mi najmlađi - carnetov portal za škole · sve što boli čovjeka boljelo bi i moju klupu. Želim...
Post on 23-Feb-2020
13 Views
Preview:
TRANSCRIPT
U ovom broju:
Najljepša strana
svijeta
4
Intonacija 7
Ona je tu 8
Odijelo ne čini
čovjeka
10
Intervju 14
Ovisnosti 15
Izvješće o
projektima 16
Nagrađeni
učenici
18
Strip 19
Draga Kustošijo, ti si
posebna,
iako si nama malo znana.
Tvoj potok jako je lijep,
u njemu je cijeli životinjski
svijet.
U tvom kvartu mi smo
radosni,
iako si puna opasnosti.
Tu je i škola naša predivna,
ona je puna uspomena.
Slastičarnica i pekarnica
mirišu tu,
zato uvijek idemo k njima u
snu.
Naša crkva puna je radosti,
jer u njoj volimo pjevati.
Ovo je kraj, jer moramo
krenuti,
žurimo u crkvu veselo
zapjevati.
Dora Bagavac i Stela
Blažek, 3. a
Kustošijo
ti si moj san,
s tobom je veseo
svaki moj dan.
Kada se svaki
dan
nešto nauči,
djeca odlaze
doma
veselo pjevajući.
Tu su đaci,
mali veseljaci:
prvi, drugi, treći
imaš li što reći?
Imamo crkvicu
baš za nas,
u njoj je veseo
svatko od nas.
U crkvi učimo,
pjevamo,
za pričest se
pripremamo.
Nažalost, djeco,
sada je kraj,
neka vas prati
kustošijanski
sjaj.
Andro Čepin,
Gabriela
Gavrić, Lana
Heiler, 3. a
Draga naša
Kustošijo mila,
ti si nam uvijek
draga bila.
U slastičarni se
peku fine
slastice,
iz pekarne mirišu
fine krafnice.
Kroz tebe prolazi
glavna ulica,
ona se zove Ilica.
Tu je još i potok
Kustošak,
uz njega prolazi
đak po đak.
Po tebi su našoj
školi ime dali,
tu smo pravi
klinci postali.
Na igralištu smo
puno puta bili,
tamo smo svoje
djetinjstvo
provodili.
U tebi su nas
roditelji odgojili
i u tvoju crkvu
nas vodili.
Tvoja šuma je
Grmoščica lijepa,
zelena,
u njoj smo šetali
otkad smo izašli
iz pelena.
Kustošijo mila,
lijepa si nam ti
ljubav ti pružamo
zajedno svi mi.
Dora Bagavac i
Stela Blažek,
3.a
Mi najmlađi
Kustošija
OŠ Kustošija
30. svibnja 2014.
Nina Marenić,
2.c
odnosi puno, puno ljepše.
Lana na meni ne sjedi.
Po meni Lana ne piše.
Ponosna sam što Lana
Išla sam čez hustu
Kad najemput gleč:
Pred menu stare sele!
Hiže na pol zrušene,
Čez krov dežđ curi.
Stara lesa naherena
I okna razbita.
Tukaj su negda ljudi
živeli
Prej nek su k cesti na
dol prešli.
I zdaj tu nikoga ni.
Lucija Pavlek, 8.a
sjedi baš gdje sam ja.
Lana je prema meni
dobra, ali me zaboli
kada na mene baci
knjige ili stavi torbu.
Kada će Lana odlaziti
u 5. razred, bit će puno
suza jer u sebi ja držim
sve njene tajne.
Lana Debanić, 4.a
Bok! Ja sam klupa
učenice 4.a razreda Lane
Debanić.
Danas ću vam ispričati
kako se odnosi prema
meni.
Neki misle da smo mi
običan komad drveta i da
smo beskorisne.
Stalno po nama pišu, a
neki čak i sjede na nama.
Ali Lana se prema meni
U zadnjem redu našeg
razreda umorna stoji moja
klupa. Ispratila je ona
generacije i generacije
đaka, a sada čuva mene.
Umorna od svakojakih
đaka svako me jutro
pozdravi toplo i zaželi
uspješan dan. I kad sam
tužna i kad sam sretna,
ona je uvijek uz mene.
Često mi priča o zločestoj
djeci koja po njoj skaču,
udaraju i šaraju. Nju sve
to jako boli, ali ne može im
ništa. Zato je čuvam i
pazim. Ona me poput
mame tješi prije ispita iz
matematike, sa mnom se
raduje kada dobijem pet.
Ona je moja dobra vila.
Nikad je nisam ogrebala i
nikad pošarala jer znam da
sve što boli čovjeka boljelo
bi i moju klupu. Želim joj
još puno, puno dobre
dječice koja će je voljeti kao
ja. Viktorija Drožđan, 4.a
Moja klupa priča o meni
Stare sele
Mi najmlađi Stranica 2
Stablo
Josip Babić, 3.b
Jona Matsumoto Šegota,
3.a
“Nikad je nisam ogrebala i
nikad pošarala jer znam da
sve što boli čovjeka boljelo
bi i moju klupu.”
nastavak slijedi za
sljedećih četrnaest godina
kad se skupi materijala.
Lara Sabljić, 8.c
Moje ime je Lara. Idem u
osmi razred prvi i nadam
se zadnji put. Rođena sam
na samom kraju prošlog
stoljeća. No što sada reći,
što da jedna tinejdžerica
napiše o svom životu kao
da je neki stogodišnjak.
Prvih par godina se i ne
sjećam, a zadnjih osam
godina, otkad idem u
školu, moj život se svodi na
učenje i praznike. Za školu
su me pripremali učeći me
pričati i hodati, da bi mi u
školi rekli da šutim i
sjedim. Ni u čemu ne mogu
„pustiti korijene“, probala
sam razne hobije i od
većine odustala nakon
nekog vremena. Zasad se
još držim crtanja. Srednje
sam od troje djece u
obitelji, imam starijeg i
mlađeg brata koji mi
ponekad ne idu na živce.
Eh, da! Skoro zaboravih,
tu su i roditelji. S njima se
dobro slažem i to ne samo
kad su na poslu, već i kad
su doma. Tata mi je
posebno drag, to mi je on
rekao da vam kažem. Ne
znam više što bih napisala,
Iako žene danas imaju više prava nego prije,
još uvijek postoje neke stvari
za koje se moraju boriti. Dru-
štvena slika svijeta u kojoj su
muškarac i žena jednaki dje-
luje savršeno, ali je li to
stvarno tako u današnje do-
ba? Jesu li žene zaista u is-
tom položaju kao i muškarci?
Danas žene postaju neovisnije i slobodnije.
Znaju što žele i znaju kako to postići, ali kat-
kad se čini da nisu posve shvaćene. Društvo
još uvijek stavlja muškarca na prvo mjesto.
U nekim dijelovima svijeta definicija savrše-
nog braka ne razlikuje se od one prije pede-
set godina - muškarac je glava kuće, a žena
ga mora uvijek slušati. To znači da se na jed-
nom kraju svijeta nalazi žena koja ima sva
prava i radi što god poželi, a na drugom kra-
ju živi žena koja mora služiti muža i raditi
samo ono što joj on kaže da smije ili mora.
Istina je da mnoštvo žena nema problema s
neovisnošću i slobodom, one su uspješne, s
muškarcima ili bez njih. No što je s
onim ženama koje nemaju
svoja prava? One također
zaslužuju poštovanje.
Žene koje su postigle želje-
ne ciljeve u životu i zadobile
poštovanje koje su željele,
trebale bi pomoći onima koje nisu u mo-
gućnosti izboriti se za sebe. Žene bi se
trebale međusobno podržavati i boriti
se jedna za drugu.
Uvijek će postojati razlika između spo-
lova, muška-
rac i žena se
nikada neće
smatrati u
potpunosti
istima, no ako
već spolovi
nisu jednaki,
barem bi žene
trebale biti.
Leonarda Valentina Mrkoci , 8.b
Autobiografija
Prava žena
Stranica 3
“Žene bi se trebale
međusobno podržavati i
boriti se jedna za drugu.”
Marina Poduška,
5.c
Crveno i crno
Božica Horvatić, 8.c
“galeba” koji jedva ima 100
stranica, s hrpu fotografija
te kako neće morati puno
čitati. Slušajući, ostao sam
uvrijeđen i razočaran
današnjim čovjekom. Uz
ovakvu atmosferu i apsurd
vremena u kojem živimo,
svijet će postati, ako već i
nije, isprazna gomila
gluposti.
Sjetio sam se što je
Gogolj napisao u jednoj
svojoj pripovijesti;
“ Dosadno je na ovome
svijetu, gospodo moja!”
Eduard Paradinović
8.b
Pisac ovog teksta bio je
inspiriran Krležinim roma-
nom “Na rubu pameti”.
Noću, prije nego što
zaspim, razmišljam o ljudi-
ma. Veoma me smeta
neznanje i lijenost. U
kojem vremenu mi to živi-
mo? Gdje je nestalo doba
čitanja, mišljenja i pameti?
Nestalo je u kandžama
gluposti onih ljudi kojima
je bilo važnije da zatruju
ovaj svijet ratovima, mrž-
njama i novim izumima
koji vrijeđaju ljudski um.
Recite mi, molim vas,
koliko djece i odraslih pro-
vede nedjeljno popodne
čitajući knjigu, a zanemari
Facebook? Ja još nisam
upoznao takvog.
Prošlo je
kojih mje-
sec dana
otkako sam,
i d u ć i
iz škole,
opazio dva
d j e č a k a .
Pričali su o
tome kako
su za lekti-
ru dobili
n e k o g
Geografski poznajem četiri strane
svijeta. Sjever, jug, istok i zapad. No
za me one nisu i jedine. Ima još ona
jedna, peta strana svijeta, ona
najvažnija, al i vrlo često i
zaboravljena, zabačena, naprosto
ignorirana, ona nas sve objedinjuje.
Rasprostire se od sjevernog do južnog
pola, od najvišeg oblaka do zadnjeg
rastaljenog kamena duboko u
središtu našeg planeta. Strana u
kojoj nije bitan čak ni jezik kojim
govoriš jer možemo se sporazumjeti
on i m j ed i n s tv en i m j e z i k o m
emocija, suosjećanja, povezanosti,
brige i enormne količine ljubavi. Svi
ljudi, jedinstveni u različitosti,
pružaju ruku potpore. Nesebično gra-
de dom jedni drugima. Topli dan
ljubavi u
s v o j i m
srcima. Pola-
ko se pribli-
žavamo tom
cilju. Cilju
p o t p u n o g
o s t v a r e n j a
pete strane
svijeta. Zato
više nikad ne
smijemo dozvoliti da sebičnost nadvla-
da, da dovede do rastava, razaranja,
tragedija. No, ako se to ipak dogodi,
nemojmo odustajati! Zajedno možemo
razmaknuti zavjesu razdora i otkriti
najljepšu stranu svijeta!
Božica Horvatić, 8.c
Najljepša strana svijeta
Ljudska glupost
Mi najmlađi Stranica 4
“Veoma me smeta neznanje i lijenost. U kojem vremenu
mi to živimo? Gdje je nestalo doba čitanja, mišljenja i
pameti?”
Petra Potočki, 5.c
Jesen
Marko Uzelac, 6.c
svemir. Nije mi san da
odem tamo, ali bilo bi
lijepo biti negdje gdje,
koliko god buke da proizvo-
diš, nitko te ne može čuti.
Tamo bi bilo ugodno biti. U
potpunoj beskrajnoj tišini.
Zato nam je potrebno
mnogo, mnogo tišine. Da
na Zemlji bude kao u
svemiru. Da bude MIR.
Leonard Kuhar, 8.a
Prirodno je kod ljudi da
pričaju, komuniciraju,
izmjenjuju misli i povjera-
vaju si najvažnije tajne.
Nažalost, ja nisam kao
oni. Kažem nažalost, ali
možda je i suprotno. Možda
je bolje da ostanem tako
šutljiv i povučen.
Kada sam među svojim
tzv. ,,prijateljima'', posta-
jem kao oni.
Radostan, pričljiv, šaljiv,
nespretan. Ali, ne mogu
promijeniti ono što jesam.
U sebi ostajem i dalje
pesimističan, tužan i ozbi-
ljan. Nema veze koliko se
trudio, ostajem takav.
Izabrao sam ovu temu da
kažem koliko je tišina
potrebna. Prema mojim
iskustvima, u tišini posta-
jem jači i snažniji. Mogu
misliti što god želim i nitko
me ne može razuvjeriti. U
takvoj sam tišini i kada
s a m s a s v o j i m
,,prijateljima''. Oni razgo-
varaju o svojim brigama i
šalama pa im se pridru-
žim, ali ako me ne zanima
rasprava, samo se isklju-
čim iz razgovora. Ne čujem
ih i, ako me nešto pitaju,
mehanički samo odgovo-
rim: ,,Nije me briga''.
Neki ljudi bi me zbog
toga prozvali ludim i čud-
nim pa držim to kao malu
tajnu.
Tišina je vjerojatno i
razlog zašto volim crnu
boju. Crno predstavlja
smrt, ali meni predstavlja
vječni mir i tišinu.
Rekao bih još samo
da bi lijepo bilo otići u
Bilo je to prije, davno,
dvadeset i dvije već su prošle,
ali srećom bolje godine su došle.
Bio je „brat uz brata'',
a od toga,
nije bila jača ni granata.
Znam za Blaga Zadru i njegova
sina
te koliko je ljudi,
poginulo zbog mina.
Hvala vam od srca, heroji,
to zaboravit neću,
za Vukovar i vas
zapalit ću svijeću.
To je naš ponos,
to je naša dika,
to je živa Vukovarska
slika.
Leon Novak, 8.c
Potrebno je mnogo tišine
Vukovar
Stranica 5
“Radostan, pričljiv, šaljiv, nespretan. Ali, ne mogu
promijeniti ono što jesam.”
Mate Beljan, 2.a
Luka Žutić, 2.c
Kao i svaki dan probudila sam se u sedam
sati. Pidžama mi je bila tijesna, a krevet
mi se činio premalim. Ništa neobično,
pomislila sam. Otišla sam u kupaonicu i
oprala zube. Kad sam podigla pogled,
zamalo sam se onesvijestila. Stajala sam
ispred ogledala kao mama. Zapravo, bila
sam ona, velika i starija. Odmah sam
potrčala u njenu sobu da joj kažem što se
u dogodilo, no nekako smo preko noći
zamijenile uloge. Ja sam postala mama, a
mama ja. Počele smo se spremati, ja za
školu, a mama za posao. Odmah smo
vidjele da to neće ići. Ja u maminu tijelu
ne mogu u školu, a ona ne može na posao.
Ipak, morale smo stvarno zamijeniti
uloge. Mama je uzela torbu i otišla u ško-
lu. Tramvajem sam došla do vojarne. Sve
je bilo puno vojnika, svi nekud žure, pri-
čaju o meni nerazumljivim stvarima.
Vidim svoje radno mjesto, stol pun papi-
ra. Oblačim odoru i sjedam za stol. Ništa
ne razumijem, ne znam što treba raditi.
Pokušavam nešto napraviti, ali ne ide.
Svi su ljuti na mene, računalo me ne slu-
ša, šef viče. A ja sam mislila da je mami
lako. Znoje mi se dlanovi, već mi se vrti.
Odjednom se naglo budim kao ja, mokra i
znojna, ali ja. Više nikad neću govoriti
mami kako je njoj na poslu lako, a meni
je teško jer moram učiti i ići u školu.
Petra Šimunić, 6.a
Jedno od zanimanja u mojim brojnim
snovima o budućnosti jest da postanem
profesionalni vozač utrka. To bi bilo su-
per jer su adrenalin i zabava kod utrka
jedinstveni. U prošlosti su se za profesio-
nalnoga vozača tražile prave sposobnosti.
Sredinom sedamdesetih godina 20. st.
ovim sportom vladao je moj idol, najveći
vozač u povijesti Formule 1, Niki Lauda,
austrijski perfekcionist kojemu je samo
nebo granica. Odlučio sam da nas dvojica
zamijenimo uloge. Sudbina se ne može
promijeniti pa sam znao što me čeka. Do-
šli smo do Velike nagrade Njemačke i
najopasnije utrke u povijes-
ti. Osim što je staza bila
jako teška, kiša je padala
k'o iz kabla. Zatražio sam
da odgode utrke, ali komisi-
ja je odbila moju žalbu, pa
nisam imao izbora nego
voziti. Došli smo do trenut-
ka kojeg sam se bojao. Izvrtao sam se i
preokrenuo nekoliko puta. Spremnik go-
riva je pukao, bolid se zapalio, a ja
nisam mogao izaći iz gorućeg pakla od
900°. Kada su me
nakon minute
izvukli, nisam bio
pri svijesti te su
me odveli u bolni-
cu. Imao sam teš-
ke opekline i doži-
votne ožiljke na
licu. Zato je Niki
je uživao u dje-
tinjstvu. Super se
snašao u ulozi dje-
teta dok sam se ja
borio za život.
Mukotrpno sam gledao
kako me najžešći rival Ja-
mes Hunt dostiže u pokretu.
Ipak, nakon 42 dana vratio
sam se utrkama. Osvojio
sam još nekoliko naslova
prvaka te sam se povukao.
Ova zamjena obojici nam je
bila dragocjena jer smo dobili jedno novo
iskustvo koje nikada nećemo zaboraviti. Karlo Boroš, 6.a
Zamijenili smo uloge
Mi najmlađi Stranica 6
“Došli smo do
trenutka kojeg sam se
bojao. Izvrtao sam se i
preokrenuo nekoliko
puta.”
Leonarda Valentina
Mrkoci, 8.b
Intonacija je naglašavanje
riječi u rečenici. Svi u
mojoj kući naglase pokoju
riječ, što je po mom mišlje-
nju dobro jer ne volim ka-
da svi govore ravnim gla-
som. Kad je nekome zlo
brat mirno kaže: ,,Sve je u
redu,“ a mama zabrinuto
govori: “UH, uh! Što ćemo
sad?“ Tata ozbiljnim gla-
som kaže: ,,Je li sve dobro?
Mama se, naime, prepušta
intonaciji kad je kuća u
neredu: ,,Pospremi svoje
cipele!“, a brat kad dobije
lošu ocjenu: „Baš sam da-
nas morao dobiti tri iz ma-
tematike!“ Od svih ukuća-
na ipak ja najbolje nagla-
šavam riječi u rečenici jer
kad dobijem pet iz prirode
ne mogu, a da ne uzvik-
nem: ,,Dobila sam peticu!“
Petra Tvrdeić, 4.a
Bešumno je hodala na kiši. Od nje nije dopro nikakav zvuk. Čuo se tek topot kiše i
povremeni cvrkut ptica. Iza nje prostirala se gusta šuma koja, kao da završava u tami.
Iznad šume bili su istaknuti sivi, tmurni oblaci, koji su zavladali nebom. Kada bih vi-
djela neko jato ptica kako prelijeće livadu, osmjehnula bih se ili veselo poskočila. Koli-
ko god prije bila bešumna i tajnovita, uz taj skok bi se čulo i lagano šuštanje lišća. Na
tim bih se brdašcima zaustavila i zagledala u krajolik. Na tim bi se brdašcima lijepo
isticale plodne njive. Promatrala bih i crvene krovove kuća, koji su bili poput neravni-
ne na prekrasnoj slici. Pokatkad bih zalutala u šumu gdje bih promatrala vjeverice ko-
je marljivo i složno u parovima skupljaju jesenske plodove. Potapšala bih ih po glavici i
krenula dalje. Predvečer bih svakog dana otišla na počinak u ležaje male srne ili bih
pak otpočinula na nekom stablu. Jana Gajski, 5.b
i pazi na satu!“ Kad se
vratila s posla protisnula
je kroz zube: „Domagoj,
opet si igrao nogomet po
blatu! Tko će to očistiti?“
Rekao sam joj da sam
zabio gol, o ona je veselo
u sk l i k nu l a : „Bra v o !
Č e s t i t a m ! “
Iz ovog lijepo vidite kako
već odavno znam za
intonaciju. Domagoj Pavlek, 4.a
Od svih ukućana mama
najviše koristi intonaciju.
Evo nekoliko primjera.
Ujutro mi nježno tepa:
„Dobro jutro anđele moj
mali!“ Za petnaest minuta
čujem: „Diži se, zakasnit
ćeš u školu!“ Očito više
nisam anđeo. Odlazim
ubrzo iz kuće, a mama će
nježnije: „Bok! Budi dobar
Različite situacije, različite intonacije
,,Ona je tu. Po poljanama tiho hoda.“
Stranica 7
“Svi u mojoj kući
naglase pokoju riječ,
što je po mom
mišljenju dobro jer ne
volim kada svi govore
ravnim glasom.”
Dino Filipović, 4.c
Jana Jakopović,
2.c
Trčala sam kako bih što
prije došla kući. Sutradan se sve isto
ponovilo . Počelo je
sniježiti. Strašna oluja
neprestano zbori mojim
krajem, dok ja prehlađena
ležim u krevetu.
Marta Marić, 5.b
Ujutro sam se probudila i
pogledala kroz prozor.
Padala je kiša i puhao
vjetar. Vjetar je otpuhao i
zadnji list sa svakog
stabla. Obukla sam kaput i
izašla u polje. Polje je bilo
dosta daleko od moje kuće.
Trebala sam proći dug put
cestom. Tom cestom nitko
nije prolazio. Bila je pusta.
Cesta je bila jako mokra i
skliska. Osjećaj je bio
tužan. Čuo se samo muk.
Nakon dva sata hoda,
napokon sam došla na
polje. Na polju je bio jedan
potok. Potok je plakao. Bio
je jako smeđ i prljav zbog
kiše. Plakao je kao malo
dijete. Nasuprot polja
nalazila se predivna šuma.
U njoj je bilo puno kestena.
Njezina stabla bila su
ogoljela. Na dnu šume bio
je veliki jesenski tepih.
Sastojao se od crvenog,
smeđeg i žutog lišća.
Šumom su lebdjeli listovi.
Šuma je bila spojena sa
širokim poljem. Na polju
nije bilo ni jedne travke,
samo blato. Bila je velika
magla i ništa se nije moglo
vidjeti od nje. Krenula sam
kući, ali sam još uvijek bila
na polju. Nevrijeme je bilo
još jače. Slomilo mi je
kišobran. Počelo je grmjeti.
Šećem. Osjećam dolazak
jeseni, vidim ju, čujem ju.
Čujem sitno tapkanje njež-
nih nožica. Kao da se igra
skrivača i nečujno bježi od
mene, ali ostavlja neki
trag. Sada je pratim. Ona
niti ne zna da ostavlja trag
od suhog, šarenog otpalog
lišća. Pogled mi privlače
boje lišća na granama sta-
bala koji jesen usput boja i
šara. Sada znam gdje sam
– u šumi! Više nisam tako
nesigurna. Sada skakućem
i pratim nju – slikaricu
pravu. Jesen je skrenula sa
stazice šarene i pošla u
smeđe ogromno more lišća.
Tamo se nalazi jedan panj.
Jesen je tom starom panju
obećala da će ga doći posje-
titi i zaigrati kolo s veselim
smijalicama – gljivicama.
Ja sam se sakrila iza jed-
nog velikog bora i promat-
rala to zaigrano kolo.
Jesen je krenula dalje, a i
ja sam. Ubrzo sam se našla
ispred velikog stabla Nebo-
derka u kojem su stanova-
le crvene vjeverice. Jesen
im je pomagala sakupiti
lješnjake i orahe za zimu.
Krenula sam dalje. Pokraj
stazice sam spazila
kestene, velike i male.
Jesen im je pomogla
skinuti bodljikave bunde
koje su im samo smetale.
Zapuhao je vjetar, digao je
lišće u zrak. Kosa mi je
letjela na sve strane. Vje-
tar se obradovao zbog jese-
njeg dolaska. Osvijetlio mi
je put, to je bio kraj šume.
Marta Mihalac, 5.b
Ona je tu. Oko mene tiho hoda.
Mi najmlađi Stranica 8
“Strašna oluja neprestano zbori mojim krajem, dok ja
prehlađena ležim u krevetu.”
Kišobran
Jona Matsumoto
Šegota, 3.a
Lišće
Mate Beljan, 2.a
ili moram početi sada. Ako
je nešto teško, onda to
napravimo navečer, a ono
lagano ostavimo za sutra.
Moja mama i ja se jako
volimo i ne znam kakav bi
mi život bio bez nje.
Tin Karakaš, 5.c
Moja mama je jako dobra i
nježna kao leptir. Uvijek
mi pomaže kad me nešto
muči.
Kad ne znam riješiti nešto
što smo dobili za zadaću,
uvijek ju pitam i onda to
zajedno riješimo. Kad se
posvađam i potučem s
bratom, uvijek se naljuti
na mene jer sam ja stariji
pa ja snosim posljedice.
Nekad se posvađamo i bez
da se potučem s bratom, ali
sljedeći dan se pomirimo.
Kada dođem kući iz škole,
uvijek me čeka s večerom.
Ona jako dobro kuha. Mi
se jako puno družimo i
provodimo puno vremena
zajedno. Moja mama je
jako poštena. Ne pušta me
van dok ne napravim za-
daću, ali kad sve naučim,
mogu se igrati koliko
želim. Zajedno idemo u
kino, park, šetnje i kupnju.
Kada se vratimo, mama
nešto skuha i onda se
''ubijamo'' u tome. Kad
dođe vrijeme za spavanje,
ona me otprati na kat gdje
mi je soba i zajedno se
pomolimo. Ujutro pojedem
doručak, a onda ja idem u
sobu na učenje, a ona ide
na posao. Kad se vrati s
posla, a ja iz škole, pita me
koliko imam zadaće i hoću
li sve stići napraviti sutra
tva. Nakon toga krenuli
smo prema našem prekras-
nom Jadranskom moru.
Na povratku kući pričali
bismo kako je naša
domovina lijepa.
Tea Povrženić, 3.b
Moja domovina ima lijepe
livade, puno različitih
šuma. U tim šumama žive
mnoge životinje. Naše
Jadransko more ima pose-
bnu plavu boju. Nacionalni
park Krka svuda je poznat
po brojnim slapovima i je-
zerima. U blizini Zagreba
nalazi se špilja Veternica u
kojoj su živjeli ljudi prije
mnogo godina. Naša Slavo-
nija ima plodna polja koja
krase Republiku Hrvatsku.
Jurica Risek, 3.b
Da mogu, putovala bih s
oblakom po cijeloj našoj
domovini. Putovanje bi po-
čelo u Slavoniji gdje bi raz-
govarali o žitnim poljima.
Krenuli smo u glavni grad
Zagreb. U Zagrebu smo
gledali ptice. Iz Zagreba
smo krenuli putem juga.
Zaustavili smo se u
Gorskom kotaru gdje smo
gledali šumska prostrans-
Moja mama i ja
Ljepote moje domovine
Stranica 9
Vito Krešo Lovrić,
2.c
Ana Lučić, 2.a
Jona Matsumoto
Šegota, 3.a
Vjerojatno su svi čuli za
staru poslovicu „odijelo ne
čini čovjeka“. Odnosi li se
to na odjeću ili na sveuku-
pni vanjski izgled?! Svatko
od nas to shvaća na svoj
način iako ja mislim da je
drugo točnije. Ali zašto je
to većini najvažnije pri
stvaranju novih prijateljs-
tava? Što mislimo kada na
ulici vidimo staru ženu.
Naboranog starog lica,
velikih podočnjaka i bez
ikakvog smiješka. Njeno
lice pokazuje samo mrzovo-
lju i razočaranost. Puno
nas misli da je ona hladna
i odbojna, a jako malo vidi
da je to žena koja je umor-
na od svih patnji, žena
kojoj je život toliko puta
pokazao da je težak, koliko
su ljudi oholi i bezobrazni.
Tako je naučila manje
vjerovati drugima. Koliko
nas i druge sude „na prvu
ruku“? Ne znamo i ne želi-
mo se pokazati u pravom
svjetlu. Svatko od nas ima
svoj zadatak u kojem tre-
bamo voljeti i poštivati
druge. Ponekad se zapita-
mo što je zapravo smisao
života? Smisao svijeta.
Koja je naša uloga u ovom
mnoštvu zasebnih priča i
sudbina? Jesmo li se rodili
s nekim posebnim znakom
koji će nas obilježavati do
smrti kao žig? I što poslije
toga? Što kad umremo?
Kada sve naše želje, misli,
ideje, osobine i snovi…sve
ono što smo mi…nestane.
Čemu onda sve to? Zašto
bismo ispunjavali osjećaje?
Zašto mislimo da smo jači
ako ne volimo? ,,Nećemo
biti povrijeđeni“, neki bi
rekli. Ali to je svrha! Kako
da znamo da smo ljudska
bića s osjećajima; ako
nikada ne iskusimo bol slo-
mljenog srca? Kako živjeti
ako nikada nismo osjetili
patnju kako zaranja dubo-
ko u nas? Jer baš nas to
čini jačima i uči nas živjeti.
Pomaže nam da lakše na-
dilazimo probleme. Svi i-
mamo osjećaje , samo smo
ih sakrili negdje duboko.
Posebni smo i rodili smo se
s nečim što nas čini takvi-
ma, onime što nas čini
drugačijima od drugih, a
ostatak ćemo morati
pronaći i izraditi sami. Svi
smo mi kovači svoje sreće,
svi sami pišemo svoju
sudbinu i pronalazimo svoj
put. I baš zato trebamo
pustiti da osjećaji nađu
svoj put prema van, prema
drugima. Jer kada nauči-
mo voljeti, poštivati i
prihvaćati sebe, moći ćemo
druge prihvatiti takve
kakvi jesu. Tada ćemo ih
suditi na jedan drugi
način, po onome što se
nalazi u njima.
Marijana Zidanić, 8.b
“Odijelo ne čini čovjeka”
Mi najmlađi Stranica 10
“Svi smo mi kovači
svoje sreće, svi sami
pišemo svoju sudbinu i
pronalazimo svoj put.
I baš zato trebamo
pustiti da osjećaji
nađu svoj put prema
van, prema drugima.”
Ručni sat
Noa Hrupec, 2.a
Sara Starčević, 5.r
Kristina Vranješ,
7.c
ljice, šokiram se. Dobro da
im ne dolaze s uletom:
“E, mala, vidi ja sam
propalitet i to nadoknađu-
jem time da se pravim
važan i tučem se na
ulici jer sam glup. Pošto se
tebi sviđaju takvi, pođi sa
mnom, možeš odmah i
zatrudnjeti.”
Možda sam malo
pretjerao, ali poanta je da
sve ide k vragu i moramo
nešto poduzeti po tom
pitanju jer ćemo inače svi
postati debili.
Grgur Mario Kuk, 8.a
Priče iz djetinjstva
mojih roditelja, baka i
djedova uvijek su mi bile
interesantne. Vrijeme u
kojem su oni živjeli zvuči
drukčije i zabavno. Današ-
nja djeca ne mogu zamisliti
život bez moderne tehnolo-
gije, no naši su preci živjeli
sasvim normalno bez
ikakvih mobitela, tableta i
kompjutera.
Još do prije 20 godi-
na dečki bi poslije škole
igrali nogomet. Umjesto
klošarenja družili su se,
radili gluposti, zezali
policiju … Barili su cure i
trčali po livadama, a nisu
dane provodili uz kompju-
ter niti uništavali svoje
tijelo kojekakvim droga-
ma. Popularna zanima-
cija današnje djece je
odlazak na kavu. To bi još
bilo donekle u redu da se
te kave ne sastoje od bulje-
nja u mobitel i nekomuni-
ciranja. S drugom osobom.
Neke se stvari nisu promi-
jenile, djeca su oduvijek
pila alkohol na društvenim
događanjima i mislim da je
to prihvatljivo jer sve je to
dio mladosti i ludosti.
Naravno, treba imati
mjere. Neke su se stvari
pak potpuno promijenile,
ponajviše muzika. To što je
sada popularno ne bih ni
nazvao muzikom, već
sramotom. Nekada su se
slušali U2, Beatlesi, Queen
i pravi umjetnici glazbe. A
sad? Ceca i Sandra Afrika.
Najgore od svega je što tu
nema pomoći. Kako možeš
nešto ignorirati ako si
okružen ljudima koji to
promiču.
Što se desilo sa sportom?
Na koju foru su igrice
uspjele preuzeti kontrolu
nad mladima? Igram ih i ja
nekad jer su zabavne, ali
ne možeš ih igrati cijeli
dan - tijelu treba sport.
Nekad su dečki curama
pokazivali bicepse i nasmi-
javali ih svojim forama, a
sada ih impresioniraju
dokazivanjem da su selja-
čine. Kad vidim kakve
dečke biraju moje prijate-
Na otočiću malom
Zemlja rodila plod,
maslinovo drvo,
Stara grana mu se savija,
Zelena livada ga čuva.
Kamen – štuje ga.
Krošnja puna listova i
plodova.
A i danas ga možete
vidjeti.
Ema Martinović, 2.b
Problemski članak
Stablo masline
Stranica 11
Luna Dasović, 2.a
Kristina Vranješ, 7.c
Na dan četvrtog veljače
2015. godine Romea i Julio
su se ženili. To je vjenčanje
bilo jako raskošno i zadiv-
ljujuće. Vjenčanje se održa-
lo u Parizu i bilo je pozva-
no oko 200 ljudi. Vjenčanje
je bilo na otvorenome, na
travi, pokraj jedne uske
rijeke. Romea i Julio bili
su jako nervozni. Romea se
pobrinula o kolačima,
aranžmanu koji će biti na
velikom stolu, tepihu koji
će voditi do svećenika i o
svemu ostalome što je bilo
potrebno za gotovo kraljev-
sko vjenčanje. A Julio, on
ju je samo pratio pogle-
dom, njemu je bilo najvaž-
nije da ga zavole Romeini
roditelji. Došli su kumovi
Kristina i Martin. Kristina
je odmah skočila u pomoć
Romei, a Martin je poraz-
govarao s Juliem. Gosti su
polako počeli dolaziti. Na
Juliovu žalost prvi koji su
stigli bili su Romeini rodi-
telji. Čim su stigli, mrkim
pogledom su ga gledali, on
je izbjegavao poglede.
Zatim su stigli i Juliovi
roditelji i pogledom tražili
Romeu. Julio je samo želio
da sve prođe u najboljem
redu bez nekakvih incide-
nata. Već je stiglo jako pu-
no gostiju, a Julio je bio
sve nervozniji. Kristina i
Romea napokon su sve
napravile. Romea se bacila
u zagrljaj Juliu i, naravno,
sve su to vidjeli roditelji.
Juliova majka počela se
derati na Romeu: „Pusti mi
sina, glupačo jedna!“
Zatim je ljutito dotrčala
Romeina majka i rekla: „Ti
ćeš vrijeđati moju kćer, ma
kravo jedna!“ Romea i
Julio su se zacrvenjeli od
srama, a njihove majke su
se čupale za kosu, trgale
jedna drugoj haljine, baca-
le jedna na drugu štikle, …
Svi ljudi su se smijali, a
Romea i Julio su se samo
pogledavali. Romea je
otrčala do rijeke i sjela na
travu. Gledala je rijeku, a
suze su joj samo klizile niz
obraze. Dotrčao je Julio,
sjeo je pored nje i zagrlio
je. Julio je rekao:
„Najmilija moja, ovo
vjenčanje nema smisla…“
Ona je kimnula glavom.
Julio je nastavio: „Još smo
premladi za vjenčanje,
mislim da bi bilo bolje da
samo budemo simpatije, a
kad odrastemo postat ćemo
muž i žena.“ Romea je
rekla: „Imaš pravo, najmi-
liji moj.“ Bile su najsretni-
je i najzaljubljenije simpa-
tije na cijelom svijetu.
Silvija Koružnjak, 6.b
Izvješće sa vjenčanja
Mi najmlađi Stranica 12
“Još smo premladi za
vjenčanje, mislim da
bi bilo bolje da samo
budemo simpatije, a
kad odrastemo postat
ćemo muž i žena.“
Učenik 2.b razreda
Marija Beljan, 3.r
Sara Stjepanović,
3.r
Žute kruškice
Slatke sočne i fine probat ću jednu.
Nika Posedi, 5.a
Kada proljeće dođe,
priroda se zazeleni, sunce
počne grijati i ptice cvrku-
ću. Proljeće je došlo, vratili
su se kukci, livade su proc-
vale i djeca se igraju na
njima. Proljetnice su u cva-
tu i imaju vesele boje. Mra-
vi marljivo sakupljaju hra-
nu. Znao sam da je proljeće
lijepo godišnje doba i da je
važno za životinje i biljke
jer im daruje novi život.
Tomislav Barić, 2.b
Vesela djeca
Po stablu penju se svi
Hitri su i brzi
Nika Posedi, 5.a
Zelena krošnja
puna je jabučica
ubrat ću jednu.
Nika Posedi, 5.a
Oblak: Hoćeš li danas ići
sa mnom?
Ja: Može! Kamo idemo?
Oblak: Idemo na puno raz-
nih mjesta.
Ja: Što ćeš mi pokazati?
Oblak: Pokazat ću ti
vinograde, voćnjake, plani-
ne, sela i more.
Ja: Što tamo ima?
Oblak: U voćnjaku ima
jabuka i krušaka, u vino-
gradu grožđa, a u selu
mnogo djece koja se vesele
berbi. Na moru ćeš vidjeti
ogromne valove.
Ja: A kada se vraćamo?
Oblak: Kad ti to poželiš!
Ja: Možemo li se vratiti
tek sutra?
Oblak: Može, meni uvijek
odgovara.
Ja: Onda krenimo na put
u nepoznato.
Luka Zrnić, 3.b
Proljeće
Ja i oblak
Stranica 13
Marko Novak, 4.c
Učenica 2. razreda
Djeca
Krošnja
Kruške
“Znao sam da je
proljeće lijepo
godišnje doba i da je
važno za životinje i
biljke jer im daruje
novi život.”
Larisa Hercigonja,
2.a
Ovaj dio teksta može sadržavati 100-
150 riječi.
Teme koje možete obrađivati u novin-
skoj brošuri su doslovno neograničene.
Možete uključiti tekstove koji se bave
novim tehnologijama ili inovacijama u
struci.
Možda ćete poželjeti pratiti poslovne
ili ekonomske trendove, ili prognozira-
ti njihovo stanje za svoje čitatelje.
Ako se novinska brošura distribuira
interno, možete komentirati nove pro-
cedure ili unapređenja poslovnog pro-
1. travnja 2014. godine, vodio sam jedan od najedukativ-
nijih razgovora ikada do sada. Intervjuirao sam razred-
nog kolegu, ljubitelja književnosti, Eduarda Paradino-
vića.
Pitanja:
Kada ste se zaljubili u književnost?
Pa slušajte, hm, ja sam oduvijek volio knjige, a malo zahtjevnije
štivo počeo sam čitati prije kojih godinu dana.
Koji vam je najdraži književni rod?
Vrlo dobro pitanje! Meni je nekako najdraža epika, a poslije
toga lirika zbog osjećaja. Nisam bas neki ljubitelj drame, ali
svakako bih istaknuo Čehovljeve i Krležine drame koje su
fantastične!
Da, složio bih se s vama. Recite mi, koji vam je najdraži roman?
Teško pitanje, ali nekako najbolji romani su mi Šolohovljeva „Uzorana ledina“ i
Krležin „Na rubu pameti“. No, svakako bih napomenuo kako su mi posebno draga
Gogoljeva djela, novele „Kabanica“ i „Luđakov dnevnik“.
Dobio sam dojam da jako volite rusku književnost. Jedini Rusi za koje sam
ja čuo su Gogolj, Tolstoj, Čehov i Dostojevski. Koji su, po vama, ostali najbo-
lji ruski pisci? Da me malo podučite.
Pa, svakako Jesenjin koji je vrhunski pjesnik, Piljnjak, Bulgakov, Turgenjev (on je
pisao kraće pripovijetke koje je objavio u zbirci „Lovčevi zapisi“ koje bih ti rado
preporučio), zatim Puškin i Ljermontov koji su poginuli u dvoboju, te Maksim Gorki.
Imate veoma lijepo znanje. Da mi barem malo posudite toga znanja. Što
mislite o suvremenoj književnosti?
Ha-ha, podcjenjujete svoje znanje! Vi ste možda bolji u nekim drugim područjima,
npr. tehničkom. O suvremenoj književnosti? Ne volim je baš, tj. ne sviđa mi se toliko
puno žargonizama i prostota, kako kod hrvatskih tako i kod stranih književnika.
Jedini pisci čije mi se stvaralaštvo sviđa su Pavao Pavličić i Miljenko Jergović kod
Hrvata, a od stranih pisaca Jo Nesbo i Christopher John Samson.
Zanimljivo, zanimljivo! I evo za kraj - koje biste mi djelo preporučili?
Od kojeg književnog roda?
Može od svega pomalo!
Pa slušajte, od lirike Jesenjinove poeme, od epike Tols-
tojev roman „Uskrsnuće“, te Gogoljeve pripovijetke i
Puškinov roman u stihovima „Evgenij Onjegin“. I napo-
sljetku, od drama Čehovljeve „Tri sestre“ i „Ujak Vanja“
te Krležine „Gospoda Glembajevi“ , „U agoniji“ i „Leda“.
Hvala vam na preporukama. Bilo mi je zadovolj-
stvo intervjuirati tako načitanog dječaka.
Meni je također bila čast podijeliti svoje znanje sa
drugim razrednim kolegama.
Intervjuirao: Martin Čus
Odgovarao: Eduard Paradinović
Intervju
Mi najmlađi Stranica 14
Dominik Pavliško,
6.c
Luka Čengić, 8.b
"Jesu li oni sami postali
ovisnici ili ih je
društvo učinilo takvima?"
Filip Ivanić, 8.b
U današnjem svijetu
ovisnost je velik problem.
Sve više mladih postaje
ovisno o drogama i
alkoholu. Postavlja se
pitanje, je li to problem
pojedinca ili društva u
kojem živimo? Najčešći
razlog tome je to što ih
nešto muči, ali se
nemaju kome obratiti.
Zatvaraju se u svoj
svijet pun droge i alkohola.
I tu zapravo
započinje ono najgore.
Nakon što uđu u takav
svijet, teško im je izaći iz
njega. Postaju sve
agresivniji, depresivniji pa
su čak i skloni
samoubojstvu. Iako većina
ljudi tada smatra
da je za njih život gotov,
ipak nije tako.
Samodisciplinom i razgo-
vorom svaki se
problem da riješiti.
Ovisnici se osjećaju
nesigurno i treba im netko
tko će im pružiti
sigurnost i povjerenje. Ali,
kako se ništa od
ovoga ne bi dogodilo,
moramo se zapitati:
Ovisnost je podložna nekoj štetnoj navici. Najčešće i najopasnije ovisnosti danas su
alkoholizam, pušenje i droga. Razlozi za posezanjem alkohola i droge su uglavnom
socijalni problemi, a kod mladih utjecaj društva. U ovim radovima vidimo kako su se
ove teme dotaknuli učenici nižih razreda. Njihove plakate možete pogledati u školskoj
knjižnici.
Nika Matačić i Dora Jambrešić, 7.b
Ovisnosti Stranica 15
“Razlozi za posezanjem alkohola i droge su uglavnom socijalni
problemi, a kod mladih utjecaj društva.”
Dijelovi plakata
učenika 2.a
razreda
Mihael Brigić, 6.c
Bila su dva natjecanja:
„Sigurno u prometu“ i
natjecanje „Školskih
prometnih jedinica“. Ja
sam sudjelovao na natjeca-
nju „Sigurno u prometu.“
Prvo sam vozio bicikl na
poligonu. Nakon poligona
pisao sam test. Poligon mi
se činio težim nego test.
Dok sam bio na natjecanju
upoznao sam učenike iz OŠ
Remete. Bili su jako
simpatični i zabavni.
Lijepo smo se družili iako
smo bili konkurencija jedni
drugima. Najvažnije od
svega je, zapravo,
međusobno druženje i
stjecan je prometne
kulture.
Matej Pajtler, 6.b .
Ove školske godine
uključio sam se u rad
školske prometne grupe.
Nakon puno vježbanja i
učenja o prometnim znako-
vima i propisima, došao
sam na školsko natjecanje
na kojem sam bio prvi.
Kada sam došao na
županijsko natjecanje,
nisam bio najbolji. Bio sam
14. Ekipno smo osvojili
9. mjesto.
Županijsko natjecanje
održalo se 06.05.2014. u
OŠ Lovre plemenitog
Matačića.
Povodom dana voda,
profesorice su okupile
učenike da proučavaju
potok u Gornjoj Kustošiji.
Sudjelovali su i učenici iz
drugih škola. Nekoliko
učenika iz 8.a razreda
proučavao je kvalitetu,
tvrdoću i čistoću vode.
Tražili su životinjice koje
ukazuju na čistoću vode.
Našli su vrstu rijetkog
raka kao i životinjice koje
ukazuju na onečišćenje
v o d e . N a k o n t o g a
održao se kviz. Tko je točno
odgovorio na pitanja iz
kviza dobio je lizalicu ili
bombon. Svi smo se lijepo
družili i uživali u prirod-
nim bogatstvima Gornje
Kustošije.
No, to nije jedina akcija
naših ekologa. Često ih
vidimo kako ispituju vodu
Kustošaka uz školu.
Rezultate ispitivanja
prezentira ju drugim
učenicima kako bi i kod
njih razvili ljubav prema
prirodi.
Moram spomenuti i rad
ekologa na Projektu izrade
poučne staze u Gornjoj
Kustošji.
Laura Majnarić, 6.b
Ekolozi u akciji Mi najmlađi Stranica 16
Prometnici
pozitivno iskustvo koje će
nam dugo ostati u lijepom
sjećanju.
Sara Krčelić, 6.b
Neću pričati previše o
samom projektu. Svi koji
žele, mogu se informirati
na web stranicama naše
škole. Pričat ću o događa-
njima u našoj školi veza-
nim za ovaj projekt.
Jednoga petka popodne
dođe nam cijeli razred
učenika iz Italije sa tri
učitelja. Ugostismo ih
lijepo u školi koja je cijeli
sljedeći tjedan bila i njiho-
va škola. Obitelji naših
učenika 7. razreda bile su i
njihove obitelji.
Upoznali su naš kvart,
zatim i najvažnije zname-
nitosti našega grada.
Organizirali smo sportske
susrete između učenika i
učitelja, u odbojci i
nogometu. Posjetili su
jedan naš dvorac i vidjeli
naše more. Redovito su
pohađali nastavu zajedno
sa našim učenicima.
Na kraju smo organizirali
završnu priredbu u školi
koja se izvodila na tri
jezika: talijanskom, engle-
skom i hrvatskom. Svi smo
se trudili da im boravak u
našoj školi, gradu i državi,
bude što zanimljiviji.
Ispratili smo ih uz obeća-
nje da ćemo im, već ove
godine, uzvratiti posjet.
Bilo je to jedno novo i
Projekt 3,2,1… kreni! Stranica 17
Najuzorniji učenici generacije:
5. razred - Matija Šimunić , 5.b
6. razred - Dora Prkačin , 6.b
7. razred - Dora Marković , 7.a
8. razred - Božica Horvatić , 8.c
Najuzornija učenica škole : BOŽICA HORVATIĆ
Najuzorniji razredni odjel : 6.c
Nagrađeni učenici zbog dobrih rezultata na natjecanjima:
LUKA ČABRAJA , 7.b – matematika i kemija
Martin Čus , 8.b – tehnička kultura
Eduard Paradinović , 8.b – geografija
Leonard Kuhar , 8.a – tehnička kultura
Pohvaljeni učenici:
- pripadnici Dramske skupine
- pripadnici Prometne skupine koji su sudjelovali na natjecanju „Sigurno u
prometu“
Uspjesi naših učenika
Mi najmlađi Stranica 18
Tea Rožman, 5.b
Učenički strip
Ironija
Klara Brigić, 8.c
Uredništvo školskog lista
Članovi novinarske i likovne grupe pod
vodstvom profesorice Mire Rabljenović
Članovi foto grupe pod vodstvom
profesorice Marice Radoš
Fotografije i grafiku uređivale: Maria
Zidanić, Tena Rod, Laura Majnarić i
Sara Krčelić
Tekst uređivali: učenici 6.ih i 8.ih
razreda
Učeničke radove lektorirale profesori-
ce hrvatskog jezika: Mladenka Volović,
Gordana Kajić i Ljiljana Behaim
Suradnici — svi učenici čiji se radovi
nalaze u školskom listu kao i učenici
koji su pridonijeli njihovom uređivanju
"Dao Svevišnji da ova škola bude na korist
ovome vrijednome puku. Djeca njihova neka
crpu ovdje blagosloveno slovo nauke, plemeni-
to srce i poštenu dušu, da budu danas, sutra
značajni ljudi, čestiti općinari i pošteni Hrvati.
Ljubav neka veže nastavnike uz djecu jer iz
ove ljubavi rađat će se zahvalnost mališa koji
će biti najbolji zalog učiteljima, lijepe uspome-
ne i čestitoga života njihovih učenika. Učitelji-
ma koje je zapao najčasniji dio u javnome radu
jer imadu u rukama mlado pokoljenje narod-
no, a prema tom i njegovu budućnost, bila ova
škola mjesto gdje će uzgajati povjerenu im
djecu, oplemenjivati im um i srce. " – Riječi su
pri blagoslovu dvorazredne pučke škole,
velečasnoga gospodina Franje Horvata
22. rujna 1910.
O Š K us toš i j a , So ko ls ka 7 , Z ag r eb
Ivana Brlić Mažuranić
top related