aleksandar Žiki怦 · aleksandar Žikić mesto u mećavi priča o milanu mladenoviću...
Post on 19-Feb-2021
8 Views
Preview:
TRANSCRIPT
-
Aleksandar Žikić
Mesto u mećavi
Priča o Milanu Mladenoviću
bojana888
-
Sadržaj
Reč autora
Prolog
ZEMLJA
Beograd gori!
„Čekači poslednjeg autobusa”
Uspon i pad BG talasa
Šarlo izvan vremena
Gang of three
Bistriji ili tuplji? Tuplji.
Poslednja akrobacija
Desna ruka svetlosti
Kraj detinjstva
Oh, ne! Cinema!
VAZDUH
Gavran na ramenu
Vidi, da nije možda stigla jesen
Onakvi kakvi jesu
Normalan s ljudima
-
Zaboravi ovaj grad
Samo putem promene
Bol u rukama
Smelly cvet
VATRA
No more Šarlo
Vreme za ljubav
Bes talenta
Mora da se žuri
Šizma manirizma
Crno i zlatno
Ogledalo Evrope
Dolce vita
Just let me play
VODA
Dah Brazila
Jedini koji je ikada postojao
Dodatak: Dva kratka teksta
Diskografija
O autoru
-
Reč autora
Okruženi banalnošću i nošeni izbezumljujućom borbom za opstanak, najčešće nismo u stanju
da prepoznamo i zaustavimo u vremenu stvari koje su zaista važne. Karijera Milana
Mladenovića i Ekatarine Velike usamljen je i jedinstven primer pravovremenog - mada ne baš
u idealnom tajmingu - otkrivanja istinske vrednosti. Iz zalihe tog pozitivnog ekscesa
okruženje jugoslovenske rok scene moći će još dugo da crpi dragocene deliće dostojanstva.
Oblikujući ovu biografsku priču o Milanu Mladenoviću, koga sam neobično voleo i
cenio, želeo sam da izbegnem sve što bi moglo narušiti onu vrstu privatnosti do koje je njemu
uvek bilo stalo. Želeo sam, pre svega, da napišem knjigu koja bi mogla obradovati samog
Milana i one koji su ga poznavali mnogo bolje od mene.
Mnogi ljudi pomogli su da Mesto u mećavi izgleda ovako. Svi se oni s lakoćom
prepoznaju u knjizi i siguran sam da neće zameriti što tu posebnu vrstu saučesništva ne želim
da remetim nabrajanjem imena. Želim, zato, da ovu priliku iskoristim da im još jednom
najiskrenije zahvalim i izrazim žaljenje što je aktivno prisustvo nekih ljudi u knjizi bilo
onemogućeno sticajem okolnosti. Posebnu zahvalnost dugujem Nebojši Babiću, čiji izuzetni
set fotografija obezbeđuje neprocenjivo upotpunjenje ovom izdanju.
U knjizi se pominju imena mnogih, generacijski bliskih Milanu, koji više nisu sa
nama, a zauvek su ugrađeni u najplemenitije delove istorije rokenrola na ovom tlu. Zbog toga
je, pored Milana, Mesto u mećavi posvećeno i Branku Kuštrinu, Ivici Vdoviću, Goranu
Čavajdi, Nenadu Novakoviću, Dušanu Gerziću, Bojanu Pečaru, Dušanu Dejanoviću, Branku
Vukojeviću, Mitru Subotiću i Margiti Stefanović. Nadam se - nikome više, za još mnogo
godina za nas.
A. Ž.
U Beogradu, 2014.
-
„Podneću izveštaj kao da pričam priču, zato
što su me na matičnom svetu naučili, dok sam
još bio dete, da istina predstavlja stvar mašte.”
(Ursula Le Gvin: Leva ruka tame)
-
Prolog: tri susreta
Razgovarali smo u Milanovoj sobi, u stanu njegovih roditelja na Novom Beogradu, dok se
debi album Katarine II vrteo na beskonačnoj kaseti. U intervjuu koji smo pravili pominju se,
između ostalih, Roman Polanski, XTC, Stranglersi, Harms i Ursula Le Gvin.
Ovoga puta kod mene, Milan je objašnjavao zbog čega je važno biti kreativan pri izboru
rođendanskih poklona za prijatelje: uložena energija srazmerna je međusobnom uvažavanju.
Opisao je svoj najnoviji pokušaj u tom pravcu - od mnogobrojnih elemenata instalacije
zapamtio sam vešalicu za odelo i dva porculanska anđelčića u nepristojnoj pozi.
Sreli smo se u Knez Mihailovoj ulici. Nismo mnogo razgovarali, uglavnom smo razmenjivali
ljubaznosti. Bio je to, kao i svi prethodni, za mene neobično prijatan susret. Istovremeno, što
nismo mogli znati, poslednji.
-
Zemlja
„Ušli smo u veliku, prekomerno zagrejanu,
sjajno osvetljenu prostoriju, punu hrane i mirisa
hrane, ljudi i glasova ljudi.”
(Ursula Le Gvin: Leva ruka tame)
-
„Šarlo!” uzviknuo je sa gotovo tinejdžerskim ushićenjem Branko Vukojević, urednik
Džuboksa, kad smo u tadašnjoj redakciji, u Ulici maršala Birjuzova, konačno završili
prebrojavanje glasova za Izbor kritike 1981. godine. U dve najvažnije kategorije - grupa i
album godine - Šarlo akrobata, trio eksplozivne inteligencije i odgovarajuće muzike, ostavio
je za sobom sve konkurente. Ako je konkurenata i bilo, jer nikada, ni pre niti kasnije, na
jugoslovenskoj sceni nije se pojavilo ništa slično Šarlu. Nikada trojica toliko različitih i tako
jasno i čvrsto individualizovanih ljudi nisu delovali zajedno i nikada spontanost, mladalački
bes i žar istraživanja nisu takvom snagom pogodili u centar.
No Šarlo akrobata nikako nije bila grupa godine, već mnogo više grupa trenutka, čija
je misija bila da se pojavi, pretvori u pepeo sve iza i ispred sebe i nestane, ostavljajući u
nasleđe remek-delo kao što je album Bistriji ili tuplji čovek biva kad... Ostavili su takođe
mnoštvo koncertnih eksperimenata, od kojih nisu svi bili podjednako uspeli, ali oni koji jesu,
zapamćeni su zauvek i imaju reputaciju najznačajnije pojave jedinog istinski autentičnog
razdoblja domaćeg rokenrola: panka i novog talasa.
Moguće je, naravno, da bi Šarlo na drugom albumu uprskao stvar, ali je, sudeći po
frakcijama poput Katarine II i Discipline kičme, isto tako moguće da bi, uz zajednički napor
na usaglašavanju talenata i energetskih naboja, nastavak zajedničkog rada Koje, Ivice
Vdovića i Milana Mladenovića doneo neslućena iznenađenja. Postojale su, kasnije, ideje o
proveri druge teze kroz ponovno, makar egzibiciono okupljanje, što se, kao što znamo,
nikada nije dogodilo (jedna od takvih ideja umalo je stigla do finalizacije, ali je Milan ipak
odlučio da se u to ne upušta). Odlaskom Ivice Vdovića (23. septembra 1992), a zatim,
nekoliko godina kasnije, Milana Mladenovića, Šarlo akrobata se zauvek preselio u legendu,
postavši kolektivna uspomena najvišeg ranga i neiscrpan izvor generacijskog preispitivanja.
-
Beograd gori
Beograd je u vreme pojave Šarla akrobate brujao poput košnice. Konačno uzdrman nečim
odlučnim kao što je bio pank, a zatim i svim što je činilo novi talas, glavni grad je prikupljao
svest i energiju, izgubljenu tokom prethodne decenije. Ako su šezdesete predstavljale doba
iskrenog i prilično bezazlenog zanosa, a sedamdesete omogućile manje-više beskrupulozno
manipulisanje najnižim oblicima masovne zabave, osamdesete su delovale kao blagotvorno
tuširanje posle napornih poljskih radova. Gradovi su ponovo počeli da se bude. Urbani duh,
koji podrazumeva stav i specifično obrazovanje iz kojeg se rađa jednako specifična kultura, a
zatim i komunikacija, počeo je prvobitnom magijom ubrzo izlizane reči „alternativa” da
okuplja ljude željne nečeg drugačijeg, smelijeg, inventivnijeg. Nečega na šta će biti u stanju
da se odazovu, poneseni besprekornom drskošću Sex Pistolsa, primalnom silinom Ramonesa,
neorolingstovštinom The Clasha, ili razarajućim artizmom Gang of Foura. Gitare su
odjednom počele da zvuče „izvrnuto”, ali ne kao eksces, poput Džimija Hendriksa (Jimi
Hendrix), Frenka Zape (Frank Zappa) ili još nekog od nekolicine odabranih, već maltene kao
opšti izraz, dajući instrumentalistima kao što su Endi Gil (Andy Gill, Gang of Four), Endi
Partridž (Andy Partridge, XTC) ili Džon Makgeoh (John McGeoch, tada Magazine) priliku
da razviju visoko individualizovane koncepcije, a basistima kao Žan Žak Barnel (Jean
Jackques Burnel) da distorziju realnosti projektuju kroz zvuk svojih instrumenata. Bilo je
vreme za promenu i Beograd je pulsirao tim otkrovenjem.
Kada je pank stigao u grad, Milan Mladenović je imao nešto više od dvadeset godina i
svirao u melodičnom hard rok kvartetu Limunovo drvo. Finalna postava: Dragomir Gagi
Mihailović (gitara), Ivan Vdović (bubnjevi), Koja (bas i vokal) i Milan (vokal, gitara)
nastupila je u beogradskom Studentskom kulturnom centru (SKC) aprila 1980, kao predgrupa
inicijalnom pank sastavu tadašnje Jugoslavije, ljubljanskim Pankrtima. Vrlo hrabro, Pankrti
su, kad ih već pominjemo, u vreme kad mač (ili, bolje, ašov) totalitarističke represije još nije
bio nimalo otupeo, poručili „ne računajte na nas!” i beslovesno dugogodišnje „marširanje
levom” zamenili otvorenim, rokenrolu daleko svojstvenijim otporom. Praktično odmah posle
-
tog koncerta Gagi se povukao, a preostali trio odlučio je da promeni ime i odabere jedno od
najefektnijih u istoriji ovdašnjeg roka: Šarlo akrobata.
„Ne znam ko je prvi rekao”, seća se Koja, „mada mislim da sam ja pomenuo ime
Pablo, a onda je neko rekao Šarlo, pa smo dodali akrobata. U principu, nas trojica - Milan, Vd
i ja bili smo zajedno, zajedno smo smislili ime i krenuli da vežbamo.”
Nezainteresovani za političku, ali vrlo motivisani da se stave na čelo muzičke
revolucije, članovi Šarla su odmah počeli da „izazivaju nevolje”. S jedne strane, momentalno
je bilo formirano kult sledbeništvo, ali je zato, sa druge, besno frktao ne manji broj onih
kojima su išli na živce. Malo ko je, pritom, uopšte nešto razumeo, ali Šarlo je znao šta mora
da uradi i upravo to je radio. Žestoka unutrašnja polarizacija bila je u toku od prvog trenutka,
ali je svest o neophodnosti zajedničkog delovanja nadjačala lične sile i omogućila potrebnu
koheziju.
Takav kakav je, svojom neukrotivom drskošću, svešću, talentom i doslednošću, Šarlo
akrobata je morao predstavljati kritičnu masu koja je neprestano pulsirala na ivici eksplozije.
Tokom 1980. tri puta su nastupali u SKC-u i još mnogo puta po autentičnim andergraund
mestima ad hoc tipa poput Lagune. Zajedno sa Idolima i Električnim orgazmom, mada bez
previše međusobnih sličnosti, predstavljali su udarnu snagu nečega što je najpre, u nedostatku
boljeg termina (u slučajnoj simboličnoj vezi sa „autobuskim” druženjem, o čemu će kasnije
biti reči), označeno kao BAS (Beogradska alternativna scena), a zatim, adekvatnije, samo BG
talas. Sve tri grupe Džuboks je objavio na naslovnoj strani broja 111, čija je centralna tema
bila hronika tada već definisanog beogradskog talasa, oprezno publikovanog na kompilaciji
Paket aranžman.
Tri raznorodne i isprepletene linije činile su unutrašnju dinamiku Šarla akrobate.
Kojina, ekstremna, svedena u formi, a po izrazu agresivna i ekstrovertna, Vdova, u
neprestanoj potrazi za novim, svežim i drugačijim i Milanova, spontana i duboko emotivna,
kojoj su forma i uobličavanje jedinstvene, krajnje osobene poetike bili od izuzetnog značaja.
Milan je, u početku instinktivno i nasumice, a zatim sve promišljenije i sistematičnije, težio
stalnom usavršavanju. Najpre sebe samog, kao autora i izvođača, a zatim i svoje muzike i, što
je jednako važno, tekstova.
„Da je živeo u neko drugo vreme”, rekla je jednom Margita Stefanović, uz Milana
ključni član Katarine II i EKV-a, „Milan bi bio pesnik. Međutim, pošto smo u vremenu
rokenrola, gde je veza muzike i reči direktnija, mislim da se njegova primarna moć nalazila u
-
glasu i sposobnosti da njime izrazi emociju, i to ne svoju, onako krajnje instinktivno, već
rečju koja je vaša. Bile su to slike nekog njemu važnog trenutka, kao kad bi napravio grad u
kojem bi živelo onih hiljadu petsto ljudi koji su došli na koncert, gde bi Milan bio vodič koji
menja kanale i reguliše sve na nekom svom, višem nivou. A onda, kad se posle sat i po
koncert završi, taj imaginarni život se gasi, nema ga više...”
Zainteresovan za mnoge stvari izvan rokenrola, posebno za književnost, koju je jedno
vreme i studirao, pokušavao je i najčešće uspevao da uticaje prelomi, propusti i preoblikuje.
Zameci takvog načina razmišljanja čuju se u ranim pesmama poput Ona se budi i, posebno,
Oko moje glave. Osim što predstavlja jednu od najneobičnijih pesama ovde napisanih, Oko
moje glave je u vreme kad se pojavila na Paket aranžmanu bila direktan i žestok zasek u
ultrasavremene trendove, koji su pokušavali da bez pretencioznosti i umetničarenja
manipulišu odjecima artizma u sirovom tkivu pank estetike. Ti pokušaji, naravno, nisu uvek
uspevali, pa su mnogobrojni eksperimenti završavali u samodopadnom, nekontrolisanom
iživljavanju. Oko moje glave sasvim je suprotan primer.
Čitava pesma kao da se kotrlja nizbrdo, rastući po sistemu snežne grudve i sve više
dobijajući na brzini i snazi, dok se ne sudari sa slušaocem i za trenutak zaustavi na refrenu, a
zatim, pregazivši ga, nastavi da tutnji dalje. Njen tekst je ogledalo gradske neuroze, koja
stvarnost pretvara u paranoju, a zatim paranoju natrag u stvarnost. Njeni završni stihovi:
Ponekad je teško/ posle godina i mraka/ setiti se zašto neko opet vitla nožem/ oko moje glave
i danas zloslutno odzvanjaju zapanjujućom proročanskom preciznošću. Tu osobinu imaće i
neke od kasnijih Milanovih pesama.
Šarlo, Idoli i Orgazam, kao tri uporišne tačke beogradskog trougla, bili su srodni
jedino na nivou misije, a muzički, koncepcijski, pa čak i ideološki veoma različiti, te već u
startu opredeljeni za blagonaklono, ali poluironično prihvatanje ideje „pokreta”. U vreme kad
su se pojavili, jugoslovenska scena, osim Buldožera, Pankrta i nekoliko uspomena, nije imala
ništa relevantno što bi moglo opravdati pojam „alternative”, koji je tada funkcionisao mnogo
bolje nego u godinama koje će doći i doneti mu potpuno otrcavanje i, konačno, izlišnost.
Budući da je zadatak establišmenta da monopolizuje i kontroliše masovni ukus, pa samim tim
i pravo na izbor, da se, drugim rečima, što više približi situaciji u kojoj će sugestija značiti
naređenje, otpor se najčešće nameće kao neminovnost.
Međutim, pod pojmom „alternativnog” trebalo bi, barem u rokenrolu, podrazumevati
pre svega inventivan i svesno i dosledno istraživački sistem delovanja, sa idejom otkrivanja i
-
izdvajanja ekscesnih ili ponekad ekstremnih elemenata, razgrađivanje postojećih obrazaca i
sklapanje novih formi, ili jednostavno obogaćivanje već postojećih formalnih okvira
individualizovanim sadržajima. Za razliku od obične provokacije, alternativno delovanje
sadrži značajan stepen promišljenosti, organizovanosti i svesti o svom položaju, namerama i
ciljevima. Pobuna proističe iz nagonske želje za pramenom, koja se, u graničnoj situaciji, kad
drugog izlaza nema, pretvara u revoluciju.
Iako suštinu revolucije čine očajanje i manipulacija, postoje trenuci kad kreacija
nadilazi sve ostalo i blista punim sjajem. Mladi beogradski muzičari, koji su se krajem
sedamdesetih uglavnom okupljali na Zelenom vencu, na autobuskoj stanici za Novi Beograd,
nisu imali šta da izgube udruživanjem u najpre neformalne, a zatim sve čvršće bendove.
Donekle slično šezdesetim, kad je bilo suštinski važno da nove progresivne ploče stignu u
Beograd u pravom trenutku, razgovori, analize i direktno prelamanje uticaja imali su izuzetan
značaj. Pank i novi talas prvi put su institucionisali anarhični individualizam kao
komercijalnu kategoriju, omogućivši nezapamćen stepen raznovrsnosti u okviru istog
pokreta. Teza da alternativno delovanje ne podrazumeva odsustvo sa top-lista ili čak njihovo
ukidanje, nego, baš suprotno, prodor do samog njihovog vrha, našla je puno opravdanje u
Beogradu tog vremena. Iako se nešto mora srušiti da bi se nešto drugo izgradilo, smisao nije,
kao što je protivnicima panka (ili bilo kog progresivnog pokreta) izgledalo, u rušenju, nego u
gradnji. S druge strane, insistiranje na opskurnosti po svaku cenu i svesna samoosuda na
marginalni položaj mnogo je više odlika nerazboritosti ili čak gluposti nego pravovernosti, s
kojom se češće dovodi u vezu. Po logici stvari, margina je izvor novih vrednosti, ali njihov
cilj je proboj do centra i, definitivno, komercijalni uspeh, ali uz što manje ustupaka, bez
gubljenja integriteta i prostituisanja inicijalnih motiva. Nažalost, silina iskušenja je prevelika
i zato samo mali broj uspeva da stigne do cilja nošen isključivo sopstvenim unutrašnjim
promenama.
Milan Mladenović je, kroz Limunovo drvo, Šarla akrobatu, Katarinu II i, najzad,
Ekatarinu Veliku, prošao upravo takav put. Njegova karijera ključni je dokaz da istinski
vredan čovek, ako to zaista želi i ima dovoljno istrajnosti i energije, uspeva da nametne svoje
uslove i, nijednog trenutka se ne prodavši, dospe na sam vrh.
„Bilo je to najhrabrije od svega”, rekao je Milan u intervjuu Snežani Golubović
(Rock), u vreme objavljivanja albuma Ekatarina Velika, sećajući se Šarla. „Mada mi je sve to
što se zbivalo u okviru beogradske alternativne scene malo mutno. Nije mi jasno kako je
moglo da ide pod jednim imenom, kad je sve bilo veoma različito. Orgazam je u početku bio
-
tipična pank grupa, Idoli su bili pop... S jedne strane bili su Idoli, koji su se baš direktno i vrlo
dobro zezali, s druge Orgazam, krajnje napaljeni, ali iskreni i jako dobri i s treće mi, kao
grupa ’anarhista’. Šarlo je imao koncerte koje je retko ko mogao da sluša i ukapira. Tako smo
se osećali. Bilo nam je preko glave svih šablona i razbijali smo ih. Išli smo namerno oštricom
žileta. Izađemo pred ljude, recimo, u Slavonskom Brodu, ili tako nekom mestu, i sviramo
Ljubavnu priču, to je ono čuveno Daj mi krpu... dvadeset minuta, svako iz svog tonaliteta,
namerno raštimovani. I ljudima ništa nije jasno. Radio im pušta Ona se budi, a mi im na
koncertu sviramo nešto sasvim drugačije. Ali bio je takav trenutak da su se ljudi ložili na
BAS, iako nisu znali u čemu je stvar. A u stvari, ložili su se samo na Idole. Šarlo nije bio
mnogo popularan. Više je bio gurnut uz Idole i Orgazam, kao nešto što je dobro i više je
hvaljen od kritičara nego što je zaista bio popularan. Na primer, Šarlo nikada u Beogradu nije
imao nijedan pravi koncert. Dosta smo svirali, ali nikad nismo održali koncert, recimo, u
SKC-u, pred hiljadu ljudi. Na našem oproštajnom koncertu u Ljubljani bilo je hiljadu ljudi i
to je bio naš najveći koncert. Tako da je više to sve bilo naduvano nego što smo mi zaista bili
popularni.”
Priča o Milanu Mladenoviću, dakle, nije tipična za jugoslovensku rok scenu,
opterećenu s jedne strane kompromisima, lažima i iz korena promašenim sistemom vrednosti,
a sa druge uzaludnom borbom za kakvu-takvu poziciju iz koje se uopšte može delovati, što
je, neoprostivo često, dovodilo do iscrpljenosti, razočaranja i povlačenja mnogo pre stupanja
na put istinskog proboja. Milanova prva prava grupa Limunovo drvo obećavala je mnogo više
nego što je na kraju uspela da pruži, Šarlo akrobata eksplodirao je i sagoreo posle jednog
singla i jednog albuma, Katarina II snimila je jedan od najboljih debi albuma u istoriji
jugoslovenskog roka i mutirala u Ekatarinu Veliku, najzad istinski značajnu pojavu ne samo u
kreativnom nego i komercijalnom smislu. Sredinom sedamdesetih, kad je Milan počinjao da
se ozbiljnije bavi muzikom, bilo je nezamislivo da takva grupa, koja ne manipuliše
političkom, socijalnom ili humornom vulgarnošću, niti se dodvorava primitivnom
senzibilitetu većine, koja, dakle, da parafraziramo Ničea, ne „sedi uz vatru s prljavim
mazgarima”, postigne relevantan komercijalni uspeh.
Retki ekscesi poput Pop mašine, Buldožera, grupe Time ili Igre staklenih perli ostajali
su na nivou kulta, dok su fleksibilnije postave poput Korni grupe i Indeksa delovale paralelno
na dva koloseka: tzv. komercijalnom i tzv. progresivnom. Jedino se YU grupa donekle bila
približila „zlatnom preseku”, uspevajući čak da postigne izvesnu autentičnost u pokušajima
inkorporiranja tradicionalnih motiva u svoju muziku. S druge strane, rađala se koncepcija
-
beskrupulozne manipulacije muzičkim i nemuzičkim motivima, preko koje će se s vremenom
razviti surogat obično označavan kao „sarajevska pop škola”, odnosno, danas, turbo folk
(istini za volju, patent za ovaj poslednji termin pripada Rambu Amadeusu, koji je njime
označavao ranu fazu svog delovanja i tek kasnije je zloupotrebljen u novom značenju).
-
„Čekači poslednjeg autobusa”
U vreme sazrevanja Limunovog drveta, kada se uveliko pričalo o konačnom objavljivanju
nikada snimljenog debi albuma (tipično, ne za PGP RTB, nego za zagrebačku kuću Suzy),
talasi panka i novog talasa počeli su da se probijaju i do nas. Beogradski „čekači poslednjeg
autobusa” išli su, koliko god je bilo moguće, u korak s vremenom, potvrđujući tezu da je u
glavnom gradu uvek bilo ljudi sposobnih da u pravom trenutku prepoznaju bitna strujanja u
svetskom rokenrolu i uklope se u njih na neočekivano samosvojan način. Udarne senzacije
poput Sex Pistolsa svakako su imale odjeka i ovde (mada više kroz prepoznavanje Džonija
Rotena (Johnny Rotten) kao jednog od ključnih simbola generacije), ali je izbor omiljenih
ploča bio mnogo promišljeniji.
„Realno gledano”, seća se Koja, jedini muzičar bez konkretnog prethodnog iskustva
koji je pripadao krugu „čekača”, „bilo je jedno pet-šest ploča koje su išle iz ruke u ruku i
neprestano se vrtele: The Saints album Eternally Yours, pa onda prvi albumi XTC-a i
Stranglersa, što je Milanu bila prilično značajna inspiracija, jer se poklapalo sa onim što je
Limunovo drvo ranije radilo, a što će se kasnije čuti i u Ekatarini. Džo Džekson (Joe Jackson)
takođe, album Look Sharp, to je Vd dosta potencirao.”
Nepravedno bi bilo zaobići činjenicu da je u Beogradu, mada ne pred očima najšire
javnosti, i neposredno pre proboja novog talasa postojalo nekoliko mladih bendova u manjoj
ili većoj meri okrenutih istraživanju. Nasumičnim nabrajanjem došli bismo svakako do imena
kao Tarkus (iz kojeg je potekla Bebi Dol, tada još Dragana Šarić), Tetrapak, Sorit, te
verovatno najvažnijeg, BG 5, gde su svirali Nebojša Antonijević Anton (kasnije Butik, a zatim
Partibrejkers) i Ivica Vdović. Jedina grupa koja je uspela da se probije do debi (a onda i
drugog) albuma bila je Igra staklenih perli, po svemu izdvojena ekipa ljudi zainteresovanih
za psihodelično nasleđe, u rasponu od metafizičkog koncepta Pink Floyda do svemirskih
lamentacija Hawkwinda. Obezbedivši u samom startu prošireno kult sledbeništvo, Igra
staklenih perli ostala je zapamćena kao jedinstven eksces na domaćoj sceni, kojem su vrata
establišmenta bila pravovremeno odškrinuta. Osim Pop mašine, oni su i jedina beogradska
-
grupa čiju je publiku PGP RTB na vreme obradovao albumom. Sličnu sudbinu trebalo je da
doživi i Limunovo drvo, ali su stvari krenule drugim tokom.
„Prvi moji susreti sa Milanom”, priča Koja, „bili su kad je Limunovo drvo sviralo u
SKC-u, gde je nastupala jedna određena vrsta bendova. Svi su se družili i to je bila velika
grupa ljudi koja se uglavnom posle nalazila na Zelenom vencu. To su pravi počeci. Vidiš
ljude koji isto izgledaju kao ti, spojite se i pričate. Svako je nešto svirao, neko je imao bend,
neko nije. Kompletno Limunovo drvo - Maksa, basista, Mikica Stefanović, koji je bio
gitarista i pevač, pa onda Dule (Dušan Dejanović), bubnjar, Gagi (Dragomir Mihailović) i
Milan - izašlo je odatle. Tu su se pojavljivali i Švaba (Zoran Radomirović, kasnije jedan od
četvorice iz originalne postave Katarine II, a danas basista Električnog orgazma, p. a.) i
Branko Potkonjak, koga su zvali Branko Hendriks, što je bio uobičajeni nadimak za gitariste
onog vremena. On je već tad imao studio, a kasnije je svirao u grupi Fantastični mehaničar.
Dule, Branko i Švaba su imali bend Duša grada, a posle Snaga duše, ili obrnuto. Išli smo na
sve koncerte, svi su gledali gitare jedni drugima. Ja nisam nigde svirao, ali sam se sve vreme
muvao. Onda sam napravio svoj bend, gde su mi pomagali Gagi, Dule i Dejan Kostić (kasnije
Grupa I, a još kasnije Du Du A, p. a.), otprilike za dve probe, pa sam onda svirao s ljudima na
kućnim sešnima. Postoji još uvek traka koju smo snimili Dule, Milan i ja, Dule je čitao
tekstove iz Čika ili Zabavnika, a Milan i ja smo džemovali: bluz, rokenrol, pa jednu temu kao
Time i tako ukrug. Odatle je, tačno se sećam pošto mi je to veoma važno, onaj deo sa treće
ploče Discipline kičme gde je Humoreska, sa violinom i onim basom. To je tog dana
snimljeno, godina je bila ’77. ili ’78, leto. Dolazili su i Manza (Goran Bulatović, originalni
bubnjar Partibrejkersa, p. a.) i Zoran Janić (pevač Bezobrazno zelenog, koji nažalost više nije
među nama, p. a.), to je bilo jedno muvanje, ekipa, mnogo ljudi se pojavljivalo. I tako smo mi
svirali i ništa se nije dešavalo, kao što se obično ništa ne dešava i onda, da se vratim na
Limunovo drvo, Dule je već morao da izađe iz benda, isto i Maksa, u principu bend se
raspadao i, kao, Milan će da nastavi. Tu smo uskočili Vd i ja sa Gagijem, koji je jedini ostao i
to je bio pokušaj da se neke njihove stvari premeste u pank. Napravili smo taj bend, ali su i
dalje postojale dve struje. Gagi uopšte nije bio u tom fazonu, tako da je posle tog jednog
koncerta ispred Pankrta, na kojem je doživeo da ga klinci pankeri pljuju, odlučio da ode.”
Novinar Petar Janjatović, čije je druženje sa Milanom od samog početka izlazilo iz
isključivo profesionalnih okvira, prvi put je video Limunovo drvo na koncertu u jednoj od
mesnih zajednica. „Bila je, recimo, neka ’79. godina i Nikola Karaklajić (jedan od pionira
roka kod nas, dugogodišnji urednik emisije Veče uz radio i programa Radio Beograda i
-
urednik prvog Džuboksa, p. a.) pozvao me je da vidim neke nove zanimljive klince, među
kojima je bilo i Limunovo drvo. To je jedna od onih neobičnih situacija kad tačno pamtiš
trenutak u kome si nekog upoznao. U to doba intenzivno sam se družio sa momcima iz
zagrebačke grupe Drugi način i znam da su mi i oni spomenuli da su u kampu u Trpnju, gde
su imali stalnu letnju gažu, sreli Limunovo drvo, koje je tu takođe nastupilo. Kad sam se posle
upoznao sa Milanom, pričao mi je sa oduševljenjem kako su ih članovi Drugog načina
prihvatili dobro, iako su bili praktično početnici. Od toga je krenuo naš prvi razgovor. Kod
Gagija i Milana se inače osećao drugačiji fluid u odnosu na ostale iz benda, ali su svi, mogla
je biti i ’78, ne mogu tačno da se setim, još uvek bili zainteresovani za hipi ideje. Bio sam dve
godine stariji od Milana, ali sam funkcionisao kao dosta stariji jer sam već imao jednu vrstu
profesionalnog odnosa prema novinarstvu kojim sam se bavio, a oni su u svom poslu tek
počinjali. U to doba se intenzivno igrao pingpong kod mene u dvorištu, i Gagi i Milan su
nekoliko puta dolazili kod mene da igramo, čime hoću da kažem da naše druženje u startu
nije bilo povezano isključivo sa muzikom, nego i sa mnogim drugim stvarima. Ono čega se
najupečatljivije sećam kod Milana je neka vrsta strahovitog postpubertetskog besa i
frustracije, što je izbijalo iz njega kad smo pričali i o najobičnijim stvarima, a posebno kad
bismo se dotakli pitanja neshvaćenosti od strane autoriteta svake vrste, ili čudnog načina
života u novobeogradskim stanovima. Tada su njegove reakcije bile mnogo eksplicitnije nego
što će biti kasnije i često smo razgovarali o nečemu što bi se moglo nazvati individualnim
razvojnim putem, građenjem sebe. To ga je strahovito zanimalo.”
„Limunovo drvo je nastalo negde 1977. u leto”, seća se originalni bubnjar Drveta i
kasnije Katarine II Dušan Dejanović. „Pojavili su se Milan i Mikica Stefanović, koji je svirao
bas, pevao i pravio stvari zajedno sa Milanom. Njih dvojica su se u to doba sjajno
dopunjavali, svirali su akustične gitare i imali, onako, kompatibilne glasove. Originalnu
postavu grupe činili su, osim Milana, Mikice i mene, Goran Kovinčić Maksa i Gagi
Mihailović. Kad je Mikica otišao u vojsku, Maksa je prešao na bas. Posle smo imali razne
postave... U Trpnju je uleteo Švaba na basu, a Mikica je prešao na gitaru zato što je Gagi pao
na ispitu, pa je morao da ostane u Beogradu da polaže. Što se tiče muzike, Limunovo drvo je
sve vreme bilo jedno traženje, jedan eksperiment. Imali smo cikluse, stvari koje su se zvale,
kao, Sedmi krug, Osmi krug, i sastojale se iz nekoliko delova, tema i stilova. S druge strane,
postojale su neke baladične stvari, mada je to više vukao Mikica nego Milan. Stihovi su nam
bili veoma važni, posebno Milanu (Limunovo drvo je, uostalom, Šantićeva pesma) koji je od
početka delovao kao pravi autor, u stanju da napravi kompletnu stvar, sa tekstom i muzikom,
-
refrenom. To su bili hitovi, ili su mogli da budu... Sećam se tog leta u Trpnju da je jedna
Milanova stvar, zvala se Prevaren, bila toliko popularna da smo je svirali do besvesti. U
Zagrebu smo radili neke demo snimke, jer je trebalo da nam objave album i odnekud se kao
producent stvorio onaj Hus iz Parnog valjka. Milan samo što se nije pobio sa njim oko
aranžmana i produkcije.”
„Limunovo drvo je imalo neku svoju foru”, seća se i Manza. „Bila je mrva urbanog u
tome, malo hard rok, malo simfo, Genesis. Milan je na to otkidao, znam da mi je tada rekao
da mu ploča Selling England By The Pound leži na srcu. Studentski kulturni centar je bio
genijalno mesto za sve pacijente, tu su svi bili. Bar pet klinaca je kapiralo pank čim se
pojavio i mogli su već da budu neka publika, istovremeno kad i u svetu. Sećam se da se
većina stvari dešavala u donjoj sali SKC-a... Milan je u početku bio uvek miran i po strani,
nije se ničim posebnim izdvajao, nije bio onako seljački probitačan, konstruisao je verovatno
to nešto svoje i nije mu bilo do pukog eksponiranja.”
-
Uspon i pad talasa
U 111. broju Džuboksa, magazina koji je odigrao presudnu ulogu u medijskom probijanju BG
talasa, od 27. marta 1981, na čijoj su se naslovnoj strani našli Šarlo, Idoli i Orgazam, članovi
Šarla, koji jedva da je postojao godinu dana, već su bili u prilici da rezimiraju neke stvari, tim
pre što se zajednički album te tri grupe Paket aranžman već bio pojavio u prodaji.
„Što se muzičkih promena tiče”, rekao je Milan tada, „to je došlo sa raznim uticajima
iz dosade zbog sviranja stalno istih stvari, na isti način. U to vreme sam slušao XTC, The
Stranglers... Album Sex Pistolsa sam prvi put čuo tek pre godinu dana. Nisam to slušao u
onom, da ga tako nazovem, pripremnom periodu, kad mi je sve ulazilo u glavu. Čini mi se da
smo mi pokupili onaj prvi talas, energičniji.”
„Bili smo željni nekog pravog sviranja”, pridružio se Vd. „Videli smo da je to zdrava
stvar. Bolelo nas je dupe za ploče, za ime. Hteli smo da se zavučemo u SKC i da što više
sviramo. Tako je sve i krenulo... Tako treba da ide, ali ne samo nama, tako treba da je svima.
Pazi, mi nismo, recimo, protiv ploče, ali smo protiv načina na koji se to radi. Nas trojica smo
van tih utabanih staza. Čini mi se da se ono što mi imamo u glavi ovde ne može ostvariti.
Koja je tim svojim sviranjem basa doneo najveću svežinu. To je bilo glavno kad smo se
skupili. Ja sam u to vreme svirao u Suncokretu, a tu su bili nezdravi odnosi. Zatim su me
pozivali po tim raznim afirmisanim grupama, koje su bile bezvezne. Imao sam dosta vremena
i želeo da nešto stvarno uradim. Ali ovde sve strašno teško isplivava. Dobiješ toliko udaraca u
glavu. Uzmi televiziju: dobiješ jednu, dve emisije, pa posle nemaš emisiju. Dođe čovek koji
te ili ispsuje, ili natera na neku glupost. Kao, ako hoćeš ovako, dobro, ako nećeš, u majčinu.
Kad se ti pokažeš kao tip koji niti je opasan niti donosi išta novo, e, onda se ta grupa naziva
rok grupom, pa onda može često da nastupa.”
U Vdovoj izjavi SKC nije pomenut slučajno. Tradicionalno blagonaklon prema
eksperimentu i svemu što je novo, SKC je poslužio kao uporište ekipi trenutnih autsajdera,
predodređenih za velike stvari. Svakom pokretu potreban je prostor gde će se njegove akcije
finalizovati, ali su mu potrebni i ljudi u čijim rukama se nalazi delić konkretne moći, koji će
-
pravovremeno doneti neophodnu odluku i preuzeti deo rizika i odgovornosti.
Čuvenim koncertima na prelazu iz sedamdesetih u osamdesete neposredno je
prethodio Termin X, koji je u SKC-u ispunjavao Kosta Bunuševac, kontroverzni beogradski
slikar i jedan od retkih istinskih ekscentrika na ovdašnjoj sceni. Paralelni Kostin projekat bila
je predstava Dragiša, život je čudna stvar, u kojoj su se pojavljivali članovi tadašnjih rok
grupa: Goran Vejvoda (koga je Milan povremeno zamenjivao), Nebojša Savić Boca, kasnije
vođa veoma dobrog (mada one hit wonder) benda Divlji anđeli, Saša Habić na basu (u
narednih nekoliko godina jedan od najzaposlenijih pop producenata) i bubnjar Bora Longa.
Na koncertima BG talasa Kosta Bunuševac se pojavljivao u ulozi konferansijea i
ceremonijalmajstera, postavši tako neodvojivi deo kolektivnog sećanja na vreme koje je
vredelo doživeti.
Nebojša Pajkić, ugledni filmski scenarist, kritičar i profesor na FDU, postavljen je
1977. za urednika spoljnog programa u SKC-u i jedan od prvih njegovih poteza bilo je
angažovanje Mome Rajina, danas, opet, jednako uglednog dizajnera, novinara i istoričara
umetnosti: obojicu će, u međuvremenu, povezati i rad u redakciji Džuboksa, čija je uloga u
oslobađanju prostora za pank i novi talas veoma bitna. Ideja o korišćenju podruma SKC-a za
vežbanje potekla je upravo od Milana.
„Milan i Gagi su jednog dana došli kod mene u kancelariju”, seća se Moma. „Samo su
upali, onako, dva dečkića bitlsovskog tipa, gde je Gagi bio otvoren, širokog osmeha, dok je
Milan delovao povučenije, kao da želi da prvo ispita situaciju, pre nego što se eventualno
otvori. Milan je pitao da li bi oni mogli da srede podrum SKC-a, a zauzvrat da dobiju tu
prostoriju da u njoj vežbaju. Naravno da smo se složili s tim i sve je krenulo. Što se
Limunovog drveta tiče, sećam ih se kao grupe koja je vrlo mnogo vežbala i imala gomilu
pesama. Relativno često su svirali i svaki put bi se pojavili sa dve-tri nove numere koje su u
međuvremenu uradili. Zanimljivo je da Milan tu nije bio prvi vokal nego drugi, a pevao je
Mikica, koji je u međuvremenu, koliko znam, nestao iz rokenrola i poslednji put sam ga
video pre nekoliko godina kao člana jedne od onih skadarlijskih grupa. Sa Milanom sam se
neposrednije družio i preko predstave Dragiša, život je čudna stvar, jer sam ponekad putovao
sa njima. U Skoplju sam čak delio sobu s njim, ali jedino čega se jasno sećam jeste da smo
pevali Beatlese. Tada sam ga doživljavao kao nekakvog pritajenog buntovnika do koga je
teško doći i videti mu pravo lice i smatrao sam da je novi talas sjajna relaksacija za tako
nešto, jer je jedino bitno bilo izraziti sebe upravo onakvog kakav si. I dalje mislim da je i
Milana i Vda oslobodio Koja, koji je bio do kraja iskren i rešen da uradi tačno ono što je
-
nameravao i što je bio siguran da treba uraditi. Njegovim dolaskom oni su definitivno odlučili
da krenu drugačijim putem, da iz nekih melodičnih, doteranih i dovršenih pesama pređu na
daleko slobodniju i rastresitiju strukturu, gde se često nije znalo kakvim će tokom stvar
krenuti, a kamoli kako će se završiti.”
„Kad je počeo taj krug i okupljanje oko SKC-a”, priča Petar Janjatović, „meni se
često dešavalo, posebno u prolećnim i letnjim mesecima, da siđem do grada i svratim u
parkić iza SKC-a, gde su svi obavezno sedeli. Bukvalno sam celu novotalasnu generaciju
upoznao tu u parkiću. Tu smo sedeli dok je još kod njih trajala faza lutanja i glavinjanja i ja
sam nastavljao svoju hipi liniju, ne shvatajući da su se svi oni već uveliko primili na pank i
novi talas.”
Jedan od ljudi koji su pripadali grupi „čekača noćnog busa”, a čija će uloga u
novotalasnim i kasnijim zbivanjima biti nesrazmerna eksponiranju, bio je već pominjani
Goran Bulatović Manza, kasnije bubnjar u originalnoj postavi Partibrejkersa i autor
legendarne sentence: „Na muci se poznaju junaci. A i seljaci.” Od početka umešan u celu
stvar, on je prvi doneo album Look Sharp Džoa Džeksona (Joe Jackson), jednu od prelomnih
generacijskih ploča. Njegova izjava, karakteristična po konciznosti, pogađa pravo u centar u
pokušaju definisanja načina na koji je Beograd tada disao.
„Ja sam samo zinuo kad sam u Džuboksu, ili negde, pročitao da je ABBA prodala
nešto oko dvesta miliona ploča, jer nisam poznavao nikoga ko ih je slušao! Skupljali smo se i
pričali i bili smo, nekako, istomišljenici, iako smo slušali različitu muziku. Nešto se, kao,
dešavalo jer ovde se stalno čeka neki trend spolja da se pojavi i to mi je uvek bilo onako
tužno provincijalno.”
Tokom 1980. Šarlo je nastupao kad god je bilo prilike besplatno (u to vreme SKC nije
naplaćivao ulaznice za koncerte), stičući veoma važno koncertno iskustvo, koje ih nije
ometalo da svaki put zvuče potpuno drugačije. Raspoloženi Šarlo bio je akrobata u punom
smislu reči, dobijajući energiju iz ravnopravnog sudara triju izuzetnih individualnosti.
Mrzovoljni Šarlo, od početka nagrizan unutrašnjim nesuglasicama, mogao je da zazvuči tako
da nikada više ne poželite da ga čujete. Time se stepen iritantnosti, koji je verovatno bio
najviši u odnosu na ostale grupe, povećavao do neslućenih razmera i znam ljude koji su samo
na pomen, recimo, Ljubavne priče prekidali svaku diskusiju o muzici. (Njima se Koja odužio
nazivom debi albuma Discipline kičme - Sviđa mi se da ti ne bude prijatno.) No u prvoj
godini postojanja imali su tri nastupa u SKC-u, a svirali su i u ad hoc formiranom prostoru u
-
Laguni, te na Tašmajdanu.
„Milan i ja se znamo još iz 11. gimnazije”, priča Srđan Gojković Gile, jedna od
ključnih ličnosti beogradskog talasa. „Nismo se nešto posebno družili u školi, jer je on bio tri
godine stariji od mene, a to je u gimnaziji velika razlika. Počeli smo da se družimo tek kad je
Gagi ponavljao razred i došao u moje odeljenje, pa smo sedeli zajedno u klupi. Po gradu smo
izlazili na ista mesta i uglavnom smo se tu sretali. Sećam se jednog susreta u centru grada
(pre toga smo obojica imali kosu do ramena) kad smo otkrili da smo se istovremeno ošišali.
To je bio, kao, prvi znak prepoznavanja, jer je tada kod mnogih ljudi to još bilo tumačeno kao
izdaja. Tad su počele da se formiraju i grupe i Orgazam i Šarlo su imali prve zajedničke
koncerte u Teatru SKC-a. U ranom periodu, ta dva benda bila su međusobno mnogo više
vezana. Ja sam Idole, recimo, upoznao tek u vreme Paket aranžmana. Šarlo je imao
fenomenalne ili odvratne koncerte. Ovo ’odvratno’ uglavnom je zavisilo od ozvučenja, ali i
njihovog trenutnog odnosa. Bili su jednostavno toliko različiti međusobno da je bilo jasno da
neće moći dugo zajedno. Posle kad si gledao EKV i Disciplinu kičme nisi mogao da
poveruješ da su Koja i Milan nekada svirali zajedno.”
„Imali su”, još je jedno sećanje Mome Rajina, „nastupe gde nikako nisu uspevali da se
pohvataju, ali i koncerte gde je sve savršeno funkcionisalo. Ona se budi čuo sam na svakom
koncertu u različitoj verziji, neke su bile slabije, ali su zato druge bile fantastične, čak bolje
od verzije snimljene na Paket aranžmanu i singlu. Jedan od najboljih nastupa imali su u
Zagrebu na Bijenalu 1981. kao predgrupa Gang of Four. Dobili su bis i pokazali šta je sve
Šarlo bio i šta je mogao da bude. Publika je uspela da to oseti i da u tome učestvuje.”
„Na Bijenalu smo”, priča Gile, „bili ljubomorni na njih, jer smo mi želeli da sviramo
ispred Gang of Four, a ne ispred Classix Nouveaux. To je i nama i njima bio prvi veći nastup,
ali smo u svojoj aroganciji i samouverenosti smatrali da je sve to normalno, da smo zaslužili.
Da su nas tada pozvali na svetsku turneju, mi bismo i to smatrali normalnim. To je bio prvi
prodor gradskih dečaka s margine u sam centar događanja i mi smo to osećali. U mnogim
bitnim periodima života mnogi ljudi iz tog vremena bili su na istom mestu, mnoge stvari su
nam se poklapale i putevi stalno ukrštali. Prvi koncert u Zagrebu, u Lapidariju, Šarlo i
Orgazam su takođe imali zajedno. Sećam se da je jedno petnaestak ljudi bilo u publici, a
dvojica najvatrenijih bili su Davor Gobac (kasnije pevač Psihomodo popa, p. a.) i Saša
Zalepugin mlađi (kasnije gitarista i pevač trija La Fortunjeros, p. a.). I Goran Gajić
(talentovani zagrebački filmski reditelj, koji će kasnije potpisati trećinu kult omnibusa Kako
je propao rokenrol), koji je posle uradio prvi veći intervju sa svima nama, za Polet.”
-
Šarlo izvan vremena
Krajem 1980. u SKC-u je održan poslednji u nizu grupnih koncerata, simbolično nazvan
Poslednja igra, na kojem su, osim Šarla, nastupili Krvna zrnca, Urbana gerila, Električni
orgazam, Butik, Idoli i obnovljena Igra staklenih perli. Šarlo je imao peh sa ozvučenjem i to
svakako nije bio jedan od njihovih koncertnih vrhunaca, a sama manifestacija nosila je
turoban predznak, jer je njome okončan period „odrastanja u javnosti”. Posle toga, SKC je
komercijalizovao svoje programe, a grupe su definitivno krenule različitim putevima. Deo
nastupa Igre staklenih perli kasnije je upotrebljen u filmu Dečko koji obećava Nebojše
Pajkića i Miše Radivojevića, u kojem su se pojavile mnoge ličnosti relevantne za tadašnja
talasanja, a Koja i Vd su ne samo napisali muziku nego i imali uloge.
„U filmu Dečko koji obećava”, seća se Koja, „Milan nije bio učestvovao čak ni kao
autor muzike, jer se bio ispekao na ulje kad je pravio palačinke, pa je umesto njega svirao
Goran Vejvoda. Što se SKC-a onog vremena tiče, ja ga doživljavam kao frku, kao fazon
prvog velikog benda, oko koga se dešava sve što treba da se desi bendu, te se snima, te se
svira svuda, kao, mnogo koncerata po Beogradu... Pesma Mozak zapravo ima za temu
Beograd, mada je to posle nekako otišlo u lični stav. Meni je SKC bio druga kuća, ja sam
tamo stalno visio, ali u stvari Milan je dao ideju da se tu i vežba. Rekao je, kao, evo imate to
dole, daj da očistimo, pa da vežbamo. Tako se i desilo. I bend je nastao u SKC-u i sve se
desilo u SKC-u i to je zapravo bio jedan paradoks, jer sviranje je bilo bitnije od nastupanja, ta
međusobna komunikacija, kao što bi trebalo da bude kod svakog pravog benda. Ne znam
kakav je Milanov odnos bio kasnije s ljudima u bendovima, ali ja tu komunikaciju
doživljavam i danas klinački, jer svi smo i bili vrlo mladi... dobro, prešlo se dvadeset, ali
jedva.”
Milan i Koja su prvi put zajedno nastupili u zimu ’79, nekoliko meseci pre
inauguracionog koncerta sa Pankrtima, na nekoj vrsti gitarijade u školi „Nikola Tesla”, pod
imenom Izvan vremena.
„Možda sam tada prvi put izašao da sviram”, priča Koja. „Sećam se da su u postavi
-
bili Branko Potkonjak i Jane (Parđovski, kasnije Butik, pa Jakarta, p. a.) na gitarama,
bubnjeve je svirao Miša Igla, posle je radio kao tonac na Akademiji (Klub FLU, jedno od
svetilišta postpank perioda, p. a.), Milan je samo pevao i sa te svirke ima baš lepa slika mene
i Milana. Izgledalo je više kao sešn, svirali smo Stonse.”
Koncert sa Pankrtima ušao je u istoriju ondašnje jugoslovenske scene kao prvi
relevantan događaj koji je nosio predznak panka. O novi, atraktivni pokret probali su pre toga
da se ogrebu čak i bendovi poput Atomskog skloništa, ali tek su Pankrti s punim
razumevanjem fenomena pristupili celoj stvari, a labudova pesma Limunovog drveta uklopila
se koliko god je to bilo moguće u konfuziju, koja je u grupi vladala.
Koja: Na tom nastupu s Pankrtima bilo je, normalno, puno problema. Sređivali smo
stare stvari, od kojih ćemo neke kasnije svirati, kao Fenomen i Samo ponekad, mada dosta
promenjene, i jednu stvar koju nismo nikada snimili, zvala se Ponosan i mlad. Postoji Šarlov
singl koji nikada nije objavljen, na kojem su Bes i Prevaren, ova druga je stvar Limunovog
drveta. U stvari, ne postoji prava verzija Besa, jer je ono na albumu (Bistriji ili tuplji čovek
biva kad..., Jugoton, juli 1981, p. a.) dub, koji je stavljen na ploču s namerom i idejom da se
originalna verzija pojavi na singlu, što se nije desilo. U svakom slučaju, koncert pre Pankrta
je bio poslednji pod imenom Limunovo drvo, jer je posle Gagijevog odlaska ime promenjeno.
Nas trojica vežbali smo kod Cveleta (Miroslav Cvetković, basista grupe Tilt, a kasnije
Papatre, pa Bajage i Instruktora, p. a.) u podrumu, a dosta vremena smo, u vezi sa pločama i
tim praćenjem novog talasa, provodili kod Vda, gde smo sve to slušali. Vd je živeo u centru,
a Milan i ja smo bili momci s Novog Beograda, svako iz svog bloka. Milan je imao svoj svet,
tu nema greške, pravio je svoje tekstove koji su bili potpuno različiti od mojih. Ja sam sve to
sasvim drugačije doživljavao, ali u nekom momentu je funkcionisalo, nažalost samo godinu
dana, ili možda čak samo šest meseci, burnih, do sledećeg leta. U vreme kad je izašao album
mi smo bili raspadnuti.
Kad god se pomene Šarlo akrobata govori se o tri međusobno sukobljene ideje, koje
su, zahvaljujući strahovitim talentima i motivaciji učesnika, u određenom trenutku
funkcionisale kao jedna. U tekstu u Džuboksu (br. 123, od 11. septembra 1981) Nebojša
Pajkić je, u saradnji sa Brankom Vukojevićem, pokušao da definiše tu situaciju označivši
Koju kao nosioca izvorne pank energije (kredo), Vda kao predstavnika beogradske rok
ezoterije (nadgradnja), a Milana kao nastavljača najsuprotnije linije beogradskog hard roka,
oličene u Limunovom drvetu (melodijska osnova i izmirenje).
-
Posebna linija Šarlove misije bila je otvoreno i dosledno razbijanje konvencija,
vezanih ne samo za muziku nego i njenu prezentaciju. Drski i s pravom samouvereni, oni se
nisu libili da pljunu u lice uravnilovki i pokažu zube onda kad ih je po važećim pravilima (da
se ne navuče netrpeljivost medija, da se nikome i nipošto ne zameri, da se ćuti, trpi i
eventualno ode na radnu akciju...) trebalo kamuflirati snishodljivim osmehom. Ta želja za
svesnim i promišljenim otporom predstavljala je jedan od ključnih elemenata kohezije
suprotnosti: kad je otpor, dakle okrenutost „prema napolje”, prestao da bude centralni motiv,
grupa se okrenula sebi i raspala.
„Na početku”, kaže Koja, „zapravo nije bilo nikakvih sukoba koncepcija, nego, kao,
Milan donese stvar, ja donesem stvar i tako. To možda zvuči patetično, ali je veoma lepo
iskustvo kad tri čoveka funkcionišu na takav način. Ali postojalo je i neslaganje, normalno, a
kad jednom počneš s nekim da se svađaš, onda se svađaš i gotovo. Imali smo potpuno
različite svirke, mada toga nije bilo previše, mi uopšte nismo mnogo svirali, ali smo imali
neke sumanute momente. Kao u nekoj Novog Gradiški, ili Osijeku, ili tako nekom mestu, gde
samo što nije palo linčovanje, jer sve je bilo poremećeno. Tip koji je, kao, sve to organizovao
rekao je da će raditi nas i Haustor, a u stvari je radio nas i Aerodrom, što je, onako, krupnija
razlika, posebno što se tiče publike. Ja sam tu bio najmračniji čovek, kao i uvek i onda, kad je
došao menadžer Aerodroma do mene i rekao da oni imaju ’sat i pol’ programa, a mi ’samo pol
sata’, ja sam rekao: ’Otkud ti znaš da mi imamo pola sata, ko ti je to rekao?!’ Mada, to je bila
živa istina, jer smo mi stvarno svirali prekratko i to je ponekad bio problem. Verovatno smo
podsvesno stalno ubrzavali, da bude najbrže moguće. Oni su, naravno, hteli da sviraju drugi,
pošto su, kao, veći bend i došla je njihova publika, ali ja sam rekao tom menadžeru da mi
nikako nećemo da sviramo ispred njih. Onda se on iznervirao i oni su ipak svirali prvi i svirali
su sat i po, i onda su se i oni totalno iznervirali, a izgleda i publika, jer kad smo izašli, cela
sala je bila protiv nas. Bina je isto bila veoma čudna, iza bubnjara je bila velika rupa u zidu i
ko god prođe nešto je kačio Vda. Ili mu mazne peškir, ili ga udari u leđa, i kad god bih ga
pogledao, on se okretao da vidi šta se događa.”
To je, simbolično, bio jedan od retkih trenutaka kad ste nekog člana Šarla mogli videti
da se „okreće da vidi šta se događa”. Sve ostalo vreme Šarlo je gledao napred i nikome u
leđa. Na festivalu Omladina ’80. u Subotici, retkom primeru da je državni ventil za višak
omladinske energije odbacio sindikalnost i zamenio je istinskom progresivnošću, nastupila je,
praktično, kompletna novotalasna ekipa. Šarlo je osvojio drugo mesto sa numerom Ona se
budi. Pobedio je Film (Neprilagođen), ali je glavni incident ipak izazvao Električni orgazam,
-
koji zbog toga nije propušten u finale. Izveštaj Dragana Kremera zaslužuje da bude citiran
bez intervencija, zajedno sa saopštenjem direkcije Festivala:
„Izvodeći Nebo, osoblje El. orga malo je skakalo s nivoa na nivo one smešno/žalosne
pozornice u Hali. Pritom su oborili jedan mikrofon. Odmah po završetku večeri krenule su
priče da je mikrofon uništen, da su isečeni kablovi i da ukupna šteta premašuje milion dinara.
Zatim su ljudi iz TV vršili pritisak na članove žirija da štetočine ne propuste. Pritisak je bio
dovoljan da popuste. Zar TV nije mogla da snimi celo finale, pa posle da iseče one koji joj se
ne sviđaju?”
„Eliminisali smo sve one grupe”, glasilo je saopštenje, „koje štimuju instrumente na
bini i ne poštuju elementarne kodekse Festivala. Potpuno shvatamo nastojanja nekih grupa da
scenskim efektima pojačaju pojedine numere svojih kompozicija, ali ipak ne možemo
dozvoliti da neko obara mikrofone, čupa kablove i slično, a da sve vreme iza njih ide tehničar
i popravlja učinjenu štetu. Možda se zbog toga nisu plasirale i neke grupe koje to po svojim
kvalitetima zaslužuju, kao već dosta pominjani Električni orgazam, ali tu je i televizija, koja
snima celu manifestaciju i koja za svoj auditorijum mora da obezbedi čist i jasan ton.”
„Nije nego. ’Pazi, tako da ostanem nevina, reče stara majka...”, zaključio je Kremer,
inače jedan od retkih novinara koji nije imao previše simpatija za Šarlov rad, ali posle
Festivala nije oklevao da napiše da „uprkos činjenici da mi se ne sviđaju i da ih smatram
’novim talasom radi novog talasa’, u Subotici su zvučali bolje nego ikad ranije. Snažno.”
Manifestaciji Pozdrav iz Beograda, održanoj krajem ’80, prethodilo je uigravanje u
beogradskom Domu omladine. Šarlo se našao u središtu izmišljenog incidenta kojim je, u
dobroj tradiciji jalove paranoje dežurnih medija (u ovom slučaju Politike Ekspres), navodno,
imao nameru da potkopa smisao i naruši ugled bratske rokenrol razmene. Grupa je najpre bila
iznenađena, ali je zatim celu stvar primila s mnogo više humora nego gorčine. Moma Rajin je
u Džuboksu napisao:
„Grupa je drugog dana ove manifestacije održala svoj koncert, da bi se sledećeg dana,
sa Srđanom i Jovecom iz Orgazma i još gomilom prijatelja, pojavila na sceni u Kulušiću. Uz
to, grupa Anoda Rouge, koja nije bila uvrštena u listu beogradskih učesnika, samostalno je
organizovala svoju svirku na ovom mestu. To je bio povod za oštre komentare izveštača
dnevnih listova u Beogradu, koji su proglašavali ovaj akt atakom na celu manifestaciju, koja
je takvim ponašanjem dovedena u pitanje... itd.... itd.”
Milan: Na bini u Kulušiću bilo je dvadesetak ljudi, četrdeset pet minuta smo svirali
-
sve i svašta. U novinama piše da smo se izrugivali beogradskim grupama zato što smo svirali
njihove stvari. A radilo se o kompletnom zezanju - svirali smo i Generaciju 5 i Olivera
Mandića i Riblju čorbu i Prljavo kazalište i Azru. Recimo, Lepe žene prolaze kroz grad
završili smo sa Nazdravite drugovi sa mnom i sa tugom. Tu je bio i Džoni (Štulić), pevao je i
Papić (Dragan Papić, beogradski fotograf koji je bitno doprineo vizuelnom identitetu ranih
Idola, a kasnije se vrlo blisko družio sa Milanom, p. a.). Ko god je hteo mogao se iz publike
popeti na scenu. Tu je bilo oko sto pedeset ljudi, a u drugoj sali dve hiljade. Posle u Ekspres
Politici stoji naslov „Šarlo protiv Spire”. Uzeli su pare reklamirajući Električni orgazam, iako
su znali da nisu kompletni i da neće svirati. Minirali su publiku, a nas su optužili za
„nekorektnost” i „nekolegijalnost”. Kao, mi smo hteli da miniramo priredbu, ali nam to nije
uspelo, jer je ipak došlo samo sto pedeset ljudi...
Vd: Ma, na stranu ta mafijašenja, u Zagrebu je stvarno došlo vreme da se drže i dve-
tri svirke za veće. Imaju toliko mesta... Stvarno je dosta te politike da su rok koncerti
fenomeni koji se dešavaju jednom u mesec dana. Ma, to se dešava svaki dan.
Milan: Pazi, svi koji su došli na binu mogli su da pevaju i sviraju. Svi smo se smejali i
baš dobro zabavljali. To je bila baš prava demistifikacija rok koncerta. Ja sam svirao i bas i
bubnjeve. Koja je svirao gitaru, Vd pevao... opšte veselje.
Mnogo godina kasnije, kad ni Milana ni Vda više nije bilo, Koja će kroz sećanje na
ovaj koncert još jednom pomenuti stvari koje su, u finalnoj instanci, dovele do raspada Šarla:
„I ta Subotica i taj Zagreb, sve to mi je nekako u mraku... Delovali su i naši otvoreni
neprijatelji, kao kad se pojavilo ono u Ekspresu, da smo smestili Spiri. Tu se pojavila i neka
druga ekipa, kao Anoda Rouge i ostali, a što se mene tiče, bio sam protiv muvanja uz ovaj
bend. Shvatio sam da ljudi hoće da uskoče u bend i bio sam u fazonu ’di ste bili kad je
grmilo?’. Ekipa od petnaest ljudi se vukla tu okolo i to mi se nije dopadalo, a Milanu i Vdu
jeste, mnogo više. Nije im smetalo.”
-
Gang of three
Neposredno pre izlaska debi albuma Bistriji ili tuplji čovek biva kad..., u maju 1981, Šarlo je
nastupio na zagrebačkom Bijenalu, mestu na kojem će i Katarina II, nekoliko godina kasnije,
imati jedan od svojih najnadahnutijih ranih nastupa. Bili su „zagrevanje” za Gang of Four,
jednu od najvažnijih grupa ne samo trenutka već čitavog novog talasa, koja će nadživeti
Šarla za samo jedan album.
„Šarlo akrobata je ispalio desetak stvari kako to samo oni umeju”, pisao je Moma
Rajin. „Urnebesno, strasno i snažno. I pored smetnji sa zvukom u sali, što je rezultiralo
nerazumevanjem tekstova u pojedinim stvarima, Milan, Koja i Vd su atakovali na čula svih
pola sata. Šarlo je jedna od onih grupa koje nikako ne možete strpati u bilo kakav stereotip.
Gledao sam masu njihovih svirki i nikada nisam čuo isti program i sračunato sviranje. Oni
svesno izbegavaju poznate staze razvoja jednostavno zato što ih to nervira. Šarlo nikada ne
ide na sigurno i samo se tako može objasniti činjenica da te večeri nisu svirali svoje
najpoznatije stvari Ona se budi ili Niko kao ja. Za ovaj put sastavili su program od ’težih’
kompozicija kao Pečati, Mozak, Ljubavna priča, Problem, Rano izjutra, Fenomen itd.”
Po rečima Petra Janjatovića, „to je bila jedinstvena prilika da ih vidim u hali na
velikoj bini. U početku su delovali izgubljeno na tom velikom prostoru i naravno
hendikepirani statusom predgrupe, sa slabijim osvetljenjem, slabijim ozvučenjem, ali dobro
pamtim reakciju publike, koja ih je odlično prihvatila i baš se videlo da imaju navijače. Milan
je u principu bio dosta vezan za taj Zagreb, kao i ja uostalom, osećali smo ga nekako kao
svoje mesto, slične smo ljude tamo poznavali. Kad imam asocijacije u vezi s Milanom, stalno
mi se javljaju vozovi, jer često nam se dešavalo da smo vozovima zajedno odlazili na neka
mesta, što je pomalo atipično, jer se češće ide nekim kolima ili kombijem. Ušao bih u voz za
Zagreb i tamo bi bio Milan, koji je krenuo da poseti prijatelje.”
„Bio sam sa njima na Bijenalu, kad su svirali sa Gang of Four”, priča Manza. „Bio
sam u publici, Šarlo je imao dobar ton, srčan, imali su posle i bis. Tu nije bilo ni foliranja, ni
kopiranja. Gang of Four su bili spoljašnja potvrda da je tako nešto moguće.”
-
„Ta prva ploča Gang of Four je nama bila jako dobra”, seća se danas Koja, „mi smo
to baš slušali i dosta je bitno, meni je odgovaralo i ritmički i kad je došlo to sviranje na
Bijenalu, izgledalo je kao eto, sad i ovo, kao ide se dalje. Međutim, sve se dešavalo već pod
velikom frkom u bendu, iako sam ja zamišljao da će to da traje. Mislim, da će da budu svađe i
levo i desno, ali će da prođe. Međutim, nije prošlo. Imali smo posle, na jesen, još tu turneju
po Poljskoj...”
„Početak dešavanja i sazrevanja za mene bio je taj zagrebački Bijenale”, kaže Zvonko
Đukić Đule, vođa grupe Van Gogh i jedan od ljudi koji se iskreno ponose nešto kasnije
začetim prijateljstvom sa Milanom. „Šarlo je bio predgrupa Gang of Four i tu je bio prelom u
glavi za mene, nešto zaista nezaboravno. Od tog trenutka je uspostavljena bliskost i veza sa
Milanom, jer je on po meni bio ipak najautentičniji lik: pevač, tekstopisac, gitarista,
kompozitor, sve to u jednom pomalo vojničkom liku. Fascinirala me je disciplina koja je
izvirala iz njega. Koja je imao svoj neuralgični trip, koji i dan-danas cenim i poštujem, a Vd
je imao specifičnost, koju posle njega niko nije više nikad imao. Užasno jak splet električnih
kola, splet energija, koji je morao da rezultira tako kako se i desilo i da nastanu dve velike
grupe. Žao mi je samo što i Vd nije izgurao neku od svojih ideja.”
Silovitost, svest i inteligencija koje su stajale iza onoga što se događalo na mladoj
beogradskoj sceni s početka osamdesetih, a posebno nepristajanje na primitivne, sindikalne
postulate koje je diktirala tadašnja scena, predstavljali su, kao i obično, najveće iznenađenje
upravo za beogradske medije. Najbrže se odazivala štampa, na čelu sa Džuboksom, koji je
pratio sve što se dešavalo, ne samo u Beogradu, nastojeći i uspevajući da reaguje
pravovremeno. To se donekle može reći i za televiziju, koja je, zahvaljujući emisijama poput
Rokenrolera i Petkom u 22, dala značajan doprinos prvom istinskom aktiviranju rokenrola na
ovim prostorima. Najsporije je reagovala PGP RTB, pred čijim nosom je zagrebački Jugoton
oteo sve tri najznačajnije grupe trenutka. Doduše, ni Jugoton se nije usudio da im odmah
pruži pravu priliku, nego je oprezno odlučio da najpre objavi kompilaciju. Tako je rođen
Paket aranžman, bez obzira na nedostatke jedna od najznačajnijih ploča u istoriji ovdašnje
scene.
„Ja nisam ni bio svestan da sam bio od neke koristi u toj ranoj fazi”, kaže danas Petar
Popović, jedan od retkih ljudi u jugoslovenskom rok novinarstvu, pa i roku uopšte, koji je
uticaj, ili kasnije konkretnu moć, koristio i na kreativan način. „Došao je kod mene Siniša
Škarica, urednik u Jugotonu, pričao mi kako ga Enco Lesić nagovara da objavi neke nove
beogradske grupe i pitao da li znam nešto o tome. Pomenuo je Šarla, Idole i Električni
-
orgazam. Rekao sam da sam Orgazam slušao na POK-u (Palilulska olimpijada kulture,
nepravedno marginalizovana manifestacija kroz koju su prošle mnoge kasnije relevantne
grupe, p. a.), da to nije loše, ali mi se čini da nemaju dovoljno pesama za celu ploču. Za Idole
sam znao, a za Šarla sam samo mogao da kažem da ih neki ljudi vole, ali ne znam koliko
uopšte pesama imaju. Onda me Siniša pozvao kod Enca da to čujemo. Tamo je bila cela ekipa
i svi su nekako bili protiv mene, valjda sam im delovao kao neko iz establišmenta. Čuli smo
materijal i kad smo izašli, Siniša je rekao da ne zna šta da radi. Ja sam odgovorio da imam
utisak da iz toga svega može da ispadne jedna odlična ploča. Dopadala mi se posebno pesma
Niko kao ja, mada priznajem da nisam video šta tu ima toliko revolucionarno.”
„Najava svega što je došlo u osamdesetim”, primetiće magazin Ritam u svojoj
retrospektivi ploča na kojima je Milan učestvovao. „Programska kompilacija koja je
predstavila stav novih grupa i duh novog vremena i čija se duga senka spušta i danas na sve
slične poduhvate. Naš najvažniji album sa raznim izvođačima.”
Šarlo, Idoli i Električni orgazam već su uveliko probili granice kulta kad se Paket
aranžman, u efektnom omotu Branka Gavrića, pojavio u prodavnicama januara 1981. godine.
Idoli (tada još potpisivani kao VIS Idoli) imali su četiri numere, u rasponu od neobaveznih ali
uspelih eksperimenata Amerika i Schwuele Ueber Europa, preko pankoidne Plastika do
najvećeg hita kompilacije Maljčiki (koju će kasnije produkcijski unakaziti Goran Bregović,
pa se verzija sa Paketa toplo preporučuje u odnosu na onu sa singla). Orgazam je imao tri: Vi
i Zlatni papagaj bile su najbliže sociopatskoj varijanti panka, a Krokodili dolaze nagovestili
su dalja istraživanja po kod nas nikad dovoljno istraženim katakombama psihodelije. Šarlo je
snimio Ona se budi, jednu od svojih najsporijih numera, čiji je hit potencijal već bio proveren
na koncertima. Prema neproverenim informacijama, ideološke konotacije navodnog
originalnog naslova Kina se budi bile su otklonjene promenom samo jedne reči u refrenu,
zahvaljujući kojoj se Šarlo predstavio kao prva domaća grupa koja je pokušala da kaže nešto
o ženama a da ih pritom ne zove ni „mala”, ni „draga”, ni „dušo moja” - da ih, dakle, ne
mistifikuje, ne potcenjuje i ne eksploatiše.
Ona se budi mogla je bez problema biti i u repertoaru Policea, ili Fischera Z, ili bilo
koje druge svetske grupe okrenute belom regeu. Šarlovo interesovanje za rege dovešće do
premijernih dab intervencija u domaćem rokenrolu i proširiti dijapazon njihovih inovacija. Po
zvuku, Vd je najbliži bio Stjuartu Koplandu (Stewart Copeland) iz Policea, Koja Žanu Žaku
Barnelu (Jean Jasques Burnel) iz Stranglersa, a Milan dvojici Endija: Gilu (Andy Gill) iz
Gang of Foura i, možda još više, Partridžu (Andy Partridge) iz XTC-a. No to se nije moglo
-
čuti u svim pesmama: svaka je rađena za sebe, posebnim, adekvatnim postupkom, uz
neprestano balansiranje između Kojinog minimalizma i Milanove (i očigledno Vdove) želje
za proširivanjem forme.
Ona se budi svakako je spadala u Milanov domen, kao i Oko moje glave, jedna od
njegovih najneobičnijih pesama, o kojoj je, uostalom, već bilo reči. Mali čovek i Niko kao ja
predstavljale su odraz Kojinog stava da je nekoliko reči sasvim dovoljno: čim se iskaže stav,
nema potrebe za daljim razvlačenjem. Najčudnije u svemu bilo je to što su obojica bila u
pravu. Godinama kasnije, o Paket aranžmanu govorili su kao o mladalačkom, pripremnom
potezu, koji je više poslužio kao marketinški uvod u samostalne albume. U vreme kad je
izašao, tek je za trenutak ublažio frustraciju i omogućio im da i pored nezadovoljstva
načinom realizacije krenu dalje, donekle rasterećeni grča inicijalnog probijanja.
„Na Paket aranžmanu”, primetio je Moma Rajin, „zvučna slika nije adekvatna žestini
i snazi Šarlove žive svirke.”
„Ja razumem ljude koji su to radili” (snimano je u beogradskom studiju Druga maca,
tokom jeseni 1980, sa Encom Lesićem u ulozi producenta, p. a.), nadovezao se Koja na takav
stav. „Prvo, studio nije dobar. Drugo, oni su naučili da rade na prastari način. Mi smo zvučnu
sliku zamišljali kao na prvoj ploči Džoa Džeksona (Joe Jackson) ili na albumu Gang of Four
- da su svi instrumenti postavljeni u prostoru, da su složeni jedan uz drugi. Da se slažu, a ne
da se guše.”
Mnogo godina kasnije, u telefonskom razgovoru (Milanove izjave vezane za Paket
aranžman začuđujuće su oskudne, p. a.), Koja je donekle proširio priču:
„Ispalo je kao da je taj Paket aranžman i sve to zajedno, sav taj, može patetično da se
kaže ’posao’, pokvario sve. Verovatno i jeste. To je baš onako školski primer. Cela ta fora oko
Paket aranžmana mi je potpuno besmislena bila, zato što je sve bilo isilovano, nikada nismo
videli nikakve veze, niti smo zamišljali kompilaciju kao svoju prvu ploču. Bile su dve moje i
dve Milanove stvari, možda i zato da bude, kao, ravnoteža, mada je, koliko se sećam, bilo
više onako drugarski podeljeno. Mi smo bili u dubokoj svađi i dok smo snimali tu ploču, ali
smo sarađivali na snimanju, prevazilazili smo to, što je dobro. Kad dođe do muzike, ako je
sve u redu, to onda funkcioniše i dalje i dobro je, iako smo mi već bili u fazi začikavanja,
smeštali smo jedni drugima, i te fore. Paket aranžman... nisam bio zadovoljan ni zvukom niti
ičim, nismo imali pojma šta će to da bude, nisam imao veliku želju da izađe i nisam voleo da
mi se sva ta ekipa tu muva. Milan i Vd su bili mnogo više za, više im se dopadalo, bili su
-
zadovoljniji. Možda su to doživljavali više muzičarski, ja sam doživljavao ko zna kako...
metafizički, kao i sad uostalom.”
„Duboka svađa”, koja je, uostalom, bila prirodno stanje unutar Šarla, nije sprečila
grupu da nastavi rad na debi albumu, do kojeg je, tipično, došla posle niza nesporazuma i
peripetija, izazvanih, s jedne strane, totalnim nerazumevanjem zgranutog establišmenta,
nesposobnog da shvati zašto je primoran da reaguje, a sa druge doslednošću benda u želji da
se na prvoj ploči predstavi upravo onakvim kakav jeste.
„Koja je voleo fank, crnu muziku, želeo je da spoji Pastorijusa (Džeko/Jaco Pastorius,
basista džez supergrupe Weather Report i jedan od najznačajnijih inovatora na basu, p. a.) i
Stranglerse. Voleo je kakofoniju, distoniranje, atonalnost”, seća se Manza. „I Milan se palio
na to, ali je hteo da ima više kontrole. Ložio se na taj malo inteligentniji rok XTC-a,
Stranglersa, uvek je više išao na smart rok i kasnije je polako izbacivao atonalnost, što se i
čuje. Vd je bio po strani, jer ga ti sukobi nisu previše interesovali. Bio je ime u gradu, sve to
ga je više zanimalo onako bubnjarski. On je bio temelj benda, ali nije bio militantan da
nameće svoj stav, mada je ubacivao non-stop svoje fore u ono što su radili. Spolja gledano,
Koja je najviše varničio, ali, s druge strane, i Milan je hteo da izgura svoje, samo što se kod
njega to različito manifestovalo. Vd je sve vreme išao na smisao za humor, da ublaži sve to.
Ali svi su želeli da eksperimentišu, ložili su se na dab, mada je Koja nešto bio mrzeo rege i to
su dosta radili za vreme snimanja albuma. Bio sam tamo, išao sam i pre toga sa njima na
dosta koncerata i trebalo mi je trista godina da ukapiram zašto izbijaju svađe. Očigledno su i
Milan i Koja imali te svoje dijabole kako to treba da se uradi i nijedan nije hteo da odstupi.”
U Džuboksu br. 114 (8. maj 1981) Milan je dao prvu poluzvaničnu izjavu o albumu,
čije je snimanje bilo upravo završeno u Studiju 5 PGP RTB-a, posle trideset pet radnih sati
(!), pomenuvši pre toga i mini-turneju sa koje su se bili vratili. Ta izjava, zajedno sa sledećom
na istu temu, u broju 121 od 14. avgusta iste godine, spada u retke momente kad je sebi
dozvolio prizvuk mladalačkog bezobrazluka i sarkazma. Njegovi kasniji intervjui bivaće sve
promišljeniji i ozbiljniji, uz vrlo pažljivo doziranje ironije i gorčine. No kad je najvažnija
grupa trenutka s teškom mukom probijala kanal za objavljivanje najvažnije ploče trenutka,
imao je puno pravo da jasno pokaže koliko mu sve to ide na živce. Ali ne bez smisla za
humor.
„Prvo smo svirali u Ljubljani”, pričao je očigledno raspoloženi Milan. „Prvi koncert je
bio za potrebe TV Ljubljana. Svirali smo u nekom internatu, za emisiju. Sve je bilo live.
-
Gledalo nas je oko trista posetilaca. Na tom koncertu je bilo malo problema s publikom. Neki
tip nas je stalno provocirao i zamalo da ga Koja udari basom. Glavna frka je nastala sutradan,
kad smo svirali u nekoj studentskoj menzi. Taj isti tip se pojavio. Ispred nas su svirale Kuzle
(jedna od tada aktuelnih slovenačkih grupa, p. a.), ortodoksni pankeri. Rulja je bila prilično
indiferentna. Pred kraj su počeli da se lože, pa smo imali dva bisa. Vd je polivao publiku
pivom, a Kele (prijatelj/menadžer Šarla, kasnije bubnjar Discipline kičme, p. a.) lupao je
bubnjeve. Onaj isti tip je pokušao da se popne na binu, ali smo ga Koja i ja u tome hrabro
sprečili. Nama je jako prijala ta frka, jer smo oduvek želeli da se tučemo s publikom. Mi smo
u duši silosi.”
Zanimljivo je da je Šarlo trebalo da, u toku mini-turneje, nastupi i u zagrebačkom
Kulušiću, ali je koncert otkazan jer je Bijelo dugme snimalo živi album.
„Ovi u Kulušiću su nas zavrnuli, jer su poleteli za lovom”, prokomentarisao je Milan.
Dugme je snimalo live verziju Doživeti klimakterijum. Verovatno je i Jugoton tu umešao
svoje prste.”
Umesto Kulušića, Šarlo je, kasno uveče, nastupio u Salunu, tada vrlo popularnom
zagrebačkom klubu.
Milan: Šminkersko mesto, gde su nas čudno gledali. Mi njih nismo čudno gledali, jer
znamo takve ljude.
Konačno, album. Dve izjave. Najpre:
Pozvao nas je Đorđe Debač (tada urednik u PGP RTB-u, p. a.) zvani „sve je u redu,
nema problema”. Potpisali smo ugovor za jedan album i jedan singl.
Zatim:
Prema dogovoru sa PGP RTB-om, album će izaći krajem maja, početkom juna (u
svakom slučaju nadam se da će to biti do jeseni ove godine), a singl krajem maja.
-
Bistriji ili tuplji? Tuplji.
Naravno, PGP RTB na kraju nije imao nikakve veze sa Šarlovim albumom, propustivši tako
priliku da se bar simbolično iskupi za prošle i buduće godine nečuvene jalovosti u tretmanu
domaćeg, a posebno beogradskog rokenrola. Materijal je ustupljen zagrebačkom Jugotonu, za
koji je Električni orgazam već bio objavio debi LP, a sledeće godine će to učiniti i Idoli.
Milan je, tim povodom, uoči izlaska ploče nazvane Bistriji ili tuplji čovek biva kad..., opet
dozvolio sebi da sa finim sarkazmom tretira činjenicu da je sindikalizam i glupost
jednostavno nemoguće izbeći u zemlji rokenrol surogata čija se „vruća seljačka krv prosula u
blagajne” (Marko Brecelj, Majmuni).
„Mi još uvek imamo ugovor sa PGP RTB-om, mada smo sada potpisali i za Jugoton.
Završili smo snimanje, predali trake i to je trebalo da ide na Republičku komisiju SR Srbije.
Oni (PGP RTB) rekli su da hoće vrlo brzo da izdaju ploču, što nama nije odgovaralo. Mi smo
vrlo mladi, prosek starosti nam je ispod 21 godine i da smo rođeni na Zapadu, bili bismo još
maloletni. To je puno uticalo na nas da dobro razmislimo koliko jedno ishitreno izlaženje
ploče može da bude štetno za naše mlade neiskvarene umove. I tako, nikako nismo uspeli da
se dogovorimo oko datuma izlaska ploče, jer je PGP RTB, ažuran i pedantan kao uvek, želeo
da taj posao uradi što je pre moguće. Naše oklevanje imalo je koren možda i u tome što je
njihovo forsiranje bilo preforsirano... Kada je već pritisak PGP-a da izda ploču postao
nesnošljiv, mi smo odlučili da pomoć potražimo na našoj strani. PGP je uvideo da samo preko
nas mrtvih može da izda ploču tako brzo, pa, pošto njihova moć ne dostiže toliko daleko,
odlučio je da snimke proda Jugotonu. Jugoton je udovoljio našim željama i u većim
gradovima ploča će se pojaviti početkom avgusta, a u drugim krajem meseca.”
„Mislim da su se svi uplašili kad su to čuli”, govorio je Milan o albumu, sasvim
drugačijim tonom, u septembarskom broju Džuboksa, na čijoj naslovnoj strani je bio Šarlo
akrobata. „Snimke su slušali tamo svi redom, od direktora do ne znam koga. Razmišljali su
hoće li uopšte izdavati ploču ili ne. Međutim, o tome smo čuli od sasvim drugih ljudi, a ne od
tih ’odgovornih’, koji su govorili sve je u redu, sad ćemo to izdati, evo za nedelju dana, za
-
dve nedelje, sad ide odmah na komisiju. Ali sve što su nam govorili padalo je u vodu. Stalno
su nam pomerali rokove. Govorili su nam da uradimo nešto i kad to učinimo, odmah su
pronalazili razloge zbog čega to nije u redu. U tim razgovorima nije bilo teških reči, uvek je
sve bilo kao nešto pristojno, evo, sedite, sad će kafa, nikad nam ništa u lice nisu rekli, na
primer ’E, to i to ne može’. Jedan krajnje ljigav odnos. Na kraju mi i nismo raskinuli ugovor
sa RTB-om. Mi smo samo potpisali novi ugovor sa Jugotonom. U stvari, RTB je prodao
snimke bez naše saglasnosti, nisu nas ništa pitali. Doduše, mi jesmo kontaktirali Jugoton, ali
sasvim nezavisno. Bilo je to u smislu ’Spašavajte nas, želimo da nam ploča izađe što pre’.”
Tiraž Bistrijeg ili tupljeg... bio je, navodno, tada skromnih deset hiljada, što je, s druge
strane, bilo prilično smelo za tako radikalan materijal, koji je vrlo teško mogao da bude
komercijalno privlačan. Milanova kasnija opaska da su verovatno bili povučeni popularnošću
pre svega Idola, a onda i Orgazma, zato deluje sasvim racionalno, iako se mora uzeti u obzir
fanatizam malobrojnih Šarlovih obožavalaca i činjenica da nešto toliko progresivno,
uzbudljivo i vredno mora već samim tim animirati inteligentniji i zahtevniji deo publike.
U Beogradu je, uostalom, uvek postojala nesrazmera između jednog posebno
radikalnog i ultrasavremenog segmenta publike (ta situacija uspostavljena je još tokom
šezdesetih) i nesposobnosti muzičara da ta strujanja na vreme transponuju na domaću scenu
ili, eventualno, što se graničilo s nemogućim, da budu korak ispred sveta, kao što se često
dešavalo, recimo, nemačkim grupama. U vreme izlaska Šarlovog albuma ti treptaji su prvi
put dovedeni u rezonancu.
Bistriji ili tuplji... bio je, u sekund precizan, zasek u tkivo modernog rokenrola, na
kojem je bilo onoliko Policea koliko i Džejmsa Čensa (James Chance), onoliko XTC-a
koliko i Pop Groupa i onoliko Stranglersa koliko je bilo dovoljno da uticaj ne iritira. Isto
važi i za Gang of Four, čiji su albumi, uostalom, prodavani u tiražima od oko četrdeset
hiljada, na daleko razrađenijem tržištu od našeg. Taj gornji, najviši sloj publike momentalno
je formirao kult, zajedno sa nekolicinom kritičara, čiji su se sudovi u različitim delovima
zemlje potpuno podudarali. Zagrebački novinar Vladko Fras je u Startu napisao, želeći da
naglasi da Šarlova muzika nadilazi okvire rokenrola, da „prema pojedinim zahvatima na
Bistrijem ili tupljem... zagrebačko muzičko Bijenale deluje kao Pesma Evrovizije”. Slično se
moglo reći i za deo ostatka jugoslovenske scene.
„Ploča koja je promenila sve”, pisao je Ritam u već pomenutoj retrospektivi. „Glas
Milana Mladenovića bio je nešto što se nije moglo zaboraviti, u svem onom kidanju i valjanju
-
na našoj najprogresivnijoj rok ploči ikada snimljenoj, jednom od istinskih remek-dela
domaćeg rokenrola. Ne samo da je ovde sadržano više panka nego na bilo kojoj domaćoj
ploči pre ili posle - ovde smo imali, što se često zaboravlja, supermodernu ploču tog svetskog
trenutka, stvorenu sa fantastičnim osećanjem za improvizaciju, za agresivnu, ali free svirku,
kakvu su samo najtalentovaniji, vizionarski autori pravili u to doba. Reč koja opisuje ploču
je: sloboda.”
„Mislim da je ploča jedna od najhrabrijih koje su do sada izašle kod nas”, rekao je
Milan u Džuboksu. „Upravo što se tiče samog pristupa. Obično svi prave ploču kao običan
zbir pesama, a kod nas je sve to više odraz raspoloženja u kome smo bili, kako smo se osećali
u trenutku dok smo radili na albumu. Na primer, ona stvar Pazi na decu I. Tu je Vd
jednostavno rekao: ’Hajmo sada svi u studio’, i pošto su se tu zatekli neki naši prijatelji,
zajedno smo pokupili instrumente i krenuli da sviramo. Ja sam uzeo bubnjeve, Vd gitaru,
Vejvoda je pevao, Dejan Kostić je svirao bas, Koja urlao i lupao po timpanima. Posle smo
nasnimili onu pričicu... Onda, pesma Čovek, prva s druge strane. Nju smo odsvirali
odjednom. Jednostavno smo uzeli instrumente i rekli da ćemo svirati najbrže što možemo,
nismo se obazirali ni na šta, tako da je iza nje samo čista energija. Na ovom albumu ništa nije
peglano. Sve je spontano.”
Svojim albumom Šarlo je dokazao, možda prvi put u istoriji domaće scene, da je stav
grupe pri radu na materijalu neprikosnoven i jedino relevantan. Desetinama unezverenih
polufabrikata, izgubljenih u nepreglednim prostranstvima tržišnih vizija, kalkulacija i
proročanstava, koncentrisanim na smišljanje „štosa koji će sigurno upaliti” i „nečega što je
posô”, Milan, Koja i Vd pokazali su ko je pravi gospodar. To što ovi i dalje nisu ništa shvatali
nije umanjilo silinu Šarlovog trijumfa. Šarlo je imao talenat, svest, hrabrost, energiju, osećaj
za ritam i smisao za humor. Šta im je ko mogao? Sem toga, znali su ključnu mudrost: to je,
ipak, samo ploča. Proizvod, a ne proizvođač.
„Album je hrabar”, govorio je Milan, „zbog toga što svi na svoj prvenac gledaju kao
da je to neko malo dete na koje naročito treba da se pazi, da se pere, da mu se dupe
napuderiše, da mu se sve iskuvava do sterilnosti. Mi smo želeli da preskočimo sva ta foliranja
i ovaj album je hrabar zato što je otvoren, zato što na njemu nije sve ulickano, dorađeno do
kraja. Stvari su samo naglašene i mogu da se razvijaju, bilo dok ih neko sluša, bilo dok ih
izvodimo na koncertu.”
„Hrabrost je staviti da sve ono što ti huči i buči u glavi baš tako izađe na vinilu”,
-
nadovezao se Vd. „Da se totalno opustiš i da izađe stvar baš onako kakva je u tebi. E, sad, to
u Jugoslaviji niko ne radi. Baš se boje da tu svoju ludost izbace napolje.”
„Naš bunt je protiv šablona”, priključio se, mada u odvojenom intervjuu, Koja,
„protiv glupih ljudi, protiv onih koji su spori. Novi talas... dobro. Ploča... baš lepo. Ako nisi
smislio način da kažeš nešto sasvim svoje, onda je to pakovanje kao i pre. Šta ti vredi da
sviraš nešto što se naziva ’pank’ ili ’novi talas’ ako ništa nisi ukapirao. Volim da se stvar
kreće. Da bude i toga i ovoga, i jednog i drugog. Da se napravi podela. Nisu svi pametni. Ima
glupih koliko hoćeš i zato je dobro da se napravi podela. Da se vidi ko je spor. Ako si spor...
doviđenja. Meni treba brzina. Brzo se živi, brzo se svira, brzo se priča... i zdravo. Ploča i
treba da bude iritirajuća. Naročito treba da iritira sve kretene koji ništa ne znaju i ne
razmišljaju. Što se mene tiče, sve to nije dovoljno. Tek će druga ploča da bude iritirajuća.”
Otvorenost Kojinog radikalizma i Vdova naglašena želja za razvijanjem, kretanjem i
promenom, koja je poništavala čak i osnovni element grupe, koheziju, stavljali su Milana u
poziciju zastupnika umerenije, diskretnije struje, što je, svakako, bio samo privid. Vrlo jasno
opredeljen za progresivnost, svežinu i individualnost svakog poteza, Milan je u stvari samo
imao jasnije artikulisane stavove, u kojima pak nije uopšte bilo prostora za kompromis i
uzdržanost. Vrlo rano, on je otkrio da mu kao stvaraocu i izvođaču najviše odgovara sistem
kreativnog, kritičkog pačvorka i da najviše može pružiti ako ima priliku da deluje potpuno
neopterećeno formom i, kao što je i sam naglašavao, spontano. Nekoliko godina deli dve
njegove izjave koje slede: prva je data u vreme izlaska Bistriji ili tuplji..., a druga u vreme
drugog albuma EKV-a.
„Nije sada stvar u tome da li ćemo mi da sviramo rok ili džez, već u tome da
pokušavamo da pravimo muziku koja neće biti striktno žanrovska. Grupe kao što su Gang of
Four izvlače iz žanrova ono što se njima dopada, kao što smo mi iz panka izvlačili energiju.
GoF su, na primer, uzeli hendriksovsku gitaru, ritam sekciju iz fanka i ti ne možeš da kažeš
da je to rokenrol, a nije ni fank, ni ovo, ni ono, jer su spojili nekoliko različitih žanrova u
nešto sasvim novo. Grupe koje mene zanimaju rade na sličan način. One nisu striktno
odabrale neki pravac. One iz mnogo malih slika sklapaju jednu svoju. Mi tako nemamo
nikakav koncept, sretnemo se na probi i uradimo nešto sasvim spontano. Svako ima svoj
pristup, a onda se sretnemo u jednoj tački. Skoro nam je palo na pamet da ćemo na kraju otići
u fri džez. Naravno, ne bukvalno, ali neke nove stvari su otišle vrlo daleko od rokenrola, od
bazičnog rokenrola.
-
Kad sam bio klinac, voleo sam strašno Kornelija Kovača. On mi je bio... nije mi baš
bio idol, ali cenio sam ga. Smatrao sam da radi pametne stvari. Posle toga sam voleo one iz
Deep Purplea sve zajedno, ali uvek mi je nešto smetalo. Na primer, voleo sam Ijana Gilana
(Gillan), ali mi je smetalo što on stalno urla, što malo ne proba da peva na neki drugi način.
Pa onda, voleo sam i Led Zeppelin, ali nisam voleo kako svira Džimi Pejdž (Jimmy Page)
gitaru, nego dopadao mi se neko drugi, Džef Bek (Jeff Beck), na primer. Ja bih spojio njih i to
bi bila dobra grupa, otprilike. I sve tako. Posle sam strašno voleo XTC, oni su mi uvek bili
maltene savršeni. Onda Stranglers. I kod njih mi je nešto falilo. Nije mi se dopadao
klavijaturista zato što je ličio na Džona Lorda (Jon Lord). Eto, njemu je idol bio Džon Lord,
to je i javno izjavio i stvarno je svirao isto kao on, potpuno isto. Voleo sam Yes i Deep Purple,
ali voleo sam i Sex Pistols. Kad se sve to spoji, može se videti da nema nikakvog reda. Ova
naša sredina uopšte nije zahvalna za tako nešto: kod nas je smešno kad si panker, kad se
označiš, kao, ja sam taj i taj, pripadam tu i tu, toj i toj vrsti, slušam to i čitam ovo i ovo, to je
smešno. Mada sam ja prošao kroz sve to, ali brzo sam ukapirao da je glupost. A opet, nikada
nisam bio toliko nezadovoljan sobom da poželim da sam neko drugi. Što ne znači da nisam
nezadovoljan sobom. Ali to je neko drugačije nezadovoljstvo.”
Pojam spontanosti vrlo će se često javljati u Milanovim intervjuima, a njegovi najbliži
saradnici, poput Margite Stefanović, nepogrešivo su osećali da je najefikasniji upravo kad
deluje na planu instinktivnog. Za vreme snimanja albuma Ekatarina Velika (u početku
nazivanog i Tattoo) u studiju Smolec u Zagrebu, bio sam u prilici da vidim tu vrstu
spontanosti na delu. Siguran da zna šta i kako želi da uradi, nije se nijednog sekunda
opterećivao pitanjem zašto. Snimajući jednu od skoro završenih numera, neprestano je ulazio
u studio, dosnimavajući gitarske pasaže, ponekad samo dva-tri tona. Kad je, po ko zna koji
put, vođen unutrašnjim wah wahom, ušao i uključio pedalu, Firči (Ivan Fece, tadašnji bubnjar
EKV-a), kome je očigledno bilo dosadno da sedi besposlen, primetio je nešto na temu
„nepotrebnog razvlačenja”. Milan ništa nije
top related