Alkemijsko posvećenje

2

Sadržaj:

ALKEMIJSKO POSVEĆENJE.......................................................................................3PARACELSUS – duh moderne alkemije ..................................................................12OBJAŠNJENJE ALKEMIJSKIH I GNOSTIČKIH SIMBOLA .................................17Abraksas.....................................................................................................................17Jednorog .....................................................................................................................18Merkur........................................................................................................................20Mojsijeva mjedena zmija na križu..........................................................................22

OGLEDI .........................................................................................................................25Čovjek i bogovi .........................................................................................................25Alkemijsko vjenčanje................................................................................................30

"A sada što se tiče bezbožnog i prokletog stvaranja zlata: to je uzelo tako velikog maha, da mnogi izopačeni lupeži - bivajući zreli za vješala - koristeći se time nepošteno izigravaju ljude, povodeći se za zloupotrebom lakovjerja mnogih. Isto tako "razboriti" ljudi su uvjereni da je transmutacija metala vrhunac i kruna filozofije, i da Bog najviše poštuje one koji mogu stvoriti velike količine zlata; dok se svojim nepromišljenim propovijedima i samodopadljivimlicima nadaju posvjedočiti Boga, Svemogućega, koji ispituje sva srca.

Zbog toga ovime javno svjedočimo da je to obmana i da je, za istinske filozofe, stvaranje zlata puka igra i samo sporedna prigoda; u usporedbi s ovime oni imaju za činiti tisuću puta bolje stvari. A mi izražavamo, s našim voljenim ocem C.R.C: 'Dalje sa svim zlatom, ukoliko nije ništa drugo nego zlato'. Jer njega, kojemu je cijela priroda objavljena, nije radovala činjenica da može stvoriti zlato odnosno ono, kao što Krist reče: 'O njemu đavli su ovisni'. Nego je, dakako, obradovan da je nebesa vidio otvorenima i anđele Božje uzdižuće i silazeće, i da je njegovo ime zapisano u Knjizi života".

citat iz "Fama Fraternitatis"

3

ALKEMIJSKO POSVEĆENJE

Temeljni smisao božanske alkemije sasvim je izvrnut zahvaljujući s jedne strane mazima i čarobnjacima Srednjeg vijeka koji su njome manipulirali u ime vlastitih ciljeva, a s druge strane neukosti i ljudskoj gluposti kojom je manipulirala i koju je isto tako obilno potpomagala Crkva.

Činjenica je da je zaista bilo ne malo onih koji su na materijalni način pokušavali zadobiti eliksir, onih koji su očito doslovno shvatili dubok simbolički smisao pretvaranja olova u zlato. Pozadina njihovih nakana svakako je upitna, a iza težnji da se navodno pronađe kamen mudrosti stajala je težnja za osobnim bogaćenjem i manipuliranjem masama.

Kada nam Gustav Meyrink pruža bogat i temeljit opus života engleskog alkemičara Johna Dee-a u svojoj knjizi «Anđeo sa zapadnog prozora», ovdje ujedno uočavamo kolika je pohlepa, želja za vlasti i posjedovanjem, stajala iz navodno iskrenih namjera da se pronađe plemenita kovina Vječnoga Života. Kada poštenjak John Dee u pratnji svog suradnika (čiju je prijevarnost prekasno uočio) dolazi na dvor cara Rudolfa, ovaj je tražio konkretnu materijalnu činjenicu. No, kada mu je John Dee objasnio o kakvom je zlatu riječ, car se pobunio i priprijetio da će obojicu baciti u tamnicu ne budu li mu otkrili tajnu formulu. Car je želio imati u rukama sredstvo moći i manipulacije nad masama; njemu nije bila važna tajna života i smrti, nego vlastita moć, upliv koji bi otkrivenjem tajne mogao izvršiti na svijet.

Što je zapravo božanska alkemija?

To je zaista alkemija koja pretvara olovo u zlato, ali o kakvom je olovu i kojem to zlatu riječ?

Mnoge stvari biti će jasnije kada se objasni da je peć gdje se mora iskaliti proces preobrazbe olova u zlato nigdje drugdje nego u samom čovjeku. Time će biti jasno da olovo koje treba zamijeniti simbolizira tešku, hladnu tminu materijalnog svijeta, svijeta smrti, a zlato - Vječnost i Život; Život koji biće smrti treba osloboditi okova sebičnosti i hladne materije da bi doseglo božansku puninu i postiglo svoj životni cilj. Simbol olova je Saturn, a zlata Sunce. Iz svijeta tame i škrte svjetlosti, koja atmosferu materijalnog svijeta «grije» tek škrtim i izopačenim odrazom od materie magice, treba izaći na danje Svjetlo Vječnoga života. Proces kojim se to postiže je alkemijski: stare stanice preobražavaju se u nove – smrtna prašina materije otpada i zaodijeva novo ruho, ruho Vječnoga života. Tako je rečeno i Efežanima.

Upućenik u kršćanski misterij, Pavao, opisao je to u mnogim svojim poslanicama, ali na žalost, riječi jednog alkemičara, dubokog posvećenika u misterij života i smrti, Crkva je – izvrnuvši tumačenje smisla njegovih riječi – iskoristila kao temelj za izgradnju kršćanske spekulativne filozofije (nazvane teologijom) i crkvene hijerarhije. Pavao je bio istinski božanski mag i prvi kršćanski gnostik, podjednako neshvaćen od prve jeruzalemske crkve, kao i od one buduće, koja će svoje sjedište imati u Rimu i poradi neznanja u kršćanstvo adoptirati pogansku filozofiju i običaje.

Što je olovo?

4

Kao što je rečeno, olovo simbolizira svijet prirodne materije. Ovaj je svijet nastao kao mjesto Božje Milosti gdje pala bića mogu izvršiti proces povratka božanskom makrokozmosu. U potpunosti je prilagođen svijesti svojih stanovnika, tako da se može reći da su ovaj svijet i njegovi žitelji u jednoj vječitoj interakciji. Kristalizacija kojom se došlo do naizgled čvrste (a u suštini iluzorne) materije ponajviše ima zahvaliti palom ljudskom umu koji je svijet oko sebe «ledirao» na onoj frekvenciji kojom vibrira njegova svijest. Tako je sve što oko sebe vidimo (sve dokle nam pogled seže) zapravo jedna nestvarna iluzija postojanja koja svoj opstanak duguje samo našem umu koji duhovnu pranu života projicira na jedan iskrivljen, nestvaran i iracionalan način. Materija je zapravo zgusnuti duh, ne zgusnut po sebi, nego projiciran tako po čulima koja su degradirana padom iz Božjeg makrokozmosa.

Problem koji se javlja jest u tome, što se pala ljudska svijest snažno vezala za prirodu same materije; ona je bila očarana njezinom ljepotom i time u sebi dalje razvila snažne nagone za posjedovanjem predmeta i stvari. Budući da na ovome svijetu ništa nije trajno, jer je priroda same materije takva da smrt i život tijesno surađuju, čineći da vječno živi samo Ideja (arhetip), dok oblici, odnosno njihovi materijalni nosači, zaista umiru, na vrijednosti dobiva borba za samoodržanjem. Pala svijest računa da će se lakše održati bude li gomilala materijalna dobra, no pritom ne uzima koliko joj treba, nego «za svaki slučaj» stvara ogromne zalihe. Ovo za posljedicu ima raslojavanje ljudskog društva. Kada se interesne sfere sukobe, pitanje je samo koliko će krvi pasti.

Posljedica svega jest kaotičnost življenja u stanju dubokog neznanja. U gnostičkom Evanđelju istine I, 17 pronađenom u Nag Hammadiju to je opisano slijedećim riječima: «Kada je sveukupnost krenula u potragu za onime iz čega su potekli [oni koji Ga traže ], a sveukupnost bijaše u njemu, neograničenom, nedokučivom…neznanje o Ocu prouzročilo je patnju i strah. Patnja je postala gusta poput magle i nitko nije mogao vidjeti. Stoga je pogreška postala moćna; djelovala je na vlastitu tvar jer istinu nije znala. Započela je stvaranjem, pripremajući u snazi i ljepoti nadomjestak za istinu».

Iz tog neznanja među ljudima je stvoren sotonizam. Ne poznajući istinsku prirodu svijeta koji ga okružuje, ne znajući zakone po kojima se odvija vrlo složena interakcija između aktivne čovječje psihe i zbivanja u materiji, čovjek je vlastitim misaonim slikama i oblicima, proizašlima iz zabluda, stvorio teška i mučna polja koja već eonima djeluju povratno na čitav materijalni svijet. Posljedica je stvaranje moćnih hijerarhija na onoj strani materijalnog svijeta (koju prirodna religioznost miješa s Božjim kraljevstvom) koje za svoje održanje oduzimaju živima svjetlosne etere i na taj način nanose veliku štetu ne samo onima čiju pranu kradu, već ujedno i vlastitim mikrokozmosima, jer iskru Života drže u zatočeništvu (sprečavajući mikrokozmos da se ponovno utjelovi). Ovo je detaljno opisano u vjerojatno najjezgrovitijem gnostičkom spisu Pistis Sofija.

I tako čovjek živi u duboku sljepilu, nesvjestan da svojim neznanjem i svojom poremećenom voljom arhontima isporučuje životnu hranu, te na taj način neposredno podupire sotonizam. Ispravno je reći da je svaka aktivnost na ovome svijetu, koja nije dio Božjeg plana, potaknuta od arhonata koji na taj način preživljavaju. Život u vidljivoj sferi materijalnog svijeta postao je samo tužni odraz onoga što se događa u

5

«onostranom», tako da se režiseri svega zla koja pogađaju svijet nalaze u nevidljivom dijelu materijalne sfere, koristeći se opće-poznatim ljudskim slabostima Njihova borba za opstanak posljedica je primitivizma njihove materijom zaluđene svijesti; što je čovjekov pad dublji (a što je nesumnjivo), time su i arhontske hijerarhije snažnije.

Čovječanstvo upravo ulazi u posljednju fazu svog postojanja; gužva u «astralu» je tolika da se gotovo više nitko ne može spasiti. Sve poruke koje su poslane i predane svijetu putem posvećenika temeljito su izmijenjene i objašnjene u skladu s materijalnim željama i prohtjevima onih koji su ih objašnjavali. Crkva i njezina teologija samo su jedan primjer temeljitog iskorjenjivanja Istine s ovoga svijeta. Poruku spasenja koju je donio Isus Crkva je pretvorila u pogansko idolopoklonstvo, dajući prednost povijesnom činu umjesto istinskoj suštini Kristove poruke (da treba slijediti njegov primjer), a na taj način i sama je zaslužna za podupiranje jednog snažnog sotonskog polja koje se danas u materijalnoj sferi predstavlja kao «bure bez dna». Crkva je, drugim riječima, postala ustanova koja se bavi svjetovnom praksom i mešetari materijalnim dobrima; njezini su dužnosnici zaboravili Isusove riječi: «Bogu i bogatstvu ne možete služiti».

Iz ovoga je jasno zašto je olovo obilježje materijalnog svijeta. Ne samo što materija nema vlastiti izvor svjetlosti, nego je samo odražava a sam taj odraz ujedno je -Lucifer! On je gospodar olova; njegovo je drugo ime Saturn; onaj koji gaji ambicije na ovome svijetu, onaj koji će ako treba i dugim, upornim, teškim radom kultivirati ovaj svijet do razine božanskog makrokozmosa (što je naravno nemoguće!), ali ujedno i skrbnik zakona, onaj koji čvrsto u zarobljeništvu drži svoje podanike te ih nagrađuje ili kažnjava, svakome po zasluzi. Naravno, postoje zvanične religije koji Saturnovu vladavinu tumače voljom našeg Boga Oca. Ah, kakva paklena zabluda!

Poznavaoci astrologije znaju da je Saturn sudbonoša. Nema zle niti dobre sudbine koja se čovjeku događa, a da u njegovoj natalnoj karti nije praćena dobrim ili lošim interakcijskim aspektima koje ta planeta ima s ostalim planetama ili važnim točkama natalne karte. Saturn prezire Sunčev sjaj jer presnažna svjetlost razotkriva suštinsku bijedu i hladnoću raspadljive materije. Zato se veže za odraz, za jednu lažnu sliku stvarnosti koja u oko promatrača dospijeva po svjetlosnom odrazu. Ljudi koji svoje ambicije podrede prirodi Saturna, postajući mu slugom, jednako će tako oštro reagirati na istinsko Svjetlo u susretu s kojim duboko u sebi osjećaju mizernost i bezvrijednost vlastitih težnji i napora. Otuda je jasno zašto su svi veliki posvećenici oduvijek progonjeni: zašto je ubijen Zoroastar, zašto je kažnjen Sokrat, zašto je Pitagora morao stradati u plamenu, zašto je razapet Isus, zašto je mučki ubijen Mani, zašto je nekoliko stotina tisuća paulicijana, bogumila, krstjana i katara stradalo u krvavim progonima takozvanih kršćanskih Crkvi koje su nasilnim metodama, podvalama i krivotvorinama uzurpirale pravo na potpuno iskrivljeno tumačenje kršćanstva.

Čovjek koji svoje ambicije veže za prirodu Saturna je uobičajeni čovjek ovoga svijeta; on je u borbi za svoje održanje prisiljen djelovati i na štetu drugih, i na taj način znatno oštećuje mikrokozmos kojega zastupa, otežava proces njegova rasta, često potiskujući ono zrnce Vječnosti na još dublje snivanje. Drugim riječima, on je posljedicom svojega pada iz Božjega kraljevstva bezbožan. Mikrokozmos koji se nakon smrti jedne osobnosti nije odvojio od kola rađanja i umiranja prisiljen je poduzeti

6

prirodno čišćenje svega onoga što je na materijalnoj razini činilo osobnost, iz čega jasno proizlazi da je svijest čovjeka smrtna, i da nema života nakon smrti, osim jedno neodređeno vrijeme, dok se u razinama čišćenja astralno i mentalno tijelo sasvim ne razgrade u kozmički prah.

Imajući duboki uvid u nesretnu sudbinu čovječanstva, temeljiti poznavaoc misterija života i smrti, posvećenik Pavao, naziva smrt fizičkog tijela i eterskog tijela – prvom smrću, a konačnu razgradnju astralnog i mentalnog tijela – drugom smrću. Božji sud je apsolutno osobna stvar svakog pojedinca i događa se svakome nakon što umre njegov fizički nosač i ono što mu je davalo transmutiranu svjetlosnu hranu – etersko tijelo. U razinama čišćenja mikrokozmos sa sebe otpušta sve što se smatra suvišnim, i od svega što u njemu ostaje samo su dvije stvari: ostaje zrnce Vječnosti, koje u sebi čuva zametak Vječnog čovjeka, zrnce koje nestrpljivo čeka da se konačno rodi čovjek koji će se «smanjiti kako bi on mogao rasti» (vidi G. Meyrink: «Bijeli dominikanac»), ali i karmički zapis koji u sebi sadrži sve informacije o prethodnim mikrokozmičkim inkarnacijama. Taj zapis nalazi se na dnu čovjekovog kičmeno-moždanog stupa, u jednom namotaju kojega poznajemo pod imenom – kundalini. Ukoliko čovjek pogrešnim tehnikama buđenja aktivira kundalini, on dolazi u dodir s prethodnom mikrokozmičkom karmom, posljedica čega je daljnja degeneracija i vjerojatne psihičke poteškoće koje mogu okončati u perverzijama i satanskom ponosu.

Zato nema druge alternative negoli pribiti zmijastu vatru stare osobnosti na križ; i na ruševinama luciferijanske osobnosti koja nosi obilježje zvijeri na svom čelu, izgraditi Hram Duha Svetoga gdje će poučavati, te pravila Života i izlječenja davati istinski božanski Čovjek. No da bi se on rodio u nama, mi moramo biti zrele jedinke sposobne prodrijeti u misterij života i smrti. Samo čovjek koji primi istinsku Gnozu može biti zreo za proces ponovnog rođenja; oni koji nisu spremni umrijeti u Kristu, nego dopuštaju da se njihov ego još naslađuje igračkama ovoga svijeta, pogrešnim će postupanjem potonuti još dublje, i time znatno oštetiti svoj mikrokozmos, produžujući mogućnost da se konačno izbavi i spasi. Zato je potreban izuzetan oprez jer većina duhovnih tehnika kakve se čovjeku nude vode ravno u služenje arhontima!

Dakle, svijet olova i njegova vladara Saturna upravo je predstavljen! Uz olovo veže se egocentrično djelovanje koje razbija stvarnost na čitav niz međusobno labavo povezanih fragmenata, i na taj način živimo u svijetu razbijenih posuda. Ego uživa u takvoj situaciji, jer se uvijek može vezati samo za jedan komadić i spremno napadati sljedbenike drugih razbijenih komadića. Daleko je lakše mahati lovorikama slave, ako se neprijatelj pregazi! U svijetu gdje se religija, filozofija i znanost međusobno bore za prevlast, nastojeći potisnuti jedna drugu kako bi izvršile prevagu nad ovim svijetom. U svijetu gdje su sve vrijednosti iskrivljene i okrenute naglavačke, i gdje nijedna mjera ne pomaže (a niti će pomagati) jer je temeljno djelovanje palog čovjeka upravo –bezbožno! Sve se svodi na grčevitu borbu za opstanak, čiju draž pojačava vječita želja pojedinca za dokazivanjem. Sve ovo nisu odlike Života već smrti; samo ono što je smrtno stremi za posjedovanjem, za poistovjećivanjem s onime što posjeduje, za samodokazivanjem, teži vladanju nad drugima, nadmašivanju ostatka svojim vlastitim odlikama…Naposljetku, sve se svodi na težnju za moći. Tako su ljudi olova, ljudi Saturna, u stvari ljudi ovoga svijeta, zapravo vrlo dobro maskirani pokraj svojih pravih

7

namjera i težnji. Oni uopće nisu svjesni svoje prave prirode, nego se vječito zavaravaju iluzijama u pogledu pravih odlika svoje osobnosti. Živimo u svijetu nevjerojatne glume gdje brojni vuci rado mijenjaju dlaku, ali ćud nikako. I zato sve dok čovjek pred sobom u potpunosti ne razotkrije svoju pravu prirodu, sve dok ne postane svjestan što sve u sebi potiskuje, on je slijep i žrtva je vlastita neznanja. A sve dok ne spozna sebe, neće biti niti spreman praštati drugima. Ostane li onaj koji laže sebe i druge, krijući iza finih manira i običaja gomilu neutaženih želja i ambicija, ostat će slugom Saturna, onime koji će na materijalni način pokušati olovo pretvoriti u zlato.

Kako dakle pretvoriti olovo u zlato na ispravan način?

Odgovor: prepoznati Istinu! Evanđelje Istine I 26 kaže: «Pojavila se istina; sve njezine emanacije prepoznaše je. Pozdraviše Oca u istini, savršenom snagom koja ih spaja s Ocem». No, da bi čovjek prepoznao Istinu, on mora biti dovoljno zreo da je primi. U tome uvelike ovisi o prethodnim mikrokozmičkim inkarnacijama, o bolima, jadima i patnjama koje je mikrokozmos prikupio za svojih očitovanja u materijalnoj sferi. Čovjek koji nije zreo za primanje istine još je uvijek čovjek olova, sluga hladnog Saturna; on potiskuje svoje prasjećanje, uporno guši sve što mu želi skrenuti pozornost na njegovo iskonsko podrijetlo i istinski put kojim mora proći da bi se na ruševinama njegovih luciferijanskih navika rodio Sin, onaj koji će se vratiti Očevu domu. Umjesto toga on se još uvijek bavi «ljepotom» materijalnih predmeta; on poput «prizemnog» tragača postupno otkriva ovaj svijet i kao takav još nije zreo za primanje istine o istinskom postojanju svojega bića. U prirodnom procesu čišćenja za očekivati je da će mikrokozmosi, koji danas pripadaju za materiju silno vezanim ljudima, jednom postati dovoljno informirani i dostići toliko pročišćenje, da se i u njima ostvari čudo: primanje sakramenta svetog vjenčanja duše i Duha. Ali to sasvim sigurno neće biti ovi ljudi koje sada vidimo!

Sve dotad čovjek koji zastupa takav mikrokozmos ne želi spoznati istinu. On je sebi važniji od istine. Njegove ambicije i želje su njegova trenutna preokupacija; on je nezreo. Za njih vrijede riječi iz Ivanova evanđelja 5:39-42:

Vi istražujete Pismajer mislite po njima imati život vječni.I ona svjedoče za mene,a vi ipak nećete doći k menida život imate.Slave od ljudi ne tražim,ali vas dobro upoznah:ljubavi Božje nemate u sebi.

Čovjek Saturna blagonaklono prima samo one koji će mu omogućiti ili možda pomoći da ispunjava vlastite želje i ambicije, da mu pomogne da poput Jude Iškariotskog ulaže u zemaljsku hijerarhiju i običaje ovoga svijeta (Iv. 5:43):

8

Ja sam došao u ime Oca svogai vi me ne primate.Dođe li tko drugi u svoje ime, njega ćete primiti.

Naposljetku, Ivanovo evanđelje pruža i jasnu sliku kako prolaze proroci istine na ovome svijetu: Evo kako čovjek Saturna, čovjek ambicija i žrtva vlastitih požuda, reagira na donosioce istinskog Svjetla (Iv. 7:7):

Vas svijet ne može mrziti, ali mene mrzi jer ja svjedočim protiv njega, da su mu djela opaka.

Dakle, čovjeku Saturna preostaje jedino religija Starog zavjeta: doslovno shvaćena rasna religija s nacionalnim koloritom, sa slavom prirodnome bogu, bogu ovoga svijeta kojega Pavao naziva «knezom vlasti zraka». Riječ je o arhontima koji su nastali kao posljedica ljudskih gluposti i praznovjerice; o moćnim sotonskim poljima koja u ime vlastita održanja otimaju svjetlosne etere i time otežavaju položaj ljudi na vidljivoj strani materijalnog svijeta. Svi ovi moćni entiteti koje čovječanstvo svojim neznanjem u izobilju hrani nastoji odgoditi vlastiti kraj u razinama čišćenja. Da bi se održali potrebno je čovječanstvo držati u lažima koja mu se isporučuje na sve moguće načine, među kojima je i religioznost crkvi, sekti, denominacija, među kojima je takozvani humanizam i slično. Sve dok se čovjek bori popraviti ovaj svijet, on se zapravo nalazi u škripcu: isporučuje arhontima svjetlosne etere dok čini ono što se prirodno od njega nalaže. Ovo je najveća tragedija ljudskog postojanja i pokazatelj sve besmislenosti uzaludnih čovjekovih ulaganja u «pogrešni svijet». Jer, ovaj je svijet zamišljen kao platforma za uzdizanje u jedan drugi eon, u 13. eon, kako ga naziva Pistis Sofija. Sam po sebi, ovaj svijet nema nikakvu drugu vrijednost; zato se ljude koji postupaju bezbožno s pravom može smatrati «mrtvima». Oni, od prirode smrti, ulažu u ono što je smrtno, a samo se smrt brine za ono što je smrtno. Tko ljubi istinski Život, on više neće poduzimati ništa što je od ovoga svijeta. Njegove su oči uperene prema Gori; on se kao posvećenik raduje Novome životu; ispunjenju svoje životne uloge, ostavljajući ono što je od ovoga svijeta onima, koji žele biti od ovoga svijeta. Pa ne kaže li Isus svojim budućim učenicima: «ostavi sve i pođi za mnom». Iz ovoga je očito, a još više iz riječi «Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta», da Kristov sljedbenik treba odbaciti stari mantil običnog svjetovnog čovjeka, napustiti navike i običaje ovoga svijeta, i prepustiti se vodstvu unutarnjeg Novog čovjeka, Čovjeka u Kristu, onoga koji u sebi nosi klicu Vječnosti.

Čovjek je zaista posvuda u okovima i jedina mogućnost nudi mu se u tome da ovaj svijet ostavi onima koji još nisu dovoljno zreli, a sam se dakle zaputi tragovima Čovjeka kojega ima u sebi, kako bi ga pripremio za povratak Ocu. Ovaj svijet ionako je samo dio Božanskog plana, mjesto milosti, zamišljen samo kao zona posredovanja palim dušama, kao mjesto gdje će započeti proces povratka Ocu; mjesto koje je nužno moralo biti osmišljeno kako mikrokozmosi, koji su ispali iz «Božjeg kraljevstva» ne bi vječno plutali u kaosu.

Zato Ivan u svojoj 1. Poslanici 2:15 i piše:

9

Ne ljubite svijetani što je u svijetu.Ako tko ljubi svijet,nema u njemu ljubavi Očeve.Jer što je god svjetovno- požuda tijela i požuda očijui oholost života –nije od Oca, nego je od svijeta.Svijet prolazi i požuda njegova,a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.

Treba dobro razumjeti ove riječi na pravi način. To ne znači prezirati ovaj svijet, nego prezirati njegove običaje; to ne znači mrziti svijet iz dubine duše, nego ga iskoristiti kao nužno područje za božansko uzdizanje; to ne znači niti suzdržavati se od onoga što je svjetovno, jer potiskivanje nikuda ne vodi, nego u tamnicu potiskivanja, prema psihičkim bolestima. Sve dok je čovjek od ovoga svijeta, on mora činiti što od njega njegova priroda nalaže. Ali ovaj svijet NIJE CILJ; on je zamišljen samo kao sredstvo za ispunjenje cilja, Božjeg plana koji je pred čovjeka postavljen. Svatko tko ovaj svijet smatra ciljem, krajnjim ciljem nekakvog nama navodno «otajstvenog» Božjeg plana, te ga nastoji kultivirati zanemarujući istinsku ulogu zbog koje živi, čini i postupa protuzakonito s obzirom na Božji plan. Ovaj svijet doduše mora imati jedan određen prostor u našim djelovanjima, ali ne smije postati našom temeljnom preokupacijom. Ali, najčešće je baš tako: ljudi, očarani iluzijom olova, zlato vide u predmetima čiji sjaj blista tek na tren. Na takvim je osnovama izgrađena pokvarena i licemjerna civilizacija i njen vrijednosni sustav koji jasno odražava sve naše iluzije i zablude; sve naše neznanje, «zaborav na Oca».

Dakle, svijet olova ujedno je jedna velika talionica, jedna ogromna alkemijska peć gdje se postojeća materija, postojeća kovina, može zamijeniti zlatom, u jednom procesu u kojemu sudjelujemo utoliko da fizički ne ometamo proces rađanja Sina Božjega iz klice koju nosimo u svom srcu. I to u svakome od nas ponaosob! Ali, tu sada treba riješiti jednu drugu dvojbu.

Tko je onaj koji će baštiniti kraljevstvo Božje! Zasigurno ne mi – naše osobnosti. One su od ovoga svijeta, prema tome smrtne, konačno razgradive u onoj «drugoj smrti» (entropiji astralnog i mentalnog tijela). Meso i krv ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje, kaže Pavao. S pravom tako sudi jer Ivan 6:46 svjedoči:

Tko god čuje od Oca i pouči se,dolazi k meni.Ne da bi tko vidio Oca,doli onaj koji je kod Boga;on je vidio Oca.

U nama se u tu svrhu nalazi iskonski Čovjek čiji zametak eonima spava u srcima ljudi, i na čiji se glas ljudi uporno oglušuju, onako kako to Isus i svjedoči u Ivanovu

10

evanđelju. Da bismo potpomogli njegov rast na nama je da mu predamo svoj maleni svijet (da Isusa krstimo vodom kao Ivan), kako bi on vatrom Duha Svetoga mogao temeljito očistiti sve karmičke zapise koji opterećuju mikrokozmos i na taj način doprinijeti jednoj svojevrsnoj sintezi duše i Duha, poznatoj kao alkemijska svadba. Valentin, gnostički posvećenik s početka kršćanske ere, poznaje ovaj proces kao sakrament «bračne ložnice» (ili vjenčane odaje), što i jest pravi smisao svetog vjenčanja. Ovdje se duša, zaručnica, vjenča s Kristom, zaručnikom; tko bude domaćin ovoj svadbi, njemu smrt više ne može nauditi.

Tko je «onaj koji je od Boga»? To je čovjek koji je postojao prije pada, ali koji je uslijed pada do te mjere degenerirao, da je postao samo polovicom. Njegova druga polovica (koju Jung ispravno naznačuje principom Anima/Animus) izgorjela je tijekom pada i tu je sada čovjek preko čijeg se tijela, preko čije se volje i istinskog htijenja može postići ponovno rađanje prvobitnog Čovjeka. Bez nas, tjelesnih ljudi, taj se proces povratka ne bi mogao izvršiti: otuda je jasno kakav je Božji plan u vezi ovoga svijeta i kakva je uloga čovjekova. Otuda je jasno da se smisao našeg života sastoji u tome da u sebi omogućimo ponovno rađanje Sina Božjega, i da je prosto vjerovanje u povijesni čin Božića i Uskrsa samo romantična farsa koju su praznovjerni i za materiju vezani pogani adoptirali u kršćanstvo. Ukoliko se čovjek opredijeli za prvo, tako što sudjeluje u procesu endure (samoponištavanja, kako njegov ego i njegove zemaljske ambicije ne bi smetale rastu istinskog Sina Božjeg), on će zaista dosegnuti Vječnost; ali ako se odluči za drugo, za formalnu vjeru bez unutarnjeg iskustva – za vjeru koja najčešće okonča u očekivanom licemjerju – on samo hrani jedno od moćnih arhontskih polja zaduženih za ovaj svijet, pa prema tome postaje odgovoran za suradnju sa snagama koje, djelujući bezbožno u svrhu vlastita održanja, nastoje svijet održati u lažima, nevjerici i neznanju kako bi mogle nesmetano zadržavati mikrokozmose u razinama čišćenja. Mnogi vjernici crkve i ne znaju da vjerujući crkvama, ulažući u njih i posjećujući ih, zapravo pothranjuju jedno izuzetno moćno sotonsko polje. Velika će se većina njih nakon smrti tjelesnog nosača neugodno iznenaditi!

Onaj koji ima Zlato, koji nosi Život je Sin Božji koji spava u našim srcima. Ne, naši grijesi nisu jednom uzeti, a Crkva nam ostala kao ispovjedaonica gdje možemo ispovijedati svoje daljnje grijehe; naši grijesi biti će svakom ponaosob uzeti samo ako se u nama, osobno, probudi Sin Božji. On je taj koji za sebe može zaista reći, da se samo preko njega možemo spasiti. Ne dakle mjedeno tijelo na križu, izvedba nekog dokonog kipara koji na taj način dobro zarađuje - tijelo kojemu se navodno treba licemjerno klanjati i moliti - već Onaj u nama koji od nas zahtijeva da se maknemo na stranu, da se smanjimo kako bi On mogao rasti. Tijelo koje moramo jesti i krv koju moramo piti – sve je to samo simbolika za zbivanja koja se događaju na nama nevidljivoj eterskoj razini. Zaista, od vršenja svetog sakramenta u crkvama gdje se navodno jedne Kristovo tijelo i iz kaleža pije njegova krv (kao vino) nema nikakve koristi. Sve je to samo simbolično izvanjsko očitovanje onoga što zreo čovjek, posvećenik u misterije, mora spremno i voljno primiti u sebi. Tijelo Kristovo i njegova krv naznačuju postupnu izmjenu svakog atoma našeg tijela; gradi se jedan poseban nosač, novo tijelo, tijelo koje će nakon smrti postati nosačem «Novom čovjeku». Onaj tko ovo tijelo sagradi još za života nakon smrti ne ide u razine čišćenja, jer njegovu mikrokozmosu smrt više ne može nauditi. Takva jedinka može poput Pavla radosno

11

pitati: «Smrti, gdje je sada tvoj žalac?» Nasuprot čovjeku koji je u sebi otkrio zlato i sazdao tijelo novog čovjeka, obični čovjek Saturna, «posvećenik» ove prirode, onaj koji uzgaja ovu hijerarhiju na jedan od nama brojnih poznatih načina (bilo putem crkve, filozofije, znanosti ili kroz pogrešnu primjenu ezoterijskog znanja), nakon smrti materijalnog nosača ne posjeduje «novo tijelo» i ne može biti sačuvan. On odlazi u razine koje odgovaraju vibraciji njegove svijesti; tako će se mnogi, koji sebe smatraju očišćenima i nakon tjelesne smrti očekuju «Raj nebeski», neugodno iznenaditi kad sa svoja preostala dva tijela postanu svjesni da su ostali prikovani za kolo rađanja i smrti. Jednako tako neugodno će se iznenaditi i oni koji nakon smrti očekuju reinkarnaciju svijesti; suočit će se s paklom razgradnje vlastite osobnosti, proces čega znade dugo potrajati.

Ono što je od olova ide olovu; ono što je od smrti ide u susret smrti; ono što je prah bilo u prah će se i pretvoriti. Ovo važi ne samo za naše tijelo već i za našu svijest koja ne nadmašuje svoje materijalne zemaljske korijene. Čovjek ovoga svijeta ne poznaje Boga; on poznaje svog osobnog boga Saturna kojega je proglasio jedinim Bogom, kojemu se moli da mu čini dobro bez obzira na posljedice koje bi zbog toga mogli trpjeti drugi; njegov osobni bog u skladu je s prirodom njegove psihe, i često je njegov bog drugome sotona. Naposljetku, kada i ako i sam krene putem posvećenika, on uviđa da isti taj bog postaje njegovim najvećim protivnikom na putu prema istinskom svjetlu. Tko povjeruje njegovim podvalama, lako će se opiti vinom daljnjeg zaborava.

U gnostičkom Filipovom evanđelju II 72 zapisano je: Kao što je Bog stvorio čovjeka da bi čovjek stvorio Boga, tako u svijetu ljudi stvaraju bogove; i klanjaju se svojim stvorenjima. Bilo bi primjereno da se bogovi klanjaju ljudima».

Naravno, ovakve bogove ne hrane samo površni vjernici, već i njihove vođe za oltarima; nadalje pothranjuju ga razni učitelji s Istoka, meštri velikih loža, duhovni majstori, samozvani proroci, obmanuti stigmate, oni koji vide ukazanja specijalno pripremljena od arhontskih hijerarhija… Osim njih takvog boga hrane i sami ateisti uzdajući se u vlastiti ego; jer, «knez ovoga svijeta» i nije ništa drugo nego ego čovjekov koji od samog pada nosi specifični žig Zvijeri, bez obzira je li odjeven u religijske, filozofske ili neke druge halje. Bez obzira je li to ego ateista, formalnog idolopokloničkog vjernika crkve, sljedbenika jedne od unakaženih religija svijeta, filozofa ili znanstvenika – svi su oni svirači jednog te istog orkestra koji svojom svirkom vode prema propasti ove civilizacije koja će okončati na sličan način kao prethodna.

Zato je na nama da odlučimo; putem sivog olova ili putem blistavog zlata; putem teškog Saturna ili putem toplog Sunca; putem raskalašenog Marsa ili putem transformacijskog Plutona. Jer:

Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije me dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.

(Mt, 10:38-39)

12

PARACELSUS – duh moderne alkemije

«Alterius non sit, qui suus esse potest»(«Tko može pripasti samom sebi, drugome ne pripada»)

Paracelsus (1494 - 1541), pravim imenom Theophrastus Bombastus von Hohenheim, nije bio samo reformator medicine, već ujedno hermetist i alkemičar. Nije se bavio samo liječenjem tjelesnih boljetica ljudi, već se zanimao i za duh. Smatrao je da bi čovjek koji spozna sve prirodne zakone došao u dodir s božanskom istinom što bi mu pomoglo da sazri svojim duhovnim bićem i ostvari konačno sjedinjenje duše s Bogom. Držeći se osnovnog hermetičkog načela da je «struktura mikrokozmosa jednaka strukturi makrokozmosa» on želi zahvatiti sveobuhvatno Znanje, smatrajući da ne može biti dobar stručnjak onaj koji tu Istinu ne poznaje.

Rođen u znaku Škorpiona, Paracelsus je bio vrlo temperamentne prirode. C. G. Jungopisuje njegovu gorljivost slijedećim riječima: «velika energija proizlazi samo iz odgovarajuće velike napetosti izazvane suprotnostima. Paracelsus ima zahvaliti svoju gotovo demonsku energiju konstelaciji načelnih suprotnosti». Ali ta snažna napetost je nužna za velika ostvarenja, ističe Jung: «Paracelsus je duboko konfliktna priroda; štoviše, on to mora biti, jer bez napetosti koju izazivaju suprotnosti nema energije; a tamo gdje izbija vulkan, kakav je on sam, neće pogriješiti u mnijenju da su se ovdje sudarili vatra i voda». Buntovna narav učinila je ga metom napada ne samo njegovih kolega liječnika, već ujedno i teologa koji su ga smatrali heretikom. Kada je 1527. javno spalio neke knjige iz stare medicine nadjenuli su mu nadimak Lutherus medicorum, što ga, međutim, nije pretjerano oduševilo. Na sav je glas uskliknuo: «Držite li da sam ja samo Luther?…I vama i njemu zadat ću posla!». U duši istinski kršćanin, Paracelsus javno prezire licemjerje crkve i njezine teologije, a ništa bolje nije nastrojen ni protiv reformatora. Promatra ih kao varalice i lažove, a s obzirom na raskol koji je pogodio tadašnju katoličku crkvu izjasnio se slijedećim riječima: «Istina je što se međusobno nazivaju antikristima jer oni razjedaju svoje carstvo i vode ga u propast…To su plodovi koje daju i po kojima ih možemo prepoznati». Zadirući znatno dublje od površine Paracelsus razgrće lažljive koprene laži i iluzija kojima se maskira ljudski ego u svojoj želji za dokazivanjem, kojoj podređuje sve pa i one najobimnije interese koji nadmašuju pojedinca i važe za većinu. Posljedica su dogme i obrasci koji se postupno sve više udaljavaju od istine. Čovjek je rob partikuliranih shema i jednom u njih uhvaćen odavde više ne pronalazi izlaz. Paracelsus to prozire i žestoko ustaje protiv namjere lažaca da steknu svoje pravo na svijest i život svakog čovjeka.

Spas čovjeka vidi dakle u otklonu od svih institucija. Ljudi na položajima uzurpirali su svoje položaje i kršćanstvo tumače prema vlastitim kriterijima. Crkvu izričito optužuje: «…onima koji su od Boga učeni i koji su govorili s vama glave ste odrubili, spalili ih i protjerali. Oni su ti proroci za koje Krist kaže da ih vi ubijate. Ali vi se ne stidite laži, što je monasima i popovima urođeno». Unatoč tome Paracelsus za razliku od mnogih istomišljenika nije bio progonjen ni s jedne od međusobno zaraćenih religijskih strana, iako je to bilo vrijeme velikih vjerskih pokolja. Ne samo rimska kurija, već i

13

reformatori, nemilosrdno su se obračunavali sa svojim protivnicima. U njegovoj domovini kalvinisti su se žestoko obračunavali sa znanstvenicima i ideja Calvinove «Božje vladavine» njemu se zacijelo činila vrlo smiješnom.

Ništa bolje nije bilo ni u medicini. Umjesto da se posvete patnji čovjeka, liječnici su slavodobitno uživali u svojim pozicijama. Svojom potkupljivošću unakazili su svoj plemeniti poziv na koji su, kako smatra Paracelsus, od Boga pozvani. Revno napadajući svoju struku, Paracelsus se zamjera brojnim vodećim ljudima tadašnje medicine zbog čega je izložen brojnim napadima, kritikama i prijetnjama. Akademski nije mogao napredovati, ali to uistinu nije ni želio. Ipak, u njemu je postojala silna želja da ljudi shvate što im žele saopćiti. Ali takvo što je nemoguće; kada se ljudi poistovjete s obrascima, nerijetko će napadati one koji razotkrivaju njihov stvaran status. Paracelsus drži da «sažaljenje mora liječniku biti urođeno. Gdje nema ljubavi nema niti umijeća». Liječnik koji ne voli i ne suosjeća s pacijentom bezvrijedan je. Nasuprot konzervativnoj medicini oslonjenoj na dogme, Paracelsus suprotstavlja «svjetlo prirode»; od liječnika zahtijeva da sami uče i provjeravaju znanje koristeći se razumom. Čovjek se ne može ostvariti ako ne djeluje sasvim na dobrobit ljudi, ali kako da djeluje na dobrobit ako se sam poistovjećuje s korumpiranim lancem koristoljubivih koji sebe prijevarno nazivaju liječnicima. Paracelsus ustaje protiv takve surovosti, razotkriva prave namjere tobože velikih i učenih ljudi, i ispred običaja i okoštale tradicije postavlja ČOVJEKA čiji se smisao ogleda jedino u tome da radi za druge. Time djeluje u skladu s Bogom.

Čovjek nije samo materijalno tijelo i njegova «ja-duša», već ujedno i njegov zvjezdani duh. Svaki čovjek ima svoju figuru coeli koja živi paralelno s njegovim materijalnim očitovanjem. Sve što čovjek proživljava doživjet će i njegova nebeska osobnost koja je s njim združena sve do trenutka njegove smrti. Sam materijalni čovjek sastavljen je od mase koja je dio svega stvorenog kako na nebu tako i na zemlji. Ta masa je limum terrae, cjelina sastavljena od četiriju elemenata. O tim elementima najkonkretnije se izrazio grčki filozof Empedoklo. Prema njegovom nauku ta četiri elementa korijen su svih stvari: vatra, voda, zemlja i zrak. Mikrokozmos je tako ogledalo neba i zemlje, iako stvoren u drugačijem vidljivom obličju nego što je Bog. U nama združeno je sve što postoji i zato smo mi ogledalo makrokozmosa, njegova vjerna slika. Sve što trebamo znati nalazi se u nama samima, jer mi sami održavamo osnovne principe po kojima djeluje čitav univerzum.

Ali čovjek je, našavši se u materijalnom svijetu, udaljio od svog životnog duha. Ovdje on otkriva razbijenu stvarnost koja mu se najčešće lažno prikazuje, ali nema mir jer u takvim uvjetima ne postiže svoju svrhu. Paracelsus se protivi razbijanju stvarnosti. U svom djelu Aurora philosphorum on piše: «sveopća spoznaja ili znanost o umjetnosti komad po komad je rastavljana na različite dijelove, pa su joj se snage toliko umanjile da je iz toga komadanja nastala krparija…». Krivce ponajprije vidi u grčkoj filozofiji (osobito u aristotelizmu), jer su oni «htijući biti spretniji i pametniji od samoga Boga» prionuli pisanju vlastite umne filozofije koje više nisu bile u skladu sa svetom tradicijom iz koje su krijepili svoje nauke.

14

Čovjek je u sebi duboko svjestan posljedica tog razdvajanja srodnih grana, ali zaveden vlastitim interesima on ne čini ništa da ih objedini, već samo ustrajava na daljnjoj fragmentaciji. Posljedica je duševni nemir i sklonost sukobima. Čovjek je posvuda u sukobima jer u svijetu različitosti svaki napredak u bilo kom smjeru i smislu ima svoju veoma skupu cijenu. Time se u čovjeku narušava božanski sklad koji ga čini izloženim bolestima, neprestanom strahu i neurozama. Razlozi tog nemira počivaju u izvornoj čovjekovoj naravi koja svim srcem želi sjedinjenje sa svojim tvorcem. Stoga Paracelsus zahtijeva prekid s trulim izvanjskim običajima i dogmama, kako bi čovjek u samome sebi spoznao svoje istinsko sebstvo. Dogma nije istina već je istini suprotna, i sve što je od dogme lažno je i radi protiv čovjekovih ostvarenja. Tko se prikloni lažima što su se ukorijenile u svijetu, taj ne može pružiti mnogo. Paracelsus zahtijeva da čovjek izađe izvan svih poznatih okvira (koji nisu ništa drugo do njegov okov), i da potraži istinsko jastvo čija kakvoća ovisi o nepripadanju i neslijedovanju tradicionalnih i izvrnutih koncepcija koje čovjeka čine slijepim. Ovisnost pojedinaca je ogledalo nedostatka njihove mudrosti i neznanja; kako je materija trula i lijena, tako je i sam čovjek lijen da Zna. Iluzija se može prozreti, ali zahtijeva umiranje sebičnih interesa; samo onaj koji djeluje u skladu s Bogom, može biti dostojan Istine.

Paracelsus vidi duhovni impuls koji ljudi primaju, ali ga zbog svog neznanja (zaborava na Oca kako to stoji u gnostičkom Evanđelju Istine) pogrešno interpretiraju i primjenjuju. Duhovna iskra je tako zaslužna za brojna ljudska ostvarenja ne samo u znanosti, filozofiji, već i umjetnosti, ali to nije cilj. Pred čovjeka se nameće istinska potreba da duhovno sazri do te mjere kada će biti moguće konačno sjedinjenje s Pleromom. Zov koji se čovjeku neprestano nameće proizlazi iz «duha pete suštine» o kojemu Paracelsus piše u svom djelu «Apocalypsis Hermetis».

Quinta essentia je «svjetlost prirode» i ona se, i sam Paracelsus to nedvosmisleno tvrdi, nalazi u našem srcu. Izvedena je kao sinteza svih četiriju elemenata, ali postaje djelatna tek nakon što je pokrene Duh Sveti. Bez toga ona je umrtvljena; ona spava. Čovjek svojim sebičnim djelovanjem i gubljenjem vremena na nebitne stvari ne dopušta da se ona razvije, čemu je uzrok neznanje i prianjanje uz uvriježene običaje kojima je zatrovano društvo. Stoga je quinta essentia u svojoj početnoj materijalnoj formi onečišćena, te za mnoge ostaje tajnom. Ovdje se Paracelsus oslanja na Pavlove tvrdnje kako čovjek ne može uskrsnuti u svom starom materijalnom tijelu. Sve običaje koji nas vežu za ovaj svijet mi smo prisiljeni napustiti u slavu rađanja Novoga čovjeka koji je, kako kaže, «zvijezda u nama». «U Kristu bivamo sadržani i postajemo blaženi», piše Paracelsus, «i u njemu ćemo uskrsnuti i iz smrdljivog tijela izrast će duševno tijelo».Pored svoje smrtne prirode svaki čovjek u sebi posjeduje sjeme besmrtnosti. Da bi se ona ostvarila, čovjek treba razdvojiti teški i bremeniti Saturn od toplog Sunca, da bi se time omogućio coniunctio s unutarnjim astralnim čovjekom. Iz te sinteze nastaje Enochdianus, vječni čovjek koji je filius philophorum, simboliziran hermafroditskim Merkurom.

Istinsko sebstvo je dakle prima materia kao duhovni princip koji u sebi sjedinjuje sve suprotnosti.

15

Ali da bi se ona razvila u zlato potrebno je da čovjek očisti Meluzinu iz svoje krvi. Meluzina je luciferijanski princip koji se nalazi u svakom čovjeku. Prema legendi koja najvjerojatnije ima keltske korijene Meluzina je pola čovjek a pola životinja ponekad s ribljim, a ponekad sa zmijskim repom. Možemo je usporediti s kršćanskim Sotonom i budističkom Marom; to su snage ove prirode koje djeluju u skladu sa samoodržanjem ovoga svijeta i utječu na čovjeka da ostane čvrsto prikovan uz materijalnu sferu. Meluzina zavodi čovjeka varljivim slikama (analogno hinduskoj mayi) i tako opčaran prividnom (lažnom) ljepotom, čovjek ne prepoznaje zov Duha Svetoga. Ona je sastavni dio njegove osobnosti, zaposjela je sav njegov duh i čovjek je s njom u potpunosti poistovjećen. Potrebno je mnogo životnog iskustva da čovjek spozna istinu o sebi i shvati da njegovo istinsko sebstvo ne pripada meluzinijanskim željama koje se tiču ove prirode. Konačan susret s Meluzinom svakoga od nas bolna je i zastrašujuća spoznaja; mnogima je milije živjeti u iluzijama, nesvjesni sebe.

Materija je zagađena, tvrdi Paracelsus; ona je cagstrum. Uz materiju i njezine zakonitosti lako se veže ludilo kada se božanski duh pokorava životinjskim nagonima čovjeka. Svrha je čišćenje takve za materiju vezane osobnosti da bi čovjek postao čista suština, što je i bio prije svog pada. Ovo može samo archeus, unutarnji alkemičar koji se u materijalnom tijelu već brine oko izmjene tvari. Kada se okrene prema čišćenju krvi «unutarnji oganj može očistiti njegov grijeh», što je sasvim u skladu s onime što Ivan piše u svojoj poslanici: «Krv Isusa Krista čisti nas od svih grijeha» (I, 1:7). U krvi Isusovoj Paracelsus vidi svekoliku životvornu moć koja svojom svetinjom zasjenjuje sve naše obične ljudske napore.

Čovjekova je uloga iznimno važna jer je svatko od nas onaj koji potencijalno može vršiti proces sjedinjenja jednog mikrokozmosa s makrokozmosom. Upravo zbog toga on se nalazi na meti napada luciferijanskih sila koje ga nastoje spriječiti da ispuni svoju ulogu. Sva ta ograničenja koja se čovjeku nameću su prirode hladnog, tamnog i bezbožnog Saturna koji obilježava ovaj svijet. Čovjek je rođen u olovu Saturna, ali mu je cilj okrenuti leđa svom očuhu da bi se svim srcem posvetio Ocu čije vibracije neprekidno struje kroz naša srca. Znanje ovoga svijeta, koje je obuhvaćeno razumom, treba napustiti da bi se iz srca raspirila vatra koja će pročistiti krv čovjeka kako bi se odande pokrenula čista božanska duša koja je naše istinsko sebstvo. Paracelsus je, unatoč prigovorima tobožnih pravovjeraca, duboko svjestan da Duh ima nepromjenjive zakone zbog čega se čovjek mora okrenuti Bogu, umjesto vlastitim spekulacijama koje su od ovoga svijeta. Ta hermetička «Knjiga prirode» nadilazi opažaje znanstvenika ili vjerovanje religijskih institucija; ona objedinjuje sve u jedno i time čovjeka oslobađa predrasuda kojima robuje. To nije znanje koje proizlazi iz snage ljudskog uma već silna zračeća snaga koja polazi od ljudskog srca. Unatoč tome što je često pogrešno shvaćen i tumačen, Paracelsus se drži svoje izjave «…da smo ništa osim ako nismo Bogu slični i savršeni poput našeg Oca na nebu». Time ne želi reći da čovjek izjednačavanjem sa snagom božjom mora tu povlasticu iskoristiti u svrhu vlastitog materijalnog rasta, već da mora rasti u Bogu čiji je dio. Svjesno ja mora se žrtvovati da bi se izrodio regenerirani duhovni čovjek koji se hrani energijom božanske besmrtnosti. Svrha je oslobađanje čovjeka iz zatvora materijalnog svijeta, a ne kultivacija njegove osobnosti. «Ne smijemo upotrebljavati svoju mudrost, već božansku. Naša nije ništa drugo nego djelo lude». Riječ je o istinskom izmirenju čovjeka i Boga. Vjerujući da nakon tjelesne

16

smrti duša odlazi tamo gdje pripada, Paracelsus ustrajava na tome da se ona oblikuje u skladu s božanskim zahtjevom. Ovo je jedini istinski humanizam: učiti ljude kako da dostignu besmrtnost.

Paracelsus se pozabavio i smrtnom čovjekovom prirodom. Uči da je materijalno tijelo uništivo, ali da je duša ona koja ostaje. Ali on uviđa da duševno-tjelesno očitovanje ne kruži oko tog besmrtnog elementa u čovjeku, već oko duhovnog dvojnika kojega je biće sebi izvojštilo kao zamjenu za besmrtnu supstancu. Uzrok tome je prianjanje uz materijalni svijet, odnosno prilagodba bića svijetu čije su zakonitosti smrtne. Nakon tjelesne smrti eterično tijelo će postupno sagorjeti; ono će doduše još neko vrijeme obilaziti ona mjesta gdje je živjelo njegovo tijelo, ali neće postojati vječno. Ovakvi stavovi Paracelsusa vrlo su bliski nauku rosenkreutzera koji čuvaju tajnu mističnog Isusovog nauka koji je bio poznat katarima i bogumilima.

Paracelsus je unatoč silnom osporavanju izvršio snažan utjecaj na preporod alkemije koja je nanovo rođena u tami uoči novoga vijeka. Premda pogrešno protumačen kao mag koji za prvim elementom traga kako bi njime mogao manipulirati, njegova je nakana bila da pospješi sjedinjenje palih duša s Bogom. Nakon njegove rane smrti brojna su mu djela uništena. Ipak, zahvaljujući marljivim prepisivačima danas znamo sasvim dovoljno o njegovim naporima i htijenjima. Neistina je da se Paracelsus zalagao za okultnu magiju kojom se bave prevaranti i lašci. Pa zar bi netko takav bio dostojan slijedećih stihova koje je sam zapisao:

«Kada bismo u rukama imali sve arkane i eliksireVelikog i malog svijeta,

Ali Tebe ne bismo imali, o Gospode, sve bi bilo ništavno !»

17

OBJAŠNJENJE ALKEMIJSKIH I GNOSTIČKIH SIMBOLA

Abraksas

Pojam Abraksas uveo je Bazilid iz Aleksandrije. Abraksas je veliki Arhont neba, Bog iznad svih bogova.

Carl Gustav Jung u svojoj mističnoj knjizi "Sedam propovijedi mrtvima", prema porukama što ih u numinoznom iskustvu sam dobiva od Bazilida, ovako ga opisuje:

On je veliki bog Pan i također mali.On je bog Priap.On je čudovište podzemnog svijeta, polip s tisuću krakova, klupko krilatih zmija, mahnitost.On je hermafrodit najranijeg nastanka.On je bog žaba i krastača koje žive u vodi i izlaze na kopno, čiji zbor se uzdiže u podne i u ponoć.On je obilje koje traži sjedinjenje s prazninom.On je sveto začeće.On je ljubav i ubojica ljubavi.On je svetac i njegov izdajnik.On je najsjajnija svjetlost dana i najtmanija noć ludila.Pogledati ga znači sljepoća.Saznati ga znači bolest.Obožavati ga znači smrt.Plašiti ga se, to je mudrost.Ne odupirati mu se, to je iskupljenje.

Abraksas je prikazan s glavom pijetla, ljudskim tijelom i dvjema zmijama umjesto nogu. Zamahuje bičem, dok u lijevoj ruci drži štit.

Abraksas je Biće po čemu se razlikuje od same Plerome. Bazilid ga promatra kao SUMMUM BONUM, beskrajno dobro izvučeno iz Sunca, ali i kao INFINUM MALUM, iz vraga izvučeno beskrajno zlo. On je najmoćnije stvorenje iznad svega, ono rastuće, kojemu je vrag njegova suprotnost kao ono padajuće. Kao Bog Sunca on je onaj kojemu težimo, za razliku od onog drugog čija je priroda demonska. Sam po sebi je djelovanje, kreativna sila nasuprot koje stoji nedjelotvornost.

Njegova moć je ona NAJVEĆA, ali Bazilid smatra: on nije jedini bog.

18

Jednorog

Rog je simbol prodorne muške snage koja prodire u donji svijet i upirući kroz čvrsta tijela traži sebi srodno obilježje, koje srednjovjekovni alkemičari nazivaju quinta essentia. Zahvaljujući tom rogu koji donosi spiritus vitae što u pojedincu budi prasjećanje, otvara se mogućnost uskrsnuća duše u Kristu. Tabula Smaragdina opisuje silazak sina silne snage koji prodire kroz čvrsta tijela i time pospješuje započinjanje procesa u palih ljudskih duša. Jednorog stoga simbolizira Kristovu snagu o kojoj Isus izriče poznate riječi: (Mt. 10:34) «Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač.»

Nasuprot rogu jednoroga nalazi se nedjelotvorna snaga pomirena sa sudbinom koja podržava zemaljski status quo. Ona je simbolizirana djevicom koja u svoje krilo prima jednoroga; tada dolaze lovci i hvataju ga. Lovci simboliziraju tražitelje, ljude koji tragaju za Istinom i koji je, poneseni ljubavlju prema prapočelu, pronalaze u čovječjem liku Isusa. U Alkemijskom vjenčanju Christiana Rosencreutza jednorog je snježnobijele boje, što upućuje na čistoću Duha i njegovo božansko porijeklo. On se pretvara u bijelog goluba koji simbolizira očišćenu dušu koja je na putu prema svome Ocu.

Jednorog simbolizira Duh Sveti; samu snagu prapočela koje JEDNO pretvara u četiri početka. Ali ujedno je on i sjedinjujući element koji natrag vraća sve ono što je Zmija rascijepila u četiri počela. Njegova je snaga ujedno razorna; kada pronađe svoj put, odnosno kada aktivira latentnu iskru u srcu čovjeka, ona zahtijeva predaju i napuštanje običaja Pavlovog «starog čovjeka». Na njegovo mjesto dolazi «novi čovjek», regenerirana duša koja posjeduje božansku čistoću, sjaj i iskonsku ljepotu. Rog jednoroga zahtijeva pokoravanje zemaljske ego-osobnosti u slavu rađanja nove duše u Kristu, i stoga unosi neizbježnu unutarnju dinamiku koja označava pad Kula Babilonskih u odsjaju Kristova svjetla.

Zbog borbe i previranja koja se događaju u pojedincima što ih Gnoza navede na put prosvjetljenja, jednorog ujedno simbolizira i rodoskvrnuće; napuštanje zemaljskog očinstva i majčinstva. Čovjek rođen u olovu teškog i hladnog zemljanog Saturna okreće leđa svome očuhu i u svjetlosti traga za svojim pravim porijeklom, za svojim Ocem čiji je sjaj oslikan alkemijskim simbolom zlata. Jednorog unosi neizbježni metež a cilj mu je pročistiti tijelo i dušu čovjeka kako bi on bio pripremljen za konačno sjedinjenje duše i Duha u JEDNO, odakle je sve i poteklo. Krist, zaručnik, uzima dušu, svoju zaručnicu, kako bi ona bila uznesena na nebo na znak posljednje trublje.

Moć jednoroga koja «izabranicima» Božjeg srca donosi izbavljenje iz materijalnog svijeta, drugima predstavlja teret. Onima koji su sasvim poistovjećeni sa svojim tijelom; onima koji su sasvim od ove prirode, jednorog donosi silnu i neizdrživu napetost što će kod njih izazvati negativne reakcije na božansko svjetlo. «Onaj tko je mrtav sklanja se s puta», piše u Evanđelju po Filipu (II, 52). Silne borbe ega i Svjetla u čovječjem biću opisane su u brojnim mitovima, no zaista samo jedan malen broj ljudi omogući u svom tijelu pobjedu snaga svjetlosti. Jednorog stoga utire put u srcima onih koji se predaju snazi Krista, onima vjernima u Kristu.

19

Rog je, da na kraju zaključimo, simbol izravne božanske snage koja se usijeca u srce čovjeka i u nj utire Gnozu kojom otpočinje proces povratka. Isus u Tominom evanđelju(p. 10) to izriče ovim riječima: «Bacio sam vatru na svijet, i gle, sada bdijem nad njim sve dok se ne zapali.»

20

Merkur

Priroda Merkura je dvostruka. On je vladar astroloških Blizanaca, znaka suprotnosti koje su razdvojene unutar jednoga. Sve dok nisu ujedinjene, ove dvije koncepcije bića su međusobno potpuno različite ali ujedno i neočitovane. Tek združene one postaju smisao objedinjen u Merkuru koji je na taj način ignis elementaris, osnovna živa vatra u kojoj izgaraju dvije suprotne prirode. Iz te vatre proizlazi život raspiren vjetrom, dahom vjetra čiji je bog grčki Hermes i egipatski Toth.

Iz osnovne supstance Merkur se podiže kao vjetar koji raspiruje životnu vatru čineći plamenove dviju snaga ujedinjenima. Otuda proizlazi zamisao o njegovoj samouzročnosti, koja je prikazana simbolom ouroborosa, zmaja koji samome sebi grize rep. Otuda Merkur i dobiva svoj prepoznatljiv simbol. U Merkuru duša posjeduje svoju dvostruku narav: s jedne strane ona je dobro, a s druge zlo. U vatri gore sile tame i sile svjetla, posljedica čega je biće koje združuje te suprotnosti i pronalazi izlaz iz dvostrukog svijeta u novu elementarnu jedninu. Budući da je Merkur sagrađen iz dvije supstance, on je po svojoj naravi prevrtljiv i promjenjiv. Istovremeno muški i ženski on je hermafrodit koji uzima sasvim različita obličja. Kao Saturnovo «dijete kaosa» njegova je uloga ipak izbaviteljska; on pomaže vlastitom mudrošću koja proizlazi iz gornjeg svijeta i nalazi se u donjem svijetu. Iz spoznaje kaosa rađa se ideja o vječitom jednom koji na najvišoj razini ujedinjuje sve u Kraljevstvu Božjem. Zato je Merkur zračna mudrost koja napušta zemljane kvalitete Saturna i svojom lepršavošću nadilazi ovaj svijet.

Merkur posjeduje dvije oktave svog ispoljavanja. On je istovremeno onaj koji bistrim uvidom vodi van iz ovoga svijeta, ali je u drugom slučaju opsjenar, onaj koji se lažno prikazuje i vara ljude. Lunarni aspekt kroza nj propušta svoju varljivost, sklonost šarlatanskom zavaravanju kojim svoje znanje koristi u sebične svrhe. Solarni aspekt je vidljiv kao spoznaja istine koja blista u svom punom sjaju. Sam po sebi paradoksalan, Merkur svoje više ozbiljenje vidi u Uranu koji je po svojoj naravi sasvim suprotan tamnom, hladnom i za zemlju prikovanom Saturnu. Iskrenom tragaocu pomaže da postane svjestan najviše svjetlosti, a prema drugima postavlja se kao zavodnik u rukama Lucifera. S obzirom na svoju suštinski podvojenu narav, široka je paleta kojom se može opisati način kojim se sve očituje.

Budući da objedinjuje dvije vatre Merkur se promatra kao prima materia ovoga svijeta i time odražava sve njegove pozitivne i negativne osobine. Rađa se kao lapis a umire kao zmaj. Možemo ga sebi predočiti kao stup koji strši iz zemlje, oko kojega se uvijaju dvije zmije. Njihove glave na vrhu stupa su razdvojene svaka na svoju stranu, ali unatoč tome one čine suštinsko jedinstvo jer su toliko isprepletene da se ne mogu razdvojiti. S jedne strane stupa je Sunce a s druge je Mjesec. Svaka od zmija sikće jezikom prema simbolu koji je suprotan njezinim obilježjima. Ovo se u čovjeku odražava kao borba vječitih suparnika koji se bore za prevlast nad stupom. Ali nijedna ne može prevladati jer su zmije do te mjere isprepletene da time nužno održavaju jedan poredak koji ovisi o dva suprotna elementa.

21

Prema tome kada govorimo o Merkuru dotičemo se suštinske prirode i zakona ovoga svijeta koji je odraz dviju sila koje na nj utječu. Biti posred tog žrvnja znači biti Merkur; podvojen, dvostruk, istodobno božanstven i dijaboličan. Merkur je stoga simbol čovjeka koji se rađa iz olova materije svoga oca Saturna da bi ga nadmašio i otisnuo se sa zemlje. Sve dok u sebi ne uvidi da je svijet apsolutno stopljen sa suprotnim elementima, stup je čvrsto prikovan za zemlju, no spoznajom osnovnih zakonitosti ovoga svijeta, čovjek dobiva krila i postaje Platonov duhovni alkemičar koji je spoznajom dvostrukosti ovoga svijeta objedinio dušu i Duh u božansko jedno.

22

Mojsijeva mjedena zmija na križu

I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinjitako ima biti podignut Sin Čovječjida svaki koji vjerujeu njemu ima život vječni.

Iv. 3:14- 15

Kao dokaz da je Božji poslanik, Mojsije dobiva štap koji može pretvoriti u zmiju. Time će egipatskom faraonu željeti dokazati da posjeduje nadnaravne moći koje proizlaze od samoga Boga.

Zmija postaje čuvar Zakona. Ona se brine za održivost deset Božjih zapovijedi i nemilice ugriza svakoga tko ih se ne pridržava, a s druge strane ugađa onoj strani čovjekove naravi koja spremno čini grijeh. Njezina je ćud sasvim od ove prirode; ona se nalazi u svim živim stvarima i bićima. U našoj krvi kola poput nimfe Meluzine, koja podrijetlo vuče najvjerojatnije iz stare keltske predaje. Meluzina odnosno Zmija simbolizira ono što je još u 1. st. otkrio biblijski alegorijski egzegeta Filon iz Aleksandrije – želju kojom je Eva, osjetilna percepcija, zavela Adama, čisti razum, i tako omogućila čovjekov pad; progon iz Božjeg raja.

U našem tijelu Zmija postoji kao naznaka naše materijalne prirode i svega što je s njom u vezi. Iz nje proizlaze sve naše vrline i nedostaci koji se tiču zemlje: mudrost, ljepota, ali i zavodljiva ćud, podmuklost, svirepost i oholost. Tako su njoj podložne sve stvari i sva bića na ovome svijetu. Nasuprot božanskoj čistoći ona oslikava vlagu i hladnoću materije, te njezino tajanstveno porijeklo u koje je gotovo nemoguće proniknuti. Ovaj svijet stoga pripada Zmiji koja je čuvar praga nesvjesnoga u svakom čovjeku i onemogućava mu da spozna svoje istinsko podrijetlo i razotkrije veo sa svog istinskog jastva. U njezinom smo čvrstom zagrljaju, gdje ona koristi naše etere da bi sama preživjela i time izbjegla vlastito materijalno utjelovljenje svjesna svih muka koje prolaze bića u tijelu.

Nakon pada čovječanstvo se naglo razvija, ali ono je ostalo samo, prepušteno sebi i vlastitoj smrtnoj prirodi budući da bez božanske Svjetlosti nije moglo održati vječnost. Mit o Prometeju svjedoči nam o mukama što ih podnosi okovani čovjek čija je tvrdoglavost tolika da radije trpi, nego da se unizi i prizna vladavinu Boga. Prometej se hvali kako je ljudima, zahvaljujući tome što je s Olimpa ukrao vatru, donio zanate, naučio ih znanju, obrađivanju zemlje i pružio im moć da zagospodare nad životinjskim svijetom. Kazna silazi u obliku Pandore koja posjeduje Atenine haljine «sjajne kao sunce», Afroditinu neodoljivu ljepotu i Hermesov lukavi um kojima će sastavljati laskave ali lažne riječi. Pandora je dakle ta Zmija koja pored svog ljupkog zavodljivog šarma donosi zemlji patnju i stradanja, bolesti i smrt.

23

U takvim uvjetima čovjek potpada pod zakone ovoga svijeta koji djeluju po nemilosrdnom obrascu uzroka i posljedice. Njegova je narav razuzdana i grešna i stoga je prisiljen držati se zapovijedi što ih Bog utiskuje u kamene sinajske ploče. Ali Zakon je neizdrživi pritisak za čovjeka, jer ono što se traži nadilazi onu životinjsku narav koja leži duboko pritajena u njegovu tijelu.

Upravo Pavao u Poslanici Rimljanima otkriva da je neizbježno čovjeku činiti grijeh.«…kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima» (Rim. 7: 21-23). Ovo svjedoči borbu dviju naravi u čovjeku; jedna priroda pripada smrtnom materijalnom svijetu, a druga djeluju u duhu latentne iskre koja se ponekad objavljuje čovjeku, mada u mnogih sasvim uspavana i slabo djelotvorna. U ovakvoj sprezi čovjek se nalazi na križu jer ne može ispuniti Božji Zakon, budući da želje i potrebe njegova tijela zahtijevaju ispunjenje. Ego-svijest neprestano traga za izvanjskim predmetima s kojima bi se poistovjetila; takvi interesi u mnoštvu uzrok su međusobno zavađenih sfera, tako da je nemoguće činiti dobro ako se istodobno ne čini zlo. Začarani je to krug odakle čovjek uporno, vlastitim snagama, traži izlaz, ali ga sam ne može naći. Zato Pavao vapi: «Jadan li sam ja čovjek ! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga ?» (Rim. 7:24). Čovjek naime vremenom uviđa da se nalazi u stanju dubokog nemira, i da pred njim postoji jedino beznađe. Vječito rastrgan on se propitkuje hoće li konačno završiti njegove muke, i hoće li konačno pronaći mir koji traži. Kćer riječnog boga Inaha istim se pitanjem obraća okovanom Prometeju, ali on je i sam svjestan mučnosti naše egzistencije: «O, vjeruj mi, Ijo, bolje da ne znaš nego da znaš. Mnoge ćeš još zemlje proći, mnogo ćeš još užasa sresti na svome putu». Svijet gdje živimo nije čarolija jer smo dio božanskog plana kojega ne uspijevamo izvršiti. Zavedeni smo vlastitim čulima kojima upravlja Zmija i tako nismo u mogućnosti služiti dvojici gospodara, nego linijom manjeg otpora utočište pronalazimo ovdje, na ovoj zemlji, gdje ponavljamo stare i stvaramo nove grijehe. Pavao bi ovome dodao: «Jer težnja je tijela protivna Bogu: zakonu se Božjemu ne podvrgava, a i ne može». (Rim. 8:7) Sve dok je čovjek tjelesan njegova je narav nužno smrtna jer proizlazi iz grijeha. «Dan za danom umirem» (1. Kor. 15:31), ističe Pavao. Kraj patnjama ne dolazi sve dok čovjek ne shvati da se pravednost može ispuniti tek nakon što čovjek napusti žudnje svojega tijela, ali da bi se otvorio Svjetlosti on se mora uniziti pred Bogom koji mu posla snagu Krista.

Ali ego ljudima ne dopušta da se pokaju i ponize. I Prometej će radije trpjeti muke nego da se pokori Zeusu u pogledu kojega se tješi da će ga zadesiti ista sudbina. Kada Zeus pošalje Hermesa da mu Prometej otkrije tajnu, on mu drsko odgovara: «Znaj, ja neću zamijeniti svoje patnje za ropsku poslušnost Zeusu. Više volim biti ovako prikovan za ovu stijenu, nego postati vjerni sluga tiranina Zeusa». Ego-svijest je u poziciji vječite obrane; ona nikada ne nalazi krivca u sebi, nego druge uvijek drže prijetećima i okrutnima. Ona tjera čovjeka da bude moćan, i da se nikome ne podređuje (pa čak niti Bogu čije postojanje vječito osporava), jer ego-svijesti nije prirodno da pred bilo kime klekne osim pred vlastitim interesima. U takvim paklenim mukama, zaveden od Zmije, živi čovjek u nesrazmjeru između onoga što želi

24

i onoga što mora. Takva egzistencija, u posvemašnjem sljepilu, može za čovjeka biti jedino nesretna. Ipak, ego se trudi učiniti sliku života ugodnom, tako da čovjek, umjesto da traga za izlazom iz egzistencijalne krize kroz potpunu predaju Kristu, neprestano pribjegava osmišljanju rješenja sredstvima ove duboko podvojene prirode. Ali umjesto da pronađe željeni mir on tone sve dublje u grijeh, cijena čega je vrlo skupa: smrtna svijest.

I zato, sve dok čovjek Zmiju ove prirode koja kola njegovom krvlju ne postavi na križ, da bi zajedno s njom umrla njegova stara osobnost a iz toga uskrsnuo Pavlov «novi čovjek»; i zato je sve dotle čovjek prisiljen vrtjeti se neprestano u krug bez nade u spas. Samo poštivanje Zakona nije dostatno da se čovjek spasi (Gal. 2:16); ovu zabludu Pavao je razriješio u mnogim svojim poslanicama. Spas se nudi u raspeću s Kristom (Gal. 2:19). Naša ego-svijest ove prirode mora biti raspeta na križu kako bismo konačno uskrsnuli u Kristu u besmrtno stanje u kakvom su naše duše živjele prije pada. Riječ je o jednom transfigurirajućem procesu umiranja jastva kako bi se pala duša sjedinila s Pleromom Božjom. Riječ je o postupnom preuzimanju čovjeka od strane Kristovih snaga odakle se budi novo biće čija narav ne samo što nadmašuje ovaj svijet, nego će u «Dan Gospodnji» biti uznesena na nebo, k Ocu. «…Ako se naš izvanjski čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja» (2. Kor. 4:16). «Staro uminu, novo, gle, nasta», izričito tvrdi Pavao (2. Kor. 5:17). «Bog ovoga svijeta» (2. Kor. 4:3) više neće moći osljepljivati pamet ljudi, nego će njegova Zmija ustuknuti pred snagom Milosti Božje.

Zato simbol Mojsijeve zmije raspete na križu jasno daje na znanje što čovjek treba učiniti sa sobom da bi se oslobodio ove smrtne prirode. Ne samo što je treba sasvim nadmašiti po pitanju naših tjelesnih i duševnih potreba, već je ujedno treba sasvim napustiti; ostaviti je onima kojima će ponuditi još dosta životnog iskustva čija će ih skupoća navesti da jednom pomnjivo razmisle i odluče se za spasenje u Kristovu putu.

Jer: «Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.»

Iv. 8:12

25

OGLEDI

Čovjek i bogovi

Kakvi ljudi, takvi bogovi

Mišljenje je da je čovjek u povijesti imao onakve bogove kakve je sam zaslužio. Odnosno, bogovi su oduvijek bili preslike običaja svoga vremena, kulture, tradicije i mentaliteta. To bi trebalo značiti da mnogi bogovi koji se još i danas slave nisu ništa drugo nego obične uobrazilje, posljedica mašte i praznovjerja. Freud će napomenuti da je čovjek stvarao bogove zbog infantilne slike autoritarnog oca, kojega je u dječjoj dobi promatrao kao savršeno i nedodirljivo biće. Zanimljiv zaključak, ali ne i sveobuhvatan: čovjek je doduše stvarao niže bogove, ali sam je stvoren po onom JEDNOM, kako god ga zamišljali, shvaćali ili imenovali.

U ovome svijetu sve je do te mjere izvrnuto, da se čini se kako je Bog stvorio čovjeka zato da bi čovjek stvarao bogove (idolatriju), umjesto da podvojena sebe napravi sveobuhvatnim jednim (gnostičko Tomino evanđelje p. 61: «…ako je JEDNO cjelovito, ono će biti ispunjeno svjetlom, ali ako je podijeljeno, biti će ispunjeno tamom»).

Tako su ljudi, kojima su sve spoznaje zaista nadohvat ruke, podlegli zabludama, a iz njih nikli su strahovi. Čovjek koji se boji više nije dovoljno odvažan raditi na sebi. On slijedi uvriježene koncepte ovoga svijeta, no kako je ovaj svijet po svojoj biti nesavršen, tako ni ponuđeni koncepti nisu nimalo bolji.

Bogovi i vladari

Voltaire kaže: «Kad ne bi bilo Boga trebalo bi ga izmisliti»; on pretpostavlja da čovjek u strahu čini manje zla, i da je stoga nužno da ima svog nebeskog nadzornika, no i unatoč tome veliki je protivnik praznovjerja koje katoličkom kleru pomaže da bude sudionikom zločina kroz povijest.

Upravo zato mnogi su bogovi bili okrutni. Zato ništa manje blagi nisu bili ni vladari: faraoni su predstavljali Horusovo utjelovljenje, ključnu sponu između bogova i ljudi, a starožidovski kraljevi bili su «Božji pomazanici». Mnogi povezanost ovih dviju tradicija pretpostavljaju kao još jedan dokaz Mojsijeve upućenosti u tajne egipatske tradicije i misterije. Sudbina čitavih masa tako je povjerena pojedincima koji su u svijetu mijena i sami bili podložni greškama. Cijenu njihovih promašaja plaćali su nedužni ljudi, uvjereni da stradavaju božjom voljom jer su im tako kazivali oni čiji se autoritet nije smio sporiti.

Ideja o povezanosti bogova i vladara prenesena je i na zapadni svijet.

26

Car Konstantin bio je izuzetno inteligentan strateg. U vremenima kada je Rimsko Carstvo bilo pogođeno teškom unutarnjom krizom posegnuo je za taktičnim potezom: osloniti se na kršćanstvo koje se, i pored svih progona, nezaustavljivo širilo Carstvom. Težio je tome da se Crkva zakonitim načinom poveze s državom. Saziv Nicejskogsabora 325. g. bio je također jedan iznimno lukav potez. Ondje je Crkva dobila spor protiv arijanske hereze koja je tada bilo vrlo moćna , Isus je postao Bogom zahvaljujući glasanju, a Konstantin zadobio podršku sve brojnijih kršćana. Prethodno je dao otrovati svog istočnog kolegu Licijana; on naime nije prihvaćao pomirljivu Konstantinovu politiku prema kršćanima koja nedvojbeno nije bila ništa drugo već pomno smišljen politički čin. Ovome treba dodati i navodno mistično iskustvo Krista koje je imao u snu, gdje mu je prorečeno da će zahvaljujući križu dobiti bitku.

Konstantinova je narav bila izuzetno prevrtljiva: premda je rado očijukao s kršćanima nastojeći tako učvrstiti svoj carski položaj, nikada se, sve do posljednjih dana svoga života, nije javno odrekao štovanja perzijskog boga Mitre (vjerojatno i zato sto je mitraizam priznavao božanske osobine imperatora). Premda je na Nicejskom koncilu podupirao Atanazija Aleksandrijskog protiv Arija, kasnije se predomislio, protjerao Atanazija iz Rima i ponudio Ariju ruku pomirenja, pa je tako pred smrt i kršten od arijanskog biskupa Euzebija nikomedijskog.

No njegovom zaslugom kršćanstvo će krajem 4. st. postati carskom religijom, čime je produbljen jaz između klerika i pneumatika. Po klericima nastalo je stado vjernika koje se moglo osloniti na kolektivni osjećaj sigurnosti (te tako kršćani postaju formalnim vjernicima), a po pneumaticima nastavljena je monaška tradicija koja je težila unutarnjoj čistoći i kontemplaciji u težnji za očitovanjem Kristova duha u vlastitom biću.

U posljednjih 20 godina tog stoljeća zbivaju se izuzetno bitne stvari. Pod vladavinom Teodozija Velikog izdan je carski edikt gdje se od svih podanika zahtijeva da prihvate kršćanstvo. Godinu dana kasnije nitko više nije smio prijeći na poganstvo, a čak se i rimski senat imao odreci vjere u poganske bogove, koji su pak isotonizirani do te mjere da veseli rimski bog prirode Pan, prikazan kao rogato i bradato božanstvo s jarčevim repom, postaje simbolom đavla. Kako se kršćanstvo širilo dalje na zapad, tako su poganski bogovi postajali demonima, a tamo gdje je bilo neizbježno prihvatiti ih, jednostavno su asimilirani u nove kršćanske svece (poput Artemide efeške koja postaje Majkom Božjom).

Okrutni bogovi i posljedice po čovjeka

Ti niži okrutni bogovi utjecali su na stvaranje zamišljenog reda u zajednicama ljudi na svijetu koji je međutim dualan i zbog toga krajnje nesavršen.

Ali čovjeka bismo zaista mogli smatrati plemenitim kad takve bogove ne bi upregnuo u svoje kočije i u njima nalazio opravdanje vlastitih zlodjela.

Tako je Jahve blagoslovio užasavajuće uništenje egipatske zemlje gdje su Židovi bili robovi; potom je ubijao vlastiti narod jer je, zaveden očaravajućom ljepotom moapskih kurvi, odavao štovanje bogu Baalu; putio je da se sravni zemlja kanaanska i poruše njihova svetišta. U priči o Makabejcima, kao uostalom u čitavom Starom zavjetu, Jahve

27

je često onaj kojemu se vojskovođe mole, da bi već sutradan izvršili stravične pokolje nad tisućama nedužnih ljudi. Čak ni činjenica da su najčešće samo branili baštinu vlastitih otaca ne umanjuje krivnju zbog zlodjela što su ih bili u stanju počiniti.

Za razliku od njih Grci su prije svake bitke molili bogove da umanje patnju i bol njihovih neprijatelja. Aleksandar Veliki, koji je žario i palio sve do Indije, imao je toliko obzira prema tuđim religijama da je vrlo rado prihvaćao tuđa uvjerenja i običaje, a u samom Jeruzalemu ljubio je Sveto Pismo odakle mu je hramski svećenik tumačio proročanstvo. Na delti Nila osnovao je Aleksandriju, grad u kojem su se susrele sve vjere i svi običaji Staroga vijeka. Ondje su osobito sintetizirani bogovi Grka i Egipćana: ovu asimilaciju ne treba osuđivati jer je potpomogla da se dva naroda slične tradicije sasvim zbliže (tako nastaje bog Serapis, koji je imao obilježja Zeusa i Ozirisa).

Na žalost, njezina bogata književna baština, pospremljena u riznicama najveće biblioteke koja je tada postojala u svijetu, u tri je navrata spaljena. Fanatični kršćani, čija je gorljiva mržnja raspirena po njihovim biskupima koji su sada imali moć, 391. g. će počiniti vjerojatno najveći kulturocid u povijesti zapadnog svijeta. Kolika je neprocjenjiva šteta načinjena svjedoči gubitak originalnih izdanja brojnih filozofa i učenjaka onoga doba kojima je na taj način zatrt svaki trag. Među njima uništen je najveći broj gnostičkih spisa o kojima nešto više doznajemo tek po otkriću papirusa u egipatskom Nag Hammadiju. S obzirom na veliku povezanost ranih jeruzalemskih kršćana s dijasporom u Aleksandriji, možemo samo pretpostaviti opći kulturni nazadak uslijed ovog barbarskog čina. Za vjerovati je da bismo danas imali znatno više podataka o povijesti zapadne civilizacije da je taj kulturocid spriječen, a vjerojatno bi se i samo kršćanstvo drugačije razvijalo.

Dualizam

Ipak, Jahve iz židovske predaje, okrutan koliko se samo zamisliti može, nije nastao tek igrom slučaja. On u sebi sadrži JEDNINU elemenata dobra i zla.

«Knjiga o Jobu» daje nam na znanje da je Satan jedan od njegovih sinova kojega Jahve pusti da iskuša poštenje njegova podanika. Time će ispitati njegovu vjernost. Na isto upozorava gnostičko «Evanđelje istine»; Bog će iskušati mudrost ljudi koji žive u zaboravu na Boga. Ali čovjek se kali samo kroz loša iskustva: na temelju njih uči i gradi vlastito biće. Samo na taj način on dobiva istinsku sliku o ovome svijetu. Kada bi ovdje sve bilo dobro, da li bi se itko trudio sjediniti s JEDNIM. No upravo zato što dobre vrijednosti nisu trajne, mi iskonski težimo za onim apsolutno dobrim koje, očito, ne pripada ovoj prirodi koju poznajemo.

Zlo je nužnost ovoga svijeta jer je stepenica prema sjedinjenju s Izvorom. U svijetu suprotnosti nemoguće je očekivati krajnje dobro: vezanost uz zakon karme čini čovjeka zarobljenikom ovoga svijeta, i zato Buddha teži prekidanju tog lanca uzroka i posljedica, čemu gnostici nadodaju konačno vjenčanje duše i Duha u JEDNO te tako budističkoj «nebožanskoj» praznini dodaju uzvišeniji, božanski smisao.

28

Valentin je tijekom 2. st. naučavao o sakramentu vjenčanja (spomenutog u Evanđelju po Filipu), ali ne u smislu u kakvom ga danas poznajemo. Zamjetno je da je taj sakrament u izvornom obliku značio sjedinjenje odvojenih elemenata ljudske psihe u JEDNO, odnosno jedinstvo duše i Duha. U Tominom evanđelju p. 22 stoji slijedeći navod:

«Kada učinite dvoje jednim, i kada učinite unutarnje da bude kao vanjsko i vanjsko da bude kao unutarnje, i ono iznad kao ono ispod, i kada učinite muško i žensko jednim te istim, tako da muško više ne bude muško i da žensko ne bude žensko…tada ćete ući u Kraljevstvo Božje»

Ali tadašnje poznavanje problematike ljudske psihe nije bilo na visokoj razini. Tek će psihoanaliza 20. st. ustanoviti o čemu je riječ. Jung osobitu pozornost pridaje Animi i Animusu, dvama međusobno suprotnim principima koja se nalaze u biću svakog čovjeka. Njihovim vraćanjem u prvobitno stanje (ono prije adamitskog pada), dakle u stanje jedinstva, čovjek prestaje biti žrtvom potisnutih nesvjesnih sadržaja, a upravo su oni zaslužni za brojne frustracije koje čovjeka ograničavaju na ego i zadovoljavanje njegovih sebičnih potreba. Time je pala zavjesa s gnostičkih tajni starih gotovo dva tisućljeća, te je ujedno razotkriveno praznovjerje Crkve koja je sakrament vjenčanja srozala na puki zemaljski običaj vjenčavanja muškarca i žene, iako je riječ o jednom psihičkom procesu bez kojega je nemoguće izvršiti unutarnje jedinstvo s Bogom.

Novi čovjek

Dualizam je na ovom svijetu dakle nemoguće suzbiti, pa stoga i sva naša božanstva nužno moraju imati dvostruka obilježja. Isus u sinoptičkim evanđeljima kaže: «Nisam vam došao donijeti mir nego mač». U Tominom evanđelju p. 10 kaže slijedeće: «Bacam vatru na svijet i, gledajte, štitim je sve dok se ne rasplamsa». Dalje p. 16:«Ljudi možda misle da ću doći rasporediti mir sirom svijeta . Ne znaju da donosim borbu svijetu: vatru, mač i rat.

I biti će ih pet u kuci: trojica će biti protiv dvojice, i dvojica protiv trojice, otac protiv sina, i sin protiv oca, i ostat će sami.». Gnostička Pistis Sophia I, 23 daje nagovještaj da će jedan dio ljudi biti spašen i «žurno pročišćen», dok će oni drugi «što je moguće brže biti uništeni».

Zlo je očito sastavni dio ovoga svijeta. Da nije u pitanju samo nedostatak dobra, kako to tvrdi kršćanska teologija (i kako je to Augustin na sva usta veličao nakon razlaza s manihejcima), govori struktura same materije koja je podložna stvaranju i uništenju, te time nema nikakvu trajnu vrijednost. Ako bi se još moglo prihvatiti da je čovjek zao jer nije dovoljno dobar, tada bi isti zaključak za samu prirodu materije bio besmislen. No čovjek mora biti zao ne zato što nije dovoljno dobar, već iz tog razloga što se nalazi u nesavršenom svijetu s kojim se identificirao, i time prihvatio njegove nemilosrdne zakonitosti (pripada «djeci gnjeva» kako to kaže Pavao). Ovdje je sve raspadljivo i zbog toga ne postoji uskrsnuće tijela, već samo one latentne supstance u tijelu.

Sv. Pavao je Efežanima ovako govorio (Ef 2,3): »Među njima smo i mi nekoć živjeli u požudama tijela svoga, udovoljavajući prohtjevima tijela i ćudi, te po naravi bijasmo djeca gnjeva kao i drugi": ovdje on jasno pokazuje kakav je njegov stav prema tijelu ljudskom: zar da nešto takvo, grešno po svojoj prirodi, još i uskrsne?

29

Takvog čovjeka u tijelu ima zamijeniti Novi čovjek, i to još za života u tijelu, a ne po tjelesnoj smrti (ovdje se daje prednost samospoznaji): Ef 4, 22-24: "...da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.. Naravno taj čovjek nije od tjelesne supstance («Koji su Kristovi razapeše tijelo sa strastima i požudama» Gal. 5,24) jer "tijelo žudi protiv Duha" (Gal. 5, 17). Rim. 6,6: "...naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grješno

tijelo te više ne robujemo grijehu". No, najveći dokaz protiv teze o uskrsnuću u zemaljskom tijelu nudi nam 1. Poslanica

Korinćanima 15, 50-52: «A ovo, braćo, tvrdim: tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstva Božjega i raspadljivost ne baštini neraspadljivosti. Evo otajstvo vam kazujem: svi doduše nećemo usnuti, ali svi ćemo se izmijeniti. Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju - jer zatrubit će - i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti».

Istodobno, zlo je naša osobna projekcija, naše vlastito iskustvo. U vremenima prije pada zlo i dobro činilo su ono suštinsko jedno, što sebi teško da možemo predočiti. Čovjek se, podlegnuvši vlastitim čulima, odvojio od prirode i na taj način nastali su subjekt, onaj koji promatra, objekt, ono promatrano, i proces promatranja. Dotad, biće je sve to sadržavalo u sebi.

Lucifer nosi ime lučonoše. Valja sada razmotriti zbog čega kralja Tame nazivamo onim koji nosi svjetlo. Stvar je u tome što je Lucifer probudio čovjekovo percipiranje vanjskim osjetilima i time mu usadio moć da sam stvara ideje o vanjskim predmetima i njima raspolaže. On je probudio čovjekov razum, dao podršku njegovim zamislima, no na taj ga je način udaljio od svega izvan njega samoga i zatočio mu srce. Umjesto da vanjski svijet bude stvaran, ljudima je ponuđen samo privid savršenstva koji lažno oslikava stanje ljepote i dobra. Hindusi takvu lažnu sliku stvarnosti nazivaju mayom; Buddha će i sam ustanoviti da istinsko sebstvo čovjeka nema nikakvih dodirnih točaka s našim jastvom, poistovjećenim s osjetilima koja pripadaju ovom nesavršenom svijetu.

Po svemu sudeći čovjek je, upravo na taj način zaveden, doživio adamitski pad. Povratak JEDNOME moguć je samo kroz sintezu suprotnih elemenata, nezaobilaznim poništavanjem ega čime se oplemenjuje svijest o jedinstvu sa svim stvorenim. I zaista, Buddha će vlastitim primjerom pokazati da nadmašivanje ega donosi mir jer čovjek vise nema želja pa se time rješava patnje. Frustracije nestaju, a time i svi negativni osjećaji koji čovjeka jednostavno gone da u borbi za vlastito dobro čini drugima (svjesno ili nesvjesno) zlo. Borbu za opstanak, koja je posljedica straha (a strah je posljedica neznanja), zamijenit će savršeni osjećaj mira i unutarnje tišine što je stanje koje čovjeka otvara za nove uvide, UVIDE koji više nisu od ovoga svijeta.

Pojedinac se dakle, kroz proces nadmašivanja sama sebe, vraća u ono stanje u kojemu je bio prije pada. Ne samo što je izgubio osjećaj vlastitog uposebljenja, nego je ujedno svoja vanjska čula podredio unutarnjima, i tako ponovo prima slike i ideje koje naviru iz unutrašnjosti njegova vlastitog bića, umjesto van njega samoga, iz svijeta maye.

30

Alkemijsko vjenčanje

Postanak

Čovjek je biće. Prema Bazilidu iz Aleksandrije biće ne postoji sve dok nema svoju osobitost, koja se očituje u različitosti od onoga što ga okružuje. Čovjek je prema tome utoliko svojstven što posjeduje svoju zasebnost, prema kojoj posjeduje sve svoje specifične karakteristike.

Ono što se razlikuje od okoline (biće) jest subjekt, a oko njega prostire se svijet subjekata i objekata. Putem vanjskih osjetila on percipira svoju okolinu i stvara unutar sebe doživljaje koji uvelike određuju njegov život. Vanjski oblici su ono što odražava čovjeka. Proces poimanja pretvara objekte u žive misli koje im na taj način daju potrebnu dinamiku i živost. Ono što ne osjeća ne zna, a ono što osjeća – zna.

No pogrešno je misliti da prije pada nije postojala vrsta slična ljudskoj. Za razliku od današnjega čovjeka ta rasa imala je drugačije tijelo koje je, kao i ovo današnje, bilo prilagođeno okolnostima u kojima je živjelo. Ono zacijelo nije bilo ovako grubotvarno kakvo danas imamo. Prema svim raspoloživim činjenicama čovjek je tek padom zadobio vanjska osjetila koja su dotad bila sastavni dio njegova unutarnjeg bića, čime je unutarnje doživljaje okoline zamijenio izvanjskim percipiranjem. S obzirom na ono što znamo o Istočnom grijehu, jasno je da je čovjek prije pada bio bespolan, i da se razmnožavanje vršilo na drugačiji način od nama poznatog. Eva u Knjizi Postanka simbolizira osjetilnost čovjeka, a Adam razum. Slično objašnjenje dao je i Filon iz Aleksandrije još prije dva tisućljeća.

Čovjek će dakle postati spolno biće tek nakon što je zaveden od Zmije. Ona mu se prikazala kao zamisao o želji. Nastojeći zagospodariti svijetom, kojega je dotad u sebi poimao samo kao Ideju, on dopušta sebi izdvajanje iz prirode koja ga okružuje, i na taj način otkriva svijet posvemašnjih različitosti. Očaran ljepotom vanjske panorame svijeta, on dobiva spolne karakteristike i time nastaje razmnožavanje vrste spolnim sjedinjenjem muškarca i žene. No u svijetu koji je do pada bio jedinstven s bićem, jer se nalazio unutar njega poput slika, čovjek otkriva suprotnosti koje se međusobno smjenjuju. Dan i noć, svjetlo i tama, dobro i zlo neprekidno se nastavljaju jedno na drugo. Biće počinje osjećati fizičku bol nasuprot užitka, osjeća nelagodu spram ugode. Žena je kažnjena bolovima porođajnih muka: vrsta se drugačije ne može razvijati. Čovjek se u boli rađa te u boli i umire. Sve ono lijepo što je prvobitni čovjek u ovome svijetu očekivao, i čime je mislio gospodariti, iščezlo je spoznajom da nasuprot lijepome stoji ružno, a nasuprot dobru zlo. U takvom svijetu bez vlastita bitka, gdje je suština određena jedino heraklitovskim mijenama, smrtnost postaje logičnom posljedicom. No unatoč tome, s obzirom na naše božansko podrijetlo, čovjek posjeduje jedan besmrtni element koji se naziva duša.

Duša je mikrokozmos i ona je, kako kaže Hermes Trismegistus, savršeno nalik makrokozmosu, Bogu. Unatoč tome što je duša vječna, ona je padom izgubila svoj božanski dah, te je prepuštena samoj sebi morala pronaći sebi novo sredstvo kojim bi se očitovala u ovome svijetu. Tako je nastalo tjelesno-duševno očitovanje mikrokozmosa koje je sasvim u skladu s prirodom novootkrivenog svijeta. Tijelo ima svoj određeni

31

životni vijek poput svih stvari koje ga na ovome svijetu okružuju, i samo slijedi opće zakone ove prirode koja je po svojoj suštini smrtna, ali i regenerativna. Duša u tijelu zadobiva svog blizanca, «ja-dušu», odnosno jastvo, koje, zahvaćeno prividom, postajesasvim sjedinjeno s tijelom, te zajedno s njim i umire. Za razliku od nje suštinska duša nikada ne umire: ona se neprekidno obnavlja stvaranjem novih utjelovljenja, tvoreći tako jedan krug neprekidnih gibanja koji se podvrgava zakonu uzroka i posljedice usvijetu vremena i prostora. Paracelsus ističe: «Čovjek je u jednom dijelu smrtan, a u drugom vječan». Duša tako postaje spremištem informacija koje tjelesno-duševna očitovanja

prikupe za svog boravka u tijelu, podvrgavajući se nemilosrdnom pravilu ove prirode koja nalaže da se dobro vrati dobrim, a loše zlim. U takvim uvjetima je jasno da je mikrokozmos u svojstvu zarobljenika, prikliješten između svoje suštinske besmrtnosti i očitujuće (tjelesne) smrtnosti.

Preduvjet spasenju

Ali ova igra ima svoj završetak koji se doduše postiže nadljudskim naporima i u čemu pomoć pruža Božja milost. Budući da je duša nesumnjivo božanskog podrijetla u nju je usađena prikrivena iskra Božje naravi koja u mikrokozmosu spava sve dok je jedno od njenih tjelesno-duševnih očitovanja ne probudi. Riječ je o jednom neosobnom sadržaju koji je imanentan svakom ljudskom biću.

Ali i niži svijet je, oponašajući viši prema hermetičkom pravilu «kako dolje-tako gore», stvorio jedan sličan kolektivni arhetip koji je porijeklom s astralne razine. Agrippa ga naziva «luminositas sensus naturae», a Paracelsus «urođenim duhom» s kojim je čovjek rođen, a koji je uvjetovan djelovanjem zvijezda i planeta iz našeg sazviježđa. Ovaj kolektivni duh čini sve na samoodržanju materijalnog svemira i sprečava prodiranje onog istinskog Božjeg otkrivenja koje nudi stvarnu svjetlost, za razliku od varljivog svjetla astrala. Nasuprot istinskom zračenju ovo se odnosi kao blijedi privid. Zato nasuprot toj svjetlosti Paracelsus vidi «jednu svjetlost izvan svjetlosti prirode», onu koja potječe izravno iz makrokozmosa. Tvrdi kako se ona nalazi u našem srcu, metaforično ga nazivajući «kapislom». Isus nas tome uči riječima: «Kraljevstvo Božje je u vama».

Čovjek već dugi niz milenija živi na ovome svijetu uopće nesvjestan da u sebi sadrži otkrivenje svih tajni. Umjesto toga on se ravna po lumen naturae (svjetlosti ove prirode) i tako ostaje zarobljen u ovome svijetu koji ne nudi ništa osim smrti i ponovna rađanja. Zaveden astralnim blještavilom čovjek i nadalje sanjari o tome kako će jednog dana pokoriti prirodu i njezine zakone, ali ovo mu nikako ne polazi za rukom. No čovječanstvo je uporno. Postupno evoluirajući stjecanjem novih spoznaja o ovome svijetu, ono daje sve od sebe na planu razvoja tehnologije, no koliko gdje čovjek uzme, toliko se i njemu samome oduzima. Tako je ljudsko biće postalo prijetnjom ovoj planeti koja nas nemilosrdno kažnjava svojim nagonom za samoodržanjem. Prirodne katastrofe samo su uvod u apokalipsu koja će neminovno doći ako čovjek ne zaustavi svoje aktivnosti. Ukoliko do toga dođe ogroman broj mikrokozmosa još će stotinama tisuća i milijuna godina čekati svoj povratak Ocu.

32

Silazak Krista

Prije silaska Krista na Zemlju, ljudi su s naporom tragali za svojim istinskim porijeklom. Kako o sebi nisu znali mnogo izgubili su i vjeru, pretpostavili se materijalnoj strani življenja koja ima svoja nemila pravila, zbog čega je ljudska vrsta postala okrutnom. Nakon pada čovjek je dakle postao jedinka koja se imala sama za sebe brinuti. Svjesna svoje prolaznosti čija se očitost pretpostavljala nedokazivim idejama o besmrtnosti duše, individua stječe sve jači nagon za samoodržanjem. Tako se jedan interes, koji je prije pada obuzimao sva bića podjednako, podijelio na onoliko interesnih sfera koliko je bilo ljudi. Svatko od njih želio je imati nešto svoje, nešto što će mu osigurati miran san do smrti. Uvidjevši da je čovjeku lakše održati se u zajednicama, čovjek pribjegava društvenom načinu života čime se ljudska vrsta dijeli na grupacije.

Prvi ljudi nakon pada živjeli su kao nomadi. Priča iz Knjige Postanka o Kajinu i Abelu naznačava kraj nomadskom načinu života: grupacije se zaustavljaju na određenim područjima, proglašavaju ga svojim vlasništvom i ovdje počinju aktivno obrađivati zemlju. Broj stanovnika naglo je rastao, i kako je ljudi bilo sve više, tako su se i područja u kojima su grupacije živjele postupno širila. Sve dok jednog dana nisu dodirnule u ono tlo koje se smatralo tuđim. Tako je nastala mržnja po kojoj su uslijedili ratovi. Suočeni s brojnim prirastom stanovnika, ljudi su bili prisiljeni otimati tuđu svojinu. Nagon za samoodržanjem postavio se iznad morala, i na taj način postao moralom samim po sebi kakvu tradiciju drži sve do današnjeg dana.

Vrhunac okrutnosti čovječanstvo je doživjelo nakon trojanskih ratova, što je svoju kulminaciju imalo u Rimskom carstvu. Bratoubilaštvo, preljubi, incesti i pohlepna borba za vlast postaju glavnim obilježjem ljudske vrste. Život se svodi na neprestano vojevanje na koje pozivaju carevi i kraljevi, smatrajući se neposrednom Božjom emanacijom.

I tada je, u sutonu ljudske gluposti, Bog odlučio iz sebe stvoriti Sina koji će postati svjetionikom izgubljenim dušama. Ovo je lijepo opisano u Valentinovoj Pistis Sofiji. Uloga Sina bila je da postane čovjekom kako bi pomogao ljudima da pronađu Božji Hram što ga u sebi nose. Krist je morao postati čovjekom i time se sasvim podvrgnuti zakonima ovoga svijeta, što je značilo prihvatiti ovu prirodu sa svim njenim vrlinama i nedostacima. Dolazak Sina Božjeg predskazan je po starozavjetnim proročanstvima stoljećima prije nego što će se to zaista dogoditi.

Stanje prije Kristova silaska Izaija opisuje ovim riječima: «Da, bezbožnost se k'o oganj razmahala, drač i trnje proždire, pa upali šumsku guštaru, stupovi se dima podižu. Plamti zemlja od gnjeva Jahvina, narod ognju hrana postaje. Nitko ni brata svog ne štedi, svatko jede meso svog susjeda. proždire zdesna, i opet je gladan; guta slijeva, i opet sit nije».(Iza. 9, 17-19). Ali isti prorok navodi dolazak Sina koji sa sobom nosi svjetlo: «Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio da donosi pravo narodima. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za njegovim naukom». (Iza. 42, 1-4)

33

Rođenje Isusa predvidjela su i brojna proročanstva s Istoka. Brojni su magovi točno izračunali dan kada će se roditi, prema konjunkciji Jupitera i Saturna u znaku Riba. Dolazak kaldejskih «mudraca s Istoka», o čemu svjedoče evanđelja, potaknut je, prema ezoterijskim učenjima, upravo proročanstvima i točnim astrološkim proračunima.

Isusov nauk uvelike se razlikovao od ustaljene judejske vjere koja je zapala u stanje formalizma, a inače se sasvim podudario s općim rasulom koje je zahvatilo ljudski rod. Hedonizam se uvukao u svećeničke redove, tako da se Zakon, što ga je Bog prema Petoknjižju zapisao na kamenim sinajskim pločama, poštivao samo kao formalnost. I u Tominom evanđelju Isus se osvrće na bezizlaznu situaciju u kojoj su se našli ljudi zahvaljujući licemjerju i težnjama za materijalnim uživanjem. Farizeje naziva psima koji ne puštaju blagu da se hrani, navodeći kako ni sami nisu otkrili tajne Znanja.

Vrlo oštrouman, Isus se ubrzo našao na meti saducejske elite i farizeja čiju je narav do besramnosti razotkrio. Još kao dječak iskazao je zadivljujuću inteligenciju, zamjećujući ono što narod nije vidio pokraj svog sljepila. Kada je otpočeo svoje poslanje, nakon što je kršten na rijeci Jordan od svog vjerojatnog rođaka Ivana Krstitelja, nastojao je proširiti svoj nauk na što većem području tadašnjeg Izraela. Odabranima je otkrivao tajna znanja, a masama se obraćao u slikovitim poredbenim pričama kako bi ga bolje razumjeli. Nekoliko godina poslije uhićen je i razapet na križu, ali njegovom smrću ljudima je pružen uvid u jasnu sliku stvarnosti. Razotkriveno je licemjerje koje je činilo ljude toliko slijepima i udareni temelji povratku duša svome Ocu. Na taj način Božji duh izliven je na ljude i ukinuta spona koja je razdvajala spoznaju božanskoga u čovjeku.

Prije Isusova dolaska samo su rijetki pronalazili izlaz iz ovoga svijeta. Najznačajniju ulogu odigrala je na Zapadu grčka filozofija, a na Istoku tri velike religije: hinduizam, kao najstarija religija na svijetu koji je iznjedrio budizam, dok u srcu Kine nastaje taoizam. Otprilike u isto vrijeme na svijet su došli Buddha, Lao Tse, Konfucije i Heraklit. Njihovi nauci međusobno su vrlo slični, no očito im je nedostajala ona krajnja spoznaja božanskog. Heraklit je zagovarao ideju neprekidnog pretakanja, bitka koji je neprekidno u pokretu i koji se uvijek pretače iz jedne suprotnosti u drugu. Nije vidio ništa stalno niti nepromjenjivo. Parmenid, koji će na osnovu vlastitog numinoznog iskustva ustanoviti da bitak ipak nije promjenjiv, osnovat će školu koja će nasuprot Heraklitu tvrditi da je Bitak jedan i vječan, i da stoji iznad mijena kojima su podvrgnuti zakoni ovoga svijeta. Buddha je, uvjerenja sličnog Heraklitovom, otišao nekoliko koraka dalje i ustanovio da istinsko sebstvo čovjeka nije od ovoga svijeta, ali nije definirao božansku bit dalje od nirvane koju čovjek treba postići da bi prekinuo lanac patnje, odnosno neprekidnog rađanja i umiranja. Lao Tse će ustvrditi da je ljudski razum nedostojan spoznaje najviših istina, te u tom smislu zagovara prekid sa svim konvencionalnim učenjima koja promatra kao ishodište zabluda svih vrsta. Tek dolaskom Isusa iskristalizirat će se jasnija slika našeg istinskog porijekla.

Evanđelja nam ne govore ništa o tajnom Isusovom nauku, osim izjava što ih je dao u Markovom i Matejevom evanđelju gdje nam otkriva da je osim od Crkve priznatog učenja, što ga je davao većini, posjedovao i tajno znanje što ga je pružao samo izabranima. Mada današnja Crkva tvrdi da Isus nije imao nikakve tajne nauke, prvi

34

kršćanski oci nisu tako mislili: štoviše, većina se ne samo slagala s time da je Isus posjedovao tajna učenja, nego je razumno shvaćala razloge zbog koji je jednima odavao tajne, a drugima pričao samo u prispodobama. Klement iz Aleksandrije je u Stromati zapisao: «Onaj koji je bio očišćen krštenjem, a zatim iniciran u male tajne…postaje zreo za veće tajne, za gnostiku, znanstveno spoznavanje Boga». Ezoterijski je nauk «za one mudre…koja se daju samo onima koji su pokazali da ih zaslužuju dobiti». Po njegovim riječima samo mali broj učenika posjeduje uvid u tajni Isusov nauk. I Ignacije iz Antiohije piše o «…stvarima koje su još puno tajanstvenije…». Najvažnija priznanja o postojanju tajnog nauka među kršćanima daje nam Origen, koji je kasnije zasmetao praktikantima carske religije i njihovim teolozima, tako da je sredinom 6. st. izopćen na sinodi u Carigradu. U svojoj poznatoj raspravi Protiv Celza, on doduše piše da je: «govoriti o kršćanskom nauku kao o jednom tajnom sustavu…apsurdno», no zatim kaže: «…ali da su se neke doktrine držale u tajnosti, skrivene od mnoštva, nije neka osobitost primjerena samo u kršćanstvu; u svim filozofskim sustavima postoje egzoterijske istine i one druge tajne».

Budući da je Crkva počela vrlo rano skrivati tajne doktrine, istinski tražitelji morali su se osvrnuti na prethodnu ezoterijsku baštinu. Zahvaljujući grčkoj filozofiji, egipatskoj mitologiji i mudrosti Istoka moglo se doći do zaključka o čemu je Isus tajno naučavao. Upravo zato kršćanski su se oci već zarana odredili protiv istočnjačkih učenja, etiketirajući sve ideje o tajnom učenju Kristovom pokušajem sinkretizma, iako je prava istina bila drukčije naravi. Naime, došlo je do unošenja fantazmagoričnih poganskih elemenata u kršćanski nauk, što se kosilo sa zdravim razumom. Htijući pod svaku cijenu Isusa napraviti što više božanstvenim, a gradeći se na činjenici da su upravo oni nasljednici baštine dvanaest apostola, odnosno Petra kojemu je Isus predao u ruke sudbinu Crkve, potisnuli su tajni nauk i na taj način u prvi plan istaknuli svoje vlastito viđenje istine, izmiješano s materijalističkom poganskom praznovjericom. Tako su kanonska evanđelja prepravljana u namjeri da se Isusovo učenje što više prilagodi crkvenom nauku, koje im se činilo jedino održivim jer nisu poznavali tajnu ljudske duše. Istovremeno, istinsko je učenje sasvim degradirano i zabačeno na stranu.

Zahvaljujući nalazima iz Nag Hammadija od sredine prošlog stoljeća danas znamo kako je otprilike izgledalo tajno Isusovo podučavanje. Nakon tjelesne smrti, Isus se svojim učenicima prikazivao u astralnom tijelu još punih 11 godina (kako nam to svjedoči Valentinova Pistis Sofija). Tim važnim spisima, koptskim prijevodima s grčkih izvornika koji potječu iz 2. st, postaje jasnija slika Kristove misije na ovome svijetu. Ondje naime stoje riječi što ih je Isus izrekao svojim učenicima nakon tjelesne smrti, tako da se gnostička evanđelja nastavljaju na ona kanonska, koja se bave djelovanjem Isusa za njegova života. U njima je vidljivo koliko se Crkva odmaknula od izvornog kršćanstva i na taj način iskrivila njegov prvobitni smisao. U Tominom evanđelju zagovara se prednost samospoznaje pred apriornim principima vjere koja je Crkva postavila kao pravilo. Vjera stoji samo u odnosu na iskustvo, a onaj tko traži, taj će i pronaći. Osobno iskustvo Boga ponovno postaje važnije od toga da stado slijedi svojega pastira, koji nije ništa drugo nego čovjek i sam sklon pogreškama, budući da sa svima ostalima dijeli sudbinu nesavršenog svijeta koji je samo praznovjernom uobraziljom zamišljen kao savršeno nepogrešiva božanska emanacija.

35

Značaj Valentina je nepobitan. U spisima koji se pripisuju ili njemu ili njegovim učenicima vidljivo je da se čovjek treba sjediniti s Bogom upravo načinom kojemu se crkvena praksa toliko protivi. Tajni sakrament bridal chamber govori nam da nije riječ o pukom vjenčavanju muškarca i žene na horizontalnoj ravni, već o alkemijskom vjenčanju duše i Duha u JEDNO. Podudaran je sa ezoterijskom praksom koju poznajemo iz vremena prije kršćanstva. Sakrament bridal chamber jest ona ključna formula koja snaži čovjeka da prione procesu i u sebi omogući alkemijsko sjedinjenje koje besmrtnošću ukida smrtnost.

Duhovna alkemija

Egipćani su u Memfisu sagradili inicijacijski hram gdje su se vršili obredi čišćenja. Ondje su tekle pripreme za simbolični susret s Ozirisom i božicom Ma'at koja će po tjelesnoj smrti, u pratnji Tothovih pavijana, staviti čovjekovo srce na vagu, i na taj način mu odrediti vječni život uz Ozirisa, povratak natrag u tijelo, ili dušu – po nekim predajama – osuditi na konačnu smrt u vatrenom ognju. Tebanski Hram bio je tada poznat u čitavome svijetu. Ovdje su dugogodišnju inicijaciju prošli Orfej i Pitagora, a i sam je Platon navodno prošao obredno čišćenje u Egiptu. Nakon što je Egipat potpao pod perzijsku vlast, a nju pokorio Aleksandar Veliki, te na ušću Nila osnovao Aleksandriju, taj grad postaje novim hramom Univerzalnog Znanja. Na sjecištu zapadne i istočne civilizacije, Aleksandrija je uvijek bila otvorena obostranim utjecajima. Ovdje su vrijeme proveli najveći znanstvenici, filozofi i teolozi onih vremena, a zbog svoje povezanosti s ranom jeruzalemskom crkvom i učenjima prakršćana u svojim je knjižnicama skrivala blago od neprocjenjive vrijednosti, sve dok 391. nije spaljena od strane kršćana. Tako su brojni dokumenti koji svjedoče o pravoj ulozi Krista na ovome svijetu bespovratno uništeni.

Još su Pitagorejci, slijedeći nauk svog velikog učitelja koji je za njih osnovao školu na krajnjem jugu današnje Italije, vjerovali u spasenje duše. Po načelu Spoznaj samoga sebe, što je stajalo na ploči iznad ulaza u proročište u Delfima, pitagorejci su bili uvjerenja da je izbavljenje iz ovoga svijeta moguće jedino kidanjem spona s ovim svijetom, koji se nalazi u sredini između dva počela: onog nebeskog u Svjetlu, i «sublunarnog» koji personificira Tamu (ovo je uvjerenje vrlo blisko Manijevom). Njihovim je naučavanjem osobito nadahnut Platon koji u svome djelu Epinomis piše kako duša treba ovladati duhovnom energijom da bi se vratila božanskom izvoru. Pritom koristi simbol krila koji označava let iznad ove sfere u onu «nevidljivu» božansku domovinu. Ona su dar Zeusov onima koji se izvuku iz vlastite ljušture i posvete Istini, ali kako su pod zakonima ovoga svijeta, tako većina ljudi još uvijek ne može poletjeti ususret Bogu. Da bi se to omogućilo Platon upozorava na nužnost duhovne alkemije, koja savršeno podsjeća na osnovnu srž kasnijeg gnostičkog učenja.

Njegov učitelj Sokrat također je bio upućen u mnoge tajne. Omrznut od okoline, on se protivio akademskom načinu života i prezirao licemjerje sofista koji su se trudili da vlastitom retorikom, po diktatu vladara, učine mnoge stvari vrednijima no što to jesu. Učio je da ljudi moraju poznavati istinsko podrijetlo svake stvari i zagovarao uvjerenje da se čovjek treba rješavati predrasuda i iskrivljenih tumačenja. Smrt je dočekao s osmijehom na usnama, znajući kakva ga sudbina čeka nakon što mu tijelo umre.

36

Budući da je u svom tijelu izmirio suprotnosti, svojim učenicima prije no što će popiti otrov on kazuje da ne žale za njim, nego izruguje smrt i zemaljske običaje. Njegova je smrt dostojna samo najvećih umova onih najposvećenijih među posvećenima.

I neoplatoničari bave se duhovnom alkemijom. Plotin uči da se sjedinjenje duše i Duha zbiva po ontologijskoj istovjetnosti između ova dva principa. I on, poput svog učitelja Platona, smatra da je duša božanstvene naravi, i da stoga može biti uznesena na nebo. Na osnovu svog mističnog iskustva Plotin tvrdi da je duša besmrtna, ali se za života u tijelu mora riješiti svoje ovisnosti o materijalnim stvarima kako bi stigla pred Boga čista. Plutarh tome dodaje kako jedini put do uspinjanja k božanskome vodi putem ljubavi prema drugim ljudima. Napominje da vjera nije dovoljna, i da pojedinac treba primijeniti kontemplaciju kako bi pročišćenjem postao dostojan svog tvorca. Crkva će od neoplatoničara uzeti načela, ali će na stranu postaviti praktičnu primjenu principa koje su ovi zagovarali.

Kada usporedimo gnostička učenja s onim što nas uče kako zapadna tako i istočna filozofija, jasno je da je duhovna alkemija jedini put koji vodi Bogu. Ona se odvijasamostalno, primjenom principa samospoznaje koja nadilazi potrebu za ispraznim štovanjem kipova, svetih sličica, prinosa žrtvi i molitvi. Ako je već jasno da je sam Isus govorio kako se Kraljevstvo Božje nalazi u svakom čovjeku, tada se zna da u svakome od nas postoji jedan princip koji nije od ovoga svijeta. No on, smjestivši se u našem srcu, spava i spavat će ondje dugi niz godina, kroz mnoga buduća otjelovljenja, sve dok se u nama ne probudi misao kako je ovaj svijet nesavršen. Tko god spozna sve patnje i boli ovoga svijeta počinje vapiti za svojim izvorom. Tada on poput Apolonija iz Tijaneuočava da treba prionuti alkemijskom vjenčanju suprotnih elemenata: «Oni se grle i od njih se stvara nova svjetlost kojoj nije ravna nijedna na čitavome svijetu».

Nakon pada čovjekova je narav udvostručena, a time se i svjesno odvojilo od nesvjesnog. Sve što svijest ne uspije apsorbirati odlazi u podsvijest i ispoljava se kroz nesvjesne sadržaje kao što su snovi, maštanja i vizije. Sve dok čovjek ima tajni njegovo je nesvjesno vrlo aktivno i neprestano ga upozorava da započne proces, no ljudi se zbog svog neznanja, zavedeni materijalističkom stranom ovoga svijeta, ne obaziru na svoje unutarnje glasove. Umjesto toga u samom čovjeku dolazi do sukoba dviju naravi što se očituje kroz razne psihosomatske bolesti. I neuroze su posljedica čovjekove zemaljske neusklađenosti sa svjetlosnom energijom koja, djelujući izvan ovoga eona, pokušava probuditi uspavanu iskru njegova srca. Time se iskazuje Božja milost koja nas nastoji navesti da sebe podredimo svom bitku, kako bismo konačno bili spašeni. Neodgovaranjem na takve poticaje čovjek tone sve dublje u ovaj svijet čiji su zakoni nemilosrdni. Nakon tjelesne smrti on nasuprot uvjerenjima iza kojih stoje konzervativne religije nipošto ne napušta ovaj svijet nego ostaje u njegovu nevidljivom dijelu, čekajući da se duša ponovo utjelovi u novo biće i u slijedećem primi plaću za svo dobro i zlo iz prethodna života. Time se stvara još jedna karika u lancu neprekidnog procesa rađanja i umiranja.

Kada Isus u Tominom evanđelju kazuje da muško treba postati žensko i obratno, on misli upravo na slijedeće: čovjek mora pobijediti ne samo običaje ovog palog svijeta već ujedno i vlastitu spolnost. Gnostički simboli prepuni su hermafrodita koji

37

simboliziraju posljedični učinak alkemijskog vjenčanja. Sve iznad ove sfere bespolno je. C. G. Jung spominje elemente Animu i Animus koji čine dio prirode svakoga čovjeka; tek njihovim sjedinjenjem pojedinac će izravnati ego sa sebstvom (individalno s kolektivnim), čime postaje objedinjen sa svime: time iščezavaju frustracije i čovjek sebi omogućava unutarnji mir za kojim toliko čezne. Iz tog jedinstva izvire LJUBAV prema svemu sto nas okružuje. Ona više nije sračunata, nije formulirana nikakvim obrascem, niti se nameće kao potreba: ona jednostavno egzistira kao jedinstvo s onim koji voli. Ljubav od ovoga svijeta u odnosu na ovu, istinsku, doimlje se kao njezino ružno pače.

Svijest čovjeka je evolutivna i uči na informacijama koje prikuplja za života. Po iskustvima duša kreira stvaranje budućeg tijela i karaktera koji je najčešće sličan karakteru prethodnog očitovanja, ali nipošto jednak. S one strane duša je neučinkovita jer nema tijelo, pa ne može ishoditi svoj povratak koji je moguć jedino u trenucima dokje očitovana na nama znanoj materijalnoj razini. Utoliko je svaki život koji se rađa od neprocjenjivog značaja. Ne samo što duša time prikuplja dodatne informacije o ovome svijetu, već joj se ujedno pruža prilika za stupnjevito napredovanje koje će je jednoga dana osloboditi okova ovog mračnog svijeta i njegovih zakonitosti.

Prvi korak na tom putu povratka jest spoznaja ove prirode. Treba ostvariti konačan uvid da su sve njezine vrijednosti lažne, i da su svi naši napori da je učinimo mjestom apsolutnog dobra i sreće jednostavno neodrživi. Sve dok to ne uvidimo mi smo još uvijek zavedeni čarobnom ljepotom maye ovoga svijeta koja nam ne dopušta da prodremo dublje u suštinu stvari koje nas okružuju. Paracelsus nas uči kako u našoj krvi djeluje fluid Meluzine, nimfe koju je Belzebub zaveo da postane vještica. Ona je analogon Zmije koja se čovjeku predstavlja kao misao kojom se naznačava želja za nečim materijalnim. Dorneus je naziva duhovnom vizijom, Buddha Marom, kršćanstvo Sotonom, a astrološki joj je simbol Saturn. Meluzina je simbolizirana jednom svojom polovicom kao čovjek, a drugom kao životinja. Ima rep ribe i zmije, i često ga mijenja. Njen je cilj da čovjeka zavodi tjelesnim užicima i ne dopusti da se u njegovu tijelu izravna istinsko sebstvo s elementom jastva.

Po Paracelsusu alkemijskom sjedinjenju treba prethoditi odvajanje toplog Sunca od hladnog i ograničavajućeg Saturna, kako bi se vanjski čovjek sjedinio s unutarnjim čovjekom, koji za razliku od svog ženidbenog druga posjeduje dugovječnost. Riječ je o astralnom biću čovjeka koji je nezavisan entitet sve dok čovjekovim venama teče krv kojom pliva Meluzina. Ovaj «homo spiritualis» je duša mikrokozmosa koja, da bi se sjedinila s Duhom, treba najprije odvojiti niže jastvo od tjelesnih potreba i okrenuti ga spoznaji njegovog istinskog podrijetla. U tu svrhu služe obredi čišćenja kakve su rabili još u esenskim zajednicama, a bile su poznate i kasnije među gnosticima i manihejcima.

Čovjek oslobođen Meluzine je probuđeni (Buddha), onaj koji jasno raspoznaje suštinu svih stvari čemu je stremio Sokrat, onaj koji poput Heraklita i Lao Tsea postane svjestan da je ovaj svijet neprekidno u mijenama, da je zbog toga smrtan i ne nudi ništa više osim patnje, o kojoj nam je govorio Siddartha. Budući da uviđa kako ne može ostvariti svoju sreću u svijetu koji je po svojoj prirodi nesavršen, i koji trpi neprekidne

38

bjesomučne napade mračnih sila koje se održavaju životnim fluidima njegovih stanovnika, on pribjegava prekidanju svih spona koje ga vezuju za ovaj svijet, i na taj način ukida zakon karme čime se potreba za novim utjelovljenjem više ne pretpostavlja kao ponovna alternativa tjelesnoj smrti. Umjesto toga on, smanjujući sebe, dopušta da se duša, mikrokozmos, sjedini s Bogom, makrokozmosom, nastojeći vlastitom voljom dopustiti da se ovaj proces dovrši. Proces nužnog čišćenja obuhvaća nadmašivanje svih prekomjernih potreba tijela, pobjedu nad vlastitom spolnošću i gašenje svake želje za životom u ovome svijetu. Time se unutar tijela ostvaruje kompatibilnost sa energijom Svjetla koja sve snažnije prodire u tijelo, čisti krv od kemikalija i fikcija ovoga svijeta te priprema dušu za konačni susret s Bogom kada će konačno biti nepovratno sjedinjena.

Tijekom tog procesa izbavljenja čovjek trpi razna iskušenja. Čim više napreduje, tim su iskušenja veća, sve dok toliko ne uznapreduje da želje konačno sasvim izblijede. Mnogi su tražitelji krenuli ispravnim putem, ali su zbog svog neznanja (odnosno nedostatka informacija kako iz ovoga života tako i iz prethodnih inkarnacija), zastali na pola puta i okrenuli se natrag. Oni su jednostavno podlegli iskušenjima, a nerijetko se događa da ono znanje što su ga tijekom procesa stekli upotrijebe na račun svog ugleda. Takvi ljudi nisu još dovoljno sazrijeli za konačno stapanje s Bogom, ali je za pretpostaviti da, ukoliko nisu pribjegli okultnoj zloupotrebi svojih moći, u jednoj od budućih inkarnacija mogu očekivati završetak puta. Njihova slika stvarnosti još uvijek je nejasna, još uvijek razbijena na fragmente i oni još uvijek ne vide smisao u tome da sasvim napuste neke običaje ovoga svijeta. Sve dok je čovjek imalo zaveden lunarnim elementima ove prirode, svjetlost istinskog Sunca čini mu se previše jarkom. O ovome najzornije svjedoči Tibetanska knjiga mrtvih koja opisuje stupnjevit proces pribivanja duše nakon smrti tijela.

Alkemijsko vjenčanje je dakle sjedinjenje po Istočnom grijehu razdvojenih elemenata. Gnostici govore o rađanju Novog čovjeka o kojemu Pavao govori u svojoj Poslanici Efežanima. I manihejci, premda tvrde da je riječ o povratku prvobitnom jedinstvu prije pada, isto tako tvrde da je riječ o novome čovjeku koji se rađa iz ovoga tijela i ove prirode, ali joj ne pripada. Bazilid iz Aleksandrije tvrdi da je riječ o sjedinjenju s božanskom Pleromom kada biće voljno prepušta svoju osobitost i prepušta se vječitom svejedinstvu u kojemu aktivno sudjeluje kao Sve sa Svime: kao JEDNO.

Skinuto sa:http://www.geocities.com/morenius93/alkemija.html