eckermannmedia1.eckermann.org.rs/2018/02/eckno13.pdf · radio je u institutu za književnost u...
Post on 12-Sep-2019
1 Views
Preview:
TRANSCRIPT
ECKERMANN
WEB ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST
WWW.ECKERMANN.ORG.RS
JAN - FEB 2018.
BROJ 13
Sva prava zadržana © 2016 - 2018. Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)
Pag
e2
SADRŽAJ
ECKERMANN ........................................................................................................................................ 1
NE O LITERATURI ............................................................................................................................... 3
NE O LITERATURI ............................................................................................................................. 10
NE O LITERATURI ............................................................................................................................. 22
KARTA SVETA ................................................................................................................................... 33
UBI ME MESEC ................................................................................................................................... 36
LJUBAVI ĆE BITI ............................................................................................................................... 40
KATALOG ............................................................................................................................................ 44
ODJELJENJE ZA PATOLOGIJU TEKSTA ........................................................................................ 47
GARIŠA TIP 2 ...................................................................................................................................... 49
PREDOSJEĆAJ..................................................................................................................................... 51
LAJK&ŠER ........................................................................................................................................... 54
CRNA MRLJA. ..................................................................................................................................... 57
KNJIŽEVNOST, REČ, RELIGIJA ....................................................................................................... 59
GLUMAC DANIJEL DEJ-LUIS .......................................................................................................... 62
STRELA POD KOŽOM ....................................................................................................................... 64
NEOSTVARENA SIMBOLIKA LJUBAVI ......................................................................................... 67
REFLEKSIJE TIHOG PESIMIZMA .................................................................................................... 71
VEŽBE IZOPŠTAVANJA .................................................................................................................... 73
“TKANJE REČI”, SA MEROM I SMISLOM ...................................................................................... 77
BRUŠENJE ........................................................................................................................................... 81
DŽAST MERID .................................................................................................................................. 130
ZBOGOM, MAŠTO MOJA ................................................................................................................ 191
PUSTINJSKA LISICA ........................................................................................................................ 196
IPAK ZAVIJAM ................................................................................................................................. 198
TIME CODE ....................................................................................................................................... 204
ECKERMANN .................................................................................................................................... 215
Pag
e3
ECKERMANN PITA
Vlatko Simunović
NE O LITERATURI
Vlatko Simunović je rođen u Foči, 12. septembra 1965. godine. Djetinjstvo, dječaštvo i
mladost proveo je u nikšićkom predgrađu Straševina. Na Filozofskom fakultetu u Nikšiću
diplomirao je na Odsjeku za srpskohrvatski jezik i književnost. Novinarstvom i književnom
kritikom bavi se od 1995. godine. Autor je knjiga “Zapisi” i “Razgovori”. Aktuelni je član
žirija za dodjelu “Njegoševe nagrade” i selektor za crnogorsko govorno područje književne
nagrade “Meša Selimović”. Urednik je rubrike Kultura u crnogorskom dnevnom listu
“Pobjeda”. Radi u Podgorici.
.
.
Prva riječ koji ste izgovorili?
Ne. Stigla je u trećoj godini.
.
Vaše prve igračke?
Mačevi. Dva plastična mača rezedo boje. I jedan sivi avion sa crvenom zvijezdom na repu.
Lopta.
.
Vaše igre?
Igra borbe… Partizani i Njemci. Kao dijete doseljenika morao sam ratovati na strani Njemaca.
Brzo sam te koje smo tamo atekli naučio da ništa nije kao na filmu. Bio sam brži i vještiji od
ostalih. Vječiti pobjednik.
Igra piljcima… Sedam kamenčića koje dok je osmi u vazduhu jednim pokretom moraš
pokupiti sa zemlje… Prvom bacanje pa pokupiš jedan kamenčić. Drugo bacanje pa pokupiš
dva… I tako redom do završnog bacanja kada kupiš sedam… Izgleda jednostavno, ali probaj
to jednom da napraviš…
Pag
e4
Fudbal.
.
Kao dijete želeli ste da postanete?
Astronaut.
.
Prvo slovo koje ste naučili?
A.
.
Šta Vas je rastuživalo?
Lagali su me…
Društvo u najranijem djetinjstvu.
Dragan Jelušić – hodajući tamnom stranom prije dvadesetak dana nastradao u Trstu. Ivica
Puljiz – veletrgovac industrijskom robom sa Dalekog Istoka. Duda Bošković. Medicinska
sestra. Ne znam gdje je danas. Željko Đurović – gradi kuće i zgrade u Švedskoj… Nigdje
nikog od njih nemam u svojoj bizini.
.
Prvi bicikl?
Samogradnja. Dio djelova dobio sam od strica Gligora. Za ostatak sam se snalazio po
garažama očeva mojih drugara. Pamtim da bicikl nije imao kočnice.
.
Prva lopta?
Narandžasta. Plastična. Jugoplastika. Stradala istog dana. To me je jako ražalostilo.
.
Šta Vam bijaše najteže u školi?
Baš sve sam savladavao sa lakoćom. Uvijek najbolji u razredu.
.
Učitelj?
Radomir Bigović Bigaš. Ljepotan. Vlasnik najnovijih modela FIAT-ovih automobila. Ne
“tristaća” koje je proizvodila Crvena zastava. Italijanskih auta. U prvom razredu naučio me da
igram preferans.
.
Predjeli Vašeg djetinjstva?
Pag
e5
Beskrajne livade na imanjima potomaka popa Đoke Mijuškovića uz čiju smo zapadnu granicu
sagradili našu prvu kuću… Vrbaci uz rijeku Mrkošnicu. Ledina na kojoj smo igrali fudbal.
Bagremi.
.
Da li ste pisali ljubavna pisma?
Ne.
.
Srećete li danas Vaše prve ljubavi? Gdje su, šta rade?
Ne. Prva je izgubljena zauvijek iz mog života jedne teške tragedije koja je zadesila njenu
familiju. Druga živi negdje uz more i ima šest lijepih sinova. Treća i četvrta su odavno na
nekom mjestu boljem od ovoga na kom sam ja i svi mi danas… Nije nam se dalo.
.
Vaš nadimak iz škole?
Žuti.
.
Da li ste se tukli?
Vrlo rado.
.
Šta ste čuli o Vašim precima?
S očeve strane stara smo loza… Kod nas u Crnoj Gori kaže se – stari narod. Hrabri i ponosni
gorštaci. Kod doseljavanja današnji stanovnici Pive tu su nas zatekli… Prvi u pisanom
rodoslovu je nekakav Radivoje, zadavili su ga Turci u Travniku. Kao ljudi sa granice stalno
smo se tukli. Pljačkali smo i pljačkali su nas. Negdje u 17. vijeku zamalo su nas istrijebili
Rudinjani (pleme iz centralne Crne Gore). Loza je nastavljena zahvaljujući ženi koja je se sa
dva malodobna sina u vrijeme pohare zadesila u rodu. Prađed Gligor je posljednji uskok u
lozi… Zanat je platio glavom. Njega i njegovu ženu uhvatili su i žive odrli Austrijanci iz
karaule na Lebršniku.
.
Preci koje ste sreli?
Đed po ocu Dimitrije otišao je iz Pive nakon što ostao siroče. Vratio se sa dovoljno novaca da
kupi jedno od najboljih imanja u tom dijelu Crne Gore sagradi kamenu zgradu mlina sa
stupom. Mudar, vrijedan, ćutljiv. Atletski građen. U materijalnom smislu, zbrinuo sve svoje
sinove i unuke.
Baba po majci Savica… Sive oči i crna marama. Udovica koja je podizala o “preslici i desnici
ruci” tri kćeri i tri sina. Kćerka Vasa Krstovoga Markovića s Dobre Vode. Taj je na vijest da
je u Pljevljima izgubio i posljednjeg sina uzeo gusle u krilo i pjevao “Ženidbu Maksima
Crnojevića”.
Pag
e6
.
Slika oca?
Junak iz latinoameričke proze. Sjedi besposlen i zajebava ljude. Lucidan. Obrazovan.
Neprilagođen. Nema živoga stvora koji može reći da je u njegovim očima ugledao strah. I
danas je sa svojih 82 godine duhom vitalan kao dvadesetogodišnjak…
.
Fudbal ili košarka?
Bio sam odličan fudbalski golman. Idol mi je bio golman Vardara Dragan Mutibarić. Onda
me osvojila košarka. E tu sam bio baš dobar. Na momente genijalan…
.
Gdje ste obukli uniformu?
Beograd. Kasarna na Banjici. Godina 1987… Pješadija. Često sam se tukao i opijao… Štitilo
me nekoliko visokorangiranih oficira u komandi Armije koji su bili prijatelji moga oca. Sreo
tamo neke dobre ljude… Duško Nedić. Agim Bljakaj. Serđo Dokoza. Ivica Sporiš. Sašo
Dimovski…
.
Ko Vam je došao na zakletvu?
Otac i majka.
.
Gdje je otišla Vaša prva plata?
Propio sam je…
.
Gdje Vam biješe ljepše, u danima ili u noćima?
Noćni sam čovjek.
.
Da li ste ikada poželjeli da budete glumac?
Ne.
.
Da li ste poželjeli da odete?
Da. Maroko.
.
Vaša ljeta?
Pag
e7
Boka Kotorska. Muo. Donja Lastva. Bijela. Toliko mora stane u mali okvir od prozora… To
me obnavlja.
.
Grad?
Kad zimi sanjam naše tople gradove, sanjam Perast.
.
Selo?
Stubica. Selo na granici Crne Gore i BiH. Tu je rođen moj đed. Danas je opustjelo…
.
Planina?
Vojnik… S vrha Nikšić vidim kao na dlanu.
.
Zašto se ljudi zaklinju?
Jer lažu.
.
A zašto proklinju?
Jer su ih slagali.
.
Čemu služe milioni zakona i propisa?
Da porobe ljude i da ološ lakše gospodari.
.
Kome vjerujete?
Nikome.
.
Pred čijom slikom ste najduže stajali?
Pred slikom Žarka Vojičića, godine 1988. Žarko je Nikšićanin. Neshvaćeni genije. Već je
mrtav. Da je bilo gdje drugo rođen bio bi slavljen.
.
Kurosava ili Bergman?
Bergman. Zato što izdaju smatram čovjeku imanentnim svojstvom. Za razliku od vjernosti.
.
Pag
e8
Kako danas izgledaju zablude iz Vaše mladost?
Kao viteške igre. Da mogu vratiti vrijeme, sve bih ih na isti način odigrao.
.
Začin?
Kurkuma.
.
64?
Isuviše predvidljiva igra… Ne volim šah.
.
Vaši strahovi?
Da mogu zasramiti grobove svojih starih.
.
Šta čekate?
Vaskrsenje mrtvih. I život budućega vijeka.
.
Čime se utješiti?
Vrijeme nosi utjehu. Vremenu treba dati vremena.
.
Čega se stidite?
Strah me da o tome mislim. Da počnem, umro bih od sramote.
.
Praštate li?
Ne.
.
Tražite li da Vam se prašta?
Ne.
.
Čime se ponosite?
Imam lijepo i dobro dijete.
.
Pag
e9
Ko Vas je razočarao?
Niko. Ne vjerujem ljudima.
.
Koga ste Vi razočarali?
Strah me da jesam sve kojima je do mene istinski bilo stalo… Ćute i trpe.
.
Čemu uvijek dajete prednost?
Sitnicama koje novac znače.
.
Šta ste naučili od Vaših potomaka?
Ignorancija je majka mudrosti.
.
Šta posvećujete supruzi?
Sve moje.
.
Da li ste ikada bili bezbrižni?
Ne.
.
Šta dalje?
Borba… Na strani partizana.
.
.
Razgovarao Enes Halilović
Pag
e10
Enver Kazaz
NE O LITERATURI
.
…..Enver Kazaz rođen je u Kamenici. Završio je studij na Odsjeku za južnoslavenske
književnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1985. Pohađao je postdiplomski studij na
Filološkom fakultetu u Beogradu, gdje je odbranio magistarski rad pod nazivom: “Poezija
Muse Ćazima Ćatića – književno naslijeđe i duh moderne” 1991. Doktorsku disertaciju pod
nazivom: “Bošnjački roman XX vijeka” odbranio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu
2000. Radio je u Institutu za književnost u Sarajevu u periodu 1986‒1992. Na Odsjeku za
književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta u Sarajevu radi od 1996. Profesor je za
područja bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti i komparativne južne slavistike.
Tokom 2005. godine bio je gostujući profesor na Institutu za zapadnu i južnu slavistiku
Univerziteta u Varšavi. Bavi se književnom historijom, književnom kritikom i političkom
publicistikom. Bio je glavni urednik u izdavačkoj kući “Zoro”, te pokretač i glavni urednik
časopisa “Lica”, kao i član redakcije časopisa “Književna revija” i časopisa “Sarajevske
sveske”. Član je P.E.N. centra Bosne i Hercegovine. Učestvovao je na više međunarodnih
naučnih skupova kao i u radu niza naučnih skupova organiziranih u BiH. Književnohistorijske
studije i eseji prevedeni su mu na nekoliko jezika: engleski, njemački, poljski, mađarski i
bugarski i uvršteni u više međunarodnih naučnih zbornika. Uvršten je u “Antologiju
bošnjačkog eseja” koju je za izdavačku kuću “Alef” priredio Alija Isaković.
.
.
…..Prva riječ koji ste izgovorili?
.
…..Naravno da je ne znam, osim ako to nije kao i kod svih drugih – mama, koje je kod moje
kćerke zvučalo nekako drugačije od druge djece. Bilo je to nešto između tata i mama, ne zato
što sam ja neki poseban otac, već je ona posebna kćerka.
.
.
…..Vaše prve igračke?
Pag
e11
.
…..Eno ih na ahiretu igračaka, traže neke druge dječije ruke. Danas se takvim igračkama niko
ne igra. Bile su od drveta, ručno rađene, naslijeđene od najstarijeg brata. Neke sam pravio i
sam od kratona. Svega je tu bilo, kućica, goveda, livada, konjića… I sve od drveta i kratona.
Stvarale su svijet koji mi i danas lebdi pred očima.
.
.
…..Vaše igre?
.
…..Niko se danas ne igra tih igara: šigeta, klisa, trule kobile, partizana i Nijemaca. Svijet se
iščašio iz središta i preseilo na kompjuterski ekran. Ne bih o igrama, neka ostanu tamo u miru
davne mašte, tamo gdje poezija polaže svoja jajašca iz kojih niču svilene bube jezika.
.
.
…..Kao dijete želeli ste da postanete?
.
…..Svašta, ali ne kao ono lekar, pekar, apotekar, već baš svašta. Npr. želio sam biti uzgajivač
konja i jahač na trkama, jer sam imao moje ždrijebe kojemu sam dao ime Buruška
kosmatuška, po ždrebetu iz jedne divne knjige. S njom sam bio najbrži jahač u kosmosu.
Želio sam biti toreador, zbog jednog volića u očevom krdu stoke. I Euzebio, jer sam, kako se
kaže, jeo loptu. I Sava Kovačević, da budem partizan, kao neki moji bližnji. O njima sam
samo slušao priče, jer su poginuli u ratu, naravno, na pravoj strani, partizanskoj, koji današnje
oficijelne vlasti u zemlji u kojoj živim počesto proglašavaju zločinačkom, a ulice i škole
imenuju po fašistima. I još svašta, ali nikad vozač, nikad ljekar, nikad za nikad hodža, koji je
dolazio u kuću i divanio o nekim zelenim ljudima što sve znaju i niko im ništa ne može. A u
djetinjstvu htio sam postati i moj najstariji brat, jer je za moje pojmove bio nezamislivo
snažan i pomagao ocu u teškim poslovima. Da, moj najstariji brat. Ne bi bilo loše i da danas
postanem on.
.
.
…..Prvo slovo koje ste naučili?
.
…..Ne, zaista se ne sjećam. Ali bih volio das sam naučio prvo napisati broj 17, jer ga je nosio
jedan čehoslovački fudbaler sredine terena. One Čehoslovačke koja je bila prvak Evrope.
Moraju se stariji sjećati kakav je penal izveo Panjenka. Dok sam ganjao ametrski fudbal,
tražio sam da mi na dresu bude taj broj.
.
.
Pag
e12
…..Šta Vas je rastuživalo?
.
Majčin umor. Puno je radila na seoskom imanju. Njen umor me je bolio. Bukvalno.
.
.
…..Društvo u najranijem djetinjstvu?
.
…..Bolna priča. Svo moje društvo iz djetinjstva je poginulo ratu. Ono najbliže društvo iz
djetinjstva. Iz rodnog sela. To je selo spaljeno 1993. Ne bih o tome, pretužna priča.
.
.
…..Prvi bicikl?
.
…..Nisam ga imao, ali sam sa mojim drugom improvizirao prvi motocikl, od starog, kojeg je
njegov otac htio baciti na smetljište. Čuda smo radili na tom motociklu za koji najčešće nismo
imali gorivo, pa smo morali moliti komšiju da nam posudi iz svog auta. I jeste, izvlačili smo
ga šlaufom iz rezervora njegove lade.
.
.
…..Prva lopta?
.
…..Probušena u trnju. Obična plastična, plava. I plač zbog toga. Ali, prvi fudbal, kožni, onaj
smeđe boje, neću zaboraviti. Otac ga je pokušao isjeći sjekirom i tad se povrijedio. Isjeći, jer
smo ga ganjali do iznemoglosti, a poslovi na imanju su ostajali neurađeni.
.
.
…..Šta Vam beše najteže u školi?
.
…..Nikad ništa. Sve je bilo prozračno lako, kao kad po tijelu prika planinski lahor za ljetnjih
žega.
.
.
…..Učiteljica?
Pag
e13
.
…..Moja učiteljica Džemila, zbog koje sam danas ovakav kakav jesam. Otkrila mi je draž
čitanja. Milo me gledala, kao das sam njen sin. Poslije, dugo poslije, bili smo ponosni jedno
na drugo. Jednom me je i kaznila, jer sam htijući da dokažem kako sam dobro razumio pauze
u čitanju iza tačaka bio toliko spor da je pomislila kako nisma naučio čitati. Kad mi je
pokazala globus u učionici pomislio sam kako je to laž. Ne može sve oko mene biti tako
okruglo, tako loptasto. Ni danas nisam siguran da jest, kad se toga sjetim, da je Zemlja baš
tako loptasta.
.
.
…..Predeli Vašeg djetinjstva?
…..O, livade, livade, brežuljici. Rođen sam na Nišićkoj visoravni. Ona blješti u suncu, sija
pod snijegom, miriše u proljeće. Tamo je sve tako kao da je, kad je stvarano, bilo toliko
dobrote da se naprosto prosula u svaki detalj. Zbog te ljepote pomišljao sam da sav horizont,
svi ti brežuljci, sve livade nalaze u stomaku nekog dobrog stvora, a sve to isto u mom
stomaku, samo umanjeno, malecno, kao moj stomak, I tako unedogled. Moja djetinja
kosmogonija po sistemu ruskih babuški, zbog te ljepote predjela.
.
.
…..Da li ste pisali ljubavna pisma?
.
…..Ne pisma, poruke u kori drveta. Poruke na paprinom avionu u razredu. Više čupkanje za
kosu, nego pisanje pisama, biješe naše dječije udvaranje.
.
.
…..Srećete li danas Vaše prve ljubavi? Gde su, šta rade?
.
…..Ko se toga ne sjeća, bolje mu je da se odrekne sebe. Znam sve o njoj, samo neću da
dijelim s javnošću. Čuvam tu tajnu.
.
.
…..Vaš nadimak iz škole?
.
…..Bilo ih je mnogo: Žuti, zbog kose, Brzi, zbog fudbala, Gazap, jer sam volio jesti. Ali, u
mom selu svi su imali nadimke, to je takav običaj. Najgore, uvredljive, davao je moj srednji
Pag
e14
brat. A on je posebna priča, poseban po svemu, čak i po davanju nadimaka. Svaki njegov
nadimak imao je iza sebe priču. Najčešće vrlo smiješnu, nerijetko uvredljivu. Na osnovu toga
sklopio sam niz priča o mom selu, onih humornih, ironičnih, naročito autoironičnih. Takve
zezancije su čisti odušak, jer kroz njih duša dobije krila i pod oblake odmašta.
.
.
…..Da li ste se tukli?
.
…..A ko se nije tukao u djetinjstvu. Zbog jedne tuče moj me najdraži nastavnik tako išamarao
da i danas pamtim. Mnogo kasnije, na jednom takmičenju iz istorije, neću da kažem koje sam
mjesto osvojo na onom čuvenom takmičenju Titovim stazama revolucije usred Beograda, bilo
mu je krivo što me išamarao, pa sam se na njegov račun najeo kolača, a bogme i napio kola.
.
.
…..Šta ste čuli o Vašim precima?
.
…..Recimo, to da je moj dedo imao više supruga i najbolje konje na cijelom dunjaluku, a
njegove su pčele bile tako pametne da se nikad nisu orojile, tj. da ih matica nije odvela u
šumu. O porijeklu Kazaz svašta se pričalo, da su došli iz Turske, Albanije itd. Smiješne priče
u nepismenom kraju. Sve se kasnije, osim tog o Dedi Ahmedu pokazalo kao glupa laž. Lik je
bio taj Dedo Ahmed. Majka nije pričala o svojim, jer su pobijeni u pokolju na Drini 1942/43.
.
.
…..Preci koje ste sreli?
.
…..O, svi u ili umrli prije mog rođenja, ili ubijeni u ratnom pogromu. Morao sam sve
rekonstruirati u mašti.
.
.
…..Slika oca?
.
…..Eno je u uglu sobe, gleda me upravo, šarmer. A mom sjećanju je raskoračen na livadi s
kosom u rukama, pokazuje mi taj prastari majstorluk, to viteštvo koje je nestalo s mašinama.
.
.
Pag
e15
…..Šta bi danas poželjela Vaša majka?
.
…..Umrla je 1993. Volio bih da poželi da nas dvoje dovršavamo stog sijena na jednoj našoj
njivi i da poslije toga zapalimo cigaretu, nasitimo se jedno drugog pričom.
.
.
…..Fudbal ili košarka?
.
…..Igrao oboje. Oni koji znaju šta to znači, mogu nešto naslutiti o talentu. Oni koji su gledali,
znaju kako to radim. I danas igram, u pedest i šestoj. Ali, samo košarku, jer je desno koljeno
na fudbalo puklo (ligament). I pobjeđujem, tricama, ulazima. Inače, raja s kojom sma igrao
zvala me zbog šuta u košarci – Kićo, po Draganu Kićanoviću, a u fudbalu – jeo sam loptu. To
znanje mi niko ne treba potvrđivati. Volio bih makar još jednom osjetiti onu lakoću tijela na
fudbalskom terenu i loptu s očima, kako se to kaže, kada je provučem kroz protivničku
odbranu.
.
.
…..Gdje ste obukli uniformu?
.
…..Uniformu sam, nažalost, obukao u ratu. Vojsku, tj. služenje JNA sam majstorski isfolirao.
Ko će gubiti godinu dana života na gluposti. Tako sam mislio kao mladi antimilitarist. Baš
kao i danas.
.
.
…..Ko Vam je došao na zakletvu?
.
…..Zakletva u ratu je odvratna, zbog onog: i dati život.
.
.
…..Gdje je otišla Vaša prva plata?
.
…..Tamo gdje treba – u kafanu, na dobru raju.
.
.
Pag
e16
…..Gdje Vam beše ljepše, u danima ili u noćima?
.
…..Najljepše dane živim sad. Nikakvo foliranje to nije, ali baš sad. Oni koji me poznaju, znat
će zbog koga i zbog čega.
.
.
…..Da li ste ikada poželjeli da budete glumac?
.
…..Bio u djetinjstvu, kada je trebalo, u literarnoj sekciji Osnovne škole Evgenije Spahić
Željko. Pratizanu u čijem rađanju su se stopili jedna Ruskinja i jedan Bošnjak, a uživotu
ilegalni komunizam i partizanski antifašizam. Poginuo je boreći se na onoj strani koja je
oblikovala antifašističku civilizaciju poslije Drugog svjetskog rata. Današnje vlasti su to ime
zabranile. Nije im po hodžinskom svjetonazoru. U kraju gdje sam rođen, biti u Željkovo doba
komunist značilo je biti u skladu s onim najboljim u svijetu. Ukinuti njegovo ime na školi,
znači poništiti u vlastititom kolektivnom identitetu to najbolje i najplementije.
.
.
…..Da li ste poželjeli da odete?
.
…..Da, million puta i milion puta ostao, griješeći svaki put. Danas sam odveć star i
ukorijenjen da bi odlazak bio moguć. Otišao bih odvade, jer mi se gadi parolaški patriotizam
hulja na vlasti.
.
.
…..Odmor?
.
…..U mladosti, nikad jedno mjesto za ljetovanje, nego više njih. Stalno kretanje je bilo
ljetovanje. Danas, planina, planina, planina.
.
.
…..Grad?
.
…..O, Krakov je grad u kojem se ljepota prosula u svaki kutak, a u Parizu svaka ulica je tako
civilizacijski duboka da ti se čini kako neprestno po različitim vremenima hodaš. Ta dva
grada nosim u očima.
Pag
e17
.
.
…
..Selo?
.
…..Moje rodno selo, spaljeno u ratu. Tamo, tamo da putujem, rekao bih kao Tin.
.
.
…..Planina?
.
…..Zvijezda je najljepša planina u Bosni. Šumovita sa puno visoravni. Da vjerujem u Boga,
bio bih siguran da je tu rođen u obliku dječijih očiju.
.
.
…..Pustinja?
.
…..Ne bih nikad otišao tamo. Ne podnosim ništavilo života.
.
.
…..Zašto se ljudi zaklinju?
.
…..Zato što lažu.
.
.
…..A zašto proklinju?
.
…..Zato što lažu.
.
.
Pag
e18
…..Čemu služe milioni zakona i propisa?
.
…..Gušenju slobode, ponjaprije, kroćenju mašte, potom, a onda vlastodršcu da krade ili ubija
pokrivajući se njima.
.
.
…..Kome vjerujete?
.
…..Ivanu i osobi Nj.
.
.
…..Pred čijom slikom ste najduže stajali?
.
…..Tikvešinom, onom čamcu čije se dno nazire u beskrajnoj dubini, Nojevoj lađi s
nepreglednim dnom.
.
.
…..Kurosava ili Bergman?
.
…..Oba, ne isključuju se.
.
.
…..Kako danas izgledaju zablude iz Vaše mladost?
.
…..Divno, najdivnije, još jednom ih proživijeti, biti poražen.
.
.
…..O začinima…
.
…..Poštujem hranu s malo začina, jer je dobro pravim. Naučio sam od jednog starog barbe na
Jelsi da je hrana hranom ako pri njenom spravljanju ispoštuje temeljne ukuse. Pravilo koje se
pokazalo tačnim. Hrana bez mnogo začina je majstorstvo, čista poezija.
Pag
e19
.
...64?
.
…..Igram to dobro, pobijedio sam jednog majstorskog kandidata.
…..Vaši strahovi?
.
…..Mnogo ih je i oblikuju me sržno.
.
.
…..Šta čekate?
.
…..Da se darujem bratskom bilju, bez ostatka.
.
.
…..Čime se tješite?
.
…..Dolaskom Nj. u moju samoću.
.
.
…..Čega se stidite?
.
…..Vlastite ishitrenosti. Česta je, prečesta za čovjeka u mojim godinama.
.
.
…..Praštate li?
.
…..Samo rijetkima, koji to zaslužuju. Inače, ovu kategoriju smatram licemjernom, jer joj je
korijen u abrahamskom monoteizmu, gdje se oprost promatra kao mogućnost da se operu
grijesi pukim ritualom, npr. odlaskom na hadž, ispoviješću pred nadležnom vjerskom
birokratijom. I oprost i pokajanje abrahamskim monoteizam počesto krosti kao ideologiju
koja obećava onostrani raj.
Pag
e20
.
.
…..Tražite li da Vam se prašta?
.
…..Samo rijetke, sitne stvari, slučajne greške.
.
.
…..Čime se ponosite?
.
…..Lijepim gestama onih koje volim.
.
.
…..Ko Vas je razočarao?
.
…..Mnogi, mnogi, mnogi.
.
.
…..Koga ste Vi razočarali?
.
…..Mnogo njih, neke slučajno, neke, jer su povjerovali da vrijedim više od sebe samog.
.
.
…..Čemu uvek dajete prednost?
.
…..Radosti igre, draži saznanja.
.
.
…..Šta ste naučili od Vaše kćeri?
Pag
e21
.
…..Da ljubav mora biti istrajna, ponekad mukotrpna.
.
.
…..Šta posvećujete supruzi?
.
…..Nema je, pa ništa. Nj. posvećujem svoju poeziju.
.
.
…..Da li ste ikada bili bezbrižni?
.
…..Laki i nežni, kao kod Crnjanskog. Onaj ko je preživio rat zna da je to osjećaj mučan nakon
tragedije.
.
.
…..Šta dalje?
.
…..Ništa, tj. živjeti.
.
.
…………………………………….. Razgovarao Enes Halilović
Pag
e22
Ana Stišović Milovanović
NE O LITERATURI
.
.
.
…..Ana Stišović Milovanović, doktor nauka, profesor, književni teoretičar i kritičar. Bavi se
naučnim radom. Pisac teorijskih studija, udžbenika, recenzija, knjiženih prikaza, eseja. Radi
na Institutu za srpsku kulturu. Udata, majka jednog deteta. Živi u Beogradu.
.
.
…..Prva reč koju ste izgovorili?
.
…..Posle neartikulisanih tepanja, prvo i jasno sam, kažu, rekla “tata”. Valjda da ga nateram
da manje boravi na poslu.
.
.
…..Vaše prve igračke?
.
…..Dve lutke, bliznakinje, plavokosa i smeđokosa, u haljinicama istog kroja, ali različite boje.
Mogle su da trepću. Sada obe spavaju, u kući na Zlatiboru. Valjda će biti nekog, da ih
probudi.
.
…
..Vaše igre?
.
…..Vaspitačica u vrtiću me je stalno ubeđivala da su fudbal i ratovanje drvenim puškama igre
za dečake i da se igram “normalno”. Ni sad ne razumem šta je time htela da kaže.
.
…..Kao dete želeli ste da postanete?
.
Pag
e23
…..Mama. I učiteljica. Ili neka mešavina. Učiteljicomama. Docnije me je opsedala ideja da
budem arheolog. Čini mi se da sam sve ove profesije pomirila u onom čime se bavim.
.
.
…..Prvo slovo koje ste naučili?
.
…..Prvo i jedino koje sam naučila i izučila – P. Zaista, prvo koje sam napisala, bilo je
ćirilično П.
.
.
…..Šta Vas je rastuživalo?
.
…..Kad bih otkrivala da nisu svi ljudi dobri.
.
.
…..Društvo u najranijem detinjstvu?
.
…..Prva drugarica, rođena koji dan posle mene, a čije sam ime uvek izgovarala u vokativu:
”Natašo”… Sa Nadicom sam išla do škole i natrag. Dragan, nešto stariji od nas, bio nam je
zaštitnik i uzor. Sem Dragana, svi moji prijtelji iz tog doba su rasuti po svetu.
.
.
…..Prvi bicikl?
.
…..Narandžasti, marke “Pony”. Kad sam ga prerasla, lutao je po familiji. Čujem da je tek
nedavno umro.
.
.
…..Prva lopta?
.
Pag
e24
…..Fudbal, pravi, kožni.
.
.
…..Šta Vam bejaše najteže u školi?
.
…..Da budem redar. Uvek sam zaboravljala da prijavim odsutne.
.
.
…..Učiteljica?
.
…..Prva, starija – Milena Jovanović, nežna, pametna, empatična. Druga, mlađa, Dragica
Stević, energična i zahtevna. Od prve sam učila da maštam, od druge da živim.
.
.
…..Predeli Vašeg detinjstva?
.
…..Ruže i jele u dedinom dvorištu, koje se širilo u bekrajnu livadu, blago nagnutu ka
velikom voćnjaku, na čijem kraju je uska staza vodila ka stublini. I uvek puno dece, rođačke i
komšijske.
.
.
…..Da li ste pisali ljubavna pisma?
.
…..Pisala. I pišem. Samo da ne prestanem…
.
.
….
.Srećete li danas Vaše prve ljubavi? Gde su, šta rade?
.
Pag
e25
…..Prva prva ljubav je bio jedan Saša, koji je sedeo u klupi iza mene i odvezivao mi mašne
sa repića. Nikad se docnije nismo sreli. Druga prva ljubav je bio Boban. On piše knjige i leči
ljude. A možda sam i pomešala redosled…
.
.
…..Vaš nadimak iz škole?
.
…..Dva nadimka: Anči. Nemaštovito. Draži mi je – Johny.
.
.
…..Da li ste se tukli?
.
…..Da. I to samo jednom. U prvom razredu sam nokautirala jednog visokog i krupnog
dečaka. Ne sećam se povoda. Sećam se osećaja trijumfa.
.
.
…..Šta ste čuli o Vašim precima?
.
…..Moj pradeda, Božo Pajović, imućan i vredan seljak iz Katića kraj Arilja, smatrao je da
uvek treba reći istinu, i onda kada bi bilo pametnije ćutati. (Jedan Božov vremešni ispisnik je
kraj prve žene, nerotkinje, doveo mlađu. Dok je trajala svadba, prva žena se sklonila u vajat.
Ujutru su je našli mrtvu. I dok su se u selu sašaptavali o ovo čudnoj smrti, Božo je prijatelja,
pri prvom susretu, upitao: ”Bogati, što onu jadnicu udaviste?”) Božo je jednog sina poslao u
Francusku, na fakultet, jer je verovao da vredi biti školovan. Oba pradedina stava su,
nažalost, prešla na sve potomke.
.
.
…..Preci koje ste sreli?
.
…..Ljubica, majka moje majke, bila je trpeljiva i mudra žena. Rodila desetoro, sahranila dva
sina. U njenom ormaru je uvek bilo slatkiša za unuke. Svi nevoljnici iz kraja su dolazili na
njena vrata. Moj deda po majci, Milan Drobnjak, voćar i kalemar, prvi u kraju sazidao kuću
sa parnim grejanjem i telefonom. Dolazili seljani da vide – nigde vatre, a kuća topla…
Njegova deca ga pamte po strogosti. Mi, unuci, po nežnosti.
…..Majka moga oca, Milosava, tiha i nežna, plavooka i beloputa. Nemam značajnije
priznanje u životu, od onog što je za mene, najstariju unuku, govorila: “Ovo me je sunce prvo
Pag
e26
ogrijalo!” Deda po ocu, Milić Stišović, principijelan i strog. Bio u ratu, a potom se vratio u
fabričku halu, da lije aluminijum. Voleo da čita i igra šah. Pravio najbolji kačamak na svetu.
.
…..Slika oca?
.
…..Moj otac je tata. Ja sam tatin sin, jer sam jedino dete. Naučio me je da igram fudbal i šah,
da vozim auto. I učio me strpljenju. Nisam savladala gradivo.
.
.
…..Šta bi poželjela Vaša majka?
.
…..Moja majka se raduje svemu dobrom. Za mene želi manje mene, kakva sam sad.
.
.
…..Fudbal ili košarka?
.
…..U fudbalu rekreativac, u košarci – za malo – profesionalac. Omela me baletska škola.
.
.
…..Gde je otišla Vaša prva plata?
.
…..Prvi novac sam zaradila kao novinar-honorarac, pa sve potrošila na vozikanje taksijem.
Prva prava plata je bila taman dovoljna za jedan par ženskih cipela i jednu lepu mušku
košulju.
.
.
…
..Gde Vam beše lepše, u danima ili u noćima?
.
Pag
e27
…..Rođena sam koji minut pre ponoći, nikad se nisam plašila mraka. Volim i jutro, i sumrak.
Ali je noć doba kada najbolje razmišljam, najlepše se igram, najslobodnije hodam.
.
…..Da li ste ikada poželeli da budete glumica?
.
…..Glumci žive stotinama života. Ne mogu želeti da budem nešto, što već jesam.
.
.
…..Da li ste poželeli da odete?
.
…..Dvojako se odlazi: sa nadom da ćemo se vratiti, ili sa nadom da nećemo. Ako odem, sa
prvom nadom, onda odlazim u Delfe. Ako odem, da se ne bih vraćala, onda je to jedno selo na
Goliji.
.
.
…..Vaša leta?
.
…..Najlepša letovanja su bila na Braču. Nanapornija u Grčkoj. Crnogorskih se slabo sećam.
Leta su mi, od detinjstva, bila značajnija u iščekivanju putovanja i zbiranju utisaka po
povratku. Često sam kući donosila školjke, kamenčiće, lovorove i maslinove grančice, da bih
se na miru setila svega, što se desilo. Jedina konstanta mojih letovanja je Zlatibor. Sa njim
sam u dugoj, srećnoj, obostranoj ljubavi.
.
.
…..Grad?
.
…..U Novom Pazaru sam bila povremeni stanovnik pet godina. To je dovoljno za ozbiljnu
emotivnu vezu između jednoga i mnogih, koji čine grad. U Pazaru imam mnoge prijatelje.
Bogata sam.
.
….
.Selo?
.
Pag
e28
…..Selo iznad Prijepolja, Strašivac, u kome sam u detinjstvu letovala i zimovala u kući moga
dede, potpuno je nalik okolnim planinskim selima. Za mene, sasvim različito od svih
drugih. Kad sam bila sasvim mala, Prijepolje sam zvala Prepolje, Strašivac je bio Strašljivac.
Jedino sam nepogrešivo oponašala govor meštana: čista ijekavica, sa mnogo arhaizama i
turcizama. (“Eno ga amidža, nosi mlijeko za čeljad.”)
.
.
…..Planina?
.
…..Zlatibor. Olimp. I to ovim redosledom!
.
.
…..Pustinja?
.
…..Ima jedna dubodolina, blizu kuće mog dede, koji se zove Pustinja. Dva visoka brda,
obrasla starom bukovom šumom, a između teče bistra planinska rečica. Zeleno, mirisno, tiho,
bezljudno. Ne znam ni za jednu drugu pustinju. Ni lepšu.
.
.
…..Zašto se ljudi zaklinju?
.
…..Zaklinjemo se u sve najdraže, najsvetije, u sebe, u bližnje. Kada nam drugi ne veruju, a
stalo nam je da veruju. Ili, kada sami sebi ne verujemo.
.
.
…..A zašto proklinju?
.
…..Kletva i psovka, bliznakinje. Prva je izraz mržnje i skrivanje nemoći, druga mržnje i
pokušaja nadmoći. Ne znam koja je gora. Psujem kad vozim, a sama sam u autu. Ne kunem
nikad.
.
.
…..Čemu služe milioni zakona i propisa?
.
Pag
e29
…..Da bi se opravdalo prethodnih million i onih milijardu, koji će tek nastati.
.
.
…..Kome verujete?
.
…..Porodici. Prijateljima, ne svim. Sebi, ne uvek.
.
.
…..Pred čijom slikom ste najduže stajali?
.
…..Pred slikom Pavla Milovanovića, trogodišnjeg umetnika ovdašnjeg, koji je naslikao delo
“Moja mama.”
.
.
…..Kurosava ili Bergman?
.
…..Ja bih Vendersa i Tarkovskog, moliću. Za dve osobe. Veću porciju!
.
.
…..Kako danas izgledaju zablude iz Vaše mladost?
–
…..Odlično se drže, za svoje godine. Rekla bh da će živeti dugo i srećno.
.
.
…..Začin?
.
…..Da li je đumbir začin? Ili je način života?
.
.
…..64?
Pag
e30
.
…..Tata me je naučio da igram šah. Pobedila sam ga tri puta, do sad. Ne gubim nadu…
.
.
…..Vaši strahovi?
.
…..Strahovi su uvek preoblikovana neizvesnost, nepoznato, od kojeg strepimo. Što sam
starija, sve manje se bojim. Jedini neizmenljiv, jeste strah od gubitka onih, koje volim.
.
.
…..Šta čekate?
.
…..Sve, što bi me radovalo. I novo da dođe, i proživljeno da se ponovi. I svemu se nadam.
.
.
…..Čime se utešiti?
.
…..Ljubavlju i smislenošću. Pa nek su obe i zablude i iluzije, neophodne su.
.
.
…..Čega se stidite?
.
.
…..Stid je svest o grehu. Ne bih baš da ekspliciram za javnost. A ne volim ni kada drugi to
čine. Razovor sa Višnjim beležnikom je prilika u kojoj se to mora kazati.
.
.
…
. .Praštate li?
.
Pag
e31
…..Teško. Ali se radujem kad uspem.
.
.
…..Tražite li da Vam se prašta?
.
…..Ne tražim. Čekam.
.
.
…..Čime se ponosite?
.
…..Svojom porodicom. Da nisu moji, usvojila bih ih.
.
.
…..Ko Vas je razočarao?
.
…..Niko. Za sva razočarenja sam ja krivac; ona potiču isključivo od mene, mojih prevelikih
očekivanja ili iluzija o drugima.
.
.
…..Koga ste Vi razočarali?
.
…..One, koji su imali prevelika očekivanja ili iluziju o meni.
.
.
…..Čemu uvek dajete prednost?
.
…..Čoveku, ličnosti, biću. To je znatnije od obrazovanja, nacije, društvenog statusa.
.
.
…..Šta ste naučili od Vaših potomaka?
Pag
e32
.
…..“Mama, onaj čika nije dobar. Pogledaj, smeju mu se samo usta. A oči mu se ne smeju.”
.
.
…..Šta posvećujete suprugu?
.
…..Supružnici su najpre prijatelji. To je odnos uzajamnosti.
.
.
…..Da li ste ikada bili bezbrižni?
.
…..Naravno. Mi, deca, bivamo bezrazložno zabrinuti i bezrazležno bezbrižni.
.
.
…..Šta dalje?
.
…..Sve što se mora. A biće valjda i nečeg što se želi.
.
.
…………………………………………. Razgovarao Enes Halilović
Pag
e33
POEZIJA
Ilhan Pačariz
KARTA SVETA
.
.
Model šume
.
Jugovina pleše šumu.
Skladno njihanje četinara
mišolovka je za tvoje oko.
Potrebna ti je trivijalna promena.
Ulaziš kod frizera.
Izlazite ispred salona.
Pokazuješ mu kažiprstom
preciznu stepenastost šume,
govoriš mu, zbunjenom:
onako da me ošišaš.
.
.
Karta sveta
.
Jurcaju putnici.
Sve se kreće.
Čak i o drvo je
okačen ranac.
Pod tim hrastom
ležim ispresavijan,
kao karta sveta.
.
Pag
e34
.
Na starim sankama
.
Zašto češće ne tragam
za žilom života,
s entuzijazmom kopača zlata
koji je namirisao zlatnu žilu,
pomislim i uđem u garažu.
Tamo, u ćošku,
na starim sankama,
bure s rasolom.
Odvrnem česmicu i
sipam rasol u posudu.
Na izlasku,
dok zatvaram garažna vrata,
pogled mi odleti na telefonsku žicu.
S nje padne mali beskrilni avion snega.
.
.
Magleni sobičak
.
Ideš turobnom ulicom.
U jednom trenutku
ugledaš komunalnog radnika
koji se elegantno
spušta u šaht.
Potom prođeš kroz kapsulu
magle.
Tek kasnije, u toploj,
olampljenoj sobi,
shvatiš da si neke gnjile ideje
zauvek ostavio u onom
maglenom sobičku.
.
.
Sličuge
.
Sličuge od plastične gajbe.
Odavno nisam video
da neko juri na tome,
godinama, sve dok danas
Pag
e35
jedan dečak nije proleteo pored mene.
A zar nije veličanstveno sledeće:
nađeš gajbu i bonsekom izrežeš
dve plastične letve,
koje su malo uže od tvog stopala
i otprilike dugačke kao ono.
Krajeve letvi, s jedne strane,
potopiš u vrelu vodu
i pritisneš o dno šerpe,
kako bi se dobilo zakrivljenje.
Pustiš da se nove sličuge ohlade.
Zatim se, s tim sličugama u rukama,
popenješ na brdo.
Staneš na njih.
Duboko udahneš.
Kreneš.
Sneg zaškripi i led zapucketa.
Kažem, zar nije sjajno da
sa jedanaest ili dvanaest godina
sam samcijat napraviš nešto na čemu letiš.
Pag
e36
Tijana Radović
UBI ME MESEC
.
.
Animalni instinkt
.
Familija rogatih do susednih vrata,
Gledaju kako da probodu drvo ili žuti mesec,
Zavijanje hijena, nije Afrika, već moja soba.
Dragi Džordž i njegova knjiga, nije Mali Princ, nego Farma,
Moja majka i njena, moj otac i njegov,
Milioni godina evolucije,
Ne ovde, samo Darvin, ne Jung.
Aligatori su ostali u kuhinji, ja sam dovukla bivola,
Detlić žuti mesec, ne sunce, samo beba.
Hijene su takođe ovde, roze i mirisne,
Familija, ne moja, njihova.
.
.
Ona je otišla
.
Morsko pismo, u jesen,
Na klupi kada je otišla,
Novine zgažene na putu.
Olovni otisak na zidu,
Delo mesečeve dece.
Jutro, rano jutro.
Auto gospodina Robinsona parkiran
Blizu staklenog zvona,
Daleko tamo ptice, lete ka letu.
Zima kada je otišla,
Topao jastuk me je zagrejao,
Soba je lako zaspala.
Leto je, ne
Jesen je,
Izgledalo je kao jezgro kukuruza,
Hrana za svinje.
Pag
e37
Napisao sam pismo u ponoć,
Ona je otišla i moje srce se zaledilo
Kao ova oluja, ova kiša.
Dragi gospodine Robinson
Odleteću sa pticama večeras,
Leto je, ne, jesen je
Osećam zrak sunca, ne, to je sneg.
.
.
Eudoks
.
Eudoks gde vatra gori,
Ne uzevši ni zlato ni perle.
U magli se diže zora,
Pominjući roba ili Boga.
Nerazumljivo, iracionalno stoji
Broj koji od Ideje potiče.
On je mađioničar za mnoge,
Samo za učitelja sin.
Linije opisuju geometriju
Broj su postale mnogo puta.
Zaboravljeni zakopani spisi
Gde ih je laka ruka izvukla.
Iracionalan dodir
Baklja, plamen
Muzika od tišine on postade!
Tanak zrak iz njegovog uma
Sa kosmosm se poveže.
Starog Platona, Aristotela
On je znao, učitelja i prijate
.
.
Mr Robinson
.
Šaljem ti elektricitet.
Elektroni idu napred i nazad
Pag
e38
I tvoje pravo Ja se otkriva,
U iskrama umirujućeg Sunca.
Na toj klupi, te noći
Mračne, kada je ceo svet zaspao,
Na oblaku,
Krenula si ka meni kao zebra,
Izdužena i glatka,
Prugasta i bela.
Kraj sveta,
Kraj jedne ere koju znam.
Tvoja kosa je obrisala sve moje maske
Moji atomi su obojili tvoje usne u crveno
To je bila ta noć
Kada sam posekao Mr Robinsona.
.
.
Ubi me mesec
.
Lucidni mesec me ubi,
Na mestu,
Ja sam seo i smejao se,
Nema zvukova samo je mleko
Teklo niz moje lice.
Moji zubi su svetleli,
Glupan i konj!
„Ona me ostavi“
Ljuti mesec me pogleda,
Crni kosmički ples zvezda.
Kako čudno: pomislih
Smejući se glasno
Iskrama na nebu.
Venera me zove i Andromeda takođe
Spakovao sam torbe
Godinama unapred.
Ples usamljenih.
.
.
Pismo
.
Danas na visoravni pljušti.
Prošle noći sam nacrtao sliku,
Bilo je tmurno ali sam video.
Pag
e39
Staklo polomljeno ispod moje brade
Bio sam pijan, izvini.
Noćno zavijanje nisam čuo noćas,
Mislim da je životinja pobegla iz mene.
Slikanje je bilo tako tako: želeo sam
Perfekciju.
Ove visoravni mi ne pomažu mnogo,
Isto je kao kad sam u ravnici.
Kiša je padala na moj krov,
Pokušavajući da me otera.
Bio je to dobar zvuk,
Utihnuo je sve misli.
Ovo je poslednji put da ti pišem,
I to sam rekao prethodnog puta.
Ja sam gord i ova kiša utiče na moja pluća.
Većinom sam pijan ovih dana,
Sipajući kafu neizbežno.
Ne mogu da spavam.
Sutra će biti sunca, ali mi
Ne čini dobro.
Ove visoravni me ubijau.
Reci mi kad da dođem?
Doneću ti lišće i cveće,
Mogu ti doneti rosu ili malog psa.
Slika koju sam naslikao je slika deteta
Nevinog, na doku,
Imao sam i brod i malu macu
Reci mi kad ću doći?
.
.
……..Izbor iz knjige Blue and Gray period,
…..objavljene na engleskom jeziku. Prevod: T. Radović.
Pag
e40
Stefan Kostadinović
LJUBAVI ĆE BITI
.
.
1. i ako ne gledaš
.
ljubavi će biti i dok ne gledaš,
odjek njen, milenijumska glad,
promuko od ćutanja
prosi pažnju ko lepota svetlost.
danju proždire ptice sa neba u snove
da noćima hoda po hrskavim telima vrana.
kad mi priđe – ja u sebi kleknem.
strašan je to prostor: ne znati.
zato se roni za lepotom
i davi u svim pogrešnim morima.
moja udavljena perspektiva –
– užasno lokalizovana kiša –
o njoj sanja kao pas
o divljoj prirodi svojih morskih predaka:
plaši se gašenja jednog bezumnog strpljenja,
podrazumeva prirodnu sklonost
ka ronjenju na dah
(pluća su mi trošna
ali davio sam se i ranije
neka moja smrt ostane među nama)
sve je oduvek i sve se smeje.
ti se smeješ seizmički, čitavim svetom,
tvoje biće je smeh i kada si tužna,
tektonski poremećena i
osujećena u svakoj pripadnosti:
jedina bašta među kazamatima.
tražeći
ja zapuštenih udova pronalazim
spazam dodira
a tragao sam u tebi tek za svojom sujetom
u obliku izgubljene žene:
blago onom ko se od nje ne sablazni
čekam još da te nađem u mahovini; korovu;
nemom preziru ribnjaka; u nestrpljenju.
ontologiji gliba i gloginja.
Pag
e41
ovakvi potresi se ne pamte,
o njima svedoči tkivo
i sve dok starost guri leđa da se kaže
ljubavi će biti (i ako ne gledaš)
moje oči, armature srušenih gradova
stražare
stražare
.
.
2. gospodine molim vas izađite
.
počinjem poricanjem tvog telesnog,
nedokazivo je i komunalno, a ja ne
verujem u boljševizam u ljubavi, mada
tek tako obnarođenu i umem da te
ljubim, odmahnem rukom, nek ide
život, šta ja znam o bilo čemu i –
– dođu takvi dani: romantično nebo,
romantični prosjak i nered, koješta.
kao da mi uvek i svuda, sa same
ivice pogleda, nekakav starac
nervozno i žučno nešto signalizira.
.
.
3. vrisnula je pre no što je pala
.
izdalo me čojstvo ko zapostavljena žena,
u fatalnostima uvek setna, nežna, možda
žene dolaze iz gradova u kojima svi žive
nežno, u kojima svi umeju svašta da kažu
o sebi, samo nikad ništa previše ružno,
možda one zato i beže otud u naše prozeble
ulice gde je sve stvar života i smrti; i ništa;
gde se voli sramno i grubo – ali se voli.
tako ja razmišljam o tebi.
tako ti se nadam.
dani otkrivaju previše i osuđuju.
trebalo bi uvek da se nalazimo noću
kada je savest pitoma i pospana
i tela primicanjem postaju grejna.
podseti me, da li nas to uvek hladnoća
neka približi, ili prosto ne prestaje decembar?
Pag
e42
.
.
6. a ti čučni pa ćeš biti mali
.
dosta je igara i crnjanskog!
sva umetnost seli se iz knjige
u korist čoveka kao takvog
u hodnike čije sve prostranstvo
sićušno je ko nešto što šapneš,
gde stihovi previše su bučni,
gde divovi nikad ne bi stali.
zato kad te budu zvali
da porasteš, a ti čučni…
.
.
9. iz ciklusa „bašta”
.
ljudi ne znaju ništa o žeđi zeljastog bilja,
o skučenim senkama podzemnih žila;
više niko ništa ne zna o umirovljenju svetlosti
i stidljivim prstima noćne vegetacije,
o razvratu u svetu paprati i gljiva.
ljudi ni ne slute – bašta je zakopana,
apstrahovana iz dana,
pokop jedne savesti i obećanje steonih njiva,
leja za lejom strpljive smelosti,
krtole i klice i skice grana;
i tek poverenjem čežnje u obesti će obešenjak
iz strašljive podsvesti strašilo postati,
a čežnja postaće vrana.
nakon svih zabrana negde se skriva
pohotna žeđ zeljastog bilja.
.
.
10. kako se priziva žena koju voliš
.
da li je izronila, da li je plućima izborila
pravo na obožavanje, ili je oduvek krišom
sedela na tvojim prsima, to ne možeš znati.
tek, neko je tu – nešto ti oduzima.
Pag
e43
ti, budala, lakom na simbole,
na srcu ti izrasta slepilo, svemogući mrak
i u njemu grad, uskogruda palata,
skriva stranputice do m.-ske ulice
gde slutiš njene buduće korake
i mantraš: ako se ljubavi nadaš,
nadaj joj se svakodnevno.
ti – čovek pešadijska jedinica –
– raštrkao se čaršijom da uđeš
joj u trag i ukidaš spontanost pobedi,
puni su ti je džepovi a nju ni
ova ludačka jesen ne potresa,
ona štedi glas na račun proleća,
ne ostavlja tragove, mimoilaze je
pogledi, ali i sumnje
siguran si da postoji
(snagom svoje žudnje)
siguran si da postojiš
tako se priziva žena koju voliš
Pag
e44
Saša Jelenković
KATALOG
.
.
.
Bio jednom jedan pas
.
Dobro došla na sedmi sprat, stvari se otimaju kontroli,
dan za danom, čuje se samo šuškanje krila
u potkrovlju. Danas sam sahranjen, nebo je imalo
boju baklave, a zemlja uskus mastila.
Nije bilo sunca, negde je pucalo u daljini. Dome, slatki dome.
Krećem se da bih razumeo skromnost i poniznost.
Najpre izbrojim sate, unatrag, do momenta kada sam izgubio
ono malo što boli, i otkrio ono puno što raduje. To ništa
što ne prestaje, to nešto što se povuklo u sebe.To me zateže,
tome sam odan, u tome želim da se probudim. Umire priča,
zvezde su strpljive, sneg pada kako bi nas prisilio na izlazak.
Privremene su mreže na dnu mora, tunel je prepun slobode,
ribe te uče disanju. Bio jednom jedan pas i dugo me gledao u oči.
.
.
Beket gleda sa zida
.
Vreme je da udaram po timpanima,
založim veliku vatru, i odenem se nehajno.
Moje su moći takve da jedem i otvaram se,
rastem i topim se. Tvoja su jutra
da me načiniš providnim
da pitaš jesi li kanibal,
ja sam fotografija iz detinjstva,
a jesi li napredovao –
obuzdavam se.
Bio sam uspravan i bio sam odan.
I bio očajan, bio znatiželjan.
Kakav je to život, nekakvo mrmljanje,
premalo vatrometa, previše zabuna,
Potpuna zbrka, jeli smo vafle,
Pag
e45
a napolju dahtanje, napolju izmišljotine.
Nešto tu ne štima.
Strašna su jutra, ne zavaravaj se.
.
.
Pa ipak
.
Taj pakao nisam napravio ja,
on je čekao na mene
da u njega kliznem kao u rukavicu.
.
.
Henri Darger
.
Užas se otkriva u stvarima bliskim,
stvarima izuzetnim, ali sakrivenim.
Užas je originalan, nikome ne polaže
račune. U blatu, u vrtovima, Bog je
napravio pauzu. Da ili ne, tamo gore
lako je biti ravnodušan. Sreća ili nesreća,
nije još mnogo ostalo do izlaska.
I tako na sve strane, širi se zlatno doba.
A ti, ne prilazi, kakav je bio život,
šta si izdržao samo da ne odrasteš?
.
.
Katalog
.
Strah od ekstaze
Strah od brojeva
Strah od zastava
Strah od interpunkcije
Strah od svetaca
Strah od ulične svetlosti
Strah od citata
Strah od oproštaja
Strah od mitova
Strah od anegdota
Strah od džakova
Pag
e46
Strah od početka
Strah od smrada
Strah od ružnoće
Strah od blata
Strah od pitanja i strah od pamćenja
Strah od jezika
Strah od orgijanja
Strah od navika
Strah od pitanja
a sad moja himna
Ako nas zapljusne
Ako ne otvorim
Ako produžim
Ako pomnožimo
Ako ućutkam
Ako izdržim
Ako zaspim
Ako izvan
Ako odjednom
Ako kažem
Ako napolju
Ako ponekad
život sveži utisci prizori u jednom dahu
ne razumem
.
Pag
e47
Igor Banjac
ODJELJENJE ZA PATOLOGIJU TEKSTA
.
.
.
***
Večeras je igralište prazno
ljeto je izgubilo uzvike, psovke, neprestajući lavež.
Kroz trepereći zastor nazire se poluotvoren cvijet conophytuma
hladni vjetar lahori preko opuštenog tijela.
Ah, koliko dugo već bježim od samoga sebe
napuštajući ovaj grad.
Svaki dan prolazeći ulicama
zamišljam urušene zgrade
polupane izloge
prekopane parkove.
Nigdje čovjeka.
Samo prazna groblja uređena tiha.
Pružam drhtavu ruku prema slučajnom posjetitelju Galerije i govorim:
Dođite, povest ću vas da vidite što je sažižuća smrt.
I tada ugledam Jozefinu na bolesničkoj postelji i ruku djetetovu
kako hrani je voćnom kašicom
jednim krajem ubrusa briše curak na usni
a drugim
suzu.
.
.
***
U miru
ispred krijesnica koje se onemoćale gube
uz djetetovo potiho disanje i povremeni daleki lavež
pomišljam kako bi mi dobro pristajao debeli štrik s omčom
prebačen preko metalne ograde
tu iznad mene.
Tako gledam ispred i čekam da saživim s bijelim orgazmom
u kratkom trenutku herojskog oslobađanja.
.
.
***
Pag
e48
Ambrosia mrtvaci.
Obitelji su se pobrinule za ostatke
poštujući naše želje.
Četiri urne su bezbjedno stigle iz krematorija u Galeriju.
U toku dana su postavljene na snježnobijele postamente.
Na svakoj urni je ugraviran jedan od četiri Ambrosia postulata:
Jeb’o ti budale!
Vazda sam ja govorio!
Ne d’o bog nikome!
Jes’ vala, u pičku materinu!
Izložba se otvara sutra i traje sedam dana.
Sedmog dana, asistent (gospodin Jusuf) će istresti pepeo iz urni u blender
dodati banane i mlijeko
i pripremiti frape.
Posjetitelji će biti ponuđeni da kušaju.
.
***
Ničega više neće biti
kiša će nastaviti padati
mjesec se potom spuštati niz zid na tvoje lice
nova jutra rasti u nova sjećanja
ocvali pjesnici skrivati
svoje otapajuće tame
dok ne prsnu u očekivanom zaboravu.
.
Pag
e49
PROZA
Miroslav Ćurčić
GARIŠA TIP 2
.
.
….Kupio sam robota. Nisam mogao da se oduprem toj želji. Dan uoči Božića je čas u kom
čovek najlakše može da pronađe opravdanje za sebe.
….Svugde se osećala atmosfera praznične kupovine i demon brzog potezanja plastike
pobedio je ko zna koji put. Žena na kasi je veštim pokretom provukla karticu.Upitala me je da
li mi treba pomoć? Odbio sam. Kutija nije bila teška, ali sam je zbog dimenzija nosio obema
rukama. Ljudi su se sklanjali, propuštajući me da prođem.
…..Na autobuskoj stanici sam čekao pola sata. Prošla su dva puna autobusa u koje nisam ni
pokušao da uđem. Kutiju sam pažljivo spustio na trotoar i oslonio ruku na nju. Dosezala mi je
do grudi. Slika robota se nalazila na svakoj strani. Ispod su bile ispisane rečenice na
kineskom, ili možda čak japanskom. U radnji su se prodavala dva tipa: Gariša tip 1, i Gariša
tip 2. Zbog njihovih imena sam pomislio da su napravljeni kod nas, ali više nisam bio siguran
u to. Pogledao sam na sat. Nestrpljivo sam čekao da stignemo kući.
…..Smestio sam se s Garijem na zadnjoj platformi. Vozač je oštro vozio, kao da se trka s
nekim. Putnici su se klatili u svakoj krivini kroz koju smo prošli. Jednom rukom sam držao
šipku, drugom pridržavao kutiju.Vodio sam računa da se što manje pomera. U jednom
trenutku su zaškripale kočnice i svi smo se našli na podu autobusa. Čulo se stenjanje,
gunđanje, i sočno psovanje nečije majke. Ustao sam među prvima, uspravio kutiju, i šapnuo
Gariši: „Izvini.“ Žena koja je stajala do mene gledala me s nevericom.
Kada smo stigli kući raspakovao sam i oslobodio novog drugara stiropornih okova. S
obzirom da su mu već bili montirani točkići, gurao sam ga kroz stan i usput mu teatralno
pokazivao njegov novi dom. Znao sam da je smešno to što radim, ali nije me bilo briga.
…..Nemam želju da budem bilo čiji vlasnik. Usamljen sam i potrebno mi je društvo. To je
jedini razlog moje kupovine. Gariša je urađen po uzoru na R2-D2, robota iz filma Ratovi
zvezda; Na prvi pogled je isti kao veliki kancelarijski usisivači; uspravan limeni valjak s
glavom u obliku polulopte. Umesto ruku ima poluge sa strane. Na njih je moguće kalemiti
razne dodatke koji se naknadno kupuju. Ima priličan broj prekidača i led lampica. Uglavnom
su crvene i zelene boje. Poseduje još tri priključka za usb, LCD projektor kao i dva zvučnika
sa strane. Kupio sam skuplji model. Gariša tip 2 može da priča i muškim i ženskim glasom,
zavisno od moda koji izabereš. U njega je ubačeno oko sto fraza koje se koriste u
svakodnevnoj komunikaciji; tako su mi rekli u prodavnici. Ima spoljnu jedinicu u vidu antene.
Pag
e50
Ona se izbacuje na sims i ima ulogu da prima informacije sa satelita koji kruže iznad naših
glava. Upozorava na vremensku prognozu, opasnost od padavina, indeks UV-zračenja i
brzinu vetra, ako ga ima.
…..Na dnu kutije sam pronašao uputstvo za upotrebu. Kompletan tekst u njemu je bio
ispisanmeni nepoznatim, znakovnim pismom. Prelistavao sam ga stranicu po stranicu. Moj
strah je bio opravdan.
„Gari, šta sad da radimo?“
Gari je i dalje ćutao. Nakon detaljnog pretraživanja, prepoznao sam i pritisnuo on-
offdugme. Čulo se kratko pištanje. Najveća crvena lampicaje počela da treperi. Skočio sam od
radosti i počeo da ga ljubim u mesto koje bi, po mojim pretpostavkama, trebalo da mu bude
čelo. Na internetu sam pronašao sva detaljna uputstva neophodna za puštanje u rad. Uz pomoć
bežične konekcije sam ga povezao s mojim računarom, tako da je Gariša tip 2 dobio sve
neophodne podatke o meni. Priključio sam ga na struju da mu se napuni baterija. Ostalo je
samo da čekam. Ugasio sam sva svetla i ispružio se po dvosedu.
…..Nepuna dva sata nas je delilo do početka Božića. Hipnotisano sam gledao u njegovo
crveno oko,pokušavajući da ostvarim dublji emotivni kontakt. Palo mi je na pamet da on sada
zna više o meni nego ja o njemu. Da li me prezire zbog filmova koje volim da gledam? Da li
mu se sviđa moja omiljena muzika? Ulicom je prošao automobil i na tren farovima osvetlio
sobu u kojoj sam ležao. Bio sam umoran. Vremenski razmaci između treptaja postajali su sve
duži. A onda se,iznenada, desio prasak.
…..Skočio sam iz kreveta. Vatreni buketi na nebu su najavljivali slavlje. Na Garijevoj glavi su
se upalile sve postojeće lampice. Glava mu se okretala oko ose. Snop svetlosti iz njegovog
projektora prikazivao je na zidu pokretne slike neke oskudno odevene devojke koja se uvijala
oko šipke, pevajući Džingl bel rok. Pesmu sam prepoznao jedino po melodiji i rečima u
refrenu. Ženska je imala kose oči i odlučnu nameru da ide do kraja. Kada je zbacila sa sebe i
poslednju krpicu, uputila mi je poljubac i prošaputala:
……….„Vuaa ajj niii, vuaa sjan ni“
Gledao samprojekciju na zidu. „Zgodna cica“,rekao sam sebi, „Ova mora da nije
naša“. Devojka mi je opet uputila dvodimenzionalni poljubac:
……„Vuaa ajj niii, vuaa sjan ni“, čulo se iz zvučnika.
…….Okrenuo sam se prema Gariju. I on je usmerio svoje crveno oko prema meni. Gledali
smo se neko vreme. Došlo mi je svašta da ga pitam, ali sam odustao. Lud i naporan
dan.Nepoznata dama je ponovo krenula da se uvija oko šipke. Sagnuo samse da potražimon-
off prekidač, uz uzdah.
…….„Žao mi je bejbi, možda neki drugi put“.
Pag
e51
Mirnes Sokolović
PREDOSJEĆAJ
…..I garež i snijeg koji treba doći i magla u zraku osjećali su se. Već treći put se budi te noći,
kao da je neko ispod njega zgužvao čaršaf. Ponovo je izašao na proplanak iznad kuće šepajući
i gledao dugo prema natuštenim planinama. Tamo je sigurno već snijeg.
…..Drveno selo spuštalo se ispod njega niz kosinu sve do Drine. Ovdje je zima nalijegala
kasno, trebalo je nekoliko sedmica da se hladnoća s brda spusti na rijeku koja je još uvijek
isijavala toplotu. Bilo je dana ljetos kad je stajao na drvenom doku na dnu sela, osjećajući kao
da je negdje na moru.
…..Neke stvari neće izaći na dobro, čim se budi toliko ove noći, predosjeća. Iza posljednjih
gudura koje se nisu vidjele u mraku, kilometrima odatle, svjetla u jednom gradu sada guši
snijeg koji počinje padati. Pravo je čudo da je tako svijetao grad, kao presavijena niska, bačen
i ostavljen među tim planinama, u najvećoj tmini Evrope. Nekada se i on kretao tim gradom,
sada su te prazne ulice zvonile njegovim odsustvom, kilometrima udaljene od mjesta gdje
stoji.
…..Do jutra će zapasti snijeg i ovdje, u njegovom selu, na njegovoj najjužnijoj čuki, i neće se
moći nikuda izlaziti iz kuće. Prošlo je i deset godina otkako je počelo njegovo udaljavanje od
svijeta, čim je prešao četrdesetu. Najprije je na jednom festivalu rekao da je njegova želja
kupiti dvije koze i povući se na vikendicu. Kolege pjesnici ga nisu ozbiljno shvatili. Onda se
vratio na djedovo imanje, kupio kokoši, obukao prsluk i gumene čizme, iz daljine se moglo
vidjeti kako gaza i ureduje po svojoj avliji.
…..Nije mu se svidjelo kako su ga pozdravljali mještani, nikom nije bilo jasno šta tu radi naš
najpoznatiji pjesnik . To nije bio kraj njegovog puta koji se nastavljao sve dalje, kako je
ulazio u pedesete. Prošlo je već dvije godine otkad je prodao djedovo imanje i otišao još dalje
prema planinama, još dalje od grada. Sada mu je trebalo tri sata vožnje vijugavim cestama da
izbije na posljednje brdo iznad naseljene kotline. Bio se baš ustoličio na ovoj čuki ponad
rijeke.
…..Sve ga je manje interesovao grad, sve je manje znao ljudi po lokalima. Prvih nekoliko
godina preoblačio se i odlazio šetati ulicama u noćnim satima, kad nikoga nema, sada je i to
prestao. Možda sam taj prošli, govorio je, bio ja, a možda i nisam. Slušao je samog sebe
nedavno na emisiji koja je bila snimljena prije petnaest godina, i glas i akcent su mu tada bili
drugačiji. Sve češće ga je u gušilo u prsima, kao da neko u hambar baci vreću punu zobi i
digne se prašina, a još od sinoć nešto mu govori da neke stvari neće izaći na dobro, čim spusti
glavu na jastuk. Bio je ostao sam u selu, svi su se u septembru razišli prema gradovima.
Otpustio je i svoju ženu, otišla je u grad u posjet svome ocu, najviše je volio da se o stoci
brine sam i da nikog ne opterećuje.
…..Odavno je dao intervju u kojem je najavio da više neće objavljivati, da odlazi iz grada, da
nikog ne optužuje nizašto i da moli za razumijevanje, ali nije ga prestao, sve otada, kao
skrama, pratiti onaj osjećaj u grlu da je njemu u rodnom gradu neko nešto oteo. Noćas je
krstario svojom avlijom i sve je bilo na svom mjestu. Nije se čula rika stoke u štalama,
Pag
e52
uznemirene guske su se davno smirile. Uz Drinu je i dalje bilo najtoplije i magla je bila
umočena u masnu rijeku kao pantljičara.
…..Noga ga je morila krvnički dok se penjao uz kosinu, a svi su mislili da je ostao nedirnut
lani kad su mu doktori odsjekli pocrnjeli prst koji se nije mogao spasiti. Niko neće ostati
ravnodušan što je krajnja konsekvenca života da kreneš trunuti od prsta naviše. Dok je bio u
bolnici, nijedan stari prijatelj iz rodnog grada nije ga zvao, ali bilo mu je svejedno, niko nije
ni znao da je bolestan. Njegov pas koji umije hodati na zadnjim nogama, dvije krave i konj,
magarac, nekoliko ovaca i dva šilježeta, orao, sin koji ga je redovno obilazio, seljaci koji su
mu pomagali u radu, bijaše mu dovoljno društvo.
…..A prije je bio drugi čovjek. Tek nakon rata pokušavao je stići život, kao da će ga onda
čekati sto godina mira. Tridesetogodišnji, osjećao je devedeset i pete da ima nekoliko godina
u kojima će biti na vrhuncu snage i da može sve stići. Tako je i bilo, slali su ga čak u Havanu i
bio je jednu noć umislio da ustvari potiče sa Kariba, da se nikad neće vratiti. Teško je
podnosio festivalske bine, bio je natreskan, toliko da su mu prinosili lavor da se ispovraća
prije čitanja. Jednu noć zahtijevao je od Giljerma, ličnog vozača koji mu je bio dodijeljen, da
ga ne vozi na zvanični party zatvaranja festivala, pa ga je taj debeljuškasti vozač odvezao u
bar uz plažu u kojem je noću svirao, ne znajući šta da radi s njim.
…..Kad se zabava zahuktala, Giljermo je izašao na binu i sasvim ga prenerazio, počevši sa
svojim bendom svirati trubu. Koliko je pao u sevdah, pjesnik je ustao iza stola, zavio
nogavice, izašao iz lokala i zagazio u noćno more, tako da su ga morali spašavati. Poslije
četrdesete se tako brzo sve prelomilo, tad je prvi put osjetio taj zamor. Neke prijatelje koji su
ušli u parlament i akademiju nije mogao više da gleda. Ni oni njega nisu više zvali, kao da
više ne znaju šta bi ga pitali. Čuo je da su na nekoj sjedjeljci na kojoj se okupilo staro društvo
pominjali da sada uzgaja odlične ovnove, vitoroge, ali i da ima svog orla.
…..Sve češće ga je pohodio, kao i večeras, onaj osjećaj da će uskoro nešto krenuti po zlu.
Tačno se sjeća momenta u kojem je njegov izostanak jeknuo gradom, kao da se pronio glas da
se on više neće vraćati tamo više nikad. Odzvanjala je njime snažna želja da mnogi osjete da
više nije tu i da ga više nikad neće biti. Prije skoro pola stoljeća, kad je ovakav predosjećaj
morio njegova djeda, pao je snijeg visok preko dva metra, a komšija Smajo ih je u zoru
izbudio, krava je krenula da se teli, nikud nisu mogli po pomoć, izvlačili su zapetljano tele
dugo, tako da mu je nešto popucalo u plećki. – Djed koji okreće glavu i plače da ga niko ne
vidi, planine snijega koje su zarobile selo kao da ga više nikad neće osloboditi, olizano tele
koje nikako ne može da se posadi na noge, jedno je od prvih njegovih djetinjih sjećanja.
…..Činilo mu se noćas da snijeg ipak neće do jutra i vratio se u krevet da ponovo proba
zaspati. Onda je sklopio oči i u trenu počeo sanjati da neko ureduje za njegovim sudoperom u
susjednoj prostoriji i kad je otvorio oči začuo je da neko zaista lupa u kuhinji. Selo je bilo
ispražnjeno, bande su krstarile ovim krajem i možda s ovim trenutkom počinje njegova
agonija. Nije džaba bio spokojan sve ove godine, sada to vrijeme dolazi na naplatu. Dokopao
se letve i krenuo polako prema vratima. Čim je prešao prag, svjetla su se naglo popalila i
Giljermo sa svojom grupom ukaza se nasred njegove kuhinje i odjednom zasviraše Besame
mucho.
…..Dvojica costenosa igrali su klikera pored trpezarijskog stola, a violinist i cimbalist u
pauzama okušavali su jedan drugog u ćizi blizi. Izgleda da je bila stigla cijela šarena
delegacija. Vidjevši sve to, pjesnik je samo podigao ruke i ciknuo. Njegovo srce je već dugo
bilo zaključano za sve: i za sreću i za nesreću, a sada mu je sva bol svijeta obuzela ključne
kosti i došlo je vrijeme da duša procuri na suze.
Pag
e53
…..Svih ovih godina trebalo mu je samo da neko iz naroda njegovog pozvoni na vrata i upita
ga za zdravlje, o tome je bio ispjevao tri zbirke pjesama koje nije objavio, niko u njegovom
rodnom gradu nije znao da se trebaju okupiti i doći po njega, sada su umjesto njh došli ovi
ljudi, interesujući se za njegove nožne prste. Niko mu sada nije bio bliži od ovih ljudi
i armano Giljermo mu je samo prišao i nakon toliko godina primio ga na svoje grudi.
…..Jučer je cijeli dan u sebi zazivao da se vrati bar žena, ali to su osjetili samo neki ljudi na
Karibima. Bio je jedan od najtužnijih ljudi koje je upoznao, kao da mu je ove jeseni bilo
dodijeljeno da nosi crninu za samim sobom. Kad su zajednički konačno zapjevali, poslije
dvadeset godina, obznanilo se da će sutra biti jasno ono o čemu bude mislio prekosutra.
…..Pjesnik nije vjerovao da postoji Bog, ali je te noći osjetio da iznad ove priče stoluje neki
DJ koji je dobro izmiksao situacije. Fešta je trajala cijele noći a dronovi koji su se spuštali
lagano niz brdo snimili su kako je u zamračenom selu gorjela jedna kuća sve do zore, kao da
veselju nema kraja.
Pag
e54
Denis Čokić
LAJK&ŠER
.
.
…..Idemo prvo do Kize na gajbu, znači na sat vremena, posle do Trenda, ma da, iskuliraćemo
lagano, doći će Ana i Hana, pričao sam s njom danas, s Anči, da, dva puta bre, tri sata smo
razgovarali, znam da je ne znaš, kapiraš, ali mi smo bliski, ma da bre, baš bliski, nije to
mnogo, drugarski jebote, ne brini, čoveče, ma kakvi dosadno bre, Kiza je zmaj, pričaću ti
kasnije, jeste, ma šta pričaš, spontano sve, dogovorili smo čitavo veče i noć, kulijana,
poznajem celu ekipu, da, kapiraš, nema greške, znam ih bre godinama, blejali smo prošli
vikend zajedno, i pretprošli, jeste, da, biće super, mora da bude super, bre. Sve sam
dogovorio, kapiraš, znam, da, ne zajebavaj, pusti me s tim fazonima, slušaj me, slušaj me bre,
ona je glavni organizator, čoveče, sve znam šta i kako, opusti se, idemo zajedno, ideš sa
mnom, znači doći će i Soni i ekipica, da, da, Zeka, Perke, Sonjica mala, da, ona obavezno
dolazi, ma jasno, znaš kakav sam s njom, pričao sam ti o njoj, mislim, baš smo dobri. Ma da
bre, jeste, ona je pametna, radi u onoj firmi, kako se ono zove, tamo kod Čombeta pa levo
gore, u onoj maloj ulici, pored Lajk&Šer, znaš ona zgrada s novom belom fasadom, prolazili
smo tuda kad smo se vraćali s onog performansa mog ortaka i njegove ortakinje u Prostoru,
pokazao sam ti zgradu, sećaš se, rekao sam ti za malu Sonjicu, da tu radi, tu, u toj zgradi, i na
vrhu onaj prozor, veliki, s terasicom, jeste, pa da, najveći luk bre je iznad tog prozora. Kako
ne znaš? Bio sam gore kod nje jednom, pričao sam ti, išla je cela ekipica, ma da, ona je kul,
zvala nas je, mislim zvala je Čombeta da dođe, i mi smo se zadesili tamo kod njega, i onda
smo sve četvoro otišli, znači ona je stvarno lafica, mala Sonjica, da, znamo se mi dobro, čuj
dobro, odlično, pričala mi ona da te je srela, da, da, rekla mi je, tamo kod nje u firmi smo
pričali, jeste, ma ona je kul, otvorena skroz, jeste, njeni su renovirali taj prostor i kancelariju,
da, njen stric i keva mislim, ili keva i neki njen rođak, ne znam s čije strane, ili ortak njene
keve i stric, jebi ga, više nisam siguran, još pre deset godina, da, da, sad je ona zamenica
direktora, jeste, zamenica, da, bili smo gore, sve u fulu, ma da, u fulu sve sređeno, znači
matori, baš je ok i ona i kancelarije; ono, koža brate i šankić mali tamo ispred, pristojno ono,
kako da ti kažem, jeste, znači biće i ona verovatno večeras, ako dođe upoznaću te, videćeš,
kul je, jeste. Znači ja, ti, Soni, ona, Zeka, Perke, jeste, one bi trebalo da dođu posle, Ana i
Hana, jeste, a čuo sam se ja sa Zekom, i sa Perketom isto, pa da, juče i jutros ponovo, kratko,
ma jok, kratko baš, znači oni bi trebali već oko sedmice da navrate tamo isto na gajbu, taman
da se vidimo i dogovorimo ponovo, nije opet, slušaj me, šta opet, nego, popijemo ćeps,
popričamo, iskuliramo, da vidimo šta ima novo, pa idemo dalje, klasika, ma biće kul, aha. Ej,
izvini brate, zvoni mi Ana na vajber, aj zovem te za pola čuke pa pričamo opet, zovem te,
moram da se javim. Ej Anči, pa gde si ti bre? Aha, kapiram, jeste, važi, može, pa da, tako smo
dogovorili, jeste, stoji dogovor, naravno, pa da, s ortakom iz osnovne, ne znaš ga, Darko,
jeste, ne, ne skroz, pa smor je malo, ali je kul u suštini, ne znam, videćeš ga, pričaćete, pa ćeš
provaliti, pričaćeš mi, jeste, da, večeras, da. Šta ti radiš? Aha, ko još? Ma kako da ne, znam je
iz viđenja. Jel’ to ona visoka, mršava? Ma znam je bre, mislim ne poznajem je lično, al’
pričao mi Đole, ako je to za nju pričao, a mislim da jeste, ali i Capke, isto. Čekaj, pa viđam je
u Avangardi često, stalno je tamo s onom ekipom, Željko, Savke, Irina, Šoksa, Valentina
Pag
e55
Veljković, jeste, izgledaju kul, i sećaš se da je Zorana pričala kako je bacila uvo, jeste,
montirala se pored njih ono veče kad je Tamara ispalila Zareta za karte, čula onu njihovu kao
raspravu o Ejmi, da, mislim nije to bila rasprava, ali kul su zvučali, kapiram, jeste. Ono, što da
ne, razumem te, ne moraš da mi objašnjavaš, kapiram te, ma ona je kul, verujem, odlično, eto,
dogovorili smo se, ma naravno, znaš mene bre, nikome, jeste, nikome, ma da, pouzdan do
kraja, znači u sedam se gledamo, sjajno. Šta si rekla, srela si je, neverovatno, neverovatno. Pa
šta kaže? Aha, koji je ona lik, ona je stvarno strava, znam. Kad se vratila? Zar nije rekla da
ostaje duže, ja sam čuo nešto kao mesec dana, to mi Kepa pričao, jeste, aha, kul, pa da, i bolje,
da ti kažem, i bolje, taman, ma pametna je ona, zna znanje, jeste, baš se radujem, kul što ste se
zgotivile tako brzo, baš mi je drago, šta kažeš, ma zezaš, stvarno, nisam znao, nisam znao.
Aha, pa kada to? Juče, popodne? Strava, baš strava. I šta kaže, sigurica, aha, pa da, ona je
takva uvek bila, jeste, čuj, da ti kažem… Pa jebo te, sad sam se setio, da, ja sam ti govorio i
ranije za nju, sećaš se ono kad smo bili u Ćumezu sa Capketom i njegovom Žanom, da, ona sa
hakovanim mejlom, jeste, kad nam je pričao kako je radio na projektu s onim tipom iz Milana,
da, da, pljosnatim, jeste, haha, ne, nisam ga upoznao, ne poznajem ga lično, ne, nismo pričali,
ma ne, ali znam da je kul, jeste, rekao mi Capke, da, pa je onda ona uletela kao ispomoć i
rasturila, matora, rasturila je organizaciju, znači, sećaš se, jeste, pa da, sećaš se da sam ti onda
rekao kako je ona skroz kul, posle, kad je otišao Capke, pa da, sedeli smo posle u separeu
tamo, bilo je strava, sećaš se, dugo smo se zezali, ma da, kul zezanje, pazi, i onda je došla i
mala Sonjica, Gala, Sofronije, Matke, al’ oni su stajali pored, ne, ne sa nama, jok, pored su
bili, pa kako se ne sećaš, bili su pored, i ništa, onda je došla mala Sonjica i onako, znaš nju,
ona je malo dosadna kad počne s onim svojim dugim rečenicama, da, da, da, da, jeste, ali kul
je ona, ne, ma nije dosadna, jasno, znam da je kul, pa kažem ti, pa čuješ, rekao sam da jeste.
Nisam to znao, jeste, ma nije loša ona ni malo, ma jok, sećam se, pa da, onda je ona pričala o
onom tipu koga je srela, sećaš se, o onom koji je na prvi pogled kao ništa, ono, bez veze lik,
ono, potpuno onako beznačajan, kapiraš, ništa, samo je stajao tamo i ništa brate, nije kao niko
ni izvalio da je on kul jebote, a u stvari mala Sonjica ga je provalila na prvu, pa da, mala
Sonjica, dobro, ne na prvu, al’ malo kasnije je provalila da je tip u stvari kul jebote, ali ne
nešto sad ono kul, nego matora onako baš baš kul kul, tako mi je rekla, znaš da ona zna te
stvari da provali, jeste, al’ nismo imali vremena da mi priča detalje, jebiga, nisam ti rekao, da.
Ne znam, promaklo mi, zaboravio sam da ti kažem, al tiću, ovo tebi pričam, taj tip je valjda
već sutradan, da, jeste, sutradan, da, s onom Petrom, znaš nju, ona kao malo uobražena riba,
mislim ne znam sigurno, al’ tako se priča, jeste, crvenokosa, da, da, upadljiva šminka, jeste,
videli smo je na otvaranju Nove misli, jeste, Petronijeva muza, hehe, jeste, ona što je bila kao
u organizaciji, a u stvari nije, to nam je Sonjica pričala posle, kad smo se našli u Pripizdini,
sećaš se, jeste, tada, da, da, kiša je padala, znači on je nešto pričao s njom u Sobičku, kraj
šanka. Čula si i ti? Ali kratko nešto, dal’ su se muvali, ne znam jebote, ništa ne znam, da me
ubiješ, nešto su oni kao pričali, kapiraš, ne znam ni o čemu, ništa, ništa, jebiga, nikog nije bilo
u blizini, pa da, sranjce, jeste, ali to mi nije rekla mala Sonjica već mi pričala Jeca u sredu,
četovali smo celu noć, pa da, pričao sam ti, jeste, jeste, ma da, prvo oko one svađe sa
Zaretom, pa onda raspadanje cele priče i Anjin stan i gungula oko retrovizora, jeste, pa redom,
po danima, jeste, pa rekao sam ti, posle je slučajno pomenula i Petru, jer ona nju zna preko
Slavka i onog kluba Sofistikejtid, jel’ se tako beše zove, čini se kul priča, jeste, da, da, taj.
Jebote skroz sam zaboravio da ti kažem, e sad, šta je bilo, pojma nemam, dal’ se čuju oni, ne
znam jebote, ne znam ustvari šta je bilo, jeste, vidiš to sam zaboravio da je pitam, ma
verovatno bi mi rekla da je bilo nešto, kapiram da bi rekla. Pa jebiga, kako? Zaboravio sam
jebote, skroz, otkud znam kako, šta kenjaš sad, zaboravila si i ti da mi kažeš za Mareta i
Sonju, da ga je ispalila za Adu, ono kad je morao basom, sećaš se, a oni svi išli kolima i kao
nisu znali da ide i on, a imali su mesto i za njega, pa posle nisu pričali dva dana, ili tri dana,
tako nešto, jeste, da, pa ti nisam kenjao. Nisam ti kenjao. Prema tome, sad ti kažem, a i ono
Pag
e56
kad mi nisi rekla da je Stevke ušao u priču s ekipom oko projekta Svemrežje, sa štampom
flajera i one tribine posle, a znala si sve vreme. Znala si! Kad? Pa onda kada je na kraju dao
izjavu za novine, pa sam ja tek onda saznao, znači sam sam video jebote da je on jedan od
glavnih u celoj priči, a znala si da ga znam i ništa mi nisi rekla. Al’ dobro. Ne, ne, ne, ne
svađam se, kažem ti samo, jebote ne svađam se, iskuliraj bre, dobro, koji ti je, jebote i ja sam
zaboravio. Mislim, glupo mi je bilo da ti kenjam, al’ kapiram matora da smo ortaci, i bolelo
me, bolelo me što mi nisi rekla na vreme, iskreno, znaš da sam osetljiv na te stvari, baš mi je
onako bilo trulo, mada sam posle nekako i zaboravio na to. Kapiram bre, ma sve okej, kažem
samo. Znam da je subota, jebote, vikend, zezanje, ma sve je kul, nisam se iznervirao, nisam,
ma opušteno bre, znaš me valjda. Jeste, pa da, kao pričali su nešto, pola sata sigurno, tako
nešto, ma ništa, ono klasika, kao stajali i pričali, valjda je on pio neki koktel, bez, ne, ne, bez
kišobrančića, a ona ono svoje, klasika, po jedno piće, da, ništa, nemam pojma, ne znam,
kažem ti, ne znam, i onda je kao taj tip otišao, ne, nije naglo, ne, ne znam u stvari, neću da te
lažem, ne znam ni kako se zove jebote, ni čime se bavi, ništa, ništa. Pitaću ja malu Sonjicu,
ne, ne večeras, odmah posle, jeste, zvaću ja nju, svejedno moramo da se čujemo i dogovorimo
za večeras, pa ću da se setim, obavezno ću da je pitam, obavezno, ona sigurno zna šta su
pričali, i da’l je on stvarno tako kul, aj’ pitaću je baš, pa ti javljam. A ti, jel’ se spremaš,
mislim ono, šta ćeš da obučeš? Ona haljina, kao fazon spejsi print, aha sećam se, da, da, kul,
strava ti je ona haljina, strava, sećam se, jeste, znam, ono kad ti je Capke u Mesari rekao da si
elegantna u njoj, a ti mu onda rekla da je smor, i stvarno jeste smor, ukapirao sam i ja na
kraju. Pa pričao mi je i Steva posle u Četu, kad si mu rekla, da su ukapirali, jeste, jeste, a i
Hana i Valentina Veljković su mi pričale da ih je smorio kad su išli na onaj roštilj kod Dače i
Jelene u vikendicu, sećaš se, pa da, ukapirali su skoro svi bre, pa nego, normalno, svi su
ukapirali, da, smara s tim terminima, ne kapira zajebanciju jebote, priča po pet minuta jednu
priču, brate dosadan je, jeste, umesto da lepo kaže suštinu, kapiram, jeste, jeste, nije mi jasan,
čuj, svestan sam i ja, kapiram, pa jel’ se sećaš kad sam mu rekao ono da smara s pričom o
Egiptu, sećaš se, daj da pričamo nešto drugo, kad je krenuo kao da objašnjava, jebote, sad on
zna i čitao je kao o tim piramidama, a mi ostali kao ništa ne kapiramo oko piramida, jeste,
jeste, ja mu kažem šta smaraš brate, skrati priču i ućutao se posle, sećaš se, pa jeste, da, da,
kod Glavonje smo sedeli, jeste, pa da, to je bilo vrhunsko zezanje, jeste, naravno, u Kondiru
smo završili; znam, nije on toliko ni loš u stvari, jeste, kapiram te, ma on je skroz kul.
Pag
e57
.
Melida Travančić
CRNA MRLJA.
.
Ljudi koji se (ne)poznaju
.
…..Mrak se njiše tamo-ovamo poput teškog i mekog plišanog zastora. Svjetlo u obliku kruga
prelazi sa jedne tačke na drugu. S nje na njega, s njega na nju. Naposlijetku zaustavi se na
njemu. Sada ga je jasno mogla vidjeti. Muškarac na pragu četrdesetih. U fraku, sa šeširom na
glavi, cilindričnog oblika, djelovao je pomalo groteskno. Debeljuškast, ali lijep. Lica
uokvirenog bradom.
…..U praznoj dvorani odabrala je svoje mjesto. Ni previše blizu, ali ni previše daleko.
Udobno se smjestila u neudobnu crvenu fotelju.
…..Na pozornici on. Poneku riječ izusti (jer malo je riječi koje doista nešto kazuju), ali
pokreta je mnogo. Mlatara i rukama i nogama. Tačno za dvadeset minuta, dvadeset puta je
promijenio izraz lica.
Sasvim je sigurna da nju uopće ne vidi. Stoga se zavodljivo (i zaljubljeno) osmjehuje.
…..On najednom stade kao ukopan. Više se ne pomjeri. Pola sata, sat, dva, cijelu noć,
vječnost cijelu…
Naposljetku ona priđe. Dugo ga je posmatrala, a zatim dodirnu njegovo lice. Bilo je hladno,
dok je na rukama osjetila prašinu svojstvenu kamenu. Bijele čestice padale su na vrhove
njegovih crnih lakiranih cipela.
…..Polako se zaputila prema vratima. Njen strah nije smio osjetiti.
…..Izlaz nije mogla pronaći, nije ga bilo. Počela je žustro hodati, a zatim i trčati s jednog
kraja dvorane na drugi, dok su njegove oči svijetlile poput reflektora. Nakon pola sata… ili
sata… ili možda dva… u svjetlosnom krugu ocrtavala se sjenka sklupčane žene.
.
.
Sasvim sitni detalji
.
…..Ona živi na tri mjesta. Kod kćerke, kod sina, i kod druge kćerke. Odavno je prestala
komunicirati sa svima, izuzmu li se odgovori na elementarna pitanja:
– Jesi gladna?
– Nisam.
– Kako si?
– Dobro.
– Da li te nešto boli?
– Ne
…..Jede isključivo vrelu hranu i mnogo slatkiša. Ne raduje se ničemu. Ne tuguje ni zbog čega.
Život njene djece kao da je ne dotiče. Ne osvrće se na njihovu muku. Ništa je ne zanima. Mrzi
Pag
e58
uključen televizor, mršti se kada čuje muziku, a na vijest da je neko blizak umro okreće glavu
na drugu stranu.
Pomno prati sve šta se oko nje radi, prisluškuje sve o čemu se govori, ali bez želje da se
uključi u život.
…..Ima osamdeset devet godina. Živi na tri mjesta. Jede, spava i ide samo do toaleta.
…..Ne govori. Ne voli. Ne žali.
…..Tako već jedanaest godina.
…..Jednog jutra rano je ustala, sačekala da ukućani odu na posao, zatim se lijepo odjenula,
maramu skinula, kosu očešljala i izišla napolje.
…..Nije se vratila do ručka. Nije se vratila ni do večere. Ni sutradan. Ni za sedam dana.
Uzalud su danima pretraživali okolne šumarke i riječne virove.
…..Susjedi su svašta šaputali. Kazali i da je ukućanima smetala, da je nisu voljeli, da im je
bila teret… …..Svašta su govorili…
…..Uprkos naporima, ona se više nigdje i više nikada nije pojavila.
.
.
Crna mrlja
.
…..Posmatrajući zgradu iz pristojne udaljenosti mogli bismo kazati da je već odavno
napuštena i da u nju ljudska noga godinama kročila nije. Siva fasada posebno doprinosi
nekom čudnom osjećaju jeze.
Ali, život se unutra itekako odvija. Doduše, pomalo usporenim kretanjem.
…..Sve je mirno i tiho. Ponekad hodnicima odzvanjaju koraci. Neko je nekoga došao
posjetiti. S vremena na vrijeme čuje se kašalj ili molbe za pomoć. I poneka riječ može se čuti,
ali šapatom, jer tako su naučili govoriti, oni čiji glas više nikome važan nije. Tako izgledaju
dani u sobama, u domu i dušama staraca.
U jednoj prostoriji, skromno namještenoj prevladava žeštoko zujanje muha.
…..Zzzz… zzzzzz… zzzz… zzz… zzzz… Satima se ne smiruju.
…..Ona mirno leži, očiju uprtih u strop.
…..Muhe kao da se natječu u brzini i glasnosti. Zrak sijeku.
…..Zzzzzzz… zzzz… zzz… z.. zz…
…..I naglo (i napokon!) zaustavljaju se na natkasni tik do njene glave.
…..Ona još jedanput udahnu, zatim tiho izdahnu.
…..Muhe se sasvim mirno vinuše u zrak, ovaj put bez zujanja, napraviše savršeni krug iznad
tijela. …..Zaustaviše se jedan tren na sijalici. A, zatim, ne oklijevajući mnogo, spustiše se na
njene zatvorene oči.
…..Spokojno lice uokviriše prozirnim krilima.
Pag
e59
ESEJ
Elma Halilović
KNJIŽEVNOST, REČ, RELIGIJA
.
.
…..Kada govorimo o religiji imamo na umu da je u pitanju učenje koje se tiče najvišeg bića,
božanstva. Ukoliko pođemo od pretpostavke da je sve jedna religija i da je Bog objavljujući
svete knjige preko svojih poslanika ustvari zahtevao verovanje u Njega, u Njegovu jednoću i
pokoravanjne Njegovim odredbama, onda se s pravom možemo zapitati zašto uopšte govoriti
o različitostima. O ovoj temi bi se moglo nadugačko i naširoko govoriti, jer sama religija
otvara brojne mogućnosti tumačenja i ispitivanja, ali valja poći od toga šta islam, hrišćanstvo i
judaizam imaju zajedničko.
…..Zajedničko je ono što je ostalo nepromenjeno, a potvrđeno. To je pre svega verovanje u
jednog i jedinog Boga, pa ma kako Ga nazivali. To je neprikosnoveno načelo monoteističkih
religija. Iako je religija vera u Boga, ona je u stvari okrenuta i čoveku i to čoveku kao jedinki
čiji život reguliše, ali i čoveku kao društvenom biću, jer reguliše ponašanje u porodici,
zajednici, sistemu, državi, društvu. Religija ima za cilj da ukaže čoveku na to kako živeti, ona
je večita pratilja ljudskog roda, graditeljka društvenog poretka, ali i njegova moralna i fizička
vodilja.
…..Međureligijski dijalog obuhvata spektar tumačenja koja se odnose na tumačenje
organizma pravila u okviru jedne religije, na više učenja, na odnos religija, kao i na njihov
uporedno posmatrani pojedinačni odnos prema društvenim fenomenima kao što su umetnost u
svojim raznorodnim refleksijama i nauka u različitim disciplinama.
Kada govorimo o interreligijskom dijalogu kroz prizmu književnosti, važno je napomenuti
da se sama religija ostvaruje kroz reč. U drugoj suri Kur’ana se kaže[2] „Ova knjiga, u koju
nema nikakve sumnje, uputstvo je onima koji se budu Allaha bojali.” U Bibliji, u
knjizi Postanja[3] stoji “I reče Bog”. Reč i knjiga imaju fundamentalnu ulogu u religijskim
interpretacijama, jer se rečju kazuje. Reč je ta koja vernika približava onome što nije video, na
osnovu reči on veruije u Raj i Pakao iako ih nije video. Veliki je značaj verovanja u nevidljivo
što je u islamu poznato kao gajb. Reč je korak do nevidljivog. Manes ili Mani u trećem veku u
Persiji prikazivao je slike i predstavljao ih kao objavu, ali se ovo verovanje, u ovom
slikovnom iskazu, nije održalo, jer se na osnovu slika ne može verovati u nevidljivo. Ono što
oko vidi nije dovoljno duši za dočaravanje onoga što oko nije videlo i što tek treba da vidi.
Reč je način i put.
Religijske knjige nose izuzetnu estetsku vrednost iskazanu rečju, a svako vreme traži reči
među religijama, raspravu, razgovor, tumačenje, upoređivanje, komunikaciju. Knjiga i reč
zauzimaju važno mesto kao osnove u komunikaciji između Stvoritelja i čoveka. Reč među
religijama je reč sledbenika koji žele da prodru u nadnaravnu prirodu objava i u istorijske,
pravne, filozofske i estetske aspekte religijskih učenja.
Pag
e60
…..Kroz vekove možemo govoriti o tesnoj vezi između religije i književnosti, a ta veza
najočitija je u mnogobrojnim delima koja su inspirisana verovanjem i koja se ponekad odnose
na same događaje opisane u objavama. Dakle, nije religijsko samo ono što je inspirisano na
osnovu dogma nego i ono umetničko što želi da prodre u religijsko. Primer za delo nastalo iz
religijskog ubeđenja je roman Zloči i kazna Dostojevskog, a sa druge strane primer dela
religijski inspirisanog koje govori o zbivanjima koja su utkana u samu religiju je roman Josif i
njegova braća Tomasa Mana ili Mesnevija od Mevlane Dželaludina Rumija koja na mnogo
mesta ima u fokusu religijska tumačenja i događaje ličnosti iz čijih života se uobličava
gledanje na religijske dogme.
…..Verske knjige često su nepresušan izvor tema koje se ostvaruju kroz literaturu. Opšte je
poznato da dela nose poruke, najčešće one univerzalnog značenja kakve nalazimo u
religijskim učenjima. Najčesće poruke se odnose na to kako ljubav sve pobeđuje, kako je ona
osnov življenja, postojanja i bivstvovanja, a opšte je poznato da religije pozivaju na ljubav.
Svakako, neizostavni su i motivi pravednosti, pobede dobra, strpljivosti, samodiscipline,
istine, iskrenosti.
…..Književnost kao sredstvo međureligijskog kontakta poseduje opštu vrednost, jer se kod
mnogih prihvata bez predrasude. Međutim, predrasuda pretpostavljamo može postojati kod
mnogih pri pomisli da se upoznaju sa svetom knjigom neke religije kojoj ne pripadaju.
Literatura odoleva zubu vremena, jezičkim i bilo kojim drugim barijerama, a iako je podložna
svesnom iskrivljivanju kroz tendenciozna tumačenja, ona nije žrtva izmena, jer nema značaj
kao svete knjige, jer je ljudska. Oduvek je književno delo spajalo ljude bar u tom
jedinstvenom trenutku dok smo predani slušanju ili čitanju istog.
Ono što je iz okvira religija otišlo u pravcu čoveka, ili svih ljudi, često je proizvelo
refleksiju od čoveka ka ljudima kroz umetnost ili kontakt između pripadnika tih religija, kroz
tumačenja ili inspiraciju. Zar nije najpoznatiji primer prvi greh čovekov, greh koji je počinio
poslanik Adem koji se u hrišćanskoj tradiciji pominje kao Adam; zar nije progonstvo iz raja
jedan od najčešćih motiva u književnosti i celokupnoj umetnosti; zar to nije jedan od
nepresušnih motiva i jedna od najupečatljivijih preokupacija za nas koji smo potomci prvog
čoveka? To je, rekli bi smo, ne samo zajedničko nasleđe nego i most međusobne
komunikacije i međureligijskog dijaloga. Osnov i dolazak čovekov je više nego jasan kao što
se jasno vidi kroz vodu na izvoru, a nizvodno je ponegde nađemo i zamućenu usled ljudskog
faktora.
Mnoge knjige, umetnička dela, bile su razlog za upoznavanje i kasnije približavanje
određenoj veri, tradiciji i kulturi, jer šta je književnost nego komunikacija izazvana
unutrašnjim doživljajem spoljašnjeg i unutrašnjeg koje se transportuje opet prema nečijoj
unutrašnjosti. Za sam međureligijski kontakt današnjih ljudi veoma je važno kada se u
literaturi sretnu sa religijskim pojmovima, događajima koji nose neku istovetnu poruku ili
istovetnim ličnostima koje se mogu naći u svetim knjigama. Takva su dela koja govore o
poslaniku Junusu, biblijskom Joni, koji je živeo u Ninivi, verovatno za vreme asirskog
upravljanja ovim gradom. Poruka njegovog pozivanja na pravdu, potrebnog strpljenja i
praštanja, njegovo kajanje u ribi, zaista je univerzalna poruka i da nije takva ne bi bila u
Objavi, ali je za današnje ljude veoma važno i poučno kada ovaj motiv nađu u literaturi, u
nekom stihu ili u poznatoj priči koju je napisao Muhamed Ahmed Beranik.[4]
…..Na kraju, značaj zajedničkog u religijama, zajedničkog koje se ogleda u literaturi, jasno je
vidljiv kada pogledamo kako je ono što je zajedničko uticalo na neki današnji društveni
odnos, kao na primer na neku pravnu normu koja reguliše današnje odnose među ljudima.
Poznata ličnost iz drevnog Egipta u svetim knjigama poznata kao Musa a.s. ili u engleskom
Pag
e61
prevodu kao Moses, u srpskom prevodu kao Mojsije, priznata je u svim monoteističkim
religijama i u njegove mudžize, tj. nadnaravna svojstva, veruju muslimani, hrišćani i jevreji.
U drugoj suri Kur’ana od 67. do 71. ajeta stoji:
…..A kada je Musa rekao narodu svome: “Allah vam naređuje da zakoljete kravu” – oni
upitaše: “Zbijaš li ti to s nama šalu?” – “Ne dao mi Allah da budem neznalica!” – reče on.
“Zamoli Gospodara svoga, u naše ime” – rekoše – “da nam objasni kojih godina ona treba
biti.” – “On kaže” – odgovori on – “da ta krava ne smije biti ni stara ni mlada, nego između
toga, srednje dobi, pa izvršite to što se od vas traži!” “Zamoli Gospodara svoga, u naše ime” –
rekoše – “da nam objasni kakve boje treba biti.” – “On poručuje” – odgovori on – “da ta krava
treba biti jarkorumene boje, da se svidi onima koji je vide.” “Zamoli Gospodara svoga, u naše
ime” – rekoše – “da nam objasni kakva još treba biti jer, nama krave izgledaju slične, a mi
ćemo nju, ako Allah htjedne, sigurno pronaći.” “On poručuje” – reče on – “da ta krava ne
smije biti istrošena oranjem zemlje i natapanjem usjeva; treba biti bez mahane i bez ikakva
biljega.” – “E sad si je opisao kako treba!” – rekoše, pa je zaklaše, i jedva to učiniše.
…..Evo o čemu se ovde zapravo govori: u vreme Musa a.s. neki čovek među sinovima
Israilovim bio je veoma bogat, ali nije imao dece. Naslednik njegov bio je njegov sinovac koji
se odlučio da ubije tog imućnog čoveka, pa pošto ga je ubio izneo ga je iz kuće i ostavio ga
pred vratima nekog drugog čoveka. Ujutru je tužio tog čoveka, pa je došlo do sukoba između
dve grupe ljudi koji su krenuli jedni protiv drugih. Tada su pozvali Božjeg poslanika Musaa i
izneli mu ceo slučaj, nakon čega je on tražio od njih da zakolju kravu o kojoj Kur’an govori u
prethodno citiranim ajetima. Ovo, pozivajući se na izvore, kazuje Ibn Kesir u
poznatom Tefsiru. Ljudi su našli kravu kod čoveka koji je imao samo tu jednu kravu i koji je
za nju tražio zlata koliko može stati u njenu kožu. Kupili su tu kravu i zaklali je, a potom su
njenim delovima udarili ubijenog čoveka koji je oživeo i otkrio ko ga je ubio. Ibn Kesir ističe:
“Od njegove imovine ovome nije dano ništa i od tada ubica ne nasleđuje”. I zaista, u
današnjim pravnim sistemima, u pozitivnom zakonodavstvu ubica ne nasleđuje onoga koga je
ubio. To je proizvod naše zajedničke prošlosti i zajedničkog verovanja i dokaz da su ljudi
jedni drugima bliži nego što se obično misli.
…..Zato je svaki iskren, dobronameran i mudar međureligijski kontakt, ostvaren na bilo koji
način pa i kroz književnost, šansa da se proizvede bolja i srećnija budućnost.
_______________________________________________________
[1] Tema je izlagana na X književnim susretima Muhamed Abdagić u Sjenici 2010. godine.
[2] Prevod značenja Kur’ana Besim Korkut.
[3] Prevod Postanja ili Prva knjiga Mojsijeva Aleksandar Birviš.
[4] Muhamed Ahmed Beranik, „Junus alejhisselam“, u: Takvim, Predsjedništvo Udruženja
islamskih vjerskih službenika u SRBiH, Sarajevo 173-189.
.
Pag
e62
Zlatko Paković
GLUMAC DANIJEL DEJ-LUIS
.
…
.
…Jedinstveni slučaj tri osvojena “Oskara” za najbolje igranu glavnu ulogu na engleskom
jeziku, nagradi Američke akademije za film, u ovom novom stoleću obaranja vrednosti
počastima, daje specifičnu težinu dostojanstva, jer je Danijel Dej-Luis, zasigurno, jedan od
najautentičnijih, ako ne i najautentičniji glumac.
…..Teško da će se naći neko ko neće potvrditi ovaj vrednosni sud o glumi Danijela Dej-Luisa,
što je u naše doba presedan o vrednosti oko koje “nema zbora”, kao što nema zbora oko
vrednosti Homera, Eshila, Šekspira. To nam vraća uverenje da mi, ljudi, ipak, delimo
zajedničku bit moći suđenja i osećanja lepog i dobrog.
…..Glumac je rekao da je razlog njegovog prekida s dosadašnjom profesijom ličan. Mediji ko
mediji shvatili su to, s nadom da će ih uskoro precizno doznati, kao da je reč o privatnim
razlozima, među kojima se najčešće sumnja na bolest ili ženidbu (s nekom devojkom kojoj bi
onaj o kome je reč po godištu mogao biti otac ili deda), i na povlačenje u privatnost svog
poseda, u penziju i mirovinu. Kako bi se pravilno razumeo ovaj razlog trebalo bi imati u vidu
da je i dosadašnje Dej-Luisovo, tridesetogodišnje, četrdesetogodišnje, bavljenje rečenom
profesijom zapravo najličnije prirode, jer gluma je njegov poziv, njegov način saznavanja
sebe i sveta, njegov metod tumačenja i istraživanja, analize i sinteze onog najsvrhovitijeg a
zatajenog zadatka čoveka, koji je oglašen kao zapis na Apolonovom hramu u Delfima, a
kojim su se rukovodili i Heraklit i Sokrat, i Demosten i Abraham Linkoln: “Spoznaj samoga
sebe!”
…..Dugo je i udubljeno Dej-Luis pripremao svoje uloge, koje je najpre prilježno birao među
gomilama ponuđenih persona koje je uglavnom nemilice odbacivao. Taj rad na ulozi, kod
Danijela Dej-Luisa bio je rad na sebi (ne slučajno, to su naslovi drugog, posthumno
objavljenog, i prvog toma takozvanog sistema Stanislavskog). Odbacivao je uloge koje mu
nisu pružale mogućnost da s njima ima ulogu u svetu i sopstvenom životu, koje mu nisu
pružale priliku da raspiri svoje strasti za saznavanjem, za suočavanjem s nepoznatim u sebi i
društvu; odbacivao ih je sa erotskim užitkom i verom da sebi nije oduzeo vreme, iako bi
pribavio desetine miliona dolara i ostalo što uz to ide, a uzimao one za koje je znao da ih
samo on, sad i tu, može otkriti svetu, noseći ih kao najličnije svoje persone. Rasvetljavao je,
poput Prometeja, i suočavao se, kao Orfej, s tminama ambisa čoveka u sebi, koji je dublji od
ličnosti i trajniji od pojedinačne egzistencije. Hvatao se u koštac sa onim traumatičnim u
saznavanju morala, što Njegoš, u desetercu, našem herojskom stihu, izražava ovako: “Što je
čovjek, a mora bit čovjek?” Taj zastrašujući i prelepi osećaj umilenija za čoveka koji se
usuđuje da se uspinje uz litice i ponire u provalije sebe sama, to traganje za zlatnim runom ili
svetim gralom, koji ne postoje da bi bili nađeni, jer ih i nema, osim u čovekovoj imaginaciji,
nego stoga da bi čovek imao za čim da traga kako bi prekoračio granice postojanja, to je poziv
glumca koji je u ovom veku, i to iz pakla Holivuda, uspeo svetu da objavi Danijel Dej-Luis.
Zaboravljeni ideal glume kao herojskog poziva ima, dakle, svoje ostvarenje i u ovom
vremenu, kao jedno od najvećih njegovih postignuća, najvećih njegovih čuda.
Pag
e63
…..Dej-Luis se, dakle, ne povlači iz profesije glumca da bi napustio poziv glume, nego,
naprotiv, da bi upravo lično ostao u pozivu, pozivu ličnosti, te da bi mogao da nazre šta i
kamo dalje, jer sada i iz ovoga, nakon svega, više to ne vidi. Stoga se on ne povlači, nego
gleda unapred, u to ništa – iz kojeg može nastati nešto.
Nota bene, nešto, dakle novo, nastaje iz ništa (iz onog što još nije), a iz privida ne nastaje
ništa. Danijel Dej-Luis odbija da ponavlja uloge, kao privid glume, u koji su pale, kao
očajnici, mnoge njegove slavne i nekad doista talentovane kolege. Ponavljanje istog, to
povraćanje već postignutog, uništava poziv i predstavlja pad u reproduktivnost profesije.
Reprodukovati svoja postignuća znači stvoriti nakazu od svog talenta.
…..Umetnost glume Danijela Dej-Luisa, to nije nizanje različitih maski na koncu istog
manira, nego ljudska smelost otkrivanja mnogostrukosti sopstvenih lica, tih zveri koje prete, a
s kojima se treba heraklovski boriti i izboriti. Uslov za tu borbu, u kojoj čovek može pobediti,
ali i izgubiti, jeste da se te zveri uoče u ponoru sopstvenog bića i odatle izvedu na svetlost
dana. Dej-Luis je to učinio, borio se i zveri što krvnički ubio, što, lukavo poput Odiseja,
pripitomio.
…..Sećam se kako su me bolele kosti dok sam gledao kako Danijel Dej-Luis, kao Danijel
Plejnvju, trči s detetom u naručju, da ga spase od požara, a svaki ga korak boli, izazivajući
škrgut kostiju njegovog premorenog i, od težačkog rada u oknu rudnika, izmoždenog tela.
Kad postane moćni kapitalista, Plejnvju će u Dej-Luisovim kostima i dalje nositi taj škrgut,
transformisan sad u škrgut zuba, dok sikće svoju osvetu svetu, kojem je postao gospodar, a
njegovo licemerje, kuglom iz svoje privatne kuglane, obredno ubija u hrišćanskom svešteniku
koji je u sebi već ubio Boga.
…..Tako precizan i kompleksan lik samog Kapitalizma, u njegovoj progresivnosti u odnosu
na etiku krvi i tla, u odnosu na sujeverje religije, i, istovremeno, njegovu sadomazohističku
regresivnost u paklu ličnosti Kapitaliste, bolje nego iko drugi predočio nam je – kao mitskog
junaka u stvarnosti – Danijel Dej-Luis.
Pag
e64
Marijana Jovelić
STRELA POD KOŽOM
.
.
(Sonja Atanasijević „Vazdušni ljudi“ Prosveta, Beograd 2013)
.
…..Gnothi seauton! (Spoznaj sebe sama). Tako je glasio, prema predanju, natpis na
Apolonovom hramu u Delfima.
…..Zašto nam, kada upadamo u „živo“ blato, više preti opasnost da stradamo od napada
divljih zveri koje se kreću unaokolo, nego od samog, direktnog potonuća? Zašto se munja ne
vidi pri snežnoj mećavi, a glas slabije čuje kada hodamo u magli? Da li smo i dalje
„vegetarijanci“, u simboličkom smislu reči, ukoliko pojedemo biljku mesoždera, koja je tren
pre toga halapljivo proždrla jedno ljudsko biće? Ovo je samo delić konkretizovanih
filozofskih pitanja i dilema, koje u čitaocu pokreću „Vazdušni ljudi“, a koja u svom izvornom,
intelektualnom, antropološkom obličju, nose ruho sledećih razdiranja: Postoji li granica naše
spoznaje? Ima li pitanja o kojima spoznaja ćuti, ili je pak ona beskonačni proces, te uistinu
nema pitanja na koje čovek može dobiti odgovor? U kakvom su odnosu čovek i čovek? Da li
je čovek čoveku vuk, ili je čovek čoveku najviše biće i najviša potreba? Da li je sloboda
pojedinca uslov za slobodan razvitak zajednice i da li je sloboda drugih uslov slobode
pojedinca? Ima li slobode bez odgovornosti i odgovornosti bez slobode? Šta je sloboda?:
Odsutnost prepreka, spoznaja nužnosti, ili mogućnost izbora i samoodređivanje? Ovo su samo
neka od pitanja koja lome biće glavne junakinje ovog romana koja, iako skoljena unutrašnjim
trvenjima, nije reprezent moderne, konformističke populacije „histerika“ koji su, u svojoj
proračunatoj, „naučenoj“ bespomoćnosti i dalje dovoljno prisebni da pažljivo odaberu mesto
svoga pada, onda kada srljaju u ambis. Naprotiv, glavna junakinja je samosvesna, autohtona,
samosvojna, hrabra i poštena individua, koja ne beži od razobručene lavine oličene u potrebi
korenite samoaktualizacije, savesno se i nepokolebljivo sučeljavajući sa vlastitim bićem. Kao
što je Orfej muzikom krotio tigrove, tako i glavna junakinja dosledno i uspešno artikuliše svoj
raskošni kritičko – analitički intelektualni aparat, kroz mučnu i nelagodnu metodologiju
razgovora sa samom sobom, neprestano ga problematizujući i preispitujući, kroz stvarnu
akciju. Ona nije tu da bi dekonstruisala svet, nego da bi ga konstruktivno menjala i iznalazila
nova rešenja za izlazak iz grotla, spremna da iz njega izbije ne samo silovitom erupcijom,
nego i razumnim, tihim, mudrim izlivanjima. Introspekcija ovde nije mehanizam koji je sam
sebi svrha u pukom sterilitetu svoje prirode. On je, naime, nužno usaglašen i saobražen sa
aktivnim učešćem junakinje u realnom životu u kome, tek materijalizovana akcija, predstavlja
preduslov za preobražaj, pozitivno „presmikavanje“ i razuđen napredak jedinke.
Lik Marije, nerođene devojčice koja se priviđa glavnoj junakinji nakon abortusa, jeste
svojevrsni etički i saznajni lakmus glavne junakinje. On potvrđuje primat saznajnog i etičkog
relativizma, koji se sastoji u tome da su spoznaja, kao i pojam ispravnog i pogrešnog,
bremeniti subjektivitetima i uslovljeni situacionim faktorima, te da ne postoje kao opštevažeći
i jednostrano, generalizovano definisani entiteti. Lik Marije, nije samo sinonim za unutarnje
preispitivanje savesti glavne junakinje. To je indirektan, posredni, zaobilazni put, pomoću
Pag
e65
koga se ona suočava sa svojim skrivenim, zapretanim Alter Egom, dopirući, tim „putem
kojim se ređe ide“, do suštastva svog ontološkog bića. Neretka „razračunavanja“ sa Marijom,
jesu medijum samootkrivanja, raskrinkavanja, razobličavanja i demaskiranja zabluda, laži i
pervertiranog licemerja, koji caruju bespoštednim, neretko pritvornim i izobličenim
unutrašnjim i spoljnim realitetima sa kojim se junakinja uspešno hvata u koštac. Ona, gotovo
sokratovskom metodom, postepeno dolazi do saznanja. Osvešćivanje neznanja, prvi je
stadijum, tj. početak znanja. Prvi, „negativni“ korak sokratovske metode razgovora, bila je
ironija. Onaj, koji bi tvrdio da nešto zna, sučeljavao se sa vlastitim neznanjem i uviđao koliko
je znanje teško. U daljem toku razgovora, dobro usmerenim uzastopnim upitima, Marija
pomaže svojoj sagovornici, da sama dođe do istine, da je spozna i iznese na svet, tj. da iskaže
(porodi) znanje koje ova već sama u sebi nosi. Taj drugi, „pozitivan“ stupanj ove metode,
naziva se majeutika – „porodiljska“ veština. Ova sokratovska metoda, jeste metoda traženja.
Prema legendi, Bog Kronos je spavao u zlatnoj pećini i sanjao snove koji će se dogoditi u
budućnosti. Tako je i svaki susret sa Marijom, bio svojevrsna predikcija junakinjinih potonjih
odluka i gotovosti da vlastiti život odlučno uzme u svoje ruke.
…..U Beketovoj priči „The Lost Ones“, u cilindru prečnika 50 cm, visine 16 m, bilo je
naseljeno čudno pleme Izgubljenih, od 200 indivdua, dakle jedno telo po kvadratnom metru
površine. U takvom svojevrsnom paklu, mučilištu, životni prostor je bio skučen, a ljudi su
opstajali zahvaljujući zajedničkom cilju, a to je bio izlazak i oslobađanje iz cilindra. To
oslobađanje i izlazak, glavna junakinja i doživljava, ne zato što konačno „sređuje“ svoj lični
život u krugu nove porodice, nego zato što sama okončava proces sopstvene katarze, čiji je
Marija bila samo katalizator. Marija bi se u njenom životu, izvesno, pojavila i da nije bilo tog
nesrećnog abortusa, budući da je junakinja nužno morala da proće kroz proces osvešćivanja
vlastitog bola uzrokovanog teško snošljivim nanosom stalaktitski i stalagmitski profilisane
„besprekornosti“ koja ju je opteretila sudbinom „savršenog“, predvidljivog, vanserijskog,
obećavajućeg, neizneveravajućeg, te zato krhkog i ranjivog detata.
…..„Ti drhtiš? Kako bi tek drhtao da znaš kuda te vodim?“ Ovo je rekao general Anri De La
Tur, vojvoda od Turana, pred bitku. Junakinja je znala kuda je vode susreti i razgovori sa
Marijom i sama je priželjkivala te kontakte, iako su ovi često bili mučni i neprijatni. To je bilo
stoga, što je dobro znala da su ti kontakti bili neminovni i da su dovodili do sveukupnog
boljitka i spoznaje sebe. Glavna junakinja neretko sumnja. Ipak, ta metodska sumnja nije bila
sama sebi cilj, nego je imala za krajnji ishod, konačno dostizanje spoznaje. Kako kaže čuveni
Ernst Bloh: „Lutati je svojstveno čoveku, no sumnja mu je još svojstvenija, jer ona nastupa
protiv lutanja koje vrluda.“ Kritički stav junakinjine sumnje nije bio puki skepticizam, nego
napredni poduhvat temeljite vlastite obnove, koju ona preduzima sa izrazitim optimizmom i
poletnim samouverenjem, da svaki čovek snagom svog razuma, ali i iracionalističkog
intuicionizma, može razlikovati istinu od zablude. Sve dok sumnja, junakinja je svesna
činjenice da nije savršena, jer je sama spoznaja savršenija od sumnje, pri čemu je njen Alter
Ego, otelovljen u liku Marije, predstavljao izvestan vid unutrašnjeg korektiva.
…..Okupiranost glavne junakinje izgradnjom i održanjem specifične slike o sebi, nikako
nema dodirnih tačaka sa nečim što se naziva solipsizam, tj. sa gledištem, prema kojem postoji
samo „Ja“, sa svojim doživljajima i ništa više. (solus, ipse = sam). Njena spoznaja
materijalnog sveta neodvojiva je od društvenog miljea u kojem se kreće i nemoguća je bez
oseta. Osećaji se od ideja razlikuju po tome, što manje zavise od naše volje, jači su, življi,
razgovetniji i trajniji. Junakinja je svesna, da sve što joj se dešava ima svoje duboke i suvisle
razloge, verujući čvrsto u načelo uzročnosti, pomoću koga ona prevladava ograničenost na
ono što joj pružaju isključivo osećaji. Ona se rukovodi čuvenom krilaticom: „Sapere ande“
(Imaj srčanosti da se služiš vlastitim razumom), sama u sebi pohranjujući zakone kojima je
podložna. Njena volja je autonomna, moralna svest nosi karakteristike samoodređenosti, a
volja predstavlja zakon sui generis. Na tom samoodređenju i samoodgovornosti, temelji se
Pag
e66
njeno dostojanstvo i sloboda ličnosti. Istančano, junakinja definiše svoj svet, eksternalizujući
ga kroz umetnost, muziku i konkretnu akciju. Poput Sartrovog čoveka i njeno
egzistencijalističko biće je slobodno, bačeno u svet kao u „kavez bez rešetaka“, „osuđeno“ da
bude slobodno. Ono ne može ne izabrati, jer nije slobodno da prestane biti slobodno, budući
da jedino ograničenje slobode jeste sama sloboda. Iako pritisnuta žestokim unutrašnjim
borbama i spoljnim presijama, junakinja jeste slobodna, svesna činjenice, da je sama u
potpunosti odgovorna za ono što ona jeste. Njena sudbina zavisi od nje same, a upravo
mogućnost izbora, jeste ono što je zastrašujuće i što predstavlja izvor teskobe. Tako naša
junakinja nemo izgovara čuvenu egzistencijalističku krilaticu: „Ljudska zbiljnost, uzaludan je
napor postati Bogom“. Njena integrisanost u realitet, u svom konačnom ishodu, ukazuje na
autentičnu koegzistenciju. …..U jednoj neautentičnoj koegzistenciji, individue naprosto
„jesu“ zajedno, dok u autentičnoj koegzistenciji ljudi pomažu jedni drugima da pronađu sebe,
da budu slobodni i preuzmu breme odgovornosti. U neautentičnoj koegzistenciji, čovek ne
polazi od sebe samoga, nego se bezlično povodi za onim „kako se ispravno radi“. Gubitak
vlastitosti i ispraznost, ogledaju se u znatiželji, usmerenoj prema pukom, površinskom
sagledavanju sveta, umesto prema suštini stvari. U borbi, koja je neprestana, krije se
ekstatistička suština opstanka. U slučaju naše junakinje, osećaj krivice i griže savesti nema
funkciju isključivo moralnog prečišćivača i ulogu postizanja nužno moralne katarze i
prosvetljenja. To je tip konstruktivnog, stvaralačkog, pokretačkog osećaja unutarnje krivice
koji dovodi, kroz proces preispitivanja, problematizacije i dekonstrukcije postojećeg sistema
vrednosti, do krajnjeg samoostvarenja i reintegracije ličnosti. Osećaj krivice, dakle, nije
jednostrano vezan za naše postupke u prošlosti, nego je to svojevrsni instrumentarij, pomoću
koga se istražuje vlastita slika o sebi i traži sopstveno „mesto pod Suncem“. Tako se
mikrosvet, u čijim se često sablasnim koordinatama junakinja hrabro kreće, može podvesti
pod naročiti objektivni idealizam. Njeno znanje se temelji na podudaranju objekta sa
subjektom, prirode sa inteligencijom, predočivog s predočivačkim, besvesnog sa svesnim,
realnog s idealnim. Prilagođavanje sopstvenih predstava objektivnom svetu, može se shvatiti
samo onda, kada pretpostavimo da su subjekt i objekt iskonski jedno, a to jedinstvo
neposredno je izloženo samo u samosvesti. U našoj junakinji, kao odgovornom biću, počiva
osoben etički panteizam. Njen molitveni centar nije samo jedan i ona se višestrano obraća
različitim izvorima sa kojih otiču reke njenih moralnih sudova, spremna da svoja tla prepusti
erodirajućoj snazi njihovih bujica, neretko bez dovoljno stabilnih i čvrstih korenovih sistema,
koji bi tu eroziju smanjili i ublažili. Na taj način, ona vodi borbu „na sve, ili ništa“, pod
prividom antikonformističke, rigidne autocenzure, konkretizujući čuveno načelo
Kolakovskog:„Za smisao života ne pita niko, ko ne oseća želju za njegovom promenom. Toga
se pitanja klone oni, koji su smisao života pronašli u produženju postojećeg stanja.“ Glavna
junakinja, u krajnjem ishodu, poput cunamija koji usporava kada se približi obali, nije
ogorčena, niti besna na sebe, budući da je došla do konačne, gotovo kantovske istine, nakon
razdirućih lomova i iskušenja: Iskustvo je granica spoznaje. Moralni zakon, poput zvezdanog
neba iznad nje, upravo obitava u njoj samoj.
.
Pag
e67
KRITIKA
Jelena Cvetić
NEOSTVARENA SIMBOLIKA LJUBAVI
.
.
Brana i Arnold kao Drugi i (ne)ostvarena simbolika ljubavi
(Milan Micić , Zove se Brana, Gradska narodna biblioteka „Žarko Zrenjanin”, Zrenjanin,
2017)
(Milica Milosavljević , Tamne intimnosti, Biblioteka „Milutin Bojić”, Beograd, 2015)
.
,
…..Sličnosti koje se nameću između ovih naizgled ne tako sličnih zbirki pre svega leže u
formi i komponenti toposa obraćanja Drugom. Nenaslovljeno zapisivanje stihova, odnosno
pesama, kroz zbirke neopterećene formom ostaju kao permanentni pesnički izrazi autora,
dajući izvesnu slobodu u tumačenju čitaocima.
…..Zbirka Zove se Brana podeljena je na četiri celine koje je moguće tretirati kao četiri
ciklusa ili kao četiri pesme. Granice između pesama/ ciklusa više su smisaono pojavljive,
nego formalno određene, te postoji izvesna sloboda pri odabiru načina shvatanja celokupne
zbirke. Fragmentarnost savremene misli obavezujuća je i u njenom zapisivanju.
…..Prvi ciklus istoimenog je naslova kao i čitava zbirka. Direktno apostrofiranje Brane
pretvara je u nedodirljivo i univerzalno božanstvo. Sam pojam koji nosi ovo ime deduktivnim
potezima se proširuje oko svog težišta, prenosi se sa elementa na element, tiho uvlačeći
čitaoca u potpunu apstrakciju jedne naslovljene ljubavi. Brana prestaje biti lični posed jedne
ženske osobe, postaje naziv za emociju koja sve obuhvata („Tvoja ljubav/ čini se/ da je
mnoštvo”), mada, kad kažem sve, mislim na ono što odgovara pojmu priroda. To doprinosi
ekvivalentnosti Brane i ljubavi. Ljubav se univerzalizuje kroz alegoriju fragmenata. Retke su
invokacije fizičke ljubavi, kao u stihovima „Treba mi samo/ tvoja mala/ strast ramena,
Brano”. Čest je motiv ženskih usana i očiju, zapravo, jedino portretisanje postignuto je u
opisu lika, apstraktno i nekonkretizovano. Savremeni petrarkista bazira žensku lepotu na
impresiji koja je u njemu izazvana, stidljivo, „prozirnošću kože” i „dobrotom kostiju”.
Prolazna žudnja prikazana je kao fiziološka glad, a pojedini stihovi predstavljaju
manifestacije emotivnosti koje zadobijaju snagu telesnog: „pesak koji ima kičmu” i „oluja na
potiljku”.
…..Pored svetlosnih i metafizičkih smisaonih celina, izdvajaju se detalji poput sintagme –
„svetla prašina”, koja obećava ništavnost, ali ništavnost u svetlosti, koju donosi ljubav.
Ljubav se smatra velikom i prostranom, u granicama nemerljivosti. U prvom ciklusu, čitav
Pag
e68
svet sadržan je u ljubavi i ona je sadržana u svakom prirodnom elementu tog spoljnog sveta.
Krećući se do poslednjeg, dostižu se i kosmičke granice.
…..Prikaz čoveka kao bića koje je deo prirode postignuto je upravo insistiranjem na motivima
iz prirode (snegu, suncu, vasioni), ali i time što je ova poezija očišćena od tehničkih i
svakodnevnih izraza, trudeći se da istakne puritet ljubavi. Kontakt sa Drugim ostvaren je
konkretizacijom intime dva bića u poljupcu, dodiru i preplitanju prstiju. „Osećam pljusak/
tvog organizma,/ Brano./ Drugu materiju.”. Drugi, kao druga materija, ipak postaje poznata
materija, što je ostvareno pre svega kroz očevidnu bliskost, posebno u narednim ciklusima.
Istovremeno, interpersonalna je analiza ljubavi, kroz odnos prema drugom i odnos drugog
prema sebi, kroz intimne doživljaje koji su fizički prisutni, kroz definisanje ljubavi kao
„hodača na žici”, ističući njene osobenosti i potrebu za stalnim održavanjem ravnoteže. Zatim,
hronološki, stiže se do prvog pomena samoće i slutnje mračne strane ljubavi, ali i ispitivanja
emocije kao esencije neprolaznog.
…..Brana (= ljubav) je vokativno oslovljena kao „sreća”, „mila”, „nežnost”, „anđeo”,
„ljubav”, „duša”, „zvezda”, pritom se neke od ovih metafora ponavljaju, gradacijski postižući
personalniji nivo ostvarene bliskosti uzvikom „dušo moja!”. Kratko je zadržavanje na
prisećanju na poreklo i detinjstvo, koje kroz samospoznaju takođe potpomažu razvoju
dominantne emocije.
…..U trećem ciklusu naslućena je senzualnost već u naslovu „Noć je zamalo postala dan”, u
kojem je tišina prijatna, „tišina što/ ništa ne jede”, a sjedinjenje dva bića tumači se kao uspeh,
odnosno „podvig grljenja”, „podvig spajanja”.
…..Univerzalizacija vremena pretočena je kroz čitavu zbirku (vekovi pre života, prvo vreme,
neodređenost u doživljaju vremena), ali čini se da se kroz erotski princip proširuje spoznaja
bića i njegova duha, te se od jednostavnog obrasca naturalnog okruženja do kraja zbirke
dolazi do kosmičkog osećanja vremena, prostora i kompletnog doživljaja postojanja. Tako
ljubav prema Brani poprima atribute zrele ljubavi, prešavši logično hronološki poređane faze
od upoznavanja i imena, preko pokušaja razumevanja i balansiranja u odnosu, noćnih ekstaza,
do sveobuhvatnosti kosmičkih srazmera. Četvrti ciklus „Milovanje sa malo vremena” jeste
zaključno shvatanje života kao isuviše kratkotrajne egzistencije za bogatstvo otkriveno u
ljubavi, iako bi se moglo tumačiti i kao sumorna brzina savremene svakodnevnice, mada se
lirski ispovednik kategorično od nje udaljio, dajući prednost nemerljivom i ne-konačnom:
prirodi i kosmosu. Od Pope i elemenata prirode u prvom ciklusu, do, ponovo, Popinih krpica i
Pandurovićevih košulja stiže se opisivanje života kao izvesne teškoće, potpomognute
ljubavlju, a primetna je apsolutna sjedinjenost dva bića kroz vreme, kao i istaknut sukob
stvarnosti i ljubavi, pri čemu, iz svega, dominantno istaknut jeste lik Brane, koja opstaje kao
jedino merilo svega, do „našeg obavezujućeg neba”.
…..Pored pitanja o esenciji međuljudskog odnosa, metapoetička pitanja su takođe začeta u
ovoj zbirci: „Ušli smo/ u trag, Brano,/ vlaknu pesme.”. Suština osnovnih elemenata stvaranja
jeste prostor ljudskog iskustva u ljubavnom zanosu sličnom snu, u kojem prostorno-
vremenska određenja bivaju neodređena, tj. promenjena i prevedena u vantelesno osećanje.
…..Zatrpanost lirskim deskriptivnim pasažima, nepotpuno izvedena konkretizacija slika,
postojanje određenih gotovo frazeoloških izraza („moja snaga što pomera nevidljivo”) takođe
su prisutne. Ponegde ih zamenjuje simpatična povezanost lirike i termina preuzetih iz nauke –
„nežna nijansa solarnog smisla”. Promakne i poneka nedovoljno jasna sintagma („izujedano
moranje”), kojoj se može pridružiti poređenje u čiji je smisao lako proniknuti („Tvoje oči su/
zbrinuto dete”, kao oči nevinog spokoja), ali ova poezija pored prividne jednostavnosti nosi u
Pag
e69
sebi esencijalnu semantičku vrednost u doživljaju ljubavi, te se pojedine slabosti u izrazu
mogu zanemariti.
…..Tamne intimnosti su, možda suprotstavljeni, ali ne i nužno opozitni, deskript neuspešnog
pokušaja uspostavljanja bliskosti sa drugom osobom. Prostor intime ostaje taman i usamljen.
U ovim uzaludnim idealističkim pokušajima akteri su dva subjekta naizgled slabe vitalističke
energije, ali jake emotivnosti, koja se stalno razilaze i ostaju u prostoru jednog, sa težnjom da
se otvore prema drugom. Prostor jednog dat je isključivo kroz intimno, gotovo dnevničko
obraćanje drugom, vokativnom upotrebom imena Arnold, koje pruža iluziju govora drugome,
monologa koji traži dijalog i hipotetički nastoji da ga uslovi kao jedini mogući oblik
komunikacije. Upravo u tome leži osnovna sličnost ove i prethodno pomenute zbirke,
obraćanje drugome zasnovano je na intimnom ispovedanju koje zavarava da individua nije
samo otvorena prema sebi već i prema drugome, što je, ipak, neostvareni stupanj.
Intrapersonalno u interpersonalno želi da dospe, ali do toga ne dolazi.
…..Za razliku od Micićeve Brane, koja je predstavljiva, njeno ime moguće je opredmetiti kroz
zamisao nje kao žene koja stanuje u ulazu do našeg ili, zapravo, bilo koje ženske figure koja
je kao nečija muza zavredela svoju neumiruću egzistenciju u poeziji, Arnold nije takav.
Njegovo ime i simbolika imena, ostaju alegorija, prostor neodređene udaljenosti, bez
konkretizacije i prizemljenja u okvire zamislivog lika. Upravo je time nagoveštena
nemogućnost ostvarenosti emocije kojoj je posvećena puna pažnja književnosti. Kroz opis
aktera ovog neuzajamnog konverzacijskog delovanja, pored definisanja njih kao senzitivnih
jedinki koje krasi izvesna pasivnost i umrtvljenost, ovi epiteti odnose se i na čitav svet koji ih
sadrži u sebi. Pojedinci kao deo sastava sveta doprinose opštem devitalizujućem principu
delovanja, te iskaz „Postali smo dva parčeta mesa, suva, bez/ tragova krvi i borbe” odgovara
opštoj atmosferi zbirke.
…..Princip umrtvljenosti ljudskog tela i duha objašnjava se kroz veću posvećenost smrti nego
ljubavi, odnosno apstraktni princip umiranja postaje bliskiji čoveku od shvatanja ljubavi.
Pojedinac u sebi oseća pobunu protiv takvog stanja: „Nije prednost što/ živimo u ovom svetu,
ali i jeste,/ jer možemo da pišemo o smrti.”, uz zaključni stav o smrti emocije („Ali čemu
život, kad on više nikoga ne boli?”; „Sada, kada nijedna ljubav više ne/ traži skakanje sa
mosta”). Tome se pridružuje I nihilistička misao o nemogućnosti ljudskog ostvarenja, legalno,
kao univerzalni princip, kao izgovorena činjenica: „Jer zemlja najviše voli stvari/ od kojih je
nešto veliko moglo da nastane”.
…..Fragmentarnost svakodnevnih emocija kao modus stalnih i kratkotrajnih personalnih
doživljaja, izrazi želja, reminiscencije koje su neodređene i potencijalno postoje kao iluzije,
osobenosti su ove nežne, ali grubo otvorene lirike. Prisutni su, kao i u prethodnoj zbirci,
metapoetički kontakti: „Ako nešto boli, nešto će i nastati, zasigurno. ”. Moguće je
pomenuti (ne)skrivenu citatnost i omaže koji otkrivaju metapoetičko i intimno razumevanje:
Holan; Kamov; „Kakav god bio bol,/ biće više bola, pisao je Česlav Miloš/ Ani Mićinskoj”,
kao i barnsovski prikaz pojedinačnih ličnih ljubavnih psihoza. Lirski subjekt postaje svestan
da je odbijanje jednostavnosti neminovno, jer ona istinski i ne postoji.
…..Meditativni pasaži prožeti su živopisnom slikovitošću proznog potencijala. Stihovi su
dugi, podsećaju na prozni izraz, za razliku od Micićevih ritmički kratkih. Još jedna razlika tiče
se leksike, odnosno, nepotpuna je pročišćenost poezije od tehničkih i donekle trivijalnih
izraza u Tamnim intimnostima, te upotreba termina poput: „folder”, „pustiti poruku”,
doprinose kratkotrajnom poistovećivanju svakodnevnog realnog proticanja vremena sa
osećanjem mitske neprolaznosti koje se nesmetano proteže kroz čitavu zbirku.
Pag
e70
…..Ovde Drugi izaziva strah („Strah od Drugog se pojačava u nama i oko nas”), dok kod
Micića, Drugi predstavlja „drugu materiju“, ali pruža spokoj sjedinjenja i otvara pitanje
sopstvene nedovoljnosti. U zbirci M. Milosavljević eksplicitno je razrešeno pitanje sopstva –
„Literatura nas je načinila sasvim dovoljnima sebi.”. Osamljeno Ja poistovećeno je sa
prazninom – „Da grebem sebe ili prazninu, isto je.”.
…..Moguće je čitati ove zbirke uporedo, prateći različite tipove progresivnosti u ljubavi, ali i
psihologiju ljubavnih odnosa, u sferi utopijskog i realisitičnog, kroz poetske govore koji
dodiruju i smeštaju brojne teme u okvir teme ljubavi. Ishod jedne zbirke je samoća kao vid
egzistencije, doživljena kao posledica nerazumevanja sa drugim, samodovoljnosti erudicije,
atmosfere društva koje iscrpljuje pojedinca, dok bi u drugoj zbirci bilo moguće uočiti
pojedinca koji uživa u harmoničnom zajedništvu podeljene duboke emocije, posvetivši joj se i
odbacivši periferna ometanja.
Pag
e71
Nenad Avramović
REFLEKSIJE TIHOG PESIMIZMA
.
.
(Mirjana Narandžić, Nema veze, Matica srpska, Novi Sad, 2017)
.
Govoriti o značaju objavljivanja prve zbirke sobom već nosi određenu meru
repetitivnosti i ubacivanja stalnih mesta iz nekakvih mlakih kritičkih osvrta. Stoga ovde
nastojimo da izbegnemo takva preslikavanja, ali da i pri svemu tome pomenemo činjenicu da
je ova zbirka pesama deo edicije Prva knjiga Matice srpske, što je već sam po sebi dovoljno
jasan podatak. Da li se to može uzeti kao opravdanje ukoliko je reč o nedovoljno dobrom
pesničkom ostvarenju ili kao dodatno priznanje jednom mladom pesničkom duhu, to je već
stvar posve subjektivna, te može biti i pitanje kasnijih razgovora sa pesnikom. Ono što imamo
pred nama je jedno celovito ostvarenje, jasno koncipirano i stilski oblikovano.
Zbirka Nema veze u sebi objedinjuje trideset pesama pedantno segmentiranih u šest
pesničkih ciklusa. Iako sami ciklusi nisu imenovani već se određuju numerički, njihovo
motivsko i stilsko ustrojstvo se određuje preko citata koji im prethode. Na taj način se
preuzeti citati, kao izvesna vrsta paratekstualnog elementa, svesno uvode u značenjsku
strukturu pesama. U jednakom registru se i uvodna rečenica preuzeta iz Kišove enciklopedije
(„… kao da svoju nesreću ne nosimo u sebi“) uzima za osnovni motiv čitave zbirke. Sledno
tome, u potrebi za kakvim stilskim određenjem, može se reći da je reč o jednoj posve
intimističkoj poeziji koja obitava na razinama melanholične nepripadnosti svetu koji se
postavlja kao antipod lirskom subjektu. Taj odnos intimnog i javnog, odnosno Ja i neJa,
uglavnom se ostvaruje u jednoj retoričkoj zapitanosti, u secesionističkom nizanju pesničkih
slika i kakve čulne doživljenosti. Prvi ciklus predodređen je citatom iz Disovog Pijanstva (Ja
se svemu smejem pa me sve i boli) i, kao što je već ukazano, on predstavlja jedan predujam za
ono što će, preko pet pesama koje ga sačinjavaju, u tom ciklusu biti obrađivano. Ono što se
inicijalno primećuje, a istodobno biva u skladu sa onim intimističkim naznakama, jeste
činjenica da se piše u prvom licu, te da pesničko ja postavlja sebe u subjektivističku poziciju
onoga koji se određuje kao tumač sveta oko sebe, a prevashodno svog prisustva i odnosa
prema tom svetu. To se vidi već preko prvih stihova u zbirci, preko pesme Balada o sebi, koji
odmah određuju to Ja kao poetski fokus zbirke: nikada nisam bila u Parizu/ videla sam ga u
filmu Vudija Alena. Na taj način se i čitav ciklus oblikuje stvarajući od tog Ja jedan pasivni
entitet koji jedino ima mogućnost pisanog oblikovanja sveta u kome je bez jasne mogućnosti
da se u istom odredi kao njegov segment. Takav pesnički sentiment se proširuje i na drugi
ciklus, pri čemu se sada preko Albaharijevog citata aludira na inkorporiranje pojma smrti u
svet lirskog ja, te određenje suicidnosti u zelji za izlaskom iz tako oblikovanog sveta. To se
najbolje uočava u prvoj i istovremeno najzvučnijoj pesmi ciklusa (Rođendanski epitaf) koja
uspostavlja inicijalno jednu antinomiju pojmova rođenja i smrti, ali jednako ih približava i
gotovo preliva u jedan isti pojam neprisustva svetu kome pripada. Sa druge strane, ciklus se
završava pesmom Smrt koja se parabolički transformiše iz ideje o smrti čoveka u smrt autora,
da bi se u konačnici iskazala kao smrt dela, teksta, odnosno pesme. Ovako oblikovani poetski
Pag
e72
fatalizam se formira i ciklusima koji slede i kojima redom prethode citati Brehta, Branka
Miljkovića, Crnjanskog i Srđe Petrovića, a koji svaki za sebe nose jednu negativnu određenost
sveta, jednu njegovu zatamnjenu viziju. To se, naravno, u samim ciklusima oblikuje na
različite načine: u trećem preko mini parabola, pomalo bajkovito aluzivnih; u četvrtom kao
jedna šira slika, preko jednog kosmičkog haosa koji ne nudi bilo kakvu mogućnost
simpliciranja i sređivanja svega onoga što pesnikog JA sputava i opterećuje. Četvrti ciklus
ujedno biva i najava postepenog otklona od savremenog, od svakodnevnog, i usmerenje na
univerzalno, kosmičko, i na koncu svega tradicijskog – antičkog. To autorki daje mogućnost
da u tako oblikovan svet uvede Odiseja, Ifigeniju ili Sizifa, kako bi tu poziciju nepripadanja
pojedinca svetu uzdigla na nivo mitskog poimanja njegovog usuda. Čovekova lutalačka
priroda, njegovo nepripadanje, njegova nemogućnost da iskorači iz svevremenog kruga pukog
egzistiranja. U jednakom diskursu se i završava pesnička zbirka, a glavni utisak ostaje da u
njoj imamo u potpunosti ostvareno jedno pesničko osećanje, koje istina biva iskaz krajnjeg
pesimizma, ali koje se kroz čitavu zbirku umnožava preko određenih slika i motiva. Takođe
se može govoriti o jednom kretanju, iako svaka od pesama ostaje unutar samog pesničkog ja,
koje usled toga biva usmereno na širenje sopstvene vizije sveta i pokušaj iskoraka van takvog
ustrojstva stvari. To kretanje u tradicijskom smislu biva kretanje kroz svet pesnikovih uzora
koji se postavljaju kao odrednice u njegovom poetskom iskazu.
Na kraju svega posve jasno biva da je činjenica da se radi o prvoj pesničkoj zbirci
značajna u onoj meri u kojoj će se sve ono što je u njoj poetski oblikovano i pokrenuto kao
ideja kasnije dodatno realizovati i drugoj zbirci autorke. Njen diskurs je istina često stilski
nedefinisan između pastiširanog podražavanja uzora i osobnog iskaza, često možemo naići na
hrapave pesničke floskule što grebu, na kakvo loše poređenje, ali iznad svega toga ipak
uspeva da opstane jedna ideja, što samo po sebi biva najbitnije ako se u obzir uzme da je ovo
refleksivna poezija u krajnjem svom iskazu. Nema veze se nakon svega predstavlja kao jedna
prava pesnička zbirka, ne prva i kakva druga, već samo kao zbirka jednog pesnika koji za
sebe veruje da ima šta da kaže.
Pag
e73
Ana Stišović Milovanović
VEŽBE IZOPŠTAVANJA
.
.
(Dejan Atanacković : Luzitanija, „Besna kobila“, 2017)[1]
.
…..Zadatak je jedan: postati slobodan, kaže Harms. I ta žudnja za slobodom, imanentna
svakom biću, osmišljava puteve egzistencije. Ponekad se drugima čini da su individualni
putevi – kao Kostićevi ‘zaluti’ – puki beg od konvencija, odbacivanje zdravorazumskih načela
opštežića, ili čak iskliznuća u ludilo. Zaboravlja se da se, u potrazi za slobodom, ne može
pratiti trag mnoštva.
…..Roman Luzitanija Dejana Atanackovića se, na posve neuobičajen način, bavi ovim
fenomenom odnosa konvencionalnog i začudnog, ispitujući ga sa aspekta istorijskog i
individualnog, književnog i vanliterarnog. To je povest o istoriji, kakva bi mogla biti, ali i
povest o ljudima, kakvi jesu bivali.
…..Atanacković će, na kraju romana, objasniti da se poslužio autentičnim
izvorima, ‘osobitom građom’, za svoj roman: najpre, beogradskim Policijskim glasnikom iz
1899, kazivanjima Dušana Stojimirovića, doktora i upravnika Doma sa uma sišavših, ali i
razgovorom sa Adrijanom Sofrijem, piscem i svojim profesorom. Autor je, naravno, koristio i
mnogo više od toga: fragmente iz opštepoznatih istorijskih povesti, sopstvenu percepciju
književnosti, i najposle, celokupnu umetničku erudiciju.
…..Pisac Luzitanije nije rukovođen svesnom intencijom korišćenja posmodernih postupaka,
kao kakvim zadatim obrascem i sveprisutnim literarnim diskursom. Ne insistira na ideji
građenja autopoetičkih načela. Samo će na početku, kao moto romana, stajati Kočićeva
sentenca: Život je maglovitost…duša me zaboli i srce zaželi da se ukloni negde daleko,
daleko, ispod ovog sumornog, teškog neba. Autor se ne trudi da čitaoca impresionira svojim
delom, kao komadićem Vavilonske biblioteke. Atanacković piše, jer je priča jača od svega.
Ona ište da bude kazana, jer boli, a istorija bolesti drugo nije, do još jedan vid književnosti,
kaže.
…..Junaci Luzitanije nose istu stigmu, kao i ljubavnici u glasovitoj
Pandurovićevoj Svetkovini. To je alegorija o onima, koji se moraju osloboditi društvenih
konvencija i egzistencijalnih determinanti, lanaca života što zveče i stežu. Otići u edenski vrt,
u predeo nevinosti, izopštiti se od sveta, sačuvati autentičnost emocije i bića: Sišli smo s uma
u sjajan dan, kaže pesnik. Za mediokritetsko bitisanje, beg u providne i duboke predele
zaumnosti je ludilo i bolest. Za one, koji su se u te predele izopštili, nema više upitanosti. Oni
nisu izgnanici u ludilo, već usamljenici po izboru. Nužnost odlsaka iz sveta govori sve o
svetu: Razum i ludilo tek su dve, sticajem okolnosti razdvojene varijante jedne te iste ljudske
sudbine, te se razumu nikad ne suprotstavlja ludilo,koje je samo jedno stigmatizovano stanje
razuma.
…..Pitanje vremena u romanu, jasnom intencijom autora, ne može se racionalno omeđiti. I
Fuentes kaže da vreme nije apsolut, jer ga računaju samo oni, koji nemaju sećanja i koji ne
Pag
e74
umeju da zamišljaju. Uslovno, to je doba bliske prošlosti, početak XX veka. Prošlost je, tvrdi
autor, moguće percepirati na mnoštvo načina, ali je budućnost neizmenljiva determinanta jer
se, na sreću ili nesreću, uvek da predskazati, ako nikako drugačije, onda izvesnošću
neizlečivog ponavljanja gluposti.
…..Za junake Luzitanije, ravan sadašnjosti omeđena je bizarnim trenucima istorije: gospodin
Arnot pravi dioramu za Jestastvenički kabinet Velike škole. Tih dana, svirepo su ubijeni kralj
i kraljica. Petar Karađorđević postaje kralj Srbije. Dezertera Musolinija hapse u Bernu.
Osvežavajuće piće Pepsi Cola osvaja američko tržište, a priprema se prvi Tour de France.
Nadvojvoda Franc Ferdinad odlazi u lov i samo u jednom danu ustreli tri stotine životinja.
…..Zatim, počinje Veliki rat. Dok austrougarska vojska nadire u Beograd, major Gavrilović
ispija poslednju dunjevaču u jednoj kafani na Dorćolu, odmah pošto je održao toržestvenu
besedu vojnicima, te ih poslao kućama, spasivši ih od besmislenih smrti. U tom trenutku,
gospodin Teofilović se ukrcava na brod „Luzitanija“ i kreće ka Beogradu. U bombardovanoj
i zarazama ranjenoj prestonici, u okupiranoj Srbiji, duševna bolnica dobija status nezavisne
teritorije, postaje država u državi, oivičena strahom od obaveza i stigmom bolesti, postaje
Republika Luzitanija.
U trenutku kada se povest formalno završava, kada bi se hronološki mogla zaokružiti,
zapravo sve počinje iznova, i trajaće dok ljudi bude. Jer je našoj vrsti, nama koji smo svedoci
novog doba, obezbeđena ta strašna privilegija da budemo gledaoci ‘pozorišta poslednjeg
puta’, opskrbljeni stolećima sticanom mudrošću i stolećima sticanom tugom. Atanacković je
tako eksplicirao arhetipsku sliku vremena: ono nije kružno, zatvoreno i integralno, već
spiralno, otvoreno, fragmentarno.
…..Za autora, profesora vizuelnih umetnosti, to nije slučajno birana metafora: vreme je kao
Bruneleskijeva kupola. Treba prevazići potporne prelomljene lukove prošlosti; od male, stići
do Il Cupolone. Prenebregnuti datosti, da bi se hrabro iskoračilo u slobodu, ma koliko se
drugima taj iskorak činio zaludnim. Kroz kupolu se može ići ka nebu, spuštati ka zemlji, ali
je hod uvek tegoban. Uteha je u lepoti kretanja.
…..U prostoru, takođe spiralnom, kojim je autor vešto strukturirao roman, nalaze se dve
kupole, koje su međe toposa: realni i imaginarni predeli. Jedna je kupola vidljiva, druga
skrivena, ali moćnija, potporna. Najpre, očiglednost eksterijera: Beograd i Firenca, u
prepoznatljivim odrednicama, koje čine lice grada. Potom, zaumna slika: ispod celog tla
Evrope, nevidljivi splet hodnika i prolaza, čitava mreža koja se granala i putevi ukrštali,
poput spleta krvnih sudova.
…..Enterijer je uvek skrivnica: to može biti kutija, u koju se jednovremeno sklanja Arnotov
(ili koji drugi) rukopis, ali i telo pisca. Zatvoreni prostor Jestastveničkog, ili nekog drugog
muzeja: diorama, izložba skeleta, Venerin voštani trup, ili utroba firentinskog grofa, u koje se
silazi, kao u podzemlje Evrope. To su prostori zjapećih praznina, kaže autor, te je sasvim
izvesno, da joj posetilac zapravo i ne vidi dno.
…..Mora se sići u najdublju tamu, da bi se naslutila nebesa; spoznati bezdan besmislenog
egzistiranja, da bi se moglo krenuti ka smislu. Ono finalno dno koje treba tražiti ne nalazi se
izvan nas, kaže Pekić, ne nalazi se ni u kakvom kolektivu. Ono se nalazi duboko u
nama. Penjanje u visine, nije ništa drugo nego spuštanje do dna vlastitig bića.
…..Od zemlje, ka podzemlju, kroz tlo i kroz utrobu, svi koji putuju ovim predelima, kroz
povesti istorije i vlastitih života, idu ka jednoj tački, koja sublimira hronotop: to je Doktorova
kula, bolnica za one, sa uma sišavše. U nju će doći gospodin Teofilović, preživeli
Pag
e75
brodolomnik sa „Luzitanije“; u Doktorovu kulu će dospeti i Arnot, u kutiji, u kojoj su već
smešteni njegovi zastrašujući snovi. Došao je i ser Lipton, svojevoljno, kao humanitarac,
pomagač. Iz bombardovanog i obezličenog Beograda, Lipton je zakoračio u dvorište ludnice,
a onda: Gvozdena se vrata za nama zatvoriše i mi se nađosmo u drugom svetu. Koračamo
lepim vrtom.
…..U taj bolnički mirisavi vrt, Adonisov ili edenski, u koji su prebegli ljubavnici iz
Pandurovićeve pesme, (a u kome su se već odavno od sveta izopštili Medeja, Hamlet, Don
Kihot, Kralj Lir, Ofelija, Ćamil-efendija, Arhimed, Munk ili Goja), stigao je i gospodin
Teofilović, sa brodskim prslukom za spasavanje, kao u svoju kuću. Na prsluku je
pisalo: ‘Luzitanija’.
…..Odista, ko je bio gospodin Teofilović? Oni, koji su ga videli kako hoda po frontovima ili
ispod njih, pričali su da je ubio čarobnog albatrosa, drugi da je Jevrejin što se rugao Hristu,
a treći se pak kleli da su mu na čelu videli Kainov beleg. On je svako, on je neko, ili niko.
…..Teofilović je u Americi živeo nevidljivim životom nečinjenja, kao Kafkin Jozef K. I za
njega, kako kaže Kafka, živeti, značilo je dolaziti, a nikad ne stići. Oko njega vri vreme, buja
sjaj epohe, koja se lagano pretvara u trulež. On, pak, živi van svakog nadahnuća diktiranog
okruženjem i vremenom, sem onog što ga je nagonilo da gradi sebi grob. Dok iscrtava listove,
do poslednjeg praznog milimetra, praveći skice svoje grobnice, koja će ostati bezimena,
Teofilović putuje. I realno, i zaumno. Umiranjem osmišljavajući život, prevariće smrt:
preživeće brodolom „Luzitanije“, hodati podzemnim hodnicima krvotoka Evrope. Kroz taj
Inferno ga vodi čudni Vergilije – Indus Čitragupta, nekada rudar, a sada crtač mapa
podzemnog sveta.
Teofilović je povremeno izlazio na svetlo, na linije fronta, gde je njegovo nalaženje, sred
besmisla rovovske svakodnevice, dočekivano kao praznik neobične normalnosti. Vojnici svih
uverenja, svih armija, ukopani na položajima Ipra, Lila, Kambrea, Amjena, preko Remsa,
Verdena, Nansija, slavili su čoveka s prslukom za spasavanje, jer su u njegovom hodu
prepoznavali i sopstvenu i opštu ahasversku sudbinu, koja i grešnima ostavlja nadu u
izvesnost večnog putovanja.
…..Poživeo je Teofilović još neko vreme u Doktorovoj kuli, u Republici Luzitaniji, dok
skicama grobnice nije ispunio i poslednji milimetar praznine svoje beležnice. Tek tada je
skinuo prsluk za spasavanje, koji ga je držao na površini banalnog, zadatog života. I uronio u
smrt, kao u duboku vodu pročišćenja.
Republika Luzitanija, omeđena kapijom, Doktorovom kulom, povrtnjacima i voćnjakom,
ima i parlament, i predsednika. Ona je povlašćeno mesto, boravište otpadnika, izdajnika,
revolucionara, pobunjenika,svih onih što su se, misleći svojom glavom, našli bez svoje strane
u sukobu. Izopšteni od sveta, zaštićeni ludilom, oni istinski plove „Luzitanijom“. Najpre,
Luzitanija je bila iberijska zemlja, koja se uporno opirala osvajanju. Britanski brod, koji je po
njoj dobio ime, krcat civilima, plovio je ratnim vodama, da bi bio torpedovan i pretvoren u
buktinju, koja brzo tone. „Luzitanija“, kao i Republika, postaje brod žrtvovanih, brod ludaka,
poput Remboog Pijanog broda, prerasta u alegoriju zaumne egzistencijalne plovidbe.
…..I dok se jedne noći, Beograd pod bombama pretvara u tonuću buktinju, ludaci se odevaju
u životinjske kože, pa hitaju da iz Prirodnjačkog muzeja u Republiku sklone sve što je
čuvanja vredno. Nisu samo životinjske kože signum edenskog, predcivilizacijskog vremena,
kada se još uvek verovalo u besmrtnost. Ples pod maskama je renesansna karnevalizacija
njihovog, pa i svakog drugog strahotnog doba; to je način da se Čovek naruga Smrti, da
Pag
e76
pokaže da se neće lako predati ništavilu. I kad nekog, u povorci animalnih prikaza, upitaju
odakle su, kuda su krenuli, oni odgovaraju istinu, i samo istinu: njihova je domovina Zemlja
Dembelija, Atlantida, Liliput, Nuskvama, Eldorado, Herland, Grad Sunca, Utopija, Vrli Novi
Svet…
…..Žitelji Republike Luzitanije nisu nestali, iako se svet licemerno trudio da budu
zaboravljeni: čitav dvadeseti vek će biti bespogovorno posvećen razvijanju načina, modusa,
postupaka, tehnika – pa samim tim i strategija – nestajanja, tvrdio je Eduard Hodek, Arnotov
prijatelj i nastavljač njegove povesti. Nestaju zemlje, nacije i ljudi, kao što čili istinsko i čisto
ludilo, koje negira svaku banalizaciju života.
…..Sramota je danas za nekog reći da je lud, više no ikad ranije. Tražiće se eufemizmi, reči
podstaknuća, optimističke formulacije, izrazi jednakosti, a ludak će vam i sam reći, ne samo
da ne može već i da ne želi da bude jednak. Njegova će posebnost tražiti scenu, pozorište,
odakle će se ludilo nesputano prikazivati u svom fantastičnom bogatstvu, u svojoj tragediji i
istinskom bolu.
…..Naše doba prezire zaumnost, poentira autor, jer ga smatra ispraznim. Konvencije i
egzistencijalne determinante su moćnije no ikad. Malo je onih, koji bi životima branili
Luzitaniju, ili „Luzitanijom“ plovili. Ponajmanje je onih, koji bi hteli da postanu žitelji
Republike Luzitanija.
…..Roman Dejana Atanackovića je i brodska karta, i pasoš.
.
.
_____________________________________________________________
.
.
[1] DEJAN ATANACKOVIĆ (Beograd,1969), profesor vizuelnih umetnosti, romanopisac.
Rukovodio projektom “Outside”, interkulturnom razmenom između Firence i
Beograda. Samnostalne izložbe i kulturni projekti u Srbiji, Italiji, Americi, Kanadi, Bosni,
Albaniji. Neki od njegovih radova su deo stalnih muzejskih postavki. Roman: Luzitanija,
radovi iz vizuelne umetnosti: Beograd, drugi pogled, Robert Gigorov: Termination Shock,
Infinity Enclosed, Letters on the Body.
Pag
e77
Aleksandar B. Laković
“TKANJE REČI”, SA MEROM I
SMISLOM
.
.
(Nikola Vujčić, Skrivenosti, edicija Anagram, Kulturni centar Novog Sada, 2017)
.
…..Nakon iščitavanja prvog ciklusa pesničke knjige Skrivenosti Nikole Vujčića, posvećenog
rečima i stihovanju, uz prizvuk stiha koji otvara knjigu: „Dovoljne su mi dve-tri reči“, tumač
daje sebi za pravo da se zapita da li pesnik Vujčić, dok piše o rečima, stihovima i
opesmotvorenjima, zapravo piše i o svom sopstvu, svom lirskom biću, pa i o svom identitetu,
možda i o nama danas i ovde, jer šta je pesnik nego li reč, i ko ga više određuje i odražava
nego li sama pesma. Nije li Popa govorio: „pesnik je pesma… ostaje samo pesma“.
…..Štaviše, pesnik je, kao i u ranijim njegovim knjigama, u stanju da živi u pesmi i u rečima.
One su njegov dom i sklonište: „sakrio sam se u reč“ i prava zaštita, makar privremena: „pa
da se u jednoj“ (misli se na reči) „kao u snu,/ učaurim i ujutro iz nje izletim/ u svetao i
prostran dan“. Osim toga, nikako ne smemo zaboraviti, možda i biblijsku žetelačku predstavu,
višeprimenjivu: „Reči su ti žive, pulsiraju,/ dok ih izgovaraš,/ trzaju se, kao ribe u mreži,/ a ti
im udahnjuješ snagu/ i pomažeš/ da se predomišljaju i kreću“.
…..Štaviše. Čitamo pesme u kojima se nazire prisustvo pesnika. Njegova kontrolna i
usredsređujuća uloga. Od stiha do stiha. Od jednog do drugog značenjskog segmenta, kojima
njegove pesme, itekako obiluju.
…..Za pesnika Nikolu Vujčića „kadrog da mnogo toga kaže ne izlazeći iz mikroprostora
lirskog Ja“ (kako piše Saša Radojčić – pisac pogovora), očito da su reči, kao i za Kodera (ali, i
ne samo za njega) – živa bića. U njima žive ne samo božanstva i nadnaravna bića i pojave,
kako je Koder tvrdio i pevao, nego i ljudi, glasovi, melodije, pesnici najčešće. Za uzvrat, i reči
žive i oživljavaju u glasovima, snohvaticama i pesnicima, naročito.
…..Dakle, u knjizi Skrivenosti, kao i u ostalim Vujčićevim knjigama stihova (doslednost je
jedna od odlika Vujčićevog pesništva, uopšte), pesnik nam se javlja iz većine njegovih
pesama, u koje su se užilile reči po određenom složaju i rasporedu, baš onako kako je sam
pesnik zamislio i/ili predvideo. Zato pesnik Vujčić gradnju pesme oslovljava kao Skrivanje u
reči(inače naslov jedne od pesama), asocirajući da reči mogu dobiti i neočekivano značenje,
pre svega, zavisno od mesta i položaja reči u pesmi, na šta je i Branko Miljković skretao
pažnju.
…..Naime, pesnik Vujčić primerom nas upozorava, da za gradnju dobre pesme, jedan od
preduslova jeste – zaviriti u svaku reč, i njene moći, tajne i čarolije. U njene uglove i zvučne
frakcije. U njene raskovnike. Treba se i zagledati u svaku od tih reči. Upoznati se sa
Pag
e78
celokupnim sadržajem reči, osoobito sa onim što je skriveno, što, na prvi pogled, nije
dostupno, ono što je enigma čitanja Vujčićevih stihova, pesama i knjiga. Zasebno i grupno.
…..Treba izdvojiti i utisak koji tumač može da oseti prilikom zavirivanja i zagledavanja u
Vujčićeve reči i stihove. A to je impresija da se pesnik Nikola Vujčić, upravo rečima i kroz
njih i njihove domete i asocijacije predstavlja i činodejstvuje u svakoj pesmi.
…..Podsećam da razdelnice dobrih od drugih pesama, po promisli prof Zorana Pavlovića,
jeste činjenica da li je pesnik uspeo u pesmu da utisne svoja promišljanja i planirane voljno-
emotivne elemente, kao što to čini pesnik Vujčić i u ovoj pesničkoj knjizi, ili je do toga došlo
nekako spontano u samoj pesmi.
…..Zatim, nužno je i da najmanji deo pesme (i vidljiv i nevidljiv), bilo njen znak, eho, simbol,
soha ili beleg prepoznavanja, postaju delotvorni i moćni tek onda kada su u funkciji pesme, i
to u trenutku dok pesnik izlazi iz ljušture svoje samoće i svog tajanstva (ili svoje zabrinutosti i
zapitanosti) i upravo dok konstituiše misao, koja mora goreti u svakom stihu i uglu pesme, o
čemu i sam Vujčić svedoči odnosno produžava navedenu promisao: „Tako je i za pesmu
potrebno da izgori/ to što je unutra sitno i lagano,/ da se stvori žar od koga će nastati/ njeno
prostranstvo“. U suprotnom – nema pesme. Nema vatre. Nema duhovne materije pesme koja
može biti samo jedna, iako višeslojna, i sa pesnikovim osobenim autorskim pečatom.
…..Pesnik Vujčić, ponavljam, ne dozvoljava pesmi njenu spontanu samostalnost, osvajanje
pesmine slobode i matice po njenom izboru, već je, u pravom smislu te reči ili sintagme –
tvorac pesme odnosno uporni borac za svaku odabranu reč. I njen vrhovnik, kakav pesnik
Vujčić, uistinu, i jeste, još od njegovog prvenca. Njen brižljivi graditelj i održitelj kroz vreme
i prostore.
…..Upravo naslovna pesma Skrivenosti (inače, u dosluhu sa pominjanom pesmom Skrivanje u
reči) jeste ne samo potpuno celovita i antologijska, nego je i prava enciklopedijsko-
brevijarska pesma, ali i makdizdarovska igra rečima i značenjima dovrhunjena zavidnom
slikovitošću (Đ. Despić pesnika Vujčića oslovljava kao „Majstora pesničke slike“), na granici
između poezije i filosofije, uvek u korist pesničke reči i lirskog Ja. Na prelazu iz slike u
metafore. Iz sećanja u čulno i emotivno. Pa da čujemo pesnika, odnosno početak pomenute
pesme, mada, zaista možemo nasumice citirati i bilo koji drugi deo pesme od četrdeset i osam
stihova:
Reč po reč, ali uvek nedostaje ta jedna,
jedina reč. Od nje sve zavisi,
reč koja otkriva, a kad treba zaključa
i sama sebe. Reč koja se u utrobu kamena zavukla.
Reč koja se u reč sakrila.
Reč koja strepi da će je odati.
…..Tumač ne može propustiti da iskoristi priliku (čitaj – privilegiju) da preuzme još nekoliko
Vujčićevih stihova, iz iste pesme, kao parametara duhovne i iskonske vertikale:
Nosiš li i ti u sebi reč osuđenu
da nikada ne bude izgovorena?
Pag
e79
Reč od koje će napraviti krst,
reč koja ide od usta do usta pa se ponovo
izgubi, kao da je nikada nisi čuo.
…..Mora se izdvojiti još jedna odlika pesničkog postupka Nikole Vujčića, povodom
pesnikove dosledne i prave borbe za svaku reč koja ostane u pesmi u vidu pesničke istine, i
koja je u moći da dodatno oživljava duhovnu i svaku drugu materiju unutar pesme. Naime,
zarad autorove potrebe i prisile ispisivanja celovite i prave sadržajno-versifikatorske knjige,
pesnik iz pesme u pesmu, u svaku sledeću pesmu, u svaki naredni ciklus prenosi poetiku
prethodne pesme i ciklusa, i to poetiku kakvu je sam pesnik poželeo i osetio. I to samosvojnu
poetiku zavidnih dostignuća. Svakako, stvaranjem pesme i brižljivo i sa merom diskretno
izmenjujući poetiku koja ne želi da svoje poreklo učini skrivenim.
…..Ovaj se pominjani pesnički postupak održava i u pesmama posvećenim sećanjima, kada su
reči sećanja („… reči/ u kojima se koprca sećanje“; „Šta je reč upamtila, da li ću i ja to
upamtiti?“), što svedoči i pisac pogovora Žive reči i sećanja: „sećanje je materija svakog
ličnog identiteta“; „Ambijent sećanja je isprva svakodnevna stvarnost, ali veoma brzo ga
zamenjuje jezički ambijent i lirsko Ja počinje da se, umesto među stvarima, kreće među
rečima“). Upravo tu se ogleda umereni preobražaj u većini pesama najnovije knjige Nikole
Vujčića po osmišljenom i brižljivo predviđenom diktatu autora. I to preokret realne,
spoljašnje i/ili prividne stvarnosti ka jezičkoj stvarnosti, koja i jeste autentična i govorljiva
pesnička materija. Neuništiva, uz to.
…..Dakle, posebnost jezičke stvarnosti kao pesničkog sveta jeste svet sećanja doživljenih
kroz dva ili nekoliko vremena, kao i u nekoliko navrata. Kroz svet detinjstva-zavičaja i kroz
taj sumorni svet viđen danas. Na taj način, lirska neposredna estetska distanca, u
međuvremenu je prerasla u otklon obogaćen iskustvom, literaturom, erudicijom, jer sećanja i
emocije dugo traju. Ponekad i predugo.
…..Vujčićeve pesme češće dolaze iz toplog, nego iz gorkog sveta sećanja (detinjstva, na
primer), koji su praćeni različitim emotivnim svojstvima i sastojcima, što je protivno večnoj
spontanosti pesme sa bogatim potencijalom asocijacija na emocionalnoj osnovi. Stoga pesnik
mora da zagospodari pesmom, i kad to nije tako očito. Da joj nametne svoje promišljanje. I
svoju autopoetsku intonaciju, koja obeležava njegovo pesništvo i dozvoljava čitaocima da
zavire u nju.
…..Očuvanje sveta sećanja i zavičaja je domet i zahvalni zadatak samih reči: „Ono što je leto
zaboravilo/ sad iz svake reči iskače“.
…..Svet sećanja nije smešten samo u trećem ciklusu, niti samo u ključnoj
pesmi Dvorište istog ciklusa, već ga pronalazimo i u drugim ciklusima i pesmama. Na primer,
u pominjanoj naslovnoj pesmi čitamo igrivu, nadrealnu i slikovitu predstavu jednog događaja
iz pesnikovog detinjstva: „Reč je ogledalo u čijoj dubini sam se jednom/ skoro utopio, napisao
sam o tome pesmu U vodi./ U svaku reč možeš zaroniti“.
…..Pesma Usta nudi još jednu igru rečima u kojima se nazire neizvesnost značenja reči, čak i
moguće drugo lice reči:
Ovde se reči kote. Reč oda drugu reč.
Reč iza reči se sakrije. Uđe u drugu reč.
Pag
e80
Neće da zaćuti, već reče šta iz nje teče.
A jedna ćuti, stisla je moja usta.
Drži druge, da se zbliže.
I sukne kao poskok.
Ali ne zna na koga.
…..U istoj pesmi su reči kao „prave grabljivice“ ili „reč čiji je zvuk oštriji od oštrice noža“,
dok u pesmi Razgovor reči „su lovci“. Mogu biti i „reči sasušene, dok ih usne ne skvase,/
želeći da ih se oslobodi“, što još više aludira na dualitet ne samo reči, nego i svega i sveta. I
nas samih.
…..Međutim ni reči nisu imune od svojih protivnika i pretećih zaseda. Na primer, među
suprotnostima reči, pre svega, su i ćutnja i praznina. Posebna opasnost se ogleda u još jednoj
mogućnosti koju poseduju reči, a to je sklonost da „reči u sebi ćute“.
…..Završni (četvrti) ciklus čini pesma Godina koju čine četiri pesme-segmenta Zima, Proleće,
Leto i Jesen. I u njima su oživeli, ko drugi do, reči, koje ne samo da utiču na slikovitu
pojavnost pomenutih pesničkih delova, nego i uspostavljaju dijalog sa ostalim stihovima i
pesmama, u smislu pravog kontLaeksta.
…..Inače, reči su akter ne samo prvog, već svih ciklusa Vujčićeve najnovije knjige, kao što su
i stožeri drugih ciklusa značajno prisutni i u prvom i u ostalim ciklusima, što ilustruje ne samo
semantičku umreženost i zgusnutost, nego i utisak da su Vujčićeve Skrivenosti, na osnovu
nekoliko parametara, vredna i zaokružena knjiga koja govori i rečima.
…..Na kraju teksta treba reći da se u većini lirskih pesama, pročišćenih od svega suvišnog,
uočavaju andrićevski, sa izuzetnom merom, smislom i težinom značenja, raspoređene reči,
koje postaju prava magija pesničkog obraćanja Nikole Vujčića.
Pag
e81
DRAMA
Aleksandar Novaković
BRUŠENJE
(celovečernja drama)
LICA:
Uroš Draganić, 30, creative manager
Mia Čolović, 30, human resources manager
Vukašin Bukumirović, 40, MC, animator, moderator i lider
Rastislav Durković, 30, statistics manager
Vladimir Ždronja, 30, financial manager
Jugoslav Pilatović, 30, barmen s diplomom
VREME I MESTO:
Danas, Hotel Ekskluziv, na neimenovanoj planini u Zapadnoj Srbiji
1.
Iznad gole scene je video bim na kojem se pojavljuju usne svih učesnika seanse osim
Vukašinovih. Usne se grče, skupljaju, pokazuju male tikove. Na podu sede, okrenuti publici, s
Pag
e82
ogledalcima u rukama, sleva nadesno: Uroš, Mia, Rastislav i Vladimir. Rastislav je malo
iskosio glavu pa se odraz njegovog lika, za razliku od drugih, ne vidi u ogledalcu. Ispred njih,
takođe s ogledalom u ruci, sedi Vukašin.
VUKAŠIN: Ovde nema mobilnih telefona. Ovo je moja soba mira.
SVI: Ovde nema mobilnih telefona. Ovo je moja soba mira.
VUKAŠIN: Ja volim sebe.
SVI: Ja volim sebe.
VUKAŠIN: Glasnije: ja volim sebe.
SVI: Ja volim sebe.
VUKAŠIN: Ponosan sam na ono što vidim u ogledalu.
SVI: Ponosna – ponosan sam na ono što vidim u ogledalu.
VUKAŠIN: Zbog toga što u ogledalu vidim pobednika.
SVI: Zbog toga što u ogledalu vidim pobednika.
VUKAŠIN: Jer verujem u ono što radim.
SVI: Jer verujem u ono što radim.
VUKAŠIN: Rastislave, ne gledaš u ogledalo.
VLADIMIR: Rastislave, ne gledaš u ogledalo.
VUKAŠIN: Vladimire, nisam se tebi obratio.
VLADIMIR: Vladimire, nisam se. Pa upravo si se obratio.
Pauza
VUKAŠIN: To je stvarno infantilno. Rastislave, pomeri glavu.
Rastislav, s oklevanjem, pomeri glavu.
VUKAŠIN: Tako, dobro. Zamoliću vas da se ponašate primereno situaciji. Znam da ste
poslovni ljudi i da je vreme novac ali, biće vremena i za to. Ovde ste na vikend seminaru.
Opustite se. Povežite se s unutrašnjim ja.
VLADIMIR: U tom slučaju Rastislav nema šta da traži.
Pag
e83
Vukašin krene da se nasmeje ali se zaustavi
VUKAŠIN: Vladimire, bez omalovažavanja kolega, moliću.
VLADIMIR: Čekaj
VUKAŠIN: Ja sam u sigurnoj sobi. Hajdemo svi.
SVI: ja sam u sigurnoj sobi.
VUKAŠIN: Ova soba je moja oaza mira.
SVI: Ova soba je moja oaza mira.
VUKAŠIN: Moje ogledalo govori istinu.
SVI: Moje ogledalo govori istinu.
VUKAŠIN: U ovom ogledalu vidim ostvarenu osobu.
SVI: U ovom ogledalu vidim ostvarenu osobu.
VUKAŠIN: Zaista?
Pauza
VUKAŠIN: Moraš biti uverljiviji.
RASTISLAV: Kome kažete?
VUKAŠIN: Onom koji pita. Bez stresa Rastislave. Možeš ti to bolje, Rastislave.
RASTISLAV: Potrudiću se.
VUKAŠIN: Ne trudi se. Uradi.
RASTISLAV: Hoću.
VUKAŠIN: Sve je u redu, svi grešimo. Idemo ponovo.
VLADIMIR: Zašto?
VUKAŠIN: ako želite da budete uspešni pod stresom a ovaj seminar se zove kako?
SVI: Liderstvo pod stresom.
VUKAŠIN: Da, liderstvo pod stresom. E, ako hoćete da budete uspešni pod stresom vi morate
da budete opušteni. Evo, Rastislav je, recimo, shvatio šta to znači.
RASTISLAV: Jesam?
VUKAŠIN: Dođi, sedni na moje mesto a ja ću sesti na tvoje.
Pag
e84
RASTISLAV: Kako?
VUKAŠIN: Zamenimo mesta. Hajde.
Urade tako
VUKAŠIN: Hajde, opusti nas. Učini nas nepobedivim.
RASTISLAV: Ali, ti si taj koji…
VUKAŠIN: Znam, ali, zamisli da si ti Vukašin. Zamisli dsa si ti najsmireniji ovde. Hajde, reci
nam, šta bi nam ti rekao?
VLADIMIR: Idite kući. Čas je završen.
VUKAŠIN: Nisam pitao tebe. Ili možda hpoćeš da ti dođeš na njegovo mesto?
VLADIMIR: Ne.
VUKAŠIN: Onda nemoj progovarati i slušaj ono što Rastislav ima da ti kaže. Dakle?
RASTISLAV: Šta trebam da kažem?
VUKAŠIN: Nešto opuštajuće.
Rastislav uzme ogledalo i gleda svoj odraz par trenutaka
RASTISLAV: Zamisli da nema neprijatelja.
SVI (OSIM VUKAŠINA): Zamisli da…
VUKAŠIN: To je nemoguće. I pogrešno.
RASTISLAV: Kako?
VUKAŠIN: Ne možeš opustiti ljude ako im spominješ neprijatelje, Rastislave. I ne možeš im
reći da nema neprijatelja kad je svet surova džungla. Ljudima je potrebno da budu
istovremeno i mirni i borbeni. Kao budistički monasi.
VLADIMIR: Šaolin i taj fazon.
VUKAŠIN: Ja sam nešto sam rekao.
Pauza
VUKAŠIN: Rastislave, žao mi je, ali ovo jednostavno ne zadovoljava. Moraćemo ispočetka.
Hajde, zamenimo mesta. Samo polako. Sve je u redu.
Pag
e85
Urade tako
VUKAŠIN: Ponosan sam na ono što vidim u ogledalu.
SVI: Ponosna – ponosan sam na ono što vidim u ogledalu.
VUKAŠIN: Zbog toga što u ogledalu vidim pobednika.
SVI: Zbog toga što u ogledalu vidim pobednika.
VUKAŠIN: Rastislave, u čemu je problem?
RASTISLAV: Molim?
VUKAŠIN: ne zvučiš uverljivo.
RASTISLAV: Ma, ne, ja samo.
VUKAŠIN: Ti ne voliš sebe?
RASTISLAV: Ne, volim, samo ne vidim u čemu je svrha.
VUKAŠIN: U samopouzdanju. U samospoznaji. A samopouzdanje je potrebno poslovnom
čoveku pod konstantnim stresom. A kako se zove ovaj seminar?
SVI: Liderstvo pod stresom.
VUKAŠIN: A šta to znači? To znači da vi morate da budete iznad svog stresa, da budete jaki,
da budete vođa, ma koliko vas neko gazio. A gaziće vas. Stara kineska poslovica kaže: “Savij
se da bi se podigao viši”. To je upravo ono što ćete doživeti na ovom seminaru. Moraćete da
se savijete jer, ako se ne savijete, vi ćete pući. Oluja čupa stoletne borove, sa sve žilavim
korenjem ali ne i travu. Zašto? Jer se povija. Ali, kad dođe lepo vreme – trava se ispravi i seje
svoje seme. Svuda, čak i po trulim borovima.
Pauza
VUKAŠIN: Poenta moje priče je, da se vratimo na Rastislava, u sledećem: Kako će čovek
koji nije svestan svojih vrednosti moći da uspešno radi u statističkom odelenju?
RASTISLAV: To je menadžment statistike.
VUKAŠIN: Svejedno. Sad ponavljajte za mnom, svi skupa. Rastislave, hoću da se i ti uključiš
a ne samo da mrmljaš.
VLADIMIR: On je statističar. Čovek od malo reči i sve su pogrešne. Baš kao i njegove cifre.
RASTISLAV: Ja, stvarno.
VUKAŠIN: Finansijski sektor bi mogao da malo obustavi paljbu.
Pag
e86
RASTISLAV: Pa ovo je nečuveno!
VUKAŠIN: Hoćeš da javim Matovilcu?
Pauza
VUKAŠIN: Idemo. Ja imam misiju i viziju.
SVI: Ja imam misiju i viziju.
VUKAŠIN: Ja sam pouzdana – pouzdan i stabilna-stabilan.
SVI: Ja sam pouzdan-a i stabilan-stabilna.
VUKAŠIN: Rastislave, ne čujem te.
RASTISLAV: JA SAM POUZDAN I STABILAN!
VUKAŠIN: Nisi s takvim glasom. Idemo dalje: Ja sam jedinstven i deo jedinstvene celine.
SVI: Ja sam jedinstven-a i deo jedinstvene celine.
Pauza
VUKAŠIN: Dobro. U stvari, nije dobro ali ćemo ovde napraviti malu pauzu. Vidimo se za
dva sata. Možda ćete biti bolji nakon užine i šetnje po zdravom planinskom
vazduhu. Potecite, učenici moji, širite Jevanđelje.
Ustaju
VUKAŠIN: I ostavite ogledala iza sebe, narcisi.
Mia i Uroš se bledo nasmeju. Odlaze
VUKAŠIN: Rastislav neka ostane.
Rastislav ostane. Vukašin polako ustaje i prilaziRrastislavu kao zverka koja odmerava lovinu.
Stane na pola metra od njega. Osmehne mu se. Spusti šake na njegova ramena. Zaurla kao
sumanut. Rastislav se trese od straha
Pag
e87
VUKAŠIN: Eto, sad mi je bolje. Šta je, Rastislave, što si se uplašio? Izvini ako sam te prepao.
I hvala ti, ti si meni pomogao. Zaista si mi pomogao.
Potapše Rastislava po obrazu
VUKAŠIN: A kako bi bilo da sad lepo, za promenu, malo pomogneš i sebi? Recimo, da se
ubiješ. Jer, vidiš Rastislave. Ne skreći pogled u stranu, Rašo. Rašice, Rale, Raške, Racko,
Racku. Jel mogu da te zovem Racku? Zašto? Zato što si glup kao rac-ku. Kao kurac si glup,
kapiraš? I zato, Racku, pošto smo se demokratski dogovorili oko tvog nadimka, želim da ti
kažem da nisam video goreg, ljigavijeg, bezmudijeg čoveka od tebe. Želim takođe da ti
kažem, a to mislim iz dubine duše, da si ti poslednja slina na planeti Zemlji. Mislim da ne
poseduješ ni h od harizme i da od tebe nikad neće biti dobar lider. Vidiš, tvoje kolege iz firme,
koje su zbrisale i ostavile te da se derem na tebe znaju zašto si ovde. Ti nisi ovde e da bi se
očeličio na mojim tečajevima i postao lider. Ne! Ti si ovde zato da te popravim koliko je to u
mojoj moći i da tvojim šefovima dam makar jedan jebeni razlogčić zbog kojeg bi zadržali
ćutologa sklonog nervnim slomovima.
RASTISLAV: To nnnisu nervni sllomovi.
VUKAŠIN: N-nisu? A š–šta su, mm-mucaaavko? Kad zuriš u prazno i vrtiš olovku dok tvoji
podređeni vrište na tebe? Oni vrište na tebe, ej! Kako im to dozvoljavaš?
RASTISLAV: Jednom moj proračun nije bio tačan i zato.
VUKAŠIN: Jednom? Tvoj proračun? Valjda njihov? Ti si menadžer, statistics manager. Ti ne
radiš. Ti nadzireš. Ti kažnjavaš. Ti guziš mladu savetnicu-avetnicu sa svežom diplomom
Matematičkog fakulteta.
RASTISLAV: Ja ne.
VUKAŠIN: Pa šta ti onda radiš, a, Rajko? Ne vladaš, ne jebeš, ne jedeš, pogledaj kako si
mršav, ne znaš ni da računaš jer praviš greške u proračunima. Zašto ti zapravo živiš? I zašto
mi se nisi suprotstavio do kraja? Ja ti kažem da si glup kao kurac i ti ništa ne kažeš. Da sam to
rekao onom glavonji Vladimiru on bi me nab’o onom glavudžom posred čela a ti ništa. Zato
što on ima ličnost. Buzdovansku, prostačku, ali ličnost. Možda nije princ od Monaka ali je
materijal za lidera. I to ozbiljnog. A ti, ti nemaš ličnost. Gledaj da sledeći put ne zajebeš ili ću
ti se usrati u karijeru. Jedna greška, jedna pogrešna referenca na Matovilčev mejl i gotovo.
RASTISLAV: Nije tako.
VUKAŠIN: Nije tako? Matovilac razmišlja o tome da te otpusti. Već je našao nekog gika koji
je veći gik od tebe ako je to moguće. Zove se Hermanović da, Hermanović.
RASTISLAV: Nemoguće. Rekao je da neće zvati Hermanovića.
VUKAŠIN: E pa zvaće ga ako se ne pokažeš kao nešto približno ljudskom biću. Ajde, gubi
mi se s očiju!
Rastislav odjuri. Vukašin uzme ogledalo s poda. Gleda svoj lik i lice mu se razvuče u
dijaboličnu grimasu. Deluje kao da će zaurlati. Razjapi usta ali iz njih ne dopire nikakv zvuk.
Pag
e88
Zatim stoji tako par trenutaka, vrati nazad ogledalce i popravi kosu, kao da se ništa nije
dogodilo
VUKAŠIN: Bože, kako volim svoj posao!
Vukašin ode. Iz usta Vukašinovih na ekranu se otme glasan krik
2.
Kafe hotela. Sentiš muzika, off. S leve strane je sto za kojim sede Uroš, Mija i Vladimir. Za
šankom je Jugoslav-Jugi i priprema pića. Vladimir “pali” električnu cigaru
VLADIMIR: I, kako vam se čini prvi čas kod našeg Čika- Gurua?
Uroš slegne ramenima.
MIA: Drugačiji.
VLADIMIR: Drugačiji u kom smislu?
MIA: Pa, njegove metode nisu, recimo, uobičajene.
VLADIMIR: Tip je totalni bolid, ako mene pitaš. Prodaje nam jevtine nju ejdž bubrege za
muda. Mislim, mogao je to da nam radi i u Beogradu a ne ovde, među ortodoksnim
seljačinama koje naskaču na ovce dok ne crknu.
MIA: Molim te.
VLADIMIR: Okej, izvinjavam se što psujem ali usrao nam se u vikend.
MIA: Nema potrebe za takvim rečnikom.
VLADIMIR: Nema? Dovukli su nas na neki skrnavi kurs u ovaj pičkovac od planinčine.
JUGI: To je moj pičkovac od planinčine. I to su moje seljačine.
VLADIMIR: I tvoje ovce. Hehehe. Nego, dečko, jel stiže taj viski?
JUGI: Stiže, stiže.
VLADIMIR: “Stiže, stiže! “ ‘el’ vidite ovo? Zato propadamo. Ponašaju se kao da je još
komunizam.
JUGI: Tehnički, to je bio socijalizam a ne komunizam.
Pag
e89
VLADIMIR: Ej, dečko, jesam li ja tebe nešto pitao, a?
JUGI: Ne ali mogu posle da ti objasnim mnogo toga.
Pauza
VLADIMIR: Svašta. Nego, ovaj Vukašin nas je ozbiljno pritisao. I niko ni da prdne. Okej,
Mia, pusti vetar.
Dolazi Jugi s pićima. Poslužuje ih
JUGI: Nes-kafa za vas i pivo za gospodina.
VLADIMIR: A moj viski, dečko?
JUGI: Evo, stiže. I, ja nisam dečko već Jugi.
VLADIMIR: Ma zabole me da li si Jugi il Jogi medved. Donesi to piće.
JUGI: Stiže, stiže!
Jugi odlazi za šank da se bakće s viskijem.
VLADIMIR: Stiže, stiže! Ko da sam te poslao u Škotsku po njega.
JUGI: Pošalji me i ja se sigurno neću vratiti.
VLADIMIR: Otkad smo na ti?
JUGI: Jesi li profesor?
VLADIMIR: Ne.
JUGI: Pa što da ti persiram?
VLADIMIR: I sad, kao, ja prost.
Jugi dolazi s viskijem. Spusti ga ispred Vladimira. Vladimir zausti da nešto kaže ali mu Jugi
okrene leđa i ode prema šanku
VLADIMIR: Dobro, da nazdravimo. Tehnički.
Pag
e90
Kucaju se.
VLADIMIR: Za tehnički socijalizam i Jogi medveda! Jogi međeda, hehehe! Jogi međeda koji
krati ovčice! Pramenke, cigaje i merino. Sve krati, hehehe! Međed svaštojeb!
Piju
VLADIMIR: Tako se ovde zovete, a Jogi?
JUGI: Ja sam Jugi. Ko se kako zove?
VLADIMIR: Pa vi, međedi. Nisi me slušao?
JUGI: Preskačem napade verbalne dijareje kod mušterija.
VLADIMIR: Ver… šta?
JUGI: Znaš ti šta.
Pauza
VLADIMIR: Ljudi, ovaj lud! Jel znaš ti ko sam ja?
JUGI: Ne. Ali dobro znam ŠTA si ti.
VLADIMIR: Međed, momentalno da mi se izviniš ili.
JUGI: Ili šta?
VLADIMIR: Ili ću da da popričam s tvojim šefom.
JUGI: Slobodno popričaj.
VLADIMIR: I hoću.
Dolazi Rastislav, rasejan, drhtav
VLADIMIR: O, Rale, jel’ palo ribanje, a?
Rastislav seda pored njih
Pag
e91
RASTISLAV: Ja bih njemu izribao znaš šta.
VLADIMIR: Ma, sigurno bi.
JUGI: Šta ćete da popijete?
RASTISLAV: Čaj od nane.
JUGI: Jedan očaj od nane stiže.
Jugi petlja oko čaja
VLADIMIR: Rale, danas su svi neki veliki zajebanti. Nego, Uroše, duguješ mi odgovor na
pitanje.
UROŠ: Koje pitanje?
VLADIMIR: Podseti me, jesi li ti u PR-u ili si kreativac?
UROŠ: Kreativac.
VLADIMIR: Daj mi onda odgovor na konkretno pitanje. Kako ti se čini naš kurs s čarobnim
naslovom “Liderstvo pod stresom”?
UROŠ: Ne čini mi se.
VLADIMIR: Kratak odgovor na dugo pitanje. Možeš ti to i kreativnije.
UROŠ: Mada, s druge strane, možda je previše rano da govorim o tome.
VLADIMIR: A kad će biti pravo vreme? Pa nije ti ovo prvih devedeset dana rada Vlade. Ili
ćeš možda čekati četiri godine dok mu prođe mandat, da ti se malo srede utisci?
UROŠ: Ja sam čuo da je Vukašin najbolji u svojoj oblasti.
RASTISLAV: A koja je to oblast? Inkvizicija?!
VLADIMIR: O, vidi Raleta, razmahao se.
RASTISLAV: Nisam, samo ne volim kad se ljudi deru na mene.
VLADIMIR: Kao ono oko pogrešnog proračuna koji nas je koštao par hiljada evra. Šta me
gledaš tako? Pa svi znaju.
Dolazi Jugi s čajem. Rastislav uzima šolju. Vladimir zausti.
JUGI: Nemoj ni da pokušavaš.
VLADIMIR: Izvini, Betmene, nisam te prepozno.
Pag
e92
Jugi odlazi do šanka. Rastislav pokuša da pije. Ruke mu se tresu
VLADIMIR: Lakše malo, kume. Sve ćeš nas ulipati.
RASTISLAV: Nisam ja tvoj kum!
Rastislav ustane kao oparen. Pauza
RASTISLAV: Ja sad idem da malo prošetam po snegu.
Rastislav ode
VLADIMIR: I, Sunce ti, ode gosn Rale! Šta će sad da bude?
MIA: Ako je Vukašin bio odvratan prema njemu ne moraš i ti da ga kopiraš.
VLADIMIR: Ja ništa nisam rekao. Jel tako, Uroše?
UROŠ: U stvari i jesi.
VLADIMIR: Vidi, oči mi se magle od suza koje samo što nisu jurnule.
Vladimir eksira
VLADIMIR: Drugari, neću da vređam ali veliki ste smarači. Odo ja u svoju sobu da krstim
minibar.
JUGI: Dokon pop i minibarove krštava.
VLADIMIR: A ti, Međede Jogi, od sutra ne radiš.
JUGI: U sto evra da ću sutra biti ovde.
VLADIMIR: Nemaš ti te pare, klošarčino!
Vladimir ode
JUGI: Pa i nemam.
Pag
e93
Smeje se
JUGI: Jel vaš drugar uvek ovakav?
UROŠ: On nije naš drug već kolega. I, da, jeste.
JUGI: Vi ste na nekom liderskom seminaru?
UROŠ: Tako nešto, da.
JUGI: Pa, dobro. Šta ima veze?
Pauza
MIA: Ne znam zašto sam došla ovde.
UROŠ: Zbog atmosfere. Druženja. Snega.
MIA: Misliš snega? Koji ne podnosim.
UROŠ: Nije tako strašan ako si non – stop u hotelu. Znaš li da mi nikad nismo razgovarali
koliko sad?
MIA. Stvarno?
UROŠ: Ja u firmi radim pet godina a ti tri godine i razmenili smo manje rečenica nego za ovih
nekoliko sati.
MIA: Velika je to firma.
UROŠ. Gde ćeš sve upoznati?
MIA: Tačno.
UROŠ: A onda i svi ti hodnici, magacin, parking.
MIA: Da, stalno se mimoilazimo.
UROŠ: Ali eto, sad smo tu.
MIA: Poslovno.
UROŠ: Striktno poslovno. Imaš nekog?
MIA: Molim?
UROŠ: Pitam onako. Zbog razgovora.
MIA: Onda ti prvi reci. Zbog razgovora.
UROŠ: Nemam. Imao sam do skoro ali.
MIA: Neki ljudi dosta brzo uskaču u veze.
Pag
e94
UROŠ: Da, ja stvarno ne znam šta im je.
MIA: Mislila sam na.
UROŠ: Znam dobro na koga si mislila. Nije bilo ništa ozbiljno.
MIA: Bilo bi bolje da jeste bilo ozbiljno. Ipak, ti imaš trideset godina.
UROŠ: Što znači?
MIA: Što znači da bi već trebao da budeš stabilan.
UROŠ: Nisam nervno labilan, ako na to misliš.
MIA: Ne, ali ti nešto nedostaje.
UROŠ: Imaš li neku koleginicu koju bi mi predložila? Šalim se.
MIA:Imam savet. Poslednja stvar koja nam treba je neki glupi flert na liderskom seminaru.
UROŠ: Delimično se slažem.
MIA: Kako?
UROŠ: Poslednja stvar koja meni treba na seminaru je flert ali je to možda stvar koja tebi
savršeno odgovara.
MIA: Ja s tobom više nemam o čemu da razgovaram.
UROŠ: Daj, samo sam se šalio.
MIA: Očigledno ne delimo isti smisao za humor.
Mia ostavlja novac i odlazi
UROŠ: Očigledno uopšte nemaš smisao za humor.
JUGI: Dobar ti je pristup ali ti je odstup još bolji.
UROŠ: Ćuti tamo i trljaj svoju čašicu.
JUGI: Hahah! Ovo ću morati negde da zapišem. I nije čašica već krigla od litar.
Jugi mu nazdravi ogromnom kriglom
3.
Pag
e95
Svi su (osim Jugija i Vladimira) u prostoriji iz 1. scene. S košarkaškom loptom u ruci, okružen
učesnicima seminara, stoji Vukašin. Na video bimu je lopta koja kruži po ivici obruča i nikako
da upadne u koš.
VUKAŠIN: Sledeći zadatak koji imamo je…
Ulazi Vladimir, pripit
VLADIMIR: Izvinite što kasnim, bio sam na nekom krštenju.
VUKAŠIN: A na krštenjima se uvek malo popije, a?
Vukašin brzo dobaci loptu ali je Vladimir uhvati
VUKAŠIN: Dobri refleksi s obzirom na povišeno stanje svesti.
VLADIMIR: Igrao sam košarku deset godina.
Mahne kao da će dobaciti Vukašinu. Vukašin podigne ruke ali ovaj đilkoški vrati loptu nazad,
malo se igra s njom, probacujući je ispod nogu, podigne je, vrti na kažiprstu a zatim je baci
Vukašinu u ruke
VLADIMIR: Hvala, hvala, ne morate da ustajete. Od aplauza crvenim.
MIA: Niko ne crveni i niko ti ne tapše.
VLADIMIR: Pa, to ti kažem.
VUKAŠIN: Zamoliću vas da prestanete s dobacivanjima. Sledeći zadatak se zove
“Dobacivanje pitanjima” ili, narodski rečeno, “Muko moja pređi na drugoga”.
Samo se Vukašin smeje
VUKAŠIN: Vaš zadatak je da dobacite svojoj koleginici ili kolegi loptu i ispalite pitanje. Ona
ili on može da dobaci vama i postavi pitanje a to može isto da uradi i s nekim drugim iz grupe.
Naravno, ne mogu samo dve osobe da se dobacuju pitanjima jer se onda gubi smisao. Lopta
mora da kruži.
VLADIMIR: Kao džoint.
Pag
e96
VUKAŠIN: Vidim da nam još neki poroci nisu strani.
VLADIMIR: Hi-hi-hi.
Dobaci loptu Rastislavu. Izmakne se u stranu i posmatra učesnike
VUKAŠIN: Dakle, da počnemo.
RASTISLAV: Aaaa, šta si jeo za doručak?
Dobaci loptu Urošu
UROŠ: Jaje na oko i tost. Da li si zadovoljna sa svojim poslom?
Dobaci loptu Mii
MIA: Jesam. Šta radiš kad ne piješ?
Dobaci loptu Vladimiru
VLADIMIR: Spavam s koleginicama s posla. Jesi li danas pri sebi?
Dobaci loptu Rastislavu
RASTISLAV: Jesam. Što pitaš? Ja sam baš lepo raspoložen. Možda sam se malo iznervirao
pre par sati ali sam sad u tip – top formi.
VUKAŠIN: Rastislave, dobaci loptu.
Rastislav dobaci loptu Urošu
VUKAŠIN: A pitanje Rastislave? Znaš, pitanje?
Pag
e97
RASTISLAV: Šta si danas jeo za doručak?
VUKAŠIN: To si već pitao. Strašno. Kao da boluješ od neke retke vrste demencije. Uroše,
nastavi.
UROŠ: Hoćeš li da nam kažeš šta misliš o ovom seminaru?
Dobaci loptu Vladimiru
VLADIMIRU: Ne, neću. Kad si izgubila nevinost?
Dobaci loptu Mii
MIA: Neću da ti kažem. Gde si šetao danas?
Dobaci loptu Rastislavu
RASTISLAV: Po šumi, pored potoka, kod jezera. Da li ti se sviđa Mia?
Dobaci loptu Urošu
UROŠ: Privlačna je ako na to misliš.
RASTISLAV: Pa, ja.
Uroš dobaci loptu Mii
UROŠ: Da li primaš moje izvinjenje?
MIA: Nemam za šta da primim tvoje izvinjenje. Koliko si se ugojio u poslednja tri meseca?
Mia dobaci loptu Vladimiru
VLADIMIR: Nisam.
VUKAŠIN: Dosta! Vladimire, loptu.
Vladimir mu baci loptu pravo prema stomaku ali je Vukašin na vreme uhvati.
Pag
e98
VUKAŠIN: Ovo je potpuna katastrofa. Vi ste najgora grupa koju sam ikad vodio. A vodio
sam ih dosta. Svako od vas je za par minuta pokazao slabosti koje mogu da budu fatalne za
budućeg lidera.
VLADIMIR: Otkud ti to?
VUKAŠIN: Otud što ovde imamo jednog alkoholičara, opsednutog seksom i kafanskim
šalama. Zatim imamo jednog nespretnog, isfrustriranog, neurotičnog nesrećnika i
potencijalnog sociopatu i, pored toga, dve mlade, psihički zdrave, ambiciozne ali emotivno
potpuno nesređene individue koje će pući pod najmanjim pritiskom.
UROŠ: Možda malo preteruješ.
Vukašin mu priđe
VUKAŠIN: Da li ti to stvarno misliš? Da li stvarno veruješ u to?
Pauza
VUKAŠIN: Vidiš, Uroše, to “možda” koje si spomenuo govori sve o tebi. Kao i tvoje ćutanje
kad ti se neko unese u lice. Da mene neko optuži, ZAISTA optuži i ponovi svoje reči još
jednom ja bih pomislio: Ovaj čovek ima šta da kaže. Hajde da ga saslušam. Ali ti ne govoriš
ništa. Štaviše, ti gledaš u stranu, izbegavaš moj pogled. Šta prolazi kroz tvoju glavu, a?
Verovatno misliš: Ovaj ovde, on je potpuno lud. Očekuje da ispunjavam sulude zadatke bez
opipljivog cilja. On se iživljava na meni. To da se praznim na tebi bi bilo tačno pod uslovom
da ti znaš šta si ti. I ko si ti. I da voliš sebe. Da znaš da si jedinstven i deo jedinstvenog
sistema. Ako to ne znaš, onda je jasno o čemu se radi – ti nisi osoba i stoga ne možeš da se
osećaš uvređenim. Dobro. Sledeći zadatak je mnogo jednostavniji. Zove “Igra poverenja”.
Vaš koleginica ili kolega stane ispred vas okrenuta ili okrenut leđima i pusti se da padne. Vaš
je zadatak da nju ili njega uhvatite. Jasno? Idemo. Rastislave, stani ispred Vladimira. Mia,
stani ispred Uroša.
Urade kako im je rečeno
VUKAŠIN: Još malo se razmaknite, tako.
MIA: On je mršav, neće moći da me uhvati.
VUKAŠIN: Mia, ne potcenjuj žilavost mršavih muškaraca. Šačica mršavih momaka je probila
Solunski front.
MIA: Ali ovo nije rat.
Pag
e99
VUKAŠIN: Ovo jeste rat. Rat za očuvanje vaših pozicija i napredak u karijeri. Pašćete na moj
znak a moj znak će biti kad blago, po ramenu, dodirnem padalicu to jest padača. Da li je sve
jasno, zvezdo padalice?
MIA: Jeste.
Vukašin stane sa strane i prilazi im laganim korakom, kao oficir na smotri. Takne Miu po
ramenu i ona padne unazad, raširenih ruku. Uroš je spremno zgrabi. Takne Rastislava, on
učini isto i prući se na pod ispred Vladimira koji stoji s rukama ispruženim u vazduhu
RASTISLAV: Jao, mislim da sam polomio nešto.
VUKAŠIN: Ne, nisi.
Vukašin mu pomaže da ustane. Rastislav se opipava panično
VUKAŠIN: Dobri refleksi, a Vladimire?
VLADIMIR: Pogrešno je procenio razdaljinu.
VUKAŠIN: Onda si trebao da mu skreneš pažnju. A, ne, ti si video duplo. Ili ti se možda
malo prispavalo? Dobro, sad zamenite mesta. Mia hvata Uroša a Rastislav Vladimira.
RASTISLAV: Ja?! Pogledajte njega, on je mnogo teži od mene. Zgaziće me ko FAP žabu!
VLADIMIR: Što i nije teško s obzirom da s krevetom imaš dvaes kila.
MIA: Izvini, Vukašine ali, i ja mogu da kažem isto što i Rastislav.
VUKAŠIN: Sama si rekla da je lagan. A ti, Vladimire, nemoj da padaš brzo, uspori malo zbog
krhkog kolege.
VLADIMIR: Pokušaću.
Zauzmu mesta. Vukašin krene paradnim korakom. Gurne Uroša. Uroš madne prema Mii i ona
ga jedva zadrži. Vukašin dotakne Vladimira i ovaj zgnječi Rastislava k’o FAP žabu
VUKAŠIN: Vladimire, trebao si laganije da se baciš unazad.
VLADIMIR: I jesam.
Vladimir pomaže Rastislavu da ustane
Pag
e10
0
VLADIMIR: Izvini.
RASTISLAV: Sportseronjo.
VLADIMIR: Opa, šta nam je to izraslo?
Vladimir krene mangupski prema Rastislavljevom međunožju
VUKAŠIN: Dosta! Ne mogu da verujem da gledam punoletne, obrazovane ljude. Ako mislite
da ste ovde došli da se provodite grdno ste se prevarili. Nema besplatnog ručka. A ako ovako
nastavite i vaše loše karakteristike stignu Matovilcu na uvid više nećete imati ni za ručak u
studentskoj menzi.
Pauza
VUKAŠIN: Svi mogu da odu osim Rastislava.
Svi odu. Gledaju se Vukašin i Rastislav
VUKAŠIN: I, da li misliš da imaš ono što treba?
RASTISLAV: Da.
VUKAŠIN: Jesi li siguran u to?
RASTISLAV: Da.
VUKAŠIN: Spremnost da se boriš je spremnost da se povinuješ. Da li si svestan toga?
RASTISLAV: Apsolutno.
VUKAŠIN: Prepoznao sam te. Ima u tebi više nego što se čini na prvi pogled.
RASTISLAV: Hvala.
Pauza
VUKAŠIN: Ti me, u ovom trenutku, jebeno želiš, jel da?
RASTISLAV: Kako?
VUKAŠIN: Želiš da te poljubim?
RASTISLAV: MOLIM?!
Pag
e10
1
VUKAŠIN: Hajde, priznaj, voleo bi da odemo u krevet? Hajde, priznaj i pustiću te da budeš
moja slatka kučkica. Ne brini, neću biti mnogo grub. Rašice, što se duriš? Pa dobićeš najbolje
moguće reference.
Rastislav se okrene i otrči. Vukašin uzme loptu i baci je u vazduh a zatim je udari glavom
VUKAŠIN: Trči, trči, nećeš ti daleko.
4.
Kafe hotela. Sentiš muzika, off. Sam za stolom sedi Uroš i pijucka pivo. Jugi je za šankom.
JUGI: Nisam znao da si solo drinker, kolega.
UROŠ: Ti i ja nismo kolege.
JUGI: O, jesmo, jesmo. Išli smo na Akademiju. Isti smer. Ja sam upisao godinu dana kasnije.
UROŠ: Kako?!
JUGI: Stvarno se ne sećaš?
Uroš začkilji u Jugijevom pravcu
UROŠ: A, znam te. Popili smo par kafa u klubu faksa. Šta ćeš ti ovde?
JUGI: Nemam pojma. Kao ni ti.
UROŠ: Sedni.
JUGI: Imam posao.
UROŠ: Ionako nema nikoga. Sedni.
Jugi sebi sipa pivo a zatim laganim, kicoškim korakom, dođe do Uroša. Seda. Kuckaju se.
Pag
e10
2
JUGI: Jesi li postao Amerikanac?
UROŠ: M?
JUGI: Samo Amerikanci ne kažu ništa kad se kucnu.
UROŠ: Živeli?
JUGI: Smorio vas onaj Vukašin, a?
UROŠ: Može se reći, mada.
JUGI: Zašto to radiš?
UROŠ: Šta to?
JUGI: Izbegavaš da imaš stav o bilo čemu. Nekad si tačno znao da navedeš razloge zbog kojih
je Aki Kaurismaki bolji režiser od Džima Džarmuša.
UROŠ: Ne sećam se.
JUGI: Daj, dva sata smo se raspravljali. Ja sam te navlačio iz zajebancije, da vidim koliko
daleko možeš da odeš. I rekao sam sebi: Rispekt, ovaj čovek ima stav.
UROŠ: Možda.
JUGI: Ili su to bila neka druga dvojica?
UROŠ: Heheh, može i to da se desi.
JUGI: Šta je bilo posle?
UROŠ: Posle sam odustao od svega na trećoj godini, upisao Fakultet za menadžment i eto me
ovde. A ti?
JUGI: Diplomirao, dobio inostranu stipendiju i snimio film koji nikoga nije zanimao. I eto me
ovde.
Pauza
JUGI: Zašto si to uradio?
UROŠ: Odustao od studija? Nisam bio za to. Nisam imao dovoljno talenta. A ima i još
nešto.
JUGI: Šta?
UROŠ: Nije bitno.
JUGI: Da pogodim: nisi želeo da prođeš kao ja?
UROŠ: Finansijska stabilnost mi je bitna stavka u životu.
Pag
e10
3
JUGI: Kome nije? Ja sam se zbog nje vratio u zavičaj. U Beogradu nije bilo posla a moji su
siromašni. Još su mi rekli da sam srećan što sam našao posao. Osamdeset posto mojih
vršnjaka ovde sedi kući, smrdi, prdi, gleda tv- serije i pije zidarska piva.
UROŠ: Ti barem piješ na poslu.
JUGI:To mi je profesionalna deformacija. Oćemo još po jedno?
UROŠ: Može.
Jugi odlazi do šanka. Sipa im po pivo.
UROŠ: A o čemu se radi u tvom filmu?
JUGI: O ljudima koji u ovakvom hotelu polude od onog što Englezi zovu “cabin fever”.
UROŠ: Šta je to?
JUGI: To je ludilo koje te uhvati kad si mesecima izolovan na ovakvom mestu i onda uzmeš
sekiru i rasturiš vrata vičući: “Here’s Johnny!”
UROŠ: Ne razumem.
JUGI: Isijavanje, od Kjubrika. Sigurno si ga gledao. Sa Džekom Nikolsonom.
UROŠ: Ne, nisam.
JUGI: Jel to moguće? Kjubirka nisi gledao?
UROŠ: Moguće je. Šta želiš da mi kažeš s tom pričom ?
JUGI: Pa, da ljudi u mom filmu dobiju cabin fever nakon jednog dana.
UROŠ: Zašto?
JUGI: Jer su predugo na mirnom i tihom mestu.
UROŠ: Predugo? Pa oni su tu samo jedan dan.
JUGI: U tome i jeste kvaka.
UROŠ: Kapiram.
Jugi im donese piva. Kuckaju se i nazdravljaju
JUGI: Kad već govorimo o psihopatama, onaj vaš guru Vukašin je sigurno taj.
UROŠ: Otkud ti to?
JUGI: Ovde drži seminare poslednjih petnaest-šestnaest godina. Znaš li koliko je puta seo u
naš kafe da popije pivo, kafu, bilo šta?
UROŠ: Ne, ne znam. Koliko?
Pag
e10
4
JUGI: Nijednom. I ne samo to. On nikad nije odvukao nikoga, ni ženu ni tipa, u svoju sobu.
Dve devojke koje ovde rade su mu nudile određene usluge za novac i – opet ništa.
UROŠ: Možda je oženjen.
JUGI: Proverio sam. Nije.
UROŠ: Okej, možda ga ne zanima seks. I, šta s tim?
JUGI: Viđali su ga kako trči po šumi. Noću. Usred zime.
UROŠ: I?
JUGI: I, šta misliš da radi tamo?
UROŠ: Džogira. Što pitaš? Da ne misliš da je White Walker?
JUGI: Molim?
UROŠ: Ne gledaš Game of Thrones?
JUGI: Ne, što bih? To je precenjena serija. Ono što je posebna bizarnost je da sam se raspitao
o njemu i nisam otkrio ništa neobično. Završio psihologiju, radio u par konsalting firmi, nije
član nijedne stranke, živi u dvosobnom stanu na Novom Beogradu.
UROŠ: Jedina stvar koja je uvrnuta u ovoj priči si ti kolega.
JUGI: Ja?
UROŠ: Ti si opsednut Vukašinom. Ne bi me iznenadilo da si mu ozvučio sobu.
JUGI: To je dobra ideja.
UROŠ: U svakoj šali ima malo istine.
JUGI: Brani ga koliko hoćeš ali ako čoveka ne zanimaju provod, seks, alkohol, onda nešto s
njim nije u redu jer, nešto mora da ga pali a ako ga ne pali ništa od navedenog onda sigurno
otkida na nešto jako bolesno.
UROŠ: Na šta konkretno misliš?
JUGI: Na šta konkretno? Na scenu kad umire Bambijeva majka. Na dokumentarce o
bombardovanju Afganistana. Na gladnu decu u Africi. Na vojne parade. Na voluharicu koju
krešu kljunar i nilski konj, otkud znam!
UROŠ: Mhm.
Pauza. Piju
JUGI: I to je sve što imaš da kažeš?
UROŠ: A šta želiš da kažem? Za dva dana će sve biti gotovo i vraćamo se kući. Nastavljamo
s našim životima. Svi osim tebe.
JUGI: Kako to misliš?
Pag
e10
5
UROŠ: Vladimir je nezgodan lik. Pokušavao sam da pričam s njim ali on ne želi da odustane
od ideje da se žali tvom šefu.
JUGI: Pa, neka se žali. Već su se žalili.
UROŠ: I?
JUGI:I, šef je moj rođak i neće me otpustiti. Eto.
UROŠ: Trebao si da uložiš sto evra u opkladu.
JUGI: Bih ali – kasni mi plata. Živeli!
UROŠ: Živeli!
5.
Zavejana šuma. Šumom, cvokoćući, u kaputu, rukavica, s kapom na glavi i šalom oko vrata,
grabi Rastislav
RASTISLAV: Ti ćeš mene da jebeš, pederčino nenormalna! Ja da ti udovoljim, je li, ja da ti
udovoljim? Oćeš da kleknem i da ti popušim?! Neće moći. Dobićeš po mudima pre ili
kasnije. Tući ću te bejzbolkom a onda ću ono što preostane da okačim na onu jelku tamo.
Stane na sredini scene. Gleda oko sebe
RASTISLAV: Ovde je dobro.
Čučne, zapali cigaretu i žudno udiše dim
RASTISLAV: Konačno postoji jedno mesto gde je Rastislav Rastislav. Gde mogu da se
poverim nekome. Da kažem ono što me tišti. Strvine od šefova. Imbecilni lepotančići od
kolega. Kučke koleginice. Svi ti smradovi koji me, kad im treba pomoć vuku za rukav a posle
tretiraju kao marvu. “Rale, pomozi. Rašice, prizozorilo mi je. Rastko, u monaštvu Sveti Savo,
spasavaj!” Mrtvi, svi treba da su mrtvi! Da im smrskam glave, da im rasečem stomake i
nahranim ih njihovim crevima punim govana! Da ih polijem napalmom i da im se poserem na
porodičnom pragu! Da crknu i debeli Vlada, i mutni Urke i kurva Mia i da u dugim, teškim
bolovima svisne ono kopile kopiletovo Vukašin!
Pag
e10
6
Gasi cigaretu. Pali sledeću
RASTISLAV: Samo da otplatim kredit za kola, da izdržim još dve godine a onda ću da
dođem u firmu i da ih sve pobijem. Neee, vikaće sisata Mira sa recepcije, nemoj, Rasti, evo
pustiću ti da me jebeš preko pulta! Ali ne, neće biti tako- metak u tu lažljivu prdaru, to je sve
što ćeš dobiti od mene! Đuraković iz komercijale- skenjan! Execution style, u potiljak! Antić
iz borda- zaklan po turski! Milunović iz obezbeđenja- davljenje u klozetskoj šolji! A na kraju,
na kraju će Matovilac da me moli na kolenima: “Nemoj Rastislave, nemoj si Bolton! “A ja ću
onda da ga odgurnem gadljivo, vrhom cipele, ovako, kao poslednje govno i da mu sačmarom
razduvam jaja! Hahaha! Ko sad nema muda, pičko?!
Gasi cigaretu. Pali sledeću
RASTISLAV: Jebaću vam majku majčinu! Otkriću prvo gde živi ovaj kurton Vukašin. Njega
ću prvog pa sve ostale. On meni, on meni da traži da ja njemu e on će meni. E, neće. Možda
bi on baš to voleo? Doći ću mu na vrata, s osmehom na licu i puškom u ruci. Prvo ću mu
razduvati jednu pa drugu ruku, jednu pa drugu nogu pa onda
Iza Rastislava iskoči Vukašin. Vukašin je u sportskoj opremi
VUKAŠIN: Šta onda?
Rastislav vrisne i padne na sneg
RASTISLAV: KO-KOLIKO?!
VUKAŠIN: Koliko dugo sam tu ili koliko si zasrao? Odgovori su: od početka tvog monologa
i, da, mnogo si zasrao.
RASTISLAV: Ja nisam.
VUKAŠIN: Šta nisi, siso?
Vukašin šutne Rastislava u zadnjicu. Potom izvuče mobilni telefon iz džepa. Pritisne dugme
RASTISLAV (off): Ti ćeš mene da jebeš, pederčino nenormalna! Ja da ti udovoljim, je li, ja
da ti udovoljim? Oćeš da kleknem i da ti popušim?! E, pa, neće moći!
Pag
e10
7
Vukašin pritisne dugme na mobilnom telefonu
VUKAŠIN: Šta si hteo da mi radiš posle, a Rale? Lezi dole. Šta si hteo da mi radiš? Okreni
se na stomak. Spusti pantalone.
RASTISLAV: Molim te, nemoj.
VUKAŠIN: Pa, ne moram ali onda će svi u tvojoj firmi saznati kakav si ludak.
Skidaj pantalone.
Rastislav počne da, još na stomaku, trapavo skida pantalone
VUKAŠIN: I, znaš šta će još biti? Svako u ovoj zemlji će, zahvaljujući internetu, saznati
kakav si ludak. Jedino radno mesto na koje ćeš moći da računaš će biti klozetar-volonter u
Lazi.
Rastislav, sad gologuz, leži na zemlji. Vukašin staje iznad njega a zatim mu šapne na uho
VUKAŠIN: Zar zaista misliš da me zanima tvoje ružno, mršavo, rutavo dupe?
RASTISLAV: ŠTA ONDA?
Vukašin ga zgrabi za potiljak
VUKAŠIN: Da te posedujem. Davaćeš mi šta hoću, kad ja hoću.
RASTISLAV: Hoću.
VUKAŠIN: Ako misliš da si se izvukao reći ću ti još ovo: za par sati ćeš poželeti da sam te
ovde nategao. Manje bi bolelo.
Vukašin mu zabije lice u sneg i ode, bodro i džogerski. Rastislav se, drhtav,
uplakan, zakopčava i ustaje. Pada leđima u sneg. Vadi upaljač i cigarete. Pali drhtavom
rukom cigaretu i zuri u pravcu neba
6.
Pag
e10
8
Hotelska soba. Krevet, nahtkasna. Ispod nahtkasne minibar i stočić i stolica u levom uglu.
Mia je na krevetu. Radi za laptopom. Kuckanje na vratima.
MIA: Ko je?
UROŠ (off): Nenajavljeni noćni posetilac.
MIA: Šta hoćeš?
UROŠ (off): Da malo popričam, to je sve.
MIA:Popio si?
UROŠ (off): Malkice.
Pauza
UROŠ (off): Mogu li?
MIA: Uđi.
Mia ustaje i otključava mu vrata. Ulazi Uroš. Pripit je. Mia odlazi do kreveta i nastavlja da
kucka.
MIA: Sedni na stolicu.
UROŠ: Što? Jel’ ovo razgovor za posao?
MIA: Ne, ali te sigurno neću pozvati u krevet.
UROŠ: Dobro. Ali, da znaš, ako je to uslov da dobijem posao.
MIA: Vrlo duhovito, kolega.
Uroš se teatralno nakloni
UROŠ: Tu sam da ugodim i zabavim.
Umorno se spusti na stolicu. Ona i dalje kucka
Pag
e10
9
MIA: I?
UROŠ: Razgovarao sam s Jugijem. Ispostavilo se da smo išli smo na isti faks.
MIA: Zanimljivo.
UROŠ: On je diplomirao a ja nisam.
MIA: I vidi ga sad.
UROŠ: I vidi ga sad.
MIA: U čemu je poenta tih informacija?
UROŠ: U tome da se nekako osećam glupo.
MIA: Više nego obično?
UROŠ: Aha.
MIA: To je od alkohola.
UROŠ: Nije od piva. Pivo mi je nekako otvorilo oči.
MIA: Dobro neko pivo.
UROŠ: Bolje od vutre. Hmmm. Znaš, shvatio sam da ja nemam omiljeni bend, omiljenu
knjigu, omiljeni film, da sam mnoge stvari usput zaboravio. Shvataš na šta mislim?
MIA: Ne baš. Slušaj, Uroše, za posao kopirajtera se prijavilo pedeset aplikanata i ja do jutra
moram da prođem kroz sve njihove prijave a još nisam stigla ni do desetog.
UROŠ: Zašto? Ti ionako primaš samo žene. Dobro, i dva geja.
MIA: Otkad imaš dozvolu da se mešaš u moj posao?
UROŠ: Okej, nemam. Samo primećujem. Ti misliš da muškarci, ukoliko nisu homoseksualci,
nemaju šta da rade u firmi. Mrziš nas, strejt tipove?
MIA: Ne.
UROŠ: Jesi li sigurna?
MIA: Jesam.
Mia prestane s radom
MIA: Hajde, reci mi šta imaš pa da se razilazimo.
UROŠ: To zvuči jako okrutno.
MIA: Možda ali posao ne može da čeka.
UROŠ: Znaš li šta sam radio nakon što sam napustio Akademiju?
Pag
e11
0
MIA: Upisao si privatni fakultet.
UROŠ: Ne to. Morao sam prvo da imam neki posao da bih zaradio za školarinu i džeparac.
MIA: I?
UROŠ: Prodavao sam metalno posuđe i escajg. Naučio sam, do najsitnijeg detalja, razliku
između tiganja i voka, šerpe i šerpice, noža za krompir i noža za škampe, kašike za sladoled i
kašičice za kafu. Bio sam fantastičan u tom poslu. Ubrzo sam formirao veliki tim ljudi koji su
radili za mene. Znaš, cela ta priča je ličila na piramidalnu shemu. Dosta para. Ali, samo za
onog na vrhu s čim uopšte nisam imao problem.
MIA: Ne?
UROŠ: A-a. Nemam izgrađenu klasnu svet. Elem, nešto me je, ipak, morilo. Ono što gledaš to
postaješ, znaš tu poslovicu. Postao sam takav, kao lonac. Sijam, gladak, bez jedne ogrebotine
a iznutra je šuplje i zveči. Čovek bez sadržine.
MIA: Pre nisi bio takav? Zanimljivo.
UROŠ: Pre sam bio jedan od onih ljudi kojima se danas podsmevam – pripravnik za umetnika
sleš fensi intelektualca koji puši urolane cigarete i melje o postmodernizmu. A vidi me sad.
Uspešni šef kreativnog sektora. Znaš, ja sam dobio ovo mesto jer sam bio na umetničkoj
Akademiji. Kao inteligentan, svestran tip. Još se nisam formalno ispisao s Akademije kad sam
se prijavio za posao u firmi.
MIA: A poenta tvoje priče je?
UROŠ: Mislio sam da će moja pamet poslužiti nečemu. Da ću je koristiti na poslu. Ispostavilo
se da mi mozak uopšte nije potreban. I ne samo to – pamet je smetnja. Danas vreme provodim
tako što prisustvujem sastancima, okrećem telefon, potpisujem papire i uvlačim se Matovilcu.
To nije rabota za Ajnštajna.
MIA: Tu si sto posto u pravu. Jesi li s nekim podelio svoje duboke misli?
UROŠ: Jesam. S Matovilcem lično.
MIA: Šta je rekao?
UROŠ: Rekao je: primili smo te ovde jer si pametan. Ali, to je bilo samo za vreme razgovora
za posao. Sad očekujemo od tebe da budeš dovoljno pametan da budeš glup.
MIA: I tvoj problem je?
UROŠ: Moj problem je da vodim kreativni sektor koji ništa kreativno nije napravio.
Najgluplji ljudi s najglupljim idejama prolaze. Otpustio sam toliko pravih kreativaca da više
ne mogu ni da se setim. Obično bi radili dva –tri meseca a onda bi pokazali previše
svojeglavosti i – aufiderzen.
MIA: Tipičan problem s asocijalnim umetnicima.
UROŠ: Ti me ne osuđuješ?
MIA: Ni najmanje. Mada, da budem iskrena, cela tvoja priča me ne dotiče nešto preterano.
UROŠ: Kako?
Pag
e11
1
MIA: Zato što sam žensko i zato što, za razliku od tebe, nisam imala nikakvu vezu.
UROŠ: Ali.
MIA: Šššš! Đurković.
UROŠ: Kako si.
MIA: Ššš! Đurković. Sad ja pričam. Za razliku od mene, tebe nisu pokušavali da strpaju u
krevet svi muškarci u firmi, nisu ti govorili da si nesposoban za muški posao, slali ti
elektronskom poštom fotografije svojih genitalija, nisu te barem tri puta u prva tri meseca
šljepnuli rukom po dupetu i rekli ti da si kurva, jednom čak i u ženskom toaletu. Tako da,
Uroše, žao mi je što se nisi ostvario kao umetnik i imaš egzistencijalnu krizu ali mene se to ne
dotiče.
Uroš umorno klimne glavom
UROŠ: Okej, shvatam što sam nepoželjan. Jasno mi je i zašto mrziš muškarce i svetiš im se
tako što ih sečeš na intervjuima. Čuo sam da si jednog čak naterala da plače.
MIA: Ne jednog – četvoricu.
UROŠ: Četvoricu. Dobro. Reci mi samo, jel’ se zapitaš nekad da li radiš pravu stvar? Jel’ ti
nekad proradi savest? Jel” nekad pomisliš da si mogla da radiš nešto drugo? Ili, recimo, da
ova firma može da radi nešto drugo, da ova zemlja može da radi nešto drugo osim što
proizvodi samožive lidere i robove? Jel’ možemo mi da napravimo jednu stvar, jednu jedinu
originalnu stvar i nazovemo je svojom?
MIA: Ne, jer mi nismo ti ljudi. Mi ne stvaramo. Radimo posao koji mrzimo i radimo ga za
pristojne pare. Savest i čast mi ne padaju na pamet jer živim u iznajmljenom stanu i ove
godine nisam imala ni dan odmora.
UROŠ: O čemu onda razmišljaš?
MIA: O preživljavanju. O tome kako ću za par dana biti u Beogradu i raditi od devet do deset.
Eto, o tome razmišljam. A tebi ako se ne dopada ti ostani ovde i ribaj šank s tvojim klasićem
Jugijem.
Pauza. Uroš ustane
UROŠ: Ne znam zašto sam mislio.
MIA: Šta to?
UROŠ: Da si drugačija.
MIA: Možda imaš potisnute romantične predrasude prema ženama.
UROŠ: Moguće je.
Pag
e11
2
MIA: I to je tako slatko.
UROŠ: Aha.
MIA:I glupavo.
UROŠ: Aha. Ja sam idiot. Hvala.
Pauza
MIA: Sutra ćeš se istrezniti i misliti potpuno drugačije.
UROŠ: Voleo bih da se probudim pijan.
MIA: Tu je uvek minibar. Ne moj, naravno.
UROŠ: Nisam ni mislio.
MIA: A šta si mislio?
UROŠ: Da ću moći da bar s nekim, bar jednom, bar na kratko, vodim neki dublji razgovor.
MIA: Koji se tiče tebe.
UROŠ: Bolje bi bilo da odem.
MIA: Bolje bi bilo.
UROŠ: Znaš, želeo sam da te pozovem da izađemo. Kad se završi ova sado-mazo jebada na
planini.
Pauza
UROŠ: Glupa ideja, a?
Uroš se okrene i ode. Mia ustane, zaključa vrata i vrati se nazad na krevet. Sedi, zuri pred
sebe. Počne da radi. Potom odloži laptop, otvori minibar, izvuče unučić votke, otvori ga i
muški potegne. Zuri pred sebe.
7.
Pag
e11
3
Ista soba kao u sceni 6. Samo što je laptop pored kreveta, na stočiću. U krevetu je Uroš.
Vrpolji se, pokušavajući da zaspi. Kuckanje na vratima, off
MIA (off): Uroše, jel spavaš?
Uroš se trgne. Zuri u pravcu vrata. Pauza
UROŠ: Da, spavam.
MIA: Mogu li da uđem na pet sekundi?
UROŠ: Uđi.
Mia ulazi
MIA: Htela sam samo da ti se izvinim.
UROŠ: U redu je.
MIA: Ja inače nisam takva. Samo ponekad, posao je previše stresan.
UROŠ: Nema problema.
Mia se zaplače. Uroš ustane iz kreveta. Priđe joj i zagrli je
UROŠ: Sve je u redu.
MIA: Da, osećam da je sve u redu. Tvoj ukrućeni penis se tare o moju butinu.
UROŠ: Izvini.
Odmakne se. Ona plače, briše suze. Stane
MIA: Prešla sam te, a?
UROŠ: Molim?
MIA: Vi muškarci ste TAKO glupi. Zar si pomislio da ću ja zaista da plačem?
Pag
e11
4
UROŠ: Pa, jesam.
Mia mu prilazi. Uzme ga za ruku. Vodi ga do kreveta
UROŠ: Šta to radiš?
MIA: Šta radim? Želim da iskoristim tu masivnu erekciju.
UROŠ: Pa, dobro.
Baca ga na krevet
MIA: Bilo bi dobro da pokažeš malo više entuzijazma.
UROŠ: Okej.
Grabi je. Miluju se i ljube
MIA: Ali moramo da budemo brzi. Ostalo mi je još petnaest aplikanata.
UROŠ: Daću sve od sebe.
MIA: Ne sumnjam.
Uroš: I ja imam da proverim neke ideje onog Petrovića.
MIA: Aha. Ali ne sad.
Zavlače se pod jorgan
8.
Ista soba. Na video bimu natpis: PETNAEST MINUTA KASNIJE. Na krevetu, u odeći, svako
sa laptopom ispred sebe, sede Mila i Uroš i kuckaju
UROŠ: Bilo je divno.
Pag
e11
5
Poljubi je u vrat
MIA: Da, jeste.
Odsutno ga poljubi u usta
UROŠ: Ovaj Petrović nema pojma. Odvratna, džukačka ideja koja ne bi prošla ni u Perutovac
na Mlavu. Sigurno će uspeti.
MIA: Dobro, Uki, a sad me pusti da radim.
UROŠ: Okej.
MIA: I nemoj da kažeš ni reč o ovome. Nikome. U firmi ili van nje.
UROŠ: Ma neću, ne brini.
MIA: Jer, ja planiram da nastavim da se viđam s tobom. Ako ti to odgovara.
UROŠ: Ma, što mi ne bi odgovaralo?
Mia se osmehne
MIA: Tako sam i mislila.
UROŠ: Znaš da sam fin tip i da nema razloga.
MIA: Znam a sad radi. Moramo da završimo s poslom i naspavamo se za sutra.
UROŠ: Koliko stignemo.
Mia mu ne odgovara ništa. Oboje rade za svojim laptopovima kao sumanuti
9.
Soba iz 1. scene. Polaznici seminara sede u krugu. U središtu kruga je, licem prema publici,
Vukašin. Pored Vukašina je projektor
Pag
e11
6
VUKAŠIN: Danas ćemo se, za promenu, baviti onim što nema veze s igrama koje su kod vas,
očigledno, nepopularne. Radićemo nešto što ima direktne veze s vašim poslom. Kroz vaše
izlaganje ćete pokušati da prezentujete proizvod i da nas, kao vešta govornica ili govornik,
uverite da je taj proizvod baš za nas.
RASTISLAV: Izvinjavam se što se mešam, ali tu Uroš ima prednost kao neko ko zna kako se
stvari reklamiraju.
VUKAŠIN: Video sam rad vašeg kreativnog sektora. Ne, ne zna. Ne bi me čudilo da neko od
vas, ili svi vi, čak i ovde prisutni Rastislav, imate više dara za prezentaciju od Uroša.
UROŠ: To nije ni lepo ni profesionalno.
VUKAŠIN: Misliš, to što sam rekao o tebi? Tačno. I tu ti se izvinjavam. Izvini, Uroše, što
sam ti rekao istinu. Nekad je bolje prećutati. Ali ne kod mene. Dakle, ono što ćete danas
prezentovati je…
Vukašin pritisne taster. Na video bimu se pojavi ogromna slika izmeta
VUKAŠIN: ..ekskremetum, višak proizvoda, izmet ili, kako bi narod rekao, govno.
Vladimir se smeje. Ostali su u šoku i zgađeni
VUKAŠIN: Šta je tu smešno? Gomila firmi uglavnom samo to i prodaje. Dakle, ubedite me
da je govno idealan proizvod za mene.
VLADIMIR: Tu neće biti potrebno neko naročito ubeđivanje.
VUKAŠIN: Kako, kako?
Vladimir ustaje
VLADIMIR: Ja odlazim. Sad. Momentalno.
VUKAŠIN: Kako? Ne možeš.
VLADIMIR: Mogu. Vidi kako idem.
VUKAŠIN: Imaš neke hitne obaveze?
VLADIMIR: Imam- da prijavim šefovima jednog debila koji nas truje kojekakvim sranjima
kao što je ovo na platnu.
VUKAŠIN: Šta će Matovilac reći na to?
VLADIMIR: Cimneš me za Matovilca.
Pag
e11
7
Vladimir džukački pokaže kako i gde Vukašin može da ga cimne i ode. Pauza
VUKAŠIN: Tako je govorio Vladimir Ždronja, financial manager. Što se neće dobro uklopiti
u njegov CV u kojem već postoji par optužbi za mahinaciju vezanih za prethodne firme. Šta
je, likujete? Ždronja – Žderonja je vaš idol? Heroj koji se hrabro suprotstavio zlom Vukašinu.
Pre nego što počnete da nosite crvene majice s njegovim svinjskim likom razmislite malo o
jednoj vama nepoznatoj, genetičkoj činjenici: koje je devojačko prezime buntovnikove
majke?
Pauza
VUKAŠIN: Ne znate? Odgovor je: Matovilac. Ona je rođena sestra Matovilčeve majke. Sad
znate zašto je Vladimir uspeo da ode ali, verujte mi, ne voli njega Matovilac baš toliko. Ova
bežanija će mu doneti silne probleme. Bilo kako bilo, on je otišao a vi ste ostali. Vi ne možete
da pobegnete. Ovde ste do kraja, ako ništa drugo zato što niste u rodu sa capom di tutti capi.
Genetika je neumoljiva! Ko će prvi? Rastislav, recimo. Izvoli, izreklamiraj nam ovaj
opštepoznat brend.
Rastislav ustaje i prilazi Vukašinu nesigurnim korakom
RASTISLAV: Ovo govno ovde što vidite…
VUKAŠIN: Gledaj nas u oči dok nas lažeš! To! I počni otpočetka. I ne spominji da je govno
govno.
RASTISLAV: Kako to misliš?
VUKAŠIN: Da li želiš da konstantno podsećaš svoje poslovne partnere na pravu prirodu
proizvoda? Naravno da ne! Onda preskoči ono što oni ne žele da vide a to je: rugoba, smrad,
bakterije i simbol svega što je odvratno. Napravi tortu od govana.
MIA: Koja ne može da se jede.
UROŠ: Nije bitno da li može da se jede. Bitno je da može da se napravi i proda.
Smeju se. Rastislav prikrije osmeh rukom
VUKAŠIN: Vas dvoje ste kao neki napaljeni srednoškolci. Ako bih sad počeo ne znam gde
bih se zaustavio što se tiče vas dvoje. Ali, nećemo sad o tome. I ne mislite da ste se izvukli
– s vama ću se pozabaviti kasnije. Doktore Rastislave, da čujemo predavanje na
temu Apologija balege.
Pag
e11
8
Rastislav pročisti grlo i namesti naočari
RASTISLAV: Kao što znate, ovaj ovde, ovaj proizvod je koristan i pouzdan. On nije samo
ono što se nalazi odbačeno, u kanalizaciji.
VUKAŠIN: Ne govori o sebi, govori o proizvodu.
RASTISLAV: Ovaj proizvod je dobar kao đubrivo i povoljan kao.
VUKAŠIN: Kao đubrivo. Boring! Pređi na glamurozni deo.
RASTISLAV: S njim možete đubriti plantaže manga i ananasa.
VUKAŠIN: Ne, ne možete. Sedi dole, jedan. Rekao bih da je ovo katastrofa ali bi to bila
uvreda za katastrofu. Da vidimo kako će to izvesti kreativni sektor.
Uroš staje ispred video bima. Pravi pokrete kao da se zagreva pred meč. Opusti se. Sklopi
prste u tzv. “piramidu moći”
UROŠ: Ono što vidite pred vama je poslednja ponuda. Više ih neće biti. Niko, nikad nije
kupovao ovaj proizvod. Ovo je prva i poslednja ponuda. A vi ćete biti prvi i jedini koji će ga
kupiti. Ovakva mogućnost se ukazuje samo jednom i nikad više. Razmislite. Jednom i nikad
više. Zašto se prodaje? Misterija! Možda pripada nekom poznatom? Možda i ne ali, da li ste
spremni da rizikujete i ne kupite nešto što je deo Donalda trampa ili Majli Sajrus? A ako je
već tako, ako se radoznali i imate sredstava, ako ste ugledni klijent i veliki potrošač, zašto
onda ne pokušati? Zašto ne dati šansu nečem tako jedinstvenom? A oono što je jedinstveno,
neponovljivo je novo “in”.
Pauza
VUKAŠIN: Bravo! Ovo je ono što ja zovem suštinom neoliberalnog kapitalizma. Sedni,
Uroše. Mia.
Mia stane ispod video bima. Sklapa oči. Pauza
VUKAŠIN: Meditacija? Ako će ti to pomoći izvoli samo, molim te, nemoj da osnuješ neku
sektu.
Smeje se za sebe
Pag
e11
9
MIA: Ovo što vidite je moćno oružje. Možete da ga bacate protivniku u lice, da ga nahranite
njim, da ga terate da pliva u njemu i govori kako mu se dopada. Da s njim trujete izvore,
prodajete ga Afrikancima zaslađeno, usoljeno ili sa slatko-kiselim sosom. Možete da ga trpate
u mozgove svoje dece i pravite od njih maloumne robove. Možete da njime mažete svoje žene
ako želite da se uzbudite. Možete.
VUKAŠIN: Dosta! Ovo je aposlutno odvratno! Gora si od Rastislava. Mislio sam da je to
nemoguće ali, eto, dogodilo se. Sedni.
Vukašin se, gnevan, šeta između njih. Deluje kao da ne zna kome pre da razbije glavu
VUKAŠIN: Ono što vidim nije za gledanje. Jedan apsolutno nemaštoviti, sterilan, slabašan
um. Solidan, promišljen ali povodljiv mozak koji nema ni trunke harizme i jednu isfrustriranu,
kvazilevičarsku, psihotičnu personu. ČEKAJTE! Nisam završio. Cinični nezahvalnici koji
žele da ujedu ruku koja ih hrani. Čim vam se ukaže prilika. Kad okrene leđa. Da napadnete
onako, mučki. Nema u vama ni trunke integriteta, ni trunke vere.
MIA: Šta misliš da je naša firma, sekta?
VUKAŠIN: FIRMA I JESTE SEKTA! Svaka prava firma, svaka prava korporacija danas
jeste to što uopšte nije loše jer svaka sekta predstavlja neplaćene račune Crkve.
Pauza
VUKAŠIN: A sad da se vratimo na našu vežbu. Mogu samo da zaključim da ste se opet
pokazali kao nedostojni zadatka. Idite, šetajte po divljini, nalijte se kao volovi, ne zanima me.
Želim da budete ovde za dva sata. A tad ću vam otkriti neke vrlo gadne stvari. O nekoj vrlo
gadnoj osobi.
Vukašin i Rastislav razmene poglede. Svi ustaju i odlaze. Rastislav je poslednji. Okrene se,
molećivo, prema Vukašinu ali mu ovaj otresitim pokretom pokaže prema vratima. Rastislav,
snužden, ode. Vukašin gleda prema video bimu
VUKAŠIN: Zaboravili ste da kažete da je govno najautentičniji ljudski proizvod.
Pag
e12
0
10.
Kafe. Mia i Uroš su za stolom. Za šankom, u mračnom raspoloženju, radi Jugi
UROŠ:On je potpuno lud!
MIA: On lud? Ludi smo mi što smo reklamirali govna!
UROŠ: I to je tačno. Pitam se šta je sledeće.
MIA: Ja ne želim da znam.
UROŠ: Rastislav je bio bio isprepadaniji nego obično.
MIA: Da. Možda ga je uplašilo to što je rekao da će da otkrije nešto gadno o njemu.
UROŠ: Možda je pedofil?
MIA: Uroše!
UROŠ: Uvek mi je delovao kao neki manijak.
MIA: Ne preteruj.
UROŠ: Izvini.
Uroš spusti šaku na njenu
MIA: Mislim da to nije dobra ideja.
UROŠ: Zašto?
MIA: Pravila firme. Nemoj da zaboraviš pravila firme.
UROŠ: Voleo bih da mogu.
Uroš pokuša da je poljubi. Mia se izmakne
UROŠ: Hajde, ko će nas videti? Jugi?
MIA: To što ste se jednom skupa zarakijali ne znači da ste neki vajni prijatelji.
JUGI: Urke, šta se radi?
UROŠ: Eto po starom. Ti?
JUGI: Hoćete da popijete još nešto.
Pag
e12
1
UROŠ: Pa može.
JUGI: Ja častim.
Uroš i Mia se zgledaju. Jugi im priprema pića
MIA: Šta bi to moglo da bude?
UROŠ: Ne znam. Valjda smo mu simpatični.
MIA: Ne verujem ali dobro.
UROŠ: Zašto?
MIA: Zato što nas služi.
UROŠ: Kako?
MIA: On je ipak, dole, a mi smo opet, neka elita.
UROŠ: Gde je ona levičarka od maločas?
MIA: Ja nisam levičarka. Ja verujem u umerenu humanost.
UROŠ: A tu neki red treba da postoji?
MIA: Naravno. Ne može neki džukac za šankom i univerzitetski obrazovani stručnjak da bude
jedno isto.
UROŠ: U pravu si, ma kako to sjebano zvučalo.
MIA: Šta ti sad to znači?
UROŠ: To znači da smo i ti i ja , kao i svi koji zarađuju nešto više para u ovoj zemlji sjebani.
Sjebani su i sirotani ali ne u tom smislu. Njihovo je sjebavanje na egzistencijalnom nivou,
naše je već patološko.
MIA: Nemoj mnogo da psihologiziraš u društvu diplomirane psihološkinje.
UROŠ: Slušaj, da li ti izgleda normalno da ljudi koji pripadaju toj našoj, imaginarnoj srednjoj
višoj klasi imaju osećaj da im većina nešto prebacuje? Da ih stavlja pod lupu? Da ih mrzi, da
im zavidi? Imaju.
MIA: Zato što je to tačno.
UROŠ: A zašto? Zato što negde, duboko u sebi osećamo da u zemlji u kojoj radnik dobija,
ako dobija, dvesta evra mesečno nije normalno da mi zarađujemo sedamsto ili hiljadu evra.
Plus bonusi, prekovremeni sati i slično.
MIA: To nisu nikakve pare.
UROŠ: Za Evropu nisu ali ovde jesu. Ovde te pare znače da ne piješ samo tursku kafu, da ne
jedeš samo buđavu mortadelu za doručak, da uvek imaš za benzin i kredit za neka bolja kola i
da ima love i za letovanje i za zimovanje. Ali šta ako osećaš da ti to ne pripada, da je zbog
tebe neko zakinut u tom krugu love, kao što reče jedan pesnik?
MIA: Oni koji nisu diplomirali ne mogu se nadati dobrom poslu.
UROŠ: Misliš na pola našeg Upravnog odbora?
Pag
e12
2
MIA: To je tačno i?
UROŠ: Samo kažem: ne treba osuđivati one s manje para.
MIA: Treba ih pustiti da naprave revoluciju?
UROŠ: Treba – jer je neće napraviti pa sve da im podeliš oružje i municiju. Idealno bi bilo
kad bi mi, neka samozvana elita, otkrili one koji su najbolji među nama, pustili ih da vladaju i
izmakli se. Ali, mi nećemo to uraditi. U stvari, mi ćemo uraditi suprotno – naći ćemo najbolje
među nama a zatim ih pobiti.
MIA: Zašto bi uradili tako nešto?
UROŠ: Zato što smo sjebani.
Pauza. Dolazi Jugi s tri pića na poslužavniku
JUGI: Mogu li da vam se pridružim?
UROŠ: Naravno.
Jugi podiže čašu i gleda u Miu
JUGI: Za lepotu i istinu.
SVI: Za lepotu i istinu!
Kucaju se
UROŠ: Izgledaš kao da slaviš nešto.
JUGI: Može se reći. Kad smo kod toga – prethodno piće i ovo ja častim.
MIA: A koji je razlog?
JUGI: Otpušten sam. Izgleda da je mom rođaku više stalo do toga da sačuva dobre kontakte s
glavonjama nego da zadrži mene za šankom.
UROŠ: Ne razumem. Zar nije?
JUGI: Jeste, Vladimir je odlučio da se, pred sam odlazak, ponovo žali. Ovaj put Matovilcu
lično koji je onda pozvao mog rođaka i, ostatak znate.
MIA: To je užasno. Žao mi je.
JUGI: Da, znam da jeste.
UROŠ: Slušaj, ako ti bude trebao neki kontakt u Beogradu.
Pag
e12
3
Uroš vadi vizit-kartu i daje je Jugiju
JUGI: Hvala. Nazvaću ako bude trebalo.
UROŠ: Ne, nazovi bez obzira.
MIA: I, šta ćeš sad?
JUGI: Reče ona kao da joj je stalo. Čuo sam ponešto od vašeg razgovora. Ne, ne ljutim se, sve
je okej, ne zvao se ja Džeki. Da odgovorim na ovo pitanje: nalivaću se rakijom i kresaću ovce
po pašnjacima, eto šta ću da radim.
Pauza
JUGI: Nego, bolje bi bilo da ovo sabijem i odem. Trebalo bi da ovde budem još par sati ali,
jebeš ga. E, da, reče mi Mića portir, videli su maločas dole, na stanici, nekog nervoznog tipa s
cvikerima kako ulazi u autobus. Pričao je sam sa sobom, pravio tikove i znojio se kao blesav.
UROŠ: Rastislav. Zbrisao je?
JUGI: Tako je. Izgleda da ste ostali samo vas dvoje.
Jugi cugne piće na eks i potapše ih po ramenima
JUGI: Vidimo se u odjavnoj špici nekog drugog filma.
Jugi ode
MIA: Šta mu je to značilo?
UROŠ: Apsolutno nemam pojma. Samo imam neki osećaj da me Jugi nikad neće kontaktirati.
11.
Prostorija iz 1.scene. Po podu su razbacane gigantske lego kockice. Vukašin stoji i, zapanjen,
zuri u Uroša i Miu. Na video bimu je snimak noža koji se, u slow motionu, zabija u meso
divlje svinje
Pag
e12
4
VUKAŠIN: Taj mali kurton! Pobegao!?
UROŠ: Da, maločas smo saznali.
VUKAŠIN: Dobro. Imam viziju vaše firme koja će uskoro biti kraća za jednog sporednog
igrača. Slučajna rima koja mi se dopada. Dobro. Ništa, sve je u redu. Dobro. Ne nerviram se.
Kao što vidite, ove komponente na podu su mutirane lego-kockice. Ja ih tako zovem. Vaš cilj
je da, zajedno, uklapajući ih, napravite, evo ovoliki zidić i da bude širok oko pola metra. Ništa
lakše. Hajde.
Mia i Uroš se zgledaju a zatim počnu s poslom. Uklapaju delove, sašaptavaju se. Podsećaju
na decu u igri
VUKAŠIN: Bekstvo. Šta on misli? Da meni može da utekne? Neverovatno! Ispričaću vam
nešto o tom bedniku, nešto što će vas potpuno užasnuti. Koštaće ga karijere. A njegovu majku
mesta u fensi staračkom domu. A njegovu ćerku alimentacije. Razoriću ga.
MIA: Nema razloga za negativne emocije.
VUKAŠIN: Videćeš da razlozi itekako postoje.
UROŠ: On je malo smušen ali dobar kolega.
VUKAŠIN: O, zbilja? Kako radi naš trust mozgova?
UROŠ: Još malo i gotovo.
VUKAŠIN: Odlično.
Vukašin priđe zidiću i šutne ga nogom
VUKAŠIN: Ponovo!
UROŠ: Kako?
VUKAŠIN: Tako, lepo, ponovo. Nije dovoljno dobro.
UROŠ: A zašto?
VUKAŠIN: Zato što je ovo vežba strpljenja, kao sa mandalama napravljenim od peska.
Budistički monah napravi mandalu od šarenog praha na podu hrama. Mandala je divan crtež
od sto boja i pet stotina nijansi. Dvadeset kvadratnih metara površine. Radi na njoj mesecima.
A onda otvori vrata i pusti vetar da raseje čestice mandale po belom svetu. Ako to može neki
gologuzi Tibetanac onda to isto možete i vi s jednim lego – zidićem. Ponovo.
Uroš i Mia stoje, nesigurni šta da urade
Pag
e12
5
VUKAŠIN: Kažem-ponovo!
MIA: Kad si poslednji put bio kod psihologa? Psihijatra?
VUKAŠIN: A, ne, nećete me uništiti tim jevtinim psihologiziranjem. Pogotovo ne ti.
MIA: Zato što sam žensko?
VUKAŠIN: Misliš da je meni stalo do toga ko je muško a ko je žensko? Ja nemam
predrasude. Nikakve. Meni je stalo do posedovanja.
UROŠ: Ti nas ne poseduješ, jel čuješ? Ti nisi nikakav guru, nikakav lider i odvratno si
ljudsko biće. Da si pas poslao bih te da te uspavaju. Naše kolege si oterao.
VUKAŠIN: Hahaha! Vaše kolege? Pa sad ću da vam pokažem vašeg kolegu.
Vukašin vadi mobilni telefon i pritiska dugme. Uroševo i Miino koitalno dahtanje, off
VUKAŠIN: To je vaš drugar. Vaš Rastislav. A znate li kako je to uradio? Zidovi u hotelu su
tanki a on je bio u sobi do Uroševe. I ne samo to – otkrio je da se vaša igrica još bolje čuje
kroz otvor za ventilaciju. Zato vaša jebačina tako lepo odzvanja. E, te iste večeri je predao
meni snimak. Ali, kad sam mu zapretio da će biti otkriven, on je pobegao kao poslednja
kučka, što i jeste.
UROŠ: To je uradio zato što si mu ti rekao.
MIA: Ucenio si ga.
VUKAŠIN: Malo, ali je mogao da nađe bilo šta drugo. I mogao je da uništi bilo koga drugog.
A on je odlučio da sredi baš vas.
UROŠ: To nema nikakvog smisla.
VUKAŠIN: Ima. Sećate se dobacivanja loptom? Rastislav uvek napada onog ko deluje
slabije. Zašto nije pokušao da napadne Vladimira, recimo? Zato što ga se plaši.
Pauza
UROŠ: Idemo odavde.
VUKAŠIN: Ne, ne idete nigde. Ovaj snimak može otići na internet očas posla. I može vas
koštati mnogih stvari.
MIA: Na tom snimku nema ničeg šokantnog.
VUKAŠIN: Osim “uzmi me jako” i “šljepni me po guzi” i nema, to je tačno. Ali, kako će
reagovati Matovilac kad sazna da je prekršeno zlatno pravilo firme: nikad ne spavaj s
koleginicom. I kako će to izgledati u očima kolega koji će slušati vaše stenjanje narednih
Pag
e12
6
dana. Tražiti snimke. Raspitivati o dimenzijama i pozama. Neslavno. Pored toga, neće se
dopasti ni devojci s kojom je Uroš nedavno raskinuo ali i dalje, povremeno, završi u krevetu.
MIA: To nije tačno.
UROŠ: Tačno je ali to ne znači.
VUKAŠIN: A neće se dopasti mi Matovilcu jer je Mia upoznala, u viša navrata, čari šefovske
ložnice.
UROŠ: Mia?
MIA: Ne želim da komentarišem.
Vukašin im prilazi i spušta im šake na ramena
VUKAŠIN: Znate li da oboje možete da izgubite posao i nešto malo ugleda? Znate li koliko
će vam biti teško da ponovo stanete na noge? I, još bitnije, znate li da sad mogu da s vama
radim šta hoću? Ako poželim trojku mogu sad da vas imam, na podu, oboje. Malo nju, pa
tebe, na na smenu.
UROŠ: A šta ako ja sve ovo snimam?
VUKAŠIN: Ne snimaš. Ostavio si mobilni u garderobi. Kako smo ono rekli: “Ovde nema
mobilnih telefona. Ovo je moja soba mira.” Posedujem vas, i gomilu ljudi iz svih sfera života.
Hej, ja koučujem petnaest godina! Držim vas za muda – ovako.
MIA: I sad želiš da nas strpaš u krevet?
VUKAŠIN: To je isto i Rastislav rekao. Ne pada mi na pamet. Sven a svetu se vrti oko seksa
osim seksa. Seks se vrti oko moći. Seks je dokaz kontrole a meni dokazivanje nije potrebno.
MIA: Znala sam da si aseksualan.
VUKAŠIN: O, ne, nisam. Da poželim sad bih vas naterao da se pojebete. Ovde, tu, na podu.
Pauza
VUKAŠIN: Nije da bi vam teško palo. A?
Pauza
VUKAŠIN: A onda bih vas, zbog moći, ne zbog perverzije, oboje naguzio.
Vukašin je lizne po vratu
Pag
e12
7
VUKAŠIN: Šalim se! Eto, vidiš nisam aseksualan. Nisam ni biseksualan. Samo ne brkam
posao i zadovoljstvo. Ja sam konzervativac s modernim šmekom. Ženu volim kad je obrijana,
poslušna i kurva. A sad, bez daljnjeg odlaganja gubite se u svoje sobe i spremite za sutrašnji
hajking kroz prirodu. Biće to dug i leden dan.
Prođe između njih i usput ih, ležerno, lupi šakama po zadnjicama
12.
Zavejana šuma. Na sredini šume brdašce snega. Na video bimu je snimak vuka koji trči kroz
sneg
UROŠ: Dobro je da nas je poslao da se sami popnemo na ovo brdo.
MIA: Zašto je dobro?
UROŠ: Zato što nismo u njegovom društvu. Bar neko vreme.
MIA: I tebi je to dobro? On sedi u dolini, u planinskom domu, naliva se kuvanom rakijom i
smeje se dok gleda kroz prozor kako se mučimo.
UROŠ: Nije toliko strašno.
MIA: Nije?! Bliža nam je dolina nego vrh a pešačimo više od pola sata.
UROŠ: U vezi s onim juče.
MIA: Zaboravi.
UROŠ: Voleo bih da i ti možeš da zaboraviš.
MIA: Da. Znam da bi.
Pauza
UROŠ: Pogledaj ono brdašce. Šta je ispod njega?
Pag
e12
8
MIA: Verovatno đubre koje bacaju seljaci.
UROŠ: Ne bih rekao.
Uroš oprezno prilazi brdašcetu snega
UROŠ: Nešto se plavi. Rukavica!
Počinje da skida sneg
UROŠ: Ovo je čovek. Mia! Pomozi mi.
Mia vrisne. Njen vrisak odzvanja planinom. Pucanje u daljini, off. Uroš manijakalno sklanja
slojeve snega. Otkrije, do pola, Rastislava u jakni
UROŠ: To je Rastislav! Mrtav je!
MIA: Ali, on je otišao juče.
UROŠ: Ne, to je bio neko ko je ličio na njega. Ovo je naš Rastislav.
MIA: Ubio ga je.
UROŠ: Ne verujem. Vukašin je manipulant ali nije ubica.
MIA: Nisam baš sigurna.
UROŠ: Rastislav je i pre dolazio ovde, da prošeta. Mislim da se ili napio i zaspao u snegu ili
je došao ovde da se ubije.
MIA: Da se ubije? Zbog čega?
UROŠ: Zbog sramote.
Na video bimu se pojavljuje snimak silovite lavine koja, uz pucanje leda, juriša niz brdo
MIA: Lavina.
UROŠ: Prebrza je.
MIA: Drži me za ruku.
Pag
e12
9
Ne pomeraju se s mesta. Mrak
KRAJ
Pag
e13
0
Dunja Petrović
DŽAST MERID
komedija sa pevanjem, telefoniranjem i lešnicima
LIKOVI:
Dobrica
Lepi
Vektor
Rubeola
Tašta
Ciga Džomla
MESTO I VREME:
Ovde i sad
1. scena/1. dan
Dobričin stan. Lepi i Vektor sede jedan do drugog. Lepi jede lešnike, koje izvlači iz kesice.
LEPI: I, kako ti izgleda?
VEKTOR: Šta?
LEPI: Dobrica.
VEKTOR: Kao i obično. Da budemo precizni, za nijansu tamniji.
LEPI: Tamniji – misliš, kao da je u nekom problemu?
VEKTOR: Ne, tamniji kao da mu je kosa masna.
Pag
e13
1
Ćute neko vreme.
LEPI: Možda je dobio neke pare.
VEKTOR: Šanse za to se mere u promilima.
LEPI: Možda je izgubio neke pare.
VEKTOR: Nije Dobrica ti.
LEPI: Možda prodaje stan.
VEKTOR: Stan nije njegov da bi mogao da ga proda.
LEPI: Možda je konačno diplomirao.
VEKTOR: Šanse za to su manje nego da je dobio pare.
LEPI: A da nije bolestan?
VEKTOR: Daleko bilo.
LEPI: Ili je možda raskinuo sa Sandrom?
Vektor samo pogleda u Lepog.
LEPI: Ili je Sandra trudna.
VEKTOR: Sandra je u Abu Dabiju već 3 meseca. Da budemo precizni, 3 meseca i 8 dana.
LEPI: Pa možda nije trudna sa njim.
VEKTOR: Nije Sandra takva.
Vektor uzme lešnike od Lepog.
VEKTOR: I šta me uopšte tu zapitkuješ?! Kao da ja išta znam!
Ulazi Dobrica.
DOBRICA: Dobro je, svi smo tu. Pozvao sam vas jer imam nešto važno da vam kažem.
Sandra je dobila bolji posao.
LEPI: I zato si nas zvao?
Pag
e13
2
DOBRICA: U Abu Dabiju.
LEPI: Šta? Ostaje tamo? Pa koji si ti srećnik! Em živiš na račun svoje devojke, em ne živiš sa
njom. A sad će to da bude i trajno.
DOBRICA: Lepi, vidiš…. Neće samo ona da bude u Abu Dabiju.
LEPI: Šta?
VEKTOR: Seliš se.
LEPI: Šališ se?
DOBRICA: Ženim se!
LEPI: Šta?
VEKTOR (Dobrici, aludirajući na Lepog): Šali se.
LEPI: Ženiš se?
DOBRICA: Selim se.
VEKTOR (imitirajući Lepog): Šta?
LEPI (Vektoru): Seli se.
DOBRICA (Lepom, aludirajći na Vektora): Šali se.
VEKTOR: Ženi se.
LEPI: Šta?
DOBRICA: Stvar je prosta. Ako hoću da se selim, onda moram da se ženim. A naravno da ću
da se selim. Pa nisam lud da ostanem da živim sa njenom majkom ko do sad. Prema tome,
Sandra će da reši te formalne stvari oko papira tamo, a na meni je da završim ovde samo
neke… sitice: da javim rodbini, spakujem stvari, organizujem svadbu…
LEPI: ŠTAAA?! Ti ćeš organizovati svadbu?!
VEKTOR: Ja ću ti pomoći!
LEPI: Nema šanse da je Sandra to dozvolila!? Pa to je katastrofa u najavi.
DOBRICA: Nije to nikakva katastrofa, već – poverenje.
LEPI: A ona odjednom ima poverenja u tebe?!
DOBRICA: Naravno da ga ima. Uostalom, ona je tamo, ja sam ovde, a svadba je za 10 dana
i…
VEKTOR I LEPI: Štaa?
VEKTOR: Ne, ne, ne.
DOBRICA: Da, da, da.
Pag
e13
3
VEKTOR: Ali to je nemoguće! Pa je l’ znate vi koliko je malo 10 dana?! Pa ljudi organizuju
venčanja mesecima unapred. Prosečni par uloži oko 223 dana za organizaciju svog venčanja,
što je ukupno 3345 sati utrošenih na planiranje, što čak i ako se podeli na 2 osobe…
LEPI: Vektore, ne filozofiraj. Dobrice, čekaj. Jesi li ti uopšte razmislio o svemu tome? Je l
tebi jasno da ćeš ti sad doslovno da živiš sa njom? Svakog dana. I to bez nas. Mislim, znam da
ste dugo zajedno, ali jesi li siguran da je voliš… onako baš baš… kako se to inače voli?
DOBRICA (peva): Je l’ se pitaš da li ruku svoju voliš?
VEKTOR I LEPI: Ne pi-taš!
DOBRICA (peva): Je l’ se pitaš gde je bog kome se moliš?
VEKTOR I LEPI: Ne pi-taš!
DOBRICA (peva): Je l’ se pitaš čija je strana gde se boriš?
VEKTOR I LEPI: Ne pi-taš!
DOBRICA (peva): Je l’ se pitaš o delu kada ga već stvoriš?
VEKTOR I LEPI: Ne pi-taš!
DOBRICA (peva): Je l’ se pitaš zašto leti ideš na more,
zašto se smeješ i na glupe fore?
Je l’ se pitaš zašto jedeš kad si gladan,
zašto imaš prijatelje kad si tako jadan,
je l’ se pitaš zašto nekad obraz ti crveni,
Je l’ se pitaš zašto ti se daje kad se daje,
pa ko si onda da se pitaš kad te žena ženi,
pa zašto onda da se pitaš prava ljubav šta je?!
Ali ako me baš pitate…
Ženim se jer mislim da je došlo vreme
za ženu, decu, posao, antirid kreme.
Ženim se jer mrzi me da tražim neku bolju,
a kose biće manje, izgubiću i volju.
Ženim se jer svi se žene, udaju i rade,
ženim se jer sve su stare ove danas mlade.
Ženim se jer prirodno je da se ljudi žene,
pa ko sam ja da biram, kad birala je mene?!
Pag
e13
4
LEPI: Pa vidiš, kad tako postaviš stvari, deluje da je stvar rešena. Onda, pričaj, šta si smislio i
kako da pomognemo?
DOBRICA: Nema tu šta da se smišlja. Sve što treba da uradim je da platim nekog dobrog
organizatora, pa nek se on bakće sa tim.
LEPI: I to što kažeš.
DOBRICA: E kad smo kod toga, Lepi, trebaće mi one pare.
LEPI: Pare?
DOBRICA: Da, one sa Sandrinog računa za crne dane, one što sam ti pozajmio, šta se sad
praviš blesav.
VEKTOR: Pozajmio si pare? Njemu?
DOBRICA: Duga priča.
VEKTOR: Posle koje ćeš izgleda ostati kratak.
DOBRICA: Lepi?
LEPI: Dobrice…
DOBRICA: Rekao si mi da pare hoćeš da oročiš.
LEPI: Jesam.
DOBRICA: Rekao si mi da kad se pare oroče onda se same dupliraju.
LEPI: Jesam.
DOBRICA: Rekao si mi da, ako dovoljno dugo čeka, one se tripliraju.
LEPI: Jesam.
DOBRICA: A koliko znam, kad se pare oroče u svakom trenutku mogu da se dignu.
VEKTOR: Osim ako banka ne ode pod stečaj. Poznati slučajevi su se kod nas dešavali
devedesetih. Ali je procenat mogućnosti da se tako nešto desi…
DOBRICA: Vektore!
VEKTOR: Da, mogu da se dignu.
DOBRICA: Onda gde je problem? Jesi li oročio pare?
LEPI: Jesam, jesam… oročio sam ih, ali više onako… figurativno.
DOBRICA: Figurativno?! Figurativno?!
Dobrica skače na Lepog i počinju da se rvu. Vektor pokušava da ih razdvoji. Sandra zove
telefonom Dobricu, pa on naglo pušta Lepog i počinje da joj cvrkuće u slušalicu, kao da se
ništa nije desilo.
Pag
e13
5
DOBRICA (telefonira): Hej bubi… jesam, dišem… jesam, jeo sam… jesam, organsku… da,
znam da hoćeš moderno venčanje… da, da bude tradicionalno… da, znam da hoćeš u crkvi…
i natpis džast merid ispred crkve… sa dva r… važi, bubi, pozdrav suncu, laku noć…
Čim spusti slušalicu, scena se nastavlja tamo gde je stala – Dobrica skače i davi Lepog.
DOBRICA: Kako si mogao da Sandrine pare koje sam ja krišom od Sandre pozajmio tebi
oročiš u banci FIGURATIVNO? To su bile pare za svadbu!
LEPI: Ali ti si rekao da su za crne dane! A tebi se crno piše, tako da – pare su otišle baš u
svoju svrhu.
Dobrica još jače nasrne na Lepog.
LEPI: Čekaj, Dobrice, čekaj, diši…
DOBRICA: Nećeš ti da mi kažeš da dišem.
VEKTOR: Mislio je figurativno.
DOBRICA: Figurativno ću sad da ga ubijem od batina.
LEPI: Čekaj, Dobrice, stani. Uložio sam ih.
DOBRICA: Onda ih digni.
LEPI: Ne mogu, lešnici još nisu stigli.
DOBRICA: Nisam ti ja veverica da mi pričaš o lešnicima.
LEPI: Ne, ne razumeš, uložio sam ih… u lešnike.
DOBRICA: U lešnike?!
LEPI: Unosan biznis. … evo uzorak.
Lepi podmetne jedan lešnik Dobrici pod nos, a ovaj još jače nasrne na njega. U tom trenutku,
Sandra opet zove. Ovaj pušta Lepog i opet cvrkuće u slušalicu.
DOBRICA (telefonira): … hej, bubi… zadihan, nisam zadihan, radim jogu… aham… važi,
pošalji mi to do listu… da, znam da moram da se opustim… nemoj, bubi, nemoj sad, u poslu
sam… dobro, dobro… mislim na okean… čujem zvuk talasa… Dišem, dišem…
Pag
e13
6
Lepi mu pokazuje da se smiri i da diše. To iznervira Dobricu još više, pa počnu opet da se
dave, tako da Dobrica jedva priča, jer ga ovaj povremeno zgrabi za vrat.
DOBRICA: … ama ne jedem, bubi, kako misliš puna su mi usta?!… pa to je od talasa, bubi,
talasi me zapljuskuju… nagutao sam se vode… kakvo cičanje? Ma neeee, bubi, galebovi
cvrkuću… moram da idem da ih nahranim lešnicima.
Dobrica spušta slušalicu i nastavljaju da se dave.
DOBRICA: Jesi li ti lud?! Pa svadba je za 10 dana! Ima da mi vratiš pare ili ću tako da te
figurativno oročim da nećeš moći da se digneš!
LEPI: Stani, Dobrice, stani, imam ideju.
Dobrica ga pušta. Obojica su umorni, čupavi i zajapureni.
DOBRICA: Da čujem.
LEPI: Dobro, nemam ideju. Ali imaću je. Evo, gricni lešnike, smiri se, smislićemo nešto. Na
primer… jesi li razmišljao možda da… se ne oženiš? Dobro, dobro, glupa ideja… A možda da
se strašno razboliš i da zato pomerite venčanje bar dok ne stignu lešnici?… Ili – znaam! Da te
neko kao kidnapuje, pa da traži otkup i onda od tih para organizuješ svadbu? Ne, ne… previše
komplikovano. Ili možda…
VEKTOR: Da joj sve priznaš?
LEPI: Pa jesi ti lud – i tako živi u njenom stanu, šta – treba da ga izbaci na ulicu?! Ne, čekaj,
rešićemo.
Lepi mozga nešto po glavi. Vektoru zvoni telefon.
VEKTOR (telefonira): Da, ja sam… da, znam, ali nisam znao da je rok 10 dana! 10 dana to je
samo 240 sati, to je naprosto premalo vremena…. dobro, da, javljaću kako napreduje…
DOBRICA: Šta je – da se i ti ne ženiš za 10 dana?
VEKTOR (zbuni se): Ja? Haha, bože sačuvaj. Ne, gazda je. Traži mi kirije unapred. Za 10
dana.
DOBRICA (ironično): Možda da pitaš Lepog da ti pozajmi!
VEKTOR: Ne, ja stvarno mislim da joj priznaš. 10 dana je i tako premalo, a tek pod ovim
okolnostima…
Pag
e13
7
Lepi zapuši Vektoru usta i odvoji ga na stranu.
LEPI (Dobrici): Ništa ti njega ne slušaj. On se potresao zbog kirije. (Vektoru) Kao čovek koji
ume da izvuče napamet koren iz 4394 očekivao sam da umeš da sabereš 2 i 2. (Vektor krene
da da odgovor) I nemoj da si mi rekao da je to 4! Jer ono o čemu ja pričam je da Sandra ima
tetku iz Nemačke. A tetka ima ćerku koja živi u Beču. A ćerka ima muža koji vodi uspešnu
firmu. A da ne pominjem tek bogate šefove iz Abu Dabija. I šta će im svi oni doneti na
poklon? (Vektor krene da da odgovor)I nemoj da si mi rekao da je to blender. Jer ono o čemu
ja pričam su koverte, Vektore, koverte. Prema tome, ako bude svadbe, biće i para, a ako bude
para, biće i tebi za kiriju. Gledaj širu, sliku, Vektore, širu sliku!
VEKTOR: Ali…
LEPI: Ili bi možda radije da Sandra šutne Dobricu?!
Lepi vuče Vektora nazad. Lepi priča kao da drži motivacioni govor pred milionskim
auditorijumom, ne zna se da li više liči na prosvetitelja ili nekoga iz advertajzinga, teatralan
je.
LEPI: Dobrice, imam ideju. Možda nemaš para, ali imaš prijatelje.
VEKTOR: Što je prilično zanimljivo, jer da nemaš prijatelja, imao bi para.
LEPI: Vektore, ne filozofiraj! Uostalom, čemu uošte služe ti vajni organizatori?! Uzmu ti
debelu lovu, samo se tu nešto šepure, nešto te ubeđuju, lažu, mažu, uvijaju – pa šta od toga ne
možemo mi?
DOBRICA: Ti svakako možeš. To već znam.
LEPI: I te pare! Pa čemu uopšte služe pare? Šta su to pare, pitam ja vas?!
VEKTOR: Sredstvo isplate, ako već pitaš.
LEPI: Ne pitam, Vektore, pričam… figurativno. Mislim, budimo realni! Ljudi su zaboravili
da čine usluge jedni drugima, razumete. Ja tebi, ti meni.
DOBRICA: U našem slučaju ja tebi, ja tebi.
LEPI: Dobro, sad… nemoj da sitničarimo. Gledaj širu sliku, Dobrice – Robna (napravi
dramsku pauzu)razmena! To je ključ. To je ono na šta treba da se vratimo kao civilizacija, kao
ljudi. Prema tome, Dobrice, ne trebaju nam nikake pare i nikakvi organizatori, ja imam veze,
Vektor ima pamet, ti imaš Sandru. Pa šta nam više treba?! Sve ćemo raditi – mi.
DOBRICA: I to je tvoje rešenje?
VEKTOR: Što je prilično zanimljivo jer je ovo rešenje zapravo i problem.
Pag
e13
8
LEPI: Stvar je, Dobrice, u snalaženju, znaš. Ogrezli smo u tome da ne koristimo mozak, da
samo koristimo pare, pare, pare. Ali ne! Vreme je da tome neko stane na put. I zato, Dobrice,
ne radi se ovde o tome da li želiš da se ženiš, već o tome da li želiš da menjamo svet!
DOBRICA: Ama ja samo hoću da organizujem svadbu.
LEPI: To je prvi korak. Prvi. I napravićemo ga. Nas trojica. Zajedno.
DOBRICA: Ama to je nemoguće. Svadba podrazumeva ozbiljnost, računanje, organizaciju.
LEPI I VEKTOR: Tako je!
DOBRICA: Svadba podrazumeva i dovitljivost, pronicljivost, cenjkanje.
LEPI I VEKTOR: Tako je!
DOBRICA: Svadba podrazumeva da sračunaš, sabereš, oduzmeš.
LEPI I VEKTOR: Tako je!
DOBRICA: Svadba podrazumeva da ubediš, manipulišeš, regulišeš.
LEPI I VEKTOR: Tako je.
DOBRICA: Svadba podrazumeva da je tu neko ko je pametan.
Lepi pokaže na Vektora.
LEPI: Tako je.
DOBRICA: I neko ko je dovitljiv.
Lepi se pokloni.
VEKTOR: Tako je.
DOBRICA: I svadba zahteva pare!
LEPI: To ćemo tek da vidimo.
DOBRICA: Ne znam… Šta ako nešto krene naopako?
LEPI: Naopako je već krenulo, a minus i munus, to uvek daje plus. Pitaj Vektora.
DOBRICA: Ali šta ako ne stigne sve na vreme?
LEPI: Vreme? Pa vreme uopšte nije kategorija, to je jedan… pojam, vrlo rastegljiv pojam.
DOBRICA: A ako bude debakl?
Pag
e13
9
Lepi se popne na sto kako bi dao poslednju veliku misao.
LEPI: Svaki debakl uz malo mozga može postati spektakl.
DOBRICA: Ne znam… a šta ako nas ona otkrije?
LEPI: Nema šanse. Sandra je hiljadama kilometara daleko.
DOBRICA: Nisam pričao o Sandri.
LEPI I VEKTOR: Šta?
Tašta izlazi sa krastavcima na licu, svi stanu kao u stroju. Lepi skače sa stola u stroj.
VEKTOR: Dobar dan.
DOBRICA: Dobar dan.
LEPI: Dobar dan, izgledate predivno danas, tako ste… sveži.
TAŠTA: c, C, C.
Tašta samo zavrti glavom kao da bi rekla “luzeri” i izađe. Dobrica klone.
VEKTOR: Mislio sam da je Sandrina mama u banji.
DOBRICA: Vratila se zbog svadbe. Jaoj, samo mi je još ovo falilo. Ona i tako uvek priča da
Sandra zaslužuje boljeg. Plus sam joj već rekao da sam angažovao organizatora. I šta sad da
joj kažem – nema organizatora?! Ne, ne, gotov sam, ubiće me tašta.
LEPI: Ne, Dobrice, ne. Ubiće te nedostatak ideja. To je jedino što čoveka može da ubije.
VEKTOR: Ne bih se baš složio. Da budemo precizni, čoveka može da ubije i inafarkt, i
automobil, i zemljotres, i…
DOBRICA: I tašta.
LEPI: Svašta. (peva) Znam da zvuči kao sranje
što se vratila iz banje,
ali upotrebi malo maštu,
sredićemo već mi taštu.
DOBRICA: Ubiće me tašta.
LEPI: Svašta. (peva) Sami ćemo šiti, kriti
Pag
e14
0
i od tašte budžet skriti
neće ona ništa znati
biće kasno kada shvati.
DOBRICA: Ubiće me tašta…
LEPI: Svašta. (peva) Kada pita “šta šta, šta šta”,
reci samo “sve ok, tašta”,
malo laži, malo maži
sve se od sad sa njom slaži.
DOBRICA: Ubiće me tašta…
LEPI: Svašta. (peva) Treba nam sad sa strane
taštu neko da obmane
da za svadbu on je glavni
organizator baš slavni.
DOBRICA: Ubiće me… čekaj, kako to misliš?
LEPI: Tako kako sam rekao. Pošto će ona očekivati organizatora venčanja, mi ćemo joj dati
organizatora venčanja. Stvar je prosta. Vektore, piši. (Vektor piše) Pravimo se da smo
agencija za organizaciju svadbi i raspisujemo oglas za novog saradnika. I sad tu stavi šta
tražimo. A tražimo – šta? O..ooo…orga…
VEKTOR I DOBRICA: Organizatora svadbi.
LEPI: Bravo, tako je. Potreban neko ko ume: da radi u kratkim vremenskim rokovima…
VEKTOR: Vrlo kratkim…
DOBRICA: …sposoban za rad pod pritiskom…
VEKTOR: Još kakav…
LEPI: … ko ume da peva, pleše…
DOBRICA: Da šije!
LEPI: Tako je. I da mu je hobi poslastičarstvo.
VEKTOR: Ma da nećete možda i fizički izgled da preciziramo?
LEPI: Odlična ideja.
VEKTOR: To je bila šala. Očito neuspešna.
LEPI: Dakle, da je visok najmanje 180cm. Da voli rekreaciju i fitnes.
DOBRICA: I neko spretnih prstiju.
Pag
e14
1
LEPI: Tako je. I da ima preko 25 godina radnog iskustva.
DOBRICA: I do 30 godina starosti.
Vektor staje.
VEKTOR: Nadam se da shvatate da to znači da je nekome krenuo staž u vrtiću.
LEPI: Ništa se ti ne brini. Oni koji se prijave uprkos tome što ne ispunjavaju uslove, biće
upravo oni koji su spremni na – šta? Iiii…iiiza… izazo…
VEKTOR I DOBRICA: Izazov.
LEPI: Tako je, bravo. A sad, piši šta nudimo. Nudimo timski duh! Uzbudljiv posao! Rad u
inspirativnom okruženju….
Lepi pogleda po stanu.
LEPI: Dobro, briši to inspirativno okruženje. Dakle, nudimo probni rad od 10 najuzbudljivih
dana njihovog života, 10 dana punih avanture, neizvesnosti i izazova.
VEKTOR: Samo to?
LEPI: Dobro, nudimo i topli obrok. Srediću ja neke lešnike.
VEKTOR: Topli obrok podrazumeva nešto toplo.
LEPI: Dobro, onda ćemo da mu skuvamo supu.
VEKTOR: Ih, samo supu?
DOBRICA: Znam ja da pravim knedle sa šljivama, mada to je više dezert.
LEPI: Ama briši taj topli obrok. I samo se potpiši na kraju.
DOBRICA: A kako nam se zove agencija?
LEPI (ponosno): “Ruzmarin”.
2. scena/2. dan
Dobrica i Vektor nameštaju prostor stana kao kancelariju, a Lepi supervizira. Spajaju neke
stolove, stavljaju stolicu ispred, spremaju se za intervjue. Nameštaju, premeštaju, rade ono
što pričaju i smešni su dok to rade, jer se stalno sudaraju.
LEPI: Ama ne trebaju nam dva stola. Izgledaće kao da nas je napustilo pola kolektiva.
Pag
e14
2
DOBRICA: Ali ako budemo za jednim stolom nećemo delovati dominantno.
VEKTOR: A možda da spojimo tri stola, pa da svako bude za po jednim?
LEPI (peva): A možda da stavimo sto u GEEEEE!
DOBRICA: Ja ću na ćošak.
VEKTOR: Onda se nikad nećeš oženiti.
LEPI (peva): I dodamo tu neke knjiGEEEE!
DOBRICA: Stvarno misliš da je Šeldon štivo za svadbe?
VEKTOR: Dobro, evo „Razum i osećajnost“.
LEPI (peva): Fali nam sad jedna stoliCAAAAA!
VEKTOR: Možda fotelja?
DOBRICA: Ne, ne sme da im bude udobno.
LEPI (peva): Tvrđa, da utrne guziCAAAA!
VEKTOR: Ova je dobra.
DOBRICA: Nema bolje.
LEPI (peva): Sad dodamo hrpu papiRAAAA!
DOBRICA: To, pravi haos.
VEKTOR: Do guše u poslu.
LEPI (peva): E sada smo ozbiljna firMAAAA!
Selotejp i heftaliCUUUU
i nešto da glumi zumbaliCUUUU,
dodamo pored korektoRAAA
i sve je spremno za direktoRAAAA!
Lepi seda na centralnu stolicu.
VEKTOR: Čekaj, čekaj, Lepi, a od kud to da si ti direktor?
LEPI: Pa to je logično. Firma je moja, jer sam je ja stvorio.
VEKTOR: Ne, ideja je tvoja, ali ja sam otkucao oglas.
DOBRICA: Ne, čekajte, svadba je moja, a zbog svadbe je tu i firma.
Pag
e14
3
LEPI: Stanite. Ovo je jedna važna odluka i jedna velika odgovornost. I baš zato moramo da je
donesemo na jedan važan i formalan način, na način na koji ovakve odluke donose svi važni
ljudi u svim važnim institucijama.
VEKTOR: A to je?
LEPI: Papir, kamen, makaze. Pa ko direktor, ko zamenik.
Igraju papir, kamen, makaze. Nailazi Tašta koja vežba ruke tegićima dižući ih sa strane, i
ugleda ih kako se predano igraju. Kad je vide, oni se ukopaju u položaju „papir, kamen,
makaze“.
DOBRICA: Dobar dan.
VEKTOR: Dobar dan.
LEPI: Dobar dan i svaka čast. U zdravom telu, zdrav… duh!
Tašta samo odmahne, pa ode.
DOBRICA: Jaoj provaljeni smo.
LEPI: Dobrice, tvoja tašta je videla tri momka koja igraju papir, kamen, makaze. Pa je l’
stvarno misliš da će joj na pamet pasti da to radimo kako bismo izglasali direktora u
nepostojećoj firmi?
VEKTOR: Pre će joj na pamet pasti da smo ometeni u razvoju.
DOBRICA: Dobro, dobro, malo sam napet. Nego, znam šta ćemo sa ovim. Napišemo titule,
pa izvlačimo papire.
VEKTOR: Da sreća odredi ko će da bude direktor?
LEPI: Jok, nego će znanje. Pa gde živiš ti?
LEPI: Dobrice, ne lupetaj, nego izvlači.
Dok uzimaju papire, čuje se kucanje, pa oni ni ne stignu da vide šta je ko izvukao, nego brzo
sednu gde se ko zatekao i usprave držanje, prave se da su strogi i poslovni. Ulazi Rubeola.
Bojažljivo prilazi. Zagleda.
RUBEOLA: Dobar dan. Ja sam hteo da se izvinim što kasnim, ali sada mi se čini da treba da
se izvinim što sam došao.
LEPI: Molim, kako?
Pag
e14
4
RUBEOLA: Izgleda da sam pogrešio dan. Pošto vidim da nema nikoga… osim mene.
VEKTOR: Teorijski gledano, osim vas, tu smo i mi.
RUBEOLA: Mislio sam od kandidata za posao.
LEPI: Nikoga?
Lepi ustaje i proveri napolju, pa se vraća nazad i ljubazno smešta Rubeolu u stolicu, koja mu
je premala.
LEPI: Ah, to. Ne, ne, izvolite sedite. Poslužite se…
Rubeola gleda čime da se posluži, Lepi izvadi lešnike i pruža mu – Lepi je zaglavljen iza
stola, ruka mu je prekratka da bi doprla do Rubeole, a Rubeola je zaglavljen u stolici, pa tako
obojica pružaju ruke koje vise u vazduhu.
RUBEOLA: Neka, hvala. Izbegavam… orašaste plodove.
LEPI: Mi smo, znate, već obavili razgovore sa ostalima. Znate, čitav red je bio ovde od jutra.
Svi traže posao, svi traže izazove. Vidite i sami, do guše smo u papirima.
Lepi podigne papir na kome piše “Zamenik direktora”. I on to vidi prvi put.
RUBEOLA: Dakle, vi ste zamenik direktora.
Lepi zgrabi Dobričin papir.
LEPI: Ah, ne, ja sam…
Na Dobričinom papiru je „izvršni direktor“
RUBEOLA: Ah, izvinite, izvršni direktor.
Lepi sad uzme Vektorov papir sa natpisom “direktor”. Oni nastavljaju u krug da menjaju
papire, dok Rubeola priča, zbog čega Rubeola nikako da shvati ko je ko. U nekom trenutku su
i po dva papira kod nekoga.
Pag
e14
5
RUBEOLA: Ah, izvinite, Vi ste direktor. Dakle, gospodo Direktore, Zameniče direktora, tj.
izvršni direktore tj. Direktore i zameniče Direktora tj. Izvršni direktore tj. Direktore I izvršni
direktore. Dakle, obratio bih se vama i zameniku direktora, koji je i sam Direktor, a kako
vidim i izvršni direktor…
Lepi, kod kojeg su sva tri papira u tom trenutku, prosledi po jedan ostalima. On je direktor.
LEPI: Da pređemo na stvar. Vi znate da ovde nema novca? Da je ovo… praktično
volonterski. Bar za sad.
RUBEOLA: Naravno da znam. Ali…
(peva) Kad si mali želiš mnogo stvari,
maštaš da voziš brod Bar-Bari,
da budeš šumar il kolporter,
al ja sam maštao da budem volonter.
SVI: Volonter?
RUBEOLA (peva): Kad si mali onda mašta radi
čas bi na mesec, čas da sediš u vladi
neki su maštali da ih zovu ser
a ja sam maštao da budem volonter.
SVI: Volonter?
RUBEOLA (peva): Kad si mali tada mnogo… kenjaš
svakog dana zanimanje menjaš
čas da lečiš čiku, a čas kera
a ja sam vazda hteo u…
SVI: Volontera!
LEPI: To je izvanredno. Ali koje je vaše zanimanje?
RUBEOLA: Ja sam… doktor.
LEPI: Dakle, nemate iskustva u organizaciji venčanja?
RUBEOLA: Ne.
DOBRICA: A kako podnosite rad u kratkim vremenskim rokovima?
RUBEOLA: Nikako.
Pag
e14
6
VEKTOR: Rad pod pritiskom?
RUBEOLA: Odmah mi skoči.
LEPI: Umete li da pevate?
RUBEOLA: Onako.
DOBRICA: Da šijete?
RUBEOLA: Taman posla.
VEKTOR: Da pravite torte?
RUBEOLA: Nisam probao.
LEPI: Fitnes, rekreacija?
RUBEOLA: Ako baš moram.
DOBRICA: Prsti?
RUBEOLA: Ko ćevapi.
VEKTOR: Godine?
RUBEOLA: Preko 40.
LEPI: Izgleda da vi nemate ništa od onoga što nama treba.
RUBEOLA: Izgleda.
LEPI: Odlično, primljeni ste! Baš takav nam treba!
DOBRCA: Čekaj, čekaj, Lepi. Tj. gospodine direktore, da usporimo malo – pa ne znamo ni
kako se zove kandidat.
RUBEOLA: Kako se zovem? Zovem se… mislim, imam ime, naravno. Zovem se imenom.
DOBRICA: A to je?
RUBEOLA: Moje ime je, znate, malo, specifično.
LEPI: I mi smo malo specifični, ne brinite.
RUBEOLA (kao da izmišlja istog trenutka): Ja sam… Kladi…vari…teodoraka…saš
Muti…vladi…pero…stauros…ta…beli…godo…varo…vić.
Ova trojica zabezeknuto gledaju, klimajući glavama na svaki slog. Vektor, koji je isprava
pisao, odustao je.
RUBEOLA: Ali možete me zvati Rubeola.
Pag
e14
7
Svi odahnu, pa se zbune.
SVI: Rubeola?
Dok Rubeola peva svoju tužnu pesmu, Dobrica je šokiran, Lepi zgađen, Vektor rida u suzama.
RUBEOLA (peva): Davno je to bilo, al nadimak osta
zbog dečjih šala, Rubeola postah.
To je tužna priča još iz vrtića
mnogo zlobne dece na mog medvedića.
Svi odjednom skočiše na mog Jocu tada
njegovih tužnih očiju sećam se i sada.
Jer ja sam bio mali ….
LEPI: Stanite, čekajte, batali. Dajte nam koji trenutak da se konsultujemo. Gospodine
zameniče Direktora?
DOBRICA: Gospodine izvršni direktore?
VEKTOR (ridajući): Gospodine direktore?
Lepi, Dobrica i Vektor se povlače u stranu. Dok oni većaju u jednom uglu, u drugom uglu,
Rubeoli zvoni telefon, pa se on krišom javlja.
RUBEOLA: Ej, još sam ovde. Mislim da je dobro prošlo.
DOBRICA: Stvarno hoćeš da primimo čoveka koji pominje medvedića?
VEKTOR (rida): Jocuuuuu!
RUBEOLA: Malo sam se zbunio oko imena.
DOBRICA: I koji uz to ne zna da izgovori svoje ime?
VEKTOR (rida): Ne znaaa!
RUBEOLA: Ne, ne, izvadio sam se nadimkom.
DOBRICA: I još ima nadimak po boginjama?
VEKTOR (rida): Sitniiiim!
RUBEOLA: Mislim da nemam za šta da brinem, jer sam se izgleda jedini prijavio.
Pag
e14
8
DOBRICA: Znao sam da ova tvoja fora sa firmom neće uspeti kad se on jedini prijavio!
VEKTOR (rida): Jediniiii!
RUBEOLA: Mada, izgleda da se ova firma raspada, stalno menjaju funkcije.
DOBRICA: Mada, izgleda da je toliko jadan da ćemo ga preveslati kako hoćemo.
VEKTOR (rida): Hoćemoooo!
LEPI: Onda, odluka je doneta. Vektore, šta si se oduzeo?
VEKTOR (rida): Sabraću seee!
Dobrica, Lepi i Vektor nameste svoje poslovne poze, pa se vraćaju kod Rubeole, koji smeteno
vraća telefon u džep, dok Vektor pokušava da dođe sebi.
LEPI: U ime našeg malog kolektiva želim vam dobrodošlicu u firmu „Ruzmarin“! Primljeni
ste na probni rad! Čestitam.
Lepi mu svečano dodeljuje papir na kome piše „Volonter“.
RUBEOLA: Jaoj, hvala vam, od srca zahvaljujem. Štaviše, srce mi sad tako ubrzano lupa, da
mislim da ću dobiti infarkt.
DOBRICA: Nemojte, molim vas.
LEPI: Onda, vreme je za prvi veliki sastanak! Dakle…
Dobrici zvoni telefon. On se odvoji.
DOBRICA: Izvnite me. (telefonira) Halo, bubi, jesam, angažovao sam organizatora, da,
najboljeg… kako? Da gađam puškom jabuku? aaa ali da bude ananas… da, dobro, upisaću…
znam da imaš poverenja… i ja tebe.
Dobrica se vraća.
DOBRICA: Klijentkinja. Proverava kako nam ide.
LEPI: Dakle…
Pag
e14
9
Vektoru zvoni telefon. On se odvaja.
VEKTOR: Izvinite me. (telefonira) Halo, ne, ne ide baš po planu… ima nekih
komplikacija… Javiću ti kad budem imao više informacija.
Vektor se vraća.
VEKTOR: Gazda. Proverava za kiriju.
LEPI: Dakle…
Rubeoli zvoni telefon. On se odvaja.
RUBEOLA: Izvinite me. (telefonira) Da, da, dobio sam posao, ne mogu sad da pričam.
Javljam se.
Rubeola se vraća.
RUBEOLA: Mama. Proverava da li sam dobio posao.
LEPI: Dakle, ako su vas svi isproveravali, nadam se da možemo da pređemo na posao i da nas
više niko neće uznemiravati.
Nailazi Tašta samo što sad tegiće diže na gore. Ona razrogači oči kada ugleda nepoznato
lice, pa joj Dobrica brzo prilazi. Rubeola taman da se javi, ali ga Lepi prekine.
LEPI (Rubeoli, krišom): Kafe-kuvarica. Gluva ko top.
DOBRICA (tašti, šapatom): Glavni organizator venčanja.
Tašta i Rubeola razmene široke osmehe, pa Tašta ode.Oni odahnu.
LEPI: Dakle, kao što gospodin Izvršni direktor i zamenik direktora znaju, imamo vrlo malo
vremena da organizujemo venčanje za našu klijentkinju. U pitanju je jedna svadba koja ne
zahteva novac, već trud i m… mmmm…maš…
RUBEOLA (dižući dva prsta): Maštu.
Pag
e15
0
Rubeola je sav srećan što je pogodio, Vektor i Dobrica ga samo pogledaju.
RUBEOLA: Oprostite, ali kako to mislite ne zahteva novac?
LEPI: Pa, vidiš, to je jedna konceptualna svadba, jedna eksperimentalna svadba.
DOBRICA: To je jedan eksperimentalni klijent.
LEPI: Tako je, zameniče, bravo. To je klijent koji je protiv materijalnih stvari. I zato ćemo
sve raditi sami, jer to je pravi izazov, to je borba, a šta je život ako ne mešavina borbi i
izazova.
RUBEOLA: Sami? Ali kako ćemo…
LEPI: Lako ćemo.
RUBEOLA: Kako ćemo?
LEPI: Ovako ćemo.
Lepi vadi to do listu i svi gledaju i biraju poslove i pevaju.
DOBRICA: Ja ću da zovem svatove!
VEKTOR: Ja ću torti da dižem spratove!
LEPI: Ja ću limuzinu da nabavim!
DOBRICA: Ja ću klijentom da se bavim!
LEPI: Dakle, kako ćemo?
SVI: Lako ćemo.
Kako ćemo?
LEPI: Ovako ćemo!
VEKTOR: Dekoracija biće moja!
DOBRICA (Rubeoli): Nek venčanica bude tvoja!
RUBEOLA: A klijent ako doda još svašta?
LEPI: Rešiće u hodu mašta!
Dakle, kako ćemo?
SVI: Lako ćemo.
LEPI: Kako ćemo?
Pag
e15
1
SVI: Tako ćemo.
3. scena/3. dan
Rubeola drži neku zavesu i demonstrira njom ono što priča. Dobrica mu služi kao model –
oko njega Rubeola uvija zavesu i isprobava. Dobrica ga gotovo ni ne sluša, već nešto mozga i
zapisuje dok stoji (pravi listu zvanica).
DOBRICA (za sebe, dok upisuje): Fon Đorđevići iz Nemačke 2 komada…
RUBEOLA: Mislio sam ovako nešto. Gore korset…
DOBRICA (za sebe, dok upisuje): … onda Milovanovići, uh, njih je baš mnogo…
RUBEOLA: Ali da ne bude preuzak. Preuzak korset to znači da mlada neće moći da diše, a
čak i ako bude mogla da diše, neće moći da sedne, a ako ne bude mogla da sedne onda će
dugo stajati, a ako bude dugo stajala, možda se onesvesti i uostalom, preuzak korset može da
ugrozi rebro… ili čak dva rebra, a znate li vi, zameniče direktora, šta znače 2 ugrožena rebra?!
DOBRICA (za sebe, dok upisuje ): Dva i Jovanovićka 3, plus ako joj ovaj dođe iz
Budimpešte, a nadam se da neće…. (Rubeoli) Mhm… da, da, slažem se…
RUBEOLA: E, sad, mislio sam da ima ovako jedan dugačak šlep dole, ali ne predugačak, jer
ako je predugačak, možda se saplete i padne, a ako padne, možda slomi nogu, a ako slomi
nogu, mislim jasno vam je. Sad, ja ne poznajem klijentkinju kao vi – možda da smislim i
nešto jednostavnije?
DOBRICA: Ne, ne, šlep bi joj se svideo. Sandra voli te pompezne stvari…
Rubeola se savije kao da uzme špenadlu sa poda, a u stvari kuca poruku.
RUBEOLA (sriče dok kuca poruku): Voooli pommmpezno, kažete.
Za to vreme ulazi Tašta sa maskom za kosu koju i dalje macka. Pošto Rubeola čuči, Tašta
samo vidi Dobricu koji stoji sa raširenim rukama i zavesom oko sebe, Dobrica se nasmeši
izveštačeno, a Tašta se samo preksti, odmahne glavom i ode. Rubeola ustaje.
RUBEOLA: Dobro… E sad, ja mislim da je najvažniji materijal. Nikako sintetika, nikako. Od
sintetike mlada može da dobije osip, a osip to znači crvenilo, a crvenilo to logično znači blam,
a blam znači traumu, to ja najbolje znam, ja sam doktor, dakle znam, dakle, nikako sintetika,
nikako. Dakle, neki prirodni materijali… jer, kao što ste i sami rekli, naša klijentkinja voli
prirodu, ako se ne varam?
DOBRICA: M? A da… da, voli prirodu, vraćanje prirodi. Znate, ona je lajf kouč.
Pag
e15
2
RUBEOLA (kucka u telefon): Laaajf kooouč.
DOBRICA: Mada zapravo, kad bolje razmislim – ne voli baš prirodu. Tj. voli je, ali da se ne
uprlja. Jednom kad sam je vodio… tj. kad je njen budući suprug vodio na romantični zalazak
sunca, ona je pola sata jurila vaj faj da bi videla u koliko sati sunce tačno zalazi i onda se sva
izgrebala i isprljala jer se pela na neku liticu i psovala je i prirodu i njega i mts i sunce je za to
vreme zašlo i…
RUBEOLA: I taj čovek i dalje hoće da je oženi?
DOBRICA: A šta drugo može? Kao da se on pita. Izvinite…
Dobrici zvoni telefon. On se zbuni, ali se javlja – tako, u venčanici.
DOBRICA (telefonira): Halo, da… da, u pripremama sam od glave do pete, bukvalno. …
Kako si rekla? Nećeš pušku i ananas? Aha, možda avkoado… Ne, sve ide po planu, ne znam
zašto me to stalno pitaš, valjda imaš poverenja u mene (Rubeoli) Klijent… izvini me…(dok
izlazi) … jesam, jeo sam… jesam, organsku…
Dobrica izađe. Rubeola brzo zove nekoga telefonom.
RUBEOLA (telefonira): Piši: hladna ambiciozna kučka… Slušaj, ako hoćemo ovu svadbu da
preuzmemo – ključ je da dopremo do mlade… samo mislim da ta love nema, kažu protiv
materijalnih stvari je, a ako je tako, možemo odmah da odustanemo… dobro, dobro, ne
odustajemo… dobro, proveriću…
Nailazi Lepi. Rubeola brzo spušta slušalicu.
RUBEOLA: Mama. Pita kako ide posao. Nego, Direktore, kako ide traženje prostora?
LEPI: Nikakva sala ne dolazi u obzir, razume se. Sale su zatvorene, one sputavaju, a brak – to
je sloboda i zato… možda neka poljana.
RUBEOLA: Ta nemojte molim vas, niste ni svesni šta to znači – komarci, pa malarija, pa ima
sad i ovih afričkih, tigrastih, pa ako se zaraza proširi… čujem i da mlada ne voli prirodu, a
uostalom, mladenci treba da mirišu na latice ruža, a ne na autan.
LEPI: Bravo, bravo, sviđa mi se kako razmišljaš. Ali svakako nešto na otvorenom.
RUBEOLA: Mislite zbog finansija?
LEPI: Mislim zbog koncepta.
RUBEOLA: Pa to i kažem… Ako sam dobro shvatio, koncept je tu da bi klijetkinji izašlo
jeftinije, je l’?
Pag
e15
3
LEPI: Ma kakvi, ima ta love da se valja u njoj.
RUBEOLA: Stvarno? Dakle, firmu dobro plaća?
LEPI: Naravno! I to u naturi! (dolazi na ideju) Znam! Pravićemo svadbu na igralištu!
RUBEOLA: Ispred zgrade?
LEPI: Zašto da ne? Brak, to je jedna igra. A svadba je takoreći – maskenbal! Malo pobacamo
baldahine po koševima, zvanice na tribine, plesni podijum do linije za slobodno bacanje,
odlično, stvar rešena!
Lepi odlazi, Rubeola opet telefonira.
RUBEOLA (telefonira): Imam nove informacije. Piši: plaća u naturi… pa šta znam kako,
možda neke zlatne poluge, menice, svakako je puna ko brod.
Čuje se eksplozija (a i ne mora da se čuje).
RUBEOLA (telefonira): Moram da idem.
Ulazi Vektor sav garav i raščupan.
RUBEOLA: Gospodine izvršni, šta se vama desilo?
VEKTOR: Vatromet. Neuspeli.
RUBEOLA: Siguran sam da bi se klijentkinji veoma dopao. Kako čujem, voli pompezne
stvari.
VEKTOR: Ona? Taman posla. Da budemo precizni jer je i ona precizna, ona voli jednostavne
stvari, zato je ovo bio jedan jednostavan, jedan takoreći romantičan vatromet.
RUBEOLA: Romantičan?
VEKTOR: Da, ona je jedna romantična duša, toplog srca, koju pravi muškarac treba da izbavi
iz kandži kapitalizma i da…
RUBEOLA: A da vam donesem ja slatko i vodu, izgleda da vam nije dobro. Gde je kafe-
kuvarica?
Rubeola ustaje, Vektor ga sprečava da ode… svojim telom, naravno.
Pag
e15
4
VEKTOR: Ne, ni slučajno.
RUBEOLA: Ali, za čas ću.
VEKTOR: Ne, ne, nikako.
RUBEOLA: Pobogu zašto?
VEKTOR: Ne bih da dobijem mišomor u slatku. Znate, ona ne vidi dobro.
RUBEOLA: Ja sam mislio da ne čuje.
VEKTOR: Da budemo precizni, i ne vidi i ne čuje.
RUBEOLA: Pa dobro, ali makar vodu.
VEKTOR: Ne, ne…. Ona… ona… ume nekad da pljune… u vodu.
RUBEOLA: Juuu, dobro ste mi rekli. Ali mogu ja da vam sipam, nije mi teško.
VEKTOR: Ne, ne, idem sam… sam ću…
Vektor odlazi, Rubeola opet telefonira.
RUBEOLA (telefonira): Nove informacije. Na ono hladna kučka, plaća u naturi, piši: toplog
srca. Šta ja znam kako hladna kučka toplog srca, tako kažu ovi iz „Ruzmarina“, valjda oni
znaju… ništa ne brini, kako za sad ide, pokupiću sve informacije i lično ću je ubediti da
organizaciju svadbe prepusti nama, a ne ovim šalabajzerima. … naravno da ću da požurim –
pa je l’ misliš da se meni sviđa da kao glavni organizator „Nakončeta“ izigravam nekakvog
volontera u „Ruzmarinu“!
Nailazi Tašta sa peškirićem oko vrata, pije vodu iz sportske flašice, u rukama nosi slatko i
vodu. Rubeola se zbuni, pa okrene leđa ka zidu – pravi se da nije tu, nadajući se da ga Tašta
neće videti.
TAŠTA: Nije se valjda tapeta odlepila?
Rubeola se i dalje pravi da ga nema. Tašta mu priđe iza leđa, on oseti njeno prisustvo, pa se
okrene.
RUBEOLA: Ah, vi ste. Tu ste. I znate da sam ja tu. Da, logično.
Rubeola seda podalje od Tašte i sve vreme priča glasno jer misli da Tašta ne čuje.
Pag
e15
5
TAŠTA: Slatko?
RUBEOLA: Ne, ne, nikako, taman posla. Šećer, znate.
TAŠTA: Vodu?
RUBEOLA: Ne, ne, da mi ne skoči pritisak.
TAŠTA: Ama, šta se snebivate, morate da se okrepite.
Tašta bukvalno ugura vodu Rubeoli u ruke. On je dugo zagleda – ne bi je pio, a zna da nema
kud, pa popije kao da pije nešto gadno.
TAŠTA: E tako, sad možemo da porazgovaramo ko ljudi. Svi me vazda šikaniraju, a kako i ne
bi – takva mi je uloga zapala.
RUBEOLA: Ah, nemojte molim vas, vaša uloga je veoma važna! Evo, mene ste osvežili!
TAŠTA: Nego šta nego je važna. Ali ne odgovara svima što ja govorim da Sandra zaslužuje
boljeg. Mislim, dobar je ovaj, ali nema on kapaciteta.
Rubeola se zagrcne vodom. Pa priđe Tašti blizu tako da ne mora više da viče.
RUBEOLA: I vi to mislite?
TAŠTA: Ih, još od kad. Pa pogledajte samo kakvi su mu kompanjoni! Ali ko mene pita?!
Pričala sam ja, pričala.
RUBEOLA: Pričali ste sa Sandrom lično?
TAŠTA: Pa naravno, hiljadu puta. I rekla joj da ovaj ne valja ništa, ali neće guska da sluša.
RUBEOLA: Znate, i ja mislim da zaslužuje nekog boljeg. Možda… ako bih ja popričao sa
njom?
TAŠTA: A vi se preporučujete?
RUBEOLA: Ako ostali ne bi saznali.
TAŠTA: Sviđa mi se što ste pogani. I Sandra je takva.
RUBEOLA: U tom slučaju, da, preporučujem se. I ja znam, znam da vi mislite da ja možda
nemam kapaciteta za to, jer sam ovde došao kako sam došao.
TAŠTA: Ako mene pitate, meni se baš dopada što ste vi glavni organizator venčanja.
RUBEOLA: Vi znate da sam ja glavni organizator?
Pag
e15
6
TAŠTA: Ta naravno da znam. I to mi je plus. Jer se ne libite da uzmete ono što želite uprkos
tuđim osećanjima. Baš kao i Sandra.
RUBEOLA: U tom slučaju, biće ovo naša mala tajna.
Tašta značajno namigne Rubeoli, pa namigne i on njoj, oponašajući je.
4. scena/4. dan
Vektor nešto sabira i oduzima na kancelarijskom panou. Rubeola radi na venčanici i dalje sa
zavesom. Dobrica nešto piše, pa briše, gužva. Ulazi Lepi.
LEPI: Za 5 minuta stiže čovek za limuzinu. Ma kakav čovek?! Ljudina! Moja veza, proverena
veza. Od njega sam i burme uzeo. A? Šta kažete? Nisu li tako z…zzzaa…
Lepi pokazuje burme.
VEKTOR: Zarđale?
LEPI: Zanosne, izvršni, zanosne!
RUBEOLA: Ali i meni se čini kao da su…
LEPI: Aaaa tooo? Pa to… to je… posebna legura bakra, da, da, posebna legura, čuva auru,
otpušava čakre, skuplja negativnu energiju…
DOBRICA: Zajebavaš? Pa to je skroz Sandra.
Lepi odvoji Dobricu na stranu.
LEPI: Zajebavam. Zarđale su od nošenja.
DOBRICA: Ma daj, stvarno misliš da brak počnem burmama iz seknd henda? Pa brak je
svetinja, nema laži, nema prevara.
LEPI: Hoćeš još malo da pričamo o tome? Uostalom, opusti se, iz dobre su kuće, to je važno,
gledaj širu sliku – ljudi se vole, i dalje su zajedno, šestoro dece, prodaju ih prvi put…
DOBRICA: štA?
LEPI: Do sad su ih rentirali. (vraća se nazad) Dakle, čovek stiže svakog trenutka, odličan tip,
moja veza, proverena veza, samo znate… on voli sastanke u 4 oka. Najviše u 6.
RUBEOLA: Pa onda mi da izađemo?
Pag
e15
7
LEPI: Ako biste mogli, da. Zamenik i ja ćemo to da sredimo.
Rubeola i Vektor izlaze. Dolazi Ciga. Lepi ustaje da ga pozdravi.
LEPI: Dobrice, čovek za limuzinu. Gospodin Đomla.
CIGA: Džomla.
DOBRICA: Kuku meni.
Dobrica je šokiran. Samo legne u sveću i trudi se da se smiri – kad god se uključi, izađe iz
“sveće”, pa se iznova vraća.
LEPI (Cigi): Ne obazirite se na njega, malo ima tremu zbog venčanja.
CIGA (Dobrici): Da ti kadžem, prvi put ide najtedže, ko traktor, drugi put ko avutobus, treči
kombi, četvrti i peti se ne sečam, a ovaj česti put – ih, ide lako, ko limuzina. Pitaj Džomlu,
Džomla zna.
DOBRICA: Kuku meni.
LEPI: E kad smo kod limuzine.
CIGA: Imam.
LEPI: Kolko može da povuče?
CIGA: Modže četri, pet da povuče.
LEPI: Znači, velika je. Ima mesta.
CIGA: Za jednog sto posto.
LEPI: Kako sad za jednog? Nama treba za mladence.
CIGA: Pa modže. Kolko kile ima mlada?
DOBRICA: Kuku meni, pa nismo na stočnoj pijaci.
CIGA: Džomla mora da pita. Jednom uzeli mi limuzinu. Mlada, mladodženja i kadžu mali
sin. Ono, vraga mali, 6 godine i 60 kile. I od tad ne radi.
LEPI: Od tad, mislite, ne radite?
CIGA: Jok, mislim, od tad ne radi limuzina.
DOBRICA: Kuku meni.
LEPI: Kako, kako mislite ne radi?
CIGA: Pa ne modže da vozi.
Pag
e15
8
LEPI: Čekajte, Đomla…
CIGA: Džomla.
DOBRICA: Dobro, Džomla, pa sad ste rekli da može da povuče četri, pet.
CIGA: Pa modže. Modžda i tri ako povuku bač jako. Ono jednom smo Džofra i ja povukli
sami.
LEPI: Aaaa, vi mislite da oni povuku limuzinu, da poguraju.
CIGA: A čta ste vi mislili?
DBORICA: Kuku meni.
LEPI: Dobro, ništa, zaboravimo limuzinu. Je l’ imate vi nešto što može da vozi?
CIGA: Imam. Bicikl.
LEPI: Koliko?
CIGA: Kilo lečnika.
LEPI: Može.
CIGA: Za jednocikl.
DOBRICA: Kuku meni.
CIGA: Dva kila za dvocikl. Ako očete pomočni točkiči to vam joč po 200 grama. Po točkiču.
LEPI: Ma ne, ne trebaju nam pomoćni, ali mnogo je dva kila – pa odakle mi dva kila lešnika?!
CIGA: A odakle meni dva točka?!
LEPI: Dobro, pošeteno.
DOBRICA: Kuku meni…
CIGA: I nemo si mi uvalio oni gorki ko za burme. (Dobrici) A, ti, mladodženja, morač se
opučtiš inače neče ti brak bude ni ko traktor, nego če te načisto pregazu, ima infrakt da te
strefi, ima asvalt da postaneč. Veruj Džomli. Džomla zna.
Ciga ode.
DOBRICA: Kuku meni, svadba na igralištu, sad još i bicikl – ako me ne ubije Sandra, ubiće
me šlog, ja ovo neću preživeti.
LEPI: Hajde smiri se, samo ti veruj Lepom – pa kad te je Lepi zajebao?
DOBRICA: Hoćeš stvarno da pričamo o tome?!
LEPI: Dobro, dobro, nemoj sad da sitničarimo.
Pag
e15
9
Dobrici zvoni telefon, on se javlja.
DOBRICA (telefonira): Halo, bubi, jesam, jeo sam… jesam, upravo sam se istezao u sveću…
kako? Ahaa, dobro, znači ne avokado, nego marakuja. Da, dobro, upisaću… znam da imaš
poverenja… ne, ne mogu sad… dobro: bubi u srcu, feng šui u kući… (glasnije) Bubi u srcu,
feng šui u kući.
Vraćaju se Rubeola i Vektor.
VEKTOR: Kako je prošlo?
LEPI: Odlično, bolje nije moglo! Iznajmili smo – bicikl.
RUBEOLA: Bicikl?
LEPI: Tako je, tako je! Nema izduvnih gasova, čuvamo atmosferu, štitimo ozonski omotač,
klijentkinja će biti oduševljena. Uostalom, šta smo rekli?! Je l’ menjamo svet ili ne? Izvršni,
gde smo stigli sa kićenjem svatova?
VEKTOR: Nigde. To je naprosto nemoguće. Vremena je premalo.
Vektor piše na panou – sabira, oduzima i sl.
VEKTOR: Čak i da bude ruzmarin, to bi značilo, u slučaju od 150 zvanica, ukoliko računamo
dan kao 12 do 15 časova sa obaveznim pauzama od po 15 minuta…
Vektoru zvoni telefon. On se javlja, pred svima.
VEKTOR: Izvinite… (telefonira) Da, ja sam… evo bavim se nekom dekoracijom za venčanje
svog prijatelja… da, od prirodnih materijala… da, ruzmarin… da, ide nekako… ne, nisam
sam… javiću ti se.
Lepi sumnjičavo gleda Vektora, pa je ovom neprijatno.
LEPI (sumnjičavo): Gazda baš smara, a? Eee, tako je to u životu – svako ima svoju Sandru.
Nego, taj ruzmarin na špenadlu, sviđa mi se to. (Dobrici) To ima pored da se naseče.
RUBEOLA: Špenadlu da stavite? Mora da se šalite. Pa to zaraza može da bukne ako se neko
ubode.
LEPI: Dobro, špenadle oprati, upisano. Dakle, kićenje rešeno.
Pag
e16
0
RUBEOLA: Ju, pa nećemo valjda i žene da kitimo ruzmarinom?
LEPI: A zašto da ne? Žene su danas jednake muškarcima. Možda čak i jednakije. Žene danas
nose pantalone, one donose odluke, one se pitaju!
RUBEOLA: Naša klijentkinja je vala živ dokaz za to. Onaj njen mučenik ni da se javi, ni da
bekne.
Muk koji prekida Dobrica.
DOBRICA (vikne): Nećemo da kitimo žene ruzmarinom!
LEPI: Dobro, dobro, srediću ja neke ruže preko ovog mog čoveka za limuzinu. Njegova sestra
drži cvećaru u knez Mihajlovoj. A sad, na posao!
Svi izađu, osim Rubeole koji je poslednji za njima. On zastane zato što nešto čuje, okrene se –
pojavljuje se tašta sa blatom na licu.
TAŠTA: Kssss, kssss…
Rubeola prilazi Tašti.
RUBEOLA: Ju, nisam vas prepoznao. Šta vam je to?
TAŠTA: Blato. Iz banje. Kažu eliksir mladosti. Dala bih i vama, ali sviđa mi se što ste
izborani. I Sandra je izborana. Kad smo kod toga, čula sam se sa njom.
RUBEOLA: I?
TAŠTA: Sve ćemo to mi da razbucamo. Nema ona poverenja u ovog. Inače mi ne bi ni tražila
da je redovno izveštavam kako idu stvari.
RUBEOLA: Mislite da ćemo uspeti?
TAŠTA: A za koga me vi smatrate?
RUBEOLA: Za kafe-kuvaricu svakako ne.
TAŠTA: Sviđa mi se što imate loš smisao za humor. I Sandra ga ima.
Tašta vadi papirić i daje Rubeoli. On ga stavlja u džep.
TAŠTA: Biće to naša mala tajna.
Pag
e16
1
Tašta namigne Rubeoli, pa Rubeola namigne tašti. Tašta ode. On gleda u papirić, pa
telefonira.
RUBEOLA (telefonira): Halo, je l’ to Sandra?… Dobar dan, ja sam mnogo sam slušao o
vama i morao sam da vas pozovem. Ukratko, mislim da ste načinili pogrešan izbor i da
zaslužujete mnogo bolje. Odluka je na vama, velika je odluka, vi dobro promislite, vi znate šta
hoćete, imate još malo vremena da se predomislite. Doviđenja.
Rubeola završava razgovor ponosno, pa izvadi ogledalce i gleda se.
RUBEOLA: Izboran, nije nego!
5. scena/5. dan
Lepi, Dobrica i Vektor. Dobrica i Lepi telefoniraju, a Vektor paralelno pleše sa Dobricom –
neku kombinaciju sambe i orjentalnog plesa; Vektor mu broji, mrmljajući manje-više sve
vreme. Dok igraju u nekom trenutku uđe i Tašta džogirajući, uvijena sva u providnu foliju oko
struka i butina, sa onim meračem oko ruke. Prodžogira pored njih ne obrativši pažnju, pa se
vrati džogirajući unazad, vidi ih kako plešu, merač zapišti, ona se preksti, pa samo izađe.
VEKTOR (Dobrici): 1, 2, 3, 2, 2, 3…
LEPI: Halo, da, je l’ to crkva? Ne čujem dobro… kao da ste me stavili na spikerfon…aaa
stavili ste me… a je l’ možete da ga isključite… a, polirate oltar, dobro… sačekaću…
DOBRICA: Dobar dan, treba mi pop za venčanje. Aaa, na odmoru je. Na Maldivima? Lepo.
LEPI: Pitaj je l’ imaju drugog.
DOBRICA: A je l’ imate nekog drugog?… Pa kakve veze ima što drugi radi krštenja, a treći
sahrane, znaju valjda i svadbu da odrade… aha, da se ne mešaju u reon, znam, jasno, ko na
taksi stanici… ne, hvala vam, ništa onda…
LEPI: Da, tu sam… kolika je cena? … a je l’ može neki popust? Prvi brak je, a gde je brak, tu
će doći i dete, a dete to znači uskoro krštenje… Popust samo na sahrane? Pa je l’ vi znate da
vam se to ne isplati – ti ljudi praktično prestaju da budu vaši klijenti, a ovi… (neko mu je
očigledno spustio)
DOBRICA: Da, za venčanje mi treba, da… Kažete može besplatno? A.. Besplatno ako
budemo 1000ti lajk na vašoj fejsuk strani? A koliko imate lajkova do sad?… 3, aha.
LEPI: Je l’ to crkva? … Zatvorena, aha, a ko ste vi? … a vi ste otvorili poslovni prostor tu, da,
da… ne, ne zanima me rentiranje kancelarija… da, znam da je ’ladovina…
Pag
e16
2
DOBRICA: … kako kažete da se zove profil na fejsbuku – glavna crkva ofišl… sa š…
ćirilicom, jasno, da, razmislićemo…
LEPI: A pravoslavci ne mogu u katoličku? Ne, ne, ne zanima me paket usluga… znam da se
promena vere plus venčanje plus gratis krštenje deteta više isplati…
Obojica spuštaju slušalice. Dobrica prestaje da pleše.
DOBRICA: Ovi jedni daju besplatno, ali nam treba 1000 lajkova.
VEKTOR: Da budemo precizni, 997.
DOBRICA: Propao sam.
LEPI: Ne, ne, glavu gore. Ima tu još opcija, ima tu još crkava ili recimo… možda… da
razmislimo o džamiji?
DOBRICA: Lepi, nije mi do šale.
LEPI: Ma kakva šala! Ozbiljno ti pričam. Oni imaju više brakova, više dece, to znači i više
sahrana. Možda je Alah jeftiniji. Uz to vi i tako idete u arapske zemlje, što da ne vidimo.
DOBRICA: Ne, ne. Vektore, počni da lajkuješ glavna crkva ofišl.
VEKTOR: Ali to je 199,4 lajka dnevno, to je nemoguće, nemoguće…
Obojica ga pogledaju.
VEKTOR: Dobro, rešiću te lajkove.
Dobrici zvoni telefon. Vektor seda za laptop i klikće.
LEPI: Pitaj je za Alaha… za ne daj bože.
DOBRICA (telefonira): … Hej, bubi… Kako si rekla? Nećeš ni pušku ni marakuju… Aha,
možda da bude praćka… ništa onda javi kad odlučiš… ne, ne mislim da si neodlučna… ja
neodlučan? … ja nespreman za brak? …
Vektor prestane da klikće.
DOBRICA (nastavlja): …ne znam odakle ti to… da, znam da zaslužuješ najbolje… dobro,
nemoj da vičeš… ne, ne lažem te… valjda imaš poverenja… da, znam da…
Pag
e16
3
Dobrici je očigledno spuštena slušalica. Vektor brzo klikće ponovo.
DOBRICA: Ona zna da sam ja u haosu.
LEPI: Ma odakle bi znala.
DOBRICA: Ne znam, kao da joj je neko dojavio. Gotov sam.
Dolazi Rubeola sa busenima rukole u rukama.
RUBEOLA: Odmah da vam kažem – ruzmarina nema! Sve sam obišao, sve je posečeno, sve,
upao sam i u neke koprive, živ sam se ižario. Ali našao sam nešto najpribližnije, nešto što
najviše liči… rukolu.
DOBRICA: Kuku meni!
RUBEOLA: Ali neprskanu, neprskanu, organsku. Bilo je malo povuci-potegni kad sam je
odnosio, ali nije ni Rubeola od juče, ne, ne, trčao sam ja kros 92.
DOBRICA: Kuku meni! Propali smo.
LEPI(koji je do tad razmišljao): Naprotiv! To je genijalnio!
DOBRICA: Šta je tu genijalno! Ne misliš stvarno da kitimo svatove rukolom?
LEPI(peva): A zašto da ne?!
Rukola? To je izum pravi,
štviše, nadomak smo velikog otkrića,
jer brak – to je konzumacija ljubavi,
pa zašto ga ne početi konzumacijom cvetića?!
DOBRICA: Kuku meni!
LEPI (peva): I zato rukola je rešenje pravo,
to je alternativno, moderno, zdravo,
a ako dobro stavimo prst na čelo
eto nam ga i – predjelo!
DOBRICA: Kuku meni!
LEPI (peva): A za žene onda ruže su pase,
mora biti nešto što svaka žena voli,
Pag
e16
4
isto kao rukola jestivo, razume se,
nešto zdravo, nešto fino, nešto kao – brokoli!
Dobrica se samo uhvati za glavu.
6. scena/6. dan
U stanu je sve puno brokolija i rukole. Dobrica nešto piše po apiru, pa briše i jede rukolu ko
sumanut. Ulazi Lepi.
LEPI: Dobrice, crkva je rešena! Tj. još malo, pa je rešena. Kupili smo – lajkove.
Dobrica ga samo pogleda.
LEPI: Preko indonežanske firme. Za 2 dolara 1000 lajkova. Pa jeftinije nije moglo. Nego,
kako ide zdravica?
Dobrica ga samo pogleda i nastavi da žvaće rukolu.
LEPI: Dobro, dobro, ne pitam ništa. Samo… smanji tu rukolu. Ili smanji spisak zvanica, do
sad si bar troje pojeo.
Dobrica ga opet samo pogleda, pa Lepi ode. Nailazi Rubeola sa nekim trakama za venčanicu.
Tašta proviri.
TAŠTA: Ksss, kssss.
Rubeola shvati da mu Tašta daje znak.
RUBEOLA: Jaoj, zameniče, hajte po venčanicu, da isprobamo nešto.
Dobrica odlazi, ulazi Tašta sa nekim magnetima po sebi.
Pag
e16
5
RUBEOLA: Jako ste snalažljivi.
TAŠTA: Ni vi niste loši.
RUBEOLA: Profesionalna deformacija. A šta vam je to?
TAŠTA: Magneti. Za podmlađivanje.
RUBEOLA: Vi ko da ste rešili da se udajete.
TAŠTA: A zašto da ne? Još TO nisam probala. Samo sam navukla ovu bedu na vrat. Kad smo
kod toga – vi i Sandra?
RUBEOLA: Čuli smo se.
TAŠTA: Rekli ste joj?
RUBEOLA: Da zaslužuje boljeg.
TAŠTA: Sviđa mi se što ste bezdušni. I Sandra je takva. Držim vam pesnice.
RUBEOLA: Hvala vam.
TAŠTA: Hvala vama.
Tašta namigne Rubeoli značajno, pa i on namigne njoj. Vraća se Dobrica u venčanici i
susreće se sa Taštom, koja ga samo pogleda, pa odmahne glavom i ode.
RUBEOLA: Na čemu vi radite?
DOBRICA: Zdravica. Za mladoženju.
RUBEOLA: I to ulazi u cenu?
DOBRICA: Naravno, pa “Ruzmarin” je ozbiljna firma, ceo paket.
Rubeola lažno kine.
RUBEOLA: Molim vas, ako imate maramicu, izgleda da sam alergičan na rukolu.
Dobrica izlazi, Ribeola telefonira.
RUBEOLA (telefonira): Nećeš verovati. Ovi iz “Ruzmarina” pružaju sve usluge, ej, zdravicu
pišu, još samo i prvu bračnu noć da ponude; možda bismo mogli i mi u “Nakončetu” da
počemo to sa zdravicama… dobro, ne moramo… da, znam da sam rekao da su šalabajzeri…
Pag
e16
6
pa naravno da ih ometam – doneo sam rukolu umesto ruzmarina… dobro, znam… znam da si
ti šef… samo kažem…
Dobrica se vraća i daje mu maramicu. Rubeola nastavlja da radi na venčanici koja je na
Dobrici.
RUBEOLA: Dajte, pročitajte mi.
DOBRICA: Pa ne bih baš… nisam završio. Malo sam pod stresom.
RUBEOLA: A ko ne bi bio na vašem mestu – ja se vama divim koliko imate strpljenja za
ovako napornog klijenta. Nego dajte da vam pomognem, ja sam mnogo lepo pisao sastave u
školi. Da čujem.
DOBRUCA: Ne, stvarno, tek sam na početku… Dobro, evo… (čita ravno) I u dobru i u zlu…
RUBEOLA: Dajte, zameniče, to malo izražajnije, gde vam je dikcija… (teatralno)… i u
dobru, i u zlu…
DOBRICA (pokušava tatralno, u sve venčanici): … i u dobru i u zlu…
RUBEOLA: Ne, ne, ne, izražanije… Dobro, razumem, teško je da iskreno čitate tuđa
osećanja, jasno, ništa, da čujem dalje…
DOBRICA: Pa nema dalje. Dotle sam stigao.
RUBEOLA: Odlično. Onda pišite: Uvek si bila tu za mene…
DOBRICA: Pa sad… nije da je uvek bila tu za njega. Znaš, Sandra, klijentkinja, ona je malo,
malo, pa na nekom putu.
RUBEOLA: Ama samo pišite. Od svih predhodnih ti si najbolja…
DOBRICA: Ako ćemo iskreno, ona je, njemu, znaš, takoreći … prva.
RUBEOLA: Ju, šmokljan. Pa je l’ lud da se ženi prvom? Pa taj ni ne zna da može bolje. A ja
se čudim što ne zna sam da napiše šta oseća, mučenik, nego moram ja da mu smišljam.
Sigurno ga je stisla da je ženi, a on ni ne zna da može da kaže ne. Pa meni je tog čoveka žao!
DOBRICA: Izvini, moram do toaleta.
Dobrica izlazi brzo. Na vratima se susreće sa Lepim, koji ulazi sa natpisom “just married”.
LEPI: Šta se ovde desilo?
RUBEOLA: Kreativna blokada. Pa jasno, teško je pisati tuđu zdravicu. Nego, dajte da
završimo to nas dvojica.
LEPI: A ne, ne, to je zamenikov deo posla.Znate, mi se ovde strikto držimo svojih dužnosti,
politika firme.
Pag
e16
7
RUBEOLA: Ma hajte, molim vas, pa napravite ustupak direktore, kad čoveku ne ide. Evo
samo vi pišite, a ja ću da vam diktiram. Dajte neke podatke o mladoženjim prijateljima, kako
ga podržavaju, vole i tako to…Ima sigurno taj čovek neke prijatelje?
LEPI: Naravno, naravno. Ima… ima dva najbolja prijatelja. Jedan ga je čak upoznao sa njom.
A ovaj drugi – ovaj drugi je sjajan tip, tako sposoban, tako vešt, talentovan, a tek što je
zgodan…
RUBEOLA: Odlično. Onda pišite – čak i moji najbolji prijatelji, koji me nikada nisu slagali,
nisu me slagali ni ovaj put…
LEPI: Pa znaš, ovaj jedan ga je malo i slagao. Malo, onako, baš baš malo. Mrvicu. Neke pare
mu nije vratio.
RUBEOLA: Ju, i to mu je najbolji prijatelj? Pa meni je tog čoveka žao! Ništa, pišite za
drugog… Taj drugi ih je upoznao, je l’? Pišite – čak i moj najbolji prijatelj koj nas je upoznao
bio je u pravu kada mi je rekao „budi srećan, ona je ta“.
Lepi staje.
RUBEOLA: Šta je sad? Ni to ne valja?
LEPI: Pa kako bih ti rekao… realno, taj drugi nije bio baš srećan.
RUBEOLA: Jaoj, nemojte samo da mi kažete da je mladoženja preoteo devojku svom
najboljem drugu?
LEPI: Ne, ne, ne… nije preoteo. Taj njegov prijatelj nije nikad bio sa mladom. Uvek je tvrdio
da mu je ona samo drugarica.
RUBEOLA: Nije nego, a mladoženja kao nije provalio da je njegov drugar zaljubljen u svoju
drugaricu. E pa, ako, tako mu i treba. Nek ženi sad beštiju.
LEPI: Ma to je i tako bilo pre 10 godina, nemoj tako…
RUBEOLA: E pa ja stvarno ne znam kako. Ovaj ne zna da kaže da je zaljubljen u svoju
drugaricu, ovaj šmokljan mladoženja baš ga briga za svog prijatelja, a kako i da ga ne bude
briga kad se druži sa ovim drugim koji ga laže i potkrada, sve šljam do šljama.
LEPI: Izvini, moram do toaleta.
Lepi ode, na vratima se susretne sa Vektorom koji ulazi nekim grafikonima. Rubeola
iznervirano piše sam.
VEKTOR: Šta se ovde desilo? Da budemo precizni, dokle ste stigli?
RUBEOLA: Oni su stigli do toaleta, a ja do zdravice. Evo, kako vam se čini?
Pag
e16
8
Vektor uzima papir.
RUBEOLA: Hajde na glas, da čujem jednom lepo. Hajde, ne stidite se…
VEKTOR (čita): Uvek si bila ti u srcu mom, i u dobru i u zlu…
RUBEOLA: Tako, tako… odlično to radite…
VEKTOR: Čak i moj najbolji prijatelj koji nas je upoznao…
RUBEOLA: Što ste stali? Nastavite…
VEKTOR: … bio je upravu kada mi je rekaO…(Vektor je na ivici suza)… budi srećan, ona je
ta.
RUBEOLA: Izvanredno, osećajno, nastavite…
VEKTOR: I zato neka ovaj dan bude najlepši dan početka našeg novog života.
Vektoru krenu suze na oči, Rubeola brizne u plač od oduševljenja.
RUBEOLA: Pa ovo je sjajno, vi ste rođeni glumac.
VEKTOR: Izvini, moram do toaleta.
Vektor otrčava ka vratima, ali tu se susreće sa Dobricom, pa se brzo vrati nazad i udalji se da
ga ne vide u suzama. Rubeola i dalje rida.
DOBRICA: Šta se ovde desilo?
RUBEOLA: Izvršni je pročitao zdravicu. I to kako je pročitao…. 100 puta bolje od vas. Svaki
zarez, svaka emocija, tako je osetio…
VEKTOR: Ama nema tu šta da se oseti, samo sam pročitao ono što je pisalo.
Dok Rubeola nastavlja da trtlja cmizdreći u zanosu, a Dobrica biva sve pokunjeniji, Vektoru
zvoni telefon, pa se odalji da ga ne bi čuli.
VEKTOR (telefonira, šmrkćući i dalje): Halo… ne, ne plačem… da, dišem… da, mislim na
okean… ne, sve vreme ti pričam da je 10 dana malo… ne, ne znam da li će stići na vreme…
da, prijatelji smo…
Pag
e16
9
Vektor se opet rasplače. Ulazi Lepi sa nekim komadima čaršava, vidi Dobricu koji se umusio,
Vektora koji šmrca sa telefonom u rukama i Rubeolu koji rida.
LEPI: Šta se ovde desilo?
Rubeola taman da izusti, ova dvojica ga prekinu.
VEKTOR I DOBRICA: Ništa.
LEPI: Onda, šta ste stali ko dve neveste. (pogleda Dobricu u venčanici). Dobro, jedna nevesta
i jedan koji bi mogao da stavi telefon u džep, pa da nastavimo.
VEKTOR (vraćajući telefon u džep): Da, da, evo, nego zvao me je… gazda.
Vektor se rasplače opet.
LEPI: Gazda, a? Neće valjda gazda da nas omete u dekoraciji stolova?
Lepi ga sumnjičavo gleda. Pa mu tutne komad čaršava u ruke.
VEKTOR (brzo se pribere): Ne, ne, to je rešeno, to je rešeno.
Vektor pokazuje grafikone, istovremeno praveći labuda od komada koji mu je dao Lepi. Pa
onda uzme i Dobrica kad vidi da Vektor to radi. Dok prave, kao da se takmiče.
VEKTOR: Ovaj grafikon ovde pokazuje labuda, jer ćemo stolove dekorisati labudovima.
Dakle, silom pritiska od 122 paskala gura se ovaj jedan kraj, pa se presavije, pa podvuče,
onda se odvoji …
Vektor i Dobrica završavaju sa salvetama – Vektor je napravio labuda, a Dobrica ništa.
DOBRICA: A što baš labud? Što ne pravimo ružu, na primer?
VEKTOR: Pa koliko znam, klijentkinja voli priču „Ružno pače“, zato sam mislio labuda…
DOBRICA: Koliko ja znam, ona voli “Trnovu ružicu”, tako da sam ja za ružu.
Pag
e17
0
VEKTOR: Da budemo precizni, voli i „Trnovu ružicu“, ali joj je omiljeno „Ružno pače“ jer
ono izraste u predivnog labuda.
DOBRICA: Ali u labuda izraste samo od sebe. A u „Trnovoj ružici“ se ona probudi zbog
poljubca prave ljubavi.
VEKTOR: Ali „Ružno pače“ voli jer se uvek osećala drugačijom.
DOBRICA: E pa „Trnovu ružicu“ voli zbog princa!
Muk. Vektor se rasplače.
7. scena/7. dan
Dobrica, Lepi, Vektor. Lepi gleda to do listu. Venčanica je gotova, sve je prepuno labudova i
ruža od salveta, brokolija i rukole, tu je i natpis “just married”.
LEPI: Venčanica, prevoz, burme, dekoracija – šti-kli-ra-no. Običaji s puškom?
DOBRICA: Avokado ili rukola.
LEPI: Kako misliš da pogodiš rukolu puškom?
DOBRICA: Ne mislim.
LEPI: Dobro, da vidimo dalje – torta.
Vektor vadi tlocrt torte.
VEKTOR (samo kratko): Od lešnika.
Rubeola ulazi sa nekom vrećom koju daje Lepom.
RUBEOLA: Organskih!
VEKTOR I DOBRICA: Svideće joj se.
Neprijatna tišina, koju prekida Lepi.
LEPI: Nego da vidimo kako ćemo da rešimo muziku. Ko zna šta da svira?
Pag
e17
1
DOBRICA: Misliš da mi sviramo?
LEPI: Samo prvu pesmu, posle ide winamp lista. Izričit zahtev klijentkinje. (Dobrici) Nisam
dogovorio bend, momci su alergični na lešnike. (ostalima) Onda, ko šta svira?
VEKTOR: Ja umem po malo gitaru. I harmoniku.
RUBEOLA: Ja bubanj i harfu.
LEPI: Odlično, bravo. Pošto ovde imamo upravo… (Lepi vadi instrumente – i on je
zatečen)… daire, mandolinu i didžiridu.
VEKTOR: Ja ću didžiridu.
Dobrici zvoni telefon, on se javlja dalje od njih.
DOBRICA (telefonira): Halo bubi… ne, ne, ne, sve ide kako treba… sve je spremno, ama ne
lažem te… šta?… ne misliš to ozbiljno!… ali bubi, ja…
Dobrica se vraća bled ko krpa.
DOBRICA: Sandra je.
LEPI: Je l’ spava ta žena nekad?!
DOBRICA: Ne spava. Traži nakonče.
RUBEOLA: Prelazi iz “Ruzmarina” u “Nakonče”?!
DOBRICA: Ne, traži pravo nakonče.
RUBEOLA: Šta?
VEKTOR: Nakonče – dete iz muške porodice koje na svadbama služi…
LEPI: Da se baca u vis, znamo. Dobro, šta si se prepao, naćićemo nakonče. Ima Džomla 6
komada.
DOBRICA: I beduina.
SVI: Šta?
DOBRICA: Sandra traži nakonče i beduina.
LEPI: Kakvog bre sad beduina?
VEKTOR: Verovatno nekog običnog. Beudini su nomadska arapska grupa, koja…
LEPI: Ama znam šta je beduin. Od kud nam sad beduin?!
Pag
e17
2
DOBRICA: Ne znam, ne znam. Kaže, to je hit u arapskim zemljama. Valjda hoće da
impresionira šefove u novoj firmi! Kaže hoće da tradicija i trendovi budu rame uz rame.
LEPI: I to bukvalno, kako vidim.
DOBRICA: Rekla mi je, ako ja ne shvatam širinu njenog uma, da možda zaslužuje nekoga ko
shvata. Možda je već i našla drugog.
VEKTOR: Ma ne misli ona to, veruj mi. Ona se odlučila za tebe. (patetično) I tu odluku ne
može ni jedan drugi da poništi.
LEPI: Tako je, tako je, verovatno je mislila više onako… figurativno.
DOBRICA: Ne znam, ništa ne znam.
RUBEOLA: Ama slušajte, zameniče, glavu gore. Ako hoće da nađe boljeg organizatora, neka
nađe. Jedan klijent, gore dole, neće firma propasti zbog jednog klijenta. Posao ko posao.
DOBRICA: Ne, ne razumeš, ovo je više od posla. Ovo je život… ona je…
RUBEOLA: Ona je jedna hladna kučka koja misli da sve može da vrti oko prsta, uključujući i
onog mučenika koji će je oženiti, eto šta je.
LEPI: Dobro je, Rubeola, dobro je.
RUBEOLA: Nije dobro. Ovaj čovek ovde se toliko posvetio svom poslu, toliko se dao za ovu
svadbu, ja to u životu nisam video i da imam kapu, sad bih mu je skinuo, ali je nemam. A ona
je bila užasan klijent. Pa neka ide. A sad me izvinite, moram da pozovem mamu.
Rubeola se odvaja na stranu.
RUBEOLA (telefonira): Da, ja sam, ko bi bio?! Izgleda da ćeš dobiti svoju klijentkinju. I da
znaš – mogla bi malo da se ugledaš na „Ruzmarin“ – takva posvećenost, takve ljudine. Ti se
odnose bolje prema volonterima nego ti prema glavnom organizatoru! I ovo je poslednji put
da obavljam ove prljave poslove za tebe, da se ovako prerušavam …
Rubeoli sine ideja, spušta slušalicu i brzo se vraća.
RUBEOLA: Pa znam šta ćemo! Da se neko preruši.
LEPI: Odlično, bravo, Rubeola!
DOBRICA: Ma vi ste ludi. To je nemoguće!
LEPI: Evo ga ovaj, kao da slušam izvršnog! Ništa nije nemoguće. Samo treba da vidimo ko
najviše liči na beudina!
Pag
e17
3
Nailazi Tašta koja je sva crvena u licu, kao neki osip. Gestikulira Rubeoli. Svi je gledaju i
misle isto. Domunđavaju se da ona ne čuje.
RUBEOLA: Je l’ vi mislite isto što i ja?
DOBRICA: Šta ima veze šta mi mislimo, kad je nikada nećemo ubediti.
RUBEOLA: Kafe-kuvaricu? Ništa lakše.
LEPI: Jedino ako ti hoćeš da pričaš sa njom. Izgleda da je bacila oko na tebe.
RUBEOLA: Samo me gledajte.
Rubeola prilazi Tašti.
RUBEOLA: Nešto mi izgledate sparušeno danas. Jeste li dobro spavali?
TAŠTA: To je od maski za lice. Proklete nus pojave.
RUBEOLA: Znate kako se kaže? Klin se klinom izbija.
TAŠTA: Mislite?
RUBEOLA: Znam za jednu odličnu masku, potiče od beduina. Znate kako njihove žene imaju
odličnu kožu. I nije to za lice, to je za celo telo, znate. Samo dugo se drži, morali biste i na
svadbi. Ali zato posle terapije – pa izgledali biste mlađe i od mlade.
TAŠTA: Odmah mi nabavite 6 komada. Je l’ možete?
RUBEOLA: A za šta me vi smatrate?
TAŠTA: Za svog budućeg zeta svakako.
RUBEOLA: Sviđa mi se što imate loš smisao za humor. I ja ga imam.
TAŠTA: Onda smo se dogovorili.
RUBEOLA: Biće to naša mala tajna.
Ovaj put Rubeola namigne Tašti, ona se malo zbuni, pa i ona njemu namigne i ode. Rubeola
se vraća kod ostalih pobedonosno.
RUBEOLA: Stvar rešena!
DOBRICA: Kuku meni!
LEPI: Lažeš da si je ubedio! Pa bravo, to je sjajno!
RUBEOLA: Nisam joj baš rekao celu istinu, naravno.
Pag
e17
4
LEPI: Onda još samo pop da se javi i sve je sko-cka-no! (Dobrici) Pa je l’ ti pričam da će sve
biti dobro. (Lepom na kratko zazvoni telefon, kao da ga neko cimne.) Bingo, evo je crkva.
(Lepi zove telefonom.) Halo, glavna crkva ofišl. Da, shvatio sam da nemate kredita.
Pretpostavljam da mi javljate za gratis venčanje?… Šta? Ama stanite, ništa vas ne razumem –
šta se mene tiče što pop ima zabranu za izlazak iz zemlje?!… Kako? Ako je 1000ti lajk poslat
iz Indonezije venčanje mora da bude u Indoneziji? Ne, ne, ne, niste nam tako rekli! Niste
nam…
Lepom je pop očigledno spustio. Dobrica ustane. Lepi mu prilazi.
LEPI: Ne, ne, slušaj me, sve će na kraju biti dobro, a ako nije dobro, to samo znači da nije
kraj. (ostalima) Idemo, idemo dalje, glave gore, menjamo svet!
Niko ne reaguje na euforiju Lepog. Svi ga gledaju potišteno. Dobrica počinje da peva svoju
tugovanku; na ubeđivanje Lepog Rubeola i Vektor počnu da drndaju po instrumentima,
raštimovano i nikako, baš u skladu sa atmosferom.
DOBRICA (peva): Kad sve se raspada gde da nađem utehu
ko svadba košmar sprema se i ja sam tu
mnogo laži, zaslužujem li uopšte pravdu
sve je propalo, o didžiridu!
VEKTOR: Didžiridu!
DOBRICA (peva): Da li da zaigram sad na istinu
da li da priznam svoju patnju svu
možda ja i nisam za nju
o sve je propalo, didžiridu…
Mrak. Iz mraka se samo čuje Vektorovo:
VEKTOR: Didžiriduuuu!
8. scena/8. dan
Na sceni je Dobrica u venčanici, domunđava se sa Lepim, dok iza Vektor nekoga prerušava u
Popa.
Pag
e17
5
LEPI: Je l’ sam ti rekao da ćemo da rešimo?!
DOBRICA: Tebi je ovo rešenje?? Ne, ne, ne, ti si lud, provaliće. Ne, ne, priznaću joj sve, pa
makar mi to bilo poslednje.
LEPI: Alo, Dobrice, neću da slušam te gluposti.
DOBRICA: Ali vidi kako je crn.
LEPI: Ama, gledaj širu sliku – ona se sad u Emiratima navikla na tamnopute ljude, ovaj će da
joj izgleda skoro kao… kao albino. (ostalima) Da vidimo!
Okreće se Ciga – prerušen u improvizovani kostim Popa.
CIGA: E sve sam u dživotu bio. Al pop nikad.
LEPI: Eto, to je iskustvo, dragoceno iskustvo. Samo, znaš šta smo se dogovorili pred
Rubeolom?
CIGA: Pravim se lud. Ničta ne znam ko je mladodženja.
LEPI: A za uzvrat lešnici u kesicu.
CIGA: U kesu.
LEPI: Dobro, u kesu.
CIGA: Onu iz Idee od 9 dinara.
LEPI: Dobro, da, dogovor.
Dolazi Rubeola razdragan sa nekim detaljima za popa.
RUBEOLA: Pa direktore, ovo je sjajno, ja sam oduševljen kako se vi podvučete klijentkinji sa
ovim konceptom!
LEPI: Tako je, tako je! Ako je brak maskenbal, onda zašto da i pop ne bude maskiran!?
RUBEOLA: Pa genijalno, genijalno!
LEPI: Onda, da probamo.
CIGA: Da probamo. Ti si znači mlada, a ko je mladodženja?
DOBRICA: Ja ću biti i mladoženja.
CIGA: Ne modže, ču se zbunim. (Vektoru) Evo modže ovaj ucveljeni.
Pag
e17
6
Vektoru je neprijatno, ali staje do Dobrice. A Rubeola i Lepi staju iza njih, kao kumovi. U tom
trenutku nailazi Tašta, maskirana u beduina. Ovi se zbune, a Rubeola se oduševi kad je vidi.
RUBEOLA: Ta pridružite nam se slobodno! Pa i vi ste deo ove svadbe.
Lepi, Dobrica i Vektor ga odgovaraju, ali on je u fazonu „ma šta vam je“. Tašta prilazi, malo
joj je neprijatno. Ciga je merka.
TAŠTA: A šta vi radite ovde?
DOBRICA: Pop je hteo da probamo za venčanje. Ali pošto Sandra nije tu…
CIGA: Modžda biste vi mogli da budete mlada?
RUBEOLA (tašti): Je l’ sam vam rekao da je maska čudo.
TAŠTA: Ja? Ja… (pogleda Dobricu)… vidim da već imate mladu. RUBEOLA: Pa vi onda
budite njena majka, zašto da ne?!
LEPI: Odlična ideja, odlična!
TAŠTA (Rubeoli): Je l’ se i vama čini da je pop crn ko ciganin?
RUBEOLA: On… nije odavde.
TAŠTA: Aaaa, zato čudno priča.
RUBEOLA: Da, da, došao je iz… Bahreina.
RUBEOLA: Opa, stranac. Volim ja te egzotične.
LEPI: Da počnemo onda!
CIGA: Da li ti, mlada Sandra, uzimač ovog čoveka za svog mudža daga volič za zauvek?
DOBRICA: Da.
Rubeola tapše.
CIGA: Da li ti mladodženja uzimač ovu mladu Sandru da je volič za zauvek?
Pauza.
VEKTOR (sa knedlom u grlu): Da.
Pag
e17
7
Rubeola tapše.
CIGA: Je l’ ima neko nečto da kadže da se protivi ovom venčanju il da čuti zauvek?
Vektor zajeca.
TAŠTA: Imala bih ja štošta da kažem, al ćutim!
RUBEOLA (smeje se): Pa vi ste sjajni! Rođena glumica!
CIGA: Onda vas proglačavam mudžem i ženom. Modžete da poljubite mladu.
Vektor zatvori oči i poljubu Dobricu zanosno, ovaj se izvlači iz poljupca, Rubeola ih ljubi,
čestita im.
LEPI: Odlično, odlično! A sada – vreme je za prvi ples mladenaca.
RUBEOLA (Lepom): I časove im dajete? Pa to je sjajno! Pa vi ste genijalni!
Lepi pokazuje Vektoru i Dobrici da je podijum njihov, Vektor i Dobrica u venčanici nevoljno
počinju da plešu. Tašta hoće da ode, ali je Ciga uzme da pleše i ona. Rubeola se kikoće od
miline, zvoni mu telefon, on se odalji i javlja smejući se i dalje.
RUBEOLA (telefonira): Ja sam… ne, ne smejem se tebi…
LEPI (peva): Sve polako ide…
DOBRICA (peva): Polako se i rasklapa…
LEPI (peva): Sve po malo ide…
DOBRICA(peva): Po malo se i raspada…
RUBEOLA (telefonira): Ne, ne smejem se tebi, ovi iz “Ruzmarina” su smešni…
LEPI (peva): Ko bi reko šta sve može
pomoću štapa i kanapa…
RUBEOLA (telefonira): Ko bi reko, o moj bože…
LEPI (peva): Da se sve tako sklapa!
Pag
e17
8
DOBICA I VEKTOR (pevaju): I rasklapa….
RUBEOLA (telefonira): Ne, ne, nisam se sprijateljio sa konkurentima…
LEPI (peva): Ko bi reko da se može
zadovoljiti ta mlada…
RUBEOLA (poklopi slušalicu rukom, pa zapeva ka njima): …ko bi reko, o moj bože!
LEPI (peva): Da na korak smo od sklada!
DOBRICA (peva): I raspadaa…
RUBEOLA (telefonira): E, znaš šta? Moram da idem nešto da… (odlučno) da plešem!
Rubeola spusti odlučno slušalicu i pridruži im se u plesu.
LEPI (peva): Ko bi reko da se može
samo uz pomoć rada…
RUBEOLA (peva): Ko bi reko o moj bože?
LEPI (peva): …Da smo dovde stigli do sada.
VEKTOR I DOBRICA (peva): Do raspadaaa…
LEPI (peva): Jer po malo sve se niže!
RUBEOLA (peva): Jer polako mi smo klapa!
LEPI (peva): Jer po malo sve smo bliže!
LEPI I RUBEOLA (peva): Jer polako sve se sklapa!
Svi se raziđu sa scene. Vektor ostaje sam jer mu zvoni telefon.
VEKTOR (telefonira): Da, ja sam… ne, mislio sam, pošto se ne javljaš, da ti više ne trebaju
moje dojave… aha, razmišljala si dosta… da, znam da nemaš poverenja u njega… da, imaćeš
svoju svadbu… dobro, prelazim na bekap plan.
9. scena/9. dan
Vektor je sam na sceni, gleda ima li koga. Pa uzima telefon da pozove. Dok priča šeta, pa
izlazi sa scene, a kad god izađe, uđe Rubeola, tako da se ni jednog trenutka ne sretnu i
nemaju pojma da pričaju jedan sa drugim.
Pag
e17
9
VEKTOR: Halo, dobar dan. Je l’ to agencija „Nakonče“? Hteo bih da zakažem venčanje. Za
dva dana. Na ime Sandra.
RUBEOLA: Sandra? A zar to venčanje nije zakazano u agenciji “Ruzmarin”?
VEKTOR: Jeste, da, ali ona nema poverenja u njih, a htela bi da bude sigurna. Da budemo
precizni, verovatno će im otkazati.
RUBEOLA: Ama jeste li sigurni? Ja mislim da stvari sasvim dobro idu, koliko sam ja upućen,
oni rade punom parom…Momci iz „Ruzmarina“ su vrlo temeljni i vrlo kreativni, kako čujem,
prave ljudine. Ja sam siguran da će oni odgovoriti na sve zahteve…
VEKTOR: Ne znam, ja samo prenosim informacije i uostalom – odakle vi toliko znate o
„Ruzmarinu“?
Rubeola i Vektor se sada sretnu na sceni. Ugledaju jedan drugog sa telefonima.
VEKTOR I RUBEOLA (na telefone): Samo trenutak.
Spuštaju telefone, pokriju ih rukom.
VEKTOR (Rubeoli): Gazda.
RUBEOLA (Vektoru): Mama.
Pa nastavljaju da pričaju svako u svom uglu scene tiho, i dalje ne kapirajući da pričaju jedan
sa drugim.
RUBEOLA: Izvinite, moram tiho, ovo su poverljive informacije.
VEKTOR: Slažem se, bićemo tihi. Ne rekoste mi odakle znate toliko o „Ruzmarinu“?
RUBEOLA: A vi meni ne rekoste sa kim ja razgovaram?
VEKTOR: Razgovarate sa mnom.
RUBEOLA: Jasno mi je, da, ali ko ste vi?
VEKTOR: Ja? Ja sam… ja sam… (Vektor je na ivici suza) … njen suprug.
RUBEOLA: Aaa, vi ste mladoženja. Jaoj, tako mi je drago da vas čujem, ne možete ni da
zamislite. Skoro da imam osećaj kao da vas već znam. Mada, i zvučite mi poznato…
VEKTOR: Da, da, hvala vam. U svakom slučaju, poslaću vam šta treba.
Pag
e18
0
Vektor brzo spušta uplakan i ode, Rubeola opet telefonira
RUBEOLA: Dobila si šta si htela. A sad ćeš i dobiti moj otkaz! Da, dobro si čula! … E pa
možda i planiram da se zaposlim u “Ruzmarinu”, šta se to tebe tiče?!… Šta?… nemoj da si
pokušala da im kažeš! Nemoj da si…
Rubeoli je neko spustio slušalicu, pa on brzo otrči. Vektor se brzo vraća nazad, hodajući
natraške i brišući suze, jer Lepi ide ispred njega, sabijajući mu prostor.
LEPI: Da čujem. Sa kim si pričao i zbog koga si plakao?
VEKTOR. Gazda, traži…
LEPI: Gazda nije nego, gazda se baš pojavio kad se pojavila svadba.
VEKTOR: Jeste.
LEPI: I baš ti je dao rok od 10 dana koliko je i svadba.
VEKTOR: Jeste.
LEPI: I baš je nekako Sandra znala sve vreme da je ovde haos.
VEKTOR: Jeste.
LEPI: I baš je neko Sandri uvrteo u glavu da zaslužuje nekog boljeg.
VEKTOR: E to nije!
Vektor shvata da se ispalio.
VEKTOR: Dobro, nema gazde, jesi srećan? Ali nemoj ni ti meni reći da nema lešnika?
LEPI: Šta?
VEKTOR: Prvo kažeš da lešnici nisu stigli, onda odjednom eto lešnika na sve strane. Da
budem precizan – lažeš.
LEPI: Ne znam o čemu pričaš.
VEKTOR: Pa znaš valjda da sabereš 2 i 2. I da, to je 4. Da budemo precizni, mislim da su ti
lešnici stigli, a da ipak nisi hteo da vratiš Dobrici dug. Uz to si razmišljao, tu je tetka iz
Nemačke, sestričina iz Beča, svadba sebe isplati, biće tu još novca za pozajmice od Dobrice…
LEPI: Ama stišaj glas. To sam hteo na početku. I jeste, lešnici su stigli, ali sam hteo da ih
obrnem.
Pag
e18
1
VEKTOR: Pa si hteo da ih obrneš preko svadbe svog prijatelja?
LEPI: A ti si hteo da obrneš mladu svog prijatelja!
VEKTOR: Sandra je moja prijateljica. (Vektor je opet na ivici suza.) Ali da znaš, ovaj put
nisam pričao sa njom, nego sa “Nakončetom”.
LEPI: E, bolje ti ide ova priča sa gazdom.
VEKTOR: Ama, ne sa detetom, nego sa agencijom. Sandra mi je rekla da joj javljam kako
ide, da bih, ako ne ide, zakazao drugu agenciju. I eto, zakazao sam je. Njih dvoje će se uzeti,
svadbe će biti, Dobrica će opet imati pare da ti zajmi za lešnike…
LEPI: Ama jebali te lešnici, ne radi se o lešnicima nego o tome da Dobrica misli da ona
konačno ima poverenja u njega. A ona ima u tebe.
Nailazi Dobrica da nekim papirima u rukama.
DOBRICA: Šta se ovde desilo?
LEPI I VEKTOR: Ništa.
LEPI: Čekiramo šta je još ostalo da se uradi. Nego, kako si ti?
DOBRICA: Odlično. Sve ovo me je toliko trglo, nekako… shvatio sam da je sve moguće. I
zato, posle 300 mejlova i 14 skajp poziva sa 10 zemalja, našao sam pravog beduina, stiže
sutra direktno iz Omana.
LEPI I VEKTOR: Šta?
DOBIRCA: Razmišljao sam mnogo.
(peva) Sandra jeste zahtevna i nemoguće traži,
nikad neće da me čuje, ni kad kaže “kaži”,
Sandra me ponižava, i stalno teroriše,
zapitkuje, kontroliše, i ne poštuje odviše,
i misli da sam nesposoban, i tera me da dišem,
misli da sam beskoristan, i muškosti lišen,
i podseća me kako je moj život baš mizeran,
i podseća me da sam ja čovek jedan bedan,
i da sam gnjida koja živi na njen račun stalno,
zadnji put je bilo lepo – ne sećam se, davno.
I zašto onda s njom sam, kad steže mi obruč
i konačno shvatio sam – poverenje je ključ!
Pag
e18
2
LEPI I VEKTOR: Poverenje?
DOBRICA: Da, poverenje. Poverenje koje ona ima u mene, poverenje sa kojim mi je ostavila
da konačno ja nešto napravim, da organizujem naše venčanje – baš to poverenje, to potire sve
ostalo. I zato ne smem da je izneverim. Ako već nema pravog popa, imaće pravog beduina.
Lepom i Vektoru je neprijatno, oborili poglede.
DOBRICA: Imam još samo malo do cilja i sad računam na vas više nego ikad, jer ste pravi
prijatelji i hvala vam zbog toga.
Lepom i Vektoru je još neprijatnije. Nailazi Rubeola spreman za odlazak.
RUBEOLA: Ja… ja bih morao da krenem.
LEPI: Od kud to?
DOBRICA: Šta se desilo?
VEKTOR: Je l’ mama dobro?
RUBEOLA: Nikad bolje.
DOBRICA: Jesmo li mi nešto…
RUBEOLA: Ne, ne, ja prosto nisam ono što mislite.
LEPI: I nisi, Rubeola, nisi. Ti si mnogo više, mnogo više od volontera. Ti si praktično…
radnik meseca. Prijatelj.
RUBEOLA: Ne, ne, ne shvatate, ja sam ovde bio zbog posla.
LEPI: I biće posla, ti si odličan radnik, požrtvovan, sjajan!
RUBEOLA: Ne, ne…Direktore, zameniče, izvršni…
LEPI: Ama pusti sad titule, titule su obmana.
RUBEOLA: Upravo se o obmani i radi.
Lepi, Dobrica i Vektor se pogledaju.
DOBRICA: Ti… znaš?
RUBEOLA: Znam.
Pag
e18
3
Dramska pauza. Svi se gledaju.
LEPI: Probaj da nas shvatiš, mi smo planirali da ti kažemo…
RUBEOLa: Ne, trebalo je ja vama da kažem kad sam saznao, i tako sam saznao pre vas.
DOBRICA: Kako… šta si saznao pre nas?
RUBEOLA: Pa to – da svadbe neće biti!
SVI: Šta?
Ulazi Tašta sva zajapurena i razmrljana po licu, taman na vreme da je čula Rubeolinu
poslednju repliku.
TAŠTA: To!
Svi pogledaju u Taštu.
RUBEOLA: To pokušavam da vam kažem sve vreme. Ja sam bio poslat ovde da raskrinkam
vašu agenciju.
TAŠTA: Kakvu sad agenciju?!
RUBEOLA: Pa „Ruzmarin“.
DOBRICA: Ali nema agencije. Zar nisi sad rekao da znaš?!
RUBEOLA: Radite na crno?
DOBRICA: Ma ne.
RUBEOLA: Zatvarate?
LEPI: Ama ne postojimo. Spremamo svadbu prijatelju.
VEKTOR (na ivici suza): Prijateljici.
RUBEOLA: E u tom slučaju, prijateljica vas je zajebala.
TAŠTA: I našla je drugog!
VEKTOR (Rubeoli): Odakle ti to znaš?
TAŠTA: On je taj drugi.
DOBRICA: Znao sam da ima drugog.
LEPI: Ama drugog organizatora!
Pag
e18
4
DOBRICA i TAŠTA: Šta?
Tašta padne u nesvest. Od tad Tašta uglavnom dolazi sebi i iznova pada u nesvest. Ovaj put
oni ne primate.
RUBEOLA: Da, ja sam organizator iz „Nakončeta“. Njen muž me je zvao i zakazao.
Vektor obori pogled, a Lepi pogleda u Dobricu.
RUBEOLA (Dobrici): Sa tobom sam pričao?
VEKTOR: Sa mnom si pričao.
RUBEOLA (Vektoru): Znači ti si njen muž?
Tašta, koja je taman došla sebi, padne opet u nesvest.
TAŠTA: Doktora!
DOBRICA: Brzo, doktore!
RUBEOLA: Ali ja nisam doktor!
LEPI: Ni mi nismo agencija!
VEKTOR: Ni ja nisam mladženja!
DOBRICA: Ja sam mladoženja!
RUBEOLA: Ja sam agencija!
TAŠTA (u ropcu): Ja sam tašta!
RUBEOLA (Dobrici): Čekaj, ti si pričao sa svojom ženom, a ne sa klijentom?
DOBRICA(Vektoru): A ti si pričao sa Sandrom, a ne sa gazdom?
VEKTOR (Rubeoli): A ti si pričao sa “Nakončetom”, a ne sa mamom?
RUBEOLA: To je jedno te isto, mama drži “Nakonče”, porodični biznis.
LEPI: Dobro, dobro, smirite se, gledajmo širu sliku…
VEKTOR (Lepom): Ma prestani više da se praviš da si Dalaj Lama! I ti si pričao da nema
lešnika.
DOBRICA: Ima lešnika?
Pag
e18
5
TAŠTA: Lešnika?
LEPI: Više ih nema… figurativno… ih nema.
Tašta opet padne. Dobrica nasrne na Lepog.
DOBRICA: Figurativno? Figurativno?
LEPI: Čekaj, čekaj, dobro. Gledaj širu sliku – ja sam ih i tako sve razdelio za tvoju svadbu, to
je kao da sam vratio dug.
DOBRICA: E sad ću ja da ti pokažem kako se vraća dug!
Nasrne na Lepog još jače. Vektor pokuša da ih rastavi.
VEKTOR: Čekaj, Dobrice, ubićeš čoveka.
DOBRICA: Ne, ne, (imitirajući Vektora) da budemo precizni, ubiću dva čoveka!
Dobrica sad nasrne i na Vektora, pa se sva trojica čupaju i mlate rukama, kao žene kad se
tuku.
VEKTOR: Čekaj, stani, Dobrice, Sandra me je samo zamolila da joj javljam šta se dešava.
DOBRICA: Pa si me ti brže-bolje ocinkario.
VEKTOR: Ne, samo sam zakazao drugu agenciju za svaki slučaj!
DOBRICA: Misliš za svaki slučaj – ako ja ne uspem! E vala u ovome ću da uspem!
Dobrica ih obojicu davi. A i oni njega, pa se tako dave u krug.
RUBEOLA: Aaaa… sad mi je jasno. Ti si onaj što je ostao dužan.
A ti si onaj što je zaljubljen u svoju drugaricu. A ti si onaj što kao to nije provalio.
Njih trojica prestaju da se tuku i samo pokunjeno gledaju u pod, tako raščupani i zajapureni.
Pag
e18
6
RUBEOLA: Onda, ako si ti njen muž, a ne organizator, onda sam je ja ubeđivao da nađe
boljeg… od tebe.
VEKTOR: Ja joj to nikad nisam rekao.
DOBRICA: Ali si svejedno pričao sa njom.
RUBEOLA: A što je zvala baš njega?
LEPI: Zato što u njega ima poverenja.
RUBEOLA: Ah, razumem. A u njega nema….
Svi ćute, neprijatna tišina, koju prekida zvono Dobričinog telefona. Niko se ne hvata za
telefon. Rubeola uzima telefon i daje Dobrici, on odbija, pa Vektoru, i on odbija, pa Lepom, i
on odbija, pa Tašti, ona padne opet u nesvest. Taman da krene da se javi, Dobrica istupa i
odlučno uzima telefon.
DOBRICA: Ja ću ovo da rešim. (telefonira i peva) Halo, Sandra, je l’ dišeš?
Dišeš.
Je l’ to do listu pišeš?
Pišeš.
Jel si organsku hranu jela?
Jela.
Je l’ si u turski sed sela?
Sela.
Je l’ misliš sad na okean?
Misliš.
Je l’ si pozdravila sunce ovaj dan?
Jesi.
Je l’ si stala sad u sveću?
Stala.
Je l’ hoćeš da te ženim?
Hoćeš.
E pa ja neću!
Tašta opet padne.
Pag
e18
7
DOBRICA (peva dok telefonira):
Neću da te ženim, pa nek grmi i seva,
jer ljubav se neguje, a ne podrazumeva,
neću da te ženim jer ljubav se to ne zove
kad nekome naređuješ i staviš mu okove,
neću da te ženim…
TAŠTA: Šta ovaj kenja?
DOBRICA (peva): Neću da te ženim jer nemaš poverenja.
Tašta opet padne.
DOBRICA (nastavlja): Neću da te ženim i trpim život ceo
to je MOJA odluka i SAM sam je doneo!
Dobrica neko vreme sluša šta mu Sandra priča – njegov izraz lica se menja od pobedničkog
do preplašenog.
DOBRICA (telefonira): ŠtA? Ali odakle mi…
Dobrica pokrije rukom slušalicu, pa se obraća ostalima.
DOBRICA: Kaže da je već uplatila „Nakončetu“ i da svadbe mora biti ili da moramo da joj
vratimo pare.
LEPI: Šta?
Dobrica baci telefon Lepom, sve izgleda kao da se igraju “vrućih krompirića”.
DOBRICA: Šta šta? Ti ovo rešavaj, i tako si mi dužan.
Lepi baca telefon Rubeoli.
Pag
e18
8
LEPI: Ti ovo rešavaj, ti radiš za “Nakonče”.
Rubeola baca telefon Vektoru.
RUBEOLA: Ti ovo rešavaj, ti si zakazao.
Vektor baca telefon Dobrici.
VEKTOR: Ti ovo rešavaj, izabrala je tebe.
Dobrica gleda u telefon, pa u Vektora. A onda mu daje telefon.
DOBRICA (patetično): Ali ti biraš nju. A ti se pitaš!
Svi gurkaju Vektora da uzme telefon.
VEKTOR: Ne, ne, ja ne mogu… ja… ja….
Vektoru maltene uguraju ruke u telefon.
VEKTOR (telefonira): Halo, Sandra, Vektor je. Hteo sam da ti kažem tj. da te pitam, hoću
reći teorijski… da li želiš da se da se udaš za mene?
Vektor neko vreme sluša šta mu Sandra priča – njegov izraz lica se menja, pa pokrije rukom
slušalicu i se obraća ostalima.
VEKTOR: Kaže da smo mi samo prijatelji i da je htela mene, izabrala bi mene još pre 10
godina.
DOBRICA (uspaničeno): Pa šta ćemo sad da radimo?! Neko mora da je oženi! Odakle nam
pare?!
Pag
e18
9
Vektor i Dobrica pogledaju u Lepog.
LEPI: E, e, eee, čekajte, čekajte…
Vektor i Dobrica guraju Lepom telefon u ruke. Tašta se samo nakašlje. Oni se okrenu ka njoj.
TAŠTA: Kad biste mućnuli tim svojim tintarama, shvatili biste da je rekla da svadbe mora
biti, a ne da mora da se uda. To znači da ne morate da tragate za mladoženjom, već za…
mladom.
Svi gledaju u Taštu.
DOBRICA: A vi biste…
TAŠTA: A zašto da ne?! Šta to meni fali?
DOBRICA: Ali čekajte, sa kim…
Svi pogledaju u Rubeolu. Rubeola gestikulira da on nema veze sa tim.
TAŠTA: Ne mislite valjda da sam sa ovim izboranim?!
Izlazi Ciga u kostimu Popa od juče, malo raspojasan, kao da je tu prespavao.
DOBRICA, LEPI, VEKTOR: Đomla!
TAŠTA: Džomla. Sa Dž.
RUBEOLA (Tašti): Ali je l’ vi znate da on i nije baš stranac?
TAŠTA: A je l’ vi znate da ja baš i nisam u cvetu mladosti?
CIGA: Čta da kadžem… gde je česti, nek bude i sedmi!
LEPI: E pa onda, da ti ovaj sedmi ide ko avion!
Svi čestitaju i ljube se. Tokom songa, Rubeola uvija zavesu-venčanicu oko Tašte, Ciga
muzicira na didžiriduu, Vektor i Dobrica plešu prvi ples savršeno, a Lepi posipa sve rukolom
kao laticama.
Pag
e19
0
SVI (pevaju): Ko kaže da ne možeš pobeći realnosti
treba ti samo malo slučajnosti
znaj da i kad život vodi u krajnosti
ishod je važan, ostalo su banalnosti.
TAŠTA (peva): Oduvek sam maštala da budem mlada,
Ako nisam dosad, zašto ne baš sada?!
I tako sve su stare ove danas mlade,
samo što na sebi mnogo manje rade.
Jer dok sam mackala lica svaki kutak,
ja sam se spremala za ovaj trenutak.
Mužu svom da konačno pogledam u lice
što dobru kontru baca spram bele venčanice.
SVI (pevaju): A sitne prevare – pa i to je za ljude!
Jer nekad stvar otriješ tek kad ti se skrije.
Ali na kraju sve uvek dobro bude.
Ako nije dobro onda to kraj nije.
DOBRICA: Sad doneo sam odluku, sad mogu sve!
VEKTOR: Sad priznao sam ljubav što traje od pre!
RUBEOLA: Sad dao sam otkaz – kod mame, bre!
LEPI: Sad dići ću kredit za lešnike!
SVI (pevaju): A sitne prevare – pa i to je za ljude!
Jer nekad stvar otriješ tek kad ti se skrije.
Ali na kraju sve uvek dobro bude.
Ako nije dobro onda to kraj nije!
Kraj
Pag
e19
1
ZA ANTOLOGIJU
Julijan Kornhauzer
ZBOGOM, MAŠTO MOJA
.
.
Zastave
.
Pragovi su se tiho krunili, u plamenu
gorela su stepeništa. Ne boj se, laži, laži
uvek, rado će ti poverovati. Dakle,
pronašao je sebe, veša bele zastave.
U prozoru oči kao veverice beže
u mrak.
.
–
Sneg
.
Gledaj: ja sam crkva. Sneg zvoni za uzbunu
u postelji reke iglice krvi, sveštenik gori
za nas. Gledaj: ostao mi je još metak
zime, opaliću ga sebi u slepočnicu, pa neka
umrem iza zida večeri, smej se dok vreme
stoji kao vojnik.
.
.
Dom
.
To nisu više te klupe, kašike, jelka
pod prozorom, ustanite sve ptice
smrti. To nije više taj dom, sneg
sve crnji, tragova nema,
raznobojne krede razbacane su po podu,
beli list hartije. Vesla pokrivena
zastavom. Sirena zavija u pet ujutru,
zemlja, zemlja. Brže. Pogledaj koliko je
Pag
e19
2
paste za obuću, slamenih šešira,
Čarli Čaplin s nožem u grudima.
Plovimo, prijatelji, zemljo okrenuta,
plovimo nekuda, stalno nekuda.
.
.
Poezija
.
Poezija mi nije potrebna da bih disao
niti voleo, niti usne grizao, da bih se rasplinjavao
u gradu, bolu, kriku, ubijanju. Poezija
mi nije uopšte potrebna, hvata me
za grlo šakom papira, cedi se suva
krv aforizama, sive oči postulata zatvaraju
se, otvaraju, gluho dozivanje pohoda iza
barikade, koja će se izgraditi uvis, stvara
u njoj male stanove za doseljenike.
O, ne, poezija me gleda kao prestrašena
životinja, zalupite vrata, razleteće se
stvarnost, skromna radionica neposrednog
lirskog pesnika, koji gaji polemike za
bolja vremena. Poezija, prljavi hotelski peškir
koji prelazi iz ruku u ruke i miriše
stalno na isti sivi sapun. Kako je dobro
izdržavati se od smrti, koja trenira
duge staze na Medison Skver Gardenu,
i verovati, da je to metafora koja obezbeđuje
poštenu besmrtnost.
.
.
Kad ugledaš gomilu, vraćaj se brzo kući
.
Kad ugledaš gomilu, vraćaj se brzo kući
uneće te u plamenu državu,
zaustaviti dah, odvesti s one strane brave
bespomoćnosti, otvoriti dućane srca. U kući te
čeka antikomunizam, ostava
puna zimnice. Ni levo,
ni desno, upozorava te deda koji je
preživeo dva rata i zna šta govori. U stvari,
ako ginu ljudi u nekom stranom gradu,
koji posećujemo za vreme raspusta, možemo
Pag
e19
3
mirno da sednemo za demokratski ručak
i čekamo šta će biti. Eventualno da objavimo štrajk glađu.
.
.
Otvori se kao čašica cveta
.
Otvaram dlan
Dlan k’o dlan
Otvaram srce
Zatvoreno
.
.
Svakog sledećeg dana
.
Čekam svaki sledeći dan
s nadom da ću saznati nešto
više o svetu. To isto svet
govori o meni.
.
.
Igra
.
ne znam ali da li treba da znam
kad ni drugi ne znaju
ne govorim ali da li treba da govorim
kad ni drugi ne govore
ne brinem ali da li treba da brinem
kad ni drugi ne brinu
ne razumem ali da li treba da razumem
kad ni drugi ne razumeju
ne očajavam ali da li treba da očajavam
kad ni drugi ne očajavaju
ja to su drugi
.
.
Pag
e19
4
Presuda
.
Zbogom, mašto moja!
Volt Vitmen
zbogom pesme ne mogu više
da se vratim vama
moje nalivpero previše je oštro
uvek sam hteo da o tuzi pišem
a stalno sam pisao s mržnjom
nisam video ni zelenu travu
ni dečaka koji stoji na mostu
daleko su bili vrtovi reka se skrivala
iza brda moje pero je bilo nestrpljivo
pesme su vikale i trčale glavačke
a sada zbogom moje lepe godine
put kojim sam išao je zapleten
i zavojit hteo sam samo istinu da govorim
jedni su govorili da je to hrabar čin drugi
da je to premalo najzad ubedili su me
da je to opasno sada slušam kako
u snu diše ćerka moja poslednja
slobodna pesma
.
.
bilo pa prošlo
.
bilo pa prošlo
između bilo i prošlo mala bela pukotina
uski klanac pauza koja ništa ne znači
a toliko se toga dogodilo
usponi i padovi osećanja
predviđanja koja plešu u snovima
susreti na brdu i na rubu šume
bilo je nešto verolomno ali puno nečeg neznanog
prošlo je jer se nije zatreslo iz temelja
malo je bilo malo prošlo
dugo je bilo
prošlo je jednom dva puta
a unutra suva trava dotaknuta sunčevom kosom
manastir kraj reke zloslutno tutnjanje voza
sitan šljunak na putu u dolinu
.
.
Pag
e19
5
Dve reke
.
Nad vodom i u vodi, na vodi
moje nevreme i tvoja harmonija
dozivali su se nemo.
Da, sve je slično jedno drugom:
Reke, mostovi, sudbine.
Isto voće na tanjiru i isti
zagrljeni ljubavnici sanjaju o budućnosti.
ne postoji ni jedna druga stvar drugačija od te,
koju smo upoznali jednom davno, igrajući se
u vrtu, pod nadzorom roditelja.
Teče ta ista, zelena, gusta voda,
nad kojom stojimo sada ovde, na dalekom kontinentu
i tamo, gde cveta jorgovan i tvoja spretna šaka
otkida suvi listić s geranije.
Dve reke utiču jedna u drugu
kao šareni, tromi leptiri, pijući halapljivo
svoje okrepljujuće sokove, sokovoe planinskih jezera,
izlazećeg sunca i dečje, otvorene ljubavi.
.
.
Origami
.
U vozu iz Krakova do Osvejenćima
troje mladih Japanaca
prave origami
ubijajući vreme.
Prolazimo pored brda i šuma,
a labud od hartije
sanjivo gleda u travu
kako gori.
.
.
.
Sa poljskog Ljubica Rosić
Izbor sačinila Birsena Džanković
.
Pag
e19
6
Marija Čudina
PUSTINJSKA LISICA
.
.
Pustinjska lisica
Za Danila Kiša
.
Čovjek jedan ćudi posebnih, tanak, struka uskoga,
kose razbarušene poput prašumskog raslinja kaže da je
vidio Lisicu pustinjsku na pariškim ulicama. Bože,
uzvraća poeta, što radi to stvorenje iz pustinje
među ljudima koji su nedostojni njezine ljepote
i očaravajućih očiju u kojima se prikriva melankolija koja kao
zec u grmu, kao zmija u tajanstvenom leglu opala i
perja sitnih ptica koje borave na Svetoj gori,
među posvećenim kaluđerima. Ona, Lisica pustinjska
čak ni u snu tih svetaca ne može biti sretna.
Poeta, mahnito zaljubljen u njezin ukočen pogled,
smatra, ali i to je sumnjivo, da će ona
u Vrtu Bestiariuma ipak naći razloge za svoje
ugroženo postojanje, razlog za održavanje svoje sjete
i melankolije pustinjske.
O takvoj melankoliji živ čovjek zna premalo.
A poeta je pripravan i na to da čeka Pustinjsku lisicu,
pa trajalo to i do kraja njegova života
koji nije ništa drugo do iluzija, a i Lisica će
za to vrijeme, kao i svi što žive u Bestiariumu,
u iluziji samo živjeti. Bog je odlučan u tome
da njihov život produži do krajnjih granica.
Iluzija je vječnost njihova i najtrajniji
životni vijek što ga slute oni koji su se
začarani ili zabrinuti zbog okrutnosti vremena
bavili molitvama, metafizikom i umjetnošću.
.
.
Otkuda ova čudna ludost
.
Otkuda ova čudna ludost, ovaj smisao i simbol
sa suncem što vrije nad glavom ptice crknute usred ljeta,
Pag
e19
7
otkuda ovaj zanos kad zanosa više nema,
zanosa više nema,
plamen je crna močvara, riječ je močvarna trava koja drijema,
u polusnu nečije svijesti opet su našli umorenog čovjeka,
on mjesečinom ide, a ni mjesečine nema.
Otkuda ova žudnja kad ni žudnje više nema.
na mene pas jedan laje i kaže, svanut će,
ali kako će svanuti kad ni svanuća nema
na trotoaru što se sjeća svoje muke u slavi plahog sivila
jedna se mala kitica objesila o stup i neće da kaže tajnu
što se krije u nosiljci svijeta.
Pa otkuda onda ova svetost, kad ni svetosti više nema,
pazite zato malo novorođenčadi, glasom drhtavim što dolazi iz podzemlja
javit će se tek na kraju ova zemlja,
ali otkuda zemlja, kad ni zemlje više nema,
na ovim rubovima što se vraćaju to nitko ne zna, a uveo cvijet,
putokaz u neboder reče, sagnut ću se dok prođe vrijeme,
ne pitajući se, otkuda vrijeme kad ni vremena više nema,
ni vremena ni zlatne naslade sna među nama nema,
među nama puta nema, jer je završen tu između nas.
O strašna golotinjo užasa, penji se, penji se brže s mravima,
da barem ti budeš medu nama u času ovom kad se pitamo,
otkuda pitanje kad ni pitanja više nema.
ni riječi više među nama nema,
ni riječi, ni uzdaha, što nijemo teče niz metal i varnice vatrometa
među nama nema,
a otkuda mi kada ni nas nema,
ni nas večeras među nama nema,
nema.
.
.
Baš se veselim
.
Baš se veselim što ćemo moja starija sestra i ja rano umrijeti,
i što ćemo iza sebe ostaviti plavo nebo i žive dječake,
i što nitko neće znati plakati crno baršunasto,
jer tako plače samo veliko more.
Veselim se i zato što će svećenici i prijatelji imati puno posla
dok pošalju za nama u nebo sve naše snove i sve pse.
Veselim se što će poslije nas i dalje biti toplih ljudi
i velikih očiju i velikih usta do zvijezda.
Pag
e19
8
Seida Beganović
IPAK ZAVIJAM
.
.
Do kada će trajati svijet
.
Do kada će trajati svijet?
Do tada dok nas služi čulo sluha.
Napolju- debela kiša.
Nemam svoj omiljeni dan u nedjelji.
Nemam ni svojih četrdeset dana za bilo šta.
Kiša ne prestaje.
Imam samo ovaj natopljeni svijet.
I kiša povrh njega. Iz ničeg. Pada.
Imam opne unutar uha,
između palca i kažiprsta na ruci.
I, kao 6,6 odsto ženki hominida na planeti,
opne imam i između drugog i trećeg prsta na nozi.
Pamtim pluvijal.
Romorenje kose na površini jezera,
pliskanje golicavih oblutaka pod stopalima u mulju,
plač lamantina, svađe ptica…
Pamtim sve zvuke vode.
Opnama zakržljalim.Osluškujem.
A mogu da prekoračim ogradu balkona.
Jedino u čemu je,u odnosu na svog mužjaka,
ženka hominida nenadmašna –
je plivanje u daljinu.
U tome je nenadmašna i u odnosu na sve
kopnene sisare.
Mogu da skliznem u vodu
I plivam.
U daljinu.
Do kraja svijeta.
.
.
Buđenje
.
Oponaša san. Virka.
Odlaže ustajanje iz postelje.
I zašto bi ustala.
Pag
e19
9
Doći će. Nepozvan!
Čekaće ga. Neće doći!
Ali vrata mu neće otvoriti.
Nikome vrata ne otvara.
Neka ga, neka ćuti i dalje iza okna.
Naslikaće okno na vratima.
Onako isto kao u uglu zida koji vlaži.
Namjestiće stolicu.
I gledaće prolaznike.
Biće zamišljena.
Ni slušalicu neće podizati.
Ostaviće poruku na sekretarici. Tišinu.
Javiće se jednom.
Neće će se javiti.
Ni ona neće odgovoriti.
Nikad ne odgovara na poruke.
Neka ga, neka ćuti i dalje iza okna.
Onog islikanog. I onog drugog koje će islikati.
U uglu zida koji vlaži.
Oponaša san. Virka.
Odlaže ustajanje iz postelje.
.
.
Vjernost
.
Tješim ogledalo.
Znala sam ovo prije njega.
Sve njegove dojave kasne.
Neutješno, tiho poravnava
amalgam kojim sam obložena.
Ispravlja na mom odrazu
nabore tuđih misli o meni
Istrajno u vjernosti.
Uporno i živi i misli
onako kako izgleda.
Jedino ono,
od svih koje poznajem.
.
.
Pag
e20
0
Opis brodovlja
.
Opis brodovlja.
Ne brodovi nego brodovlje.
Lelujava bezvremenost.
Uvijek sam zavidjela pjesnicima
na toj slici svježine što se sprema da se otisne.
O, kako sam im zavidjela na tom motivu.
Pa ako se, uz to, doda crveni kafanski sto i
bijeli šešir
u sjeni.
I usporeni falš napjeva rezolucije pjesničke kamere.
Mislila sam da na pisanje imaju pravo
jedino poete u lukama Portugala
ili Aleksandriji.
Trenutak nabiranja jedara.
Nedešavanje u čistoj potenciji, potpuno postojanje.
Brodovlje.
Arheolozi tvrde da se na stijenama iznad doline u koj sam rođena nalaze mermerni stubovi za
koje su
nekada, mnogo davno, vezivali lađe.
Slika brodovlja.
Iz donjeg rakursa, doduše.
Nikad neću pripadati tom sinestetičkom akvarelu.
Bilo bi iznuđeno.
Kao i sve narkotičke vizije izazvane vremenom.
.
.
Tema
.
“Opet pišete ?
Sinopsis dramice ?
O čemu ?
Opet o logici
u kojoj se ne ide dalje od hipoteze ?
Opet o Prokurstovim sabirnim centrima ?
Opet o dijalogu koji je samo sukcesija pitanja bez odgovora?
Opet o omrazi koja zubima se otkida od vazduha ?
Na kom jeziku?”
Pag
e20
1
.
.
Pričaj mi
.
Lezi pokraj mene!
Kao nekad.
Dođi!
Pričaj mi!
Pričaj mi samo!
O Njemu, onom Drugom, koji Te čeka,
pod trijemom negdje, cupkajući s noge na nogu,
iako nije hladno.
Sa katalogom bjelina i zajedničkih bivših života
pod pazuhom.
Pričaj mi!
Pričaj mi samo!
O Njemu, Pouzdanom,
čija Te mudrost učinila buntovnom i britkom.
O Njemu, Predanom,
čija Te brižnost učinila podanikom i čuvarem.
O Njemu, Lakom,
čija Te strast učinila krotkom do bludnosti.
Umoran sam.
Pričaj mi!
Umoran sam od bliskosti, povjerenja i strepnji.
Možda.
Umoran sam.
Lezi pokraj mene!
Kao nekad.
Umoran sam.
Ja, Tvoj Jezik.
.
.
Selim se od stana do stana
.
Selim se od stana do stana.
S grozdom limenih zvončića u ruci.
Nepovjerljivi stanodavci čude se broju knjiga
s kojim i pristižem, i mašini za pranje suđa.
Pag
e20
2
Strankinja bez muža, s djecom.
I niko joj ne dolazi u posjetu.
U iznajmljenim domovoima bojim uglove zidova u boju kajsije i redam po podu ćupove i
lišće. Danju.
A noću sanjam tuđe snove.
Bivših stanara.
Nečiju jezu, sram, strahove i nemoć.
Poslije beskrajnog niza seoba i moje kćerke
postaju sve više jurodive.
Na jedan sramežljiv način,
kako to dolikuje
dobro vaspitanim djevojčicama.
.
.
Moja vedrina je moja ambiciozna majka
.
Moja vedrina je moja ambiciozna majka.
Nijema je.
Ne mogu je optužiti
da me njen glas iritirao kod buđenja,
ili da je tokom ovih godina
bila predvidiva intonacija njenih pridika.
Ipak se ne plaši od mene
onako kako se majke, sve više, s vremenom,
plaše svoje djece.
Ja sam rodila svoju majku.
I ona je izbrala da bude moje dijete
i majka i dobra vila pored uzglavlja.
Moja vedrina- dar i kazna.
Nikako da se umori od mene, i ni od sebe same.
Moja vedrina, moja ambiciozna majka.
.
.
Loš dan, kiša
.
Loš dan. Kiša.
Loši dani su stvoreni za donošenje odluka.
– Od predatora iz mora
čovjek neka ne pokušava da se brani.
Treba da bude miran i nepomičan –
govorio je moj otac.
Pag
e20
3
Bio je mornar tri godine.
Putovao je svijetom.
Od Istre do francuske luke Tulon,
niz Sredozemlje,
duž afričke obale,
kroz Suez, u Indiju, Kalkutu,
i nazad u Jadran.
– S predatorima s kopna čovjek ima šanse –
ponavljao je.
Djeda je bio lovac.
I jahač, imao je lipicanere.
I on je putovao svijetom. I bio mudar.
Ja, kćerka i unuka, nemam vozačku licencu.
Ni za more ni za kopno.
Imam njihovu krv.
A ne znam da se orijentiram.
Ako ne pada kiša.
Na kiši sjedim nepomična i mirna.
Nije dobro.
Beskorisna mudrost
I loši dani.
Dobre sam potrošila.
I nije važno ako sam plijen.
Loši dani su dobri.
I kiša. I odluke.
.
Zima
.
Kad vuk izgubi ženku osami se
i četrdeset dana tuguje. Zavija.
Sjećanja imaju protokol.
I hijerhiju.
Ona najbolnija na kraju dolaze.
I zimi. Zbog toga je i bjelina.
O, bjelino!
Sjećanja mi nadolaze u parovima.
Ipak zavijam.
Pag
e20
4
Nenad Milošević
TIME CODE
.
Zemlja javorova
Radmili Milošević
.
Stazom kroz park vraćali smo se
sa pesničke večeri.
Stranci, a ipak zabavljeni istim stvarima,
smišljali smo načine rastanka,
kada se setih da prozor kraj kojeg prolazismo
pripada dobroj staroj tetka -Viki.
Živela je u velikoj sobi na prvom nivou
stare zgrade. Zimi je spavala ispod ogromne
cevi boje srebra, a leti se sunčala
na klupama u parku. Znala je da uvrne
članak bezobraznim muškarcima.
Maleni, Leo i Cakani zvale su se mačke
koje je nadživela.
Nisam je video sedam meseci.
Podigoh kragnu kaputa i uvukoh glavu
pa nastavih i ja da iznosim
nezadovoljstvo poezijom koju smo slušali.
Ali kada ostah sam na vlažnoj i dugoj ulici,
još jednom pomislih na tu ženu
koja godinama zuri u mračni ekran
i možda još uvek pokušava da zamisli
nebo i vazduh Kanade i život koji bi
tamo vodila. Sanja, budna,
tu nedosegnutu lepotu: da iz mesta
gde bi bila srećna – čezne za mestom
gde je rođena. Da opet kaže: ”Trebalo je otići,
ali bila sam mlada i nisam mu verovala”.
”Nisam to bio ja, tetka-Viki”.
”Ne znam, neki ljudi su prolazili te večeri,
tri žene i dva muškarca”, reče.
”Učinilo ti se, tog dana, petak kažeš,
čitav dan presedeo sam u kući”.
.
Pag
e20
5
.
Srednje godine
po R. Louelu
.
Želeo je samo da prelista tu knjigu
kada je naleteo na pesmu Srednje godine.
Okrenuo je još jedan list, a onda
se zaustavio. Skoro da nije znao
šta su to ”srednje godine”.
Tih nekoliko trenutaka nije znao.
čuo je za njih, kao i za priče
o gradovima dalekim i nepoznatim.
Možda je on u srednjim godinama?
Pročitao je još nekoliko stihova
i zaključio da nije; ali i oseti da se
te godine približavaju, kao i dan
svaki što se približava,
preko puste, ničije noći.
.
.
Posle bogosluženja
.
Bela svetlost, mistika lišća i mir kuća
posle kiše, na ničijoj zemlji,
između Novog Beograda i Zemuna.
Veliki oblaci usidreni na horizontu.
Kao Levijatan dremalo je brdo Kalvarija.
Kao da je pravednik pre nas prošao
hodali smo sredinom ulice.
Vratite se veri, neko je napisao
na domu adventista.
Ispod metalne kapije pas je zalajao.
Starica je metlom izbacivala vodu
iz rupa na trotoaru.
Kao da život pobeđuje
a mi to ne znamo ili sumnjamo.
O životu i poeziji smo razgovarali,
dok smo se vraćali stazom
između škole i drvoreda topola,
pored igrališta posutog šljakom.
Kada smo izašli na ulicu već se video mesec;
Mi smo u ratu, reče i promenismo temu.
Pag
e20
6
.
.
Time code
.
Kada sam dobio stalno zaposlenje
sapun je počeo da nestaje iz javnih toaleta.
Čestitost čistih ruku sve manje se sretala
i kod učitelja još tokom osamdesetih.
Nestajali su tihi vrtovi i oštri mirisi fabrika,
lavirane fotografije gradova iz drugih republika
u kupeima vozova državne železnice.
Uništavana su mnjenja
a istina nije dolazila da ih zameni.
Posle pada diktature, u drugoj vladi tranzicije
sve se polako smirivalo
i prešlo u dosadnu, stabilnu bedu.
Bogataši su nestvarni kao novi bogovi.
Prodavci jaja, prodaju i kutije za jaja.
U montaži pregledam filmske žurnale
očajnički tražeći, iza istorijskih ličnosti i scena,
svetlo i oblake mog jadnog i slatkog detinjstva;
Žene nalik Đini Lolobriđidi mi smeše se
sa sekretarima u drugom planu,
preobučenim u Maknamaru
koji su prethodno u Partiji porazili
frakciju uniformisanih sekretara.
Televizija je počela sa takvim, elegantnim,
uvek na vetru figurama i modernim,
crnim naočarima za sunce, što su govorile,
čak i kada su zamenjivali
ševrolete i bjuike mercedesima:
«Holivud je i ovde, oko nas, ali ti ga ne vidiš».
Kvantitativne analize iz usta spikera
rušile su teze Smita i Rikarda,
pripadnici različitih naroda
sporazumevali se osmehom kao vozači
električnih automobila u luna parku.
Ko je bio lud da pobegne u sebe,
na štetu karijere, kvadrature i beneficija.
Ponekad, tako, dok sekretarica režije
iščekuje da joj izdiktiriam time code,
preko očiju me iznenada ošinu
slike prošlosti što se udaljava,
slike života pre mene, iz vremena
kad sam bio beba, dečak, mladić, muškarac.
Pa iako mi se jasno ukaže lanac prevara
neka slasna jarost me obuzme tada i
na trenutak sam izvan dosadnog sebe,
Pag
e20
7
epohe u koju me svrstavaju i povratak,
unazad do nevinosti učini mi se moguć.
.
.
Februar
.
Grozni, prevratnički februare,
nedovršena revolucijo,
oduzimaš kao carinik lanjska prava,
vizije sreće i planove,
veru u stari antifriz.
Do Svetog Jovana
medvedi su bili budni,
krzna se nisu nosila.
Kratak si, ako je za utehu,
ali i zbog te nepravde surov.
Hladni talas nije samo niska temperatura.
Otvoreno si se stavio
na stranu novih bogataša.
Ko će te se sećati,
sem ponekog deteta,
mada tvoje ime ostaje
da pokorava i zastrašuje.
Kao Denicova podmornička flota
krvne komore pesnika si bušio.
U prvoj polovini, prvog kvartala
najavljuješ martovske ide,
što ti je dužnost,
ali i otvaranje pupoljaka i dosijea,
majske prevrate na nebu.
Led će pucati, topiće se,
kamenje će padati niz litice
a mi ćemo se znaj, uprkos svemu,
zagrljeni uspeti na proplanak.
.
.
Mart
.
Na početku proleća, pridiže se zima
kao na kraju filma već mrtav terorista.
Sneg najavljuju na planinama
i ponegde u nizijama.
Pag
e20
8
Ma zima se nije promenila,
samo je kasno počela,
kaže Bora kafedžija, bivši meteorolog.
Kada bi se uvek odvijalo isto,
to ponavljanje, ciklusi,
kao kod Elijadea, bez straha
od globalnog uništenja,
od greške i nesporazuma,
od neminovnosti Antihrista
i rajske linearnosti vremena.
Ili to blisko mimoilaženje
dva junaka iz dva mita
u univerzumu Mediterana
kao kod Vergilija,
ili nebeskih tela,
od kojih je jedno plava planeta.
Na južnu hemisferu,
gde je prodro latinski i Petrova crkva,
gde sakupljaju enciklike i implante,
zima polazi.
Sendero luminoso u koloni, niz padinu
kraj zaspalog kralja kokaina prolazi,
menja lokaciju.
.
.
April
.
Dečak tuguje ili spava na prozoru.
Zlatna kiša prošlosti pada
po građanima ujedinjene Evrope.
U Americi snovi doseljenika
ostvaruju se uz povećani rizik.
U plimi sećanja zasvetli stari svet.
Dodiruju se i mešaju epohe, kako gde.
Glečeri se tanje na Alpima, reke se izlivaju,
splavovi se udaljavaju od savskih obala,
gnjurci se sklanjaju od brze vode,
čitav dan na oblačnom nebu
bledo sunce sija kao da je zima,
svet se još jednom ukaza u zaboravljenom,
slabom kontrastu aprila.
Papa je primio pričest i odbio
da ga prebace u bolnicu,
princ Čarls je odložio venčanje,
Pag
e20
9
princ Albert preuzeo vladarske prerogative.
Kao rumenilo Šubertovih obraza,
takvo bih želeo da bude ovo proleće:
blisko i nedostižno kao najrođeniji.
Pupoljci i cvetovi na žarkom suncu maja,
kao kod Turgenjeva, kad oteknu vode.
Devojka se nećka da pored momka
na natruli panj sedne,
oblaci čame na horizontu
neopterećeni formom
kao u Leonardovim «Blagovestima»
posle čišćenja.
Čamdžije na Savi osmatraju
šta se u starom krajoliku promenilo,
oštro oko njihovo i devojku vidi.
.
.
Hramovi
.
Od Pregrevice do Kapetanije,
po sredini reke galebovi plutaju,
na kraljevskom venčanju leta i jeseni,
u raju jedinom za koji znaju.
Na usidrenoj pasari
izbledela zastava leprša.
U svetu reku žena sa krme
baca ljuske od krompira.
Iznad, na Gardošu, leži Raša.
Gore, prema Širokoj stazi
Miloš pod čkaljem ne čuje Zlatu
koja ga s pramca moli da krenu kući.
Zbog svetlosti i plavog neba iznad Dunava
u odnosu dva prema jedan
kada se uzvodno gleda
dođoh tu opet, u ribarski klub Radecki,
da momak budem iznova.
Posle premišljanja
drugo pivo na prazan stomak
umesto riblje čorbe da naručim,
pa glasove mrtvih pustim
da mi se iz usta otimaju,
mudrost njihova da me sustiže jasna
dok memlu iz tame ribarskih šupa mirišem
nanizanih sve do škripavih čučavaca
u kojima će vam se iskvasiti stopala
Pag
e21
0
ako brzo ne iskoračite
kad pustite vodu.
Sutra će gora i voda da se preobraze
i Petar će, pred svetlošću neviđenom,
ne znajući šta da kaže,
zatražiti dozvolu da podigne senice
za Mojsija, Iliju i Isusa,
koji će mu reći da slavi, slobodno
novu nadu i novog Boga.
Raduj se, i ti zbog toga
i ne žali za letom, momče.
.
.
Milionga za Duleta Basarića
.
Došao si iz epohe noževa i srče.
Pio si vinjak, sjale su ti oči.
Pričalo se da si ubio u Rusiji pa pobegao
i da si nepredvidiv, kao nekada što su mangupi bili.
Nismo mogli tek tako da ti uzvratmo pogled
dok sedimo s tobom za stolom,
počela bi da se oseća hladnoća iz tebe, brate.
Sedam meseci go do pojasa,
dekadentni Brus Li u zrelim godinama,
s istetoviranim vizijama pakla i raja socijalizma
iza leđa progresu i građanima Novog Beograda
što su se držali dalje od velike vode
vezivao si se tu i tamo duž obala,
na Međici kod Rce i Buše, na Adi kod Mišela,
na Keju kod Vajsa i Bore
i gore kod Ratka i Bate Hijavate,
(koga ubiše pijani gosti ušnicima)
pa brzo odlazio poslom nekim,
da vadiš ili postavljaš burad, prevezeš nešto
ili onako samo vođen rečnim vilama,
što Sava daruje odabranima,
u opojnu noć hrliš pijanstvom svojim
nad maglom rečnom, brodiš ka zori,
iz janga u jin, sa Li Tai Poom zagrljen.
Čak si se i mladom ženom oženio,
svadba na Međici bila, na otvorenom.
Poslednji put kad sam te video
bila je predsezona,
na keju si prodavao karte za čamac
i taman si bio otcepio kupon i pitao me sa smeškom
Pag
e21
1
i žarom u očima, neodoljivo, kao Pazolinijev Franco Citti:
oćeš na Adu, kad pomislih
da bi svako mogao da te voli
i na tren pristadoh,
nikada takvu radost ne videh u tebi;
ali rekoh ti kako čekam nekog prijatelja
pa ću možda kasnije, s njim
i sad se pitam koga sam čekao
ko je to mogao biti?
.
.
Posle svetskog dana poezije
.
Slepi prolazili dani.
Proleće, došlo je i nije.
Novi vek se zahuktavao
dok smo stari gazili
po prstima na simsu.
Levitirao sam u srednjem dobu.
Sam, praznog duha
kao SS divizija u povlačenju
otvarao sam stare knjige poezije
i ređao ih, kao nekad, na kuhinjskom stolu.
Mirisi me zapahnjivali,
suvoća starog sveta me opijala,
dok čitah imena lektora i korektora.
Na radiju Barbara Hendriks je pevala
Foreove „Verlenove pesme“.
Množio sam se u pesmama.
Stare istine ostale su netaknute,
čak patinirane epohama,
ni kataklizma im više ništa ne može oduzeti.
Jasno je da ljudima treba poezija, rekoh,
čitanje stihova koje su voleli
zamah lepote, povišeno stanje.
Smelost duha, imaginacija,
ljubav neskrivena, tragična
iz mladosti pretočeno znanje u stihove,
prostor, opis prostora
i u ljudima vizije tog, njihovog mesta.
Pag
e21
2
Nedostaju mi nove pesme
i mrtvi ljubitelji poezije, stara patnja –
posebna vrsta usamljenosti,
vitkost i predaja vazdušnim strujama.
„Sem u poeziji, ništa se i ne događa“,
šapatom izgovaram
i zatvaram stare knjige poezije,
slažem ih u police,
zaziđujem rajski prozor,
da izgleda kao da se ništa nije dogodilo.
.
.
Univerzumi
.
Zastajem ispred ogledala,
vreo, drhtim neprekidno, vibriram.
Leto je u jeku, ili se sprema.
U uglovima dvorišta,
lahor napinje paukove mreže.
Ksenija Cicvarić uspavljuje
dekadentne službenike revolucije.
Mere stabilizacije su u jeku.
U vestima vagoni se pretvaraju u tone,
vrtoglavi rekordi probijaju hemisferu
i napuštaju istoriju.
Kremlj volge još uvek kao ševrolete broji.
U gustoj noći sanjam zvezdane ratove,
visoko na bezbednoj udaljenosti od zemlje.
U kodakovom univerzumu
Karl Luis se približava Bimonovom rekordu,
i dostiže ga sa prestupom.
Nosimo stare sakoe od listera Miše apotekara,
pantalone skraćujemo iznad gležnjeva,
nikada ih nećemo prekriti, zaklinjemo se;
„šta kad ta moda prođe“, majka odmahuje
glavom s makazama u ruci.
Predveče brat uzima kist i pali mirisne štapiće.
Mirimo sve i praštamo svima.
Na jednookom kasetofonu vrti se Đango
i Cockney Rebel, na smenu.
Pag
e21
3
.
.
Kraj zime
.
Sanke spuštam u podrum
majku spustismo u grob.
Prođoše snegovi februarski
što su se zbog nje iz hada vraćali.
Ljuštim narandžu
koja je stajala kraj njenog uzglavlja.
Pijem njeno mlado vino.
Ja bih da budem to vino,
nevin a opojan,
kakve su kćeri a ne sinovi.
Majka nije dočekala da vidi popodneva
iz plavog mrtvila zime
kako se vraćaju,
lavine krvi zatrpavahu njen um,
dok je nema stezala snažno desnicom
ruke njenih dečaka što su virile
iz oklopa građanstva, kao
nekada iz rukava bundica.
Mogla je s nama da provede zimu,
govorila je moja žena.
Šta ćemo sa majkom,
pitala je bratovljeva žena ,
a posle: šta ćemo sa kućom.
Majka je vratila pogled na mene
kada je izgubila moć govora.
Prvi put sam video njene
širom otvorene zelene oči
kakvim je prvi put možda pogledala oca,
od kojih sam bežao celog života.
Primih taj dar nemušto.
Ozaren, slao sam joj poljupce iz prijemne sobe,
zbijao šale sa bolničkim portirom
koji je osnovao lokalni festival belih bubrega;
to je život, život a ne smrt, ponavljao sam
dok se sneg ispred mojih nogu sklanjao
uplašen, prvi put pobeđen.
.
Pag
e21
4
.
Odavno mrtvi
.
Odrastao sam pored groblja
i spomenika palim borcima.
Na skveru smo jedni drugima
predavali popa baksuza.
U gradu su vladali komunisti,
divno samoupravljanje,
kako bi rekao Handke, gde se i danas
još nekom omakne: mi smo gradili.
Nedeljom me je iz sna mangupskog
budilo vojničko zaklinjanje;
za ručkom nas prene orkestar za sahrane,
podseti na akcident smrti
i otac se pre prinošenja kašike ustima
nehajno zapita: ma ko li je to umro.
Moj život u tim danima,
ti dani u mom životu.
U tom gradu ne znam više nikoga
koga bih mogao da pitam:
zašto se drugarica lepotica zamonašila,
zbog čega se školski drug obesio,
i od koje je bolesti umro onaj
što me je jednom na Tašmajdanu,
kod crkve Svetog Marka,
posle dvadeset godina, po kašlju poznao.
Samo me odavno mrtvi presreću i govore:
znamo te, dečače.
O čemu govorite, pobunim se.
Ne greše, a ipak lažu.
Travnjak smo pokosili,
pošto smo peršun počupali, i majčinu baštu.
Nećkamo se, brat i ja,
da tablu istaknemo: Kuća na prodaju.
Pag
e21
5
ECKERMANN
WEB ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST
WWW.ECKERMANN.ORG.RS
JAN - FEB 2017.
BROJ 13
Autor fotografije: Sandra Miletić
Sva prava zadržana © 2016 - 2018. Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)
Pag
e21
6
top related