ali i nino final - opusknjige.hr · prosjak lica razjedena bolešću. dao sam mu novac i on krene...

�kurban said

Alí í Níno

ALI I NINO_FINAL.indd iALI I NINO_FINAL.indd i 10.2.2014 17:03:1910.2.2014 17:03:19

BIBLIOTEKA PA N O R A M A

NakladnikOpus Gradna j. d. o. o.Zagreb

Glavna urednica: Maja Pleslić

Tehnički urednik: Marko KneževićKorektura: Renato GlavicaDizajn naslovnice: Dinko KumanovićFotografi ja na naslovnici:Camel Caravan on Mt. Olives in Jerusalem, Mandatory Credt: © Matson/McMahan Photo Archive

Tisak: Grafomark d. o. o., Zagreb, veljača 2014.

ISBN 978-953-57971-0-4CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 869796

ALI I NINO_FINAL.indd iiALI I NINO_FINAL.indd ii 10.2.2014 17:03:2110.2.2014 17:03:21

� kurban said

Alí í Nínopreveo s njemakoga Mladen Janković

OPUS GRADNA

ALI I NINO_FINAL.indd iiiALI I NINO_FINAL.indd iii 10.2.2014 17:03:2110.2.2014 17:03:21

Naslov izvornikaKurban SaidAli und NinoPrvo izdanje objavljeno je u Beču i Leipzigu 1937. godine, nakladnik Tal Verlag.Prijevod © Mladen Janković 2014.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se koristiti bez dopuštenja vlasnika autorskih prava, osim u slučaju novinskih osvrta i stručne kritike.

ALI I NINO_FINAL.indd ivALI I NINO_FINAL.indd iv 10.2.2014 17:03:2110.2.2014 17:03:21

� v

Dragi čitatelji!Vi držite u rukama vjerojatno prvu knjigu nekog azerbajdžanskog autora prevedenu na hrvatski jezik. Roman Kurbana Saida Ali i Nino priča je o ljubavi između dvoje mladih ljudi, Azerbajdžanca i Gruzijke, koji žive u Bakuu na početku dvadesetog stoljeća, u ključnom povije-snom razdoblju uoči Prvoga svjetskog rata i revolucija koje su dovele do raspada Ruskog Carstva. Ali i Nino. Musliman i kršćanka. Istok i Zapad. Oličenje dviju različitih kultura i različitih običaja, zamršeno isprepletenih u ovom gradu na obali Kaspijskog jezera.

»Zemlja vatre« — Azerbajdžan je smješten na raskrižju puteva iz-među Europe i Azije, na spoju Istoka i Zapada: preko njegova teritorija nekad je prolazio Put svile. Uzajamni utjecaj kultura od davnina je stvarao pretpostavke za dijalog između predstavnika različitih religija i naroda te formiranje tolerantnog društva. U Azerbajdžanu stoga, bez obzira na društveno-politički sustav, ljudi koji govore različitim jezici-ma i predstavljaju različite religije žive u miru, spokoju i uzajamnom poštovanju, kao jedna obitelj. Multireligiozni i multietnički Azerbajdžan i danas je vjeran toj tradiciji, i to je jedno od naših najvećih nasljeđa.

Azerbajdžan je zemlja drevne književne tradicije, koja je dala svije-tu velike pjesnike i mislioce poput Nizamija, Khaganija, Fuzulija, Nesi-mija, a još u 12. stoljeću živjela je i stvarala azerbajdžanska pjesnikinja Mehseti Ganjavi. Književna djela, koja su stvorili naši klasici i suvreme-nici, zauzimaju počasno mjesto i pripadaju svjetskoj kulturnoj baštini.

Azerbajdžanska Demokratska Republika (ADR), koja je uspo-stavljena 1918. godine, prva je sekularna država na muslimanskom Istoku gdje su ženama prvi put u muslimanskom svijetu zajamčena

ALI I NINO_FINAL.indd vALI I NINO_FINAL.indd v 10.2.2014 17:03:2110.2.2014 17:03:21

jednaka prava, uključujući i glasačka, gdje je otvoreno prvo kazalište i postavljena prva opera. Deklaracija o neovisnosti jamčila je jednaka građanska i politička prava za sve građane, bez obzira na nacionalnost, religiju, socijalni status i spol. Iako je republika kao neovisna država postojala vrlo kratko vremensko razdoblje te je pala 1920. nakon ula-ska boljševičke vojske (ovi događaji se spominju u romanu), ona je u pamćenju naroda ostavila veliki duhovni trag te je uvelike pridonijela razvoju obrazovanja, kulture, književnosti i umjetnosti, a Azerbajdžan-ska Republika ponovno stječe svoju neovisnost 1991. godine i postaje nasljednicom upravo te prve republike.

Treba napomenuti da postoje mnoge povijesne sličnosti i paralele između Azerbajdžana i Hrvatske, uključujući i one koje se odnose na našu nedavnu prošlost, kada su oba naroda suočena s ratom, okupa-cijom njihova teritorija, velikim brojem izbjeglica i unutarnjom nesta-bilnošću p roživjeli bolno razdoblje tranzicije. Obje su zemlje relativno mlade države na karti svijeta, koje su sebi dale u zadaću izgradnju mirnog, naprednog i demokratskog društva. Naše zajedničke vrijedno-sti, ciljevi i zadaće stvaraju povoljne uvjete za međusobno zbližavanje.

Iskreno smo zahvalni izdavačima knjige za njihov doprinos razvoju kulturnih odnosa između naših naroda. Nadam se da će mnogi hrvat-ski čitatelji, nakon što pročitaju ovaj izuzetan roman, htjeti nastaviti svoje upoznavanje s azerbajdžanskom književnošću i bolje upoznati našu zemlju.

Kamil Khasiyevveleposlanik

republike azerbajdžan

ALI I NINO_FINAL.indd viALI I NINO_FINAL.indd vi 10.2.2014 17:03:2210.2.2014 17:03:22

Alí í Níno

ALI I NINO_FINAL.indd 1ALI I NINO_FINAL.indd 1 10.2.2014 17:03:2210.2.2014 17:03:22

ali i nino � 3

1. poglavlje

Bili smo vrlo šaroliko društvo, nas četrdesetorica školaraca na nastavi zemljopisa toga vrućeg poslijepodneva u Carskoj ruskoj humanističkoj gimnaziji u Bakuu: tride-set muslimana, četiri Armenca, dva Poljaka, tri sljedbenika sekti i jedan Rus. Do tada nismo razbijali glavu neobičnim zemljopisnim položajem našega grada, ali sada nam je pro-fesor Sanjin stao tumačiti onim jednoličnim i uspavljujućim glasom: »Prirodnu granicu Europe na sjeveru predstavlja Sjeverno more, na zapadu Atlantski ocean i na jugu Medi-teran. Istočna granica Europe ide kroz Rusko Carstvo duž gorja Ural, preko Kaspijskoga mora i Zakavkazja. Neki uče-njaci gledaju na područje južno od Kavkaza kao na Aziju, dok drugi, uzimajući u obzir kulturni razvoj u Zakavkazju, smatraju da bi to područje trebalo biti važan dio Europe. Stoga se može reći, draga djeco, da djelomično i od vas zavisi hoće li naš grad pripadati naprednoj Europi ili nazad-noj Aziji.«

Na usnama mu je titrao samozadovoljan osmijeh. Neko smo vrijeme sjedili u tišini, poklopljeni njegovom mudrošću i teretom odgovornosti iznenada svaljenim na naša pleća. A onda Mehmed Hajdar, koji je sjedio u zadnjoj klupi, digne ruku i reče: »Molim lijepo, gospodine, mi bismo radije ostali u Aziji.«


4 kurban said

Provala smijeha. Bila je to Mehmedova druga godina u trećem razredu, a po svemu sudeći mogao bi tu ostati i iduće godine, ako Baku i dalje bude pripadao Aziji. Naime, dekret ministarstva dopuštao je starosjediocima azijskoga dijela Ru-sije da ostanu u nekom razredu koliko god to žele.

Profesor se Sanjin, odjeven u zlatom opšivenu odoru ru-skoga gimnazijskog učitelja, namrštio.

»Tako dakle, Mehmede Hajdare, ti bi ostao u Aziji. Možeš li navesti koji razlog za tu odluku?«

Mehmed Hajdar stupi naprijed porumenjevši u licu, ali ne odgovori ništa. Usta su mu bila otvorena, čelo namršteno, a pogled prazan. I dok su se četiri Armenca, dva Poljaka, tri sektaša i Rus naslađivali njegovom glupošću, podigao sam ruku i rekao: »Gospodine profesore, i ja bih radije ostao u Aziji.«

»Ali-kane Širvanšire! I ti također! Lijepo, istupi naprijed.«Profesor Sanjin izbacio je donju usnu i u pola glasa pro-

kleo sudbinu koja ga je bacila na obale Kaspijskoga mora. Za-tim se nakašljao da pročisti grlo i zapitao pompozno: »Mo žda nam ti konačno možeš dati razlog?«

»Mogu. U Aziji se osjećam sasvim dobro.«»Tako dakle. Dobro, a jesi li ikada bio u nekoj stvarno

divljoj azijskoj zemlji, u Teheranu na primjer?«»Naravno, prošloga ljeta.«»E, baš dobro. A jesi li ondje vidio neke od velikih blago-

dati europske kulture, recimo automobile?«»O da, i to vrlo velike. Prevoze tridesetak, pa i više ljudi.

Ne voze po gradu, već samo od jednog mjesta do drugog.«»To su autobusi, a koriste se njima zato što nemaju željezni-

ce. Vidiš, to se zove zaostalost. Sjedni na mjesto, Širvan šire.«Znao sam da se trideset Azijaca sada osjeća slavodobitno,

vidjelo se to u načinu na koji su me gledali.


ali i nino � 5

Profesor Sanjin ljutito je šutio. Očekivalo se od njega da od svojih učenika napravi dobre Europljane.

»Dobro, a je li itko od vas bio primjerice u Berlinu?« zapi-ta on iznenada.

Danas zaista nije bio njegov dan: javio se sektaš Majkov i priznao da je bio u Berlinu kao sasvim maleni dječak. Živo se prisjetio zagušljive i sablasne podzemne, bučne željeznice i sendviča sa šunkom koje mu je majka pripremala.

Nas tridesetorica muslimana osjetili smo duboko gnu-šanje. Seid Mustafa čak je zatražio dopuštenje da napusti učionicu, kao da mu je pozlilo od riječi »šunka«. I tu je bio kraj naše rasprave o Bakuu i o njegovu zemljopisnom položaju.

Oglasilo se zvono. Osjetivši olakšanje, profesor Sanjin na-pusti učionicu. Četrdeset đaka izjuri za njim. Bio je to veliki odmor i postojale su samo tri stvari koje si mogao raditi: istrčati na dvorište i potući se s đacima iz susjedne realne gimnazije, jer oni su na svojim školskim odorama imali zlatne kokarde i zlatna puceta, dok smo se mi morali zadovoljiti sre-brnima; razgovarati glasno na tatarskom, tako da te Rusi ne razumiju, zbog čega je to bilo strogo zabranjeno, ili si mogao brzo prijeći cestu i neprimjetno kliznuti u Ženski licej svete kraljice Tamare. Odlučio sam se za posljednje.

Djevojke su šetale vrtom odjevene u čedne plave odo-re s bijelim pregačama. Moja mi je sestrična Ajša mahnula. Hodala je ruku pod ruku s Nino Kipiani, a Nino Kipiani je najljepša djevojka na svijetu. Kada sam im ispričao o svojim zemljopisnim okršajima, najljepša djevojka na svijetu digla je najljepši nos na svijetu i rekla: »Ali-kane, ti si tako glup. Hvala Bogu što smo u Europi. Da smo u Aziji, morala bih nositi veo pa me ti ne bi mogao vidjeti.«

Predao sam se. Neobičan zemljopisni položaj Bakua omo-gućio mi je dakle da gledam najljepše oči na svijetu.


6 kurban said

Potišten, propustio sam ostatak nastave. Lutao sam grad-skim ulicama, gledao deve i pučinu, razmišljao o Europi i Aziji, o Ninoinim lijepim očima, i bio tužan. Prišao mi je prosjak lica razjedena bolešću. Dao sam mu novac i on krene da mi poljubi ruku. Uplašen, trgnuo sam je nazad. Desetak minuta poslije sinulo mi je da sam ga uvrijedio i dva sam sata jurio uokolo tražeći ga da popravim stvar. Nisam ga pro-našao, i kući sam se vratio s grižnjom savjesti.

Bilo je to prije pet godina.U tih pet godina mnogo se toga dogodilo. Dobili smo

novog ravnatelja koji nas je s osobitim zadovoljstvom hvatao za ovratnike i drmusao jer je u gimnaziji bilo strogo zabra-njeno đacima dijeliti zaušnice. Naš vjeroučitelj nadugačko nam je rastumačio koliko je milostiv Alah bio prema nama kad nam je dopustio da dođemo na svijet kao muslimani. Pridružila su nam se dvojica Armenaca i jedan Rus, a dva muslimana više nisu bila s nama: jedan se sa svojih šesna-est godina oženio, a drugi je tijekom ferija pao kao žrtva krvne osvete. Ja, Ali-kan Širvanšir, bio sam u međuvremenu tri puta u Dagestanu, dva puta u Tbilisiju, jednom u Kislo-vodsku, jednom u Perziji kod strica, i umalo nisam ponav-ljao razred jer nisam znao razlikovati gerund od gerundiva. Otac je otišao potražiti savjet od mule koji mu je rekao da je latinski tek tašta opsjena. I tako je otac stavio sve svoje tursko, perzijsko i rusko ordenje, zaputio se ravno k ravna-telju, darovao nekakav instrument za nastavu fi zike, i ja sam bio bez problema promaknut u viši razred. Odnedavno je u školi visio plakat s natpisom da je strogo zabranjeno dolaziti u školu s nabijenim revolverom, u grad je uveden telefon, otvorena su dva kina, a Nino Kipiani bila je još uvijek naj-ljepša djevojka na svijetu.

Sada se to vrijeme bližilo kraju, od maturalnog ispita dijelio me je još samo jedan tjedan pa sam sjedio kod kuće


ali i nino � 7

u svojoj sobi i mudrovao o besmislenosti nastave latinskoga jezika na obali Kaspijskoga mora.

Bila je to lijepa soba na drugom katu naše kuće. Tamni sagovi iz Buhare, Isfahana i Kašana prekrivali su zidove. Li-nije njihovih uzoraka prikazivale su vrtove i jezera, šume i rijeke na način kako ih je u svojoj mašti vidio njihov tka-lac — nepre poznatljive oku nestručnjaka, zanosno lijepe za znalca. Žene nomada iz dalekih pustinja skupljale su s divljeg trnovitog grmlja zelen za ove boje. Dugi tanki prsti istiski-vali su iz njih sok. Tajna ovih čarobnih boja stara je stotine godina, a često prođe i cijelo desetljeće dok tkalac ne dovrši svoje umjetničko djelo. Onda ono visi na zidu, puno tajan-stvenih simbola, nagovještaja prizora lova i viteških bojeva, s ukrasnim natpisom na rubu, nekim stihom Firdusija ili kojom Sadijevom mudrom izrekom. Zbog mnogih sagova soba se či-nila tamnom. Bio je tu i jedan nizak divan, dva mala sedefom optočena stolca bez naslona, mnoštvo mekih jastuka, a usred svega toga, tako uznemirujuće i tako suvišno, knjige zapadno-ga znanja: kemija, latinski, fi zika, trigonometrija — budalašti-ne koje su izmislili barbari kako bi prikrili svoje barbarstvo.

Zaklopio sam knjige i izišao iz sobe. Uska staklena veran-da s pogledom na dvorište vodila je do ravnog krova kuće. Otišao sam tamo. Odande sam pogledom mogao obuhvatiti cijeli svoj svijet, masivne zidove gradske tvrđave s arapskim natpisom nad ulaznim vratima. Kroz labirint ulica koračale su deve s tako nježnim zglobovima da sam ih poželio pomilovati. Preda mnom uzdizala se zdepasta, okrugla Djevičina kula, okružena legendom i vodičima turista. Dalje iza kule počinja-lo je more — bezlično, olovno, neshvatljivo Kaspijsko more, a za leđima mi je bila pustinja — oštro stijenje, pijesak i trnje — mirna, nijema i nesavladiva, najljepši krajolik na svijetu.

Sjedio sam u tišini na krovu. Što me se ticalo što ima i drugih gradova, drugih krovova, drugih krajolika. Ja sam volio


8 kurban said

ravnu pučinu, ravnu pustinju i između njih ovaj stari grad, ruševnu palaču, i bučan svijet što je hrlio ovamo u potrazi za naftom, bogatio se i potom odlazio, jer nije znao zavoljeti pustinju.

Sluga je donio čaj. Ispijao sam ga i mislio na svoj matu-ralni ispit. Nije me previše brinuo. Sigurno ću proći. Ako i ne prođem, neće to biti sramota. Seljaci na našim imanjima rekli bi tada da se u učenjačkom žaru nisam mogao odvo-jiti od »kuće znanja«. Zapravo je šteta što napuštam školu. Lijepa je bila siva odora sa srebrnim pucetima, epoletama i kokardama. Ali neću dugo nositi civilnu odjeću. Samo jed-no ljeto i onda — da, onda idem u Moskvu u Lazarevljev institut za orijentalne jezike. To sam sâm odlučio, i tamo ću pred Rusima imati lijepu prednost. Ono što će oni morati s mukom učiti, meni je poznato od malena. Osim toga, nema tako lijepe odore kao što je ona Lazarevljeva instituta: crveni haljetak, zlatni ovratnici, uski pozlaćeni mač i rukavice od jareće kože, čak i radnim danom. Moraš nositi uniformu da bi te Rusi poštovali, a ako me Rusi ne budu poštovali, Nino neće poći za me. A ja se moram oženiti s Nino bez obzira na to što je kršćanka. Gruzijke su najljepše žene na svijetu. A što ako me ne bude htjela? Tada ću naći nekoliko odvaž-nih momaka, prebaciti Nino preko sedla i požuriti preko granice u Teheran. Ondje će već pristati, što će joj drugo preostati?

Život se činio lijep i jednostavan gledan s krova naše kuće u Bakuu.

Sluga Kerim dodirnuo mi je rame.»Vrijeme je«, rekao je.Ustao sam. Zaista je bilo vrijeme. Na obzoru, iza otoka

Nargin, ukazao se parobrod. Ako se moglo vjerovati tiska-nom komadiću papira što ga je u kuću dostavio kršćanski telegrafski službenik, na tom se brodu nalazi moj stric sa


ali i nino � 9

svoje tri žene i dva eunuha. Ja sam ga trebao dočekati. Strčao sam se stubama do kočije koja je već čekala. Žurno smo se odvezli do bučne luke.

Moj je stric bio ugledan čovjek. Šah Nasrudin udijelio mu je u svojoj milosti titulu Asad ed Davle — »Lav carstva« i sada ga više nitko nije smio drukčije zvati. Imao je tri žene, mnoštvo slugu, palaču u Teheranu i velike posjede u Mazan-daranu. Dolazio je u Baku radi jedne od svojih žena, male Zejnabe. Bilo joj je tek osamnaest i moj ju je stric volio naj-više od svojih žena. Ali bila je bolesna i nije mogla imati dje ce, a upravo je s njom stric želio imati nasljednike. Iz tog su razloga već putovali u Hamadan. Ondje je usred pustinje stajala statua lava sa zagonetnim pogledom isklesana u crve-nom kamenu. Podigli su je stari kraljevi napola zaboravljenih imena. Već stoljećima žene hodočaste tom lavu i ljube njegov svemoćni falus nadajući se da će biti blagoslovljene djecom i radošću materinstva. Sirotoj Zejnabi lav nije pomogao. Nisu pomogli ni amuleti derviša iz Karbale, ni čarobni zapisi mu-draca iz Mašhada, ni tajna umijeća u ljubav upućenih starih žena iz Teherana. Sada su bili na putu za Baku, uzdajući se u vještinu zapadnih liječnika tamo gdje je domaća mudrost zakazala. Jadan stric! I druge dvije žene, stare i nevoljene, morao je povesti sa sobom. Tako traži običaj: »Možeš imati jednu, dvije, tri ili četiri žene ako sa svima postupaš jedna-ko.« Postupati jednako značilo je pružiti svima isto, na pri-mjer putovanje u Baku.

Istinu govoreći, nije me se to uopće ticalo. Ženama je ionako mjesto u anderunu, u unutrašnjosti kuće. Dobro od-gojen muškarac ne govori o njima, ne pita za njih i ne šalje im pozdrave. One su sjene svojih muževa, čak i onda kada bi se muževi sasvim dobro osjećali u njihovoj sjeni. To je dobro i mudro. »Žena ima razuma koliko i jaje dlaka«, kaže jedna od naših poslovica. Stvorenja bez razuma moraju biti


10 kurban said

nadzirana, inače donose nesreću, i sebi i drugima. Vjerovao sam da je to razumno načelo.

Mali se parobrod približio pristaništu. Plećati mornari širokih rutavih prsa postaviše pristupni mostić i putnici pohr-liše na obalu. Rusi, Armenci, Židovi, u grozničavoj žurbi, kao da je važno da ne izgube ni minutu svoga dragocjenog vre-mena. Mog strica nije bilo vidjeti. »Žurba je đavolov izum«, govorio je uvijek. Tek kad su se svi putnici iskrcali, pojavila se naočita fi gura »Lava carstva«.

Bio je odjeven u kaput sa svilenim suvratcima, na glavi je nosio okruglu crnu krznenu kapu, a na nogama papuče. Široka brada i nokti bili su mu obojeni kanom u sjećanje na krv mučenika Huseina koja je bila prolivena za pravu vjeru prije tisuću godina. Imao je umorne sitne oči a pokreti su mu bili spori. Iza njega, vidno uzbuđene, koračale su tri prilike umotane od glave do pete u debeo crn veo: njegove žene. Za njima su išla dva eunuha: jedan s mudrijaškim licem kakva sasušenog guštera, drugi malen, podbuo i ponosan na svoju ulogu čuvara časti Njegove Ekselencije.

Stric se polako spuštao pristupnim mostićem. Zagrlio sam ga i s poštovanjem poljubio u lijevo rame iako, istinu govo-reći, to i nije bilo nužno na javnome mjestu. Njegove žene nisam udostojio ni pogledom. Popeli smo se u kočiju. Žene i eunusi slijedili su nas u zatvorenoj kočiji. Sa svom svitom činili smo takav prizor da sam kočijašu naredio neka pođe zaobilazno preko gradskog šetališta da bi se cijeli grad mogao diviti mome stricu kako i dolikuje. Na šetalištu je stajala Nino i gledala me svojim veselim očima.

Otmjenim pokretom stric pogladi svoju bradu i zapita me što je nova u gradu.

»Ništa posebno«, odgovorio sam, znajući kako mi duž-nost nalaže da započnem s nevažnim stvarima i tek poslije prijeđem na one važne, »Dadaš-beg je prošli tjedan nasmrt


ali i nino � 11

izbo Ahunda Sadea jer se Ahund Sade vratio u grad, a prije osam godina oteo je ženu Dadaš-bega. Čim se pojavio, istoga dana Dadaš-beg ga je izbo. Sada ga traži policija, ali neće ga naći iako svi znaju da se Dadaš-beg krije u selu Mardakanu. Pametni ljudi kažu da je Dadaš-beg učinio pravu stvar.«

Stric potvrdno kimne. Ima li još kakvih novosti?»Da, u Bibi-Eibatu pronašli su Rusi puno nove nafte. Tvrt-

ka Nobel dopremila je nekakav veliki njemački stroj da ogradi i naspe dio mora kako bi i ondje mogli bušiti.«

Stric je bio vrlo začuđen. »Alah, Alah«, rekao je i zabrinu-to stisnuo usnice.

»Kod nas je sve u redu i ako Bog da idući tjedan napu-štam ›Kuću znanja‹.«

Nastavio sam govoriti cijelo vrijeme, a stari me je čovjek pozorno slušao. Tek kad se kočija približila kući, pogledao sam u stranu i rekao ravnodušnim tonom: »U grad je došao neki poznati liječnik iz Rusije. Ljudi kažu da je velik znalac i da ljudima s lica čita njihovu prošlost i sadašnjost, a onda iz toga proriče budućnost.«

Oči moga strica bile su zatvorene u uzvišenoj dosadi. Sasvim odsutno zapitao me je za ime toga mudrog čovjeka, i vidio sam da je mnome vrlo zadovoljan.

Sve se to kod nas držalo prikladnim ponašanjem i pleme-nitim odgojem.


ali i nino final - opusknjige.hr · prosjak lica razjedena bolešću. dao sam mu novac i on krene...

Documents