galileo galilei dijalog o dva glavna svjetska sustavamdjumic/uploads/diplomski/mij06.pdf · galileo...
Post on 22-Oct-2019
7 Views
Preview:
TRANSCRIPT
SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU
ODJEL ZA FIZIKU
NIKOLINA MIJAKOVAC
GALILEO GALILEI – DIJALOG O DVA GLAVNA
SVJETSKA SUSTAVA
Diplomski rad
Osijek, 2014.
ii
SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU
ODJEL ZA FIZIKU
NIKOLINA MIJAKOVAC
GALILEO GALILEI – DIJALOG O DVA GLAVNA
SVJETSKA SUSTAVA
Diplomski rad
Predložen Odjelu za fiziku Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku
radi stjecanja akademskog naziva MAGISTRA EDUKACIJE FIZIKE I INFORMATIKE
Osijek, 2014.
iii
"Ovaj diplomski rad je izrađen u Osijeku pod vodstvom izv. prof. dr. sc. Vanje Radolića u
sklopu Sveučilišnog diplomskog studija Fizike i informatike – nastavnički smjer na Odjelu
za fiziku Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku".
iv
Sadržaj
1. Uvod ........................................................................................................................................ 1
2. Biografija ................................................................................................................................ 2
2.1. Galileo Galilei - Dani mladosti i boravak u Pisi .............................................................. 2
2.2. Galileov život i rad u Padovi ............................................................................................ 5
2.3. Prva uspješna astronomska promatranja ........................................................................... 7
2.4. Galileova obrana Kopernikova sustava ............................................................................ 9
3. Dijalog o dva glavna svjetska sustava ................................................................................ 11
3.1. Dijalog o dva glavna svjetska sustava - Prvi dan ........................................................... 12
3.2. Dijalog o dva glavna svjetska sustava - Drugi dan ......................................................... 20
3.3. Dijalog o dva glavna svjetska sustava - Treći dan .......................................................... 40
3.4. Dijalog o dva glavna svjetska sustava - Četvrti dan ....................................................... 52
4. Sukob crkve i Galilea ........................................................................................................... 55
5. Posljednji dani Galileova života ......................................................................................... 60
6. Zaključak .............................................................................................................................. 62
7. Literatura .............................................................................................................................. 63
Životopis ....................................................................................................................................... 64
v
Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku Diplomski rad
Odjel za fiziku
GALILEO GALILEI – DIJALOG O DVA GLAVNA SVJETSKA SUSTAVA
NIKOLINA MIJAKOVAC
Sažetak
U prvom dijelu diplomskog rada opisana je biografija Galilea Galileija sve do
objavljivanja njegovog djela „Dijalog o dva glavna svjetska sustava“ (1632. godine, Firenza),
koje je u središnjem dijelu rada detaljnije prikazano. Galileo je kroz dijalog tri osobe (Salviati,
Simplicije, Sagredo) usporedio Ptolomejev s Kopernikovim sustavom. Kakvu je reakciju
odnosno osude Katoličke crkve izazvalo to njegovo djelo te kako je proveo posljednje godine
života opisano je u završnom dijelu diplomskog rada.
(64 stranice, 11 slika, 4 literaturna navoda)
Rad je pohranjen u knjižnici Odjela za fiziku
Ključne riječi: Galileo Galilei/ Dijalog o dva glavna svjetska sustava/Kopernikov sustav/ sukob
s Katoličkom crkvom
Mentor: izv. prof. dr. sc. Vanja Radolić
Ocjenjivači: Doc. dr. sc. Zvonko Glumac
Izv. prof. dr. sc. Vanja Radolić
Dr. sc. Marina Poje
Rad prihvaćen: 14.11.2014.
vi
J. J. Strossmayer University in Osijek Bachelor of Science Thesis
Department of Physics
GALILEO GALILEI – DIALOGUE CONCERNING THE TWO CHIEF
WORLD SYSTEM
NIKOLINA MIJAKOVAC
Abstract
Galileo Galilei's biography, up to the publication of his work „Dialogue concerning the
two chief world systems“ (1632, Florence), is shown in the first part of this bachelor thesis. The
main part of this thesis is focused on his „Dialogue“ where Galileo compared Ptolemy's system
with Copernicus's through the dialogue of three person (Simplicio, Sagredo, Salviati). The final
part deals with the reaction and condemnation of the Catholic Church to the „Dialogue“ and final
years of Galilei's life.
(64 pages, 11 figures, 4 references)
Thesis deposited in Department of Physics library
Keywords: Galileo Galilei/ Dialogue concerning the two chief world systems/ Copernicus's
system/ conflict with the Catholic Church
Supervisor: Ph.D. Vanja Radolić, Associate Professor
Reviewers: Doc. dr. sc. Zvonko Glumac
Izv. prof. dr. sc. Vanja Radolić
Dr. sc. Marina Poje
Thesis accepted: 14.11.2014.
1
1. Uvod
Naša znanja vezana za područje astronomije, odnosno za svemir i položaj Zemlje svakim
danom postaju sve opširnija i bogatija. Znamo da je svemir ispunjen mnoštvom galaksija. Svaka
galaksija sadrži mnoštvo zvijezda. Poznato nam je da je Sunce zvijezda koja je od presudnog
značenja za život na Zemlji. Zemlja je jedan od osam planeta koji zajedno s još mnoštvom
drugih nebeskih tijela (kometa, asteroida i meteorita) sačinjava naš planetarni sustav. No, ono što
većini običnih ljudi nije poznato je povijesna pozadina koja je prethodila mnogim astronomskim
saznanjima. Jedan dio povijesnog razvoja astronomije, bit će opisan kroz život i djelo poznatog
talijanskog matematičara, fizičara i astronoma, Galilea Galileija često nazvanog - „ocem
moderne astronomije“.
Galileova djelatnost značajna je s tri aspekta.
Prvo, smatrao je da se prirodni zakoni trebaju izraziti u matematičkom obliku i provjeriti
pomoću pokusa.
Drugo, postigao je niz važnih otkrića u mehanici i astronomiji. Pomoću teleskopa je
otkrio niz novih pojava, iako uglavnom samo na kvalitativnoj razini: brda na Mjesecu i njihovu
približnu visinu, faze na planetu Veneri, na temelju čega je zaključio da Venera ne svijetli poput
zvijezda nego da se od njezine površine reflektira sunčeva svjetlost. Praćenjem položaja
Sunčevih pjega zaključio je da Sunce rotira oko osi te je otkrio četiri mjeseca koji kruže oko
planeta Jupitera.
Treće, Galileo je sebi postavio zadatak da uvede Kopernikov planetarni sustav u Italiji i u
cijelom katoličkom svijetu, što je rezultiralo sukobom Galilea i Crkve. 1
1 Paar, V. : Slučaj Galilei – dvostruka revizija // Bogoslovska smotra 69 (1997); 503. – 504.
2
2. Biografija
2.1. Galileo Galilei - Dani mladosti i boravak u Pisi
Galileo Galilei se rodio u Pisi, 15. veljače 1564. godine.
Bio je najstarije dijete Vincenza Galileija (1520. – 1591.)
i Pizanke Giulije Ammannati (1538. – 1620.). Galileova
obitelj potječe od osiromašenog firentinskog patricijskog
roda, a prezime su preuzeli od istaknutog pretka, liječnika
Galilea Bonaiutijea iz 15. stoljeća. Galileov otac
Vincenzo osim što je bio glazbenik, bavio se i trgovinom
na što su ga prisilile ekonomske poteškoće. Upravo to je
bio njegov razlog selidbe u Pisu, gdje se i oženio 1562.
godine te ubrzo dobio i sina prvorođenca Galilea.
Vincenzo Galilei osim što je izvanredno svirao lutnju, bio
je i glazbeni teoretičar, dobro je poznavao klasične jezike,
pa i matematiku. Zanimanje i sklonost prema znanosti
Galileo je vjerojatno naslijedio od oca. Osim Galilea,
Vincenzo je imao još dva sina i četiri kćeri od kojih se jednom sinu i dvjema kćerima gubi trag.
No, za preostalu djecu, sina Michelangela, kćeri Virginiu i Liviu brinuo se Galileo i upravo su
oni bili jedan od uzroka njegovih stalnih briga i čestih putovanja.
Obitelj Galilei u Pisi je boravila do 1574. godine, nakon čega se vraćaju nazad u Firencu.
Galilea je u Firenci podučavao gramatičar Jacopo Borghini, nakon čega su ga roditelji poslali na
školovanje u benediktinski samostan Santa Maria di Vallombrosa. Stupivši u novicijat, neko je
vrijeme ozbiljno razmišljao da se zaredi, no Galileov otac je imao drugačije planove s njim.
1580. godine otac ga šalje u Pisu na studij medicine, u želji da mu sin postane poznati liječnik
poput poznatog pretka iz petnaestog stoljeća. Galileo je u rujnu 1581. godine upisao medicinu na
Sveučilištu u Pisi, no nije pokazivao nikakav ozbiljniji interes za medicinu. Međutim, 1583.
godine desilo se nešto što je išlo u prilog Galileovoj želji da se bavi matematikom. Dok je za
vrijeme praznika boravio kod kuće, njega je bez očeva znanja obiteljski prijatelj Ostilio Ricci
upoznao s matematikom. Ostilio Ricci bio je učenik Nicole Tartaglie, istaknutog matematičara
koji je pronašao formulu za rješavanje jednadžbe trećeg stupnja. Galileo je bio oduševljen tom
znanošću, te je odlučio da razgovara s ocem, moleći ga za dozvolu da nastavi s podukom. Otac
Slika 1. Galileo Galilei
(en.wikipedia.org/wiki/Galileo_Galilei)
Preuzeto 15.07.2014.
3
mu je dao odobrenje uz uvjet da ne zanemari studij medicine. Nakon toga, Galileo je počeo sve
više napredovati na području matematike, te mu je i otac Vincenzo uvidjevši to, dopustio da se
intenzivnije posveti toj znanosti. Znanje iz matematike omogućilo je Galileu da daje privatne
poduke u Firenci te nije dopuštao da ga novčana oskudica spriječi u njegovim planovima na
području znanosti. Vrativši se u Firencu 1585. godine, bez postignutog akademskog stupnja,
Galileo se osim matematičkim, bavio i mehaničkim i hidrauličkim studijama. 1586. godine
izumio je hidrostatsku vagu za određivanje specifične težine tijela. O tome je napisao i kratko
djelo „La bilancetta“ (Tezuljica), koje predstavlja početak njegova bavljenja naukom.2
Drugo djelo kojim je Galileo stekao priznanje među poznatim matematičarima, sačinjava
nekoliko pravila o težištu čvrstih tijela, koja je Galileo najvjerojatnije otkrio 1586. – 1587.
godine. Navedena je pravila objavio mnogo godina kasnije kao dodatak svog najpoznatijeg dijela
„Razlaganja i matematički dokazi o dvjema novim naukama“. Ovim djelom Galileo je dobio
naklonost mnogih uvaženijih matematičara onog vremena, među kojima je i utjecajni plemić
Guidobaldo del Monte, kao i njemački isusovac Christopher Clavius.3
Godine 1588. Galileo se prijavio za mjesto predavača matematike na Sveučilištu u
Bologni, ali je bio odbijen, no njegov ugled je i dalje rastao. Iste je godine u Firentinskoj
akademiji koja je okupljala istaknute literate održao i dva zapažena predavanja o obliku,
položaju i veličini Danteova Pakla.4
Godine 1589. Galileo je napokon uspio dobiti ugovorno na tri godine, katedru
matematike na Sveučilištu u Pisi po preporuci kardinala Franceska del Monte, brata
matematičara Guidobalda. Iako se nije radilo o nekoj važnoj katedri, Galileu kao mladom
docentu to je osiguravalo siguran prihod. Tijekom boravka u Pisi Galileo je završio i svoje djelo
„O gibanju“ ( De Motu) napisano na latinskom jeziku kako bi se moglo koristiti za predavanja na
sveučilištu. U to vrijeme nabavljao je i izrađivao potrebne uređaje za znanstvena proučavanja,
što ga je razlikovalo od njegovih suvremenika, koji nisu bili skloni pokusima i praktičnim
provjerama svojih teorija.
Neka od brojnih njegovih proučavanja i razmatranja su vezana uz njihalo. U razmatranju
njihala, zaključio je da titranje njihala ne ovisi ni o izbačaju (što je točno za male amplitude) niti
o masi njihala (što je točno ako se zanemari masa niti i dimenzije tijela koje se njiše), nego o
njegovoj duljini. Također je proučavao i pad tijela, na način da je izvodio pokuse s kuglama
2 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 11. - 17. 3 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 17. 4 Gračanin, H. : Galileo Galilei // Čovjek i svemir 51 (2008/2009.), Str. 36. - 40.
4
različitog materijala. Kugle je puštao niz blagu kosinu, nastojeći da izmjeri brzinu kugli. Na taj
način je odredio ubrzanje i njegovu povezanost s promjenom brzine. Ovom razdoblju pripada i
poznata i „uveličana“ priča o Kosom tornju u Pisi. Navodno se sve odvijalo uz prisutnost
sveučilišnih profesora i studenata, te znatiželjnih i uplašenih građana. Galileo je stajao na vrhu
zvonika i držao je dva tereta, lakšu i manju puščanu kuglu i veću i težu topovsku kuglu. Obje
kugle je istovremeno bacio i na veliko iznenađenje one su isti čas pale na tlo. Dakle, dokazao je
da Aristotelova tvrdnja o tome kako je brzina pada tijela razmjerna njegovoj težini odnosno da
teži predmeti padaju brže, nije točna. Međutim, u Galileovim spisima nije pronađen dokaz da je
taj pokus uistinu i izveden.5
Slika 2. Skica Galileovog eksperimenta – Kosi toranj u Pisi
(http://relativityoflight.com/images/4.1.jpg)
Preuzeto: 08.11.2014.
Tijekom Galileovog boravka u Pisi, dogodilo se nekoliko važnih događaja koji su utjecali
na njegove planove. Prvi težak trenutak bila je smrt njegova oca 1591. godine, te kao najstariji
sin morao se nastaviti brinuti za majku, brata i sestre. No, kako njegovi prihodi nisu bili u skladu
sa trenutnom situacijom u kojoj se našao, morao je pod svaku cijenu potražiti posao na nekom
drugom sveučilištu. U tome mu je ponovo pomogao Guidobaldo del Monte, tako što ga je
preporučio padovanskom sveučilištu. Odmah je 1592. godine otputovao u Veneciju, kako bi se
predstavio mletačkim vlastima koje su financirale padovansko sveučilište i time stekao mnoge
simpatije. Istog je mjeseca dobio ugovor na četiri godine, s ne tako značajnom razlikom u
prihodima, no s mogućnošću dobivanja povišica. Nakon što je primio imenovanje, preselio se u
Padovu, gdje je 7. prosinca iste godine održao i nastupno predavanje.6
5 Gračanin, H. : Galileo Galilei // Čovjek i svemir 51 (2008/2009.), Str. 36. - 40. 6 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 25. - 26.
5
2.2. Galileov život i rad u Padovi
Za vrijeme boravka u Padovi gdje je proveo osamnaest godina, Galileo pamti dosta
lijepih trenutaka. U pismu što ga je 1640. godine pisao Fortuniju Liceti, navodi da je najljepše
godine svog života proveo u Padovi. Okolina u Padovi na njega je djelovala pozitivno, tako da je
upravo u ovom razdoblju postigao mnoga važna otkrića u fizici i astronomiji. Galileo je često
znao posjećivati i Veneciju, te je na taj način stupio u vezu s mnogim utjecajnim mletačkim
obiteljima i s mladim aristokratima koji su ga cijenili. Jedan od mletačkih plemića bio je i
Sagredo (1571. – 1620.), kojeg Galileo spominje u svojim dijalozima. Osim najviših krugova,
Galileo se prilikom putovanja u Veneciju zanimao i za rad, što su obavljali majstori i radnici.
Nakon toga Galileo je došao na ideju da svoju predavaonicu u Padovi, proširi s jednom malom
radionicom, s jednim radnikom, poodmakle dobi koji je stanovao u njegovoj kući. U toj radionici
su se pored izvođenja eksperimenata, izrađivali matematički uređaji poput kutomjera i mnogih
drugih, što je Galileu osiguralo dodatnu zaradu.
Unatoč porastu njegovih financijskih sredstava, imao je dosta i rashoda. 1591. godine
njegova sestra Virginia stupila je u brak s Benedettom Landuccijem, pri čemu se Galileo morao
pobrinuti za njezin miraz. Osim Virginie, 1601. godine i druga sestra Livia odlučila se udati za
Taddea Gallettija i Galileo je morao također isplatiti veliki miraz. Kako bi to sve ispunio,
zatražio je od Mletačke Republike koja je financirala padovansko sveučilište, predujam
dvogodišnje plaće. Osim što je morao biti financijska podrška sestrama Galileo je morao biti
podrška i bratu Michelangelu koji je radi glazbe putovao u Poljsku i München, pri čemu je
troškove puta snosio Galileo. No, unatoč Galileovoj podršci, Michelangelo se u Posljskoj
zadržao vrlo kratko i vratio se još siromašniji, dok je u Münchenu unatoč zaradi, sav novac
potrošio na raskošnu ženidbu s Anom Klarom Bandinelli.
Unatoč tomu što je bio katolik, Galileo je zasnovao izvanbračnu zajednicu s Mlečankom
Marinom Gamba koja mu je rodila troje djece, dvije kćeri Virginiu i Liviju te sina Vincenzija
kojeg je kasnije i službeno priznao svojim. Od Marie Gambe se rastao 1610. godine, kada je
napuštao Padovu i odlazio u Firencu. Razlog zašto nije stupio u zakonit brak najvjerojatnije leži
u spoznaji o ekonomskim poteškoćama s kojima se borio tijekom boravka u Padovi.
Kao što je već spomenuto, tijekom boravka u Padovi, Galileo je postigao mnoga važna
otkrića, a većina njih su bila na području astronomije. Galileo se u Padovi, uostalom kao i u Pisi,
posvetio proučavanju Ptolomejeva sustava. 1597. godine napisao je raspravu „Rasprava o sferi“
6
ili „Kozmografija“, upravo posvećena tom sustavu. No, tu se javlja i nesklad Galileovih misli.
Raspravu je posvetio proučavanju Ptolomejeva sustava, a iz iste godine datiraju i Galileove
privatne izjave u korist Kopernikova učenja. Možda je jednostavno smatrao profesorskom
dužnošću da učenicima predaje ono što predviđaju programi, a ne svoje vlastite misli i stavove.
Galileove privatne misli koje je izjavio u korist Kopernikova sustava, nalaze se u pismu
posvećenom profesoru Jacopu Mazzoniju, profesoru filozofije na sveučilištu u Pisi, te u pismu
koje je iste godine uputio Ivanu Kepleru.
1604. godine Galileo je pismeno obavješten od strane fra Hilarija Altobellija o jednoj
novoj zvijezdi na nebu. Zvijezdu je uočio i Baldassarre Capra koji je preko zajedničkih prijatelja
to javio Galileiju. Zvijezda se vidjela osamnaest mjeseci, tijekom kojih se smanjivala njezina
veličina. Galileo je zbog te pojave održao nekoliko javnih predavanja i također postoje neki
tekstovi koji upućuju na to da se ta nova zvijezda, prema Galileu, smatra važnim dokazom koji
ide u prilog Kopernikova sustava. Iz toga se može zaključiti da Galileo već tada nastoji
proučavati Kopernikovo učenje. Budući da je već poznato da je Galileo u svojoj radionici koju je
podigao u vlastitoj kući u Padovi, obavljao različita eksperimentalna istraživanja, te osim toga
izrađivao i različite uređaje koje je koristio u svojim razmatranjima, jedan od njih je bio i
teleskop.7
Slika 3. Galileov teleskop
(mail.colonial.net/~hkaiter/Telescope_Page.htm)
Preuzeto:16.07.2014.
7 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 27. - 42.
7
2.3. Prva uspješna astronomska promatranja
Teleskop je bio najvažnija sprava koju je Galileo izradio u svojoj maloj radionici, a koja
je uvelike promijenila tijek njegova života. No, otkriće teleskopa nije bila nikakva novost,
kakvom ga je Galileo smatrao, budući da su već prije Galilea nizozemski optičari izradili
dalekozor koji je služio da se udaljeni predmeti mogu gledati kao da su blizu. Kako oni nisu
imali nikakvu teorijsku osnovu za svoj izum, stoga nisu uspjeli privući nikakvu pažnju među
kulturnim krugovima.8
U proljeće 1609. godine vijest o tom zanimljivom uređaju stigla je i do Galilea. Saznavši
za to, Galileo se zainteresirao i odmah ga je odlučio usavršiti. Načinio je vlastiti primjerak koji je
pružao uvećanje od tri puta. Višestrukim pokusima dobio je dalekozor koji je uvećavao osam,
devet, pa sve do trideset i tri puta. Taj dalekozor je zapravo predstavljao prvi teleskop. Nastojeći
da iz toga izvuče što veću osobnu korist, u kolovozu 1609. godine je odlučio svoj uređaj koji je
uvećavao osam puta, predstaviti Mletačkoj Republici. Time je izazvao oduševljenje među
predstavnicima mletačke vlasti. Nakon što im je prepustio prava dodijeljena mu je doživotna
profesura i udvostručena mu je plaća te je postao jedan od najbolje plaćenih profesora na
Sveučilištu u Padovi. No, kada su saznali da im Galileo ta prava nije mogao dati, smanjili su mu
plaću.9
U jesen 1609. godine Galileo je promatrao nebo uređajima koji su povećavali do dvadeset
puta, što je rezultiralo mnogim astronomskim otkrićima. U siječnju 1610. godine otkrio je da
Mjesec ima oblik vrlo sličan Zemlji, s dosta visokim planinama, Mliječna staza mu se ukazivala
kao mnoštvo vrlo sitnih zvjezdica, a nakon toga otkrio je i četiri Jupiterova mjeseca. Krajem
siječnja, Galileo je otputovao u Veneciju, gdje je sredinom ožujka objavljeno njegovo djelo
„Siderus nuncius“ (Zvjezdani glasnik) koje je od Galilea stvorilo novu učenjačku zvijezdu. Jedan
primjerak tog djela kao i dosta dobar dalekozor, poslao je toskanskom nadvojvodi Cosimu II
Mediciju. Također, u njegovu čast, četiri Jupiterova mjeseca nazvao je Medicijskim planetima.
Galileo je takvu čast iskazao baš Cosimu II Mediciju, jer je također u tome vidio osobnu korist.
Zahvalan zbog posvete Jupiterovih satelita obitelji Medici, Cosimo II je odlučio uzeti Galilea
kao matematičara na Sveučilištu u Pisi, bez obveze da predaje i boravi na Sveučilištu i u Pisi, uz
8 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 50. - 51. 9 Gračanin, H. : Galileo Galilei // Čovjek i svemir 51 (2008/2009.), Str. 36. - 40.
8
prilično odgovarajuću plaću, računajući na njegov dolazak na dvor Medicija u Firenci. Galileo je
prihvatio ponudu, te je 10. srpnja potpisao imenovanje.
Slika 4. Naslovna strana djela Zvjezdani glasnik
(www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=99861)
Preuzeto:16.07.2014.
Galileov odlazak u Firencu značio je konačan rastanak s majkom njegove djece, kao i
uvredu mletačke gospode koji su mu obnovili ugovor o predavanjima kako bi ga doživotno
privezali uz padovansko sveučilište, no ništa nisu poduzeli kako bi ga zadržali.10
Galileo je pomoću teleskopa motrio nebo i otkrio niz astronomskih pojava koje su bile u
suprotnosti s Aristotelovom teorijom. Riječ je o otkriću brda na Mjesecu, otkriću Venerinih faza
i Jupiterovih mjeseca. Prema Aristotelu, nebeska tijela bi imala oblik savršenih kugli, pa zbog
toga brda na Mjesecu predstavljaju odstupanje od te teorije. U analogiji s Kopernikovim
modelom Sunčevog sustava u kojem se planeti gibaju oko Sunca, Galileo je tumačio Jupiterove
mjesece, tako što je u svojim opažanjima dokazao da se Jupiterovi mjeseci gibaju oko Jupitera.
Time je došao do zaključka da se na sličan način i planeti gibaju oko Sunca, što se ne može
neposredno uočiti, za razliku od Jupiterovih mjeseca koji kruže oko Jupitera.
10 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 56. - 59.
9
2.4. Galileova obrana Kopernikova sustava
Galileove zaključke su osporavali mnogi znanstvenici koji su zastupali Aristotelovu
teoriju. Pobornici Aristotelove teorije su tvrdili da je Kopernikov planetarni sustav u suprotnosti
s iskustvom, bez obzira na Galileova motrenja teleskopom. Tvrdili su da bi gibanje Zemlje bilo u
suprotnosti s činjenicom da se ne vidi paralaksa zvijezda. Također su smatrali, da bi Kopernikov
sustav, ako bi se uzeo kao stvaran, bio u suprotnosti s Biblijom.
Galileo je 1610.godine, dobivši pismo od isusovca Claviusa, da su isusovački astronomi
svojim istraživanjima potvrdili ispravnost njegovih astronomskih otkrića, odlučio otputovati u
Rim. U Rimu je vrlo srdačno primljen. No, unatoč mnogim astronomskim otkrićima, Galileo nije
imao dovoljno dobar dokaz da potvrdi Kopernikov sustav kao stvaran.
Nakon što se vratio u Firencu, Galileo je došao u sukob s isusovcem Christopherom
Scheinerom. Razlog sukoba bile su Sunčane pjege, odnosno njihovo otkriće i tumačenje. Galileo
ogorčen zbog toga sukoba, 1613. godine je napisao članak u kojem je podržao Kopernikov
sustav, iako za to nije imao dokaza.
U međuvremenu pozornost je bila usmjerena na odnos Kopernikova sustava i Biblije u
kojoj se moglo naći nekoliko argumenata koji su bili protiv Kopernikova sustava, a ukazivali su
na gibanje Sunca i mirovanje Zemlje. No, da bi iznio svoje ideje o vezi Biblije i Kopernikova
sustava, Galileo je 1613. godine poslao pismo nekadašnjem učeniku Benedettu Castelliju u Pisu
u kojem je tvrdio da se Biblija i Kopernikov sustav mogu uskladiti. Kako je pismo u netočnom
prijepisu dostavljeno Inkviziciji, Galileo je odlučio krajem 1615. godine osobno poći u Rim da bi
osobno zastupao svoje stavove koji su bili u prilog Kopernikovu sustavu. S velikim žarom je
zastupao svoje stavove i nastojao je uvjeriti da je Kopernikov sustav realističan iako za to nije
imao znanstvene dokaze. Početkom 1616. godine njegove stavove je nekoliko dana razmatrala
komisija od jedanaest teologa, po čijem je mišljenju Kopernikov sustav bio u suprotnosti s
Biblijom. Nakon toga, Galileu je od strane kardinala Bellarmina, naređeno da više ne zastupa i
ne brani Kopernikov sustav, odnosno da ga ne smije zastupati kao činjenicu, već raspravljati o
njemu kao pretpostavci, pri čemu se ne mora odreći svojih učenja. 11
Galileo je u svojim uvjerenjima bio uporan i nije planirao od njih odustati. Objavio je
nekoliko djela u kojima je branio kopernikanski sustav. Godine 1624. ponovo je otputovao u
11 Paar, V. : Slučaj Galilei – dvostruka revizija // Bogoslovska smotra 69 (1997); 504. – 507.
10
Rim papi kako bi ga nagovorio da ukine zabranu Kopernikova sustava. Papa ga je nekoliko puta
primio, dozvolivši mu da napiše knjigu o kozmološkim teorijama, uz uvjet da Kopernikovo
učenje tretira samo kao pretpostavku, odnosno da ne zagovara heliocentrizam.12
Galileo nije prihvatio papin savjet, već je bio uvjeren u svoju moć da će uspjeti dokazati
Kopernikov sustav. Narednih nekoliko godina Galileo je vrijedno radio nastojeći dokazati da je
Kopernikov sustav istinit. U to vrijeme završava i svoje najvažnije djelo „Dijalog o dva glavna
svjetska sustava“, te je u svibnju 1630. godine otputovao u Rim kako bi od Inkvizicije dobio
dozvolu za tisak. Dobio je dozvolu, i knjiga je izašla iz tiska u veljači 1632. godine u Firenci.
12 Gračanin, H. : Galileo Galilei // Čovjek i svemir 51 (2008/2009.), Str. 36. - 40.
11
3. Dijalog o dva glavna svjetska sustava
Galileova knjiga „Dijalog o dva glavna svjetska sustava“ pisana je u obliku razgovora u
kojem sudjeluju tri sugovornika: firentinski plemić Filippo Salviati (1583.-1614.), kome je
Galileo posvetio djelo „Povijest Sunčevih pjega“, Giovanfrancesco Sagredo (1571.-1620.),
Galileov prijatelj i plemić iz jedne od najslavnijih patricijskih obitelji u Veneciji i aristotelovac
Simplicio, jedna izmišljena osoba, ime je dobio po grčkom filozofu iz VI. stoljeća, Simpliciju iz
Kilikije, komentatoru Aristotelovih spisa. Razgovor se odvijao u palači Sagredo u Mlecima kroz
četiri dana neodređena datumom. Zamišljen ja na način da tri sugovornika prijateljski
raspravljaju o heliocentričnom sustavu, te da raščiste razloge za i protiv njega. Simplicio je
tvrdoglavi branitelj geocentrizma, Salviati pristaša Kopernikova sustava, a Sagredo iako u
početku neutralan, također je sklon Kopernikovu sustavu.13
U nastavku rada bit će izložen sadržaj Dijaloga, odnosno problemi o kojima se
raspravljalo svakog dana.
Slika 5. Naslovna strana djela Dijalog o dva glavna svjetska sustava
(en.wikipedia.org/wiki/Dialogue_Concerning_the_Two_Chief_World_Systems#mediaviewer/File:Galileos_Dialogu
e_Title_Page.png)
Preuzeto:21.07.2014.
13 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 168. - 169.
12
3.1. Dijalog o dva glavna svjetska sustava - Prvi dan14
Prvi dan započinje zanimljivim razgovorom o cjelovitosti i savršenstvu svijeta.
Aristotelovci i pitagorejci su savršenstvo svijeta pripisivali broju tri. Aristotel je dokazao
savršenstvo svijeta pokazujući da on nije prosta linija niti čista površina, već tijelo obdareno
širinom, dubinom i dužinom. Kako tih dimenzija nema više od tri, a kako ih svijet ima sve tri,
prema tome svijet je savršen.
Raspravu o tome započinju Salviati, pristaša Kopernikova sustava te Simplicije koji brani
Aristotelovo učenje. Tijekom rasprave Salviati iznosi svoj stav o savršenosti svijeta sa sumnjom
da je broj tri savršen, kako je to smatrao Aristotel. Također smatra da iza shvaćanja kako osim tri
dimenzije – dužine, širine i dubine, ne postoji prijelaz na neku drugu i da je tijelo koje ima sve
dimenzije savršeno, treba nužno postojati i matematički dokaz. U raspravu se uključio i treći
sugovornik Sagredo, koji zahtjeva od Salviatija da izloži bilo kakav jasan dokaz, da je tijelo koje
sadrži sve tri dimenzije – dužinu, širinu i dubinu, savršeno. Salviati izlaže sljedeći dokaz:
„Ako dakle utvrdite neku točku kao početak i kraj
mjerenja, pa od nje povučete dužinu kao određujuću
za prvo mjerenje, to jest za duljinu, dužina koja
definira širinu nužno će sa onom prvom biti pod
pravim kutom, a dužina koja treba da označava
visinu, treću dimenziju, polazi od iste te točke i sa
ovim dvjema dužinama obrazuje prave, a ne oštre
kutove. Tako će tri vertikale, kao tri jednostavne,
određene i najkraće dužine odrediti tri dimenzije:
AB duljinu, AC širinu, a AD visinu.“15
Ističe dalje:
„I pošto je jasno da se u istoj toj točki ne može stjecati neka druga linija koja sa postojećima čini
pravi kut, i da dimenzije moraju biti određene samo pravim linijama koje međusobno čine prave
14 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 15. – 111. 15 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 20. – prijevod na hrvatski
N. Mijakovac
Slika 6. Crtež priložen uz Salviatijev
dokaz o savršenosti tijela
13
kutove, stoga ne može biti više od tri dimenzije. I što posjeduje njih tri ima ih sve, a to što ih ima
sve djeljivo je na sve moguće načine, i kao takvo savršeno je itd.“16
Rasprava o savršenosti svijeta završena je riječima Simplicija koji zastupa Aristotelovo
učenje i smatra da se u prirodnim stvarima ne mora uvijek tražiti nužnost matematičkog dokaza.
Prema tome, to bi značilo da je svijet savršen jer ima tri dimenzije, ali bez ikakvog dokaza. Na
temelju ove kratke rasprave, može se uočiti utjecaj aristotelovaca i peripatetičara na shvaćanje i
poimanje nekih fizikalnih činjenica, koje prema njima ne iziskuju matematički dokaz. Zato se u
raspravi može vidjeli kako predstavnik Galilea nastoji iznijeti dokaz koji bi potvrdio da je svijet
savršen, jer smatra da tamo gdje postoji matematički dokaz potrebno ga je i upotrijebiti.
Razgovor se dalje proširio na razmatranje učenja peripatetičara o razlici zemaljskog i
nebeskog područja te o pogrešnoj Aristotelovoj tvrdnji da je Zemlja središte svijeta kao i o
beskorisnim pokušajima oko usklađivanja mnogih astronomskih otkrića sa starom
aristotelovskom fizikom.
Prema Aristotelu postoji nebesko i zemaljsko područje. Nebesko kao nepropadljivo,
nepromjenjivo, neprolazno, a zemaljsko izloženo neprestanoj promjeni i preobražaju. Smatra da
je priroda počelo gibanja i da prirodna tijela treba da budu pokretna na način gibanja prema
mjestu. Ističe da postoje tri vrste gibanja u smislu gibanja prema mjestu: kružno, pravocrtno i
miješano kružno-pravocrtno. Prva dva zove jednostavnim gibanjem, jer su od svih linija samo
kružna i prava linija jednostavne. Jednostavno gibanje je odredio kao kružno (ono koje se
obavlja oko nekog središta) i kao pravocrtno naviše i naniže. Gibanje naviše je ono koje polazi
od središta, a gibanje naniže je ono koje ide ka središtu. Time zaključuje da kako sva
jednostavna gibanja nužno treba da budu ograničena na ove tri vrste, to jest gibanje ka središtu,
od središta i oko središta. Pošto su neka prirodna tijela jednostavna (jednostavnim tijelima naziva
tijela koja po prirodi posjeduju počelo gibanja, kao vatra ili zemlja), dok su druga složena,
smatra da jednostavna gibanja treba da budu gibanja jednostavnih tijela, a složena gibanja
složenih tijela.
Na temelju gore navedenog Aristotelovog stava, započinje rasprava o jednostavnom
gibanju kao gibanju jednostavnog tijela, te o složenom kao gibanju složenog tijela. Zapravo
razgovor se odvija u smjeru dokazivanja kružnog gibanja kao jedinog mogućeg gibanja ukoliko
svijet promatramo kao savršenstvo. Ako cjelovita tijela u svijetu moraju po prirodi biti pokretna,
16 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 20. – prijevod na hrvatski
N. Mijakovac
14
nemoguće je da njihovo gibanje bude pravocrtno, jer ako se giba pravocrtno ono mijenja mjesto i
gibajući se sve više i više, ono se udaljava od polazne točke. No, ako mu takvo gibanje odgovara
po prirodi, onda tijelo od početka nije bilo na svom prirodnom mjestu, što bi ukazivalo na
činjenicu da dijelovi svijeta nisu savršeno raspoređeni. Takvo razmatranje o savršenosti svijeta te
načinu gibanja iznosi Salviati koji je u daljnjem tijeku razgovora izložio i misao jednog svog
prijatelja iz Accademie dei Lincei kojom je nastojao uvesti pojam brzine tijela prilikom gibanja
pri čemu se koristi stupnjevima sporosti koje tijelo treba proći od stanja mirovanja do određenog
stupnja brzine koji tijelo želi dostići približavajući se željenom odredištu.
Nadalje dolaze do teme o brzini tijela koja se gibaju po kosini i brzini tijela koja padaju
duž vertikale. U raspravi o dokazivanju stava da su brzine tijela koja padaju duž vertikale i
kosine apsolutno jednake, kao i stava da se padajuće tijelo giba brže niz vertikalu nego niz
kosinu, Salviati navodi svoje sugovornike da iznesu definiciju jednolikog gibanja. Nakon čega,
Sagredo iznosi opću definiciju o jednolikom gibanju, kao gibanju kod kojeg su prijeđeni putovi
proporcionalni vremenima u kojima su prijeđeni. U cilju dokazivanja svog stava, Salviati iznosi
sljedeće objašnjenje Simpliciju i Sagredu:
„Jer točno je da na kosini možemo uzeti neku udaljenost koju je tijelo prešlo za manje vremena
nego istu tu udaljenost na vertikali. No, kako je gibanje niz kosinu na nekim mjestima brže, a na
nekim sporije nego niz vertikalu, onda će vrijeme gibanja tijela na nekim dijelovima kosine u
odnosu na vrijeme gibanja tijela na nekim mjestima vertikale stajati u većoj proporciji nego
prijeđena udaljenost na jednoj u odnosu prema udaljenosti na drugoj dužini. Na drugim
mjestima proporcija između proteklih vremena bit će manja nego između prijeđenih
udaljenosti.“17
Nadalje, ističe:
„Ako stoga na kosini i na vertikali možemo uočiti takve udaljenosti i brzine da je proporcija
između udaljenosti i veća i manja od proporcija između proteklih vremena, možemo sasvim
razložno priznati da postoje i udaljenosti za koje protekla vremena tijekom gibanja zadržavaju
istu proporciju kao i udaljenosti.“18
17 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 32. – prijevod na hrvatski
N. Mijakovac 18 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 33. – prijevod na hrvatski
N. Mijakovac
15
Time je Salviati uklonio nevjericu svojih sugovornika, i pokazao istinitost svog stava da su
brzine tijela po kosini i po vertikali jednake.
Već je tijekom rasprave spomenuto da je za održavanje savršenog poretka dijelova svijeta
nužno reći da su tijela pokretna samo kružno. Ukoliko postoje neka tijela koja se ne kreću
kružno, ona su nužno nepokretna. Ništa drugo osim mirovanja i kružnog gibanja ne odgovara
održanju poretka. Salviati s čuđenjem iznosi primjedbu Aristotelu:
„I poprilično se čudim zašto Aristotel, koji je ocijenio da se Zemljina lopta nalazi u središtu
svijeta i da tu ostaje nepokretna, nije rekao da su među prirodnim tijelima neka pokretna po
prirodi, a neka nepokretna, posebno zbog toga što je već sam odredio da je priroda počelo
gibanja i mirovanja.“19
Simplicijeva reakcija na gore navedene riječi, nije ništa drugo već poznata obrana
Aristotelovog učenja. Simplicije smatra da se u filozofiji trebaju čulna iskustva postaviti ispred
bilo kojeg razmišljanja koje izvodi ljudski intelekt.
Nadalje, u tijeku razgovora dolaze do nove teme, a riječ o Aristotelovom poimanju
nebeskih tijela kao nepostojanih, nepromjenjivih i nepostalih te zemaljskih kao postojanih i
promjenjivih. Salviati nastoji dokazati da je Zemlja nebesko tijelo kojemu također odgovara
kružno gibanje kao i ostalim nebeskim tijelima. Iz čega slijedi da je ili Zemlja poput nebeskih
tijela nenastala i nepostojana ili da su nebeska tijela postala i promjenjiva ili da razlika u gibanju
nema nikakve veze sa postojanjem i propadanjem. U razgovor se uključuje Sagredo s namjerom
da dokaže da su nebeska tijela nužno nastala i postojana, no prema zahtjevu Simplicija za taj
dokaz potrebno je pokazati da su između njih suprotnosti. Sagredo navodi neke suprotnosti kao
što su lakoća i težina te gustoća i rijetkost, smatrajući da su zbog takvih suprotnosti nebeska
tijela nastala i postojana na isti način na koji su i zemaljska ili suprotnost pak nije uzrok
propadanja.
Raspravu prekida Salviati, usmjeravajući razgovor na glavnu temu o tome što su
Aristotel, Ptolomej i drugi usvojili kao dokaz Zemljine mirnoće te kako bi se mogli iznijeti
dovoljno dobri i uvjerljivi dokazi da se Zemlja ne manje nego Mjesec i drugi planeti treba
ubrojiti u pokretna tijela koja se gibaju kružno. Njegovom izlaganju odlučno se priklonio
Sagredo, koji zahtjeva od Simplicija da izloži uvjerljivo prirodna i astronomska zapažanja,
dokaze i iskustva da je Zemlja drugačija od nebeskih tijela, tj. da je nepokretna, smještena u
središte svijeta kao i moguća objašnjenja što je sprječava da bude planet u gibanju. Kako je
19 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 39.
16
Simplicije pristaša Aristotelovog učenja, svoje argumente temelji u skladu s Aristotelovim
stavovima. Stoga, i dalje zastupa mišljenje da čulna iskustva pokazuju kako na Zemlji dolazi do
nastajanja, propadanja i promjena, dok se prema čulima, sjećanju starijih to ništa ne viđa na
nebu. Dakle, nebo je prema njemu nepromjenjivo, a Zemlja je promjenjiva, pa stoga i drugačija
od neba. Smatra da je Zemlja mračna i bez svjetlosti, a nebeska tijela da su sjajna i puna
svjetlosti. Time izvodi svoj drugi argument kojim dokazuje da je Zemlja krajnje različita od
nebeskih tijela. Kao promjene koje nastaju na Zemlji, navodi nestajanje i propadanje trave,
biljaka, životinja, kiše, oluju i kao takvu vidi je u stalnom preobražaju.
Salviati, ističe da kada bi Aristotel imao priliku živjeti u njihovo vrijeme, u kojem postoje
novi slučajevi i novi način promatranja nebeskih pojava, možda bi i promijenio svoje mišljenje.
No, isto tako da u svoje vrijeme nije cijenio čula, ne bi mogao dokazati nepromjenjivosti, jer tada
nije mogao vidjeti nijednu novu stvar na nebu kako nastaje ni staru kako nestaje. Vjerojatno bi
sada promijenio mnoga svoja mišljenja i stavove.
Sljedeća tema kojoj su posvetili kratku raspravu su Sunčeve pjege. U razgovor se
uključuje Simplicije i iznosi nekoliko različitih mišljenja o Sunčevim pjegama:
„Netko kaže da su to zvijezde koje se kao Venera i Merkur u vlastitim orbitama okreću oko
Sunca, te prilikom prolaska ispod Sunca prikazuju nam se kao tamne. A pošto ih ima mnogo,
često se događa da se jedan dio njih zajedno spaja pa poslije razdvaja. Drugi vjeruju da su to
prosto utjecaji zraka, neki drugi da su privid leća, a ostali da su nešto sasvim treće. Ali ja sam
potpuno sklon da vjerujem, i čak sam čvrsto uvjeren u to da su one agregat mnogih i raznih
tamnih tijela koja se skoro slučajno međusobno udružuju, pa stoga često vidim kako se u jednoj
pjegi mogu izbrojati na desetine manjih tjelašaca koja su nepravilnog oblika i izgledaju kao
snježne pahuljice ili vlasi vune ili mušice u letu. Tjelašca međusobno mijenjaju mjesta, čas se
raspadaju, čas se sastavljaju, a najviše pod Suncem oko kojeg se okreću kao oko svog
središta.“20
Salviati koji smatra da je takvo mišljenje, temeljeno na ljudskoj proizvoljnosti, a ne na
istinitim zaključcima kao u prirodnim naukama, iznosi svoja dva iskustvena argumenta o
Sunčevim pjegama. Prvim argumentom nastoji iskazati da one nastaju i raspadaju se, jer se
mnoge od tih pjega vide kako nastaju usred Sunčevog diska, a mnoge isto tako nestaju i gube se
čak podalje od ruba Sunca. Drugim argumentom, opisuje gibanje i izgled Sunčevih pjega. Iz
20 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 59. – prijevod na hrvatski
N. Mijakovac
17
promjene u pojavi pjega i iz njihove vidljive promjene brzine gibanja može se zaključiti da su
one u kontaktu sa Suncem i da se dodirujući površinu Sunca gibaju s njom ili odmah iznad nje,
ali se nikako ne okreću visoko iznad Sunca. To dokazuje da je gibanje pjega najsporije oko ruba
Sunčevog diska, a prilično brzo prema središtu Sunca. Isto se može zaključiti i iz njihovog
izgleda, budući da su veoma uske oko Sunčeva ruba, a u blizini središta njihov oblik je daleko od
toga. Dalje, ističe Salviati, da se oko središta vide u svom punom sjaju, dok se blizu ruba
pokazuju sabijenim uslijed zakrivljenosti Sunčeve površine. Iz te promjene oblika se vidi da
nijedna od pjega nije zvijezda ili neko drugo tijelo sferičnog oblika, jer od svih oblika samo sfera
nikad nije sabijena. Navedenim argumentima, Salviati je potaknuo Simplicija da razmisli o
istinitosti Aristotelovog učenja, te želji da provjeri da li se iskustvo podudara s onim što
dokazuje Aristotel. Isto tako, smatra Salviati, da oni sada mogu bolje od Aristotela raspravljati o
nebeskim pojavama, zahvaljujući teleskopu, koji im je omogućio da se približe nebu trideset ili
četrdeset puta više nego što je to imao priliku Aristotel. Time im se pruža mogućnost da
primijete na nebu stotine stvari koje on nije mogao vidjeti, a između ostalog i Sunčeve pjege,
koje su njemu apsolutno bile nevidljive. Prema tome, u ovom dijalogu, mogu s većom
sigurnošću raspravljati o mnogim astronomskim pojavama nego Aristotel.
Nakon određenog vremena započinju razgovor o sličnosti i razlici između Mjeseca i
Zemlje. Salviati navodi svoje mišljenje da je Mjesečeva lopta dosta različita od Zemljine, iako se
u nekim stvarima primjećuju i sličnosti. Smatra da je Mjesec sličan Zemlji po obliku koji je
nesumnjivo sferičan, zatim da je Mjesec kao Zemlja, po sebi mračan i neproziran, zbog čega je
sposoban da primi i odbija Sunčevu svjetlost. Mjesečevu materiju smatra kao vrlo gustu i čvrstu
ne manje nego što je Zemljina, što se vrlo lako može dokazati budući da je Mjesečeva površina
većim djelom nejednaka, zbog mnogih izbočina i šupljina koje se uočavaju uz pomoć teleskopa.
Pošto je površina naše kugle podijeljena na dva glavna dijela, kopneni i vodeni, tako i na
Mjesečevom disku vidimo razliku između onih prostranih svjetlijih područja i onih drugih
tamnijih. Navodi dalje, da pošto sa Zemlje vidimo Mjesečev disk ili cijeli ili djelomično
osvijetljen, nekad u obliku srpa nekad potpuno nevidljiv – kada je tako obasjan Suncem da
dijelovi koji gledaju ka Zemlji ostaju u tami, onda bi se i sa Mjeseca isto tako vidjela Zemlja, za
točno isto vrijeme i sa istim promjenama oblika. Salviatijevo izlaganje o sličnostima Mjeseca i
Zemlje, prekida Sagredo, ne razumijevajući posljednju rečenicu. Dakle, shvaća da bi se Zemljine
osvijetljene zone s obzirom na različite oblike prikazivale nekome tko bi bio na Mjesecu, slično
u svemu što primjećujemo na Mjesecu sa Zemlje, no ne shvaća kako to može biti za isti period,
jer ono što Sunčevo osvjetljenje kod Mjesečeve površine učini za mjesec dana kod Zemljine
18
učini za dvadeset i četiri sata. Salviati potvrđuje njegov iskaz, no ističe da promjena oblika u
kojima bi se sa Mjeseca vidjeli osvijetljeni dijelovi Zemljine površine, ne zavisi samo od toga,
već od različitih aspekata Mjeseca prema Suncu. Pa navodi primjer:
„Ako bi Mjesec točno slijedio gibanje Sunca i kada bi stajao uvijek na liniji između Sunca i
Zemlje u onom aspektu koji nazivamo konjukcija, gledajući uvijek ka istoj Zemljinoj hemisferi,
onoj koja je okrenuta Suncu, onda bi mu ta hemisfera bila stalno svijetla. Nasuprot tome, ako bi
se Mjesec zadržao u opoziciji spram Sunca, Zemlja se nikad ne bi vidjela sa Mjeseca jer bi
uvijek bila okrenuta ka Mjesecu tamnom stranom. Ali ako je Mjesec u kvadraturi sa Suncem, ona
polovina Zemljine hemisfere koja gleda ka Mjesecu i koja je okrenuta Suncu bila bi svjetla, dok
je druga, suprotna, tamna, pa bi se stoga osvijetljeni dio Zemlje s Mjeseca vidio u obliku
polukruga.“21
Sagredo zadovoljan objašnjenjem biva potaknut na razmišljanje i iznosi svoje zaključke
vezane za postojeću nejasnoću, a Salviati koji je pažljivo pratio njegovo izlaganje, iznosi još
nekoliko zanimljivih astronomskih pojava otkrivenih pomoću teleskopa nakon čega se vraća
započetoj raspravi o sličnostima Mjeseca i Sunca. Kao sljedeću sličnosti navodi:
„Kako Mjesec dobar dio vremena zamjenjuje nedostatak Sunčeve svjetlosti, reflektira Sunčevu
svjetlost i čini nam noći vrlo svijetlim, tako i Zemlja, u zamjenu, odbijanjem Sunčevih zraka
osigurava Mjesecu snažnu svjetlost i po mom mišljenju, veću nego onu koja nama dolazi od
njega, budući da je površina Zemlje veća od Mjesečeve.“22
Budući da nije bilo veće rasprave oko navedene sličnosti, ubrzo iznosi i posljednju
sličnost s nestrpljenjem da krene rasprava koja se odnosi na međusobnu pomrčinu Zemlje i
Mjeseca.
Nakon što je Salviati izložio svoje podudarnosti između Mjeseca i Zemlje, trebala bi
krenuti rasprava o nepodudarnostima i razlikama, no Simplicije želi iznijeti svoje sumnje protiv
podudarnosti.
Simplicije prihvaća prvu sličnost, da Mjesec ima sferičan oblik, iako mu ta sličnost nije
najjasnija. Smatra da je Mjesečeva površina glatka i ravna kao ogledalo, dok je Zemljina hrapava
i oštra. Što se tiče druge sličnosti, da je Mjesec neproziran i mračan po sebi kao Zemlja, prihvaća
21 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 70. – prijevod na hrvatski
N. Mijakovac 22 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 73. – prijevod na hrvatski
N. Mijakovac
19
prvu karakteristiku da je neproziran, no što se mračnosti tiče, ne vjeruje da je Mjesec sasvim
lišen vlastite svjetlosti kao Zemlja. Prihvaća treću sličnost i smatra da je Mjesec izuzetno čvrst,
čak i čvršći od Zemlje, no to ne dokazuje iz hrapavosti njegove površine, nego iz njegove
sposobnosti da bude sjajniji i uglađeniji nego bilo koje ogledalo. Nastavlja iznositi dalje svoje
primjedbe, te dolazi do četvrte podudarnosti i prihvaća da bi površina Zemljine lopte gledana iz
daljine izgledala dvojako, odnosno neki dijelovi bi bili svjetliji, a neki mračniji, ali navodi svoje
obrazloženje toga, ističući da bi se površina vode prikazala sjajnijom, jer je glatka i prozirna, a
površina tla bi ostala tamna zbog svoje neprovidnosti i hrapavosti, pa time slabo pogodna za
odbijanje Sunčeve svjetlosti. Sljedeću sličnost koju je Salviati izložio, potpuno prihvaća, i
uvjeren je da kada bi Zemlja sjajila kao Mjesec, prikazala bi se onome tko bi je od gore
promatrao u oblicima koji su u skladu s onima koje vidimo na Mjesecu. Osim toga, prihvaća i da
samo jedna polovina Mjeseca vidi cijelu Zemlju, a da cijela Zemlja vidi samo polovinu Mjeseca.
Nadalje, razmatrajući sljedeće sličnosti između Zemlje i Mjeseca, smatra da je pogrešno da
Mjesec može primiti svjetlost od Zemlje koja je vrlo tamna, neprozračna i nesposobna odbija ti
svjetlost Sunca kao što je Mjesec odbija nama. Također smatra da je ona svjetlost koja se vidi na
ostatku Mjesečevog diska, osim srpa sjajnog uslijed Sunčeve svjetlosti, vlastita i prirodna
Mjesečeva svjetlost. Za posljednju sličnost, o međusobnim pomrčinama nema primjedbi.
Nakon što je izložio svoje primjedbe na sličnosti Mjeseca i Zemlje, započinje rasprava o
nekim njegovim navodima. Salviati koji je pažljivo slušao njegovo izlaganje, shvatio je da u
njihovom shvaćanju sličnosti između Mjeseca i Zemlje postoje neke nepodudarnosti koje je
potrebno dodatno razjasniti zadržavajući se na objašnjenju refleksije Sunčeve svjetlosti od
tamnijih i svjetlijih dijelova Zemlje i Mjeseca. Salviati je uz pomoć eksperimenata nastojao
dokazati Simpliciju svoje tvrdnje kako refleksija Sunčeve svjetlosti nije nužno povezana sa
glatkoćom površine.
Razgovor prvog dana završava Salviatijevim izlaganjem distinkcije između „intezivnog“
i „ekstenzivnog“ shvaćanja. Smatra da je ljudsko shvaćanje sa stanovišta ekstenzivnosti
beskrajno slabije od božanskog, dok je sa stanovišta intezivnosti ljudsko shvaćanje apsolutno
pouzdano koliko i sama priroda, dakle može biti jednako božanskom. Upravo se to i događa u
čistim matematičkim znanostima, odnosno u geometriji i aritmetici, čije iskaze božanski razum
zna beskonačno više, jer ih zna sve. No, u onim malobrojnim koje ljudski um razumije, Salviati
vjeruje da je spoznaja jednaka božanskoj s obzirom na objektivnu sigurnost, budući da poznaje
njegovu nužnost, iznad koje ne postoji veća sigurnost.
20
3.2. Dijalog o dva glavna svjetska sustava - Drugi dan23
U tijeku drugog dana vodila se rasprava o gibanju Zemlje. Analizirale su se različite
situacije kojima se nastojalo utvrditi giba li se Zemlja ili ne, te ukoliko se giba kakvo njeno
gibanje može biti. Prije nego što su krenuli raspravljati o glavnoj temi, Salviati, Sagredo i
Simplicije, razgovor kratko usmjeravaju na Aristotela, čije stavove i učenje zastupa Simplicije,
pa će on tijekom rasprave nastojati dokazati upravo ono što je Aristotel smatrao, a to je da se
Zemlja ne giba. Salviati, inače predstavnik Kopernika, nastoji Simpliciju kroz različite primjere
dokazati suprotno, da se Zemlja giba.
U prvom dijelu rasprave tema je bila dnevno gibanje Zemlje, koje podrazumijeva
rotaciju Zemaljske kugle oko svoje osi. Izloženo je nekoliko situacija kojima su nastojali
ustanoviti giba li se Zemlja, te ukoliko se giba kako bi se te situacije morale odraziti na
motritelja. Salviati raspravu o tome započinje s dokazima Aristotela, Ptolomeja, Brahea, i drugih
astronoma koji su trebali potvrditi da je Zemlja nepokretna. Jedan od njihovih dokaza koje izlaže
Salviati, a koji se smatra neoborivim da je Zemlja nepokretna, jeste padanje teških tijela s
određene visine po pravoj i vertikalnoj dužini u odnosu na površinu Zemlje. Kao primjer navodi
kamen ispušten s vrha tornja. Ukoliko bi Zemlja imala dnevno gibanje, toranj s čijeg se vrha
ispušta kamen da pada, zbog Zemljinog obrtanja, za vrijeme dok kamen pada, pomjerio bi se na
neku određenu udaljenost prema istoku, pa bi kamen trebao pasti na tlo na toj udaljenosti od
podnožja tornja. Slično tomu, kada se s jarbola broda koji miruje, pusti olovna kugla da pada i
ako se pri tome obilježi mjesto pada, a to će biti blizu podnožja jarbola, te ako se sa istog mjesta
pusti kugla da pada kada je brod u pokretu, mjesto pada bit će daleko od prvog mjesta za onu
udaljenost za koju se brod pomjerio naprijed u periodu pada olovne kugle. Razlog tomu je
prirodno gibanje kugle u slobodnom padu po vertikalnoj liniji ka središtu Zemlje. Taj dokaz
potvrđuje i iskustvo s projektilom izbačenim uvis na veliku visinu, kao što je tane izbačeno iz
topa koje stoji vertikalno u odnosu na horizont, i to tane u usponu i povratku zahtjeva mnogo
vremena, dok će top na našem usporedniku biti zajedno s nama pomjeren za određenu udaljenost
ka istoku zbog gibanja Zemlje, tako da se tane padajući ne može nikad vratiti u blizinu topa,
nego će biti onoliko daleko u odnosu na zapad koliko Zemlja bude pomjerena naprijed.
Drugi dokazi kojima Ptolomej i njegovi sljedbenici nastoje potvrditi nepokretljivost
Zemlje sličan je onome s projektilima, a odnosi se na stvari koje se odvojene od zemlje
23 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 112. – 282.
21
održavaju dugo u zraku, kao što su oblaci ili ptice. Kako oni ne dotiču Zemlju, ne može se reći
da ih Zemlja nosi svojim gibanjem, pa ne može ni biti moguće da oni prate njenu brzinu.
Ako mi nošeni Zemljinim gibanjem prijeđeno naš usporednik za 24 sata, i pritom
prevalimo određenu udaljenost oko 16 tisuća milja, postavlja se pitanje kako ptice mogu izdržati
takvu putanju. Međutim, nasuprot tomu bez ikakve razlike vidimo kako ptice lete isto i prema
istoku i prema zapadu.
Sljedeći dokaz koji se navodi, odnosi se na kružno gibanje koje ima svojstvo da izbacuje i
rasipa iz svog središta dijelove tijela koje se okreće, kad god gibanje nije prilično sporo ili sami
dijelovi nisu čvrsto spojeni. Pa prema tome, kada bi se Zemlja okretala velikom brzinom,
postavlja se pitanje što bi zadržalo stijene, građevine i čitave gradove da ne budu u prebrzom
vrtlogu izbačeni ka nebu? Ili pak ljudi i životinje koji nisu privezani za Zemlju, kako bi mogli da
odole jednoj takvoj sili, koja bi nastojala sa velikom snagom da ih razbaca na različite strane
daleko od Zemlje i njezinog središta. Suprotno tome, vidimo kamenčiće, pijesak i lišće kako
sporo padaju na Zemlju i s mnogo manjim otporom mirno počivaju na njoj. Nakon izlaganja
navedenih dokaza, Salviati naglašava Simpliciju da su ovi snažni dokazi uzeti iz zemaljskih
pojava, nakon kojih slijede dokazi drugog tipa, odnosno dokazi izvučeni iz pojava i opažanja
nebeskih tijela i prema kojima se Zemlja nalazi u središtu svemira, te kojima se nastoji negirati
postojanje godišnjeg gibanja Zemlje oko tog središta koje joj pripisuje Kopernik.
Prema Aristotelovoj prirodnoj filozofiji postoje tri vrste gibanja; prirodno, nasilno i
kružno. Prva dva su u zemaljskom području, a treće u nebeskom. Tako i Simplicije navodi da je
prirodno gibanje, gibanje prema središtu svijeta, tj. prema središtu Zemlje. Nadalje, kružno
gibanje pripisuje se nebeskim tijelima, i smatra se idealnim oblikom gibanja, što odgovara
savršenom svijetu.
Kako se središnji dokaz da je Zemlja nepokretna odnosio na padanje teških tijela s
određene visine po pravoj i vertikalnoj liniji, odnosno pravo ka središtu Zemlje, u daljnjem tijeku
rasprave Salviati i Simplicije se zadržavaju na toj temi. Pa prema tome, Simplicije iznosi svoj
zaključak o gibanju kamena u slučaju da se Zemlja giba i u slučaju da miruje. Kao i inače, brani
svoju metodu opažanja putem čula i tvrdi da nam čula garantiraju da je toranj uspravan i
vertikalan, te nam pokazuju da kamen koji pada tik uz zid tornja, a da ne skrene nimalo ni na
jednu ni na drugu stranu, pada u podnožje tornja, točno ispod mjesta odakle je ispušten da pada.
No, ako bi se Zemlja gibala, pa prema tome i toranj bi se gibao zajedno s njom, i ako bi se
kamen ponovo pustio da pada uz toranj, tada bi njegovo gibanje bilo ukoso, odnosno drugačije
22
od one prave i vertikalne linije koju bi kamen opisivao u slučaju da se Zemlja ne giba. Nadalje,
Salviati, se kratko osvrće na dokaz o kamenu puštenom s vrha jarbola dok je brod u stanju
mirovanja. Smatra da je velika razlika između broda i Zemlje, u slučaju da Zemlja posjeduje
dnevno gibanje. Gibanje broda nije prirodno, već je izazvano silom vesala, pa je stoga gibanje
svih stvari na njemu slučajno, pa prema tome nije čudo što kamen koji slobodno pada s vrha
jarbola slijedi gibanje broda. No, dnevno gibanje Zemlje je njeno vlastito i prirodno gibanje, pa
prema tome i svih njezinih dijelova. Zato za razliku od kamena koji pada s vrha jarbola, kamen
koji se nalazi na vrhu tornja primarno teži okretanju oko središta svoje cjeline za dvadeset i četiri
sata, i ta prirodna sklonost je vječna na bilo kojem mjestu se kamen nalazio. Iz toga se može
zaključiti, da pošto je prirodna težnja Zemlje da se okrene oko svog središta za dvadeset i četiri
sata, tada će i svaki njen dio imati prirodnu težnju da se zajedno s njom okreće. Pa, kako je već
rečeno da gibanje broda nije prirodno, nužno je da se kamen kad je izvan broda vraća u svoje
prirodno stanje i da se giba prema prirodnoj sklonosti. Stoga, zaključivanje na temelju primjera s
brodom nema nikakvu dokaznu snagu na primjer s tornjem. Kamen koji pada s vrha jarbola
nalazi se u sredini koja se ne giba gibanjem broda, nego kao i cijela Zemaljska kugla, tako bi bez
otpora zraka, ili čak uz njezinu pomoć, kamen slijedio univerzalni Zemljin tok, kako navodi
Salviati.
Također, nastoji Simpliciju razjasniti problem s padom kamena s vrha jarbola i s vrha
tornja. Simplicije smatra da kada brod miruje, kamen pada pred jarbolom, a kada se giba, pada
daleko od njega. Dakle, iz pada kamena pred jarbolom zaključuje da brod miruje, a ako padne
dalje, onda se dokazuje da se brod giba. Ali pošto ono što se događa na brodu mora jednako da
se događa i na Zemlji, onda se iz pada kamena pred tornjem zaključuje da je Zemlja nepokretna.
No, kako bi ga razuvjerio, Salviati ističe da kamen pada uvijek na isto mjesto na brodu, bilo da
ovaj miruje ili da se giba bilo kojom brzinom. Prema tome, pošto je isti uzrok na Zemlji i na
brodu, Salviati smatra, da se iz pada kamena koji je uvijek vertikalan u podnožje tornja ne može
ništa zaključiti o gibanju ili mirovanju Zemlje.
U tijeku razgovora, kratko prave digresiju i prelaze na razmatranje gibanja tijela po
kosini. Razmatrali su kuglu koja se gibala niz kosinu i pri tome se gibala ubrzano, no kada se ista
kugla gibala uz kosinu, smanjivala joj se početna brzina i gibala se usporeno. No, ako ta kosina
nije ni podignuta ni spuštena, u raspravi su došli do zaključka će se ta kugla gibati toliko daleko,
koliko doseže takva kosina. Isto tako zaključuju, ako bi dužina te kosine bila beskonačna i
gibanje po njoj bi bilo vječno.
23
Nakon više kratkih rasprava kojim su se udaljili od glavne teme, nastavljaju s
razmatranjem gibanja tijela s vrha tornja, pa prema tome nastoje ustanoviti kakva bi zaista bila
putanja tijela koje slobodno pada sa vrha tornja. Salviati o tome iznosi svoje mišljenje:
„Razmišljao sam o tome ponekad. I ne sumnjam nimalo da kada bismo bili sigurni u prirodu
gibanja kojim tijelo pada ka središtu Zemaljske kugle, spajajući to gibanje zatim sa općim
kružnim gibanjem dnevne rotacije, znali bismo točno koju vrstu putanje imamo – onu koju
opisuje središte teže pri zbrajanju ta dva gibanja.“24
Dolaze do zaključka da mi kao motritelji ne vidimo ništa drugo nego jednostavno gibanje
nadolje, jer kružno gibanje, zajedničko Zemlji, tornju i nama, ostaje neprimjetno i kao da ne
postoji te stoga primjećujemo samo gibanje kamena u kojem mi ne sudjelujem, a čula nam
ukazuju da je ono po pravoj liniji, paralelnoj sa samim tornjem. Također im je poznato da je
gibanje padajućih tijela neprestano ubrzano. Razmatranje putanje Salviati objašnjava na crtežu:
Oko središta A opisao je krug BI s polumjerom AB predstavljajući tako Zemaljsku kuglu.
Produživši polumjer AB do točke C, ocrtava se visina tornja BC, koji nošen Zemljom nad
kružnicom BI opisuje svojim vrhom luk CD. Zatim je podijelio dužinu CA na sredini u E, sa
središtem E, na udaljenosti EC, zatim je opisao polukrug CIA te naglašava da sasvim vjerojatno
može biti da se po njoj kamen padajući s vrha tornja C giba gibanjem složenim od zajedničkog
kružnog i vlastitog pravocrtnog gibanja. Ukoliko se na kružnom luku CD označe jednaki dijelovi
(CF, FG, GH, HL) i iz točaka F, G, H , L povuku ka središtu A pravci, odsječeni dijelovi između
24 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 172. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
Slika 7. Crtež priložen uz Salviatijevo objašnjenje
putanje padajućih tijela
24
dvije kružnice CD i BI predstavljat će uvijek isti toranj CB, prenesen od strane Zemaljske kugle
ka DI. Na točkama gdje su te dužine presječene polukružnim lukom CI, nalaze se mjesta gdje se
s vremenom na vrijeme nalazi kamen u padu. Te točke se sve većom proporcijom udaljavaju od
vrha tornja. I to je razlog, navodi Salviati, zašto nam se pravocrtno gibanje niz toranj pokazuje
sve ubrzanijim. Također se vidi, zahvaljujući beskonačnoj oštrini kuta između dva kruga DC i
CI, udaljavanje padajućeg tijela od kružnice CFD, odnosno od vrha tornja, krajnje je malo na
početku, što je isto kao i reći da je gibanje naniže izuzetno sporo, i sve je sporije i sporije do u
beskonačnost, u zavisnosti od blizine točke C, odnosno stanju mirovanja. I konačno može se
shvatiti da bi se u krajnjem to gibanje završilo u središtu Zemlje A.
Nakon toga, Salviati iznosi još nekoliko svojih zaključaka, a to su: tijelo se ne giba
stvarno nijednim drugim gibanjem nego samo jednostavnim kružnim gibanjem, kao što se i
gibalo jednostavnim i kružnim gibanjem kad je bilo položeno na vrhu tornja. Drugi zaključak je
sljedeći: smatra da se tijelo ne giba nimalo više ili manje nego kada bi stalno bilo na tornju, što
zaključuje po lukovima CF, FG, GH itd. koje bi ono tijelo prešlo ostajući uvijek na tornju, koji
odgovaraju lukovima na kružnici CI koji odgovaraju istim CF, FG, GH itd. Zatim slijedi i
posljednji zaključak kojim kaže da se stvarno gibanje kamena nikad ne ubrzava, nego je uvijek
jednoliko, budući da su svi jednaki lukovi na kružnici CD i njeni odgovarajući lukovi na kružnici
CI prijeđeni za jednako vrijeme. Dakle, tijelo bilo da stoji na tornju ili pada, uvijek se giba istom
brzinom.
Međutim, Simplicije u želji da obrani svoj stav da je Zemlja mirna, ne uzima u obzir
mnoga razumna i logička razmatranja, kao što je slučaj kod pada kamena. Što se gibanja ili
mirovanja tiče, kamen se ponaša kao Zemaljska kugla. No, kako Simplicije na umu ima čvrstu
ideju da Zemlja miruje, o padu kamena raspravlja kao da se ono pokreće iz stanja mirovanja, iz
čega slijedi da ako je Zemlja mirna, kamen polazi iz stanja mirovanja i pada vertikalno. Ali ako
se Zemlja giba, onda se kamen giba jednakom brzinom, pa ne polazi iz stanja mirovanja, nego iz
gibanja koje je jednako gibanju Zemlje, sa kojim se zbraja početno gibanje naniže pa se dobije
koso gibanje. No, Simplicije vjeran čulima, iskazuje svoje nerazumijevanje, jer kada kamen pada
on vidi da se giba pravocrtno i vertikalno, a ne ukoso. Salviati objašnjava da se objašnjenje
nalazi u dnevnom gibanju kojim se zajedno gibaju svi ljudi, Zemlja, toranj, kamen. Dnevno
gibanje postoji kao da ga nema, neprimjetno je i bez ikakvog učinka, jer motritelji na Zemlji
mogu primijetiti samo ono gibanje koje njima nedostaje, a to je gibanje kojim kamen u padu
prelazi visinu tornja.
25
U daljnjoj raspravi kojom se nastojalo dokazati dnevno gibanje Zemlje, izloženo je još
nekoliko primjera, kao što je gibanje taneta unutar topa kada se pokrene paljba, zatim gađanje
ptica u letu, te vrtnja kante s vodom na užetu. Što se tiče gibanja taneta unutar topa, kada se
pokrene paljba, i ako se uzme u obzir da je cijev podignuta vertikalno te da se Zemlja okreće oko
sebe dnevnim gibanjem koje sa sobom nosi i top, Simplicijev zaključak je bio da će gibanje
taneta biti vertikalno, jer je cijev usmjerena vertikalno. No, Salviati smatra da bi to bilo istinito
da Zemlja miruje, jer tane onda ne bi imalo nijedno drugo gibanje osim onog koje mu daje
paljba. Međutim, ako se Zemlja okreće, tane koje je u topu ima i dnevno gibanje, pa prema tomu
kada mu se doda impuls vatre, gibat će se od dna cijevi ka otvoru dvama gibanjima, čijim
slaganjem proizlazi da je gibanje središta teže taneta kosa crta.
Što se tiče gađanja ptice u letu, Salviati je smatrao da lovci da bi pogodili pticu fiksiraju
cilj daleko ispred ptice, unaprijed pretpostavljajući moguće rastojanje, manje ili veće prema
brzini leta i udaljenosti ptice, da bi kada opale metak stigao u isto vrijeme na isto mjesto kao i
ptica. Dakle, ptice svojim letom, metak svojim gibanjem i tako bi se susreli. Međutim, lovci
koriste drugačiju strategiju. Oni ciljaju na isti način kao kad bi ptica bila mirna, odnosno cilj
određuju prema ptici u letu, i slijede je pomjerajući pušku, držeći pticu stalno na nišanu dok ne
opale, te na taj način pogađaju ptice u letu kao one koje miruju. Slično topu, zaključuje se
sljedeće: metak se kreće uvis ka vrhu zbog paljbe, a zbog Zemljinog gibanja ka istoku, te suma ta
dva gibanja čini složeno gibanje koje slijedi putanju Zemlje i koje motritelju izgleda kao da se
giba pravocrtno nagore, vraćajući se po istoj crti nadolje. Prema tome, Salviati, zaključuje da se
cilj nikako ne mijenja, jer ako je cilj miran i top ostaje miran, a ako se meta premješta gibanjem
Zemlje, onda se u svakom slučaju pomjera i top, te držeći cilj na nišanu, hitac je uvijek precizan.
Međutim, u razgovor se uključuje inače neutralni sugovornik Sagredo koji dubokoumno
razmatra razgovor Salviatija i Simplicija, te iznosi svoju primjedbu u vezi gađanja ptica,
smatrajući da su pravi uzroci strijelčevog pogotka osim praćenja leta pomicanjem puške, veći
broj metaka koji ispale lovci gađajući pticu i koji šireći kroz zrak pokrivaju vrlo veliki prostor,
kao i brzina kojom se ti meci izbacuju iz cijevi.
Mnogima se činilo, pa tako i Ptolomeju, da kad bi se Zemlja okretala oko sebe velikom
brzinom, kamenje i životinje bi trebali odletjeti ka zvijezdama, i ne bi postojao toliko jak vezivni
materijal koji bi zgrade zadržao pričvršćene za temelje, pa bi se i one urušile. U prilog tome
uslijedila je rasprava koju započinje Salviati pokusom s kantom vode okačenoj na konopcu.
Pokus je opisao na sljedeći način: kantu s vodom okačimo na konopac i čvrsto u ruci držimo
drugi kraj konopca, tako da konopac i ruka čine polumjer, a središte je u ramenom zglobu.
26
Zavrtimo brzo posudu tako da opiše krug koji je ili paralelan horizontu ili je okomit u odnosu na
njega ili na neki način iskošen, i ni u jednom od ovih slučajeva voda se neće proliti iz njega,
nego će osoba koja vrti stalno osjećati kako se konopac zateže i osjetit će silu usmjerenu od
ramena. Ukoliko se na dnu kante probuši rupica, vidjet ćemo da voda ističe, ali ništa manje ka
nebu nego po strani i ka zemlji. Osim toga, navodi primjer djece koja bacaju kamenje u daljinu
vrteći štap na čijem se vrhu umetne kamen. Dakle, ovo su sve argumenti da je istinita tvrdnja da
obrtanje zadaje pokretnom tijelu impetus ka opsegu kruga kada je gibanje brzo. Jer ako se
Zemlja okreće oko sebe, gibanje površine, a pogotovo dijelovi oko ekvatora, koji su mnogo brži
od spomenutih tijela, morat će izbaciti svaku stvar ka nebu. Rasprava se nastavlja u smjeru
analiziranja navedenih argumenata pri čemu se koriste još jednim primjerom, a riječ je o gibanju
kamenčića dok je stegnut u praćki u trenutku kada je dječak pomjera da bi ga daleko ispalio.
Simplicije navodi da je gibanje kamena dok je u praćki kružno, dakle kamen se giba po luku
kruga, čije je stabilno središte rameni zglob, a polumjer je praćka s rukom. No, Salviatija zanima
kakvo je gibanje kamena kada izleti iz praćke, postavljajući pitanje Simpliciju nastojeći ispitati
je li kružno ili se odvija po nekoj ravnoj crti. Simplicije tvrdi da nije kružno , jer tako ne bi otišao
dalje o ramena bacača, dok ga mi vidimo da ide daleko. Dakle, zaključuje da mora biti po pravoj
crti, uzimajući pri tome vanjski impetus. Problem mu je stvaralo što vidi da kamen opisuje luk,
ali situacija mu je postala jasnija, kada je shvatio da taj luk uvijek skreće prema dolje, te je
zaključio da to skretanje potječe od teže kamena koja prirodno vuče prema dolje. I tvrdi da je
dani impetus bez sumnje pravocrtni. Također, ne smatra da je gibanje projektila pravocrtno u
odnosu na cijeli krug, nego samo na onu zadnju točku u kojoj se završava kružno gibanje. Kako
bi se što bolje izrazio i objasnio što razumnije svoj stav o navedenoj situaciji, Salviati drugim
primjerima nastoji utvrditi da li Simplicije zaista razumije svoje iskaze o gibanju kamena. Stoga,
se prelazi na razmatranje sljedeće situacije: kada se tane ispali iz puške, u kojem pravcu metak
ima impetus koji ga tjera na gibanje. Simplicijev zaključak je bio da on prima impetus koji ga
tjera na gibanje po pravcu koji slijedi liniju cijevi; ne skreće ni lijevo, ni desno, ni gore, ni dolje,
odnosno ne zatvara nikakav kut s linijom cijevi. Ako se putanja projektila produži, ne zatvarajući
kut s kružnicom koju je on opisao, te ako kružno gibanje mora prijeći u pravocrtno, Simplicije
smatra da taj pravac mora biti tangenta koja dodiruje kružnicu u točki odvajanja, jer bi svi ostali
pravci ako bi se produžili presjekli kružnicu, pa bi sa njom zatvarali neki kut. Dakle, Simplicije
je smatrao slijedeće: projektil prima impetus da se giba po tangenti luka koji opisuje putanju
projektila u točki njegovog razdvajanja od bacača. Dalje navodi, da je točka dodira koja se nalazi
na kružnici najbliža središtu kruga, dok su sve druge točke izvan kruga. Pokretno tijelo se giba iz
točke dodira i giba se pravocrtno po tangenti, nastavljajući da se giba udaljavajući se od točke
27
dodira i središta kruga. Na temelju navedenih zaključaka, Simplicije je shvatio da kružno gibanje
bacača daje projektilu impetus da se giba (u trenutku kada dođe do toga da se odvoje) po pravcu
koji dodiruje kružnicu gibanja u točki razdvajanja. Nastavljajući gibanje po njoj projektil se sve
više udaljava od bacača. Zaključio je da bi se projektil nastavio gibati po pravcu kada mu zbog
njegove težine ne bi bilo dodano i gibanje prema dolje, što dovodi do iskrivljenja putanje
gibanja. Također je saznao da to iskrivljenje putanje teži uvijek ka središtu Zemlje jer je tako sa
svim teškim tijelima. Projektil koji od bacača prima impetus da se giba po tangenti nastavio bi
gibanje dalje kada ga težina ne bi vukla prema dolje, dakle odmah bi krenuo padati prema dolje,
jer budući da ga nema što održavati, njegova vlastita težina mora djelovati. Pa prema tome,
navodi Salviati, ako bi tijelo bilo izbačeno s kotača koji se okreće velikom brzinom, imao bi
prirodnu sklonost da se giba ka središtu tog kotača, kao što ima sklonost da se giba prema
središtu Zemlje, i bilo bi prirodno da se vrati ka kotaču, ili čak da se nikad i ne odvoji od njega.
Simplicije je, unatoč svom stavu da će tijelo (kamen) odletjeti od Zemlje, iskazao mišljenje koje
je protivno tome:
„Savršeno razumijem da se kamen neće odvojiti od Zemlje, budući da bi njegovo udaljavanje na
početnoj točki bilo tako malo da tisuću puta premašuje sklonost koju ima kamen da se giba
prema središtu Zemlje, što je u ovom slučaju također i središte kotača. Zaista je nužno priznati
da kamenje, životinje i druga teška tijela ne mogu odletjeti, ali problem mi sada stvaraju laka
tijela čija je sklonost pada ka središtu veoma slaba, pa zbog nedostatka moći da se zadrže na
površini, ne vidim zašto nisu izbačena.“25
Time je Simplicije nesvjesno negirao vlastito razumijevanje i stav koji nastoji obraniti u raspravi
sa Salviatijem. No, u jednom trenutku shvatio je da je na pogrešnom putu te navodi sljedeće:
„I ja kao zaista prostodušan dozvolio sam da me uvjere da kamen ne bi mogao odletjeti uslijed
Zemljinog obrtanja! Povlačim dakle riječ, i tvrdim da ako se Zemlja kreće, kamenje, slonovi,
tornjevi i gradovi bi letjeli nužno ka nebu. A pošto do toga ne dolazi, onda tvrdim da se Zemlja
ne giba.“26
Nastavljaju dalje raspravu o održavanju kamena i laganih tijela kao što je perje na
površini Zemlje. U raspravi dolaze i do teme o dodiru dvije sfere. Nastojali su utvrditi da li
25 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 202. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 26 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 203. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
28
materijalna sfera dotiče ravninu u samo jednoj točki i ukoliko je zaista tako, gdje bi bilo to
doticanje.
Zatim je Salvijati kratko izložio još jednu pogrešku Ptolomejevih i Aristotelovih
sljedbenika. Pošto je brzina zemljinog okretanja mnogo veća od bilo kojeg stroja koji mi umjetno
pokrenemo, izbacivanje kamenja, životinja itd. trebalo bi biti veoma nasilno. Međutim, u ovom
iskazu, smatra Salviati, postoji jedna velika greška. Istina je da ukoliko se usporede brzine
jednog te istog kotača ili dva jednaka kotača, da će onaj koji se brže okreće izbacivati kamenje s
većim impetusom, i kako raste brzina u tom istom omjeru se povećava i uzrok izbacivanja.
Ako bi se brzina povećala ne ubrzanjem samog kotača, već povećanjem njegova
promjera, pri čemu je isti period okretanja kako kod malog tako i kod većeg kotača, kod većeg
kotača brzina će biti veća budući da je njegov opseg veći. Salviati smatra da je krajnje pogrešno
vjerovanje da uzrok izbacivanja kod velikog kotača raste proporcionalno odnosu brzina njihovih
opsega (većeg i manjeg kotača).
Nastavljaju razgovor i dolaze na temu o otporu tijela odnosno raspravljaju o tome od čega
se sastoji otpor gibanju bilo kojeg tijela koje miruje. Sagredo koristi u svom objašnjenju pojam
unutrašnji otpor, te navodi da u tijelu ne vidi unutrašnji otpor da ono bude pokrenuto iz stanja
mirovanja, osim njegove prirodne sklonosti i težnje ka suprotnom gibanju, kao kod teških tijela
koja teže da se gibaju nadolje, pa je otpor gibanja naviše. Riječ unutarnji otpor koristi kako bi
istaknuo da ne misli na vanjski koji je slučajan (akcidentalan) i mnogostruk. Također smatra da
je sklonost tijela da se gibaju nadolje jednaka njihovom otporu da budu pomjerena naviše.
Navodi dalje svoje mišljenje o razmatranom problemu te ističe da na poluzi s dva jednaka utega
koji miruju u ravnoteži, jedan se uteg svojom težinom opire da bude podignut težinom s kojom
bi ga drugi uteg htio podignuti. Na temelju toga, Salviati zaključuje da ukoliko hoćemo da jedan
podigne drugi, potrebno je povećati težinu utega koji pritišće, a oduzeti je drugom. Međutim, ako
samo u težini leži otpor gibanju nagore, postavlja se pitanje kako to da na poluzi nejednakih
krakova, odnosno na kantaru, ponekad uteg od stotinu libri, svojim pritiskanjem nadolje, nije
dovoljan da podigne uteg od četiri libre koji mu se opire. Također, postavlja se pitanje hoće li
uteg od četiri libre, spuštajući se, podignuti onaj od sto libri, jer je to učinak utega prema tijelu
čija se težina želi izmjeriti. Prema tome, Salviati nastoji objasniti da otpor gibanju ne leži samo u
težini, već da je u pitanju nekakav drugi otpor ili sila, koji nisu bili uočeni kod vage jednakih
krakova, dok je kod kantara situacija drugačija. Sagredo navodi da se kod obje sprave djeluje
težinom i gibanjem. Na vagi su gibanja jednaka, pa jedan uteg nužno nadvladava težinu drugog
29
utega kako bi ga pokrenuo. Što se tiče kantara, Sagredo navodi da manji uteg neće pokrenuti veći
osim ako se ovaj malo pomjeri, budući da je okačen na manjoj udaljenosti, a da se drugi pomjeri
više viseći na većoj udaljenosti. Dakle, manji uteg savladava otpor većeg većim gibanjem, dok se
drugi giba manje. Salviati navodi da na kantaru uteg male težine može izdržati i održavati u
ravnoteži preteški snop vune kada bi njegova udaljenost od središta, nad kojim se namješta i
okreće kantar, bila onoliko veća od druge manje udaljenosti na kojoj je ovješen snop koliko
apsolutna težina snopa premašuje apsolutnu težinu utega. Razlike u gibanjima koje snop i uteg
moraju obaviti, Salviati navodi kao uzrok što veliki snop ne može da podigne svojom težinom
mnogo lakši uteg. Snop spustivši se za samo jedan prst uspijeva da podigne uteg za sto prstiju,
pretpostavljajući da snop teži sto puta više nego uteg, i da je udaljenost utega od središta kantara
sto puta veća od udaljenosti između istog središta i točke na kojoj je ovješen snop. Nakon kratke
rasprave o otporu tijela te s primjera s vagom nastavljaju s izlaganjem problema koji se odnosi
na gibanje po većem i manjem kotaču. Radi boljeg razumijevanja, Salviati prilaže crtež i
objašnjenje.
„Neka su dana dva nejednaka kotača sa središtem u A, i neka
BG pripada kružnici manjeg, a CEH većeg kotača. Neka je
polumjer ABC vertikalan, a iz točaka B i C povučene su
tangente BF i CD. Neka su na lukovima BG i CE uzeta dva
jednaka dijela BG i CE. Zamislimo da se dva kotača okreću
oko svojih središta jednakom brzinom, tako da dva tijela, na
primjer dva kamena stavljena u točke B i C, bivaju nošena po
kružnici BG i CE jednakom brzinom tako da za isto vrijeme
kamen B prijeđe preko luka BG, a kamen u C prelazi luk CE.
Tvrdim onda da rotacija manjeg kotača ima više mogućnosti
dovesti do izbacivanja kamena B, nego što je to slučaj s
rotacijom većeg točka i kamenom C. Zbog toga što, kao što je
već rečeno, izbacivanje mora biti po tangenti, u trenutku kada se dva kamena u B i C trebaju
odvojiti od kotača, zbog impetusa zadanog rotacijom, odletjeli bi po tangentama BF i CD.
Dakle, po tangentama BF i CD se dva kamena kreću jednakim impetusima, osim ako
djelovanjem neke druge sile ne budu skrenuti.“27
27 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 223. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
Slika 8. Crtež priložen uz
Salviatijevo objašnjenje
gibanja tijela po većem i
manjem kotaču
30
Sagredo smatra da je sila koja odvraća kamen od gibanja po tangentama gdje ga impetus
rotacije navodi, vlastita teža ili nekakvo ljepilo koje ga drži prilijepljenim za kotač. Iznosi svoj
zaključak da prilikom pokretanja nekog tijela, pokretna sila treba biti onoliko veća koliko veća
treba da je i brzina tijela koje se pokreće. Na kraju rasprave Sagredo iskazuje slijedeće:
„Ja ne nalazim da su pogriješili samo oni koji su mislili da se uzrok izbacivanja povećava kako
raste brzina rotacije, nego još više smatram da bi sa slabljenjem izbacivanja pri povećanju
kotača, svaki put kad se održava ista brzina kotača, možda moglo biti točno da ako želimo da
veliki kotač obavlja izbacivanje kao i mali, potrebno je povećati brzinu onoliko koliko mu se
povećava promjer, što bi bilo kada bi se čitava rotacija obavila za jednake vremenske intervale.
Tako bi se moglo ocijeniti da Zemljina rotacija ne bi bila sposobna da izbaci kamenje više nego
bilo koji drugi mali kotač koji se okreće toliko sporo da za 24 sata obavi samo jednu rotaciju.“28
Time se završava izlaganje niza argumenata kojima su Salviati i Sagredo nastojali uvjeriti
Simplicija u dnevno gibanje Zemlje. Odnosno kojima su nastojali oboriti primjedbe protiv
dnevne Zemljine rotacije. Kako je glavni cilj dijaloga da se iznese i razjasni sve ono što je
navedeno za i protiv dva sustava, Ptolomejevog i Kopernikovog, Simplicije iznosi protivljenja
dva autora koji pišu protiv Kopernika. Prva protivljenja se mogu pročitati u jednoj knjižici s
prirodnim tezama, a druga pripadaju jednom velikom filozofu i matematičaru kao dio traktata
koji on piše u prilog Aristotelu i njegovoj ideji nepromjenjivog neba gdje dokazuje da ne samo
komete nego i nove zvijezde, jedna iz 1572. godine u Kasiopeji i druga iz 1604. u sazviježđu
Strijelca nisu iznad sfera planeta nego su apsolutno ispod Mjesečeve orbite u elementarnoj sferi.
Simplicije najprije počinje sa stavovima koji su sadržani u knjižici s tezama.
Prva teza odnosi se na pokušaj autora da s velikom preciznošću izračuna za koje bi
vrijeme teško tijelo, na primjer jedno topovsko tane, padajući s Mjesečeve orbite stiglo u središte
Zemlje. Pri tome je dokazao da bi neko teško tijelo u padu s te visine utrošio više od šest dana
da bi doseglo središte Zemlje gdje prirodno teže sva teška tijela. Međutim, Salviati smatra da se
Simplicije prevario u izlaganju prve teze, smatrajući da bi tanetu trebalo manje od šest dana da
stigne u središte Zemlje. Nastoji Simpliciju objasniti kako je došao do tog zaključka sljedećim
riječima: „ ...nemoguće da ne znate da je polumjer kruga manji od šestine opsega. I da će, prema
tome, vrijeme za koje tijelo prelazi polumjer biti šestina vremena za koje bi tijelo gibajući se
istom brzinom, prešlo cijeli opseg kružnice. A da naime tane, padajući brzinom kojom se gibalo
po orbiti, stiže za manje od četiri sata u središte, pretpostavljajući da na orbiti Mjeseca obavlja
28 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 225. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
31
jednu rotaciju za 24 sata, kako bi trebalo da on pretpostavi da bi tane uvijek ostalo na istoj
vertikali.“29
Simplicije uviđa svoju pogrešku, no ne želeći je nepravedno pripisati autoru šalje slugu
po knjigu, a Salviati u međuvremenu iznosi svoja razmišljanja. Smatra da u razmatranju treba
uzeti u obzir da gibanje teških tijela u padu nije jednoliko, odnosno polazeći iz stanja mirovanja
ona se neprekidno ubrzavaju. To iznosi kao kritiku modernom autoru koji nije spominjao
ubrzanje, a gibanje smatra jednolikim. Nadalje ističe Salviati, da to saznanje nije ni od kakve
koristi, ako se ne zna prema kojoj proporciji se tijelo ubrzava. Ova teza koja se odnosi na
proporcije prema kojima se tijelo ubrzava nije bila poznata mnogim filozofima, a prvi ju je
otkrio i dokazao, njihov zajednički prijatelj iz Akademije, Galileo. Galileo je, navodi Salviati, u
svojim neobjavljenim spisima njemu i još nekim svojim prijateljima dokazao kako se ubrzanje
pravocrtnog gibanja teških tijela zbiva prema neparnim brojevima počevši od broja jedan pa
izlaže slijedeće:
„Ako su dani jednaki vremenski intervali, pa u prvom od njih, kada tijelo kreće iz mirovanja, ono
prelazi udaljenost od, na primjer, jednog aršina, u drugom periodu će preći tri aršina, u trećem
pet, u četvrtom sedam, i tako progresivno prema nizu neparnih brojeva. A to je na kraju isto što i
reći da su prijeđeni putovi tijela koje kreće iz mirovanja između sebe dvostruko proporcionalni u
odnosu na proporciju između vremenskih intervala koji odgovaraju tim udaljenostima, ili
možemo reći, prijeđene udaljenosti se između sebe odnose kao vremenski intervali na
kvadrat.“30
Nadalje, vraćaju se na računanje vremena za koje bi neko teško tijelo sa svoda Mjesečeve
orbite palo na središte Zemlje. Kao primjer koji ide u prilog tome koriste eksperiment sa
željeznom kuglom odnosno, razmatraju za koje vrijeme željezna kugla pada na Zemlju sa visine
od sto lakata. Sagredo navodi da pri tome nije važna težina kugle, zato što će kugle od jedne,
deset, sto ili tisuću libri, sve za isto vrijeme prijeći istih sto lakata. Tome mišljenju se
suprotstavlja Simplicije zastupajući Aristotela koji je razmišljao suprotno, smatrajući da se
brzine tijela u padu međusobno odnose u istoj proporciji kao i njihove težine. Dakle, ukoliko bi
se prihvatilo Aristotelovo razmišljanje, onda bi trebalo prihvatiti i kao istinito da će dvije kugle
od istog materijala jedna od sto, a druga od jedne libre puštene istovremeno, s visine od sto
lakata pasti u različito vrijeme na Zemlju. Odnosno teža kugla će pasti prije lakše.
29 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 228. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 30 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 229. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
32
Nakon što je dokazana netočnost Simplicijeva iskaza o vremenu potrebnom za padanje
teških tijela sa svoda Mjesečeve orbite na Zemlju nastavljaju razgovor o tome i započinju novu
raspravu o gibanju olovne kugle obješene na dugačak i tanak konop privezan za tavanicu.
Ukoliko se kugla izvede iz vertikalnog položaja pa se pusti da slobodno giba, uočit će se kako
kugla padajući prolazi sama od sebe s druge strane vertikale za skoro onoliko koliko je bila
udaljena od nje. Sagredo smatra da ukoliko bi se uklonio otpor zraka koji usporava i ometa
gibanje njihala da bi oscilacije mogle trajati vječno. Međutim, Salviati navodi da gibanje ne bi
trajalo vječno jer postoji još jedan otpor, no ne želi se zadržavati na tome.
Potom stižu i knjige koje je Simplicije tražio, pa razgovor usmjeravaju na pretraživanje
knjige kako bi našli mjesto u knjizi koje je izazvalo sumnje koje se odnose na vrijeme pada tijela
sa svoda Mjesečeve orbite na Zemlju. Pri tome nailaze na argumente autora protiv dnevnog
gibanja nakon što je već opovrgao godišnje: „Godišnje gibanje Zemlje obavezuje kopernikance
da utvrde i njeno dnevno gibanje; inače, ista Zemljina hemisfera bi uvijek bila okrenuta ka
Suncu. a suprotna bi uvijek bila u sjenci. Tako polovina Zemlje nikad ne bi vidjela Sunce.“31 . Iz
toga se može zaključiti da taj autor nije dobro shvaćao Kopernikove stavove.
U nastavku analiziraju kakav je pad kugle koja dolazi s Mjesečeva svoda. Ukoliko se
kugla dok boravi na Mjesečevom svodu giba kružno 24 sata zajedno sa Zemljom i ostalim
stvarima koje se nalaze unutar svoda, ta ista sila, navodi Salviati, zbog koje se ona okretala prije
pada nastavit će djelovati i tijekom pada. Ukoliko se u kugli održava ista brzina koju je ona
imala na svodu, trebalo bi da pretječe Zemljinu rotaciju. Međutim, ono što autora zanima jeste da
li je počelo od kojeg zavisi kružno gibanje tijela unutrašnje ili vanjsko. Salviati tvrdi da je počelo
koje čini da se kugla okreće dok je na Mjesečevom svodu isto ono počelo koje održava kruženje
i kad je kugla u padu. No, budući da on ne zna kakvo je počelo, prepušta autoru da ga smatra
unutrašnjim ili vanjskim.
Prelaze potom na raspravu o tome što pokreće dijelove Zemlje nadolje. Simplicije kao
uzrok toga navodi težu, iako ne zna što je teža zbog koje Zemlja pada, ali zna da je teža
unutarnje počelo jer slobodno pokreće. Također, smatra da je počelo koje pokreće nagore
vanjsko iako ne zna što je sila koju joj zadaje bacač. Salviati iznosi svoje mišljenje, da su gibanja
teških tijela nagore uslijed primljenog impetusa kao i gibanje nadolje koje zavisi od teže,
prirodna gibanja. Počela gibanja teških tijela nadolje i nagore podjednako su unutrašnja i
prirodna.
31 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 239. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
33
Nakon toga, Simplicije se vraća na knjigu i iskaze autora kako počelo ne može biti ni
unutrašnje ni vanjsko, ističući da je možda uzrok vanjskog sam Bog ili anđeo ili pak zrak. No,
Salviati ne priznaje niti vjeruje da je Bog ili anđeo uzrok, a što se tiče zraka smatra da je
dovoljno da zrak ne ometa kružno gibanje tijela koja se gibaju kroz njega, a to bi trebalo značiti
da se zrak giba istim gibanjem i istom brzinom kao i Zemaljska kugla.
Prelaze potom na sljedeći argument autora, koji izlaže Simplicije:
„Kada bi po Božjoj volji Zemlja mirovala, ostale stvari bi se okretale ili ne? Ako ne, pogrešno je
da se okreću po prirodi. Ako bi se pak okretale, ponovo bi se postavili prethodni problemi. I bilo
bi poprilično iznenađujuće da, čak i poželjevši to, galeb ne može nasrnuti na ribe, ševa sletjeti na
gnijezdo, ili vrana na puža ili kamen.“32
Salviati odgovara slijedeće: „…ako bi se po Božjoj volji Zemlja prestala gibati dnevnim
gibanjem, onda bi se ptice ponašale po istoj toj Božjoj volji. Ali ako bi taj autor htio određeniji
odgovor, rekao bih mu da bi se ptice ponašale sasvim suprotno od onoga kako bi se ponašale
kada bi se, dok su udaljene od tla i borave u zraku, Zemaljska kugla po Božjoj volji neočekivano
pokrenula naglim gibanjem.“33
U raspravu se uključio i Sagredo: „…na moj zahtjev pripišite tom autoru da kada bi se
Zemlja zaustavila po Božjoj volji, druge stvari od nje odvojene nastavile bi se okretati svojim
prirodnim gibanjem, i pogledajmo koje bi neprikladnosti i nemogućnosti uslijedile: jer ja ne
vidim veći nered od onoga koji proizvodi sam autor, odnosno da ševe, iako bi htjele, ne mogu
zastati na svojim gnijezdima, niti vrane na puževima ili kamenju. Odatle bi slijedilo da vrane
pate od želje za puževima, i da bi ševe umrle od gladi i hladnoće, budući da ih njihove majke ne
mogu ni hraniti ni zaštiti. To je propast koja bi se desila, ako stoji ono što kaže autor.“34
Razgovor35 dalje nastavljaju Simplicije i Salviati, dok Sagredo pažljivo sluša tijek
izlaganja oduševljen mislima sadržanim u knjižici.
32 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 248. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 33 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 248. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 34 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 248. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 35 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 249. - 250. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
34
Simplicije iznosi sljedeću zamjerku: „Osim toga, kako može biti da se ove tako različite
stvari kreću samo od zapada ka istoku paralelno ekvatoru? I da se uvijek kreću, a da se nikad ne
zaustave?“
Salviati odgovara sljedeće: „Kreću se od istoka ka zapadu, paralelno sa ekvatorom, bez
stajanja, na taj način upravo na koji Vi mislite da se zvijezde stajačice kreću od istoka ka
zapadu, paralelno ekvatoru, bez stajanja.“
Simplicije nastavlja: „Zašto su više brže, a niže sporije?“
Salviati: „Jer u jednoj sferi ili orbiti koja se okreće oko svog središta, najudaljeniji
dijelovi opisuju veće krugove, a bliži za isto vrijeme manje.“
Simplicije postavlja sljedeće pitanje: „Zašto stvari bliže ekvatoru prelaze veće krugove, a
one dalje manje krugove?“
Salviati: „Poput zvjezdane sfere, na kojoj se one bliže ekvatoru kreću u većim krugovima
nego udaljenije.“
Simplicije: „Zašto bi se jedna ista kugla na ekvatoru kretala oko središta Zemlje po
najvećem krugu i sa nevjerojatnom brzinom, a na polu bi se okretala oko vlastite ose, bez
rotiranja i krajnje sporo?“
Dodaje Salviati: „Poput zvijezda na nebeskom svodu, koje bi se isto tako ponašale kada
bi njihovo gibanje bilo dnevno.“
Nastavlja Simplicije: „Zašto se ta stvar, npr. olovna kugla, okrenuvši se jednom oko
Zemlje opisujući najveći krug, ne okreće u svim dijelovima po najvećoj kružnici, nego, izuzev
ekvatora, to radi u manjim krugovima?“
Salviati: „Jer bi tako postupile, u skladu čak i s Ptolomejevim učenjem, neke zvijezde
stajačice, koje su ranije bile bliže ekvatoru i opisivale velike krugove, a sad su daleko, opisuju
manje krugove.“
Potom Simplicije iznosi još jedan argument autora koji se protivi Koperniku i njegovim
sljedbenicima koji žele da gibanje dijelova odvojenih od svoje cjeline bude samo ponovno
sjedinjavanje s tom cjelinom, te da je kružno gibanje zajedno s dnevnom rotacijom apsolutno
prirodno. Njegovo protivljenje nalazi se u sljedećim riječima: „Ako bi čitava Zemlja zajedno s
vodom bila satrta ne bi padao ni grad ni kiša iz oblaka, nego bi se prirodno okretali ukrug. Ni
35
vatra ni nikakav oganj ne bi se penjao jer, prema tvrdnji koja za njih nije moguća, gore nema
vatre.“36
Dalje, Simplicije nastavlja s tvrdnjama koje se nalaze u knjizi, a sljedeće na što prelaze je
crtež koji prikazuje Zemaljsku kuglu s velikom rupom oko središta, ispunjenom zrakom. Da bi
autor pokazao da se teška tijela ne kreću nadolje da bi se ujedinila sa Zemaljskom kuglom, kako
kaže Kopernik, smješta jedan kamen u središte i ispituje kako bi se ponašao kada se slobodno
pusti. Drugi kamen stavlja na dno velike rupe, i postavlja isto pitanje, tvrdeći prvo: „Kamen
ispušten u središte, ili se diže ka nekoj točki Zemlje ili to ne čini. U drugom slučaju, pogrešno je
da se dijelovi, samo zato što su odvojeni od cjeline, ka njoj i gibaju. U prvom slučaju,
suprotstavljaju se i um i iskustvo, pa tijela ne bi ostala mirovati u njihovom središtu teže. Na isti
način, ako ovjesimo jedan kamen i pustimo ga da slobodno pada ka središtu, on bi se odvojio od
cjeline, suprotno Koperniku. Ako ostane ovješen, potpuno bi proturječio iskustvu, jer vidimo da
čitavi svodovi propadaju.“37
Salviati mu ironično odgovara: „Odgovorit ću, iako sam u dosta nepovoljnijem položaju,
pošto imam posla s nekim tko je iskustveno vidio kako se to kamenje ponaša u toj velikoj rupi, što
ja pak nisam vidio; i reći ću da mislim da prvo dolaze teška tijela pa tek onda zajedničko
središte teže, tako da ne postoji samo jedno središte – što nije ništa drugo nego jedna nevidljiva
točka, pa stoga ni sa kakvim učinkom – koje privlači k sebi tešku materiju, nego da te materije,
prirodno težeći jedinstvu, tvore jedno zajedničko središte, što je ono oko kojeg se skupljaju
dijelovi jednakih momenata. Stoga mislim da ako se ogroman skup teških tijela premjesti na bilo
koje mjesto, dijelovi koji bi bili odvojeni od cjeline bi ga pratili, i kad ne bi bili spriječeni,
prodrli bi u nj sve dok ne nađu dijelove koji su lakši od njih, ali ako nalete na teže materije, ne bi
više padali. Mislim, naime, da u rupi svoj ispunjenoj zrakom cijeli svod bi vršio pritisak, i samo
bi uz pomoć sile izdržao taj zrak, ako čvrstina ne bi bila nadvladana i slomljena težom. Ali
odvojeno kamenje vjerujem da bi padalo ka središtu, i ne bi lebdjelo po zraku. Zbog toga se ne
može reći da se ono ne kreće ka svojoj cjelini, krećući se tamo gdje se svi dijelovi cjeline kreću,
kada ne bi bili spriječeni.“38
36 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 252. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 37 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 253. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 38 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 254. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
36
Nakon izloženih argumenata autora prve knjige te kratke rasprave u prilog tomu, prelaze
na iskaze drugog autora za kojeg Simplicije tvrdi da je vrlo vješt filozof i veliki matematičar koji
je opovrgao Tiha Brahea što se tiče kometa i novih zvijezda.
Prvi argument drugog autora odnosi se na negiranje čula i osjeta u Kopernikovom učenju.
Navodi Simplicije da su, s Kopernikova stajališta, čula u mnogočemu prevarena, jer se izbliza
jasno primjećuje kako u najčistijim sredinama teška tijela padaju pravocrtno vertikalno, a da
nimalo ne skrenu s prave linije. Ističe dalje da je kod Kopernika vid obmanut i to gibanje nije
nipošto pravocrtno, nego miješano pravocrtno i kružno. To je prvi dokaz koji Aristotel i
Ptolomej i svi njegovi sljedbenici navode. Zadržavaju se kratko na toj temi nakon čega Sagredo
iznosi svoje iskustvo s teleskopom, kojeg je dobio na poklon od prijatelja s Akademije, Galilea.
Tu iznosi svoje zaključke i razmatranje kako upotreba teleskopa na vrhu jarbola nije nište teža
nego u njegovom podnožju, pošto su kutne promjene jednake na oba mjesta.
Nastavljaju dalje s primjedbama autora protiv Kopernika, koje se ponovo odnose na
negiranje čula i osjeta. Prema tome, navodi Simplicije autorovo mišljenje: „Pa tako, ako
osjetimo da puše lagan povjetarac, onda ne treba da osjetimo udar nezaustavljivog vjetra koji
nas pogađa brzinom većom od 2529 milja na sat. Jer je tolika udaljenost koju središte Zemlje
godišnjim gibanjem prelazi za jedan sat po kružnici velike orbite, kako on to precizno
izračunava, i kako on kaže, prema Kopernikovom mišljenju, sa Zemljom se kreće i okolni zrak.
Ipak mi ne bismo primijetili njeno gibanje, iako je brže i hitrije od najbržeg vjetra, nego bismo
ga čak smatrali kao vrhovni mir kad ne bi pridošlo drugo gibanje. A kad bismo rekli da se čula
varaju, ako ne u slučaju kao što je ovaj?“39
Salviati navodi sljedeće: „Nužno je da taj filozof misli da ta Zemlja koja se za Kopernika
kreće ukrug, zajedno s okolnim zrakom, po kružnici velike orbite, nije ona Zemlja na kojoj
boravimo, nego neka druga posebna, jer ova naša vodi nas sa sobom, istom svojom brzinom kao
i okolni zrak: i kako da osjetimo udarac zraka kada se gibamo istom brzinom kao i to što bi da
nas izazove na dvoboj? Taj gospodin je zaboravio da smo i mi, ne manje od Zemlje i zraka,
povedeni da se gibamo naokolo, i da smo prema tome uvijek u dodiru s istim djelom zraka koji
djeluje na nas.“40
Prelaze potom na ostale argumente koji su uzeti, kako navodi Simplicije, iz prirode stvari.
39 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 261. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 40 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 262. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
37
Prvi je da se Zemlja ne može gibati po svojoj prirodi trima različitim gibanjima, kako
smatra autor, a što podržava i Simplicije te iznosi sljedeću kritiku autora:
„Zamislimo poput Kopernika da se Zemlja giba, po vlastitoj moći i po unutrašnjem počelu, od
zapada ka istoku u ravni ekliptike. Osim toga neka se ona okreće, isto tako po unutrašnjem
počelu, oko svog vlastitog središta od istoka ka zapadu. A zbog trećeg gibanja ona će se po
vlastitoj sklonosti savijati od sjevera ka jugu i suprotno. Pošto je Zemlja neprekidno tijelo koje
nije spojeno pregibima i zglobovima, da li će ikada naša moć suđenja i rasuđivanja shvatiti da
se jedno isto prirodno i nepodijeljeno počelo, odnosno isto nagnuće, otuđuje istovremeno u
različita i skoro suprotna gibanja? Ne mogu vjerovati da bi netko izrekao tako nešto, osim ako se
nije odlučio održati stav bilo da je točan ili ne.“ 41
Salviati iznosi sumnju u gore navedenu tvrdnju te zahtjeva od Simplicija da mu potvrdi
pokazavši mu te riječi u samoj knjizi. Međutim, kako se uvjerio da Simplicije nije pogriješio u
svom citiranju autora, zaključio je da autor nastoji osporiti stav koji nije dobro razumio, jer to
nisu gibanja koje je Kopernik pripisao Zemlji. Nadalje, Salviati izražava svoje čuđenje, jer mu
nije jasno kako taj autor nije shvatio da ako se Zemlji pripišu gibanja od kojih je jedno uzeto od
Sunca, a drugo od prvog pokretnog, potrebno je da su to gibanja nužno u istom pravcu. Salviati
dalje nastavlja s izlaganjem pogrešaka tog autora, a jedna od njih je i da se za njega Zemlja giba
dnevnim gibanjem oko vlastitog središta od istoka ka zapadu. Dakle, autor ne shvaća da kada bi
tako bilo, dvadesetčetverosatno gibanje svemira bi nam se pojavilo u smjeru od zapada prema
istoku, upravo suprotno onome što vidimo. Time je nastojao objasniti Simpliciju kako taj autor
nije dovoljno dubokoumno proučio Kopernikove knjige budući da pravi velike greške i izvrće
smisao glavne hipoteze na kojoj se temelji čitavo mnoštvo stvari u kojima se Kopernik razilazi s
Aristotelom i Ptolomejem. Zatim se ponovo vraća na tvrdnju da dva gibanja, godišnje i dnevno
nisu suprotna nego su istosmjerna, pa prema tome mogu da proističu iz istog počela. Treće
gibanje je spontano, posljedica godišnjeg, pa počelo koje ga uzrokuje ne treba zvati ni
unutrašnjim ni vanjskim.
Prelaze potom na sljedeći prigovor uzet iz jednog prirodnog opažanja, a to je da tijela iste
vrste imaju gibanja koja se po vrsti podudaraju, ili se pak podudaraju u mirovanju. Navodi dalje,
da prema Koperniku, tijela koja se podudaraju u vrsti i koja su međusobno slična, što se tiče
gibanja bit će potpuno nepodudarna i čak dijametralno suprotna. Jer zvijezde koje međusobno
41 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 268. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
38
jako sliče, usprkos tomu, u gibanju su sasvim različite. Šest planeta se neprestano giba po krugu,
dok su Sunce i sve zvijezde stajačice vječno nepokretne.
Salviati iznosi sljedeće: „Među svjetskim tijelima šest se stalno gibaju, i to je šest planeta.
Što se tiče ostalih, Zemlje, Sunca i zvijezda stajačica, tu je pitanje što se giba, a što miruje; ako
Zemlja stoji mirna, nužno se gibaju Sunce i zvijezde stajačice; a može biti i da su Sunce i
zvijezde stajačice nepokretni, pa se Zemlja giba. Ono što se traži i što je u pitanju je čemu više
odgovara da se pripiše gibanje, a čemu mirovanje.“42
Kako nam je priroda omogućila da razlikujemo dva stanja, a to su biti po prirodi mračan i
lišen svake svjetlosti te svijetao, na temelju toga moguće je ispitati kojim tijelima priliči gibanje:
Zemlji, ili pak Suncu i zvijezdama stajačicama. Pri tome navodi Salviati sljedeće argumente:
„Lišena svjetlosti je Zemlja, samo po sebi presvijetlo je Sunce, i zvijezde stajačice ništa manje.
Šest pokretnih planeta nemaju svoju svjetlost, kao ni Zemlja. Dakle, njihova se suština slaže sa
Zemljom, a ne slaže sa Suncem i zvijezdama stajačicama. Prema tome, Zemlja je pokretna, a
Sunce i zvijezde stajačice nepokretni.“43
Simplicije navodi da autor ne prihvaća da je šest planeta tamno, te kako dokazuje veliku
podudarnost u prirodi šest planeta i zvijezda stajačica, kao i različitost njih i Zemlje na temelju
drugačijih stanja nego što su tama i svjetlost.
Sljedeća primjedba odnosi se na vrhovnu različitost između Zemlje i nebeskih tijela.
Autor smatra da bi prema Koperniku nastala velika zbrka u sustavu svijeta kao i među njegovim
dijelovima, jer bi to značilo smjestiti Zemlju, zrak i sve tvari među nebeska tijela koja su
nepromjenjiva i nepostojana prema Aristotelu, T. Bracheu i drugima.
U posljednjem iskazu autor pretpostavlja kao nevjerojatno da se postojano tijelo, kao što
je Zemlja, može gibati neprestanim i pravilnim gibanjem. Tu se kao potvrda toga navodi primjer
sa životinjama koje se gibajući njima prirodnim gibanjem ipak umaraju te im je potreban odmor
kako bi obnovile snagu. No, nevjerojatnosti još više doprinosi to što se Zemlja giba puno brže od
životinja. Salviati kratko komentira navedenu tvrdnju te govori da preostaje da se vide dokazi u
kojima autor zaključuje da su nove zvijezde iz 1572. i 1604. godine sublunarne, a ne nebeske,
kako su to vjerovali astronomi tog vremena. Također, Salviati nagovještava da ukoliko bude
dovoljno vremena idućeg dana, raspravljat će se i o godišnjem gibanju pripisanom Zemlji.
42 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 274. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 43 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 275. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
39
Na kraju drugog dana, Salviati govori Simpliciju sljedeće: „Ja nikad nisam sebi dao u
zadatak, gosp. Simplicije, da promijenim Vaše mišljenje, i još manje da dam konačnu presudu
nad tako velikom polemikom. Moja namjera je samo bila, i bit će u narednim raspravama, da
Vam iznesem na vidjelo da oni koji su uvjereni da to veoma brzo gibanje za 24 sata pripada
samo Zemlji, a ne svemiru sa izuzetkom same Zemlje, nisu, kako se kaže, slijepo uvjereni da bi
tako moglo i moralo biti, nego da su oni vrlo dobro pregledali, saslušali i ispitali razloge za
suparničko mišljenje, i još dali ozbiljnije odgovore.“44
Nastavlja potom Salviati:„S istom ovom namjerom, ako se Vi i gosp. Sagredo slažete,
možemo prijeći na razmatranje drugog gibanja, koje je prvo Aristarh sa Samosa pa poslije
Nikola Kopernik dodijelio samoj Zemaljskoj kugli koja se, vjerujem da to već znate, okreće po
Zodijaku tijekom jedne godine oko Sunca, koje je smješteno nepokretno u središte samog
Zodijaka.“45
44 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 281. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 45 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 281. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
40
3.3. Dijalog o dva glavna svjetska sustava - Treći dan46
Treći dan započinje izlaganjem Salviatija o novim zvijezdama na temelju knjige koju mu
je dan ranije ostavio Simplicije. Kako je knjiga vrlo opširna, Salviati se zadržao samo na prvim
dijelovima knjige gdje autor na temelju dvanaest dokaza utemeljenih na promatranjima dvanaest
astronoma koji smatraju da je nova zvijezda iz 1572. godine primijećena u Kasiopeji bila na
svodu, tvrdi suprotno njima da su zvijezde sublunarne. Autor je uspoređivao dvije po dvije
meridijanske visine uzete s različitih promatračkih točaka na mjestima s različitim širinama. Na
temelju analize prvog dijela knjige, Salviati je zaključio da je autor daleko da išta dokaže protiv
astronoma, a u obranu peripatetičarskih filozofa. Prema tome, nastavlja dalje: „Taj autor uzima,
da bi napao kao što rekoh protivnike, veliki broj promatranja koja su oni sami načinili, a to je
čak 12 ili 13 autora, te na osnovu jednog dijela njih pravi svoje proračune te zaključuje da su
zvijezde ispod Mjeseca.“ 47
Međutim, u razgovor se uključio i Sagredo koji zaključuje da je autorova namjera da
dokaže ono što njemu odgovara, odnosno da na temelju promatranja dvanaest astronoma dokaže
da su zvijezde sublunarne. Nastavlja dalje Salviati s analizom autorovih iskaza, kako bi uvjerio
Simplicija u to da dokazi autora nisu dovoljno pouzdani i uvjerljivi: „On i svi astronomi s kojima
je u sukobu slažu se da je nova zvijezda lišena vlastitog gibanja i da se giba naokolo dnevnim
gibanjem prvog pokretnog. No, ne slažu se oko mjesta, jer je jedni smještaju u nebesku oblast, to
jest iznad Mjeseca, pa čak možda i među zvijezde stajačice, dok drugi drže da je u blizini Zemlje,
odnosno ispod svoda Mjesečeve orbite.“48
Salviati potom prelazi na sljedeće objašnjenje: „I stoga što je mjesto nove zvijezde o kojoj
je riječ bilo na sjeveru i ne mnogo daleko od pola, tako da nama sjevernjacima ona nikad nije
zalazila, bilo je jednostavno pomoću astronomskih uređaja uzeti njene meridijanske visine, kako
one najniže ispod pola tako i one najviše iznad. Uspoređujući te visine, kada su promatranja
obavljena s različitih mjesta na Zemlji na različitim udaljenostima od sjevera (odnosno od
46 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 283. – 420. 47 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 287. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 48 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012.. Str. 289. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
41
mjesta koja se međusobno razlikuju spram polarnih visina), moguće je bilo donijeti zaključke o
udaljenosti zvijezda.“49
Nastavlja dalje: „Na primjer, ako je visina zvijezde nad horizontom bila 30 stupnjeva, na
mjestu gdje je polarna visina na primjer 45 stupnjeva, onda visina iste ove zvijezde treba porasti
za 4 ili 5 stupnjeva u krajevima koji su sjeverniji i gdje je pol za istih 4 ili 5 stupnjeva viši. Ali
ako bi udaljenost zvijezde od Zemlje bila vrlo mala u usporedbi s udaljenošću od svoda, njene
meridijanske visine trebaju, bližeći se sjeveru, porasti znatno više nego polarne visine. I iz tog
velikog porasta, to jest iz prevelikog uvećanja visine zvijezde u odnosu na rast polarne visine (
što se zove razlika paralakse), brzo se izračunava, jasnom i sigurnom metodom, udaljenost
zvijezde od Zemljinog središta.“50
Dakle, autor je na temelju 12 promatranja preuzetih od astronoma, koja su obavljena pri
različitim visinama pola, obavio izračune i dobio da je visina nove zvijezde uvijek ispod
Mjeseca.
Ono što je Salviatija iznenadilo i na neki način razljutilo je način na koji je autor došao do
svojih izračuna i zaključaka, što vidimo iz sljedećih riječi: „I to postiže računajući na tako
ogromno neznanje svih onih kojima može dopasti u ruke njegova knjiga da mi se zaista
zgadilo.“51
Iz Salviatijeve analize knjige, može se zaključiti da je autor u namjeri da odredi položaj
nove zvijezde, odabrao ona promatranja astronoma na temelju kojih bi on mogao dokazati svoje
ideje. Inače neutralni sugovornik, Sagredo, koji pažljivo prati tijek rasprave, uključuje se u
razgovor kako bi saznao da li među ostalim ispitivanjima koje je autor izostavio postoje i ona
koja autoru ne bi išla u prilog, odnosno ona iz kojih bi računanjem dobio da je nova zvijezda
iznad Mjeseca. Navodi dalje Sagredo, da se navedena ispitivanja dosta međusobno razlikuju, te
da bi se među onima što nije izračunato vjerojatno našlo nešto i što bi išlo u prilog suparničkoj
strani.
Salviati je otkrio da među izostavljenim ispitivanjima od strane autora, postoje i ona koja
zvijezdu postavljaju iznad zvijezda stajačica. Autor ih je uzeo u obzir, no smatra da su pogrešna
ona promatranja na temelju kojih se dobije da je zvijezda beskonačno udaljena te da se ta
49 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 289. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 50 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 289. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 51 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 290. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
42
promatranja ne mogu kombinirati s ostalima. Potom se Salviati obraća Simpliciju kako bi mu
razjasnio neke stvari koje mu ne bi trebale ostati nepoznate, pa mu postavlja sljedeća pitanja:
„Recite mi gosp. Simplicije, da li ste sasvim razumjeli, s obzirom da je nova zvijezda smještena
na meridijanskom krugu tamo ka sjeveru, da bi onome tko bi od juga išao ka sjeveru izgledalo
da se iznad horizonta podiže sama nova zvijezda koliko i pol, iako bi ona bila zapravo smještena
među zvijezde stajačice? A ako bi ona bila znatno niže, odnosno bliže Zemlji, bi li se pojavila
iznad istog tog pola, i pritom bila sve više što je bliža?“52
Simplicije odgovara: „Mislim da sam to potpuno shvatio, i u znak toga pokušat ću da
napravim jedan matematički crtež.
Na ovom velikom krugu obilježit ću pol P. Na
dvije donje kružnice označit ću dvije zvijezde
koje se promatraju s neke točke na Zemlji, i
neka to bude točka A, a dvije zvijezde neka
budu B i C promatrane duž linije ABC
povučene ka zvijezdi stajačici D. Hodajući
zatim po Zemlji sve do točke E, dvije zvijezde će
mi se pojaviti odvojene od stajačice D i približit
će se polu P. I to više točka B koja će mi se
pojaviti u G, a manje točka C koja će se pojaviti
u F. Međutim, stajačica D će zadržati istu
udaljenost od pola.“53
Salviati zadovoljan Simplicijevim dokazom koji potvrđuje njegovo razumijevanje, dodaje
još dvije činjenice vezane za njegov dokaz, vjerujući da Simplicije i njih razumije. Prva, s
obzirom da je zvijezda B ispod C, kut koji će graditi vidni zraci koji dolaze iz točaka A i E te se
sastaju u C, odnosno kut ACE je oštriji neko kut koji u B čine zraci AB i EB. Drugo, kako je
Zemlja vrlo mala u odnosu na nebeski svod, pa je prema tome i prijeđeni put AE, prijeđen na
Zemlji, prekratak u odnosu na linije EG i EF povučene sa Zemlje do svoda, pa bi zvijezda C
morala biti vrlo visoko i daleko od Zemlje da bi kut kojeg čine zraci povučeni iz točaka A i E
postao oštar te kao takav potpuno neprimjetan. Prema tome, ističe Salviati, da su mnogi
matematičari i filozofi na temelju veličine kutova B i C i njihovih razlika, uz poznavanje
52 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 293. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 53 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 293. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
Slika 9. Crtež priložen uz Simplicijevo
objašnjenje o položaju zvijezda
43
udaljenosti između dva mjesta A i E, mogli pronaći položaj uzvišenih objekata, s tim da su
spomenuta udaljenost i spomenuti kutovi točno određeni. Dakle, zaključuju da sve greške koje se
pojavljuju u želji da se ispita i odredi visina novih zvijezda i kometa, proizlaze od netočno
izračunate udaljenosti AE i veličine kutova B i C.
Zatim Salviati iznosi sljedeću tvrdnju: „E sad treba pažljivo zapaziti kako u udaljavanju
zvijezde od B do C, kad kut postaje oštriji, zraka EBG se neprekidno udaljava od zrake ABD u
dijelu ispod kuta, kako pokazuje dužina ECF čiji je niži dio EC udaljeniji od AC nego od EB. Ali
ne može nikako biti da se, koliko god to udaljavanje bilo ogromno, dužine AD i EF potpuno
razdvoje, da se na kraju moraju sastati u zvijezdi. Mogli bismo jedino reći da bi se odvojile i
postale paralelne kada bi udaljavanje bilo beskonačno, što je nemoguće. Ali zato što se
udaljenost nebeskog svoda, u odnosu prema maloj Zemlji, kao što rekoh, smatra beskonačnom,
kut između zraka koji povučeni iz točaka A i E kraj nalaze u zvijezdi stajačici, smatra se kao
ništavan, a ti zraci kao dvije paralelne dužine. Stoga se zaključuje ono što se jedino može tvrditi:
nova zvijezda je bila na nebeskom svodu, ako se iz uspoređivanja promatranja načinjenih s
različitih mjesta dobiva računanjem da je spomenuti kut neprimjetan, a dužine paralelne. Ali ako
bi kut imao primjetnu veličinu, nužno bi slijedilo da nova zvijezda bude ispod stajačica, i također
ispod Mjeseca, ako bi naime kut ABE bio veći od onog koji bi se formirao u središtu Mjeseca.“54
Nakon svega do sada izrečenog, Salviati navodi da se može shvatiti kako udaljenost nove
zvijezde ne može nikad ispasti toliko velika da kut iščezne i da dvije zrake iz točaka A i E
postanu paralelne. Međutim, navodi dalje, da ako bi se računanjem na temelju promatranja i
dobilo tako nešto, bili bi sigurni da su promatranja pogrešna, barem donekle.
Vraćaju se potom na tvrdnju da nova zvijezda može biti na samo jednom mjestu, a ne na
više. Zaključuje dalje Salviati da su malobrojna ispitivanja koja zvijezdu smještaju na isto
mjesto, dok su ostala pogrešna, dakle u mnogim ispitivanjima obavljenim kombinacijom dva
promatranja, malo je onih koja smještaju zvijezdu na isto mjesto. Navodi da postoji pet
ispitivanja koja stavljaju zvijezdu na nebeski svod.
Također navodi da je nužno da u svakoj kombinaciji promatranja postoji neka greška,
budući da su potrebna četiri promatranja za jedno ispitivanje, dvije različite visine pola i dvije
različite visine zvijezda obavljena od strane različitih promatrača, na različitom mjestu i sa
različitim instrumentima, pa je stoga nemoguće da se ne pojavi kakva greška, iako je riječ o
54 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 294. - 295. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
44
dobrim promatračima. No, kako su pogriješili potrebno je ispraviti njihove pogreške kako bi iz
promatranja saznali što je više moguće.
Salviati ističe da su neka mjesta na koja se smješta nova zvijezda moguća, a neka su
nemoguća: „Od mjesta na koja se postavlja nova zvijezda neka su očigledno nemoguća, a neka
moguća. Apsolutno je nemoguće da zvijezda bude beskonačno iznad zvijezda stajačica, jer takvo
mjesto ne postoji na svijetu, a kada bi postojalo, tamo smještena zvijezda bila bi nam nevidljiva“
Nastavlja dalje: „Također je nemoguće da ona klizi po Zemljinoj površini, a još više da bude
unutar same Zemaljske kugle.“55
Na temelju izračuna izvršenih s ciljem pronalaženja mjesta nove zvijezde, Salviati
zaključuje: „…otkrivamo da glavni dio tih proračuna nju smješta više nego na beskonačno
rastojanje iznad nebeskog svoda; neki je smještaju blizu Zemljine površine, a neki opet ispod te
površine.“ 56Prema tome, da bi se dobio nekakav rezultat, Salviati smatra da je potrebno ispraviti
pogreške tj. sva promatranja.
Salviati potom objašnjava da se može dogoditi da promatranje koje zvijezdu prikazuje na
udaljenosti Saturna, dodavanje ili oduzimanje samo jednog minuta od visine koja je izračunata
pomoću instrumenta, može da učini udaljenost beskonačnom i time učini nešto što je moguće
nemogućim. Situacija vrijedi i obrnuto, oni proračuni koji zvijezdu prikazuju beskonačno
udaljenu, na isti način, dodavanjem ili oduzimanjem jednog minuta, mogu kao rezultat dati neko
moguće mjesto. Potom naglašava Salviati: „A sad upamtite dobro: na velikim udaljenostima, kao
što su na primjer udaljenosti od Saturna ili zvijezda stajačica, najmanje greške promatrača
pomoću instrumenta čine da određeno i moguće mjesto postane neodređeno i nemoguće. Sasvim
drugačije biva kod sublunarnih udaljenosti bliskih Zemlji, gdje se može dogoditi da se
promatranje iz kojeg smo dobili da je zvijezda udaljena na primjer četiri Zemljina polumjera,
možemo povećati ili smanjiti ne samo za jedan minut nego za deset, stotinu i mnogo više, a da
proračun pokaže da je zvijezda ne beskonačno udaljena nego da nije ni iznad Mjeseca.“57 Prema
tome, smatra Salviati, da se greške u mjerenju instrumentima ne mogu procijeniti na temelju
rezultata proračuna nego iz izbrojenih minuta i stupnjeva. Zatim dodaje : „I ta promatranja se
55 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 298. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 56 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 298. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 57 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 300. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
45
nazivaju točnijim ili manje pogrešnima, ako dodavanjem ili oduzimanjem barem jednog minuta
prikazuju zvijezdu na mogućem mjestu.“58
Kako bi mogli saznati iz promatranja astronoma kojima se služi autor da je vjerojatnije da
nova zvijezda može biti iznad Mjeseca i svih planeta te među zvijezdama stajačicama i još dalje,
Salviati je prepisao na papir sva promatranja astronoma koja je autor zabilježio, gdje su zapisane
polarne visine i visina zvijezda na meridijanu, te maksimalne visine ispod pola kao i najviše nad
njima. U nastavku razgovora svojim je sugovornicima izložio ispitivanja obavljena na temelju
promatranja astronoma te izračune dobivene na temelju njih, a koji određuju različite položaje
zvijezde.
Međutim, Sagreda zanima u što su se pouzdali mnogi astronomi da bi mogli tako sigurno
tvrditi da je nova zvijezda bila na velikoj visini. Odgovor na to mu daje Salviati koji tvrdi da su
se pouzdali u dvije vrste promatranja, od kojih je jedno više nego dovoljno da bi se uvjerili da je
nova zvijezda bila smještena na svodu ili barem na velikoj udaljenosti iznad Mjeseca. Prema
tome, navodi sljedeće: „Jedno se sastoji u jednakosti, ili sasvim maloj razlici njene udaljenosti
od pola, kako dok je ona bila na najnižem dijelu meridijana tako i kad je bila na najvišem.
Drugo promatranje sastoji se u održanju iste udaljenosti od nekih zvijezda stajačica koje su joj u
okruženju, a posebno od jedanaeste zvijezde u Kasiopeji od koje nije udaljena više od jednog i
pol stupnja. Iz ta dva glavna podatka nesumnjivo se zaključuje ili apsolutni nedostatak
paralakse, ili tako mala paralaksa koja pomoću pravovremenih proračuna garantira veliku
udaljenost zvijezde od Zemlje.“59
Zadržavaju se još kratko na raspravi oko položaja nove zvijezde, pa prelaze na
razmatranje godišnjeg gibanja koje se pripisuje Suncu, iako su ga prvo Aristarh sa Samosa, a
onda i Kopernik oduzeli Suncu i pripisali Zemlji. Rasprava o godišnjem gibanju započinje
izlaganjem Simplicija koji iznosi one primjedbe koje ga sprječavaju da povjeruje da se Zemlja,
poput drugih planeta, može gibati u krug oko mirnog središta. Prema tome iznosi Simplicije
svoju prvu primjedbu: „Prva i najveća primjedba je nepomirljivost i nespojivost između toga da
se bude u središtu i da se bude daleko od njega. Jer, ako bi Zemaljska kugla trebalo da se giba
godinu dana po kružnici nekog kruga, odnosno duž Zodijaka, nemoguće je onda da ona
58 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 301. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 59 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 321. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
46
istovremeno bude u središtu Zodijaka. No, Aristotel, Ptolomej i drugi na mnogo načina su
dokazali da je Zemlja u tom središtu.“60
Salviati i Simplicije zastupaju različito mišljenje, te prema tome kroz raspravu nastoje
istražiti da li je Zemlja smještena u središtu ili se pak ona okreće oko tog središta. No, prije
svega nastoje razjasniti imaju li isti pojam tog središta. Simplicije pod središtem podrazumijeva
središte svemira, svijeta, središte zvjezdane sfere i neba. Međutim, kako nije utvrđeno postoji li
jedno takvo središte u prirodi, jer Simplicije ni drugi nisu dokazali je li svijet konačan i omeđen
ili beskonačan i neograničen, Salviati dopušta da je konačan i sferičnog oblika te da ima središte,
ali potrebno je ustanoviti koliko je vjerodostojno da se u tom središtu nalazi Zemlja, a ne neko
drugo tijelo. Zatim Salviati ističe sljedeće: „Dakle, ako je istina da je središte svijeta oko kojeg
se okreću orbite svjetskih tijela, odnosno planeta, najizvjesnije bi bilo da se ne Zemlja već Sunce
nalazi smješteno u središtu svijeta; tako da što se ovog prvog prostog i općeg uvida tiče, mjesto
u sredini pripada Suncu, a Zemlja se nalazi onoliko udaljena od središta koliko od samog
Sunca.“61
Da je Sunce u središtu, a ne Zemlja zaključuje se na temelju promatranja koja izuzimaju
Zemlju iz središta i smještaju u njega Sunce te pokazuju da su svi planeti čas bliži čas udaljeniji
od Zemlje. Pa tako, na temelju položaja planeta, može se vidjeti da li se Aristotel donekle
prevario misleći da su planeti uvijek na istoj udaljenosti od nas. Da bi objasnio Simpliciju što
ukazuje na to da se planeti gibaju oko Sunca, navodi sljedeće: „To što su tri gornja planeta
(Mars, Jupiter i Saturn) izuzetno blizu Zemlje uvijek kad su u opoziciji sa Suncem, dok su veoma
udaljena od Zemlje kada su u konjukciji.“62
Potom Salviati tvrdi sljedeće: „Ali vraćajući se na prvobitne uopćene uvide, ponavljam
da je Sunce središte nebeskih okretanja pet planeta (Saturna, Jupitera, Marsa, Venere i
Merkura), pa i Zemlje također, ako uspijemo da je postavimo na nebesa. A što se Mjeseca tiče,
on se giba kružno oko Zemlje, od koje ne može niti na koji način da se odvoji. Ali to ne znači da
se on ne giba oko Sunca godišnjim gibanjem zajedno sa Zemljom.“63
60 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 329. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 61 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 331. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 62 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 331. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 63 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 332.
47
Slika 10. Crtež priložen uz Simplicijevo
objašnjenje sustava svijeta
Kako bi Simplicije bolje razumio navedeni poredak, uz pomoć Salviatija crta shemu:
U točku A Simplicije je smjestio Zemaljsku kuglu, a budući da zna da Zemlja nije smještena
unutar Sunčeva tijela niti ga dotiče već je udaljena od Sunca, pa prema tome Sunce smješta u
točku O. Što se tiče položaja Venere, Simplicije navodi da se ta zvijezda nikad ne udaljava od
Sunca pa prema tome nikad ne dospije u opoziciju sa Suncem, niti u kvadraturu pa čak ni pod
kutom od šezdeset stupnjeva. Venera se nekad čini većom, a nekad manjom, a najveća je, i
pritom ima lučni oblik roga, kada se retrogradno približava večernjoj konjukciji, a najmanja je
kada se direktno giba ka jutarnjoj konjukciji i pritom se vidi savršeno okruglom. Prema tome,
Simplicije dolazi do sljedećeg zaključka: „Dakle, pošto su te pojave istinite, ne vidim kako
možemo izbjeći zaključak da se ova zvijezda okreće oko Sunca ukrug jer taj krug ne može ni na
koji način obuhvatiti ili sadržavati Zemlju, niti može biti ispod Sunca (naime između njega i
Zemlje), a ni iznad Sunca. Taj krug ne može obuhvatiti Zemlju, jer bi onda Venera ponekad ušla
u opoziciju sa Suncem. Krug ne može biti ispod Sunca, jer bi onda Venera imala srpast oblik u
objema konjukcijama sa Suncem; ne može biti ni iznad Sunca, jer bi se onda uvijek pojavljivala
okruglom, i nikad u obliku roga. Pa, kao njeno mjesto boravka ucrtat ću krug CH oko Sunca,
tako da on ne obuhvata Zemlju.“64
Prelaze potom na položaj Merkura koji se, gibajući se oko Sunca, mnogo manje (u
odnosu na Veneru) udaljava od njega. Dakle, najpogodnije mjesto za njega bio bi manji krug
unutar Venerine orbite i također oko Sunca. Njegov krug Simplicije je označio s BG.
64 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 333.
48
Prilikom određivanja položaja Marsa, Simplicije navodi sljedeće: „Pošto Mars dospijeva
u opoziciju sa Suncem, nužno je da njegova orbita obuhvaća Zemlju. Međutim, vidim da on
nužno mora obuhvatiti i Sunce isto tako, jer kad bi dospijevao u konjukciju sa Suncem gibajući
se ispred, a ne iza, pojavio bi se u obliku roga, kao Venera i Mjesec. Ali Mars se pojavljuje
uvijek okrugao: dakle, nužno je da svojom orbitom on obuhvaća i Sunce kao i Zemlju. A sjećam
se da ste rekli da se on pokazuje, kada je u opoziciji sa Suncem, šezdeset puta većim nego kada
je u konjukciji, pa mislim da se s tim pojavama sasvim dobro slaže krug oko središta Sunca koji
obuhvaća Zemlju, što ću sad ucrtati i obilježiti kao DI. Ovdje, u točki D, Mars je najbliži Zemlji i
u opoziciji je sa Suncem. Ali kada je u točki I, on je u konjukciji sa Suncem i najudaljeniji od
Zemlje.“65
Kako se iste pojave primjećuju i na Jupiteru i Saturnu, za Jupiter je označio krug EL, a
drugi veći krug FM označio je za Saturn.
Preostaje mu još odrediti koje mjesto pripisati Mjesecu. Pa prema tome nastavlja s
objašnjenjem: „Držeći se iste metode koja mi se čini više nego uvjerljivom, zbog toga što vidimo
da Mjesec dospijeva u konjukciju i opoziciju sa Suncem, nužno je tvrditi da njegova orbita
obuhvaća Zemlju. Ali ne smijemo tvrditi da ona obuhvaća Sunce, jer kada bi Mjesec bio blizu
konjukcije, ne bi se pojavio srpast, nego uvijek okrugao i pun sjaja. Osim toga, nikad ne bi
mogao dovesti, kako to često biva, do pomrčine Sunca, postavljajući se između nas i njega.
Dakle, nužno je pripisati mu orbitu oko Zemlje, što bi bio krug NP. Pa kad je pozicioniran u P,
onda ga sa Zemlje A vidimo u konjukciji sa Suncem, gdje ga može nekad i pomračiti; dok
postavljen u N, vidi se u opoziciji sa Suncem, i u tom položaju može ući u Zemljinu sjenku i
pomračiti se.“66
Salviati nastavlja dalje, i prelazi na zvijezde stajačice: „Ja bih radije slijedio srednji put i
dodijelio bih im orbitu opisanu oko nekog određenog središta i ograničenu dvjema sferičnim
površinama, odnosno jednom gornjom konkavnom i drugom nižom konveksnom. Između njih bih
postavio bezbrojno mnoštvo zvijezda, međutim, na različitim visinama. I nju bismo mogli nazvati
sferom svemira koja bi u sebi sadržavala orbite planeta koje smo već ucrtali.“67
65 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 334. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 66 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 335. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 67 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 335. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
49
Na temelju do sada izloženog, Salviati zaključuje da je Simplicije nebeska tijela poredao
točno prema Koperniku. Svim tijelima osim Suncu, Zemlji i nebeskoj sferi dodijelio je vlastita
gibanja. Veneri i Merkuru pripisao je kružno gibanje oko Sunca bez obilaska oko Zemlje. Za tri
gornja planeta (Mars, Jupiter i Saturn) smatra da se isto okreću oko Sunca, ali obuhvaćaju
Zemlju unutar svojih orbita. Što se tiče Mjeseca, on se ne može gibati nikako drugačije nego oko
Zemlje, a da ne kruži oko Sunca.
U nastavku, Salviatiju još preostaje iznijeti razmišljanje o mirovanju, godišnjem gibanju i
dnevnom gibanju. Smatra da je primjerenije da se Zemlja giba, a Sunce miruje budući da je
točno da se sve planetarne orbite ( Merkurova, Venerina, Marsova, Jupiterova, Saturnova) gibaju
oko Sunca kao njihovog središta. Također, smatra da je razložnije da središte sfera u gibanju
bude nepokretno, a ne neko drugo mjesto udaljeno do tog središta. Prema tome, ako se Suncu
pripiše mirovanje, sasvim odgovara da se godišnje gibanje pripiše Zemlji koja je smještena u
središtu dijelova koji se gibaju, odnosno između Venere i Marsa. Pa ako je tako, kao nužna
posljedica slijedi da se i dnevno gibanje pripiše Zemlji. Potom Salviati navodi sljedeće: „Jer ako
bi Sunce stajalo mirno i Zemlja se okretala samo godišnjim gibanjem oko Sunca, bez dnevne
rotacije, naša godina bi bila ništa drugo nego smjena jednog dana i jedne noći, odnosno imali
bismo šest mjeseci dana i šest mjeseci noći, kako smo već jednom rekli.“68
U nastavku razgovora slijedi dio rasprave u kojem Salviati izlaže najjednostavniji put za
tumačenje nebeskih pojava, a to je primjenom teleskopa. Teleskopska promatranja mogu se
smatrati kao izravna potvrda dvostrukog gibanja Zemlje. Zato je zanimljivo istaknuti sljedeći dio
njihova razgovora69:
Sagredo: „O, Nikola Koperniče, koje bi ti zadovoljstvo bilo da možeš vidjeti kako je ovaj dio tvog
sustava potvrđen tim očevidnim iskustvima!“
Salviati: „Zaista, no koliko bi bio manji ugled njegovog uzvišenog uma među nama znalcima. Jer
kao što rekoh, on je uporno tvrdio, vođen razlozima, ono što čulna iskustva pokazivahu suprotno.
I ja ne mogu da prestanem da se čudim nad time što je on također uporno htio da istraje u tome
da se Venera okreće oko Sunca, i da je ona ponekad više od šest puta udaljenija od nas, i to
uvijek se pokazujući istom onda kada bi trebalo da se pojavi četrdeset puta većom.“
68 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 336. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 69 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 348.- 349. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
50
Salviati: „Ostaje nam da otklonimo ono što se čini kao veliki problem Zemljinom gibanju: to da
za razliku od svih drugih planeta koji se okreću oko Sunca, Zemlja obilazi Sunce za godinu dana
praćena Mjesecom i zajedno sa cijelom elementarnom sferom, dok sam Mjesec obiđe Zemlju za
mjesec dana. Ovdje opet moramo istaknuti i veličati zadivljujuću Kopernikovu bistrinu i ujedno
žaliti nad njegovom zlom sudbinom što ne živi u našem vremenu kada – da bismo uklonili
prividnu besmislenost zajedničkog gibanja Zemlje i Mjeseca – možemo vidjeti da Jupiter ( koji je
skoro kao druga Zemlja) obilazi Sunce za dvanaest godina, a da nije praćen samo jednim
Mjesecom, već s četiri, sa svim onim što može biti obuhvaćeno unutar orbita četiri Medicijeve
zvijezde.“
U nastavku razgovora prelaze na primjedbe protiv godišnjeg gibanja. No, u
međuvremenu se kratko zadržavaju na raspravi o gibanju Sunčevih pjega koje je proučavao
njihov prijatelj Galileo. U prilog tomu uslijedila je kratka rasprava nakon koje počinju s
primjedbama izloženim u knjizi s tezama koje izlaže Simplicije. Autor knjige koji inače ironično
pristupa Kopernikovom učenju, iznosi sljedeću primjedbu: „Ako bismo pretpostavili, kao što sam
Kopernik kaže da treba, da je velika orbita Zemlje po kojoj prema Koperniku ona obilazi oko
Sunca za godinu dana, neprimjetna u odnosu spram beskonačnosti zvjezdane sfere, onda nužno
moramo reći i ustvrditi da bi zvijezde stajačice bile na nezamislivoj udaljenosti od nas, i da bi
najmanje od njih bile mnogo veće od čitave velike orbite, dok bi neke druge bile mnogo veće od
Saturnove sfere. Veličine toliko ogromne, nezamislive i neshvatljive.“70
Nakon toga slijedila je rasprava, u tijeku koje su utvrdili da nije nužno da se pretpostavi
da je zvijezda stajačica veća od Sunca, kako bi im se ona na svodu prikazivala u veličini u kojoj
se inače prikazuje. Također se postavlja pitanje da li je Tiho ili neko od njegovih pristalica ikad
pokušao na neki način istražiti da li se na zvjezdanoj sferi primjećuje ikakva pojava zbog koje bi
se moglo prihvatiti ili negirati godišnje Zemljino gibanje. Salviati navodi sljedeće: „I ne samo da
ne vjerujem da su se neki od njih posvetili tim promatranjima, nego nisam siguran ni da je itko
od njih znao da do tih promjena na stajačicama mora doći zbog Zemljinog gibanja, kada
zvjezdana sfera ne bi bila na tako velikoj udaljenosti da takva promjena iščezava zbog njene
malenkosti.“71
Što se tiče teme o promjenama na zvijezdama stajačicama, Sagredo na temelju
Salviatijevih objašnjenja zaključuje sljedeće: postoje dvije vrste različitih pojava koje bi se
70 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 366. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 71 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 379. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
51
mogle promatrati na zvijezdama stajačicama uslijed Zemljinog godišnjeg gibanja. Kao prvu
navodi: „Prva je promjena u njihovim prividnim veličinama, u zavisnosti od toga da li se mi,
nošeni Zemljom, njima približavamo ili udaljavamo.“72
Kao drugu navodi: „Druga je ta (i ona također zavisi od istog tog približavanja ili
udaljavanja) što nam se one na istom meridijanu čas prikazuju više čas niže. Uz to kažete (i ja se
slažem potpuno) da obje promjene nisu jednake na svim zvijezdama, nego je kod jednih
promjena veća, kod drugih manja, a kod nekih nikakva.“73 Navodi također da su promjene
primjetnije na bližim zvijezdama, na udaljenijima se slabije opažaju, a konačno na onim krajnje
udaljenim bi iščezle.
Međutim, u obraćanju Simpliciju, Salviati nastavlja: „Želio bih da mi kažete da kada bi se
jedna takva promjena vidjela ničeg više ne bi bilo što bi moglo dovesti u sumnju Zemljino
gibanje, s obzirom da se za tu pojavu ne bi mogao naći nijedan drugi izlaz. Međutim, ako se ona
čulima i ne pojavljuje, Zemljino gibanje ipak time ne bi bilo odbačeno niti bi se nužno zaključila
njena pokretljivost. Jer može biti (kako tvrdi Kopernik) da neizmjerna udaljenost zvjezdane sfere
čini neopažljivim takve sitne pojave. Može također biti, kao što smo rekli, da ih dosad nitko nije
ni istraživao, ili ako ih je netko istraživao, nije ih istraživao na način na koji treba, odnosno s
onom preciznošću koja je neophodna za tako sitne detalje.“74
U nastavku razgovora dolaze i do teme o sastavu Zemlje, gdje Salviati postavlja sljedeće
pitanje iz kojeg se može uočiti da je jedan od onih koji su privučeni magnetnom filozofijom
Gilberta: „I zar sama Zemlja, što se tiče njene unutrašnje i osnovne supstancije, nije ništa drugo
nego jedna ogromna magnetna masa?“75 U nastavku razgovora vodila se rasprava između
Simplicija i Salviatija o tome sastoji li se Zemlja samo iz jedne materije, ili iz više različitih
materija.
Zatim najavljuju temu četvrtog dana koja se odnosi na plimu i oseku, a čiji će uzrok biti
detaljnije objašnjen četvrtog dana.
72 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 392. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 73 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 392. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 74 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 393. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 75 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 405. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
52
3.4. Dijalog o dva glavna svjetska sustava - Četvrti dan76
U raspravi četvrtog dana izložena je teorija o plimi i oseci. Već na početku samog
razgovora Salviati najavljuje temu o kojoj će se raspravljati: „A da ga ne bismo još produžili,
valjalo bi da bez otezanja prijeđemo na stvar, i pokažemo kako je priroda dozvolila (bilo da
stvari in rei veritate stoje tako, bilo da je to neka šala kao da se priroda poigrala s našim
hirovima) – dozvolila, kažem, da se gibanja koja se već duže vrijeme pridaju Zemlji iz svih
drugih razloga osim kao objašnjenje morske plime i oseke, sad prepoznaju upravo kao njihov
uzrok; i kako s druge strane ista ta plima i oseka potvrđuju Zemljino gibanje.“ 77
Zatim nastavlja: „I od svih sublunarnih stvari samo na elementu vode (kao element koji
je široko rasprostranjen i koji nije sjedinjen i spojen sa Zemaljskom kuglom, kao što su svi ostali
njeni čvrsti dijelovi, nego kao fluidan ostaje djelomično slobodan i sui iuris) možemo prepoznati
nekakav trag i nagovještaj Zemljinog ponašanja s obzirom na njeno gibanje ili mirovanje.“78
Na temelju promatranja pojava koje se primjećuju u gibanjima plime i oseke, iznosi svoja
dva zaključka: „Kada bi Zemaljska kugla bila nepokretna, po prirodi bi plima i oseka bile
nemoguće; a ako su Zemaljskoj kugli svojstvena već pripisana gibanja, nužno je da more bude
podvrgnuto plimi i oseci, u skladu sa svim onim što se u njemu uočava.“79
Potom navodi tri perioda koji se primjećuju na plimi i oseci mora: „Prvi i glavni je ovaj
veliki i poznati dnevni period, prema kojem se u intervalu od nekoliko sati vode podižu i
spuštaju. I ti periodi na Sredozemlju su uglavnom otprilike šest sati, odnosno šest sati plime i
šest sati oseke. Drugi period je mjesečni, i izgleda da potiče od gibanja Mjeseca; on ne uvodi
druga gibanja nego samo mijenja veličinu onih već spomenutih, sa znatnom razlikom – što zavisi
od toga da li je Mjesec pun, mlad, ili u kvadraturi sa Suncem. Treći period je godišnji i ukazuje
na zavisnost od Sunca, koji pak mijenja isključivo dnevna gibanja, čineći da ona za vrijeme
dugodnevnice budu drugačija, što se veličine tiče, od onih u ravnodnevnici.“80
76 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 421. – 465. 77 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 421. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 78 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 421. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 79 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 422. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 80 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 423. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
53
U nastavku rasprave nastoje se dokazati i utvrditi glavni uzrok plime i oseke. Salviati je
svoju teoriju plime i oseke nastojao pojasniti na primjeru čamca koji kada se giba i naglo zakoči,
tada se voda usmjerava prema pramcu. Međutim, ako čamac ubrza, tada se voda usmjerava
prema krmi. I time se može pohvaliti Galileijeva moć zapažanja izražena kroz Salviatija, koji ga
tijekom cijelog dijaloga zastupa. Dakle, on je nastojao dokazati da unatoč tomu što je istina da je
gibanje cijele Zemaljske kugle i svakog njenog dijela ujednačeno i ravnomjerno, te ako bi se ona
gibala jednim jedinim gibanjem, bilo da je ono samo jednostavno godišnje ili samo dnevno,
nužno je da zbrajanje ta dva gibanja daje za dijelove Zemaljske kugle neravnomjerno gibanje
(nekad ubrzano, nekad usporeno), zavisno od toga da li se zbraja ili oduzima dnevna rotacija od
godišnje revolucije.
Prema tome, Salviati izlaže sljedeći dokaz:
„Rekli smo da postoje dva gibanja pripisana Zemaljskoj kugli. Prvo – godišnje, oko središta po
kružnici velike orbite duž ekliptike prema redoslijedu znakova (od zapada ka istoku); drugo –
rotacija kugle oko vlastitog središta za 24 sata isto tako od zapada ka istoku, mada oko osi koja
je nešto nagnuta i nije paralelna s osi godišnje revolucije. Iz kombinacije ova dva gibanja, od
kojih je svako po sebi ravnomjerno, rezultira nepravilno gibanje Zemljinih dijelova. A da bismo
to lakše shvatili, objasnit ću na crtežu.
Najprije, oko središta A opisat ću kružnicu velike orbite
BC na kojoj ću označiti točku B, kao središte, oko kojeg
ću opisati manji krug DEFG. I on neka predstavlja
Zemaljsku kuglu. Pretpostavimo onda da se središte
Zemlje B giba duž cijele kružnice velike orbite, od zapada
ka istoku, odnosno od B ka C. Osim toga pretpostavimo
da se Zemaljska kugla okreće oko vlastitog središta B,
isto tako od zapada ka istoku, odnosno prema redoslijedu
točaka (D, E, F, G) s periodom od 24 sata. Ali ovdje
moramo pažljivo primijetiti da dok se krug okreće oko
vlastitog središta, svaki njegov dio mora se u raznim vremenima gibati u suprotnim smjerovima.
A to je jasno ako uzmemo u obzir da dok se dijelovi kružnice blizu točke D gibaju ulijevo (točnije
ka E), suprotni dijelovi oko F grabe udesno (ka G), tako da kada su dijelovi oko D u položaju F,
njihovo gibanje bit će suprotno prethodnom (kada su bili u D). Osim toga, istovremeno kad se
dijelovi kod E spuštaju, da tako kažemo, ka F, dijelovi kod G se penju ka D. Imajući u vidu takvu
Slika 11. Crtež priložen uz
Salviatijevo objašnjenje gibanja
dijelova Zemlje
54
suprotnost gibanja dijelova Zemljine površine dok se ona giba oko vlastitog središta, pa
udružujući ovo dnevno gibanje s drugim godišnjim, nužno dobijemo apsolutno gibanje dijelova
Zemljine površine koje je na nekim mjestima značajno ubrzano, a na drugim na odgovarajući
način usporeno. To će biti jasno ako uzmemo u razmatranje da je apsolutno gibanje dijelova u
blizini točke D veoma brzo, jer nastaje slaganjem iz dva istosmjerna gibanja, i to nalijevo. Prvo
od njih je godišnje gibanje zajedničko svim dijelovima Zemlje, drugo je gibanje same točke D
koju dnevna rotacija nosi ulijevo. Tako da u ovom slučaju dnevno gibanje uvećava i ubrzava
godišnje gibanje. Suprotno se zbiva na suprotnoj strani F koja nošena ulijevo zajedničkim
godišnjim gibanjem zajedno sa cijelom kuglom, uslijed dnevne rotacije biva nošena udesno.
Tako se dnevno gibanje oduzima od godišnjeg, te apsolutno gibanje koje nastaje kombinacijom
ova dva ispada ovdje veoma usporeno. U blizini točaka E i G apsolutno gibanje ostaje jednako
jednostavnom godišnjem gibanju, jer dnevno gibanje dodaje ili oduzima malo ili ništa, pa njegov
smjer nije ni ulijevo ni udesno, nego nagore i nadolje.“81
Pa prema tome, on u raspravi četvrtog dana zastupa mišljenje da su plima i oseka rezultat
promjene brzine vode, koja je sastavljena od brzine rotacije Zemlje oko Sunca i brzine njenog
orbitalnog gibanja. U jednom dijelu rasprave iznosi sljedeće: „Stigli smo do otkrića na koji bi
način dodavanja i oduzimanja Zemljine rotacije od godišnjeg gibanja mogla da budu u većoj ili
manjoj razmjeri; jer bi ta varijacija, i ništa drugo, mogla da se odredi kao uzrok mjesečnih i
godišnjih promjena koje opažamo prema veličini plima i oseka.“82
Dakle, on je u raspravama čvrsto zastupao svoju teoriju plime i oseke prema kojoj su
plima i oseka rezultat rotacijskog i orbitalnog gibanja Zemlje, a time odbacivao Keplerov
koncept o utjecaju Mjeseca, pa navodi sljedeće: „Ali od svih velikih ljudi koji su filozofirali o tom
učinku vrijednom divljenja, najviše me čudi Kepler, slobodan i oštar um koji je gibanja
pripisana Zemlji držao u malom prstu, a ipak je poslušao i odobrio dominantni utjecaj Mjeseca
na vodu, tajanstvena svojstva i slične djetinjarije.“83
Zapravo, može se reći da je Salviati u ovakvom tumaču plime i oseke vidio jedini dokaz o
gibanju Zemlje. Pa možemo reći da ju je smatrao važnim dokazom u prilog Kopernika.
Međutim, teorija plime i oseke u obliku, kako ju je dao Salviati odnosno Galileo nije točna.
81 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 430. – 431. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 82 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 449. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac 83 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 463. – prijevod na
hrvatski N. Mijakovac
55
4. Sukob crkve i Galilea
Slijedeći samoga sebe i put znanstvene istine, Galileo se u svom djelu Dijalog o dva
glavna svjetska sustava zalagao za heliocentrični sustav. Svojim djelom nastojao je postići dva
cilja. Prvi cilj mu je bio pobuditi opće zanimanje obrazovanih osoba za problem Kopernikova
učenja iako nisu specijalisti u astronomiji, uvjeravajući ih u „glupost“ staroga peripatetičkog
učenja. Drugi cilj je bio je upozoriti vatikansku vlast na opasnosti koje prijete katoličkoj crkvi
ukoliko uporno ostane na svom dogmastičkom shvaćanju i stanovištu što ga je bila zauzela 1616.
godine.84
Galileovo djelo dobilo je mnoge pohvale, ali i najoštrije kritike i osude. Najteži „udarac“
je bio neočekivani prijelaz pape Urbana VIII iz reda prijatelja među najveće neprijatelje Galilea.
Unatoč tomu što je bio naklonjen spomenutom djelu, papa je gotovo odjedanput promijenio svoj
stav izražavajući neprijateljstvo prema Galileu, vjerojatno zato što je podlegao negativnim
utjecajima Galileovih protivnika koji su ga uvjerili da ga je Galileo htio svojim djelom izrugati
prikazujući ga kao naivnog neznalicu Simplicija. Ova sumnja, iako neosnovana, silno je pobudila
ponos pape Urbana VIII, tako da je on odjednom zaboravio staru naklonost koju je imao prema
Galileu pretvorivši je u mržnju i želju za osvetom. 85
Kriza u odnosima pape i Galilea izbila je za vrijeme konzisterija u ožujku 1632. godine,
kada se španjolski poslanik, kardinal Gaspare Borgia, usudio otvoreno žestoko napasti papu,
zamjerajući mu da štiti heretike, aludirajući na Galilea, pozivajući ga da pokaže onu istu
„apostolsku revnost“ koju su toliko puta dokazivali njegovi mnogi slavniji prethodnici u
Vatikanu. Napad je bio toliko opasniji ukoliko je imao podršku u javnom govorkanju rimskog
puka u optuživanju pape zbog nepotizma i posve zemaljskih ambicija koje se teško daju složiti s
položajem poglavara Katoličke crkve. Time je papa uvidio nepostojanost svoje prividne moći te
je pod svaku cijenu nastojao tražiti sklonište za sebe. To je doista bio dramatičan period za papu
koji je posvuda vidio svoje protivnike. Na temelju toga može se zaključiti da nije nikakvo čudo
što je papa u tako napetom periodu odmah povjerovao Galileovim protivnicima, vjerujući da je
prvobitni cilj Dijaloga bio da ga ocrni predstavljajući ga kao neznalicu. U Galileu je papa vidio
84 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 182. 85 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 184.
56
drskog heretika koji mu se ruga, pa odatle proizlazi njegova osveta i želja da ga kazni te time
popravi vlastiti prestiž u javnosti.86
Kažnjavanjem Galilea nastojalo se dokazati i da je papin utjecaj još uvijek dovoljno jak
da može poniziti Galilea i njegovog zaštitnika, velikog toskanskog vojvodu, te da se katoličkom
svijetu pokaže kako njegova glava zna braniti pravi duh protureformacije žrtvujući najvišim
interesima dogme dobro poznate osobne veze s autorom inkriminiranog dijela.
Događaji su se vrlo brzo odvijali, pa je bilo apsurdno i pomisliti da se mogu lako
zaustaviti, osim ako bi netko od autoriteta bio u stanju izvršiti pritisak na papu Urbana VIII. U
prvoj fazi Dijalog je bio poslan na ispitivanje jednoj komisiji stručnjaka koja je trebala prosuditi
da li je on, kako su tvrdili Galileovi protivnici, imao nesumnjiv Kopernikov značaj, usprkos
drugačijoj intonaciji predgovora i zaključne riječi. U drugoj fazi sporna „stvar“ je došla pred
Zbor svetog Oficija i tada je zapravo započeo pravi službeni postupak koji je službeno završen
1633. godine.
Kao posljedica svega navedenog, bio je nepovoljan položaj i loš predznak za Galilea jer
je njegovo djelo crkva odmah ocijenila kao posve heretičko. Njegova ljubav prema znanosti i
čvrsta želja da slijedi znanstveni put naišli su na najoštriju reakciju Crkve. Objavivši svoje djelo
Galileo je prekršio obećanje dano 1616. godine, da se neće baviti i javno publicirati djela o
problemu heliocentričnog sustava. Crkva mu je bila naredila da napusti mišljenje da je Sunce
središte svijeta, a da se Zemlja giba, i da ga ni na koji način ne podržava, proučava ili brani
usmeno ili pismeno, ili će se u suprotnom protiv njega provesti postupak. Galileo je tu zabranu
osobno primio i obećao pokoriti se. Dakle, ova naredba je bila zapravo opomena Galileu da se
drži reda koji je ozakonjen u sferi Katoličke crkve onog vremena. Prema tome, objavljivanje
Dijaloga, izazvalo je reakciju koja se i mogla očekivati.
Kardinal Antonio Barberini je 1633. godine napisao pismo inkvizitoru Firence da pozove
Galilea i da mu saopći odluku da tijekom listopada bude u Rimu na raspolaganju generalnom
komesaru Svetog Oficija. Papa Urban VIII je zahtijevao od firentinskog inkvizitora da požuri
dolazak Galilea u Rim gdje će se protiv njega voditi postupak, a ne u Firenci. Ni liječnička
mišljenja, ni neke rimske podrške, niti nastojanja poslanika Niccolinija nisu uspjele da se proces
prenese u Firenci u prvoj fazi ispitivanja. Jedino što je uspjelo Galileu u tim trenucima, je
odgoditi putovanje u Rim na nekoliko mjeseci. Međutim, poziv iz Rima, i urgencija pape da ga
se odmah pošalje u Rim, bio je loš predznak za Galilea.
86 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 185.
57
Kada su iščezle sve podrške i razlozi, Galileu nije preostalo ništa drugo nego da otputuje
u Rim. U Rim je stigao vrlo umoran 13. veljače 1633. godine. gdje su ga na njegovu veliku
utjehu primili poslanik Niccolini i njegova supruga.87
Dozvolu da ostane kod poslanika Niccolinija, umjesto da odmah stupi u zatvor Svetog
Oficija, Galileo je dobio teško i uz prethodnu preporuku da ne izlazi iz kuće te da ne prima
prijatelje. Tu se nalazio oko dva mjeseca i jedino ga je posjećivao monsinjor Ludovico Serristori,
koji je imao zadatak da dozna Galileovu obranu, pod izlikom da ga želi utješiti, kako bi Sveti
Oficije mogao na temelju tih informacija što uspješnije formulirati svoju optužbu.88
Primivši nalog da dođe na Sveti Oficij, Galileo je ondje otišao 12. travnja ne znajući da
će biti zadržan do kraja mjeseca. Glavna poteškoća sa stanovišta optužbe je bila u tome što je
Dijalog bio objavljen s punim ovlaštenjem crkvene vlasti. Dakle, ta dozvola je trebala značiti
odluku rimske crkve da katoličkim znanstvenicima više ne brani zanimanje za Kopernikovo
učenje, što je protivno od onoga što sada zastupaju članovi Svetog Oficija. Prema tome, trebalo
je naći način kako optužiti Galilea da je na prijevaru isposlovao crkvenu dozvolu, svaljujući na
njega krivnju koja je trebala pasti na oca Riccardija, magistra papinskog dvora. U prilog tomu je
išao dokument, odnosno razgovor između Galilea i Bellarmina 26. veljače 1616. godine, na
temelju kojeg je inkvizitor mogao Galilea optužiti da se nije pridržavao naredbe koju je dobio na
tom sastanku i da oca Riccardija, magistra papinskog dvora, nije upozorio na postojanje te
naredbe. Međutim, problem je stvarao nepropisan karakter dokumenta, budući da je bio bez
potpisa, a potpisi su bili neophodni u tako važnim dokumentima.
Prvo ispitivanje počelo je 12. travnja s jasnim raščišćavanjem tijeka audijencije od
26.veljače i koje su osobe bile prisutne. Tijekom ispitivanja, Galileo je energično protestirao da
se ne sjeća teksta naloga, te da nije smatrao potrebnim obavijestiti oca Riccardija kada je podnio
zahtjev za objavljivanje Dijaloga. Također je tvrdio da Dijalog nije bio protivan nalogu što ga je
dobio, već da mu je cilj bio pokazati da Kopernikovi dokazi „ne vrijede i da nisu odlučni“.89
Galileo je 30. travnja priznao da Dijalog na raznim mjestima ima očit Kopernikov značaj,
te kao ispriku navodi da je upao u zabludu koja je strana njegovoj pravoj nakani. Nakon toga, bio
je otpušten i dozvoljeno mu je vratiti se u kuću poslanika Niccolinija uz uvjet da se smatra kao u
zatvoru.
87 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 186. - 190. 88 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 194. 89 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 199.
58
10. svibnja je ponovo pozvan na Sveti Oficij gdje mu je dano osam dana da napiše svoju
obranu. Međutim, on ju je već sa sobom donio te dodao sljedeće: „Uostalom, u svemu i za sve ja
se predajem uobičajenom milosrđu i blagosti ovoga Sudišta.“ 90 Dakle, Galileo je unatoč krizi
koju je proživio, iako neraspoložen, pristao na prijedloge prijatelja poslanika Niccolinija.
Potpuno se odrekao da pred sucem istražiteljem ponovo pokreće diskusije o naučnim temeljima
Kopernikove teorije.91
U mržnji isusovaca Galileo je nastojao tražiti razloge zašto je crkva na njega bijesna, no
unatoč tomu što nije bilo nikakvog izravnog dokaza, sve ipak upućuje na to da je mržnja
isusovaca protiv Galilea izvršila značajan utjecaj da crkva zauzme stanovište kakvo je uistinu
zauzela.92
Galileo je 20. lipnja bio ponovo pozvan da pristupi Svetom Oficiju. Tamo je krenuo 21.
lipnja i odmah je bio strogo ispitivan o svom uvjerenju, s obzirom na Kopernikovo učenje. Na
temelju zapisnika koji je Galileo sam potpisao, proizlazi njegovo negiranje Kopernikovog učenje
po nalogu koji je dobio. On tvrdi da ne zastupa niti je ikada zastupao Kopernikovo mišljenje,
nakon što mu je tako naređeno. Time je ispitivanje završeno, a Galileo je zadržan u zatvoru
Svetog Oficija, odakle je 22. lipnja odveden u veliku dvoranu dominikanskog samostana Santa
Maria sopra Minerva i pred svečano okupljenim Zborom svetog oficija pročitana mu je presuda.
Presuda se sastojala iz zabrane „Dijaloga o dva glavna svjetska sustava“ i osude njegova autora
na formalni zatvor, prema sudu Svetog Oficija. Uz to je slijedila i „spasonosna pokora“ prema
kojoj mu se nalaže da tri godine, jednom tjedno, izmoli Pokorničke psalme. Nakon što je
saslušao presudu, Galileo je klečeći javno izrekao da se odriče svoga mišljenja, i to sljedećim
riječima:
„Ja Galileo, sin Vinc. Galilea iz Firence, u 70. godini svoga života, osobno prisustvujem
sudu i klečim pred vama uzoritim kardinalima, generalnim inkvizitorima protiv heretičke zloće u
cijeloj Kršćanskoj republici. Pred očima mi je Sveto evanđelje, koje dodirujem svojim rukama, i
kunem se da sam uvijek vjerovao, da sada vjerujem i da ću, s Božjom pomoći, ubuduće vjerovati
sve što drži, propovijeda i uči Sveta, katolička i apostolska crkva. Nakon što mi je ovo sudište
pravno naredilo da potpuno moram napustiti krivo mišljenje, da je Sunce središte svijeta i da se
ne giba, a da Zemlja nije u središtu svijeta i da se giba, i da ne smijem držati, braniti niti na bilo
kakav način naučavati krivo učenje, ni usmeno, ni pismeno, i pošto mi je dano do znanja da se
90 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 200. 91 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 201. 92 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 202.
59
spomenuto učenje protivi Svetom pismu, napisao sam i dao u štampu jednu knjigu u kojoj
obrađujem isto već osuđeno učenje i u prilog njemu izlažem vrlo jake razloge, a da ne donosim
nikakvo rješenje. Zbog toga sam postao jako sumnjiv radi krivovjerja, tj. da držim i vjerujem da
je Sunce središte svijeta i da se giba, a da Zemlja nije središte i da se ne giblje.
Međutim, budući da ja želim vaše uzoritosti i svakog vjernog kršćanina riješiti te velike
sumnje, koja se opravdano porodila, iskrenim srcem i nehinjenom vjerom odričem se, proklinjem
i mrzim spomenute zablude i krivovjerja, i uopće svaku drugu zabludu, krivovjerje i sljedbu
protivnu Svetoj Crkvi. I kunem se da ubuduće nikad neću više reći niti tvrditi, usmeno ili
pismeno, takve stvari zbog kojih bi o meni, mogla nastati slična sumnja. A ako doznam za kojeg
krivovjerca, ili koji bi bio sumnjiv zbog krivovjerja, prijavit ću ga ovom Svetom Oficiju ili pak
inkvizitoru ili ordinaciju mjesta gdje ću se naći.
Ja spomenuti Galileo Galilei odrekao sam se, zakleo, obećao i obvezao, kako je izloženo.
Da je to istina vlastoručno sam potpisao ovaj dokument svojeg odreknuća i pročitao ga od riječi
do riječi u Rimu, u samostanu Minerva, dana 22. lipnja 1633.“
Poznata pučka predaja, koja nije potvrđena nikakvim dokumentom, kaže da je Galileo,
nakon što se odrekao, ustao i da je udarivši nogom o zemlju viknuo : „Eppur si muove!“ što u
prijevodu znači „Ipak se okreće“.93 Postoje tvrdnje da tu krilaticu proširili neki od njegovih
obožavatelja da dokažu nepokolebljivost njegovih znanstvenih uvjerenja, ili pak neki klevetnik
da bi ga pokazao kao krivovjernika. Dakle, malo je vjerojatno da bi Galileo mogao tako nešto u
onakvoj situaciji izgovoriti u lice inkvizitorima, no radi opreznosti ne treba isključiti niti takvu
mogućnost. Ukoliko i jeste, vjerojatno bi bio poput Giordana Brune spaljen na lomači.
93 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 203. – 206.
60
5. Posljednji dani Galileova života
Galileo je 3. srpnja 1633. godine napustio Rim i otišao u Sienu. Prvih nekoliko mjeseci
nakon osude Galileo je nastojao da se oslobodi poniženja i svom životu da novi smisao s
namjerom da se ponovo vrati čistoj nauci. U toj namjeri najveću podršku mu je pružio sijenski
nadbiskup Ascanio Piccolomini smatrajući kao svoj zadatak da Galileu u nadbiskupskoj palači
stvori ambijent koji mu može vratiti samopouzdanje i potaknuti ga da ponovo krene putem
nauke. To je nastojao ostvariti kroz organizaciju različitih posjeta najistaknutijih ljudi koji su
izražavali divljenje prema Galileovom dijelu, što je imalo pozitivan utjecaj na njega i stvorilo mu
je ozračje u kojem je imao priliku ponovo raspravljati o nauci.
Međutim, ubrzo je ta vijest došla do Svetog Oficija, te smatrajući Galilea i dalje opasnim,
kao rješenje tog problema odlučili su da bi bilo najbolje Galilea ukloniti iz Siene i prisiliti ga na
život na nekom osamljenom mjestu. U prilog tomu išla je odluka donesena 1.prosinca 1633.
godine koja je dozvolila Galileu da se preseli u svoju vilu u Arcetri, no u toj odluci navedeno je
da mora živjeti posve osamljen i da ne smije primati nikakve posjete. Već iduće 1634. godine
Galilea pogađaju nove dublje patnje izgubivši najstariju kćer koja je teško oboljela, a upravo mu
je ona bila najveća utjeha koja ga je iz daljine bodrila toplinom svoje ljubavi. 94
Zabrana posjećivanja Galilea, veoma se strogo primjenjivala na njegove učenike, s
namjerom da se spriječi Galileova škola. Međutim, ova odluka će se ublažiti u posljednjim
godinama njegova života, pa je tako je Benedetti Castelli dobio dozvolu da može posjetiti starog
vrlo teško bolesnog učitelja, ali uz uvjet da razgovorima bude prisutan jedan fratar inkvizitor.95
Galileovo zdravlje brzo se pogoršavala, tako da ga je već krajem 1637. godine zadesila nova
nevolja izgubivši potpuno vid.
Pogoršanje fizičkog zdravlja za starog Galilea imalo je jedan blagotvoran učinak, a riječ
je o ublaživanju kazne od strane crkvene vlasti. Time mu je 1639. godine bilo dozvoljeno da kod
sebe u vlastitu vilu primi mladog i inteligentnog učenjaka Vincenza Vivianija, koji je uz njega
ostao do kraja života. Ono što je Galileo oduševilo kod mladog Vincenza je njegov mladenački
duh i veliki interes za naučne probleme. Njegovo društvo bilo je jedno od glavnih razloga
vedrine koja je Galilea obuzela u tom razdoblju i time doprinijelo da se na neki način udalji od
loših misli i prošlosti. U listopadu 1641. Galileu dolazi u posjet i drugi mladi učenjak,
94 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 208 – 211. 95 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 213.
61
Evangelista Torricelli, s namjerom da čuje njegove posljednje pouke. S vremenom Galileov glas
se sve više gasio, te više nije mogao ništa novo dodati onome što je napisao u svojim
dotadašnjim čudesnim djelima. 96
Od početka studenoga 1641. godine Galileo je bio primoran ležati zbog groznice, a uz to
je imao i srčanu aritmiju. Uz njega su stalno bila njegova dva učenika Torricelli i Vincenzo, čije
je naučne rasprave Galileo pratio, ali je u njima sve manje sudjelovao. Umro je 8. siječnja 1642.
godine. U trenutku smrti imao je 77 godina i 11 mjeseci. Sahranjen je u crkvi Svetog Križa, gdje
se nalazila starinska grobnica plemićke obitelji Galilei. 97
96 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 252. - 253. 97 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 272.
62
6. Zaključak
Proučavajući život i djelo Galilea Galileija može se reći da je on bio jedan od najvećih
umova čovječanstva koji je svojim znanstvenim djelovanjem na području fizike i astronomije
postigao brojna otkrića bez kojih bi naše spoznaje na tim područjima bile mnogo siromašnije.
Svojim djelom „Dijalog o dva glavna svjetska sustava“, Galileo je nastojao odvojiti
nauku od dogme. Njegovo učenje o heliocentričnom sustavu, odnosno o mirovanju Sunca, za
crkvene vlasti se činilo apsurdno i pogrješno, a isto tako i protivno Svetom pismu. U skladu s tim
i njegova ideja o gibanju Zemlje, koju je Salviati nastojao dokazati u mnogim raspravama sa
Simplicijem, također je bila apsurdna, ali za crkvene vlasti se nije u potpunosti smatrala
heretičkom, već je bila zabranjena da se izlaže kao apsolutna istina, no to Galilea nije spriječilo u
namjeri da krene putem znanosti i iznese svoja uvjerenja objavivši ovo djelo.
Ono što se može zapaziti kroz različite pokušaje Galilea odnosno Salviatija da dokaže
istinitost Kopernikova učenja je nedostatak čvrstih znanstvenih dokaza. Možda bi crkveni
autoritet i podržao njegove stavove i prihvatio heliocentrični sustav, no način na koji je Galileo
to nastojao dokazati je bio na klimavim osnovama. U dijalogu se kroz ulogu Salviatija mogao
zapaziti njegov neobuzdani karakter i želja da ismijava protivnika Kopernika, Simplicija, čije je
stavove ironično opovrgavao iako ni sam za njih nije imao čvrste dokaze.
Jedan od važnih argumenata kojima se Galileo koristio temeljio se na pogrešnoj teoriji
plime i oseke prema kojoj je ta pojava bila posljedica gibanja Zemlje. Također je spominjao još
jedan argument koji se temeljio na gibanju Sunčevih pjega, koji je također bio pogrešan, pa se iz
toga može zaključiti da njegovo djelo nije počivalo na čvrstim znanstvenim temeljima.
Unatoč genijalnim otkrićima i postignućima na području fizike i astronomije, ime ovako
velikog znanstvenika se nažalost najčešće povezuje sa sukobom koji je imao sa Crkvom i
procesima koji su vođeni protiv njega.
63
7. Literatura
1. Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012.
2. Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964.
3. Gračanin, H. : Galileo Galilei // Čovjek i svemir 51, 2008/2009.
4. Paar, V. : Slučaj Galilei – dvostruka revizija // Bogoslovska smotra 69, 1997.
64
Životopis
Rođena sam 21. listopada 1990. godine u Vinkovcima, a trenutno živim u Ostrovu. Osnovnu
školu završila sam u Markušici i potom sam upisala Opću gimnaziju u Vukovaru. Po završetku
srednje škole, 2009. godine, upisala sam se kao redovni student na Preddiplomski studij fizike na
Odjelu za fiziku koji sam završila 2012. godine. Iste godine upisala sam Sveučilišni diplomski
studij Fizike i informatike.
top related