4. BILANSNE TEORIJE (ODNOS BILANSNIH TEORIJA PREMA POLITICI BILANSA)

1. Monističke teorije bilansa

1.1. Statička teorija bilansa

1.2. Dinamička teorija bilansa

2. Dualistička (organska) teorija bilansa

Uvod

• Osnovna pretpostavka za sastavljanje bilansa jeste poznavanje glavne svrhe (cilja) bilansa. Bilans nema svoje samostalne ciljeve, već treba da ispuni određene zahtjeve i potrebe različitih internih i eksternih korisnika, te su i zadaci bilansa uslovljeni različitim interesima kojima treba da udovolje.

• Prema glavnom cilju bilansiranja, bilansne teorije dijele na monističke i dualističke, odnosno postoje tri različita shvatanja bilansa.

• Dok monističke teorije bilansa ukazuju na postojanje samo jednog primarnog cilja bilansa – utvrđivanje imovinskog položaja ili uspjeha preduzeća, u dualističkoj teoriji bilansa oba cilja su ravnopravna.

Statičko (imovinsko) shvatanje bilansa

• Prema ovoj shvatanju (teoriji), primarni cilj bilansa jeste utvrđivanje imovinskog položaja preduzeća.Pošto se imovina preduzeća u toku njegovog poslovanja mijenja, za njeno izračunavanje se pretpostavlja jedno stanje u datom trenutku, odnosno bilans predstavlja sliku stanja preduzeća u određenom trenutku.

• Statička teorija bilansa je u toku svog razvojnog puta evoluirala, te danas razlikujemo njene dvije varijante – starije (nerazvijeno) i novije (razvijeno) statičko shvatanje bilansa.

Starije statičko shvatanje bilansa

• Zasluga za nastanak ovog shvatanja pripada pravnicima jer se u osnovi ove teorije nalazi princip zaštite povjerilaca, kao temeljna teza poslovanja u to vrijeme.

• Naime, zakonodavac je, doslovno tumačeći jedan stari zakonski tekst francuske Uredbe o trgovini, nametnuo obavezu svim trgovcima da vrše inventurisanje, odnosno popis svih sredstava i obaveza i da taj inventar učine javnim kako bi se rizik od fingiranih (vještačkih) bankrotstava sveo na

1

minimum, tj. na jednu prihvatljivu mjeru. (Na taj način je došlo do miješanja pojmova inventara i bilansa.)

• Osnovna karakteristika ovog shvatanja jeste da se imovinski položaj dobije iz međusobnog suprotstavljanja stanja imovine i obaveza na dan bilansiranja. Strukturu imovine čine »gotovina i zbir svih u preduzeće uloženih dobara«, a strukturu pasive čini »zbir svih izvora sredstava stavljenih preduzeću na raspolaganje«.

• Bilans uspjeha se u ovom periodu još nije bio pojavio, pa se periodični rezultat izračunavao indirektno, upoređivanjem bilansa stanja u različitim vremenskim peridima. Znači,sučeljavanjem imovine i obaveza (A i O) u svakom od bilansa dobije se tzv. čista imovina, koja može biti pozitivna (A>O) ili negativna (A<O). Pozitivna razlika se unosi u pasivu bilansa kao pozicija Kapital, a negativna razlika u aktivu bilansa kao Gubitak.

• Nedostaci ovakvog načina izračunavanja poslovnog rezultata su brojni: globalna veličina poslovnog rezultata nije ukazivala na njegove izvore, odnosno strukturu; nije se mogao pratiti razvoj njegovih pozitivnih i negativnih elemenata (s ciljem eliminisanja negativnih i stimulisanja pozitivnih); neuočavanje unutrašnje povezanosti između elemenata stanja i elemenata uspjeha.

Novije statičko shvatanje bilansa

• I prema ovom shvatanju, glavna svrha bilansa je utvrđivanje stanja, ali umjesto imovine interes se okreće prema stanju kapitala.

• Strukturu bilansa čine »izvori kapitala« na strani pasive i »upotreba kapitala« na strani aktive, te bilans dobija, pored funkcije polaganja računa, i dopunsku funkciju, funkciju prikazivanja finansijske konstitucije (strukture) preduzeća putem raščlanjivanja kapitala.

• U ovom periodu dolazi do pojavnih oblika drugog finansijskog izveštaja, bilansa uspjeha, koji je raščlanjen po odgovarajućim načelima, što omogućava da se stekne uvid u izvore poslovnog rezultata; što je bitna promjena u odnosu na starije statičko shvatanje bilansa.

• Bilans uspjeha se osamostaljuje i izjednačava se po važnosti sa bilansom stanja. Uspjeh se sada izračunava suprotstavljanjem prihoda i rashoda, pri čemu razlika između tih kategorija predstavlja rezultat koji se integriše u bilans stanja, i to pozitivan kao dobitak i izražava se kao povećanje Kapitala, a negativan kao gubitak i izražava se kao smanjenje Kapitala.

• Od predstavnika ovog shvatanja najznačajniji je Le Coutre i njegovo učenje o »totalnom bilansu«, čiju suštinu čini značaj raščlanjivanja bilansnih agregata ukoliko se želi prezentirati i pojasniti konstitucija preduzeća.

Dinamičko shvatanje bilansa

• Ova teorija zastupa mišljenje da je osnovni cilj bilansa utvrditi uspjeh preduzeća. Ona ne negira značaj statičkih ciljeva bilansa, pod uslovom da njihova realizacija nije na uštrb glavnog cilja – utvrđivanja uspjeha.

• Bilans uspjeha, po ovom shvatanju, pomaže da se periodično razgraniče i vidljivim učine kretanja koja su se odigrala u preduzeću, a koja se pojavljuju kao trošenja i koristi koja se iskazuju u

2

računu dobitka i gubitka kao rashodi i prihodi. On ima primat u odnosu na bilans stanja, sa kojim se nalazi u organskoj vezi. Bilans stanja ovdje je samo pomoćni instrument u izračunavanju uspjeha. Na strani aktive, pored likvidnih sredstava i buduće gotovine, nalaze se i sva izdavanja koja još nisu rashod; a na strani pasive se, pored kapitala, nalaze i sva primanja i obračunati rashodi koji još nisu prihodi, odnosno izdaci.

• Prema tome, bilans stanja, pored likvidnih sredstava u aktivi i kapitala u pasivi, sadrži i sve tzv. lebdeće pozicije koje još nisu dospjele za bilans uspjeha, ali će u budućnosti postati rashodi i prihodi, tj. bilans stanja služi kao sredstvo za održavanje u evidenciji nedospjelih obaveza bilansa uspjeha.

• Princip zaštite povjerilaca gubi svoj značaj, a dominantan princip dinamičkog shvatanja bilansa postaje princip uzročnosti. Bilans je po ovom shvatanju instrument koji služi za raščlanjivanje ukupnog trajanja života preduzeća na kraće obračunske periode s ciljem da se svakom obračunskom periodu dodijeli pripadajući iznos troškova i prihoda kako bi se utvrdio periodični rezultat.

• Prema principu uzročnosti, prihodi i rashodi mogu se smatrati primanjima i izdavanjima jednog obračunskog perioda samo ako su oni stvarno i nastali u tom periodu. To znači da bilans uspjeha preuzima sva dospjela primanja i izdavanja i sve rashode i prihode koji će se objektivizirati u budućnosti. Nasuprot tome, bilans stanja zadržava sve nedospjele (tzv. lebdeće) pozicije jednog od budućih bilansa uspjeha. Dakle, prema ovom shvatanju kod bilansiranja se ne radi o vrednovanju (procjenjivanju) bilansnih pozicija, već o raspodjeljivanju troškova i prihoda između tekućeg i budućih obračunskih perioda.

• Problem kod izračunavanja periodičnog rezultata za pojedine periode razloženog ukupnog poslovnog života preduzeća vezan je za činjenicu da u pomenutim kraćim vremenskim periodima svi poslovi nisu dovedeni do finala, tj. sva primanja i izdavanja nisu dospjela u periodu koji se posmatra.

• Ovaj problem riješio je poznati njemački profesor Schmalenbach, koji se smatra tvorcem dinamičkog shvatanja bilansa i koji je svoje učenje izložio u svom čuvenom djelu »Dinamički bilans«. On je bilansnim agregatima dodijelio različite funkcije. Primarnu funkciju dobija bilans uspjeha, a pomoćnu bilans stanja.

• Osnovne grupe pozicija u bilansu stanja su:

AKTIVA BILANS STANJA PASIVA

Novac (gotovina) Kapital

Buduća primanja Budući izdaci

Budući rashodi Budući prihodi

• U narednim obračunskim periodima na »lebdećim« pozicijama će se odigrati sljedeće promjene. Buduća primanja će se pretvoriti u novac, budući izdaci ukazuju na buduće smanjenje gotovine, a budući prihodi i rashodi biće prenešeni u bilans uspjeha, čija će razlika (pozitivna ili negativna) povećati ili smanjiti kapital u pasivi. Tako će na kraju poslovnog života u bilansu stanja ostati samo gotovina u aktivi i kapital u pasivi, a totalni rezultat se dobije kao razlika ukupnih primanja i ukupnih izdavanja, pri čemu su prihodi jednaki ukupnim primanjima, a rashodi izdavanjima

3

jer se prema Schmalenbachu »pravi uspjeh« jednog preduzeća može utvrditi samo na kraju njegovog poslovnog života (u totalnom računu).

• U bilans uspjeha ulaze svi rashodi i prihodi koji se odnose na tekući period i posljedica su sljedećih odnosa:

1. Rashod sada, izdatak sada 1. Prihod sada, primanje sada

2. Rashod sada, izdatak ranije 2. Prihod sada, primanje ranije

3. Rashod sada, izdatak kasnije 3. Prihod sada, primanje kasnije

4. Rashod sada, prihod sada 4. Prihod sada, rashod sada

5. Rashod sada, prihod ranije 5. Prihod sada, rashod ranije

6. Rashod sada, prihod kasnije 6. Prihod sada, rashod kasnije

• Svi elementi bilansa uspjeha nalaze se u organskoj vezi sa aktivom i pasivom bilansa stanja, izuzev rashodi koji su istovremeno i prihodi (4.), i predstavljaju trošenje sopstvenih sredstava.

Organsko shvatanje bilansa

• Tvorac ove teorije je njemački profesor Schmidt sa svojim čuvenim djelom »Organski bilans po dnevnoj vrijednosti«. On je krenuo od osnovne teze da je preduzeće organski dio privrede, sa svojevrsnom povratnom spregom između preduzeća i ukupne privrede. Naime, nije moguće, s jedne strane, upoznati život pojedinačnih preduzeća, a da se pri tome ne sagleda život cjelokupne privrede. S druge strane, pretpostavka za upoznavanje života nacionalne privrede jeste poznavanje preduzeća, kao osnovne ćelije nacionalne privrede.

• Po Schmidtu, takođe postoji neraskidiva organska veza između bilansa stanja i uspjeha. Bilans stanja je nastao kao izraz potrebe za dubljim saznanjem o faktorima poslovnog rezultata, dok je bilans uspjeha neophodan instrument obračuna periodičnog poslovnog rezultata, ali njegova ispravnost zavisi od ispravnosti bilansa stanja; iz čega proizilazi njihova nerazmrsiva povezanost.

• Pristalice organske teorije bilansa potenciraju na tačnosti iskazivanja poslovnog rezultata i daju joj primat nad uporedivosti poslovnog rezultata, za razliku od pristalica dinamičke teorije bilansa.

• Da bi se došlo do tačnog poslovnog rezultata, sredstva u bilansu stanja moraju biti pravilno procijenjena, a da bi se to ostvarilo sredstva se moraju procjenjivati, ne po stvarnim nabavnim, već po ponovnim (tekućim) nabavnim cijenama. Na taj način iskazani poslovni rezultat je realan, tj. iz njega su isključeni uticaji promjena cijena. Odnosno, da bi se na pravi način prezentirala finansijska situacija jednog preduzeća, bitni su i imovina i rezultat, pri čemu je od primarnog značaja realno vrednovanje imovine preduzeća jer se iz bilansa stanja imovina konvertuje (preko prihoda i rashoda) u bilans uspjeha, pa ako je nerealna imovina – nerealan je i poslovni rezultat.

4

• Dalje, Schmidt insistira da se realiteti (fiksna imovina) finansiraju isključivo iz sopstvenog kapitala, a potraživanja i novac iz obaveza.

• Organsko shvatanje bilansa često je predmet rasprave u teoriji bilansa, a kritika se odnosi na više njegovih zahtjeva, npr. insistiranje na dnevnim vrijednostima elemenata bilansa stanja i bilansa uspjeha, uz zanemarivanje historijskih troškova, čime evidentno iskustvo preduzeća ostaje zamagljeno, manipulisano ili ignorisano. Zatim, pretjeranim i neprihvatljivim se smatra i Schmidtovo shvatanje da netačno utvrđivanje periodičnih rezultata uslovljava privrednu krizu, etc.

• Međutim, mali je broj onih koji apsolutno negiraju Schmidtove ideje, ali je isto tako mali broj i onih koji su njegovo učenje prihvatili u potpunosti.

Zaključak

• Može se zaključiti da je formiranje i uobličavanje bilansa stanja i bilansa uspjeha uslovljeno ispunjavanjem zahtjeva različitih korisnika, zbog čega dolaze u sukob bilansna teorija i politika bilansa.

• Nespojivost bilansne teorije i politike proizilazi iz njihovih različitih zadataka: bilansna teorija nastoji da postavi pravila čijom se primjenom utvrđuju bilansi koji odgovaraju njihovim glavnim ciljevima, dok bilansna politika, naprotiv, nastoji da utvrdi bilans koji će zadovoljiti poslovno-političke ciljeve naspram eksternih korisnika.

• Ipak, menadžment preduzeća, putem prava izbora različitih pravila bilansiranja, oblikuje željenu finansijsku strukturu i rezultat i čini da oni postanu u znatnoj mjeri funkcija bilansne politike, a sve to u zakonskim okvirima.

5