niccolò machiavelli - maturalni ii
Post on 03-Jan-2016
108 Views
Preview:
DESCRIPTION
TRANSCRIPT
1. Uvod
U ovom radu predstavit ću, za početak, humanizam i renesansu, razdoblje u kojem je djelovao
Niccolo Machiavelli, prekretnici u zapadnjačkoj kulturi. Nakon toga rad će se kretati u smjeru
Machiavellijeve biografije, pa na okviran pregled djela Vladar, te nakon toga proći ću
poglavlje kroz poglavlje objašnjavajući temu djela i njegove ideje u svakom poglavlju
zasebno. Rad se sastoji od devetnaest stranica teksta i dvadeset i tri stranica ukupno, pet
poglavlja i nekoliko desetaka pod poglavlja u četvrtom poglavlju. Rad ima 28 kartica teksta.
Razlog zašto sam odabrala ovu temu za svoju maturalnu radnju je taj što je moj otac veliki
obožavatelj Machiavellijevog rada. Machiavelli je pridonio veliki broj važnih rasprava u
zapadnom svijetu – najviše političkih teorija, ali također povijesnih, histografijskih, o
talijanskoj književnosti, umijeću ratovanja i diplomaciji. Ipak, Machiavelli se nikada nije
smatrao filozofom, a i stručnjaci se slažu da on nikada nije bio primjer standardnog
akademskog filozofa. Njegovi radovi su nesistematizirani, nesuglasni i ponekad sami sebi
kontradiktorni. On pokušava iskusiti i pokazati svoju misao, umjesto da ju podvrgava
rigoroznim logičkim analizama. Machiavelli možda nije smatran pravim filozofom, no
njegova učenja su unatoč tome široko rasprostranjena i priznata. Termini kao machiavellizam
prihvaćeni su među mnogim kasnijim filozofima u njihovim raspravama o etici, politici i
psihologiji, iako Machiavelli nije izmislio taj izraz. Osim toga, u Machiavellijevoj kritici o
velikim filozofskim shemama, pronalazimo izazov da uđemo u njegov svijet i um, te da
obratimo pozornost, razmatramo i zaključujemo, te odgovaramo na njegove misli. Zbog toga
Machiavelli zaslužuje svoje mjesto u svim radovima o najvećim filozofima zapadnjačke
kulture.
U ovom radu pokušati ću prikazati kako Machiavelli nije zli genije, „politički prepreden i
beskrupulozan, koji traži moć ili korist po svaku cijenu, amoralan i oportunist“ i da loš glas
koji prati njegovo učenje nije opravdan. Smatram da je on bio nenadmašan politički teoretičar
i to želim dokazati u ovom radu. On je u svom djelu Vladar prikazao savršen oblik vladavine
u kojoj gotovo ništa ne može poći po krivu ako se prate upute i ako se ima malo sreće –
fortuna i sposobnosti – virtu. Na žalost, najviše pažnje posvećuje se njegovim političkim
djelima, dok se književna zaboravljaju, unatoč tome što je on uz svoje rasprave, pisma i spise
napisao i mnoga književna djela velike umjetničke vrijednosti.
1
2. Humanizam tijekom renesanse
Renesansa je bila nevjerojatno važno razdoblje za zapadnjačku tradiciju i kulturu.
Humanizam je napravio prekretnicu utoliko što su ljudi počeli mjeriti savršenstvo prema
čovjeku, a ne nedostižnom kriteriju Boga. Navesti ću i opisati promjene u dvije glavne
kategorije: politici i obrazovanju.
Najveća promjena u politici renesanse bio je skok sa starog feudalnog sistema srednjeg vijeka
u puno fleksibilniji liberalni sustav klasa. Ta promjena najviše se primijetila u Italiji (posebno
u Firenci), gdje je raspodjela klasa sastojala od starih bogataša, novih bogataša, srednje klase i
niže srednje klase (siromašni se nisu uvažavali). Nova raspodjela klasa dovela je do mnogih
nesuglasica između starih klasa. Novi bogataši bili su uspješni trgovci, kapitalisti, bankari,
investitori, no unatoč svome bogatstvu nikad ih se nije smatralo ravnopravnima sa bivšom
klasom starih bogataša koji imaju povijest iza sebe i svoje obitelji, stoga i čast. Humanistička
filozofija bila je vrlo popularna među ljudima i mnogim političkim vođama. Tri humanista
čak su postali kancelari Firence – koristili su svoje retoričke vještine da bi privukli stanovnike
Firence da razmišljaju kao oni.
Velike promjene u obrazovanju u renesansi inspirirane su željom humanista da se govori
mudro i elokventno. Ideja o korisnom obrazovanju ljudi, kao i raznoliko i sadržajno
školovanje u mnogim različitim područjima bili su novi ciljevi u renesansnom obrazovanju.
Opet se počinju koristiti, pogotovo u Firenci, sistemi školovanje stare Grčke, kao što je
Platonov ili Aristotelov. Ljudi su prihvatili novi način razmišljanja, razmatraju ono što čuju i
što im govore, pa tako razvijaju novu „znanstvenu teoriju“ u kojoj ne prihvaćaju sve što im
kažu kao istinu, već ju preispituju i sami sebi dokazuju istinitom ili neistinitom.
Kao što se iz priloženog može vidjeti, renesansa je donijela mnoge značajne promjene u
povijesti srednjeg vijeka u gotovo svaki element društva. Renesansa je bila korijen današnjeg
zapadnjačkog života, razmišljanja i kulture. To je bilo vrijeme kada su ljudi preispitivali
prošlost i koristili stare, no i nove ideje da bi poboljšali svoj život u mnogim aspektima.
2
3. Niccolò Machiavelli
Relativno malo se zna o ranom životu Machiavellija kada se usporedi s mnogim drugim
važnim osobama talijanske renesanse. Rodio se 3.5.1469. u Firenci, a nekoliko godina
kasnije, postaje učenik Paola da Ronciglione. Smatra se da je pohađao Sveučilište u Firenci, te
da je primio odličnu humanističku naobrazbu. Njegova ulaznica u javni život bila je njegova
dužnost kao drugi kancelar Republike Firence. Sljedećih četrnaest godina, Machiavelli se
upustio u mnoge diplomatske aktivnosti za Firencu, putujući u velike gradove Italije, kao i u
Francusku. Postoje mnoga pisma kao dokazi njegovih političkih zadataka tijekom službe, koji
su također dokazi njegove sposobnosti analize karaktera ljudi i institucija.
Firenca je bila pod republikanskom vladom od 1484., kada vladajuća obitelj Medici i njihovi
pobornici bivaju prognani s vlasti. Tijekom tog vremena, Machiavelli je bio pod nadzorom
Firentinskog gonfaloniere (šefa administracije za život), Piera Soderinija. 1512., uz pomoć
španjolskih vojnika, obitelj Medici savladava republikanske snage i vraća se na vlast.
Machiavelli je bio direktna žrtva promjene režima: optužen je (krivo) za zavjeru protiv obitelji
Medici, pa je stoga zatvoren i mučen nekoliko tjedana. Poslije tog incidenta on se povlači u
mirovinu na svoju farmu izvan Firence, gdje je ponekad pisao i objavljivao radove.
Njegov prvi rad je upravo onaj koji se najčešće veže uz Machiavellijevo ime: Vladar. Napisao
ga je krajem 1513. godine (možda početkom 1514.), ali je službeno izdano djelo tek poslije
njegove smrti, 1532. Vladar je djelo napisano u velikoj žurbi da bi autor, između ostaloga,
vratio svoj status u firentinskoj vladi. U originalu, djelo je pisano Giulianu de'Mediciju (koji
bi djelo i cijenio), no zbog njegove nagle smrti mijenja posvetu koja je sada za Lorenza
de'Medicija, koji vjerojatno nije ni pročitao Vladara kada mu je došao u ruke 1516. godine.
Međutim, zbog Machiavellijeve rane mirovine, on se počinje baviti drukčijim književnim
radom. Napisao je nekoliko pjesama, drama, novela, studiju Umijeće ratovanja (objavljenu
1521. godine) i piše biografske i povijesne skečeve.
Pri kraju života, i vjerojatno zbog pomoći moćnih prijatelja, Machiavelli je počeo vraćati
naklonost obitelji Medici. 1520. godine, kardinal Giulio de'Medici zaposlio ga je da napiše
Povijest Firence, koju je dovršio u 1525. godini. Također je obavljao druge poslove za obitelj
Medici, no prije nego je vratio staru naklonost, umro je 21.6.1527. godine.
3
4. Vladar: Analizirajući moć
Postoji zajednički pogled među političkim filozofima da postoji poseban odnos između
moralne dobrote i legitimne vlasti. Mnogi autori (posebno oni koji pisali knjige po sadržaju
slične Machiavellijevim djelima tijekom srednjeg vijeka i renesanse) vjerovali su da političku
moć može koristiti samo vladar čiji osobni moralni lik je strogo vrli. Stoga, vladare se
savjetovalo da, ako žele uspjeti i ako žele dugu i mirnu vladavinu i ciljaju na to da proslijede
vlast na svoje potomke, da se moraju ponašati u skladu s konvencionalnim standardima
moralnosti. Ustvari, smatralo se da vladari rade dobro kada čine dobro; zaslužuju da im se
podanici klanjaju i poštuju onoliko koliko oni pokažu da su vrli i moralni.
Upravo takav moralni odnos prema vlasti i autoritetu kritizira Machiavelli u svom
najpoznatijem djelu – Vladar. Za Machiavellija, nema potrebe za moralnom osnovom prema
kojoj će se suditi o poštenoj i nepoštenoj, to jest, legitimnoj ili nelegitimnoj uporabi moći.
Umjesto toga, vlast i moć su u suštini jednaki: tko ima vlast ima pravo na naredbu; ali dobrota
ne osigurava moć i dobra osoba nema više moći samo jer je vrla. Stoga, u upravo suprotnoj
teoriji o moralu i politici, Machiavelli govori da je jedina prava briga političkog vladara
stjecanje i održavanje moći (iako govori manje o moći per se nego o „održavanju države“). U
tom smislu, Machiavelli predstavlja prodornu kritiku koncepta autoriteta, tvrdeći da legitimno
pravo vladanja ne donosi ništa za stvarnu moć vladara. Vladarova svrha je da održava samo-
svijest o političkom realizmu – baziranoj upravo na iskustvu firentinske vlade – da dobrota
nije dovoljna da se pobijedi i održi politička moć i nasljedstvo. Machiavelli stoga pokušava
naučiti i podučiti pravila političke moći. Za Machiavellija, moć karakteristično definira
političku aktivnost, a to je potrebno za svakog uspješnog vladara koji želi znati kako koristiti
datu mu moć. Samo pomoću odgovarajuće primjene moći pojedinac se može natjerati da se
pokori i vladar će biti u mogućnosti održati državu sigurnom, tvrdi Machiavelli.
„Vrlina će protiv bijesa
pograbit oružje, da kratku borbu bije:
jer hrabrost drevna
u srcima italskim još zamrla nije.“1
1 Machiavelli, Niccolo. Globus, Zagreb, 1985. 146. str.
4
4.1. Proslov
Machiavelli se ponajprije u uvodu obraća velemožnom Lorenzu de Mediciju, kada upućuje na
stjecanja naklonosti i milosti kod nekog vladara. To se postiže „dodvoravanjem
stvarima”, nadasve materijalnim koje omekšavaju srce vladarsko. Machiavelli se obraća
dotičnom vladaru dokazujući njegovu privrženost njemu darivanjem dijela ovoga kao
znaka „privrženosti moje”, u kojem zapravo podastire iskustva vladateljska u prošlosti.
Machiavelli želi darivati vladara knjigom o mudroslovlju vladateljstva ne bi li vladar
okusio znanje političko s izvora mudroslovnog (filozofija) i državoslovnog
(politologija) i možda po njemu postupao. Dobra Machiavellijeva nakana podastrijeta je
u onom dijelu teksta gdje kaže da on ne može „pružiti dara većega nego što je
mogućnost da u kratko vrijeme proniknete u ono do čega sam ja došao tijekom tolikih
godina, nakon tolikih tegoba i truda” (str. 99.). Smatra kako će ispijanje iz izvora
mudroslovlja i državoslovlja podastrtog u knjizi ovom vladaru iliti knezu prosvijetliti
pamet i da će potonji zapravo „dovinuti one veličine što Vam je obećava sreća i ostala
svojstva Vaša” (str. 99.). Slijedi podučavanje vladara u više poglavlja.
4.2. O vrstama kraljevstva (monarhije)
Machiavelli dijeli vladavine na „republike ili monarhije” (str.99.). Monarhije su nasljedne i
nove, nasljedne po obiteljskoj liniji, a nove poput Milana Francesca Sforze (1401-
1466.); “sin slavnog condottiera Muzija Attendola. Godine 1447. dodijeljena mu je
zadaća da brani Milano od Mlečića, ali se on 1450. udruži s njime i nametne Milanu za
vladara” (str.100.), dok se vladavine mogu zadobiti oružjem, srećom i sposobnošću.
Sreća (fortuna) i sposobnost (virtu) što bi bilo ravno vrlini, izvrsnosti – smatraju se
mjerilom uspjeha vladateljskog.
4.3. O nasljednim monarhijama
Kako se nad monarhijama može vladati i vlast zadržati? U nasljednim monarhijama po jednoj
lozi vlast se lakše može sačuvati nego li u novim monarhijama. Tehnika održavanja
vlasti u nasljednim monarhijama temelji se na:
5
poštivanju poretka predaka
opreznom djelovanju
djelovanju prema prilikama
Čak i vladar osrednjih sposobnosti u ovom tipu vladateljstva mogao bi biti uspješnim
vladarom, no samo izvanredne okolnosti mogu prekinuti vladateljski kontinuitet ili kako
Machiavelli kaže „neka izvanredna ili moćna sila pa mu je otme (...)” (str.100.). No, i u
takvim okolnostima fortuna ima razumijevanja za vladara jer osvajači (osvajači) ne
mogu dovijeka držati kraljevstvo porobljenim jer ih uvijek zadesi zla kob pa kraljevstvo
opet „dolija” u ruke nasljednog vladara koji nema potrebe ulaziti u sukob s pukom;
narodu je miliji i spokojno može vladati bez potrebe igranja s „promjenama” poradi
toga što promjene „uvijek utiru put jedna drugoj” (str.100.).
4.4. O mješovitim monarhijama
Nastaju iz sklonosti ljudi da stalno mijenjaju vladare, naravno u nadi da će promjena biti
nabolje, tj. da će „time nešto popraviti” (str. 100.). Nada u popravljanje stanja naganja
ih laćanja oružja pa se onda kaju jer se stanje ne popravlja, već pogoršava. Machiavelli
smatra da novi vladar „mora ugnjetavati nove podanike” svim sredstvima koje povlači
nova vlast. Vladar ima i neprijatelje, koji su oštećenici pri osvajanju nove vlasti.
Naravno, vladar ima i prijatelje, ali oni su nezasitnici jer očekuju protuusluge za
osvajanje vlasti, te su i oni su potencijali neprijatelji. No, vladar ne može ići na njih
grubim sredstvima „kad im je obvezan“. Vladar na kraju mora imati nekog saveznika u
pučanstvu jer vladati sam ne može. Machiavelli smatra da se pobunjene zemlje „kad se
ponovno zadobiju, mnogo teže gube” (str.101.). Države osvojene na silu „pripadaju
prvobitnoj državi osvajačevoj ili pripadaju istoj zemlji i istom jeziku, ili ne pripadaju”
(str. 101.). Što u slučaju da pripadaju? „Kad se desi da pripadaju, veoma ih je lako
zadržati, pogotovu, ako nisu navikle živjeti slobodno; a da vlast nad njima bude sigurna,
dovoljno je iskorijeniti lozu starog vladara; jer što se drugoga tiče, kad ostaju stare
prilike, a nema razlike u običajima, ljudi će biti mirni” (str.101.). Ako netko osvaja
takve države valja postupati na ovaj način:
zatrti lozu staroga vladara
ne dirati namete jer bi to moglo biti izvorom buna
6
ne dirati zakone „tako da te države u najkraće vrijeme postanu jedno tijelo s njegovom
vlastitom državom” (str. 101.)
Osvoji li se vlast u nekoj državi koja se razlikuje po jeziku, kulturi i običajima za njezino je
održavanje najbolje držati se promućurnosti i nastaniti se u istoj, osnovati naseobine kao
ključeve države i dovući dosta vojnika. Vladar mora oslabiti velikaše osvojenog
područja /države kako bi sam ojačao i paziti na strance došljake da ne ojačaju.
Machiavelli u državnim stvarima priziva dalekovidnost kako bi se lakše moglo
„doskočiti svim nevoljama”; napominje da nevolje ne dolaze same po sebi tj. one
nastaju „ako ih nismo predvidjeli” (str.103.).
4.5. O upravljanju državama
Svaki vladar suočen je s poteškoćama vladateljskim kad osvoji novi prostor, državu, bori se
različitim sredstvima kako bi zadržao vlast. Machiavelli zbori o dva načina upravljanja
državama:
vladar je jedan a sluge su njegovi ministri tj. ministranti koji pomažu pri oltaru upravljanjem
državom
vladar vlada s velikašima ne po milosti njegovoj već rodu plemenitome
4.6. O upravljanju gradovima i državama koji su prije živjeli po
svojim zakonima
Ima iskustava gdje su osvojene države navikle živjeti po „svojim zakonima i slobodi”.
Machiavelli savjetuje da se potonje mogu ukrotiti uz pomoć tri načina zadržavanja
vlasti:
uništenjem istih
nastanjivanje vladara samoga u njima
ostavljanjem zakona, prikupljanjem nameta i uspostavljanjem vlade nekolicine (oligarhije) s
kojom sklapa prijateljstvo i savez
7
Oligarhija je po naravi svojega položaja u zavisnosti od vladara – instalatera jer je isti
postavlja, a ona je u milosti i nemilosti njegove moći i volje. Ovdje se uspostavlja
simbiotička i ujedno sluganska struktura odnosa.
4.7. O novim vladavinama
Do istih se dolazi oružjem i hrabrošću, a one nastaju pojavom novog vladara. Do njih se
dolazi na temelju:
virtu (sposobnosti)
fortune (sreće)
Dulje se održava onaj koji se oslanja na virtu od onoga što se oslanja na fortunu. Vladari
postali vlastitom sposobnošću su „Mojsije, Kir, Romul, Tezej i njima slični” (str.107.),
a oni koji vladari postaju po svojim sposobnostima taj položaj teško stječu, ali ga lako
održavaju. No, ni oni ne mogu bez teškoća koje nastaju „dijelom od novih uredaba i
načina uprave koji su novi vladari prisiljeni provoditi hoće li da udare temelje svojoj
državi i osnuju vlast” (str.108.). U tim činidbama nailaze na otpor vladanih koji se
protive uredbama. Machiavelli stoga savjetuje: „Valja, stoga, udesiti tako da ih, kad
prestanu vjerovati, uzmogneš prisiliti da vjeruju” (str.108.). Novi vladari svojim
sposobnostima moraju skršiti otpor otpornika (protivnika), a kada uspješnicu dodirnu
počnu ih „štovati zato što su uništili sve koji su im zavidjeli na njihovim sposobnostima,
oni postaju moćni, sigurni, čašćeni i sretni” (str.109.) Kad se nevjernicima slomi kičma
vladari, dakle, postaju moćni, sigurni, čašćeni i sretni.
4.8. O novim vladavinama koje se zadobivaju tuđom snagom i
tuđom srećom
Ima ljudi koji od običnih građana postanu vladarima, njima se fortuna osmjehne ali
Machiavelli kaže da se „s mnogo truda održavaju na vlasti” (str. 109.). Izvorno oni ništa
nisu napravili nego su naprosto imali sreću pa im je „država podijeljena, ili za novac, ili
milošću onoga koji podjeljuje” (str.109.). Ovaj tip vladara mogli bismo svrstati u
8
vladare ovisnike jer su naprosto instalirani i ovise o volji i milosti onih „koji su ih na
vlast podigli...” (str.109.) No, njihov položaj nije siguran jer nisu na vlast došli
sposobnostima već instalacijom i vlast teško mogu zadržati jer je uzrok vladanja izvan
njih. Iznenada postadoše vladarima i iznenada nestadoše, ali ako izraze sposobnosti,
imaju šanse preživjeti kao vladari. U prvom slučaju proizvodi se vladar – marioneta, a u
drugom marioneta pokušava pohvatat sve konce i na temelju sposobnosti dalje vladati.
Uz fortunu mora se pojaviti virtu. Tek tad se pojačavaju šanse vladateljskog
preživljavanja. Machiavelli navodi dva načina „na koje se – sposobnošću ili srećom –
postaje vladarom ...” (str.109.). Navodi i dva primjera „iz dana koje mi pamtimo. To su
Francesco Sforza i Cesare Borgia” (str.109.) „Francesco je doličnim sredstvima i s
velikom sposobnošću od obična građanina postao milanski vojvoda; a ono što je sa sto
muka stekao, zadržao je s malo truda” (str.110.). „Naprotiv, Cesare Borgia, pučki
nazvan vojvoda Valentino, zadobio je državu zahvaljujući sreći očevoj pa ju je s njome
i izgubio, unatoč tome što je uložio sav trud i učinio sve što mora učiniti razborit i
sposoban čovjek koji hoće da se učvrsti u država što ih je zadobio tuđim oružjem i
tuđom srećom” (str.110.).
4.9. O onima koji se zločinstvima ispeše na vladarski položaj
Vladarom se, kako Machiavelli naučava, postaje uz pomoć virtu i fortune, ali ima i treći
način: uz pomoć zločinstva, koje prema Machiavelliju može biti put k vlasti, a taj način
postajanja vladarom naziva opakim. Tim se načinom doduše dolazi do vlasti ali se ne
stječe slava. Machiavelli: „Ne može se, doduše, nazvati vrlinom ubijanje sugrađana,
izdaja prijatelja, nevjera, milosrđe, bezboštvo; jer sve to može donijeti vlast, ali ne i
slavu” (str.114.). Osvajač mora u trenutku osvajanja države primijeniti neizbježna
nasilja tj. „počiniti ih odjednom, da ih ne bi danomice morao obnavljati, te da uzmogne,
ne obnavljajući ih, uliti pouzdanje u ljude i privezati ih uza se dobročinstvima”
(str.115.).
9
4.10. O građanskoj vladavini
Vladarom se može postati i uz naklonost sugrađana u svojoj domovini. Machiavelli: „No sad
smo došli do drugog način, kad privatan građanin, ne zlodjelima ili nekim drugim
nepodnošljivim nasiljem, nego naklonošću sugrađana postaje vladarom u svojoj
domovini, pa se sve to može nazvati građanskom vladavinom” (str.115.). Ovaj način
dolaženja na vlast ne zahtijeva virtu, fortunu koliko lukavost. Machiavelli: „Do te vrste
vladarskog položaja ljudi se uspinju ili s pomoću naroda ili s pomoću velikaša”
(str.115.). Narod ne voli vladavinu velikaša, velikaši vole vladati narodom i
„ugnjetavati ga” (str.115.). Machiavelli zaključuje: „a iz tih oprečnih nastojanja
ostvaruju se u gradovima jedna od triju posljedica : ili tiranija, ili demokracija, ili
bezakonje” (str.115.). U prispodobi naroda i velikaša Machiavelli je na strani časnijih
težnji naroda: „Težnje su naroda mnogo časnije od težnja velikaša, jer one hoće da
tlače, narod da ne bude tlačen” (str. 116.). Postane li netko vladarom uz pomoć naroda
mora zadržati njegovo prijateljstvo (populizam) i naklonost. Machiavelli zaključuje:
„Zaključit ću tek da je vladaru nužno da mu narod bude prijatelj; inače mu u nevolji
nema pomoći” (str.116.). U građanskoj vladavini vladar mora smisliti dobar način
vladanja kako bi zadržao vjernost građana: „Stoga razborit vladar mora smisliti način
vladanja da njegovi građani uvijek, i kakva god bila vremena, osjećaju potrebu za njim i
za državom, pa će mu uvijek biti vjerni” (str.117.).
4.11. O načinu mjerenja snage svih država
Machiavelli se dalje pita o vrstama tih država i načinima na koji se vladar može sam održati,
no postoji i mogućnost da mu je potrebna i „tuđa obrana”. Vlast se može održati
oslanjanjem na „vlastite resurse”: ljude, novac, vojsku i izgradnju utvrda, bedema,
festunga. Izgradnja jakih utvrda opomena je napadaču hoće li krenuti u napadaj.
Machiavelli primjećuje da „i nije lako navaliti na vladara koji ima tvrde gradove, a
narod ga ne mrzi” (str.117.). I dalje: „Na vladara se, dakle, koji ima tvrd grad a nije
omražen, ne može navaliti” (str. 118.). Pokuša li to itko ipak učiniti Machiavelli kaže
kako bi mogao biti osramoćen. Vladareve „uzdanice” u borbi protiv osvajača su
hrabrost podanika, tvrdi bedemi, odlučnost obrane i hrana.
1
4.12. O crkvenim državama
Na početku rasprave o crkvenim državama Machiavelli kaže da se one „stječu ili sposobnošću
ili srećom...” (str.118.). S druge pak strane potonje se održavaju na uredbama „koje se
oslanjaju na vjeru...” (str.118.). Vladari “imaju državu i ne brane je, imaju podanike i ne
vladaju njima” (str.118.). „Državu, kako nije branjena, nitko ne oduzima; podanici se,
zato što njima nitko ne upravlja, ne brinu za vladare, pa niti nastoje niti se mogu
odmetnuti od njih. Samo su takve države sigurne i sretne” (str.118.). Osnivač ovih
država je Bog. Machiavelli smatra da bi rasprava o ovim državama bila preuzetna i
drska: „No kako tim državama upravljaju viši uzroci do kojih ljudski um ne dopire,
neću više o njima govoriti; jer kad ih je Bog osnovao i podržao ih, bilo bi preuzetno i
drsko da čovjek o njima raspravlja” (str.118.).
4.13. O vrstama vojske uopće i o plaćenicima
Nakon pretresa različitih vrsta država, vladateljstva i tehnika vladanja Machiavelli svoju
savjetničku misiju produbljuje razmatranjem o vrstama vojski. Da bi vladar mogao
nesmetano vladati mora imati neke čvrste oslonce. Savjetuje da se vladar mora osloniti
na dobre zakone i dobru vojsku. Tek tada će temelji njegova vladateljstva biti „čvrsti,
inače mora propasti” (str.120.). Ne upušta se u raspravu o dobrim zakonima već se
usredotočuje na govor o vojsci. Svrha vojske je obrana države. Ima različitih vrsta
vojski. Machiavelli: „Vojska kojom vladar brani državu ili je njegova vlastita, ili
plaćenička, ili pomoćna, ili mješovita” (str.120.). Machiavelli dalje opisuje obilježja
pojedenih vrsta vojski. Plaćenička i pomoćna, po njemu, su beskorisne i pogibeljne.
Vladar i osnivač države ne može se osloniti na ove vrste vojske jer „nikad neće biti ni
jak ni siguran” (str.120.). Plaća je nedovoljna, a plaćenici su odani koliko je „kesa
puna”. Machiavelli savjetuje ne oslanjanje na ovaj tip vojske. Siguran oslonac
vladarima i državama je vlastita vojska. Ovu tezu ilustrira primjerom Mlečića: „Ako
ipak promotrimo uspjehe Mlečića, vidjet ćemo da su uspješno i slavno vojevali dok su
imali svoju vojsku” (str.121.).
1
4.14. O pomoćnim, mješovitim i vlastitim vojnicima
Pomoćna vojska je ona koja u datim prilika priskače upomoć i obranu. Ona može biti u datom
trenutku korisna ali i pogibeljna za onoga tko je pozove upomoć: „Sama po sebi,
pomoćna vojska može biti i dobra i korisna, ali je gotovo uvijek štetna po onoga koji je
pozove: bude li poražena, uništen si, pobjedi li, u njezinoj si vlasti” (str.122.). Prema
Machiavelliju razborit vladar će nastojati izbjeći takve vojske: „Razborit će vladar,
međutim, uvijek izbjegavati takve vojske i oslanjati se na vlastitu; radije će izgubiti
bitku sa svojom vojskom, nego li pobijediti s tuđom pomoći, jer neće smatrati kao pravu
pobjedu onu što ju je postigao tuđim oružjem” (str.123.).
4.15. Što mora vladar uraditi s obzirom na vojsku
Savjetodavac Machiavelli točno savjetuje koje su dužnosti vladara glede vojske; vladar se
mora baviti „ratom, vojnim pravilima i stegom; jer to je jedino zvanje koje dolikuje
zapovjednicima, a njegova je moć tolika da ne podržava one koji su se kao vladari
rodili, nego često puta običnim građanima pomaže da se popnu do te časti” (str. 124.).
Vladar može izgubiti državu zbog hedonizma i zapuštanja vojničkog umijeća .
Machiavelli: „S druge strane vidimo da su vladari, kad su više mislili na zabave nego li
na oružje, gubili države. Prvi razlog s kojeg ćeš državu izgubiti jest zapuštanje ratnog
umijeća, dok je prvi uvjet da državu stječeš iskustvo u tome umijeću” (str.124.). Vladar
ne smije zanemariti skrb o vojnim vještinama kako u miru tako i u ratu. Dva su načina
skrbi i vojnim vještinama – vježbanjem i umom. Vježbanje podrazumijeva
svakodnevno obnašanje vojnih aktivnosti, a umni način učenje – vojnu doktrinu.
4.16. S čega ljude, a posebno vladare, hvale odnosno kude
Machiavelli se dalje pita o postupanju vladara spram prijatelja i podanika, želi li vladar opstati
u vladateljstvu ne smije težiti tomu da bude dobar. Tako se Machiavelli udaljava od
antičke ideje dobra i oslobađa vladara etičkih zasada i kočnica. Na jednom mjestu
ovako kaže: „Stoga vladar koji želi opstati nužno mora naučiti da ne bude dobar, pa se
toga držati, ili od toga odstupiti, već prema potrebi” (str.126.). Kad se o ljudima i
1
vladarima radi, obilježeni su nekim svojstvima kao što su darežljivost, škrtost,
lakomost, darežljivost, grabežljivost, okrutnost, plašljivost, srčanost, surovost,
pristupačnost, osornost, upornost, popustljivost, ozbiljnost, lakomislenost, pobožnost,
bezbožnost.
4.17. O darežljivosti i štedljivosti
Nastavljajući raspravljati o vrlinama vladara Machiavelli se dotiče njegove darežljivosti i
štedljivosti; pretjerana darežljivost škodi, a umjerena otjeruje sliku škrtosti. Darežljivost
podrazumijeva sjaj i raskoš pa se čini da vladar prvo prema sebi mora biti darežljiv i
stvarati sjaj za svoj užitak, no pretjerana darežljivost može uzrokovati novčane neprilike
koje će osjetiti vladar a puk bi mogao stradati jer bi vladar mogao posegnuti za novim
novčanim nametima. Ni škrtost nije dobra jer vladara tjera na loš glas. Ratujući vladar
treba biti rasipan jer mu ratni plije to omogućuje: „Vladaru koji vojuje, koji živi od
plijena, pljačke i nameta, koji, ukratko, rukuje tuđim novcem, nužna je rasipnost, inače
ga vojnici ne bi slijedili” (str.127.). Čini se da se Machiavelli između rasipnosti i
škrtosti vladareve opredjeljuje za škrtost: „Više se od svega vladar mora čuvati toga da
ne doživi prezir i omraženost ; a upravo će te troškovi dovesti i do jednoga i do
drugoga. Stoga je razumnije zadovoljiti se imenom škrca koji će ti pribaviti zao glas, ali
bez mržnje; nego li iz želje da stekneš ime darežljiva čovjeka nužno dopasti imena
grabežljivca koji će te ozloglasiti i omraziti” (str.127.).
4.18. O okrutnosti i blagosti, i je li bolje da vladara ljube ili da ga
se boje
Vladar mora težiti da ga „smatraju kao blaga a ne okrutna čovjeka, no ipak mora pripaziti da
se tom blagošću služi kako valja” (str.127.). Machiavelli smatra da se vladar ne mora
obazirati na ozloglašenost i okrutnost: „Ne smije se, dakle vladar, osvrtati na to što je
ozloglašen s okrutnosti, ako hoće da uzdrži podanike u jedinstvu i odanosti; jer će s
malo primjera okrutnosti biti milosrdniji od onih koji zbog velikih milosrđa dopuštaju
stvaranje nereda, a neredi onda rađaju umorstvima i otimačinama; ta zlodjela obično
pogađaju čitave skupine ljudi, dok osude koje dolaze od vladara pojedince” (str.127.).
1
Vladar mora biti oprezan i nepovjerljiv u postupcima, mora postupati razborito s
uljuđenom suzdržljivošću. Prevelika povjerljivost može mu biti otegotna okolnost jer ga
može učiniti neopreznim. Nasuprot velikoj povjerljivosti, velika nepovjerljivost može
ga činiti nepodnošljivim. Machiavelli ovdje postavlja „sudbinsko” pitanje: „Je li bolje
da te ljudi ljube ili da te se boje?” On zagovara oboje. A je li to moguće? Teško, jer je to
dvoje jedva moguće sastaviti. Ako već treba birati onda je, veli Machiavelli, daleko
bolje da te se ljudi boje. Prema Machiavelliju ljudi su po prirodi loši, zli i pokvareni:
„Jer o ljudima se općenito može reći ovo: nezahvalni su, nepouzdani, prijetvorni,
himbeni, klone se opasnosti i pohlepni su za dobitkom; ako im dobro učiniš, uz tebe su,
nude ti krv svoju i imutak, život, djecu, kako sam to već kazao, kad je potreba daleko;
no kad se nevolja primakne, oni izmiču. Ljubav je varljivija od straha. Ljudi su varalice
ljubavi, a strah je uvijek jači od ljubavi tj. „strah se pak podržava neprestanom
prijetnjom kazne” (str.128.). Strah može biti povezan s izbjegavanjem mržnje. Naime:
„Ipak, vladar mora paziti da ga se podanici boje tako da bar izbjegne mržnji, ako već ne
može postići ljubav; jer se može vrlo lako dogoditi da se ljudi nekoga boje a da ga ipak
ne mrze” (str.128.). Načini na koje se može izbjeći mržnja su neposezanje za imutkom
podanika i za njihovim ženama. „Vladar će to najbolje postići ako ne poseže za
imutkom svojih građana i podanika i za njihovim ženama...” (str.128.). Zaključna
političko-antropologijska pitanja gleda straha i ljubavi u vladateljstvu vladarevu
Machiavelli podastire na kraju istoimenog predmetnog odjeljka: „Vraćajući se na
pitanja straha i ljubavi, zaključujem ovo: budući da ljudi ljube po svojoj volji, a boje se
po vladarevoj, razborit se vladar mora osloniti na ono što je njegovo, a ne na ono što je
tuđe: mora se tek ozbiljno pobrinuti da izbjegne mržnji što je, uostalom, već rečeno”
(str.129.).
4.19. Kako vladari moraju zadržati zadatu vjeru
Koji su bolji vladari? Oni koji krše vjeru i zakone i drže se lukavosti i prevrtljivosti ili pak oni
koji se pridržavaju zakona? Machiavelli pokazuje na temelju iskustva, jer je njegov
Vladar produkt studiranja povijesnih iskustava vladateljstva do njegova doba, „da su
velika djela izveli samo oni vladari koji su slabo marili za datu vjeru i koji su umjeli
lukavošću zavrtjeti ljudskim mozgovima; tako su na kraju nadmašili one koji su se
oslanjali na zakonitost” (str.129.). Dva su načina borbe koje ovdje opisuje:
1
borba zakonima
borba silom
Borba zakonima primjerna je čovjeku a sila životinjama. Machiavelli primjećuje nedostatnost
prvog načina borbe – zakonima pa često po starom tehničaru vlasti treba posegnuti za
silom tj. u izvorniku „valja se utjecati i drugome” (str.129.). Vladar se treba poslužiti
ljudsko životinjskim tehnikama vladanja. U biti, vladar prema Machiavellijevoj slici je
polu-čovjek, polu-životinja. Machiavelli, dakle, zagovora uporabu ljudskih (razum) i
životinjskih (sila) svojstava. Njih bira između lava i lisice „jer se lav može braniti od
mreže, a lisica od vukova. Mora, dakle, biti lisica, hoće li predosjetiti mrežu, a lav da
prepadne vukove” (str. 129.). Opredjeljenje samo za lavovska svojstva nije dobro za
vladateljstvo znači nerazumijevanje, vladarske vještine. Vladar ne može zadržati zadanu
vjeru i obećanje ako mu to šteti i ako je presušio razlog koji ga je naveo na neko
obećanje. Korisnost i varijabilnost u vladarevu ponašanju proizlazi iz ljudskih mana,
nedostataka jer su ljudi po Machiavelliju opaki, a i vladar je prvo čovjek pa tek onda
vladar. Svoju pesimističku političku antropologiju eleborira na jednom mjestu svojega
savjetodavnog priručnika za vladare i vladateljstvo: „Kad bi svi ljudi bili dobri, ovaj
savjet ne bi bio dobar; no jer su opaki i ne bi oni držali vjeru što je tebi zadadoše ne
moraš je ni ti držati prema njima; osim toga, nikad vladarima nije ponestalo valjanih
razloga da opravdaju svoju nevjeru” (str. 129.). U igri ljudskih slabosti, razuma i sile,
ljubavi i mržnje bolje prolaze lisci: „Tko se bolje znao služiti lisičjim svojstvima, bolje
je prošao; samo je nužno da znaš dobro prikriti to svojstvo i da budeš veliki hinac i
licemijerac; a ljudi su toliko tupi i toliko se pokoravaju nuždi, kad nadođe, da će onaj
koji vara uvijek naći nekoga tko će se dati prevariti” (str.129.). Machiavelli smatra da se
vladar ne može držati vjere i obećanja nego se mora ponašati onako kako „vjetar puše”.
On često mora ići protiv ljudskih, humanih i etičkih principa, kojih se mora odreći kako
bi se održao i to tako da „po potrebi mogneš i znadeš okrenuti obratnu stranu” (str.130.).
Vladar se okreće prema varljivoj fortuni: „Stoga on mora imati duh sposoban da se
okrene već prema tome kako mu to nalaže vjetar varljive sreće i neprestana
promjenljivost okolnosti; ne smije se, kako već rekoh, ako može udaljavati od dobra ;
ali mora znati i zagaziti u zlo, bude li prisiljen” (str.130.). Vladar mora pobjeđivati i
održavati državu. Glede sredstava, smatra kako će se potonja „uvijek smatrati kao časna
i svatko će ih hvaliti; jer svjetina se zanosi prividom i uspjehom same stvari; a na svijetu
i nema doli svjetine...“ (str.130.).
1
4.20. Na koji se način valja uklanjati preziru i mržnji
O ovom pitanju Machiavelli je govorio u prethodnim poglavljima. Postavlja iste uvjete
svakome vladaru. Ne diraj imutak podanika i njihove žene, vladat ćeš i nećeš biti
prezren i mržen. Vladar može biti prezren ako pokazuje osobine nestalna čovjeka,
„lakomislena, mekušca, kukavicu i kolebljivca”. U građanskim stvarima njegova
presuda mora biti neopoziva a glede mnijenja da o „njemu vlada takvo mnijenje da ga
nitko i ne pomisli prevariti ili obmanuti” (str.131.). U dobrom postupanju glede
građanskih stvari vladar može zaslužiti poštovanje. Machiavelli: „Koji vladar o sebi
stvori takvo mišljenje, ljudi ga neobično poštuju” ( str.131.). Poštovanoga je teško
napadati ako „se samo zna da je sposoban i da ga podanici cijene” (str.131.). Strah
vladara realan je od podanika i onih vanjskih “potentata” (str.131.). Glede zavjera,
Machiavelli smatra da se vladar ne mora zamarati njima ako ima naklonost naroda:
„Zaključujem stoga da vladar ne mora mnogo voditi brige o zavjerama, kad mu je narod
sklon; kad mu je narod neprijatelj i mrzi ga, mora se bojati svega i svakoga” (str.131.).
Mržnja i prezir bili su uzrokom propasti vlasti, vladateljstva.
4.21. Jesu li tvrđave i ostalo što vladari podižu korisne ili štetne?
Vladari su gradili tvrđave kako bi iste bile „kao neke uzde i kočnice onim ljudima koji bi se
namjeravali urotiti protiv njih; da im ti gradovi budu sigurno utočište pri nenadnim
napadajima” (str.137.). Tvrđave i njihova korisnost ili nekorisnost moraju se promatrati
u kontekstu vremena: „Tvrđave su, dakle, korisne ili nekorisne, prema vremenima: ako
ti s jedne strane koriste, a s druge ti škode” (str.137.). Machiavelli o gornjem pitanju
podastire ovakav odgovor: „O tome se može zaključiti ovako: vladar koji se više boji
svoga puka negoli stranaca, mora graditi tvrđave; onaj, pak, koji se više boji stranaca
negoli puka, neka se okani građenja takva” (str.137.). On smatra da je najbolja tvrđava
ako te narod voli a ni najbolja tvrđava te neće moći spasiti od bijesa naroda. Na kraju,
loš vladar je svaki koji „uzdajući se u tvrđave, ne bude dovoljno računa vodio o tome da
ga narod mrzi” (str.137.).
1
4.22. Što valja raditi vladar da bi stekao ugled
Ugled rađaju pothvati i junačka djela, vladar mora dokazati svoje sposobnosti. Cijenjen je po
prijateljstvu i neprijateljstvu; vladar mora uvijek pristati na jednu stranu. On ne može
biti neutralan i ne smije se udruživati s moćnijim od sebe. Mora biti „ljubitelj
izvanrednih sposobnosti i častiti ljude vrsne u umijećima”, te mora u zgodno doba
godine puku podariti „kruha i igara”, te mora voditi računa o svim cehovima i
građanskim slojevima i družiti se s njima i neustezati se njihove blizine (populističke
dobre namjere). U dodirivanju s društvenim slojevima mora ostati, kako Machiavelli
veli, „netaknuto dostojanstvo svojega veličanstva; jer veličanstva mu ne smije nikada ni
u čemu ponestati” (str. 139.).
4.23. O ministrima vladarovim
Važan je izbor ministara u vladi kao i ministranata u Crkvi, dobri ili loši ministri proizlaze iz
„razboritosti vladareve”. Machiavelli to ovako opisuje: „Prvi se sud o umu nekog
vladara stvara prema ljudima koji ga okružuju: ako su sposobni i privrženi, slovit će
uvijek kao uman čovjek; jer je znao otkriti njihovu sposobnost i uzdržati njihovu
privrženost. Nisu li takvi, uvijek se o njemu može stvoriti loš sud, jer mu je prva greška
bio taj izbor” (str.139.). Tri su vrste umova:
oni koji shvaćaju sami po sebi
ono što im netko predoči
treći ne shvaćaju ništa „ni sami sobom ni s tuđom pomoći – oni su prvi izvrsni, drugi dobri, a
treći ni za šta” (str.140.)
Vladar mora birati ministre koji će mu biti vjerni. Nevjerni ministri su vladareva omča oko
vrata ili željezna kugla oko noge. Vjernost se dodjeljuje častima, službom, materijalnim
probicima i višim novčanim naknadama. Između vladara i ministara mora se uspostaviti
simbiotička struktura.
1
4.24. Kako se valja kloniti laskavaca
Vladari upadaju u zamku krivim izborom ministara, laskavci samo „draškaju” ego vladarevo
ali u konačnici nisu dobre sluge vladarske. Vladar se mora braniti laskavaca.
Machiavelli savjetuje metodu obrane i zaštite od laskavaca: „Najbolji je način da se
vladar obrani od laskanja ako ljudi shvate da ga ne vrijeđaju govoreći mu istinu; a opet
kad svatko može kazati istinu vladaru, obara mu ugled pred drugima” (str.140.). Brana
laskavcima su izabrani razumni ljudi koji će vladaru govoriti istinu. Vladar bi trebao
saslušati mišljenje razumnika a izbjeći mišljenje laskavaca. Machiavelli je ovdje
kategoričan glede drugačije činidbe uviđajući u njoj pogibelj: „Tko drugačije radi, ili
srlja u propast zbog laskavaca, ili postaje prevrtljiv zbog raznovrsnih mišljenja; zato će
ga ljudi slabo poštivati” (str.140.).
4.25. S kojih razloga talijanski vladari izgubiše svoje države
Ovo pitanje Machiavelli razmatra na primjerima kralja napuljskog (Federico d'Aragona,
napuljski kralj, kojega je zbacio s prijestolja rođak Ferdinand Katolički) i vojvode
milanskoga (Ludovico il Moro). Zajednička slabost njihova bila je zbog vojske
vjerojatno plaćeničke ili pomoćne i što su „neki imali narod protiv sebe”. Neki su imali
narod uzase ali „nisu se znali osigurati od velikaša”. Gubitak države vladari ne mogu
pripisati učincima sudbine koliko vlastitoj nesposobnosti. Machiavelli: „Neka, stoga,
oni naši vladari koji su mnogo godina vladali u svojim državama a poslije ih izgubili ne
optužuju sudbinu, nego nesposobnost svoju” (str.142.).
4.26. Kolik je utjecaj sudbine na ljudska djela i kako se sudbini
možemo oduprijeti
Machiavelli ne zaobilazi vječnu temu filozofa i pisaca o utjecanju sudbine na ljudsko
djelovanje. Koliko je usud važan u povijesti? Upravlja li usud poviješću? Ako upravlja,
čemu onda išta činiti kad će se dogoditi ono što se dogoditi mora? Machiavelli ovako
gleda na to pitanje: „Dobro mi je poznato da su mnogi pisci imali i imaju mišljenje kako
sudbina i Bog na taj način upravljaju svijetom da ljudi tu svojom razboritošću ne mogu
1
ništa promijeniti, štoviše, nemaju tomu nikakva lijeka. Iz toga bi ljudi mogli izvući
zaključak da nema svrhe mnogo trsiti se u životu nego se prepustiti sudbini” (str.142.).
Fatalističkom ishodu povijesti teško je izgleda othrvati se. Na jednom mjestu
Machiavelli opisuje vlastitu kapitulaciju spram gore navedena nauka. Pa ovako kaže:
„Razmišljajući katkada o tome bio sam se i sam donekle priklanjao njihovu mnijenju”
(str.142.).
4.27. Poziv da se Italija digne na noge i oslobodi barbarskog
jarma
Upute vladaru dobivaju svoju teleološku dimenziju u zadnjem fragmentu: „Poziv da se Italija
digne na noge i oslobodi barbarskog jarma”, ali mogu poslužiti kao dobar znanstveni i
tehnološki priručnik svakom vladaru. Je li se u tim pitanjima išta promijenilo od
Machiavellija do vremena sadašnjega? Možda ništa, a možda je samo usavršena tehnologija
poradi posvemašnje uznapredovale znanosti, tehnike i tehnologije. Vladar je aktualan i danas,
a u povijesti političkih ideja predstavlja razdjelnicu između etički omeđene politike kao
tehnike vladanja.
5. Zaključak
1
Niccolo Machiavelli; Talijan, pjesnik, pisac, komediograf, politički teoretičar prava i države,
kancelar firentinske države, vojni strateg, diplomat te politički zatvorenik podvrgnut torturi,
potom amnestiran i rehabilitiran, jedan je od najvećih umova zapadnjačke filozofije prošlosti,
današnjosti i vrlo vjerojatno i budućnosti. U svojem stvaralaštvu predstavlja novu misao o
politici, odbacuje stara vjerovanja i nameće nova, posve drugačija. Ponegdje ga se navodi kao
zlog genija-teoretičara jer Machiavelli nije imao obzira prema moralu i dobroti.
U svom djelu Vladar, on uči kako biti što bolji i prihvatljiviji politički vođa, te savjetuje da se
koriste svi putevi za tu svrhu, čak i oni nemoralni. Tvrdi da „cilj opravdava sredstvo“, koja je
toliko je puta ponovljena rečenica iz njegovog najpoznatijeg djela Vladar. Machiavelli je
samo realist i on je analizirao svoje vrijeme. Bez kompromisa, naturalistički i bez licemjerja
zapisuje: „Ljudi će opaki uvijek biti , ako ih neka nužda ne prisili da budu dobri“. Svrha
svakog državnog života je vlast, a vladar mora istodobno biti lukav i snažan, lav i lisica te
etičnost i moral ostaviti po strani. On je prvi politički mislilac koji je posve odvojio etiku od
politike. U osnovi svega je ipak njegovo domoljublje, pa mu se kao političkom čovjeku
renesanse do ujedinjenja Italije, s obzirom na njezin tadašnji izgled ratom razjedinjenih
državica, čini da je to moguće ostvariti samo silom i pod vodstvom jednog čovjeka – tom
vladaru se on obraća i objašnjava mu da u politici nema dobroga i lošega, jer jedna odluka ili
jedan čin nisu uvijek dobri za sve, stoga u politici postoji samo zlo i manje zlo.
Želim završiti ovaj maturalni rad s misli koja je ostavila dubok dojam na mene i mislim da je
to ustvari temeljna Machiavellijeva misao o vladanju nad podređenima i njegovom odbijanju
etike kao glavne osobine vladara.
„Ljudi se moraju ili maziti ili zatrti, jer se za male uvrede osvećuju, dok za velike ne mogu,
…, stoga nasilje treba činiti tako da se osvete ne moraš bojati.“ (str. 102.)
6. Bibliografija
Dr. Lozovina, Vinko. Machiavelli i njegova politička nauka, Matica Hrvatska, Zagreb, 1928.
Machiavelli, Niccolò. Izabrano djelo I. i II., Globus, Zagreb, 1985.
2
top related