dragana Đorđević milana dodir maslaČka · i zaklinjem se bogom da rodiĆu s tobom novi svet ako...
Post on 10-Jan-2020
6 Views
Preview:
TRANSCRIPT
Dragana Đorđević MilAna
DODIR MASLAČKA
Zahvaljujemo se dragim ljudima, koji su delima i srcem pomogli objavljivanje ove knjige:
Radovan D. Arsenijević, Dušan Đelić, Marinko Bršadinac, Omer Petojević, Miodrag Zubac,
Zoran Plećević, Biljana Radašinović... Posebno hvala Maslačku - Mirjani Petrović.
Zahvaljujemo se Opštini Aranđelovac što je finansijski podržala ovaj projekat.
Dragana Đorđević MilAna
DODIR MASLAČKA1. izdanje, septembar 2014.
Izdavač: Narodna biblioteka “Sveti Sava”, Aranđelovac
Za izdavača: Biljana Radašinović
Vinjete: Ana Đorđević
Fotografije na koricama: Ana i Stanko Đorđević
Grafički dizajn i prelom: Dušan Đelić
Štampa: Štamparija “MARA MICA” Aranđelovac
Tiraž: 500
Dragana ĐorđevićMilAna
DODIR MASLAČKA
Aranđelovac, 2014.Aranđelovac, 2014.Aranđelovac, 2014.
MASLAČAKNA
ASFALTU
9
i kakosunce izlazi jutrimai kakotrče trenucikroz travu svakodnevnostii kakosadašnjost postoji kratkotek da se setim prošlostii kako sunce zalazi večerima
učim ja učim kako vrti se sve u KRUG u krug u krug
10
i SUDBINU SLUTIM JABLANOVA visokih ispred
u dušu ste mojuupleli nemir svojim šumom
na nebu vam i čelo i očia noga ne može dalje da kroči od toga mesta u aleji
vi tužno tugujete tugukao zarobljene pticešto ne mogu dalje od žice kaveza
vi ćutite šumomvi šumite svoje ćutanje
zašto vas zemlja tako silno vežeza svoja nedra
oko pogled do beskraja dignea stopalo nikako dalje da stigneod tog mesta u drvoredu
u dušu ste moju uneli slutnju svojim šumom
11
i znam da RAZLIKE NEMA razlike nema razlike nema
pod jarmom smo istim povili glavei čovek i biljka i pticaopije nas i za sobom vučeonaj prvi trenutakkad udahnemo vazduhgrlom laticom ili krilom
sunce nas prži sve podjednakonoć nam u pohode crninu nosijutra nas sa horizonta varaju osmehommenjaju nam boju htenjai mute svežinu nadanja
tetovirani smo oznakama istimi čovek i biljka i pticaruka nas ista i nežna i grubamazi i grdi i teši i tučepodigne visoko i baci nisko
a cilj nam je istiblizu i dalekozavisi od brzine kojom trčimo cvetamo ili letimo
12
i spoznajem tebe KROZ SEBE SPOZNAJEM ne poznajem
o sebi znam maloo tebi još manjeo njima ću (mislim)bar ponešto znatio sebi kad saznammnogo mnogo više
13
i osećam nemoć osećaš li NEMOĆ PONEKAD osećam
sunce isplazilosvoj crveni jeziki ruga sekomadima besa svoggađam gai ne pogađam nikako
sunce razjapilosvoja žuta ustai ceri sebespomoćnošću svojompsujem gai otapam se pod njim
14
ne volim da budem sama jer RUKE SU MI HLADNE i
ruke su mi hladne
posle rasplitanjadvadeset prstiju
zima je jedino godišnje doba
ruke su mi užasno hladne
15
tražim tvoj osmeh tražim TVOJ OSMEH tražim i
tvoj osmehotvara raja riznicetvoj osmehmenja tamnu boju noćitvoj osmehskida mi boru sa čelatvoj osmehbezobrazno šeta mojim venamatvoj osmeh uzburkuje mirno more mog života
16
onda ti pišem nedelju dana PRED NAŠE VENČANJE
afriko azijo ameriko mojaanđele moj apokalipsobudalo blesasta beno moja bradatavasionom vladaćemo voleći se veličanstvenogrožđe moje iz goredecu ćemo rađati dolinodržavo moja dragiđavole đurđevskievroazijo mojažena ću ti biti do krajazakrpo moja zvezdanaigraću se igraćeš sejao nama jablane moj javorekraj si moj i kraj sam tvojkralj si za mene kraljicukoščato mojeludo cemo ludovati do ludilaljubiti ljubomorno ljubavi mojamesečino moja majskanevesta ću biti tvoja nesrećonedostaješ mi neizrecivonjuškalo moje
17
orfeju ne okreći seoteću te ocu orhidejo
plava moja plaveti u ponor padamoa radujem se reko radostisveznalice svetlosti moja
trebaš mi tvrdoglavkotrijumfalna kapijo
ćaknuto mojeulovila sam te uđi
ubiću te usnama usnulifaraone moj frajeru
hlebe nasušni hlebe mojcveće moje crveno
čudo čekam te čeznemčekam te čoveče moj
džamijošumo moja
šašavo ce nam biti
18
i znam da nisam samo ZA TEBE JA JESAM
ja nisam zemlja za svako ralomoje su njive plodne samo za tvoje semesamo zbog tebeu meni cvet procveta
19
i pevam ljubavno duboko LJUBAVNU PESMU PEVAM
iz tvojih sjajnih zenicanapajam se toplotomza hladno doba koje dolazi
bilo mi pulsiratvojim ritmomi svakog jutra se ponovo rađam iz tvoga naručja
raspored borana mome čelusve je više nalik tvome
i ponekad mi se čini da tvojim koracima hodami smejem se tvojim smehom
toliko zarobljenaa tako slobodnasve više na tebe ličima ipaknikad toliko mnogonisam bila svoja
20
i zaklinjem se Bogom da RODIĆU S TOBOM novi svet
ako zatrudnim noćasrodićuiako već sto godina imami dovoljno rođene i nerođene deceiako me je tuklo i vukloi svega mi je dosta
ako zatrudnim noćasrodićurodiću ovu slatku spoznajuda se umorna planina trogrbapokrenula jugu bliže
21
i sanjam i tražim U SNOVIMA i tražim i sanjam
vidim te za trenu levom uglu moga sna
za časak te imam samo
okrenem se na drugu stranu da produžim san
u desnom uglu moga sna te nema te nema te nema
22
pa budim se iz snova i TRČIM TI U SUSRET ti trčim
trčim ti u susret bezglavoi uranjam u tvoje dlanovei hranim te plodovima čekanja dugog
sit ti se otkidašod moga jezgrai ostavljaš me do ponovnog spajanjagladnu neutoljivo
23
i shvatam lako i teško da NIJE LJUBAV UVEK ljubav
kako lako laži klize nam niz usnei tebi i menigrozno neko vreme
ruka ti u mojoja tiktakaju srca različitim ritmomkriješ se od menekao ja od tebene znamo se višešta li to u nama nepoznato diše
gomilamo rečibez ikakvog smislatek da prođu dani
i bivamo strancisve više i češćeza istim smo stolomzajedno a sami
24
pa bežim da napišem pesmu OVAKO JA BEŽIM
do zemlje dugačkuja obučem suknjuda pokrijem noge
i košulju nekuza tri broja većuda sakrijem grudi
naočare crnei kad nije sunceda ne vide oči
a na pleća torbu mislima krcatuzakopčanu dobroda mi ne ukradu
25
i slavim A NE SLAVIM slavim a ne slavim
pogasila sam svećice
iz čaša punihprosipa se vino crvenona bele stolnjakemoje čiste namere
voćke trununiko ih ne jede
26
i GLADUJEM DA POBEGNEM negde gladujem da pobegnem
gladujem ti majko za punom trpezombolest neizlečiva
gladna sam ti voćačiji ukus ne znamne videh ga nikadtek mu oblik slutim
ne videh ga nikadtek mu oblik sanjami u vode neke neznane zaranjamduša mi u njima neprestano plutaa do njih mi nema ni svetla ni puta
gladujem ti majkoza punom trpezomotkad sebe poznamgladujem ti majko
27
MRZIM SVE KAVEZE a naročito kaveze za ptice
u kavezuptica imai vode i hleba
ali nema nebaali nema neba
28
a nije SVAKA PTICA PTICA NIJE svaka ptica nije
ptica ima dva krilalevo i desnokao što srce imalevu i desnu komoru i predkomoru
oblik veličina i boja krilazavise od podnebljaod starosti i vrste pticei drugih više ili manje važnih uslova
u svakom slučajukrila služe za let
ima krila dvai ostala obična peradšto pognutih glavaiz blata zrnevlje kljuca
ka nebu pogled ne podiže nikadni kad jara peče ni kad kiše pretene koristi krila
a ptica poznajeili barem slutisilne boje nebai prostor visina krilima oseća
pa kad joj levo ili desno kriloili oba krila zauvek polomepati i umire
obična perad ostajeda pognutih glavaiz blata zrnevlje kljuca
29
i pitam se jesam li ja ili nisam ja PTICA JESAM LI
o da jesam pticai da imam krilai da imam krilai da imam nebozarobljena nikadne bih bila
ali ja sam zemljadaleko mi nebo
30
a krčiti puteve do neba treba ZA PTICE SLOBODNE
mišto krčimo putevedo nebahranimo setvrdim korama hleba
neka oko sredine meke se gložeoništo kao korov trulise množei zube nemajuda zagrizu
31
jer DOK PROLAZIM vidim i znam da prolazim
prolazimkamen se kotrlja niz padinudolina ga čeka
prolazimkroz dolinu svečano prolazi rekamoru u susret
prolazimkliker svileni trči kao srnau ispruženu detinju ruku
prolazimhrast se nežno savija kao matida zagreje pticu
prolazimpod snegom mekim pšenica spavaproleće sanja
prolazimu sumrak starica svetiljku palida osvetli do postelje put
prolazimza mnom i plač i osmehi mamin uzdahi žuti maslačak
32
i sviram adađo tužni sviram ZA BIVŠE KRALJICE
onapolako razgrće paučinusa svoje prošlosti
iiz polutrulog sećanjavadi ostatkesvoje mladosti
i briše paučinu sa njihglača ih do iznemoglostida im povrati nekadašnji sjaj
ikiti njima godinekoje neminovno poseduje
izastaje pred ogledalompokušava da se osmehnenekadašnjim osmehomnovim cvetomosvežava staru haljinu
i korakom nesigurnimodlazi na proslavutridesetogodišnjice svoje mature
33
za čoveka bivšeg pišem lamento ZA BIVŠEG ČOVEKA
jednim preostalim zubomgricka presušenu pršutuu kući poluprijatelja
u levoj mu rucidogoreva cigaretameđu požutelim prstima
u desnojko zna koja po redučaša vina
u glavi tetura misaoda pokaže svetu(samo da mu dođe prava reč)
a svet već odavno ne mari za njega
34
i dok na obali jezera PROMIČE NOĆ ja slutim zlo
u sobi preko putamladost dišeispod ovih boradevojčica se boji
jezero se uzjogunilokiše se svu noć cedena tanane brezena pustoj obali
ni čamca ni čamdžijeniko da preveze do one druge obale
35
i ne shvatam zašto BRAT BRATU majku sestru kćer
iz grudi izbodenihpotoci krviodneli otkucaje života
kraj reke jedine preživelelivada pocrvenelaod stida i tuge
stali razgovoria vreme teče li teče li teče
36
i NAD GLUPOŠĆU ljudskom neljudskom SE MOLIM ljudski
pa štaako se ruše sistemii pomeraju graniceništa nije zanavek dato(sem možda ovog plavog neba)
neka dođavola idu i ustavi i federacijei koalicije i manipulacijepolitika je gadna stvar(protutnjaće i ovaj voz)
za jedno se samomolim boguneka ti mržnjane pomuti nikadčist pogled prema horizontudevojčice mojadečače mojnevinog oka
37
a njih ima ih KO PLEVE IH IMA praznogovornika
ej dostato vec zamarasva ta pričaranjai gluparanjai luparanjao pogrešnim lekovimao propalim čekovimao proteklim vekovimabačenim u prazno
ej dostato stvarno zamarata ogovaranja ipodgovaranja inagovaranja izapomaganja iprenemaganja
ej dosta
hoću da čujemšta onaj čovek tamo u uglu ćutidok oko mu bistrokroz prozor otvorennešto novo drugačije sluti
38
a vidim i bojim se da viknem bih DA URLIKNEM
jernogu pred nogukao u šetnjupod ruku se vodeđavo i bog
doku dugoj koloniu stopu za njima poslušno koračanarod
39
pa se uvučem duboko U SEBE SE UVUČEM duboko
ne jedem više pomorandženi bananemnogo su skupea jabuke na svakom ćoškumogu da se kupepa ne jedem ni njih više
držim dijetu
40
kad žuti zeleni list padne to ipak NIJE ISTO to nije isto
žuti listšto dugo zeleneše
i ukras bešecele jedne bašte
sahraniše u korpu prljavuzajedno sa običnim smećem
41
i osećam smanjujem se PRAMEN PO PRAMEN otkidam se
pramen po pramenkose duge odsecam
korake kratim
u crno bele haljine bojim
navikavam seda volim jesen
42
iznutra LIVADA PROCVALA DO SUNCA izrasta do sunca
i bila sam pticai krticakrila o prozore zatvorene lomilakroz zemlju tvrdu prolaze kopalanoge trkom zamaralai ruke u prazno nudilagubila se i pronalazilai vozove stizalai konje jahalasudarala se sa sobomi drugimai lečila i bolovalai tražilako Diogen fenjerom
a u meni sve vreme rasla jelivada prostrana zelenana kojoj maslačcivisoko do sunca cvetaju
DODIR
49
POČETAK I KRAJ
odnekudzaurlala nežnostkao zov izgladnele vučicekroz hrastovu šumuprošaranu sunčevim trakamau svitanje
poziv je bio jasanomamljujući
čudotvorci vaskrslii zamahali čarobnim štapićima
Violončelo se prvi pokrenuoispravio leđai zasviraotonove iskonskih htenja
Flauta zalelujalakao brezino lišće na aprilskom vetruusne nevidljivog sviračaspojile se u akord suštinesa tananim telom instrumenta
50
zatitrale strune Harfeu paučinastom salonuuspavanog zamka
iz stare kutijeprišunjao se Saksofonnaslutivši svoju melodiju
Violina mu zašaputala u uhoi ljupko ga povelau svet postojane suptilnostiuplevši mu nove zvukoveu zlatne vlasi
dodirnute energijomlaganog moranjakoraknule dirke otmenog Klavira
i začula se simfonijaspontanog osmehašto kreće iznutrasasvim prirodno
muzika prostrujala prostoromi pozvala glasoveućutkane ispod kamenjaispod koraispod leptirovog pazuhaiz semenjaiz crvene boje napupele bulke
51
na proplanku zaplakale srneplanina spustila kapkezelenih očijuu zanosu
sve bolnopostalo je tako jednostavnopodnošljivo
zatvorila se pitanjapred izvesnošću odgovora
pomerile segusto isprepletane krošnje neznanja
i otvorio se horizontveličanstveno plav i čist
53
PODSTICAJ DA SE PRETVORE U ODLUKU
NEDOUMICE OKLEVAJU
TRAŽEĆI
55
dodirni me dodirni me stvarno
predugokamenu ćutanju leži
ako ga podignem
možda će crvi izmileti iz trule zemlje
možda će izgužvani cvetda uspravi glavu
56
dodirni me svom snagom najnežnije
kroz usko bezbojno plastično crevoiz prozirne bezbojne ašeubrizgavaju bezbojnu tečnostu moju gusto crvenu krv
podnosim terapijuiz čiste inercijekojom sam naviklada pristajem
onda dugo povraćamsve dok se ne osetim lakše
i svaki put kažemda sledeću terapijuneću da prihvatim
57
da sve zaboli i prođu sve boli
zalivam rečimabelu hartiju
neuki bi rekliigram se
pretačem sebeu smislenu porukuda lepo bude primaocu
58
da nadođu sva sećanja i da se sve zaboravi
ponekadnamere teško padajuu rečenicesa nejasnom slutnjomo zgrčenom smislu
potreban jepravi pokret usanada odškrine razgovor
59
da nestanemo lako i rodimo se obnovljeni
kolikoje zrnacaistinske željepotrebnozasejati
da izniknemospremnida se darujemo
60
dodirni me kao da je to poslednje i prvo
slažem kockicenemaštineu mozaikraskošnosti
neizrečeni vrisak iskrikao srebrni nožspreman da poseče
61
kao da je to prvo i poslednje tvoje svitanje
ne muči seu traženjuprimerenih reči
samo me pogledaj
razumeću tejer govorimoistim jezikom čije je izvorišteu zenicama
62
kao da je to jedino smisleno saznanje
kroz prozorkad pustimo pticu
gledamo dugo u nebo
koje ona krilom otvara
63
sruši sve spone što sputavaju
promiču mislikao predelikoje posmatramodok putujemo
jedva sustižem sebe u njima
64
oslobodi sve što je neslobodno
okrenuo mi leđagledamkosa mu neočešljanaovlaš prikupljena u rep
pod debelim džemperomkuca mu srce
dođe mida ga uhvatim za repi povedem gakući
65
otvori kaveze i pokidaj sve lance
jednostavnonisam mogla
da pijem voduiz zajedničke čaše
nosim modri žigodvojenosti
i nije mi važnokako će me nazivati
66
preskoči sve ograde
upornosat zvoni tinad glavomprobudi se
u svojoj kožiprepoznaj se
skini sve tuđei na dobro oprano teloobuci odećukrojenu isključivo za tebe
67
dodirom probudi sve što spava
zapovedapod izgovorom da štiti
slušaju ga verujućida je u pitanjunesporazum
68
prodrmaj sve što je zaboravilo da živi
dan im bivai počivamišljuo dobrom obedu
ništa ih više ne podsećana raskoštraganja
69
nahrani sve što gladuje
vrataodaja svojihnikadne zatvaram
možda će da naiđe nekoko nema gde
da se ogrejekraj vatrekoju nikadne gasim
70
da više nikad gladno ne bude
tragam po prodavnicamaza pravim cipelama
da me odnesudo mesta na kome ću moćida hodam bosa
71
udahni duboko i siđi u sebe
letzapočinjempo ko zna koji put
ocrtavanjem prostorakoji bi bio dovoljanza zamahkrila
omeđen veličinom papirapo kome crtamprostornikako da me prihvati
72
pa širom otvori oči i pogledaj me bez straha
zaronili su jedno u drugospajajućipočetak i kraj
zatečeniprizoromljudi oko njihnisu imali vremenada osete zavist
73
neka sve nemoćno ustrepti snagom što pokreće nepokretno
ne bolida se kroz ograduod trnjaprovučeš
ako sa one stranesmisao čeka
74
neka eksplodiraju svetovi učmali
glasmeko kliziniz mislikao svila
očigovore višeod rečikoje bira
ruka u laganom pokretudonosiocadobrih vesti
75
i neka izniknu nova obzorja
pridržavam kapke nadomda svaki tunelima kraj
pretvaram sepovremenou konjica vilenjakašto bludinad vodomsa lokvanjimanalik na svetilišta
76
neka poleti sve što i ne sluti da krila ima
zakucao jena teške hrastove dverilakoćom labudovog pera
primile ga odaje
zamirisao nameštajprogledali zidovizasijale lampe
77
neka zaplače sve što nikada plakalo nije
maleno zrnce šibicesasvim ovlaš dodirnepravu stranumalene kutije
zaplače plamenda upali svemir
78
neka se grohotom smeje
u menise neprestano svađajucrno i belo
ponekad se sliju u jedno
tada me obuzmesivilo
79
sve što je zaboravilo da smeh postoji
stavim rukuna oči
i kroz prstegledam sunce
gleda i ono menekroz oblake
80
neka se usprave pogažene trave
hrabra je pomisaoo inkarnacijiosmeha
na licu čovekakoji nije znao
da dodir suncaostavlja opekotinesporo isceljujuće
81
neka potrče bregovi
izranjaniotkudaizvorusred pustinje
žedneostaju usnekoje ne umejuda verujuu čuda
82
i neka zapevaju reke
da napravim slikuhtela bihpred kojom biljudi zastalisa poštovanjem
postavićuveliko ogledalonasred galerije
83
neka šume progovore
ničegase ne plašim
sem sebe
uplašene pred sobom
84
neka prohoda kamen
u sazvežđesuštastvenostilakouđi
kao jutarnji vazduhu sobu
kroz otvoren prozor
85
neka nebo promeni boju
kad mi dolazišne kupuj poklonene oblači svečano odelone razmišljaj o načinuna koji ćes me pozdraviti
primiću te radoposlužiću tedomaćim vinomiz jednostavnih čaša
skloniću satda ne meri minutekoji brzo prolazekad prijatelji razgovaraju
86
neka se Zemlja pokrene u suprotnom smeru
samou ispružene dlanove
kapljusokoviiz nebeskog voća
87
neka svemir zazvoni otkrovenjem
Isusje stradaozbog ruljekoja je klicalaBarabi
Onje vaskrsaonjih jeprogutao mrak
88
KRAJ I POČETAK
dodirni medodirni me stvarnododirni me svom snagomnajnežnijeda sve zaboli i prođu sve bolida nadođu sva sećanjai da se sve zaboravida nestanemo lakoi rodimo se istog trena obnovljeni
dodirni mekao da je to poslednjei prvo tvoje svitanjekao da je to jedinoi konačno smisleno saznanje
sruši sve spone što sputavajuoslobodi sve što je neslobodnootvori sve kaveze i pokidaj lancepreskoči sve ogradeprobudi sve što spava
prodrmaj svešto je zaboravilo da živinahrani sve što gladujeda više nikad gladno ne bude
89
udahni dubokoi siđi u sebepa širom otvori očii pogledaj me bez straha
neka sve nemoćno ustrepti snagomšto pokrece nepokretnoneka eksplodiraju svetovi učmalii neka izniknu nova obzorjaneka poleti svešto i ne sluti da krila imaneka zaplače svešto nikad plakalo nijeneka se grohotom smeje svešto je zaboravilo da smeh postoji
neka se usprave davno pogažene traveneka potrče bregovineka zapevaju rekeneka šume progovorei neka prohoda kamenneka nebo promeni bojuneka se Zemlja pokreneu suprotnom smeruneka svemir zazvoni otkrovenjem
90
dodirni me dahomzenicom obrazom mirisom svojimvrškom malog prstavelikim i malim mozgomutrobomtabanomvazduhom iz pluća dodirni me
i dozvoli da i ja tebeisto takododirnem
DODIRPRIJATELJA
95
MASLAČAK U SFERNOM OGLEDALU
Do krajnjih mogućnosti vremena i sopstvenog stida odlagala sam čas u kome ću se samoj sebi obratiti povodom Draganinih stihova, bojeći se da otvaram sopstveni užas bačenosti u slepi, gluvi i nemi svet, svet u kome tek povremeno bukne plamen nade ukresan iskrom zalјublјenosti koji potom neumitno gasne ostavlјajući tamu još crnjom nego pre... Uznemiravala me je i pomisao na to da ću se oveštalim i grubim rečima kojima i nisam mnogo vična neumitno doticati tragova koje je Dragana iscrtavala svojom čežnjom. Dok čitam njene stihove, duša joj, idući iz pesme u pesmu, naočigled smalaksava savladana razdvojenošću i lјudskim ravnodušjem koje nije razumela i nije mogla da prihvati. Jedva sam prekoračila svoju bojazan, tačnije strah, i to samo zbog obećanja Draganinoj ćerki Ani. Jednom prilikom kao glasnik sa neba mi je stavila u ruke „Maslačak na asfaltu“, jasnovido uverena da time čini pravu stvar. Zašto – tada mi ne beše jasno, budući da evo sve do sada Ana nije znala za to da sam i ja nekada naivnim stihom ispisala pesmu sa istim naslovom. Potom je, istim putem, do mene stigao i „Dodir“ koji je učinio da konačno svoj susret sa Draganom prepoznam kao predoređen. I evo, umesto da nas obe ogrnem i ugrejem tišinom satkanom od razumevanja i utehe, treba da je rečima probudim, dozovem, i kažem joj da nije, da nikada nije bila i da nikad neće ni biti sama. Molim vas, pogledajte izbliza u maslačak na asfaltu. Mnoštvo zbijenih žutih cvetića koji se neustrašivo protežu na sve strane, nesvesni sivila, prlјavštine i tvrdih
96
đonova koji ih svakoga časa mogu zgaziti. Maslačak je malo Sunce što sija svoju radost u strplјivoj nadi da će je neko primetiti i prepoznati. Jer, on zna sve da vidi, a retko ko ume njega da spazi. Ali, ako se to dogodi, nastupiće onaj veličanstveni trenutak susreta, vredan svakog čekanja, u kome se događa nemoguće – spajanje naizgled večnih razdvojenosti: neba i zemlјe, spolјašnjeg i unutrašnjeg, muškog i ženskog, početka i kraja. To je trenutak slatke ushitne punoće čija se napetost oslobađa nadradosnim činom stvaranja. A stvaranje – to je svrha i smisao života našeg, jer mi smo deca Tvorca, rođena u liku svoga Roditelјa. I Dragana je sačekala jedan takav trenutak, jedan susret za koji je verovala da je pravi. Pesme su joj bile ispunjene odvažnom rešenošću da se zaleće u nestajanje iz koga nastaju novi svetovi. Zadivlјujuća je i čak potresna njena bliskost sa iskonskom silom rađanja koju je nosila u sebi, i njena spremnost da joj na svaki način i bez ostatka posluži. Rađala je decu, ali i stihove, prijatelјe, đake, i ko zna šta još... Bila je zalјublјena u svet, a rekla bih da se i svet tada u nju beše zalјubio...Samo slutim šta se potom dogodilo. Ne znam, i nisam sigurna da bih volela tačno da znam. Tek, Dragana se jednog dana probudila zatočena i izopštena, povređena nepravdom i zaustavlјena pitanjima na koja nije dobijala odgovor. Nјen „Dodir“ je očajni vapaj za dodirom, za susretom, ponekad čak i samo za običnim, prijatelјskim razgovorom. Pesme u njemu dozivaju gosta koji kao da nikad ne dolazi, nude utočište koje kao da nikome ne treba. Neispijeno vino se u njima proliva na snežno beli stolnjak dobrodošlice... To je vreme kada u samoj srži bića živi još samo vrela nada koja potmulo, a neprekidno
97
udara, udara, i udara, pokušavajući da do nekog dopre – uzaludno, jer se svet odbija od ogledala kroz koje se u njega gleda. Koža se zateže od čežnje za dodirom – onim potpunim, ali spremna je da zadrhti od sreće čak i pri ovlašnom, slučajnom. Reči nezadrživo izbijaju, i na javi i u snu, pokušavajući da nekog dozovu. Neizbežno, nada polako gasne, i više se ne osećaš kao zvanica na velikoj svečanosti života. Gledaš je izdaleka, kao neko ko tu nikada nije ni pripadao: Jednostavno/ nisam mogla/ da pijem vodu/ iz zajedničke čaše/ nosim/ modri žig/ odvojenosti... Tiha ubitačnost osame i straha koji se neosteno gomila. Da li se obraća sebi ili slučajnom prijatelјu kada zove: ...siđi u sebe/ pa širom otvori oči/ i pogledaj me bez straha? Bezbojni hladni užas materijalizovao se konačno u aši okačenoj o bolnički stalak za infuziju. Ubrizgivan je u krv, da joj razredi i razbije poslednje snage, terajući je da povraća život kakav nije htela ni mogla da prihvati. Svaki put osećala je olakšanje, pomerajući se još za korak ka izvesnosti kraja koji se činio kao... horizont/ veličanstveno plav i čist. Sa svakim od tih koraka, njena pitanja, jedno za drugim, gube smisao i samim tim nestaju, a sa njima i zavesa neznanja. Pod vedrim nebom vidi se Suncem obasjano polјe. Ono je uvek i bilo tu: U meni sve vreme rasla je/ livada prostrana zelena... Zapreka nikada nije ni bilo, osim onih koje je sama postavlјala, kao što uostalom i svi činimo. Trebalo je „samo“ da razbije ogledalo u kome je živela. Ko god da pročita njene stihove, neka to učini, time će je zauvek osloboditi. I maslačci će visoko do Sunca cvetati.
Mirjana Petrović
98
Boravak kod Dragane po starom, dobrom običaju bio je veoma prijatan. Razgovor sa njom kao i uvek - inventivan. Nakon priče sa njom uvek sam bio u situaciji da ponešto zapišem. I ovo što činim večeras ima smisla… Kako me je blistavo ponukala na priču o Svetom Pismu, o Bogu… O Ljubavi! Čak mi je dala i ideju za knjigu, za formu. Mogle bi to biti glinene ploče, crepovi - kuću da pokrijem! Imao sam ja to, u pesmi, poodavno, ali, eto, ona je to postavila na svoje mesto. Iščupala je to iz mene! Zahvalan. Ujedno, to je bilo i njeno uziđavanje u kuću moje duše. Kako to sve ide lepo, kako je to sve Božja blagodat, na radost… samo kad imaš trun ljubavi u sebi. Za sebe i druge. A ja, ako sam uzidao zrno peska u njenu(nesumnjivo ogromnu) ljubav, ako sam učvrstio, pomogao… to je vredno. Zarad toga i pišem ovo. Zarad toga ovo je i drugačije od svih dosadašnjih zapisa koje poneh iz njenog doma! Zavetna ploča naše ljubavi na mom krovu konačno je na svom mestu…
Omer Petojević
99
NEŽNA KAO PAHULJICA, JAKA KAO STENA
Dragana je kroz život hodala krupnim koracima i mada je kratko poživela, proživela je nekoliko životaneke prosečne žene.
Revolucionar ili jeretik?
Celim svojim bićem je bila i jedno i drugo. Borila se za svaki minut svog kratkog života, za sve. Za svoju decu, za svoje pesme, za svoj pogled na svet. Svojim baršunastim, blago promuklim glasomzaokupljala je pažnju i ulivala spokoj slušaocu, bilo da je recitovala, pevala ili samo govorila o najobičnijim stvarima.
Ponos što sam je poznavao, što mogu da kažem da smo bili prijatelji ispunjava mi grudi. Svako sećanje na nju, osim tuge koja se pomešasa ponosom izmami mi i osmeh, zato što još uvek moguda čujem njen blago promukli glas, smeh... Mogu da je vidim, kako se pojavljuje, kao breza dok treperi na povetarcu.
Zoran Plećević
100
Miodrag Zubac
Dragana Đorđević je poetesa posebne vrste i, po svemu,sasvim izdvojena pojava. Stvorivši svojevrsno poetskotkanje, satkano od najsuptilnijih reeksija i imaginacija, ona je za sobom ostavila svetao, meteorski trag i, iako relativno kratkog životnog veka i zlehude sudbine, nije izrekla osuđujuću presudu ljubavi.
Hrabra, emotivna, ali i snažna, živela je do dna i život i poeziju, potvrđujući tako rečenicu Džeka Londona da je "prava funkcija čoveka da živi, a ne da postoji".
U centru njenog interesovanja je dodir, emocija, voljeno biće, biće koje voli. To je potraga za ljubavlju životom plaćena, duboko urezana u srca i pamćenje svih nas koji smo je poznavali.
101
u Aranđelovcu, 07.09.2014. god.
Evo je više od deset godina, Dragana, Milana, Maslačku na asfaltu, ili jednostavno Gago, svejedno kojim od imena, kojima smo Te sve zvali, da Ti se obratim, od kada ne možemo, BEZ BOŽJEG ČUDA, da se neposredno uživo ponovo sastanemo da se družimo, “…da pričamo, da se smejemo, ćutimo i pevamo i plačemo... i više od toga “... i ne znam da li će nam još i kada BOG to omogućiti.
A TI SI DEO MENE. Ja sam po Tebi ,,Rz.” - ,,Redak zver” - tako si me Ti nazvala. Isto kao što je ,,Vuk iz Brezovca” - Vladeta Kolarević - Tvojim imenima dodao još jedno, rekavši Ti: ,,Ti si, Dragana, MASLAČAK NA ASFALTU”.Ponudila mi se mogućnost da Ti, nekako, pošaljem jedno - ovo - pismo. Biti će objavljena - štampana - kompletna zbirka svih Tvojih pesama pa, AKO BOG HOĆE, i za ovo pismo će se naći mesto negde u nekom krajičku ... ,,Hoću da čujem šta onaj čovek tamo u uglu ćuti...”
Strah me, ...A TI SI GA SE TAKO NASTOJALA OSLOBODITI I KLIKOM I KRICIMA TVOJIH PESAMA ...da neću imati dosta vremena i umeća da Ti kažem sve što bih, pa bih bar da ti kažem - opet - kako sam ja i tada i uvek doživljavao i kako i sada istovetno doživljavam - osećam Tvoje pesme, od prve koju sam pročitao pa do sada, ovde, na zemlji Tvojom rukom napisane. Jer, i,,...u meni sve vreme rasla je livada...”.
102
Pročitao sam pričicu (kažu legenda): ...Negde na Islandu starac i dete posmatraju gejzir, pa starac, na pitanje, govori - objašnjava... ,,I zemlja je živa... na njoj je svačega živog..., sve to njoj pričinjava mnoge radosti ali i mnogo boli... i čovek je mnogo povređuje... kada se u njoj nakupi bola toliko da se može raspasti, zemlja, radi samoočuvanja, otvori neku od slavina na sebi i mnogo nagomilane boli ispusti sa vodom i parom”.
Tvoje pesme su, Gago moja, erupcije gejzira iz Tvoje duše. Oslobođenje od boli. Prikaz ljudima koliko saosećaš sa njima. Prosti tvoji krici u izvornom obliku. Skoro nimalo dodatno uobličavane, nimalo veštački ulepšavane. ISKRENE.
HVALA TI, GAGO, NA ISKRENOSTI!!! Po tome se mi volimo! Po tome si Ti Maslačak na asfaltu, a ja Rz. (Redak Zver) Maki Srećni
104
Kod Zubca u ateljeu, 2001.
Književno veče Radeta Glavaševića, 1983.
105
Deo ansambla predstave “Rođeni u znaku Cigana”, 1991.
Deo ansambla predstave “Rođeni u znaku Cigana”, 1991.
Sadržaj
MASLAČAK NA ASFALTU .................................................. 5
DODIR ............................................................................ 45
DODIR PRIJATELJA ......................................................... 91
Biografija
Dragana Đorđević
je rođena 1951. godine u Kragujevcu. Završila je studije na Filološkom fakultetu u Beogradu. Radila je kao profesor engleskog jezika, prevodilac i sudski tumač. Bavila se pevanjem, pisanjem i radom u pozorištu. Decenijama je bila član Književnog kluba u Aranđelovcu, koji je neko vreme i vodila. Učestvovala je na
mnogobrojnim književnim večerima, a mnoge od njih je osmislila i organizovala. Svoju poeziju je objavljivala u više književnih časopisa i zbornika. Objavila je i jednu zbirku pesama, pod nazivom “Maslačak na asfaltu”, 1995. godine. Dragana je adaptirala poeziju iz ove zbirke u teatarsku formu, i ta predstava, koju je ona režirala i u kojoj je glumila, je uspešno igrana u pozorištima širom Srbije i ostala zapamćena po originalnom stvaralačkom izrazu izuzetne emotivne snage. Takođe je, nekoliko godina ranije, na sličan način upriličila adaptaciju poezije Mike Antića pod nazivom “Rođeni u znaku Cigana”, koja je doživela više izvođenja. Osnovala je poetski teatar “Dodir”, koji je bio začetak prve prave aranđelovačke amaterske pozorišne trupe. Preminula je 2002. godine, ostavivši iza sebe bogat stvaralački opus na gotovo svim umetničkim poljima i više nedovršenih projekata, među kojima i pozorišnu adaptaciju “Kose” (”Hair”) i romana Oriane Fallaci “Pismo nerođenom detetu”, kao i zbirku poezije “Dodir”, koja u ovoj knjizi prvi put izlazi pred čitaoce.
sedeli smoi ćutalii pričalii smejali sei pevalii plakali
i više od toga
otvorena behusva vratai prozoribez staklasedeli smoi ćutalii pričali i smejali sei pevalii plakali
i više od toga
821.163.41-1
ЂОРЂЕВИЋ, Драгана, 1951-2002 Dodir maslačka / Dragana Đorđević MilAna; vinjete Ana Đorđević]. - 1. izd. - Aranđelovac:Narodna biblioteka "Sveti Sava", 2014 (Aranđelovac : Mara Mica). - 100 str. :ilustr. ; 21 cm
Autorkine slike. - Tiraž 500. - Str. 93-95: Maslačak u sfernom ogledalu / Mirjana Petrović.
ISBN 978-86-82795-48-3
COBISS.SR-ID 209666060
CIP - Каталогизација у публикацијиНародна библиотека Србије, Београд
top related