viii. vjerujem u isusa krista

„VJERUJEM U ISUSA KRISTA…“ISUS KRIST, PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK (KKC 422-534)

Čvrsto vjerujem u Boga Oca, i Sina i Duha Svetoga.Životom želim potvrditi

svoj krsni savez s Bogomi tako obnoviti sveti pradjedovski zavjet vjere

u Isusa Kristai vjernosti Katoličkoj Crkvi.

Svoju odluku polažem u Bezgrješno SrcePresvete Bogorodice Marije.

Najvjernija odvjetnice, na braniku stoj,

čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom. Amen.

Vjera u jednoga jedinog Boga: zajedničko nasljeđe više religija

Iznose se sljedeće teme:

Utjelovljenje Isusa Krista; Krivovjerna učenja o Isusu Kristu

kao pravom Bogu i pravom čovjeku; Kako je Sin Božji čovjek; Ljudski lik koji može biti „stavljen

pred oči“, tj. na ikonama; Začeće po Duhu Svetom, rođenje od

Djevice Marije; Marijino bezgrješno začeće,

Marijino bogomaterinstvo, Marija vazda Djevica; Otajstva Isusova života

Originalnost, jedinstvenost i istinitost je u ispovijedanju vjere da je Bog postao čovjek: Bog se utjelovio u Isusu iz Nazareta Kristu, drugoj božanskoj osobi.KKC izlaže temeljne sadržaje ispovijesti vjere u Isusa Krista vrlo jasno

Isus Krist je u središtu svake crkvene kateheze

„Crkva ispovijeda da je Isus nerazdvojivo pravi Bog i pravi čovjek. On je uistinu Sin Božji koji je postao čovjek, naš brat, a da time ne prestaje

biti Bog, naš Gospodin”

1. Isus iz Nazareta, Krist – povijesna osoba

Isus Krist, Utjelovljena Riječ, nije mit ili apstraktna ideja; on je čovjek koji je živio u određenom povijesnom kontekstu, koji je umro nakon života provedenog na zemlji, te uskrsnuoIsus iz Nazareta Krist je povijesna osoba; uz kršćanske izvore postoje i drugi, nekršćanski, koji govore o njemu (K. Tacit, Gaj Svetonije, Josip Flavije, Talmud i dr.)Dosta podataka o Isusu možemo saznati iz Evanđelja, posebice ako ih usporedimo i dopunimo povijesnim dokumentima iz toga doba (rimski, židovski)

1. Isus iz Nazareta, Krist – povijesna osoba

Isusov životopis ipak bi bilo nemoguće napisati; prvotni cilj Evanđelja je posvjedočiti vjeru u umrloga i uskrsnulog Isusa Krista, ali donose i povijesne činjenice glede Isusa, njegovih riječi, djela i ponašanjaTekstovi Evanđelja nude dosta informacija o nekim obilježjima Isusove osobe: majka, „otac“, rodbina, rast i razvoj, itd.Ako krenemo od Isusova života, ponašanja, naučavanja i djelovanja, možemo uočiti ono što obilježava njegovu ljudskost, odnosno možemo zaključiti da je on čovjek kao i mi, kao toliki koji su živjeli na ovoj zemljiU isto vrijeme otkriva se da je Isus iz Nazareta ipak i drugačiji od nas ljudi; o njemu se svjedoči da je „u svemu nama sličan, osim u grijehu”

Tvrdnja da je Isus iz Nazareta pravi čovjek, sličan nama i iskušavan u svemu osim u grijehu, i da je u isto vrijeme onaj u čijoj osobi sam Bog dolazi među ljude - to se ne

može shvatiti “odozdo”, nego samo “odozgo”

Isus nije postao (počeo biti/bivovati) snagom ljudskih mogućnosti, nego je Sin Božji došao među ljude postavši

jedan od njih, zahvaljujući Božjem djelovanju

Govor o utjelovljenju Sina Božjega kazuje da ono(g) što susrećemo u čovjeku Isusu nema svoje podrijetlo u

kontekstu svjetovnog događanja i postojanja, nego ima podrijetlo u Bogu: Bog odlučuje “sići” k ljudima, i to na

“nečuveni” način

2. Ne samo čovjek…

3. Utjelovljenje Sina Božjega: Isus Krist, pravi

Bog i pravi čovjek

„Ali kad dođe punina vremena, posla Bog svojega Sina, rođena od žene“ (Gal 4,4).

„Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina. On će ti satrti

glavu, a ti ćeš mu vrebati petu“ (Post 3,15).

Bog je pripremao čovječanstvo za dolazak-utjelovljenje svoga Sina; izabrao je izraelski narod, sklopio savez te ga oblikovao za ovaj zahvat u povijesti

Kod Ivana: jezična formulacija o utjelovljenju Sina Božjega u Isusu iz Nazareta Kristu: „I Riječ tijelom postade” (Iv 1,14)

“potomak je Davidov po tijelu” (Rim 1,3)od Izraelaca “potječe i Krist po tijelu” (Rim 9,5)

“u Kristu tjelesno prebiva sva punina božanstva” (Kol 2,9) “premda božanske naravi, nije se kao plijena držao svoje

jednakosti s Bogom…“ (Fil 2,6)

Utjelovljenje Isusa Krista možemo opisati (definirati) ovako: to je sjedinjenje ljudske naravi sa drugom božanskom osobom

Sjedinjenje se događa u drugoj božanskoj osobi (Bog Sin) koja, utjelovljujući se, uzima na sebe ljudsku narav, postajući tako pravi čovjek

Utjelovljenje je otajstvo čudesnog sjedinjenja božanske i ljudske naravi u jednoj osobi Isusa Krista (KKC, 483)

Utjelovljenje Sina Božjega ne znači da je Isus Krist djelomično Bog, a djelomično čovjekOn je postao istinski čovjek ostajući istinskim Bogom, tj. pravi je Bog i pravi čovjek (KKC, 464)

Neki ga smatrali samo čovjekom, svetim i posebnim; drugi su govorili da je posvojeni Božji sin: Isus je samo čovjek kojega je Bog posinio te se u njemu nastanila Božja snaga; drugi negiralo božanstvo Isusa Krista, tvrdeći da je stvorenje; ili da je u Isusu Kristu samo božanska narav, a ne i ljudska…

Crkva je branila i objašnjavalavjeru u utjelovljenje IsusaKrista tijekom prvih stoljeća, posebice protiv krivovjerja koja su je odbijala ili krivo tumačila to otajstvo

Krivovjerja osuđivana su na općim crkvenim saborima u Niceji (325.), Carigradu (4 sabora), Efezu (431.) i Kalcedonu (451.), kada je svečano proglašena istina vjere kako se Isus Krist, vječni Božji Sin, utjelovio, postao čovjekom, te ga treba ispovijedati kao jednu osobu u dvije naravi (božanska i ljudska)

„Slijedeći svete Oce, svi mi jednodušno naučavamo, da je Gospodin naš Isus Krist jedan te isti Sin, savršen u božanstvu, isti savršen u čovještvu. On je uistinu Bog i uistinu čovjek - od razumske duše i tijela. On je iste bîti s Ocem po božanstvu i iste bîti s nama po čovještvu, nama u svemu jednak osim u grijehu (usp. Heb 4,15). On je prije vjekova od Oca rođen po božan- stvu, a u posljednje dane on sâm za nas i za naše

spasenje rođen je od Marije Djevice, Bogorodice po čovještvu. Njega, jednog te istog Krista, Sina, Gospodina, Jedino-rođenoga treba priznati u dvije naravi nepomiješane, nepromijenjene, nera-zdijeljene, nerastavljene, tako da se nikad zbog jedinstva ne dokida razlika naravi.”

Dogma je katoličke vjere, utemeljena na Sv. pismu i Predaji, da dvije naravi Isusa Krista pripadaju Sinu Božjemu, tako te je on jedini subjekt (jedina osoba) obiju naravi

- „dvostruko” rođenje Isusa Krista: vječno rođenje Sina Božjega od Boga Oca, te njegovo povijesno rođenje od Djevice Marije

- hipostatsko (osobno) sjedinjenje: utjelovljenje je sjedinjenje ljudske naravi Isusa Krista s jednom božanskom osobom (drugom), tj. s osobom Logosa kao svojom subzistencijom (kao subjektom svog opstojanja)

Djevičanski dolazak Sina Božjega u ljudskom tijelu na ovaj svijet nije Božje zanemarivanje niti obezvrjeđivanje naravnoga puta začeća djeteta po ljudskom ocu i majci, njihovim ljubavnim sjedinjenjem

Isusovo djevičansko začeće poručuje da je utjelovljenje Božjega Sina nebeski dar zemlji i zato Marija začinje Isusa Krista po Duhu Svetome

Otajstvo Kristova utjelovljenja djelo je Duha Svetoga: Isusa Krista je začela Djevica Marija po Duhu Svetome, te je on postao čovjekom

Blažena Djevica Marija

Cilj crkvenih sabora i saborskih definicija: pojasniti vjeru te ukazati na moguće pogrješke, a ne tumačiti otajstvo Isusa Krista u cjelini (što je i nemoguće), pri čemu se saborski oci služe jezikom svoga doba

Govor o Marijinu djevičanskom začeću Isusa Krista po Duhu Svetom tumačenje je novozavjetne vjere, svečano definirano na crkvenim saborima

Na prvih 8 općih sabora (325.- 869./870.) prevladavajući jezik, kultura i način promišljanja je obojan helenizmom, ali to je

inkulturacija; kolikogod su stručni (teološki) izrazi teški zanimljivi i važno ih je poznavati, ipak naša vjera u Isusa Krista

nije prvenstveno teorijska

Temelji se na prihvaćanju Isusa iz Nazareta Krista, sina Blažene Djevice Marije, kao Božjega Sina koji je postao pravi

čovjek

4. Motiv (razlog) utjelovljenja Isusa Krista

Teško je nama ljudima odgovoriti na pitanje: zašto je Bog htio utjeloviti se, zašto je postao čovjek (s tim je povezano i pitanje, zašto je pošao na križ i trpio?)

Sin Božji se utjelovio da nas otkupi od grijeha

crkvena tradicija i prvi sabor (Niceja, 325.) svečano je proglasio: “…koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa, utjelovio se po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice i postao čovjekom…“

U motivu Utjelovljenja

stavlja čovjekov grijeh u središte

pozornosti, odnosno

otkupljenje od grijeha

Sin Božji se utjelovio samo „zbog našega grijeha“? A da nije bilo grijeha, bi li se utjelovio?

Mnogi tvrde da bi se Sin Božji utjelovio bez obzira na grijeh, tj. i da čovjek nije sagriješio

Franjevački teolog Ivan Duns Scot (XIV. st.) smatra da je nemoguće da grijeh „prisili” Boga na utjelovljenje;

U prvi plan stavlja ljubav Božju prema čovjeku i svijetu: i da nije bilo grijeha, Sin Božji bi se utjelovio, da nam Bog i na taj način pokaže/objavi svoju ljubav

„Po ovome se pokazala Božja ljubav prema nama,

što Bog svoga Sina jedinorođenoga posla na svijet, da živimo po njemu

(1 Iv 4,9)

Motiv utjelovljenja Sina Božjega jest: otajstvo Božje ljubavi. Samo ljubav tako razmišlja, bez ljubavi to ne bi bilo razumljivo. A Božja ljubav nije logična u našem ljudskom smislu te riječi…

5. Kristovo sveto čovještvo

Utjelovljenjem je „ljudska narav bila uzeta, a ne uništena“ (GS 22; KKC, 470).

Crkva je uvijek branila „punu stvarnost Kristove ljudske duše, s njezinim djelovanjima razuma i volje i Kristova ljudskog tijela“ (KKC, 470)

U čovjeku Isusu Kristu postoji tzv. stečeno znanje koje samo po sebi nije moglo biti neograničeno

Razvoj i rast Isusova znanja: „Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i kod ljudi” (Lk 2,52)

Iskusio je stvarni rast i napredak u znanju, zahvaljujući obitelji, učenju, molitvi, čitanju i razmišljanju o Sv. pismu, iskustvima koja je doživljavao među drugim ljudima...

I s u s o v o z n a n j e

Isus Krist posjeduje istinsku ljudsku spoznaju (znanje)

Isus Krist također posjeduje tzv. neposrednu spoznaju (neposredno znanje)

Isusova bezgrješnost (svetost) i sloboda

Isus Krist je u svemu sličan nama ljudima, „poput nas iskušavan svime, osim grijehom” (Heb 4,15)

Ostao „svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grješnika” (Heb 7,26)

Kaže: “Tko mi od vas može dokazati grijeh?” (Iv 8,46)

Svjestan je da nije došao biti spašen, nego spasiti (usp. Mk 10,45)

On je onaj “koji ne upozna grijeha, a kojega Bog za nas učini grijehom, da mi budemo pravednost Božja u njemu” (2 Kor 5,21)

NIJE LI TO U SUPROTNOSTI S ISUSOVIM STVARNIM ČOVJEŠTVOM I NE ISKLJUČUJE LI STVARNU LJUDSKU VOLJU I LJUDSKU SLOBODU U NJEMU?

o Grijeh nije dio izvorne ljudske naravi, odnosno naravnog bitka čovjeka i ne ulazi u samu definiciju čovjeka

o Kršćanska tradicija se suprotstavljala tome i ne gleda na grijeh kao od Boga stvorenu stvarnost, nego kao na negaciju, odnosno poništavanje stvorene stvarnosti

o Ljudska narav (izvorno) uključuje mogućnost griješenja, a ne stanje grijeha

o Bog nije stvorio grijeh

Tvrdnja o odsutnosti grijeha u Isusu znači: u njemu se pojavljuje AUTENTIČNI ČOVJEK, „po mjeri Božjoj”, tj. u njemu je potpuno ostvaren cilj čovjeka da u sebi nosi sliku Božju

SJEDINJENJE BOŽANSKE I LJUDSKE NARAVI u osobi Isusa Krista (hipostatsko sjedinjenje) je temelj i korijen toga izvanrednog aspekta Kristova čovještva;

TEOLOŠKI POJAM GRIJEHA:

odvajanje od Boga; čovjek se suprotstavlja Bogu,

stvorenjima i samom sebi. Kada kažemo da je Isus bez grijeha, znači da se nikada

nije odjeljivao ili suprotstavljao Bogu, da nije nikada išao protiv stvorenja

ili samoga sebe;

Je li Isus mogao odbaciti Božji naum, te tako sagriješiti?Pitanje slobode i slobodne volje

Isus slobodno daje svoj život: „Nitko mi ga ne oduzima, nego ga ja sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti

ga.” (Iv 10,18)

Što je sloboda? Mogućnost biranja između dobra i zla? NE! U tom slučaju ni Bog ne bi bio slobodan!

Definicija slobode moral se odnositi na biranje i određivanje vlastitog djelovanja (to je Božja sloboda!), na biranje dobra

Sloboda bi bila odlučivanje za (činiti) dobroČovještvo Isusa Krista je radikalno sveto, izvor i uzor svetosti za sve

ljude

HVALA NA POZORNOSTI I STRPLJENJU!

Ivan KARLIĆ

SLJEDEĆA TRIBINA (13. svibnja):

OTAJSTVA ŽIVOTA ISUSA KRISTA; MUKA I SMRT NA KRIŽU; USKRSNUĆE

(KKC 535-679)