvrtoj. Jedan je

od njih, objasnili su, bio ribar na primorju, a drugog su, kad su Sovjeti preuzeli vlast, odveli roditelji

kao dijete u vedsku. A on, kad je odrastao, odluio na svoju ruku, budala, da se vrati u domovinu i

zavri studije.

Eto, kau da nacionalnost nita ne znai, toboe u svakom narodu ima i loih ljudi. Ali, koliko je god

Esto-naca Suhov dosad upoznao nije medu njima sreo loih ljudi.

I svi sad lijepo sjede tko na blokovima, tko na kalupima za blokove, tko na samoj zemlji. Ujutro je

nekako svima jezik zavezan, svak se zanese u svoje misli i uti. Onaj akal Fetjukov skupio je bog te

pitaj gdje opuke (taj bi ih i iz pljuvanice izvadio, ne gadi mu se), pa ih na koljenima razmotava i

preostali duhan sipa u nekakav papirid. Fetjukov ima na slobodi troje djece, ali otkako je uhapen, svi

su digli ruke od njega, a ena mu se preudala i niotkud nita ne dobiva.

Bujnovski je neto dugo poprijeko gledao Fetjukova, pa tek onda grakne:

Ama, ta to svakakvu zarazu tu sakuplja? Sifilis de ti jo izbiti na usta! Baci to!

Kapetan je nauio komandirati, sa svima razgovara

kao da komandira.Ali Fetjukov ni u emu ne ovisi o Bujnovskom, jer ni kapetan ne dobiva pakete. I

opako se podsmjehnuvi napola bezubim ustima, ree:

ekaj malo, kapetane, kad odrobija osam godina, i ti de svata skupljati.

To je istina, dolazili su u logor i ponositiji ljudi od kapetana...

ta, ta?nije dobro uo nagluhi Senjka Kljovin. On je mislio da je rije o tome kako je Bujnovski

jutros na pretresu nadrljao. Nije se trebalo onako zaletjeti! skrueno je zavrtio glavom. I sve

bi dobro prolo.Senjka Kljovin je miran, siromah. Jedan mu je bubnjid pukao jo etrdeset prve.

Zatim je dopao zarobljenitva, tri puta je bjeao, ali su ga svaki put ulovili i na kraju strpali u

Buchenwald. U Buchemvaldu je pukim udom izmakao smrti i sad mirno izdrava kaznu. Ako se

bude zalijetao, kae, propao si.

To je istina, uti i trpi! Ako se odupre slomit de te.

Aleksej je zario lice u ake i uti. Moli se.

Pojeo je uhov svoj kruh, samo je komadid gole korice ostavio okrugle gornje korice. Nikakvom

licom ne moe tako pomazati kau iz porcije kao kruhom. Tu koricu opet umota u bijelu krpicu,

spremi je za ruak, a krpicu turi u unutranji dep na bluzi i zakopa se, da se zatiti od studeni. Sad je

spreman, neka ga alju na rad! Ipak, neka radije jo malo priekaju.

Trideset osma je ustala i razila setko do mijealice, tko po vodu, tko na armiranje.

Ni Tjurin ni njegov pomodnik Pavlo ne vradaju se svojoj brigadi. I premda Sto etvrta ne sjedi

skrtenih ruku dulje od dvadeset minuta, a radni dan zimski,skradeni traje do est sati, svima se

ovo ini kao neka velika sreda, ba kao da do veeri vie nije daleko.

Eh, nema nam neto dugo medave! uzdahne

rumeni, uhranjeni Letonac Kiljdigs. Cijele boje zime

ni jedne medave! Kakva je ovo zima?!

Da... medave... medave... uzdahne za njim

cijela brigada.

Kad u ovim krajevima udari snjena medava, ne samo to ih ne vode na rad nego ih se i iz barake boje

izvesti ako od barake do blagovaonice ne zategnu konopac, mogao bi i zalutati. Smrzne li se

osuenik u snijegu moe ga i pas pojesti, to je koga briga! A ako pobjegne? Bilo je i takvih

sluajeva. Snijeg je u medavi sasvim, sasvim sitan, ali se u nanose slae, kao da ga tko prea. Preko

takvih nanosa, preko ice zatrpane snijegom, zaista su i odlazili. Ali nisu daleko.

Ako se pravo uzme, od medave nikakve koristi logorai sjede iza brave; ugljen ne stie na vrijeme,

vjetar raznosi toplinu iz barake; u logor ne dovoze brano pa nema kruha, ni oni u kuhinji nikako da se

snau. I koliko god medava trajala tri dana, tjedan dana sve te dane moraju naknadno odraditi

toliko ih nedjelja za redom gone na rad.

Pa ipak logorai vole tu medavu i mole boga da doe.

Tek to vjetar malo jae puhne, svi diu glave put neba:

daj malo materijala! materijala!

To znai snijega.

Jer od samog nizinskog vjetra nikad se ne moe razviti prava medava.

Netko se od njihovih pokuao ogrijati uz ped Trideset

osme, ali su ga najurili.Tada ude u halu i Tjurin. Smrknut. lanovi brigade znaju: treba raditi, i to.

A-ha osvrne se Tjurin oko sebe. Je li cijela Sto etvrta ovdje?

I ne provjeravajudi niti ih prebrojavajudi, jer nitko nikamo Tjurinu ne moe pobjedi, brzo poe

rasporeivati ljude na posao. Kljovina i Gopika i obojicu Estonaca poalje da uzmu odnekud u blizini

veliki otvoreni sanduk za buku i odnesu ga u termoelektranu. Ved je po tome bilo jasno da brigada

prelazi na rad na termoelektranu, koja je ostala nedovrena i kasno jesenas naputena. Dvojicu je

poslao u alatnicu gdje Pavlo preuzima alat. etvoricu je odredio da iste snijeg oko termoelektrane, i

pred ulazom u strojarnicu, i u samoj strojarnici, i na skelama. Dvojici je zapovjedio da u toj istoj

strojarnici naloe ped ugljenom, a daske negdje da zdipe i nasijeku. Jednome pak da vozi tamo na

sanjkama cement, dvojici da nose vodu, dvojica pijesak, a jedan da pijesak isti od snijega i da ga tuca

eljeznom polugom.

Nakon svega toga ostali su nerasporeeni jo samo Suhov i Kiljdigs najbolji majstori u brigadi.

Pozvavi ih, brigadir ree:

Evo ovako, deki! (Nije bio uopde stariji od njih,

ali je imao takav obiaj da govori: deki.) Poslije ruka

dete zidati na prvom katu blokovima od ljake, tamo

gdje je jesenas esta brigada prekinula. Ali najprije treba

ugrijati strojarnicu. Tamo ima tri velika prozora i prvo

njih treba nekako zatvoriti. Dat du vam jo ljudi na

ispomod, samo dobro razmislite kako dete ih zatvoriti.

Strojarnica de nam sluiti i za mijeanje betona i za grijanje. Ako je dobro ne zagrijemo, posmrzavat

demo se ko psi, je 1' jasno?

I moda bi jo togod rekao, ali je u tom asu dotrao do njega Gopik, esnaestogodinji momid,

rumen kao odojak, da se poali da im druga brigada ne da sanduk za buku, hode da se tuku. I Tjurin

odjuri tamo

Koliko god bilo teko zapoeti radni dan po takvoj studeni, vano je samo prebroditi taj poetak, nita

drugo.uhov i Kiljdigs se zgledae. Njih su dvojica vie puta radili zajedno i cijenili su jedan drugoga

kao tesara i kao zidara. Pronadi na onom golom snijegu neto ime de zatvoriti te prozore nije bilo

lako. Ali Kiljdigs ree:

Vanja! Tamo kod montanih zgrada na jednom mjestu lei pozamana rola ter-papira. Sam sam ga

tamo sakrio. Da trknemo?Iako je Kiljdigs Letonac, govori ruski kao da mu je materinski jezik kod

njih je u blizini bilo jedno selo starovjeraca, pa je od malih nogu nauio ruski. U logoru je tek dvije

godine, ali mu je ved potpuno jasno: pomozi si sam pa de ti i Bog pomodi. Kiljdigs se zove Jan, zato i

uhov njega zove Vanja.

Odluie da odu po krovnu ljepenku. Samo je uhov prije toga skoknuo na jedno mjesto, u ovoj istoj

zgradi automehaniarske radionice to se jo gradi, po svoju zi-darsku licu ili mistriju. Mistrija je

velika stvar za zidara ako je zgodna i ako mu dobro lei u ruci. Meutim, na svakom je radilitu

ovakav red: sav se alat ujutro dobije a uveer vrati, pa kakav de alat sutra dobiti ovisi o sredi. Ali

Suhov je jednom prevario skladitara u bro-jenju i prisvojio najbolju mistriju. I sad je svaku veer

skriva, a svako jutro, ako se zida, uzima. Naravno, da su danas otjerali Sto etvrtu na Soc-gradid

ostao bio uhov bez svoje mistrije. Ovako je odmakao kamen, zavukao prste u jamicu i lijepo je

izvadio.

uhov i Kiljdigs izadoe iz automehaniarske radio-nice i pooe put montanih zgrada. Gusta para

dizala se pri svakom dahu. Sunce je ved bilo odskoilo, ali nije uopde bacalo zrake, ba kao da je u

magli, a oko njega sa strane kao da stoje stupovi.

Da nisu ono stupovi, a? pokae uhov glavom Kiljdigsu.

Ne smetaju nama stupovi odmahne Kiljdigs rukom i nasmije se. Samo da izmeu stupova ne

ra-zapnu bodljikavu icu!

Kiljdigsu je svaka druga rije ala. Zato ga i voli cijela brigada. A kako samo do njega dre svi Letonci u

logoru! Ono, dodue, i hrani se Kiljdigs normalno, prima po dva paketa mjeseno, rumen je kao da i

nije u logoru. Lako je njemu aliti se!

Veliko je to njihovo radilite ima se to napjeaiti dok ga proe. Susretoe putem momke iz

Osamdeset druge njima su opet dali da kopaju jame. Jame ne moraju biti velike: pedeset na

pedeset, i isto toliko du-boke, ali je ovdje zemlja i ljeti tvrda kao kamen, a sad je jo i zamrznuta, da

zube polomi! Kopaju je krampom -kramp klizi i samo iskre frcaju, a od zemlje nita. Sto-je momci

svaki nad svojom jamom, osvrdu se nigdje da se ogriju, a udaljiti se ne smiju pa se ponovo ladaju

krampa. Samo ih on grije.

uhov opazi medu njima i jednog znanca iz Vjatke

pa ga posavjetuje:

A to vi, kopai, ne naloite vatru nad svakom

jamom? Ipak bi zemlja malko popustila.

Ne daju uzdahne onaj iz Vjatke. Drva nam ne daju.

Treba ih nadi.Kiljdigs samo otpljune.

Ma ajde reci, Vanja, kad bi ovo nae rukovodstvo bilo pametno, zar bi poslalo ljude da po

ovakvoj zimi kopaju zemlj u krampovima?

Kiljdigs jo nekoliko puta nerazgovijetno neto opso-va i umukne, na ovoj studeni ne moe se ni

raspriati. Ili su sve dalje i dalje i tako doli do onog mjesta na kojem stajahu snijegom zatrpani

elementi montanih zgrada.

uhov voli raditi s Kiljdigsom. Samo mu jedno ne valja ne pui, pa ne dobiva ni duhan u paketima.

'

I zaista, dobro je Kiljdigs upamtio mjestopodigoe zajedno jednu dasku, dvije, i ispod njih ugledae

smotak krovne ljepenke.

Izvukoe je. Ali kako da je prenesu? Ako ih pri-mijeti straar s tornja, nije vano gavrani samo

paze da se logorai ne razbjee, a na samom radilitu moe, ako hode, i svu gradu isjeckati na

komadide. Pa i na logorskog uvara ako nabasa, nije vano i on sam gleda gdje bi togod smotao. I

radnicima se ba fudka za te montane zgrade. Pa i brigadirima. O njima vode brigu samo rukovodilac

radova, graevinski nadzornik logora i onaj krakati kuropatenko. On je nitko i nita, taj

kuropatenko, obian logora, ali pravo uvarsko njukalo! Radni mu je zadatak samo da uva

montane zgrade od logoraa, da pazi da ne razvuku pojedine dijelove. Eto, taj bi ih kuropatenko

jedini mogao uloviti na brisanom prostoru.

Zna ta, Vanja, ne smijemo otvoreno nostiti rolu

dosjeti se uhov nego hajde da je uspravimo pa

da je polako nosimo izmeu sebe. Tako se izdaleka nede

nita vidjeti.

Dobro se dosjetio uhov. Nezgodno bi bilo nositi smotak u vodoravnom poloaju, pa su ga stisnuli

izmeu sebe, kao tredeg ovjeka, i tako poli. Sa strane se samo vidjelo kako dva ovjeka idu pribijeni

jedan uz drugoga.

Ali kad rukovodilac radova bude vidio ovaj ter-papir na prozorima, dosjetit de se jadu ree

uhov.

to se to nas tie? zaudi se Kiljdigs. Redi

demo da je ved bilo tako kad smo doli u termoelektranu.

Pa nismo ga valjda morali skinuti?

I to je istina.

Prsti su se u tankim rukavicama ukoili, uopde ih ovjek ne osjeda. Ali lijeva se valjenka dobro dri.

Najvanije su valjenke. Ruke de se pri radu ved zagrijati.

Proli su preko snjene ledine i izbili na prtinu od saonica to vodi od alatnice do termoelektrane.

Mora da su ba prije njih provezli cement.

Termoelektrana stoji na breuljku, na samom kraju radilita. Odavno nije nikog bilo u njoj, svi su

prilazi zameteni snijegom. Zato su jo jasniji tragovi saonica i svjea staza, duboki otisci stopala

onuda kuda su nai proli. Ved iste drvenim lopatama snijeg oko termoele-ktrane i prilaz za

teretnjake.

Bilo bi dobro kad bi dizalica u termoelektrani radila. Ali motor je pregorio, a odonda ga nisu, ini se,

popravljali. Opet de morati sve sami tegliti na prvi kat. buku. I blokove.

Termoelektrana je dva mjeseca stajala kao sivi kostur u snijegu, naputena. A evo, sad je dola Sto

etvrta. Sto uopde dri brigadu na ivotu? Prazni trbusi pritegnuti platnenim remenima, cia zima, a

nigdje da's^bgrije, ni iskrice vatre. Pa ipak, stigla je Sto etvrta i opet ovdje poinje ivot.

Pri samom ulazu u strojarnicu stoji razvaljen sanduk za buku. Bio je to i prije troan sanduk, uhov se

nije ni nadao da je jo itav. Brigadir je podigao dreku onako, reda radi, ali vidi da nitko nije kriv. Uto

se pojavljuju Ki-ljdigs i uhov nosedi medu sobom ter-papir. Obraduje se brigadir i odmah napravi nov

raspored: Suhov neka postavi cijev na ped, da se to prije moe vatra naloiti, a Kiljdigs neka popravi

sanduk, i neka i mu oba Eston-ca pomau, a Senjka Kljovin neka se prihvati sjekire i pravi dugake

letve na koje de pribiti krovnu ljepenku, koja je dva puta ua od prozora. Ali otkud im drvo za letve?

Rukovodilac radova nede im dat daske za grijanje. Pogleda brigadir oko sebe, i svi pogledae za njim, i

vide da je jedini izlaz da odvale nekoliko dasaka to slue kao rukohvat na drvenom mostidu to vodi

na skele. Ako budu pazili kako hodaju, nitko nede ljosnuti. Sto im drugo preostaje?

Moda de se netko upitati: zato uopde logora deset godina radi u logoru iz petnih ila? Zato ne

kae: nedu, i gotovo? Dovoljno bi bilo da po danu radi lijevom no-gom, a nod je ionako njegova.

Meutim, ne ide to. Radi toga je izmiljena brigada. Ne onakva brigada kakve su brigade na slobodi,

gdje

Ivan Ivani ima svoju pladu, a Petar Petrovi svoju. U logoru je brigada tako organizirana da ne tjera

vlast logorae na rad, nego logorai jedni druge. Tu vrijedi pravilo: ili de svi dobiti dopunsko

sljedovanje ili de svi skapati. Ti, huljo, ne radi, a ja da zbog tebe gladujem? E, nede, mrcino, potegni i

ti!

Pa jo kad te pritisne ovako neto kao ovo sad, pogo-tovo nede sjediti skrtenih ruku. Hode-nede,

tri amo, tri tamo, dr'-ne daj. Ako za dva sata ne uinimo neto da se ogrijemo, otidi demo svi do

vraga.

Pavlo je ved donio alat, pa samo biraj! I nekoliko cijevi za ped. Nema dodue limarskog alata, ali je tu

bravarski ekid i sjekirica. Snadi demo se nekako.

Pljesne uhov rukavicama, pa sastavlja cijevi i kucka po sastavcima. Pa opet pljesne rukavicama i opet

kucka. (Mistriju je tu u blizini sakrio. Premda je medu svojima u brigadi, mogao bi mu je tkogod

zamijeniti. ak i Ki-Ijdigs.)

Ba kao da su mu se sve one misli ispuile iz glave. Niega se vie uhov ne sjeda, ni za to ga nije

briga, samo misli na to kako da sastavi koljena cijevi i kako da ih postavi da se ne dimi. Gopika je

poslao da trai icu, kako bi mogli objesiti cijev na prozor.U kutu stoji jo jedna zdepasta ped sa

zidanim dim

njakom. Na njoj se usijala eljezna ploa na kojoj odmrzavaju i sue pijesak. Tu su ped dakle ved bili

naloili, a kapetan i Fetjukov donose pijesak na tragau. Ne treba biti odvie pametan da se nosi

traga. I ba zato je brigadir za taj posao odredio bive rukovodioce. Fetjukov je, vele, bio velika

buda u nekakvom uredu. Vozikao se automobilom.Prvih je dana ak digao nos i izdirao se na

kapetana. Ali kapetan mu je jednom dao po zubima, pa je sad mir medu njima.

Momci su ved pohitali da se ogriju uz ped, ali ih bri-gadir opomene:

E, kad nekog ofurim po elu! Prvo pdsab!

Izmladenom psu samo bi pokai. Studen je ljuta, ali

je brigadir jo ljudi. Momci se opet razioe na posao. Suhov uje kako brigadir tiho dobacuje Pavlu:

Ti ostani tu i dri ih na uzdi. A ja idem vidjeti za procente.

Od izraunavanja procenata vie zavisi nego od samog rada. Pametan brigadir vie vodi brigu o pro-

centima nego o samom poslu. Od procenata se ivi. Ako neto i nije uraeno, dokai da jest, ono to

slabo pladaju, obrni tako da pladaju bolje. Zato brigadir mora imati soli u glavi. I biti dobar s

normircima. I normirce treba podmazivati.

A ako demo pravo, za koga su svi ti procenti? Za logor. S pomodu njih logor otkine koju tisudu vie od

gradilita, pa dijeli premije svojim porunicima. Onom istom Volkovoju za njegov korba. A tebi

dvjesta grama kruha vie naveer. Od tih dvjesta grama zavisi ti ivot. Tih dvjesta grama izgradilo je

Bjelomorski kanal.

Donijeli su dvije kante vode, ali se voda putem zaledila. Pavlo zakljui da je nema smisla ni donositi.

Bolje je na licu mjesta topiti snijeg. Postavie kante na ped.

Gopik je negdje digao novu aluminijsku icuonu za elektrine vodove. I kae:

Ivane Denisiu! Evo dobre ice za lice. Hodete li

mi pokazat kako se liju lice?Voli Ivan Denisi tog mangupa Gopika (njemu je roeni sin umro dok je

bio sasvim mali, kod kude ima dvije odrasle kderi). Gopika su uhapsili zato to je benderovcima5

nosio u umu mlijeko. Osudili su ga kao odraslog. Gopik je kao umiljato janje, umiljava se oko svih

seljaka. Ali je i lukav svoje pakete sam jede, poneke nodu mljacka.

Pa i ne moe sve nahraniti.

Otkinue komad ice za lice i sakrie ga u kut. uhov sklepa od dvije daske neto nalik na ljestve i

ree Gopiku neka privrsti cijev. Gopik je lak kao vjeverica, uzverao se po preagama, pribio avao,

zakvaio icu i obuhvatio njome cijev. Suhov, ne budi lijen, nabije na vrh cijevi jo jedno koljeno.

Danas nema vjetra. Valja znati da de ta ped biti za njih same.

A Senj ka Kljovin nasjekao je ved dugakih letava. Gopika-momida natjerae da i letve pribija. Vere

se vraiak, svejednako vie neto odozgo.

Sunce je odskoilo, rastjeralo izmaglicu, nestalo je onih stupova i u strojarnici je zatitralo rumenilo.

Dotle su i ped naloili ukradenim drvima. Koliko je sad vese-lije!

U sijenju slaba vajda od sunca! ustvrdi Suhov.

Kiljdigs je popravio sanduk za buku, jo jedanput kucnuo sjekiricom i doviknuo:

uj, Pavlo, za ovaj posao trait du od brigadira

najmanje sto rubalja!

5- Pristae ukrajinskog nacionalistikog vode Bendere koji je suraivao s Nijemcima u II. sv-jetskom

ratu.

Nasmije se Pavlo:

Dobit de sto grama.

Tuilac de ti jo dodati! vie odozgo Gopik.

Ostavite, ostavite to! povie Suhov. (Nisu dobro poeli rezati krovnu Ijepenku.)

I pokae im kako da rade.

Natiskali se ljudi oko bubnjare, ali ih Pavlo rastjerah Kiljdigsu je dodijelio pomodnika i zapovjedio da

prave sanduide za noenje buke na kat. Jo je dvojicu odredio da nose pijesak. Nekolicinu je poslao

gore, da iste snijeg na skelama i zidovima na kojima de se raditi. A jednog da otopljeni pijesak

ubacuje s pedi u sanduk.

Vani je zabrektao motor dolaze blokovi od ljake, teretnjak se probija kroz snijeg. Pavlo istri i

pokazuje maudi rukama kamo da istovare blokove.

Pribili su jednu traku ter-papira, pa i drugu. Kakav je zaklon od ter-papira? Karton ostaje karton. Pa

ipak je neto kao zid. Sad je unutra mranije. A bubnjara jarce sja.

Aljoka je donio ugljena. Jedni mu viu: Bacaj u ped! A drugi: Nemoj! Bolje demo se ogrijati uz

drva! Zastao je, ne zna koga da poslua.

Fetjukov se skutrio uz ped i gura, budala, valjenke do same vatre. Kapetan ga zgrabi za iju i gurne za

traga:

Nosi pijesak, mrcino!

Kapetan gleda i na logorski rad kao na mornariku slubu: reeno ti je da radi, pa onda radi!

Dobrano se usukao kapetan, ali poteno tegli.

Nakon nekog vremena pokrili su ter-papirom sva tri prozora. Sad svjetlo dopire samo kroz vrata. Pa i