SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Amalija Jurin

IMPLEMENTACIJA SUSTAVA UPRAVLJANJA OPERATIVNIM

RIZIKOM NA PRIMJERU ZAGREBAČKE BANKE D.D.

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

IMPLEMENTACIJA SUSTAVA UPRAVLJANJA OPERATIVNIM

RIZIKOM NA PRIMJERU ZAGREBAČKE BANKE D.D.

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Poslovna politika banaka

Mentor: prof. dr. sc. Antun Jurman

Student: Amalija Jurn

Studijski smjer: Financije i bankarstvo

JMBAG: 0081109844

Rijeka, 4.9.2013.

KAZALO

1. UVOD .......................................................................................................................... 3

1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA ........................................ 1

1.2. RADNA HIPOTEZA ............................................................................................. 2

1.3. SVRHA I CLJEVI ISTRAŽIVANJA .................................................................... 2

1.4. ZNANSTVENE METODE ................................................................................... 2

1.5. STRUKTURA RADA ........................................................................................... 3

2. POJAM I VRSTE RIZIKA ...................................................................................... 4

2.1. POJMOVNO ODREĐENJE RIZIKA ................................................................... 4

2.2. VJEROJATNOST, RIZIK I NEIZVJESNOT ....................................................... 5

2.3. RIZICI U POSLOVANJU BANKE ..................................................................... 7

2.3.1. Financijski rizici ............................................................................................. 7

2.3.2. Poslovni rizici .................................................................................................. 9

2.3.3. Operativni rizici............................................................................................... 9

2.3.4. Rizik događaja ............................................................................................... 10

2.4. SUSTAV UPRAVLJANJA RIZICIMA U BANKAMA .................................... 12

2.4.1. Strategija preuzimanja i upravljanja rizicima ................................................ 12

2.4.2. Proces upravljanja rizicima u banci .............................................................. 14

2.5. ADMINISTRATIVNI PRISTUP UPRAVLJANJA RIZICIMA ........................ 15

2.5.1. Sustav informiranja u bankama ..................................................................... 15

2.5.2. Poslovna politika banaka ............................................................................... 16

3. OPERATIVNI RIZIK U BANKAMA .................................................................... 17

3.1. POJMOVNO ODREĐENJE OPERATIVNOG RIZIKA .................................... 17

3.2. IZVORI OPERATIVNOG RIZIKA ................................................................... 19

3.3. USTROJSTVO SUSTAVA UPRAVLJANJA OPERATIVNIM RIZIKOM ..... 21

3.4. UPRAVLJANJE OPERATIVNIM RIZIKOM ................................................... 23

3.4.1. Procjena i identifikacija operativnog rizika .................................................. 25

3.4.2. Analiza i mjerenje operativnog rizika ........................................................... 28

3.4.3. Upravljanje i praćenje operativnog rizika ..................................................... 30

3.4.4. Kontrola operativnog rizika .......................................................................... 32

3.5. REGULATORNI OKVIR ZA UPRAVLJANJE OPERATIVNIM RIZIKOM .. 34

3.5.1. Osnovne postavke i struktura Basela II ......................................................... 35

3.5.2. Minimalni kapitalni zahtjev za operativni rizik ............................................ 38

3.5.3. Metodologija obavljanja validacije naprednog pristupa za izračun kapitalnog

zahtjeva za operativni rizik ..................................................................................... 49

3.5.4. Implementacija regulative Basel III .............................................................. 50

3.6. E – BANKARSTVO ............................................................................................ 51

3.6.1. Rizici povezani s e – bankarstvom ................................................................ 52

3.6.2. Operativni rizik u e – bankarstvu .................................................................. 53

4. UPRAVLJANJE OPERATIVNIM RIZIKOM NA PRIMJERU

ZAGREBAČKE BANKE............................................................................................. 55

4.1. OPĆENITO O ZAGREBAČKOJ BANCI .......................................................... 55

4.2. SUSTAV I POLITIKA UPRAVLJANJA RIZICIMA ........................................ 62

4.3. UPRAVLJANJE OPERATIVNIM RIZIKOM U ZAGREBAČKOJ BANCI .... 64

4.3.1.Uprava Banke i visoko rukovodstvo .............................................................. 65

4.3.2. Odbor za upravljanje operativnim rizikom ................................................... 67

4.3.3. Prikupljanje i evidentiranje događaja operativnog rizika .............................. 68

4.3.4. Sustav kontrole operativnog rizika ................................................................ 72

4.3.5. Sustav izvještavanja o operativnom riziku .................................................... 73

4.4. KAPITALNI ZAHTJEV ZA POKRIĆE OPERATIVNOG RIZIKA ................. 73

5. ZAKLJUČAK ........................................................................................................... 83

LITERATURA ............................................................................................................. 86

POPIS TABLICA ......................................................................................................... 92

POPIS SHEMA ............................................................................................................. 92

POPIS GRAFOVA ....................................................................................................... 93

POPIS SLIKA ............................................................................................................... 93

1

1. UVOD

U okviru ovog dijela rada potrebno je posebnu pozornost posvetiti ovim tematskim

jedinicama: 1) Problem, predmet i objekt istraživanja, 2) Radna hipoteza, 3) Svrha i

ciljevi istraživanja, 4) Znanstvene metode i 5) Struktura rada.

1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA

Svaka banka se u svom poslovanju susreće s različitim vrstama rizika iz kojih mogu

proizaći negativni efekti na poslovanje banke. Globalizacija financijskih usluga, zajedno

s rastućom razinom financijske tehnologije, čine aktivnosti banaka, a time i razinu rizika

sve složenijima. Razvoj bankarskih poslova sve više uvjetuje da pored kreditnog i

tržišnog rizika na značaju dobivaju i neki drugi rizici, osobito operativni. Iako

operativni rizik postoji od samih začetaka bankovnog poslovanja, nije mu se oduvijek

pridavala osobita važnost, niti je postojao zahtjev za odgovarajućim mjerenjem ove

vrste rizika od strane banaka. No, određene karakteristike suvremenog načina

poslovanja kao što su automatizacija poslovanja, e-bankarstvo, novi sofisticirani

bankarski proizvodi, globalizacija bankovne industrije uvjetovale su i ozbiljnije

bavljenje operativnim rizikom.

U okviru ovakvog razmišljanja postavljen je problem istraživanja – važnost

upravljanja operativnim rizikom u bankama.

Polazeći od navedenog problema istraživanja, definira se predmet istraživanja –

istraživanje i teorijska obrada upravljanja operativnim rizikom u bankama, u kojima

operativni rizik dovodi u pitanje različite bankarske poslove, naplatu ili u krajnjem

slučaju promjenu koja utječe na povećanje neizvjesnosti poslovanja banaka.

Iz tako definiranog problema i predmeta istraživanja slijedi objekt istraživanja –

upravljanje i implementacija sustava upravljanje operativnim rizikom na primjeru

Zagrebačke banke, Unicredit group.

2

1.2. RADNA HIPOTEZA

S obzirom na problem i predmet istraživanja, temeljna radna hipoteza glasi –

prilikom određivanja strategije poslovanja banka mora identificirati, mjeriti i

kontrolirati izloženost operativnom riziku, tj. mora uspostaviti održiv i siguran sustav

upravljanja operativnim rizikom kako bi smanjila negativne efekte na svoje poslovanje.

Zaštita od rizika imperativ je poslovanja, banka mora pronaći takve načine i oblike

zaštite od rizika koje najbolje odgovaraju njezinom poslovanju. Upravljanje

operativnim rizikom kod banaka je složen mehanizam u kojem se kombiniraju mjere

interne politike upravljanja rizicima banaka.

1.3. SVRHA I CLJEVI ISTRAŽIVANJA

Osnovna svrha i ciljevi istraživanja proizlaze iz predmeta istraživanja.

Osnovna svrha je ukazati na sve veću važnost upravljanja operativnim rizikom i njegov

veliki utjecaj na iznos gubitak jer u novije vrijeme, sve više se smatra da je operativni

rizik drugi po značaju u bankarskom poslovanju, iza kreditnog.

Cilj istraživanja je opis, odnosno prikaz suvremenih procesa upravljanja operativnim

rizikom, opis činioca strukture procesa upravljanja rizicima u bankarstvu i opis svih

kvantitativnih i kvalitativnih svojstva upravljanja operativnim rizikom u bankarstvu.

Rezultati istraživanja trebaju ukazati na otvorena pitanja utvrđivanja potrebnog

upravljanja operativnim rizikom.

1.4. ZNANSTVENE METODE

U izradi ovog diplomskog rada korištene su u odgovarajućim kombinacijama slijedeće

znanstvene metode: metoda analize i sinteze, metoda klasifikacije, deskriptivna

metoda, metoda generalizacije i specijalizacije, metoda dokazivanja, statistička metoda,

3

metoda uzorka, matematička metoda, induktivno deduktivna metoda, povijesna metoda

i metoda kompilacije.

1.5. STRUKTURA RADA

Polazeći od temeljnog problema istraživanja i definiranog cilja, rezultati istraživanja su

primjereno sintetizirani u pet međusobno povezanih dijelova, vodeći računa o njihovoj

kompleksnosti i važnosti.

U prvom dijelu, Uvodu definirani su problem i predmet istraživanja te je postavljena

radna hipoteza, a zatim je obrazložena struktura rada i znanstvene metode koje su se

koristile pri izradi rada.

Naslov drugog dijela je Pojam i vrste rizika, u kojem je definirano opće pojmovno

određenje rizika i navedeni su rizici s kojima se banka svakodnevno susreće u svom

poslovanju. Također opisan je sustav upravljanja rizicima koji svaka banka mora

uspostaviti, a da bude primjeren vrsti, opsegu i složenosti poslovanja.

Operativni rizik u bankama naslov je trećeg dijela rada. U ovom dijelu detaljno je

objašnjen operativni rizik, izvori operativnog rizika, kao i sam proces upravljanja koji

ukazuje na važnost i preciznost definiranja pojma operativnog rizika. Navedene su faze

upravljanja operativnim rizikom i svaka od tih faza je posebno objašnjena. Stavljan je

naglasak na Baselske standarde koji su propisani od strane Baselskog komiteta za

superviziju banaka i kojih su se banke dužne pridržavati. Također su objašnjeni i

navedeni pristupi za kvantifikaciju izloženosti banke operativnom riziku.

Četvrti dio ima naslov Upravljanje operativnim rizikom na primjeru Zagrebačke

banke. U skladu s naslovom, u ovom dijelu opisuje se upravljanje operativnim rizikom

na konkretnom primjeru. Opisana je organizacijska struktura banke, dani su opći

podatci o poslovanju banke, stavlja se naglasak na način prikupljanja podataka i

evidentiranje događaja operativnog rizika, kao i određivanje i iznos kapitalnog zahtjeva

za operativni rizik. U posljednjem petom dijelu diplomskog rada, Zaključku, na

sustavan i koncizan način dana je sinteza svih spoznaja i činjenica proizašlih tokom

istraživanja.

4

Na kraju diplomskog rada nalazi se popis literature i svih ilustracija u radu.

2. POJAM I VRSTE RIZIKA

Opće pojmovno određenje termina rizik varira kako sa povijesnog aspekta tako i sa

aspekta različitih oblasti ljudske djelatnosti. Pojam, kao i sam termin rizika u vrijeme

religioznog odnosa čovječanstva prema prirodi i prema društvenim događajima nije ni

postojao. U tadašnjoj zapadnoj i centralnoj Europi najbliže pojmu rizika su bili izrazi “

dobra ili loša sreća”. Zahvaljujući napuštanju dogmatičnih religioznih stega i razvojem

naučnog i kritičkog stava čovječanstva prema prirodi, uzročno posljedičnim vezama i

odnosima u njoj, pojam “ loše i dobre “ sreće je odbačen. Etimologija pojma rizik je

vrlo interesantna. Pojam rizik se može pratiti kroz povijest sve do stare Grčke, gdje se

rizik pojavljuje sa značenjem korijen ili kamen. Termin “rizik” se u izvornom značenju

prvi put koristi u Homerovom epu “Odiseja”, označavajući plovidbu po nepoznatim

vodama, odnosno označavajući teškoću koja se pokušava izbjeći na moru. Pretpostavlja

da je u tadašnjem svijetu najveću neizvjesnost predstavljala daleka plovidba po ne

mapiranim morima. Tako je i sam termin preko španjolskih i portugalskih moreplovaca

usvojen i u centralnim i zapadnoeuropskim područjima i kulturama razvijajući se

zajedno sa općim društvenim, kulturnim i naučnim napretkom.

2.1. POJMOVNO ODREĐENJE RIZIKA

Površno bi bilo za reći da pojam rizika ima samo jedno značenje. Kada netko kaže da

postoji rizik u određenoj situaciji, slušatelj razumije što to znači; da u danoj situaciji

postoji neizvjesnost glede ishoda i vjerojatnost da ishod bude nepovoljan. To intuitivno,

značenje rizika koje podrazumijeva neznanje o budućim događajima, dovoljno je u

svakodnevnom razgovoru, ali je potrebna preciznija definicija. Rizik predstavlja

određenu nesigurnost, opasnost, neizvjesnost, gubitak, stavljanje „na kocku“, neki

budući neizvjestan i slučajan događaj koji može imati neželjene posljedice (Vukičević,

Odobašić, 2012, p. 22).

5

Općenito, rizik je stanje u kojem postoji mogućnost negativnog odstupanja od

poželjnog ishoda kojeg očekujemo ili mu se nadamo. Da bi rizik postojao on mora biti

moguć, neizvjestan, slučajan i mora izazivati ekonomsku štetu. Pojam rizika se mijenja i

varira u zavisnosti od segmenta ljudskog života i djelatnosti, te se kao takav različito i

definira i vrednuje. Prema internacionalnom standardu ISO 31000: 2009 rizik je

definiran kao efekt neizvjesnosti na ciljeve. Ta definicija uključuje i pozitivan i

negativan utjecaj na ostvarenje postavljenih ciljeva. S druge strane, sa vremenskog

aspekta postoji i definicija koja kaže da rizik predstavlja probleme u budućnosti koji se

mogu izbjeći ili ublažiti za razliku od sadašnjih na koje se odmah mora odgovoriti

(Technical standard risk Taxonomy, 2009, p. 2). U informatičkim znanostima faktor

rizika se odnosi na vjerojatnost neizvjesnih događaja i definiran je kao moguća

frekvencija i moguća magnituda budućeg gubitka (Jones, 2006, p. 8). Dakle definicija

rizika u direktnom je odnosu i u zavisnosti je od grane ljudske djelatnosti. Suvremena

teorija u najširem smislu definiranja rizika, nalazi na to da pojam rizika uvijek sadrži

dva osnovna elementa: izloženost i neizvjesnost.

2.2. VJEROJATNOST, RIZIK I NEIZVJESNOT

Sve poslovne odluke se donose u uvjetima neizvjesnosti i rizika. Izvjesnost se odnosi na

stanje u kojem postoji samo jedan mogući ishod neke odluke i u kojem se taj ishod

točno zna (Salvatore, 1994, p. 542). Rizik se odnosi na stanje u kojem odluka ima više

od jednog mogućeg ishoda i u kojem je vjerojatnost svakog specifičnog rizika poznata

ili se može ocijeniti (Salvatore, 1994, p. 543). Za ocjenu veličine rizika važna je

vjerojatnost nastupa nekog događaja ili slučaja.

Vjerojatnost svakog od ishoda može se ocijeniti iz ranijeg iskustva ili iz studije tržišta,

odnosno različitih tehnika procjene rizika. Što je veća varijabilnost ishoda, veći se rizik

pridružuje odluci ili djelovanju. Utjecaj rizika jednak je umnošku vjerojatnosti i

posljedice koje to nastupanje može imati. Rizik neke odluke ili strategije je manji što je

distribucija vjerojatnosti manje raspršena. Teži se zapravo kontinuiranoj distribuciji

vjerojatnosti s beskonačnim brojem ishoda tako da je vjerojatnost događaja svakog

6

ishoda jednaka nuli. Gustoća ili stupanj raspršenosti mjeri se pomoću standardne

devijacije. Postoji objektivni i subjektivni aspekt vjerojatnosti. Objektivna vjerojatnost

je relativna frekvencija nekog događaja, koja se temelji na pretpostavci o velikom broju

promatranih slučajeva i nepromijenjenim ostalim uvjetima (Andrijašević, Petranović,

1999, p. 21). Subjektivna vjerojatnost je osobna procjena vjerojatnosti nastupa nakon

događanja. Ovisi o karakteristikama osobe koja prosuđuje rizičnost: o njezinoj dobi,

spolu, iskustvu, stupnju inteligencije i sl. Vjerojatnost nije moguće poistovjetiti s

objektivnim rizikom. Vjerojatnost je relativna frekvencija određenoga štetnog događaja

a objektivni rizik je relativno odstupanje stvarne od očekivane štete.

Budući da se izraz neizvjesnost često koristi u vezi s rizikom (ponekad čak i kao

sinonim), potrebno je objasniti vezu između pojmova rizik i neizvjesnost. Najučestalije

poimanje neizvjesnosti odnosi se na stav koji karakterizira dvojbenost, temeljen na

nedostatku znanja o tome što će se ili što se neće dogoditi u budućnosti. To je pojam

suprotan pojmu izvjesnost, što je uvjerenje ili sigurnost o određenoj situaciji.

Neizvjesnost je slučaj kada neka odluka ima više od jednog mogućeg ishoda i u kojem

je vjerojatnost ishoda nepoznata (Salvatore, 1994, p. 543). To može biti zbog

nedostataka informacija iz prošlosti i slično. Suštinska razlika između rizika i

neizvjesnosti je u tome da se rizik može mjeriti, a neizvjesnost ne može.

Danas je mnogo učestalije odlučivanje u uvjetima rizika, odnosno u uvjetima kada

predviđeni rezultati nisu sigurni, ali su poznate vrijednosti za različite rezultate. U tim

uvjetima poželjno je da donositelj odluke odredi vjerojatnost za svaku mogućnost. Rizik

pri odlučivanju ne treba promatrati kao opasnost, nego na njega se gleda kao na stupanj

sigurnosti s kojom se može predvidjeti ishod i posljedice odluke. Zaključno može se

reći da se kod rizika radi o jednom obliku kontinuma s potpunim znanjem, koje dovodi

do izvjesnosti na jednoj strani i potpunim neznanjem na drugoj strani. Zapravo su

izvjesnost i neizvjesnost krajnje točke tog kontinuma kojima se konstantno teži, ali se

nikad ne dostižu jer ne postoji potpuna izvjesnost kao niti potpuna neizvjesnost (Kereta,

2004, p. 48).

7

2.3. RIZICI U POSLOVANJU BANKE

U bankarskom poslovanju ne pojavljuje se samo jedan rizik ili preciznije rečeno,

plasman koji sa sobom nosi samo jedan rizik. Problem upravljanja rizicima u

bankarstvu je taj što se banka u svakom trenutku susreće odjednom s nekoliko rizika.

Dodatni je problem s kojim se banka susreće kvantifikacija rizika odnosno odgovaranje

na pitanje: u kojoj mjeri neki rizik može utjecati na poslovanje banke? Stoga je

upravljanje bankarskim rizicima skup postupaka, metoda i politika za utvrđivanje,

mjerenje, procjenjivanje, ovladavanje, praćenje i otklanjanje rizika, uključujući i

izvještavanje o rizicima kojima je banka izložena ili bi mogla biti izložena u svojem

poslovanju (Vukičević, Odobašić, 2012, p. 148). U načelu se bankovni rizici mogu

podijeliti u četiri osnovne kategorije (Greunung, Bratanović, 2006, p. 3): financijski,

poslovni, operativni i rizik događaja.

2.3.1. Financijski rizici

Financijski rizici manifestiraju se kao neposredan gubitak novca pa su zbog toga uzroci

i pojavni oblici financijskih rizika najistraženiji. Sami po sebi financijski rizici su i

najrasprostranjeniji jer se prostiru na sva područja financijskog poslovanja poduzeća,

financijskih institucija, tržišta i pojedinca.

Financijski rizici istovremeno obuhvaćaju dvije vrste rizika (Greunung, Bratanović,

2006, p. 3):

1. Osnovni rizici

2. Špekulativni rizici

Osnovni rizici uključuju rizik likvidnosti, kreditni rizik i rizik solventnosti. Oni mogu

rezultirati gubitkom za banku ako se njome primjereno ne upravlja, a špekulativni rizici

se zasnivaju na financijskoj arbitraži. Špekulativni rizici ako je arbitraža uspješna, mogu

rezultirati dobitkom ili gubitkom, ako je ona neuspješna. Osnovne kategorije

špekulativnih rizika jesu kamatni, devizni i pozicijski rizik.

8

Rizik likvidnosti se javlja sa promjenom likvidne pozicije banke, u kojoj njena likvidna

aktiva nije dovoljna za namirenje njezinih dospjelih obaveza. Likvidnost banke je

proces nesmetanog pretvaranja novčanih sredstava u kreditne i ne kreditne plasmane,

odnosno pretvaranje potraživanja banke po svim osnovama (glavnica, kamata, naknada)

i u svim oblicima (kredit, vrijednosni papir) u novčana sredstva planiranom dinamikom

(Šverko, 2007, p. 158). Izvori rizika likvidnosti najčešće su drugi financijski rizici, čija

realizacija uzrokuje poremećaje u novčanom toku. Strategija upravljanja rizikom

likvidnosti sastavni je dio strategije upravljanja drugim rizicima, ili ukupnom

izloženošću banke rizicima, obzirom na uzročno-posljedičnu povezanost i

sinkronizirano djelovanje različitih rizika. Pojam likvidnosti vrlo se često poistovjećuje

sa solventnošću. Valja istaknuti da je osnovna razlika u vremenskom aspektu i u

obuhvatu problematike. Dok se kod poremećene likvidnosti radi o gospodarskom

subjektu, koji ima problema u nesmetanom pretvaranju svojih potraživanja u likvidna

sredstva, dotle nesolventna poduzeća imaju problema s plaćanjima svojih obveza o roku

dospijeća (na duži rok), što naposljetku može dovesti i do propasti banke. Rizik i

solventnost su različite ali su međusobno povezane. Nelikvidnost tako u kratkom roku

ne znači i nesolventnost, ali trajnija nelikvidnost sigurno vodi u nesolventnost.

Kreditni rizik je varijacija mogućih povrata koji bi se mogli zaraditi na financijskoj

transakciji zbog zakašnjelog ili nepotpunog plaćanja glavnice i/ili kamate (Jakovčević,

2000, p. 35). Kreditni rizik se odnosi na svaku financijsku transakciju banke koja

producira potraživanje za glavnicu i kamate i upravno zbog toga kreditni je rizik širi

pojam od rizika vezanog za same kredite.

Devizni rizik spada u špekulativne rizike. Sredstva kojima banke posluju mogu biti u

domaćoj ili stranim valutama i na njihovu vrijednost izraženu u domaćoj valuti,

odnosno na poslovanje banke djeluju promjene unutrašnje i međunarodne vrijednosti

pojedinih novčanih jedinica (Jurman, 1995, p. 263). Uzrok postojanja

deviznog rizika jesu fluktuirajući devizni tečajevi glavnih svjetskih valuta. Ovisno o

određenom razdoblju, banka može biti u opasnosti od gubitka znatnih svota novca zbog

izloženosti fluktuaciji valuta. Naročito u slučaju dugoročnih transakcija, fluktuacije

9

deviznih tečajeva mogu imati ekstremne efekte i hitno izmijeniti očekivanu

profitabilnost poslovne transakcije.

Pozicijski rizik je rizik gubitka koji proizlazi iz promjene cijene financijskog

instrumenta, a dijeli se na opći pozicijski rizik i specifični pozicijski rizik. Opći

pozicijski rizik je rizik gubitka koji proizlazi iz promjene cijene financijskog

instrumenta uslijed promjene razine kamatnih stopa ili većih promjena na tržištu

kapitala neovisno o bilo kojoj specifičnoj karakteristici tog financijskog instrumenta.

Specifični pozicijski rizik je rizik gubitka koji proizlazi iz promjene cijene financijskog

instrumenta uslijed činjenica vezanih uz njegova izdavatelja.

2.3.2. Poslovni rizici

Premda su svi poslovni rizici uvijek i financijski rizici jer imaju financijske posljedice,

zbog nekih specifičnosti poslovnih rizika, treba ih se posebno analizirati. Poslovni rizici

nastaju zajedno s idejom poslovne, investicijske ili financijske aktivnosti banke jer

svaka ideja može biti manje ili više rizična. Poslovni rizik predstavlja neizbježnu

nesigurnost fizičkom poslovanju banke (Vukičević, Odobašić, 2012, p. 47). Faktori

poslovnog rizika najčešće se manifestiraju kroz pad obujma plasmana, promjena

potražnje za kreditima, pad cijene kapitala, ubrzanim rastom troškova, zastarjelosti

tehnologije. Pad potražnje za kreditima, bilo da je posljedica gubitka poslova uslijed

neadekvatnosti politike plasmana ili nastupa na tržištu u odnosu na konkurenciju, ili

općih ekonomskih uvjeta, značajno podiže nivo rizika klijenata banke ali i drugih

investitora.

2.3.3. Operativni rizici

Operativni rizici vezani su uz ukupnu bankovnu organizaciju i funkcioniranje

unutrašnjeg sustava uključujući informatičku tehnologiju i ostale tehnologije,

usklađenost bankovnih politika i procedura te mjere zaštite od pogrešaka u poslovanju i

prijevara (Greuning, Bratanović, 2006, p. 4). Operativni rizik obuhvaća pravni rizik,

koji se definirao kao rizik od gubitka zbog tužbi ili novčanih kazni koje proizlaze iz

10

sudskih sporova, upravnog ili drugog postupka te zbog povrede ugovora ili zakonske

obveze. Ovaj rizik uključuje i rizik usklađenosti u djelu koji se odnosi na rizik od

gubitka koji će biti u budućnosti zbog nametanja mjera i kazne, rizik od gubitka zbog

neuspjeha poslovanja u skladu sa propisima, internim pravilima i standardima.

Operativni rizik uključuje i rizik u dijelu koji se odnosi na rizik gubitka koji proizlazi iz

korištenja informacijske tehnologije i IT sustava.

2.3.4. Rizik događaja

Rizici događaja odnose se na cjelokupnu politiku, ekološki aspekt, općenite krize

bankarstva, te brojne druge vanjske rizike koji se vrlo lako mogu uvesti sa ostalih

tržišta. Ovi rizici uključuju sve eksterne rizike , koji ako se ne realiziraju, mogu znatno

ugroziti poslovanje banke ili njenu financijsku stabilnost. Ti rizici, zapravo su vrlo

nepredvidivi, te neočekivani, jer se osjete tek kada određeni rizik nastupi, primjerice

tržišni krah i slično. Dakle, općenito, ti se rizici odnose na cjelokupno političko stanje,

zagađenja i ostale eksterne rizike.

U nastavku je prikazana shema u kojoj su prikazane vrste rizika s kojima se banka

susreće u svojem poslovanju.

11

Shema 1: Spektar bankovnih rizika

Izvor: Izrada studentice prema Hennie van Greunung, Brajović Bratanović S., 2006, Analiza i upravljanje

bankovnim rizicima, p. 5

Vrste rizika u poslovanju banke

Financijski rizici

Struktura bilance stanja

Struktura računa dobiti i

gubitka

Kreditni

Likvidnosti

Tržišni

Valutni

Operativi rizici

Unutrašnja i vanjska prijevara

Radno pravo i sigurnost na

radu

Odnosi s klijentima i proizvodi

Oštećenja fizičke

imotvine

Prekidi u poslovanju i pad sustava

Izvršenje, isporuka i

upravljanje procesima

Poslovni rizici

Makroekono-mska politka

Financijska infrasturktura

Zakonska odgovornost

Reputacija i povjerenje

Rizik zemlje

Rizik događaja

Politički

Zagađenje

Bankovne krize

Ostali vanjski

12

2.4. SUSTAV UPRAVLJANJA RIZICIMA U BANKAMA

Uvođenje djelotvornog sustava upravljanja rizicima treba biti izvedivo u točno

određenim koracima. Ovisno o generalnoj filozofiji upravljanja rizicima,

organizacijskoj strukturi, moguće je sam proces uvođenja izvesti u više ili manje koraka

odnosno ponekad je potrebno dodati neke nove korake ili suvišne izbaciti (Kereta, 2004,

p. 52). Svaka banka je dužna uspostaviti sustav upravljanja rizicima koji je primjeren

vrsti, opsegu i složenosti poslovanju te profilu rizičnosti kreditne institucije. Banka je

dužna sustavom upravljanja rizicima obuhvatiti kreditni rizik, tržišne rizike, operativni

rizik, rizik likvidnosti, kamatni rizik u knjizi banke, strateški rizik, reputacijski rizik i

ostale rizike kojima je izložena ili bi mogla biti izložena u svojem poslovanju.

Redovnim nadziranjem i provjerom sustava upravljanja rizicima pokušavaju se izbjeći

ili umanjiti negativni eksterni ili interni efekti kojima je banka svakodnevno izložena.

Najmanje jednom godišnje, unutarnja revizija banke je dužna ocijeniti primjerenost i

djelotvornost sustava upravljanja rizicima. Sustav upravljanja rizicima minimalno

obuhvaća sljedeće (Narodne novine, 2010, p. 4):

strategiju, politike i ostale interne akte za upravljanje rizicima,

organizacijski ustroj s definiranim ovlastima i odgovornostima za upravljanje

rizicima,

proces upravljanja rizicima i

djelotvoran sustav unutarnjih kontrola.

2.4.1. Strategija preuzimanja i upravljanja rizicima

Banka je dužna donijeti strategiju upravljanja rizicima te jasno odrediti i dokumentirati

sklonost preuzimanju rizika. Potrebno je redovito usklađivati strategiju upravljanja

rizicima s poslovnom strategijom. Strategija je jedan ili više pisanih dokumenata koji

minimalno obuhvaćaju ciljeve i osnovna načela preuzimanja i upravljanja rizicima i

sklonost banke za preuzimanjem rizika. Strategiju upravljanja rizicima banka izvodi iz

13

strateškog planiranja. Strateški plan banke sastoji se od šest dijelova (Koch, 1995, p.

153):

misija ili svrha banke

financijski ciljevi

SWOT analiza

plan aktivnosti

ciljevi i vremenski raspored

Svrha ili misija banke predstavlja najdugoročniji i najvažniji plan banke.

Misija predstavlja osnovnu funkciju ili zadatak banke, te bilo kojeg njegovog dijela.

Svrhom banka odgovara na pitanje svoje opstojnosti.

Ciljevi se globalno mogu podijeliti na dugoročne i kratkoročne. Strategijom banke

stavljaju u prvi plan dugoročne financijske ciljeve kao što su zarada, rast banke, kapital,

dividenda itd.

Analiza situacije zahtijeva procjenu povijesnih performansi banke, analiza računa dobiti

i gubitka i internih bilanci, te usporedba tako dobivenih vrijednosti s vanjskim

čimbenicima. Potrebno je za menadžment banke da prilikom donošenja bitnih odluka u

vezi poslovanja banke, budu upoznati s financijskom situacijom.

SWOT (eng. strengts, weasnesses, opportunities, threats) kod banaka servira mogućnost

izrade temelja za dizajniranje strategije koje će istaknuti snagu, prevladati slabosti,

preuzeti prednosti za iskorištenje šansi, isključiti opasnosti, a zapravo držati rizike pod

kontrolom i štititi se od njih.

Plan aktivnosti sadrži taktičku razradu ciljeva i aktivnosti za njihovo ispunjenje. Kad je

riječ o rizicima, taktičkim instrumentima banka može uskladiti rizični apetiti s

rasponom rizične kvalifikacije kako bi rizici ostali u granicama prihvatljivosti.

Upravljanje rizicima je strategija koja se uklapa u financijske dugoročne ciljeve banke.

Banka, kao profesionalna financijska institucija svjesno preuzima rizike i njima

dugoročno upravlja, zarađujući profit te dugoročno zadovoljavajući vlastite interese i

interese svojih dioničara.

14

2.4.2. Proces upravljanja rizicima u banci

Temeljni problem svakog upravljanja pa tako i upravljanja rizicima je stvaranje

adekvatnih pretpostavki, što upućeno razumijeva nužnu podudaranost potrebnih,

traženih i raspoloživih informacija i znanja. Odnos prema rizicima pretpostavlja

poznavanje, razumijevanje i primjenu odgovarajućih procedura uočavanja i uvažavanja

rizika od strane menadžmenta banke, a i pretpostavlja se mogućnost uočavanja i

vrednovanja tih procedura (Kereta, 2004, p- 48). Upravljanje rizicima je sastavni dio

procesa upravljanja. To je višestruki proces čije određene aspekte često najbolje provodi

multidisciplinarni tim. Proces upravljanja rizicima može se definirati kao cjelovit proces

obuhvaćanja, mjerenja i nadziranja relevantnih i potencijalnih rizika te analize s tim u

vezi potencijalnih gubitaka (Bedenik, 2003, p. 63). Prema normi ISO 31000:2009,

Sustav upravljanja rizicima definira se kao skup komponenata koje pružaju temelje i

organizacijske aranžmane za projektiranje, implementaciju, monitoring, pregled i stalno

poboljšanje upravljanja rizicima u cijeloj organizaciji (ISO 31000:2009 Risk

management - Principles and guidelines).

Proces se sastoji od točno definiranih koraka koji poduzeti pravilnim redoslijedom,

pružaju bolju potporu u odlučivanju pridonoseći većem uvidu u rizike i njihove

posljedice. Upravljanje rizicima se bavi identifikacijom prilika te izbjegavanjem

prijetnji koje se nalaze u internoj ili eksternoj okolini banke. Ono je sveukupnost

kulture, procesa i strukture, koje zajedno čine optimum upravljanja potencijalnim

mogućnostima i neželjenim negativnim efektima.

Australski standard navodi sljedeće glavne faze procesa upravljanja rizicima (Standards

Associations of Australia, 1999, p. 7):

1. utvrđivanje konteksta

2. identifikacija rizika

3. analiza rizika

4. procjena rizika

5. tretiranje rizika

6. nadzor i kontrola

7. komunikacija i konzultiranje

15

Ovom je podjelom obuhvaćen bitan sadržaj procesa upravljanja rizicima, s tim da su

analiza i procjena rizika zapravo jedna faza jer se međusobno nadopunjavaju. Ove dvije

faze najvažnije su faze u procesu upravljanja rizicima stoga se one razmatraju odnosno

iskazuju posebno. Formalni korak po korak proces uključuje utvrđivanje konteksta,

identificiranje, analizu, procjene, postupanje, praćenje i nadzor rizika, uz djelotvornu

komunikaciju i konzultacije na svim hijerarhijskim razinama unutar banke.

2.5. ADMINISTRATIVNI PRISTUP UPRAVLJANJA RIZICIMA

Ovaj pristup dolazi do izražaja u većim bankama koje imaju veći broj organizacijskih

razina. S porastom organizacijske strukture banke dolazi do povećanja broja

organizacijskih jedinica i podjele nadležnosti među voditeljima pojedinih

organizacijskih jedinica. Administrativno upravljanje rizicima provodi se dostavljanjem

izvješća o poslovanju svih organizacijskih dijelova i razina unutar hijerarhijske

strukture banke, na temelju kojih uprava donosi odluke. Postavljanjem poslovnih

politika, putem kojih bi se odluke uprave prenijele u sve organizacijske dijelove i razine

još je jedan on načina na koji banka provodi ovakav način upravljanja rizicima.

2.5.1. Sustav informiranja u bankama

Suvremeno poslovno okruženje u kojem djeluju banke, u prvi plan stavlja potrebu za

postojanjem cjelovitog sustava informiranja i izvješćivanja menadžmenta: bez njega

menadžment odlučuje "u mraku" prisiljen oslanjati se na vlastito iskustvo ili intuiciju.

Takav način odlučivanja rezultira suboptimalnim odlukama što može dovesti do

nepopravljivih posljedica na poslovanje banke i njezin opstanak na tržištu (Ivezić, 2005,

p. 164). Svrha sustava informiranja, uprave, nadzornog odbora i voditelja sektora je

kvalitetna prezentacija iz svih područja poslovanja banke. Sastavljaju se izvješća od

strane stručnjaka koji su specijalizirani za određena područja. S obzirom na to da su

odluke ključne za poslovanje banke, trebaju biti potkrijepljene određenim

informacijama. Podaci se trebaju prikazivati na način da osiguravaju potrebnu

16

informaciju korisnicima izvještaja. Zbog usmjerenosti financijskih institucija na

financijske informacije i zbog povećanja rizika poslovanja, redovito izvještavanje u

banci je od posebne važnosti. Zbog iznimne važnosti izvještavanja u banci se pregled

određenih tekućih segmenata poslovanja radi svakodnevno, a ostali segmenti se stalno

prate i za različita razdoblja poslovanja redovito sastavljaju različita financijska

izvješća. Izuzetno je važna pravilna dostava financijskih izvještaja. O vrsti i važnosti

izvještaja ovisi dali će se on podnositi mjesečno, kvartalno, polugodišnje ili godišnje

(Bušac, 2000, p. 120). Sustav informiranja treba povremeno pregledavati da bi se

utvrdila njegova svrha. Na temelju regulatornih ovlasti i ograničenja voditelja i

zaposlenika, potrebno je ustanoviti sustav izvještavanja koji prati opseg aktivnosti svake

ovlaštene osobe. U suprotnosti je moguće, ako uzimamo za primjer da voditelj u

kreditnom sektoru prekorači ovlasti i plasira više sredstava u kredit od propisanog

ograničenja, da do registriranja dođe prekasno.

2.5.2. Poslovna politika banaka

Banka ne posluje samo u bankovnoj već u financijskoj servisnoj industriji (FSI) tako da

joj konkuriraju druge banke, ali sve važniji su joj konkurenti ne bankovne financijske

institucije pa čak i nefinancijska poslovna poduzeća. Banke su se danas pretvorile u

financijske konglomerate sa specijaliziranim podružnicama u svom sastavu. Nema

jedinstvene teorije upravljanja bankama ali prevladava stav da je to vještina zasnovana

na iskustvu i na poštivanju određenih načela i opće prihvaćenih postupaka. Poslovne

politike banke su učinkovito oruđe koje osiguravaju da se ljudski i ostali resursi usmjere

prema zacrtanom poslovnom cilju (Bušac, 2000, p. 120). Uprava takve administrativne

mjere koristi kako bi smanjila rizike poslovanja, ali i povećala rezultat poslovnih

procesa. Opće je poznato da poslovne politike banke propisuju ovlasti, nadležnosti i

obveze unutar pojedinih odjela i zaposlenika., ograničenja unutar kojih pojedini

zaposlenik samostalno djeluje, postupke za obavljanje određenih poslova, u prvom redu

provođenje odluka i postupke izvještavanja. Provođenjem točno određenih procedura, s

opisanim koracima za svaki studij i uputama za svaku situaciju, poslovni procesi banke

se stavljaju pod kontrolu. Ako poslovne politike preciziraju određenu razinu rizika onda

se one smatraju kvalitetnima. Utvrđena razina rizika znači da su utvrđeni parametri

17

poslovanja kao i nadležnost pojedinih zaposlenika za nadzor pojedinih područja.

Parametri rizika trebaju biti kompatibilni s postupkom izračunavanja razine rizika, inače

ih nema svrhe mjeriti. Sastavni dio poslovnih politika je kontrola njihova provođenja, za

što su mjerodavni interna kontrola i interna revizija. Poslovne politike se trebaju

ažurirati jednom godišnje ili po potrebi češće.

3. OPERATIVNI RIZIK U BANKAMA

Operativni rizici su najstarija, a ujedno i najnovija prijetnja s kojom se banke suočavaju.

Banke su se oduvijek morale štititi od ključnih prijetnji za njihove operacije kao što su

pljačke i interne prijevare. Ne tako davno upravljanje ovakvim i sličnim prijetnjama bilo

je fokusirano na praktične tehnike za minimiziranje šansi gubitka, bilo da je to

podrazumijevalo stavljanje zaštitara na vrata poslovnica, osiguranje neovisnosti tima za

internu reviziju ili izgradnju robusnog IT sustava. Samo su neke banke nastojale utvrditi

nivo operativnog rizika kojima su izložene, te da tim rizicima upravljaju sistemski kao

posebnom kategorijom rizika. Zahvaljujući Baselu II situacija se drastično promijenila.

Danas banke ulažu ogromnu energiju u upravljanje širokim spektru operativnih rizika.

U ovom poglavlju dana je definicija i pobliže je opisan proces upravljanja operativnim

rizikom.

3.1. POJMOVNO ODREĐENJE OPERATIVNOG RIZIKA

Postoje brojne definicije operativnog rizika. Jedna od njih kaže da je operativni rizik

rezultat je kvarova informacijskog sustava, sustava izvještavanja i internih procedura

koje su dizajnirane kako bi se mogle poduzeti pravodobne akcije u skladu s internim

pravilima politike upravljanja rizicima u banci (Bessis, 2010, p. 35).

Baselski sporazum definira operativni rizik kao „ rizik direktnih ili indirektnih gubitaka

koji prolazi iz neadekvatnih ili loših internih procesa, ljudi, sistema ili eksternih

18

događaja (Basel Committee in Banking Supervision, 2003, p. 2).“ Ta definicija koja je

ugrađena u okvir kapitalne adekvatnosti – Baselski sporazum II rezultat je duže debate

vođene između regulatora i industrije iz više različitih jurisdikcija na temu obuhvatnosti

pojma operativnog rizika. Baselski komitet naglašava da definicija operativnog rizika

dana u ovom dokumentu obuhvaća zakonski rizik, ali isključuje strateški i reputacijski

rizik.

U nedostatku učinkovitog praćenja i izvještavanja o operativnim rizicima, neki vrlo

važni događaji ostaju zanemareni. Ne poduzimaju se nikakve korektivne mjere i zbog

toga dolazi do katastrofalnih posljedicama za banku. Postoji širok spektar događaja koji

potencijalno stvaraju gubitke. Prvi korak u otkrivanju operativnog rizika jest postaviti

zajedničku klasifikaciju događaja koja bi trebala služiti kao baza za prikupljanje

podataka o događajima. Takva taksonomija je još uvijek fleksibilna i standardi koji su

vezani za operativni rizik još uvijek su u nastajanju. Stoga operativni rizik možemo

ugrubo klasificirati na četiri uzorka (Bessis, 2010, p. 36):

1. Ljudske pogreške

2. Procesi

3. Tehnički rizik

4. Informacijske tehnologije

Ljudske pogreške uključuju manjak iskustva i znanja, prijevare unutar banke

uključujući i nedostatak usklađenosti sa postojećim procedurama i politikama.

Rizik procesa je prisutan kod neefikasnog sustava izvještavanja te slabo definiranih

pravila i procedura kako se odnositi prema rizicima. Rizik procesa uključuje (Bessis,

2010, p. 36):

neadekvatne postupke i kontrolu u vezi izvještavanja, nadziranja i donošenja

odluka

neadekvatne postupke za obradu podataka, kao što su pogreške u transakcijama i

gubitak zbog tužbi ili novčanih kazni iz sudskih sporova ili zbog povrede

ugovorne obveze

organizacijske nedostatke

19

rizik nadzora

nedostatke u praćenju rizika kao što je poduzimanje pravovremenim mjera za

prijavu i otkrivanje rizika

pogreške u procesu obavljanja transakcija

tehnički nedostaci informacijskog sustava ili mjera rizika

Tehnički rizik odnosi se na pogrešnu provedbu i odsutnost adekvatnih alata za mjerenje

rizika. On pojavljuje kada ne funkcionira informacijski sustav unutar banke. Rizici kao

što su, greške unutar informatičkog sustava ili greške prilikom obrade podataka,

neodgovarajući softver s obzirom na veličinu banke i poslove koje banka obavlja,

spadaju u ovu vrstu operativnih rizika.

Operativni rizik ima različita značenja unutar bankarskog sektora, te banke zbog toga za

svoje vlastite potrebe mogu usvojiti svoje vlastite definicije operativnog rizika. Bez

obzira na točnu definiciju za djelotvorno upravljanje i kontrolu rizika ključno je da

banke same razumiju što se podrazumijeva pod operativnim rizikom. Važno je da

definicija obuhvati skup značajnih operativnih rizika s kojima se banka suočava.

3.2. IZVORI OPERATIVNOG RIZIKA

Baselski komitet za superviziju banaka uviđa da će konkretan pristup upravljanja

operativnim rizikom koji odabere svaka pojedina banka zavisiti od nizu čimbenika,

uključujući veličinu banke i nivo tehničke opremljenosti, kao i prirodu i složenost

njezinih aktivnosti. Jasna strategija i nadzor top menadžmenta i stručnih tijela za

upravljanje operativnim rizikom, snažna kultura upravljanja operativnim rizikom, kao i

kultura unutarnje kontrole, djelotvorno unutarnje izvještavanje kao i planiranje za slučaj

nepredvidivih događaja, ključni su elementi okvira za djelotvorno upravljanje

operativnim rizikom svih banaka bez obzira na njihovu veličinu. Brojne vrste događaja

kao što su krađa zaposlenika, oštećenje na materijalnoj imovini, kvar informacijskog

sustava, pogreške u izvršavanju, isporuci i upravljanju procesima i broje druge, mogu

dovesti do velikih gubitaka i zbog takvih događaja nastaje operativni rizik. Banka je

20

dužna identificirati postojeće izvore operativnog rizika, kao i potencijalne izvore tog

rizika koji mogu nastati uvođenjem novih poslovnih proizvoda, sistema ili aktivnost.

Pod identifikacijom izvora rizika podrazumijeva se (Jameson, 1998, p. 38-42):

1. interne greške i zlouporaba, i to:

- neovlašteno postupanje zaposlenih

- zlouporaba službenog položaja

2. eksterno kršenje propisa

- nezakonito postupanje osoba koje nisu zaposleni u banci

- propusti u sistemu osiguranja

3. propusti u sustavu zapošljavanja i zaštite na radu:

- sigurnost na radu

- odnosi među zaposlenima unutar banke

- diskriminacija na radnom mjestu

4. problemi u funkcioniranju sustava koji je zadužen za odnose s klijentima, u

plasmanu proizvoda i u poslovnim procedurama i to ako su neadekvatni

- standardizacija proizvoda, zaštita podataka i poslovne tajne

- tokovi odlučivanja

- tokovi informacija

- izbor klijenata i izloženost prema njima

- savjetodavna funkcija

5. štete na imovini banke uslijed prirodnih katastrofa i drugih događaja

6. poremećaji u organizaciji banke i greške u funkcioniranju postojećih sustava

7. uvođenje poslovnih procedura i događaja

- obavljanje provjera financijskih transakcija

- nadzor i izvještavanje

- prijem klijenata i dokumentacije

- upravljanje potraživanjem i obvezama prema klijentima

- odnos s drugim poslovnim partnerima

- odnos s dobavljačima

21

Izvore operativnih rizika banka je dužna pratiti po poslovima utvrđenima u skladu s

djelatnošću i organizacijom banke. Aktivna razmjena ideja između supervizora i

bankarskog sektora od ključne je važnosti za kontinuirani razvoj kojima se upravljanja

izloženostima koje su povezane sa operativnim rizikom.

3.3. USTROJSTVO SUSTAVA UPRAVLJANJA OPERATIVNIM RIZIKOM

Svaka banka je dužna uspostaviti primjeren organizacijski ustroj s točno utvrđenim i

jasnim ovlastima i odgovornostima među zaposlenicima. Uspješan organizacijski ustroj

omogućuje uspješnu komunikaciju i suradnju među svim organizacijskim razinama. On

treba ograničavati sukobe interesa i osigurati da se na odgovarajući način taj sukob

unutar banke spriječi. Jedan od vrlo važnih ciljeva jest određivanje ključnih zaposlenika

koji su uključeni u sustav upravljanja rizicima, kao i njihove zamjene. Funkcija

upravljanja operativnim rizikom čini dio ukupne funkcije upravljanja rizicima u

bankama. Specifičnost operativnog rizika jest ta da operativni rizik zahtijeva

strukturiranje funkcije upravljanja operativnim rizikom na nekoliko razina (Pavlović,

2004, p. 137). Stoga je potrebno pravilno definirati odnose i podjelu odgovornosti među

sljedećim razinama unutar banke:

odbor za upravljanje operativnim rizikom

organizacijski dio za upravljanje operativnim rizikom

menadžer operativnog rizika

22

Shema 2. Ustrojstveni model za upravljanje operativnim rizikom

Izvor: Izrada studentice na primjeru Pavlović, A, 2004, Dizajniranje i implementacija procesa

upravljanja operativnim rizikom banaka, p. 137

Adekvatan ustrojstveni model za upravljanje operativnim rizikom podrazumijeva

(Pavlović, 2004, p. 137):

1. Tijela odlučivanja čine nadzorni odbor i uprava banke i odbor za upravljanje

operativnim rizicima. Temeljni zadaci ovih tijela jesu implementacija strategije i

nadzor za upravljanjem operativnim rizikom. Nadzorni odbor i uprava banke

moraju osigurati da okvir upravljanja operativnim rizikom učinkovito nadzire

funkcije interne revizije, koja ne smije biti izravno biti odgovorna za upravljanje

operativnim rizikom.

2. Centraliziranu funkciju čini ustrojstveni dio koji je zadužen za upravljanje

operativnim rizikom. Njihova zadaća je identifikacija, mjerenje, kontrola i

upravljanje operativnim rizikom te razvijanje modela kojim se određuje temeljni

kapitalni zahtjev za operativni rizik. Odbor za upravljanje operativnim rizikom,

pod predsjedanjem člana uprave banke, vrlo je djelotvorno tijelo za

usmjeravanje i usklađivanje aktivnost.

3. Decentraliziranu funkciju čine menadžeri pojedinih poslovnih linija. O veličini

banke ovisi koliko će poslovnih linija biti. Ustroj funkcije upravljanja rizikom

TIJELA ODLUČIVANJA - Odbor za upravljanje operativnim rizikom

CENTRALIZIRANA FUNKCIJA

Organizacijski dio za upravljanje oeprativnim

rizikom

Poslovna linija A

Menadžer operativnog rizika

Poslovna linija B

Menadžer operativnog rizika

Poslovna linija C

Menadžer operativnog rizika

23

treba podupirati i delegirati ovlasti pojedinim jedinicama i profitnim centrima za

upravljanje vlastitom izloženošću operativnom riziku. Osnovni zadatak

menadžera poslovnih linija je prikupiti podatke i procijeniti koliki bi gubitak od

operativnih rizika bio ostvaren. Uloga menadžera poslovnih linija je vrlo

zahtjevna. Stoga je potrebno da zaposlenici unutar banke dobro poznaju sve

poslovne procese unutar svog poslovnog područja, poglavito procese upravljanja

i kontrole i moraju razumjeti svoje odgovornosti u vezi s upravljanjem

operativnim rizikom.

3.4. UPRAVLJANJE OPERATIVNIM RIZIKOM

Područje upravljanja operativnim rizikom već duže vrijeme predstavlja izazov u

suvremenom bankarstvu. Bankama je oduvijek bilo važno spriječiti prijevare, održati

integritet unutarnjih kontrola i sprječavanje grešaka u transakcijama. Nekad su se banke

oslanjale na u potpunosti na mehanizme unutarnje kontrole svojih poslovnih aktivnosti.

U posljednje su se vrijeme pojavile specifične strukture i procesi kojima je cilj

upravljanje rizicima. Baselski komitet za bankovnu superviziju sastavio je načela za

upravljanje operativnim rizikom (Basel Committee on Banking Supervision, 2011, p.

3):

Operativni rizik svojstven je svim bankarskim proizvodima, aktivnostima,

procesima i sustavi, te učinkovito upravljanje operativnim rizikom je uvijek

bio temeljni element banke za programe upravljanja rizicima. Kao rezultat

toga, upravljanje operativnim rizikom je odraz učinkovitosti uprave pri

upravljanu svojim portfeljem proizvoda, aktivnosti, procesa i sustava.

Upravljanje rizicima općenito obuhvaća proces identifikacije rizika banke,

mjerenje izloženosti prema tim rizicima (ako je moguće), osiguravajući da je

kapitalno planiranje i praćenje programa na mjestu. Potrebno je poduzimanje

koraka prilikom ublažavanja izloženosti banke operativnim rizicima i

izvještavanje višeg menadžmenta i odbora banke.

Upravljanje operativnim rizikom konstantno se razvija, a poslovno okruženje

banke se neprestano mijenja, uprava treba osigurati da su uvjeti, procesi i

24

sustavi uvijek dovoljno snažni. Poboljšanja kod upravljanja operativnim

rizicima će ovisiti o stupnju u kojem operativni rizik menadžment u

određenoj mjeri smatra zabrinjavajućim, te spremnost višeg menadžmenta da

djeluje pravovremeno i na odgovarajući način na njihova upozorenja.

Banke trebaju objavljivati dovoljno informacija kako bi učesnicima na

tržištu omogućile da procijene njihov pristup upravljanju operativnim

rizikom.

Banke trebaju izgraditi planove za nepredviđene okolnosti i planove za

očuvanje kontinuiteta poslovanja kako bi osigurale svoje trajno poslovanje i

ograničile gubitke ako dođe do ozbiljnog poremećaja u poslovanju.

Proces upravljanja operativnim rizikom u bankama podrazumijeva četiri faze.

Shema 3: Faze upravljanja operativnim rizikom u bankama

Izvor: Izrada studentice

Identifikacija rizika je prvi korak u usvajanju programa upravljanja operativnim

rizikom. Druga faza je mjerenje i analiza rizika. Analizom rizika identificiraju se

slabosti u okviru postojećeg procesa i pripremaju se novi planovi akcija za ispravljanje

nedostataka. Praćenje procesa je ključan za adekvatno upravljanje operativnim rizikom.

Aktivnosti redovitog praćenja mogu rezultirati brzim otkrivanjem i ispravljanjem

nedostataka. Praćenje treba biti sastavni dio aktivnosti svake banke. Učestalost praćenja

treba odražavati prisutne rizike, kao i učestalost i prirodu promjena u poslovnom

okruženju (British Bankers Associatioon, International Swaps and Derivatives and

Robert Morris Associates, 2000). Kontrola rizika završna je faza u procesu upravljanja

operativnim rizikom. Kontrola obuhvaća usklađivanje adekvatnog kapitala za pokriće

rizika. U nastavku se veća pažnja posvećuje svakoj pojedinoj fazi.

Faza 1: Identifikacija i procjna rizika

Faza 2: Mjerenje i

analiza rizika

Faza 3: Upravljanje i

praćenje

Faza 4: Kontrola

25

3.4.1. Procjena i identifikacija operativnog rizika

Identifikacija rizika predstavlja prvu fazu u ukupnom procesu upravljanja operativnim

rizikom. U ovoj fazi je potrebno utvrditi koji izvori rizika mogu imati utjecaj na tok

odnosno na ostvarenje planiranih aktivnosti u banci. Izvori rizika detaljno su objašnjeni

u poglavlju 2. Identifikacija rizika od izuzetne je važnosti za daljnji razvoj, nadzor i

upravljanje operativnog rizika. Učinkovita identifikacija rizika smatra kako unutarnji

čimbenici, kao što struktura banke, priroda bankarskih aktivnosti, kvaliteta ljudskih

resursa, organizacijske promjene i fluktuacije zaposlenika, i vanjske čimbenici kao što

su promjene u industriji i tehnološki napredak, mogu negativno utjecati na ostvarenje

ciljeva banke (Basel Committee on Banking Supervision, 2003, p. 8). Osim utvrđivanja

najviše potencijalne štetne operativnog rizika, banke bi trebale procijeniti njihovu

osjetljivost na te rizike. Učinkovita procjena rizika omogućuje bankama bolje

razumijevanje njegovog profil rizika i omogućuje bankama da najučinkovitije usmjeri

vlastite resurse za upravljanje operativnim rizikom (Basel Committee on Banking

Supervision, 2003, p. 8).

Upravljanje rizikom je proces koji se treba obavljati konstantno tokom izvođenja bilo

kakvih aktivnosti. Identifikacija operativnog rizika ne predstavlja samo utvrđivanje

izvora rizika i rizičnih situacija prije početka izvođenja pojedinih aktivnosti već i

konstantnu identifikaciju rizika. Identifikacija rizika treba obuhvati i rizike koji nastaju

u okviru unutrašnjeg domena aktivnosti kao i rizike koji su prouzrokovani okruženjem i

vanjskim faktorima realizacije. Pod identifikacijom rizika obično se podrazumijeva

utvrđivanje situacija koje mogu donijeti negativne posljedice.

U skladu sa preporukama Bazelskog komiteta za superviziju banaka, moguća su 4

pristupa identifikaciji i procijeni operativnog rizika, i to (Basel Committee on Banking

Supervision, 2003, p. 8):

1. razvrstavanje rizika

26

2. indikatori rizika

3. mjerenje rizika

4. samoprocjenjivanje

Razvrstavanje ili mapiranje rizika je proces koji se provodi kroz sve organizacijske

jedinice banke da bi se dobile informacije o izloženosti riziku tih jedinica, tipu rizika i

njegovom nivou. Rezultat kvantitativnog razvrstavanja rizika je tzv. probability-impact

dijagram (vjerojatnoća-utjecaj), tj. tipični dijagram frekvencije očekivanog gubitka u

odnosu na utjecaj za svaki tip rizičnog događaja ili liniju poslovanja. Pod frekvencijom

se podrazumijeva učestalost rizičnog događaja i u osnovi, indicira na to da li se određeni

na događaj javlja često ili povremeno.

Slika 1: Probability-impact dijagram (dijagram vjerojatnoća-utjecaj)

Izvor: Izrada studentice prema http://www.project-management-knowhow.com/risk_management.html,

pogledano 15.06.2013.

27

Indikatori rizika su statistički i/ili metrički podaci, nerijetko financijski, koji indiciraju

na rizični profil svake organizacijske jedinice i banke u cjelini. Takvi su indikatori: broj

neautoriziranih transakcija kreditnim karticama, broj žalbi klijenata, stopa prometa po

zaposleniku, frekvencija ili utjecaj grešaka i propusta u procesiranju transakcija, premije

osiguranja, broj propalih trgovinskih transakcija, itd. Indikatori bi trebali biti

jednostavne mjere budući da se često utvrđuju na dnevnoj osnovi i, također, trebali bi

biti senzitivni na rizik.

Neke banke mjere svoju izloženost operativnim rizicima koristeći, podatke koji se

odnose na povijesne gubitke ili, pak, kombiniraju te podatke sa vanjskim podacima o

gubicima, analizama scenarija i faktorima za evaluaciju rizika. Efikasan način da se ti

podaci dobro iskoriste jest uspostavljanje sistema za nadzor i evidentiranje utjecaja

pojedinih slučajeva operativnih gubitaka i ostalih relevantnih podataka o njima.

Samoprocjenjivanje operativnog rizika je proces koji se provodi iznutra i često

uključuje kontrolne propise za utvrđivanje jakih ili slabih strana okružja. Primjerice,

bodovne liste način su da se kvalitativne procjene prevedu u kvantitativnu metriku koja

daje relativan rejting različitih vrsta izloženosti operativnom riziku.

Pristup koji se također koristi prilikom identifikacije operativnog rizika je njihova

identifikacija utemeljena na taksonomiji koju vrši sama banka. Polazna točka je podjela

banke kao organizacije na organizacijske jedinice da bi se dobila bolja procjena i bolji

pogled na sve aspekte operativnog rizika. Identifikacija operativnog rizika može se

vršiti po poslovnim linijama (Crouhy, Galai, Mark, 2006, p. 325):

poslovanje sa privredom

trgovina i prodaja

poslovanje sa stanovništvom

komercijalno bankarstvo

plaćanja i obračuni

agentski poslovi

poslovi upravljanja imovinom

brokerski poslovi sa stanovništvom

28

Samoprocijenjivanje je najbolji alat za identifikaciju operativnog rizika za onu banku

koja tek započinje s procesom upravljanja operativnim rizikom.

3.4.2. Analiza i mjerenje operativnog rizika

Jedan od najvećih izazova u upravljanju operativnim rizikom je kvantifikacija

operativnog rizika uporabom statističkih modela (Pavlović, 2004, p. 138). Za primjenu

statističkog modela upravljanja operativnim rizikom važno je poznavanje koncepta

gustoće raspodjele vjerojatnosti (Ivanović, 2009). Ta se funkcija uglavnom predstavlja

grafički ili formulom kojom se definira mogućnost da se taj događaj dogodi. Već smo

prije spomenuli kako operativni rizik predstavlja odnos između učestalosti i veličine

gubitka. Te dvije veličine vrlo je teško kvantificirati s obzirom na heterogenu prirodu

operativnog rizika.

Pristup koji je prihvaćen u modeliranju operativnog rizika je slijed općeprihvaćene

koncepcije u mjerenju izloženosti riziku value at risk (VaR). Tako je operativni VaR ili

OpVaR sukladan načelima koja se koriste za izračun VaR-a za tržišni i kreditni rizik.

VaR se općenito definira kao maksimalni očekivani gubitak određene financijske

pozicije uz utvrđeni vremenski horizont pod normalnim tržišnim okolnostima i uz

unaprijed zadanu razinu pouzdanosti. VaR može se još definirati kao jedinstvena,

sažeta, statistička mjera mogućih gubitaka. Rizična vrijednost može se procjenjivati

statističkim metodama uz razinu sigurnosti od 99,9%. To znači da postoji barem 0,1%

da će taj iznos u godini dana biti premašen. Takav se gubitak trpi jednom u tisuću

godina stoga se još i naziva milenijski gubitak. U mjere operativnog rizika spadaju još i

očekivani i neočekivani gubitak. Očekivani gubitak se definira kao prosječni iznos

gubitka koji se očekuje u godini dana, a neočekivani gubitak definiramo kao preostali

gubitak, odnosno kao količinu kapitala koja će biti osigurana za pokriće mogućih

gubitaka. Stoga neočekivani gubitak možemo izraziti kao razliku između VaR-a i

očekivanog gubitka. Graf na sljedećoj stranici prikazuje iznos kapitala koji bi banka

trebala imati za pokriće neočekivanih gubitaka za operativni rizik koja odgovara

29

željenoj razini pouzdanosti. O računanju kapitalnog zahtjeva za operativni rizik više

ćemo reći malo kasnije.

Graf 1: Očekivani gubitak, neočekivani gubitak i VaR na 99% pouzdanosti

Izvor: Izrada studentice

Pošto se određivanje kapitalnog zahtjeva ne može zasnivati samo na povijesnim

podacima, što je ujedno jedan od velikih nedostataka rizične vrijednosti, te je podatke

potrebno korigirati za očekivanja menadžmenta o potencijalnoj izloženosti operativnim

riziku pojedinog područja u budućem razdoblju (Pavlović, 2004, p. 139). Time se želi

obuhvatiti i komponenta očekivanih promjena u samoj banci i okruženju, te na temelju

toga procijeniti izloženost operativnom riziku.

Proces samoprocjene koji se koristi prilikom identifikacije operativnog rizika, također je

jedna od najzastupljenijih kvalitativnih metoda u procjeni izloženosti operativnom

riziku. Pomoću te metode menadžer pojedinog poslovnog područja ocjenjuje izloženost

poslovnog područja operativnom riziku, procjenjuje stabilnost i efikasnost u poslovanju,

kontrolnu funkciju i eventualni utjecaj na reputacijski rizik (Saunders, 1999) Ova

metoda potiče aktivan pristup i sudjelovanje višeg menadžmenta u procjeni i analizi

operativnog rizika. Pristup samoprocjene izvodi se putem upitnika koji se sastavlja

prema standardnoj matičnoj definiciji operativnog rizika banke. Zatim se podatci o

frekvenciji i utjecaju pojedine vrste prevode u kvantitativne termine (Pavlović, 2004, p.

140). Jedan od glavnih nedostataka kvalitativnog pristupa jest svojevrsna diskriminacija

poslovnih procesa koje označava kvalitetnija praksa upravljanja operativnim rizikom.

Uzimajući za primjer menadžment koji bolje poznaje procese vlastitog poslovnog

30

područja će dati lošiju ocjenu za upravljanje operativnim rizikom od onog koji ne pozna

procese dovoljno.

3.4.3. Upravljanje i praćenje operativnog rizika

Djelotvoran proces praćenja operativnog rizika ključan je za njegovo adekvatno

upravljanje. Ako se operativni rizik redovito prati, to može rezultirati brzim otkrivanjem

i ispravljanjem nedostataka u procesima, procedurama i postupcima upravljanja

operativnim rizikom. Brzo otkrivanje tih rizika značajno može utjecati na njihovo

smanjenje te na sprječavanje nastajanja gubitaka. Osim praćenja operativnih gubitaka,

banke bi trebale utvrditi pokazatelje, odnosno ključne indikatore rizika (eng. key risk

indicators) koji bi dovoljno rano upozorili na uvećani rizik ili mogućnost nastajanja

gubitka. Ti pokazatelji mogu odražavati potencijalne izvore operativnog rizika.

Pokazatelji rizika jedan su od ključnih alata za potporu procijeni rizika i upravljanju

operativnim rizikom. Rizični su pokazatelji široka kategorija mjere za praćenje

aktivnosti banke. Oni pomažu održati dinamiku procesa upravljanja operativnim

rizikom na visokoj razini. Pokazatelje rizika treba razlikovati od mjera rizika.

Pokazatelji rizika se koriste za praćenje djelotvornosti kontrole i učinkovitosti. Mjere su

obično više globalno ili povijesno usmjerene (Davies, Haubenstok, 2002, p. 40). U

nastavku rada za daljnje objašnjenje tih pokazatelja koristit ćemo naziv ključni

indikatori rizika (KRI).

Indikatori rizika važan su alat upravljanja operativnim rizikom, koji uvelike olakšavaju

praćenje i kontrolu rizika. Na taj se način koriste kao potpora nizu operativnih

aktivnosti upravljanja rizicima uključujući identifikaciju rizika, procjenu i kontrolu.

Unatoč njihovoj korisnosti, postoji relativno malo smjernica o tome kako koristiti te

indikatore na učinkovit način. Kao i kod mnogih aspekata upravljanja operativnim

rizicima, jedan od najveći izazova u stvaranju programa ključnih indikatora rizika je

komunikacija, kako u razumijevanju razvijanja tržišta, tako i u objašnjavanju internih

ciljeva i politika. Ključni indikatori rizika definiraju se kao indikatori koji prate

izlaganje ili gubitak (Davies, Finaly, Wilson, McLeughen, 2006, p. 2). Njihova svrha je

pružanje informacija o razini izloženosti određenog operativnog rizika koji banka ima u

31

određenom vremenskom trenutku. U cilju pružanja takve informacije indikator rizika

treba biti u vezi sa specifičnim rizikom čiju izloženost prezentira. Broj pritužbi klijenata

jedan je od primjera indikatora rizika. Taj indikator je najvjerojatnije povezan sa

rizikom od procesnih pogrešaka. Kako se broj pritužbi klijenata povećava, moguća je

veća vjerojatnosti da postoje nekakve potencijalne greške unutar sustava. Drugim

riječima, postoji razlog za razmišljanje da, barem u nekim rasponima, promjene u

vrijednosti ovog pokazatelja su vjerojatno povezane s promjenama koje se odnose na

izloženost banke operativnom riziku ili operativnim gubitcima. Sljedeći primjer

indikatora rizika jest broj zaposlenih. Ovaj indikator možemo povezati s rizicima kao

što su prijevare, nedostatak stručnog osoblja ili procesne pogreške. Broj pogrešno

prikupljenih podataka ili zaraženost računala virusima, također su primjer indikatora

rizika u bankama. Koristi od ključnih indikatora rizika leže u pružanju kvalitetnih

informacija i omogućavanju preventivnih radnji.

Praćenje treba biti sastavni dio aktivnosti svake banke. Rezultati tih aktivnosti moraju

biti sadržani u redovnim izvještajima odboru i upravi banke, kao i rezultati poštivanja

pravila koja je donijela funkcija nadležna za nadzor. Viša uprava treba primati redovna

izvješća od odgovarajućih dijelova banke kao što su poslovne jedinice, ured za

upravljanje operativnim rizikom i unutarnja revizija. Izvješća koja su vezana uz

operativni rizik moraju sadržavati unutarnje financijske i operativne podatke, te podatke

o poštivanju pravila, kao i tržišne informacije i događajima koji su relevantni za

donošenje odluka. Ona trebaju upozoravati na područja u kojima su utvrđeni problemi

te potaknute pravodobne mjere u vezi s ne riješenim pitanjima. Kako bi se osigurala

korisnost i pouzdanost tih izvještaja o riziku, uprava banke mora redovno provjeravati

pravodobnost, točnost i relevantnost sustava izvještavanja i unutarnjih kontrola

općenito. Koliko je sustav izvješćivanja, koji dobro funkcionira, od velike važnosti za

otkrivanje rizika, naglasili smo u poglavlju 2. Izvješća trebaju biti raspoređena na

odgovarajuće razine upravljanja. Uprava se također može poslužiti s izvješćima koja su

pripremili vanjski izvori (revizori, supervizori) kako bi procijenila korisnost i

pouzdanost unutarnjih izvješća. Svaki izvještaj treba se analizirati u cilju poboljšanja

postojeće uspješnosti upravljanja rizikom, kao i radi razvoja novih politika, procedura i

32

praksi prilikom upravljanja operativnim rizikom (Basel Committee on Banking

Supervision, 2003, p. 9).

3.4.4. Kontrola operativnog rizika

Nakon analize različitih izvora rizika, određivanja metode za njihovu kvantifikaciju,

modeliranje i predviđanje, počinje završna faza u procesu upravljanje operativnim

rizikom, a to je kontrola rizičnosti i usklađivanje adekvatnosti kapitala za pokriće tog

rizika. Banke trebaju imati svoje politike, procese i procedure za kontrolu i ublažavanje

operativnih rizika poslovanja. Svaki operativni rizik koji je identificiran, banka treba

odrediti postupke za kontroliranje i smanjenje tih rizika. Za one rizike koji se ne mogu

kontrolirati, banka treba odlučiti dali će prihvatiti nivo povezane poslovne aktivnosti ili

se u potpunosti povući iz te aktivnosti. U cilju stvaranja što efikasnije kontrole rizika

stvara se i provodi program kontrole rizika koji obuhvaća sljedeća područja (Anthony,

Santomero, 1997):

Aktivnosti oko sigurnosti i osiguranja banke i ljudskih resursa

Kontrolu zaštite i održavanja imovine banke te kontrolu i zaštitu procesa obrade

podataka

Financijsku reviziju i kontrolu te kontrolu ugovornih obveza

Planiranje nepredvidivih slučajeva, nezgoda

Financiranje rizika kao niz procedura kojima se prihvaćeni rizici smanjuju ili

apsorbiraju prijenosom na drugi rizik

Banke trebaju utvrditi kontrolne procese i postupke kojim će osigurati poštivanje

dokumentiranog skupa unutarnjih politika koje se odnose na sustav upravljanja

operativnim rizikom. Među glavne elemente tog skupa politika mogu se ubrojiti (Basel

Committee on Banking Supervision, 2003, p. 10):

preispitivanja, na najvišoj razini, postignutog napretka prema navedenim

ciljevima

provjere poštivanja politika s kontrolama uprave

33

politike, procesi i postupci koji se odnose na preispitivanje, tretman i rješavanje

pitanja nepoštivanja politika

sustav dokumentiranih odobrenja i ovlaštenja kako bi se osigurala odgovornost

odgovarajuće razine uprave.

Iako je sustav pisanih politika ključan, on se mora pojačavati snažnom organizacijskom

kulturom koja promiče dobre prakse upravljanja rizikom. Djelotvoran unutarnji sustav

zahtijeva odgovarajuću podjelu dužnosti. Ako se pojedincima ili grupi dodijele dužnosti

koje bi mogle prouzrokovati sukob interesa, one bi mogle omogućiti prikrivanje

gubitaka, grešaka ili neprimjerenih aktivnosti. Stoga se područja sukoba interesa trebaju

utvrditi, minimizirati i podvrgnuti pažljivom nadziranju i preispitivanju. Operativni rizik

može biti izraženiji kad se banke počnu baviti novim aktivnostima ili kad razvijaju nove

proizvode, kad ulaze na nepoznata tržišta i započnu poslovati na mjestima koja su

geografski udaljena od središta same banke (Levine, Hoffman, 2000, p. 26). Neki

značajni operativni rizici malo su vjerojatni, ali bi mogli dovesti do ozbiljnih

financijskih posljedica. Vrlo je teško kontrolirati sve rizične događaje primjerice prirode

katastrofe. Alati i programi za smanjivanje rizika mogu se upotrijebiti za smanjenje

izloženosti tim događajima ili učestalosti i ozbiljnosti tih događaja. Banke na te alate

trebaju gledati kao dopuna temeljnoj unutrašnjoj kontroli operativnog rizika, a ne kao

njezinu zamjenu. Također je potrebno pažljivo razmotriti u kojoj mjeri alati za

smanjenje rizika, kao što je primjerice osiguranje, zaista smanjuju rizik, a koliko rizik

prenose na drugi sektor ili područje poslovanja ili čak stvaraju novi rizik. Ulaganja u

odgovarajuću zaštitu informacijske tehnologije također su važna za smanjenje rizika.

Banke moraju biti svjesne da povećana automatizacija može učestale gubitke malih

vrijednosti pretvoriti u rijetke gubitke velikih vrijednosti. Ovi gubici velikih vrijednosti

mogu se odnositi na gubitak ili veliki poremećaj u pružanju usluga do kojeg dolazi zbog

unutarnjih čimbenika ili zbog čimbenika koji su izvan neposredne kontrole banke. Ovi

problemi mogu banci stvoriti velike poteškoće i ugroziti njezinu sposobnost obavljanja

ključnih poslovnih aktivnosti. Ovisno o opsegu i prirodi aktivnosti, banke trebaju

razumjeti potencijalni učinak koji bi na njihovo poslovanje i njihove klijente mogle

imati manjkavosti usluga koje pružaju vanjski izvršitelji i ostali pružatelji usluga koji su

treća strana ili pružatelji usluga unutar grupe, uključujući i prekid poslovanja i

34

potencijalni poslovni neuspjeh ili slučaj da treća strana ne ispuni obvezu. U nekim

slučajevima, banke mogu odlučiti da zadrže određenu razinu operativnog rizika ili se

samostalno osigurati protiv toga rizika. Kad je taj rizik značajan, odluka o zadržavanju

rizika ili o samostalnom osiguranju od rizika treba biti transparentna unutar organizacije

i u skladu s cjelokupnom poslovnom strategijom banke i njezinom sklonosti riziku

(Basel Committee on Banking Supervision, 2003, p. 10).

3.5. REGULATORNI OKVIR ZA UPRAVLJANJE OPERATIVNIM RIZIKOM

Basel regulativa propisuje pokrivanje rizika kojima su izložene financijske institucije, a

donosi ju Basel Committee on Banking Supervision (Baselski odbor za superviziju

banaka). Baselski odbor za superviziju banaka sastaje se u Bank for International

Settlements (BIS) u Baselu. Otuda i potječe naziv regulative Basel. BIS je osnovana

1930. i najstarija je međunarodna financijska institucija. Baselski odbor sa sjedištem u

Baselu osnovan je 1975. od strane guvernera G-10 zemalja. Sastoji se od viših

predstavnika bankovnih nadzornih tijela i središnjih banaka iz Belgije, Kanade,

Francuske, Njemačke, Italije, Japana, Luksemburga, Nizozemske, Španjolske, Švedske,

Švicarske, Velike Britanije i SAD. Cilj Odbora je uskladiti bankarski nadzor na

međunarodnoj razini te stvarati preduvjete za intenziviranje međunarodne konkurencije

banaka. Prvi Baselski sporazum (Basel I) donesen je 1988. godine. Njegova glavna

značajka je činjenica da je dao definiciju jamstvenog kapitala i okvir da jamstveni

kapital treba pokrivati 8% rizika. Baselski sporazum o kapitalu iz 1988. godine, imao je

vrlo pozitivan učinak na visinu kapitala banaka, odnosno zaustavio je negativan trend

smanjivanja i doveo do povećanja kapitala banaka. No ipak, protekom vremena Basel I

nije uspio adekvatno odgovoriti na sva bitna pitanja. Stoga je uvelike izmijenjen 1996.

godine kada su u njega uključeni kapitalni zahtjevi za tržišne rizike. Cijeli proces ka

stvaranju Basela II započeo je u lipnju 1999. godine kada je Baselski odbor službeno

objavio prvi prijedlog Novog kapitalnog standarda (The New Basel Capital Accord)

koji je zamijenio Basel I.

35

3.5.1. Osnovne postavke i struktura Basela II

Baselski sporazum o kapitalu (Basel II) je dokument donesen od strane Baselskog

odbora za superviziju banaka u lipnju 2004. godine, a čija je službena primjena u

nacionalnim bankovnim sustavima zemalja članica Baselskog odbora započela 31. 12.

2006. godine. Osnovni cilj Baselskog dokumenta na mikro razini je usklađivanje

strategije rizika i vlastitog kapitala banaka, a na makro razini održavanje sigurnosti i

stabilnosti međunarodnog bankovnog sustava (Dorić, 2010, p. 41). Basel II se zasniva

na fleksibilnosti i sofisticiranim pristupima mjerenju kreditnog i operativnog rizika, što

je nov način i pristup obavljanju supervizije. Bez obzira na složenost standarda, njegova

primjena je doprinijela stabilnosti financijskog sektora, jer kapitalni zahtjevi utvrđeni

novim metodama realnije odražavaju visinu rizika kojima je izložena svaka pojedinačna

banka. Ključna karakteristika Basela II je njegova struktura koja se temelji na tri osnova

stupa:

1. Minimalni kapitalni zahtjevi (Stup 1),

2. Nadzor nad adekvatnošću kapitala (Stup 2),

3. Tržišna disciplina (Stup 3)

Stupovi su međusobno komplementarni i svaki od njih omogućuje nešto što druga dva

stupa nisu u mogućnosti pružiti i svaki je bitan za ostvarenje ukupnog cilja Basela II. Na

mikrorazini to uključuje poboljšanje kvalitete sustava upravljanja rizicima, a na

makrorazini doprinos financijskoj stabilnosti.

36

Shema 4: Struktura Basela II

Izvor: HNB, 2004, Rezultati upitnika o novom Baselskom sporazumu o kapitalu, p. 6, dostupno na

http://www.fer.unizg.hr/_download/repository/HNB_o_BASEL2.pdf, pogledano 20.06.2013.

Minimalni kapitalni zahtjevi

Pojam kapitalnih zahtijeva podrazumijeva kapital koji je potreban za pokriće rizika. Prvi

stup Basela 2 određuje minimalne zahtjeve za kapitalom banaka. U odnosu na Basel I,

Basel II donosi višestruke promjene, ali sam pojam i definicija regulatornog kapitala

nije se promijenila. To je ona vrijednost kapitala koju banka mora imati za pokriće

neočekivanih gubitaka, a sastoji se u pravilu od temeljnog kapitala, zadržanih zarada i

pričuva poslije oporezivanja te dopunskog kapitala. Omjer potrebnog (jamstvenog)

kapitala u odnosu na izloženost rizicima banke od 8% ostaje nepromijenjen. Koeficijent

adekvatnosti kapitala prema Baselu II, izračunava se na sljedeći način:

Stopa adekvatnosti kapitala =

8%

U okviru stupa 1 predložene su dvije važne novine vezane za ponderiranu aktivu. Prva

se odnosi na suštinske izmjene izračuna kreditnog rizika, a druga na uvođenje

eksplicitnih pravila za mjerenje operativnog rizika koji će biti uključen u ponderiranu

aktivu. Uvođenje kapitalnih zahtijeva za operativni rizik prvi put se pojavljuje s

Baselom II. Značaj ovog rizika nije bio dovoljno osviješten sve dok se nisu pojavili

37

slučajevi gdje je upravo neprepoznavanje i neadekvatno upravljanje operativnim

rizikom banke dovelo do velikih gubitaka. U posljednje vrijeme sve više prevladava

mišljenje da je operativni rizik drugi najznačajniji rizik u bankarskom poslovanju,

odmah iza kreditnog rizika.

Nadzor nad adekvatnošću kapitala

Stup 2 uvodi supervizorsku procjenu kao jedan od elemenata regulatorne politike.

Supervizorima se dodjeljuju diskrecijska prava pri određivanju kapitalnih potreba

banaka relevantnih za njihov poslovni i rizični profil. Element diskrecije čini regulativni

okvir fleksibilnim i otvorenim za različite promjene i inovacije. Ipak, preveliko

oslanjanje na sistem koji dopušta bezgraničnu diskreciju nije poželjan ni u kojem

slučaju. Korištenje diskrecijskih prava u odsutnosti ostala dva stupa dovodi do

negativnih posljedica jer bi banke počele poslovati prema različitim kriterijima. To bi

ugrozilo zdravu konkurenciju i tržišno natjecanje. Bit ovog stupa je osiguranje

optimalne visine kapitala u skladu s rizičnim profilom svake pojedinačne banke. Četiri

ključna načela na kojima se zasniva Stup 2 (Basel Committe on Banking Supervision,

2006, p. 205 – 209):

1. Banke moraju imati uspostavljene procedure mjerenja adekvatnosti kapitala u

odnosu na rizike kojima su izložene

2. Supervizori trebaju ocjenjivati interne sisteme i strategije banaka u upravljanju

kapitalom, kao i njihovu sposobnost da prate i osiguravaju poštivanje

regulatornih kapitalnih pokazatelja. Supervizori bi trebali poduzeti korektivne

mjere ako nisu zadovoljni nalazima takvih kontrola.

3. Supervizori očekuju od banaka da posluju iznad minimalnih propisanih

kapitalnih pokazatelja

4. Supervizori bi trebali djelovati preventivno, spriječiti negativne trendove u

adekvatnosti kapitala pojedinih banaka

38

Tržišna disciplina

Svrha odredbi Stupa 3 je pružanje potpore minimalnim kapitalnim zahtjevima (Stup 1) i

nadzoru nad adekvatnošću kapitala (Stup 2). Stup 3 polazi od obaveze banke da

objavljuje sve relevantne informacije o svojim aktivnostima uključujući informacije o

rizicima i upravljanju rizicima, informacije o kapitalu i adekvatnosti kapitala, kako bi

svi sudionici na financijskim tržištima mogli lakše procijeniti kako banka posluju i

upravljaju rizicima (Slijepčević, Živko, 2004, p. 46).

Kada banke objave dovoljno informacija o svojim aktivnostima, sudionici na tržištu

mogu stvoriti snažne poticaje za zdrav način poslovanja. Tržište može nagraditi banke

koje upravljaju rizicima na odgovarajući način i kazniti one koje održavaju kapital na

preniskoj razini u odnosu na rizični profil. Bazelski odbor je razvio set zahtjeva za

objavljivanje podataka koji će sudionicima na tržištu omogućiti pristup ključnim

dijelovima informacija o obuhvatu primjene Basela II, visini i strukturi kapitala,

izloženosti riziku, procesu procjene rizika i adekvatnosti kapitala institucije. Za svaku

pojedinu vrstu rizika banke moraju objaviti informacije koje se odnose na sisteme i

procese, strukturu i organizaciju funkcije upravljanja rizikom, tehnike koje se

upotrebljavaju za ublažavanje rizika različitih vrsta. Za velike banke, primjena

Baselskog sporazuma, veliki zahtjevi i dodatni troškovi njegove primjene ne

predstavljaju problem. Male banke su do 2006. godine bile suočene s naporima da

zadovolje zahtjeve i da se prilagode novim standardima.

3.5.2. Minimalni kapitalni zahtjev za operativni rizik

Kada je riječ o mjerenju izloženosti banke operativnim rizicima i kalkulaciji potrebnog

ekonomskog kapitala, potvrdila je praksa, a to je i preporuka Baselskog komiteta,

optimalna su rješenja ona koja su rezultat internog modela banke. Interni pristup

mjerenju izloženosti i kalkulaciji ekonomskog kapitala je ozbiljan zadatak. Baselski

komitet sugerira tri pristupa za kvantifikaciju izloženosti banke operativnom riziku:

39

1. pristup osnovnog pokazatelja (Basic Indicator Approach)

2. standardizirani pristup ( Standardizied Approach)

3. napredni pristup (Internal Measuremant Approach)

3.5.2.1. Pristup osnovnog pokazatelja

Pristup osnovnog pokazatelja je najjednostavnija metoda izračuna kapitalnog zahtijeva

za operativni rizik. Kod ovog pristupa ne postoji kvantificiranje izloženosti banke

operativnom riziku. To je prilično ne pouzdan način određivanja visine kapitalnog

zahtjeva, bez korištenja podataka o gubitcima koje operativni rizici uzrokuju. Zbog toga

je pogodan za male banke i nerazvijene bankarske industrije koje ne raspolažu velikim

bazama podataka. Kapitalni zahtjev po ovom pristupu se određuje koristeći dva

indikatora, neto operativni prihod kao indikator izloženosti i faktor kapitala koji je

određen u vidu konstante ( preporučene od strane Baselskog komiteta (Basel

Committee on Banking Supervision, 2006, p. 144):

(3.1.)

KBIA = kapitalni zahtjev

GI = neto operativni prihod kao indikator izloženosti

= kapitalni faktor koji iznosi 15%

n = broj godina (maksimalno 3)

Vrijednost neto operativnog prihoda je definirana kao zbroj neto kamatnog prihoda i

neto nekamatnog prihoda na temelju podataka iz financijskih izvještaja u prethodne tri

godine. Kapitalni zahtjev predstavlja umnožak neto operativnog prihoda za svaku

godinu i alfa faktora, podijeljeno s tri. Ako je operativni neto prihod jednak nuli ili

negativan, tada će iznos u brojniku za tu godinu iznositi nula.

40

3.5.2.2. Standardizirani pristup

Standardizirani pristup je nešto sofisticiranija metoda izračuna kapitalnog zahtijeva za

operativni rizik, obzirom da se oslanja na indikatore izloženosti koji predstavljaju

obujam poslovnih aktivnosti po linijama poslovanja, kao i pondere za svaku liniju

poslovanja. Te pondere određuju nacionalni supervizori. Ovaj pristup nije prihvatljiv za

velike banke koje su veoma osjetljive na izloženost operativnom riziku, s obzirom da:

nije dovoljno pouzdan s aspekta realne procjene ekonomskog kapitala, a

sniženje kapitalnog zahtijeva samo po sebi nije cilj niti jedne ozbiljne banke

oslanja se na baze podataka o gubicima, pa je u tom smislu relativno primjenjiv

u situacijama kada se poslovni procesi normalno odvijaju, ali ne kada se

realiziraju neočekivani, ekstremno rizični događaju i gubitci

Kapitalni zahtjev prema standardiziranom pristupu izračunava se tako da se ukupne

aktivnosti banke podijele na osam poslovnih područja. Nakon toga se neto operativni

prihod svake poslovne linije množi s beta faktorom koji je propisan za svaku poslovnu

liniju (Basel Committee on Banking Supervision, 2006, p. 146).

41

Tablica 1. Vrijednosti poslovnih linija

POSLOVNE LINIJE POSLOVNE AKTIVNOSTI BETA FAKTOR

Poslovne financije 1 Usluge provedbe ponude odnosno prodaje

financijskih instrumenata uz obvezu otkupa s tim

povezane usluge

Investicijsko savjetovanje

Poslovi savjetovanja pravnih osoba glede

strukture kapitala, poslovne strategije i sličnih

pitanja

Poslovi investicijskog istraživanja i financijske

Analize

18%

Trgovanje i prodaja 2 Trgovanje za svoj račun

Poslovi posredovanja pri sklapanju poslova na

novčanom tržištu

Brokerski poslovi sa stanovništvom

Upravljanje multilateralnom trgovinskom

Platformom

18%

Retail bankarstvo 3 Primanje depozita i drugih povratnih sredstava

Financijski leasing

Izdavanje garancija i drugih jamstva

12%

Komercijalno bankarstvo 4 Primanje depozita i drugih povratnih sredstava

Financijski leasing

Izdavanje garancija i drugih jamstva

15%

Platni promet 5 Usluge platnog prometa u zemlji i s

inozemstvom u skladu s posebnim zakonom

18%

Agencijske usluge 6 Pohrana i administriranje financijskih

instrumenata za račun klijenata

15%

Upravljanje imovinom 7 Upravljanje portfeljima

Upravljanje subjektima za zajednička ulaganja

Ostali oblici upravljanja imovinom

12%

Brokerski poslovi 8 Zaprimanje i prijenos naloga u vezi s jednim

ili više financijskih instrumenata

Izvršavanje naloga za račun klijenta

Usluge provedbe ponude odnosno prodaje

financijskih instrumenata bez obveze otkupa

12%

Izvor: HNB, 2011, Odluka o adekvatnosti jamstvenog kapitala kreditnih institucija, p. 277-279

42

Banke moraju zadovoljiti minimalne zahtjeve koje je propisao Baselski odbor, da bi

mogle primjenjivati standardizirani pristup (Committee on Banking Supervision, 2006,

p. 149):

Banka mora formirati organizacijsku jedinicu koja će imati jasnu odgovornost za

upravljanje operativnim rizikom.

Banka mora osigurati redovno praćenje podataka o operativnom riziku,

uključujući značajne gubitke pojedine poslovne linije. Operativni sustav za

procjenu rizika treba biti usko integriran s procesima upravljanja rizicima u

banci. Informacije o operativnom riziku moraju trebaju biti sastavni dio procesa

praćenja i kontrole rizičnog profila banke.

Uprava banke i nadzorni odbor trebaju dobivati redovne izvještaje o izloženosti

banke operativnom riziku.

Sustav upravljanja operativnim rizikom treba biti dokumentiran.

Sustav upravljanja operativnim rizikom treba redovito podvrgavati nezavisnim

provjerama.

Ukupni kapitalni zahtjev za banku izračunava se kao zbroj pojedinačnih kapitalnih

zahtijeva za osam poslovnih linija (Basel Committee on Banking Supervision, 2006, p.

147):

(5.2.)

KTSA = kapitalni zahtjev

GI = godišnji neto operativni prihod kao indikator izloženosti

= fiksni postotak po područjima poslovanja, određen od strane Baselskog odobra

Ukupan kapitalni zahtjev izračunava se kao zbroj umnoška neto operativnog prihoda i

beta faktora za svaku poslovnu liniju. Taj zbroj se dijeli s brojem godina. Ako je neto

operativni prihod u određenoj godini, negativan ili nula, tada će iznos u brojniku za tu

godinu iznositi nula. Razlika između osnovnog pokazatelja i standardiziranog pristupa

43

je ta, da kod standardiziranog pristupa broj godina koje se uzimaju u obzir u nazivniku

su uvijek tri.

Tablica 2: Jednostavni primjer izračuna kapitalnog zahtijeva koristeći pristup osnovnog

pokazatelja i standardizirani pristup

Pristup osnovnog pokazatelja (BIA) Standardizirani pristup (SA)

Neto operativni prihod u milijunima eura

Poslovna linija t-3 t-2 t-1 Beta t-3 t-2 t-1

Poslovne financije 20 -14 -1 18% 3,60 -1.44 -0,18

Trgovanje i prodaja 19 3 18 18% 3,42 -2,52 3,24

Retail bankarstvo 14 15 18 12% 1,68 0,54 2,16

Komercijalno bankarstvo 16 1-0 11 15% 2,40 1,80 1,65

Platni promet 17 -8 10 18% 3,06 1,50 1,80

Agencijske usluge 18 13 13 15% 2,70 1,95 1,95

Upravljanje imovinom 16 4 -4 12% 1,92 -0,48 -0,48

Brokerski poslovi 12 5 6 12% 1,44 0,60 0,72

Ukupno 132 -2 71 22,22 -0,69 10,86

Prosjek 3 godine uključujući negativne vrijednosti 101.50

Alfa ( 15%

Kapitalni zahtjev (BIA) 15,23

Kapitalni zahtjev (SA) 10,36

Izvor: Izrada studentice

44

3.5.2.3. Napredni pristup

Napredni pristup mjerenja kapitalnog zahtjeva bitno se razlikuje od pristupa osnovnog

pokazatelja i standardiziranog pristupa. Kod pristupa osnovnog pokazatelja i

standardiziranog pristupa, svi parametri su već određeni od strane regulatora prilikom

izračuna kapitalnog zahtjeva za operativni rizik. U slučaju naprednog pristupa, banke u

izračun kapitalnog zahtijeva uzimaju u obzir i gubitke koji su se dogodili u prošlosti.

Da bi banka uopće mogla koristiti napredni pristup mora zadovoljiti sljedeće opće

uvjete (Basel Committee on Banking Supervision, 2006, p. 149-150):

nadzorni odbor i viši menadžment banke moraju biti aktivno uključeni u nadzor

okvira za upravljanje operativnim rizikom

banka treba imati kvalitetan sustav za upravljanje operativnim rizikom

banka treba imati dovoljno sredstava koja će biti utrošena u ovaj pristup s

glavnim poslovnim linijama kao i za kontrolu i područje revizije

Kod naprednog pristupa (eng. advanced measurement approach) za izračun minimalnog

kapitalnog zahtijeva banke koriste vlastite interne sustave za upravljanje operativnim

rizikom pod uvjetom da su zadovoljeni kvantitativni i kvalitativni zahtjevi navedeni u

Baselskom standardu. Da bi mogla koristiti napredni pristup za izračun kapitalnog

zahtjeva, banka mora razumno procijeniti neočekivane gubitke na temelju kombiniranog

korištenja unutarnjih i vanjskih podataka o gubitcima, scenario analize, čimbenika koji

podupiru poslovno okruženje i faktora unutarnje kontrole (Basel Committee on Banking

Supervision, 2006, p. 149-150).

Kvalitativni kriterij se odnosi na zahtjev da se utvrdi točan broj dokumentacije vezane

za sustav upravljanja operativnim rizikom. Ta dokumentacija mora uključivati postupke

za identificiranje, mjerenje, praćenje i smanjenje operativnog rizika.

45

Banaka mora ispunjavati sljedeće kvalitativne standarde prije nego što počne

primjenjivati napredni pristup (Basel Committee on Banking Supervision, 2006, p.

150):

U banci mora postojati samostalna funkcija za upravljanje operativnim rizikom

koja je odgovorna za dizajn i implementaciju okvira za upravljanje operativnim

rizikom.

Interni sustav upravljanja operativnim rizikom mora biti usko integriran u

svakodnevne procese upravljanja rizicima banke.

Banka mora imati tehnike za dodjelu kapitalnog zahtjeva za operativne rizike

glavnim poslovnim linijama i za stvaranje poticaja za poboljšanje upravljanja

operativnim rizikom.

Banka mora imati postupke za poduzimanje odgovarajućih akcija u skladu s

podacima u sustavu izvješća o upravljanju.

Sustav upravljanja operativnim rizikom treba biti dobro dokumentiran.

Validacija operativnog sustava za mjerenje rizika od strane vanjskih revizora i/

ili nadzornih tijela mora sadržavati sljedeće: potvrdu da procesi interne

validacije djeluju na zadovoljavajući način i da su podaci i procesi povezani sa

mjerenjem operativnog rizika transparentni i dostupni.

Kvantitativni standardi su gotovo identični onima koje banka mora zadovoljavati kod

standardiziranog pristupa. Kod kvantitativnih zahtjeva se ne navode specifični parametri

modela, niti se specificira neki određeni pristup za izračun kapitalnog zahtjeva jer

upravljanje tim rizikom kontinuirano evoluira. Banka mora dokazati da je svojim

modelom obuhvatila potencijalno ozbiljne, debele krajeve distribucije koji obuhvaćaju

malo broj gubitaka s katastrofalnim posljedicama. Kvantitativni standardi reguliraju

obvezu redovitog prikupljanja unutarnjih podataka o gubitcima i korištenje vanjskih

podataka u određenim slučajevima.

46

Banke mogu razviti niz internih pristupa, i ako su ti pristupi u skladu s standardima,

mogu biti odobreni od strane supervizora. Postoje nekoliko pristupa koji se pojavljuju u

različitim fazama unutar naprednog pristupa. Postoje tri različite vrste pristupa, koje se

mogu kategorizirati na sljedeći način (Basel Committee on Banking Supervision, 2011,

p. 8):

1. Pristup distribucije gubitka (eng. Loss Aistribution Approaches)

2. Scorecard pristup (eng. Scorecard Approach)

3. Pristup internog mjerenja (eng. Internal Measurement Approach)

Kod pristupa distribucije gubitka (LDA), banka koristeći svoje interne podatke

procjenjuje za svaku poslovnu liniju ili za svaki tip rizičnog događaja, distribuciju

vjerojatnosti. Za svaku poslovnu liniju ili rizični događaj procjenjuju se dvije

distribucije vjerojatnosti, jedna za utjecaj jednog događaj (the loss severity distribution),

a druga za učestalost događaja za sljedeću godinu (the loss frequency distribution) Na

temelju te dvije distribucije banka računa distribuciju vjerojatnosti za funkciju ukupnog

operativnog rizika. Pristup distribucije gubitka u procijeni oblika distribucije uključuje i

učestalost događaja i težinu pojedinog događaja. Ukupna se distribucija gubitka generira

na temelju pretpostavke o učestalosti i jačini rizičnih događaja koji dovode do gubitka.

Određivanje ukupnog kapitalnog zahtjeva temelji se na jednostavnom zbroju

operativnog rizika za svaku poslovnu liniju ili na temelju kombinacije raznih tipova

operativnog rizika koji implicitno pretpostavljaju savršenu korelaciju vrijednosti (Basel

Committee on Banking Supervision, 2001, p. 14).

Provedba ove metode može se sažeti u sljedećim koracima

1. Procjena distribucije intenziteta gubitka (the loss severity distribution)

2. Procjena distribucije učestalosti gubitka (the loss frequency distribution)

3. Izračun kapitalnog zahtjeva

4. Uzeti u obzir mišljenje stručnjaka

47

Shema 5: Ilustracija pristupa distribucije gubitka

Izvor: Karam, Planchet, 2012, Operational risk in financial sector

Za uspostavu ovih dviju distribucija, traže se matematički modeli koji najbolje opisuju

te dvije distribucije na temelju podataka, a zatim se dvije distribucije kombiniraju

koristeći Monte Carlo simulaciju. Time se dobiva ukupna distribucija gubitka za svaku

poslovnu liniju ili rizični događaj. Konačno zbrajanjem pojedine rizične vrijednosti

izračunate na 99,9% pouzdanosti dobivamo kapitalni zahtjev propisan od strane Basel

II.

Ukoliko banka odluči koristiti scorecard pristup, ona postavlja početnu razinu kapitala

za operativni rizik svake poslovne linije i banke u cjelini. Tijekom vremena banka

mijenja tu razinu kapitala na temelju „bodovnih lista“ kojima pokušava odrediti temeljni

rizični profil i kontrolirati rizik kod različitih poslovnih linija. Bodovne liste služe da bi

se unaprijed mogao vidjeti izgled komponente za izračun kapitalnog zahtjeva. Scorecard

pristup se može temeljiti na stvarnim mjerama rizika, ali češće se temelji na

identificiranju niza pokazatelja za pojedine vrste rizika unutar poslovnih linija. Ovaj

pristup temelji se na metodama procjene koje su slične onima koje se koriste u pristupu

distribucije gubitka za određivanje kapitalnog zahtjeva. Razlika je ta što se scorecard

pristup oslanja na povijesne podatke o gubitcima u određivanju kapitalnog zahtjeva

48

(Basel Committee on Banking Supervision, 2011, p. 12). Baselski komitet u svojim

standardima nema jednadžbu kojom bi se kapitalni zahtjev mjerio na ovakav način, pa

su banke same predložile sljedeću formulu (Karam, Planchet, 2012):

(5.3.)

CRSCA - kapitalni zahtjev za operativni rizik

EL – pokazatelj izloženosti banke za svaku poslovnu liniju (i) ili za određeni tip

operativnog rizika(j)

– faktor određen od strane regulatora na temelju ukupnih podataka

RS – čimbenik rizika

Pristup internog mjerenja daje pojedinim bankama diskrecijsko pravo u korištenju

podataka o internim gubitcima, dok je metoda za izračunavanje potrebnog kapitala

određena od strane supervizora. Kod ovog pristupa supervizori nameću kvalitativne i

kvantitativne standarde kako bi se osigurala cjelovitost u pristupu mjerenja. Baselski

komitet smatra da će ovaj pristup potaknuti banke da postepeno prikupljaju podatke o

unutarnjim gubitcima. Pri izračunu kapitalnog zahtijeva za operativni rizik, ovaj pristup

će od banke zahtijevati (Basel Committee on Banking Supervision, 2011, p. 8):

Aktivnosti banke moraju biti razvrstane u nekoliko poslovnih linija.

Za svaku poslovnu liniju, supervizor navodi pokazatelje izloženosti koji su

namijenjeni kao mjerilo aktivnosti banke u pojedinim poslovnim linijama (EI).

Banke također mjere, u skladu sa podacima o unutarnjim gubitcima, parametre

koji predstavljaju vjerojatnost da će se operativni rizik dogoditi tijekom budućeg

vremenskog razdoblja (PE) i parametre koji predstavljaju prosječni gubitak

ukoliko se pojavi rizični događaj (LGE).

Produkt umnoška PE*LGE*EI predstavlja očekivani gubitak (EL) za svaku

poslovnu liniju ili rizični događaj

Ukupni kapitalni zahtjev računa se kombinacijom prethodnik parametara s tim

da se umnošku dodaje parametar kojim se provodi procjena očekivanih gubitaka

49

za svaku poslovnu liniju ( . za svaku poslovnu liniju ili događaj određuje

banka i on mora biti prihvaćen od strane supervizora.

Stoga formula za ukupni kapitalni zahtjev pojedine poslovne linije ili rizičnog događaja

za operativni rizik glasi:

Ki,j= *EIij*PEij*LGEij (5.4.)

3.5.3. Metodologija obavljanja validacije naprednog pristupa za izračun kapitalnog

zahtjeva za operativni rizik

Svrha metodologije validacije naprednog pristupa za izračun kapitalnog zahtjeva za

operativni rizik jest propisati načine, kriterije i postupke provjere i procjene

usklađenosti s relevantnim propisima te primjerenosti sustava upravljanja operativnim

rizikom. Time se povećava objektivnost i usporedivost procjena različitih kreditnih

institucija. Sam proces validacije, odnosno supervizorske procjene ima za cilj procjenu

ispunjavanja kvantitativnih i kvalitativnih kriterija. One banke koje su u sastavu domaće

ili inozemne grupe djelomično ili u potpunosti, njihov napredni pristup može biti

razvijen i nadziran na grupnoj osnovi. Osim supervizorske procjene, dobro je voditi

računa o tome da je Hrvatska narodna banka odlukom (HNB) o upravljanju rizicima

propisala minimalne zahtjeve povezane s uspostavom sustava upravljanja operativnim

rizicima. Taj sustav je primjenjiv na sve kreditne institucije. Od kreditnih institucija se

očekuje da u skladu s vrstom, opsegom i složenošću poslovanja te profilom rizičnosti

primjenjuju prikladne metode i postupke pri uspostavi odgovarajućeg sustava

upravljanja operativnim rizikom. HNB provjerava u kojoj je mjeri sustav mjerenja

operativnog rizika integriran u svakidašnje procese upravljanja rizicima te koristi li se

rezultat sustava mjerenja u procesu donošenja odluka. Također zadaća HNB-a je

procjena razine i trenda izloženosti operativnom riziku.

Sam proces validacije, supervizorske procjene ima za svrhu procjenu ispunjavanja

kvantitativnih i kvalitativnih uvjeta. Prije početka detaljne procjene sustava mjerenja i

upravljanja operativnim rizikom supervizor mora steći cjelokupnu sliku o banci. To

50

podrazumijeva procjenu prikladnosti organizacijske strukture, odgovarajućih resursa i

procjenu izvedivosti implementacijskog plana za primjenu grupne strukture. Prije

predavanja zahtjeva grupa treba provesti internu validaciju. Supervizori procjenjuju

sljedeća područja (HNB, 2011, p. 6):

metodologiju i dokumentaciju , u sklopu koje se procjenjuje metodologija

mjerenja rizika i kvalitetna dokumentacija koja podržava metodologiju

kvalitetu podataka, u sklopu koje se procjenjuje kvaliteta baze podataka

kvantitativne procedure

kvalitativne procedure

tehnološko okruženje

Informacije potrebne za donošenje zaključaka i ocjenjivanje upravljanja operativnim

rizikom uglavnom se prikupljaju analizom regulatornih izvješća, u dijalogu s bankom te

u dijalogu s lokalnim supervizorom. Dijalog s bankom obavlja se na različitim

vertikalnim i horizontalnim razinama i uključuje: upravu, voditelja i djelatnike funkcije

kontrole rizika, unutarnju reviziju, voditelja sigurnosti informacijskog sustava itd.

3.5.4. Implementacija regulative Basel III

Baselski je odbor krajem 2011. godine donio cjeloviti paket reformi pod nazivom Basel

III. Taj paket nadograđuje uočene nedostatke prethodnih regulativa. Tijekom razdoblja

Basela II pokazalo se da se kapital koji je nadzor smatrao primjeren zahtjevima nije bio

dostatan za pokriće gubitaka. Kapitala nije bilo dovoljno ili je bila riječ o kapitalu s

kojim se insolventnost nije mogla izbjeći jer se taj kapital mogao koristiti tek kad je

insolventnost već nastupila, a ne za sanaciju (Jakčić, 2012, p. 105). Zahtjevi za

kvantitetom i kvalitetom regulatornog kapitala morala se značajno povećati. Najveći

novitet odnosi se na eksplicitno definiranje standarda likvidnosne adekvatnosti. Znatno

je ojačan standard kapitalne adekvatnosti i definirana je minimalna razina financijske

poluge. Za izračun omjera poluge regulative Basel III predviđa jednu obvezujuću

minimalnu vrijednost za koju je maksimalni mogući volumen ograničen visinom

51

raspoloživog kapitala. Predložena je implementacija u periodu od 2011. do 2019.

godine budući da uvođenje novih regulatornih zahtjeva dodatno opterećuje resurse i

troškove poslovanja banaka. Osnovni je cilj poboljšati sposobnost apsorpcije gubitaka

bankarske industrije kroz poboljšan način upravljanja rizicima i veću transparentnost

poslovanja komercijalnih banaka. Dakle, nova pravila prisiliti će banke da drže više

kapitala u nastojanju da se izbjegnu nove financijske krize i gospodarski krahovi

odnosno uspostavljanje bankovnog sustava otpornog na krize. Nova regulativa mijenja

definiciju kapitala, naglasak se stavlja na kvalitetniji kapital tj. na kapital s većim

kapacitetom apsorpcije rizika. Kapitalni zahtjevi se i dalje računaju za tržišni, kamatni i

operativni rizik. Minimalna stopa adekvatnosti kapitala ostaje 8%, ali se uvode dodatni

kapitalni zahtjevi:

dodatni zaštitni sloj kapitala

protuciklički sloj kapitala

dodatni kapitalni zahtjev za sistemski rizik

Basel III općenito bi trebao pridonijeti stvaranju otpornijeg bankarskog sustava, koji bi

pružio veću sigurnost pri ekonomskim šokovima i spriječio buduće negativne utjecaje

na gospodarstvo.

3.6. E – BANKARSTVO

Posljednjih nekoliko godina razvoj svjetskih bankarskih usluga pokazuje dominantnu

težnju da se klijentu pruži usluga u svakom trenutku, bez obzira gdje se on nalazi. Ta se

težnja manifestirala na početku korištenjem automatskih telefonskih servisa, no od kada

je internet velikim koracima zakoračio u područje ekonomije, pojavilo se elektroničko

bankarstvo. Brzina i točnost koju osjećaju korisnici on-line bankarstva, nenadmašne su

poluge razvoja nove vrste bankarstva. Današnji klijenti banaka trebaju i žele

jednostavan, brz, točan, diskretan, siguran, ali i jeftiniji pristup u raspolaganju svojim

sredstvima. Takvim zahtjevima zasada može odgovoriti jedino elektroničko bankarstvo,

koje je, prema nekim računicama, čak deset puta jeftinije od klasičnih bankarskih

usluga. Osim znatnog racionaliziranja poslovanja banke i pojeftinjenja bankarske

52

usluge, elektronično bankarstvo omogućava svojim korisnicima da prepuste zaboravu

dobro poznate slike čekanja u redovima na šalterima i trčanje u banku prije zatvaranja.

Banke već godinama pružaju usluge elektroničkog bankarstva svojim klijentima i

poduzećima. Elektronički transferi sredstava, uključujući mala plaćanja i sustave za

upravljanje gotovinom poduzeća, kao i javno dostupni automatizirani uređaji za

podizanje gotovine i upravljanje računima stanovništva raširena su pojava u svijetu. U

nastavku ćemo koristiti pojam e – bankarstvo. E – bankarstvo se može podijeliti na tri

kategorije (HNB, 2006, p. 82):

1. informativno bankarstvo koje se odnosi na pružanje informacija klijentima o

proizvodima i uslugama

2. komunikacijsko bankarstvo koje se odnosi na interakciju banke i klijenata

3. transakcijsko bankarstvo koje se odnosi na provođenje transakcija

Tehnološke inovacije, širenje telekomunikacijskih kanala, posebice interneta omogućili

su brzi razvoj postojećih i novih bankarskih proizvoda i usluga. Iako e – bankarstvo

nije uzrok nastanka novih rizika u poslovanju banaka, ono utječe na povećanje i

promjenu karakteristika već poznatih rizika u poslovanju banke.

3.6.1. Rizici povezani s e – bankarstvom

Baselski odbor za superviziju banaka navodi sljedeće vrste rizika koji se pojavljuju u

elektroničkom poslovanju (Van James, 1999):

1. operativni rizik

2. reputacijski rizik

3. pravni rizik

4. strateški rizik

Banka bi trebala osigurati adekvatnost usluga e – bankarstva s obzirom na temeljena

načela informacijskih sustava kako bi se smanjili navedeni rizici. Klijenti banke očekuju

svakodnevnu raspoloživost usluge, banka mora osigurati dovoljan kapacitet resursa

53

informacijskog sustava kako bi usluge bile pouzdane i raspoložive. Čuvanje podataka o

klijentima zakonska je obveza banke. Ako ne postupa po propisima, banka se izlaže

pravnom i reputacijskom riziku. Banka bi trebala nakon što procijeni rizik poduzeti

adekvatne mjere zaštite i kontrole koje će osigurati zaštitu povjerljivosti podataka o

klijentu. Čimbenici koji određuju pravni i reputacijski rizik povezan s e – bankarstvom

proizlaze i iz činjenice da je e – bankarstvo nov distribucijski kanal. Čimbenici koji

utječu na pravni i reputacijski rizik su (HNB, 2006, p. 83):

neovlašteno otkrivanje, mijenjanje i uništavanje informacija

gubitak povjerenja klijenta

neovlašteno objavljivanje podataka o klijentu

nenamjerne greške i propusti

nemogućnost pružanja usluga na očekivani način

tužbe klijenata na teškoće pri korištenju usluge e – bankarstva

neprimjereno upravljanje informacijskim sustavom

Strateški rizik može proizaći iz nedostataka jasno definiranih poslovnih ciljeva prema

kojima se vrednuje uspjeh provedbe strategije e – bankarstva. Prije donošenja odluke o

uvođenju e – bankarstva banka bi trebala biti upoznata s rizicima koji su povezani s e –

bankarstvom, te procijeniti cjelokupne troškove uvođenja e – bankarstva i upravljanja

njime.

3.6.2. Operativni rizik u e – bankarstvu

Operativni rizik u e – bankarstvu proizlazi iz potencijalnog gubitka zbog manjkavosti

sigurnosti sustava. Operativni rizik također može nastati zbog zlouporabe od strane

klijenata ili lođe dizajniranog sustava e – bankarstva. U tom smislu mogući su sljedeći

operativni rizici u e – bankarstvu (Crouhy, Galai, 2006, p.78):

rizik sigurnosti

rizik dizajniranja, implementacije i održavanja sustava

rizik zlouporabe proizvoda ili usluga od strane klijenata

54

Rizik sigurnosti sustava se pojavljuje u vezi s kontrolom informacija pomoću kojih

banka komunicira s okruženjem, prilikom transfera novca i sprječavanja prijevara.

Banke mogu primijeniti određene mjere za upravljanjem ovom vrstom operativnog

rizika. Moguće je primijeniti sigurnosne komunikativne mjere, kao što su lozinke,

tehnologiju enkripcije i autorizaciju korisnika. Također je potrebo da banka vrši

testiranje na ranjivost sustava, kao i stalno provjeravanje sustava na izloženost virusima.

Rizik dizajniranja, implementacije i održavanja sustava bitno utječe na razvoj sustava e

– bankarstva. Radi se o rizicima koji uključuju prekide ili usporavanje sustava, što

izaziva negativne posljedice na klijente. Česti je slučaj da se banke opredjeljuju za

vanjske stručnjake za implementaciju, funkcioniranje i podršku koja omogućuje

nesmetano obavljanje bankarskih poslova.

Zlouporaba proizvoda i usluga od strane klijenata ili trećih lica nije rijetka pojava.

Upravo zbog toga osobne informacije klijenata banke koji sudjeluju u e – bankarstvu

(broj kartice, broj računa u banci) moraju biti posebno zaštićeni prilikom transakcija

elektronskog novaca. Rizik se pojavljuje radi neadekvatne edukacije klijenata od strane

banke o mjerama sigurnosti prilikom verifikacije transfera elektronskog novca.

55

4. UPRAVLJANJE OPERATIVNIM RIZIKOM NA PRIMJERU

ZAGREBAČKE BANKE

Otkako postoje banke, postoji također i njihova izloženost raznim oblicima rizika.

Banke su od svog postanka do danas uključene u transformaciju aktive. Procesi

transformacije aktive, bili oni klasični ili moderniji povezani su s raznim vrstama rizika.

U osnovi bankarstva nije samo eliminacija rizika, već njihovo preuzimanje. To je

preuzimanje povezano s mogućnošću ostvarivanja profita. Osnovno načelo svake banke

je optimizirati odnos rizika i profita, odnosno ostvariti maksimalan profit uz željenu

razinu rizika. Banke su tek posljednjih nekoliko desetljeća počele veću pažnju

pridodavati ukupnom sustavu upravljanja rizicima. Trenutni sustavi u najrazvijenijim

zemljama počivaju na dostignućima bankovne industrije u posljednjim desetljećima. U

ovom poglavlju, na primjeru Zagrebačke banke opisat ćemo kako funkcionira sustav

upravljanja rizicima, te koje metode banka koristi pri mjerenju operativnog rizika.

4.1. OPĆENITO O ZAGREBAČKOJ BANCI

Zagrebačka banka započela je s poslovanjem još davne 1914. pod imenom Gradska

štedionica. Preimenovana je u Gradsku štedionicu Zagreb 1946., pod kojim imenom

posluje do 60-ih godina, kada postaje dio Komunalne banke Zagreb koja je uskoro

preimenovana u Kreditnu banku. Potkraj 70-ih osnivači Kreditne banke Zagreb i

Jugobanke udružuju se u Zagrebačku banku. Zagrebačka banka 1989. postaje prva

banka u bivšoj državi koja je provela proces pretvorbe i postala dioničko društvo.

Zagrebačka banka je i prva hrvatska banka koju su 1997. godine ocijenile tri inozemne

agencije za rejting. Te godine ugledni financijski časopisi Euromoney, Global Finace,

Central European i Business Central Europe proglašavaju je najboljom domaćom

bankom. Od ožujka 2002. postaje dijelom Grupe UniCredit, jedne od najjačih

financijskih grupacija u Europi, koja djeluje na ukupno 22 ključna tržišta s oko 10.000

poslovnica i više od 40 milijuna klijenata. Zagrebačka banka lider je na domaćem tržištu

i jedna od najuspješnijih članica grupacije. U Hrvatskoj posluje s 80 tisuća

korporativnih klijenata i preko 1,1 milijun građana. Banka pruža cjelokupnu paletu

56

bankovnih usluga koje uključuju poslovanje s pravnim osobama, stanovništvom i

bankama, poslovanje s inozemstvom, usluge investicijskog bankarstva te usluge

poslovnih financija. Glavne podružnice Zagrebačke banke su: ZB Invest, društvo za

upravljanjem investicijskim fondovima Zagrebačke banke, koji drži oko 35% tržišnog

udjela, AZ fond, obvezni mirovinski fond Zagrebačke banke i Allianza, koji imaju oko

40% tržišnog udjela, dok depoziti Prve stambene štedionice čine oko 30 % tržišta

stambene štednje. Podružnice su društva u kojima Grupa Zagrebačke banke ima pravo

upravljati financijskom i poslovnom politikom, što u pravilu podrazumijeva vlasništvo

više od 50% glasačkih prava. Podružnice se uključuju u konsolidirane financijske

izvještaje metodom pune konsolidacije. Eliminiraju se transakcije među članicama

Grupe Zagrebačke banke prilikom izrade konsolidiranih financijskih izvještaja.

Pridružena društva su društva nad kojima Grupa Zagrebačke banke ima značajan utjecaj

ali nema kontrolu, što obuhvaća udjele između 20% i 50% glasačkih prava. Ulaganja u

pridružena društva priznaju se metodom udjela (Godišnje izvješće za 2012, 2012, p. 8).

Tablica 3: Podružnice Zagrebačke banke na dan 31.12.2012

PRAVNA OSOBA ZEMLJA SJEDIŠTA PODRUČJE DJELATNOSTI

KAPITAL U

VLASNIŠTVU

GRUPE %

UniCredit Bank d.d.,

Mostar Bosna i Hercegovina Bankarstvo 65,6

Prva stambena

štedionica d.d. Hrvatska Bankarstvo 100

ZB Invest d.o.o.

Hrvatska Upravljanje fondovima 100

Centar Kaptol d.o.o.

Hrvatska Ulaganje u nekretnine 100

Pominvest d.d.

Hrvatska Ulaganje u nekretnine 88,7

Suvremene poslovne

komunikacije d.o.o. Hrvatska Izdavaštvo 100

Zagreb nekretnine

d.o.o. Hrvatska Nekretnine 100

Zane BH d.o.o.

Bosna i Hercegovina Nekretnine 100

Istraturist d.d.

Hrvatska Turizam 71,8

Istra D.M.C. d.o.o.

Hrvatska Organizacija ATP turina 71,8

Izvor: Godišnje izvješće za 2012, Zagrebačka banka Unitcredit Group, p. 20

57

Tablica 4: Pridružena društva

PRAVNA OSOBA ZEMLJA SJEDIŠTA PODRUČJE

DJELATNOSTI

KAPITAL U

VLASNIŠTVU

GRUPE %

Allianz ZB d.o.o.,

Zagreb Hrvatska

Upravljanje obveznim

mirovinskim fondom 49

Allianz ZB d.o.o.,

Zagreb Hrvatska

Upravljanje obveznim

mirovinskim fondom 49

Multiplus card d.o.o.,

Zagreb Hrvatska Promidžba i usluge 25

Izvor: Godišnje izvješće za 2012, Zagrebačka banka Unitcredit Group, p.20

Strategija Grupe Zagrebačke banke počiva na četiri temeljna principa koji su osnova

njihovog korporativnog upravljanja (Godišnje izvješće za 2012, 2012, p. 5-6):

uravnotežen poslovni model i kontinuitet generiranja prihoda

posvećenost klijentima u anticipiranju, prepoznavanju i zadovoljenju njihovih

potreba na jednostavan i efikasan način

diverzifikacija i dostupnost: regionalna prisutnost, disperzirana prodajna mreža

fizičkih i direktnih kanala distribucije

fokus na fundamente stabilnog i održivog bankarskog poslovanja

Iako je Grupa Zagrebačke banke bila suočena s recesijskim i vrlo kompleksnim

poslovnim okruženjem, ona je solidno poslovala u takvim uvjetima, što je rezultiralo

ostvarenjem dobiti prije vrijednosnih usklađenja i ostalih rezerviranja u iznosu od 2.676

milijuna kuna u 2012. godini. U odnosu na prethodnu godinu, dobit prije vrijednosnih

usklađenja je manja za 59 milijuna kuna odnosno za 2,2%. Zagrebačka banka je u 2012.

godini ostvarila je dobit nakon oporezivanja u iznosu od 888 milijuna kuna što je za 428

milijuna kuna ili 32,5% manje u odnosu na prethodnu godinu. Rezultat toga je niži neto

prihod od kamata za 11,41% i povećanje troškova rezerviranja. U 2012. godini poslovni

prihodi banke iznose 3.922 milijuna kuna te su u odnosu na prošlu godinu pali za 7,5%.

Što se tiče troškova, banka je ostvarila uštede u iznosu od 133 milijuna kuna ili 7,4% u

usporedbi s prethodnom godinom. Najveće uštede je ostvarila smanjenjem troškova

osoblja, marketinga i administrativnih troškova. Troškovi osoblja u odnosu na prošlu

godinu manji su za čak 10,9%. Administrativni troškovi i troškovi marketinga smanjeni

58

su za 3,6% u odnosu na prethodnu godinu. Najviše troškova banke otpalo je na

umanjenje vrijednosti i rezerviranja što je 341 milijuna kuna više u odnosu na 2011.

godinu. Tijekom godine banka je podizala troškovnu i procesnu efikasnost što je

pozitivno odrazilo na ukupno ostvarene troškove poslovanja. Stoga je, unatoč padu

poslovnog prihoda u 2012. godini banka ostvarila stabilan i relativno povoljan udio

troškova poslovanja u poslovnim prihodima za 2012. godinu od 42,3%. Ovi podaci

prikazani su u sljedećoj tablici računa dobiti i gubitka, koji prikazuje uspješnost

poslovanja banke u 2012. godini.

Tablica 5: Račun dobiti i gubitka Zagrebačke banke za godinu koja završava 31.12.2012

u milijunima kuna

2012 2011

Verižni

indeks

Prihodi od kamata i slični prihodi 5.684 5.247 108,32

Rashod od kamata i slični rashodi (3.062) (2.467) 124,11

Neto prihod od kamata 2.622 2.960 88,58

Prihod od naknada i provizija 992 1.008 98,41

Rashod od naknada i provizija (145) (149) 97,31

Neto prihod od naknada i provizija 847 859 98,60

Prihod od dividendi 35 121 28,92

Neto dobitci i gubitci od financijskih instrumenata

po fer vrijednosti 279 147

189,79

Neto dobitci i gubitci od investicijskih

vrijednosnica 24 103

23,30

Ostali poslovni prihodi 115 48 239,58

Neto dobit od trgovanja i ostali prihodi 453 419 108,11

Poslovni prihodi 3.922 4.238 92,54

Troškovi poslovanja (1.657) (1.790) 92,56

Dobit prije umanjenja vrijednosti i rezerviranja 2.265 2.448 92,52

Gubitci od umanjenja vrijednosti zajmova i

potraživanja od komitenata 1.091 (803)

-135,86

Ostali gubici od umanjenja vrijednosti i

rezerviranja (70) (17)

411,76

Ukupni gubici od umanjenja vrijednosti i

rezerviranja (1.161) 820

-141,58

Dobit prije poreza 1.104 1.628 67,81

Porez na dobit (216) (312) 69,23

Dobit razdoblja 888 1.316 67,47

Osnovna i smanjena zarada po dionici 2,78 4,11 Izvor: Godišnje izvješće za 2012, Zagrebačka banka UnitCredit Group, p. 69

59

Imovina banke na dan 31.12. iznosila je 104.135 milijuna kuna i porasla je za 0,1% u

odnosu na prethodnu godinu. Razlog tome je smanjenje potražnje za kreditima. Zajmovi

i potraživanja od komitenata smanjena su za 2%, te su na kraju iznosili 68.462 milijuna

kuna. Zajmovi i potraživanja od komitenata su glavna sastavnica bilance banke i čine

65,7% ukupne imovine. Unutar te kategorije imovine najviše su smanjeni krediti koji su

dani pravnim osobama i javnom sektoru. Krediti u sektoru stanovništva također su

smanjeni i to za 588 milijuna kuna ili 2%, kao rezultat razduživanja građana, visoke

nezaposlenosti te nižeg raspoloživog dohotka. Unatoč negativnim kretanjima,

Zagrebačka banka je nastavila s ostalim kreditnim aktivnostima što je dovelo do porasta

zajmova i potraživanja od banaka u iznosu od 703 milijuna kuna. U odnosu na

prethodnu godinu imovina upravljanja aktivom i pasivom (što uključuje gotovinu i

novčane ekvivalente, obveznu pričuvu kog HNB-a u stranoj i domaćoj valuti i zajmove

i potraživanja od banaka) smanjena je za 21%.

Graf 2: Struktura imovine, obveza, kapitala i rezerve na dan 31.12.2012

Izvor: Godišnje izvješće za 2012, Zagrebačka banka UnitCredit Group, p. 30-34

60

S druge strane, tekući računi, depoziti banaka i uzeti zajmovi smanjili su se za 2.088

milijuna kuna, zbog razduživanja i smanjene potražnje za kreditima. Tekući račun i

depoziti komitenata iznose 58.338 milijuna kuna što predstavlja povećanje od 1.755

milijuna kuna na kraju godine. Povećanje se uglavnom odnosilo u djelu tekućih računa i

depozita stanovništva i obrtnika, dok su devizni depoziti pokazali relativno manji

porast. U strukturi ukupnih depozita komitenata, tekući računi i depoziti stanovništva

sudjeluju sa čak 71,2%. Dionički kapital banke iskazan je u kunama i obuhvaća redovne

dionice, koje kotiraju na Zagrebačkoj burzi. U odnosu na prethodnu godinu, kapital i

rezerve povećani su za 1,7%. U ukupnim izvorima financiranja, kapital i rezerve

sudjeluju s 15,1%. Sljedeća tablica prikazuje bilancu Zagrebačke banke na dan

31.12.2012 u kojoj su vidljivi svi prethodno navedeni podaci i promjene koje su se

dogodile.

61

Tablica 6: Bilanca Zagrebačke banke na dan 31.12.2012 u milijunima kuna

IMOVINA 2012 2011 Verižni

indeksi

Gotovina i ekvivalenti gotovine 4.555 6.219 73,24

Obvezna pričuva kod Hrvatske narodne banke 7.840 8.236 95,19

Zajmovi i potraživanja od banke 9.432 8.729 108,05

Financijska imovina po fer vrijednosti kroz

račun dobiti i gubitka 914 1.129

80,96

Zajmovi i potraživanja od komitenta 68.462 69.857 98,00

Financijska imovina raspoloživa za prodaju 8.007 5.305 150,93

Ulaganja koja se drže do dospijeća 864 589 146,69

Ulaganja u pridružena društva 918 918 100,00

Ulaganje u nekretnine 28 25 112,00

Nekretnine i oprema 1.179 1.213 97,20

Nematerijalna imovina 147 154 95,45

Odgođena porezna imovina 231 193 119,69

Preplaćeni porez 74 2 3700,00

Ostala imovina 1.484 1.436 103,34

Ukupna imovina 104.135 104.005 100,12

OBVEZE

Tekući računi i depoziti banaka 14.595 18.798 77,64

Tekući računi i depoziti komitenata 58.338 56.583 103,10

Financijske obveze po fer vrijednosti kroz

račun dobiti i gubitka 558 425

131,29

Uzeti zajmovi 12.350 10.235 120,66

Rezervacije za obveze i troškove 379 348 108,91

Ostale obveze 2.135 2.025 105,43

Tekuća porezna obveza 81 0,00

Odgođena porezna obveza 15 2 750,00

Ukupne obveze 88.370 88.497 99,86

KAPITAL I REZERVE

Izdani dionički kapital 6.405 6.405 100,00

Premija na izdane dionice 3.370 3.370 100,00

Trezorske dionice 9 (26) 34,62

Ostale rezerve 596 785 75,92

Rezerva fer vrijednosti 53 (27) 196,30

Zadržana dobit 5.350 5.001 106,98

Ukupni kapital i rezerve 15.765 15.508 101,66

Ukupne obveze kapital i rezerve 104.135 104.005 100,12 Izvor: Godišnje izvješće za 2012, Zagrebačka banka UnitCredit Group, p. 70-71.

62

4.2. SUSTAV I POLITIKA UPRAVLJANJA RIZICIMA

Sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima i Statuta Zagrebačke banke,

Zagrebačka banka ima Nadzorni odbor i Upravu, koji djeluju kao dva posebna tijela te

nijedna osoba ne može biti član obaju tijela. Prema hrvatskim zakonima, članovi Uprave

i Nadzornog odbora dužni su obnašati svoje dužnosti s pozornošću savjesnog

gospodarstvenika djelujući pritom u skladu s interesima banke, njezinih dioničara,

zaposlenika, vjerovnika i komitenata. Uprava se sastoji od 7 članova. Zadaća

predsjednika uprave je rukovođenje rada uprave i predsjedanje sastancima uprave. U

ime uprave predsjednik podnosi financijska izvješća nadzornom odboru, odnosno

glavnoj skupštini banke. Uprava vodi poslove banke i upravlja njezinom imovinom, pri

tome je dužna poduzeti sve radnje i donijeti sve odluke koje smatra potrebnim za

uspješno poslovanje banke. Članovi Uprave nadležni su i odgovorni za nadzor i

strateško upravljanje te kontrolu rizika na razini Banke što obuhvaća upravljanje i

osiguravanje adekvatne kontrole svih rizika kojima Banka jest ili kojima bi mogla biti

izložena u svom poslovanju. Nadzorni odbor sastoji se od 11 članova. Njihov mandat

traje četiri godine. Članovi nadzornog odbora među sobom biraju predsjednika i dva

zamjenika koji zamjenjuju predsjednika u slučaju ako je on spriječen obnašati svoju

dužnost. Zagrebačka banka usklađuje svoju organizacijsku strukturu prema standardima

grupe UniCredit. U nastavku je prikazana organizacijska struktura Zagrebačke banke

koja se sastoji od 7 divizija, donesena na dan 1. siječnja 2013. godine.

63

Shema 6: Organizacijska struktura Zagrebačke banke

Izvor: Izrada studentice na temelju Godišnjeg izvješća za 2012, Zagrebačka banka Unitcredit Group

Banka ima usvojeni sustav upravljanja rizicima kojemu je cilj postizanje optimalne

razine profitabilnosti uz prihvatljivu razinu rizika. Sustav upravljanja rizicima je

uspostavljen kao aktivno upravljanje kreditnim, tržišnim, rizikom likvidnosti i

operativnim rizikom, kao i svim ostalim rizicima koji se mogu pojaviti pri redovitom

poslovanju banke. Za upravljanje svim vrstama rizika u Zagrebačkoj banci odgovorna je

divizija Upravljanja i kontrole rizika. Odgovornost divizije Upravljanja i kontrole rizika

uključuje poslove (Javna objava bonitetnih zahtijeva grupe Zagrebačke banke, 2012, p.

5):

identifikacije

mjerenja

ocjene rizičnog profila svih rizika

nadzor nad funkcioniranjem metoda i modela za upravljanje svim vrstama rizika

vrednovanje adekvatnosti i djelotvornosti unutarnjih kontrola u procesu

upravljanja svim vrstama rizika

ostale poslove utvrđene zakonom o kreditnim institucijama i podzakonskim

aktima

UPRAVA

Maloprodaja Korporativno i

privatno bankarstvo

Investicijsko bankarstvo i

financijska tržišta

Organizacijsko područje

predsjednika

Upravljanje i kontrola rizika

Upravljanje financijama

Podrška bankarskom poslovanju

64

Divizija upravljanje i kontrola rizika sastoji se od četiri sektora; upravljanje kreditnim

rizikom individualnih klijenata, upravljanje kreditnim rizikom poslovnih klijenata,

strateško upravljanje i kontrola rizika, te upravljanje tržišnim i operativnim rizicima,

integracija i njihova validacija. Za djelotvornost postupaka upravljanja rizicima i

metodologije za procjenjivanje rizika zadužen je sektor unutarnje revizije, koji je dio

divizije organizacijsko područje predsjednika

4.3. UPRAVLJANJE OPERATIVNIM RIZIKOM U ZAGREBAČKOJ BANCI

Zagrebačka banka upravlja operativnim rizikom kontrolirajući ga, prihvaćajući ga,

prenoseći ga na treće osobe ili izbjegavajući ga. Odluka o načinu upravljanja pojedinim

identificiranim operativnim rizikom donosi se na temelju podataka o stvarnom i/ili

potencijalnom gubitku, troškovima implementacije kontrola ili prijenosa na treće osobe,

te gubitka potencijalnih prihoda u slučaju izbjegavanja operativnog rizika. Sustav

upravljanja operativnim rizikom te izračun kapitalnog zahtjeva za članice Grupe

usklađen je s rizičnim profilom pojedine članice (Javna objava bonitetnih zahtijeva

Grupe Zagrebačke banke, 2012, p. 8). Redovito upravljanje operativnim rizikom dio je

dodijeljenih odgovornosti svih rukovoditelja Zagrebačke banke. Sustav upravljanja

operativnim rizikom karakterizira jasna podjela uloga i odgovornosti. Nadzor rezultata

upravljanja operativnim rizikom te izvještavanje o njemu domena je Upravljanja i

kontrole operativnog i reputacijskog rizika u okviru sektora Tržišni i operativni rizici,

integracija i validacija. Zadatak Upravljanja i kontrole operativnog i reputacijskog rizika

je prikupljanje podataka, izrada izvještaja i analize postojećih i potencijalnih izvora

operativnog rizika u banci. Cilj je osiguravanje informacije na temelju kojih će biti

moguće efikasno upravljati operativnim rizikom na svim razinama.

65

4.3.1.Uprava Banke i visoko rukovodstvo

Uprava Banke odgovorna je za efikasan nadzor nad izloženosti operativnom riziku.

Rukovodstvo Banke imat će sveobuhvatno razumijevanje okvira za kontrolu

operativnog rizika te kako operativni rizik utječe na kompaniju. U nadležnosti je

relevantne funkcije za kontrolu operativnog rizika ili odgovarajuće odgovorne funkcije

da informira i izvještava Rukovodstvo o takvom riziku. Uprava Banke odgovorna je za

usvajanje Okvira za upravljanje operativnim rizikom, uključujući pravilnik o

upravljanju i kontroli operativnog rizika i uspostavu funkcija nadležnih za njihovu

implementaciju i provođenje kontrole operativnog rizika. Ukoliko je potrebno, prije

odobrenja Uprave potrebno je pribaviti odobrenje Nadzornog odbora.

Uprava je također odgovorna za implementaciju sustava za mjerenje i kontrolu

operativnog rizika u redovno upravljanje rizicima Banke, na način da sustav odbora

(Pravilnik o upravljanju i kontroli operativnog rizika, 2010, p. 3):

nije ograničen samo na zakonom propisano upravljanje

tehnikama upravljanja operativnim rizikom stječe nova iskustva

podržava kontrolu operativnog rizika

pruža Banci koristi prilikom upravljanja operativnim rizikom

Svake godine Uprava Banke provjerava rezultate interne validacije i povezane izvještaje

unutarnje revizije te provjerava poštivanje i efikasnost regulatornih zahtjeva.

Visoko rukovodstvo odbora osigurava da (Pravilnik o upravljanju i kontroli operativnog

rizika, 2010, p. 3):

proces kontrole operativnog rizika bude jasan te u potpunosti prenesen i

implementiran kroz specifične dokumente, procese i procedure

su u organizacijskim jedinicama banke nominirane kontakt osobe za područje

operativnog rizika, s podrškom potrebnom za obavljanje svojih aktivnosti

su uprava banke i relevantni odbori informirani o promjenama rizičnog profila i

izloženosti riziku, uz podršku funkcije za kontrolu operativnog rizika

66

su značajni pokretači operativnog rizika identificirani, pregledavajući izvještaje

funkcije za kontrolu operativnog rizika, usklađenosti i unutarnje revizije

Rukovodstvo banke donosi strateške planove i odluke o akcijama koje će se poduzeti da

bi se izbjegao i umanjio operativni rizik. Strateška razina u domeni je rukovodstva te

obuhvaća efektivni nadzor nad izloženošću banke operativnom riziku. Rukovodstvo

banke verificira i usvaja interne akte koji uređuju sustav upravljanja operativnim

rizikom, imenuje funkciju odgovornu za implementaciju i nadzor sustava, kao i redovito

i točno izvještavanje.

Za reviziju funkcionalnosti i efikasnosti sustava za upravljanje operativnim rizikom

odgovorna je Unutarnja revizija. Unutarnja revizija dužna je redovito, a najmanje

prilikom većih izmjena u sustavu upravljanja operativnim rizikom i većih promjena

profila rizičnosti za operativni rizik (HNB, 2013, p. 289):

ocijeniti primjerenost i djelotvornost sustava mjerenja i upravljanja operativnim

rizikom uključujući i procese prikupljanja, pohranjivanja i obrade podataka te

pripadajuću IT infrastrukturu,

provjeriti ispunjavanje kvalifikacijskih uvjeta za primjenu naprednog pristupa,

provjeriti primjerenost postupaka interne validacije i njezinog rezultata.

U suradnji s Unutarnjom revizijom propisana je procedura eskalacije, ukoliko aktivnosti

upravljanja rizicima nisu izvršene ili su djelomično izvršene. Ukoliko osoba koja je

odgovorna za redovitu dostavu podataka i prikupljanje podataka o operativnom riziku

djelomično ili nepotpuno izvrši zadatak obavještava se rukovoditelj funkcije upravljanja

operativnim rizikom. Rukovoditelj u konačnici obavještava odbor za upravljanje

operativnim rizikom (Pravilnik o upravljanju i kontroli operativnog rizika, 2010, p. 5).

Upravljanje i kontrola operativnog rizika nezavisna je funkcija. U cilju aktivnog

pristupa upravljanju operativnim rizikom, funkcija Upravljanje i kontrola operativnog i

reputacijskog rizika prati izloženost operativnom riziku prema definiranim standardima.

Proces praćenja operativnog rizika u Zagrebačkoj banci obuhvaća sljedeće (Javna

objava bonitetnih zahtijeva grupe Zagrebačke banke, 2012, p. 9):

67

prikupljanje podataka vezanih za operativni rizik (događaji operativnog rizika,

indikatori rizika, analize scenarija),

davanje prijedloga za smanjivanje i/ili izbjegavanja operativnog rizika

uključujući prijenos rizika osiguranjem,

praćenje i izvještavanje o limitima izloženosti operativnom riziku

sudjelovanje u analizi operativnog rizika pri implementaciji novih proizvoda i

značajnih poslovnih i/ili organizacijskih promjena ili uvođenja novih proizvoda,

utvrđivanje postojanja i periodično testiranje planova za nastavak poslovanja i/ili

oporavka u slučaju nastanka izvanrednih okolnosti

redovito izvještavanje rukovodstva banke kao i HNB-a o kapitalnom zahtjevu za

operativni rizik.

4.3.2. Odbor za upravljanje operativnim rizikom

U Zagrebačkoj banci postoji Odbor za operativne rizike. Funkcija Odbora je kontinuiran

nadzor nad aktivnostima vezanim za operativni rizik i njegovo upravljanje. Odbor

osigurava razmjenu informacija između organizacijskih dijelova, kao i unutar članica

same Grupe. Izvještaji koji se prezentiraju Odboru za operativne rizike omogućuju

podizanje razine svijesti o rizičnim područjima u banci, razmjenu stavova i diskusiju

svih relevantnih sudionika sustava upravljanja operativnim rizikom. Odbor za

operativne rizike sastoji se od stalnih i povremenih članova i njime predsjedava

predsjednik Odbora za operativne rizike. Stalni i povremeni članovi odbora su: direktor

Upravljanja i kontrole rizika, direktor Unutarnje revizije, direktor Upravljanja sustavom

zaštite, direktor Organizacije, direktor praćenja usklađenosti i direktor Pravnih poslova

(Pravilnik o upravljanju i kontroli operativnog rizika, 2010, p. 4).

Nadležnosti Odbora za operativne rizike su sljedeće (Javna objava bonitetnih zahtijeva

Grupe Zagrebačke banke, 2012, p. 9):

analiza izvještaja o operativnom riziku,

ažuriranje internih akata, mehanizama i modela za upravljanje i kontrolu

operativnog rizika,

68

upućivanje prihvaćenih dokumenata na usvajanje Upravi banke, te predlaganje

donošenja strateških odluka,

usvajanje planova aktivnosti za upravljanje i kontrolu operativnog rizika,

predlaganje limita i postupaka za kontrolu operativnog rizika,

predlaganje/ocjena aktivnosti za smanjenje ili izbjegavanje operativnog rizika

kojem je banka izložena,

praćenje poduzetih mjera za smanjenje ili izbjegavanje operativnog rizika.

Sjednice Odbora saziva predsjednik Odbora i održavaju se u pravilu kvartalno, a po

potrebi i češće (na zahtjev stalnih članova). Ostale uloge i odgovornosti kao i način rada

Odbora reguliran je Poslovnikom o radu Odbora za operativne rizike (interni izvor).

Zapisnici o održanim sastancima Odbora za upravljanje operativnim rizikom

prezentiraju se Upravi Banke.

4.3.3. Prikupljanje i evidentiranje događaja operativnog rizika

Svaki događaj operativnog rizika evidentira se u bazi podataka o događajima

operativnog rizika (Loss Database, u daljnjem tekstu LDB) zasebno, u ukupnom iznosu.

Evidentiraju se svi pojedini ekonomski efekti događaja zasebno kroz pet osnovnih

komponenti događaja a to su: trošak događaja operativnog rizika, prihod događaja

operativnog rizika, kreiranje rezervacija, oslobođenje rezervacija, komponente

smanjenja gubitka i ostali ekonomski utjecaji koji nisu uključeni u neto vrijednosti.

Neto vrijednost događaja računa se automatski na temelju unesenih ekonomskih

efekata. Ako ekonomski efekti događaja uključuju i prihod i rashod, ne smije se

evidentirati neto vrijednost događaja već se svaki efekt unosi zasebno. Događaji iste

vrste koji se ponavljaju, evidentiraju se kao zasebni događaji (Operativna uputa za

izvještavanje i klasifikaciju podataka, 2013, p. 17).

Svaka informacija o događaju operativnog rizika koja se unosi u LDB bazu sadrži

elemente navedene u nastavku. Unos podataka je obavezan, osim ako u njegovom opisu

nije navedeno drugačije.

69

Tablica 7: Elementi događaja koji se unose u LDB bazu podataka

Interna oznaka Može se upisati npr. broj i naziv odluke, broj sudskog spora, nalaza štete –

podatak služi radi lakšeg pretraživanja i njegov unos nije obavezan

Vrsta događaja

na nivou Grupe

Kreiranje posebne vrste događaja koji objedinjuje višestruke efekte istog

događaja u različitim organizacijskim jedinicama Banke ili Grupe – unos nije

obvezan

Povezanost s

kreditnim/tržišn

im rizikom

Događaji uzrokovani operativnim rizikom mogu istovremeno biti uzrokovani

drugim tipovima rizika, najčešće je to kreditni rizik.

Datum događaja Datum kada se događaj dogodio. Ako točan datum u mjesecu nije poznat onda

se unosi 1. dan u mjesecu ili 1.01. godine kada je događaj nastao

Datum

uočavanja

Datum kada je uočen događaj operativnog rizika od strane Banke. On može biti

jedna ili kasniji od datuma događaja.

Iznosi Potrebno je ispravno evidentirati ekonomski efekt. Svi ekonomski efekti

događaja se evidentiraju.

Poslovna linija Poslovno područje u kojem se dogodio događaj operativnog rizika.

Organizacijski

dio koji je

uzrokovao OR

Ukoliko je organizacijska jedinica koja je uzrokovala događaj ista kao i

organizacijska jedinica koju će teretiti nastali gubitak događaja, onda nije

potrebno unositi ovo polje, u ostalim slučajevima je potrebno.

IT Sustav Odabire se IT sustav povezan s događajem

Proizvod Odabire se proizvod povezan s događajem.

Proces Odabire se poslovni proces u kojem se događaj dogodio.

Tip događaja

OR

Odabire se jedan od sedam tipova operativnog rizika.

Uzrok događaja U ovom polju se navodi uzrok događaja koji je već unaprijed ponuđen.

Opis događaja

(engleski)

Unosi se puni opis događaja na engleskom jeziku, uz eventualne napomene

vezane uz događaj.

Mjere za

smanjenje

gubitka

Opis poduzetih mjera ili mjera koje se planiraju poduzeti u svrhu smanjenja

financijskog efekta događaja operativnog rizika. Obvezno je podatak unijeti na

engleskom jeziku.

Mjere za

izbjegavanje

Potrebno je odabrati mjere za sprječavanje budućih sličnih događaja

operativnog rizika

Izvor: Izrada studentice prema Zagrebačka banka Unicredit Group, Operativna uputa za izvještavanje i

klasifikaciju podataka, 2013, p. 7-14

70

Pri definiranju vrste i događaja operativnog rizika, bitno je utvrditi što se zapravo

dogodilo, odnosno što je uzrokovalo gubitak za Banku. Pri kombinaciji više uzoraka,

odabire se onaj kronološki raniji uzorak ili onaj koji ima značajniji utjecaj na nastanak

događaja. Uzimajući za primjer, ako treća osoba počini neku vrstu prijevare iskoristivši

činjenicu da radnik Banke nije postupio sukladno važećim internim aktima, događaj će

biti klasificiran kao Eksterna prijevara , a ne Izvršenje, isporuka i upravljanje

procesima. Međutim, ukoliko radnik Banke namjerno, a što je utvrđeno od strane

Unutarnje revizije, nije poštovao interne procedure kako bi omogućio trećoj osobi da

izvrši prijevaru, događaj će biti klasificiran kao Interna prijevara.

Osim unosa novih događaja u LDB, organizacijske jedinice obvezne su redovito, po

saznanju o promjenama, ažurirati podatke o ranije unesenim događajima. To se

prvenstveno odnosi na unos dodatnih ekonomskih efekata i nadoknada gubitaka, ali i

promjene drugih podataka o događaju. Podatke u LDB unose osobe koje su imenovane

na funkciju OR Monitora, te su im na zahtjev nadležnih rukovoditelja i u suglasnosti s

divizijom Upravljanje i kontrola operativnog i reputacijskog rizika dodijeljena

ovlaštenja za rad u LDB bazi podataka. OR Monitori su osobe koje su odgovorne za

prikupljanje podataka o operativnom riziku, imenovane od strane rukovoditelja pojedine

organizacijske jedinice (interni izvor). Događaji s utjecajem većim od 250.000 eura

moraju se odmah po saznanju prijaviti diviziji za Upravljanje i kontrolu operativnog i

reputacijskog rizika koja obavještava Unutarnju reviziju Članice Grupe kao i odjel

Interne validacije Grupe. Događaji koji imaju utjecaj veći od 100.000 eura moraju se

izvještavati diviziji na tjednoj bazi pružajući detaljne informacije o tom događaju. OR

Monitori ispred svojih organizacijskih dijelova odgovorni su za točnost i ažurnost

podataka o svim događajima operativnog rizika organizacijske jedinice ispred koje su

nominirani kao OR Monitori, a čiji je iznos jednak ili veći od 1.000 kn. Oni su

odgovorni za pravovremeno, sveobuhvatno i točno prikupljanje podataka i izvještavanje

o događajima operativnog rizika iz poslovne domene.

U nastavku rada prikazano je evidentiranje sudskih tužbi koje je uzeto kao primjer kako

Banka evidentira događaje operativnog rizika.

71

Evidentiranje sudskih tužbi

Tužbe Banke protiv klijenta ili radnika evidentiraju se u trenutku otpisa potraživanja,

samo ukoliko je otpis uzrokovan operativnim rizikom. Ako otpis nije povezan uz

operativni rizik, rezervacije po navedenim tužbama kao niti pripadajući troškovi ne

smatraju se događajima operativnog rizika te se ne evidentiraju u LDB. U LDB se

evidentiraju i svi pripadajući troškovi proizašli iz tužbi koji povećavaju ukupan

financijski efekt događaja operativnog rizika kao i doprinosi na i iz dohotka u slučaju da

se radi o sporovima radnika protiv Banke. Kao datum događaja evidentira se datum

nastanka događaja koji je uzrokovao tužbu. Kao datum uočavanja unosi se datum

zaprimanja tužbe u Banci. U slučaju ako su za tužbe protiv Banke prethodno kreirane

rezervacije, kreiranje rezervacija se u LDB evidentira kao ekonomski utjecaj događaja.

Prilikom evidentiranja efekata potrebno je kao poseban ekonomski efekt u LDB

pojedinačno na pripadajuće načine evidentirati glavnicu, trošak kamate i zateznu

kamatu na trošak. Naknadno se ažuriranjem događaja evidentira stvarni gubitak (ako je

Banka izgubila spor i mora platiti određeni novčani iznos), odnosno oslobađanje

rezervacija. Potrebno je kvartalno evidentirati promjene u iznosu rezervacije, kako bi se

mogao prikazati financijski efekt događaja operativnog rizika na pojedino vremensko

razdoblje. Oslobađanje rezervacija evidentira se s datumom knjiženja neovisno o tome

radi li se o oslobađanju rezervacije ili kod plaćanja rezerviranog iznosa tužbe

(Operativna uputa za izvještavanje i klasifikaciju podataka, 2013, p. 21).

Primjer:

2005. godine pokrenuta je tužba protiv Banke i za nju je kreirana rezervacija od 100.

Tužba se evidentirala kao 21.12.2005. kao datumom knjiženja. 2006. Godine donesena

je prvostupanjska presuda protiv Banke i rezervacija je povećana na 200, te je

podnesena žalba. Tada je došlo do evidentiranja novog ekonomskog toka s dodatnom

rezervacijom od 100 s datumom knjiženja 31.12.2006. 2007. godine tužba je djelomično

modificirana i smanjuje je ukupni iznos koji se od Banke potražuje, te je rezervacija

smanjena za 50. Smanjenjem rezervacije evidentira se oslobađanje rezervacije od 50 s

datumom 21.12.2007. 2010. Godine donesena je presuda i Banka je platila 125 na dan

15.06.2010. plaćanjem 125 evidentira se gubitak uzrokovan događajem operativnog

72

rizika u iznosu od 125 s datumom plaćanja i oslobođenje viška rezervacije od 125 s

datumom plaćanja.

4.3.4. Sustav kontrole operativnog rizika

Imajući na umu različite mogućnosti organiziranja sustava upravljanja rizicima

centralna funkcija upravljanja operativnim rizikom, može aktivno odlučivati i

preuzimati rizik, ali se od kreditne institucije zahtijeva da uspostavi i nezavisnu funkciju

kontrole rizika čiji su zadaci propisani od strane Hrvatske narodne banke. Temeljem

članka 30. Statuta Zagrebačke banke d.d. 2011. godine Uprava je usvojila smjernicu za

upravljanje operativnim rizikom. Sukladno tome sustav kontrole obuhvaća najmanje

sljedeće elemente:

jasno definiranje odgovornosti organizacijskih dijelova koji su obvezni

dostavljati podatke potrebne za mjerenje i procjenu operativnog rizika te

provjeravati ispravnost i potpunost inherentnih podataka

linije izvještavanja organizacijskih dijelova koji su odgovorni za proces mjerenja

i kontrole operativnog rizika, koje su neovisne od aktivnosti organizacijskih

dijelova koje mogu generirati operativni rizik

Linijske kontrole provode poslovni dijelovi sukladno domeni i one mogu biti

automatizirane ili proceduralne, primjerice hijerarhijske kontrole. U svakom slučaju,

sustav linijskih kontrola treba biti adekvatno dokumentiran i shvaćen od strane

rukovodstva pojedinih poslovnih dijelova. Kontrole su predviđene da potvrde točnost i

potpunost informacija o inicijativama ili transakcijama, kao i usklađenost okvirom za

operativni rizika, koji je uspostavljen u operativnim funkcijama.

Druga razina kontrole provodi funkcija odgovorna za operativni rizik, koja je neovisna

od operativnih funkcija i koja direktno odgovara Upravljačkim tijelima. Redovne

izvještaje, koje izrađuje funkcija za upravljanje operativnim rizikom, pregledava

rukovodstvo koje ima ovlaštenje da implementira mjere za smanjivanje operativnog

rizika. Navedeni sustav će biti dobro dokumentiran.

73

4.3.5. Sustav izvještavanja o operativnom riziku

Sustav izvještavanja o operativnom riziku uspostavljen je na način da se osigura

pravovremeno i efikasno izvještavanje rukovodstva Zagrebačke banke i UniCredit

Grupe o izloženosti banke i Grupe operativnom riziku. Rukovodstvo banke redovito se

izvještava o svim relevantnim događajima operativnog rizika: elementima relevantnim

za izračun kapitalnog zahtjeva, predloženim mjerama za smanjenje ili izbjegavanje

operativnog rizika, kapitalnom zahtjevu za pokriće neočekivanih gubitaka od

operativnog rizika, rezultatima back testinga (provjere adekvatnosti alociranog

kapitala), rezultatima provedenih edukacija, praćenju limita operativnog rizika,

provedenim analizama te ad hoc izvještajima.

4.4. KAPITALNI ZAHTJEV ZA POKRIĆE OPERATIVNOG RIZIKA

Jamstveni kapital banke jest iznos izvora sredstava koji je banka dužna održavati radi

sigurnog i stabilnog poslovanja, odnosno ispunjenja obveza prema svojim vjerovnicima.

Jamstveni kapital se definira kao zbroj temeljnog i dopunskog kapitala I i II, umanjen za

odbitne stavke. Temeljni kapital je upisani kapital od dioničara ili drugih pravnih osoba.

Banke su uz to dužne u svoj temeljni kapital uključiti rezerve i zadržanu dobit te rezerve

za opće bankovne rizike. Temeljni kapital Zagrebačke banke tijekom 2011. godine

povećan je za iznos od 5.124 milijuna kuna odlukom Glavne skupštine pretvaranjem

zadržane dobiti u temeljni kapital. Stavka rezerve i zadržana dobit sastoji se od zadržane

dobiti u iznosu od 5.427 milijuna kuna, ostalih rezervi u iznosu od 457 milijuna kuna,

kapitalne dobiti od 140 milijuna kuna, dijela dobiti koja je ostvarena u 2012. godini u

iznosu od 1.119 milijuna kuna i manjinskog udjela od 696 milijuna kuna. Ukupan iznos

rezerve i zadržane dobiti je 7.839,1 milijuna kuna, što vidimo u priloženoj tablici. Još

2007. godine Zagrebačka banka je donijela odluku da se Rezerve za opće bankovne

rizike u iznosu od 189 milijuna kuna ne mogu prenijeti u zadržanu dobit ili druge

rezerve prije isteka razdoblja od tri uzastopne godine od razdoblja u kojem je banka

zabilježila rast od 15% . Na sjednici glavne skupštine Zagrebačke banke u travnju prošle

godine odlučeno je da će se rezerve za opće bankovne rizike prenijeti u zadržanu dobit,

74

stoga njihov iznos u strukturi jamstvenog kapitala iznosi 0,0 kuna. Stopa adekvatnosti

jamstvenog kapitala iznosi 23,65% što je u odnosu na prethodnu godinu, povećanje u

iznosu od 1,93 postotna poena.

Tablica 8: Jamstveni kapital na dan 31.12.2012. za Grupu Zagrebačke banke

Jamstveni kapital

Iznos u

milijunima

kuna

a) Stavke koje uključuju temeljni (osnovni) kapital

Uplaćeni kapital ostvaren izdavanjem redovnih i povlaštenih dionica, osim

kumulativnih povlaštenih dionica 9.774,8

Rezerve i zadržana dobit 7.839,1

Rezerve za opće bankovne rizike 0,0

Ukupno stavke koje se uključuju u osnovni kapital 17.613,9

b) Stavke koje umanjuju osnovni kapital

Gubitci proteklih godina 0,0

Gubitci tekuće godine 0,0

Stečene vlastite dionice 9,1

Nematerijalna imovina 65,4

Neotplaćeni iznos kredita koji je kreditna institucija odobrila za kupnju

dionica kreditne institucije osim za kumulativne povlaštene dionice 0,0

Ostale stavke 54,0

Ukupno stavke koje umanjuju osnovni kapital 128,5

c) Ukupno osnovni kapital ( a-b) 17.485,4

d) Ukupno dopunski kapital I 30,2

e) Ukupno jamstveni kapital prije umanjenja za odbitne stavke (c+d) 17.515,6

f) Ukupno odbitne stavke od jamstvenog kapitala 30,4

g) Jamstveni kapital (e-f) 17.485,2

h) Ukupno dopunski kapital II 0,0

Izvor: Javna objava bonitetnih zahtijeva Grupe Zagrebačke banke na dan 31.12.2012, p.16

75

Zagrebačka banka izračunava adekvatnost kapitala i kapitalne zahtjeve u skladu s

odredbama Odluke o adekvatnosti kapitala kreditnih institucija, koristeći pri tome

standardizirani pristup za tržišni i kreditni rizik i napredni pristup za operativni rizik.

Prva stambena štedionica i UniCredit Bank Mostar članice su Grupe Zagrebačke banke

koje koriste za izračun kapitalnog zahtjeva za operativni rizik standardizirani pristup.

Adekvatnost kapitala se definira kao odnos jamstvenog kapitala i ukupnog iznosa

izloženosti ponderiranog kreditnim rizikom, te inicijalnih kapitalnih zahtjeva za tržišne

rizike i operativni rizik pomnožen s 12,5. Minimalna stopa adekvatnosti kapitala

propisana od strane Hrvatske narodne banke iznosi 12%. U nastavku je prikazana

tablica koja sadrži podatke o iznosu kapitalnog zahtjeva za operativni, kreditni, tržišni

rizik.

76

Tablica 9: Iznos kapitalnih zahtjeva na dan 31.12.2012 za Grupu Zagrebačke banke

Kapitalni zahtjevi po vrstama rizika na dan 31.12.2012. Kapitalni zahtjevi u

milijunima kuna

Kapitalni zahtjev za kreditni rizik

Standardizirani pristup

1. Izloženosti prema središnjim državama ili bankama 401,6

2. Izloženost prema lokalnoj i regionalnoj samoupravi 122,4

3. Izloženost prema javnim državnim tijelima 77,6

4. Izloženost prema multilateralnim razvojnim bankama 0,0

5. Izloženost prema međunarodnim organizacijama 0,0

6. Izloženost prema institucijama 261,3

7. Izloženost prema trgovačkim društvima 2.995,0

8. Izloženost prema stanovništvu 3.181,2

9. Izloženost prema nekretninama 349,3

10. Dospjela nenaplaćena potraživanja 619,2

11. Visokorizična potraživanja 0,0

12. Izloženosti u obliku pokrivenih obveznica 0,0

13. Sekuritizacija pozicije 0,0

14. Izloženosti u obliku udjela u investicijskim fondovima 12,7

15. Ostale izloženosti 324,8

Ukupan iznos kapitalnih zahtjeva za kreditni rizik (12%) 8.345,1

Kapitalni zahtjev za tržišne rizike

1) Pozicijski rizik 120,1

2) Rizik namire 0,0

3) Valutni rizik 0,0

4) Robni rizik 0,0

Ukupan iznos kapitalnih zahtjeva za tržišne rizike 120,1

Kapitalni zahtjev za operativni rizik

a) Jednostavnog pristupa 0,0

b) Standardiziranog pristupa 158,1

c) Naprednog pristupa 735,2

Ukupan iznos kapitalnih zahtjeva za operativni rizik 893,9

Ukupan iznos kapitalnih zahtjeva druge ugovorne strane 136,4

UKUPAN IZNOS KAPITALNIH ZAHTIJEVA 9.494,9

Izvor: Javna objava bonitetnih zahtijeva Grupe Zagrebačke banke na dan 31.12.2012, p. 18

77

Ukupni kapitalni zahtjev Grupe Zagrebačke banke iznosi 9.494,9 milijuna kuna što je za

7.990 milijuna kuna manje u odnosu na jamstveni kapital. Ukupni kapitalni zahtjev se

sastoji od kapitalnog zahtjeva za kreditni rizik u iznosu od 8.482 milijuna kuna, za

tržišni rizik u iznosu od 120 milijuna kuna i operativni rizik, iznosa 893 milijuna kuna.

Kapitalni zahtjev za operativni rizik predstavlja više od 9% ukupnog kapitalnog

zahtjeva. U odnosu na prethodnu godinu zabilježen je rast u iznosu od 44 milijuna

kuna, najvećim dijelom kao rezultat povećanja kapitalnog zahtjeva Zagrebačke banke.

Prema standardiziranom pristupu inicijalni kapitalni zahtjev za operativni rizik jest

trogodišnji prosjek relevantnog pokazatelja ponderiranog rizikom. Relevantni pokazatelj

ponderiran rizikom računa se na način da se relevantni pokazatelj izračunat za pojedinu

poslovnu liniju pomnoži s pripadajućom stopom inicijalnoga kapitalnog zahtjeva za

predmetnu poslovnu liniju prema te se tako dobiveni iznosi za određenu godinu zbroje.

Manje članice Grupe Zagrebačke banke dužne su računati relevantni pokazatelj kao

zbroj sljedećih elemenata sa svojim pozitivnim ili negativnim predznakom (Procedura

za provedbu ocjene adekvatnosti internog kapitala, 2001, p. 18):

1) neto kamatnog prihoda,

2) neto prihoda od provizija i naknada,

3) prihoda od vlasničkog ulaganja osim prihoda od ulaganja u zajedničke

pothvate, pridružena društva i podružnice,

4) dobiti (gubitka) od aktivnosti trgovanja u kategoriji financijske

imovine/obveza koja se drži radi trgovanja,

5) dobiti (gubitka) od aktivnosti trgovanja u kategoriji financijske

imovine/obveza koja se vrednuje po fer vrijednosti u računu dobiti i

gubitka,

6) realiziranih dobitaka (gubitaka) u kategoriji financijske imovine/obveza

koja se ne vrednuje po fer vrijednosti u računu dobiti i gubitka,

7) dobitaka (gubitaka) koji su proizašli iz transakcija zaštite,

8) neto tečajnih razlika,

9) ostalih operativnih prihoda i

78

10) troškova eksternalizacije ako je pružatelj usluga nadređeno ili podređeno

društvo kreditne institucije ili podređeno društvo kreditnoj instituciji

nadređenog društva.

Kapitalni zahtjev Zagrebačka banka računa primjenom naprednog pristupa. Primjena

naprednog pristupa odobrena je od strane Hrvatske narodne banke od 31.12.2010. Do te

godine Zagrebačka banka je računala kapitalni zahtjev koristeći standardizirani pristup.

Model za izračun kapitalnog zahtjeva po naprednom pristupu razvijen je centralno u

UniCredit-u te u izračun uključuje slijedeće elemente: interne podatke, eksterne

podatke, scenario analize i ključne indikatore rizika (KRI).

Shema 7: Ključni elementi za izračun kapitalnog zahtijeva za operativni rizik

Izvor: Izrada studentice

Interni podatci predstavljaju set podataka o internim događajima koje svaka članica

evidentira u bazu podataka operativnog rizika. Evidentiraju se svi ekonomski efekti

događaja. Ekonomski efekti mogu biti: gubitak, rezervacija, otpis rezervacije, strono

transakcije, profit, prijelazni račun, šteta bez financijskog efekta, potencijalni gubitak i

nadoknada gubitka.

ELEMENTI

Interni podatci

Eksterni podatci

Scenario analiza

Indikatori rizika

79

Eksterni događaji su događaji operativnog rizika nastali u drugim financijskim

institucijama i bankama koje nisu članice Unicredit Grup. Izvor podataka predstavljaju

eksterne baze podataka.

Analiza scenarija procjenjuje izloženost Banke specifičnom događaju operativnog

rizik. Scenariji se utvrđuju analizom internih podataka o događajima, značajnih

eksternih događaja, trendova kretanja indikatora rizika, proizvoda i vrsta događaja.

Indikatori rizika su relevantni ili apsolutni podaci koji prikazuju profil operativnog

rizika, pri čemu vrijednost indikatora treba biti povezana sa promjenom razine rizika.

Indikatori se prate kako bi omogućili rano upozoravanje o promjeni razine operativnog

rizika na određenom području.

Metodologija za izračun kapitalnog zahtjeva temelji se na modelu distribucije godišnjeg

gubitka. Zagrebačka banka, stoga za izračun kapitalnog zahtjeva koristi pristup

distribucije gubitka (LDA). Distribucija učestalosti i intenziteta gubitaka procjenjuje se

zasebno, objedinjavanjem se dobiva godišnja distribucija gubitka, drugim riječima

frekvencija i jačina operativnog rizika gubitka modeliraju se zasebno. Učestalost se

procjenjuje Poissonovom distribucijom. Distribucija intenziteta modelirana je zasebnim

procjenama parametara distribucije za „tijelo distribucije“ dok su repovi distribucije

modelirani tehnikama teorije ekstremnih vrijednosti. Godišnja distribucija gubitka

dobije se Monte Carlo simulacijom, uzimajući u obzir pokrivenost osiguranjem i

korekcije temeljem indikatora rizika. Ukupna distribucija godišnjeg gubitka računa se

modeliranjem korelacija između pojedinih tipova događaja operativnog rizika

primjenom kopula funkcije. Inicijalni kapitalni zahtjev za operativni rizik procjenjuje se

s razinom pouzdanosti od 99,9%, izračunom navedenog percentila sveukupne

distribucije godišnjeg gubitka (Procedura za provedbu ocjene adekvatnosti internog

kapitala, 2011, p. 18). Proces za izračun kapitalnog zahtjeva se primjenjuje na svaku

kategoriju rizika (sedam tipova operativnog rizika) koji su prikazani u tablici:

80

Tablica 10: Kategorije operativnog rizika

Interna prijevara Gubici proizašli iz npr. neovlaštenih radnja, radnja

s namjerom

prijevare, pronevjere, krađe, zlouporabe imovine ili

druge povrede propisa i/ili internih akata kreditne

institucije, a koje uključuju djelovanje najmanje

jednog internog subjekta.

Eksterna prijevara Gubici proizašli npr. iz radnja učinjenih s

namjerom prijevare, krađe, zlouporabe imovine ili

druge povrede propisa od treće osobe.

Odnosi s radnicima i sigurnost na

radnom mjestu

Gubici proizašli npr. iz povrede zakona ili ugovora

kojima se regulira radni odnos, zdravstvena zaštita,

sigurnost na radu; gubici na osnovi odšteta zbog

ozljeda na radu ili na osnovi diskriminacije.

Klijenti, proizvodi i poslovna

praksa

Gubici nastali npr. u poslovanju s klijentima, a koji

su prouzročeni nenamjernim i/ili nemarnim

djelovanjem ili su proizašli iz prirode ili

karakteristika proizvoda odnosno pružene usluge.

Izvršenje, isporuka i upravljanje

procesima

Gubici nastali npr. neuspješnim izvršenjem poslova

ili neadekvatnim upravljanjem procesima; gubici

nastali zbog odnosa s poslovnim partnerima i

pružateljima usluga.

Šteta na materijalnoj imovini Gubici nastali npr. uništenjem ili oštećenjem

materijalne imovine zbog događaja kao što su

prirodne katastrofe, terorizam ili vandalizam.

Prekidi i narušavanja poslovanja i

rada sustava

Gubici nastali npr. zbog prekida rada, grešaka ili

neraspoloživosti sustava.

Izvor: HNB, Odluka o adekvatnosti jamstvenog kapitala, 2013, p. 285

81

Inicijalni kapitalni zahtjev za operativni rizik procjenjuje se s razinom pouzdanosti od

99,9%, izračunom navedenog percentila sveukupne distribucije godišnjeg gubitka.

Ekonomski kapital zahtjeva procjenu razine pouzdanosti od 99,97%, sukladno ciljanom

AA- rejtingu Standard&Poors za UniCredit grupu. Obzirom da izračun ekonomskog

kapitala uzima u obzir višu razinu pouzdanosti nego regulatorni kapitalni zahtjev,

koristi se odgovarajuća metoda procjene. Izračunati kapitalni zahtjev po naprednom

pristupu na nivou Grupe alocira se članicama definiranim mehanizmom alokacije kako

bi izračunati kapitalni zahtjev prema naprednom pristupu odgovarao rizičnom profilu

pojedine članice Grupe. Alokacijski mehanizam odobren je od strane Banco D`Italia u

listopadu 2010. Banka dodatno provodi back-testing alociranog kapitala odnosno

provjeru adekvatnosti alociranog kapitala za pokriće neočekivanih gubitaka (Javna

objava bonitetnih zahtijeva grupe Zagrebačke banke, 2012, p. 38).

Temeljem regulatornih zahtijeva i standarda Grupe, Zagrebačka banka je uspostavila

proces interne validacije sustava upravljanja operativnim rizikom. Osim procjene

primjerenosti sustava upravljanja i mjerenja operativnog rizika, interna validacija

obuhvaća (Javna objava bonitetnih zahtijeva Grupe Zagrebačke banke, 2012, p. 38):

procjenu korištenja sustava mjerenja (praćenja) operativnog rizika u procesu

donošenja poslovnih odluka

upravljanje operativnim rizikom

procjenu primjerenosti i djelotvornosti sustava mjerenja operativnog rizika u

obuhvatu značajnih izvora operativnog rizika i promjena u profilu rizičnosti

Po provedenoj internoj validaciji za 2012. sustav upravljanja operativnim rizikom

ocijenjen je stabilnim, pouzdanim te u potpunosti usklađenim sa regulatornim

zahtjevima i standardima Grupe. Budući da Grupa za potrebe izračuna regulatornog

kapitalnog zahtjeva za operativni rizik, u obzir uzima utjecaj polica osiguranja, provode

se analize pokrivenosti šteta evidentiranih u bazi podataka operativnog rizika policama

osiguranja, a uspostavljena je i baza podataka sklopljenih polica osiguranja. Police

osiguranja ispunjavaju kvalitativne uvjete definirane od strane Grupe i regulatora.

Uzimanjem u obzir utjecaja polica osiguranja i drugih mehanizama za prijenos rizika

banka može inicijalni kapitalni zahtjev za operativni rizik smanjiti za najviše 20% u

82

odnosu na inicijalni kapitalni zahtjev izračunat prije uključivanja utjecaja polica

osiguranja i drugih mehanizama za prijenos rizika.

83

5. ZAKLJUČAK

Kao i sve druge financijske i nefinancijske institucije, tako su i banke u svom

poslovanju, od njihovog nastanka pa sve do danas, izložene u manjoj ili većoj mjeri

rizicima. U novije vrijeme, sa ogromnim tehnološkim razvojem, posebno razvijem

informatike i telekomunikacija, poslovanje banaka još je više izloženo rizicima.

Deregulacija financijskih tržišta, globalizacija svih sustava poslovanja, uključujući i

bankarsko poslovanje i sve veća konkurencija na financijskom tržištu učinili su da

izloženost banaka riziku dođe do još većeg izražaja.

Svaka banka je dužna uspostaviti sustav upravljanja rizicima koji je primjeren vrsti,

opsegu i složenosti poslovanju te profilu rizičnosti kreditne institucije. Upravljajući

rizicima omogućuje se izbjegavanje nekih rizika, ali nikako i svih potencijalnih.

Upravljanje rizicima treba biti podržano od višeg menadžmenta da bi se ono obavljalo

konzistentno i dovoljno često. Iako su razvijene mnoge metode i pristupi upravljanju

rizicima mora se bit svjestan ograničenja od kojih su mnoga i ozbiljna. Potrebno je

izabrati metode upravljanja rizicima u skladu s vlastitim potrebama, te početi od

jednostavnih kojima možemo povećati dobitak. Redovnim nadziranjem i provjerom

sustava upravljanja rizicima pokušavaju se izbjeći ili umanjiti negativni eksterni ili

interni efekti kojima je banka svakodnevno izložena.

Razvoj bankarskih poslova sve više uvjetuje da pored kreditnog i tržišnog rizika na

značaju dobivaju i neki drugi rizici, osobito operativni. Upravo Bazelski odbor je

prepoznao važnost upravljanja ovim rizikom i njegov veliki utjecaj na iznos gubitaka.

Osnovni cilj Baselskog sporazuma II je povećanje osjetljivosti na rizike, tj. visinu

potrebnog kapitala dovesti u vezu sa visinom izloženosti riziku. Prema Basel II

definiciji, „Operativni rizik je rizik gubitka koji je rezultat neadekvatnih ili pogrešnih

internih procesa, ljudi, sustava ili vanjskih događaja.“

Iako operativni rizik postoji od samih začetaka bankovnog poslovanja, nije mu se

oduvijek pridavala osobita važnost, niti je postojao zahtjev za odgovarajućim mjerenjem

ove vrste rizika od strane banaka. No, neke karakteristike suvremenog načina

poslovanja kao što su automatizacija poslovanja, e-bankarstvo, novi sofisticirani

bankarski proizvodi, globalizacija bankovne industrije uvjetovale su i ozbiljnije

84

bavljenje operativnim rizikom. U novije vrijeme, sve više se smatra da je operativni

rizik drugi po značaju u bankovnom poslovanju, odmah iza kreditnog rizika. Banke

pokušavaju direktno povezati operativni rizik s ekonomskim kapitalom, kojeg formiraju

za pokriće neočekivanih gubitaka. Cilj svake banke u okviru upravljanja operativnim

rizikom trebala bi biti identifikacija izvora operativnih rizika i njihovo praćenje.

Upravljanje operativnim rizikom kao zasebna i ravnopravna disciplina snažnije se

počela razvijati u proteklih petnaestak godina, pri čemu je presudni moment u razvitku

bio uvođenje obveze izdvajanja kapitalnog zahtjeva za operativni rizik, prema

prijedlogu Basela II, koji je mobilizirao čitavu industriju na intenzivnom razvitku

ustrojstvenog pristupa, modeliranju operativnog rizika, izgradnji internih i eksternih

baza podataka, pronalaženju optimalnih pristupa upravljanju u upravljanju rizikom, a

sve s ciljem unapređenja internog upravljanja ovom vrstom rizika na razini pojedinačnih

banaka. Basel II pripisuje tri načina određivanja kapitalnog zahtjeva za operativni rizik.

Velike banke sa složenijom organizacijskom strukturom koriste napredni pristup

mjerenja kapitalnog zahtjeva. To uključuje također i izdvajanje primjerene razine

regulatornog kapitala, čime se pridonosi stabilnosti i zaštiti sustava od potencijalnih

kriza.

Operativni rizik banke je usko povezan sa njenim operativnim politikama i procesima.

kontrole. Ovaj rizik je teško mjeriti direktno ali je vjerojatno veći, što je veći broj

odjeljenja i filijala, odnosno što je organizacijska struktura u banci složenija. Svaka

banka je dužna uspostaviti primjeren organizacijski ustroj s točno utvrđenim i jasnim

ovlastima i odgovornostima među zaposlenicima. Uspješan organizacijski ustroj

omogućuje uspješnu komunikaciju i suradnju među svim organizacijskim razinama. On

treba ograničavati sukobe interesa i osigurati da se na odgovarajući način taj sukob

unutar banke spriječi. Jedno od vrlo važnih ciljeva jest određivanje ključnih zaposlenika

koji su uključeni u sustav upravljanja rizicima, kao i njihove zamjene. Specifičnost

operativnog rizika jest ta da operativni rizik zahtijeva strukturiranje funkcije upravljanja

operativnim rizikom na nekoliko razina.

Područje upravljanja operativnim rizikom već duže vrijeme predstavlja izazov u

suvremenom bankarstvu. Bankama je oduvijek bilo važno spriječiti prijevare, održati

integritet unutarnjih kontrola i sprječavanje grešaka u transakcijama. Nekad su se banke

85

oslanjale u potpunosti na mehanizme unutarnje kontrole svojih poslovnih aktivnosti. U

posljednje su se vrijeme pojavile specifične strukture i procesi kojima je cilj upravljanje

rizicima. Stoga područje upravljanja rizicima uključuje četiri faze: identifikacija rizika,

mjerenje rizika, upravljanje i kontrola rizika. Identifikacija operativnog rizika je

najvažnija faza u procesu upravljanja operativnim rizikom iz jednostavnog razloga jer

što se operativni rizici bolje identificirani time je banka spremnija odgovoriti i nositi se

s pojavom operativnih rizika, odnosno prevenirati stanja iz kojih se očekuje njihova

invazija. Dobra identifikacija ne samo da omogućava odgovarajuću kontrolu već i

efikasan monitoring operativnog rizika. Za mjerenje operativnog rizika banke moraju

imati adekvatnu strukturu informatičkog sustava sposobnu za identifikaciju i

sakupljanje razumljivih podataka o gubitcima po operativnom riziku potrebnih za

kreiranje baze podataka o gubitcima, te za podršku prikladnoj analitici.

86

LITERATURA

1) Knjige:

1. Bessis, J. 1997, Risk management in banking, Wiley, New York

2. Crouhy, M., Galai, D., Mark, R. 2006, The essentials of Risk Management, The

McGrow-Hill Companies, INC, New York

3. Cruz M. G. 2000, Modeling, measuring and heading operational risk, Wiley

Finance, Chichester

4. Hennie van Greunung, Brajović Bratanović S. 2006, Analiza i upravljanje

bankovnim rizicima, MATE, Zagreb

5. Hoffman, D.G., 2002, Managing Operational Risk, Wiley Finance, New York

6. Jakovčević, D. 2000, Upravljanje kreditnim rizikom u suvremenom bankarstvu,

TEB- Poslovno savjetovanje, Zagreb

7. Kandžija, V., Živko, I. 2004, Poslovna politika banaka, Sveučilište u Mostaru i

Ekonomski fakultet Sveučilišta u Mostaru i Ekonomski fakultet Sveučilišta u

Rijeci, Mostar-Rijeka

8. Koch, T., 1995, Bank Management, third edition, HBJ, The – dryden Press, USA

9. Osmanagić Bedenik, N. 2003, Kriza kao šansa, Školska knjiga, Zagreb

10. Salvatore, D. 1994, Ekonomija za menadžere u svjetskoj privredi, MATE,

Zagreb

11. Vaughan, E.J. , Vaughan, T.M. 2006, Osnove osiguranja- upravljanje rizicima,

MATE, Zagreb

12. Vukičević M., Odobašić S. 2012, Upravljanje rizicima, AKD, Zagreb

13. Zelenika, R. 2000, Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog

dijela, četvrto izdanje, Ekonomski fakultet u Rijeci, Rijeka

87

2) Članci:

14. Bušac, B. 2000, Jamstveni kapital i adekvatnost kapitala banke, Slobodno

poduzetništvo, br. 7, Zagreb, pp. 40-52.

15. Bušac, B., 2000, Upravljanje rizicima banke, Računovodstvo, revizija i

financije, br. 6, Zagreb, pp. 113.

16. Davies, J., Haubenskok, M. 2002, Building effective indicators to monitor

operational risk, The RMA Jornual, May pp. 40-43

17. Davies, J., Finaly M., McLeughen T., Wilson D., 2006, Key indicators – their

role on operational risk management and measurement, Risk Business

International Limit pp. 1-31

18. Dorić K., 2010, Konzekvencije baselskog sporazuma o kapitalu (Basel II) na

poslovanje poduzeća u Hrvatskoj, Zbornik ekonomskig fakulteta u Zagrebu, br. 1

19. Đukanović, S. Jovin, S., 2011, Risk management in banking with regard to the

operational risk, Škola biznisa, br.2, Novi Sad, pp. 50-65

20. Đukuć, D., 2007, Upravljanje rizicima i kapitalnom u bankama, Beogradska

berza, Beograd

21. Hoffman, D.G., Levine, M., 2000, Ennching the universe of operational risk

dana; getting started on risk profiling, p. 25-39

22. Ivezić, V. 2005, Proces informiranja i izvještavanja menadžmenta – rezultati

empirijskog istraživanja u bankama, Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu,

pp. 163-180

23. Jamson, R., 1998, Playing the name game, Risk, UK, pp. 38.-42.

24. Janec, C., Van Horne, 1999, Financial management and policy, Prentice-Hall

Inc, New York

25. Jašić, T., 2013, Basel 3 – novi regulatorni okvir za financijski sektor,

Računovodstvo, revizija i financije, br.5, Zagreb, pp. 103

26. Jurman, A., 1992, Neki aspekti utvrđivanja i provođenja politike likvidnosti i

solventnosti banaka, Zbornik radova ekonomskog fakulteta u Rijeci, Rijeka, pp.

41

88

27. Jurman, A., 1995, Upravljanje valutnim rizikom u hrvatskim bankama, Zbornik

Pravnog fakulteta Rijeka, br. 52, Rijeka, p. 263

28. Karam, E., Planchet, F., 2012, Operational risks in financial sectors, Universite

de Lyon, France

29. Kereta, J., 2004, Upravljanje rizicima, Računovodstvo, revizija i financije, br.

8, Zagreb, pp. 48

30. Kim, M. J., 2001, Supervising operational risk; A new indeks of KRI approach,

Journal of Economic Research, p. 97 – 115

31. Krnić, B., 2001, Jamstveni kapital i adekvatnost kapitala u bankama, Slobodno

poduzetništvo, br. 8, Zagreb pp. 34-50.

32. Mahmutović, H., Mahmutović A., Efikasno upravljanje rizicima financijskih

institucija uz primjenu ii bazelskog sporazuma,

33. Pavlović A., 2004, Dizajniranje i implementacija procesa upravljanja

operativnim rizikom banaka, Računovodstvo, revizija i financije, Zagreb pp.

135-142.

34. Pavlović, A., 2005, Ekonomski kapital- izlošenost banaka riziku Računovodstvo,

revizija i financije, br. 3, Zagreb, pp. 131.

35. Ružić, D., 2003, Mjerenje operativnog rizika u bankama, Računovodstvo,

revizija i financije br. 13, Zagreb, pp. 126-129.

36. Saunders, A., Cornet, M.M., 1999, Financial institutions management, McGrow

Hill, Irwin

37. Slijepčević, S., Živko I., 2004, Treći stup baselskog standarda – tržišna

disciplina, Financijska teorija i praksa, Zagreb, p. 46-51

38. Šverko, I., 2002, Rizična vrijednost kao metoda upravljanja rizicima u

financijskim institucijama, Ekonomski pregled, br. 53, pp. 640-657

39. Šverko, I., 2007, Upravljanje nekreditnim rizicima u hrvatskim financijskim

institucijama, HIBO, Zagreb, pp. 158

40. Young, J., 2012, The ise of key risk indicators by banks as an operational risk

management tools, International Conference, Improving financial institution,

Helskinki

89

41. Žiković, S., 2010, Parametarski pristup izračunu rizične vrijednosti, Financije

danas, Financije danas: dijagnoze i terapije, Ekonomski fakultet u Splitu, Split

pp. 238-262

3) Ostali izvori:

42. Basel Committee on Banking Supervision, 2006, InternationalConvergence of

Capital Measurement and Capital Standards, Basel, dostupno na:

http://www.bis.org/publ/bcbs128.htm

43. Basel Committee on Banking Supervision, 2011, Operational Risk – Supervisory

Guidelines for the Advanced Measurement Approaches, Basel, dostupno na:

http://www.bis.org/publ/bcbs196.htm

44. Basel Committee on Banking Supervision, 2003, Risk Management Principles

for Eletronic Banking, Basel, dostupno na: http://www.bis.org/publ/bcbs98.pdf

45. Basel Committee on Banking Supervision, 1998, Risk Management for Eletronic

Banking and Eletronic Money Activities, Basel, dostupno na:

http://www.bis.org/publ/bcbsc215.pdf

46. Basel Committee on Banking Supervision, 1998, Operational Risk Management,

Basel, dostupno na: http://www.bis.org/list/bcbs/tid_28/index.htm

47. Basel Committee on Banking Supervision, 2001, Consultative Document

Operational Risk, Basel, dostupno na: http://www.bis.org/publ/bcbsca07.pdf

48. Basel Committee on Banking Supervision, 2001, Regulatory Treatment of

Operational Risk, Basel,

49. Hrvatska narodna banka, 2004, Rezultati upitnika o novom baselskom sporazumu

o kapitalu, Zagreb, dostupno na:

http://www.fer.unizg.hr/_download/repository/HNB_o_BASEL2.pdf

50. Hrvatska narodna banka, Basel II u RH promjena pristupa, dostupno na:

http://www.trzistenovca.hr/Home/PdfDownload?folderName=200905&fileName=da

vor_holjevac.pdf

51. Hrvatska narodna banka, 2011, Metodologija obavljanja validacije naprednog

pristupa za izračun kapitalnog zahtijeva za operativni rizik, Zagreb, dostupno na:

http://www.hnb.hr/supervizija/smjernice/h-metodologija-obavljanja-validacije.pdf

90

52. Hrvatska narodna banka, 2013, Odluka o adekvatnosti jamstvenog kapitala

kreditnih institucija, Zagreb, dostupno na:

http://www.hnb.hr/propisi/odluke-nadzor-kontrola/odluke-zoki-ozujak-2010/h-odluka-

o-adekvatnosti-jamstvenoga-kapitala-ki-od%2030-6-2012.pdf

53. Hrvatska narodna banka, 2011, Odluka o jamstvenom kapitalu kreditnih

institucija, Zagreb, dostupno na: http://www.hnb.hr/propisi/odluke-nadzor-

kontrola/2011/h-odluka-o-jamstvenom-kapitalu-ki.pdf

54. Hrvatska narodna banka, 2013, Odluka o postupku procjenjivanja adekvatnosti

kapitala kreditne institucije, Zagreb, dostupno na:

http://www.hnb.hr/propisi/odluke-nadzor-kontrola/2011/h-odluka-procjenjivanje-

adekvatnosti-internoga-kapitala-ki-ozujak-2011.pdf

55. Hrvatska narodna banka, 2006, Smjernice za upravljanje informacijskim

sustavom u cilju smanjenja operativnog rizika, Zagreb, dostupno na:

http://www.hnb.hr/supervizija/h-smjernice-za-upravljanje-informacijskim-

sustavom.pdf

56. ISO 31000, 2009, Risk management - principles and guidelines,Standards

Australia, dostupno na: http://sherq.org/31000.pdf

57. Standards Associations of Australia, 1999, Risk Management, Strathfield, pp. 7.-

8.

58. Zagrebačka banka Unicredit Group, 2012, Javna objava bonitetnih zahtjeva,

Zagreb, dostupno na:

http://www.zaba.hr/home/wps/wcm/connect/zaba_hr/zabapublic/odnosi_s_investitor

ima/financijski+izvjestaji/bonitetni_zahtjevi

59. Zagrebačka banka Unicredit Group, Godišnje izvješće za 2012, Zagreb, dostupno

na:

http://www.zaba.hr/home/wps/wcm/connect/zaba_hr/zabapublic/odnosi_s_investitor

ima/financijski+izvjestaji/godisnji_izvjestaji

60. Zagrebačka banka Unicredit Group; 2013, Operativna uputa za izvještavanje i

klasifikaciju podataka

61. Zagrebačka banka Unicredit Group, 2010, Dodatak Tehničkoj uputi za kontrolu

operativnog rizika, Pravilnik o upravljanju i kontroli operativnog rizika

62. Zagrebačka banka Unicredit Group, 2011, Smjernica za upravljanje operativnim

rizikom

91

63. Zagrebačka banka Unicredit Group, Pravilnik o uspostavi funkcije kontrole rizika

u Zagrebačkoj banci d.d.

92

POPIS TABLICA

Broj Naziv tablice Stranica

1. Vrijednost β poslovnih linija 41

2. Jednostavni primjer izračuna kapitalnog zahtijeva koristeći pristup

osnovnog pokazatelja i standardni pristup

43

3. Podružnice Zagrebačke banke na dan 31.12.2012 56

4. Pridružena društva 57

5. Račun dobiti i gubitka Zagrebačke banke za godinu koja završava

31.12.2012. u milijunima kuna

58

6. Bilanca Zagrebačke banke na dan 31.21.2012. u milijunima kuna 61

7. Elementi događaja koji se unose u LDB bazu podataka 69

8. Jamstveni kapital na dan 31.12.2012. za Grupu Zagrebačke banke 74

9. Iznos kapitalnih zahtijeva na dan 31.12.2012. za Grupu

Zagrebačke banke

76

10. Kategorije operativnog rizika 80

POPIS SHEMA

Broj Naziv sheme Stranica

1. Spektar bankovnih rizika 11

2. Ustrojstveni model za upravljanje operativnim rizikom 22

3. Faze upravljanja operativnim rizikom u bankama 24

4. Struktura Basela II 36

5. Ilustracija pristupa distribucije gubitka 47

6. Organizacijska struktura Zagrebačke banke 63

7. Ključni elementi za izračun kapitalnih zahtijeva za operativni rizik 78

93

POPIS GRAFOVA

Broj Naziv grafa Stranica

1. Očekivani gubitak, neočekivani gubitak i VaR na 99%

pouzdanosti

29

2. Struktura imovine, obveza, kapitala na dan 31.12.2012 59

POPIS SLIKA

Broj Naziv slike Stranica

1. Dijagram vjerovatnoća – utjecaj 26

94

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom Implementacija sustava upravljanja

operativnim rizikom na primjeru Zagrebačke banke d.d. izradila samostalno pod

voditeljstvom prof. dr. sc. Antuna Jurmana. U radu sam primijenila metodologiju

znanstvenoistraživačkog rada i koristila literaturu koja je navedena na kraju diplomskog rada.

Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući

navela u diplomskom radu na uobičajen, standardan način citirala sam i povezala s fusnotama s

korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Suglasna sam s objavom diplomskog rada na službenim stranicama Fakulteta.

Studentica

Amalija Jurin

95