ALEKSANDAR VELIKI

Uvod

Makedonija je nastala u VII. st. pr. Kr. na području sjeverne Grčke

(oko rijeke Haliakmona) u zaleđu Solunskog zaljeva. Prema Herodotu,

osnivač makedonske države i prvi kralj bio je PERDIKA (Perdikkas).

Makedonski kralj Aminta vladao je u vrijem atenskih Pizistratida

(krajem VI. st. pr. Kr.). Njegov sin Aleksandar I. (495.-450. pr. Kr.) proširio

je državu i bio proglašen ''prijateljem Helena''. Kroz cijelo IV. st. pr. Kr.

izmijenilo se nekoliko vladara.

Makedonski kralj Perdika III. sudjelovao je u ratu Tebe i Atene, ali ga

je tebanski kralj prisilio na mir, te je u Tebu morao poslati taoce, među

kojima je bio i njegov brat Filip.

FILIP II. – po povratku iz tebanskog zatočeništva došao je na

makedonski dvor i od narodne skupštine bio proglašen za kralja. Glavna

Filipova zasluga bila je modernizacija vojske i širenje makedonskog

teritorija do Ohridskog jezera. Atenjanima je oduzeo grad Amfipolis (važno

trgovačko uporište).

FALANGE: Posebna vrsta vojne pješačke formacije koju je

popularizirao Filip II. Falanga je bila formacija u obliku četverokuta a

vojnici falange su bili naoružani dugačkim kopljima, što im je davalo

prednost pred protivnicima.

Falanga hoplita jest formacija u kojoj su vojnici zbijeni jedan uz

drugoga u redovima, tijela pokrivenih štitovima, dok su oni u prvih

nekoliko redova držali koplja uperena prema neprijatelju preko prvog reda

štitova. Najjači hopliti nalazili su se na desnoj strani falange. U bitci bi se

jedna falanga sukobila s drugom, pri čemu je cilj bio poremetiti i razbiti

protivničku formaciju i tada napadati mačevima. Uspjeh falange tako je u

najvećoj mjeri ovisio o tome jesu li hopliti uspjeli čvrsto zadržati formaciju

tijekom bitke. Falangisti u makedonskoj vojsci bili su profesionalni vojnici,

vrhunski uvježbani, što im je osiguravalo nadmoć nad grčkim vojskama.

Makedonska prevlast nad Grcima

Makedonsko uplitanje u grčke poslove započelo je 356. pr. Kr. kad je

došlo do rata Fokide i Beocije. Filip je priskočio Beočanima u pomoć i

porazio fokidske saveznike Spartu i Atenu. Nakon pobjede, Filip II. je

diktirao ''sveti mir'' u Grčkoj i posao član Delfijskog vijeća.

Nadalje, Filip II. se i dalje sukobljavao s Atenom oko grada

Amfipolisa, ali je 346. pr. Kr. došlo do kompromisnog mira (Filokratov

mir). Zbog Filipa II. u Ateni je došlo do političkih trzavica oko odnosa s

Makedoncima. Najveći protivnik Filipove hegemonije u Grčkoj bio je

Atenjanin DEMOSTEN, koji je držao javne govore protiv Filipa, tzv.

filipike. Demosten je uspio pronijeti ideju ujedinjenja Grka u ratu protiv

Filipa II., pa je ponovno došlo do raa.

U kolovozu 338. g. pr. Kr. Filip II. je porazio Atenjane i Beočane u

BITCI KOD HERONEJE:

- Atena je morala raspustiti svoj Delsko-atički savez

- - // - je prepustila Makedoncima posjede na tračkom Hersonezu

- Tebu je Filip II. pretvorio u svoju ''vojnu bazu''

- makedonsku vlast su priznali polisi na Peloponezu

G. 338. u Korintu je zaključen ugovor o ''općem miru'' između

predstavnika grčkih polisa i Filipa II. (Sparta nije sudjelovala u heronejskoj

bitci i korinstkom mirovnom ugovoru – držala se po strani, ali je izgubila

sve posjede izvan Lakonije).

Mirovnim ugovorom Filip je osnovao savez s grčkim polisima, simahiju

kojom bi trebala upravljati skupština saveznika. Odlučeno je da će savez

biti usmjeren protiv Perzije.

Aleksandar Veliki

U vrijeme Filipova ubojstva 337. pr. Kr. Aleksandar je bio u nemilosti i

zajedno sa svojom majkom Olimpijadom je živio u Epiru. 335. god. pr. Kr.

uspio je naslijediti oca a nakon toga je uspješno raovao u Trakiji. Njegovom

savezu su se priključili i Kelti.

U Tebi je Aleksandar uspješno ugušio pobunu protiv makedonske

vlasti. Tom prilikom Aleksandar je nad Tebom izvršio odmazdu u kojoj je

ubijeno 6 tisuća ljudi, a svi preživjeli su odvedeni u roblje. Nakon tog

poteza Aleksandru se pokorila i Atena.

God. 334. pr. Kr. Aleksandar je pokrenuo pohod na Perziju. U Malu

Aziju ušao je preko sjevera, gdje je odao počast drenom gradu Troji. Prvi

Aleksandrov okršaj protiv Perzijanaca dogodio se kod rijeke Granik, gdje

je Aleksandar zaplijenio veliku količinu dragocjenosti koje je poslao grčkim

gradovima. U Maloj Aziji je postavio makedonskog namjesnika kojemu je

dao perzijsku titulu satrapa, a isto tako je na snazi ostavio perzijski porezni

sustav. (Očito je Aleksandar želio u Maloj Aziji učvrstiti svoju vlast, a i

inače je perzijske institucije smatrao dobrima.) U Maloj Aziji je zavladao

svim nekadašnjim grčkim gradovima i vratio im stare grčke političke

institucije.

U slijedeće dvije godine Aleksandar je ratovao uspješno, a u listopadu

333. pr. Kr. odlučio se na novi sukob protiv Perzije. U bitci kod Isa 333.

pr. Kr. Aleksandar je postigao veliku pobjedu, a perzijski kralj Darije III. je

morao bijegom spašavati svoj život. Aleksandar je u toj bitci zarobio

perzijsku kraljicu, prema kojoj se odnosio s poštovanjem. Nakon bitke

perzijski vojnici su masakrirani, a smatra se da je kod Isa stradalo 110

tisuća Perzijanaca. U istoj bitci ranjeno je 4 000 makedonskih vojnika, dok

ih je 302 izgubilo život.

Svoj vojni pohod Aleksandar je nastavio uz obalu Bliskog Istoka prema

Siriji, Fenikiji i Tiru. Grad Tir se predao nakon osmomjesečne opsade 332.

pr. Kr., nakon čega je Aleksandar dao masakrirati 8000 stanovnika, dok ih

je 30 000 odvedeno u roblje.

Nakon Tira Aleksandar je zauzeo Gazu i Egipat. U delti Nila osnovao

je grad Aleksandriju u kojoj održava narodne igre (po grčkom uzoru) i

proglašava se faraonom. U Egiptu je Aleksandar spojio grčka s

egipatskim božanstvima, pa je nakon hodočašća u Amonovo proročište u

pustinji Siva izjednačio Zeusa i Amona.

Nakon osvajanja Egipta Aleksandar je svoju vojsku usmjerio prema

Aziji. Pod svojim zapovjedništvom imao je 400 000 pješaka i 7 000

konjanika s kojima je 331. pr. Kr. prešao Eufrat i Tigris. Do nove bitke

protiv Darija III. došlo je kod Gaugamele. U toj bitci perzijska vojska je

koristila bojne slonove i skitska bojna kola, a Perzijancima su se

pridružile afganistanske, indijske i babilonske trupe. Aleksandar je

naposljetku pobijedio i zauzeo Suzu i Babilon. Sljedeće, 330. g. pr. Kr.

uništio je vojsku koja je branila Perzepolis.

U Perzepolisu je Aleksandar zaplijenio velike količine perzijskog blaga

a kraljevsku palaču je dao uništiti i zapaliti. Darije III. je i dalje bježao od

Aleksandra prema istoku. Tijekom bijega Darija III. je ubio satrap

Baktrijane, što je Aleksandru otvorilo put do perzijskog prijestolja. Svoje

grčke vojnike je poslao nazad u Grčku i opremio ih perzijskim zlatom kako

bi okupili novu vojsku.

U Perziji je Aleksandar postao kraljem i oženio se Roksanom 327. pr.

Kr., nakon čega je planirao pokoriti najistočnije perzijske provincije. U

svom novom pohodu makedonska vojska je naišla na razne teškoće zbog

kojih je u njoj došlo do osipanja i nediscipline. Aleksandar je u svađi ubio

svog starog vojskovođu a drugog je dao smaknuti zbog izdaje. Nakon što

je stigao do ušća Inda vojsku je podijelio na dva dijela. Uz velika stradanja

vojska pod vodstvom Aleksandra preko pustinje je 324. pr. Kr. stigla u

Suzu. U Suzi je slavio ''vjenčanje 10 000'' – grčki zapovjednici i vojnici

oženili su Perzijanke, a sam Aleksandar je oženio jednu od Darijevih kćeri.

Nakon Suze, Aleksandar je s vojskom otišao u Babilon gdje je umro od

malarije 323. pr. Kr.

Aleksandar Veliki u planu je imao izjednačavanje statusa svih gradova

na području svoje države, kao i spajanje Grčke i Perzije. U osvajanju nije

imao granica, već je planirao, nakon pohoda na istok, osvojiti i zapad

Europe.

Nakon njegove smrti došlo je do velikih ustanaka protiv makedonske

vlasti, ponajprije u grčkim gradovima, ali je Aleksandrov utjecaj i značaj

bio itekako osjetljiv i nakon njegove smrti.

Nekoliko godina nakon smrti Aleksandra Velikog moć grčkih gradova

je opala, iako je Atena zadržala intelektualni primat u svijetu putem svojih

filozofskih škola.

Država Aleksandra Velikog prostirala se od obala Egejskog mora,

preko Bliskog Istoka i Egipta sve do Indije. Krajnja granica Aleksandrove

države bila je rijeka Ind. Nakon njegove smrti državu su među sobom

podijelili njegovi generali i nazvali se diadosima. Vrijeme nakon

Aleksandrove smrti naziva se vrijeme vladavine diadoha.