igra kao sociološki i antropološki fenomen
Post on 02-Mar-2015
1.818 Views
Preview:
DESCRIPTION
TRANSCRIPT
UNIVERZITET U SARAJEVU
FILOZOFSKI FAKULTET U SARAJEVU
ELDIN ZELJKOVIĆ
IGRA KAO SOCIOLOŠKI I ANTROPOLOŠKI FENOMEN
ZAVRŠNI DIPLOMSKI RAD
SARAJEVO, JULI 2011.
S A D R Ž A J
1 UVOD..........................................................................................................................22 DEFINICIJA IGRE I NJENA RAZLIČITA SHVATANJA.......................................53 KLASIFIKACIJA IGARA........................................................................................13
3.1 Kategorije igara...................................................................................................133.2 Agon.....................................................................................................................143.3 Alea......................................................................................................................153.4 Mimicry...............................................................................................................163.5 Ilinx......................................................................................................................16
4 POJAM IGRE U JEZIKU..........................................................................................174.1 Oznake za igru u grčkom jeziku..........................................................................174.2 Oznake za igru u romanskim jezicima.................................................................184.3 Oznake za igru u germanskim jezicima...............................................................18
5 PRAVILA IGRE........................................................................................................196 POVIJEST IGARA....................................................................................................21
6.1 Igre i tjelesne aktivnosti u prvobitnoj zajednici...................................................216.2 Robovlasnički sistem- igre i tjelesne vježbe.......................................................226.3 Igre u staroj Grčkoj..............................................................................................226.4 Igre u starom Rimu..............................................................................................246.5 Igre u Indiji..........................................................................................................246.6 Igre u feudalnom društvu.....................................................................................256.7 Igre u doba humanizma i renesanse.....................................................................25
7 IGRA ŽIVOTINJA....................................................................................................268 IGRA-TEMELJ KULTURE......................................................................................27
8.1 Kroskulturalne varijacije igara.............................................................................299 POČECI ODVAJANJA SPORTA OD IGRE...........................................................31
9.1 Pojmovno određenje sporta.................................................................................319.2 Povijest i razvoj ping-pong igre...........................................................................339.3 Povijest i razvoj košarke......................................................................................339.4 Povijest i razvoj nogometa...................................................................................36
10 PUBLIKA-SASTAVNI DIO IGARA...................................................................3710.1 Negativna strana publike...................................................................................38
11 ELEKTRONSKE IGRE........................................................................................4011.1 Video igre..........................................................................................................4011.2 Otuđenje čovjeka u svijetu video igara..............................................................43
12 ZAKLJUČAK........................................................................................................4513 LITERATURA......................................................................................................46
2
1 UVOD
U ovom svom radu na temu Igra kao socijalni i antropološki fenomen nastojaću
dokazati šta sam fenomen igre predstavlja, koja je njena uloga u životu pojedinca te kako
se ona manifestuje u široj društvenoj zajednici. U samom definiranju postoje izvjesna
neslaganja autora, odnosno da li igra posjeduje određenu svrhu i smisao ili ne, ipak su svi
složni u tome da je ona prisutna kao izdvojeni svijet sa svojim pravilima koja ju regulišu,
prisutna je ovdje i sada a nije zarad nekog budućeg blaženstva.
Nakon pojašnjena samog pojma igre, njene svrhe i uloge preći ćemo na čuvenu
Kajoinu klasifikaciju igara na četiri kategorije: Agon, Alea, Mimicry i Ilinx koja nam
uveliko omogućava da na bolji način razumijemo svijet igara. Da bi u potpunosti shvatili
pojam igre navodimo njegova različita poimanja shodno jeziku kojim se koristimo. U
različitim društvima igra se također različito poima, sam pojam igre nije stvorilo nikakvo
znanstveno istraživanje već jezici kojima se narodi služe.
Pravila igre zauzimaju posebno mjesto u ovome radu jer su ona neodvojivi dio
igre, pomoću nje se ona odvaja od neozbiljnog. U svijetu igre postoji jedan savršen red
kojeg garantuju striktno određena pravila kojima se podvrgavaju svi njeni učesnici, kako
aktivni tako i pasivni. Jedna od osnovnih razlika svakodnevnog života i igre je ta što se
igra razlikuje mjestom održavanja i vremenskom određenošću.
Povijest igara nam govori o tome kroz koje faze je igra prošla u različitim
društveno-ekonomskim sistemima, da bismo na taj način došli do igri kao temelju
kulture, odnosno raspravili o tome šta je starije igra ili kultura. Da li se razvila igra iz
kulture ili kultura iz igre?
U sljedećem poglavlju govorimo o institucionalnom obliku igre koji je uzrokovan
zanimanjem sve većem broja ljudi za nju. Preko sporta, odnosno njegove dobro
organizirane institucije, igre sada mogu postati dostupne široj populaciji ljudi. On je u
potpunosti izraz potrebe društva za igranjem, što podrazumijeva njegovu ovisnost o
društvu ali i obrnuto; društvo je ovisno o igrama, odnosno sportu.
Kao posljedica razvoja informacione tehnologije započinje doba video igara koje
predstavljaju svojevrstan fenomen o kojem govorimo kao imaginarnom svijetu unutar
samog svijeta igre. Video igre su društveni fenomen čak i onda kada igrač igra sam jer on
3
na taj način komunicira sa kreatorom igre i kulturalnim pretpostavkama koje su ugrađene
u samu igru. Interesantna pitanja koja antropolozi istražuju su kako video igre mogu da
kreiraju kulturne prostore sa vlastitim kulturnim pretpostavkama, te kako su video igre
povezane sa kulturnom logikom koja je izvan video igara.
Ovim radom prije svega sebi uzimam za cilj da budem među rijetkima sa ovih
prostora koji se sa sociološkog aspekta bavio ovim fenomenom, fenomenom igre, njenom
ulogom i postojanjem u društvu, obzirom da se na ovu temu kod nas govorilo i pisalo
jako malo. Cilj mi je da na jedno mjesto saberem sva shvatanja igre, oko koje postoje
uistinu različita mišljenja pa i čak neslaganja oko samog pojma i njene funkcije u životu
pojedinaca i društava.
4
2 DEFINICIJA IGRE I NJENA RAZLIČITA SHVATANJA
Da bismo govorili o samoj igri i o onome šta ona zapravo predstavlja, treba prije
svega definisati samu igru, pojasniti detaljno njenu svrhu i ulogu, kako u životu svakog
pojedinca, tako i u društvu. Imamo mnoštvo njenih definicija, no, zadovoljit ćemo se
tokom rada mišljenjima klasičara na ovom polju kao što su Eugen Fink, Rože Kajoa,
Johan Huizinga.
Huizinga ovako definiše igru: „Ukratko, u pogledu forme, igra se može definisati
kao slobodna akcija koju prihvatamo kao fiktivnu i izdvojenu od svakodnevnog života,
sposobnu, međutim, da potpuno obuzme igrača; aktivnost bez ikakvog materijalnog
interesa i koristi; koja se odvija u namjerno ograničenom vremenu i prostoru, po redu
predviđenom datim pravilima, podstičući u životu odnose između grupa koje se namjerno
okružuju misterijom ili prerušavanjem naglašavaju svoju izuzetnost u odnosu na ostali
svijet.“ 1
Sloboda je ono što krasi igru. Bez nje ona gubi smisao, jer igra na zapovijed više
nije igra. Ako bi nas neko upitao „Ukoliko je osnovna karakteristika igre sloboda, šta
nam je onda činiti sa igrama iz rimskog doba? Da li borbe gladijatora2 svrstavamo u
igru?“ Odgovorit ćemo da borba gladijatora nije igra za same igrače, ona za njih
predstavlja puku borbu za život, dok je igra samo za posmatrače-svjetinu i zapovjedače,
gladijatori su samo rekviziti igrača koji su negdje drugo (tribinama) što nije dovoljno da
je okarakterišemo igrom iz više razloga. Jedan je kao što smo rekli, nedostatak slobode,
1 Kajoa, Roger, Igre i ljudi, Nolit, Beograd, 1979, str. 32.2 Gladijatori (latinski: gladiatōrēs) su bili borci u starom Rimu koji su se borili u areni protiv životinja i jedni protiv drugih. Termin „gladijator“ potiče od riječi „gladijus“ (lat: gladius), kratkog rimskog mača za bodenje i sječenje.Gladijatorske borbe su u Rimu uvedene u prvoj polovini 3. vijeka pne. u sklopu pogrebnih svečanosti, kao obred žrtvovanja ljudskih života sjenkama pokojnika. U prvoj zabilježenoj borbi 264. pne. borila su se samo tri para. Krajem 2. veka gladijatorske borbe su postale veoma popularne predstave koje su rimski carevi poklanjali svom narodu. Prvobitno su se izvodile u Forumu, a kasnije u amfiteatrima širom Rimskog carstva. Najpoznatiji amfiteatar je svakako rimski Koloseum.Gladijatori su mogli da budu robovi ili ratni zarobljenici koji su bili obavezni da se bore, kriminalci koji su htjeli da pobjegnu od smrtne kazne, ili slobodni ljudi koji su htjeli na taj način da zarade i da se izvuku iz siromaštva. Muškarci nisu bili jedini koji su se borili u areni. Borile su se i žene, koje su se obično prerušavale u legendarne Amazonke. Početkom 3. vijeka, car Septimije Sever je zabranio borbu žena.Gladijatorske borbe su ukinute sa jačanjem hrišćanstva, na temelju zakona cara Konstantina Velikog iz 325. godine, ali su se i dalje sporadično održavale do oko 450. godine. Posljednje gladijatorske borbe u samom gradu Rimu održane su 1. januara 404. godine
5
dok su takođe prepreke i ostali faktori koji proizilaze iz nedostatka slobode, kao što su
gubitak uživanja u datom momentu, povezanost sa realnim svijetom itd.
Rožer Kajoa igru smatra aktivnoću koja je:
“1. — Slobodna: na koju se igrač ne može primoravati a da time igra ubrzo ne izgubi
svoju prirodu privlačne i vesele razonode;
2. — Izdvojena: ograničena preciznim vremenskim i prostornim, unaprijed utvrđenim,
granicama;
3. — Neizvjesna: čiji se tok i ishod ne mogu unaprijed predvidjeti, pošto se inicijativi
igrača obavezno daje izvjesna sloboda iz potrebe za izmišljanjem;
4. — Neproduktivna: pošto ne stvara ni dobra, ni bogatstva, niti bilo kakvu vrstu novih
elemenata, izuzev prenošenje vlasništva unutar kruga igrača, i čiji je ishod situacija
identična onoj na početku partije;
5. — Propisana: podvrgnuta odredbama koje ukidaju obične zakone i za trenutak uvode
novu, jedino važeću zakonitost;
6. — Fiktivna: praćena specifičnom svješću o nekoj vrsti drugorazredne realnosti ili o
potpunoj nerealnosti u odnosu na tekući život.“3
U Filozofijskom rječniku Vladimira Filipovića možemo naći da je „Igra slobodna
djelatnost duha i tijela bez koristi, cilja i svrhe, za razliku od činidbe i tvorbe ili rada kao
svrsishodnih djelatnosti; rasterećenje od svih svrha i razbibriga. Imajući u vidu upravo
odsutnost svake svrhe, često se taj pojam prenosi i na ponašanje životinja pa i neživu
prirodu (npr. igra valova). Stoga, čim se igra zapodijeva radi bilo kakve određene svrhe,
npr.sportsko natjecanje samo radi postizanja rekorda ili prihoda, ona gubi bitni značaj
igre i poprima strukturu svrsishodne djelatnosti, spada na rad ili tehniku, od kojih se
upravo treba razlikovati. No, to zacijelo ne znači da je igra isto što i puka igrarija,
samovolja ili iluzija. Kao igra ona ima vlastita pravila koja je određuju u njezinu
odvijanju i time omeđuju od svake ne-igre.
Igra, nadalje, nije ni čisti privid, ona ima vlastitu zbiljnost koja zahtijeva i igračku
ozbiljnost te poštivanje pravila igre, te premda se odvija u realnom prostoru ona svojim
načinom bitka seže i u imaginarni prostor mašte. Dok smišljeni niz svrsishodnih radnih
postupaka radi zadovoljena neke potrebe mora biti ponovljen radi zadovoljenja nove
3 Kajoa, R. op. cit. str.38.
6
potrebe itd. u beskraj, pa se sredstvo i svrha samo trenutno poklapaju da bi se opet
razdvojili poput svake loše beskonačnosti, igra je kao takva već s onu stranu odnosa
sredstva i svrhe u sebi samodostatna i utoliko istinski beskonačna kao pomirenje nužnosti
i slobode. Iz te perspektive ona otvara pravu zbiljnost i vlastitost čovječjeg opstanka s
onu stranu rada. Odatle se čini da je igra najprisutnija u blagdanu, slavi i svečanosti gdje
poprima simboličko značenje, ili u takvim djelatnostima i područjima koji su tome
najbliži, kao što je primjerice umjetnost.
To je Schillera navelo da jedinstvo tvarnog i oblikovanog nagona čovjeka
razumije kao nagon igre (Spieltrieb) koji teži ljepoti kao najvišem očitovanju ideje
čovječnosti u njezinu totalitetu.“4
Eugen Fink, pak, smatra da je igra jedan od osnovnih fenomena ljudskog
postojanja uz fenomene kao što su: rad, vladavina i ljubav, te smatra da je čovjek biće
koje se igra (homo ludens) isto kao i čovjek koji stvara (homo faber) ili čovjek koji
djeluje5 (homo politicus). Za Finka je igra, jednostavno, sastavni dio čovjekove
egzistencije, neodvojiv segment samoga čovjeka, znak njegova postojanja.
Igra zapravo: “ nema ciljeve kojima služi, ona svoje ciljeve i svoj smisao ima u
samoj sebi. Igra nije zarad nekog budućeg blaženstva, ona je u sebi već »sreća«, ona je
otrgnuta iz inače opšteg »futurizma«, ona je usrećujuća sadašnjost, nenamjerno
ispunjenje. To nipošto ne isključuje da ona ima u samoj sebi zamašne momente napetosti,
tako, npr., u svim takmičarskim igrama, ali igra sebe ne transcendira, ona ostaje u samoj
sebi sa svojim 'uzbuđenjima, sa celokupnom skalom svojih napetosti, sa nacrtom radnje
igre.“6
„Igra nema nikakvu »svrhu«, ona ne služi ničemu. Ona je beskorisna i ne koristi
ničemu ona se ne odnosi unaprijed na konačni cilj, na bilo koji konačni cilj ljudskog
života koji se zagovara ili u koga se vjeruje. Pravi igrač se igra samo da bi se igrao. Igra
stoji za sebe i u sebi, ona je »izuzetak« više nego u jednom smislu.”7
No, mi ćemo se primarno u ovom radu zadržati na sociološkom i antropološkom aspketu
shvatanja igre, ali da bismo mogli otkloniti sve nejasnoće kada se govori o igri, kako o
4 Filipović, Vladimir, Filozofijski riječnik, Nakladni zavod matice Hrvatske, Zagreb 1989., str.138.5 Homo politicus sam u ovom kontekstu slobodno preveo kao „čovjek koji djeluje“ bez namjere da se dublje bavim tim pojmom jer Igra nije usko sa njim povezana.6 Fink, Eugen, Osnovni fenomeni ljudskog postojanja, Nolit, Beograd, 1984. str. 296.7 Fink E., op. cit., str.297.
7
samom pojmu „Igre“ tako i njenom djelokrugu i svrhi, pokušat ćemo je pojasniti sa svih
mogućih aspekata kako bismo i na taj način ukazali na njen značaj i ulogu.
Igra postaje smislena ako se svaki put odigrava kao nova mogućnost. Upravo
zbog toga je jedan segment njene definicije, da je to slobodna aktivnost. Njena ljepota je
u neizvjesnosti, često i u nepredvidivosti gdje su sve mogućnosti otvorene a nerjetko se
čovjek više unese u igru nego u zbilju, možda zbog toga što je ona dobrovoljna aktivnost
u koju se pristupa i odstupa onda kada želimo i koliko to želimo. Fascinantna je činjenica
da „igra kao igra postoji u realnom, pojavnom svijetu unutar kojega gradi imaginarni
svijet koristeći se realnim rekvizitima pomoću kojeg oblikuje taj stvoreni svijet kojeg je
stvorila“8. U momentu igre čovjek živi dva paralelna svijeta, živi u dvije stvarnosti
(pojavnoj i imaginarnoj). No, da bismo razumjeli igru moramo razumjeti svijet, kako onaj
stvarni, pojavni tako i onaj imaginarni, nestvarni kojeg igra stvara. U svijetu igre postoji
jedan savršen red kojeg garantuju striktno određena pravila kojima se podvrgavaju svi
njeni učesnici, kako aktivni tako i pasivni.9
Igra zahtijeva bezuvjetan red i svako ko narušava taj red ili od njega odstupa kvari
igru, oduzima njen značaj i čini je bezvrijednom.10Ona je vremenski ograničena, počinje i
završava u tačno određenom trenutku, jer se njeno trajanje obično unaprijed definiše, isto
kao i prostor na kojem se odvija. Samovolji u igri nema mjesta, jer ona negira njenu
osnovu te njena pravila.
Ono što je interesantno kada želimo definisati igru je to što nam se na prvi pogled
čini da se bavimo nečim što nam je apsolutno jasno i poznato a što ne uspjevamo tačno
da odredimo šta predstavlja. Stoga je nužno prije svega odrediti aspket sa kojeg će se
posmatrati igra da ne bi došlo do određenih nejasnoća. Igra se može posmatrati sa raznih
aspekata kao što su filozofski, koji pitanje o igri usmjerava tumačenju bivstva ljudske
igre, zatim antropološki, sociološki, religijski, ekonomski, politički itd.
No, mi ćemo se primarno u ovom radu zadržati na sociološkom i antropološkom
aspketu shvatanja igre, ali da bismo mogli otkloniti sve nejasnoće kada se govori o igri,
8 Uzelac, Milan, Igra kao filozofski problem, Predavanje održano na Sportskoj akademiji u Beogradu aprila 2003., preuzeto sa: http://www.uzelac.eu/Predavanja2009/UzelacMPojamIgre0403.pdf9 Pod pasivnim učesnicima ovdje smatram publiku o kojoj će više i detaljnije biti govora u nastavku rada.10 O pravilima igre će biti nešto više govora u nastavku. Red je jedno od osnovinih pravila svake igre, pa zbog toga zaslužuje nešto veću pažnju.
8
kako o samom pojmu „Igre“ tako i njenom djelokrugu i svrhi, pokušat ćemo je pojasniti
sa svih mogućih aspekata kako bismo i na taj način ukazali na njen značaj i ulogu.
Prije toga veoma je bitno, radi razumjevanja samoga pojma igre, ukazati na
različita shvatanja iste. Potpuno s pravom Kajoa kritizira Huizingino shvatanje igre u
kojem nema mjesta za igre kao što su igre na sreću (karte, utrke konja i pasa, kocka,
klađenje itd.), jer se njima stječu materijalna dobra i igraju se uglavnom s ciljem stjecanja
materijalne koristi, te se tu ne radi ni o kakvoj proizvodnji dobara već klasičnom prenosu
svojine sa igrača na igrača, prije čega su oni svojevoljno pristali na pravila igre ili ispunili
uslove koji su se od njih zahtijevali, kako Kajoa kaže „igra postoji samo tamo gdje igrači
žele da igraju.“11
Kada govorimo o različitim shvatanjima igre, treba navesti neslaganja i u vezi sa
samim subjektom igre. Za Eugena Finka igra je svojstvena samo čovjeku niti jednom
drugom biću ona to nije „igra je isključiva mogućnost ljudskog postojanja. Samo se
čovjek može igrati.“12 Fink smatra da je igri sklon samo onaj ko se na sveobuhvatan
način odnosi prema univerzumu, ono što je bivstvujuće pri čemu se stalno zadržava u
prostoru između stvarnosti i mogućnosti, tj. samo čovjek može egzistirati u igri. Finkov
stav o igri vođen je Hegelovom mišlju da poznato još nije i spoznato.
Suprotan stav zastupa Huizinga koji pored toga što smatra da je igra starija od
kulture, takođe tvrdi da civilizacija nije ništa bitno doprinijela igri „Životinje se igraju
isto tako kao i ljudi. I sva glavna obilježja igre ostvaruju se već u igri životinja. Valja
samo promatrati mlade pse za vrijeme igre, pa da se sva ta obilježja prepoznaju u njihovu
vedrom hrvanju. Što je najvažnije: u svemu tome oni očito nalaze vrlo mnogo
zadovoljstva i razonode. Postoje mnogi viši i razvijeniji stupnjevi: prave utakmice i lijepe
predstave pred gledaocima. Ovdje je vrlo važno napomenuti još nešto: već u svojim
najjednostavnijim oblicima i već u životinjskom carstvu igra je više nego čisto
fiziologijska pojava ili fiziologijski uvjetovana psihička reakcija. Igra kao takva nadilazi
granice čisto biologijskog, pa čak i čisto fizičkog djelovanja. Ona je smislena funkcija. U
igri »suigra« nešto što nadilazi neposredan poriv za potvrđivanjem života i što u životno
djelovanje unosi smisao. Svaka igra nešto znači. Nazovemo li to djelatnim principom koji
igri podaruju njenu bit, duh, rekli smo previše, a nazovemo li to instinktom, nismo rekli
11 Kajoa R., op.cit., str.34.12 Fink E., op. cit., str.292.
9
ništa.”13 Huizinga smatra da uvođenjem pojma instinkt skrivamo se iza jedne
nepoznanice, jer se po njemu životinja i dijete igraju jer im to pričinjava zadovoljstvo, i
upravo u tome leži njihova sloboda. Kao što vidimo sloboda je jedno od osnovnih
obilježja igre. Stoga bi trebalo pojasniti šta ona zapravo predstavlja. Vladimir Filipović je
definiše na sljedeći način: “Sloboda (grč. Eleutheria, lat. Libertas) čovjeka je složen
fenomen i višestruki problem koji se javlja na nekoliko razina, pokazuje raznovrsne
aspkete i ima dugu i bogatu povijest jednako kao zgoda svijeta i kao tema filozofije i
njezinih glavnih disciplina- ontologije, etike, filozofije prava i politike. Ponajprije treba
razlikovati razine fenomena slobode. U fundamentalnom smislu sloboda čini bit čovjeka.
Kao biće u svijetu on se razlikuje od svih ostalih bića time što nije naprosto upregnutu
svoju prirodnu okolinu i potpuno determiniran njenom nužnošću, nego je u isti mah
stavljen i u ono Otvoreno samoga svijeta. Time je ujedno stavljen pred neminovan
zadatak da sam oblikuje svoj opstanak i brine za nj, dade mu smisao i tako ostvaruje
svoje različite povijesne mogućnosti. Budući da na taj način konstituira bit čovjeka, ta je
sloboda toliko fundamentalna, da bi odricanje od nje značilo gubitak bitka čovjeka,
njegove iskonske čovječnosti. Stoga mu i nije prepušteno da se njome služi ili ne služi,
nego je izvorno preuzimanje slobode već temeljna odluka o smislu cijela opstanka koji
time ujedno odlučuje o svojoj vlastitoj biti i preuzima odgovornost za sebe, kako je to
uvjerljivo pokazla i novija analitika egzistencije. Spremnost za tu odgovornost odražava
odlučnost za sam opstanak, a glas te fundamentalne slobode ne može se prečuti i zove se
savjest. Kako se ta sloboda uspostavlja samim načinom bitka čovjeka i čini njegovu bit
kao osobe, neki je nazivaju i osobnom slobodom. S obzirom da se ta sloboda kao
odlučnost ravna samo prema vlastitoj savjesti, ona se može razumjeti i kao
samoodređenje ili autodeterminacija, ukoliko se svaki čin odvija ne samo od sebe nego i
spram sama sebe. Premda se čovjek ne može odreći ove temeljne slobode odluke kao
odlučnosti, on se spram nje može oglušiti. Ukoliko je on svjesno i izričito preuzima a
time i odgovornost, ova sloboda za slobodu može se nazvati i pozitivnom slobodom koja
se očituje kao sloboda volje ili sloboda za... Sloboda je pak negativna ili samovolja zato
što je čovjeku prepušteno da čini ovo ili ono, ili da to propusti i to je sloboda od… On
može birati što će učiniti između najmanje dvije mogućnosti, i ta alternativna mogućnost
13 Huiznga, Johan, Homo ludens, Naprijed, Zagreb 1992., str. 9.
10
očituje se kao njegova sloboda izbora. Najzad, njegova potencijalna sloboda od vezanosti
za prirodu postepeno se aktualizira u radu i oslobađanju od te zavisnosti u faktičkoj
slobodi spram prirodnih stvari i prisile. Kao što je čovjek u stanovitom smislu samostalan
spram prirodnih stvari i nužde, tako su i prirodne stvari samostalne u odnosu na njegovu
nakanu. Spram njih čovjek može postupiti ovako i onako, pri čemu se njihov tok može ali
ne mora poklapati s vlastitom nakanom, i ta faktička mogućnost pokazuje se kao sloboda
postupanja, činjenja ili djelovanja.”14
Što se tiče Gadamerovog shvatanja igre, on tvrdi da za igrača igra nije ozbiljna, pa
se zbog toga on i igra. Igra ima posebnu vezu sa onim što je ozbiljno. Igramo se radi
rekreacije i, što je važnije, igra u sebi sadrži svoju vlastitu ozbiljnost. Veze koje
karakterišu aktivnu egzistenciju u igri ne nestaju u potpunosti ali su donekle obustavljene.
Igrač zna da je igra samo igra koja se nalazi unutar svijeta koji je omeđen ozbiljnim
svrhama. Igra ispunjava svoju svrhu samo ukoliko se igrač izgubi u njoj. Ozbiljnost u igri
nije samo ta koja nas odvaja od svijeta igre nego je neophodna kako bi igra bila potpuna.
Igrač zna šta je igra i da je to što radi samo igra, ali ne zna tačno ono što zna.
Igra ima svoju suštinu nezavisnu od svjesnosti onoga koji se igra. Igra postoji čak
i onda kada nema subjekata koji se igraju. Igrači nisu subjekti igre već igra kroz njih
postiže svoju prezentaciju. Ustvari, igra jeste samoprezentacija. Ta samoprezentacija
zavisi od spremnosti igrača da usvoji ciljeve igre. Trošeći sebe za ciljeve igre igrač u
stvari prezentira sebe. Sve prezentacije su potencijalne reprezentacije nečega. Ovo se
može primjetiti kod umjetnosti kao igre. Iako su igre reprezentacije i uveliko
podrazumijevaju prezentaciju igrača u njima, igra nije prezentovana svakome-nije
namjenjena publici. Čak ni one igre koje se izvode pred gledaocima, kao što je sport, nisu
namjenjene njima. Štaviše, igre su u opasnosti da izgubi zbog toga svoje prave
karakteristike igre pretvarajući se u show. Publika samo treba da nadopunjuje ono što igra
jeste. Za igrača ovo znači da on ne samo da ispunjava svoju ulogu već on igra ulogu-
reprezentuje sebe publici. Način na koji on učestvuje u igri nije određen time da je on u
potpunosti apsorbovan u njoj već da igraju svoju ulogu u skladu sa igrom kao cjelinom, a
publika je ta koja treba biti apsorbovana. Potpuni zaokret nastaje kada gledalac postaje
14 Filipović V. Op. cit. str.304.
11
igrač. On, a ne igrač, je taj za kojeg i u kojem se igra odvija. Ovo ne znači da igrač ne
može iskusiti svoju ulogu, nego gledalac ima metodološko prisustvo.
Igra nema svoj cilj čijim bi se ispunjenjem došlo do njenog kraja, već se obnavlja
u konstantnom ponavljanju. Igra ne zahtijeva podlogu. Igra je ta koja se igra i nevažno je
da li je igrač prisutan ili ne. Igra nije nešto što osoba čini. Subjekt igre nije individua već
sama igra. Igra nije samo bez cilja i svrhe, već i bez napora. Ona se dešava, sama po sebi.
Lahkoća igre ne znači stvarno odstustvo napora već odsustvo velikih napregnuća, što se
subjektivno doživljava kao relaksacija. Struktura igre upija igrača u sebe i oslobađa ga
tereta poduzimanja inicijative i napora. Ovo je vidljivo zbog spontane težnje ka
ponavljanju igre.
Nije ispravno reći da se životinje „također“ igraju, niti da se voda i svjetlost
„također“ igraju. Ispravno je reći da se čovjek „također“ igra. Njegova igra je također
prirodan proces.
Igra je podjednako kao i priroda bez svrhe, cilja i napora i konstantno se obnavlja,
pa se stoga može pojaviti kao model umjetnosti. Sve umjetničke igre su samo imitacije
vječne igre svijeta.
Da bi igra postojala neophodno je da postoji drugi igrač, ili ako ga nema da
postoji nešto što će odgovarati na igračeve pokrete. Igra nosi slobodu za igrača jer može
da odabere da li da učestvuje ili ne i rizik za igrača jer se može igrati samo sa ozbiljnim
mogućnostima. Atraktivnost i fascinantnost igre proizlazi iz činjenice da igra upravlja
igračima. Ono što igrača uvlači u igru i drži ga unutra je igra sama.
Igre se međusobno razlikuju po njihovom duhu. Ovo nije u vezi sa raspoloženjem
igrača. Razlike u mentalnim stavovima su efekat a ne uzrok razlika među igrama. Razlike
dolaze od različite konstitucije pokreta koji sačinjavaju igru. Specifična priroda igre leži
u pravilima koja je određuju.
Karakteristika ljudske igre je da se igra „nešto“. Ovo znači da je struktura igre
takva da postoji kakvoća koju igrač bira. Prvo, na način da odvaja svoje igračko
ponašanje od drugog ponašanja svojom željom za igrom. On također pravi izbor između
više igara.
12
Ljudska igra zahtijeva igračko polje. Igra se ne odvija na otvorenom,
neograničenom prostoru, već na posebno omeđenom prostoru za igranje. Uspostavljanje
prostora igranja znači uspostavljanje zatvorenog svijeta igre.
Igra svojom transformacijom u umjetnost dostiže svoju idealnost. Igra je takva
transformacija da igrač gubi svoj identitet. Igrači više ne postoje, samo ono što oni igraju.
Transformacija u strukturu nije prosto prelazak u drugi svijet. Igra se dešava u drugom,
zatvorenom svijetu koji ima vlastite mjere, ne mjeri se ničim što je izvan tog svijeta.
3 KLASIFIKACIJA IGARA
Zbog velikog broja igara i njihove raznolikosti veoma je teško klasificirati igre.
Postoje mnoga mišljenja u vezi sa tim, no, svakako da kada govorimo na ovu temu
neizostavna je Kajoina klasifikacija igara detaljno pojašnjena u djelu Igre i ljudi. Kako
bismo u nastavku rada mogli lakše analizirati sve vrste igara, ili barem većinu njih koje
su danas aktualne u našem (modernom) društvu, potrebno je prije toga na što kvalitetniji
način razvrstati igre, shodno njihovim svojstvima.
3.1 Kategorije igara
“Poslije razmatranja raznih mogućnosti, predlažem podjelu u četiri glavne
kategorije, zavisno od toga da li u posmatranim igrama preovlađuje takmičenje, odnosno
slučaj, pretvaranje ili zanos. Ja ih respektivno zovem Agon, Alea, Mimicry i Ilinx. Sve
četiri zaista pripadaju domenu igara; igra se fudbal, klikeri ili šah (Agon), igra se rulet ili
na lutriji (Alea) igramo se gusara, Nerona ili Hamleta (Mimicry), igramo se da bi brzim
okretanjem ukrug ili padom izazvali u sopstvenom organizmu stanje zbunjenosti i
strepnje (llinx). Pa ipak, ovo označavanje ne obuhvata u potpunosti svijet igara. Ono ga
dijeli u kvadrante, na osnovu samostalnih principa. Ove oznake ograničavaju sektore u
koje su okupljene istovrsne igre. Ali unutar tih sektora, razne igre raspoređuju se u isti
red prema jednoj uporednoj progresiji. Tako da one mogu istovremeno da se rasporede i
između dva suprotna pola. Na jednom polu vlada, skoro neprikosnoveno, zajednički
princip razonode, nestašluka, slobodne improvizacije i bezbrižnog izliva, čime se
manifestuje izvijesna nekontrolisana fantazija koju možemo označiti imenom paidia. Na
13
suprotnom polu ta nestašna i spontana bujnost skoro se potpuno povlači, u svakom
slučaju disciplinuje, jednom komplementarnom, u ponečem ali ne u svemu, suprotnom
tendencijom od njene anarhične i ćudljive prirode: to je rastuća potreba da se takva
priroda podvrgne proizvoljnim konvencijama, imperativima, i to namjerno nezgodnim, i
da se stalno i sve više ometa postavljanjem sve težih prepreka, kako bi joj se put do
željenog cilja učinio što napornijim. Taj put, opet, ostaje savršeno nekoristan, iako
zahtijeva sve veće napore, sve više strpljenja, domišljatosti i vještine. Tu drugu
komponentu nazivamo ludus.”15
3.2 Agon
Ono što je najbitnija karakteristika agona jeste takmičenje. Agon (grčki agon-igra,
borba) je megdan, takmičenje u viteškim igrama kod starih Grka. Akteri ili agonisti
učestvovali su na Olimpijskim igrama. Agon je podrazumijevao i nadmetanje u drugim
oblastima, kao što su poezija, ples, slikarstvo, vajarstvo, filozofija, politika i dr.
U njemu snage odmjeravaju dva čovjeka, dvije ekipe ili neograničen broj ljudi.
Igre koje spadaju u ovu kategoriju kao cilj imaju određivanje najboljeg u konkretnoj igri,
i zahtijevaju neprestane napore, treninge, disciplinu i postojanost. Prilikom igara ove
vrste dolazi do rivalstva te do izražaja dolaze kako tjelesne tako i intelektualne osobine
kao što su snaga, vještina, pronicljivost, izdržljivost, pamćenje. Rivalstvo nestaje ukoliko
svi nemaju podjednake šanse za pobjedu.
Iako je jednakost šansi nekada i nemoguće omogućiti svim učesnicima kao što su
situacije sa igrama kada se sam prvi potez okarakteriše kao prednost, recimo u igri šaha
(gdje se prvim potezom stječe određena prednost). Nekada pozicija posljednjeg donosi
prednost, kao što je slučaj recimo sa skijaškim spustovima ili položaj na samom terenu,
bilo vanjskom, gdje nekada vremenski uslovi (vjetar, kiša, jako sunce, snijeg) znaju biti
od presudnog značaja ili dvoranskim igrama, jer je u nekim igrama bitna postavka na
terenu (sprintevi u atletici, gdje trkač u sredini ostvaruje blagu prednost zbog vidnog
polja).
Takmičari se nadmeću u jednakim uslovima ( u onolikoj mjeri koliko je to
moguće ), važe ista pravila za sve učesnike te se igre odvijaju na ograđenim terenima koji
15 Kajoa R., op.cit., str. 40.
14
ispunjavaju uvjete za agonalnu vrstu igara. I na kraju, agon za cilj ima samo jedno a to je
uspjeh.
3.3 Alea
Alea je pojam kojim se definiše sve ono što je suprotno agonu. „Alea na
latinskom znači igra kockama.”16 Kajoa ovaj pojam i upotrebljava jedino sa ciljem da
njime označi sve vrste igara koje se baziraju na faktoru sreće, gdje sudbina biva jedini
činilac pobjede, jer u igrama na sreću se kaže da je igrač bio bolje sreće a ne da je bio
vještiji kao što je to slučaj u agonalnim igrama.
„Alea označava i otkriva naklonost sudbine. Tu je igrač potpuno pasivan i
njegove odlike i sposobnosti, prednosti njegove vještine, snaga mišića i inteligencija, ne
dolaze ni do kakvog izražaja. On rizikuje ulog. (…)Suprotno od agona, alea negira rad,
strpljenje, okretnost, kvalifikaciju; ona eliminiše profesionalnu vrijednost, tačnost,
trening. Ona je apsolutno: ili — ili. Takva pravda srećnom igraču donosi beskonačno više
od onoga što bi mu mogao pružiti život pun rada, discipline i znoja. Ona se pojavljuje kao
drsko i nadmoćno ruganje sposobnosti.”17
Agon počiva na odgovornosti, ulaganju u sebe i svoje sposobnosti, dok je alea
isključivanje odgovornosti, prepuštanje sreći i sudbini. Tačno je da neke igre kombiniraju
u izvjesnim granicama agon i aleu, kao što je slučaj sa igrama karata.
Ono što je srodno, zajedničko agonu i alei je težnja za stvaranjem istih uslova za
sve igrače. Dakle, obje vrste igara krasi jednakopravnost svih igrača, u agonu je to težnja
za dokazivanjem i demonstracijom vlastitih sposobnosti, dok je na drugoj strani jednakost
sviju da im se “sreća osmjehne”. Jednakost igrača u imaginarnom svijetu igre je možda
upravo taj faktor koji privlači sve one razočarane svakodnevnom zbrkom, neredom, te
upravo u igrama koriste jednu vrstu utjehe kako bi na taj način kompenzirali svu
nepravdu koja im se nanosi u realnom životu.
Naime agon i alea imaju još nešto zajedničko: uvjerenost pojedinca da je bolji od
drugih. Neki to pokušavaju dokazati borbom (tj. natjecanjem, rivalstvom), a neki igrama
na sreću.
16 Kajoa R., op.cit., str. 4517 Ibid
15
3.4 Mimicry
“Svaka igra podrazumijeva prihvatanje neke iluzije (iako ta riječ ne znači ništa
drugo do ulazak u igru: in — lusio) u najmanju ruku, jednog zatvorenog svijeta,
konvencionalnog i u izvjesnim vidovima izmišljenog. Igra može da se sastoji ne samo u
razvijanju neke aktivnosti ili pokoravanju sudbini u nekoj fiktivnoj sredini nego i u tome
da lično postanemo neka izmišljena ličnost i da se shodno tome i ponašamo. Tako se sada
nalazimo pred raznolikom serijom manifestacija čija je zajednička crta ta što se zasnivaju
na činjenici da subjekt izigrava da vjeruje, igra da bi povjerovao ili da bi drugi
povjerovali da on nije on nego nešto drugo. On zaboravlja, prerušava, privremeno
odbacuje svoju ličnost da bi oponašao nekog drugog. Da bih označio te manifestacije,
izabrao sam, termin mimicry, koji na engleskom označava upravo mimikriju insekata, da
bih podvukao osnovnu i elementarnu, skoro organsku prirodu nagona koji ih podstiče.”18
Kajoa smatra da su ljudi kao i insekti skloni stalnim promjenama, kako promjenama
ličnosti, tako i promjenama u stalnom izgledu. Oponašanje i prerušavanje su osnovna
odlika ove vrste igara. Dijete se pretvara u izvjesnim situacijama da je odrasli čovjek, ali
ponašanje iz mimicry se u velikoj mjeri preljeva iz djetinjstva u život odraslih.
Naravno da Kajoa u ovu grupu igara svrstava pozorište i dramske predstave.
Osnovne odlike ovih igara su mašta, interpretacija, aktivnost. Jedino pravilo mimicry-a
jeste da se oduševi, općini ili zabavi gledaoc. Gledaoc prije toga mora prihvatiti na
određenu vrijeme prikazanu izvještaćenost kako bi igrač uspio u svojoj nakani, jer igrač
naprosto mora da se pokloni iluziji, preda joj se u potpunosti za vrijeme u kojem ona
traje, prihvati je kao zbilju, kako bi ona pod tim uslovima ostvarila željeni efekat.
3.5 Ilinx
“U ovu kategoriju igara uvrštene su one koje počivaju na izazivanju vrtoglavice i
sastoje se u pokušaju da se za trenutak poljulja stabilnost percepcije i jasnom razumu
nametne neka vrsta sladostrasne pometnje. U svim slučajevima.radi se o dospjevanju u
neku vrstu grča, zanosa ili vrtoglavice koji na prečac brišu stvarnost.(...) da bih označio
takve raznovrsne zanose koji su u isto vreme i nešto kao nered, čas organski, čas fizički,
18 Kajoa R., op.cit., str. 47.
16
predlažem izraz ilinx, grčki izraz za vodeni vrtlog, iz koga, u stvari, proističe u istom
jeziku i termin za vrtoglavicu (ilingos).”19
4 POJAM IGRE U JEZIKU
Pojam igre naizgled se čini sasvim jasan ali da bi obuhvatili njegovo puno
značenje u sljedećim redovima ćemo govoriti o tome kako se igra označava na nekim
svjetskim jezicima. U različitim društvima igra se također različito poima, sam pojam
igre nije stvorilo nikakvo znanstevno istraživanje već jezici kojima se narodi služe.
Naravno da se ne insistira, niti očekuje, da se dođe do zajedničkog značenja igre (na
globalnom nivou) jer se njoj ne pridaje ista količina pažnje u svim društvima, nego
jednostavno da imamo uvid u etimologiju samog pojma kao i značenje riječi na
pojedinim jezicima.
4.1 Oznake za igru u grčkom jeziku
U grčkom jeziku za dječiju igru koristi se izraz sa sufiksom –inda, koji zapravo
označava samo igranje. Tako se „kod Grka σφαίρίνδα (sfairinda) loptom, έλκυστίνδα
(elkystinda)-natezanjem užeta, στρεπτίνδα (streptinda) - igrom bacanja, βασίλίνδα
(vasilinda)- igrom kralja. I savršena samostalnost tog sufiksa gotovo je već simbol za
neizvodljivost pojma igre. Za razliku od tog potpuno osebujnog načina za označavanje
dječje igre, područje igre uopće imenuje se u grčkome s ništa manje nego tri riječi. Tu je
napokon i παιδιά (paidia) najčešća riječ za igru. Etimologija joj je sasvim lahko uočljiva:
ona znači: „ono što pripada djetetu”, ali se u isto vrijeme akcentom razlikuje od παιδία =
djetinjarija. Međutim, upotrebom se παιδιά uopće ne ograničava na područje dječje igre.
Svojim izvedenicama παίζειν (paizein) = igrati, παίγμα i παίγνιον = igračka, može ona
označavati svakojake oblike igre, sve do najviših i najsvetijih, kao što smo gotovo već i
vidjeli.”20 Zanimljiva je činjenica da se kod Grka borbene igre i natjecanja ne uvrštava
etimološki u domen igre kao što je to slučaj sa ostatkom Evrope. Agon se drugačije
shvata u helenskoj kulturi i u svakodnevnici pojedinih Grka, jer u agonu nema, za njihovo
19 Ibid, str. 51.20 Huiznga, J., op. cit , str.32
17
shvatanje, mjesta za igrariju i neozbiljnost već podrazumijeva stil ili način življenja. Tako
da s pravom možemo zaključiti da je Grcima čitov život bio sastavljen od igre!
4.2 Oznake za igru u romanskim jezicima
Nakon što smo vidjeli na koji način se u grčkom jeziku izražava pojam „igra”, te
zaključili da je poimanje tog društvenog fenomena raznoliko, suprotno grčkom, latinski
jezik izražava pojam igru sa jednom rječju čitavo područje igre: to je riječ ludus- ludere, a
lusus joj predstavlja izvedenicu. Ludus, ludere obuhvata sljedeće: dječju igru, igre na
sreću, razonodu, natjecanje, liturgijska i uopće scenska prikazivanja. Može također
značiti i „plesati”.
Zaniljivo je da, kako navodi Johan Huizinga u svome „Homo ludensu” ludus,
ludere kao latinska riječ, a opće poznato je da latinski jezik predstavlja preteču današnjim
romanskim jezicima, premda je sve do 19. stoljeća latinski bio službeni jezik u nekim
evropskim zemljama s vremenom je potpuno nestao iz javnog govorenja, što znači da
nema izvorne govornike, nema kao opći pojam za igru i igrarije nikakvog traga niti je na
bilo koji drugi način preživio u toj grupi jezika. Očito je da su ga riječi iocus, iocari
potisnule i izbacile u poptunosti sa svojim značenjima šala i razonoda, iako ta značenja
ne obuhvataju ono što igra zapravo jeste.
4.3 Oznake za igru u germanskim jezicima
Germanska skupina jezika nema neke specifične riječi za igru i igranje. To nam
prije svega govori da u germanskom periodu igra nije zastupala neku važniju ulogu,
barem igru nisu shvatali kao opći pojam. „U svojim vrlo opširnim člancima Igra i Igranje
u »Njemačkom rječniku« (X, I 1905) M. Heyne i drugi iznijeli su na svjetlo bujno
raslinje, koje je u govorima njemačke jezičke skupine izniklo na korijenu »igra«. Kad
govorimo ο semantičkim vezama riječi »igra«, upada nam u oči ovo: u njemačkom
doduše možemo »ein Spiel treiben« (baviti se igrom), u holandskome »een spelletje
doen«, ali zapravo jedino odgovara glagol igrati. Igramo neku igru. Drugim riječima: ako
želimo izraziti taj čin, moramo ponoviti pojam izražen imenicom, kako bismo označili
18
glagol. Po svoj prilici to znači da je taj čin tako osobit i samosvojan da se uopće ne
uklapa u obično djelovanje. Igrati nije činiti u uobičajenom smislu.”21
U grupi germanskih jezika možemo naći tri pojma čiji korijeni ukazuju na igru:
lac, plega i riječ spelian. “Lac” potječe još od gotskog (laikan) što bi značilo skakati,
izraz kojeg su skandinavci prihvatili za označavanje igre. I u novijim skandinavskim
jezicima riječi lega, leke se koriste za označavanje igrače aktivnosti, “igrati se”.Primjer
upotrebe “lega-igrati se” u Danskom jeziku: Leg godt! - Lego kockice (prijevod: leg -
igrati, godt - dobro što znači Dobro se igrati!)22
“Staroengleskom plegan oblikom potpuno odgovara starosaksonsko plegan,
starovisokonjemačko pflegan i starofrizijsko plega. Sve te riječi, iz kojih neposredno
potječu njemačko pflegen (njegovati) i holandsko plegen, po svom su značenju na
području apstraktnoga. Kao njihovo najstarije značenje uzima se: »jamčiti za nešto«,
»izložiti se za nešto ili za nekoga opasnosti ili pogibelji«”23
5 PRAVILA IGRE
Pravila postanu neodvojivi dio igre onog momenta kada se ona “uozbilji” na taj
način što dobije institucionalni okvir. Institucionalizacijom igre pravila postaju dio njene
prirode. U začetku svake igre postojala je sloboda, igre su nastajale kao potrebe za
opuštanjem, razonodom, dolazi do izražaja kreativnost te se mašti davalo puno toga za
pravo. Sloboda je toliko bitna da je ona osnovni pokretač igre, kao što smo već ranije
detaljnije pojasnili. „Takva prvobitna moć improvizacije i veselosti, koju ja nazivam
paidia, udružuje se sa željom za neobaveznom teškoćom, za koju predlažem naziv ludus,
da bi se došlo do raznih igara kojima se bez pretjerivanja može pripisati atribut
21 Huizinga J., op.cit., str. 39.22 LEGO je veliki danski producent dječijih igračaka, čije se sjedište nalazi u danskom gradiću Billund. Ime "Lego" je kombinacija danskih riječi Leg i Godt, što znači "lijepo se igraj". U početku je LEGO pravio samo drvene igračke, ali zadnjih 40 godina koriste samo plastične kockice.Lego je vrsta igračaka koja se sastoji od malih plastičnih dijelova koji se mogu međusobno spajati, i na taj način napraviti skoro sve što se može zamisliti. Dijelovi se jednostavno spajaju i razdvajaju (ne koriste se ljepilo, makaze i slično) što doprinosi brzini sklapanja. Dijelovi su izrađeni od trajnih materijala, tako da igranje može da traje godinama. Kod Lego kockica, mašta je najbitnija, jer nije potrebna tehnička vještina - sve što zamislite možete izgraditi ako imate dovoljno dijelova.Riječ "LEGO" na latinskom može značiti "skupljam", "spajam" i "čitam", što posebno prva dva značenja imaju veliku relevantnost. Prve Lego kocke su napravljene 1949. godine.23 Huizinga J., op.cit., str. 41.
19
civilizatorske.”24 Paidia predstavlja princip razonode, improvizacije, nestašluka,
bezbrižnosti itd. čime se manifestira nekontrolisana fantazija. Kajoa paidiom označava
niz radnji kao što su sve vrste spontanih aktivnosti u domenu igara uključujući i igrački
instinkt, ona učestvuje u svakom izlivu radosti igrača koji se ispoljava neposrednom i
razuzdanom kretnjom, slobodnom i improvizovanom zabavom, smjehurije, koškanje...
sve su to radnje kojima Kajoa dodjeluje zajednički imenitelj- paidia, ludusom naziva svu
onu napetost i talentovanost igrača koja ga vodi ka savladavanju neke prepreke a agon je
sve ono što vodi ka savladavanju protivnika. Pri tome je očigledno da su granice ludusa
mnogo veće nego što je to slučaj sa paidiom. Što se tiče paidije i ludusa treba napomenuti
i to da oni nisu kategorije igara već način na koji se one igraju.
No, da nastavimo dalje sa pravilima igre nakon što smo objasnili šta je zapravo
paidia i ludus. Nešto ranije smo govorili o tome kako u svijetu igre postoji jedan savršen
red kojeg garantuju striktno određena pravila kojima se podvrgavaju svi njeni učesnici,
kako aktivni tako i pasivni. Jedna od osnovnih razlika svakodnevnog života i igre je ta što
se igra razlikuje mjestom održavanja i vremenskom određenošću. Ta vremenska
ograničenost igračima daje motiv da ponavljanjem igre imaju novu šansu za
dokazivanjem, novu šansu za ostvarenje boljeg rezultata što, svjedoci smo, u
svakodnevnom životu ne mora da znači, barem to nije životno pravilo. U igri je čovjek u
stanju da svoju cjelokupnu prošlost odvoji od sebe i da ponovo počne od početka, od
nulte tačke. Tako da za igru možemo kazati, da pored toga što pruža (barem tome teži u
svojoj osnovi) jednakopravnost za sve svoje učesnike, također nudi i novu šansu za
dokazivanje. Što se tiče prostorne ograničenosti ona je još upadljivija od vremenske
ograničenosti, jer, kako Huizinga dobro zapaža „Svaka se igra odvija unutar svog
prostora odigravanja, svoga igrališta, koje je ograđeno materijalnim ili misaonim,
hotimično ili kao samo po sebi. Kao što između igre i posvetnoga čina po obliku nema
razlike, tj. kao što se čin posvećenja odvija u istim oblicima kao i igra, tako se ni svetište
formalno ne razlikuje od igrališta. Arena, igraći stol, začarani krug, hram, filmsko platno,
sudište, sve su to po obliku i namjeni igrališta, tj., oni su posvećeno tlo, odijeljeno,
ograđeno, područje svetkovanja za koje vrijede posebna pravila. To su privremeni
svjetovi unutar običnog svijeta, a služe izvođenju neke zaokružene radnje.“25
24 Kajoa R., op.cit., str. 55.25 Huizinga J., op.cit. str. 16.
20
Unutar svakog igrališta postoji neki poseban i bezuslovan red kojem se unaprijed
podvrgavaju svi učesnici, i aktivni i pasivni, u suprotnom igra nema smisla. Napetost
učesnika igre nužno implicira potrebu za stvaranjem reda tj. određivanjem pravila kako bi
se spriječile eventualne nepravilnosti uzrokovane ogromnom željom igrača za pobjedom
ili ostvarivanjem za njih željenog rezultata. Svaka igra ima svoja pravila za koja je
neophodno da budu prihvaćena i van svake sumnje učesnika jer ona predstavljaju temelj
na kojem igra počiva. Onog momenta kada se pravila igre prestanu prihvatati ili kada se
počnu narušavati, svijet igre se ruši, te se samim tim činom vraćamo svakodnevnom
životu, odnosno izlazimo iz igre.
Sami igrači razlikuju prekršitelje igre i varalice, te prilikom uočavanja kršenja
pravila prije opraštaju varalici negoli prekršitelju. Zbog čega je to tako? Odgovor je
jednostavan. Varalica je taj koji krši pravila igre ali on ipak priznaje njena pravila,
priznaje da igra ima svoj zaseban svijet, no, želja za pobjedom ga je nadvladala pa
pokušava varkom da dođe do onoga što ne može postići vlastitim sposobnostima ili ako
je alea u pitanju, tu je težnja za onim za što nema dovoljno sreće da ostvari. Služi se
raznim vrstama obmanjivanja drugih igrača tako što želi da zloupotrijebi neka pravila
igre koja je prethodno prihvatio kao vodilju. Dok je sa prekršiteljem igre problem
drugačije prirode. Prekršitelj je onaj igrač koji negira i ruši svijet igre, kritizira njenu
svrsishodnost, pokušava ukazati na njenu relativnost što je za istinske i predane igrače
neoprostivo. On se najčešće karakterizira kao kukavica tj. onaj koji nema dovoljno
hrabrosti da se upusti u svijet igre i preda joj se u potpunosti te se on zbog takvog
ponašanja diskvalificira, isključuje iz igre.
6 POVIJEST IGARA
6.1 Igre i tjelesne aktivnosti u prvobitnoj zajednici
Prvobitna zajednica predstavlja najstariji društveno-ekonomski sistem te su kroz
njega prošli svi narodi svijeta. Zbog nepostojanja pismenih tragova zaključke o
prvobitnoj zajednici donosimo na osnovu materijalnih ostataka toga vremena, te na
osnovu toga možemo da pretpostavimo način njihovog života, kulturu i što je za nas
najvažnije, fizičku aktivnost tog vremena i prve naznake igre. U prvobitnoj zajednici nije
bilo organizovane tjelesne aktivnosti i organizovane igre, struktuirane po zasebnim
21
vlastitim pravilima kao što to postoji danas, nego je čovjek upražnjavao prirodne oblike
kretanja, trčanja, skakanja, puzanja, penjanja itd. što je bio povod za kasniji razvoj igre
kao specifičnog oblika ljudske aktivnosti.
6.2 Robovlasnički sistem- igre i tjelesne vježbe
Stari vijek počinje od pojave prve klasne (robovlasniče države) i traje sve do propasti
najveće od njih, Rimskog carstva- 476 godine nove ere. O tjelesnom vaspitanju i igri u
robovlasničkom društvenom sistemu možemo govoriti na primjeru nekoliko starih
civilizacija.
6.3 Igre u staroj Grčkoj
„Ta drevna kultura dala nam je olimpijske igre. Svake četvrte godine, za to
specijalno određene glasonoše, proglašavali su u čitavoj Heladi „sveti mir”. Tada je
moralo sve prestati i prestajali su svi državni poslovi i vojni pohodi. Svi su hrlili u
Olimpiju da slave atlete, ali i pjesnike, slikare, vajare, filozofe, koji su se takođe
takmičili, i tu, u nesvakidašnjoj sredini nalazili nadahnuća za svoja djela.”26
Po prvi put u povijesti čovječanstva igra dobija društveni značaj i postaje jedan od
temeljnih oslonaca društvenog života, tj. u ovom slučaju polisa. Na igrama je mogao
sudjelovati svaki slobodan Grk koji nije počinio neko nečasno djelo. Stranci, koje su
Heleni nazivali varvarima, žene i robovi nisu imali to pravo. Olimpijske igre su
započinjale religioznom svečanošću. Svi učesnici morali su izjaviti da ničim nisu okaljali
čast slobodnog grka, i da svoj duh drže u čistoti od svake mržnje i gnjeva. Programi su
bili različiti i vremenom su se mijenjali. Na prvim igrama je bio samo jedan stadij
takmičenja (192 metra), a kasnije se uvodi takmičenje na dva pa i više stadija.
Poslije trčanja uvodi se petoboj koji je sadržavao trčanje na jedan stadij, skok u dalj,
bacanje diska, bacanje koplja i hrvanje, trke na kočijama i pankration (kombinacija boksa
i hrvanja).
Interesantno je da je na olimpijskim igrama svaki takmičar morao učestvovati u
svim takmičarskim disciplinama, pa su i sportisti, zbog toga bili veoma svestrano,
harmonično i skladno razvijeni.
26 Smajić, Meho, Pregled historije sporta, Fakultet za fizičku kulturu u Sarajevu, 1995. str. 8.
22
Platon u zakonima govori o pohvalnosti igranja, pogotovo onih igara koja imaju
striktna pravila jer se na taj način omladina odgaja da budu uzorni građani jer ako su igre
bez pravila i ne budu usvojena neće biti moguće da takva omladina postanu uzorni
građani, pokorni zakonu, obzirom da je to jedan od uslova Platonove Države blagostanja.
Činjenica je da su poznati grčki filozofi poput Platona i Aristotela davali veću prednost
filozofiji, odnosno filozofskom mišljenju nego igri. No, ipak je nisu negirali niti
umanjivali njen značaj u društvu niti su je smatrali beskorisnom radnjom. Platon kaže
“Ako su djeca lijepo započela igrom i ako se, pomoću muzičkog vaspitanja, nauče
zakonitosti, onda će ih ona (suprotno onim drugima) pratiti svuda, jačaće ih i ponovo će
podizati u državi ono što se srušilo.”27
U antičkoj Grčkoj igra je uveliko povezivana sa dokolicom, karakteristikom
omladine da slobodno vrijeme provodi igrajući se, skakućući tj. da iskažu one
sposobnosti koje nisu svojstvene odraslima. Nasuprot ovom, prije svega Platonovom
shvatanju, Aristotel je nastojao povezati igru i rad, te je nastojao da ukaže na suprotnosti
između dokolice i rada gdje je dokolica za sve slobodne građane temelj plemenitih
odgojnih djelatnosti. Igra je potrebna i zbog rada jer ima ulogu odmaranja od napora u
radu, te je oblik relaksacije i pripreme za daljnje radne aktivnosti. Aristotel će neke
„nekorisne“ aktivnosti smatrati značajnim za ukupnu ljudsku egzistenciju. On će
precizirati značenja rada, dokolice i igre i njihovih međusobnih odnosa: „Ako je,
međutim, i jedno i drugo potrebno, ali ako prije treba izabrati dokolicu nego rad i ako je
dokolica cilj rada, ostaje da se ispita čime čovjek treba da se bavi u dokolici. Svakako ne
igrom, jer bi, u tom slučaju, igra morala da bude cilj našeg života, a to je nemoguće. Igru
prije treba primenjivati kao prekid rada, jer čovjeku koji radi potreban je odmor, a igra i
postoji radi odmora. Pri radu, međutim, čovjek se muči i napreže, pa stoga pri uvođenju
igara treba paziti da se primjene u pogodnom trenutku, jer one treba da služe kao lijek.
Prilikom takvih pokreta duša se opušta i uživanje joj pruža odmor“28
6.4 Igre u starom Rimu
Rimska civilizacija je jedna od najslavniji u svjetskoj povijesti. Njen utjecaj je bio
najsnažniji iako je u sebi nosila malo onoga što je istinski bilo originalno. Rimska
27 Platon, Država, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 2002. str. 109.28 Aristotel, Politika, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988. str. 257.
23
imperija je trajala mnogo vijekova i protezala se od Škotske do Sahare i od Atlantskog
okeana do Kaspijskog jezera, obuhvatala je plemenska društva Britanije, gradske države
Grčke i analičku monarhiju Egipta.
U vrijeme Klaudija rimski kalendar sadržavao je 159 dana. Da bi se nadvladala
dosada prouzrokovana velikim fondom slobodnog vremena u Rimu su organizirane
različite vrste zabavnih aktivnosti, većinom u organizaciji i na račun države (cirkusi,
pozorišne predstave, gladijatorske igre. Gladijatorske igre su specifične pojave,
jedinstvene u povijesti po svojoj surovosti i dehumanizaciji. Te igre su zapravo
etrušćanskog porijekla. U početku su to bile pogrebne igre koje su se održavale u čast
pokojnicima. Rimljani su ovim igrama pripisivali najveću odgojnu vrijednost, jer su
smatrali da će pomoću njih na najbolji način održati duh i ukloniti svaki ljudski osjećaj
prema neprijatelju. Surovoj prirodi Rimljana odgovarale su surove igre. Treba
napomenuti, da smo na prethodnim stranicama već pojasnili da su učesnici tj. gladijatori
bili samo sredstva igre i da su često učestvovali u igrama mimo svoje volje. Time je
narušen osnovni princip igre- slobodna voljna aktivnost, jer su te borbe u suštini imale
dehumanistički karakter iako su za tadašnje stanovništvo predstavljale način zabave i
igre.
6.5 Igre u Indiji
“U dolini rijeke Ind, prije otprilike 4500 godina, počela je indijska civilizacija,
arheološki nalazi dviju starih civilizacija ( Mađeho Daro i Harapa ) svjedoče kako je
tjelesno vježbanje bilo na velikoj cijeni i izvrsno organizirano. Tu su pronađeni jedni od
najstarijih do sada poznatih plivačkih bazena.
Osnovne religiozne sisteme u Indiji čine brahmanizam, budizam i džaizam.
Najviša (svečenička) kasta brahmana njegovala je prije svega atraktivne igre i plesove. U
krugovima te kaste njegovane su i pojedine vježbe sa ciljem jačanja zdravlja.”29
6.6 Igre u feudalnom društvu
29 Smajić, M. op. cit. str. 14.
24
Smatra se da epoha feudalizma datira od propasti zapadne rimske imperije (V
vijek) pa do buržoaskih revolucija. Kada govorimo o feudalizmu uvijek treba spomenuti
dvojni karakter vlasti: svjetovna vlast i duhovna vlast.
Sveštenstvo je smatralo da ima isključivo pravo da podučava, prosvječuje i da vlada.
Crkva poklanja naročitu pažnju obučavanju i vaspitanju omladine, na koju pokušava da
ima veliki utjecaj. Kršćanstvo odbacuje grčko-rimsko obrazovanje u cjelini a naročito
igru i tjelesno vaspitanje.
Tijelo je smatrano „posudom grijeha”, koje kao takvo se ne smije njegovati.
Međutim, praiskonski nagon čovjeka za igrom i tjelesnom aktivnošću, nije mogao biti
samo tako sputan. Znači, iako je igra i sve aktivnosti koje su imale elemente igre, u
odnosu na antičku Grčku, bivale sputane, ipak su pronašle način da budu uključene u
razne oblike društvenog života.
Tome je najviše doprinijelo plemstvo koje se bavilo lovom, koje im je služilo sa
jedne strane kao zabava i igra, a sa druge strane za održavanje tjelesne kondicije i
borbenih sposobnosti. Osim toga plemići su priređivali salonske igre i organizovali razne
viteške turnire, tako da vidimo da je igra nalazila načine da u ovom, kao i drugim
društveno-ekonomskim sistemima bude sastavni dio društvene zbilje.
6.7 Igre u doba humanizma i renesanse
Pred kraj srednjeg vijeka, ( 14. i 15. stoljeću ) pojavljuje se povećani interes za
proučavanje antičkog naslijeđa. Učeni ljudi tog doba umjesto proučavanja teologije
(nauke o bogu), žele da upoznaju misao, umjetnost i način života Rimljana i Grka. Ovaj
pokret je dobio naziv humanizam od latinske riječi „humanus- ljudski, čovječanski”.
Renesansa se shvata na dva načina: u širem smislu kao obilježje nove kulture kao i druge
manifestacije novog duha, počevši od promjenjenog držanja ljudi u svakodnevnom
životu, pa do novog umjetničkog izraza; u užem smislu to je novi stil umjetnosti.
Pročavanjem starog klasičnog vaspitanja nailazi se i na tjelesno vaspitanje. Čitav
niz humanista obrađuje problem tjelesnog vaspitanja i igre usmjeravajući svoju pažnju u
nerazdvajanje tijela i duše pridavajući im podjednaku važnost. Dominira njihovo
okretanje zdravlja i morala, tjelesno vaspitanje i igru gledaju kao ventil sigurnosti i
odličan način za trošenje suvišne mladalačke energije.
25
7 IGRA ŽIVOTINJA
Igra životinja započinje veoma rano u njihovom životu. Životinje se međusobno
razlikuju u svojoj igri kao što se razlikuju po drugim navikama. Njihova igra u djetinjstvu
se odražava na njihovo ponašanje kao odraslih životinja. Također postoji razlika u
individualnom razvoju životinja tokom igra. Tako se, na primjer, letenje smatra
sposobnošću koja je usvojena od ptica bez učenja. Kompleksnost igre životinja je u
direktnoj vezi sa inteligentnošću cjelokupne vrste ali i individualne životinje. Tako je igra
pasa mnogo kompleksnija nego igra riba.
Različite jedinke pokazuju velike razlike u igri. Ovo je povezano sa stvarima sa
kojima se igraju, vremenom koje provode u igri, brzinom kojom oponašaju majku i
inicijativom koju poduzimaju. Također postoje razlike među pojedinim vrstama životinja.
Igra mačaka ima značajne razlike u odnosu na igru pasa. Psi su više imitatori, dok s druge
strane, mačke imaju malo utjecaja na ponašanje drugih mačaka. To je zbog toga što su psi
društvene životinja, a mačke nisu.
Ukoliko životinja treba bilo kakve fizičke vježbe za siguran rast i razvoj, one su
osigurane kroz igru. Nemaju nekih ozbiljnih vježbi koje moraju obaviti kako bi se mišići
razvili. One se kreću zato što to vole i na taj način dobijaju trening koji ima je potreban.
Igre životinja su povezane sa navikama i karakteristikama vrste. Instinkti koji su potrebni
za kasniji život se izražavaju i razvijaju kroz igru. U slučaju podomaćenih životinja, one
izražavaju instinkte koje bi koristile da su u divljini, svom prirodnom okruženju.
Igre životinja zasigurno obuhvataju niz koordiniranih aktivnosti u zavisnosti od
stepena razvoja životinje. Polazi se od najjednostavnijih prema kompleksnima, od
racionalno elementarnih do naprednih, od onih koje su za psihički i fizički život
fundamentalne do onih koje su dodatne i ne neophodne. Među životinjama koje igraju
društvene igre, one se javljaju nakon individualnih igara. Upravljanje sobom dolazi prije
kooperacije.
Tradicija i primjer koji životinja ima su također važan dio igre životinja, posebno
kod inteligentnijih životinja. I mačke i psi vole da love, ali je način njihovog lova
uvjetovan podukom od strane roditelja. Ptice neće praviti gnijezdo prije nego što vide
26
primjer njegove gradnje. Veliki dio karakterističnog ponašanja odraslih životinja koji je
uvjetovan tradicijom je odraz igre u djetinjstvu. Kada se pažljivo razmotre psihičke,
fizičke i društvene posljedice igre uviđamo da je čitav život jedinke i vrste uvjetovan
igrom.
Kao što smo već ranije govorili, većina autora smatra da je čovjeku i životinji
svojstvena igra kao misaona djelatnost, djelatnost koja se čini radi zadovoljstva i
razonode. Huizinga je također jedan od zastupnika te teorije koji tvrdi da se već kod igre
životinja mogu pronaći sva glavna obilježja igre. To možemo naći, recimo, kod mladih
pasa, koji se već od malena uče igri, gdje ne povrijeđuju jedan drugog već se hrvaju i
možemo lahko zaključiti da u tome uživaju.
Važno je napomenuti i to da igre životinja i u najjednostavnijim oblicima
pokazuju da igra za njih nije zadovoljavanje samo čisto biologijskog djelovanja ili
fizičkog djelovanja, već nadilazi te granice i pokazuje se kao smislena aktivnost unoseći
u svoj život smisao i tako ostvaruje samopotvrđivanje, odnosno postojanje svoga bića.
Teško je razgraničiti ljudsku igru od one vrste ponašanja kod životinja koje se
karakteriše kao igra. Isto kao i kod ljudi, odnosno djece, ponašanje mladunčadi životinja
se povezuje sa igrom jer su uočljive životne radosti, razdraganost, borbe itd. Sve je to
identično kako kod mladunčadi životinja tako i kod djece ljudi. Ovom prilikom ne želimo
ukazivati na sličnosti životinja i ljudi već samo konstatovati da je igra ljudi i životinja
umnogome slična kako u formalnom tako i simboličkom smislu.
8 IGRA-TEMELJ KULTURE
Igra životinja je bitan aspekt kada govorimo, odnosno postavljamo pitanje šta je
starije kultura ili igra? Da li se razvila igra iz kulture ili kultura iz igre?
„Igra je starija od kulture; jer, koliko god pojam kulture bio nedovoljno omeđen,
on u svakom slučaju pretpostavlja ljudsko društvo, a životinje nisu čekale ljude da ih tek
ovi nauče igranju. Može se sasvim sigurno reći da civilizacija općem pojmu igre nije
pridodala ni jednu bitnu značajku. Životinje se igraju isto tako kao i ljudi.”30
30 Huiznga, J. op.cit. str. 9.
27
Uvidjeli smo šta je to igra, jasno naveli definicije eminentnih autora, no da bi
govorili o kulturnom momentu igre ili izvođenje kulture iz igre, prije toga moramo znati
šta je to sama kultura. Mnogo je definicija iste, ali smatram da je najpreče navesti
mišljenja antropologa koji su se njom najviše bavili.
Claude Lévi-Strauss za kulturu kaže: “ Kultura nije ni prirodna ni umjetna. Ona
ne izrasta ni iz genetike ni iz racionalne misli, jer je ona sačinjena od pravila ponašanja,
koja nisu izmišljena i čiju funkciju ljudi što ih poštuju obično ne razumiju. Neka od tih
pravila su ostaci tradicija stečenih u raznim tipovima društvene strukture kroz koju je
prošla svaka ljudska grupacija. Druga pravila su svjesno prihvaćena ili izmijenjena radi
određenih ciljeva. Ipak, nema sumnje da je, između instinkta naslijeđenog od našeg
genotipa i pravila koja je stvorio razum, najveći broj nesvjesnih pravila i dalje važniji i
efikasniji; jer i sam razum je proizvod a ne uzrok kulturne evolucije. „31
Možemo reći da je kultura naš zajednički tj. društveni stav prema pojavama koje
nas okružuju, pomoću nje vrednujemo, odnosno donosimo odluke šta jeste a šta nije,
kako nešto uraditi i na koji način. Kulturu čini sve ono što je prihvaćeno i dopustivo u
jednom društvu iako to ne znači da je isto vrednovano u nekom drugom društvu. Ona
označava prihvatanje čitavog niza tradicionalnih oblika ponašanja, kojima se uče sve
naredne generacije. Uređuje naše norme ponašanja, te se možemo nazvati „kulturnim”
samo ukoliko se pokorimo tim normama koje su često nastale iz običaja ili tradicije
određenog naroda, obuhvata također i moral, pravo, znanje, vjerovanja, te sve ostale vrste
ponašanja koje smo stekli kao članovi zajednice.
Ono što je također bitno napomenuti vezano za kulturu jeste to da je ona
svojstvena samo čovjeku i njegovo je bitno određenje. Kao potvrdu ovih tvrdnji možemo
se poslužiti navodima Antonjine Klosovski koja kaže: „Prilikom pregleda definicija i
opštih koncepcija kulture utvrđeno je da u savremenoj antropologiji kulture, koja
predstavlja, prije svega, njenu "stariju" verziju, dominira shvatanje da se kultura odnosi
na ljudsku djelatnost i ponašanje. Na primjer, Linton jednu od svojih mnogobrojnih
definicija sažima u tvrdnji: "Kultura je konfiguracija naučenih ponašanja i rezultata tih
31 Just, Peter i Monaghan, John, Socijalna i kulturna antropologija, Šahinpašić, 2003.god., str. 41.
28
ponašanja, čiji su sastavni elementi zajednički članovima date društvene zajednice i
prenose se unutar nje."32
Kultura je, kako smo zaključili stečena, ne rađamo se sa kulturom, već bivamo
oblikovani od starijih generacija, dok je potreba za igrom u nama kao genetska datost, pa
stoga možemo zaključiti da je igra starija od kulture, te da se, kako to Huizinga kaže
„kultura u početku i oblikom i raspoloženjem javlja kao igra”. Igra je od samog početka
primjetna, prisutna, neophodna, konkretna dok je za kulturu potrebno usaglašavanje za
svaki slučaj posebno.
Razvoj kulture je glavni faktor potiskivanja igre, iako igrački nagon ostaje, samo
biva potisnut u pozadinu, dok kultura sada predstavlja nešto sveto, njen djelokrug je
mnogo veći, ulazi u područja državnog života te igru stavlja u drugi plan.
8.1 Kroskulturalne varijacije igara
Koja je veza između kulture i igre? Kako bi se odgovorilo na ovo pitanje važno je
spoznati kako je kultura utjecala na igru te kako je, s druge strane, igra utjecala na
kulturu. Nauka još uvijek nije kreirala generalnu teoriju koja se bavi takvim
antropološkim problemima kao što su historijski razvoj igre, njena svjetska distribucija i
značaj u različitim društvima. Trojica autora, John M. Roberts, Malcolm J. Arth i Robert
R. Bush su 1959. godine objavili članak pod naslovom „Igre u kulturi“ koji je bio prvi
pokušaj da se povežu kulturne forme sa formama igara.
U tom članku oni su ponudili sljedeću klasifikaciju igara:
Igre koje se baziraju na fizičkim sposobnostima
Igre koje se baziraju na strategiji
Igre koje se baziraju na sreći
Igre fizičkih sposobnosti moraju kao što i naziv govori uključivati fizičke
sposobnosti, dok mogu a ne moraju sadržavati strategiju i sreću. Primjeri su maratonske
trke, hokej i sl. S druge strane, igre strategija obavezno podrazumijevaju strategiju, dok
fizička sposobnost ne smije biti prisutna. Sreća može i ne mora biti uključena. Primjeri su
poker, šah itd. U trećem slučaju, igre sreće su definisane tako da podrazumijevaju sreću,
32 Klosovska, Antonjina, Sociologija kulture, Asocijacija nezavisnih intelektualaca KRUG 99, Sarajevo, 2003.god. str 15.
29
tj. šansu, dok strategija i fizičke sposobnosti moraju biti odsutne. Primjeri su igre
kockicama i druge igre na sreću.
Istraživanje ova tri autora je pokazalo da su sva tri tipa igre široko ali nejednako
raspoređena. Nijedan tip nije univerzalan. Obrađeni su podaci iz istraživanja koje je
uključivalo oko 100 plemena koja su bila raspoređena širom svijeta i bila su visoko
kulturno diferencirana. Među 50 plemena koja se smatraju dobro istraženim 19 ih je
imalo prisutne igre strategije, 19 igre sreće a 44 igre fizičke sposobnosti. 5 plemena
uopšte nije imalo prisutne igre.
„Igre se pojavljuju tako široko da je lahko zaključiti da zadovoljavaju generalne
ljudske potrebe. One su integrisane u plemenske kulture na više načina. Naprimjer, u
nekim društvima igre su povezane sa religijom; drugdje, one su povezane sa lovom ili
ratom.“33
Većina igara predstavlja kombinaciju brojnih kulturnih aktivnosti. Mnoge igre fizičke
sposobnosti stimuliraju borbu ili lov, kao što je slučaj sa boksom i sl. Igre strategije
stimuliraju lov i rat, a takva je situacija u igrama na tabli, šahu itd.
Igre su povezane sa drugim aspektima kulture. Igre strategije predstavljaju model
socijalne interakcije pa zato trebaju biti povezane sa kompleksnošću socijalnog sistema.
Igre sreće koje su ustvari model interakcije sa natprirodnim trebaju biti povezane sa
drugim oblicima natprirodnog. Igre fizičke sposobnosti mogu biti povezane da aspektima
prirodnog okruženja.
Nije povezano prisustvo ili odsustvo igre strategije sa brojem igara fizičke
sposobnosti, ali je utvrđena veza igara sreće i broja igara fizičke sposobnosti. Također je
utvrđena veza između geografske lokacije i broja igara fizičke sposobnosti
Rezultati ovog istraživanja su iskorišteni za analizu dječije socijalizacije u različitim
društvima koja se različito igraju. Iznijeto je nekoliko tvrdnji. Prisustvo igara strategije je
pozitivno povezano sa niskom popustljivošću u odgoju, velikom strogošću i visokom
nagradom za poslušnost. Igre sreće nisu povezane ni sa čim prethodno pomenutim, nego
su u vezi sa visokom frekventnošću odgovornog ponašanja i postignuća. Igre fizičke
sposobnosti su pozitivno povezane sa niskom popustljivošću i konfliktom između
suosjećajnog i samopouzdanog ponašanja. Igre strategija su povezane sa učenjem
33 John M. Roberts, Malcolm J. Arth i Robert R. Bush, Games in Culture, dostupno na http://matrix.msu.edu/hst/hst324/media/gamesinculture.pdf (pristupljeno: 10.06.2011.)
30
društvenih uloga, igre sreće sa odgovornošću a igre fizičkih sposobnosti sa
samopouzdanjem.
9 POČECI ODVAJANJA SPORTA OD IGRE
9.1 Pojmovno određenje sporta
Pojam sporta pokriva raznovrsne aktivnosti te ga je iz tog razloga teško precizno
definisati. Bez operativne definicije pod sportom se može podrazumijevati sve.
„Teorijske definicije ne mogu uvijek u potpunosti zadovoljiti. De Coubertineova
definicija sporta kao dobrovoljnog i uobičajenog kulta intenzivnog mišićnog napora
oslonjenog na želju za progresom (sve do rizika) isključuje neke sportove. Magnanova
definicija sporta kao djelatnosti dokolice s dominirajućim tjelesnim naporom koja
istovremeno pripada igri i radu te se prakticira natjecanjem pod specifičnim pravilima i
institucijama, a koja je pogodna za preobražaj u profesionalnu djelatnost, široka je i
nediskriminatorna jer se i mnoge druge aktivnosti dokolice također zasnivaju na
tjelesnom naporu, a ne mogu se uvrstiti u sport (ples, hobby i sl.), dok je Cailloisova
definicija sporta kao igre preuska jer ne obuhvata neke njegove društvene dimenzije.
«Sport je aktivnost u slobodnom vremenu čija je dominanta fizičko jačanje kroz igru i rad
istovremeno, a odvija se kroz natjecanje obuhvaćeno pravilima i specifičnim
institucijama s mogućnošću preobrazbe u profesionalnu aktivnost.» (Kurt Weiss).
Marjanović smatra kako sport općenito ne postoji, već postoje samo različite vrste sporta,
a budući da je svaki složen, ima i posebnu društvenu strukturu koja se razlikuje od
strukture drugih sportova (Marjanović, 1984.) Žugić zato određuje sport i kao igru i kao
strukturiranu aktivnost koja je posljedica čovjekovog kulturološkog određenja (Žugić,
1996.). I druga živa bića se, naime, igraju, ali je ljudska igra određena i kulturom.”34
Na osnovu iznošenja nekoliko različitih definicija sporta možemo zaključiti da
sport takođe predstavlja, kao i igra, slobodnu aktivnost koja se obavlja po striktno
određenim pravilima, vremenski i prostorno određen, pa se može slobodno kazati da je
sport institucionalna forma igre, njena savršenija verzija. Možemo reći i to da je sport
postojao oduvijek ali ne u institucionalnoj formi. „Jedna od prvih velikih podjela rada,
34 Dr.sc. Bjelajac, Slobodan, Sport i društvo, Fakultet prirodoslovno-matematičkih znanosti i kineziologije Sveučilišta u Splitu, Split, 2006. str. 50.
31
nastala u robovlasničkom društvu, bila je podjela na umni i tjelesni rad; ona je sport
svrstala u tjelesnu aktivnost, pa je zbog veličanja duhovne i podcjenjivanja tjelesne
aktivnosti sport dugo vremena bio podcijenjen. Tek nastankom građanstva sport dobiva i
neke nove dimenzije, politizira se, komercijalizira i profesionalizira, postaje spektakl,
manipulacija i način odvlačenja pozornosti ljudi od njihovih svakodnevnih problema.”35
Jasna je činjenica da je sport društvena ali i kulturna pojava, pa prilikom upoznavanja
nekog društva treba upoznati i istražiti sport, kao i obrnuto, da bi upoznali sport potrebno
je upoznati prethodno društvo i kulturu.
Preko sporta, odnosno njegove dobro organizirane institucije, igre sada mogu
postati dostupne široj populaciji ljudi. Sportske institucije nam omogućavaju takmičenja
sa igračima drugih naroda, nacija, rasa, koji su sa drugih kontinenata, te sa te strane
uočavamo mnoštvo prednosti kao što je zbližavanje ljudi, upoznavanje različitih kultura,
tradicija, običaja. Dakle, o sportu možemo govoriti i kao faktoru koji u mnogome
podstiče razvoj socijalizacije društva jer svojom masovnošću daje ogroman doprinos. O
prednostima ali i nedostacima sporta biće više govora u nastavku.
Sociološki gledano sport predstavlja društvenu funkciju sa svojim tačno
određenim ciljevima. On je u potpunosti izraz potrebe društva za igranjem, što
podrazumijeva njegovu ovisnost o društvu ali i obrnuto; društvo je ovisno o igrama,
odnosno sportu.
Sport danas možemo svrstati i u radne aktivnosti, jer iz te želje za napredovanjem
na višem nivou, već se javlja potreba za profesionalnijim bavljenjem što iziskuje mnogo
vremena i truda. No, prepoznavši mnogostruke vrline i koristi sporta povećala su se
novčana ulaganja u njegove institucije, tako da su danas nerijetko mnogi sportovi
finansirani iz državnog budžeta kako bi kroz sportska takmičenja država dobila na
promociji jer su iz godine u godinu sportska takmičenja praćenija od bilo kojih drugih
manifestacija.
Iako se već od početka 18. stoljeća u Engleskoj počinje igrati kriket, koji će
kasnije postati nacionalni sport, tek u 19. stoljeću Engleska daje podstrek modernom
sportu. Čitav niz igara, koje do tog trenutka nisu imale jasna pravila i nisu se odvijale pod
patronatom ili kontrolom bilo kojih institucija ili organizacija, počinju da se transformišu
35 Ibid
32
u sport. Navest ćemo nekoliko primjera kako su pojedine igre, koje su izmišljene na
sasvim spontan način i čija je prvobitna svrha bila zabava i razonoda određenog broja
ljudi, postepeno evoluirale u sport.
9.2 Povijest i razvoj ping-pong igre
Uzmimo za primjer ping-pong (sam naziv igre nastao je po imitaciji zvuka koji
loptica proizvodi pri udaru od sto i gume reketa) koji je nastao u viktorijanskoj
Engleskoj. Naime, pripadnici Engleske aristokratije su svoje dokono vrijeme, u salonima,
provodili igrajući jednu vrstu tenisa, kojeg su prilagodili svojim salonskim prostorima.
Tako da, obični kuhinjski stolovi dobijaju novu svrhu- postaju stolovi za igranje.
Kreativni igrači kao rekete koriste tanjire, čepovi vinskih boca (pluto) također postaju
reketi a naslagane knjige zamjenjuju mrežicu. Ta zabavna aktivnost, pristupačna samo
malom broju ljudi, tokom vremena prerasta u sport, sa svim svojim pravilima, te se prvo
svjetsko prvenstvo odigrava već 1924. godine u Londonu.
U Engleskoj se po prvi put u povijesti sporta formiraju dva saveza, godine 1863.
nogometni savez i godine 1871. ragbi savez. Englezi također stvaraju prve profesionalne
nogometne ekipe ali u isto vrijeme osnivaju i posebne amaterske klubove. Također,
atletiku, potpuno nepoznatu u srednjem vijeku, ponovo otkrivaju Englezi, koji su bili
inspirisani antičkim takmičenjima staroga doba. Oni su tim sportovima, za koje se
slobodno može reći da su baza svim ostalim sportovima, dali pravila koja su i danas
općeprihvaćena širom svijeta.Primjeri razvijanja drugih sportova iz igara također su
interesantni pa ćemo se ukratko osvrnuti na samo neke od njih.
9.3 Povijest i razvoj košarke
Košarka je jedan od sportova koji je nastao krajem 19. stoljeća, tačnije u
decembru 1891. Njen izumitelj je doktor James Naismith, kanadski doktor, na tadašnjem
Univerzitetu McGill (danas Univerzitet Springfield). Osmislio je sasvim novu dvoransku
igru s namjerom zadržavanja kondicije svojih učenika i igrača ragbija tokom dugih zima.
U početku, igra je sadržavala veoma jednostavna pravila, no vremenom se javila potreba
za uvođenjem nekih inovacija. Isprva je igra bila neka vrsta ragbija prilagođena
zatvorenim terenima te su koševi bili postavljani na pod, dok su igrači (kojih je bio veliki
33
broj) imali pravo igrati i rukama i nogama. Igralo se ragbi loptom koja je bila, naravno,
jajolikog obilka što je otežavalo njenu kontrolu. Stvarale su se gužve ispod koševa te se
ubrzo javila potreba za smanjenjem broja igrača kao i potreba za promjenom oblika lopte.
Jajolika lopta zamijenjena je okruglom, nošenje lopte je zabranjeno, a umjesto nošenja
uvedeno je njeno "vođenje" jednom rukom. Prve lopte izrađene isključivo za košarku bile
su smeđe, što je bila uobičajena boja sve do pedesetih godina 20. stoljeća kada je Paul
Tony Hinkle, u potrazi za loptom koja bi bila uočljivija, u opticaj uveo narandžastu loptu,
koja je i danas standardna. U toj fazi obogaćena je tehnika rukovanja loptom, pa je igra
postala osjetno življa, ali još uvijek nedovoljno privlačna; bilo je teško postići pogodak
zbog toga što su dimenzije koša bile veoma male i što su ga igrači mogli s lakoćom
zakloniti. Stoga, koš je ubrzo podignut u vis te se učvršćivao za balkon sale te se olakšalo
ubacivanje lopte u koš. Podizanjem koša u vis, igra počinje da dobija i simpatizere šire
publike jer je sada mogla posmatrati postizanje pogodaka. Obzirom da je publika pratila
igru sa balkona za koga je koš bio pričvršćen, javila se potreba za postavljanjem table, jer
se često dešavalo da gledaoci rukama ubacuju loptu u obruč. Postavljanjem ploče igrači
su dobili novu mogućnost, a to je pogađanje od istu, što je uveliko pomoglo da se igra
popularizira i učini u mnogome interesantnija i da se usavrši sama tehnika igranja.
“Pošto je Nasmith u prosincu 1891. godine sa svojim studentima demonstrirao
novu igru u Springfieldu, ona je dobila ime basketball. Otada se basketball naglo širio u
SAD-u. Naredne godine održane su prve košarkaške utakmice između ekipa raznih
koledža, a od 1897. održavaju se natjecanja za prvenstvo SAD u organizaciji Amaterske
atletske unije (AAU – Amateur Athletic Union). Od početka 1892. košarku igraju i
ženske ekipe, i to u prvo vrijeme samo na koledžima; Međutim, već na prijelazu stoljeća
košarka je za američke žene postala najpopularnija sportska igra. Iz SAD-a se širila u
ostale zemlje svijeta: Brazil (1890.), Kinu (1892.), Filipine (1898.), Japan, Perziju i
Australiju (oko 1900.) itd. U Europi su širenju košarke mnogo pridonijele vojne jedinice
SAD potkraj završetka Prvog svjetskog rata i neposredno poslije njegova završetka. Iz
Springfielda je košarku u Francusku donio M.B. Rideut (1893.). Na ženskom koledžu u
Londonu igrala se 1895, a prvi seminar za žensku košarku održan je u Njemačkoj 1897.
34
Zaslugom nastavnika tjelesnog odgoja Jaroslava Karaseka, u Češkoj se iste godine igra
košarka u realnoj gimnaziji u Visoke Myte.”36
Vidimo na koji se način desio razvoj košarkaške igre za samo nekoliko decenija.
Isprva, košarka je bila popularna uglavnom na američkom tlu, no nakon Drugog
svjetskog rata, sve više biva popularna i u Evropi, te je danas sa pravom možemo
okarakterisati kao jednom od najpopularnijih igara. Također, jasno vidimo na koji način
se košarka razvijala iz jedne, naizgled, nezanimljive igre koja je zamišljena sa sasvim
drugim ciljevima (održavanje kondicije igrača ragbija), do igre koja danas ima
simpatizere na svim kontinentima i za koju se može reći da je jedna od najpopularnijih u
povijesti ljudskog roda. Vidjeli smo i to da igra vremenom iz praktičnih razloga traži
promjenu pravila, odnosno njihovom usavršavanju, kao i usavršavanje rekvizita,
prostora-terena za igru što umnogome doprinosi njenoj popularizaciji.
Već smo konstatovali da je sport, grubo rečeno, institucionalni oblik igre. Vidjeli
smo na koji način se razvijala košarka. Zbog njene velike rasprostranjenosti,
popularnosti, javila se potreba za osnivanjem jedne krovne organizacije koja bi bila
nadležna za upravljanjem i organiziranjem košarkaškim sportom. Međunarodna
košarkaška federacija poznatija kao FIBA (što dolazi od francuskog naziva Fédération
Internationale de Basketball) objedinjuje više od 220 članica-košarkaških saveza, među
kojima je članica od 1992. godine i Bosna i Hercegovina.
FIBA je osnovana u Ženevi 1922. godine. Za vrijeme Olimpijskih igara u Berlinu
1936. FIBA je imenovala Jamesa Naismitha (1861-1939), oca košarke, za počasnog
predsjednika.
FIBA organizira Svjetska prvenstva redovno od 1950. godine za muškarce, te od
1953. za žene. Ova prvenstva se održavaju svake četiri godine u parnim neprestupnim
godinama, dakle izmjenjuju se s Olimpijskim igrama.37
36 Hajdarović, Miljenko, Košarka- povijesni razvoj, preuzeto sa: http://povijest.net/sadrzaj/teme/sport/48-kosarka.html (Pristupljeno: 09.06.2011.)37 Više informacija o krovnoj košarkaškoj instituciji možete naći na njenoj službenoj web stranici: www.fiba.com
35
9.4 Povijest i razvoj nogometa
Kada budemo upitani o povijesti nogometa, odnosno, kada i gdje je nastala ta
igra, naš odgovor je najčešće vezan za Englesku i kraj 19. stoljeća ili tačnije 1863.
godinu. No, postoje pisani tragovi da su se igre ove vrste (igre sa loptom) upražnjavale i u
drevnim civilizacijama. Historičari bilježe da su plemena sa područja Centralne Amerike
i Amazona igrale igre loptom još 1500 godina prije nove ere. Neki smatraju da su se
najranije forme nogometa pojavile u Antičkom Rimu i Grčkom. Kinezi također tvrde da
imaju najdužu povijest nogometa. Bilježi se da se u vrijeme Neolita igralo ručno
pravljenim kamenim loptama. Kasnije, za vrijeme Han Dinastije ( 206. p.n.e.- 220 god.
n.e. ) igralo se po pravilima sličnim nogometnim.
Doseljenici Sjeverne Amerike su početkom 17. stoljeća zatekli domoroce kako
igraju „pasuckquakkohowog” što bi se moglo prevesti kao „okupljeni oko nogometa”. I
Britanci su još prije hiljadu godina imali neke forme nogometa koje su bile popularne
među svim keltskim narodima, posebno među Ircima. Dakle, vidimo da je igranje loptom
mnogo starije nego što se misli i da je porijeklo pojedinih igara povezano sa ritualima
određenog naroda ili ima veze sa zanimanjima ljudi na određenom prostoru. No, da se
vratimo na nogomet. Vidjeli smo dakle da je njegovo porijeklo povezano sa više naroda i
nastajalo na više kontinenata i bilo popularno u više civilizacija kroz povijest. Mada se u
nekim periodima nogomet osporavao, bivao zabranjivan u nekim zemljama zbog širenja
animoziteta i raspirivanja mržnje među različitim klasama. Takav slučaj zabilježen je u
Kini za vrijeme Dinastije Ming, gdje se u periodu od 1389. godine pa sve do 1625.
godine nogomet bivao zabranjen pa su se oni koji bi se uprkos zabrani odlučivali za igru
kažnjavali na taj način što bi im se stopala odsijecala.
U Engleskoj je nogomet bio zabranjivan zakonom od strane njihovih kraljeva u
13. i 14. stoljeću zbog prevelike grubosti i povreda pa je tako tek 1857. godine u Shefildu
u Engleskoj osnovan prvi nogometni klub dok se 1863. godina može smatrati godinom
rođenja modernog fudbala, kakvog ga danas znamo, koji je nastao kao posljedica
entuzijazma učenika koji su u slobodno vrijeme igrali nogomet te formirali školska
takmičenja. Ubrzo se u Engleskoj osniva i Londonski nogometni savez i objavljena prva
službena pravila igre kako bi se spriječile grubosti te se samoj igri dalo više pažnje jer je
ona uveliko imala sve više simpatizera i onih koji su je željeli igrati.
36
Ova asocijacija (Londonski nogometni savez) 1885. god. po prvi put priznaje
profesionalne igrače, a 1871. godine organizuje se prvo kup takmičenje (FA), a već
sljedeće godine održana je prva međunarodna nogometna utakmica između Engleske i
Škotske.
Od 1930. godine FIFA38 organizuje svjetsko nogometno prvenstvo nacionalnih
reprezentacija i prvo se održava u Urugvaju koje je osvojio domaćin.Vremenom su
nastajala i druga nogometna takmičenja kao što su Evropsko prvenstvo, Afričko,
Američko, a nešto kasnije i Azijsko prvenstvo. U evropi je osnovana UEFA39 1937.
godine. Prvo evropsko prvenstvo održano je 1942. godine u Francuskoj. Tokom svoje
povijesti nogometna pravila su polako usavršavana shodno potrebama same igre. Npr.
uvođenje pravila izmjene igrača bilo je uvedeno 1977. godine na prvenstvu u Meksiku,
uvođenje pasivnog ofsajda, četvrtog sudije i mnoga druga pravila koja su bila olakšanje
posla sudijama i igračima. Slijedeće svijetsko prvenstvo održava se u Njemačkoj.
Učestvovale su 32 zemlje sa 6 kontinenata i svima isti je cilj- osvajanje prvog mjesta koje
se nagrađuje podizanjem pehara.
10 PUBLIKA-SASTAVNI DIO IGARA
Publiku kao sastavni dio igara možemo podijeliti na posrednu i neposrednu.
Neposrednu publiku smatramo onom publikom koja prisustvuje samom događaju a
posredna publika je ona koja prati sportska događanja putem medija (Tv prijemnici,
internet). Posredna publika je nastala tek u modernom dobu izumom medija za prijenos
audio i video signala. Posredna publika nema nekog važnijeg utjecaja na samo odvijanje
igre kao što to ima publika na terenu. Neposredna publika u odnosu na posrednu je
brojčano izrazito manja ali često može biti od presudnog značaja, ona stvarno sudjeluje u
38 FIFA ili Fédération Internationale de Football Association je svjetska nogometna organizacija sa sjedištem u Cirihu (Zürich) Švicarska. Osnovana je 21. maja 1904 u Parizu.39 Union of European Football Associations (UEFA; Unija evropskih nogometnih asocijacija) je rukovodeći organ nogometnog sporta u Evropi. Ona predstavlja državne nogometne saveze Evrope, održava evropska takmičenja klubova i državnih reprezentacija, kontroliše novčane nagrade, pravila i medijska prava tih takmičenja.UEFA je jedna od šest nogometnih udruženja članica FIFA-e. Od 32 mjesta na svjetskom prvenstvu 2006. godine, 14 je dodijeljeno savezima UEFA-e.
37
događaju davanjem podrške dok posredna publika može biti i milionska ali da nema
skoro pa nikakvog utjecaja na sam tok događaja na igračim terenima.
Shodno posvećenosti igri možemo razlikovati ravnodušne gledaoce i oni koji kao
gledaoci pripadaju zajednici igara. Ravnodušni gledaoc može opažati ponašanje drugih
tokom igre, podržavati ih u toj nakani i razumjevati ali sve sa distance ravnodušnosti i pri
tom ne participira ni na koji način. Ponaša se dakle pasivno i ravnodušno ali ne osporava
niti negira drugima pravo da u tome sudjeluju na bilo koji način.
To su često gledaoci koji posmatraju igru djece po parkovima, partije šaha,
sportiste na borilištima i sportskim terenima. Dok sa druge strane imamo imamo gledaoce
koji nastoje da pripadaju zajednici igre. Zajednica igre obuhvata one koji se igraju a isto
tako i one koji su pogođeni njihovom igrom. „Oni koji se igraju su „u“ svijetu igre, a
gledaoci su „pred“ svijetom igre.“40 Ovu vrstu gledaoca možemo pronaći u pozorištima,
gdje gledaoci ne opažaju igru tek „usput“ nego su uvučeni u zajednicu igre i imaju
posebnu ulogu a da pri tome nisu obmanuti usljed maskiranja glavnih aktera igre. Oni
znaju da su na pozornici stvarni glumci, a ne neki imaginarni, jasno im je da su im uloge
dodjeljene a da su oni tu prije svega da uživaju u svom tom sjaju koji im se prikazuje.
10.1 Negativna strana publike
U početku organizirane igre su imale podršku samo na lokalnom nivou, igrači su
bili mještani i podršku su dobijali samo od svojih sugrađana, vremenom su se, nakon
razvoja igre i prerastanja u sport te granice pomjerile i dobijale naklonost šire publike.
„Igrači i navijači su ranije bili istog kulturnog i ekonomskog porijekla. Dobar
igrač je potjecao iz radničke klase i samo je djelomice nadrastao tu sredinu. Početkom
60–ih godina igrač počinje voditi život koji se razlikuje od života njegovih navijača iz
radničke klase, te ima mogućnost povećati svoje finansijske zahtjeve. Nogomet tako
postaje sredstvo osobnog uspjeha. Nogometaš sve više gleda sebe kao zabavljača koji za
svoje gledatelje mora izvesti show, a ne se boriti za čast svoje četvrti.“41
Postoje faktori koji dosta utječu na omasovljenje neposredne publike. To su
najčešće nezaposlenost, ili obilje i lagodan život sa druge strane. Tako da za jedne
praćenje igara predstavlja svojevrstan hobi, popunjavanje slobodnog vremena dok za
40 Fink E., op. cit., str.320.41 Bjelajac, S., op. cit. str. 83.
38
druge često to bude odlična prilika za ispoljavanje nezadovoljstva vladajućom politikom,
socijalnim prilikama i ostalim anomalijama u društvu. To je sve bilo dovoljno da se
publikom počnu ozbiljnije baviti i sociolozi jer isprva se publika na igralištima nije
uzimala za nešto što je vrijedno analitičkog promatranja ili se o njoj govorilo samo
povremeno.
Pojavom huliganstva, 60-ih godina prošlog stoljeća prvenstveno na nogometnim a
ubrzo i na ostalim sportskim terenima, posvetila se veća pažnja publici, prvenstveno
organiziranoj. Organizirane skupine huligana javljaju se prvo u Velikoj britaniji, dok su u
manjoj mjeri bile prisutne u Holandiji, Italiji ali i drugim evropskim zemljama pa i šire.
Nasilne i organizirane huliganske grupe podrazumijevaju često i upotrebu alkohola,
droga te su im bliske sve vrste društveno neprihvatljivih oblika ponašanja. Često se
igrališta koriste kao mjesta ispoljavanja raznih vrsta devijantnih ponašanja što je dovoljan
razlog za veće mjere opreza kada je u pitanju organiziranje igara i raznih sportskih
manifestacija.
Kada se govori o organiziranim skupinama (huliganima) nije jasno dovoljno da li
se tu radi o subkulturi kao što je bio slučaj ranije sa subkulturama koje su se izražavale
kroz muziku poput punka i roka mada ima sve karakteristike koje su potrebne da ispune
uslove jedne subkulture ako što su: zajednički stavovi, nepropisanost uloga i načina
ponašanja, karakterističan naziv, samoorganiziranje, uzrast.
Postoje sljedeće četiri sociološke teorije o ovoj pojavi:
1) supkulturalna teorija ritualizirane agresije,
2) klasna teorija navijača i njihovih skupina,
3) sociohistorijska teorija,
4) teorija o svijetu sporta kao svijetu za sebe.42
Teorije su nastale, uglavnom, na osnovu analiza nogometne publike i došlo se do
zaključka da se nogometno navijanje treba tretirati isključivo kao omladinski fenomen
koji je usko povezan sa položajem mlade generacije.
Što se tiče aktivnosti organiziranih skupina publike ona se ogleda u smislu
stvaranja što bolje i atraktivnije atmosfere na stadionima, pjevanju pjesama, dekoraciji
tribina, ukratko možemo reći da je to jedan svojevrstan svjetovni ritual. Stadioni su
42 Slobodan B., op.cit. str. 88.
39
odlična prilika za naglašavanje različitih navijačkih identiteta a često i mjesto za
iskazivanje političkih, vjerskih, rasnih i drugih stavova.
11 ELEKTRONSKE IGRE
Elektronske igre su igre koje u svom funkcionisanju podrazumijevaju prisustvo
elektronike pomoću koje se kreira interaktivni sistem sa kojim korisnik komunicira. Prve
prave elektronske igre kao potrošački proizvod su kreirane sedamesetih godina kada je
osmišljena igračka konzola na kojoj se igrao „pong“. Svakako da je odmah zabilježen
uspjeh.
U osamdesetima su se razvile elektronske igre za osobne računare, a kasnije su se
pojavile verzije elektronskih igara kao što su Nintendo, PlayStation i xBox. Danas
elektronske igre imaju status umjetničke forme. Nisu više namjenjene samo djeci, već
mnogo široj populaciji, pogotovo zbog razvoja interneta i povezivanja ljudi iz čitavog
svijeta.
Postoji više vrsta elektronskih igara:
Video igre
Fliperi
Slot mašine
Audio igre, itd.
Od nabrojanih, svakako su najznačajnije video igre koje se danas često izjednačavaju
sa elektronskim igrama. Zbog toga ću u daljem radu da se posvetim fenomenu video
igara.
11.1 Video igre
Video igra je elektronska igra koja podrazumijeva komunikaciju sa korisničkim
interfejsom kako bi se kreirao vizuelni feedback na video uređaju. Najčešće se igraju
putem računara. Video igre pripadaju novoj multimedijalnoj kulturi koja se bazira na
digitalnoj tehnologiji. Postale su popularne u posljednjih 20 godina. Elementi koji se
trebaju naći u jednoj video igri su: konflikt, pravila, igračka sposobnost i ishod.
40
Video igre su društveni fenomen čak i onda kada igrač igra sam jer on na taj način
komunicira sa kreatorom igre i kulturalnim pretpostavkama koje su ugrađene u samu
igru. Interesantna pitanja koja antropolozi istražuju su kako video igre mogu da kreiraju
kulturne prostore sa vlastitim kulturnim pretpostavkama, te kako su video igre povezane
sa kulturnom logikom koja je izvan video igara.
Jedan od odgovora koji se nameće na ova pitanja jeste taj da veliki svjetski
proizvođači video igara poput EA (Electronic arts), Zynga, DeNA itd. kreiraju igre koje
zadovoljavaju potrebe svojih potrošača nudeći im na taj način jednu vrstu alternative
realnoga svijeta. Ovi giganti prate modne trendove, svjetska dešavanja, razvoj
automobilske industrije, te shodno tim dešavanjima kreiraju video igre koje svojim
konzumentima na taj način omogućavaju ulazak u svijet koji im u svakodnevnom životu
nije dostupan. Tako da sada, običan čovjek u imaginarnom svijetu video igara može
posjedovati luksuzni automobil, nositi markiranu odjeću biti svjetska zvijezda u sportu a
da pri tome ne mora čak ni napustiti svoju sobu. U tom smislu možemo govoriti o video
igrama kao zatvorenom imaginarnom svijetu koji služi čovjeku da ispuni svoje snove, te
možemo zaključiti da video igre imaju istu ulogu i ista pravila kao što imaju klasične igre
u realnom svijetu. Video igre također imaju svoja pravila kao što ih imaju i obične igre.
Zajedničko im je to što stvaraju svijet za sebe u koji se slobodno pristupa ali se iz njega
slobodno može i izaći, imaju zajednička pravila koja važe za sve učesnike, svrha im je
također ista jer i jedne i druge vrste igara služe za odvajanje od svakodnevnog života.
Razvojem kompjuterske industrije, te raznim inovacijama na tom području, video igre u
novije doba i internet igre, nude sve ono što može zadovoljiti potrebe kako djece tako i
odraslih. Igrači su sada u situaciji da imaju mogućnost zadovoljavanja potrebe za igrom
tako što se takmiče sa kompjuterski kreiranim protivnikom ili pak sa realnim protivnikom
koji je sa druge strane ekrana, što povećava također draž igrača za igrom udruživajući se
u timove sa ljudima koje i ne vidi (on line games).
Danas imamo jako mnogo znanstvenih istraživanja koji govore o štetnosti video
igara. Prvenstveno imaju jak utjecaj na zdravlje, društvenost i nasilnost. Štetan utjecaj na
tjelesno zdravlje nije posljedica samih igara već elektronske tehnike na kojima se igra. O
lošem utjecaju samih računara na tjelesno zdravlje postoje brojna istraživanja koja
pokazuju da računari štetno djeluju na dva dijela ljudskog tijela: oči i kralježnica.
41
Video igre uveliko utječu na psihu čovjeka tako što se posredstvom njih vrši
izolacija pojedinaca kako od porodice tako i od šire društvene zajednice. Život u
virtuelnom svijetu dovodi do toga da se kod djece smanjuje emocionalna inteligencija,
smanjuje pouzdanje i kreativnost, negativni utjecaji agresivnih sadržaja- pogrešni stavovi
o nasilju, gubitak suosjećanja prema žrtvi.
Čovjek se uistinu danas usavršio u tehnološkom smislu, olakšao sebi život ali se u
realnosti odvojio od čovjeka. Razvoj informacijske tehnologije čija je prvobitna uloga da
spaja ljude, omogući im lakšu i bržu komunikaciju, ona ih uveliko razdvaja, a jedan od
razloga su zasigurno video igre koje ljudima a najviše djeci i omladini nudi alternativni
pristup životu te se na taj način skrivaju od realnosti. Smanjena je socijalna interakcija
van „kruga igrača”, često se i nema potrebu za stvarnim igrama jer su ih video igre skoro
pa u potpunosti zamijenile. Igrališta su često prazna dok su internet centri preplavljeni.
Naravno, treba napomenuti da u video igrama ima i nekih pozitivnih elemenata
kao što je: motivacija da se nauči nešto novo, djeluju terapijski jer pomažu deci da
prebole neke zdavstvene tegobe i stresove, učenje jezika i sl.
Brojne su podjele video igara, a sve se mogu sumirati u sljedeću:
1. akcija i avantura
2. vožnja i utrkivanje
3. pucanje
4. puzle
5. igranje uloga
6. strategija i simulacija
7. sportske igre
Nekoliko je motiva koji podstiču ljude na igranje video igara:
8. izazov
9. kontrola
10. sloboda
Navedeni motivi naglašavaju važnost aktivnosti igrača. Video igra mora da
obezbijedi interesantu priču ili izazovno okruženje. Važnu ulogu za igrača ima
izazov. Treba primjetiti da igrači žele igrati za nagradu. Također, esencijalno je da
42
izazovi ne budu takvi da treba trivijalan napor da bi se riješili, već trebaju biti
adekvatni- da ih nije ni nemoguće ni prelagano riješiti.
Video igre imaju svoje prednosti i nedostatke. Njihov značaj se ogleda u sljedećem:
11. poboljšavaju nivo sposobnosti i imaginacije kod igrača
12. unapređuju brzinu reakcije
13. omogućavaju stjecanje nekih kompleksnih vještina
14. omogućavaju multidisciplinarno učenje
15. pomažu u rješavanju određenih problema, kao što su neke fobije, itd.
Da bi ovi pozitivni efekti mogli biti prisutni nužno je da ne bude ovisnosti o igranju.
Koristi se javljaju pri optimalnom nivou igranja. Potrebno je napomenuti i negativne
konotacije video igara, kao što su:
16. ovisnost
17. nasilje
18. manjak socijalizacije, i sl.
Video igre predstavljaju jednu od glavnih formi zabave u svijetu. Na tržištu se bilježi
rast prodaja. Glavna tržišta su SAD, Kanada, Japan i Velika Britanija. Konstantno se
nastavljaju razvijati nove strategije i tehnike putem kojih bi se igre učinile zanimljivijima.
11.2 Otuđenje čovjeka u svijetu video igara
Pokušat ću sada napraviti poređenje Marksovog shvatanja alijenacije sa video
igrama koje su trenutno aktuelne, te svakog dana uzimaju sve veći mah u svijetu. Na
osnovu Marskovih ekonomsko-filozofskih spisa iz 1844. godine možemo zaključiti da se
alijenacija (otuđenje) pojavljuje u tri oblika: filozofskom, sociološkom i psihološkom.
„Kao psihološki pojam ona označava stanje nezadovoljstva i društvene
isključenosti, odnosno samo instrumentalno shvaćanje rada kao djelatnosti u kojoj se trpi
a ne stvara. Takvo psihološko stanje, smatra Marx, posljedica je društvenih odnosa. U
okvirima kapitalizma proces rada ne dozvoljava radnicima da se pojave kao gospodari
rada i svojhih sposobnosti. Oni se pojavljuju u ulogama ograničenim radnim procesom,
ne mogu artikulirati i izraziti svoje interese. Takvo društveno stanje rezultat je
ekonomske strukture: načina proizvodnje. Marx identificira i različite oblike u kojima se
pojavlju socijalne posljedice otuđenja. Četri su takva tipa. (a) Radnik se otuđuje od
43
proizvoda svog rada, jer on nema utjecaja na sudbinu svog proizvoda. (b) Radnik se
otuđuje i od djelatnosti rada, akta stvaranja. Rad je prisila i odvija se uz ekonomsku
prinudu. Rad nije kreativna aktivnost. (c) Radnik se otuđuje i od svoje ljudske prirode, jer
gubi ljudske kvalitete života koji ispunjava njegove izvorne potrebe; (d) radnik se otuđuje
i od drugih, budući da je tržišni odnos prodaje radne snage samo dio ukupne dominacije
tržišnog principa u svim odnosima.”43
Vidimo da se još u ranom kapitalizmu, kao posljednica takvih društvenih odnosa
radnik otuđio od proizvoda svoga rada jer nema utjecaja na sudbinu svoga proizovda, rad
prihvata kao prisilu- nešto što mu je nametnuto i ne shvata ga kao kreativnu aktivnost i na
kraju radnik se otuđuje, kako od drugih tako i od svoje ljudske prirode zbog toga što gubi
ljudske kvalitete života koje su ga nekoć ispunjavale.
Nije li ovaj odnos spram rada i života u ranom kapitalizmu kakvog je još Marks
zatekao u 19. stoljeću sličan onome što možemo danas vidjeti kada su u pitanju video
igre? Na prvi pogled možda nam se čini nepovezanim, neutemeljenim ili neozbiljnim.
No, ako pogledamo malo dublje, u svrhu i ulogu kompjuterske industrije, možemo vidjeti
dosta sličnosti između alijenacije u odnosima čovjek- rad, odnosno (video)igra- život.
12 ZAKLJUČAK
43 Preuzeto sa: www.pravo.hr/_download/repository/Karl_Marx2009.ppt
44
Na kraju ovog rada možemo zaključiti da je igra bitna odrednica u životu svakog
čovjeka. Bez obzira na mnoga neslaganja, kako po pitanju samog definisanja tako i
subjekta igre, njene društevene implikacije itd. Ipak su u jednom složni svi autori. Čovjek
ima potrebu da se igra. Igra je dio njega i on je dio igre. Kao što svaki pojedinac ima
potrebu da radi ili javno djeluje, tako ima potrebu i da se igra. Ona je sastavni dio, kako
života individue tako i društva. Igra je svojevrstan vid čovjekovog samopotvrđivanja.
Autori su saglasni u tome da je ona izdvojena aktivnost, krasi je sloboda i sveta pravila
koja su njen regulator te se odnose na sve učesnike, kako pasivne (publika) tako i aktivne
(igrače). Sastavni je dio realnog svijeta unutar koga gradi svoj imaginarni svijet u kojem
postavlja svoja pravila koja je regulišu. Svaka igra ima svoja pravila za koja je
neophodno da budu prihvaćena i van svake sumnje učesnika jer ona predstavljaju temelj
na kojem igra počiva. Onog momenta kada se pravila igre prestanu prihvatati ili kada se
počnu narušavati, svijet igre se ruši, te se samim tim činom vraćamo svakodnevnom
životu, odnosno izlazimo iz igre.
Igra nije svojstvena samo čovjeku, ona je bitna odrednica i karakteristika i
životinjskog svijeta. Već kod igre životinja mogu se pronaći sva glavna obilježja igre.
Igra kod životinja se također pokazuje kao aktivnost sa ciljem. Taj cilj nije samo
biološkog karaktera već predstavlja i smislenu aktivnost s ciljem samopotvrđivanja, baš
kao što je i kod čovjeka. Igra životinja nam je olakšala dokazivanje teze da je igra starija
od kulture jer kulturu učimo kroz život a nagon za igrom je u nama kao genetska datost.
Igre se pojavljuju tako široko u društvenim zajednicama da se može zaključiti i to da ona
više doprinosi civilizaciji nego ona njoj, jer igra je ta koja određuje kulturu i zadovoljuje
čovjekove potrebe.
13 LITERATURA
45
Knjige:
1. Aristotel, Politika, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988.
2. Bjelajac, Slobodan, Sport i društvo, Fakultet prirodoslovno-matematičkih znanosti i
kineziologije Sveučilišta u Splitu, Split, 2006.
3. Filipović, Vladimir, Filozofijski riječnik, Nakladni zavod matice Hrvatske, Zagreb
1989.
4. Fink, Eugen, Osnovni fenomeni ljudskog postojanja, Nolit, Beograd, 1984.
5. Gadamer, Hans Georg, Truth and method, Continuum Publishing Group, London,
2004.
6. Gulick, Luther Halsey, A philosophy of play, Charles Scribner's sons, Boston, 1920
7. Huiznga, Johan, Homo ludens, Naprijed, Zagreb 1992.
8. Just, Peter i Monaghan, John, Socijalna i kulturna antropologija, Šahinpašić, 2003.
9. Kajoa, Roger, Igre i ljudi, Nolit, Beograd, 1979.
10. Klosovska, Antonjina, Sociologija kulture, Asocijacija nezavisnih intelektualaca
KRUG 99, Sarajevo, 2003.god.
11. Platon, Država, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 2002.
12. Smajić, Meho, Pregled historije sporta, Fakultet za fizičku kulturu u Sarajevu, 1995.
Internet:
1. Hajdarović, Miljenko, Košarka- povijesni razvoj, preuzeto sa:
http://povijest.net/sadrzaj/teme/sport/48-kosarka.html (Pristupljeno: 09.06.2011.)
2. John M. Roberts, Malcolm J. Arth i Robert R. Bush, Games in Culture, dostupno na
http://matrix.msu.edu/hst/hst324/media/gamesinculture.pdf (pristupljeno: 10.06.2011.)
3. Uzelac, Milan, Igra kao filozofski problem, Predavanje održano na Sportskoj
akademiji u Beogradu aprila 2003., preuzeto sa:
http://www.uzelac.eu/Predavanja2009/UzelacMPojamIgre0403.pdf
4. www.fiba.com
5. www . pravo . hr /_ download / repository / Karl _ Marx 2009. ppt
46
top related