knjiga „tragovima naših komšija: jevreji u bosni i ... · santo-efendi, a hodža juda se navodi...
Post on 14-Oct-2019
7 Views
Preview:
TRANSCRIPT
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
289
Melisa ŽIŠKO, BA
PRIKAZ KNJIGE „TRAGOVIMA NAŠIH KOMŠIJA: JEVREJI U BOSNI I
HERCEGOVINI I HOLOKAUST“
Knjiga „Tragovima naših komšija: Jevreji u Bosni i Hercegovini i holokaust“ izdata
2015. godine od strane Instituta za istoriju, Sarajevo, predstavlja vrijedan rad koji
otkriva zaboravljenu i nepoznatu historiju jevrejskih zajednica u petnaest gradova
Bosne i Hercegovine, a napisana je od strane tuzlanskih autora, Anise Hasanhodžić i
Rifeta Rustemovića. Pisana je na 433 stranice i štampana u 500 primjeraka, a podjeljena
na 23 poglavlja od kojih se 15 bavi
određenim gradovima Bosne i
Hercegovine. Knjiga je pisana da bi
se spriječio zaborav jevrejske
zajednice u Bosni i Hercegovini, te
povodom obilježavanja 450
godina od dolaska Jevreja u Bosnu
i Hercegovinu. Također, bitno je
napomenuti da je rađena kao dio
istoimenog projekta, koji je
finansiran od strane programa
Evropske unije „Evropa za
građane“ i Ministarstva za
obrazovanje, umjetnost i kulturu
Republike Austrije. Ovaj projekat
je imao za cilj da oživi jevrejsku
prošlost Bosne i Hercegovine, te
da istu sačuva za buduće
naraštaje.
Autori u ovoj knjizi daju
opći prikaz o jevrejskoj historiji
svakog pojedinačnog grada, te
portrete porodica, tj. značajnih
pojedinaca. Također, daju prikaz doprinosa Jevreja društveno-kulturnoj organizaciji
ovih gradova od dolaska na prostore BiH.
Dolaskom Jevreja u BiH primjetan je razvoj privrednog i kulturnog društva u
cjelini, dok je njihov doprinos u politici bio marginalan. Jevreji se nastanjuju širom BiH,
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
290
jedino nisu živjeli u Glamoču, Čapljini, Gornjem Vakufu i Kreševu. Pred Drugi svjetski
rat, u BiH je bilo 20 jevrejskih općina, koje su brojale oko 14 500 članova.
U razdoblju od 1933. do 1940. godine dešava se novi priliv Jevreja koji su bježali
od nacističkih vlasti. Za vrijeme monarhističke Jugoslavije, Jevreji na prostoru Bosne i
Hercegovine žive sa svim pravima koja su stekli u ranijim periodima. Formiranjem NDH
označen je početak nove politike prema BiH. Pripadnici su bili, po ugledu na naciste,
fanatični antisemiti, odani ideji genocidnog Trećeg Rajha, te je zbog toga politika prema
Jevrejima u BiH vođena nemilosrdno. Jevrejski hramovi i sinagoge pretvarane su u
javne kuće i konušnice, dok su jevrejska groblja i nadgrobni spomenici skrnavljeni.
Surova sudbina naših komšija u događajima 1941/42. godine ne smije se zaboraviti, te
autori daju kratak opis u uvodnom poglavlju. Navodi se i da je Bosna i Hercegovina,
pored Španije, jedina zemlja u Evropi gdje se sefardska jevrejska kultura, sefardsko
materijalno i nematerijalno kulturno naslijeđe smatra dijelom zajedničke kulturne
baštine.
Redoslijed poglavlja o gradovima: Banja Luka (str. 29-51), Bihać (str. 53-76),
Bijeljina (str. 77-106), Derventa (str. 107-128), Gračanica (str. 129-156), Kladanj (str.
157-187), Mostar (str. 189-214), Rogatica (str. 215-234), Sarajevo (str. 235-274),
Travnik (str. 275-297), Tuzla (str. 299-328), Vlasenica (str. 329-345), Zavidovići (str.
347-367), Zenica (str. 369-394), Zvornik (str. 395-421).
Poglavlja o pojedinim gradovima u BiH u svom prvom dijelu navode historijat
grada, opisuju kako se taj grad razvijao nakon dolaska Jevreja, kakvi su bili njihovi
odnosi sa sugrađanima i sl. U podnaslovu „Portreti Jevreja“ više pažnje se posvećuje
informacijama o broju Jevreja u tom gradu, njihova prezimena, te se nakon toga govori
o najupečatljivijim porodicama tog grada. Poglavlja su obogaćena starim fotografijama
porodica, važnih ličnosti, te dokumenata koji su dokaz involviranosti Jevreja u razvoju
bosanskohercegovačkih gradova. Svako poglavlje počinje citatom relevantnim za
određeni grad. U ovom prikazu će se veća pažnja posvetiti poglavljima o gradovima na
području Tuzlanskog kantona.
Poglavlje o Gračanici
Poglavlje počinje citatima „Od stijene Estere ostala je sjena, izgladnjelo tijelo i
odsutan pogled, ali ipak i nada“ i „Nada je preživjela“. Iz ovih citata moguće je osjetiti bol
ove zajednice u Gračanici. Naime, prvi citat se odnosi na suprugu gračaničkog trgovca
Moše Elazara, Esteru (Kabiljo) Elazar, dok se drugi odnosi na Nadu Kolman, kćerku
apotekara Viktora i njegove supruge Helene Kolman, koji su stradali u holokaustu. Nada
je spašena od strane komšija, Gračanlija, porodica Halilbegović i Prohić.
Nakon citata u poglavlju se opisuje položaj Gračanice, njen razvoj prije i poslije
dolaska Jevreja. Navodi se da su se prvi Jevreji u Gračanicu naselili početkom druge
polovine 19. stoljeća, te se daje tabelarni prikaz popisa stanovništva za godine 1879,
1885, 1910, 1921, 1931. i 1941. Dalje se govori o dolasku Akšenaza nakon
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
291
austrougarske okupacije BiH.
Detaljno se opisuje koje porodice
(individue) su pomagale razvoju
grada i na koji način, a kao
potvrde su priložene fotografije
dokumenata, prepisi molbi i sl.
Gračanički Jevreji, iako
nisu imali svoja udruženja i
društva, bili su jako aktivni u
drugim koja su postojala u gradu.
Kako se bližio Drugi svjetski rat
tako je broj Jevreja znatno opadao. Navedeno je da je pred Drugi svjetski rat u Gračanici
bilo 20 članova jevrejske zajednice iz 6 porodica (Goldgruber, Papo, Kolman i dr.).
Danas o postojanju Jevreja u Gračanici svjedoči ulica koja nosi ime mr. ph. Samuela
Elazara i gračaničko jevrejsko groblje.
U podnaslovu „Portreti gračaničkih Jevreja“ pažnja se posvećuje porodicama.
Navedena su prezimena gračaničkih Jevreja kao što su: Abinun, Atijas, Danon, Elazar,
Fischer, Koen, Kolman, Löwe, Papo, Rosenspitz, Winter i dr. Posebnu pažnju autori su
posvetili porodicama Abinun, Elazar, Danon i Kolman.
Porodica Abinun se među prvima doselila u Gračanicu, oko 1865. godine.
Salamon Abinun vršio je dužnost rabina u Gračanici sve do 1911. godine.
Porodica Elazar u Gračanicu se doselila nakon austrougarske okupacije, tj.
između 1880. i 1885. godine. Bila je to veoma vrijedna porodica. Ubrzo nakon dolaska
u Gračanicu, sinovi Morde i Rahele Elazar (David, Mošo i Solomon) u periodu od 1891.
do 1897. godine protokoliraju svoje trgovačke radnje. U daljem tekstu o porodici Elazar
opisuju se životi Mordinih sinova i kćerke Blanke, koja se udala za Salamona Atijasa
(jedan od prvih jevrejskih trgovaca u Gračanici). Autori posebnu pažnju posvećuju
životu Moše Elazara, koji je umro u Sarajevu.
Trgovačka porodica Danon bila je jedna od najstarijih jevrejskih porodica u
Gračanici. Firme Isaka Danona i Moše Danona spominju u Gračanici se još 1885. godine.
Porodica Kolman u Gračanicu dolazi krajem dvadesetih godina 20. stoljeća, kada
je Viktor Kolman, apotekar, kupio pekaru od poznatog trgovca Muje Kučukalića, te je
adaptirao, proširio i u njoj otvorio apoteku. Viktor i Helena Kolman bili su aktivni u
kulturno-društvenom životu grada, bili su prijatelji sa porodicama Halilbegović i
Prohić, kao i sa drugim uglednim ljudima i intelektualcima. Nakon tragičnog gubitka
roditelja, mlada Nada je u Zagrebu dočekala oslobođenje zemlje, te je 1947. godine, sa
nekim članovima svoje dalje familije prebačena u Izrael.
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
292
Poglavlje o Kladnju
Kao i u prethodnom poglavlju, prvo je naveden citat „...ali mi, djeca, dugo nismo
zaboravili naše livade, pašnjake i šume iz Kladnja!“, koji je preuzet iz memoara Kladanjke
Lune Albahari. Luna Albahari je ovim memoarom pokušala javnosti, kako naučnoj, tako
i čitalačkoj, predočiti postojanje i život Jevreja u Kladnju do 1945. godine. Dalje slijedi
opis položaja Kladnja, historijat i razvoj.
Do Drugog svjetskog rata, tačnije do holokausta, Jevreji u Kladnju su predstavljali
značajan faktor u društvenim, kulturnim i ekonomsko-privrednim odnosima. Nažalost,
veliki broj Jevreja (zaposlenici u državnim službama, činovnici, trgovci i sl.) bili su, zbog
ekonomske stagnacije, prisiljeni migrirati u veće centre. Prvi Jevreji u Kladanj dolaze
još za vrijeme osmanske vladavine u BiH, kada se u Kladnju spominju kao predstavnici
državne službe, odnosno povjerenici u Komisiji za popis Kladanjskog kadiluka 1873.
godine. Kao povjerenik finansija Kladanjskog kadiluka 1874. godine navodi se Jevrej
Santo-efendi, a hodža Juda se navodi pri Komisiji za katastarski popis. Dolaskom
austrougarske uprave, u Kladnju dolazi do intenzivnijeg naseljavanja Akšenaza.
Također, i u ovom poglavlju je priložen tabelarni prikaz popisa iz 1879, 1885, 1895,
1910, 1921, 1931, te 1941. godine. Kladanjski Jevreji, iako su imali optimalan broj za
osnivanje Jevrejske općine, bili su u sastavu Jevrejske općine u Tuzli. Njihov
predstavnik, prema podacima iz 1915. godine, bio je trgovac Mordo Altarac. U periodu
austrougarske uprave dolazi do preobrazbe Kladnja u moderno organiziranu
privrednu zonu, te do procvata na polju trgovine, u koje se kladanjski Jevreji lako
prilagođavaju i uključuju. Dalje se u tekstu navodi da je u Kladnju postojao meldar za
početnu vjersku naobrazbu, hebrejski i ladino jezik kladanjskih Jevreja. U poglavlju su
prisutni i prepisani tekstovi, fotografije dokumenata, članaka, gradskih ulica i sl.
Opisuju se doprinosi kladanjskih Jevreja zajednici, njihovi životi i dr. Nažalost, rijetki su
uspjeli preživjeti Drugi svjetski rat, te se tu završava prvi dio poglavlja.
U podnaslovu „Portreti kladanjskih Jevreja“ odmah se navodi porodica Levi
(Löwy), koja je jedna od prvih jevrejskih porodica u Kladnju. Život ove porodice, kako
autori navode, moguće je rekonstruirati na osnovu memoara Lune (Levi) Albahari i
genealogiji porodica Albahari i Levi, koju je izradila Lunina kćerka Rahela Perišić-
Albahari. Pretpostavlja se da je porodica Levi u Kladanj došla u prvoj polovini 19.
stoljeća. Bila je to mnogobrojna porodica trgovaca i zanatlija. Autori posvećuju pažnju
životima Dude Leona, njegove supruge Rene i njihovih sinova Majera, Moše i Juda
Levija, te životima njihovog potomstva. Važno je napomenuti da je opisan i život Lune
Levi (udata Albahari), autorice memoara “Rođena sam u Kladnju”. Navedeno je da, iako
je autorica Levi (Albahari) većinu svog života provela u Banjoj Luci, Sanskom Mostu,
Beogradu i Sarajevu, nikad nije zaboravila svoje rodno mjesto, kojem je posvetila
spomenuti memoar bez kojeg ne bi bilo moguće napisati knjigu “Tragovima naših
komšija: Jevreji u Bosni i Hercegovini i holokaust”.
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
293
Albahari je također napisala sjećanja o životu u Banjoj Luci i Sanskom Mostu. Umrla je
07.02.1982. godine, a njena porodica je jedna od rijetkih jevrejskih porodica čiji su svi
članovi uspjeli preživjeti holokaust.
Porodica Altarac, na osnovu izvora, u Kladnju je živjela još u doba osmanske
vladavine. Kao jedna od najvećih porodičnih zajednica, usljed ekonomske stagnacije,
bila je primorana na
odlazak u veće gradove.
Tako se Samuel Altarac
sa porodicom seli u
Tuzlu, Mošo Altarac i
porodica u Zvornik, a
porodica Benjamina
Altaraca živjela je u
Sarajevu gdje je otišao i
Santo Altarac. U Kladnju
je jedino ostala porodica
Morde Altaraca za koju i
dalje postoje aktivna
sjećanja savremenika. Upravo je Mordo Altarac predstavljao nezaobilaznu ličnost u
događajima vezanim za Kladanj, tako što je učestvovao u radu kulturnih i privrednih
društava i političkih tijela na nivou kotara/sreza. Bio je dioničar Židovske trgovačke
obrtne banke d.d. u Tuzli. Dalje se navode informacije o njegovoj nepokretnoj imovini,
životu sa suprugom Blagom Papo i njihovom potomstvu. Autori također spominju
sestru Morde Altaraca – Reniku, najmlađu kćerku Benciona i Flore – Erniku, te
Bencinovog mlađeg brata – Juda. Navedeno je da je ustaškom naredbom sva imovina
porodice Altarac podržavljena, članovi odvedeni u Tuzlu, te transportovani u
koncentracione logore.
U ovom podnaslovu autori su posvetili pažnju i porodici Ozmo, koja se u Kladanj
naselila u toku austrougarske uprave. Porodica Ozmo je bila jako aktivna u političkom,
ekonomskom i kulturnom domenu Kladnja. Na političkoj sceni se isticao Izrael Šiško
Ozmo, dok se njegov sin Juda Leon Ozmo zanimao za publicistiku. Prvi Ozmo, koji se
doselio u Kladanj bio je Šiško Izrael Ozmo i supruga Rena (Katan) Ozmo sa kojom je
imao sinove Avrama i Leona, te kćerke Saru, Lunu i Floru. U daljem tekstu govori se o
životima Šiškovih sinova i kćerki, te se navodi da je Izrael Ozmo bio ugledni trgovac.
Leopold Karger, čijoj porodici je posvećen ovaj dio podnaslova, bio je jedan od
najimućnijih privrednika u Kladnju. Porijeklom iz Galicije, u Kladanj stiže sa ostalim
akšenaskim porodicama poslije 1878. godine. Karger je svoj kapital uložio u gradnju
savremenog hotela „Drinjača“ i pilane na rijeci Ujči. Pored ovoga bavio se štamparkim
poslom. Autori u nastavku daju opis hotela „Drinjača“ i pilane na Ujči. Govori se i o tome
da je Leopold Karger pratio sve društvene tokove u gradu, da je inicirao i podržavao
poteze koji su vodili do formiranja Pčelarskog društva i Narodne čitaonice u Kladnju.
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
294
Karger je bio oženjen Katarinom sa kojom je imao sina Nandora i kćerku Helenu.
Nandor i Helena Karger školovani su u Tuzli, gdje je Nandor završio Prvu osnovnu
školu, a Helena je pohađala Njemačku privatnu školu. Leopoldov sin, Nandor, imao je
aktivniji doprinos Jevrejskoj zajednici u Sarajevu, gdje je učestvovao u obezbjeđivanju
donacija. Nandor je za suprugu uzeo Faniku (Benbu), kćerku tuzlanskog trgovca
Hermana Wassersteina, dok se Helena udala za Emila Lovrića. Nakon Leopoldove smrti,
Helena se sa porodicom seli za Beograd, gdje su, uz pomoć prijatelja i dobrih ljudi,
uspjeli preživjeti holokaust. Nandor sa majkom Katarinom, suprugom Benbom i njenim
roditeljima ostaje u Tuzli i dočekuje užase Drugog svjetskog rata. Benba Karger strada
za vrijeme deportacija Jevreja ka Jasenovcu i dr. logorima, dok se Nandor uspio
prebaciti za Italiju gdje je preživio Drugi svjetski rat u kampu Santa Maria al Bango.
Katarina Karger, zahvaljujući komšijama, uspjela je preživjeti holokaust. Na posljednjoj
stranici poglavlja o kladanjskim Jevrejima, u dijelu o porodici Karger, nalaze se dvije
fotografije od kojih je prva fotografija hotela „Drinjača“, a druga grob Leopolda Kargera
na jevrejskom groblju u Tuzli.
Poglavlje o Tuzli
„Ogrnute šalovima, sa dugim resama, one su pred večer izlazile da se pridruže korzu
na glavnoj ulici.“ - ovim opisom tj. citatom o Sefardkinjama iz Tuzle, započinje poglavlje
o Tuzli. U nastavku, kao i u prethodnim poglavljima, govori se o položaju Tuzle,
historijatu i razvoju.
Kako autri navode, 1879. godine u Tuzli je živjelo 17 Jevreja. Tuzla se od ostalih
gradova razlikovala po tome što je imala veću brojnost Akšenaza, nego Sefarda. To je
uzrokovalo postojanje dvije općine sa posebnim hramovima.
U prvim godinama poslije okupacije Akšenazi, koji su preplavili Tuzlu, osnovali
su svoju općinu (1885-1890. godine) i izgradili sinagogu u današnjoj Klosterskoj ulici
1902. godine. Dalje, autori navode imena rukovodstva „Izrealističke bogoštovne općine“,
te opisuju rad iste. Slijede opisi o Sefardima, tj. broj porodica, lokacija sinagoge i sl.
I u ovo poglavlje autori su uvrstili tabelarni prikaz popisa stanovništva iz 1879,
1885, 1895, 1910, 1921, 1931. i 1941. godine, te se navodi da je u Tuzli, u periodu od
1885. do 1941. godine rođeno 470 Jevreja. Porast jevrejske populacije u Tuzli odrazio
se i na polju ekonomskih, privrednih, društvenih i kulturnih odnosa. Kako je navedeno,
cjelokupan privredno-ekonomski proces Jevreja u Tuzli i okolini počeo je otvaranjem
prvih modernih solana, fabrikom i rafinerijom špirita, rudnicima uglja i sl. Jevreji su,
kao i drugim gradovima, otvarali apoteke, pilane, papirnice i knjižare, te trgovine sa
mješovitom robom. Također, i zanatlije su dale doprinos razvoju Grada soli, kao što su
to uradili i Jevreji koji su se bavili hotelijerstvom, radom na polju zdravstvene zaštite i
dr. U daljem tekstu autori navode imena vlasnika štamparija, knjižara, trgovina odjeće,
imena trgovaca domaćim proizvodima, kožara, trgovaca namještajem, kancelarijskim
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
295
priborom, bravara, vlasnika fabrika obuće, vlasnika urarskih radnji, trgovina staklom i
porculanom i sl., koja odgovaraju periodu poslije Prvog svjetskog rata.
Suživot Jevreja sa narodima ostalih konfesija odražavao se pravim komšijskim
odnosima. Date su informacije o školovanju jevrejske djece u školama u Tuzli, o radu
nastavnika i profesora, Jevreja, u tim školama. Za vijećnika Gradskog vijeća u Tuzli
1900. godine izabran je Mortiz Lisska, koji je bio i počasni doživotni predsjednik
Jevrejske općine u Tuzli. Pored Lisska, na funkciji vijećnika bio je imenovan i advokat
Maks Laufer.
Tuzla je radi velikog broja jevrejskih društvenih organizacija prednjačila od
ostalih gradova iz unutrašnjosti Bosne i Hercegovine. Neke od tih organizacija bile su:
Društvo jevrejske mladeži za samoobrazovanje i društvenost, Jevrejsko dobrotvorno
društvo, Jevrejsko gimnastičko društvo, Jevrejska čitaonica, Nogometni klub Makabi i
mnoga druga. Pored vlastitih, Jevreji su surađivali i sa drugim društvima u gradu.
Osnivanje Židovske banke u Tuzli predstavljalo je veliki doprinos ove zajednice
poslovnom svijetu
Kao i u drugim gradovima, za vrijeme Drugog svjetskog rata, dolazi do sloma i
skorog uništenja ove zajednice. Autori govore i o neljudskom postupanju prema
Jevrejima nakon ulaska Nijemaca u Tuzlu 1941. godine, te se navodi da su tuzlanski
Jevreji u holokaust odvedeni sa više od 30 adresa. Pisano je i o tome da i danas postoje
živa sjećanja na komšije Jevreje, te se posvećuju pasusi Berti Laufer (ubijena u logoru),
Zineti Nožinović-Telalbašić, koja dijeli svoja sjećanja o svojim nekadašnjim školskim
drugaricama Lenki Klimpl, Matildi-Tildi i Seki Levi. Nije izostavljeno ni to kako su
Tuzlaci pomagali svojim sugrađanima Jevrejima, te su neki proglašeni Pravednicima
među narodima.
Ovaj dio poglavlja završava iznošenjem podataka koji govore da i danas u Tuzli
postoji Jevrejska općina, koja broji 125 članova, što je čini drugom po brojnosti u BiH,
a na čijem čelu se nalazi predsjednica Marina Rajner. Poglavlje je također obogaćeno
fotografijama, citatima i sl.
Podnaslov „Portreti tuzlanskih Jevreja“ započinje dijelom posvećenom porodici
Zločover, tj. Josipu i Ernestini Zločover. Supružnici Zločover do Drugog svjetskog rata
živjeli su skromno, ali pošteno. Josip Zločover bio je tuzlanski poštar porijeklom iz
današnje Poljske, a Ernestina Zločover (Erdstein) porijeklom je bila iz današnje
zapadne Ukrajine. Josip umire između 1941. i 1942. godine, a Ernestina nastavlja živjeti
u Tuzli primajući u svoj dom porodicu jevrejskog ljekara Alfreda Najfelda iz Zagreba.
Ernestina, nažalost, nije uspjela dobiti dozvolu za prelazak na islamsku vjeru, kao ni
mnogi drugi 1942. godine. Za Ernestinu jedni kažu da je umrla na stanici, dok drugi
tvrde da je ubijena u logoru za žene i djecu Stara Gradiška.
Porodica Laufer u Tuzlu dolazi početkom 20. stoljeća. Josef Laufer, sin Nušera i
Rozalije Laufer, sa svojom porodicom živi u Mosniku, gdje su posjedovali gostionicu.
Drugi svjetski rat dovodi do prekida druženja ove porodice sa rodbinom i komšijama,
te su od mnogobrojne porodice Laufer, holokaust preživjele Nušerove i Rozalijine
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
296
unuke Serafina Paočić, Elly Josipović i praunuk Harry Wasserstein-Gilboa. Tuzla njeguje
sjećanje na porodicu Laufer, čiji potomci i dalje žve u ovom gradu. Po istaknutim
aktivistima partizanskog pokreta otpora Fridi Laufer i njenom zaručniku Enveru Šiljku
nazvan je most u Tuzli. Sjećanje na Fridu i danas živi u nazivu ulice Fride Laufer. Dio o
porodici Laufer upotpunjen je fotografijama dopisnica, rodnog lista Serafine Laufer,
portreta i porodičnih fotografija.
Kao i mnoge druge jevrejske porodice, porodica industrijalca Mortiza Lisske
dolazi iz Mađarske u Tuzlu za vrijeme austrougarske uprave. Mortiz Lisska bio je
vlasnik nekoliko pilana u okolini Tuzle, veletrgovac drvetom, a nekadašnji gigant
„Konjuh“ nastao je na temeljima njegove firme, koja je 1911. godine zapošljavala 593
radnika. Autori navode da je bračni par Lisska, Moritz i Regina, imao sedmero djece
rođene u Tuzli (Gizela, Helena, Rosa, Isidor, Šarlota, Olga i Kalman). Živjeli su u Atik
mahali. Moritz je bio zastupnik u Gradskom vijeću Tuzle i istaknuti predstavnik
Jevrejske općine. Nakon njegove smrti,
porodični posao nastavljaju voditi njegovi
sinovi, a Isidor i Helena Lisska vode i
knjižaru. Helena Lisska, Isidor sa
porodicom, te Šarlotin sin Imre Martoš,
stradaju u holokaustu, a danas jedino
sjećanje na ovu porodicu predstavljaju
zgrade koje su bile u njihovom vlasništvu.
Autori dodaju da je do osamdesetih godina
20. stoljeća u Tuzli živjela Lotta Lisska, za
koju navode da je bila tiha, prefinjena
gospođa, velika dobrotvorka i dobra
susjeda. Poglavlje se završava fotografijom
gospođe Lotte na balkonu svoje kuće u
Tuzli.
Knjiga nam pruža uvid u živote
Jevreja u Bosni i Hercegovini, kao i u sve što
su činili da bi doprinijeli razvoju gradova u
kojima su živjeli.
top related