francuski paviljon, zagreb 27.1. - 10.2.2016. · 2016-06-13 · na radionici je korišten niz...
Post on 13-Jan-2020
0 Views
Preview:
TRANSCRIPT
Crtežom protiv zaborava
Francuski paviljon, Zagreb
27.1. - 10.2.2016.
Izložba “Crtežom protiv zaborava” austrijskog umjetnika Manfreda Bockelmanna, u
organizaciji udruge Festival suvremenog židovskog filma Zagreb, a u sklopu obilježavanja 10.
godišnjice Festivala tolerancije, otvorena je u Francuskom paviljonu 27. siječnja, na
Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Ovime se u gradu Zagrebu i Republici
Hrvatskoj dostojanstveno obilježio dan koji se po službenoj rezoluciji generalne skupštine
Ujedinjenih naroda obilježava od 2005. godine. Rezolucija apelira na sve članice Ujedinjenih
naroda da poštuju sjećanje na žrtve holokausta i ohrabruje razvoj obrazovnih programa o
povijesti holokausta, čime se želi pokazati odlučnost da se pomogne u sprečavanju čina
genocida u budućnosti.
„Tragedija nastala kao posljedica holokausta se ne može izbrisati. Mora biti zapamćena sa
sramom i strahom dokle god ljudsko sjećanje bude postojalo. Samo ako se sjećamo, onda
možemo odati prikladnu počast žrtvama. Milijuni nedužnih Židova i pripadnika drugih
manjina ubijani su na nezamislivo barbarske načine. Nikada ne smijemo zaboraviti te
muškarce, žene i djecu, niti njihovu agoniju.“
(Generalni tajnik Ujedinjenih naroda Kofi Annan, 27. siječnja 2006.)
Upravo na tragu rezolucije Ujedinjenih naroda ova izložba zajedno s pratećim aktivnostima
bila je namijenjena obrazovanju mladih o strahotama holokausta s posebnim naglaskom na
mjesto održavanja, Francuski paviljon, s kojeg su prije nešto više od sedamdeset godina
odvedeni brojni građani Zagreba u koncentracijske logore i/ili smrt.
Izložba je organizirana pod pokroviteljstvom Grada Zagreba, u suradnji s Francuskim
paviljonom – Studentskim centrom u Zagrebu te Austrijskim kulturnim forumom, te je
sufinancirana sredstvima Europske unije u okviru programa Europa za građane.
O izložbi
Izložba „Crtežom protiv zaborava” u tehnici ugljena na juti prikazuje portrete djece i mladeži,
žrtava nacističkog terora. Ti su mladi bili žrtve nacionalsocijalista iz logora Auschwitz-
Birkenau, iz bečkog logora/bolnice Am Spiegelgrund, iz ustanove za eutanaziju u dvorcu
Hartheim, iz Terezína (njem. Theresienstadt) i mnogih drugih stravičnih mjesta. Ubijeni su u
razdoblju od 1941. do 1945. godine zato što su bili Židovi, Slaveni ili „Cigani“, jer su patili
od neke tjelesne ili duševne bolesti, ili zato što su njihovi roditelji pružali politički otpor.
Prema rasnom fanatizmu Trećeg Reicha, bili su „nacionalne štetočine” koje je valjalo
istrijebiti radi obrane „čistoće njemačke arijevske krvi”. Kao predlošci za portrete poslužile su
tzv. „identifikacijske fotografije“ snimljene prilikom dolaska u logore. Osobe na njima
takoreći gledaju svojim ubojicama u oči. Logoraši koje bi fotografirali kao da su predosjećali
što će se dogoditi. Poneki, uglavnom Romi i Sinti, nisu slutili ništa. Pod izlikom
„dokumentiranja života Cigana“, službeno su ih pozvali, dok su još bili na slobodi, da dođu na
fotografiranje u određeno vrijeme. A zapravo se radilo o prikupljanju dokaza o „rasnoj
inferiornosti“ tih ljudi. Djeca bi obukla najljepše haljine ili odijela, htjela su ostaviti dobar
dojam ne sluteći kakvo im se zlo sprema. Nisu znala da je situacija smrtno ozbiljna, da se tu
radi o nekoj vrsti „castinga“ za logore smrti, u koje će ih ubrzo sve deportirati.
Manfred Bockelmann do sada je naslikao više od stotinu takvih monumentalnih portreta, a bit
će ih još. Kaže: „Nastavit ću raditi ta djela sve dok budem mogao raditi“. Naravno da zna da s
obzirom na tisuće i tisuća žrtava može portretirati samo mali broj likvidiranih. Pa ipak,
Bockelmann izgara za taj projekt, koji je nazvao „Crtežom protiv zaborava“. Stalo mu je do
toga „da barem nekolicini imena i brojeva da lice, da izdvoji nekoliko ljudi iz anonimnosti
statistike“. Umjetničkim sredstvima žrtve iz mraka potiskivanja ponovo izvodi na svjetlo
dana, kao što i nama na suptilan način predočava monstruoznost tog legaliziranog zločina.
„Ne prikazujem mučenike, brda leševa, izmučena stvorenja na čija se lica urezala glad, bolest
i iscrpljenost, kojima je oduzeta svaka individualnost. Prikazujem pojedince kojima
mučeništvo tek predstoji.“ Iza takve formalno estetske Bockelmannove odluke stoji
didaktička koncepcija. On zna da se „nitko zapravo ne može identificirati s takvim
strahotama. Ne podnosimo ono što je previše strašno i stoga odvraćamo pogled“. Portreti
prikazuju zdrave mlade ljude, a zaprepaštenje se javlja tek uslijed strašnog konteksta. I tu je
još aspekt trajnosti: „Slike se ne uništavaju tako lako(misleno) kao fotografije ili knjige,” kaže
Bockelmann, „jer čak ni nacisti nisu uništili tzv. izopačenu umjetnost. Kad jednom dođu na
svijet, umjetnička djela uglavnom dugo ostaju tu.”
Mračni portreti djece i mladih Manfreda Bockelmanna upečatljivo svjedoče o tome što ljudi
mogu učiniti drugim ljudima kada se, vođeni neobuzdanom rasnom mržnjom, bezobzirnom
koristoljubivošću i zaslijepljeni nemilosrdnom ideologijom, odluče za zlo, odnosno ne pruže
mu otpor. Lica djevojčica i dječaka u dobi od dvije do osamnaest godina dočarana su gusto
raspoređenim horizontalnim linijama nacrtanim komadićem ugljenog štapića na gruboj juti,
na upečatljivo velikom formatu od 1,50 m x 1 m. Na tim se licima ne nazire ni tračak
osmijeha. Kako bi to i bilo moguće? Kosa im je obrijana, crte lica ozbiljne i ukočene, pogledi
nesigurni, a duše pune zlih slutnji. Gornji dio tijela viri iz kažnjeničke odjeće, s crno-bijelim
okomitim prugama. Na nekima se može jasno pročitati kažnjenički broj i vidi se žuta
zvijezda.
O značaju i vrijednosti izložbe svjedoči i podatak da je prethodno bila izložena u njemačkom
Bundestagu te bečkom Leopold Museumu.
Iz opusa od stotinjak crteža, zagrebačkoj publici bilo je predstavljeno gotovo 60 radova,
odabranih prema mjestu podrijetla te autorovoj sugestiji.
O autoru
Manfred Bockelmann dobro je poznat na germanskom području. Njegov je umjetnički opus
opsežan. Ponajprije ga se prepoznaje po velikim formatima, koloričnim i monokromnim
pejzažima i prizorima horizonta. Na prvi pogled, njegove slike i fotografije djeluju smireno,
skladno, maštovito posvećene ljepoti i jednostavnosti. A onda, kad ih pobliže promotrite,
shvatite da Bockelmannova umjetnost nije tako bezopasna i apolitična kao što se to možda
isprva dalo zaključiti. Reakcije na raspoloženja, događaje i stanja svijeta zrcale se u njegovim
djelima. Ne govorimo o velikim, napadnim izrazima već o suptilnim promjenama koje
izražava: u odjeku razornog terorističkog napada 11. rujna 2001. na New York i Washington,
kao da je izgubio radost slikanja u boji. Otad, neko je vrijeme slikao samo crno - bijelo.
Bockelmannov posljednji veliki opus je upravo ciklus “Crtežom protiv zaborava”. Što je
dovelo ovog umjetnika da se baci u ambis horora novije njemačke povijesti? Njegova vlastita
biografija. I sram.
Manfred Bockelmann rođen je 1. srpnja 1943., u dobrostojećoj obitelji u Klagenfurtu u
trenutku kad su masovna pogubljenja u Europi dosezala svoj vrhunac. Njegova je obitelj bila
manje - više neokrznuta hororom, očajem i zločinima koji su se događali uokolo njih. Njegov
je otac, zemljovlasnik, 1941. postao članom Nacističke partije (NSDAP), iako to nije učinio iz
gorljivog uvjerenja - članstvo je njegovoj obitelji omogućilo stanovit mir u burnim
vremenima. Malo prije kraja rata evakuirao je svoju obitelj u Njemačku kako bi je zaštitio od
moguće osvete partizanskih trupa koje su se približavale. Nacistička vlast to je prepoznala kao
dezerterstvo, pa je Gestapo uhitio Manfredova oca. Kraj rat spasio ga je od zatvorske kazne.
Kao i mnogi drugi mladi ljudi i Manfred je ispitivao svoje roditelje o njihovoj ulozi i položaju
za vrijeme Drugog svjetskog rata. I poput brojnih drugih u Austriji i Njemačkoj bio je duboko
razočaran i potresen odgovorima koje je dobio na to pitanje. Otprilike: “Nacisti su nas zaveli”.
Manfred je postao duboko razočaran. Jednako svojim roditeljima i cijelom njihovom
generacijom. Ali i svojim naraštajem koji se izbjegavao suočiti s počinjenim užasima
pravdajući se kako je Austrija bila prva Hitlerova žrtva. “Kao umjetnik, želio sam izraziti
svoje mišljenje i osjećaje po tom pitanju, ali nisam osjećao da ikako mogu sam doprinijeti
rješavanju problema holokausta.”
2010., to se promijenilo. Manfred Bockelmann se zapitao što se dogodilo s djecom koja su
rođena iste godine kad i on, a koja su, za razliku od njega, doživjela stravičnu sudbinu? Kako
sam kaže, “djecom koja su spavala u pogrešnoj kolijevci”. Koristeći se tehnikom ugljena na
jutenom platnu zacrtao je prve paralelne linije njihovih logoraških uniformi, portretirajući
najnevinije od nevinih: djecu i mlade koji su ubijeni u dobi od 2 do 18 godina.
Konferencija za medije
Izložba je najavljena konferencijom za medije koja se održala 26. siječnja u Francuskom
paviljonu. Predstavnicima medija, kojih se u Francuskom paviljonu okupilo više od 15,
obratili su se Branko Lustig, predsjednik Festivala tolerancije, dvostruki oskarovac i preživjeli
holokausta, Nataša Popović, direktorica Festivala te sam autor Manfred Bockelmann.
Izložba je dobila vrlo dobar publicitet te je najavljena i popraćena u brojnim istaknutim
medijima: Hrvatskoj radioteleviziji, Jutarnjem listu, Nacionalu, net.hr-u, tportal.hr-u i brojnim
drugima, kao i na stranicama partnera projekta i obrazovnih institucija u Zagrebu.
Otvaranje izložbe
Izložbu su pred brojnim visokim gostima otvorili Manfred Bockelmann, Branko Lustig te
gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić. Među više od 250 posjetitelja, na otvaranje su
došli ministri Vlade Republike Hrvatske, saborski zastupnici, veleposlanici te brojni ugledni
gosti iz javnog, političkog i kulturnog života.
Posebni programi
Tijekom dva tjedna, izložbu je došlo pogledati više od 1450 posjetitelja. Zahvaljujući bliskoj
suradnji s obrazovnim institucijama, čak 60% te brojke činili su učenici. Za njih je
organizirano pet posebnih programa.
Dva puta je Branko Lustig proveo učenike osnovnih i srednjih škola kroz izložbu i pridonio
doživljaju svojim sjećanjima i perspektivom preživjelog holokausta. Detaljno je pojasnio
učenicima kontekst slika, ispričao o životnim uvjetima i načinu vođenja koncentracijskih
logora u kojima su ovi mladi ljudi bili zatočeni te odgovarao na brojna pitanja učenika.
Manfred Bockelmann također je u dva navrata proveo učenike kroz izložbu, upoznao ih sa
svojim radovima i njihovom pozadinom te osobnim pričama mladih s portreta, kao i
odgovarao na brojna učenička pitanja, iz čega se moglo saznati da mu za izradu jednog
portreta u prosjeku treba 1 do 3 dana te da nitko iz njegove bliže rodbine nije stradao poput
djece koji crta. Za njega ovaj rad, za koji kaže da „nikada neće biti dovršen”, nije umjetnost
nego stvaranje slike osobe koja je živjela kako bi rođaci, suvremeni svjedoci i kasniji naraštaji
imali mogućnost da je prepoznaju.
Radionica za učenike iz Gline
Posebna aktivnost je bila radionica koja je provedena u suradnji s OŠ Glina (školom s
područja od posebne državne skrbi). U sklopu radionice pod nazivom „Sudbine djece u
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“ učenici su se ukratko upoznali s poviješću, zločinima i
zakonima NDH te pročitali svjedočanstva osoba koje su kao djeca bila zatočena u
koncentracijskim logorima. Time se povukla paralela između teme same izložbe i djece koja
su pretrpjela slične strahote u Hrvatskoj tijekom ekstremnog ustaškog režima u 1940-ima.
U sklopu radionice, nakon proučavanja svjedočanstava, učenici su „igrali uloge“. Jedni su bili
„ispitivači“, a drugi su bili u ulogama osoba čija su svjedočanstva čitali. Bilo je to dojmljivo
iskustvo kojim se dokučila težina i strahota položaja djece, nevinih žrtava Drugog svjetskog
rata i holokausta.
Na radionici je korišten niz participativnih i aktivnih metoda poučavanja i učenja: heuristička
metoda, grupni rad na povijesnim izvorima, analiza izvora, plenarna prezentacija grupnog
rada na izvorima, frontalni uvod u metodu i tehnike usmene povijesti, igra uloga – kazivač i
ispitivač intervjua usmene povijesti, zaključna rasprava. Većina učenika aktivno je
sudjelovala u aktivnostima, odgovarali su na zadana i naknadno postavljena pitanja te su
davali svoja viđenja i komentare na pročitano i izvedeno. Osobito su se iskazali u igri uloga u
kojoj su glumili ispitivače i kazivače (ljude koji su kao djeca preživjeli logore). Trudili su se
što spontanije i suosjećajnije voditi razgovor te istovremeno doznati što više o iskustvima
kazivača. U zaključnoj raspravi su isticali kako im je uvodni dio s čitanjem i analizom
povijesnih izvora dao kontekst koji prije nisu imali, a da su im intervjui pomogli da bolje
shvate strahote koje su ljudi proživljavali u logorima.
Radionicu su učenici i pismeno evaluirali. Neki od njihovih komentara su sljedeći:
Što ti je bilo posebno korisno?
„Igra uloga bila mi je posebno korisna i upečatljiva jer sad donekle mogu zamisliti kakvu su
sudbinu imali ljudi koji su bili u logoru.“
„Prvi dio (rad na povijesnim izvorima o NDH) jer sam doznala više o NDH i logorima.“
Najvrjednije saznanje?
„Saznanje o tome da su na hrvatskim prostorima bili logori jer to nisam znao.“
„Da je na području NDH bio logor u koji su išla djeca.“
Radionicu je provela Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću, partner udruge na
projektu Edukacijskih jutara, a realizirana je uz podršku Zaklade Anne Lindh, Europske unije
te Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva.
Za sve ostale organizirane posjete škola također je osigurano stručno vodstvo. Izložbu je
organizirano posjetilo ukupno 19 osnovnih i srednjih škola s područja grada Zagreba.
Dojmovi
Kao što se moglo zaključiti iz komentara u knjizi utisaka, izložba je snažno dojmila
posjetitelje. Kroz gotovo stotinu upisa, dominiraju pohvale na organizaciji izložbe, isticanje
njezine edukativnosti te važnosti kao podsjetnika za budućnost da velika zla proizlaze iz
neprihvaćanja različitosti.
„Povijest koju ne smijemo zaboraviti. Ovo je stvarno 'mračno sjećanje' koje je umjetnik oživio
i ostat će vječno u našim srcima i očima zabilježeno.“
„Teško je izreći što se sve kroz mozak kovitla dok se gledaju ove slike. Tuga što smo mi ljudi
sposobni napraviti, koliko zla u nama čuči. A kako se boriti protiv toga!? Nadam se da takvo
zlo nikada više neće oživjeti i razarati živote.“
„Koliko je bilo samo djece. Neki nisu imali ni 3 godine. Te slike ne prikazuju samo židovsku
djecu, nisu nacrtane samo ugljenom. Osjećam kao da su još tu, da još postoje. Ovi crteži nam
govore kako ih ne smijemo zaboraviti.“
(učenik OŠ A.G. Matoš)
Posebno nam je važno da su učenici otišli s boljom perspektivom događaja za vrijeme
holokausta i s porukom da naprave sve u njihovoj moći da se takvi događaji više nikada ne
ponove.
Potrebno je imati na umu da kada i posljednjeg preživjelog nestane, u naslijeđe će ostati
jedino sjećanje da budući naraštaji ne zaborave. Izložba „Crtežom protiv zaborava“ kao
podsjetnik na strahote holokausta, istodobno vraća dostojanstvo svima onima koji su ubijeni,
ali i postaje baština koje će generacijama svjedočiti istinu o strahotama najsramnijeg poglavlja
ljudske povijesti.
Katalog
Kao popratni materijal izložbi izrađen je katalog u nakladi od 1.300 komada. Katalog je važan
dio projekta kao materijal koji će buduće generacije, i nakon izložbe, moći koristiti kao izvor
informacija i materijal za praktično upražnjavanje kreativne metode učenja koja
podrazumijeva aktivno rješavanje problema kroz propitivanje, poticanje empatije, razvoj ideja
i praktičnog rada.
Pokrovitelji i suorganizatori:
Pokrovitelj izložbe je gradonačelnik Grada Zagreba, g. Milan Bandić.
Partneri u organizaciji: Studentski centar u Zagrebu i Austrijski kulturni forum.
Izložba je sufinancirana sredstvima Europske unije u okviru programa Europa za građane.
top related